bogovima, bio suv. Baš fino. Okrenula se i vratila crep na mesto. Neko vreme se odmarala oslobođena težine od pet kamenova na leđima. Sutra će platiti punu cenu učinjenog napora, ali se sad osećala jakom i spremnom. Rajna Blekhejl je uspela da prenese najveći preostali komad Hejlkamena na bezbedno mesto dok su Skarpovci, tridesetak stopa iznad nje, vredno strugali preostale komade u finu prašinu, koja će završiti u Hladnom jezeru. Nije mogla da stane na put tom svetogrđu. Uspela je da ukrade komad kamena pre uništenja i da ga sakrije tamo gde ga Skarpovci nikad neće naći. Poslednji komad Hejl-kamena biće u riznici Srebrnog poglavice Jara Blekhejla. Rajna nije znala puno o bogovima, nije shvatala njihove skrivene motive, niti je ikada tokom trideset tri godine života osetila njihovo prisustvo, alise na ovo delo odlučila pogođena nepravdom. Stanig Bid, novi klanski druid iz Skarpa nastojao je da što brže učvrsti svoju moć. „Hejl-kamen je mrtav“, rekao je gomili okupljenoj u velikom dvorištu pre pet dana, „ožalićemo ga isahraniti, kao svakog pokojnika.“ Izabrao je pogrešnu reč,sahraniti. Ovo je Blekhejl, a ne Skarp. Blekhejlovci su leševe ostavljali da istrunu u šupljim lipama, pa se gomila uznemirila. Staning Bid je pomno pratio reakcije publike i brzo shvatio grešku. „S kamenom ćemo učini isto što i sa posečenim Blekhejlovcem, ostavićemo ga bogovima. Sastrugaćemo ga u prah i rasuti po zemlji. Znam da vam je teško dok ovo slušate. Gledam dobre ljude kojisu voleli i poštovali Hejl-kamen kao boga. Pogrešiliste, Hejlkamen nikad nije bio bog, već samo mesto u kom su bogovi prebivali. Sad je smrskan, pa oni nemaju gde sa odsednu kad svrate u Blekhejl. Da li želite da tako i ostane, Blekhejlovci i Blekhejlovke? Da li želite da Kameni bogovi zaobilaze vaše okruglo utvrđenje na svom putu?“ Ne, nisu želeli. Mnogi iz gomile su počeli da odobravajuće klimaju glavama. Stanig Bid je bio vešt govornik. Obraćao im se oštrim i prodornim glasom, proizvodeći željeni efekat. Već ih je slagao. Ostaci Hejl-kamena nisu završavali na tlu već u
vodi Hladnog jezera. Prva zaprega sastruganog praha je otposlata juče ujutru. Rajna je ispratila povorku. Imala je mnoštvo pitanja, ali nije dobila nijedan odgovor. Osedlala je Milostivu i krenula za kolskim tragovima. Preko tovara je razapeto platno, ali je prah curio kroz pukotine na podu zaprege. Rajna nije važila za ženu sklonu maštarijama. Trezvenost je nije sprečila da pomisli kako joj Hejlkamen šalje znak, kad je ugledala trag granitnog praha na požuteloj, zimskoj travi. Trag blekhejlovske prašine odveo ju je sve do istočne obale Hladnog jezera. Posmatrala je povorku iz bezbedne daljine, skrivena iza stabla dvogodišnje kukute. Videla je kako Skarpovci okreću zapregu ka jezeru, guraju je do obale i prazne u vodu. Uzjahala je Milostivu i odgalopirala kući, ne čekajući da se prašina slegne. Isprva je bila zbunjena. Zašto bi Stanig Bid rizikovao da bude zatečen u laži? Po povratku u okruglo utvrđenje dobila je neočekivani odgovor. U okrugloj kući je bilo Blekhejlovaca i Blekhejlovki - kojisu znališta on radi. Merit Genlou je bila jedan od njih. „Ma hajde, Rajna“, rekla je glavna udovica, nakon što je saznala šta je poglavičina žena videla. „Jasno je da Hejl-kamen neće biti rasut - to bi izazvalo višednevnu peščanu oluju. Jezero je najbolje rešenje. Tako će biti na jednom mestu. Na određeni način će ostati celovit. Stanig mi je rekao kako je nakon govora proveo neko vreme sa Skarp-kamenom i da su mu bogovi rekli da se prevario. Hejl-kamen nije leš i ne može biti tretiran kao takav. Njegovi ostaci zaslužuju veću počast.“ Rajni se oteo gorak, neprijatan smeh. „Zar zaista veruješ u to, Merit? Stanig Bid ne mari za Hejl-kamen. Hoće da ga uništi i spreči njegovu obnovu, da bise dokopao njegove moći.“ Merit Genlou je oštro reagovala. „Hejl-kamen je uništen. Nije on to učinio, već mi, naš klan. Stanig samo pokušava da se za njegove ostatke pobrine na odgovarajući način. Reci mi Rajna, šta bi trebalo da radi?“ Drhtale su od uzbuđenja, ispred udovičkih dveri. Rajna se osećalo umorno i ranjivo. Nije to očekivala od Merit. Povukla se od vrata i
rekla: „Zašto se trudi da istruže svaki komadić u prah i uništi sve tragove njegovog postojanja? Videla sam šta radi, na kraju neće ostati nijedno parče veće od jezgra jabuke.“ Glavna udovica je počela da vrti glavom još pre no što je Rajna završila. „Mi smo klanovci. Stružemo svoj kamen. To radimo već vekovima. Stanig Bid radi ono što rade svi druidi još od Balarda Ožiljka: melje kamen u mlinu.“ „Grešiš“, protestovala je Rajna. „To nije isto.“ Merit Genlou je podigla bradu. „Objasni mi zašto.“ Nije mogla. Nije pronašla reči za složene i neuhvatljive ideje. Stanig Bid je radio nešto loše, osećala je to u stomaku - došao je i poharao srce klana - ali to nije smela reći zato što bi zvučala kao razmaženo dete. Razmišljala je, dok je Merit motrila opreznim, zelenim očima. Tišina je postala neprijatna, pa se glavna udovica resila da progovori: „Podigla si nos, Rajna. Prosto rečeno. Muž ti nije tu, pa si mislila da će miševi kolo voditi, ali je u kući nova mačka.“ Rajna je morala da joj oda priznanje, ta žena zbilja nije imala dlake na jeziku. Govorila je istinu. Rajna se nadala da će preuzeti vlast u Mejsovom odsustvu. Htela je da povrati red u kući i preseli Skarpovce u spoljne zgrade. Pravila je planove za Hejl-kamen. U muževljevom odsustvu videla je šansu da vrati Blekhejl... sopstvenoj tradiciji. Duboko je disala, pokušavajući da obnovi iskopnelu snagu. Neko je na inteligentan način preobratio ženu kojoj je verovala, smatrajući je svojom prijateljicom. To je bila gotovo nepodnošljiva pomisao. Pokušala je poslednji put. „Imaš pravo. Merit, ne radujem se Stanigovom dolasku. On je druid Skarpa, volela bih da to i ostane. Odajemo počasti tuđem kamenu dok Skarpovci stružu i odnose Hejlkamen.“ Merit nije promaklo podrhtavanje Rajninog glasa. Oprezno je nastupila. „Ko bi to učinio bolje od njih? Imenuj mi jednog Blekhejlovca koji bi digao ruku na skršeni kamen? Staning nije hteo da
nas obmane, već da nas ratosilja bede.“ Pitala se, kako li je dospeo do glavne udovice? Kakvu priču je ispričao? Mora da je učinio nešto neprimetno, zato što je Merit isuviše pametna da bi nasela na providne zamke. Da li je znao koliko su njih dve bile bliske? Da li je pokušavao da izoluje poglavičinu ženu? Odlučila je da se time kasnije pozabavi. Rekla je jedino što je mogla: „Stanig Bid je Skarp. Mislila sam da si protiv njih.“ Merit je blago odmahnula glavom. „Razmisli dobro, Rajna. Nisam promenila stav prema boravku Skarpovaca u kući Blekhejla. Sutra će dve stotine Skarpovaca proći kroz ta vrata da bi me isterali s ognjišta. Dolaze umesto nezakletih klanovaca, koje smo očekivali. To je bruka. Potcenjuješ me ako misliš da me Stanig Bid može ubediti u suprotno. Nije ni pokušao. Sumnjam da bise usudio na tako nešto. Prišao mi je i zatražio savet oko nekih stvari. Za divno čudo, pažljivo me je slušao. To poštujem. Dobro je što se novi klanski druid trudi da shvati običaje klana. Za svaku pohvalu je što se zvanično predstavio udovicama. Zna on da u ovom klanu nije sve kako valja. Ali sad nema vremena za rešavanje tih problema. Novi sveti kamen sad mu je najvažniji i to s punim pravom. Moramo se sabrati pre no što produžimo napred, moramo da oživimo srce pre no što prodišemo. I ti to znaš. Ako zanemariš klanovske boje, videćeš kako je Stanig Bid na prvom mestu i pre svega druid, a ne Skarp.“ Rajna se osećala ošamućeno kao posle udarca u glavu. Kako da izađe na kraj s ovim izazovom? Ako ništa drugo, saznala je kako je Stanig Bid obrlatio Merit. Laskao joj je i otvorio glavnoj udovici neke kanale moći. Dobro je znati da nije pokušao isto sa poglavičinom ženom. Nije bilo čavrljanja, priznanja nesigurnosti, niti nastojanja da se izokola dođe do obaveštenja. Ne bi se usudio na tako nešto. Pre pet dana su se našli licem u lice u glavnom dvorištu. Prozrela ga je i on je prozreo nju. Stanig Bid je znao da je poglavičina žena njegov neprijatelj, dok je Rajna Blekhejl znala da stoji pred čovekom koji žudi za moći njenog klana. Suočenje sa tvrdoglavom Merit Genlou presudno je uticalo na
njenu odluku da ukrade Hejl-kamen. Nek bude prokleta ako dozvoli da neki lukavi Skarp s licem punim ožiljaka istera svoje. Neće taj raditi šta mu se ćefne sa ostacima Hejl-kamena. Što se tiče Merit, nek ide do đavola, ako joj se to ne sviđa. Hrabrost koju je osećala pred udovičkim dverima u međuvremenu je nestala. Stvari su počele da se menjaju kad je ukrala kamen iz gomile pokraj istočnog zida. Uvrebala je pravi trenutak. Sačekala je da devojke iz kuhinje pod Anvininom komandom pozovu ekipe za noćne opravke na zakusku i pokoje pićence. Ostavili su uljane lampe i sveće na motkama i improvizovanim nosačima. Veliki lonac katrana se krčkao na zelenkastom plamenu oko kog su u polukrugu stajale kofe s belim krečom. Na sve strane su ležale razbacane daske i rascepljena brvna. Rajna je osetila prodoran, suvi miris piljevine. Izgrađena je i druga skela, da premosti razmak između nekadašnjeg svetilišta i ostataka štala. Morala je da sagne glavu ispod nje, hodajući ka gomili granitnog krša. Veliki Stanigov mlin za mlevenje kamena na konjsku vuču je bacao glomaznu senku preko ostataka Hejl-kamena. Novi klanski druid nije gubio vreme. Rajna je zapazila kako su najveći komadi već nestali u mlinu. Ostale su krhotine ne veće od dečje glave. Čak i one su pažljivo izdvojene i poslagane na zasebnu gomilu pokraj mlinskog kamena. Staning će se ujutru baciti na mrvljenje. Talas gneva je prostrujao kroz Rajninu kičmu. Kako je moguću da Merit Genlou ne vidi o čemu se ovde radi? Trznula je glavom, kao da od sebe tera nekog neprijatnog insekta i prišla ostacima. Strahovala je da će teško razlikovati Hejl-kamen od ostataka kružnog utvrđenja. Eksplozija je raznela i pomešala tvrđavski zid isveti kamen. Greška je bila nemoguća. Ako bi je pitali kako je iz gomile odabrala pravi kamen, ljudi van klana ne bi razumeli odgovor. Ovo je sveti kamen. Drugačiji je. Uzela je najveće parče, šta bi drugo? Pomučila se da podigne trideset kilograma mrtve težine na grudi. Nije mislila na problem prenosa, pa nije ponela bisage ili ranac. Imala je samo šal. Otkad je
ostala bez lepih, privatnih odaja, spavala je u jednoj od suvih ostava ispod kuhinje u kojoj je Anvina držala bilje. Tamo je odnela kamen, šunjajući se oko okruglog utvrđenja a ne kroz njega. Anvin joj je otvorila kuhinjska vrata. Klanska matrona nije znala šta njena prijateljica nosi, ali je ništa nije pitala. Donela je večeru, vrelu supu od luka i sveže pečen hleb. Donela je Rajni traženo alkoholno piće i ranac, dovoljno jak da ponese manje dete. Rajnin život je, još te noći, počeo da se menja. Shvatila je šta se događa tek kad je počela da trlja ostatak Hejl-kamena krpom natopljenom u alkohol. Ovde se više nije radilo o inatu prema Stanig Bidu i remećenju njegovih planova, već o Blekhejlu. O očuvanju njegovog srca. Jednom će kamen nekom zatrebati. Kada se to bude dogodilo, Rajna Blekhejl će im reći gde da ga pronađu. Čučala je među drhtavim senima skrivene riznice Jara Blekhejla. Izvukla je Hejl-kamen iz ranca. Bio je to komad sa spoljnjeg dela kamena, sa vidljivim tragovima dleta. Rajna je pomislila na Inigara Pognutog. Njegovo telo nije pronađeno. Da li bise stari druid radovao njenom delu? Ne znam. Osvrnula se po maloj, pravougaonoj prostoriji, razmišljajući se gde da ga stavi. U uglu, pored drvenih kolica, bile su stvari koje je ovamo donela posle Dagrove smrti. To su bile samo njoj drage sitnice. Skromni nakit koji je dobila od njega na poklon, poglavičin nož, pojas i pismo koje im je napisala Norala, njegova prva žena, pre smrti. Nije mogla da podnese pomisao da ti predmeti mogu pasti u ruke Mejsa Blekhejla, pa je rešila da ih skloni van njegovog domašaja, daleko od svojih odaja. Jedanput je pitao za Dagrov nož. Bila je lepo napravljen i zgodan za upotrebu, s providnom drškom od slonovače i dvostranom oštricom. Rekla mu je da ga je Dagro sigurno poneo sa sobom u Pustare i da ga nije videla duže od mesec dana. Tada je nevešto lagala, ali on nije ni pokušao da ospori njen iskaz. Izbegavao je sve teme vezane za Pustare.
Mejs je otišao pre pet dana. Odjahao je za Ganmidič sa hiljadu ratnika. Sutra polazi drugi odred, predvođen Grimom Šenkom. Čekale su je brojne obaveze, pa se brzo odlučila šta će s kamenom. Ostaviće ga u suprotnom uglu, nepokrivenog, svima na videlu. Privukao bi nepotrebnu pažnju ako bi ga nečim pokrila ili odgurala iza drugih predmeta. Ovako će on biti samo velika kamenčina. Sumnjala je da bi ijedan Skarp, izuzev Staniga Bida, bio sposoban da u njemu prepozna Hejl-kamen. Blekhejlovac ili Blekhejlovka bi odmah znališta je. To je dovoljno. Krhotina u obliku klina sjajno se uklapala u ugao. Rajni se učinilo da na tajanstveni način okuplja senke oko sebe. Odmakla se, nesposobna da ga jasno vidi. Postao je deo temelja, blago ispupčeni komad zida. Usput je razmišljala da li da se pomoli, ali je u riznici shvatila da joj ništa ne pada na pamet. KameniBogovi znaju ili ne znaju šta je uradila. Njeno delo sma-taju dobrim ili lošim. Nikakva nasumična molitva to neće promeniti. Pokupila je lampu i ranac i prišla ulazu. Crep se iznutra lakše pomicao, zbog malog udubljenja, oslonca za prste. Rajna se za nekoliko sekundi našla pod temeljima. Ponovo je gacala u ustajaloj vodi do kolena. Grešila je u proceni snage potrebne za prvi korak, onako laka, bez tereta na leđima. Bućkala je po vodi i dvaput zamalo pala. Hodam kao pijana, pomislila je. Alkohol možda ne bi bio loša ideja. Poželela je čašicu Anvininog dvadesetogodišnjeg slada. Bio bi to pravi lek za prenapregnute nerve. Spustila je haljine, približavajući se uskom prolazu između kamenih stubova kojisu vodili u odaje za svakodnevni život. Ne bi bilo dolično da neko vidi poglavičinu ženu golih butina. Ne bi bilo dobro da je bilo ko ovde vidi. Biće na sigurnom tek kad stigne do suvih ostava ispod kuhinje. „Proveravam zalihe putera po Anvininom nalogu“, bilo bi dobro opravdanje ili „Dugoglavac brine zbog podzemnih voda, pa sam otišla da lično izvidim stvar“. Stigla je do stepenica i sela. Skinula je jahaće čizme i prosula vodu. Imala je bele i izborane nožne prste. Čizme su bile skroz mokre.
Moraće da ih dobro rastegne dok se suše. Obula se i potrčala uza stepenice, sa lampom u rukama. Još jedno stepenište pa će se naći iznad zemlje, u odajama živih. „Ženo.“ Okrenula se u pravcu glasa. Čitav hodnik je bio u senci. Govornik se kretao mračnim hodnicima bez lampe. Stanig Bid se pojavio u svetlosnom krugu Rajnine lampe. Nikako da se navikne da osoba građena kao buzdovandžija, zauzima položaj klanskog druida. Nosio je ceremonijalni plašt, od crne kože divljeg vepra, nagoreo i iskrzan na donjoj ivici. Tetovirano i isečeno lice je upijalo svetlost, morala je da ga gleda u oči. „Stanig.“ Rijana je sa zadovoljstvom osluškivala sopstveni, odlučni glas. Oduprla se porivu da skrije ranac i rekla: „Imam dosta posla u stajama. Do viđenja.“ Okrenula mu je leđa i krenula dalje, kad je klanski druid zaustavio pitanjem. „Da li si pala?“ Čekao je da se okrene i vidi kako radoznalo odmerava vlažni donji deo haljine. Slegnula je ramenima. „Posao.“ Čutao je pohlepno dišući, osvajajući prostor između njih. „Vidim.“ Trznuo je rukama. Rajna je videla kamenu prašinu iza njegovih noktiju. „Tražio sam te. Viđena si kako oko podneva zamičeš u podzemlje.“ Zastao je, dajući joj do znanja da je podne odavno prošlo. „Nisam mislio da ću te ovde zateći.“ „Ipak si me tu potražio.“ Nije trebalo da ga izaziva, ali sad nije mogla povući izrečeno. Ponovo je trznuo rukom. „Čujem da si nesrećna zbog gubitka Hejl-kamena.“ Merit Genlou. Zar je to moguće? Prijateljuje s njom duže od dvadeset godina. Njihovi muževi su delili šator u lovu koji ih je koštao glave. Kako je mogla? Kako je mogla da mu prepriča sadržaj njihovog razgovora? Stanig Bid je posmatrao kako se Rajna pribira, sa životinjskim trijumfom u očima.
Duboko je udahnula vazduh. Misli, govorila je sebi. Misli. „Neke stvari me brinu. Ne krijem to. Mrvljenje svetog kamena u mlinu i bacanje svetinje u jezero mise čini... neceremonijalnim postupkom.“ Stanig Big se potapšao po bradi. „Neceremonijalnim“, ponovio je, oštro naglašavajući svako slovo. „Poglavičina žena je zabrinuta zbog stvari koje se tiču bogova... veoma... neobično.“ Pocrvenela je. Klimnuo je, kao da se nadao takvoj reakciji i promrmljao, sebi u bradu. „Čini mise da sam izabrao pravu osobu.“ Nije hteo da joj objasni šta je imao na umu. Čekala je, dok se voda slivala sa namočene haljine, a zebnja širila stomakom. Stanig Bid je bio nedokučiv. Slegnuo je moćnim ramenima i rekao, „Ceremonija posvećenja novog Hejl-kamena zahteva da časna osoba potpali Menhirsku vatru. Običaji nalažu da ta čast pripadne poglavici klana, ali kao što znaš tvoj muž je u ratu. Dobro sam razmislio o osobi koja će ga zameniti. Razgovarao sam sa velikim brojem klanovaca. Na svačijim usnama je bilo isto ime. Ona uživa najdublje poštovanje. Njeno prisustvo će se najviše ceniti. Ona će ceremoniju izdići na najviši nivo.“ Klanski druid Skarpa i odnedavno Blekhejla pogledao ju je ravno u oči. „Znam da ne želiš da razočaraš klanovce, Rajna Blekhejl. Pretpostavljam da ćeš u Noći Menhira stajati pored mene i predstaviti novi Hejl-kamen bogovima.“ Nije sačekao njen odgovor, samo se kratko naklonio i otišao, ostavljajući je samu u mračnom hodniku. Posmatrala je kako se prašina sleže za njim. Izgubila je ovu partiju od veoma veštog igrača. Stanig Bid će iskoristiti njen ugled u klanu da bi osigurao podršku novom svetom kamenu. Zamišljala je klanovska vajkanja: „Priznajem, bio sam protiv toga. Ali, eno Rajne pokraj Bida. Svi znamo da ona ne daje lako svoju podršku.“ „Pravo veliš. Ako je novi Hejl-kamen dobar za Rajnu Blekhejl, dobar je i za mene.“ Položila je ruku na zid, pogođena naletom vrtoglavice. Ne može
odbiti Staniga Bida. Osetila je nedvosmislenu pretnju:Odbij pa će svi znati. Razbićeš klan i ogoliti ambiciju... šta ćeš kad se Mejs vrati? Ako se ikada vrati. Bid će znati da iskoristi njegovu smrt u bici. Druid Skarpa se već ponaša kao poglavica. Lampa se ugasila. Ispustila je tihi uzvik prestravljenja.
SEDAMNAESTO POGLAVLJE Klan hodajućih mačeva PROŠLO JE DVA sata od zalaska sunca. Glavna vrata Mlečne kuće su bila zatvorena i neosvetljena. Bram Kormak je oklevao ispred njih. Čamdžija koji je prevezao Brama i njegovog konja preko Mlečne reke otiskivao se od obale. „Otežeš, momče, Što duže budeš odlagao, teže će ti biti da zakucaš.“ Čamdžija je otplovio, smejući sa kao da je rekao nešto beskrajno duhovito. Bram je posmatrao svoja stopala. Bila su mokra. Neugledno plovilo je propuštalo vodu pritisnuto masom bojnog konja Gaja Morloka. I takav provoz, je bio bolji od plivanja preko reke. Poslednji put je morao da je prelazi bez pomoći ćamdžije. Gajev konj, Gaberil, veselo je njušio Brama postrance, radostan zbog upravo okončanog traumatičnog prolaza preko vode. „Polako, Gabi“, mrmljao je Bram, odsutno milujući konja po grivi dok je zurio u veliku kupolu Mlečne kuće. „Treba mi malo vremena da donesem odluku.“ To nije bilo tačno. Znao je šta mu je činiti i nije imao oko čega da se premišlja - što ne znači da ne može stajati na obali i malo pričekati. Na neki način je imao sreće što je dobar deo puta prešao sam. Otkad su Gaj Morlok i Džordi Sarson odjahali za Stonflaj, nestrpljivi da obaveste Dunjane o položaju Gospodara Pasa, Bram nije morao nikome da podnosi račune. To zastrašujuće ali divno osećanje okusio je prvi put u životu. Nikad neće zaboraviti kako je zaspao prve noći na izloženoj padini bez šatora, misleći: Bogovi, šta ću sad? Znao je
odgovor. Putovaće natenane. Bram Kormak je, bez nadzora, putovao bez žurbe. Nije odustao od obaveze prema klanu, samo je odložio njeno izvršenje na par dana. Tu slobodu mu je omogućio Gospodar Pasa iz klana Blad. Bram je rešio da uživa u njoj dok može. Sledećeg jutra je otvorio oči, suočivši se sa najprijatnijim iznenađenjem. Probudio ga je uzbuđeni konj. Gabi je prethodne noći pobegao obuzet panikom pred razbesnelim psima Vajla Blada. Oborio je jahača, Gaja Morloka i pregazio jednog psa. Bram je mislio da više neće videti prestrašenog konja. Očekivao je da će se životinja tako daleko od doma izgubiti u divljini, ali je Gabi bio pametniji. Neko vreme je lutao po padinama jugoistočno od Duna, nakon čega se vratio na poprište sukoba. Baš fino. Dobro su doručkovali, hleb sa sirom i sirov poriluk. Pobrinuo se za sedlo, koje se sinoć obrnulo i visilo konju ispod stomaka. Krenulisu prema jugu. Bio je to savršen dan, sećao se Bram, sa svežim povetarcem i idealnom količinom oblaka. Ubrzo su nabasali na Flis, duboku i usku pritoku Toka. Neko vreme su sledili Flis, u pravcu Bunarkuće, sve dok Bram nije opazio naseobinu nezakletih klanovaca. Okrenuo je Gabi i počeo da traga za prelazom. Oblast južno od Duna bila je istačkana farmama. Ovde su gajili ječam, žito, ovas iraž. Bram je često nailazio na polja spaljene strnjike, koja je štrčala iz tek otopljenog snega. Dve noći je prespavao kraj severne obale Flisa, uživajući u novootkrivenoj samostalnosti. Mab Kormak je oba sina naučio pecanju. Bram je našao odgovarajućištap i rasparao rub vunenog ćebeta zbog strune. Nije ništa upecao, ali je shvatio zašto ljudi vole da sede pored vode. To je divan način da istovremeno ne radite ništa i budete zaposleni. Vreme se menjalo. Pala je slaba kiša, a zatim i sneg. Gabi se tresao dok nije dobio ćebe. Smesta je počeo da ga gricka, pa se Bram premišljao da li da mu ga oduzme, ali nije. Nadao se da konj bez problema vari vunu.
Konačno su prešli reku. Drevni i nesigurni most se pružao preko Flisa, zapadno od klana Kamber. Maleno klanovsko utvrđenje od kamena i brvana je štitilo prelaz, sistem čekrka i teških, rečnih lanaca. Iz nekog razloga u njemu nije bilo posade. Bram je kasnije istog dana nabasao na klanovca iz Kambera koji je terao par volova štapom. Jedan pogled na Bramov plavi ogrtač bio je dovoljan da čovek skrene sa zapregom s druma. Bram je posle ovog događaja hteo da skine ogrtač, dar brata Robija, i obuče stari, kraći i manje upadljivi odevni predmet. Ogrtač ga je prikazivao ne samo kao pripadnika klana Duna već i kao jednog od elitnih Robijevih vojnika. Nije hteo nevolje. Ipak, morao je da prizna da mu je prijao seljakov postupak - takva je bila reputacija Robija Dun Duna. Bram se na kraju odlučio da nastavi sa nošenjem ogrtača, iz složenih i ne sasvim plemenitih razloga. Uskoro će poneti kremastu vunu Kastelmilka. Odlučio je da ne razmišlja o tome. Uglavnom se pridržavao ove odluke. O Kastelmilku će mozgati kasnije. Sad će putovati. Nekoliko godina pre no što su Blađani preoteli kuću Duna, dok je Magis bio poglavica, u okrugloj kući se obreo neobični posetilac. Poglavica je proveo pola dana u razgovoru s njim. Zatim su obojica krenuli u obilazak utvrđenja. Poglavica je upoznao gosta sa klanovcima. Stranac je probudio Bramovu radoznalost. Nije se nadao da će ga upoznati - imao je samo dvanaest godina. Bio je sitne građe i nezanimljiv svima, izuzev majci, Tildi. Stranac je zapazio kako Bram delislamu konjima u štali. Posetilac je razgovarao sa majstorom mačevanja Džekdouom Tandijem, kao da su stari, dobri prijatelji. „Da li je on jedan od Kormakovim momaka?“ pitao je mačevaoca, klimajući ka Bramu. „Jašta“, odgovorio je Džekdou. „To je Mabov najmlađi sin, Bram. Dođi ovamo, dečače, upoznaj šumara Angusa Loka.“ Bram dotad nije čuo za šumara, ali je nepoznata reč potakla uzbuđenje u dečakovim grudima. Angus Lok ga je ljubazno pozdravio kao sebi ravnog. Od njega nije čuo nijedno pitanje od kojih je obično
zazirao: Zašto ne ličiš na svog brata Roba? Da li te je Bodi Halaks povukao sa obuke za buzdovandžiju ili si sam odustao? Da li je tačno da je tvoj brat potomak dunskih kraljeva? Angus Lok se umesto toga zanimao za Bramovu majku. Pitao je za dečakovo mišljenje o svom novom maču - potegao ga je da bi ga Bram osmotrio - i napomenuo da dcčak ne sme zanemariti učenje. Mač i pero su bolji od mača samog. Dečak je bio pod snažnim utiskom. Sastanak je trajao samo nekoliko minuta, ali ga je obdario pozitivnom energijom koja je potrajala mesecima. Sećao se kako se kasnije raspitivao o šumaru kod Džekdoua Tandija. „Angus pripada vrsti u izumiranju“, rekao je Džekdou. „Kruži kao soko, vreba kao pauk. Poznaje sever kao svoju žitnu njivu. Provodi toliko vremena u sedlu da je pravo čudo kako nema batake umesto nogu.“ Bram tad nije shvatao da je od starijeg čoveka dobio krajnje neodređen odgovor. Glava mu je bila puna romantičnih maštarija o čoveku koji sam obilazi kontinent na konju, oprezan kao soko. Tako je i Bram proveo tri dana nakon rastanka sa Gajom Morlokom i Džordijem Sarsonom. Jahao je osmatrajući predeo oko sebe, kao što čine soko i pauk. Poželeo je da zna više o istoriji. Svakog dana je prolazio kraj dugih zidova, razvaljenih utvrđenja, razrovanih drumova, spaljenih ambara, razrušenih brana, drevnih putokaza, zapečaćenih bunara i grobalja. Sve u svemu, kretao se kroz predeo bogat ruševinama. Zastajao je, kad god bi mu nešto privuklo pažnju. Otro bi mahovinu, sneg, uvelo lišće ili paučinu s kamena, svedoka proteklog vremena. Ponekad bi pronašao izbledele znake, urezane u stenu, ali najčešće nije nalazio ništa. Oznake su iščezle, izbrisane kišom i biljnim sokovima i sastrugane vetrom. Istorija je izgubljena. Ko je načinio branu na Flisu na savršeno odabranom mestu? Ko ju je uništio? Ruševine su svuda pričale istu priču. Neko ih je sagradio, a neko drugi srušio. Takve misli su ga onespokojavale. Ko zna istinu o tim događajima? Ko će mu rećišta se zbivalo u prošlosti?
Angus Lok, šumar. On će ti reći. Proveo je čitav dan u ruševinama, u brdima obraslim borovom šumom pokraj Toka. Nešto okruglo - kula stražara, žitnica ili manje utvrđenje - je stajalo u senci brda, ispod strme padine. Nešto što je gledalo ka severu. Pentrao se po ostacima kamenih blokova i plastike pitajući se ko je i zašto podigao ovo zdanje. Najbliži klan su bile Bunarkuće. Njihova okrugla kuća je sazdana od zelenkaste vulkanske stene. Ovo zdanje je izgrađeno od čvrstog i sjajnog plavog kamena. Pomno je tragao za oznakama, ali na kamenu nije našao ništa što bi potvrdilo njegove skrivene nade. Građevina je krila svoje tajne. Nije našao potvrdu da je delo sulskih ruku. Te noći se utaborio uz parče zida koje je još uvek odolevalo vremenu. Sanjao je o tajnama Sula. Sledećeg dana je izbio na Istočni Tok. Najveća reka u zemlji klanova je pretila da se izlije iz korita. Voda je bila mutna i brza. Bunarkuće su istočno odatle kontrolisale prelaz. Na zapadu su Dunjani gospodarili Kolanom, uskim klancem između dve litice, koji se mogao premostiti konopcima. Većina ljudi je reku prelazila čamcima. Konjisu bili problem. Bram je vodio pastuva na istok duž vodotoka, svestan da se udaljava od Kastelmilka. Mlečni dvorac je bio južno od njega. Tražio je odgovarajući prelaz. Gabi nije lepo podnosio vodu, pa je lako mogao reći: Konj neće plivati pa ću morati da koristim prelaz pod kontrolom Bunarkuća. Bram je znao da je to laž. Gabi je tokom putovanja postao njegov konj, a ne Gajev. Prešao bi reku ako bi novi gospodar od njega to zatražio. Potrošili su čitav dan putujući do prelaza pod kontrolom Bunarkuće. To ih je koštalo jednog srebrnjaka. Bram je izbegavao okruglu kuću i Bunarkuće, ali nije mogao izbeći njihovim pogledima. Prepoznavalisu ga kao klanovca iz Duna. Bilisu gladni novosti o svom zakletom klanu. Ime Roberta Dun Duna je bilo na svačijim usnama. Govorili su o njemu tiho i sa izvesnim strahom. Svi su čuli za strašni poraz Skinera Duna pod okruglom kućom Vita. Govorkalo se da je Robi Dun Dun namamio klanovce u smrt. Bunarkuće nisu znale da je
vitki, tamnokosi mladić koji u sumrak jaše njihovom teritorijom čovek kog je Robi poslao Skineru da ga namami u zamku. Robi nije hteo da Skiner i njegovi ljudi poginu, tvrdoglavo je ponavljao Bram samom sebi. Hteo je da bude siguran da Skiner neće poći na kuću Duna pre njega. Zato ga je usmerio na Viti. Bram je posle prelaska reke izdangubio još jedan dan, krenuvši južno umesto zapadno. Zemlja južno od Toka bila je stara i divlja. Klanovi nisu kontrolisalisve teritorije. Drevna stabla mrtvog i umirućeg drveća su tvorile neprobojnu masu zvanu Uništena šuma. Držite se staza: to je bilo najpopularnije uputstvo za putovanje kroz Uništenu šumu. Bram se trudio da ga posluša, ali nije mogao odoleti iskušenje da ispita polurazrušene kolibe nedaleko od puta. Radoznalost ga nije koštala glave, ali se izgubio, rasekao pantalone na trnju, upao do kolena u rupu punu drvene smole i pokupio krpelje od kojih se trebio čitave noći. Često je viđao jelene, a ponekad i medvede. Gabi se jednom uskopistio. Bram nije znao zašto sve dok nije ugledao tragove velike divlje mačke u blatu. Po njima se dalo zaključiti da su im se putevi ukrstili sa krupnim mužjakom. Bio je blizu, zato što ga je Gabi video ili namirisao. „Pravite dosta buke.“ Nije se sećao od kog je doznao taj naročito zgodan podatak, ali je dobro zvučao. Počeo je naizmenično da urla i peva Dunski hvalospev. Nije se time zadovoljio već je udarao drškom mača o Gaj Morlokov kositreni pehar. Nedugo potom odlučio je da krene na zapad. Kucnuo je čas. Kastelmilk čeka Brama Kormaka. Pogrešio je i otišao isuviše na jug, pa je morao da pređe Mlečnu reku. Siroti Gabi, morao je da pređe čak tri reke. Rečni prelazi, medvedi i divlje mačke, konj nije mogao gore proći. Mlečna reka je, na svu sreću, bila mirna. Prolećne bujice nisu delovale na nju kao na ostale vodene tokove. Njenim koritom su tekle bele, a ne visoke vode. Legenda kaže da reka teče kroz klanac iz kog su Suli nekad vadili mlečni kamen. Nijedan živi klanovac ne zna da li je ta legenda tačna, zato što niko nije savladao neprelaznu Uništenu šumu
i stigao do rečnog izvorišta. „Zašto neko jednostavno ne odvesla uzvodno?“ pitao je Bram Gaja Morloka. On se prenerazio zbog Bramovog neznanja. „Da li si ikad pokušao da veslaš uz vodopad? Znaš lišta će tise desiti? Okvasićeš se.“ Odmahnuo je glavom terajući od sebe sećanje na Gajov zajedljivi smeh. Pun mesec se digao nad Mlečnim dvorcem dok je on stajao i razmišljao pored obale. Biserna kupola okrugle kuće ispod crvenog meseca bila je neverovatno lep prizor. Coknuo je jezikom pozivajući konja. „Hajde, Gabi, da probudimo nekog Mlekadžiju i dobijemo nešto sena.“ Čudio se što je stigao do vrata utvrđenja, a da ga nijedan stražar nije presreo. Vrata su se otvorila, baš kad se spremao da pokuca po sjajno uglačanom drvetu. Shvatio je da neuznemiravan i neprimećen nisu iste stvari. Pozdravio ga je krupni, smrknuti Kastelmilčanin, kratko podšišane sede kose, isteloviran po golim, mišićavim rukama. „Da li si li Robijcv rođak?“ Klimnuo jc, iznenađen činjenicom da u okruglom utvrđenju očekuju njegov dolazak. Kastelmilčanin je držao kerozinsku baklju. Bram se začudio kad je video koliko je plamen blizu ratnikove kože. Stražar jc klimnuo u pravcu nečeg iza Bramovih leđa: „Vidim da si vratio jednog od naših konja. Ostavi ga tu. Poslaću konjušara.“ Gabi je bio Gaj Morlokov konj. Gaj je Kastelmilčanin ili je to nekad bio. „Ulazi unutra“, rekao je ratnik, pokazujući glavom na unutrašnjost okrugle kuće. „Noćas te niko neće primiti. Pobrinuću se za tvoju hranu ismeštaj.“ Bram je pošao za njim. Za osvetljenje male ulazne dvorane u obliku roga nije trebalo mnogo svetla, samo nekoliko natkriljenih sveća koje su visile na lancima. Mlečni kamen je materijal neobičnih svojstava. Stiče se utisak da danju skuplja svetlost, a da je noću oslobađa. Prizemlje Mlečnog dvorca je izgrađeno kao lavirint, da bise zbunili neprijatelji. Neobučenom oku je svaki hodnik izgledao isto. Bio
je ovde, one noći kad je njegov brat pregovarao o pomoći u ljudstvu sa Rajan Kastelmilk, poglavicom Kastelmilka, ali mu prethodno iskustvo nije pomoglo. Znao je da na ovom nivou ima dvorana i sala, ali je on video samo beskrajne hodnike i jedna bela vrata. Ratnik ga je proveo kroz okruglu kuću do kuhinjskog bloka pored nje, podignutog uza spoljnji zid sa pola tuceta dugih hrastovih stolova i drvenim klupama između njih. Trećina je bila zauzeta Kastelmilčanima, ženama i decom. Večerali su, bacali kocke, pili pivo, glačali oklope, oštrih oružje i krpili odeću. Majke su upredali dečiju kosu i pričale, usta punih ukosnica. Neke žene su terale decu da gutaju ovsenu kašu. Nekoliko devojaka je koketno sedelo na klupama. Trljale su nokte sirovim filcom i grickale zvezdice od zašećerenog anisa. Prestale su sa trljanjem i grickanjem i svu pažnju usmerile na Brama. „Tako mi Jone! To je Robijev brat. Dovoljno ste se nagledale, vratite se vašim...“ ratnik u Bramovoj pratnji je na trenutak ostao bez teksta. Napravio je širok gest mišićavom ručerdom pre no što je izustio „...bezvezarijama.“ Smeh se digao sa stola sa ratnicima Kastelmilka. „Bezvezarije, Pole?“ dobacio je, krupni, masni sekiraš, „tu reč dosad nisam čuo.“ Krenuo je novi talas smeha kom su se pridružile žene i deca. Polu zadirkivanje nije smetalo. „Ajde, dečače“, rekao je Bramu. „Veče-raćemo. Sedi tamo, dok ne vidim šta kuvar ima da ponudi.“ Bram ga je poslušao. Prošao je pored stola sa devojkama prema mestu koje mu je Pol pokazao. Obrazi su mu se zarumeneli. Bio je zbunjen tom provalom života oko sebe. Odavno nije bio u ovako prisnoj blagovaonici. Nije navikao na prisustvo žena. Jedna od njih, devojka okruglih obraza i vrane kose, bocnula ga je u nogu dok je prolazio. Propratila je to visokim, zvonkim smehom. Sigurno ga je zadirkivala. Seo je na pokazano mesto. Osvrnuo se prema devojkama, koje su ga i dalje posmatrale. Skrenule su pogled, posramljeno se kikoćući. „Poslužise.“ Pol je spustio drveni poslužavnik na sto. „Kuvar ove
noći peče hranu. Imamo sreće.“ U dve činije je bila gomila pečenih rotkvi, hleba i pohovane zečetine. Pol je odmah zgrabio najveće parče i počeo da jede. Bram se poveo za njegovim primerom. Ambijent i hrana su mu pomogli da shvati koliko je gladan i koliko je malo jeo u proteklih sedam dana. Hrana je bila dobra, vruća i jednostavna. Zalivao je zalogaje razvodnjenim pivom. Dok je Bram sisao poslednju zečju koščicu, prišao mu je Kastelmilčanin koji je napustio društvo za udaljenim stolom. Bio je to najugledniji megdanžija, desna ruka Rajan Kastelmilk. Bram ga se sećao sa sastanka u Brum Holu. Odložio je kost i ustao da ga pozdravi. Takav čovek zaslužuje poštovanje. „Sedi dole“, prozbori ratnik. Bio je sredovečan i srednje visine, snažnih grudi, sa nekoliko kila viška oko pasa. Na navoštenoj uzici oko vrata nosio je bočicu sa razvodnjenim prahom klanskog kamena vodilje. „Ja sam Harald Maul. Dobro došao u Kastelmilk, klan hodajućih mačeva.“ Mladiću se iznenada steglo grlo. Nije hteo da pogreši pred najuglednijim ratnikom Kastelmilka. Nakašljao se i odgovorio: „Zahvaljujem ti se, Haralde Maule. Drago mi je što sam došao u Kastelmilk klan hodajućih mačeva.“ Harald je oštro, ali zadovoljno klimnuo. Dostojanstveno se okrenuo i otišao. „Ajde“, rekao je Pol, ustajući. „Pronaći ćemo ti prenoćište.“ Odveo ga je natrag, pod kupolu okrugle kuće. Klanske devojke su ga ćutke ispratile. Popeo se uskim stepenicama i obišao okruglu galeriju, s pogledom na donju dvoranu. Pol se zaustavio i klimnuo glavom ka snežnobelim vratima. „Poglavica te očekuje u zoru“, rekao je pre odlaska. Bram je samo stajao i gledao vrata od fino obrađenih brezovih dasaka, premazanih krečom. Okrugli prsten od kovanog gvožđa bio je pričvršćen za vrata metalnom kopčom u obliku lisice. Bela Lisica Kastelmilka. Povukao je prsten i ugledao malu sobu u obliku klina sa
drvenom kutijom za spavanje, tankom slamaricom i dve kozije kože. Na obližnjem zidu je gorela sveća. U sobi je bio i pun bokal vode i kožna kofa. Ušao je i zatvorio vrata. Seo je na postelju pitajućise da li je uživanje u samoći karakterna mana. Ovlažio je prste i ugasio sveću. Spavanje mu se činilo kao najbolja ideja, ali su ga mučile reči upućenu Haraldu Maulu. Plašio se da ga je slagao kad mu je rekao: Drago mije što sam došao. Nije znao šta oseća. Manje je očekivao od ovog mesta. Nije predvideo susret sa živim, vibrantnim klanom. Boravio je ovde zimi, ali u Mlečnoj kuli, jednu ligu na istok. Trošna kula, pretvorena u improvizovanu kasarnu, nije imala ništa od topline i energije Mlečnog dvorca. Rajan Kastelmilk je oštroumno postupila kad je zabranila Dunima pristup klanskom ognjištu. Navukao je kozje kože sve do brade. Bile su stare, pa više nisu mirisale na koze, već na prašinu. Ležao je gledajući u tavanicu ishvatio da se ne nalazi u potpunom mraku. Mlečni kamen je blago isijavao svetlost. Zaspao je. Prvi put nije sanjao brata Robija, samo mlečni kamen. Probudili su ga čudni uzvici i zvuci tuđinskog klana. Neko je, u blizini, snažno zatvorio vrata. Začuo se povik: „Dvorište oštrica u zoru!“ Neko je odvratio: „Idi i pusti me da spavam!“ Bram je ustao i pokušao da trljanjem otera san sa očiju. Stvari je držao u konjskim bisagama. Nije mogao da uredi kosu, odeću i zube. Prineo je prednji kraj tunike nosu i pomirisao. Zaudarala je, a danas ima sastanak s poglavicom. Na ljutu ranu, ljuta trava. Podigao je bokal i ispraznio njegovu sadržinu po glavi. Voda je bila hladna i prijatna. Možda će otkloniti neugodni miris. Olakšao se, istresao kozje kože i krenuo u susret poglavici Mlekadžija. Klanovci su poustajali. Čistili su hodnike, menjali baklje, jurcali za decom, nosili kofe sveže vode u kuću i prazne ka reci. Navlačili su oklop spremajući se za vežbu i nosili stvari ka stajama. Najveći broj ljudi nije primećivao Brama, iako su neki znatiželjno posmatrali plavi ogrtač. Prošle noći je pratio Pola do sobe i pokušavao
da zapamti put. To mu nije bilo teško, zato što je retko zaboravljao ono što bi makar i jednom video. Bez problema je pronašao kuhinju. Odande je krenuo levo ka predvorju. Sunce je izlazilo, dok je on učio kako da se snalazi u lavirintu ispred ulaznih vrata Mlečne kuće. Spoljašnji zidovi su bili nešto svetliji od unutrašnjih, pregradnih. To mu uveče neće biti od pomoći, ali je bilo iznenađujuće korisno ujutru, ako znate da sunce dolazis istoka. Kapije Ostriga su bile širom otvorene, propuštajući neugodni vetar s Mlečne reke. Grupa mačevalaca se okupila na širokim stepenicama ispred ulaza. Bram je pogledom potražio Pola. Bili su to krupni muškarci, sede kose, izboranih lica i tela očvrslih tokom decenija napornog rada. Neki su nosili ogrtače od krzna bele lisice, dok su neki na ogrtačima imali broševe u obliku lisičije glave. Svi su nosili mačeve Kastelmilka, sa zakrivljenim štitnicima za ruke i prstenovima. Pošto nije pronašao Pola, pitao je najbližeg mačevaoca gde može naći poglavicu. Čovek je sedeo leđima oslonjen na dovratak i šutkao kamenje vrhom čizme. Odgovorio je, ne dižuči glavu: „Poglavica je iza mene, odaje poštu precima.“ Bram je preskočio neznančeve noge i izašao napolje. Zasenio ga je sunčev odraz u rečnoj vodi. Trebalo mu je nešto vremena da se privikne na obilje svetlosti. Vetar je nosio pesak s plaže preko trave, na pošljunčani put, koji od reke vodi ka okrugloj kući. Kukuta i crna smrča su na suprotnoj obali, šuštale na vetru. Okrenuo je leđa tamnom i sjajnom drveću i krenuo stazom pokraj spoljnog zida okrugle kuće. Kosa mu se sušila u hodu. Opazio je Rajan Kastelmilk kad je zaobišao zadnji deo Mlečnog dvorca. Bila je sama. Ugledao je beli kružni zid na četvrt lige severno od staze, pored urednih vrtlarskih zasada, vežbališta, rezervoara za jegulje i obora za svinje. Vrata na zidu su bila otvorena. Rajan Kastelmilk je stajala na pragu leđima okrenuta okrugloj kući. Njen srebrni ogrtač je mirovao, prkoseći snažnom vetru. Sigurno je imala zašiveno kamenje u postavi.
Mišići u Bramovom stomalm su se opustili. Čuo je za ovo jezero, ali nije znao kako da se ponaša. Odsjaj vode je bio vidljiv s obe strane Rajan Kastelmik, koja se, pred Bramovim očima presamitila u struku i nagnula napred. Nastavio je da se približava bazenu, polako i oprezno. Prošao je pored dečijeg igrališta obojenog narandžastom i plavom kredom i urednih, nađubrenih zasada pre no što se zaustavio na trideset koraka od zida. Zid oko jezerceta-grobnice, nije bio od mlečnog kamena već od jednostavne pečene cigle. Nedostojanstveno je ostario. Zelena buđ je rasla u temelju. Maker se istrošio i iskrunio ostavljajući duboke pukotine između cigala. Jedan stub kapije je bio nagnut, a vrata poprskana istom buđi kao i zid. Jedini ukras na kapiji je bio duborez lisičije glave. Rajan Kastelmilk je ustala i otrla prašinu sa ogrtača. Desna ruka joj se sjajila od vode. Okrenula se i videla Brama. Blagim pokretom zgloba ga je prizvala sebi. Strpljivo je čekala da mladić priđe. „Želim ti dobrodošlicu“, rekla je kad se zaustavio. „Očekivala sam te ranije.“ Pocrveneo je i hteo da se izvini, ali se setio bratovljevog prezira prema osobama koje objašnjavaju svoje postupke. Kralju ne treba izvinjenje. Zamišljeno ga je posmatrala kestenjastim očima. Vladala je svojim klanom gotovo trideset godina, što ju je činilo poglavicom sa najdužim stažom posle Gospodara Pasa. Bram nije mogao proceniti koliko ima godina. Na licu nije imala bora, ali je u kosi vezanoj u kiku do pasa imala podjednak broj riđih i sedih vlasi. „Naš druid, Drus Ogmor, u vezi je s Robijevim novim druidom u Dunu. Obojica čuvaju ptice, po običaju starih klanova i često razmenjuju poruke.“ Značajno je podigla obrvu. „Ako je dečak napustio Dun i krenuo za Kastelmilk pre deset dana, Drus, što znači i ja, to znamo.“ Pognuo je glavu, svestan prekora. „Hajde, Brame Kormače“, rekla je Rajan. „Prošetaj se sa mnom oko bazena.“ Nije čekala na njega, već je krenula u šetnju oko
veštačkog jezerceta. Bio je to pravilan krug, prečnika sedamdeset pet stopa. Jezero je od zida delio samo travnati obrub širine pet stopa. Bram je nervozno sledio poglavicu, plašećise da će ga neki nekontrolisani impuls naterati da skoči u vodu. Nikako nije hteo da se okupa u tom jezercetu. Video je olovne sanduke, desetke njih. Ležali su na dubini od devet stopa. Ličilisu na blede, sablasne stene, onako okrugli i optočeni školjkama. Pitao se kako su tela poglavica nagurana u sanduke. Odgovor mu se nije naročito dopao. „Skero Kastelmilk, Zimski poglavica, ovde je uzgajao i jeo školjke.“ Rajan je zastala kraj ivice. „Poludeo je. Neki kažu da je skrenuo pameću zbog olova.“ Bram nije uspeo da smisli pristojan odgovor. Mrštio se, posmatrajući vodu. Nadao se da izgleda umno i ozbiljno. Učinilo mu se da Rajan Kastelmilk ne obraća pažnju na njega. „Mulj od mlečnog kamena na dnu je dubok jednu stopu. Nekada je običaj nalagao da ga, za to zaduženi dečak, svakog dana muti veslom, pa je izgledalo da su sanduci potopljeni u mleko.“ Osmehnula se Bramu. Sunčevi zraci su se odbijali od njenog srebrnkastog ogrtača, bojeći joj lice neobičnom svetlošću. „Moj brat Alban leži ovde, iako je svakog dana ponavljao da ne želi da završi u ovom jezercetu. Poglavica posle smrti nema vlast nad klanom, telom ilisestrom.“ Naredila je da brat bude sahranjen ne obazirući se na njegovu poslednju volju. Rajan je lagano klimnula, posmatrajući Bramov smeteni izraz. „I mene jednog dana čeka ista sudbina, samo što će komadanje narediti neko drugi. To je običaj Kastelmilka, a klan nije ništa bez običaja. Šta misliš po čemu se Dun razlikuje od Blekhejla, a ovaj od Blada?“ Jedva vidljivi pokret zgloba je kazao Bramu da se od njega ne očekuje odgovor. Dobiće ga od poglavice Kastelmilka. „Samo nas običaji razlikuju od drugih klanova. Poštujemo iste bogove, pokoravamo se istim zakonima, težimo istoj stvari. Klanski identitet gradimo na sitnim
obeležjima: hvalospevima koje izgovaramo, oružju koje nosimo, sakralnim obredima. Kada sam pre dvadeset osam godina došla u situaciju da biram da li da izdam Albana ili običaje klana, nije mi bilo teško. Ja sam poglavica. Klan slabi ako ne uspem da održim vladavinu zakona.“ Odmerila ga je hladnim, upozoravajućim pogledom pre no što je nastavila. „Kastelmilk je stari i ponosni klan, Brame Kormače. Ja sam stara i ponosna vladarka. Igramo se mačevima i mešamo sveti kamen sa uljem i vodom, pa ga pijemo kao mleko. Naši najbolji ratnici se bore sa dva mača i nazivaju sebe Kremom. Naše devojke svake godine, sve do šesnaeste, nauče po jedan novi način da ubiju čoveka. Pre četiri stotine godina smo se zakleli Dunu, ali smo dotle opstajali sami. Ako veruješ da si došao u manji klan, varaš se. Najbolje je da se odmah vratiš u Dun. Prihvatiću te pod jednim uslovom, da budeš potpuno odan Kastelmilku. Drus je u svetilištu, čeka na moje mišljenje. Želi da čuje zakletvu, baš kao i ja.“ Grudi su joj se dizale i spuštale ispod srebrnkastog, svilenog ogrtača. Bram je prvi put opazio amajliju losa na marami. Veliki kičmeni pršljen. „Ostaviću te“, rekla je, pribranim glasom. „Imaš četvrt sata za razmišljanje. Posle toga ćeš otići u svetilište ili ćeš pokupiti stvari i napustiti klan.“ Bram je klimnuo, dajući na znanje kako je razumeo šta se od njega traži. Ostao je sam na obali veštačkog jezera. Nedugo potom je nešto, riba ili jegulja, iskočila iz vode, nakratko blesnula i nestala ispod površine. Bram nije bio siguran, učinilo mu se da je video zube. Oblaci su brzo napredovali s juga. Bram je znao da će uskoro prekriti sunce. Potegao je mač, ni sam ne znajući zašto. Proučavao ga je pod poslednjim zracima sunca. Svetlost se kretala po oštrici od vodenog čelika u pravcu vrha. Pokušao je da iskrivi mač na mnogo načina, ali je svetlost uvek išla u istom pravcu. „Tamo ti neće biti loše, Brame. Obojica znamo da nisi materijal za valjanog ratnika Duna.“ Čuo je odjek Robijevog pozdrava u svojoj glavi.
Nema povratka. Naglo je vratio mač u kanije i napustio zidom opasano jezerce. Doneo je odluku.
OSAMNAESTO POGLAVLJE Brezov put BIO JE TO četvrti dan među brezama. Noću bi se odnekud stvorila magla i zapljusnula šumu u nezaustavljivim talasima. Prolazili su kroz sablasno bledi i srebrnkasti pejzaž, bez trunke zelenila ili plavetnila. Drveće je nestajalo u maglenim oblacima. Stabla su bila iste debljine od korena pa do vrha. Putovali su među stotinama hiljada breza, potomaka istog stabla. Drveće se razlikovalo samo po crnim ožiljcima od polomljenih grana. Beznačajne razlike u razmaku između stabala i količini svetlosti su uslovile izbijanje grana na različitim visinama i pod različitim uglovima. Samo su šare zaostale za otpalim granama, remetile jednoobrazni izgled stabala. Podsećale su Eš na otiske životinjskih šapa. Lan Falster je čitao ove oznaka. Sumnjala je da Sul odatle crpi dovoljno podataka za bezbednu navigaciju nepromenljivim pejzažem brezovog puta. Eš Marš je pratila pogled Dalekog Jahača na njegovom lutanju od drveta do drveta. Proučavala je breze, pokušavajući da odgonetne obrazac kojim se Lan rukovodio. Vodilisu konje kroz maglu. Sunce je bilo daleki čelični disk, nisko na istoku. Vazduh je bio vlažan i hladan. Napredovali su po snežnom pokrovu neujednačene debljine. Eš je naučila da podmukli snežni pokrivač krije rupe i duboke bare. Dobro je pazila gde staje. Breze su rasle u vlažnoj nizini, koja nije bila sasvim smrznuta. Često bi zgazila u sneg iz kog bi štrcnula prljava voda. Ponekad bi tle popustilo pod đonovima čizama. Propadanje bi se nakratko zaustavilo i nastavilo. Imala je osečaj da prodire kroz slojeve snega, šaše, vode, blata i
mrtvog lišća. Nije videla stopala, pa se usredsredila na Lanova leđa. Putovanje kroz drveće je trajalo neočekivano dugo. Nije očekivala da će se u šumi osećati kao zatočenica. Breze su je podsećale na gvozdene šipke. Pedesetak stopa visoka, gola stabla pružala su se na sve strane, dokle god je pogled dopirao. Iz ove šume nikad ne bi izašla sama. Ovde je u potpunosti zavisila od Lana Falstera. Zauvek bi lutala među ovim drvećem ako bi je Daleki Jahač napustio. Svaka breza i svaka kvadratna stopa tla su izgledali isto. Pokušala je da upotrebi oskudno znanje o putologiji Sula. Tražila je zareze na kori na visini od dve stope, dve glave eksera zabijene u drvo koje izdaleka deluju kao rupe za insekte i suptilne žute opekotine na mahovini, na kojoj je plamen ostavio ožiljke u obliku polumescce, ali nije našla ništa. Na brezovom putu nisu važila uobičajena pravila. Naučila je da Suli često izaberu neku granu na drvetu da im posluži kao putokaz. Očiste je od lišća i grančica, ali su krošnje breza bila odreda gole. Da i ne govorimo da se na vitka stabla bez grana niko ne bi mogao popeti bez nazubljenih čizama ili merdevina. Glatka, ravna stabla, ne daju oslonac za ruke ili noge. Zarezi na stenama, žbunju i palim stablima takođe nisu bili od pomoći, zato što u čitavoj šumi nije bilo nijednog palog stabla, žbuna ili kamena. Ničeg u njoj nije bilo, izuzev snega, šaše i jednoobraznog drveća. Na nekim stablima je zapazila orlovska gnezda, velike građevine od grančica i travki. Često je nailazila na losove i medveđe tragove. Pretpostavljala je da se nešto može naučiti iz njihovog prisustva, ali nije znala šta bi to moglo biti. Ark Venosekač bi joj pomogao da je živ. Objasnio bi joj kako da se kreće kroz zemlju sablasnog drveća. Učinio je Sulom. Ispustio je njenu ljudsku krv, zamenivši je sulskom. Ne bi oklevao da joj otkrije tajnu brezovog puta. Lan Falster to nije učinio, iako mu je prošle noći dok su podizali bedni logor, bez šatora, usred magle, postavila direktno pitanje. Vatra je lagano zgasla, pridavljena maglom koja se uspuzla uz cepanice. „Kako uspevaš da nađeš put u ovoj šumi?“ rekla je. „Bilo bi dobro da znam, ako tise nešto desi.“
Daleki jahač je utrljavao pročišćenu konjsku mast u duboku opekotinu na levoj ruci. Zastao je i okrenuo uglasto lice ka njoj; „Tako nešto se neće desiti.“ „To nije odgovor.“ Konjsku mast je držao u rogu od fosilne slonovače. Zatvorio ga je, pre no što je progovorio. Nabio je zatvarač u otvor dlanom. „Ovaj Sul ne oseća obavezu da odgovori na to pitanje.“ Nešto u njgovom tonu je nateralo da odustane od svađe. Smatrao je tuđinom i to s pravom. Nije mu to prebacivala. Znala je da Suli veruju da su narod kome preti opasnost. Nekada su vladali golemim kontinentom sve do dubokog juga. Jezdili su staklenim pustinjama, toplim morima, gradovima lukama, tropskim šumama, slanim nizijama, mramornim ostrvima, pašnjacima, visokim stepama, širokim rekama i planinama čiji su se vrhovi mogli videti samo par dana u godini. Tu su i mesta van granica ovog kontinenta, s tuđinskim i zlokobnim imenima. Obesvećeno more. Sankang. Balgaras. Ostrva Ruda. Sve ovo i još više od toga nekada je pripadalo Sulima. Danas žive na delu Severnih Teritorija, na trećini kontinenta. Žive u strahu da će i to izgubiti. Eš je odrasla slušajući priče o sulskoj okrutnosti. Pripovesti o krvavoj bici na Paklenoj Kori, gde su Suli posekli vorskog princa sa deset hiljada ratnika i odbili da dozvole vorskim sveštenicima da pokupe mrtve sa razbojišta. Čula je i priče o masakru nejači klana Grej, kad je osam stotina žena i dece pobijeno za jedan sat zato što su se usudili da kroče na sulsku zemlju. Znala je i priču o velikom paležu lađa u moru Duša, kad je trideset jedno plovilo otišlo na dno sa celokupnim posadama. U Maskiranoj Tvrđavi nije čula drugu stranu priče, o otimanju sulske zemlje, o njihovim porazima i o njihovom najvećem, pokretačkom strahu da će jednog dana ostati bez svog doma. Svi opisani pokoljisu bili deo odbrambene strategije. Podigla je ruku i dodirnula jedno od glatkih, srebrnkastih stabala. I ove breze su deo sulske odbrane. One kao neprobojni zid stoje na ranjivom delu zapadne granice. Nije ni čudo što Lan Falster nije rad da njihovu tajnu podelisa osobom koja tvrdi da je Sul, iako ne izgleda, niti
se ponaša kao jedan. Pogledala je Dalekog Jahača, pitajući se zašto mu nije rekla za Arka Venosekača i Mala Kažejoka, ni za planinsko jezerce pored kog je postala Sul, niti za njihov put po obodima Ledine. Nije mu rekla i da postoji šansa da Kažejok još uvek traga za njom. Zašto je Lan nije pitao kako je dospela u Mučne zemlje, zapadno od Toka? Šta je znao ili nagađao o njoj? Pokušala je da se priseti svega od trenutka kad mu je otkrila ime. Bila je tako nervozna, tako rešena da ne popusti, da se nije potrudila da rastumači njegove reakcije. Da li mu je ona išta značila? Da li je glas o Eš Mart, Probojnici, putovao ispred nje? Lan Falster je hodao pored divnog crnog ždrepca, kog je često milovao po vratu. Nosio je praktičnu odeću za jahanje, kaput i pantalone od jelenske kože, ogrtač sa okovratnikom od kuninog krzna i čizme od veprove kože. Da je nosio šešir izdaleka bi mogao proći kao šumar ili lovac. Odavala ga je nauljena, vrana kosa, zauzdana olovnim kopčama. Blesnula bi plavkastim sjajem pod zracima sunca. Samo su ta nijansa i olovne kopče, izbledele do boje mesečine, svedočile o njegovoj sulskoj suštini. Izbliza ste mogli videti blagi zlatasti ton njegove kože i duboke trouglaste senke istaknutih jagodica na obrazima. Znao je da razmišlja o njemu, ali je koračao ćutke, ne osvrćućise za sobom. Bilo joj je žao što njen saputnik nije raspoložen za razgovor, gotov da je zaspe poplavom pametnih i interesantnih pitanja koja vape za odgovorom. Drveće se nametalo kao jedina tema razmišljanja. Drveće i još drveća. Bila su istovetna, pa nije mogla reći: Pogledaj ovo stablo. Zar nije neobično? Neraspoloženo je šutnula maglu, koja se uskovitlala kao masna mrlja na vodi. Pitala se zašto mu ne veruje. I zašto on njoj ne veruje. „Kada ćemo izaći iz breza?“ pitala je. Po sleganju ramenima je zaključila da sluša odavno spreman odgovor. „Brezov put je dug, a neke staze neprohodne. Putujemo najbrže što možemo.“
Sneg je zaškripao pod njenim nogama, kad se sagnula da podigne rub ogrtača od risovine sa tla. Nije doznala ništa od Dalekog Jahača. Dvoumila se da li da nastavi sa ispitivanjem, ali je ipak progovorila. „Koliko ti je trebalo da ga pređeš poslednji put?“ Okrenuo se ka njoj, s hladnim izrazom na licu. Nije odmah shvatila da je taj pogled jedini odgovor koji će dobiti. Ponaša se kao njen poočim. Pentero Is je retko odgovarao na pitanja koja je smatrao nedostojnim svoje uzvišene pažnje. To je rano naučila. Kao devojčica se jako trudila da poočimu postavi inteligentna pitanja. Zašto je ambasador iz Il Glejva tražio da ne sedi pored Belog Vepra za večerom? Gde će grad kupiti žito ako žetva podbaci na istočnim poljima? Htela je da mu ugodi, očajnički je želela da čuje retku pohvalu: Skoro-kćeri, ti si tako dobra devojčica. Potisla je sećanje na poočima, da joj ne bi naudilo i pomazila konja po gubici. Povela se za iznenadnim podsticajem i zaustavila konja, puštajući Lana Falstera da isprednjači. Sivkasta magla je ispunila prazni prostor. Zašto je osećala potrebu da popriča s njim? Zašto se razočarala kad je odbio razgovor? Nije znala. Trebalo je da njegova hladnoća deluje odbojno, ali nije. Ark i Mal su joj toliko nedostajali. S njima u društvu se osećala kao deo nečeg. Učestvovala je. Upoznali su je sa malim delom svojih znanja i tajni, ali je i to bilo dovoljno da se ponada da će s vremenom naučiti više. Zbog njih dvojice je postala Sul. Dvojica Dalekih Jahača bilisu časni ljudi ispunjenisvrhom, pa je pretpostavila da su i ostali Suli isti. Lan Falster je drugačiji. Držao se podalje i skrivao obaveštenja i tajna znanja. Igrala je ovu igru i ranije, s Penterom Isom. Njen poočim je bio nenadmašan u čuvanju tajni. Sedamnaest godina je krio pravi razlog zbog kog ju je usvojio. Da li se i ovde dešavalo nešto slično? Da li je Lan znao da je Probojnik? Posmatrala je kako odmiče u maglu. Ako je i sumnjao da je više od onog za šta se izdaje, dobro je krio interesovanje. Prema njoj se
ponašao kao prema nižem biću, uljezu koji se pretvara da je Sul. Prošle noći ga je zamolila da podigne mali šator od vučje kože kog je nosio u bisagama. Rekao je da će te noći prespavati na otvorenom. „Ako ti voliš da spavaš u magli, samo napred“, brecnula se. „Ja ću spavati u šatoru,“ „Nećeš“, hladno je odgovorio. „Sul ne traži sklonište za punog meseca.“ To je bio pravi šamar. Ako je i prekršila običaj za koji nije znala, zašto se nije potrudio da joj ga objasni? Zašto je toliko prezire? Zašto dozvoljava da je to povređuje? Mnogo je trpela te noći, zamotana u ogrtač, usred hladne i vlažne magle. Kosa joj se ujutru blistala od hiljadu kapljica vlage. Daleki Jahač je sedeo na bisagama, gledajući ka jugoistoku. Magleni prsti su promicali ispred njegovih praznih, otvorenih očiju. Promeškoljio se, čim se ona pomerila. Bio je bled, s neobično opuštenom vilicom. Zamolio je da se pobrine za konje, dok se on pozabavi vatrom. Spremno ga je poslušala. Lan se vratio u normalno raspoloženje dok je ona nahranila, napojila i istimarila konje. Ćutke su jeli suvo konjsko meso i sirova, začinjena šljukina jaja. Lan je još na prvom susretu upozorio na breze. Kada nastupa ludilo? Znala je da je govorio o usamljenom putniku koji ne poznaje okolinu, ali je i pored toga trpela pritisak. Retko je govorio s njom. On je znao da se snalazi u šumi, dok je ona imala osećaj da se vrte ukrug. Nije mogla da proceni da li uopšte napreduju. Magla joj je dopirala do kolena a zbijeni oblaci do vrhova drveća, pa se svet sveo na skupinu belih stabala. Nije mogla da radi uobičajeni posao - skupljanje palih grančica - zato što nije videla šumsko tle. Povremeno bi stala na grančicu, lomeći je na dva dela. Sagnula bi se i dodala nova drvca gomili na konjskim leđima. Skupljanje palih grančica je za nju bilo više od gomilanja drveta za ogrev. Na neki način je čistila šumu. Uklanjala je sve tragove sa brezovog puta. Jednom je pitala Lana za mišljenje o tome. On je šturo odgovorio: „Zabranjeno je seći breze.“
Htela je da zna više o Sulima. Neznanje ju je činilo ranjivom. U potpunosti je zavisila od Lanove milosti, a nije znala dovoljno o sulskim muškarcima da bi procenila da li u njegovom društvu može da se oseća bezbednom. Nije znala koliko vredi. Znala je da je ponekad posmatra. Činio je to kad bi skinula ogrtač i haljinu da bi se oprala pre spavanja i kada bi utrljavala mast u ruke i noge i raščešljavala kosu. Poslednjih godina, u Maskiranoj Tvrđavi se navikla na pažnju muškaraca. Neki su joj govorili da je lepa. Bilo je onih koji su zviždali za njom dok je jahala dvorištem. Muška pažnja joj nije smetala. Ponekad je namerno izazivala, zbog prijatnog osećaja moći. Kad god bi osetila da je posmatra, otezala je sa onim što je radila. Nije bila pravi Sul pa je prezirao zbog toga, ali je imala nešto što je želeo. Gajio je višestruka osećanja. To ju je zbunjivalo. I on je nju privlačio. Mislila je na njega kad god bi delili mali šator od vučje kože. Šator se razapinjao preko rama od šuplje trske. Kože su majstorski isečene i zašivene, tako da vetar ili kiša nisu mogli prodreti u šator. Unutra ste bili odsečeni od sveta. Fino obrađena koža je na sunčeve zrake delovala kao vitraž, propuštala je rasplinutu svetlost boje ambre i zlata. Prostor za spavanje je bio mali, možda šest stopa puta pet stopa. Eš bi, ležeći u šatoru, postajala svesna svog tela. Delilo ih je pola stope praznog prostora. Dodirnula bi ga, ako bi se prevrnula. Uzbudila se i uznemirila. Preksinoć, kad su poslednji put delili šator, nije mogla zaspati nekoliko sati, boreći se sa željom da mu se približi. Osećala je toplotu saputnikovog tela preko ćebadi i krzna. Ili je bar zamišljala da je oseća. Maštala je kako i on deli njena osećanja. Učinilo joj se da se pretvara da pravilno diše, baš kao i ona. Ležao je isuviše mirno za nekog ko istinskispava. Probudila se ujutru i uverila da je Lan uredno održavao razdaljinu od pola stope. Odonda nisu delili šator, ali je jutros dok je prala lice i vrat snegom osetila kako je posmatra kroz plamsaje vatre. Pomagao joj je
da osedla konja i očešao se o nju kad se nagnula prema životinji. Osetila je njegovu ruku na bedru. To je možda bila bezazlena greška, ali Lan Falster nije delovao kao osoba koja ne vlada vlastitim telom. Njegov dodir ju je žestoko potresao i uznemirio. Posumnjala je da joj breze mute um. Ništa nije imalo smisla. Ako je Lan želeo da je dodirne, zašto to nije otvoreno učinio? Zašto se odonda prema njoj odnosi s prezrenjem. Zašto odgovara na njena pitanja sa što manje ili nimalo reči? Eš je prošla rukom kroz dugu plavu kosu, oslobađajući se maglene zaostavštine. Jaz između nje i Lana Falstera se proširio, a ona nije žurila da ga zatvori. Podne se bližilo, ali je sunce i dalje bilo udaljena i senovita prikaza koja je napredovala naporedo s njima kroz drveće. Magla im se i dalje petljala oko nogu. Tek je počela da shvata koliko malo zna o svetu van zidina Maskirane Tvrđave. Njena sluškinja Kaća je spavala sa mnogim muškarcima, iako je bila godinu dana mlađa od nje. Kaća bi znala da iskoristi ponašanje Lana Falstera. Preuzela bi kontrolu nad situacijom i navela vodu na svoju vodenicu. Eš je zastala da razmisli o tome. Ne, Kaća ne bi tako hladno postupila. Uživala je u spavanju s muškarcima. „Slatki su i sočni kao sveže breskve. Savetujem ti da ih što pre probaš“, rekla joj je jednom prilikom Zbunjena Eš je potisnula tu temu u drugi plan. Posmatrala je drveće. Počela je da ga mrzi. Zemlja je ovde bila sunđerasta. U jednom trenutku je koračala po snegu, a već u sledećem po raskvašenom prolećnom tlu. Možda je Lan tako birao put, po čvrstini tla pod nogama. Preselo joj je pešačenje, pa se popela u sedlo. Pucketanje kože i udarci metala o metal su razbili tišinu kao niz manjih eksplozija. Dotad nije shvatala kakva tišina vlada šumom. Nije se čuo ni ptičji poj. „Ostani tu.“ Čula je Lanov glas iz bele i maglovite daljine. Nije ga videla, čak ni sa uzdignutog položaja u sedlu. Vešto je trznula uzde i usmerila konja u pravcu istoka. Dalje od Lana Falstera. Okretni mali konj je prešao u kas pronalazeći stazu u magli. Grane su
rasle visoko, pa se nije morala plašiti da će neku zakačiti. Između stabala je bilo dovoljno mesta da konj ide lakim kasom. Dobro se osećala dok je odmicala šumom. Pristala je da postane Sul iako nije znala cenu koju će platiti ona i Raif Sevrans. Nije pristala da kaska za sulskim Dalekim jahačem kao pas. Ona je Eš Mat, siroče, ostavljeno ispred Slepe kapije da umre. Ta realnost nije otekla s njenom krvlju. Bila je skoro-ćerka nadlorda Spajr Venisa. Ni to se nije promenilo. Ark Venosekač i Mal Kažejok su se prema njoj odnosili s poštovanjem. Ark je nazvao k ćerkom. Lan Falster dosad nije pomenuo njegovo ime. Zašto se toliko trudila da mu ugodi? Sve je bilo tako zbunjujuće. Kao brezov put. Osvrnula se oko sebe i shvatila da ne zna koliko je odmakla. Svako drvo je bilo isto kao prethodno. Vetar je komešao maglu, koja se valjala u širokim talasima. Naterala je konja da uspori i pokušala da ovlada sobom. Nije čula zvuke potere. Uzbuđenje je prošlo, pa se osetila zbunjeno i pomalo uplašeno. Da li će moći da se vrati sopstvenim tragom? Osvrnula se isuočila sa sumornim isablasnim drvećem. Lan je stajao među stablima skriven maglom. Crv tvrdoglavosti terao ju je da produži sopstvenim putem, da nekako pronađe put odavde, ali je razum opominjao da se vrati dok još može. Ovo je zemlja Sula, podsetila se. Misterija brezovog puta možda ne deluje isključivo u oblasti opipljivog sveta. Možda je okružena drevnom magijom. Ark je pričao o m a y g i Sula i nekromanserima, koji su recitovali praiskonske bajalice u noćima bez mesečine i živeli odvojeno od ljudske zajednice u visokim morskim pećinama i kulama bez krova. Bilo bi prirodno da čarobnjaci upotrebe takvu silu za odbranu onog do čega im je najviše stalo - do svojih granica. Šta ako ne može pobeći odavde? „Hajde, dečače“, rekla je, zabadajući pete u konjski stomak. Naterala je životinju da se okrene. Ovo će biti neprijatno. Čeka me povratak Lanu Falsteru podvijena repa, ali će biti mnogo neprijatnije ako poludi i zavoli drveće.
Trebao joj je čitav sat da ga pronađe. Stajao je naslonjen na brezu i ljuštio jabuku otetim srpastim nožem. Lanac s tegom mu se lenjo lelujao među nogama dok je skidao dug komad kore s voća. Ćutke je posmatrao. Stisnula je usne, sjahala, skinula brnjicu i olabavila kolan. „Ovaj Sulse nada da si uživala u jahanju.“ Eš se tada bavila rasedlavanjem konja, okrenuta leđima Dalekom Jahaču. Zastala je, sa prstima na bronzanim kopčama. U glavi joj se rojilo nekoliko odgovora. Nijedan nije bio prijateljski naglašen. Znao je da će se vratiti. Nervirala se zbog toga, a još više zato što je seckao jabuku poklonom koji je dobila od Arka Venosekača. Okrenula se da bi ga počastila komentarom i suočila sa oljuštenom jabukom i srpastim nožem. Rekao je: „Tvoji su.“ Nije mogla ništa da pročita s tog lepog lica oštrih crta. „Uzmi ih.“ Krenula mu je u susret istala na nekoliko koraka od njega. Bila je oprezna. Odbacio se od drveta i prešao par koraka kojisu ga delili od nje. Pružio je ruke, nudeći joj jabuku i nož. Oljušteno meso jabuke je već počelo da tamni. Nije znala da li se iza njegove ponude krije neka zamka. Brzo je uzela ponuđene predmete, očešavši se o njega. Taj dodir i čitava situacija nateralisu je da okrene glavu. „Daj jabuku konju. Ovaj Sul neće biti uvreden.“ Pogledala ga je, iznenađena mladićevim humorom. Lan Falster se nasmejao. Bio je to tako ljubak i neočekivan prizor da mu je uzvratila osmeh. Osetila je golemo olakšanje, nisama ne znajući zašto. „Kad se par raziđe na brezovom putu, najbolje je da jedan ostane na mestu rastanka. Tako će drugome biti lakše da se vrati,“ Eš je blago klimnula. Ovo objašnjenje je delovalo kao ljubazan gest, posle toliko kratkih i nestrpljivih odgovora. Nije imala šta da mu kaže. Pažljivo je namotala lanac oko drške srpastog sečiva i krenula da nahrani konja jabukom. Uskoro su nastavili putovanje. Magla se konačno razišla, omogućivši hladnoj sunčevoj svetlosti da prodre kroz breze. Lan se kretao za nijansu sporije, pa je sve češće hodala rame uz rame s njim.
Zanimalo je zašto hodaju putem breza umesto da jašu. Mislila je da ga pita, ali se predomislila. Nije htela da narušava novouspostavljeni prijatniji odnos. Magla se razišla, pa su breze zasijale kao izbledele kosti. Na hiljade stabala je izronilo iz magle. Slojevi i slojevi drveća su se protezali u beskraj, u svim pravcima. Bilo joj je drago što ponovo vidi stopala. Pejzaž se menjao samo na nivou tla. Osetila je slab miris metana, pa se zapitala da li je jedan deo brezovog puta močvaran. Da li mogu potonuti u blato ako odlutaju s prave staze? Izvesno vreme je pratila Lanov pogled, koji je klizao među drvećem, nadajući se da će otkriti nešto o njegovim metodama navigacije, ali je ubrzo izgubila interesovanje. Ruke i zglobovisu je pekli na mestima na kojima je dodirnuo. Rekao je: „Ovde ćemo se zaustaviti.“ Utaborili su se ranije nego inače, ali je Eš bilo drago zbog toga. Bila je gladna i umorna od posmatranja drveća. Daleki Jahač je skinuo bisage, dok je ona uzimala sakupljene grančice. Mišići u stomaku su joj se zgrčili kad je videla da Sul skida šator, ponajviše od uzbuđenja. Ispustila je par grana i zakačila konja po slabinama. „Izvini“, rekla mu je, kleknuvši da ih pokupi. Opustila se nakon što je potpalila vatru. Spustila je sedlo na suvo tle i sela na njega. Lan je završio postavljanje šatora i počeo da pripravlja večeru. Pridružila mu se praznih ruku - ostala je bez bisaga južno od Toka. Zavisila je od njegovih zaliha hrane i kuhinjskog pribora. Poslednjih sedam dana, pre susreta s njim, živela je na konjskoj krvi. Sekao je komade konjskog mesa i suve pečurke iznad suda sa mašću i istopljenim snegom. Radio je hitro i precizno, koristeći nož s kojim je sebi sagoreo kožu prilikom prvog susreta. Završio je i očistio oštricu uljem koje je mirisalo na beli luk i komadom jelenske kože. Ćutke je sedeo čekajući da voda u kotliću proključa. Na nebu se pojavio pun mesec. „Uzmi“, rekao je Lan, pružajući joj činiju mirišljave, vrele supe.
Prihvatila je ponuđenu hranu. Prsti su im se dodirnuli u mirišljavoj pari. Daleki Jahač je gledao kako uzima prvi gutljaj. „Da li je dobro?“ pitao je, promuklim glasom. Klimnula je. Supa je bila gorka i masna. Popila je i nožem pokupila meso i pečurke sa dna činije. Progovorila je, kao da je to ohrabrilo: „Zašto dižeš šator? Mesec je još uvek pun.“ Krv joj je navrla u lice, pa je smesta poželela da povuče pitanje. Učinilo joj se drskim i nepromišljenim. Kazniće je zbog toga. Len je pažljivo odložio supu, pokrivajući činiju dugim prstima. Olovno prstenje u kosi zveckalo mu je u hodu. „Prvi dan punog meseca je najsvetiji. Ne možemo se smatrati Sulima, ako nas njegova svetlost ne obasja po licu trinaest puta godišnje.“ Govorio je ukočenim glasom, s očiglednim naporom. Htela je da zna više, ali nije znala koliko će potrajati zalihe njegovog novopronađenog strpljenja. Vidno se oraspoložio kad se nagnula iznad vatre isipala još supe. Osetila je neobično zadovoljstvo. Ustala je da se pobrine za konja. Poskočio je i krenuo za njom. „Nahraniću i napojiti tvog konja“, rekao je. „Toliko ti dugujem.“ Zbog onog što se dogodilo jutros? Kako takva sitnica može proizvesti dug? Zbunjeno je pognula glavu. Gledala je kako prilazi konjima kojisu čupkališašu ispod snega. Ubrzo je skrenula pogled ka šatoru. Duboko je udahnula i pošla da piški. Čučnula je u pomrčinu iza šatora, digla ogrtač i haljinu i pustila mlaz. Zatim je istrljala intimne predele snegom. Pojavila se u odsjaju logorske vatre. Voda joj je curila niz lice i vrat. Oprala se, koliko god su uslovi dopuštali. Daleki jahač je čistio potkovice svog konja. Kliznuo je u šator, ne dižući glavu. Unutra je bilo ugodno. Šator je mirisao na vuka. Mesečina je prodirala kroz otvore na kožama. Eš je brzo skinula odeću i načinila sebi postelju od ćebadi i krzna. Ušuškala se u nju i sklupčala u loptu. Govorila je sebe da ne treba ništa očekivati. Pripreme za spavanje su je jako uzbudile. Gadila se njihove
praktičnosti. Bilo bi dobro da od Kaće preuzme nešto preko potrebne praktičnosti. Noć je odmakla. Svetlost se promenila. Tišina nije bila potpuna. Konji su izdisali vazduh, sneg je šištao topeći se na vatri, velika bela sova je kukala u drveću. Eš je ispočetka pažljivo osluškivala. Tresla se od uzbuđenja i hladnoće. Lan Falister nije se obazirao na zvukove pa je odustala od čekanja. Konačno je zaspala. Sanjala je sveprožimajuće sivilo, koje niko sem nje nije video. Bića koja u njemu bivstvuju protezala su istrulele udove kad bi prošla pokraj njih. Neka su zlobno siktala. Posmatrali su je uskim, plamtećim očima, zadovoljništo ih nije posetila u telesnom obliku. Iza njih, na ivici obzorja, kretalo se neko tamno i golemo obličje. Osetila je njegovu drevnost isnagu i naslutila nepojmljivu, hladnu svrhovitost. Ljubavnice, pozivalo je kroz senke koje su se oko njega rojile kao pčele. Nemoj se buditi. Ustala je. Nije bila sama. Lan Falster je mirno ležao pored nje, ujednačeno dišući. Mesec je nestao, ali nije vladala potpuna tama. Zvezdana svetlost je bojila unutrašnjost šatora u plavo. Ko sam ja? pitala se Eš. Heritas Kant i Ark Venosekač su joj rekli da je Probojnik, ali ona nije znala šta to znači. Tresla se. Stomak i grudisu joj snažno drhtali. Nemoj se buditi. To je bilo upozorenje. Da li to znači da je se bića u Slepilu boje? Zašto? Ark je nagovestio da može da prati senovite zveri i da ih izdaleka oseti. Da li je to dovoljan razlog za strah? Prevrnula se, cvokoćući zubima. Privukla je ćebad i risovo krzno uz tclo. Osećala je užasnu hladnoću. Noćna mora ju je lišila telesne toplote. Nemoj se buditi. Pružila je ruku ka Lanu Falsteru u plavetnoj svetlostišatora. Jedva da je znala šta radi, ali je žudela za toplinom i očajnički želela njegovo telo pored sebe. Zastenjao je kad ga je dotakla. Osetila je njegovo oklevanje. Znala je da ne spava. Prošao je trenutak u kom je mogao da se odmakne od nje. Tad su se još uvek držali za ruke, pa je s
lakoćom mogao da je odgurne. Nije to učinio. Umesto toga je oštro uzdahnuo, raširio ruke i krenuo ka njenom pojasu. Brzim, gotovo divljim pokretom, stvorila se kraj njega. Osetila je neobični miris njegove kože i znoja. Poljubila ga je dok je ronio rukom po ćebadima i krznima tražeći njene butine. Usne su joj bile vlažne i pune pljuvačke, ali ih je on pokrio svojim pre no što ih je otvorila da bi ga poljubila. Zubi su im se sudarili uz čudan zvuk, što ju je na trenutak zaustavilo. Lanova ruka je konačno pronašla put do njenog međunožja. Nije znala zašto mu je trebalo toliko dugo da stigne do odredišta. Tamo su ga čekale njene vrele i vlažne usmine. Žudela je, doslovce je crkavala za njegovim dodirom. Nije imao ukus čoveka, što ju je dodatno uzbudilo. Kružila je jezikom po gornjem svodu njegovih usta, dok je on mazio po vlažnom međunožju. Raširila je noge. Jezik joj se ukočio. Vreli trzaji su joj potresli utrobu. Jedan prst je pronašao osetljivu tačku. Češkao je lagano i uporno. Čula je kako se tečnost razliva po njegovoj ruci. Čvrsto ga je zgrabila i krenula bedrima ka njemu. Prst se ubrzao, pritisak se pojačavao. Slobodnom rukom je stegao za butine. Molila se da nikada ne prestane. Prsti su stvarali plimu zadovoljstva, odmah ispod kože. Napetost je dostigla vrhunac, noge i bedra su nekontrolisano drhtali. Izgubila je kontrolu nad sobom kad je vrelina jurnula po butinama i uz stomak. Stiskala ga je i gurala. Prodisala je tek kad je plima uminula. Prebacio se preko nje i pritisnuo okamenjeno spolovilo o njene intimne predele. Pokidao je finu kožnu membranu koja je štitila telo i ušao u nju, mrmljajući:Ish'l xalla tannan. Znam vrednost onog što uzimam. Vetar je ljuljao breze.
DEVETNAESTO POGLAVLJE Lovački plen RAIF JE STIGAO DO grada na rubu ambisa baš kad je počela susnežica. Osećao je dim pećinskih vatri na licu. Upijao je poznati miris spaljene šaše i vrbe. Ni pored najbolje volje nije mogao reći da mu je drago što se vratio. Očajnički je želeo da odloži prtljag, odmori se i pođe drugim putem, ali je sad bilo kasno za to. „Dvanaestoubica na grebenu!“ začuo se povik osmatrača na uzdignutoj, vetrom šibanoj litici iznad njega. Raif je pozdravio stražara podignutom rukom, ali nije dizao glavu. Čuo je kako se povik prenosi stenama, odjekujući od pećine do pećine. Spuštao se merdevinama od trske i u kamen usečenim stepenicama, duž tunela i kamenih galerija sve dok na kraju nije zaronio u Pukotinu. „Ubica. Ubica. Ubica“, osluškivao je Raif. Ime mu se svelo na jednu reč. Prvo su izašla deca. Mršava bića, obučena u dronjavu svilu i brokot su ga posmatrala sa razdaljine, širom otvorenih očiju, kao da ga se zbog nečega plaše. Jedan stariji dečak se igrao kamenom, dok su mu se tanke, stisnute usne nervozno grčile. Raif ga je pogledao u oči. Dugo su se gledali. Dečak je uhvatio kamen ispustio ruku uz telo. Pojavili su se i Sakati Ljudi. Pružali su ružnu sliku. Činili su čast svom imenu obučeni u šarene kožne košulje i tunike, kože sa glavama životinja, oklopljene ogrtače, šiljate šlemove, kapuljače od pacovskog krzna, oklope od krljušti, gvozdene rukavice, izgorele haljine, prsluke obložene kostima, okovratnike od kozjeg krzna i svakojake kaiševe, pojaseve, rance i lance. Svakom je nešto nedostajalo: oko ili ruka,
ćopava noga, kriva kičma, zečje usne, kandžaste šake, lice prošarano venama, nedostajuće meso, višak mesa, stvari kojih nije bilo na porođaju i onih koje su kasnije oduzete. Raif je postao svestan svoje falinke, vrha malog prsta, odsečenog do zgloba. Zapitao se da li će ikad izgubiti dovoljan deo sebe da bi se ovde osećao kao kod kuće. Osetio je kratki ali nepodnošljivo snažni poriv da pobegne, da se okrene i vrati u zemlju kanjona i Pustare - u kojima je samo zemlja iskvarena. Setio se reči Adija Gana:Ovde niko nije ceo. Grebenar nije mislio na meso. Raif je mirno koračao kroz sve brojniju gomilu. Odgovarao je na poglede samo kad je morao, da neko ne pomisli da zazire od izazova. Osećao je potrese u Pukotini, odmah preko ruba stenovite izbočine. Orijaški procep na telu zemljinom zjapio je mračan i vlažan kao sveža rana. Odavao je poznati, metalni miris. Kad je poslednji put bio ovde, ispod sebe je gledao sokole, laste i lešinare. Danas je Pukotina bila puna praznine. Bila je to najdublja rupa na zemljinom šaru iz koje se nijedan čovek nije vratio. Njene dubine se ne mogu videti nitispoznati. I po najvedrijem danu, kad bisunce sijalo iznad nje, oko nije prodiralo preko izvesne granice. Raif Sevrans je izabrao baš takav dan da je istraži. Pogled mu je putovao preko izbrazdane površine litice, peščara, krečnjaka, škriljca, granita, zelenog mramora, piritnih naslaga, tamnih pukotina pećinskih ulaza i izvora pare sve do nivoa na kom se penušala tama kao bezmerni oblak vrelog vazduha. Bilo mu je teško da to posmatra, pa je ubrzo skrenuo pogled. Palo mu je na pamet da je to jarak tvrđave, sloj kojise ne može nekažnjeno preći. Telo mu je potresao jedinstven trzaj. Odeća mu je bila mokra. Stigla ga je iscrpljenost od višednevnog puta. Hodao je punih dva dana bez odmora. Noge je umotao u slojeve krpa i osušene trave. Levi zglob ga je služio, ali je još uvek bio nadut. Iz žulja na peti mu je curkala krv u improvizovani zavoj. Znao je da ne sme pokazatislabost, ne ovde u naseobini Sakatih Ljudi. Hodao je bodro, bez ćopanja. Glavu je držao pravo, u visini balčaka savijenog mača. Dnevna svetlost je gasnula dok se približavao središtu izbočine.
Gomila je počela da se okuplja oko tek zapaljene vatre. Raif je opazio tamnoputo i neprijateljsko lice Lindena Mudija, sakatog brata, predvodnika napada na Crnu Rupu. Ožiljak od vešanja je delimično pokrio srebrnom i crnom vunenom pelerinom. Raif se susreo s Mudijevim pogledom, uverivši se da nije pogrešio. Mudi je namerno nosio plen iz napada na rudnike Blekhejla. Čikam te, izazivale su ga njegove kestenjaste oči, da pokažeš osećanja prema nekadašnjem klanu. Raif nije znao kakva izraz ima na svom licu, ali je bio siguran da se nije promenio tokom nemog odmeravanja s Mudijem. Duboko je udahnuo i usredsredio se samo na površne misli. Nije mnogo očekivao od povratka na rub Pukotine. Dosad nije bilo iznenađenja. „Raife! Ovamo!“ Okrenuo se isuočio s krupnom, snažnom prilikom Mrtvorođenog, koji je krčio sebi put kroz gomilu Sakatih Žena. Brat Pukotine je nosio tuniku ođ jelenske kože bez rukava, oivičenu zečijim krznom. Na golim podlakticama je imao par istovetnih bikovskih rogova. Probio se kroz gužvu i zaustavio Raifa, stegnuvši ga u nemilosrdni, medveđi zagrljaj. „Ispričao sam Krtici kako si ubio Hejlovca na izlasku iz rudnika, kad je hteo da ti oduzme zlato.“ Promrmljao mu je na uvo. „Rekao sam mu da si otišao da središ neki lični problem i da ćeš se vratiti za mesec dana.“ Razdvojili su se. Mrtvorođeni ga je zgrabio za ruku i odmerio od glave do pete. Pogled mu je zračio razumevanjem. Unakaženo lice se trzalo od snažnih osećanja. „Trebalo bi da znaš dve stvari pre no što igra počne“, rekao je, tihim, promuklim glasom. „Prvo: drago mi je što si došao. Drugo: tvoj sam čovek.“ Raif je duboko disao, ne razmišljajući. Kasnije, govorio je sebi. Klimnuo je, svestan da Mrtvorođeni čeka odgovor. „Lepo je videti te. Mrtvi“, rekao je. Nije znao da li govori istinu. Nije to bilo bogzna šta, ali je Mrtvorođeni zadovoljno klimnuo. Navikao je da se zadovoljava s malim. Pustio je Raifa i rekao: „Vidim da si mi iskrivio mač.“
Raif se nasmejao. Naravno. Nikad do kraja nisu raščistili pitanje vlasništva nad mačem Zakletog. Mrtvorođeni ga je prisvojio prilikom njihovog prvog susreta u zemlji kanjona. Raif ga je povratio nekoliko nedelja kasnije, u Crnoj Rupi. „Biću ti zahvalan ako mi daš neki drugi, dok ne ispravim ovaj.“ Mrtvorođeni je rekao „Važi“ i nestao, pre no što je Raif završio rečenicu. „Azziah rin Raif! Skuvaću ti i poslužiti gavranova jaja u sirćetu. Očekivalismo tvoje zgodno lice s ove strane prokletstva.“ Justafa. Debeljko sa mačolomcem je lagano igrao oko vatre. Nosio je fantastično ruho od žute svile, protkano čupercima konjske dlake, svezano kao kod sveštenika, zlatnim konopcem. Naslage sala na grudima i stomaku su mu podrhtavale ispod čudnovate odežde. Držao je nešto u zdepastoj ruci. Raif ga nije pozdravio. Debeljka to nije zaustavilo. „Vidim da si malo smršao“, rekao je, približavajući se. Ispravio se, uz teatralni pokret glavom. „Ne. Grešim. Nabacio si nešto po ramenima.“ Na trenutak ga je posmatrao jasnim očima, koje su se odmah prevukle koprenom zlobe. „Šta je, nema poljupca? Verovao sam da ti nedostajem.“ Iz gomile se začulo cerekanje. Jedna baba opuštenih grudi se proderala: „Pitaj ga gde je skitao.“ Justafa je podigao slobodnu ruku u vazduh i značajno slegnuo ramenima. „Narod je progovorio, smem li da zanemarim njegov glas?“ Nastavio je, ovaj put tiho, samo za Raifove uši: „Zar ne misliš da ovde nastupamo pred krajnje patetičnom gomilom?“ Raif je skinuo i bacio ranac ispred nogu. Nije znao šta da kaže Justafi. Pokušavao je da protumači debeljkove misli, boreći se s vrtoglavicom. Susnežica je padala po Justafinoj žutoj tunici prljajući tkaninu. Čekao je, podignutih obrva, pre no što se najedanput trgao i bacio ono što je držao u ruci u vatru. Čula se slaba eksplozija, nakon koje su beli plamenovi odlučno suknuli preko trupaca. Gomila je uzdahnula od
probuđene znatiželje. Justafa je pozdravio prisutne dubokim naklonom i pogledao Raifa u oči. „Vatrica te lepo greje, pa bi mogao da nam kažeš gde si dosad skitao.“ Raif je razgledao lica u gomili. Oko vatre ih se sakupilo četiri stotine. Nosili su raznovrsno oružje, zarđala gvozdena koplja, goleme satare, zakrivljene helebarde, krive sablje, drvene batine, klanovske buzdovane, mačeve širokog sečiva, noževe. Najveći broj žena i svaki dečak sposoban da hoda imali su bodeže za pojasom. Živeli su u strahu, shvatio je Raif, zbog čega ih nije mogao kriviti. Život je bio težak na rubu ambisa. Ovde nije raslo ništa sem žilave trave i korova. Roditelji su morali da sakate decu, da ih neko drugi ne bi još gore osakatio. Od klanova su kralisve što im je potrebno... ili od sapatnika. Adi Gan je jednom pokušao da gaji ovce na gornjoj izbočini, alisu sve poklane zbog mesa. Mrtvorođeni ga je upozorio da su Sakati Ljudi gomila očajnika i da očajni ljudi nisu dobri prijatelji. Prepoznao je očaj u redovima okupljenih. Bili su mršavi, koščati, upalih obraza. Pogrešio je što na prolazu kroz zemlju kanjona nije ulovio nešto. Tako bi doneo nešto mesa. Došao je praznih ruku i povećao broj gladnih usta. „Evo ga.“ Mrtvorođeni mu je dao mač u filcanim kanijama. Mora da je otrčao do pećine da bi ga uzeo. „Nije lep ali će poslužiti svrsi.“ Izgubio se u gomili posle kraćeg pozdrava. Zakačio je mač za pojas, tragajući pogledom za Tragisom Krticom. Vođe Sakatih Ljudi nije bio tu, ali je na obodu gomile, lica skrivenog plamenovima i crnim dimom stajao stranac, Tomas Argola. Istrpeo je Raifov pogled na svom sitnom licu, maslinaste puti, ne trepnuvši. Argola ga je naterao da ode na Ledinu posle prepada na Crnu Rupu. Zašto? pitao se Raif. Zašto je oteo konja i zalihe? Šta je znao ili pretpostavljao? „Hajde, Dvanaestoubico. Zar ti mama nikad nije rekla da nije lepo puštati ljude da čekaju.“ Justafin piskavi glas je razvejao Raifove misli. Kamen ga je
pogodio u leđa, kad je debeljko zaćutao. Okrenuo se u mestu i zakoračio prema rulji. Okupljeni su uzmakli pred njim. Jedna žena, iscrpljena majka s detetom na sisi, uplašeno je kriknula. Raifse borio s nagonom da dohvati dršku novog mača. Justafa je teatralno prekorio okupljene, uživajući u Raifovoj reakciji. „Stidite se, Braćo Pukotine. Svi znate red. Prvo priča, a zatim kamenje.“ Usiljeno se osmehnuo Raifu. „Ne brini. Govorim im to samo da bise smirili.“ Plamen se rasplamsao. Vatreni jezici su pucketali i varničili. Padala je noć. Iz Pukotine je navirala tama. Na rubu litice je bila jedna od platformi za spuštanje leševa u ambis. Još jednom je požalio što se nije vratio s ulovom. Bacio je pogled na Tomasa Argolu pre no što se obratio skupu: „Putovao sam po Velikoj Ledini. Izgubio sam se i dugo lutao. Umro bih da me nije pronašla grupa ljudi, koji sebe nazivaju jagnjećom braćom. Spaslisu me, izvidali i pustili da idem svojim putem.“ Zapazio je iznenađenje na licima Tomasa Argole i Justafe na pomen jagnjeće braće. Stranac je bolje krio iznenađenje, ali Raifu nije promaklo trenutno opuštanje vilice. Većina okupljenih je ćutke slušala. Svisu duboko uzdahnuli na pomen Velike Ledine, ali je čuđenje ubrzo zamenila sumnja. „Niko nije uspeo da izađe iz Ledine“, zavrištala je veštica opuštenih grudi, koja se iranije oglašavala. „Pravo veli“, odgovorilisu joj brojni glasovi. Neko je rekao: „Šta si tamo radio? Samo ludak može otići na Ledinu.“ „Nikad nisam čuo za neku jagnjeću braću“, oglasio se sitni dlakavi čovek iz prvog reda. Justafa je s uživanjem napućio usne. „Tolika sumnja. Pitam se da li ovaj narod spava noću?“ „Čuo sam za jagnjeću braću.“ Svi su se okrenuli ka malenom Adiju Ganu, koji je prilazio vatri s ruba litice. Adi je nekad bio iz Bunarkuće. Još uvek je u njemu bilo
nečeg klanovskog. Nosio je kožnu kesicu za pojasom, ali je u njoj čuvao so umesto svetog kamena. Nije mogao da se odrekne navika nošenja praha. „Jagnjeća braća žive u peščanoj pustinji Dalekog Juga. Preživljavaju hraneći se mlekom i mesom ovaca. Nose vunenu odeću i ovčija krzna.“ Adi je bio dobro upućen u sve što se tiče ovaca, niko iz gomile nije dovodio njegovo mišljenje u pitanje. U klanu Bunarkuća se brinuo o sopstvenom krdu. Pozdravio je Raifa podignutom rukom, pre no što se obratio Justafi. „Došao si nam iz staklene pustinje, severno od peska. Hoćeš da kažeš da za njih nisi čuo?“ Mišići u Raifovom srcu su se zgrčili dok je gledao Adija Gana kako stoji u svetlosti vatre, prekrštenih ruku na grudima, čikajući Justafu da slaže pred gomilom. Zaboravio je da dobrota opstaje i na rubu sveta. Justafa je ostao bez reči. Vrteo je kraj zlatnog konopca oko zdepastog srednjeg prsta, mrmljajući, uzdišući i sopćući. Konačno je pustio konopac. Nervozno je progovorio: „Sad, kad si to spomenuo, nije da ih se ne sećam. To ne dokazuje da lutaju Ledinom, niti da ih je Dvanaestoubica zaista sreo.“ Ljudisu počeli da mu se rugaju. Izgubio je kontrolu nad gomilom. Adi je polako odmahnuo glavom, mršteći se na Justafu i Sakate Ljude. „Jagnjeća braća žive na dinama, na bezbrojnim ligama golog peska. Svako uzvišenje je isto kao prethodno, a vetar mete tragove u podnožju dok se penjete ka vrhu. Pitao bih vas: da li je Ledina mnogo gora od toga?“ Skakao je pogledom s čoveka na čoveka, tragajući za onima koji se ne slažu s njim. Takvih nije bilo. Adi Gan je bio visoko cenjena osoba. Svojim znanjem je obezbeđivao stalni priliv ovaca i koza. „Dobro je“, rekao je očinski. „To smo sredili. Što se tiče njegovog bavljenja na dalekom mestu, rekao bih vam sledeće: Ponekad se ne treba petljati u tuđe stvari. Nije naudio nikome od nas. Gledao sam sa oba oka kako se hrabro i valjano bori u prepadu na rudnik. Meni ne morate verovati. Pitajte Lindena Mudija, Mrtvorođenog ili bilo kog drugog, pa će vam i oni isto reći. Priznajem,
momak se prevario i vratio praznih šaka, ali ću ja otićis njim u lov već sutra ujutru. Nešto mi govori da saradnja sulskog luka i mojih ovčijih očiju neće omanuti. Ne zaboravite koliko je umoran. On je Dvanaestoubica po prirodi, a ne samo po imenu.“ Većina je ćutala i odobravajuće klimala glavom. Grupa dece se odmakla od vatre i zaigrala kožnom loptom. Mrtvorođeni je izabrao taj trenutak da se vrati pored vatre. Doneo je mali platneni džak, koji je bacio na tvrdo tle izbočine. „Meso za put“, rekao je s izveštačenom veselošću, ne skidajući pogled s džakčića. „Osušio sam ga prošle jeseni i fino začinio. Bebe će ostati bez mlečnih zubića ako ga probaju.“ Odmakao se od džakčeta, nemoćan da kaže: Podelite meso svima. Sakate žene su prve reagovale. Plavuša s precizno otfikarenim levim uvetom je gurnula Justafu u leđa, da bi si domogla svog dela. Debeljko se okrenuo i udario nasrtljivicu po licu. Ona mu je smesta uzvratila. Raif, Mrtvorođeni i Adi Gan su stali u stranu. Raif se osvrnuo preko ramena, ka mestu na kom je poslednji put video Tomasa Argolu. Stranac je nestao. „Adi“, rekao je Raif. „Hvala ti. Spasao si mi glavu.“ Grebenar je olizao usne. „Ma hajde, momče. Nije to ništa.“ Raif je ozbiljno klimnuo. „Ništa.“ Adi je nastavio u prijatnom tonu: „Bolje da se odmoriš. Ustajemo pre zore. Pred nama je dalek put. Ovo je loše doba godine za lov.“ „Najgore vreme za povratak praznih ruku.“ I Mrtvorođeni je zvučao zadovoljno. „Možda bih mogao poći s vama. Trebaće vam neko da vuče kolica.“ Edi je gledao Mrtvorođenog, kao da je osoba kakvu ne želite da vodi sa sobom u diskretni lov, što je verovatno bilo tačno. „Ako ne budeš na istočnom rubu, sat pre zore, neću te čekati“, odgovorio je grebenar. „Gde je Tragis Krtica?“ pitao je Raif, ubijajući dobro raspoloženje jednim potezom.
Mrtvorođenovo krupno, deformisano lice, sa krpama mesa i crnim ispupčenjima od čela do vrata se uozbiljilo. „Dobro je, iako ga u poslednje vreme manje viđam. Hteo je da te pozdravi, ali znaš Krticu. Taj bira svoj trenutak.“ Raif je klimnuo. Nije mogao a da ne oseti olakšanje posle ovih reči, iako je to najverovatnije bila greška. Hteo je da što pre izvuče bolne noge iz čizama i zaspi. Mrtvorođenom ovo nije promaklo. Rekao je: „Hajde, momče. Pobrinuću se za tvoje prenoćište. Najbolje je da ostaneš kod mene. Adi. Uradio si dobar posao, nisam znao da si tako blagoglagoljiv.“ „Nisam ni ja“, odgovori je Adi, pre no što se izgubio. Mrtvorođeni je podigao Raifov ranac kao da nema težine. Tiho je poveo Dvanaestoubicu, niz merdevine od konopaca i stepenice, do svoje pećine na litici. Raifu je prijalo što ga niko nije ništa pitao ili terao da misli. Bio je strahovito umoran i ukočen od dugog stajanja na susnežici. Na nižim terasama su čuli muziku pukotine. Upaljene su lampe, pa se grad na litici kupao u narandžastoj svetlosti. Plamenovi su podrhtavali od muzike pukotine. Iz rupe u zemlji je dopiralo prigušeno mrmljanje, niski zvižduci i škripa zarđalih šarki. Česta podrhtavanja tla su narušavala retke trenutke tišine. Raifu je bilo drago što ne vidi Pukotinu. Do pećine Mrtvorođenog se stizalo preko uskog ispusta, kog je od litice delio pad od tri stope. Sakati Čovek je skočio dole, ne obazirući se na zjapeći pakao. Raif nije mogao zamisliti nešto slično. Kretao se pažljivo, oslanjajući se na desnu nogu. Plašio se pada i sumnjao da može da izvede tu jednostavnu kretnju. Mrtvorođeni je isprednjačio da bi popalio lampe. „Raife“, rekao mu je domaćin, kad se posle nekoliko minuta pojavio na ulazu u pećinu. „Spavaj. Doneo sam ti ćebad i bokal vode za tvoja stopala. Ja ću biti ispred pećine, na litici, izležavaću se pored vatre. Videćemo se ujutru.“ Sakati Čovek se brzo izgubio, ostavljajući Raifa u tihom polumraku pećine na litici.
Seo je na gomilu ćebadi isvukao čizme. Umočio je noge u lavor s hladnom vodom. Krpe prilepljene za žuljeve su se natopile vodom i lagano odvojile. Večeras si na sigurnom, poručio mu je Mrtvorođeni, na sebi svojstven način. Stražaričii dok ti budeš spavao. Raif je oberučke prihvatio ponuđeni dar. Napravio je grubu postelju od ćebadi, zatvorio oči i zaspao. Kad se ujutru probudio, još uvek je bio mrak. Magla je ulazila kroz pećinska vrata prekrivajući svaku površinu finim slojem vlage. Travnata lampa je gorela na podu pokraj Raifovog kreveta, dajući više dima no svetlosti. Raif se osećao ukočeno ali dobro. Odmorno i gladno. Namirisao je pečeno meso i ustao, rešen da pronađe izvor primamljivog mirisa. Levi zglob je izgledao gore nego pre tri dana, ali je i pored toga prihvatio težinu sa blagim grčem. Modrica je prvo pocrnela, da bi sad prešla u ljubičastu. Palac na nozi se iz nekog razloga naduo. Izveštio se u prevazilaženju ovakvih problema. Mrtvorođeni je sedeo na izbočini, pored vatrice. Ogrnuo je crveno ćebe preko leđa i pekao kobasicu nabijenu na štap. Tresao se i pričao sam sa sobom, govoreći: „Krvavo, krvavo, krvavo. Peci se, peci, peci“, kao da se trudi da ne zaspi. Nije znao da Raifstoji na ulazu u pećinu. Nebo se razvedrilo. Zvezde su bleštale iznad klanovskih utvrđenja. Raif je shvatio da već mesec dana nije gledao zvezde na koje se mogao osloniti. Na Ledini ih nije mogao videti od oblaka. Zvezde su obasjavale Bakrena brda i more magle oko njih. Tamo negde je bio Izgubljeni klan i Dun. Raif se tiho okrenuo i vratio u pećinu. Ovaj put je napravio više buke. Udario je bronzanisud s vodom i preturao po rancu tražeći nešto što bi mogao dati Mrtvorođenom. „Usto si, lenčugo?“ ćuo je brundanje Mrtvorođenog. „Dođi ovamo i pazi na vatru. Ja ću malo odremati pre polaska.“ Raif je znao šta mu poručuje. Pazi na vatru je značilopazi. Prišao je vatri i pozdravio Mrtvorođenog.
„Šta je ovo?“ pitao je Sakati Čovek, sumnjičavo posmatrajući paketiće i vrećice na Raifovim grudima. Raif je seo i prosuo pakete po stenovitoj izbočini. „Sir, med, urme, badem, puter, suve kajsije, sočivo. Sve sem suvog ovčijeg mesa i čaja. To čuvam za Adija.“ „Daj mu i sočivo“, velikodušno je reagovao Mrtvorođeni, mašajućise za najveći paket. „Posle njih mnogo prdim.“ Pojeli su lep doručak, kobasice potopljene u medu i bademe u rastopljenom ovčijem puteru. Mrtvorođeni je zaspao odmah posle poslednjeg zalogaja. Brada mu je pala na grudi, a golema ramena opustila. Otvorio je usta isnažno zahrkao, aliravnomernim tonom. Raif se napio vode i zagledao u vatru. Magla se povlačila, a plamen pojačavao dok je džarao vatru štapom. Pukotina je bila tiha. Zaključio je da iz nje bije toplota po komešanju u tami. Vreme je prolazilo. Raif je zavukao ruku u tuniku i izvukao parče olujnog stakla. Bilo je divno posmatrati ga pod svetlošću zvezda. Svetlost se održavala, prelamala i trepćući oživljavala neobični predmet. Pokrenula se. Lepo se osećao držeći amajliju uglačanih ivica u ruci. Staklo se zagrevalo na dlanu. Ništa ne obećavam. Usnama je izgovorio poslednju poruku Talalu. Ponovio ih je glasno, uznemiren njihovom prazninom. „Ništa ne obećavam.“ „Šta? Gde?“, sanjivo je promrmljao Mrtvorođeni, dižući glavu. Potočić pljuvačke mu je curio niz bradu dok je optužujuće posmatrao Raifa. „Ovde čovek više nema gde da spava.“ Skočio je i rekao. „Jebi ga. Vreme je da krenemo.“ Skupili su stvari i ugasili vatru i lampu. Vazduh iz pukotine je hladio Raifovu izloženu kožu na vratu irukama dok su se peli po gradu. Sakati Ljudisu išli okolo, sa kapuljačama i bakljama, koje su se ljuljale pred njima, obešene o duge štapove. Mrtvorođeni je neke pozdravljao klimajući glavom, dok je druge ignorisao. Nosio je tuniku od vučijeg krzna, oivičenu crnom kožom i kilt od medveđeg krzna. Ruke i potkolenice su mu bili goli, verovatno natrljani mašću zbog očuvanja