Ratko Martinovic -Svjetske misterije i tajne

RATKO MARTINOVIĆ

SVJETSKE
MISTERIJE I

TAJNE

Copyright – Ratko Martinović, 2006.

Nakladnik:
Ratko Martinović // 4dportal.com
Ivana Gundulića 3, 35000 Slavonski Brod
kontakt: 092 / 230 - 5916
žiro-račun 4dportal 2360000-3239072785

Za nakladnika:
Vlastita naklada

CIP – Katalogizacija u publikaciji
Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Zagreb
ISBN 978-953-57125-0-3

Sva prava pridržana. Knjiga nakon kupnje ne može biti vraćena, a svaka uplata
je smatrana kao donacija za autorski i besplatan sadržaj. Knjigu možete dalje
dijeliti bez pravnih sankcija, uz napomenu da nije dopuštena daljnja preprodaja
knjige, osim uz posebno dopuštenje autora.

Knjigu nije dopušteno mijenjati, nadopunjavati, koristiti njezin sadržaj ili je
besplatno dijeliti na bilo koji način ukoliko nije kontaktiran njezin autor.

UVOD

Tolike godine su mi trebale da napokon plasiram ovu knjigu, i eto,
sada kada je prilika došla, kao i sve u životu - prirodnim tijekom, ne
znam što da napišem kao uvod. Istraživanja sam počeo još u srednjoj
školi, knjigu sam napisao 2006. godine i od tada traje moja bitka s
pronalaskom izdavača, kao i ona još pogubnija za svakog autora,
bitka s upornim dodavanjima materijala. Ukoliko ste upoznati s mojim
radom na 4dportalu onda ste mogli uvidjeti da sam uz tisuće tekstova
došao zbilja daleko i ova knjiga je zapravo samo početak mog
stvaralaštva te sada mogu odgovorno reći da bih uz odgovarajuće
istraživanje mogao napisati po knjigu iz svakog od poglavlja, a možda
i više.

Tako bih mogao ustvrditi da je ovo moj osobni vodič kroz
intelektualno-alternativni napredak od svojih tinejdžerskih dana do
danas i vjerujem da se početna naivnost izgubila kroz more izvora i
podataka. Kako to u svojim tekstovima na portalu volim reći – Moj
zadatak nije edukacijskog karaktera, kao niti indoktrinacija, ja želim
uputiti u to da svaki tekst ima drugi kut promatranja i da je kritičko
razmišljanje osnova svakog životnog puta ili istraživanja. Ukoliko
Vam moja knjiga posluži kao nekakav početak ili smjernica ka odlasku
prema dalje biti će mi drago i ispunio sam svoj zadatak. Ovo je ionako
uvod u čudesan svijet nepoznatog dok ćemo za ostatak priče pričekati
neke nove knjige, članke i predavanja koje ću prezentirati... Hvala
Vam na čitanju i povjerenju!

Ovim putem se zahvaljujem ljudima koji su kroz godine pomogli da
ova knjiga ne bude još jedan uzalud napisan projekt:

>> Mami (ona me je "navukla" na ove teme)
>> Mariju Kljajiću, Denisu i Borjanu Saviću (prvi slušatelji mojih
stand-up davljenja još početkom 2000-tih)
>> Ivanu Abramoviću (vječita tehnička podrška za moje fantazije)
>> Ivanu Vidakoviću (odličan glazbenik koji Vam je osigurao
soundtrack)
>> Tomislavu Lačiću Digitalnom (član brodske Brlog Predstavlja
hip hop organizacije, zbog njega uživate u traileru i odličnoj
naslovnici)
>> Mariji Blažević Zalokar (bacila mi je "bubu u uho" da postoji
sasvim drugačiji svijet izdavaštva zvan e-book)
>> Članovima SF skupine ORION
>> Čitateljima 4Dportala (Vi ste razlog zbog kojih mi se vratio
entuzijazam u vezi izdavanja knjige)
>> Svima ostalima koji su mi pomogli da uvidim kako je svijet kojeg
vidimo tek zrno pijeska u svim plažama svemira naspram onoga što je
zapravo

PREDGOVOR

Pred vama je neobična i ambiciozna knjiga mladog autora Ratka Martinovića iz
Slavonskog Broda. Impresionira obim njegovog interesa i brojne reference.
Skupiti na jednom mjestu sve "svjetske misterije i tajne" koje krije naša Planeta,
gotovo je nemoguća misija. Ali, ova knjiga je odlično polazište za one površne
koji mogu na preskok birati teme iz sadržaja, ili one koji će se ozbiljno posvetiti
proučavanju kompletnog štiva u knjizi.

Početak knjige protječe u opisima bića s površine Zemlje, iz morskih dubina,
jezera i prašuma do mikroba u nama; prate ih drevne civilizacije na svim
kontinentima, na oba pola i na Pacifiku i legende o civilizacijama iz
unutrašnjosti Planete; sedamnaest ličnosti kroz povijest čovječanstva ostavljaju
jaki trag u znanosti i umjetnosti, i dobro su podsjećanje što je genijalnost
individue u stanju napraviti.

Slijedi pregled magijskih disciplina i okultnih rituala s različitih strana svijeta;
poglavlje o građevinskim i arhitektonskim čudima nas vodi kroz dugi vremenski
period od Stonehengea do budućeg Transatlantskog tunela. Mitska bića i
neobjašnjive kataklizme dodiruju legende o Atlantidi, potopu i Bermudskom
trokutu.

Aktualne teme o sinkronicitetima, NLO-ima, bosanskim piramidama, Yonaguni
podvodnim monumentima, kamenim kuglama, krugovima u žitu, dopunjavaju
bogatu paletu ovog Martinovićevog prvijenca.

Poglavlja o parapsihologiji (duša i um), tajnim društvima i sektama, te novim
tehnologijama, najbolji su uvod u tzv. "teorije zavjere" koje su najčešće
stvarnost, ali ih elite prikrivaju diskreditirajući one koji ih prozivaju.

Elite je "strah od istine", kako to autor kaže. Nažalost, vrlo često, većina
nekritički prihvaća nametnute dogme. Stoga je ova knjiga važna da čitaocu
ponudi teme koje će ga ponukati na daljnje samostalno istraživanje i
odbacivanje nametnutih okova.

Enciklopedijski pedantno, Martinović nas vodi od jednog čuda do drugog, kroz
misterije i neobjašnjene fenomene, kroz vrhunska dostignuća prošlosti i uzlete
ljudskog uma u budućnosti. Njegov stil je jednostavan, čitljiv, duhovit, svaku
temu započne, kratko preleti i prokomentira, intrigirajući čitaoca da o njima
sazna više.

I mada mnoge "nemoguće stvari" iz knjige imaju objašnjenja, ponekad
neočekivana, toplo preporučujem da uplovite u "čudesan svijet nepoznatog" koji
je Martinoviću poslužio kao "osobni vodič za intelektualni napredak", a nama…

Dr.sc. Semir Osmanagić

Sarajevo, BiH

SADRŽAJ 14

Predgovor 15
15
1. Bića s našeg planeta 17
18
● Čovjekolika bića
Jeti 19
Bigfoot 19
Alma 20
21
● Bića iz morskih dubina
Golemousti morski pas 22
Kraken i gigantska hobotnica 22
Morska zmija 24

● Čudovišta iz jezera 26
Nessie 26
Ogopogo, Champ i Issie 27
28
● Bića iz prašume
Zmije 29
Kongamato 29
„Nemoguće“ životinje 30
30
● Bića iz susjedstva 31
Devonski vrag 32
Zvijer iz Gevaudana 33
Čudovište iz Montauka 34
El Chupacabra 35
Flatwoodsko čudovište 36
Djeca - životinje
Bića pod zemljom 37
Sjenke 37
Mothman (Moljac) 38
39
● Bića u nama
Virusi 41
Paraziti
Misteriozne bolesti 42

● Literatura (Preporuka) 43
43
2. Drevne civilizacije 46
47
● Amerika 48
Maje 49
Inke 50
Tolteci 51
Asteci 52
Tiwanaku
Anasazi 53
Rapa Nui 53
San Augustin 54
55
● Azija 56
Početak civilizacije 57
Sumer (Ki-En-Gir) 58
Babilon 60
Dilmun 62
Petra 63
Izrael (Kanaan) 64
Indija (Bharat)
Kina (Zhongguo) 65
Tibet (Bod) 65
Japan (Wa, Yamato) 66
70
● Afrika 71
Dogoni
Egipat (Kemet)
Nubija (Kush)
Zulu

● Europa 72
Etrurija (Tyrrhenia) 72
Grčka (Hellas) 73
Rim 75
Kelti i Gali 77
Vikinzi 78
Ostali narodi 79

● Australija, Novi Zeland i otočja 81
Aboridžini 81
Maori 82

● Arktika i Antarktika 83
Eskimi (Inuit i Yupik) 83

● Unutrašnjost Zemlje 84
Agharta (Shambala) 84

● Literatura (Preporuka) 85

3. Ljudi iznad vremena 86

● Prirodne znanosti 87
Albert Einstein (matematika) 87
Stephen W. Hawking (fizika svemira) 88
Isaac Newton (fizika) 89
Maria Curie (fizika i kemija) 90
Galileo Galilei (astronomija) 91
Dmitrij Ivanovič Mendeljejev (kemija) 92

● Tehnika i arhitektura 93
Nikola Tesla (elektrotehnika) 93
Bill Gates / Steve Jobs (informatika) 95
Fidija / Michelangelo (arhitektura i kiparstvo) 96

● Umjetnost 97
Leonardo da Vinci (razno) 97
Sun Tzu (Umijeće ratovanja) 99
Wolfgang Amadeus Mozart (glazba) 100
William Shakespeare (književnost) 101

● Kontemplacija 102
Friedrich Nietzsche (filozofija) 102
Sigmund Freud / Carl Gustav Jung (psihologija)
103
● Humanost 104
Mahatma Gandhi (otpor tiraniji)
Martin Luther King (ljudska prava) 104
105
● Literatura (Preporuka) 106

4. Magija 107

● Uroci 108
● Astrologija 110
● Okultizam i okultisti 111

Naslijeđe Abramelina maga 112
John Dee 113
Eliphas Levi 114
Aleister Crowley 115
● Magijske discipline 117
Kabbalah 117
Vodou 118
Šamanizam 119
Reiki 120
Yoga 121
Hermetizam 122
Thelema 123
Wicca 124
● Okultni rituali 125
Inicijacija 125
Priziv anđela 126
Priziv demona 127
Obredni objekti 128
● Literatura (Preporuka) 129

5. Misterije eksterijera 130

● Monolitne građevine 131
Stonehenge 131
Avebury 132
Ostali megaliti 133
135
● Geografske slikarije 135
Američki crteži 136
Britanski crteži 137
138
● Začuđujući brežuljci 138
● Sveta geometrija 139
140
Cvijet života 141
Motiv češera 142
Zemljina akupunktura 144
Zlatni rez 145
● Čuda građevinskog umijeća
● Budućnost arhitekture 146.
● Literatura (Preporuka)
147
6. Mitska bića 147
148
● "Izmijenjeni" ljudi 149
Divovi 150
Amazonke 151
Sirene 152
Drakula i vampiri
Zombiji 153
Vukodlaci 153
154
● Bića nepoznatog podrijetla 155
Mutanti 156
Jednorozi 157
Reptili
Zmajevi 158
Vodorige
159
● Literatura (Preporuka)
160.
7. Neobjašnjive kataklizme 160
161
● Današnje kataklizme 162
Velika sibirska eksplozija
Bermudski trokut 163
Philadelphia eksperiment 163
165
● Drevne kataklizme 167
Atlantida 168.
Mu
Veliki potop 169
Nestanak dinosaura 169
170
● Potencijalne kataklizme 171
Sunce
Zemlja 172
Svemir
173
● Literatura (Preporuka)
174
8. Nevjerojatne slučajnosti 174
176
● Teorije slučajnosti
Sinkronicitet 177
Ostale teorije 182

● Kronike slučajnosti
● Literatura (Preporuka)

9. NLO 183

● Vanzemaljci oko nas 184
Bliski susreti 184
Vrste vanzemaljaca 186
Otmice 187.
Invazija 189

● Vanzemaljci i vlada. 190
Vojna područja 190
Vojni dokumenti 192
Vojni projekti 193

● Komunikacija 195
Izravni kontakt 195
Krugovi u žitu 196
Ostali kontakti 198

● Literatura (Preporuka) 199

10. Otkrića bez objašnjenja 200

● Upitnici prošlosti 201
Yonaguni 201
Kameni zidovi 202
Bosanske piramide 203
Intrigantne legende 204
Velika linija 205
Nanjing aluminij 205
206
● Napredni instrumenti 206
Kristalne lubanje 206
Mehanizam s Andikithire 207
Ostali mehanizmi 208
208
● Prirodne anomalije 209
Neuobičajene kiše 210
Ostali fenomeni 210
211
● Anomalije nepoznatog podrijetla 211
Shivapurski kamen 212
Anđeoska kosa 212
Crvena kiša 213
Marfa svjetlost
Tajanstveni zvukovi 214

● Literatura (Preporuka) 215
215
11. Parapsihologija - duša 219
220
● Susreti s duhovima
Duhovi 221
Poltergiest 221
Materijalni dokazi 222
224
● Kontakt s duhovima
Spiritizam 225
Mediji 225
Aparatura za kontakt 226

● Duša nakon smrti 227
Klinička smrt
Reinkarnacija 228

● Literatura (Preporuka) 229
229
12. Parapsihologija - um 231
232
● Svjesna uporaba snage uma 233.
Telekineza 235
Telepatija 237
Levitacija 239
Čudesna izliječenja 240
Prokletstva
Blokada boli
Fenomen Indigo djece
Astralna projekcija

● Nesvjesna uporaba snage uma 241
Skrivene poruke 241
Samozapaljenje 242
Znakovitost snova 243
Utjecaj na vodu 244

● Pomoć pri ekspanziji uma 245
Psihodelici 245
DMT 247
Hipnoza 249

● Literatura (Preporuka) 251

13. Proročanstva 252

● Proroci i proročanstva 253
Malahije - O‘Morger 253
Nostradamus – Michel de Notre Dame 254
Apostol Ivan – Otkrivenje 259
Majka Shipton 260
Tarabići 261
Biblijski kod 263
Ostali proroci 264
265
● Predosjećaj
● Literatura (Preporuka) 266

14. Svemir 267

● Zanimljiva otkrića 268
Enigma Marsa 268
Voda u svemiru 270
Zagonetni Mjesec 271
Zavjera NASA-e 272
Nibiru i Tiamat 273
Život zvijezde 274

● Pretpostavke 275
Putovanje svemirom 275
Drugačije životne forme 276

● Literatura (Preporuka) 277

15. Tajanstveni artefakti i simboli 278

● Religija 279
Sveti gral 279
Longinovo koplje 281
Kovčeg saveza (Zavjetni kovčeg) 283
Torinsko platno 285

● Magija 286
Simboli 286
Masonerija 287
Artefakti 289

● Mitologija 290
Legende 290

● Literatura (Preporuka) 291

16. Tajna društva i sekte 292

● Tajna društva 293
Asasini 293
Templari 294
Slobodni zidari (Masoni) 296
Ku-Klux Klan 298
Ružokrižari (Rosenkreuzeri) 300
Sionski priorij 301
Illuminati 302
Bilderberg grupa 303

● Sekte 304
Scijentologija 305
Raelijanstvo 306

Sotonisti 307
● Literatura (Preporuka) 309

17. Tehnologija 310

● Nove vrste energije 311
Antimaterija 312
Energija nulte točke 313.
Geotermalna energija 313
Hladna fuzija 314
Orgonska energija 314

● Nove tehnologije 315
Inženjering 315
Nanotehnologija 316
Kimatika 317

● Prijevara osjetila 318
Holografski svemir 318
Nevidljivost 319

● Prijevara fizikalnih zakona 320
Antigravitacija 320
Kvantna teleportacija 320
Put kroz vrijeme 321

● Literatura (Preporuka) 322

18. Teorije i teoretičari zavjere 323

● Teorije zavjere 324
Ratne teorije 325
Političke teorije 327
Zagonetne smrti 329
Zdravstvene teorije 331
Prehrambene teorije 333
Vjerske teorije 335
Svemirske teorije 336

● Teoretičari zavjere 338
David Icke 338
Alex Jones 339

● Literatura (Preporuka) 340

19. Vjerske misterije 341

● Vjerski fenomeni 342
Egzorcizam 342
Stigme 344
Ukazanja 346
Relikvije 347
Kristalne suze 347
Krv na kipovima 348
Svjetlosni križevi 349
Kaaba 350

● Kontroverze vjerske literature 351
Temelji crkve 351
Nag Hammadi 354
Evanđelje po Judi 355
Sodoma i Gomora 356
Eshatologija 357

● Kontroverzne crkvene odluke 358
Lov na vještice 358
Pedofilija 359
Blagdani 361

● Literatura (Preporuka) 363

+ Dodatak – Svjetska čuda 364

Zaključak

BIĆA S NAŠEG PLANETA

Početak knjige sam posvetio "čudovištima", odnosno, bićima koja su stvarna no
neshvaćena, koja su moguća i koja znaju biti i isključivo dio folklora pojedinih
naroda. Ono što ovu temu čini još interesantnijom su nekad legendarne, a danas
posve priznate životinjske vrste koje su se sve do pronalaska činile u potpunosti
nevjerojatnima. Glavnina poglavlja je područje kriptozoologije, no tu su i neke
narodne legende uz par nevjerojatnih otkrića. Tako ćemo vidjeti djecu koju su
odgojile životinje kao i primjere davnih mornarskih priča, te onaj najstrašniji
segment – smrtonosne organizme u nama samima. Možda će Vam nakon ovoga i
lovačke priče postati puno smislenije. Svakog dana čujemo za saznanja o
"novim" vrstama i to najčešće u Indoneziji i u beskrajnim prostranstvima
Amazone. Dakle, ako želite postati kriptozoolog preporučujem Vam upravo ova
dva podneblja. Ako pak ne želite ići tako daleko tu su i područja Velebita i
Kopačkog Rita. Za većinu koja ipak nije ekstremnog pustolovnog duha
predlažem da pročitaju sljedeće redove i dobro razmisle jer iz vlastitog saznanja
mogu reći da ništa nije nemoguće…

Kriptozoologija je znanost o skrivenim, tj. nepoznatim životinjama (grč. riječi –
kryptos – skriven, zoon - životinja i logia – proučavanje). Riječ je osmislio
Bernard Heuvelmans, a prvi puta upotrijebio Lucien Blancou.

Kao što sam naglasio ništa nije nemoguće, a dokaz tome su otkrića pojedinih
legendarnih bića poput okapija, divovske lignje ili pak velike biljke mesožderke.

ČOVJEKOLIKA BIĆA

JETI

Za početak poglavlja i knjige slijedi najpoznatije i najdugovječnije biće našeg planeta.
Prve ekspedicije vezane uz njegovu lokaciju bilježimo još iz 1887. godine što samo po sebi
govori o dugoročnosti želje za kroćenjem Jetija. Jeti je po definiciji čovjekoliko biće s
Himalaje (Nepal i Tibet), a kroničari njegove povijesti su najčešće Šerpe, žitelji tih slikovitih
krajeva.

Darwin ovakvo biće smatra izgubljenom evolucijskom karikom između majmuna i čovjeka,
što, po novim otkrićima u kojima otkrivamo "nemoguće" vrste životinja, i nije baš tako
nevjerojatno, odnosno, vrlo je vjerojatno ukoliko takva karika uistinu i postoji (sporan je
nedostatak ijednog kostura u prirodi, a trebali bi postojati deseci tisuća, op.a.).

1

Povijest bilježi brojne ekspedicije na Himalaju isključivo zbog Jetija. Sada ću nabrojati neke
najpoznatije kronološkim redom :

- 1832. god. B. H. Hodgson svjedoči da su njegovi vodiči uočili visoko i dlakavo biće, a on ga
tumači kao orangutana
- 1925. god. N. A. Tombazi, član RGS-a (Kraljevsko geografsko društvo, op.a), piše da je sa
udaljenosti od oko 200-tinjak metara promatrao golo i dlakavo čovjekoliko biće
- 1960. god. WBE je provelo najambiciozniju potragu za Jetijem i ustvrdilo da nema dokaza
da to biće zapravo postoji
- 1972. god. McNeely i Cronin prave gipsane uzorke otisaka pronađenih u snijegu. Stope su
35.5 cm duge i 17.7 cm široke, a skeptici tvrde da svi ovi tragovi dolaze od tibetskog
medvjeda i da su iskrivljeni djelovanjem vjetra, snijega i sunca
- 1975. god. Poljak Janusz Tomaszczuk je izjavio da je imao susret sa bićem višim od 180 cm
i s rukama do koljena, te da ga je otjerao vriskom
- 1984. god. planinar David P. Sheppard smatra da ga je slijedilo veliko dlakavo biće, dok
šerpe pak tvrde da to nije bio slučaj
- 2008. god. skupina od sedmero japanskih turista fotografira otiske stopala za koje su
uvjereni da pripadaju Jetiju

Slika 1 – Ledenjak Menlung Basin, Nepal – Autor: Eric Shipton, 1951.

Šerpe u svojoj predaji poznaju sljedeće vrste Jetija :

- Ju teh - krupan, dlakav, napada stoku (po Desmondu Doigu medvjed)

- Thelma - trči, kriči i prikuplja granje (po Doigu gibon)

- Meh teh - divlji, majmunolik, ljudožder (naš Jeti)

- Migoi - divljak (vjerojatno također Jeti)

- Mirka - drugo ime za divljaka, po predaji svatko tko ga vidi umre

- Kang Admi - snježni čovjek

Vjerojatno jedini pravi dokaz o postojanju Jetija pronašli su već navedeni Desmond Doig i
Sir Edmund Hillary kada su od Šerpi posudili Jetijev skalp i nosili ga po svojim svjetskim
turnejama. Kasnije je za taj skalp navodno utvrđeno da je krzno tibetanskog medvjeda iako su
pojedinci poput antropologinje Myre Shackley (danas profesorica u Nottinghamu) i dalje
tvrdili da je skalp "majmunskog" podrijetla.

2

Sve u svemu, Nepal je postao zemlja koja zbilja profitira na Jetijima jer je dosad nepoznata
kraljevina postala vrlo moderna točka na turističkoj karti svijeta. Tako se i u jednom od
novijih holivudskih blockbustera, Mumiji 3, pojavljuje Jeti što je još samo dodatna reklama.
Tu su i brojne video igre (Tomb Raider, Zelda, Final Fantasy, Pokémon), televizijske serije
(Doctor Who), knjige i romani (Tintin, Marvel, DC) koji spominju naše najomiljenije
čovjekoliko biće.
Znanstvena objašnjenja govore da je ovo biće pogreškom zamijenjeno sa već spomenutim
tibetanskim medom ili nekim drugim vrstama medvjeda. Objašnjenje za to nam je dao i
Japanac Makoto Nebuka koji tvrdi da je riječ "Yeti" pogrešno izgovarana riječ "Meti" koja
na lokalnom dijalektu znači medvjed. Tu je i malo liberalnija struja koja daje prostora za
pojedine preživjele gigantopiteke.
Na putu za Katmandu nitko ne može sa sigurnošću posjetiti stanište Jetija i to zbog
razrađene mreže fantazija, religije, legendi, spletki i komercijalizma, te će biti barem deset
puta upitan želi li kupiti Jetijevo krzno, amajliju koja štiti od njegovog divljanja itd. Ja
osobno vjerujem da takvo biće može postojati i nažalost, ovakva komercijalizacija po uzoru
na zapad samo narušava moje, kao i vjerovanje ostalih ljudi u Jetijevo postojanje.

Slika 2 – Jetijev skalp, Khumjung samostan, sjeveroistočni Nepal - Autor: Nuno Nogueira

BIGFOOT

Ako u planinskoj Aziji jako dobro zarađuju na čovjekolikim bićima, ne brinite se, i
Amerikanci uzimaju svoj dio kolača. Jako česta pojava u Americi, koju poput NLO-a vidi
svaki treći Amerikanac, je biće zvano Bigfoot. Za razliku od Jetija, Bigfoota su vidjele stotine
i stotine ljudi, te je on postao kultna figura zapada Amerike i Kanade. Također, za razliku od
Azije, očevici nisu samo istraživači i seljaci, već i sav ostali puk naseljen u tom kraju. Naziv
Sasquatch dolazi iz ipak malo čvršćeg i pouzdanijeg izvora, sjevernoameričkih Indijanaca.
Među poznatijim očevicima su drvosječe iz Oregona, Larry Gamanche iz Yakime, Glenn
Thomas iz Estacade itd.
Nakon vlastitih ukazivanja Bigfoot iza sebe ostavlja prevrnuto kamenje pa se smatra da jede
svisce. U prosjeku je visine između 1.8 i 3 metra, težak je oko 230 kg, te prekriven
tamnosmeđom dlakom. Tu su i velike šape, kao i stopala, uz neugodan miris koji je
karakterističan za sva čovjekolika bića.
Najbolji i najjasniji dokaz koji je obilježio povijest Bigfoota i dao neku ozbiljniju osnovu o
njegovom postojanju je filmić koji je 1967. godine zabilježio Roger Patterson kraj Bluff
Creeka u Sjevernoj Kaliforniji u kojem je glavni akter ženka Bigfoota koja skakuće po šumi.

3

Analizom videa je ustanovljeno da je biće visoko 195 cm, teško 127 kg, vrlo širokih ramena i
dužine stopala od 107 cm. Ako je sve navedeno prijevara, onaj koji ju je izveo u takvom
odijelu iznimno je vješt za svoju visinu, tvrdi dr. Grieve, te je u sve upletena holivudska A
produkcija. Mnogo godina kasnije se ipak javio stanoviti Bob Heironimus koji tvrdi da je za
potrebe filma pristao obući odijelo. S obzirom na američku dosjetljivost i "žicu" za
marketingom, sve to i nije nemoguće. Sa znanstvene strane ovaj fenomen je opisan kao
mješavina folklora tih prostora, zabune, te vješto izvedenih prijevara. Stručnjaci misle da do
zabune dolazi kada ljudi susreću razne vrste velikih medvjeda za koje vjeruju da su Bigfoot.
Brojne prijevare postoje i prevaranti većinom žele ismijati istraživače krivim tragom. Tu je i
ono što nazivamo rubom znanosti, odnosno, teorija o postojanju neizumrlih gigantopiteka ili
pak neandertalaca.
Problem ili "problem" kod Bigfoota je upravo njegova lokacija. SAD nikako nije podneblje u
kojem bi se mogla ustvrditi vjerodostojnost takvog bića, što zbog mentaliteta i
senzacionalizma ljudi, što zbog toga što svijet upravo iz tih razloga ne vjeruje Amerikancima.
I baš zato je upitno da li Bigfoot uopće i postoji, a da nema Indijanaca koji ga također
spominju, priča bi možda bila i smiješna…

Slika 3 – Bigfoot, 352. frejm "Patterson-Gimlin" filma, Bluff Creek, SAD - Autorska prava : obitelj Dahinden

ALMA

Najmanje komercijalan, a po mišljenju uglednih znanstvenika i najvjerojatniji, slučaj je
mongolske, odnosno, centralnoazijske inačice čovjekolikog bića po imenu Alma.
Slavomir Rawicz u svojoj knjizi "The Long Walk" (Dugo pješačenje, koja je uzgred rečeno
podigla veliku prašinu, 2010. snimljen i holivudski film „The Way Back“), tvrdi da je u bijegu
iz gulaga (sibirskog logora, op.a.) do Indije, dugog 4000 km, naišao na mušku i žensku Almu
(na slici) koji su ga otjerali od zamišljenog pravca pa je morao napraviti širok obilazak.

U teoriji je Alma čovjekoliko, a ne majmunoliko biće, te po nekom općenitom opisu ima
rijetku dlaku, mladunčad bez dlake, čunjastu lubanju, zube veličine ljudskih, jede male
životinje i biljke. Sve to nam uvelike govori da je Alma u principu prilično različita od Jetija i
Bigfoota. Skeptici drže da Alme ne postoje iz razloga što bi im za opstanak bio potreban velik
broj pripadnika vrste, kao i to što je samo okružje vrlo nezahvalno za održavanje iste.
Postoje deseci izvještaja o Almi sa svih dijelova centralne Azije, no, tu je vjerojatno i riječ o
brojnim zataškanim slučajevima jer se Rusi, za razliku od Amerikanaca i Nepalaca, nisu
odlučili na objavu, navodno, zbog straha od ismijavanja ostatka svijeta. Tu su i slike iz knjige
"Tibetanska medicina" koje nevjerojatno podsjećaju na Almu. Ranije spomenuta Myra
Shackley tvrdi da crteži iz Tibetanske medicine nisu izmišljotina, te da su razni reptili, sisavci
i amfibijska bića spomenuti i skicirani u njoj zapravo stvarni i dan danas žive u prirodi.
Prvo pravo svjedočanstvo dolazi iz 1430. kada je Hans Schiltberger posvjedočio o njihovom
postojanju na svom putu ka Mongoliji. Postoji i više svjedočanstava u kojima djeca bez
straha provode vrijeme u društvu malenih Almi.

4

Razne teorije o Almama govore da su one najvjerojatnije neka vrsta neandertalaca ili homo
erectusa, uz nešto "uvrnutije" teorije o tome da su Alme zapravo nepoznata vrsta majmuna ili
još zanimljivije, da su genetički manipulirani ljudi koji žive u posebnim zajednicama.

Gledajući tekst ovih triju "čovjekolikih" tema smatram da postoji vjerojatnost ovakve
izgubljene karike, no isto tako moram primijetiti da nikad nije pronađen nijedan jedini
materijalni dokaz, a za razliku od vjerovanja u Boga, ovdje je zbilja potreban i poneki trag i
nije dovoljna čista vjera. Svojevrsno brendiranje ovih bića u želji za zaradom, te varalice koje
sve ismijavaju su samo još jedan kamen spoticanja do prihvaćanja Jetija, Bigfoota ili Alme.
Uz spomenuta čovjekolika bića tu su i Barmanou (Pakistan), Fear Liath (Škotska), Orang
Mawas (Malezija), Yeren (Kina), Yowie (Australija) koje možete pronaći na 4dportalu.

Slika 4 – Proizvoljni crtež Alme – Autor: Nepoznat

BIĆA IZ MORSKIH DUBINA

GOLEMOUSTI MORSKI PAS

Donedavno znanosti nepoznata, znanstvenog naziva Megachasma pelagios, ova vrsta
morskog psa je otkrivena 1976. kad je brodu američke mornarice AFB14 pregrizla sidro.
Danas su otkrivena ili uhvaćena samo pedeset tri primjerka ove vrste. Inače, ovakvi morski
psi mogu narasti do 5.5 m, težine do 1215 kg, s velikim ustima kao što i samo ime kaže, te
sitnim i iznimno oštrim zubima. Ovo je jedan od oglednih primjera (koje ćemo i kasnije
upoznati, op.a.) životinjskih vrsta koje su znanstvenicima bile gotovo nemoguće.
Najpoznatija priča vezana uz ovu vrstu je ona kada je fregata Stein isplovljavala iz San
Diega da bi odmah doživjela kvar sonara. Pri povratku na suhi dok u Kaliforniji, nakon
pražnjenja vode iz broda i sonde, otkrivaju da je sonda teško oštećena. Na brodu su bile
stotine šiljastih zubi zabijenih u oblogu, očito zadobivene od bića koje se borilo s kupolom.

5

Nakon tadašnjeg višemjesečnog ocjenjivanja stručnjaci dolaze do spoznaje da je to učinilo
izvanredno veliko i znanosti nepoznato biće koje je dokaz da možda postoje i neka druga bića
njemu slična.
1990. je obavljeno i prvo pravo znanstveno istraživanje kada je na golemu psinu postavljen
radar koji je dva dana prikupljao telemetriju. Otkriveni su podaci koji ni po čemu nisu
odudarali od ostalih vrsta morskih pasa, te se sada zna da im migracije ovise o kretnji
planktona.
S obzirom na izgled, ovo biće se zbilja može nazvati čudovištem i čisto sumnjam da bi itko
volio biti u njegovoj neposrednoj blizini. Pozitivna strana je to što, po mom saznanju, nije bilo
takvih susreta i čovjek očito nije prehrambeno sredstvo ovih giganata. Ovakav primjer je pak
iznimno dobar, naročito ako sve promatramo iz prizme da je još jedno „čudovište“ postalo
samo životinja, što dodatno pojačava onu kako je „magija – nepoznata znanost“.

Slika 5 – Prvi uslikani golemousti morski pas, Hawaii, SAD – Autor: David Doubilet, National Geographic

KRAKEN, GIGANTSKA
HOBOTNICA

Kraken, orijaški liganj sa velikim kracima, uzrok je stotinama nesreća na moru tijekom
stoljeća i povod tisućama morskih "vukova" za herojske priče o borbi protiv mora. Ovaj
ogromni ručak je bio inspiracija i mnogim piscima pa je tako pisac F. T. Bullen kao očevidac
opisao borbu krakena i kita.

6

Kraken je inače norveški naziv za lignju, oružje su im divovski kraci, hvataljke s usisnim
pločama, nizovi pandži i sitni zubi. Ovakva lignja napada velike morske životinje, a nije
nezabilježeno ni to da zna napasti manje čamce sa ljudskom posadom, kao i neke velike
brodove, vjerojatno zbog pogreške ili umišljene prijetnje.
Poznato je da lignje privlači crvena boja pa tako poznajemo način ulova ovakvih lignji
crveno obojanim dijelovima kovine. Danas je uhvaćeno više primjeraka ovakvih golemih
lignji i one su najbolji mogući ulov u cijeloj grani ribolova. Ono što mene zanima je
eventualni gastronomski užitak nakon slikanja.

Uz krakena su poznata i svjedočanstva u vezi gigantske hobotnice. 1896. je pronađen prvi
dokaz o postojanju ovog bića. Dr. De Witt Webb je tada uslikao i sačuvao komad (danas u
Smithsonian Institute-u, op.a.) jedne ogromne hobotnice. Sami ostaci krakova su bili do 10
metara dugački. To je dovelo do zaključka da je neman nevjerojatne veličine, do 60 metara u
promjeru! Sam trup je težio 7 tona. Uz takve gabarite nije ni čudo što su ove dvije nemani
glavni akteri filmova i serija o morskim avanturama.

7

Razne storije govore o veličini i snazi takve hobotnice. Tako su iste 1986. dva ribara u
Kiribatima osjetila "čari" krakova i zauvijek su nestali u morskim dubinama na užas drugih
očevidaca. Mnogi znanstvenici širih pogleda pak vjeruju u simboliku najčešćeg mjesta gdje je
hobotnica uočena, a to je Bermudski trokut.

Slika 6 – Orijaška lignja, Rossovo more, Antarktika – Autorska prava: Ministarstvo ribarstva, Novi Zeland
Slika 7 – Gigantska kameleonska hobotnica, Tihi ocean – Autor: Bob Cranston, Animals Animals - Earth Scenes

MORSKA ZMIJA

Morska zmija je vrlo interesantna jer je desetljećima služila znanstvenicima kao primjer da
moreplovci trebaju naočale. Sve do otkrića Regalecus glesne u Meksičkom zaljevu.
Kapetan Daedalusa 1848. opisuje morsku zmiju pri povratku flote iz Indije. Njegov opis sam
izabrao jer je prilično univerzalan i svi koji su vidjeli zmiju imaju otprilike takav opis.
M'Quhae kaže da je krasi je velika brzina, ima glavu veličine 1.2 metra, s nečim nalik
konjskoj grivi, ribljeg ili zmijskog izgleda, sa 7 do 8 grba. Ovo je bio i najbolji opis zmije sve
do veljače 2010. godine kada profesor Mark Benfield uspijeva snimiti prvu morsku zmiju uz
pomoć podmornice na daljinsko upravljanje tijekom provjere terena za naftne bušotine.
Znanstveni dodatak onom opisu je i dužina, koja može dosegnuti sve do 17 metara.

8

Također, uz već nabrojane morske nemani, razlikujemo i Caddy, Morgawr, Stronsa
(pogledajte 4dportal, op.a.)... Ipak, ono što je obilježilo ovu temu dogodilo se 1977. godine
kada japanski brod Zuiyo-maru dolazi do najvećeg otkrića.

9

Snimaju pet fotografija nemani u stanju raspadanja koja je duga 10 metara, bez hrptenih
peraja. Točka na i je da je dokazano da takva vrsta ne postoji, i to u Tokijskom nacionalnom
prirodoslovnom muzeju.
Zaključak ovog odlomka je taj da iz dana u dan čovjek na 49% kopna otkriva nove vrste, a
naseljen je gotovo po svakom djeliću zemaljske kugle. Samim time možete pretpostaviti da
postoji i 51% mora, i da je čovjek detaljno ispitao vrlo malen postotak, pa sami zaključite da
li su moguća ovakva bića. Moje predviđanje je takvo da ćemo u bliskoj budućnosti biti
svjedoci još mnogo velikih iznenađenja u morskim dubinama, i na nama je samo da se
izvalimo i uživamo...

Slika 8 – Screenshot divovske morske zmije, Regalecus glesne, Meksički zaljev – Autor: Mark Benfield, Youtube
Slika 9 – Nepoznato biće snimljeno na brodu Zuiyo Maru, obala Novog Zelanda – Autor: Michihiko Yano, 1977.

BIĆA IZ JEZERA

NESSIE

Apsolutno najkomercijalnije i najviđenije "čudovište" na svijetu je Nessie. Preko sedamdeset
godina imamo priliku čitati u svim novinama o jednom dotad potpuno anonimnom škotskom
jezeru.
1933. započinje jedan od čudesnih mitova. Tada je zabilježen prvi snimak bića, a snimio ga je
Hugh Gray. Ono što je zanimljivo je da se ni dan danas se ne zna da li je snimak
vjerodostojan ili je čista "muljaža".

10

Još jedan od razloga zašto je baš tada počela saga o čudovištu je raščišćavanje stabala i
stijenja koje je zaklanjalo pogled na jezero iz daljine, kao i miniranje radi gradnje nove ceste
što je po mještanima biće podiglo iz morskih dubina. Tu je i moja osobna teorija o mnogo
tamnijoj pozadini ove nemani. Naime, 1899., u neposrednoj blizini jezera vrijeme je kratio
možda i najpoznatiji mag svih vremena, Aleister Crowley, te je tu navodno obavljao razne
prizive sila iznad našeg shvaćanja. Tako bi to stvorenje mogao biti sam nečastivi ili neki
njegov sluga dozvan iz ponora ukoliko ima interesa za plivanjem.
Kakvo god da je podrijetlo popularnog Nessia, popis očevidaca tijekom godina je zbilja
pozamašan. Apsolutni prvak među njima je čuvar jezera Alex Campbell koji tvrdi da je biće
vidio osamnaest puta. Tridesetih godina prošlog stoljeća snimljen je veliki broj fotografija te
je tu glasovita prva snimka Hugha Graya (gore) kao i vrlo popularna fotografija pukovnika
Roberta Kennetha Wilsona. Naime, ako je njegova slika vjerodostojna, snimio je mladunče.
Tu je i kontroverza o datumu fotografiranja jer je sve uprizoreno na 1. travanj. Krajem
stoljeća smo naišli i na priznanje mještana koji tvrde da je Wilson uslikao običnu igračku
koju su "lansirali" u vodu zbog već spomenutog datuma. 1951. Lachlan Stewart uspijeva
uslikati 15-metarsko biće. Sir Peter Scott čak daje čudovištu i znanstveno ime - "Nessiteras
rhombopteryx".
23.6.1960. Tim Dinsdale, ponajveći entuzijast za ovim fenomenom, uspijeva snimiti
četverominutni film na kojem se u natruhama vidi čudovište. Današnja tehnologija to biće
naziva običnim čamcem koji se zbog daljine ne nazire baš predobro.
Čuli smo i za misteriozni i nikad prikazani film izvjesnog dr. MacRea za koji teoretičari
zavjere tvrde da ga zbog snimljenih dokaza vojska nikada neće objelodaniti.
Po meni najbolja i najjasnija fotografija čudovišta je ona koja potječe iz 1977. godine, a
ponosni autor je Anthony Shiels.

Slika 10 – Prva fotografija Nessia, Jezero Loch Ness, Škotska – Autor: Hugh Gray, 1933.

Bilo je naravno i znanstvenih ekspedicija na Loch Ness, posebice u zadnjih petnaestak
godina. Nije bilo rezultata koji bi išli u korist Nessiju dok će pobornici bića alibi pronaći u
tome da je jezero je dugačko 39 km, a voda je tamna i duboka, što omogućava Nessiju prostor
za manevar. Jedna od takvih ekspedicija je počela 1962. uz podršku člana parlamenta,
Davida Jamesa, te se zvala LNI (Loch Ness Investigation). Brojni eminentni znanstvenici su
se tih godina bavili tematikom, no, nažalost bez zapaženijih rezultata. Problemi su bili ili
ljudske (nedovoljna brzina pri slikanju) ili tehničke (prespora podmornica) prirode. Nakon
neuspjeha ovog projekta u priču ulazi Robert Rines (diplomirani fizičar sa MIT-a) i njegova
Academy of Applied Science. 1970. je otkrio postojanje podvodnih spilja, a 1971. pomoću
sonara, stroboskopa i kamere počinje sa pokušajima snimanja. 7.8.1972. je datum
senzacionalne prve fotografije, dok je lipanj 1976. označio nastanak još dviju legendarnih
snimaka. No tu je kao i uvijek kvaka. A kvaka je jako loša rezolucija fotografija. Tako po
skepticima svatko vidi točno ono što želi vidjeti.

11

Poznata je i zanimljivost već spomenutog znanstvenog naziva bića "Nessiteras
rhombopteryx", koje su sveprisutni teoretičari zavjere anagramom preveli kao Monster Hoax
By Sir Peter S. (Podvala čudovišta Sir Petera Scotta). 1976. Rines uz istomišljenike uspijeva
izraditi čak 100.000 fotografija, no bez rezultata. Rines je nakon toga pokušao još par puta
ali bez pravih otkrića. Sredinom 2009. je pomoću aparata Google Earth otkriveno nešto što
sliči Nessie usred jezera, a autentičnost još nije potvrđena. Najtemeljitija ekspedicija po mom
mišljenju je odrađena 1987. kada je Adrian Shine povezao dvadeset i četiri broda po širini
jezera i uz pomoć sonara stvorio super senzor koji nema propusta u polju. Ipak, niti sa
takvom tehnologijom Nessie nije otkrivena što nam govori da je možda zaista ni nema.

No, ako je ipak ima, što je ona? Po znanstvenicima, najvjerojatnije pleziosaur. Ne bi bilo prvi
puta da otkrijemo navodno izumrlu životinju (resoperka, op.a.). Lignje, hobotnice, drveće,
vidre, tuljani, prijevare… Sve su to moguća objašnjenja za ovaj fenomen. Ja neću donositi
vlastito sve dok netko ne posumnja da se tu možda radi o konjoglavim ribama ubojicama sa
južne polutke trećeg planeta uz zvijezdu Alpha Centauri ili ipak možda s njegovog mjeseca.
Jer upravo do toga sve ovo i ide. Za mišljenje je potrebna samo jedna glava, no, nažalost, za
istinu je potrebna potvrda mainstream znanosti i bezbroj dokaza. Vjerujem da nitko ne bi
povjerovao u Nessie sve i da jednog dana u potpunosti izroni i ode na hamburger…

Slika 11 – Najjasnija fotografija Nessia, Jezero Loch Ness, Škotska – Autor: Anthony Shiels

OGOPOGO, CHAMP, ISSIE

Jezero Okanagan na jugu British Columbie (250 km istočno od Vancouvera) pruža se u
okrug od 128 km, ceste su vrlo blizu jezera te ga se bez problema može vidjeti i s, recimo,
zadnjeg sjedišta auta što je s obzirom na lokaciju i najčešći slučaj.
To jezero je poprište Ogopogoa, još jednog u nizu jezerskih "čudovišta". Samo čudovište vuče
prilično drevno podrijetlo, još iz indijanskog doba (poznato po njihovom nazivu N'ha-a-itk), i
time spada u red najstarijih čudovišta što govori da vjerojatno postoji čitava obitelj u jezeru
uz zavidan broj potomaka. Današnje ime dolazi iz pjesme koja potječe iz dvadesetih godina
prošlog stoljeća.

12

1968. je snimljen do danas najjasniji, a po mnogima nevjerodostojan film Arta Foldena i
prema njemu se može zaključiti da je čudovište dugo 18 metara. Tu je i pet fotografija koje
dolaze iz 1976., odnosno, iz fotoaparata Eda Fletchera koji je uz društvo kćerke i prijatelja
biće pratio preko sat vremena. Danas je jezero turistička atrakcija i sve što se veže uz njega je
zaštićeno raznim autorskim pravima, što upućuje na poduzetničku crtu Kanađana koju su
očito pokupili od južnih susjeda. Ako vas zanima nešto više, lako je na internetu ukucati ime
stanovite gospođe Arlene B. Gaal koja je apsolutni autoritet na tom području.
Champ je američko čudovište iz jezera Champlain (protječe kroz Vermont i državu New
York, dužina 165 km, širina 18 km, dubina 120 m). 1871. je navodno ulovljeno mladunče,
veličine 20 stopa, koje se u jezeru otiskivalo repom i nogama.

13

Prvi put je viđeno 1609., a uočio ga je osobno otkrivač jezera Samuel Champlain. On je pisao
da je biće dugo sedam metara, bačvasto, s konjskom glavom (koja je ujedno tipična za sve
primjerke ovakvih bića, op.a.).

Slika 12 – Fotografija Ogopogoa, Jezero Okanagan, Kanada – Autor: Ed Fletcher
Slika 13 – Fotografija Champa, Jezero Champlain, SAD – Autor: Sandra Mansi

Deseci bliskih susreta sa ovim stvorenjem u vrijeme Divljeg zapada govore kako je ono
nekada bilo prilično aktivno i ponekad vrlo živahno (navodno pliva brzinom vlaka).
U novije doba je poznato najtemeljitije istraživanje o Champu kojeg je proveo Joseph
Zarzynski sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
Svoja svjedočanstva i dojmove je zabilježio u knjizi "Champ: Beyond the legend." U njoj se
nalazi i najpoznatija fotografija bića koju je uslikala stanovita Sandra Mansi.

Sada putujemo na drugi dio svijeta gdje je 1978. gospodin Matsubara dokazao kako su
Japanci u svemu pedantni i uspijeva uslikati čudovište na japanskom jezeru Ikeda.
M. Omagari je iste godine uspio uslikati dva Issiea, a iste godine ga je vidjelo dvadesetak
ljudi, što nam govori da je čudovište očigledno poželjelo medijsku pozornost.

14

Tu je i navodni snimak nečega što podsjeća na morsko biće i snimak se može pogledati u
dokumentarcu World’s Mysterious Phenomena iz 1991.

Chessie iz jezera Chesapeake u SAD-u, Manipogo iz jezera Winnipegosis u Manitobi u
Kanadi, australski Bunyip, islandski Lagarfljotsormu, Tianchi iz Tianchi jezera u
Republici Koreji, Nahuelito iz Nahuel Huapi jezera u Argentini (opet, više na 4dportalu,
op.a.)… Mislim da bih ovaj niz mogao nastaviti na barem još dvije stranice. Na stotine
jezerskih bića, na stotine različitih podneblja i na stotine različitih folklornih obilježja. Ipak,
unatoč tomu, gotovo svugdje istovjetan opis. Taj podatak navodi na oprez čak i skeptike.

Realnost ipak zna biti drugačija:
Pored mog rodnog grada, Slavonskog Broda, postoji jezero Petnja koje je slabo posjećeno i
medijski mizerno popraćeno. Imam hotel kraj jezera koji propada, a kupio sam si i zgodan
digitalni fotoaparat od 12 megapixela. Idem napraviti maketu neke zmijice, pustiti je u vodu i
sve će ići samo od sebe...
Nažalost, niti je moj rodni grad Kanada ili SAD, a niti Hrvati "puše" takve stvari. Smatram
da možda i postoji par jezera s takvim kreacijama, ali sto... Ovaj fenomen je u globalu poznat
po sumnjivim snimkama fotoaparata, video-isječcima kamera, ili još sumnjivijim
svjedočanstvima očevidaca.
Sve to daje na pravo onima koji ne vjeruju u čudovišta iz jezera, a moram priznati da ni ja
nisam preobjektivan što se tiče svega ovoga, jer i ja spadam u red skeptika zbog brojnosti
fenomena, a Vi sami imate priliku za vlastite prosudbe...

Slika 14 –Fotografija Issie, Jezero Ikeda, Japan – Autor: gospodin Matsubara

BIĆA IZ PRAŠUME

ZMIJE

Gdje bi bila čudovišta s našeg planeta da nema nevjerojatnih zmija? Film Anakonda je očito
imao inspiraciju u sljedećem događaju. Poznati istraživač, kartograf i bojnik Percy Fawcett
1906. dolazi na granično područje Brazila, Bolivije i Perua u želji da načini kartu tog dijela.
Odmah po dolasku čuo je legende o velikim anakondama u koje naravno nije vjerovao. Kao i
svi veliki znanstvenici novijeg doba, prosvjetljenje je doživio u bliskom susretu sa tom zmijom
na plovidbi po rijeci Abuna. Tada (kao i sada, op.a.) je na snazi bilo uvriježeno mišljenje da
anakonde ne rastu više od 10 metara. Šok koji je doživio kada se gledao "oči u oči" sa zmijom
prouzrokovala je njezina enormna veličina. Naime, bila je dugačka impresivnih 19 do 20
metara. Nažalost, Fawcett je nije uspio uhvatiti (bolje rečeno, nije niti želio), a onda je pri
povratku u London doživio sudbinu koja je općepoznata za već toliko poznatu mainstream
znanost, a to je ismijavanje. Tako je misterija ove zmije ostala neriješena sve do danas. Ovo
je normalna priča gotovo svih susreta s nepoznatim.

15

Tu su i ostale ogromne zmije. Svjedočanstvo Georgea Gardnera govori o situaciji u
brazilskoj provinciji Goiás gdje je navodno naišao na leš udavke duge oko 11 metara i
ostatke konja u njezinoj neposrednoj blizini. Svjedočanstva oca Victora Heinza iz dvadesetih
godina prošlog stoljeća govore o gigantskoj udavki dugoj gotovo 25 metara! Lokalni
Indijanci su tada tvrdili da joj prehrambena piramida uključuje i ljude. Otac Heinz je u
svojim zapisima o nevjerojatnim zmijama imao i jednu pedesetometarsku koju je navodno
vidio Paul Tarvalho. U gotovo tridesetogodišnjem istraživanju otac je uspio arhivirati i dvije
fotografije koje prikazuju ogromne zmije ubijene strojnicama. Tako je iz ovih spisa direktor
habsburškog zoološkog vrta Lorenz Hagenbeck zaključio da je takva gigantska udavka
dugačka oko 40 m, promjera 80 cm, a težine do nevjerojatnih 5 tona. Smeđe je boje, ima
bijele mrlje po trbuhu te fosforescentne oči. Dakle, gabariti su zavidni, zmija je iznimno
uočljiva, pa u čemu je problem?
Problem, barem što se skeptika tiče, je sličan onome o karici koja nedostaje. Zašto nema niti
jednog jedinog novijeg ostatka mrtve zmije i zašto je s razvojem tehnologije i kvalitetnijih
plovila proporcionalno opadao broj susreta sa ovakvim čudovištem? Neki tvrde da je izumrlo,
neki da se još bolje skriva, neki pak tvrde da se koriste u tajnosti za nekakva istraživanja, no
logika ipak nalaže da su to prilično čudna objašnjenja. Ovakve zmije su znanstvenicima u
stvarnosti moguće jedino kao relikvije nekih drevnih vremena kada su ogromni gmazovi
proždirali i zloglasne Tiranosaure.

Slika 15 – Ilustracija susreta Fawcetta i zmije, Knjiga „Exploration Fawcett“ – Autorska prava: Hutchinson

KONGAMATO

Naravno, tu su i leteće "spodobe". Ovaj zambijski leteći gmaz stoljećima je tjerao strah u
kosti domorodaca. Prvi puta je spomenut, što se "razvijenog svijeta" tiče, 1923. u putopisu
Franka H. Mellanda "In Witchbound Africa". Tako je pisalo da biće izgleda poput guštera s
netopirskim krilima. Dužina krila je iznosila od jednog do preko dva metra, nije imao perje,
imao je ljuske i zube oko kljuna.
Da, da, urođenici su prema slikama bili uvjereni da se radi o pterodaktilu. Strah i
nepoznavanje bića je urođenike onemogućavalo od pomoći pri ispitivanju istog.
Više desetaka susreta je zabilježeno sa Kongamatom. I iz Zimbabwea dolaze određeni dokazi
o njegovom postojanju. Tako su 1935. G. Ward Price i budući vojvoda od Windsora čuli kako
je leteći gmaz napao čovjeka. Na području današnje Zambije je 1956. J .P. Brown navodno
vidio dva prapovijesna gmaza iznad jezera Bangweulu.

16

Sva ova viđenja su 1988. potakla Roya Mackala da podrobnije istraži tematiku. Jedan od
njegovih suradnika je, po svom svjedočenju, vidio ovo čudovište, dok je Mackal ostao praznih
ruku. Za još novija istraživanja ne znam i bilo bi interesantno vidjeti nekakav nezavisni
dokumentarni film o ovoj tematici jer vjerujem da bi se moglo otkriti neke zanimljive dokaze o
postojanju ovih bića.
Da ne bi sve bilo prevjerojatno uvijek su tu skeptici. 1928. C. Wiman sa Sveučilišta u Uppsali
je ustvrdio da su sve izmislili urođenici koji su pomagali u iskapanjima. Sad, zašto su izmislili
baš reptila s krilima i zašto su baš svi pokazivali na sliku pterodaktila iako nisu bili u
međusobnom kontaktu nije jasno, no, to ionako nije niti bitno pošto se znanost danas
priklonila upravo njemu i njegovim tvrdnjama koje nažalost imaju puno manje dokaza i u koje
je uloženo znatno manje truda nego u istraživanja kriptozoologa.
Naše je da vjerujemo ili ne vjerujemo, a ja osobno smatram da bi Afrika napokon makar na
trenutak bila u središtu pozornosti ako se otkrije nešto slično.

Slika 16 – Ilustracija sukoba domorodaca i Kongamata, Zambija – Autor: Bill Rebsamen

"NEMOGUĆE" ŽIVOTINJE

"Nemoguće" životinje su iznimke koje po svemu sudeći ne potvrđuju pravilo. To su dakle bića
za koja su znanstvenici tvrdili da su mit i folklor a danas su općepoznata. Tu je primjer
Nunde. Nunda je po svjedočanstvima mačka krupna kao magarac a pjegava poput prugaste
domaće mačke, nalik kraljevskoj čiti, mački leđa išaranih poput tigra.
Pionir u istraživanju bića iz prašume je bračni par Bottriel koji je svoju upornost u potrazi
dokazao prodavši kuću zbog nastavka istraživanja te im se to i isplatilo jer su prvi uspjeli
uslikati dugo osporavanu kraljevsku čitu, koja je možda upravo Nunda.

17 18

Drugi savršeni primjeri su okapi (pola žirafa, pola zebra) koji je "otkriven" tek 1958., zmaj
Komodo "otkriven" 1910., živi fosil Chacoanski pekari (životinja slična svinji) "otkriven"
1975., istočnoindijski tapir, patuljasti vodenkonj, divlji konj Prževalski, divovski šumski
vepar, kongoanski paun, resorepka itd.

19

Poznat je i de Loysov majmun, koji je visok 1.5 m, težak 50 kg, bez repa i s uspravnim hodom.
To je tzv. karika koja nedostaje, a fotografija je i dan danas osporavana, ponajviše zbog toga
što je de Loys godinama zaboravio na svoj uradak koji mu je stajao u bilježnici. Na početku
stoljeća bile su popularne potrage i za mamutima i dinosaurima, ali jasno, jurski park nije
pronađen. Da li kod ovog majmuna ima istine najbolje je da prosudite sami.

Slika 17 – Kraljevska čita, Tanzanija – Autor: Emmanuel Mamuya, Nacionalni park Serengeti
Slika 18 – Okapi, Rezervat Ituri, Kongo – Autor: Peter J. Stephenson, Reuters
Slika 19 – Poznati de Loysov majmun, rijeka Tarra, Venecuela – Autor: Francoics de Lyos i suradnici

BIĆA IZ SUSJEDSTVA

DEVONSKI VRAG

Godina 1855., odnosno njezini siječanj i veljača, zapamćeni su po vrlo oštroj zimi. Jasno, ta
zima nije ono zbog čega ovo navodim, već petak 9. veljače.
Tada je devonski okrug u Engleskoj, odnosno desetke sela i praktički sva dvorišta pohodilo
biće koje je ostavilo tragove u obliku kopita.

20

Cijela sela su sljedila tragove koji su se konstantno nastavljali. Jasno, sad bi velika većina
ljudi ustvrdila da je to mogao biti i jarac, no, ovdje baš i nije tako jednostavno. U ovom
slučaju je iznimka da se kopito otiskuje kao da noga slijedi nogu u jednom jedinom redu,
odnosno, govorimo o pravocrtnom hodu. Također, mjerenjem je utvrđeno da su koraci u svim
selima potpuno pravilni, tj. da je identičan razmak između ama baš svakog koraka.
Postojale su brojne teorije o podrijetlu stopa u to vrijeme, od magaraca s jednom nogom do
jazavaca. Početkom 1980-ih bio je aktualan slučaj pokolja ovaca i janjadi. Mačkolika zvijer
je "ludovala" istim područjem tih godina i po nekim detaljima podsjeća na mnogo stariju
zvijer. U novijem slučaju je to 99% neka vrsta mačke što kategorički odudara od starog opisa.
Za mene je najvjerojatnije da je stare otiske radila skupina ljudi s dvije usijane potkove i
metrom (problem predstavljaju tragovi po zidovima i krovovima koji nisu oštećeni, no i to se
da napraviti), a problem kod toga je eventualni motiv cjelokupnog igrokaza. Srećom ili
nesrećom, tu je uvijek i ona posljednja "slamka spasa", tj. nimalo popularna mogućnost da je
nečastivi zbilja posjetio Englesku.

Slika 20 – Ilustracija tragova "nečastivog", Okrug Devon, Engleska – Autor: Lokalne novine, 1855.

ZVIJER IZ GEVAUDANA

Lipanj, 1764., Gevaudan, Francuska. Taj mjesec je označio početak trogodišnje tiranije
čudovišta koje pred svojim plijenom nije uzmicalo. Tako su uz mnogobrojna stada ovaca i
djeca bila dio beskrupulozne lovine. Lovci ga nisu uspijevali uhvatiti, nitko ga nije vidio iz
neposredne blizine, strah je dolazio sve do kraljevskog dvora. Prvi zaključak je bio da je za
sve kriv vukodlak. Naime, opis bića je bio ovakav – veći od vuka, velike kandže, crvena dlaka,
velika glava, pseća njuška, pjegav po leđima i ima velika usta uz još veće zube.
Pošto je sve došlo do epskog razmjera kralj Luj XV. je odlučio sve uzeti u svoje ruke. Tako je
u lov poslao tri vojne ekspedicije te je raspisao nagradu za čudovište što je u sve uključilo i
brojne lovce i entuzijaste s puškama. Kako je sve izgledalo ne znam no mogu pretpostaviti da
je nastradalo gotovo sve što se našlo pred bijesnom gomilom.
Naposljetku, 19.6.1767. Jean Chastel ubija zvijer i to srebrnim mecima jer je bio pristalica
toga da je glavni akter vukodlak. Navodno je u rasporenom čudovištu pronađen dokaz za
brojna nedjela u obliku dječje kosti. Lešina je neko vrijeme stajala na središtu Gevaudana da
bi poslije došla na kraljev dvor odakle je netragom nestala. Smatra se da je zakopana na
nepoznatom mjestu.
Ono što nas zanima je što je zapravo legendarna zvijer iz Gevaduana? Po velikom broju
istraživača to je prugasta hijena. Pravih dokaza za to nema, indicije govore da zna biti
opasna za domaće životinje kao i to što je sin lovca na neman u svojoj kolekciji ovakvu hijenu
imao kao preparirani trofej. Logičniji zaključak je da je vjerojatno za sve kriv ubojica, a da je
lovac Jean Chastel leš hijene podastro kao alibi. Možda je upravo on kriv za zagonetne
nestanke, no, to ćemo prepustiti piscima poput Agathe Christie, a do tada legenda i dalje živi.

ČUDOVIŠTE IZ MONTAUKA

Ovakav radni naziv posjeduje biće koje pronađeno mrtvo na plaži kod Montauka, poslovnog
dijela grada New Yorka. Jenna Hewitt je uz tri prijatelja navodno prva uočila biće. Nitko
nije mogao pretpostaviti da će u samo šest dana od 23.7.2008. ovo biće postati svjetski
poznato. Na stotine raznih tv kuća i na stotine teorija su uz veliku brzinu obišle cijeli svijet.

21

Slika govori više od riječi pa sam je stavio kao primjer. Do danas ništa nije otkriveno izuzev
pretpostavki da je to lutka od lateksa, rakun, morska kornjača, mutirani pas, kojot ili ovca bez
vune. Svaka teorija ima svoje velike minuse pa je možda najbolje da i Vi sami date svoju jer ja
zbilja ne znam što bih rekao.

Slika 21 – Montauk monster, Ditch Plains plaža, New York – Autor: Jenna Hewitt

EL CHUPACABRA

Ovaj naziv, uz onaj manje poznat, "sisač koza", označava životinju ili biće koje napada
gotovo sve vrste manjih životinja, ponekad i djecu. Pošto krv isisava iz rupa na vratu znaju ga
nazivati vampirom. Legenda dolazi iz Portorika, no u današnje vrijeme ga se može naći
diljem Meksika i Srednje Amerike, kao i sve češće unutar teritorija SAD-a.
Što se točnog podrijetla tiče, neki vjeruju da je to zapravo vampir kao što sam već i naveo,
drugi smatraju da dolazi iz svemira, treći da je genetski eksperiment koji je pobjegao iz nekog
tajnog laboratorija (najčešće famozna Montauk baza), dok su četvrti možda i najuvjerljiviji sa
tvrdnjom da je to zapravo relikvija iz nekog prethistorijskog doba. Veličine su od pola metra
do metar u dužini (tj. visini), hrapavog i čekinjastog izgleda, tamnosmeđe dlake, većih zuba,
te zaudaraju na sumpor.

22

Postoje i dokazima nepotkrijepljeni izvještaji o tome da su na mjesta gdje su El Chupacabre
uočene došli vojnici koji su ih "sklonili" uz pomoć stručnjaka iz NASA-e. Prvi pravi dokaz o
postojanju ovog bića dolazi iz 2009. Naime, dvojica muškaraca iz Texasa vjeruju da su otkrili
tijelo mitske zvijeri koja siše krv svojim žrtvama. Lynn Butler tvrdi kako je pronašao tijelo
misterioznog bića u svojem kokošinjcu. Jerry Ayer, inače prijatelj Lynna Butlera, koji
trenutno posjeduje tijelo nepoznate životinje, planira ga preparirati te izložiti na uvid
javnosti. Pošto Ayer po vlastitim riječima ne bi želio ispasti prevarant, a i boji se znanstvene
manipulacije vlastitog otkrića zasad sve skriva kao zmija noge. To naravno skeptičnijem
dijelu zajednice daje za pravo tvrditi kako je sve ovo još jedna u nizu dobro osmišljenih
prijevara. Od tada je prošlo dosta vremena, javnost nije vidjela nikakvo biće osim onog na
slikama i pitanje je što se zbiva. Nažalost, sve je normalnije da ovakva senzacionalna otkrića
završe u zaboravu i aljkavost modernog novinarstva očigledno čini svoje.

Osobno vjerujem da je ovo biće stvarno uz drugačije karakteristike što se izgleda tiče. Sada je
sve na stručnjacima i vjerojatno ste i vi zainteresirani za nova saznanja o pronađenom lešu,
te sam uvjeren da je prava priroda ovog stvora unatoč medijskoj blokadi ipak pred otkrićem.

Slika 22 – Fotografija el-Chupacabre, Blanco, Texas, SAD – Autor: Jerry Ayer

FLATWOODSKO ČUDOVIŠTE

Biće poznato i kao Fantom Flatwooda je viđeno 12.9.1952. u Braxton Countyju, Zapadnoj
Viriginiji. Nikada nije razlučeno da li se ovdje radi o vanzemaljcima ili nekoj vrsti kriptida s
našeg planeta.
Postoje dva osnovna svjedočanstva o ovom događaju. Jedni tvrde da su vidjeli pulsirajuću
svjetlosnu crvenu kuglu koja je pala u šumu što jasno implicira na NLO. Drugi pak tvrde da
je pred njima bilo biće od tri metra, sa glavom koja liči na kartaško srce, neljudskim očima,
nekom vrstom tamne suknje, bez ramena sa kandžama.
Druga grupacija je nakon bliskog susreta oboljela, simptomi su uključivali natečeno grlo,
iziritiran nos uz povraćanje.
Kada se iz današnje perspektive sagleda ovaj slučaj, sve podsjeća na horor ili SF B
produkcije. Iako je sve prilično trivijalno znanstvenici su se uključili u priču sa svojim
objašnjenjima. To je po nekima bitan dokaz da se nešto zbilja dogodilo.
Tako nailazimo na mogućnost pada meteora koji je nekim plinovima omamio prisutne, te su
vidjeli sovu za koju su povjerovali da je čudovište. Meni osobno to baš i ne liči na realno
objašnjenje. Druga teorija je pad vojnog aviona s nekakvim eksperimentalnim plinom koji je
ljudima proizveo halucinacije i tegobe. Ovdje je problem prevelika sličnost halucinacija među
subjektima. Treća teorija nema veze sa znanstvenicima i uključuje bliske susrete treće vrste sa
vanzemaljcima.
Vjerujem da se uz malo detaljnije istraživanje moglo doći do boljih rezultata što samo govori
o tom da možda takav način rada nekom i nije bio u interesu. Sumnjam da bi svi svjedoci
događaja imali gotovo istovjetna svjedočanstva i to prilično originalna, kada izgled dođe u
obzir, ako ništa nisu vidjeli.

FERALNA DJECA

Ovdje moramo odmah raščistiti nešto, ovo nisu hibridi čovjeka i životinje u osnovnom smislu,
kao ni mladunčad životinje, ovo su ljudi odgajani od strane životinja (kao Tarzan, op.a.).
Slučajeve bilježimo još iz mitoloških vremena, poput Romula i Rema, a prvi pravi zabilježen
slučaj je iz 1341. u Njemačkoj kada su lovci uhvatili dječaka-vuka koji je umro pri povratku
u civilizaciju. Najviše ovakve djece je zabilježeno u Indiji, odnosno bengalskoj džungli, i to u
zadnja dva stoljeća. Tako su recimo 1920. godine, nakon seoskih legendi, pronašli dvije
djevojčice za koje se ne zna koja životinja ih je odgojila. Mlađa curica je umrla u roku od
godinu dana, a starija se relativno uspjela riješiti životinjskog nagona, no ipak je umrla
nakon sedam godina. Poznati su još i primjeri iz sedamdesetih godina prošlog stoljeća kada
su u Burundiju i Burmi pronađena dva dječaka-majmuna.
Najzanimljiviji je definitivno primjer dječaka-gazele iz Sirije, kao i onaj iz španjolske sahare.
Inspirira to što su dječaci bili brzi poput gazele, s izvrsnim sluhom i vidom.
Prema jednoj od poznatijih legendi Afrike na velikoj rijeci Kongo živi životinja Mabo-Mabo-
Aba koja se glasa poput trube, sa crnom kožom i kratkim duguljastim vratom, poput žirafe,
koja drži malu glavicu. Dokaz te legende dolazi iz osamdesetih otkrićem bića baš u tom
predjelu koje je nazvano Oliver. Nema u potpunosti iste specifikacije, no čovjekolik je, i to
poprilično (sliku lošije kvalitete možete pronaći na internetu).
Kako je ovo pitanje više vezano uz psihoanalizu sve ostavljamo stručnjacima.

BIĆA POD ZEMLJOM

Vjerojatno ste pri pogledu na naslov pomislili da ću pisati o nekim vrstama crvi, krtica itd. no
to ipak nije slučaj. Postoje na stotine svjedočanstava o bićima koja obitavaju unutar Zemljine
kore. Sve počinje vjerovanjem da su ispod nas bića na višoj razini postojanja ili ona
primitivnija i manje inteligentnog oblika života. Već sam spominjao Jetija no nisam rekao da
postoji teorija o dolasku te vrste iz unutrašnjosti planeta. To bi objasnilo nedostatak ikakvih
materijalnih dokaza o istima. Organizirani odlasci u koru nisu evidentirani izuzev onih
"uspješnih" za koje nemamo apsolutno nikakvih dokaza da su uspjeli. Tu su tek poruke
istraživača upućene cijelom svijetu o uspjehu i tome da su stupili u kontakt s gotovo
svemogućim bićima koje nemaju čvrstog uporišta u stvarnosti.
U sljedećem poglavlju Drevne civilizacije ću navesti Aghartu (poznata i kao Shambala,
op.a.). To je podzemno kraljevstvo u kojem vladaju mistični "gospodari svemira" (ne znam da
li imaju veze sa mojim omiljenim junakom iz djetinjstva, He-Manom, op.a.) čija je moć
nevjerojatna. Treći Reich je po nekima također bio iznimno zainteresiran za provjeru broja
stanovništva i to kroz neku vrstu portala na Tibetu. Za tako što nema pravih dokaza i sve su
samo indicije. Ti drevni vladari iz svemira navodno čekaju dolazak ljudi na višu razinu
postojanja (koja navodno počinje 2012., op.a.) da bi izašli na površinu i pokazali nam sve
čari svojih beskrajnih mogućnosti.
Šamani sjeverne i južne Amerike također tvrde da tamo postoji razvijena civilizacija. U
pojedinim vizijama dobivenim preko halucinogenih napitaka istraživači su komunicirali sa
sjajnim crnim bićima s krilima koja tvrde da se ovdje skrivaju već milenijima i da su pobjegli
od svog iznimno opasnog neprijatelja. Implikacija na ovo su anđeli ili u ovom slučaju pali
anđeli – demoni (da su to izjavili ranije to bi bio dobar argument za konkvistadore, op.a.).
Naravno, tu je i druga strana medalje. Po nekim istraživačima, unutar Zemlje se nalazi
nekakva vrsta interdimenzionalnih bića koja "štanca" sive vanzemaljce. Ti sivi nemaju
nikakvih emocija i služe kao najbolje sluge. Ista ta vladajuća bića stvorila su čovječanstvo, te
danas upravljaju s nama pomoću raznih tehnologija među kojima je najistaknutija ona
mijenjanja oblika. Ljudi su najčešće robovi, a u najgorim slučajevima i glavna grana
prehrambene industrije. Sve to izgleda prilično nevjerojatno sve dok ne poslušamo zvukove
krikova ljudi snimljene na jednom naftnom platou. Snimak jecaja tisuća ljudi je zbilja
zastrašujući i doslovce naježi čovjeka. Stručnjaci smatraju da to može biti bilo što, od šuma
pa sve do prijevare. Ja Vam savjetujem da to poslušate i sami donesete zaključak.
Sergey Azadov iz Uzbekistana se prisjeća požara na jednoj naftnoj bušotini u pustinji. Nakon
strke i dolaska vatrogasaca, te gašenja požara, iz ponora iskače vatreno bradato stvorenje.
Nakon svog povratka u podzemlje svi prisutni su čuli nevjerojatnu količinu očaja i ljudskih
glasova iz tog prostora.
Pravo postojanje nekih spodoba unutar naše lijepe planete nije, a možda niti neće biti
dokazano i što se toga tiče možemo samo slušati razne prispodobe starih naroda i religija.
Jules Verne u jednoj od svojih uspješnica podrobno opisuje unutarnji svijet uz čudnovatu
floru i faunu. Teško je vjerovati da su dolje baš dinosauri, no možda nečega i ima. Znanost
nam govori da je to zbog temperature i nepostojanja šupljeg prostora zapravo nemoguće što
se ovaj puta čini i logičnim. Ja pak čvrsto vjerujem da nikada ne smijemo biti isključivi i da
možda ima nešto u tome da nijedna ozbiljna ili vladina ekspedicija nije niti pokušala oformiti
tim za podzemlje. Smiješno je to da želimo ići u svemir, a ne znamo ni što je u našem
vlastitom nebeskom tijelu.

SJENKE

Sjenke, odnosno, ljudi-sjenke ili sjenovita bića su kreature u obliku tamne sjene koja može
prolaziti kroz zidove, a ponekad i kroz ljude. Ono što ih razlikuje od duhova je izgled jer
sjenke ne izgledaju poput ljudi već imaju nekakav mutan izgled i uz to donose neugodu i strah
prema očevicima.
Crne siluete poput dima sa crvenim očima ili bez njih uz neobične kretnje i pogled koji kao da
gleda prema podu su česte teme novijih horora i misterioznih filmova. Prilikom susreta sa
duhom čovjek osjeća prisutnost i nekakvu ljudsku toplinu bez obzira na namjere te duše,
jednostavno postoji nekakav osjećaj da je to duša koja je pripadala ovom svijetu. To kod
susreta sa Sjenkama nije slučaj. Anksioznost, strah i nevjerica su tipični osjećaji koji prolaze
kroz ljude u tom trenutku. Upravo suprotno od duhova, dolazi osjećaj da Sjenke ne pripadaju
niti su ikada pripadale ovom svijetu. Doduše, s tim se neki istraživači paranormalnog ne bi
složili.
Tako su tu prisutne određene teorije o njihovom podrijetlu. Prva je da su to demoni ili slična
zlokobna bića koja nisu pravilno otjerana nakon prizivanja te su ostala na ovom svijetu i
lutaju prostorom. Druga teorija se kosi sa onim osjećajem kojeg sam maloprije naveo. Naime,
neki vjeruju da su Sjenke bića koja žive na našem planetu, ali u nekoj drugoj dimenziji ili
denzitetu, duhovnom platou. Tako se ponekad ta drugačija stvarnost ispremiješa sa našom i
mi ih vidimo kao dim. To nije znanstveno dokazano, no nije ni nemoguće. Treća teorija je
povezana sa teoretičarom zavjere, Davidom Ickeom, kojeg ću spominjati pri kraju knjige. U
nju su umiješani sivi vanzemaljci i reptili. Za tu teoriju morate pročitati neku od njegovih
knjiga jer će Vam se na prvi pogled činiti da je suluda, no itekako ima dodira sa realnošću.

23

Ovo su bile paranormalne teorije o Sjenkama. Sada ću navesti znanstvene. Prvo objašnjenje
je Pareidolia, tj. nesposobnost mozga da točno interpretira uzorke koji se nalaze u perifernom
području vida. Pošto se Sjenke upravo tamo najčešće nalaze u svjedočanstvima ovo i nije tako
nevjerojatno objašnjenje. Druga mogućnost je hipnagogija, odnosno stanje između sna i jave
gdje čovjek nema spoznaju svijesti i podsvijesti. To objašnjava one čudne osjećaje koji su
karakteristični za hipnagogiju. Treći odgovor znanosti su naravno droge. Zadnje rješenje koje
ću spomenuti je utjecaj elektromagnetskih polja na mozak. Dokazano je da čovjek pod
utjecajem takvih polja ima halucinacije koje uključuju i razne sjene. Kod ove teorije se
postavlja pitanje odakle čovjek u vlastitoj sobi može biti pod utjecajem tako snažnog EM
zračenja, no to je pitanje za neko drugo poglavlje.
Na kraju uvijek ja iznosim svoje vlastito promišljanje. Kod ove teme ni sam ne znam što bih
rekao. I paranormalno i znanstveno tumačenje ima smisla te je teško dati sigurno objašnjenje.
Naravno, po iskustvu, istina je uvijek negdje u sredini.

Slika 23 – Ilustracija ljudi sjenki sa interneta – Autor: Nepoznat

MOTHMAN (MOLJAC)

Vjerujem da su mnogi gledali film "Mothmanova proročanstva" u kojem se holivudski
scenaristi temeljito bave ovim fenomenom. Na stotine priča je povezano uz ovo biće koje je
šezdesetih godina "letalo" SAD-om, točnije područjem Zapadne Virginie. Po većini opisa,
ovo krilato biće nema glavu ni ruke, već velika krila nalik moljcu. Očevici tvrde da je biće
bilo veličine aviona te je uzletjelo okomito. Studeni 1966. sa sobom donosi gotovo sva
poznata svjedočanstva o biću. Blizina napuštene tvornice TNT-a iz drugog svjetskog rata je
poveznica svim svjedočanstvima.
1967. novinari pojavljivanje ovog bića povezuju sa urušavanjem Srebrnog Mosta između
gradova Point Pleasanta i Ohia. Nakon toga dolazimo do termina usko povezanog s
Mothmanom a to su proročanstva. Američka javnost je tada postala uvjerena da je biće
nekakav glasnik katastrofe, a moguće je da je i sam kreator iste. Iako dokaza za takve tvrdnje
baš i nije bilo to nije spriječilo stvaranje javnog mišljenja. Nakon toga je zabilježeno više
susreta sa Mothmanom i to u sekundama prije nekog katastrofalnog događaja. 2007. se
srušio Minnesota Most što je još jednom za sobom donijelo razna svjedočanstva.

24

Danas je stvorenje poznatije kroz popularnu kulturu nego kroz ulogu u stvarnosti. Već
navedeni film s holivudskom zvijezdom Richardom Gereom, deseci knjiga na temu, te razni
stripovi su pokazatelj kako prosječan Amerikanac ima nos za zaradu. Sada da li je to biće
zbilja uočeno samo jednom ili više puta to je samo stvar za povjesničare. Teorije o podrijetlu
Mothmana su toliko nevjerojatne da su i komične. Poltergeist sa mogućnošću vidljive
manifestacije, podivljali leteći Bigfoot, halucinacije uzrokovane aparaturom Ljudi u Crnom,
to su samo neka od vjerovanja lokalnog stanovništva. Vjerojatnije su one o mutacijama i
genetskim pokusima tijekom drugog svjetskog rata koje su stvarali odbjegli Nazi znanstvenici,
iako je i to prilično nevjerojatno. Vanzemaljci su još i najbolja solucija.
Uglavnom, bilo da je riječ o čovjeku-šišmišu, čovjeku-moljcu ili čovjeku-sovi većina
istraživača smatra da je riječ o jednom biću koje diljem svijeta uzburkava duhove
stanovništva i proriče nekakve crne slutnje.
Vjerujem da su točni oni prvotni iskazi dvaju parova, kao i ostali te 1966. godine. Oni ne
uključuju nikakva proricanja, te je moguće da je u pitanju "samo" mutant stvoren u
laboratoriju.

Slika 24 –Mothmanov kip autora Roberta Roacha, Point Pleasant, West Virginia, SAD – Autor: Kevin Myers

BIĆA U NAMA

VIRUSI

Virusi su po definiciji najsitniji mikroorganizmi koji se mogu vidjeti isključivo pod
elektronskim mikroskopom. Dijele se u razne skupine s obzirom na veličinu, oblik, biokemijski
sastav i patogena svojstva. Ne mogu se razmnožavati van žive stanice, no i tako mogu
mirovati i čekati na povoljnu situaciju. Sam nastanak virusa je još nepoznat. Jedna struja
znanstvenika tvrdi da su nastali od bakterija dok je tu i teorija da su došli iz svemira preko
meteorita. Pošto je virus drukčiji od ostalih organizama na Zemlji i poznat je po tome da je
najsvrsishodniji jer mu je jedina svrha razmnožavanje, sve to pridodaje njegovoj tajnovitosti.
U sljedećim redovima ću navesti neke od najsmrtonosnijih virusa na našoj planeti.

Prvi po redu je Ebola, koji je dobio ime po rijeci Eboli u DR Kongu (nekadašnjem Zairu).
To je u principu RNK virus koji najvjerojatnije šire šišmiši slinom kroz polupojedeno voće
preko gorila i ostalih životinja na ljude. Simptomi bolesti su visoka temperatura, snažna
glavobolja, vrtoglavica, bol u svim dijelovima tijela. Zatim počinje proljev, vanjsko i
unutarnje krvarenje, povraćanje krvi, užasan osip i još deseci stvari koje neću niti spominjati.
Sama bolest traje od dva do dvadeset i jednog dana uz smrtnost od 50% do čak 89% ovisno o
vrsti virusa. Ovo je možda i najsmrtonosniji virus dosada otkriven na našem planetu.

25

Sada dolazimo do Hanta virusa. On je također dobio ime po rijeci (Hantan, Republika
Koreja), te je isto RNK virus. Ovaj virus je rasprostranjen diljem planeta, te ga prenosi
pamučni štakor. Simptomi koji ga slijede su groznica, bol u leđima, respiratorni problemi,
tahikardija, kasnije nastupa i zastoj rada bubrega itd. Zanimljivo je to da nakon svega
pacijent jednostavno počinje ozdravljati ili umre. Hanta je uz svoje karakteristike glavni
kandidat kao potencijalno biološko oružje što navodno više nije popularno zbog zabrane
korištenja takvog oružja.

Treći virus u ovom odabiru je Lassa. Ime je dobio po gradu Lassi u Nigeriji gdje je prvi puta
opisan 1969., i on je također RNK virus. Prijenosnik je štakor i to na način da ga ljudi znaju
jesti kao delikatesu (ovo nikako ne razumijem, op.a.). Bolest se vrlo lako širi, te je krivac za
oko 5.000 smrtnih slučajeva godišnje što je u postotku 15% do 20% svih zaraženih, a prilikom
epidemije umire iznad 50% zaraženih.

Slika 25 – Virus Ebola, CDC Knjižnica, Atlanta – Autor: Dr. Frederick Murphy

Simptoma ima toliko mnogo i zahvaćaju probavni, kardiovaskularni, respiratorni i živčani
sustav što nam govori kako nisu nimalo ugodni. Ribavirin i interferon su lijekovi, no u razvoju
je novo cjepivo ST-193 koje je mnogo uspješnije.

26

Sljedeći u nizu je Marburg. Ime je dobio po gradu Marburgu u Njemačkoj gdje je prvi puta
zabilježen. Pošto su ovo sve RNK virusi bio bi red da spomenem da postoje i DNK virusi kao
što je recimo gripa. Marburg iznimno podsjeća na Ebolu te ga također nose šišmiši kroz slinu
diljem centralne Afrike. Simptomi su gubitak težine, delirij, višestruki zastoj organa itd.
Smrtnost zna biti čak i iznad 90%, a ako osoba preživi ozdravljenje je gotovo uvijek trenutno.
Lijek zasada ne postoji te je sve prepušteno imunološkom sustavu. Ono što je nama posebno
važno je da je jedan od prvih gradova gdje je virus uočen bio Beograd, no virus je srećom
izoliran. Kao biološko oružje se skladištio u Sovjetskom Savezu pod vodstvom dr. Nikolaia
Ustinova koji je nehotice sam sebe zarazio i umro. Iz njegovog tkiva je izoliran ojačani virus
Marburg nazvan „U Varijanta“.

Danas najkontroverzniji i najozloglašeniji virus je HIV. Ovo je virus koji je rasprostranjen
diljem svijeta te je opasnost od zaraze vrlo velika ukoliko se vodi promiskuitetan način života
(najčešće homoseksualnost, prostitucija ili drogiranje). Što se tiče "običnih" ljudi smrtnost je
vrlo često 100%-tna. Ovaj virus ne ubija direktno već indirektno postupnim slabljenjem
imunološkog sustava, a smrt stupa tek dolaskom neke druge bolesti koja uništava bespomoćni
organizam. Ovo je također RNK virus. Prvi puta je zabilježen 5.6.1981. u Los Angelesu kod
petorice homoseksualaca. U početku je smatran isključivo homoseksualnom bolesti pa je tako
i ime dobio po tome, a kasnije je bolest dobila ime AIDS (eng.) ili SIDA (fra.) po sindromu
oslabljene imunosti. Uz ovaj virus su vezane i razne teorije o njegovom pravom podrijetlu, te
ćete njih pronaći u poglavlju o zavjerama. Ono što je najveća opasnost kada se čovjek zarazi
ovim virusom je nedostatak pravog cjepiva. Uz to idu i druge teorije koje govore da je ovo
zapravo najprofitabilnija stvar koja se ikada dogodila zdravstvenoj industriji i da čekaju
pravi trenutak za izbacivanje lijeka. Jasno je da su takva razmišljanja o svemu prilično
kontroverzna, no broj istih navodi da je nešto posebno i drugačije kod HIV-a. Neke vjerske
sekte vjeruju da je virus poslao sam Bog glavom i bradom (da li Bog ima glavu i bradu je već
drugo pitanje, op.a.) i dokaz tomu je sektor koji je najčešće pogođen bolesti, a to su potomci
Sodome i Gomore. Što god da je prava istina HIV je opasna prijetnja čovječanstvu i
potrebna je prava edukacija.

Za kraj ću spomenuti i vrlo neugodni Machupo virus, kao i Lujo virus koji je sa svojim
smrtonosnim ciklusom krenuo pred kraj 2008. godine kada je pokosio sve koji su došli u dodir
s njime. Virusi su sami po sebi dovoljan zaključak pa ih neću previše komentirati…

Slika 26 – Lassa Virus, CDC Knjižnica, Atlanta – Autor: C.S.Goldsmith

PARAZITI

Paraziti sami po sebi nisu nešto pretjerano misteriozni, no definitivno se uklapaju u ovu
knjigu. Pošto nisam neki ekspert što se tiče istih posudio sam top listu najgorih parazita sa
internetske stranice cracked.com, gdje su se novinari temeljito potrudili da gotovo svakom
pokvare želudac. Vjerojatno gotovo svatko od nas ima trenutaka kada žali što je usamljen.
Nakon ovakvih "prijatelja" ćete poželjeti samoću.

Prvi naš mezimac je Gvineja crv. On naime kao mikroskopska ličinka obitava u vodenoj buhi
koja pak voli biti dio naših bazena. Kada takva muha uđe čovjeku u usta (a to joj nije nimalo
strano, op.a.), s njom se obračuna želučana kiselina, no to nije slučaj i sa ovim crvom. Nakon
godine dana u čovjeku crv naraste do veličine trogodišnjeg djeteta (?!) i on sada želi van.
Tako dođe do kože te stvara mjehur koji uz sebe nosi povišenu tjelesnu temperaturu. To
zaraženu osobu tjera u vodu nakon čega se crv oslobađa iz tijela te izbacuje tisuće ličinki koje
opet prodiru u vodene buhe i sve kreće iznova.

Cymothoa Exigua je sljedeći na redu. On je maleni ljuskar koji prodire u ribu kroz njezine
škrge i dolazi do jezika kojeg buši kliještima i pije krv. Kako raste, tako mu rastu i apetiti,
jezik proždire te svojim tijelom u potpunosti zamjenjuje jezik. Na tom mjestu, oponašajući
jezik ribe, ostaje cijeli njezin životni vijek. Srećom, zasad nije zabilježen napad na čovjeka.

Poznata je i vrsta limfne gliste koja napada ljude. Nakon jedne godine života u čovjeku, glista
dovoljno naraste i ulazi u limfne čvorove koji se tjelesnim tekućinama bore sa parazitom.
Čovjek se vizualno počinje napuhavati, te mu napadnuti ud dobiva gigantske proporcije.

27

Sacculina je pak poznata po poigravanju sa domaćinom kao da joj je marioneta. Taj parazit
uspijeva ući u raka, u njima raste, te ga sterilizira i upravlja njegovim hormonima što mijenja
rakov način života i u potpunosti mijenja njegovo prirodno ponašanje.

Za kraj sam ostavio smaragdnu osu. Njezina omiljena hrana su žohari. No postoji mali
problem, naime tri puta su veći i neugodni su za poigravanje. Tada u igru stupa jako dugačak
osin žalac. Otrov paralizira žohara nakon prvog uboda. Drugi ubod prodire u mozak i blokira
njegove živce nakon čega žohar u pravom smislu riječi postaje živi mrtvac iliti zombi. Srećom,
ova osa navodno ne napada ljude, niti bi nam prouzrokovala takav učinak.
Ako su ovakva bića do sada otkrivena, pitanje je kakve ćemo sve spodobe još susresti u nekim
budućim ekspedicijama. Nadamo se samo da neće biti poput filmskog Aliena.

Slika 27 – Elephantiasis, bolest uzrokovana limfnom glistom – Autor: osoblje CDC-a, Atlanta

MISTERIOZNE BOLESTI

Ovdje ću opisati neke od bolesti koje još nisu u potpunosti objašnjene i to većinom zbog
nepoznatog podrijetla. Također ću navesti i jednu od novo otkrivenih prijetnji čovječanstvu
nakon virusa i bakterija, prione. Ovo možda i je prilično negativno i depresivno štivo, no
bolje je znati neke stvari nego ne znati, barem ja tako mislim.

Prioni su dakle infekcijski agens koji se sastoji gotovo u potpunosti od proteina. Ime je dobio
od složenice proteinski+infektivni+on (poput viriona). Najpoznatija bolest koju uzrokuje je
kontroverzno kravlje ludilo gdje napada mozak i trenutno se ne može liječiti što u prijevodu
znači neminovnu smrt. Prion je i danas samo oznaka za nekakvu teoretsku jedinicu infekcije i
to nam govori kako je još gotovo u potpunosti nepoznat. On po teoriji zapravo mijenja
normalne proteine u abnormalne koji su iznimno otporni na sve reagense. Hipotezu o
prionima su tijekom šezdedesetih godina prošlog stoljeća osmislili radio-biolog Tikvah Alper
i matematičar John Stanley Griffith, a Nobelovu nagradu za psihologiju ili medicinu 1997.
dobio je Stanley B. Prusiner koji je uspio izolirati takav prionom promijenjeni protein.
Grčevi, mahnitost, problemi sa balansom i koordinacijom i promjene u osobnosti su samo
neki od simptoma bolesti uzrokovane prionima. Kod ljudi su poznate bolesti poput kravljeg
ludila, fatalne obiteljske nesanice i kurua. Sama zaraza je u potpunosti nepoznata. Najveći je
problem što se još ne zna da li su prioni agens zaraze ili simptom nekog nepoznatog agensa.
Moguće hipoteze o tome su mutacija PRNP gena, trovanje teškim metalima, napad
nepoznatog "sporog" virusa, te replikacija proteina bez upotrebe nukleinske kiseline. Bilo
kako bilo, ovo je jedna od najtajanstvenijih bolesti današnjice i vjerujem da ćemo ubrzo
otkriti pravi uzrok svega.

Sljedeća je porfirija. Ova bolest je uzrokovana naslijeđenim ili dobivenim poremećajem
određenih enzima u porfirijskom prijelazu što uzrokuje preveliku proizvodnju i akumulaciju
porfirina. Prate je neurološke komplikacije i kožna bolest. Razni simptomi obilježavaju
akutnu porfiriju, od bolova do mentalnih problema, dok eritropojetičnu porfiriju obilježava
bolest kože zbog koje čovjek zna u potpunosti mijenjati boju prilikom izlaganja suncu, te koža
postaje crvenkasta ili smeđa, uz pojavu ljubičastog ili crvenog urina. Sam uzročnik
poremećaja enzima je u potpunosti nepoznat, a porfirija je po nekim znanstvenicima uzrok za
"pretvaranje" u vampire i vukodlake u folklornim pričama i legendama. Da li je to zaista tako
nikada nije utvrđeno. Nama je također zanimljiva i velika učestalost ove bolesti unutar
kraljevskih loza. Navodno prvi nositelj ove bolesti je bio babilonski kralj Nabukodonozor, a
noviji kraljevski nosioci su James V, Mary Stuart, George III, Vlad III nabijač i još brojni
vladari što razni autori tumače njihovom krvnom povezanošću ako je uopće porfirija
nasljedna bolest. Velika misterija u vezi ove bolesti je prilično dobar razlog da se pronađe
kao dio ove knjige.

Lupus je uz već spomenutu porfiriju bolest koja se očituje gadnim vanjskim kožnim
pokazateljima. To je kronična upalna bolest pri kojoj imunosni sustav napada vlastite organe
i tkivo a uzrok iz kojeg to radi je nepoznat. Postoje četiri tipa lupusa i uz lijekove je moguć
normalan život. No, po nekima su baš lijekovi, razni agensi i kemijske supstance u prehrani
glavni uzročnik bolesti što nije poduprto dokazima. Michael Jackson je tako tvrdio da boluje
od lupusa iako su stručnjaci njegove simptome povezivali sa navodnim izbjeljivanjem kože i
brojnim plastičnim operacijama. Lupus je samo još jedna u nizu bolesti koje nisu istražene ili
je uzročnik krajnje nedokučiv.

Teorija o farmaceutskoj neprofitabilnosti ove bolesti i takvom razlogu zbog kojeg nije
istražena je možda pomalo i paranoična mogućnost, no poznavajući današnji sustav
vrijednosti temeljen isključivo na novcu to i nije nemoguće.

Superkontroverzan je i SARS korona-virus. Kao što i naziv kaže, on uzrokuje snažni akutni
respiratorni sindrom. Početak ubrzanog "divljanja" ovog virusa je zabilježen početkom 2003.
kada ga identificira i priznaje WHO. Kontroverza je započela tvrdnjama više znanstvenika
koji vjeruju da je ovaj virus proizveden u laboratoriju. Bolest sama po sebi i nije misteriozna
da nema upravo takvih tvrdnji. Prava istina naravno nikada neće izaći na vidjelo.

Uz ostale bolesti koje su nepoznatog uzroka dolazi i Rosai-Dorfman bolest. Vrlo je rijetka i
nepoznatog podrijetla, te je očituje prevelika proizvodnja histiocita i njihovo nakupljanje u
limfnim čvorovima. Takve nakupine su vidljive najčešće na vratu, a moguće su i po drugim
dijelovima tijela kao što je koža ili kosti.

Zatim je tu Sarcoidosis. Tu bolest očituje pojava granuloma u plućima ili limfnim čvorovima.
Rijetka je i događa se u manje od pedeset slučaja na sto tisuća ljudi. Ne trebam niti
napominjati da je pravi uzrok bolesti nepoznat. Simptomi su nejasni i variraju od umora i
nedostatka daha do pojave gadnih ožiljaka nalik lupusu. Među raznim teorijama o pravom
razlogu svega ovoga mogu izdvojiti genetske probleme, nekakve agense, nepravilan rad
imunosnog sustava, probleme s regulacijom opskrbe vitaminom D, udisaje prašine itd.

28

Uz moderne bolesti moram navesti i jednu nešto stariju zarazu čiji uzročnik nikada nije
otkriven. Poznata je pod nazivom "English sweate" i pojavila se 1485. godine, a zadnji slučaj
je zabilježen 1578. Neki izvori smatraju da je u Englesku došla iz Francuske unajmljivanjem
tamošnjih plaćenika u Ratu Ruža. Bolest je harala većim djelom sjeverne Europe te je svojim
simptomima navela znanstvenike da kao uzročnika razmatraju Hanta virus. Jedini problem
pri takvoj hipotezi je prijenos sa čovjeka na čovjeka što mu je bila glavna karakteristika dok
to i nije slučaj kod Hante. Za neke druge drevne zaraze ne možemo niti pretpostaviti uzroke
što misteriozne bolesti postavlja u sam vrh smrtnosti drevnih civilizacija.

Pošto je strah osnovni motiv raznih teorija o Novom svjetskom poretku nije isključeno niti da
će ovakve misteriozne bolesti biti razlog za uvođenje promjena u ustav, naravno, zbog naše
sigurnosti. Korporacije su se previše ispremiješale sa zdravstvom i znanosti i upravo je to
jedan od najvećih pokazatelja da su čak i kod čovjekovog zdravlja neke komponente iznad
pomoći pri osiguravanju istog. Moja najveća želja je da se ovakve moderne "pošasti" ipak
neće koristiti u još jednoj rak-rani ovog doba, ratu.

Slika 28 – Napadnute stanice pri Sarkoidozi, CDC Knjižnica, Atlanta – Autor: osoblje CDC-a

LITERATURA (PREPORUKA)

KRIPTOZOOLOGIJA
Karl S. Mcewan
2004., Zagrebačka naklada

MISTERIJE SVIJETA
Arthur C. Clark
1986., August Cesarec

SVIJET ZAGONETNIH SILA
Arthur C. Clark
1984., August Cesarec

MORSKA ČUDOVIŠTA
Bernard Heuvelmans
1964., Epoha

DREVNE CIVILIZACIJE

Drevno, neistraženo, mistično… To je osnova jedne od najvažnijih i
najprepoznatljivijih ljudskih osobina. Kaže se da je znatiželja ubila mačku, no,
pravo pitanje je što je učinila čovjeku? Strah od nepoznatog je kroz stoljeća
učinio svoje i danas po nekim pretpostavkama nemamo čak 80% drevnih
artefakata i znanja. Nekoć brojni ratovi u kojima su uništeni drevni gradovi,
zatim inkvizicija i konkvistadori, potom iritantno onemogućavanje iskopavanja i
istraživanja eventualnih starih građevina, te naposljetku elitiziranje drevnih
obreda, slika i predmeta putem šverca umjetnina i tajnih društava. Sada su stara
i izgubljena znanja o drevnim civilizacijama više nego ikada prepuštena eliti na
vrhu piramide i po mom mišljenju je fascinantno to što suvremeni čovjek ima
način (putem medija) da u svega tjedan dana pročita sadržaj kojeg bi
srednjovjekovni čovjek tražio cijeli život dok s druge strane teže nego ikada
otkriva vlastitu prošlost…

Imena kontinenata? Europa (žena iz grčke mitologije ili semitski "ereb" –
zalazak Sunca), Amerika (Amerigo Vespucci ili Richard Amerike?), Afrika
(Epher – Abrahamov unuk ili fen. – prašina, lat. – sunčano, grč – bez hladovine,

egi. – mjesto rođenja itd.), Azija (Prometejeva žena ili Kotisovi sinovi),
Australija (lat. – južno) i Antarktika (lat. – suprotno od sjevera).

Razlika između drevnog i modernog vremena proizlazi iz velikog sukoba
duhovnosti i znanosti. Tako su nekada prevladavali duhovnost i
ezoterija, dok danas postoji snažan odmak od toga pod utjecajem
znanosti i tehnologije.

AMERIKA

MAJE

Legenda o Majama je vjerojatno najmisterioznija i zato sam baš njih ponajviše obradio u
ovom poglavlju. Mnoštvo gradova u prašumama Amazone je uvijek budilo istraživačku srž u
ljudima, poglavito zbog pretpostavke da ni dan danas nije otkriveno ni približno onoliko
artefakata koliko ih postoji. Od ostatka drevnih gradova izdvajamo Chichen-Itzu koja im je
ujedno bila i prijestolnica. Drugi važniji gradovi su bili Tikala, Palenque, Paxchilan,
Copan, Uxmala itd. Riječ Maiam dolazi od imena njihove pradomovine što pojedince navodi
na misterioznu zemlju Mu.
Ono što nas odmah asocira na Maje su njihovi iznimno točni i sofisticirani kalendari. U
principu, razlikujemo 2. Majanska kalendara :

- prvi kalendar (Sunčev kalendar) - 360 dana (18x20 dana)
- drugi kalendar (Vjerski kalendar) - 260 dana, 13. mjeseci sa po 20 dana

Kalendar je star 3113. godina, te ima vrlo zanimljivu podjelu. Dijeli se na kine, ninale (20
kina), tune (18 ninala), katune, baktune, piktune, kalabtune, kinčiltune i alautune (vrijednost
alautuna iznosi čak 64 milijuna godina!, op.a.). Majanski kalendari su najrazvijeniji i najbolji
u svom dobu, i što impresionira, koristili su oba kalendara istodobno, bez ikakvog
objašnjenja, što navodi na mogućnost da se drugi kalendar možda ne odnosi na Zemljine
rotacije oko pripadajuće zvijezde, tj. Sunca. Pa tako postoje brojne teorije i pretpostavke o
Majama i njihovom kontaktu sa vanzemaljcima ili dolasku iz svemira. Na stotine knjiga je
napisano na ovu temu, naravno, neke su bile uvjerljivije, a neke poprilično smiješne, no,
istina je takva da su Maje ostavile mnogo neriješenih enigmi.

29

Maje područje Centralne Amerike naseljavaju najvjerojatnije oko 2.500. god. pr. Kr.,
a pismo im je i danas uglavnom nedešifrirano izuzev pojedinih simbola i spisa. Za pismo su
tvrdili da su ga preuzeli od bogova, npr. pernate zmije Quetzalcoatla, što je još jedna od
poveznica sa mitologijom.
Najpoznatije otkriće vezano uz Maje je ono koje je 15.6.1952. otkrio meksički arheolog
Alberto Ruiz Lhulier prilikom otkrića grobnice kralja gdje je naišao na crtež astronauta na
kripti, kao i masku na tijelu s nosom iznad obrva koji dijeli čelo na dva dijela, što nas upućuje
na pitanje tko je tu masku ili kacigu nosio?

Slika 29 – Palenque, grad drevnih Maja, Chiapas, Meksiko – Autor: Jacob Rus

Ovo otkriće je poznato kao zidna ploča iz Palenquea. Taj Meksikanac, ujedno i jedan od
najpriznatijih arheologa 20. st., istražujući podzemnu grobnicu piramide u Palenqeu
pronalazi crteže i golemi spomenik. Naišao je na sarkofag sa mrtvim tijelom koje nosi masku,
te u desnoj ruci dragulj kockastog, a u lijevoj okruglog oblika. Osim toga što su dragulji
skupocjeni, zanimljivo, nigdje nikad nisu pronađeni slični, kao ni sličnog oblika. Ono što je
uzdrmalo svijet arheologije, kao i ostali puk, je već spomenuta slika, odnosno, zidna ploča,
koja neodoljivo podsjeća na svemirski brod?! Ljudsko biće (?), čovjek ili žena, iz prethistorije
Maja, sliči na pilota koji upravlja letjelicom pomoću raznih poluga sličnih Citroenovim, u
usta pilotu ulazi svjež zrak pomoću inhalatora, a uređaj se pokreće solarnom energijom.

30

Ispred broda se nalazi simbol "zeleni papagaj" što je simbol za letećeg boga, a zelena boja je
oznaka Venere. Naprijed se nalazi 10. akumulatora, uz 4. pregrade, ćelije povezane cijevima,
te nešto nalik na ispušni ventil kroz koji izbija plamen (što također impresionira s obzirom na
majansko nepoznavanje motora i pripadajućih ispušnih procesa, op.a.). Ako na ovo otkriće
pogledamo s predrasudama opet nemamo adekvatan odgovor na smisao crteža. Pojedini
znanstvenici tvrde da je sve čista slučajnost i da je veliki smisao za maštanje te vješta ruka
umjetnika glavni razlog za izgled zidne ploče. Opet je na Vama da prosudite činjenično stanje
koje je bez obzira na sve prilično nevjerojatno.

Brojni znanstvenici Maje povezuju sa kineskom, egipatskom i starohebrejskom civilizacijom
zbog sličnosti pisma i gradnji piramida iako prava poveznica ne postoji. U svoje vrijeme
Maje su bile naprednije od Mediteranaca, Babilonaca i Egipćana. Posjedovali su velika
astronomska znanja, proračune vrtnje planeta, te pomrčina Sunca i mjeseca.

Paul Sutter i Erich Von Däniken tako tvrde da su Maje potomci vanzemaljaca, a uz
astronomiju i astrologiju jedan od navodnih dokaza je i to što oni i sami tvrde da im ime ne
potječe sa ovoga svijeta već da su ga preuzeli direktno od bogova. Linda Sile i Marry Miller
su prve uspjele dešifrirati fragmente pisma. Time smo došli do zapanjujućeg podatka da Maje
zapravo nisu nimalo miroljubiv, već ratnički narod, uz brojna i krvava žrtvovanja ljudi.
Carstvo je sadržavalo 40. gradova-država, a ratovi su se vodili uglavnom zbog zarobljavanja
i žrtvovanja. Vađenjem krvi zarobljenih i njezinim rasipanjem se sušila zemlja, što opisuje
visinu okrutnosti Maja.
Slično kao i u starom Egiptu, Maje su gajile prilično neugodne običaje, poput toga da se
kraljevska glava deformirala od najranije mladosti, kao i namjernu razrokost očiju koja je
utemeljena na "božanskom" izgledu.

Slika 30 – Poklopac sarkofaga Hrama natpisa, Palenque, Meksiko – Autor: Replika sa yourmuseumstore.com

Ceremonija zmija Maje je dovodila u ekstazu i fascinantna mistična iskustva (što me po tko
zna koji puta asocira na Davida Ickea kojeg ćemo kasnije upoznati, op.a.). Dolaskom
konkvistadora, posebice zloglasnog biskupa Diega de Lande, svi pisani materijali, kao i
artefakti su spaljivani. Odatle dolazi anegdota da su Maje bile fascinirane razapinjanjem
Krista pa je okidač za paljenje njihove povijesti zapravo bio ponovni de Landin dolazak pri
kojem je vidio desetke križeva po selima na kojima su bila razapeta djeca. Nažalost, i danas je
najveća zagonetka kako su Maje nestale iz povijesti. Po uglednim (najčešće ne i točnim, op.a.)
znanstvenicima, umrle su upravo zbog svog načina života, koji je uključivao vrlo okrutne
ratove.
Cjelokupna majanska mitologija označava posjete bogova i njihov spektakularni povratak po
završetku kalendarskog ciklusa (koji uzgred rečeno završava 21.12.2012. što danas više nego
ikada budi brojne apokaliptične tvrdnje, op.a.). Kasnije ćemo se više uhvatiti dok datuma no
svakako je indikativno da su Maje znale za precesiju ekvinocija puno ranije nego što je Zapad
poznavao neke planete u Sunčevom sustavu.

31

Točka na i ovog kraćeg opisa majanske kulture je slika stara tisućama godina zvana Kodeks
Borgije, koja je po Majama naslijeđe bogova. Pošto slika govori tisuće riječi, sami ćete
uvidjeti sličnosti s virusom HIV-a koji je sa svojom destrukcijom počeo oko 1981. godine.
Odakle im znanje za takav crtež? Mainstream znanstvenici će navesti da je opet posrijedi
nevjerojatna slučajnost...
Kod Maja je sve obavijeno velom tajne. Da li su bili robovi naprednih vanzemaljaca, jesu li
upili nešto njihovog znanja, odakle potječe drugi kalendar, gdje su Maje misteriozno nestali
itd. Ono što je ipak posve sigurno je da kod Maja ništa nije sigurno…

Slika 31 – Kodeks Borgije, jedan od očuvanih dokumenata Majanske civilizacije – Autor: Treće oko
(Jug.izdanje)

INKE

Inke su jedan od najnovijih drevnih naroda čiji pravi tehnološki dosezi nisu poznati pošto su
tvrdili da građevine i piramide samo koriste, te ih nisu i izgradile. Da su Inke i njihovi
prethodnici ipak bili napredni govore brojne misterije, naročito u gradnji i astronomiji.
Najpoznatiji su po glavnom gradu Cuscu i legendarnom Machu Picchu (o kojem svi sve
znate.)

32

Jedna od poznatijih legenda je ona o tzv. pet sunca. Danas živimo u petom suncu, a svako
sunce (čitaj: doba, op.a.) je završilo propašću civilizacije. Evo i prikaz tih sunca:

Prvo sunce – Matlactli Atl (4008. godina trajanja), vrijeme divova koje su stvorili bogovi,
civilizacija nestala nakon umjetno izazvanog potopa
Drugo sunce – Ehecoatl (4010. godina trajanja), civilizaciju uništili vjetrovi i uragani, ljudi
postali majmuni, preživio par koji je stajao na stijeni
Treće sunce – Tleyquiyahuillo (4081. godina trajanja), potomci preživjelog para, civilizaciju
uništila vatra i lava, ljudi postali ptice
Četvrto sunce – Thontilic (5026. godina trajanja), civilizacija nestala poslije bujice krvi i
vatre
Peto sunce – Tonatiuh (ne zna se dužina trajanja), civilizacija nestaje pokretanjem Zemlje,
po Mayama završava 21.12.2012. dolaskom donositelja svjetlosti (Lucifera?)

Osim te legende velike su misterije i nalazišta Aramu Muru i Ollantaytambo. Prvo nas vodi
na legendu Zvjezdanih Vrata (desna slika). Naime, u veliki monolitni kamen su uklesana vrata
koja vode u zid. Legenda kaže da je kroz njih prošao svećenik Aramu Muru sa Sunčevim
diskom te je otišao na zvijezde. Ollantaytambo je pak poznat po veličanstvenim građevinama
(šest monolita, fontana s izvorom, terasama...) za koje nije poznat graditelj, a služile su kao
posljednje uporište Inka protiv konkvistadora.

Upravo ti konkvistadori su krivci za uništenje 99% povijesnih spisa naroda Inka. Početak
kraja Inka započeo je dolaskom konkvistadora Francisca Pizzara koji je nakon dvije
neuspješne ekspedicije s trećom odlučio ići na sve ili ništa. Građanski rat je oslabio carstvo
Inka, on je to nanjušio i htio je uspostaviti kontakt s novim vladarom Atahualpom. Pizzaro je
u svom poznatom stilu oteo, te tražio i dobio otkupninu za Atahualpu, da bi ga zatim bez
milosti i s osmijehom smaknuo. Uslijedila je lomača i tako smo izgubili sve podatke o
narodima puno starijima od Inki koji su nastanjivali područje.

Slika 32 – Machu Picchu, panoramska fotografija, Cusco, Peru – Autor: Icelight, Boston, SAD, Flickr® /
Aramu Maru vrata, jugoistok Perua – Autor: Nepoznat

TOLTECI

Tolteci su jedan od brojnih naroda koji su živjeli na području Srednje Amerike, prethodnici
Asteka. Tu je i danas prisutna debata o njihovom pravom postojanju koje je ipak poprilično
teško osporiti. Ime im dolazi od glavnog grada Tollána, tj. mjesta gdje raste trska. Drugi pak
vjeruju da im ime dolazi od Nahuatlanske riječi koja označava „Gospodare gradnje“ (što ih
po nekima povezuje sa neizbježnim masonima, op.a.). Poznati su po tome što su prvi
stanovnici Meksika, po predaji su prilično miroljubivi Indijanci, a uz to su uspjeli razviti
visoku i cijenjenu kulturu. Umjetnost im je gotovo u potpunosti inspirirana zmijama, crvenim
jaguarom i divovskim Atlantima (kipovi).

33

Najpoznatiji grad, Teotihuacan, im je cvao nedaleko od današnjeg giganta Ciudad de
Mexica. U tom gradu se proteže avenija mrtvih duga oko 2.5 km. Također postoji i piramida
Sunca, no ne postoje pravi podaci o njoj jer su, nažalost, potpuno uništeni naletom
"kršćanski" nastrojenih konkvistadora, kao i zubom vremena. Piramida Mjeseca nije ništa
manje tajanstvena jer nije poznata njezina stvarna svrha. Jedino što pojašnjava građevine i
njihovu svrhu je simetrija grada dok za razliku od egipatskih piramida ove nitko niti ne
razmatra kao grobnice. Glavni grad im je bio Tula (Tollán) koji je danas poznat po velikim
kipovima i monumentalnim građevinama što krase meksičku državu Hidalgo. Te statue, po
znanstvenicima – Toltečke ratnike, neki povezuju sa slikom i prilikom drevnih Atlantiđana.
Naravno, to je pomalo kontroverzna teorija iz pera Ericha von Dänikena, no zanimljivo je da
su građevine navodno izgrađene svega petstotinjak godina prije dolaska Španjolaca, a da su
već tada bile u sklopu okolnih brda (poput visočkih piramida), zatrpane zemljom i obrasle
drvećem. Tolteci su poznati i po igri s loptom koju su ubacivali kroz nekakav koš (kao Maje i
Quiché), a koja je navodno označavala kretanje sunca i spajanje sa središtem galaksije.

Glavni pojam za koji ih mnogi današnji istraživači vežu je magija. Magijske ceremonije u
sklopu šamanizma i brojni opijati, zdravi napitci i dijete se i dan danas koriste u razne svrhe.
Carlos Castaneda, možda i najpoznatiji svjetski autor što se tiče mistike, pisao je o svojim
iskustvima sa brojnim ceremonijama i vizijama kroz koje je upoznao vlastite duhovne vodiče i
stekao dublje spoznaje o prirodi našeg svijeta. Njegova iskustva su usko povezana sa
toltečkim nasljeđem koje je prakticirao čovjek koji ga je svemu i naučio, učitelj Don Juan.
Kroz takva štiva razumijemo da je svijet Tolteka bio mnogo više usmjeren ka duhovnom, nego
ka modernom materijalnom aspektu života. Dakle, sve ovo su dokazi da su drevni narodi
živjeli u posve drugačijem okružju, bilo geografski, bilo u vlastitom mentalnom sklopu…

Slika 33 – Avenija Mrtvih, Teotihuacan, Ciudad de México, Meksiko – Autor: Jack Hynes

ASTECI

Povijest ovog naroda počinje kada su tijekom 14. stoljeća Asteci došli sa sjevera, svladali ili
naslijedili Tolteke i ostala plemena. Tada osnivaju glavni grad Tenochtitlan. Inače, Asteci su
savez triju plemena, Acolhua, Mexica i Tlacopans. Ime im dolazi od njihove pradomovine
Aztlan što samo po sebi dovodi do nevjerojatnih implikacija. Glavna asocijacija je Atlantida s
koje su navodno došli nakon kataklizme. Bili su također znani i po svom prilično naprednom
kalendaru, sa osamnaest mjeseci po dvadeset dana (točnije, 360. dana, poput Maja, op.a.).

34

Kalendar je služio uglavnom za astronomiju, za određivanje sudbine, a ne kao svi ostali
kalendari, primarno za datume. Astečko pismo iznimno podsjeća na hijeroglife, što nas sili na
pomisao o eventualnom doticaju s Egiptom. Kako bi to bilo izvedivo druga je priča. Po nekim
izvorima egipatski svećenici su navodno tvrdili da su hijeroglife naslijedili upravo od
Atlantiđana. To su tvrdnje nekih istraživača koje nisu općeprihvaćene i samim time niti dio
znanosti, no, pismo je zbilja nekakva vrsta poveznice. Platon je saznao za Atlantidu preko
Egipta, Asteci su iz Atlantide i to je "dokaz". Jedini problem je manjak dokaza o Atlantidi što
ćemo pak proučiti u drugom poglavlju..

Ono po čemu ih pak ponajviše pamti povijest je njihova strast za ubijanjem. Cijela umjetnost
je dokaz o njihovom ponosu prema tome. Najinteresantniji prizor iz njihove povijesti je
ubojstvo 40.000 zarobljenika u tri dana pri čemu su stube drevnih hramova doslovno bile
okupane krvlju... Asteci i Maje su iz svojih pradomovina donijeli vjerovanje da su Bogovi više
puta uništavali svijet i civilizacije. To je jedan od razloga tih žrtvovanja. Drugi je razlog
vjerovanje da takva žrtva daje sjaj Suncu. Pošto im je cijelo društvo bilo bazirano na
svećenstvu ne čude ovakve odluke usko vezane uz religiju.

Nešto hrabriji pojedinci sve povezuju sa prisustvom neke vanzemaljske rase "bogova" koji su
zaslužili ovakva žrtvovanja, ponajviše radi samoočuvanja u ovoj dimenziji stvarnosti. Tko je u
pravu vjerojatno nikada nećemo saznati, a upravo to nas još više privlači ka ovom mističnom
narodu.

Slika 34 –Sunčev kamen, Nacionalni antropološki muzej, Ciudad de México – Autor: Anauman (WolfWikis)

TIWANAKU

Tiwanaku je lokacija u zapadnoj Boliviji, često povezivana s istoimenom misterioznom
civilizacijom. To je odličan primjer kako mainstream znanost bez ikakvih dokaza normira
povijesne periode. Samo ime se najčešće veže uz pojam taypiqala (Stijena u sredini, ajm.
jezik, op.a.) iako pravo značenje nije poznato, izuzev činjenice da je novijeg datuma.
Arheolozi su automatski kulturu koja je izgradila ove nevjerojatne građevine nazvala
Tiwanakancima iako i sami priznaju da ne znaju tko je, kada i kako izgradio hramove, kao
niti kako se zapravo zove ovaj drevni grad. No, danas je normalno nazvati ga Tiwanakuom,
unatoč nedostatku ikakve smislene logike.
Kako ne postoji prijevod spisa (slika ispod je, vjerovali ili ne, pismo ovog nepoznatog naroda)
tako ne postoje niti podaci o religiji, povijesti ili vladarima.

35

Ono što ponajviše impresionira kada pričamo o Tiwanaku nalazištu je kompleks Pumapunku
(ajm. Pumina Vrata). Pošto nije lako shvatiti kako su savršeno bušeni, rezani i prenošeni
blokovi od 100+ tona onda je u igri stara mainstream teorija – na tisuće robova je stijene
nosalo stotinama milja. U ovom slučaju slika govori više od tisuću riječi (svastika je samo
jedan od simbola kojeg vidimo po cijelom svijetu, među ploče niti oštrica žileta ne može stati,
postoji očit trag dijamantne pile, najiskusniji kamenoklesari tvrde da danas niti u snu ne bi
mogli ovako savršeno uklesati utore itd.). Kasnije (poglavlje Otkrića bez objašnjenja) ćemo
uvidjeti da ovakva gradnja nije rezervirana samo za Južnu Ameriku odnosno Boliviju već za
sve civilizacije povezane zlatnom linijom (drevnim ekvatorom?).

36

Izuzev ovih brojnih misterija tu je i „neobjašnjiva“ zdjela pronađena u Fuente Magni 1950.
(danas u Calle Jaen muzeju u La Pazu) na kojoj su ucrtani natpisi (pazite ovo!) na
sumerskom jeziku! Svi ostali zaključci su zbilja suvišni, a iskreno nas zanima kakvo je
objašnjenje u akademskoj zajednici. Što će se još otkriti preostaje nam da vidimo...

37

Slika 35 – Quipu ploča, Muzej u Limi – Autor: Claus Ableiter (Wikipedia)
Slika 36 – Kompilacija slika i screenshotova iz različitih izvora i autora

ANASAZI

Anasazi su naseljavali područje SAD-a, točnije današnje ruševine veličanstvenog grada
nazvanog Point of Pines u Arizoni. Na desetke tisuća ljudi je nestalo bez traga, doslovno
preko noći. Pošto je sve ostalo na svom mjestu baš kao i u vrijeme nestanka pojedini
istraživači sumnjaju na natprirodne katastrofe. Kada su nestali nije u potpunosti razjašnjeno,
pretpostavlja se da se sve dogodilo negdje oko 12. stoljeća nove ere.

1877. godine fotograf William Henry Jackson nalazi i otkriva legendarne ruševine u kojima
nailazi na desetke građevina isklesanih iz tridesetak milijuna komada kamena.

38

Država Anasaza se tako protezala od Rio Grande do zapadne Nevade, srednjeg dijela New
Mexica i Arizone, pa sjeverno do Colorada i Utah. Poznavali su vrhunske sprave za
navodnjavanje, solarni kalendar i imali su jaku građevinu. Razvili su i komunikaciju na
daljinu pomoću refleksije svjetlosti i ogledala.
Oružje im je bilo luk i strijela, te sjekira, poput svih ostalih Indijanaca. Ostavili su i stotine
kilometara cesta iako nisu poznavali ni kotač (?!). Bili su i iznimno brzi graditelji, no teško je
bilo što zaključiti na temelju indicija. Jedno se ipak bez problema da iščitati, a to je
konstantna seoba uz vrlo brzu gradnju što nam daje za pravo da zaključimo da su bježali od
nekoga ili nečega. Tu je i otkriće dvadesetak kostura prije deset godina koji su bili u
neprepoznatljivom stanju što je znanstvenike navelo na mogućnost agresivnog i ratničkog
ponašanja Anasaza ili neprijatelja, te kanibalizma. Možda su upravo zbog toga i bježali…
Uz to je otkriven i kameni kompleks Kuau s tisuću soba i slikarijama plesa duhova. Da li je to
ples ili nije, dalo bi se raspravljati,no ono što je istina je da je nešto čudno na slici.
Sama riječ Anasazi na jeziku Navajo Indijanaca znači "drevni narod" ili zanimljivije "drevni
(predak) - neprijatelj". Kraj ove civilizacije je usko povezan sa velikom sušom kao i dolaskom
Francisca Vázqueza de Coronada i već dobro nam poznatih konkvistadora. Njegova potraga
za El Doradom i Cíbolom tražila je uspjeh, a nakon neostvarivanja istog, po mainstream
udžbenicima, njegova vojska se "iživila" na lokalnom stanovništvu pobivši sve na koje su
naišli. Navajo Indijanci su tada zakontrolirali područjem i Anasazima se gubi svaki trag.
Anasazi su danas jedan od najintrigantnijih starih naroda baš zbog malo poznatih činjenica o
njima samima. Tehnički su bili superiorni, crteži čudnih kreatura i sjenki neke navode na
kontakt sa vanzemaljcima, dok druge nedostatak pravih dokaza dovodi do moguće kataklizme
koja ih je izbrisala s lica zemlje. Kako god da je, ovi Amerikanci imaju još štošta za reći i
budućnost nosi ono što prošlost očigledno uspješno skriva…

Slika 37 – Fuente Magna zdjela / sumerski natpis - Kompilacija slika iz različitih izvora i autora
Slika 38 - Naselje Anasaza, NP Mesa Verde, Colorado, SAD – Izvor: http://wallpapers.pixxp.com/63_2.htm