poteškoću. Kada je konačno pronašla reči, progovorila je ho, pa sam morao da se nagnem prema njoj. “Nemam ništa pro v metode kao takve, ipak je to naš posao, radimo šta moramo. Ali negde postoji granica. Bar za neke od nas. Na primer, da tog dečaka što živi u Sforci s majkom, Antona.. Trgnuo sam se. Luka Duali i njegova dvadeset godina mlađa supruga bili su dobri ljudi, u onoj meri u kojoj boga i moćni čelnici kartela mogu to bi . Imali su troje lepo vaspitane dece, prema kojima sam se odnosio s uzdržanom uč vošću, kao i oni prema meni. Drugačije je bilo sa Antonom, kuvaričinim petogodišnjim sinom koji je živeo u stanu za poslugu u suterenu i koji me je toliko podsećao na Benjamina da sam se jedva opirao da se ne vežem svim srcem za njega. Judit Sabo je zaćutala, možda je prime la da me je pomen tog imena pogodio u slabu tačku. Nakašljala se i nastavila: “Anton je, dakle, izabran da bude mačka”, rekla je. Već sam se bio pridigao od stola. “Prekasno je, Lukase. Sedi.” Pogledao sam je. Glas joj je bio postojan, ali mi se učinilo da vidim suze u njenim plavim očima. Nisam znao ništa osim da sam ponovo bio onaj skakač. Tek posle nekoliko dana, nakon saslušanja očevidaca i forenzičkog uviđaja, saznao se sled događaja. Dok su Đualijevu decu na svakom koraku progonili telohranitelji – u kući, školi, na časovima baleta, treninzima karatea i druženjima – to nije obuhvatalo decu posluge. Svi zaposleni bivali su podvrgnu pretresu prilikom ulaska i izlaska iz zamka, jer je izdaja ipak u čovekovoj prirodi, ali se smatralo malo verovatnim da neko od njih bude otet, naročito pošto su potpisivali ugovor koji je poslodavca oslobađao odgovornos u takvim slučajevima. Kada se tog popodneva Anton vra o iz škole sat kasnije nego obično, bilo mu je loše i ispričao je majci kako ga je, dok se vraćao kroz park Sempione, presreo neki čovek. Stavio mu je krpu na lice i Antonu se zacrnilo pred očima. Nije znao koliko je vremena prošlo kada se probudio u jednom žbunu velikog parka u centru grada. Boleli su ga grlo i jednjak, ali se inače osećao dobro. Kad su ga zamolili da opiše tog čoveka, Anton se jedino se o da je on nosio kaput iako je bilo toplo.
Majka se obra la Luki Đualiju, koji je odmah pozvao policiju i lekara. Lekar je utvrdio da je dečaku natečeno grlo i da uzrok bolova može bi to što mu je nešto – nije izneo pretpostavku šta – bilo ugurano niz grlo. Više nije mogao da kaže bez detaljnijeg pregleda. U policijskom izveštaju pisalo je da je četvoro policajaca prilazilo ulazu u tvrđavu kada je došlo do eksplozije. Snaga eksploziva u žela nskim kesama koje su završile u dečakovom želucu ne bi bila dovoljna da ubije Luku Đualija i njegovu ženu da su oni bili u svom krilu tvrđave, a Anton u stanu za poslugu. Među m, kao što sam rekao, njih dvoje su bili dobri ljudi i ne samo da su se nalazili u Antonovoj blizini već su bili u istoj prostoriji kao i on. Kad su se policija i vatrogasci probili kroz ruševine, ustanovili su da od njih nije ostalo mnogo toga. Te pojedinos još nisam znao dok sam sedeo u jednom od najboljih milanskih restorana i gledao Judit Sabo u plave oči. Znao sam samo da je Anton stradao, a sa njim verovatno i Luka Duali. Da sam omanuo u svom zadatku i da je sada već kasno. Shva o sam tada i da se Judit Sabo nije šalila kad mi je rekla da ću prežive samo ako ne budem zakasnio. “Onda na balu”, rekao sam. “Nije trebalo da te pus m.” “Ne, nije trebalo. Ali hteo si da pošalješ poruku Greku, zar ne?” Oćutao sam. “Pozvala si me ovamo da ne bih bio u zamku kad dečak s gne kući. Zašto?” “Na balu sam shva la koliko znaš svoj posao. Nanjušio bi nešto i možda bi spasao Luku Đualija.” “Da li je Grekova odluka bila da me namamiš na ovu večeru?” “Greko odlučuje o svim opera vnim pojedinos ma.” “Ali?” “Ali ovo je bilo na moj predlog.” “Zašto? Kao što vidiš, precenila si moju sposobnost da nanjušim bilo šta. Kad si me pozvala ovamo, pomislio sam...” Zaćutao sam i pri snuo oči kažiprstom i palcem. “Šta si mislio?”, pitala je ho. Teško sam uzdahnuo. “Da si zainteresovana za mene.”
“Razumem”, rekla je i preklopila moju slobodnu šaku svojom. “Ali ne grešiš. Jesam zainteresovana za tebe.” Pogledao sam njenu ruku. “Stvarno?” “Sklonila sam te prvenstveno da ne bi i stradao. I si mene prošli put oslobodio. A nisi morao, mislim da nisi to ni nameravao. Sada je bio red na mene da uzvra m milost.” “Milost nije isto što i zainteresovanost.” “Ali već sam rekla – treba mi novi klijent. Mislim da sam prošlog upravo izgubila.” Oborila je pogled ne sklanjajući ruku s moje. Slobodnom je podigla salvetu sa svog krila i pružila mi je. “Plačeš”, izves la me je. I tako je to počelo između Judit i mene. Sa suzama. Da li će se tako i završi ? Šesto zvonjenje. Sedmo. Osmo. Već sam hteo da prekinem. “Gde si, lover boy!”81 Tuširala sam se.” Tek kad sam ponovo udahnuo, shva o sam da dotad nisam disao. “Šta se dešava?”, pitala je zabrinuto kao da tumači moje ćutanje. “Zarobljen sam u jednom stanu sa jednim nemim dečakom.” “Đo”, rekla je i pre nego što sam dovršio rečenicu. “Da”, rekao sam. “Uplašio sam se da je i tebe pronašao.” “Već sam rekla da me ovde nikad neće pronaći.” “Judit, svako svakog može da pronađe.” “Gde si?” “Nije važno, ne možeš mi pomoći. Samo sam hteo da čujem da si bezbedna.” “Lukase, reci mi gde. “Dobro znaš da će pokuša da dođe do tebe preko mene. Ne mrdaj. Draga. Čak ni u toj situaciji nisam uspeo da prevalim preko jezika da je volim. Te reći su i dalje bile rezervisane za Mariju i Benjamina. Tokom h godinu dana koliko smo Judit i ja bili zajedno, pomišljao sam kako ću jednog dana možda moći to da kažem i njoj. Ali ma koliko da me je Judit opčinila,
zanimala i u svakom pogledu usrećila, postojala su neka vrata koja su još bila zatvorena i zaključana. “... stvarno mi mnogo značiš.” “Lukase!” Prekinuo sam vezu. I oslonio se o zid. Pogledao sam na sat. Radio je pro v mene, toliko sam shva o, ali zašto mi je uopšte dao toliko vremena? Zašto je rizikovao da pozovem saveznike koji bi došli da me izbave? Ili čak policiju? Zato što je znao da nemam saveznike, bar ne one koji bi se suprotstavili velikom Đou Greku. A kad se policija poslednji put umešala u obračun među vozačima, bilo tu nedužnih dečaka iskorišćenih kao mamac ili ne? Dečak poskoči kad sam udario šakom o zid. “Sve je u redu”, rekao sam mu. “Samo pokušavam da razmislim.” Prislonio sam ruku na čelo. Greko nije bio lud, bar ne u smislu da ne postupa racionalno. Stvar je bila u tome što njegov poremećaj ličnos – precizna dijagnoza bi glasila maligni narcisizam, koji se uglavnom poklapa sa psihopatskom ličnošću – barata drugačijom racionalnošću od takozvane normalne. Ako sam hteo da predvidim njegov sledeći potez, morao sam da ga razumem. Obojica smo bili osvetnici, ali je tu prestajala sva sličnost. Ja sam poveo krstaški pohod na kartele u potrazi za duševnim pročišćenjem, olakšanjem za bol, ali i iz principa. Želeo sam da doprinesem rušenju svetskog poretka u kojem sva moć pripadne najpohlepnijem i najbezobzirnijem lovcu na profit. Greko nije hteo da me muči iz principa, već radi pos zanja kratkotrajnog sadis čkog zadovoljstva. A za to zadovoljstvo bio je spreman da žrtvuje i nevine ljudi. Eto. To je morao bi odgovor na pitanje zašto me nije odmah ubio ili započeo mučenje. Njegovo zadovoljstvo bi tad bilo prekratko. Hteo je prvo da uživa u tome što ja znam šta mi se sprema. Eto to, moj strah, to je bilo njegovo predjelo. Razmislio sam malo o tom zaključku. Nešto mi je ipak škripalo. Zaključio sam kako samo želi da me vidi da pa m, ali taj zaključak mi je upravo on i servirao, usadio, to je bilo ono što on hoće da ja mislim. Previše jednostavno. Hteo je on još nešto. Šta želi jedan narcis? Želi potvrdu. Želi da zna da je najbolji. Ili, što je još važnije, da drugi znaju da je on najbolji.
Pa naravno. Hteo je da pokaže celoj branši i svim kartelima da je bolji od mene. Dotad sam radio tačno ono što je i hteo od mene. Potrčao sam da spasem dečaka, prebacio sam nas u taj drugi stan, upotrebio sekira za ono za šta je bila predviđena i... Sledio sam se. I... pozvao sam Judit. On me je isprovocirao da to uradim, hteo je da to uradim. Zašto? Telefonski razgovori se nisu mogli pra ni su se telefoni mogli locira kao nekad. Ponovo sam dohva o telefon i ukucao njeno ime. Nije zvonilo. Pogledao sam ekran. Simbol je pokazivao ne samo da je signal oslabio već da ga uopšte nema. Prišao sam prozoru, proturio telefon napolje. I dalje nije bilo signala. To nije bilo moguće, u centru Milana. U stvari, bilo je sasvim moguće. Ako bi neko postavio uređaj za ometanje signala u prostoriju i mogao da uključuje i isključuje ometanje po svom nahođenju. Pregledao sam zidove tragajući za mestom gde je Greko mogao da smes tu ku ju. U tavanicu? Da li je ugradio taj uređaj za ometanje da ne bih pozvao još nekog, pošto sam – sasvim predvidivo – pozvao Judit? Biće da je Greko ipak mislio da imam nekog kog sam mogao da pozovem i ko bi podmetnuo klip u točak njegovih planova. Prihva . Prihva da ta mogućnost više ne postoji. Morao sam presta da razmišljam zašto bi Greko želeo da ja pozovem Judit, pošto više nisam mogao uradi ništa povodom toga. Ovako je bar znala da je on započeo rat i morao sam joj verova da joj se ne može ući u trag preko telefona i da on ne zna gde je njen stan. Ni ja nisam znao gde je taj stan. Pogledao sam na sat. Pa u dečaka. Nisam sumnjao u Grekovu spremnost da upotrebi bojni otrov, uradio je to i ranije. Kada je jednom najsposobniji izumitelj najvećeg od tri elektrokartela ostavio svoj automobil u servisu, Greko je podmi o automehaničara, ušunjao se preko noći u servis i prilično lako ubacio ampulu tog otrova u menjač tako da se ampula otvori kada izumitelj bude prebacio u najveću brzinu. Sutradan su automobil preuzeli radnici kartelskog obezbeđenja, uverili se da nema eksploziva i odvezli ga prometnim gradskim ulicama do izumiteljeve kuće. Tek kada je posle nekoliko dana
izumitelj pošao u letnjikovac na obali jezera Komo, automobil je izašao na auto-put, gde je imalo smisla prebaci u najveću brzinu. Automobil je sleteo s jednog visokog nadvožnjaka, prevrnuo se i smrskao se o kaldrmu seoskog trga odmah ispod. Iako je slučaj zvanično proglašen saobraćajnom nesrećom, unutar kartela se znalo da je pravi uzrok bojni otrov zato što se u slučaju smr osoba koje su važne za konkurentnost kompanije uvek vrši obdukcija – uvek postoji sumnja da su ubijene. Među m, Judit je tvrdila da je taj elektro-kartel bio raspoložen da sakrije od javnos slabost svojih bezbednosnih procedura. Ironično je bilo to što se među vozačima proširila priča da sam ja bio zaslužan za tu likvidaciju samo zato što sam jednom prilikom odgovorio na pitanje drugog vozača limuzina kako smaknu izvesnog hemičara kog je čuvala omanja armija u utvrđenju koje je napuštao samo kada bi se povezao blindiranim automobilom sa ličnim vozačem i telohraniteljima na skijanje u planine oko Bergama. Predložio sam da se uđe u trag tom ličnom vozaču i da se on bez svog znanja podvrgne hipnozi prilikom koje mu treba ubaci okidač koji bi ga – čim čuje ili pročita tu reč – momentalno uspavao. Na taj način hipno sane osobe deluju sasvim normalno i tako se i osećaju. Predložio sam da okidač bude ime nekog mesta koje će vozač nužno pročita sa table na nekoj od najbržih i najopasnijih deonica između Milana i Bergama. Ne znam da li je taj moj predlog s gao do Greka i inspirisao ga, ni šta je on mislio o tome što sam ja pobrao zasluge. Suš na je da sam to nikad ne bih uradio, nikad ne bih prihva o posao u kojem treba da stradaju nevini ljudi. Ponovo sam pogledao na sat. Vreme nije teklo prebrzo, prolazilo je sporo, ali sam ja razmišljao još sporije. Morao sam da izvučem dečaka iz stana pre nego što puste bojni otrov. A ako bih zamolio ljude na ulici da skinu tendu s neke od prodavnica, pa da je drže tako da dečak skoči na nju? Prišao sam prozoru i pogledao dole. Ulica je bila sasvim pusta, izuzev jednog uniformisanog policajca. “Hej!”, uzviknuo sam ne razmislivši. “Treba mi pomoć!”
Uniformisani je pogledao naviše. Nije mi se odazvao ni se pomerio. Iako je stajao predaleko da bih mu video crte lica, video sam da mu je glava bila kao zakucana na krupno telo. Pešačka ulica je na oba kraja kvarta bila zagrađena policijskom trakom, sigurno lažnom kao i policajčeva uniforma. Zažmurio sam opsovavši u sebi. U toj uniformi i tako krupan, sigurno je lako ubedio okupljene da se raziđu. Uostalom, drama se bila okončala, požar se ugasio, a dečak i ja smo naoko bili spaseni. Pogledao sam niz fasadu preko ulice. Pokušao sam da izbrojim metre. Lažni policajac je prešao ulicu i ušao na kapiju ispod mene. Vra o sam se u sobu i osmotrio stan. Zaključak je bio onaj stari. Unutra smo bili samo mi, če ri zida, jedna vatrogasna sekira i mrtav pas iz dva dela. Obišao sam zidove lupkajući. Cigla. “Znaš li da pišeš?”, pitao sam dečaka. Klimnuo je. Izvadio sam Montegrapino penkalo iz unutrašnjeg džepa i pružio mu ga. “Kako se zoveš?”, pitao sam zavrćući rukav kaputa da mi napiše na belom rukavu košulje, ali je on bio natopljen krvlju od ujeda, a pre nego što sam s gao da zavrnem drugi rukav, dečak je prišao zidu i na svetloplavom tapetu napisao: “Oskar, osam godina.” Pročitao sam to naglas. “Drago mi je, Oskare, ja sam Lukas. Znaš šta? Moramo te izbavi odavde.” Već sam izračunao. Do ulice je verovatno bilo osamnaest metara. Ako bih uvezao svoj kaput, košulju i pantalone, mogao bih da ga spus m če ri metra. Sa njegovom odećom, šest. Verovatno bih mogao da ga pus m sa visine od če ri metra i da prođe bez težih povreda. Ali i za to mi je trebalo još osam metara. Gde to da nađem u stanu u kojem nema apsolutno ničeg? Pogledao sam psa. Tokom studija psihologije nismo mnogo učili o anatomiji, ali sam – pored toga da je kost koja odvaja očnu duplju od lobanje tanka kao papir – zapam o da u čovekovo telo stane osam metara creva. Jednog jedinog, neprekinutog creva koje vodi od jednjaka do analnog otvora. Koliku težinu to crevo može da izdrži? Se o sam se svog strica iz Minhena koji nam je služio one uvezane kobasice u crevu. Kao
dečak sam pokušavao da ih otkinem jednu od druge, ali sam na kraju uvek morao da se uhva m za nož. Podigao sam sekiru. “Oskare, možeš li da mi pomogneš?” Dečak me je pogledao razrogačenih očiju, ali je klimnuo. Pokazao sam mu kako da drži pseći trup između kolena i gurne prednje šape u stranu i unatraške kako bi se trbuh psa zategnuo i olakšao mi pristup. “Zažmuri”, rekao sam. Čudo jedno koliko smo mi sisari krhka bića. Samo sam zagrebao oštrom ivicom sekire i sva utroba se prosula. Kao i smrad. Odmah sam počeo da izvlačim crevo trudeći se da dišem na nos. Bilo mi je teško da se snađem u svoj toj krvi i sluzi, ali mi se učinilo da sam pronašao oba kraja, pa sam ih odsekao. Onda sam uvezao čvorove da zatvorim otvore. Nije mi izgledalo kao da tu ima osam metara, već najviše pet. Ali tkivo je delovalo elas čno, možda bi se uz opterećenje moglo razvući do osam. Skinuo sam odeću i uvezao je mornarskim čvorom. Trebalo mi je malo više vremena jer dugo nisam vežbao te čvorove kojima me je naučio otac dok je mislio da ću se takmiči u jedriličarstvu kao i on sam. Posle dosta neuspeha, na kraju sam ih nekako uvezao, ali kad je trebalo pričvrs crevo za rukav kaputa, to više nije išlo; rukav bi samo skliznuo kroz čvor. Pokušao sam da se koncentrišem dok sam sedeo na podu u gaćama i drhtao na hladnim nale ma vetra kroz prozor. Nije vredelo. Glasno sam opsovao i video da je prošlo više od pola sata otkako je Greko počeo odbrojavanje. Pokušao sam opet, sa još dužom omčom, ali je glatko, sluzavo crevo samo opet skliznulo kroz čvor. Bacivši crevo i kaput, legao sam poleđuške na pod, prekrio lice smrdljivim, krvavim šakama i ose o suze kako naviru. Đoterao me je tačno tamo gde je hteo. Mala šaka je sklonila moju s lica. Pogledao sam ka svetlos i video da mi Oskar nešto pokazuje. Bili su to crevo i rukav. Vezani. Dohva o sam ih i pokušao da ih razdvojim, ali je čvor držao. S nevericom sam pogledao petlju, bila mi je odnekud poznata. Zastavni čvor. Tada sam se se o šta mi je otac rekao kad sam mu saopš o
da ćemo se Marija i ja venča : za neke žene se treba veza pašnjakom, lako se veže, lako i razveže, ali kad se oženiš, vezuješ se zastavnim čvorom: što ga više razvlačiš, to se čvršće uvezuje. “Gde si naučio..počeo sam. Salu rao mi je s dva prsta. “Mladi izviđači?” Klimnuo je. Utom mi je telefon – koji sam spus o na pod pored ključeva i novčanika – zabrujao. Dohva o sam ga. Novi poziv preko Fejstajma. Vra o mi se signal. Prihva o sam poziv i lice Đoa Greka je ispunilo ekran. “Zdravo, Lukase. S gla je. Vidi, upravo se parkirala pred mojom kućom.” Prineo je telefon ekranu računara. Ugledao sam ulicu, očigledno u jednom od otmenih krajeva grada i alfa romeo čija su se vrata upravo otvorila. Ose o sam se kao da mi je neko ubrizgao ledenu vodu u grudi. Žena koja je izašla iz automobila i prešla ulicu kretala se kao profesionalac. I kao kraljica. Iz pozadine se začuo Grekov glas: “Kad ne možeš da ih pronađeš, moraš se pobrinu da dođu tebi.” Judit je bila u crvenom kaputu koji je uvek oblačila kad ide da pregovara. Kad – kako bi ona to rekla – polazi u rat. Uvek bi ga skinula pre početka sastanka. Ispod je nosila nevino čistu, belu bluzu. Ona je simbolizovala neispisan list. Spremnost na kompromise. A pre nego što bi opet obukla kaput, uvek bi, uvek, imala pos gnut dogovor za sebe i svog klijenta. Bilo je to sasvim očekivano kad sam naknadno pomislio, kao što uvek razumeš genijalni šahovski potez tek pošto ga vidiš. Đo Greko je sa Judit bio duže nego ja, pa ju je bolje poznavao. Uz to je bio bolji šahista od mene. Znao je da ću je pozva čim je izgovorio one reči: “Ti i ja smo svakako sami pošto nam je obojici ona oduzeta.” A znao je i šta će ona uradi kad bude saznala da me je Greko zarobio. O ći će njemu da pokuša jedino što joj je preostalo, a u čemu je najbolja. Da pregovara. Na ekranu se ponovo pojavilo Grekovo iscereno lice. “Izgledaš mi kao da si shva o šta će da se desi, Lukase. Kraljica će umre . Sve je izgubljeno. Ili...?” Nastavio je drama čnim glasom voditelja onih televizijskih igara koje
je tokijski kartel stalno izbacivao. “Ili je ipak možeš spasi . Znaš šta? Pružam priliku da me zaustaviš. Iskoris svoje glavno oružje, veliki Lukas Majer će hipno sa strašnog Đoa Greka i spasi svet! Hajde, imaš petnaestak sekundi pre nego što s gne.” Greko se izbečio da pokaže kako je spreman za hipnozu. Progutao sam pljuvačku. Greko je izvio tanku, friziranu obrvu. “Šta ne valja?” “Vidi...”, počeo sam. “Šta se desilo, Lukase? Trema? Imaš li tremu i od jebanja?” Oćutao sam. “U redu, to baš i nije bilo fer”, poče Greko. “Vidiš, onaj psiholog što sam ga ponudio predložio je da me izleći hipnozom od depresije, ali kad smo pokušali, ispostavilo se da to ne radi na meni. Rekao je da je tako zbog mog takozvanog poremećaja ličnos . Imun sam. Mora postoja neka prednost toga što si lud.” Njegov smeh – ono t i otegnuto s – zvučao je kao bušna guma na biciklu. Potom je nestao s ekrana. Telefon je očito stavio na policu ili nešto slično, video sam nešto nalik na predsoblje i hrastova vrata sa interfonom. Začula se prodorna zvonjava. Đo Greko je ponovo ušao u kadar, leđima okrenut meni, ono belo odelo je doslovce sijalo. Izgledalo je da drži nešto u ruci, ispred sebe kako to ne bih video. Slobodnom rukom je dohva o slušalicu. “Da?” Pauza. Za m, iznenađenim tonom: “Ma otkud , draga? Pa divno, dugo se nismo videli. Naravno, naravno, nisi zaboravila gde si nekad živela.” S snuo je taster da otvori kapiju, u daljini se čulo zujanje i otvaranje vrata. Mislio sam da će mi telefon pući u ruci koliko sam ga stezao. Kako je Judit, koja je toliko pametna i tako dobro poznaje Greka, mogla da ne vidi zamku, da ne shva da ju je izmamio iz skrovišta koristeći mene? Čim sam to pomislio, znao sam odgovor. Naravno da je shva la, ali je svejedno došla. Nije bilo drugih opcija, to joj je bila jedina mogućnost da me spase. Zaplakao sam. Nisu mi potekle suze, ali celim sam telom plakao. Poželeo sam tad da sam je slagao. Da sam joj rekao da je volim, da sam joj pružio bar to. Jer ona će umre . A ja ću to gleda .
Greko je pobedonosno okrenuo svinjsko lice prema meni. Sad sam video šta drži u ruci. Karambit. Nož sa krivom drškom i kratkim sečivom nalik na očnjak. Nož kojim možeš zamahnu , ubos i ujes . I koji neće iskliznu pošto se zarije. Želeo sam da prekinem vezu, ali se nisam mogao natera na to. Greko se opet okrenuo da otvori vrata, držeći nož iza leđa tako da ga samo ja vidim. Na vra ma se pojavila ona. Bledog lica, zajapurena u obrazima. Zagrlila ga je, a Greko ju je pus o ne pomerajući ruku s leđa. Sada sam ih video oboje iz profila. “Beži!”, viknuo sam u telefon. “Beži, Judit, hoće da te ubije!“ Nije reagovala. Greko je očito bio isključio zvuk na telefonu. “Baš mi je drago”, rekao je glasom koji je odsečno odjeknuo u predsoblju. “Čemu dugujem za ovo zadovoljstvo?” “Pokajala sam se”, rekla je Judit zadihano. “Zbog čega?” “Zbog toga što sam te ostavila. Mnogo sam razmišljala o tome. Hoćeš li me primi ?” “Opa”, rekao je. “I pre nego što si skinula kaput?” “Hoćeš li?” Greko se zakla o u cipelama. “Hoću..počeo je, pa se ujeo za gornju usnu, “da mi se Judit Sabo vra .” Isprekidano dišući, osmehnula se i prinela ruku grudima. “Kako sam srećna, Đo, nedostajao si mi. Konačno sam to shva la. Samo mi je trebalo vremena, opros .” “Opraštam .” “Eto, vra la sam se.” Zakoračila je prema njemu šireći ruke, ali je Greko uzmaknuo. Zastala je i zbunjeno ga pogledala. “Pokaži mi jezik”, rekao je ho. Na trenutak je Judit izgledala kao da ju je ošamario, ali se brzo sabrala i osmehnula. “Pa, Đo, otkud...” “Jezik!”
Izgledalo je kao da joj je potrebna velika koncentracija, kao da je to motorički veoma složen zadatak. Napola je otvorila usta i isplazila svoj ružičas jezik. Greko se gotovo žalosno osmehnuo pogledavši njen isplaženi jezik. “Dobro znaš da bih voleo da mi se Judit vra . Ona Judit koja si nekad bila. Pre nego što si postala ona druga, ona koja me je izdala.” Jezik je nestao. “Đo, dušo...” Zakoračila je prema njemu, ali je Greko ponovo uzmakao. “Šta je bilo?”, pitala je. “Zar me se plašiš? Tvoji ljudi su me pretresli na kapiji.” “Ne plašim se, ali ako bi nekog trebalo da se plašim, to bi bila . Moram da se divim tvojoj petlji. Ali oduvek si branila one koje voliš. Zato sam i znao da ćeš doći. To je tvoj metod. Pravo na izvor.” “Kako to misliš?” “Ma daj, Judit, umeš da glumiš bolje od toga.” “Đo, sad stvarno ne razumem šta to znači.” Ali ja sam razumeo. Tako je glasila njena mantra u poslu: idi pravo na izvor. Kada bi joj se obra li za neki posao, što se, iz očekivanih razloga, gotovo uvek odvijalo preko posrednika, ona bi se postarala da sazna ko je konačni poručilac i o šla pravo njemu. To je uvek bilo riskantno, mogla je da ispus posao ili da dođe u opasnost, ali je uvek insis rala da ode pravo na izvor i tu pregovara o ceni i uslovima. Cena bi, smatrala je, bila bolja bez gomile posrednika koji bi uzeli svoj procenat, a sprečavali su se nesporazumi u pogledu toga šta je uključeno u našu uslugu, a šta nije. Menije takva metoda odgovarala zato što sam želeo da znam cilj, kao i planirani ishod svog zadatka. Moj put do raja bio je popločan tuđim zlim namerama, pa sam se morao uveri da neće pobedi veće zlo. “Možda, tu Judit Sabo bih možda prihva o kada bi mi se vra la. Sviđa mi se tvoj jezik. Došla si da pregovaraš. Pa da počnemo. Šta dobijam ako poštedim tvog psihologa?” Odmahnula je glavom. “Đo, on je za mene uveliko prošlost. Ali da, podrazumeva se da mu ne naudiš.”
Greko je zabacio glavu i nasmejao se svojim t-s smehom. Praseće oči su mu utonule u obraze. “Daj, Judit, pa kad pregovaraš, moraš malo bolje da lažeš. Znaš li šta bih ja voleo?” Stresao sam se kada je pružio ruku da joj pomiluje obraz. “Voleo bih da si i mene toliko volela, pa da uradiš to što sad radiš za njega.” Pogledala ga je zinuvši. Jednu ruku je još držao na njenom obrazu, a drugom je stegnuo dršku noža iza leđa. Video sam da joj naviru suze u oči, da joj se telo zgrčilo, već je napola podigla ruku da se zaš . Otprilike je znala šta se sprema. Najverovatniji ishod. I znala je da više nema vremena za kajanje. “Hello...”, počeo je. “Ne!”, vrisnula je. “Ne!”, vrisnuo sam. “... I’m Greco”, dovršio je. Zamahnuo je nožem u kratkom luku, tako brzo da je ostavio srebrni trag u vazduhu. Judit je piljila u njega i u nož. Oštrica je bila čista, ali joj se koža na grlu otvorila. Onda je potekla krv. Podigla je ruke kao da š kaput, magični kaput od krvi. Ali kada se uhva la za grlo, pri sak je porastao i tanki mlazovi krvi su joj šikljali kroz prste. Greko je ustuknuo, ali prekasno, nekoliko kapi krvi su pogodile beli sako. Judit su izdale noge i pala je na kolena. Pogled joj je već bio staklast, mozak više nije dobijao kiseonik. Ruke joj beživotno skliznuše sa grla, mlaz krvi je već bio slabiji. Telo joj se kla lo na kolenima sekundu ili dve, a onda je pala naglavačke i udarila čelom o kameni pod. Vrisnuo sam u telefon. Greko je oborio pogled, ali ne ka Judit, već ka rukavu, pokušavajući da otare krv. Onda je prišao telefonu. Prestao sam da vriš m tek kada je njegova maska od lica ispunila telefon. Pogledao me je ćutke, s tobož ožalošćenim i ozbiljnim izrazom na licu. Da li mu je stvarno bilo žao? Ili je glumio saučešće, parodirajući profesionalno ozbiljnog pogrebnika? “Tik-tak”, reče Greko. “Tik-tak.” Onda je prekinuo vezu. Ukucao sam broj policije i pozvao.
Bilo je, naravno, kasno, već sam ponovo izgubio signal. Sručio sam se na pod. Posle nekog vremena ose o sam dodir ruke na glavi. Potapšala me je. Pogledao sam i video Oskara. Uperio je prstom u zid, u red koje mi je napisao. Biće bolje. Onda me je zagrlio, tako neočekivano da nisam s gao da ga odgurnem. Samo sam zažmurio i zagrlio i ja njega. Suze su potekle, ali sam uspeo da ne jecam. Posle nekog vremena sam ga odmakao od sebe. “Oskare, imao sam sina kao što si . On je poginuo. Zato sam ovako tužan. Ne želim da i stradaš.” Oskar je klimnuo, da iskaže saglasnost s m ili razumevanje. Pogledao sam ga, njegov prljavi ali elegantni sako. Posle sam mu, dok smo pažljivo vezivali sve što imamo od odeće i creva, pričao o Benjaminu. Šta je voleo (starudije poput velikih slikovnica, gramofonskih ploča sa čudnim omo ma, dedinih igračaka – naročito klikera; kupanje; ta ne fazone), šta nije voleo (prženu ribu, da ide na spavanje, da se šiša; pantalone koje grebu). Dok sam nabrajao, Oskar je klimao ili odmahivao glavom. Uglavnom je klimao. Ispričao sam mu jedan od Benjaminovih omiljenih fazona i tada se nasmejao. Možda i zato što bi bilo glupo da se ne nasmeješ kad si s nekim nasamo, ali mislim da mu je taj fazon bio stvarno smešan. Rekao sam mu da mi sin i Marija mnogo nedostaju. I da sam mnogo ljut. Dečak me je slušao, odgovarajući jedino mimikom i shva o sam da je on preuzeo moju ulogu nemog terapeuta. Dok sam zatezao čvorove i pripremao naše uže, zamolio sam ga da napiše na zidu nešto o sebi. Napravio je nekoliko kraćih beleški. Breša. Deda – fabrika sakoa. Kuća sa bazenom. Ljudi sa pištoljima. Tata, mama, mrtvi. Trčim. Sam. Kuća za pse. Hrana za pse. Fudbal. Crni auto, čovek u belom odelu. Zapitkivao sam ga, spajao tačkice. On bi klimnuo. Krupne, blistave dečje oči. Zagrlio sam ga. Mala, topla brada na mom vratu.
Ugledao sam pseću glavu na podu iza njega. Pseće oči. Dečje oči. Praseće oči. Tik-tak, k-tak. Svoje sam oči zatvorio. I opet otvorio. “Oskare”, rekao sam. “Daj mi to penkalo, pokušaćemo nešto malo čudno.” Pružio mi je Montegrapino penkalo. Lepu stvarčicu kakve više ne prave. III DEO Završnica Pošto je Olsenova kraljica bila uklonjena s table i pošto je odluka pala, činilo se da je Murakami poklonio pro vniku mali predah. On je to mogao da priuš , za razliku od Olsena, kojem je ponestajalo vremena. Stoga može izgleda kao da je Murakami, umesto da mu prekra muke, poželeo da iskoris tu priliku i zadivi publiku u sadis čkoj igri mačke i miša. I dalje nasmejani i ćutljivi Olsen je dotad već sasvim odustao od krvave odbrane kralja i umesto toga je premes o crnog skakača na suprotni kraj table, poput nekog ko odbija da se suoči sa surovom stvarnošću, poput generala koji igra golf dok na njegovu zemlju padaju bombe. “Ne boj se, Oskare, nećeš pas .” Govorio sam staloženo. Gledao ga u oči. Srce mi je verovatno lupalo koliko i njegovo. Crevo sam vezao u mrtvi čvor oko njegovog struka. Skinuo je svu odeću koju smo mogli da uvežemo na kraj lanca i sada je polugo, ali u cipelama, visio iznad kaldrmisane ulice držeći se za rešetku od kovanog gvožđa. “Kad izbrojim do tri”, rekao sam terajući se da zvučim smireno. “Ti se pus na tri. Okej?” Pogledao me je uspaničeno, ali je klimnuo. “Jedan, dva... tri.” Pus o se. Hrabar momak. Jednim stopalom sam se odupirao o zid ispod prozora. Osećao sam kako dečakova težina zateže crevo. Izdržalo je. Isprobali smo ga u stanu i znao sam da nema razloga da ne izdrži samo zato što se nalazi osamnaest metara iznad zemlje. Obmotao sam crevo dvaput oko ručnog zgloba da bih bolje kočio, ali je ono uporno klizilo. To i nije bilo
problema čno, dečaka je, uostalom, trebalo spus na zemlju, ali ne prebrzo, jer bih svakako zakočio prilikom prelaska na kaput. Ako bi to kočenje bilo previše naglo, crevo je moglo da se pokida. Oskar je klizio naniže. Nismo se odvajali pogledom. Kad sam s gao do kaputa i morao da zakočim, video sam da se crevo razvlači kao las š. Bio sam siguran da ne bi izdržalo mojih osamdeset kila, ali dečak nije mogao ima više od dvadeset pet. Nisam disao. Crevo se zaljuljalo. Izdržalo je. Nastavio sam da spuštam da se ne predomisli. Kad sam s gao do poslednjeg odevnog predmeta, dečakovog sakoa, nagnuo sam se kroz prozor što sam više mogao da smanjim Oskarov pad. Držao sam rukav sakoa jednom rukom, a drugom sam se uhva o za rešetku. “Jedan”, doviknuo sam. “Dva, tri.” Odvezao je čvor i pus o se. Oskar se dočekao na noge, čuo sam udar donova o kaldrmu. Onda je pao. Po dogovoru je kratko poležao dok ne bude siguran da je nepovređen. Onda je ustao i mahnuo mi. Izvukao sam naše uže i odvezao njegovu odeću. Bacio sam mu je i on se brzo obukao. Video sam kako proverava džepove na sakou; dao sam mu penkalo, novac i ključ od svog stana. Znao sam da nema mnogo nade, ali mala nada je ipak postojala. Ne zadugo. Na kapiju su istrčala dvojica u crnim vozačkim odelima, jedan od njih bio je onaj krupni bez vrata. Potrčali su za Oskarom i sus gli ga pre nego što je s gao do policijske trake. O mao se dok su ga nosili do terenskog vozila parkiranog u pešačkoj ulici. Nisam vikao za njima, već sam ćutke posmatrao automobil kako odlazi. Učinio sam šta sam mogao. Dečak bar neće umira od Grekovog bojnog otrova. Možda će čak Greko pus Oskara. Zašto ne bi? Kada je kralj ma ran, preostale figure ostanu da stoje na tabli. Vozači – bar većinom – ne ubijaju radi ubijanja. Ušao sam u stan, skinuo svoju odeću sa creva i počeo da se oblačim. Sa poda me je posmatrala pseća glava, jednog probijenog oka i jednog čitavog. Zar sam stvarno mislio da će se Greko smilova na Oskara?
Nisam. Pogledao sam na sat. Za dvanaest minuta će bojni otrov ispuni stan. Seo sam na pod čekajući poziv. Napolju se smrkavalo. Dva minuta pre isteka vremena Greko me je pozvao. Telefon je verovatno bio na nekakvom stalku, ekran je prikazivao ono što je verovatno bila Grekova dnevna soba. Kamen, drvo. Velike bele površine. Napolju su, na velikoj terasi, u sumraku svetlele svećice na božičnoj jeki. Pored vrata ka terasi stajala su dvojica telohranitelja, ispod preuskih crnih vozačkih odela štrcali su mišići i oružje. Greko je sedeo na belom kožnom trosedu, a pored njega je sedeo Oslcar klateći nogama. Sako mu je bio pogrešno zakopčan, ali je iz džepa virilo penkalo. Izgledao je uplašeno i uplakano. Ispred njih je, na niskom salonskom stočiću, stajala šahovska tabla s par jom koja je po svemu sudeći ušla u završnicu. Pored table su se nalazili nož i daljinski za bojni otrov. “Zdravo, Lukase. Kakav sadržajan dan, zar ne? Ali to nije loše, kad je već poslednji.” Greko je brisao rukav sakoa krpom. Nije mu uspevalo da skine onu krv. “Samo jedva čekam da se završi”, rekao sam. “Zapravo sam hteo da smes m malog u spavaću sobu i zapalim lampu na noćnom stočiću, ali to bi napravilo preveliku. .. galamu. A volim ovaj nož.” Protegnuo se da dohva karambit. “Greko, jesi li svestan koliko si bolestan?”, upitao sam promuklo. “To je samo dete, sasvim nedužno dete.” “Tako je. Zato me čudi da se nisi ubio dok si još mogao. Sve ovo...” Zamahnuo je rukom. “Sve bi ovo bilo suvišno da si se pribrao i iskočio kroz prozor.” “Svejedno bi ubio dečaka.” Iscerio se. “Zašto bih?” “Zato što si takav. Moraš da pobediš. Kada bih ja mogao da dam svoj život za njegov, pobeda ne bi bila samo tvoja. Bio bi remi.” “Vidiš.” Greko se nasmejao. “To je bolesno. Ali u pravu si, naravno.”
Zgrabio je nož i okrenuo se prema Oskaru, koji je zažmurio kao da se š od prejake svetlos ili čitavog sveta. Greko je spus o slobodnu šaku dečaku na teme. Otegnuto s. Onda se nakašljao i počeo: “Hello”, rekao je polako, razgovetno i ritmično. Primorao sam sebe da ne zažmurim i da gledam u ekran. Oskar se trgnuo i njegova ruka je pošla ka džepu na prsima sakoa. Zgrabio je Montegrapino penkalo i odvrnuo ga spretnim i uvežbanim pokretom. Greko ga je gledao podsmešljivo. “... I’m Greco”, dovršio je naglašavajući svaki slog. Oskar je u međuvremenu izvukao patronu nalik na špric i sada ju je držao ručicom za tupi vrh. Trebalo mu je manje od tri sekunde, baš kao i na kraju, kad smo već bili uvežbali. A sada je zamahnuo rukom. Vešt je to dečak, na kraju je nepogrešivo pogađao pseće oko svaki put, čak i kada bih podigao glavu visoko iznad njega i napravio je kao pokretnu metu. Uvek je pogađao, hladan i smiren kao robot, kako često deluju hipno sane osobe. Na kraju je za samo dve i po sekunde od trenutka kad bih ja izgovorio hello, I’m Greco, on uspevao da izvadi penkalo iz džepa, patronu iz penkala i ubode oko. Video sam kako vrh patrone prodire u Grekovu očnu jabučicu i zamišljao kako potom probija onu kost, tanku kao papir, koja odvaja očnu duplju od mozga. Oskarova sićušna pesnica štrcala je kao izraslina na Grekovom licu. Drugim okom Greko nije piljilo u Oskara, već u mene. Nisam bio siguran šta sam tad video u njegovom pogledu. Zbunjenost? Poštovanje? Strah? Bol? A možda i ništa, možda su grčevi na njegovom licu bili posledica nadražaja nekog nervnog centra iglom sa patrone, kao kad smo na studijama pomerali noge mrtvim žabama tako što smo manipulisali nervnim sistemom. Onda je Grekovo telo naglo omlitavilo i on je izdahnuo otegnu m siktanjem svog poslednjeg s, a sjaj u neozleđenom oku ugasio se poput crvene lampice na nekom je inom elektronskom uređaju. Uostalom, možda se svi mi u krajnjoj instanci svodimo na to, na žabe sa sprovodnicima koji prenose impulse, na napredno izrađene robote. Dovoljno napredne da budemo sposobni za ljubav.
Pogledao sam Oskara. “Zdravo, ja sam Lukas”, rekao sam. Odmah se prenuo iz transa, pus o patronu i pogledao me. Pored njega, glave zabačene na naslon troseda, ležao je Greko, a patrona mu je štrcala iz oka prema tavanici. “Gledaj samo u mene”, rekao sam. Ja sam pogledao u onu dvojicu iza Oskara. Sad su obojica držali automatske pištolje, ali su stajali kao zaleđeni. Nisu otvarali vatru. Više nisu imali šta da spreče. Nisu imali gazdu kog treba da zaš te. A mozak im je govorio, iako to sami još nisu shvatali, i da im niko neće pla za ubistvo tog dečaka, koji bi ih posle proganjao u košmarima. “Ustani i polako izađi napolje”, rekao sam. Oskar je skliznuo sa troseda. Podigao je sa poda oba dela Montegrapinog penkala i tutnuo ih u džep. Jedan od one dvojice je prišao trosedu straga i prislonio dva prsta na žilu kucavicu mrtvog Greka. Oskar je pošao ka predsoblju i vra ma. Telohranitelji se zbunjeno zgledaše. Jedan je slegnuo ramenima. Drugi je klimnuo i u mikrofon na reveru rekao: “Pus te malog da ode.” Nastupila je pauza kada je podešavao bubicu u uvu. “Gazda je mrtav. Šta? Gotov je, da.” Greko je zurio ka nebesima, gde ga neće pus . Niz obraz mu skliznu crvena suza. * * * Trebala su mi skoro tri sata da razvalim ojačana vrata, a do tog trenutka je sekira već bila toliko tupa da mi je služila kao macola. Pri izlasku nisam sreo nikoga u ulazu ni pred zgradom, verovatno im je bilo javljeno da se akcija obustavlja. Svi su već pošli novim gazdama iz drugih kartela.
Vraćao sam se mračnim ulicama ne osvrćući se. Mislio sam na šahovsku tablu koja me je čekala na stolu u dnevnoj sobi, na Karlsena koji je upravo bio upao u Murakamijevu zamku i posle osamnaest poteza predao par ju. Dok sam tako išao, nisam znao da će se dvanaest godina kasnije odigra čuvena par ja u kojoj će onaj Olsen, pošto je takođe upao u Murakamijevu zamku, spus svog crnog skakača na polje £2 i ćutke pogleda zaprepašćenog i očajnog Murakamija. Kad sam s gao do svoje zgrade i pozvonio na interfon, neko mi se javio, ali nije progovorio. “Ja sam, Lukas”, rekao sam. Interfon je zazujao. Gurnuo sam kapiju. A dok sam se peo na sprat, prisećao sam se svih onih dana kada sam se, posle Benjaminove i Marijine smr , terao da pređem te stepenike sanjareći kako me gore njih dvoje čekaju na vra ma. Kad sam zastao na poslednjem odmorištu, naprasno savladan umorom od kog me je zabolelo u grudima i umalo nisam pao na kolena, pogledao sam naviše. A gore, u kontrasvetlu od vrata, ugledao sam sićušnu siluetu, svog dečaka. Uperio je prs ma u svoje oči i pogledao me. Osmehnuo sam se osećajući kako mi se niz grlo i pod košulju slivaju vrele, divne suze. * * * Držeći se za ruke, Oskar i ja smo išli kroz ruševine Breše. I ranije je to bio siromašan grad, među najsiromašnijim u Italiji, iako se nalazio u bogatom delu zemlje pa se to spolja i nije videlo. Breša nije preživela krah nacionalne države i pretvorila se u jedno veliko divlje naselje. Gledali smo sa ulice kroz ogradu stare fabrike sakoa od koje je ostala samo prazna, izgorela ljuštura naseljena bandom pasa lutalica. Morao sam da ispalim nekoliko hitaca kako bih ih rasterao. Ušli smo na kapiju kuće koja je nekad morala bi vrlo lepa. Ne i velelepna, već izgrađena s ukusom u funkcionalis čkom s lu. Beli zidovi su čak i spolja imali mrke fleke od vlage, prozori su bili razlupani, a kroz jedan od njih dopola je virio kauč. Iznutra je dopirao odjek kapljanja, kao iz pećine.
Obišli smo kuću straga, gde su se još bile zadržale krpice snega na uveloj, mrkoj travi. Bila je to dugačka zima. Oskar je zastao na ivici praznog bazena u kojem je bilo više snega i đubreta. Pločice su bile popucale, a ivice bazena potamnele od prljavš ne. Video sam da su mu suze navrle na oči. Privukao sam ga sebi i slušao kratko, odsečno šmrkanje. Dok smo tako stajali, sunce se probilo kroz mešavinu oblaka i dima i ogrejalo mi lice. S zalo je proleće. Sačekao sam da prestane da šmrče, onda sam ga odaljio od sebe i znakovnim jezikom, koji smo vežbali, rekao da uskoro s že leto i da ćemo onda ići na more da se kupamo. Klimnuo je. Nismo ušli u kuću, ali sam pogledao tablicu na vra ma. Olsen. Uprkos tome što sam ga usvojio, dogovorili smo se da on zadrži svoje staro prezime. Na putu do Milana smo u kolima jeli Luinijeve pancerote, a ja sam uključio radio. Pus li su neku staru italijansku pop pesmu i Oskar je živo udarao po tabli pretvarajući se da peva. Posle pesme su pročitali ves , između ostalog i tu da je četrdesetogodišnji Murakami ponovo osvojio svetsko prvenstvo. Već smo videli obrise Milana kada se Oskar okrenuo prema meni. Morao sam da usporim kako bih ispra o sve znakove koje mi je pažljivo i usredsređeno pokazivao: “Možeš li mi pokaza kako se igra šah?”
Notes [←1] Engl.: vladavinu zakona. (Prim. prev.)
[←2] Engl.: Čuvaru plažeee. (Prim. prev.)
[←3] Engl.: Ti si pravi spasilac. (Prim. prev.)
[←4] Engl.: Ali možeš li mene da spaseš? Treba mi dvadeset evra da s gnem u Pamplonu. (Prim. prev.)
[←5] Engl.: Žao mi je, ali trebaju i meni. (Prim. prev.)
[←6] EngL: Ćerka. (Prim. prev.)
[←7] Engl.: Hitna pomoć. (Prim. prev.)
[←8] Engl.: Bolnica. (Prim. prev.)
[←9] Engl.: Samo izvoli. (Prim. prev.)
[←10] Engl.: Ali mister Kots je već tu sa društvom. (Prim. prev.)
[←11] Engl.: Ako je došlo do nesporazuma, možda želite da porazgovarate s njim. (Prim. prev.)
[←12] Engl.: Da, hvala. (Prim. prev.)
[←13] Engl.: Ja sam Španac. (Prim. prev.)
[←14] Šp.: Ćao; engl.: trkaču s bikovima! (Prim. prev.)
[←15] Engl.: Tokom Sanferminesa su žurke još luđe na selu. (Prim. prev.)
[←16] Engl.: Ovde cene piva polude kad je Sanfermines. Hajde s nama (Prim. prev.)
[←17] Engl.: Hvala, imam druge planove. Možda sutra? (Prim. prev.)
[←18] Engl.: Zašto ste došli ovamo? (Prim. prev.)
[←19] Engl.: Zato što sam mislio da vam to može pomoći u istrazi. (Prim. prev.)
[←20] Engl.: Retko ko bi došao iz Pamplone samo da nam kaže da je video tepih koji je... (Prim. prev.)
[←21] Engl.: Sličan. (Prim. prev.)
[←22] Engl.: Sličan onome iz novina. (Prim. prev.)
[←23] Engl.: Došao sam i za slučaj da ste pronašli tragove povraćanja na tepihu. Ili kožu s mojih nožnih prs ju, pošto sam hodao bos po tom tepihu. Onda... (Prim. prev.)
[←24] Engl.: Onda pretpostavljam da biste nas mogli sumnjiči zbog DNK. (Prim. prev.)
[←25] Engl.: Da li je vama ili vašem prijatelju policija nekad uzela uzorak DNK? (Prim. prev.)
[←26] Engl.: Nije. U stvari, meni nije, ali ne verujem ni da su moj prijatelj dolazili u dodir sa predstavnicima zakona. (Prim. prev.)
[←27] Engl.: Na tepihu nismo našli vomito. (Prim. prev.)
[←28] Engl.: Oh. Pa, u tom slučaju... (Prim. prev.)
[←29] Engl.: Nema slučaja. (Prim. prev.)