„Šta je to?“ Luna je uvek otvorena za mogućnost poklona. „Otvori.“ Kutija je obložena svilenkastom sjajnom tkaninom. Luni se dopada kako joj klizi pod prstima. Kuća Sestrinstva nema naročito dobar štampač, ali on je dovoljan za štampanje ljupkih haljina. Zbogom!, povikala je omrznutoj postavi odela dok ju je trpala u deprinter. Više nikad u životu neće nositi ništa pripijeno. Tada ona primećuje noževe. Dva, jedan uz drugog poput blizanaca. Tamni su, tvrdi i blistavi. Ivice su im toliko oštre da seku i pogled koji na njih pada. Luna dodiruje sečivo vrhom prsta. Glatko je i svileno kao i postava u kojoj noževi počivaju. „Napravljeni su od lunarnog čelika“, kaže majka Odunlade. „Iskovani od milijardu godina starog meteorskog gvožđa iskopanog duboko ispod kratera Langrenus.“ „Izgledaju istovremeno lepo i strašno“, kaže Luna. „To su borbeni noževi Korta. Pripadali su tvom stricu Karlinjosu. Njima je on ubio Hedlija Makenzija u Klavijevom sudu. Njima je Deni Makenzi ubio Karlinjosa kada je pao Žoao de Deus. Prešli su nama na čuvanje. Nije nam prijatno da ih držimo na ovom posebnom mestu – previše je krvi na njima – ali iz ljubavi i poštovanja prema tvojoj baki, štitili smo ih. Dok ne dođe Korta koji je smeo, velikog srca, bez pohlepe ili kukavičluka, koji će se boriti za porodicu i hrabro je braniti. Korta koji je dostojan ovih sečiva.“ „Treba da pripadnu Lukasinju“, izgovara Luna. „Ne, ljubavi“, kaže mai de santo Odunlade. „Ova sečiva su za tebe.“
11. ŠKORPIJA 2105. Lopta od zgužvanih unihopki pogađa Marinu u obraz. „Jebote, preuzmi neke pozive umesto mene!“, viče Arijel. Apartman je krizni štab. Arijel je u svojoj sobi, Abena u kuhinjskom prostoru, razgovaraju, razgovaraju, razgovaraju preko svojih pratilaca. Marina sedi u dnevnom boravku, gleda kroz otvorena vrata u sunce koje juri kvadrom Orion. Glave u kojoj nema ničega osim reči reci joj, reci joj, reci joj. „Abena to radi.“ „Abena razgovara sa svojom tetkom. Meni je Sun Džijuen na čekanju.“ „Šta mogu da uradim?“ Reci joj, reci joj, reci joj. „Ispričaj mu vic. Pitaj za zdravlje njegove babe. Traži da ti objasni kvantno računarstvo. To bi trebalo da ispuni jedan sat.“ Nije mogla to da uradi kad je Orao zbacio KLR. Nije mogla to da uradi kad su vozovi stali i nebo se zatvorilo. Nije mogla to da uradi kad je Tve bio zatrpan regolitom i pod opsadom u mraku. Nije to mogla da uradi kada je borbeni tim Asamoa i Makenzija bio zbrisan kod Flamariona. Nije mogla to da uradi kad je veliki svemirski top bio uperen u Meridijan. Vreme je bilo prepuno istorije. Vreme nikad nije bilo pravo. „Pa, šta ti radiš?“ „Pokušavam da razgovaram sa Džonatonom Kajodijem.“ „Zar nemaš privatni kanal s njim?“ „A on se na njega ne javlja, genijalko jedna. Samo preuzmi ovaj poziv na sebe, Marina. Bogovi, šta mi je trebalo da prestanem da pijem.“ Heti preuzima poziv.
„Džijuen gesija? Dobro veće. Ja sam Marina Kalzage, lična asistentkinja Arijel Korte. Ako dobro razumem, niste u stanju da stupite u vezu s Mesečevim Orlom zbog zvaničnih uputstava u vezi s trenutnom promenom režima. Arijel pokušava da uspostavi kontakt sa Orlom…“ A sad pošto se režim promenio, gradovi Meseca su okupirani i Meki rat je gotov. Vozovi rade, Mesečeva petlja podiže tovar i putnike u orbitu, a VTO je potvrdio njenu rezervaciju i vreme njenog polaska. Uzletanje je planirano, a vreme i dalje prepuno istorije. Još nije pravo vreme da kaže Arijel da je ostavlja. Adrijane. Čekao je pet godina taj glas u noći. Adrijan Makenzi je budan, ustao je s kreveta. Tu su. Džonaton hrče. Užasno ga je teško pobuditi. Mora da se probudi. Adrijan ga žurno drmusa. „Džone.“ On guta vazduh, Zemljanin koji diše na usta. Mora da se probudi. Ušli su u predvorje. Obezbeđenje Gnezda zatvara vrata. Adrijanovo drugo drmusanje poklapa se s alarmom Džonatonovog pratioca Orla. Budi se. „Koliko je sati?“ „Napadnuti smo. Obuci se.“ Kaliopa otvara prozore kamera na Adrijanovom sočivu. Tri grupe. Jedna ispred, jedna koja upada kroz izlaz za vozila, jedna koja se spušta s gornje terase. Znaju kuda treba da idu, šta da udare i kako. Eksplozivni naboji raznose vrata kao papir pri gubitku vazduha. Mesečev Orao se koči na daleke, ravne praskove. „Moje obezbeđenje…“ „To i jeste tvoje obezbeđenje.“ Tako znaju za izlaz na gornjoj terasi. To je bio Adrijanov planirani put za bekstvo. On ima i rezervni plan. Džonaton Kajodi se nazuva, oblači sorts, pokušava da odene košulju. „Ostavi to!“, viče Adrijan. „Koristi servisne merdevine u bašti. Odozdo niko ne dolazi.“ Sada on prenosi dugo uvežbavane reči
Kaliopi. Paneli klize iz zidova. Postavljen unutra, okupan blistavim belim svetlom, oklop za telo. Džonaton Kajodi kolači oči. „Šta?“ „Ne znaš ti sve o ovom mestu.“ Grudne i leđne ploče su tesne. Ugojio se. Ugojio i otromboljio. Nema vremena za grivne, štitnike za podlaktice. On stavlja kacigu na glavu. „Kaliopa je pozvala moto do servisnih vrata na pedesetom nivou. On će te odvesti do sedišta Makenzi metala u Meridijanu. Goniči će te dočekati i zaštititi. Kreči!“ Na kraju Adrijan Makenzi izvlači ukrštene noževe iz njihovog magnetnog polja. Adrijan pušta da svetlost uhvati njihov umetak od volframa, složene šare sečiva. Izvanredni su. On ih uvlači u kanije na opasaču. „Kreni!“ Kaliopa prikazuje Adrijanu tri grupe naoružanih i oklopljenih ljudi koji se okupljaju pred spavaćom sobom. Hakovali su obezbeđenje Gnezda. „Kupiću ti vremena koliko god budem mogao.“ „Adrijane…“ „Nijedan Makenzi nikad nije pobegao od borbe, Džone.“ Poljubac, kratak kao letnji pljusak. Adrijan Makenzi spušta vizir svog šlema. Na venčanju, usred slavlja, otac ga je odveo na visoki balkon iznad čvorišta Antares. Za tebe. Adrijan je otvorio kutiju. Unutra, na jastuku od titanijumske vune, ležali su istovetni noževi. Adrijan je odrastao među sečivima, on poznaje sečiva, a ova nisu ličila ni na jedno koje je ranije video. Ni nalik na bilo koje napravljeno u istoriji Makenzi metala. Isprobaj jedno, kazao je Dankan Makenzi. Sečivo je ležalo u Adrijanovoj šaci kao produžetak njegovih kostiju. Tako dobro balansirano, tako sigurno. Zasekao je i fintirao, zamahnuo. Igra sečiva bila je propraćena visokim zujanjem. To vazduh krvari, rekao je Dankan. Nema nikog srećnijeg od mene zbog tebe, sine, ali doći će dan kada će ti zatrebati nož. Čuvaj ih za taj dan. Stopala. Glasovi. Raznesena vrata. Sečiva Adrijana Makenzija pevaju dok izleću iz kanija. Mesečev Orao je krupan muškarac, čovek van kondicije, čovek čiji su dođoški mišići smekšali u salo. Koljači ga sustižu, dok šišti, na gornjoj
prečki lestvica koje vode dole do pedesetog nivoa, u šortsu i sobnim papučama. Vuku ga gore, dok skiči i vrišti. Šake ga grabe, šake ga podižu. Jedna papuča mu spada, zatim i druga. Šake ga prenose. Šake ga kidaju. Sada je nag, trabunja u strahu. Šake, još šaka. Koljači ga nose između precizno potkresanih mandarina. Mesečev Orao vidi kuda ga nose i bacaka se, urla. Šake ga drže sigurno i postojano. Nose ga do malog paviljona koji gleda na čvorište Antares. Pet prospekata kvadre Antares su svodovi svetlosti. Savršeno sinhronizovano, koljači podižu Džonatona Kajodija i bacaju ga daleko u svetlucavi vazduh. Atmosferski pritisak u lunarnom staništu je 1060 kilopaskala. Tumba se dok pada. Ovaj Orao ne može da leti i ne ume da padne. Ubrzanje pod gravitacijom na površini Meseca iznosi 1,625 metara u sekundi na kvadrat. On vrišti dok pada, mlatara rukama i nogama kao da bi mogao da se uzvere uz prazan vazduh poput užeta, sve dok ne udari u ogradu mosta na trideset trećem nivou. Jedna ruka mu puca, lepeće pod neprirodnim uglom. Više nema vrištanja. Krajnje ubrzanje za predmet koji pada u atmosferi iznosi šezdeset kilometara na sat. Mesečevom Orlu će trebati minut da padne sa svog Gnezda posred čvorišta Antares. Postoji fizičko svojstvo koje se zove kinetička energija. Formula joj je Vzmv2 . Nazovimo to udarom. Sposobnošću udara. Krupna stvar koja se kreće sporo može da ima slab udar, nisku kinetičku energiju. Sitna stvar, s velikom brzinom, ima visoku kinetičku energiju. Kao ledeno tane ispaljeno iz elektromagnetnog katapulta u svemiru koje može da probuši rupu kroz kamenu kapu lunarnog staništa. I obrnuto. Trinaestogodišnji dečak, na primer, sav žilav i mršav, koji pada s visine od jednog kilometra, ima nisku kinetičku energiju. Pedesetogodišnji muškarac, krupan, gojazan i van kondicije, ima višu kinetičku energiju. Minut je dovoljno vremena da se izračuna kako trinaestogodišnji dečak, sav žilav i mršav, može da preživi udar u čvorište Antares brzinom od šezdeset kilometara na sat. I da pedesetogodišnji muškarac, krupan, gojazan i van kondicije, to ne može.
Heti je budi. Marina, danas odlaziš. Podesila je alarm. Kao da bi mogla da zaboravi da se probudi. Kao da bi mogla da spava u noći kada napušta Mesec. Kad su posredi njene malobrojne stvari, Marina okleva nad kićankama s Duge trke; zelenim trakama i uzicama Sao Žoržea. Teško je to par grama, a ona sme da ponese masu od nekoliko kilograma. Postavlja ih na postelju. Proganjaju joj krajičak oka dok se oblači, brzo, tiho, jer ovo je pretrpana kuća. Oni su male optužbe: svaki odlazak treba da bude čist. Čist, ali ne sterilan. Marina je danima okapala nad porukom koju bi trebalo da ostavi. Mora da ostavi poruku: van svake sumnje. Ona mora biti neposredna i lična, i ne sme da postoji mogućnost da je Arijel spreči. Poruka, napisana rukom, ostavljena tamo gde niko ne može da je previdi. Direktna, personalizovana: oproštajni poklon. Abena stenje i otvara oči dok Marina uzima list papira iz štampača. Ona se uselila za stalno posle okupacije. „Šta radiš?“ „Duga trka“, laže Marina. To je jedina priča koja može nepobitno da posluži kao izgovor za njen odlazak iz stana u četiri ujutro. Sada će morati da se obuče u skladu sa svojim alibijem. Marina će napustiti Mesec u patikama, sportskom grudnjaku i glupavo kratkom šortsu. „Lepo se provedi“, gunđa Abena i okreće se u svojoj mreži za spavanje. Arijel hrče u svojoj sobi. Marina čuči na krevetu privučenih kolena, pokušava da piše. Slova su bolna i ružno napisana. Reči mučne. Odlazi do frižidera u nadi da će pronaći malo džina koji bi je umirio. Kretenka. Još od pada Meseca nema nikakvog džina, votke ili alkohola. Ali ona ostavlja poruku da viri kroz vrata. Na kraju Marina vezuje zelene trake oko ručnih zglobova, bicepsa, kolena i bedara. Odluka o kićankama joj je nametnuta. Abena se ponovo budi dok Marina otvara vrata apartmana. „Zar ti nije hladno u tome?“ Marinina bleda koža je naježena, ali ne od hladnoće. „Odspavaj malo. Ujutro moraš da spašavaš svet.“
Oblačenje krišom, potuljeno ostavljanje poruke, tiho šunjanje i prigušeno zatvaranje vrata. Marina, imaš dva sata do polaska. Marina guši grcanje dok prilazi ladeiri Dvadeset pete ulice. Ulica je gotovo prazna, malobrojna lica koja joj klimaju u znak pozdrava – ona im uzvraća klimanjem – dele zajedničku prijatnu krivicu onih koji imaju posla pre svetlosti. Neka žena vežba jogu u svom stanu; dvojica muškaraca naslonjena su na ogradu i tiho razgovaraju; gomila klinaca zanosi se na putu kući iz kluba ili sa žurke: slute li oni u razmeni klimoglava specijalnu svrhu, konkretan emocionalni naboj u njoj? Mutna svetlost boje indiga na kraju kvadre dodiruje zidove i balkone. Linija sunca se pali za sledeći dan. Jedan bot i dva stražara VTO u hevi metal oklopima čekaju na vrhu ladeire. Marini se srce steže: plaši se da će je prepoznati ako im pogleda u oči, plaši se da će je ukoliko to ne uradi zaustaviti zbog sumnjivog ponašanja. Ti si Marina Kalzage, radiš za Arijel Kortu. Moramo da te priupitamo nešto. Ti si Marina Kalzage, napustila si Arijel Kortu. Kuda to misliš da si krenula? Ona se okreće da pogleda, trzajem glave. Stražari VTO i ne gledaju, a jedan tinejdžer, pijan kao čep, zagleda bota pomno kao dete i usuđuje se da priđe što bliže može jedva zaklonjenim sečivima. Rat je vođen, rat je dobijen i izgubljen, i ništa se nije promenilo. Klinci se opijaju i vaćare. Momci ćaskaju, žene vežbaju jogu. Dugi trkači hitaju prema mestima sastanka. Neka žena seta lasicu na povocu. Čib u Marininom desnom oku beleži cene Četiri elementala i stanje njenog računa. Promena u menadžmentu, to je sve. Ali to smrti čini besmislenim. Borci pali između sečiva koja klinac sada dodiruje nisu se borili za profit akcionara. Nisu se borili iz lične odanosti bogatim, dalekim Zmajevima. Niko nije mogao da se bori za takve stvari. Oni su se borili za svoj svet, svoj život, svoju kulturu, svoje pravo da im tuđini ne naređuju šta da rade. Marina se spušta ladeirom. Stražari su na svakom nivou. U glavi obavlja malu rekreativnu kalkulaciju: broj nivoa puta broj ladeira sa svake strane prospekta puta broj kvadri. To je mnogo botova i još više Voroncovih. Na ladeiri Treće ulice neka žena baca pogled prema njoj sa eskalatora na putu uvis. Devojka u trkačkoj opremi, maloj i
razotkrivajućoj: žute pletenice su joj oko bicepsa, žute trake oko zapešća; zelena uzica oko levog kolena, blistava spram njene tamne kože. Duga trkačica. Klima glavom Marini: sestre po trci. Marinu more sumnje. Okreće se, gotovo da potrči uz eskalator koji se spušta, kako bi pošla za njom. Srce će joj pući, sigurno će joj pući. Želi da pođe s tom trkačicom. Želi da se vrati u apartman, kod Arijel. Želi to više od bilo čega drugog. Eskalatori ih odvoze dalje jednu od druge i cepaju taj trenutak nadvoje. Dole na čvorištu Orion ona pronalazi klupu pod strehom od visokog drveća. Senke su sve dublje. Ogrće se njima. Samo su ljubavnici i ona u parku tog jutra. Indigo svetli u tamnoplavo, pretvara šumarak u palisadu od stabala. Marina sedi sve dok razorni jecaji u njenim grudima ne počnu da jenjavaju u nešto podnošljivo, nešto što će proći, nešto što će joj dozvoliti da pogleda u drugo lice i ne pretrpi nervni slom. Nije Arijel, već njen brat Rafa, rekao da su ljudi jedino što je lepo na Mesecu. Lepo i strašno. Poput strasnog, neuravnoteženog, slabog Rafe. Poput tašte, predane, usamljene Arijel. Poput lepog, na propast osuđenog, jarosnog Karlinjosa. Poput mračnog, napetog, lojalnog Lukasa. Sada radiš za nas, rekao je on. Da nije prihvatila tu ponudu, da je on nije izneo. Da je bila za trenutak sporija u presretanju muvedrona. Da nije prihvatila posao kelnerice na žurci povodom Mesečeve trke Lukasinja Korte. Opet bi bila pod ovim drvetom, hodala ovuda, vozila se liftom Mesečeve petlje kući. Ovo je grozan svet. Visoko na čvorištu Meridijan, gde se glavni bulevari tri kvadre spajaju u svodu tri kilometra iznad tla, rani letači se obrušavaju i okreću, ocrtavaju vazdušne spirale jedni oko drugih. Krila im blešte dok hvataju deset hiljada svetiljki u zoru. Šire nanokarbonska pera i hvataju vazduh koji se diže, vijugaju uvis sve dok se ne pretvore u mrljice zaslepljujuće svetlosti u dubokom plavetnilu. Nije joj nikada uspelo da poleti. Na žurci pre nego što je otišla na obuku za let, popela se na šank i obećala svima da je to nešto što će svakako uraditi. Tamo lete. Nikad joj nije pošlo za rukom da poleti na Mesecu; nije joj pošlo za rukom da vozi snoubord tog semestra kad je
s prijateljima otišla gore u Snokvalmi dok je dovršavala rad. Devojka koja je propustila sneg. Devojka koja nikad nije poletela. Stanica Mesečeve petlje nalazi se u jugozapadnom potpornom luku čvorišta Meridijan. Diskretna je i neupadljiva, ali ona je stub oko kojeg stoji ceo Meridijan. Lift je bio tamo, na mestu koje je na Mesecu najbliže Zemlji, mnogo pre nego što su prva okna bila iskopana duboko ispod Centralnog zaliva. Marina je prošla kroz ta vrata pre samo dve godine, a ništa na njima ne može da prepozna. Novi svet, nova gravitacija, novi vidovi kretanja osećanja disanja, novi čib u njenom oku koji je zadužuje za svaki udisaj. Stanica se nikad ne zatvara. Mesečeva petlja nikad ne prestaje da se okreće, kotrlja oko sveta. Osoblje ju je očekivalo. Tu je poslednji medicinski test, malo papirologije. Nema toga mnogo. U maloj beloj sobi, na visokoj beloj stolici, od Marine traže da zuri u crnu tačku na zidu. Blesak, trenutak slepila, treptaji sa ljubičastim naknadnim slikama koje joj zuje na mrežnjači, i kada je ponovo u stanju da vidi, sitnih brojeva u dnu desnog ugla njenog oka više nema. Marina više nema čib. Diše neregulisani vazduh. Udiše punim plućima i umalo ne pada sa stolice od preterane doze kiseonika. Žena u belom koja je izvodi iz bele sobice osmehuje se. „Svi to rade.“ Posle šoka, sumnja. Šta ako je pogrešila? Šta ako joj nešto nije bilo objašnjeno? Šta ako nema prava na kiseonik u svom krvotoku? Marina počinje da diše plitko, srče vazduh, drži ga pažljivo kao dragoceno dete. „I to svi rade“, kaže žena dok je uvodi u salon za odlaske. „Lako dišite.“ Stari lunarni blagoslov. „Vaša karta pokriva sve od ovog trenutka pa dok ne izađete iz orbitalnog vozila.“ To je deo o kojem nije razmislila. Razmatrala je odlazak, neprestano, u svakom detalju i permutaciji, svakom pokretu i proceni trenutka. Ne može da zamisli dolazak. Padaće kiša. To je sve. Ne vidi ništa na planeti iza zavesa tople sive kiše. Pet putnika u salonu. Ima čaja, ima alkohola, ali niko ne pije ništa osim vode. Suši stoji zanemaren na hladnom poslužavniku i sakuplja bakterije.
Kao što je i očekivala, tamo su Amado, Hatem i Aurelija sa časova pripreme za repatrijaciju. Sada bez reči, samo s pukim klimanjem glave. Niko ne obraća pažnju na njenu trkačku opremu. Niko se ne usuđuje da druge pogleda u oči. Svi sede što je moguće dalje od ostalih. I to svi rade, pretpostavlja Marina da bi joj rekla službenica. Marina naređuje Heti da prelista njenu muziku, ali sve je ili previše trivijalno za tu priliku, ili nešto što ona ne želi da oskrnavi vezivanjem za ovako konačan događaj. „Čekamo još jednog putnika“, izveštava je službenica pre nego što zatvori vrata salona. „Izvinite“, pita Marina. „Imam li vremena?“ Pokazuje glavom prema toaletu. Mogla bi da bude na drugom svetu pre nego što stigne da ponovo nesmetano piški. Poput zevanja, njena potreba da piški komunicira bez reči i nepogrešivo. Iza nje se pred vratima formira red. Sad stiže i poslednji putnik. Nije to onaj koga je Marina očekivala. Oksana je bila poslednja u Marininoj grupi. To je niska, namrštena Ukrajinka uskih očiju. Ovo je neki visoki Nigerijac. Oksana se sigurno predomislila. Pomirila se s tim posle poslednjeg sastanka grupe. Otvorila ponovo vrata i vratila se kući. Zaobišla stražare Voroncovih u podnožju ladeire i krenula natrag, gore. Okrenula se pred vratima Mesečeve petlje. Odabrala Mesec. A Marinu guta grozno podozrenje. Mogla bi to čak i sad. Da ustane sa ovog belog troseda, prođe kroz vrata i vrati se. Kod Arijel. Ne može da se pomeri. Između odluke o odlasku i ostanku, ona je paralizovana. Tada se otvaraju vrata na drugom kraju salona, i druga recepcionerka kaže: „Spremni smo za ukrcavanje“, a Marina stoji sa ostalima i korača sa ostalima kroz vrata prema vazdušnoj komori i kapsuli Mesečeve petlje. Zauzima jedno mesto u krugu oko centralnog jezgra. Sigurnosni pojasevi je obavijaju i otklanjaju svaku sumnju. Vrata se zatvaraju. Odbrojavanje je formalna stvar. Ovakve kapsule stižu i odlaze stotinu puta svakog dana. Opet, uplašena je, u svom sportskom grudnjaku, trkačkom šortsu i tračicama. Odlazi kao što je i došla: uplašena.
Prva faza uspona je uzbudljiva vožnja pravo uz unutrašnjost čvorišta Meridijan. Za nekoliko sekundi ona je na visini od pola kilometra. Kapsula Mesečeve petlje je telo pod pritiskom, napravljeno bez prozora, ali spoljne kamere šalju slike Heti. Marina vidi čvorište Meridijan kao ogromno prazno okno, puno svetiljki sa deset hiljada prozora, boje jorgovana u zoru. Sada je čak iznad letača koji se uspinju – eno ih, klize sa vrha toplotne struje i kruže naniže kroz prašnjavi sumrak. Ona napušta Mesec ujutro, u sve jačem svetlu. Načas ugleda ventilaciju i elise, strujne kablove i razmenjivače toplote visokog grada, a onda se kamera gasi dok kapsula ulazi u vazdušnu komoru. Kapsula se trza, ona oseća pomeranje mašina, zaključavanje brava, čuje kako vrisak gubitka vazduha slabi u šapat i onda u tišinu. Iznad nje je toranj za uspon. Mesečeva petlja se okreće oko Meseca, poseže dole da je dograbi sa vrha tornja i ponese u svemir. Boleće, rekla je Prida u grupi povratnika. Boleće više od svega. *** „Arijel.“ Svi motoi su brzinski strogo ograničeni, ali kad si jedina na prospektu, u ljubičastom sumraku kvadre Orion koja se budi i juriš kroz visoko tamno drveće Gagarinovog parka, čini ti se da putuješ brzinom ljubavi. „Arijel, nema svrhe.“ Abena se ponovo promeškoljila u svom plitkom snu na visećoj ležaljci zbog škljocanja vrata koja su se zatvorila i zujanja deprintera. Povezala jedno i drugo. Videla poruku u vratima frižidera. Shvatila šta se upravo dogodilo. Pročitala poruku. Pre nego što je završila sa čitanjem, bila je u Arijelinoj sobi. „Marina se vratila na Zemlju.“ Moto je već bio pred vratima dok je ona pomogla Arijel da obuče haljinu. Uradi mi nešto s licem, rekla je Arijel ledenim glasom dok je Beižaflor pokušavala da locira Heti. Abena je kleknula na stolicu i pažljivo joj nanela senku u dve nijanse. Moto je brujao bez zaustavljanja kroz sve kontrolne tačke okupacionih snaga.
Ne mogu da je dobijem, bilo je sve što je Arijel govorila. Ne mogu da je dobijem. „I dalje ne mogu da je dobijem“, kaže Arijel. „Arijel, slušaj me.“ Ostavila je poruku na kuhinjskom podu. Abena i dalje vidi svaku reč, kao da je ispisana usijanom iglom po njenoj mrežnjači. Moram da napustim Mesec. Moram da odem. „Arijel, njena kapsula je otišla pre petnaest minuta.“ Moto stiže u čvorište Meridijan i otvara se. „Arijel, otišla je.“ Arijel naglo okrene glavu i Abena ustukne pred bledom vrelinom njenog pogleda. „Znam. Znam. Ali moram da se uverim u to.“ Povratna kapsula spušta se niz zid čvorišta Meridijan, vraća se iz svemira. Jedna ispuštena, jedna preuzeta. Gore-dole, beskrajni karusel. „Hoću da odeš“, kaže Arijel. „Arijel, mogu da pomognem…“ „Umukni!“, vrišti Arijel. „Umukni glupava, blesava kučko mala, umukni s tim svojim jebenim dobronamernim, veselim, beslovesnim, neosetljivim, ignorantskim, ljigavim malim pridikama. Ne želim tvoju pomoć, ne želim tvoj šarm, ne želim tvoju terapiju. Želim da odeš. Samo idi. Idi.“ Zajecavši, Abena se povodi dalje od taksija. Trči do kamene klupe kraj zida hibiskusa. Ljubičasto jutro klizi u boju zlata, letači se premeću kroz sjajni vazduh i to Abeni izgleda grozno. Pakosna žena. Gnusna žena. Nezahvalna žena. Ali ne može a da ne pogleda kroz svoju kosu, kroz drhtave jecaje, prema bespomoćnoj ženi u motou. Vrata leže otvorena oko nje kao latice. Glava joj je sada pognuta napred. Glava joj je sada zabačena unazad. Abena pokušava da shvati šta to vidi. Priseća se kako se osećala kada je Lukasinjo šarao sa drugim devojkama i momcima. Bes, izdaja, potreba da bezobzirno povredi kao što je bila povređena i sama. Želja da napadne osobu koja joj je naudila i vidi njenu patnju. Ovo je nešto drugo. Ovo je život koji se čepa po sredini. Ovo je potpun, nenadoknadiv gubitak. Pratilac joj šapuće u uho. Arijel. „Abena. Izvini. Sada sam dobro.“ Abena ne zna može li da se suoči s Arijel. Videla je golotinju dublju od kože. Videla je kako ranjivost para i otvara ženu za koju je
pribranost sve. Abena ustaje, poravnava žurno nabačenu odeću, udiše duboko sve dok joj iz udisaja ne nestane drhtavica. „Dolazim.“ Tada se oko Arijelinog taksija zaustavljaju motoi i motocikli. Naoružane i oklopljene ljudske prilike izlaze iz motoa koji se otvaraju i klize s motocikala: Voroncovi u kevlaru otpornom na ubode i išaranom gotskim preglasima, plaćenici u oklopima koji se mogu jeftino odštampati, nespretni zemaljski borci u crnim bojnim uniformama. Opkoljavaju Arijelin moto. Abena se koči. Potrebna je Arijel. „Ostavite je na miru!“, viče ona. Jedna ljudska prilika se okreće: niska žena s kožom boje kestena, u neprikladnoj haljini Mjuče Prade i štiklama Serđa Rosija od deset centimetara. „Vi ste?“ „Ja sam Abena Maanu Asamoa“, kaže Abena. Arijelin glas dopire iz središta kruga naoružanih muškaraca. „Pustite je da prođe“, kaže Arijel. „Ona radi sa mnom.“ Žena u Pradinoj haljini klima glavom i borci se razmiču. „Žao mi je što si morala to da vidiš“, šapuće Arijel. „Nije trebalo to da vidiš.“ Abena ima stotinu odgovora, ali svi su oni dobronamerni, veseli, beslovesni, neosetljivi, ignorantski, ljigavi. Banalna, naivna i detinjasta, to je Arijel rekla za nju kad su se srele u Lunarijanskom društvu. Sve što ima, shvata Abena, sve što je oduvek imala, jesu odgovori. „Došli smo po Arijel Kortu“, kaže žena u Pradinoj haljini. Abena ne može da prepozna njen naglasak, ali to lice, te oči, te jagodice zbunjujuće su joj poznati. Pretraga mreže ostaje bez rezultata, a ženin pratilac je kugla od kalaja sa filigranskim ukrasima. Zašto mi se onda čini da smo se već srele? „Mesečev Orao vas zove na sastanak“, kaže devojka. Globo nije njen maternji jezik. „Orlove zahteve obično ne prenose naoružani kreteni“, kaže Arijel i Abena poželi da zakliče. „Došlo je do promene u rukovodstvu“, veli devojka.
Sada Arijel gleda u oči, jagodice, izraz oko usta. Prepoznavanje – nemoguće prepoznavanje – sviće joj u očima. I Abena shvata gde ih je već ranije videla; na licu žene kraj koje stoji. „Koja si sad pa ti, majke ti?“, pita Arijel na portugalskom. Devojka joj odgovara na istom jeziku. „Ja sam Aleksija Korta.“ Botovi za popravke bili su marljivi, ali Arijelino oko uvežbano u sudnici primećuje mrlje od dima oko dovrataka, prašnjave otiske čizama na uglačanim podovima od sintera. Zrnca polomljenog stakla svetlucaju, uhvaćena na spojevima zidova i podova. U jednoj bočnoj sobi dva bota vredno uklanjaju veliku mrlju s tepiha. Detalji su dobri. Detalji su disciplina. Ovo je sud, njoj se sudi. Svemu se ovde može suditi, uključujući i njen život. Pratnji je naređeno da ostane na doku za vozila. Potpetice Aleksije Korte kuckaju u vojničkom ritmu po tvrdom podu. Arijel Korta čita disciplinu i kontrolu u svakom koraku. Preterivanje u hodu karakteristično za dođoše, preterana upotreba previše snažnih nogu. Žutokljunac koji je tek sišao s Mesečeve petlje i poskakuje i jezdi nad Gagarinovim prospektom vic je koji klizi u stereotip. Ova žena nijednom nije pogrešno nagazila. I to u štiklama Serđa Rosija. Još jedan detalj. Mali svetli novčić, bačen u jamu da zvecka i odzvanja. Da li je Marinina kapsula pristala ili još leti napolje, slobodno pada prema toj blistavoj zvezdi? Mogla bi to da ustanovi pomoću nekoliko pojedinosti o letu od Beižaflor. Arijel ponovo uspostavlja koncentraciju. Fokusiraj je ovde, fokusiraj je na korisne informacije. Aleksija Korta sebe naziva Gvozdenom Rukom, što je stara Adrijanina titula. Oponaša Adrijanu. Ambiciozna je i ima visoko mišljenje o beskrupuloznosti. „Molim te da sačekaš ovde“, kaže Aleksija Korta Abeni. „Nemoj mi samo ponuditi da me guraš“, kaže Arijel. „Naravno, senjora Korta.“ Od trenutka kada je Aleksija izgovorila njeno ime, Arijel je znala koga će zateći s druge strane dvokrilnih vrata, iza glupavo kitnjastog, besmislenog radnog stola. Ono što zatiče briše iz nje sve misli o
Marini i potiskuje prisutan prožimajući bol u postojano, tupo i, na kraju, podnošljivo tištanje. „Jebote, izgledaš kao smrt, Lukase.“ Arijel govori na portugalskom, jeziku intimnosti i rivalstva, porodice i neprijatelja. On se smeje. Arijel to ne može da podnese. Njegov smeh je zvuk preciznog mehanizma u koji se zaglavilo razbijeno staklo. „I bio sam mrtav. Sedam minuta, kažu. Razočaravajuće. Nije bilo gledanja odozgo u stvari na vrhu ormara. Nije bilo bele svetlosti niti muzike iz spa centra. Nije bilo predaka da me pozivaju s drugog kraja svetlucavog tunela.“ On pomera bocu džina do središta velikog praznog stola. „Moj stari lični recept. Mreža nikad ništa ne zaboravlja.“ „Ne bih, hvala ti.“ Volela bi. Volela bi više od bilo čega da odnese bocu na neko skriveno mesto i pije dok sve ne postane glatko, zamućeno i bezbolno. „Stvarno?“ „Samo u specijalnim prilikama.“ „Ponovno okupljanje porodice nije specijalna prilika?“ „Nemoj da se ustežeš zbog mene.“ „Avaj, moj medicinski tim me je doveo u isti položaj u kojem si i ti što se alkohola tiče.“ Ova šuplja, isprana, napukla ljuštura je lutka njenog brata. Njegova nekada divna koža je siva. Kosa i brada su mu prošarane sedim vlasima. Oči su mu upale, koža prekrivena mladežima i keratozama od direktne sunčeve svetlosti. Kosti su mu ulegnute. Čak i pod lunarnom gravitacijom mišići ga jedva drže upravnog iza stola. Arijel primećuje štake naslonjene na sto. Kao da je, usled neke reverzne relativnosti, trideset godina prošlo dole pod Zemljinom gravitacijom. „Mi ne možemo na Zemlju. Majka Zemlja će te ubiti. Sve to. Ja sam otišao, Arijel. Pokušala je. Pretrpeo sam jak srčani udar u povratku. Ali ona me nije ubila.“ Arijel hvata Aleksijin pogled. „Ostavi nas nasamo.“ Lukas klima glavom. „Molim te, Aleksija.“ Arijel čeka da se vrata zatvore, mada bi Aleksija bila budala ako ne bi pratila svaku reč izgovorenu u Orlovom gnezdu. „A ona?“
„Pametna je, gladna, osvežavajuće ambiciozna. Možda najbeskrupuloznija osoba koju sam ikad upoznao. Uključujući i tebe, irma. Imala je tamo dole malo poslovno carstvo, proizvodila i prodavala čistu, pouzdanu vodu svojoj zajednici. Nazivali su je Kraljicom Cevi. Opet, kada sam joj ponudio Mesec, došla je. Ona je Gvozdena Ruka. U njoj je krv Adrijane Korte.“ „Ubiće te, Lukase“, kaže Arijel. „Istog trena kad ti se uticaj i položaj zaklimaju.“ „Porodica na prvom mestu, porodica uvek, Arijel. Lukasinjo je u Žoao de Deusu. U lošem je stanju. Sestrinstvo Gospodara Sadašnjice vodi računa o njemu. Uvek sam mislio da je privrženost koju je moja majka pokazivala prema njima simptom njenog propadanja, ali čini se da su oni fokus otpora okupaciji mog grada pod Brajsom Makenzijem. Time ću se pozabaviti u svoje vreme. Lukasinjo je odveo Lunu četiri stotine kilometara preko Mora plodnosti. Da li si znala to? Dao je poslednji dah iz svojih pluća kako bi sestru od strica doveo do Boa Viste. Za vreme Mesečeve trke vratio se da pomogne onom mladom Asamoi. On je hrabar i dobar, i želim da ozdravi i toliko želim da ga ponovo vidim. Porodica na prvom mestu, porodica uvek.“ Prekor je star, ali precizan i nikada ne omane u ranjavanju. Danas prodire duboko, u već ugruvano meso. Arijel je uvek birala, i uvek će birati, svet umesto porodice. Kao što biva sa svakom olako izrečenom istinom, u jezgru toga je i dublja istina, istopljena, u rotaciji. Svet bira Arijel Kortu. Svet se njoj uvek nametao; spuštao svoje uporne, zahtevne ruke na nju. Malobrojni su ljudi s karakterom i talentom dovoljnim da zadovolje svet. On ima potrebu, ona ga hrani. Nikad ne prestaje da traži, ona nikad ne prestaje da daje, i smatrala je da je to štiti od bilo čega ili bilo koga drugog ko bi od nje mogao nešto da zatraži. „Neću biti uvučena u tvoju srećnu malu dinastiju, Lukase.“ „Možda nećeš imati izbora. Šta misliš, koliko će ijedan Korta biti bezbedan kada saznaju ko komanduje Orlovim gnezdom?“ „Izgleda da sam napravila karijeru tako što sam govorila ’jebi se’ Mesečevim Orlovima“, kaže Arijel, ali vidi zamke koje Lukas postavlja oko nje. „Bila si pravni savetnik mog prethodnika“, kaže Lukas. „Voleo bih da nastaviš s tim poslom. Gledaj na to kao na promenu u
menadžmentu.“ „Tvoj prethodnik je umro na dnu čvorišta Antares.“ Beižaflor ju je upoznala s političkim revolucijama koje su se zbivale dok je Marina Kalzage nju napuštala. Defenestracija. Arijel drhti na pomisao da postoji takav termin za takvo ubistvo; toliko precizan, toliko napirlitan i učtiv. „S tim nemam nikakve veze“, kaže Lukas. „Džonaton nije predstavljao nikakvu pretnju. S njim je bilo gotovo, Arijel. Proživeo bi svoje dane s nekom sinekurom kao predavač na Univerzitetu Farsajd. Nisam imao ništa protiv Džonatona Kajodija.“ „A opet sediš za njegovim stolom, s njegovom titulom i pečatima vlasti, i nudiš mi svoj dizajnerski džin iz njegovog štampača.“ „Nisam tražio ovaj posao.“ „Vređaš me, Lukase.“ On molećivo diže ruke. „Lunarnoj mandatnoj asocijaciji potreban je neko ko poznaje Mesec.“ „Ovo nije zamena jedne skraćenice od tri slova drugom. Promene upravnog odbora ne obavljaju se uz pomoć orbitalnih elektromagnetnih topova.“ „Zaista?“ Lukas se naginje napred i Arijel vidi u njegovim upalim očima svetlost koju je zaboravila. Ona ne obasjava; ona baca senke. „Stvarno? Pođi liftom na visoke nivoe i pitaj ih da li znaju čime se bavio KLR, mogu li da navedu ime makar jednog člana upravnog odbora, znaju li uopšte ko je Mesečev Orao. Oni mare samo za vazduh u plućima, vodu na jeziku, hranu u stomaku, ko koga jebe na Gupšupu i gde će naći sledeći ugovor. Mi nismo nacionalna država, nismo demokratija kojoj je otet kiseonik slobode. Mi smo komercijalni entitet. Mi smo industrijska ispostava. Mi pravimo profit. Sve što se dogodilo samo je promena menadžmenta. A novi menadžment mora da ponovo pokrene tokove novca.“ „Predstavnici vlada Rusije, Indije, Brazila, SAD, Koreje, Južne Afrike, Narodne Republike Kine sede u sali veća KLR. Očekuješ da Palata večite svetlosti sluša naređenja iz Pekinga?“ „Lunama mandatna asocijacija je višestruko telo. Obuhvata predstavnike korporacija sa Zemlje i sa Meseca.“ „VTO.“
„Da.“ „Šta si im ponudio, Lukase?“ „Sigurnost na Zemlji, carstvo u svemiru i poštovanje na Mesecu.“ „Ovo je okupacija, Lukase.“ „Naravno da jeste. Ali je ujedno i dobar posao.“ „Jesi li ti uništio Topionicu?“ „Ne“, kaže Lukas. Arijel ne odgovara. Njena tišina traži više od njega. „Ja nisam uništio Topionicu.“ „Komanda koja je hakovala ogledala bila je stari kod Korta. On je bio tamo, obmotan oko kontrolnih sistema trideset godina. Kod se ne aktivira tek tako, spontano. Neko je morao da ga probudi. Neko je morao da pošalje uputstva. Jesi li to bio ti, Lukase?“ „Ja nisam to naredio.“ „Sto osamdeset osam mrtvih, Lukase.“ „Nisam ja naredio uništenje Topionice.“ „Uzela bih sada jedan tvoj džin, Lukase.“ Nesigurno joj sipa u čašu za martini, dodaje homeopatsku kap vermuta, gura je prema njoj preko velikog Orlovog stola. Toliko je pića Arijel podigla, okusila, u njima uživala čisto i apsolutno. Oštar, zreo, lični seks u čaši. Ostavlja je netaknutu. „Tražio si da te zastupam, Lukase.“ „Jesam. Nisi mi odgovorila.“ A džin je hladan i orošen vlagom, uvek pouzdan, uvek siguran. Porodica ili svet. To je oduvek bila njena dilema. Lukas je nju presekao jednim udarcem. Porodica i svet. Prihvati njegovu ponudu i imaćeš oboje. Arijel dugo gleda u čašu koja stoji na stolu Mesečevog Orla i lako je. Krajnje jednostavno. Uvek je i bilo tako. „Nisam, je li tako?“, kaže Arijel. „Ne. Ne, neću. Ne.“ Posle jednog sata gospa Sun gubi strpljenje. Ona uzdiše i podiže štap prema Aleksiji Korti. „Ti.“ „Gospo Sun.“ Gospa Sun je brižljivo zagledala tu devojku za malim stolom kraj vrata Orlove kancelarije. Svaki mišić odaje njeno zemaljsko poreklo. Brazilka. Porodica. Legenda veli da Adrijana nije pronašla nikoga od Korta vrednog da joj se pridruži na Mesecu. Devojka je ambiciozna i
disciplinovana u skladu s tom ambicijom. Ona ne troši vreme na vidljive trivijalnosti ili skretanja pažnje. Sedi dobro, nepomična je kako valja. Tako su malobrojni mladi koji shvataju kako treba biti nepomičan. Gospa Sun je zove delom kako bi razbila njenu razjarujuću pribranost, a delom i kako bi videla hoće li se ova pogrešno pomeriti i poleteti kroz sobu. Kreće se dobro, sa očiglednom koncentracijom. „Već dugo čekamo“, kaže gospa Sun. Upravni odbor Taijanga nasmrt se dosađuje u udobnom predvorju Gnezda. „Orao će vas primiti kada bude spreman“, kaže Aleksija Korta. „Mi ne čekamo. Nismo mi pod ugovorom.“ „Orao je veoma zauzet.“ „Ne toliko da ne bi primio Jevgenija Voroncova.“ Matora pijana budala je upala pre trideset minuta sa svojom svitom oklopljenih bilmeza. Nije imao čak ni toliko pristojnosti da izgleda kao da mu je neprijatno. Gospa Sun nimalo ne sumnja da se njegova lična garda sastoji od pripadnika mlađe, tvrđe generacije za koju se govorka da kontroliše VTO Mesec. Tu je taj dosledan izgled. Mišićavi i discipliovani. Dizajn njihovih oklopa vređa oči. Drečavi su i detinjasti. Darije voli muziku iz koje oni crpu svoju ikonografiju. Gospa Sun pronalazi posebno poniženje u tome što policiju glume figure iz videoigre za dečake. Policija. Kako je nešto takvo uopšte došlo na Mesec? „Senjor Voroncov je član LMA“, kaže Aleksija Korta i tada se dvokrilna vrata otvaraju, a Jevgenij Voroncov, taj veliki medved od čoveka, izlazi. Žene i muškarci grubih lica u još grubljim odelima tiskaju se oko njega. Gotovo ga guraju iz prostorije. „Orao će vas sada primiti“, izgovara Aleksija Korta. Suni se raspliću i dižu posle dugog i dosadnog čekanja. Aleksija Korta stupa ispred gospe Sun. „Vi niste član upravnog odbora, senjora.“ Sun Džijuen se koči. Delegacija Suna se ukopava u mestu. Gospa Sun ulazi prva. To je pravilo, to je običaj, počasno mesto. Aleksija Korta nema nameru da se pomeri. „Došlo je do neke greške“, kaže gospa Sun. „Vi sedite sa upravnim odborom Taijanga, ali niste njegov član.“ „Puštate moju baku da čeka, a onda joj kažete da nije dobrodošla“, kaže Sun Džijuen glasom tihog, intimnog nasilja. „Ili će moja baka
ući, ili neće ući niko od nas.“ Aleksija Korta podiže dva prsta do uha, u gestu pridošlice koja još nije navikla na nesvesne intimnosti pratilaca. „Orao će rado primiti gospu Sun“, kaže ona. Naočari vejferer kriju njene oči i gospa Sun ne vidi nikakvu neprijatnost niti spoznaju u rasporedu njenih facijalnih mišića. Ovo je samopouzdana, arogantna devojka. Sun Džijuen se pomera kako bi dopustio da gospa Sun predvodi grupu. „Ti si jedna drska mlada žena“, šišti gospa Sun dok prolazi. Nikada nije bila toliko ponižena. Bes je izvanredan: vrela, grozničava i iscrpljujuća bolest, nešto što uopšte nije očekivala da oseti ovako jako u starosti. „A ti si smežurana matora škorpija koja samo što nije crkla“, šapuće Aleksija Korta na portugalskom. Vrata se zatvaraju iza gospe Sun i upravnog odbora Taijcmga. Haime Ernandez Makenzi staje ispred vrata penthausa, s jednom rukom na dovratku, dahćući. Pluća mu probada hiljadu kamenih igala. Stara prašina ga ubija. Stare prašinare ne bi trebalo buditi pred zoru pozivima na sastanak. Stari goniči prepoznaju hitnu situaciju kada za nju čuju. Jedina svetlost dopire kroz prozor, gde stoji Brajs, tamna masa spram poentilističkog noćnog sjaja Prospekta Kondakove. Haime trepće u pomrčini. Pratilac mu govori ko je sve tamo i pokazuje mu njihove lokacije. „Suni su pozvali na vraćanje kredita“, kaže Alfonso Perestreho, direktor fmansija. „Jebote“, kaže Haime Ernandez Makenzi sa strahopoštovanjem. „Plan otplate je povoljan, ali žele da im bude vraćen“, veli Rouen Solvejg Makenzi. „Mora plodnosti i krize su i dalje samo na četrdeset procenata proizvodnje, a mi nemamo rezervi.“ „Lukas Korta je zatražio sastanak“, kaže Alfonso Perestreho. „Neću da ljubim njegov posrani prsten“, kaže Brajs, okrenuvši se od prozora. „Neću ovo da predam Lukasu Korti.“ „VTO može da nas blokira“, veli Rouen.
„Onda će na Zemlji da zavlada mrak“, kaže Brajs. „Znam ja šta on radi. Pustiće da nas Dankan otera u zabit dok mi održavamo svetla tamo dole. Teritorija tu, teritorija tamo: novi upravni odbor, LMA ili kako se već ne zovu, oni mare samo za to da se helijum otprema.“ „Meni se čini da nam je potreban dogovor s Lunarnom mandatnom asocijacijom“, šišti Haime. „Lukas Korta je vratar“, kaže Rouen. „Znam ja šta Lukas Korta želi“, pljuje Brajs. „On hoće natrag svoj grad. Jebote, pre ću taj njegov grad i sve živo u njemu da ostavim bez vazduha nego da mu ga prepustim.“ „Imam manje krvoločnu opciju“, kaže Haime. „Čuo si za Sestrinstvo Gospodara Sadašnjice?“ „Čuo sam za njega“, veli Brajs. „Neki brazilski kult što udara u bubnjeve i okuplja ološ.“ „Ljudi ih poštuju“, kaže Haime. „A mogao bi i ti, malo više, kad ti budem rekao da sam čuo da su kod njih Lukasinjo i Luna Korta.“ Leđa Brajsa Makenzija se uspravljaju, vidno nadimaju spram sjaja ulice. „Ma nije valjda?“ Putuje sam, u iznajmljenom vagonu, u citadelu svog neprijatelja. Po dolasku ga vode u njeno srce tako što se pred njim otvaraju samo potrebna vrata. Štake Lukasa Korte lupkaju po uglačanom kamenu Hedlija. Bilo je neizbežno da Dankan sagradi vrt. Fern Gali Roberta Makenzija bio je jedno od čudesa Meseca. Robert Makenzi je stvarao od paprati i lišća, krila i vode. Dankan Makenzi gradi u kamenu i pesku, vetru i šapatu. Prostor je širok stotinu metara, tavanica agorafobično visoka za skučeni Hedli. Lukas je osećao težinu njegovih stena na ramenima, i sada mu je laknulo. Vazduh je suv i veoma čist, nosi u sebi bockanje finog peska. Popločana staza krivuda između vrtova od izgrabuljanog peska. Pruge svetlosti padaju s visokih prozora na škrtu geometriju kamena i peska. Kuc, tup. Dankan Makenzi čeka u kamenom krugu, dok Esperans treperi nad njegovim ramenom. Uspravno stenje predstavlja sve ono koje se može naći na Mesecu, i mnoge vrste van njega. Tu su stećci iz vremena
rođenja Sunčevog sistema; komadi Zemlje i Marsa odlomljeni u titanskim udarima asteroida i lansirani kroz svemir; metalna jezgra meteorskih udara zakopana pre milijardu godina. Lukas ne propušta da primeti da je svaka stena niža od Dankana Makenzija. „Mogao sam da te zakoljem bezbroj puta dosad“, kaže Dankan Makenzi. Lukas se naslanja na štake. „Od tebe bi ostala rupa u regolitu.“ „Elektromagnetni katapulti nisu dobre komšije.“ „Nemam nikakav spor s tobom, Dankane.“ „Bio sam u Topionici. Bežao sam sa svima ostalima kad su se ogledala okrenula na nas. Slušao kako ruke udaraju po vratima kapsula za Spašavanje. Video sam kako ljudi gore, i položio očevog pratioca u tabernaklu u Kingskortu.“ „Nasilje iz prošlosti nije nam od pomoći“, kaže Lukas. „Brajs drži Žoao de Deus. To je moje. Ti možeš da preuzmeš njegovo poslovanje s helijumom.“ „Ne želim ništa od tebe.“ „Ne poklanjam ti ja to. Nastavi svoj prerijski rat sa Brajsom i LMA će se praviti da ništa ne vidi.“ „A kad budem preuzeo posao s fuzijom, ti ćeš mi ga oduzeti. Vaskrsli Korta helio.“ „Ništa što budem rekao neće te ubediti da me helijum ne zanima. Ali hoću Žoao de Deus.“ „Makenzi metali nemaju strateški interes za Žoao de Deus.“ Lukas Korta suzbija osmeh. Dogovorili su se. „Razumemo se. Neću ti više oduzimati vreme.“ Na pola puta niz krivudavu popločanu stazu, Lukas se okreće na štakama. „Zaboravio sam da kažem. Za slučaj da se odlučiš za pomirenje s bratom, kao što si napomenuo, i dalje imam elektromagnetni katapult.“ „Voroncovi imaju elektromagnetni katapult“, dovikuje Dankan Makenzi. Dankan Makenzi gleda kako Lukas Korta kucka između spirala i krugova prečešljanog peska.
Posrani Korta. Posrani Korta. Imaš veliki top, ali zaboravio si da se od velikog topa možeš zaštititi ako smestiš nešto između njega i sebe. Čeka da se vrata zatvore pre nego što pozove Denija Makenzija. „Dovedi mi Robsona Kortu.“ Posrani Korta. Liftovi i ladeire ne idu iznad osamdeset petog. Stepeništima i stepenicima, merdevinama i prečkama, Vagner Korta se vere do vrha grada. Gore u Bairo Alto, do njegovih ispusta i simsova, tunela i visećih gazišta, njegovih razbaštinjenih i ljudi bez ugovora; uvis i napolje na mesta gde vazduh izbija iz ventilacije, uzdiše oko cevovoda i komunikacionih antena, a uska gazišta od mrežice tresu se pod njim od pulsa mašina tako da, ako se taj ritam ikada promeni, Vagner grabi ogradu i primorava sebe da gleda pravo napred. Pogled dole kroz rešetke samo bi dozvao vrtoglavicu. Prospekt Tereškove je dva kilometra ispod njega. Iznad stotog, prestaju čak i ograde. Vagner se obazrivo pomera duž varova, oko hladnih orošenih rezervoara sa vodom. Posedi pet minuta, leđima uz topli bok izduvne cevi razmenjivača toplote, pokušavajući da prikupi hrabrost da pređe preko jaza od tri metra između dve jedinice za kontrolu vlage u vazduhu. Na kraju se hvata obema rukama za oklembešenu sajlu i njiše do drugog ispusta. Smrt od strujnog udara brža je od pada. Opet, tu su tragovi ljudskog prisustva: boce za vodu, omoti tabli s proteinima i ugljenim hidratima, oduvani u procepe i udubljenja neprestanim veštačkim vetrovima najvišeg Meridijana. Čak ni zabalini, legendarni po svojoj revnosti da recikliraju svaki molekul ugljenika, ne usuđuju se da se popnu ovako visoko. Samo je linija sunca viša, i Vagner je oseća kao konstantnu zaslepljujuću pretnju. Krov sveta gori. Ipak fluorescentni simboli, ideogrami slobodnih trkača, ukazuju na još više staze. Prevalio je mora i visije, borio se protiv čudovišta i užasa, prisustvovao činovima hrabrosti i očajanja, pristupao energijama koje su mogle da izbuše rupu u gradu i isprazne ga pred vakuumom. Trpeo je od iscrpljenosti i izgladnelosti, dehidriranosti i hipotermije, robota i radijacije. Ovih poslednjih pola kilometra putovanja u potrazi za Robsonom kako bi ga odveo na sigurno gori su od svega toga. Postavi
hiljadu kilometara stakla pred njim, baci ga u mahnitu kasapnicu robotskog rata, bombarduj ga hiperubrzanim ledenim mecima: pronaći će način da se s tim izbori. Smesti jaz od tri metra pred njim i dva kilometra razularenog vazduha ispod njega, i paralisaćeš ga. Vagner se plaši visina. Dok mu srce tuče, i dok diše u sledu plitkih udisaja, odguruje se što dublje može u procep između dva silosa razmenjivača gasa. Vazduh je primetno razređeniji na vrhu sveta. Vagner diše duboko, da zasiti telo kiseonikom. „Robsone Korta!“ Vagner doziva triput, a onda pada, zadihan. Pulsira mu u glavi. Kad bi posrani klinac samo uključio svog pratioca. Ali to je Prvo pravilo nestanka: otkači se od mreže. Vagner je pratio Robsona do krova kvadre Antares samo zahvaljujući sofisticiranom prepoznavanju obrazaca i pasivnoj analizi tragova. „Robsone! Ja sam. Vagner.“ Ponovo puni pluća i dodaje: „Sam sam, Robsone. Samo ja. Kunem se.“ Glas mu odjekuje oko titanskih metalnih pejzaža visokog Antaresa. Vagner se oduvek grozio bučnih glasova, dreke, pravljenja larme. Privlačenja neželjene pažnje na sebe. Glasnih ljudi. On je vuk koji nikad ne zavija. On je vuk koji se usrao od straha i krije se od ambisa u čeličnoj pukotini. „Robsone!“ Njegov glas ponovo triput odzvanja među vibrirajućim metalnim pločama. Ne podnosi kad čuje sebe. „Vagnere.“ Glas je toliko blizu da se Vagner trza u šoku. Odguruje se od ponora natrag u svoje udubljenje. Vagnerovo srce se steže od strave. Robson stoji na ispustu od deset centimetara, bez držača, bez ograde. Vrhovi njegovih patika za penjanje savijeni su preko ivice. Između njih su dva kilometra praznog vazduha. Između Vagnera i Robsona je jaz od pet metara. Što se Vagnera tiče, to isto tako može biti i praznina između Meseca i Zemlje. „Jesi li dobro?“ Dečak je sav odrpan. Sorts mu je umazan i bušan. Jedan rukav šljampave majice pocepan mu je i visi slobodno. Kosa mu je ućebana ćuba, na pola puta do dredova, koža prljava i prekrivena modricama i
ogrebotinama koje zarastaju. On nikada nije bio naročito stamen, ali sada je mršav kao da je potpuno neuhranjen. Vagner vidi ključne kosti kod širokog proreza majice. Oči su mu blistave i divlje. „Jesi li ti?“ „Da. Ne. Robsone, moram da ti kažem, u redu je.“ „Borio sam se sa botom“, kaže Robson. „Mislim da je samo proveravao, ali imao je sečiva. Preturio sam ga. Nije shvatio šta radim. Bilo je to kao trik. Pao je dole na gazište sto petnaestog i raspao se. Delići su se rasuli od dvadesetog do četrdesetog. Bilo je upozorenje na otpatke tako da niko nije povređen.“ „Robsone, došao sam da te vodim kući.“ „Ne vraćam se tamo.“ „Znam. Amai mi je rekao. Neutro te voli, samo, pa, naša je ljubav drugačija. Neutro je teško povređen, Robsone. Pokušao je da te zaštiti.“ „Je li dobro?“ „Oporaviće se.“ Raspukla slezina, teška trbušna trauma. Imali su gvozdenu pesnicu, rekao je neutro Vagneru kad je ovaj otišao u posetu u medicinski centar. „Pokušao je da te zaštiti.“ „Znam. Ali ja ne mogu da budem kao ti, Vagnere.“ „To sada znam. Nećemo se vratiti u Kuću čopora. Obećavam.“ „Šta ćeš ti?“ „Biću s tobom.“ „Tebi čopor treba. Nisi ono što jesi bez njih.“ Gore na gazištu, uglavljen u procep jedva dovoljan za njegov koščati tur, podignutih kolena i ruku obavljenih oko njih tako da zaklone što više zastrašujućeg prizora pred njim, Vagner Korta oseća kako mu se srce malčice kida. „Imaću tebe.“ Robson kaže: „Bio si tamo, zar ne?“ „Video sam stvari u koje nisam mogao da poverujem. Video sam stvari koje niko ranije nije video, video sam stvari koje niko nikad ne bi trebalo da vidi. Video sam stvari o kojima nikad neću da govorim.“ Ponovo, duga tišina. „Robsone, moram da ti kažem, sve te stvari koje sam video, plašio sam se, ali ne kao sada. Prestravljen sam, Robsone. Ja ne mogu da
boravim ovde. Osećam se kao da umirem, ne znam mogu li da se pomerim. Hoćeš li mi pomoći da siđem?“ Vagner ne vidi nikakav fizički napor, nikakvo napinjanje mišića niti pripremu, ali Robson jezdi preko praznine, podiže ruku i hvata se za potporni stub. Njiše se preko lica silosa za razmenu gasova, preleće jaz gde je Vagner zguren, grabi drugi potporni stub i pravi kolut da bi se dočekao sigurno i stabilno na pristupnom ramu. Vagner je taj ram prepuzio na šakama i kolenima. Robson pruža ruku. „Uhvati se. Gledaj samo u moje oči.“ Vagner se primiče napred. Mišići nogu su mu obamrli, gležnjevi nepouzdani. „Uzmi me za ruku.“ On poseže. Na trenutak pada napred i ponor se otvara pred njim. Tada Robsonova ruka hvata njegovu i Vagner shvata da nikada nije dodirnuo tu ruku, zagrlio to telo. Ima tu snage, blagosti i toplote. Tvrdoglavog otpora. Vagner se tetura na noge. „Gledaj u mene.“ I obilazi oko drugog razmenjivača gasova, na pristupno gazište. „Dobro si?“ „Možda povratim.“ „Nemoj nad praznim vazduhorn.“ Vagner se naslanja na ogradu, dahće, bled i preznojen. Tri puta oseća dizanje mučnine u sebi, a onda ustaje, brekće. „Hajdemo. Prva stanica, banja. Smrdiš do neba, irmao.“ Robsonov osmeh i dalje može da zaustavi svetove u orbitama. „Ni ti mi nisi baš neka majska ruža, Lobinjo.“ Vagner dugo leži u sumračnoj toploti saune. Glatki kamen pod njegovim leđima, prijatno bockanje znoja koji izbija i teče, izvlači duboki umor iz njegovih mišića. Zvezde iznad njega, postavljene u nepomična sazvežđa kupole. Puna Zemlja u plavo-belom mozaiku. Narasta. Oseća je, čak i duboko u pećinama Meseca. Zna da je to od lekova, uvek je to bilo od lekova, i njegovih ličnih fizioloških i psiholoških ritmova, ali on oseća iako ne vidi da plava poluzemlja stoji iznad Meridijana. Oseća kako ga vuče prema jedinstvu čopora. Ne može da ode. Ima dete. Dok leži na ploči skupljen u toploti, Vagnera
obuzima panika. Ne samo za ovaj već za svaki izlazak Zemlje, on će biti razdvojen od čopora. Ne zna kako će to moći da podnese. Ali podneće. Mora. Ima dete. Sombra se oglašava zvonom. Hej, izašao sam. Robson se nasadio na barsku stolicu čajdžinice u banji. Odštampao je sivi top bez ramena, sečen na stomaku, sa podvijenim manžetama i donjim delom trenerke s tri pruge. Kosa mu je veličanstvena crvenkastosmeđa pufna. „Mirišem li bolje?“, kaže Robson. Sav šija. „Eukaliptus, mentol. Kleka. Mandarina, malo sandalovine.“ Poslednji njuš. „I tračak tamjana.“ „Otkud znaš?“ „Znam ja mnogo toga u tami.“ „Želim da ti pokažem jedan trik“, izgovara Robson i vadi svoju polovinu špila iz donjeg dela trenerke. Uzme jednu kartu i čvrkne je prema Vagneru. Abrakadabra: karte više nema. „Drži je u ruci“, kaže neki glas. „Između palca i dlana. Ne možeš to da vidiš tamo gde sediš. Ja mogu.“ Magija je veština skretanja pažnje. Ruka skreće pažnju ovamo, tako da se ne vidi šta se dešava sa kartom. Ili da dolazi Prvi Koljač Makenzi metala. Deni Makenzi se naslanja na šank čajdžinice. Vidi kako Vagner pogledom traži koljače u predvorju. „Sam sam. Lepo si to izveo, kad si pronašao malog.“ „Ime mi je Robson“, plane Robson. „Ne mali, niti Robo. Robson.“ „Da, tako je“, kaže Deni Makenzi. „Izvini zbog toga. A ti…“ ovo je upućeno prodavcu čaja – „nemoj. Mogu da sredim svakog iz tvog obezbeđenja, ali ovde neće biti nevolja.“ „Šta hoćeš?“, pita Vagner. „Čujem da si došao skroz od Tvea. Tamo smo izgubili dosta goniča.“ „Jesam. Šta hoćeš?“ „Želeo sam da budem kod Tvea, ali ja sam Prvi Koljač i to me obavezuje da ostanem u Hedliju. Osim kada me Dankan pošalje da odradim nešto za njega. On hoće Robsona.“ Vagner stupa između Robsona i Denija Makenzija.
„Vagnere, svaka tebi čast, ali ti nisi neki borac“, kaže Deni. „Dankan želi lepo toplo telo između sebe i tvog brata. Usta su ti otvorena, Vagnere. Zuriš. Stvarno nisi znao? Pa gde si bio? O da, naravno. Tvoj brat je Mesečev Orao. Lukas Korta.“ „Lukas je…“ zausti Vagner. „Mislim da ćeš se ubrzo uveriti da on uopšte nije mrtav, Vagnere. Dankan želi taoca. A Lukas želi Brajsovu glavu. Dankan je previše Makenzi da bi shvatio kako Lukas nije njegov neprijatelj. Bio bi budala ako bi se svrstao među protivnike Mesečevog Orla i onoga u šta se KLR sada pretvorila. Nisam političar, ali čak i ja to uviđam. Postoji izlaz iz ovoga, Vagnere Korta.“ „Dužnik si mi, Deni Makenzi, i pozivam se na taj dug treći i poslednji put.“ „A ja ću se tome povinovati, Vagnere Korta.“ Deni Makenzi izvlači nož iz kanije unutar Armanijevog sakoa i ljubi sečivo. „Dug je u potpunosti namiren.“ Vraća nož u kaniju. „Idi negde daleko odavde, Vagnere Korta. Odlazi odmah.“ „Hvala ti“, kaže Vagner. Pruža ruku. „Nemam nameru da se rukujem s jednim posranim Kortom“, veli Deni Makenzi. Sa vrata dovikne: „Robsone. Ako umeš da izvedeš trik kartom, umeš to i sečivom. Imaj to na umu.“ „Tio Lukas je Mesečev Orao?“, pita Robson. „Ne shvatam“, kaže Vagner. „Ali shvatiću.“ Idi negde daleko odavde, rekao je Deni Makenzi. Daleko od koljača Dankana Makenzija, daleko od mahinacija Lukasa Korte. Daleko od ljubavi, topline i družine čopora. Negde daleko, gde čeka druga vrsta ljubavi. „Hodi, Najmanji Vuče.“ Deni smatra da je peščani vrt smešna afektacija. Nešto na šta bi Suni straćili resurse i onda mislili da su bogzna koliko civilizovani i superiorni. Meko i bolešljivo. Od starog Fern Galija podilazili su ga žmarci. Vlažno, zeleno, živa bića. Osećao je da mu je koža zagađena svaki put kad bi tamo ušao. Bila je to zamisao Džejd Sun. Tada je matori Bob počeo da gubi kompas. Makenziji kopaju, Makenziji tope. Naš rad je naš vrt. „Tražio sam da mi dovedeš trinaestogodišnjeg dečaka“, kaže Dankan.
„Otplatio sam dug.“ „Trebalo nam je nešto da ucenjujemo Lukasa Kortu.“ „Otplatio sam dug.“ „Posranom Korti.“ „Otplatio sam dug.“ „Jebote, izneverio si celu svoju porodicu.“ Deni Makenzi podiže levu šaku. Tamo nema malog prsta. Amputacija je bila kratka i oštra, ali podnošljiva. Njegovi sekundanti su brzo prišli da ranu sprže i sterilišu. Odbio je analgetike. Bol je podnošljiv. Razdraženost potiče prevashodno iz gubitka osećaja tamo gde su nervi bili presečeni. „Misliš da je to dovoljno?“, kaže Dankan. „Neki glupi dug časti i sve je u redu? Sve privilegije i pristupi su opozvani. Prava i dozvole poništene. Razbaštinjen si. Više nisi Makenzi. Nemaš više ime. Nemaš više dom. Nemaš više oca.“ Deniju Makenziju se trza kraj usta. „Onda neka bude tako.“ Njegove potpetice odzvanjaju na pločama dok se udaljava. Mogao je da izgazi pomno izrađene krugove i talase izvajanog peska. Zen sranja. To bi bilo jadno. Drži se staze. Zlatne brojke na njegovom čibu blede u zeleno. Diše, za sada. Potrebno mu je samo da diše dovoljno da napusti Hedli. Goniči su postrojeni u hodniku izvan kamenog vrta. Spoljna odela, sportska oprema, klasične čakšire i jakne sa kapuljačom. Ni traga retro modi iz osamdesetih godina dvadesetog veka. Ovo su radnici. Deni Makenzi ne gleda dok korača između postrojenih koljača. Dok prolazi, zglavci dodiruju čela u znak pozdrava. Iza njega raste talas aplauza, nosi ga napred. Čvrsto steže levu pesnicu. Jedva primetno klima glavom dok se okreće u liftu i vrata se zatvaraju. Na stanici čeka karta. Prve klase. Čib mu je još zelen. Zna ko je za to platio. Zauzima mesto u osmatračkom vagonu. Kada voz izbije iz tunela, on se okreće prema Hedliju. Posmatra veliku piramidu sve dok ne ostane vidljiv samo vrh, blistav od svetlosti deset hiljada sunaca. Onda nestaje i on ispod horizonta. I dalje ne oseća ništa u rani na svojoj levoj šaci.
Iver, opiljak, najtanja moguća ogrebotina igle Zemljinog svetla, šija iza prozora voza. Robson je sklupčan na sedištu, otvorenih usta, malo bali, duboko bez svesti. San je veliko vozilo isceljenja, prevaljuje velike udaljenosti obnavljanja i regeneracije. Vagner ne može da spava, ali nije budan zbog vučjeg svetla. Poslednje ostatke svoje tamne ličnosti usmerio je na vesti – lunarne i zemaljske – komentatore, kolumne, političke forume i istorijate. Počinje da shvata šta se dogodilo dok su on i Zera išli u svoju hedžru po Moru spokojstva, šta je njegov brat radio tih osamnaest meseci posle pada Korta helija, uništenja Boa Viste, Vagnerovog odlaska u izgnanstvo i uverenja na dva sveta da je Lukas Korta mrtav. On vidi da su ratovi koji su Korte i Voroncove doveli na vlast tek čarke u poređenju s bitkama koje će protresti Mesec do njegovog samog hladnog srca. Sa bitkama filozofije i politike, porodice i privilegija, moći i dinastije, zakona i slobode, prošlosti i budućnosti. Mudar vuk pronalazi skrovište. Trideset minuta do raskrsnice Hipatija, prelaska na lokalni šatl do Teofila, i Analiz. Robson se okreće u snu. Tiho ječi, naslanja se na Vagnera. Vagner grli dečaka. Tako je mršav i oštar, bez imalo mekoće ili zaobljenosti. Robson se ukopava dublje u toplotu Vagnerovog tela i Vagner se zavaljuje u sedište, opušta i gleda napolje u vitku, izdajničku Zemlju. Oslanja obraz o Robsonovu kosu. Eukaliptus, mentol. Kleka. Mandarine, sandalovina, tamjan. I Vagner Korta shvata da na kraju krajeva i nije tako teško pronaći san. Hvataljke škljocaju oko motoa. Gospa Sun grabi sigurnosni držač i za tili čas su ona i Dario desetinama metara visoko, brzo se penju uz bok tornja. Pošumljeno tle Kraljice Juga sunovraćuje se pod njima, i u sledećem dahu oni su stotinama metara visoko. Penju se i dalje. Darije gleda kroz providni mehur u stotine kula Kraljice Juga, koje spajaju pod s krovom. Posle strogih horizontalnih linija Topionice i kjaroskuro lavirinta Palate večite svetlosti, vertikalni svet je uzbudljiv. On pritiska šakama mehur. Sad su visoko kilometar, kilometar i po. Lift usporava i pušta moto na stotom nivou. Mali taksi vozi sam po spoljnom ispustu. Nema ograde.
„Ovde?“ Moto se parkirao ispred neuglednih rolo-vrata, industrijskih i bez ikakve identifikacione oznake, fizičke ili virtuelne. Ko još smešta skladište na stoti sprat tornja Džain Mao? „Ovde“, kaže gospa Sun i čeka da joj Darije ponudi ruku kako bi izašla iz vozila. A on to čini, odmah, bez podsticaja. Sitan muškarac maslinaste kože sa uredno negovanom bradom istupa kroz manja pristupna vrata u okviru većeg ulaza. Darije zapaža njegovu odeću. Elegantnu, klasičnu, divno skrojenu. Potrebna su mu samo tri koraka da dođe do svojih posetilaca, ali ti koraci su smotreni, pribrani i ekonomični poput plesnih. „Gospa Sun.“ On ljubi staričinu ruku. „Marijane.“ Otmeno odeveni muškarac se klanja. Darije prihvata pruženu ruku, oseća njegov stisak i tonus mišića. Čovek se osmehuje. „Ovaj je oprezan.“ „Crta vredna divljenja u jednom Makenziju“, veli gospa Sun. „Toliko toga za tvoj rad i oblikovanje.“ „Šta se to ovde dešava?“, pita Darije. Nalazi se na stotom nivou i putu bez ograde. Ograničene su mu mogućnosti bekstva. „Ko je ovaj čovek?“ „Ovde se dešava, dragi moj, spora i proračunata osveta“, kaže gospa Sun. „Korte su me ponizile. To ne mogu da otrpim. Poniženje zauzvrat nije adekvatna odmazda. Potrebno mi je oružje koje će iz njih iseći živo srce, kauterizovati ih, odneti im nadu i potomstvo, izbrisati ih iz istorije. Hoću da gledaju kako im deca umiru i loza im se okončava. Hoću da ti budeš moje oružje, Darije. Biće potrebno vreme za to, možda više vremena nego što mi stoji na raspolaganju, ali teši me saznanje da će posle moje smrti oni osetiti moju osvetu. Nekim ljudima je teško da izgovore tu reč: osveta. Misle da ona zvuči teatralno, oveštalo. Melodramatično. Ma kakvi. Njima je jezik previše slab za nju. Prisvoj tu reč. Okusi je.“ Elegantni muškarac se klanja gospi Sun. „Zovem se Marijano Gabrijel Demarija i direktor sam ove ustanove. Biću lično odgovoran za tvoje obrazovanje, obuku i ophođenje, Darije. Mi ovde stvaramo oružje. Dobro došao u Školu sedam zvona.“ Niko ne želi da progovori prvi, ali neko mora da zucne, u tako čudnoj situaciji gde je petoro neznanaca zaključano zajedno u kapsuli pod
pritiskom, i lete slobodno sa kraja užeta za inercioni transfer. Najpre kikot. Griža savesti preživelih. Uspeli smo! (iako je svako došao na isti način, iako na desetine ljudi svakodnevno koristi Mesečevu petlju). Onda pitanja. Dobro si? Dobro sam, a ti? Svi su dobro? Alaje to bila vožnja. Šta bi sa Oksanom? Okej? Marina? Marina? „Dobro sam“, šapuće ona. Nije, niti će ikada biti. Ništa više nikad neće biti dobro. Izgubila je jedinu osobu koju je ikad volela i koja je, ona to zna s nepokolebljivim ubeđenjem dok kapsula orbitira napolje do mesta sastanka sa ogromnim ciklerom Voroncovih, ikada volela nju. Odred napreduje niz padinu od glavne spoljne komore. Svetla na kacigama bacaju duge isprepletene zrake i padaju na nazubljene, ekspresionističke senke krhotina. Ograničeni domet zraka samo pojačava dublji mrak iza njih. Ljudska prilika u žutom oklopnom odelu podiže ruku. Odred se zaustavlja: pet prašinara u spoljnim odelima, još jedna prilika u tvrdom lunarnom oklopu. „Osvetlite“, kaže Lukas Korta. Botovi trčkaraju niz rampu u veliku tamu. Svetlost: pretureni krov paviljona, razbijeni stubovi, drveće bez lišća, zamrznuto do svojih snažnih srca. Nekoliko trenutaka kasnije još jedno svetlo se budi: pune, senzualne usne Ijanse, odblesak leda. I još jedno: kameni kanal mrtve reke, naglo zaleđen travnjak. Minut kasnije čitav tunel lave je osvetljen. Lica oriša, dramatično obasjana odozdo, gledaju u ruševine Boa Viste. Lukas Korta čuje Aleksijin brektaj na zajedničkom kanalu. „Ovde si živeo?“ „Ovo je bila palata moje majke“, kaže Lukas. Dobro se snalazi u oklopnom odelu, misli Lukas, za jednu dođoškinju. Još jedna od njenih upadljivih sposobnosti. Lukasov izgovor je to što unutrašnji skelet drži njegovu upropašćenu muskulaturu. Ovo je njegov prvi hod u vakuumu otkad je bio dete. Otkad ga je majka odvela da vidi svetlost daleke Zemlje. Ne baš, shvata on. Pet metara preko Mora plodnosti, od rovera do stanice
Mesečeve petlje. Bez odela, bez kiseonika, bez pritiska. Njegova lična Mesečeva trka. On hoda niz rampu pored skloništa. Luna je donela Lukasinja tamo i nekako mu sačuvala život. Lukasinjo je izveo Lunu pešice iz Tvea. Budalasto i briljantno. Deca. S kraja rampe na sasušeni travnjak. Njegove čizme mrve zamrznutu travu u prah. Uništenje je gore nego što je zamišljao: Lukas shvata da nikada nije zamišljao mrtvu Boa Vistu, nikada nije dopustio umu da odluta do onoga što se dogodilo tog dana kada koljači Makenzija razneli komoru za slučaj opasnosti i ispraznili palatu u vakuum. Razaranje, tamna, zaleđena smrt opsežnija je od onoga što je zamišljao ali manja nego što je strahovao. On nikada nije voleo Boa Vistu, ne onako kako su je voleli Rafa i Lusika, Luna i Lukasinjo, Adrijana ju je obožavala. On je više voleo Žoao de Deus, udaljenost od porodičnih zahteva i drama, sa stanom čiji je balkon gledao na Prospekt Kondakove, i najboljom zvučnom sobom na dva sveta. Sada je ova mrtva grdosija njegova i on će je uzeti. Ceo svet je njegov. Njegov odred se okuplja oko njega: posebno odabrane eskolte, svi do jednog stari nameštenici Korta helija. „Senjor Korta?“ „Koliko nam treba da počnemo?“
Rečnik Na Mesecu se govori mnogim jezicima, i rečnik veselo pozajmljuje reči iz kineskog, portugalskog, ruskog, jorube, španskog, arapskog, akanskog. A: uobičajena skraćenica za aseksualno Abusua: grupa ljudi koji dele zajedničkog pretka po majci; AKA održava njih i njihove svadbene tabue kako bi očuvala genetsku raznovrsnost Adinkra: akanski vizuelni simboli koji predstavljaju koncepte ili aforizme; u širokoj upotrebi u porodici Asamoa Amor: Ljubavnik/partner Amorija: poliamorija, jedna od mnogih formi partnerstva i brakova na Mesecu Anžinjo (anjinho): anđelčić, izraz Korta od milošte Banja (баня): ruska sauna i parno kupatilo Crna zvezda: površinski radnik AKA (izveden iz nadimka za fudbalsku reprezentaciju Gane) Četiri elementala: vazduh, voda, ugljenik i podaci; osnovna roba za lunarnu egzistenciju, koja se plaća dnevno preko čib-sistema Čib: malo virtuelno okno u interaktivnom kontaktnom sočivu koje prikazuje stanje na ličnom računu sa Četiri elementala Dođoš: pridošlica na Mesecu Đunši (junshi): drugi u lancu komande u površinskom odredu Taijanga Ekata: jedinstvo, grupni um vučjeg čopora Eskolta (escolta): telohranitelj Galah: australijski kakadu ružičastih grudi, u slengu termin za bučnog kretena Globo: pojednostavljena forma engleskog, lingua franca na Mesecu, sa kodifikovanim izgovorom koji razumeju mašine Gonič: u slengu Makenzi metala, površinski radnik Gupšup (Gupshup): glavni trač-kanal na lunarnoj društvenoj mreži Irma/irmao (irmã/irmão): sestra/brat Keđi-oko (keji-oko): drugi supružnik
Korasao (coração): srce moje; izraz od milošte Kotoko: veče AKA, sa rotirajućim članstvom Kuožao (kuozhao): maska za prašinu Ladeira: stepenište koje vodi s jednog nivoa kvadre na drugi Laoda: šef površinskog odreda Taijanga Laovej: sleng na mandarinskom kineskom za one koji nisu Kinezi Madrinja (madrinha): surogat-majka; bukvalno „kuma“ Mai/mamai (Mãe/Mamãe): majka/mama Mijudo (tniudo): dete Moto: automatski taksi sa tri točka Nana: termin Ašantija za poštovanje prema starijima Nikah: bračni ugovor; termin potiče iz arapskog Oko: supružnik u braku Omahene: generalni direktor AKA, u rotaciji sa osmogodišnjim ciklusima Orise (orixa): božanstva i sveci u sinkretičkoj afrobrazilskoj religiji umbanda Santinjos: „mali sveci“; u slengu naziv za stanovnike Žoao de Deusa Saudade: nostalgična melankolija; sofisticirani i suštinski element muzike bosa nove Tija/tio (tia/tio): tetka/teča, strina/stric, ujna/ujak Zabalini (zabbaleen): organski reciklatori slobodnjaci koji ono što pronađu prodaju KLR, kao vlasniku sveg organskog materijala Zatočnik: unajmljeni borac u suđenju dvobojem: bukvalno branilac, zastupnik
Lunarni kalendar Lunarni kalendar je podeljen u dvanaest luna koji su imena dobili po znacima Zodijaka: Ovan, Bik, Blizanci, Rak, Lav, Devica, Vaga, Škorpija, Strelac, Jarac, Vodolija, Ribe, plus dan Nove godine na početku Ovna. Dani u svakoj luni izvode se iz havajskog sistema nazivanja svakog dana po različitoj Mesečevoj fazi. Stoga jedna luna ima trideset dana i nema sedmice. 1: Hilo 2: Hoaka 3: Ku Kahi 4: Ku Lua 5: Ku Kolu 6: Ku Pau 7: ’Ole Ku Kahi 8: ’Ole Ku Lua 9: ’Ole Ku Kolu 10: ’Ole Ku Pau 11: Huna 12: Mohalu 13: Hua 14: Akua 15: Hoku 16: Mahealani 17: Kulua 18: Lā’au Kū Kahi 19: Lā’au Kuū Lua 20: Lā’au Pau 21: ’Ole Kū Kahi 22: ’Ole Kū Lua
23: ’Ole Pau 24: Kāloa Ku Kahi 25: Kāloa Ku Lua 26: Kāloa Pau 27: Kane 28: Lono 29: Mauli 30: Muku Osim toga, veći gradovi (sa izuzetkom Kraljice Juga) primenjuju sistem tri smene: manhã, tarde, noite. Svaka smena traje osam sati. Podne u smeni manhã je 8 uveče u smeni tarde i 4 ujutro u smeni noite.
O piscu IJAN MEKDONALD je rođen 1960. u Mančesteru, u Engleskoj, od majke Irkinje i oca Škota. S porodicom se preselio 1965. u Severnu Irsku. Dobitnik je nagrade Lokus, nagrade Britanske asocijacije za naučnu fantastiku i Memorijalne nagrade Džona V. Kembela. Živi i radi u Belfastu.
Fusnote [←1] Mađioničarska tehnika s kartama koju je izmislio japanski mađioničar Tenkaj (stvarno ime mu je bilo Tejiđiro Išida). (Prim. prev.) [←2] Usamljeni lunarni krater u jugoistočnom delu Mora spokojstva. (Prim. prev.) [←3] Kin.: nainai – baka; laowai – nekada pogrdna reč za strance. (Prim. prev.) [←4] Nazivi dva kratera na Mesecu. (Prim. prev.)