„Naravno. Zar ne uočavaš? Sve dok niko nije dizao paniku, sve dok su se svi držali uz mene, mogao sam da vratim taj novac. Već sam počeo da ga vraćam, Grejs. U tome je prokleta ironija. U ovu zbrku su nas uvukle sve te osiromašene porodice koje želiš da oplakujem, ne ja! Da nisu svi od jednom poleteli da podižu pare, vladajući se poput stada uplašenih, glupih ovaca koje jedna za drugom padaju s litice..." Podigao je ruke uvis u očajanju. „Mogao sam da ispravim stvari. Mogao sam. Ali nikada nisam dobio priliku. Nakon što je propao Ber, a potom Braća Lejman, nastao je haos. Ti skotovi su uništili sve na čemu sam ikada radio. Potopili su mi brod, a ja nisam mogao da ih sprečim. Samo sam se mogao postarati da ne odem na dno s njima. Morao sam da preživim, Grejs. Morao sam da preživim. Džonu je pala na pamet ideja s brodom. Uradićemo to na Nantaketu, izvesti da izgleda kao samoubistvo. Isprva smo pomislili kako je dovoljno da naprosto nestanem, znaš, i da me proglase mrtvim. Ali nisam mogao ništa da prepustim slučaju. Znajući kakva će se oluja obrušiti na Kvorum, nisam želeo da traži me kakav samostalni borac protiv kriminala. Morali smo da imamo leš." Grejs je počela da drhti. Trup u mrtvačnici. Rascopana glava s Bukolinih fotografija... Nije moguće! „Misliš... ubio si nekoga?" „On je bio niko i ništa. Beskućnik sa ostrva, lenja pijanica. Veruj mi, ionako bi umro za nekoliko meseci s obzirom na to kako je čuvao svoju jetru. Samo sam malo ubrzao proces. Poveo sam ga brodom, dao mu flašu burbona i ostavio ga s njom. Kada se onesvestio... uradio sam ono što se moralo učiniti." Grejs je stavila ruku na usta. Povraćalo joj se. „Aha. Nije bio lep prizor." Leni je trepnuo od gađenja. „Ali, kao što sam rekao, to se moralo uraditi. Policija je morala pomisliti da je to moj leš, pa sam morao da ga... izmenim. Najteže mi je bilo da mu nataknem svoju burmu na njegov prst. Do tada se već ukrutio i bio je tako prokleto debeo. Uz to je, naravno, krenula oluja. Nismo računali na to. Nekoliko puta skoro da sam se prevalio u more. Kažem ti, nikada u svom životu nisam bio srećniji što vidim Grejdona."
Grejdon. Grejdon Voker. To ime je bilo iz drugog života. Grejsin i Lenijev pilot helikoptera Bio je miran, rezervisan čovek. Grejs se nikada nije zbližila s njim. Ali poput većine dugogodišnjeg osoblja Brukstajnovih, bio je fanatično odan Leniju. „Grejdon me je odveo na mirnu pistu na kopnu. Dez me je čekao u avionu, doveo me je pravo ovde." Dezmond Montalbano je vozio njihov G5, mladi, ambiciozni bivši vojni pilot spreman za svaki rizik. „Znao sam da će Grejdon čuvati tajnu, ali nisam bio siguran za Deza." Grejs je uzdahnula. „Nisi valjda ubio Deza?" „Ubio ga? Naravno da nisam." Lenija je uvredila ta pretpostavka. „Zbrinuo sam ga za više od trideset godina. Uredio sam da mu bude vredno da drži gubicu zatvorenu. Isplatio ga je poverenik u Džerziju. Tom novcu je u potpunosti nemoguće ući u trag", dodao je uz primesu ponosa. „Sav novac je potpuno nemoguće pronaći", ogorčeno je rekla Grejs. „Ko je sakrio ostatak novca? Ti? Džon?" Leni se nasmešio. „Draga Grejs. Zar već nisi to shvatila? Ne postoji ostatak novca." Grejs ga je bledo gledala. „Ne razumem." „Mislim na tih mitskih sedamdeset i nešto milijardi koje svi tako užurbano traže. One ne postoje. Nikada nisu ni postojale." Grejs je čekala da objasni. „O, Kvorum jeste dobro zarađivao. Trgovali smo. Dobro smo radili sve do gubitaka u poslovanju preko interneta, možda dvadeset milijardi u našim najboljim danima, nikad iznad sedamdeset. U svakom slučaju, do 2004. godine, sve je nestalo." „Sve je nestalo?" „Ostalo je nekoliko stotina miliona. Od njih sam plaćao dividende i pokrivao povremene otkupe. Naravno, od toga smo i živeli. Uvek sam želeo da imaš sve ono najbolje, Grejs." Grejs je pomislila na košmar u poslednje dve godine svog života. „Želeo si da imam sve najbolje?", promrmljala je. „Da. Svi misle da se uspeh meri bogatstvom, ali nije tako. Ne u Americi. Meri se percepcijom bogatstva. Ako svi vide da sam bogat i
uspešan, nastaviće da mi daju novac. A tako je i bilo. Sve dok kompanija Braća Lejman nije propala. Nakon toga su se svi uzvrpoljili. Svi su počeli da računaju pa sam znao da moram smisliti strategiju za izlazak. „Stavio sam nešto novca sa strane za sebe i Džona. Nije nam trebalo mnogo. Oduvek smo planirali da živimo jednostavno, zar ne?" Džon je klimnuo glavom. „Na Madagaskaru se jednostavno živi, Grejs, znaš to. Zato smo ga i ti i ja toliko mnogo voleli. Znaš, draga, srećan sam što si ovde." Ustao je i raširio ruke, kao daje očekivao da će mu ona poleteti u zagrljaj. „Biće kao u stara vremena, nas troje ponovo zajedno. Nedostajala si mi, Grejsi, više nego što misliš. Zašto ne spustiš pištolj? Zaboravi na sve nepravde." Grejs se nasmejala, glasno i neveselo. Smejala se sve dok nije počela da se trese a suze joj navrle na oči. Potom je ustala i uperila pištolj pravo Leniju u čelo. „Da zaboravim? Zaboravim! Jesi li potpuno sišao s uma? Smestio si mi! Krao si i ubijao i lagao i varao a ostavio si mene da preuzmem krivicu. Išla sam u mrtvačnicu, Leni! Videla sam taj leš, naduvenu telesinu tog jadnog čoveka kojeg si ubio, i jecala sam. Jecala sam jer sam mislila da si to ti. VOLELA sam te!" ,,I ja sam tebe voleo, Grejs.“ „Prestani! Prekini to da govoriš! Ostavio si me kao da sam mrtva. I gore nego da sam mrtva. Udesio si da mi Džon namesti suđenje! Zaključali su me i bacili su ključ, a ti si pustio da se to dogodi. Ti si uredio da se to dogodi. O, bože. Verovala sam u tebe, Leni. Mislila sam da si nevin." Ogorčeno je odmahnula glavom. „Sve ovo vreme, sve kroza šta sam prošla, sve je to bilo zbog tebe. Zbog sećanja na tebe. Sećanja na onog ko sam mislila da jesi. Znaš li zašto sam došla ovde danas?“ Leni je odmahnuo glavom. „Da ubijem Džona. Tako je. Htela sam da ga ustrelim, jer sam mislila da te je ubio. Mislila sam da je ukrao novac i da ti je smestio." „Džon? On da me izda?“ Leniju je izgleda bila zabavna ta pomisao. „Draga moja devojčice. Ceo svet me je izdao, a ti izdvojiš jednog čoveka, jedinog čoveka, u čiju odanost nikada nisam ni posumnjao? On je neprocenjiv.“
,,A šta je s mojom odanošću, Leni? Mojom ljubavlju? Sve bih dala, rizikovala, propatila zbog tebe. Zašto mi nisi verovao? Mogao si da mi kažeš kada su stvari počele da idu nizbrdo u Kvorumu." „Da pričam s tobom? O poslu? Ma daj, Grejs. Ti nikada u svom životu nisi pogledala na etiketu s cenom." To je bila istina. Grejs se prisetila kakva je naivna, glupava osoba bila i postidela se. „Možda je i trebalo da ti verujem, Grejsi. Možda je i trebalo." Po prvi put je izraz koji bi možda mogao biti krivica, nakratko prešao preko Lenijevog lica. „Zaista sam te voleo. Ali da ponovim. Morao sam da preživim. Svi su želeli da okrive nekog za sopstvene glupe postupke. Investitori Kvoruma, Amerika, svet. Želeli su žrtveno ja,gnje da se iskupe za svoju sopstvenu pohlepu. Bilo je ti ili ja, draga." Slegao je ramenima. ,,A ti si izabrao mene." Grejsin prst je milovao obarač. „Ti bezosećajni kučkin sine." Džon je cmizdrio od straha. „M-molim te, Grejs." Leni je upitao: „Šta želiš da kažem, Grejs. Da mi je žao?" Grejs je razmislila o tome. „Da. Želim da kažeš kako ti je žao, Leni. Reci: žao mi je onog jadnog čoveka kog sam iskasapio. Žao mi je miliona ljudi čije sam živote uništio. Žao mi je tebe, Grejs, žao mi je zbog onoga što sam tebi učinio. Kaži sve to. RECI!" Sada je vrištala, histerično. Leni ju je gledao bez ikakve strasti, kao što se posmatra razjarena životinja u zoološkom vrtu. „Ne. Neću to da kažem. Zašto bih? Jer, nije mi žao, Grejs. Nije. I da mi je na povrate, opet bih sve isto izveo." Grejs je očajnički na njegovom licu tražila znak čoveka kakvog je pamtila. Bilo kakav nagoveštaj saosećanja, pokajanja. Ali Lenijeve oči su prkosno blistale. „Ja sam onaj koji preživljava, Grejs. To sam ja. Moj otac je preži,veo holokaust. Došao je u Ameriku samo s cipelama na nogama. I tačno je, napravio je užasnu zbrku od svog života, ali i to samo zato što je bio siromašan. Preživeo je, u tome je suština. Živeo je, a i meni je dao život, a
ja sam svoj život posvetio da pobegnem od siromaštva. Nisam želeo da napravim njegove greške. Nisam želeo da budem građanin drugog reda, još jedan jevrejski dečačić koji moli da ga puste u prokleti kantri klub. Ja sam posedovao kantri klub! Posedovao sam ga! Svi ti prepotentni protestanti, Vokeri Montgomeriji Treći i Peti su mene molili da ih prihvatim. Čak sam se oženio njihovom kćeri." Grejs je trepnula. Da li sam ti sve vreme bila samo to? Ćerka Klipera Noulsa? Statusni simbol? „Očekuješ da se izvinim zbog toga što sam opstao? Što sam se borio do kraja? Nikada! Potekao sam iz muke, Grejs, ni iz čega. Podigao sam Kvorum iz prašine.“ Tresao se od besa. „Šta ti znaš o napornom radu? O predrasudama? O siromaštvu? O patnji?" Grejs se setila kako je dirinčila u Bedford Hilsu. Kada je živela samo da se prehrani, bežala od zakona, znajući da svi imaju predrasude o njoj, da ni jedna jedina duša ne zna istinu. Pomislila je kako se borila sa siledžijama, kako je skoro do smrti iskrvarila zbog pobačaja koji je sama izazvala, kako je prerezala vene iglom broša. Šta znam o patnji? Iznenadio bi se. Leni je nastavio. „Bila si američka princeza. Život ti je sve davao na poslužavniku a ti si uzimala, prihvatala kao nešto što zaslužuješ, kao svoje pravo. Nikada nisi pitala odakle to dolazi. Nije te zanimalo! Zato ne pokušavaj da se moralno izdigneš nada mnom. Žao mi je što si patila, Grejs. Ali neko je morao. Možda je bio tvoj red.“ Moj red. „Da. Što si se toliko užasnula, draga? Uspela si, zar ne? Naučila si sama da preživiš. Ponosan sam na tebe. Ovde si, živa si, slobodna si. Svi smo slobodni. Htela si istinu a sada sije doznala. Šta još želiš?" U tom trenutku je Grejs postala sigurna. „Osvetu, Leni. Želim osvetu." Eho pucnja koji je usledio odbio se od visokih kamenih zidova. Leni se uhvatio za grudi. Krv mu je curila između prstiju, natapajući belu lanenu košulju. Pogledao je u Grejs, iznenađen. Džon je povikao: „NE!" Ispalila je još jedan hitac, a potom još jedan. ,,Grejs!“
Grejs se okrenula. Mič je trčao kroz dnevnu sobu ka bašti, plave kose zalepljene za čelo od znoja, uperenog pištolja. ,,Stani!“ Ali nije mogla da stane. Džon je pobegao u kuću. Grejs se ponovo okrenula ka Leniju, ali i on je nestao. Ne! Onda ga je videla kako puzi ka letnjoj kućici, dok se iza njega po zemlji vukao debeli trag krvi. Grejs je ponovo nanišanila. Podigla je ruku da puca, ali je Mič uleteo ispred nje, široko raskrilivši ruke kako bi napravio ljudski štit između Grejs i Lenija. „Gotovo je, dušo. Prestani, molim te. Spusti pištolj." Grejs je povikala: „Sklanjaj mi se s puta, Miče. Pomeri se!“ „Ne. To nije u redu, Grejs. Znam da želiš pravdu, ali to nije način." Leni je bežao. Nije mogla to da podnese. „Pomeri se, Miče. Kunem se bogom, pucaću!“ Čula je pometnju u kući. Lupanje vrata. Trčanje. Kroz Mičeve noge videla je da se Leni skoro dohvatio bezbedne letnje kućice. Krajičkom oka smotrila je kako Džon istrčava iz kuće vrišteći, mlatarajući puškom. Koraci iza nje postali su glasniji. „Policija! Bacite oružje!" Bilo je sad ili nikad. Grejs je poslednji put opalila iz pištolja. Užasnuto je posmatrala kako se Mič okrenuo na travi, dok mu se metak zariva u telo. Miče! Vikala je, ali bez glasa. Oštrice su se i u nju zarivale, u bokove, ruke, noge. Stropoštala se na travu, krvareći. Više ništa nije čula. Otvorila je oči pred nemim baletom stopala koja trče. Mič je nepomično ležao na travnjaku. Potražila je pogledom Lenija, ali nije ga videla. Oči joj je prevlačila crvena izmaglica od krvi i zamrljala je sunce, nebo, drveće, spuštajući se, spuštajući se, teška poput somotske po,zorišne zavese: njena poslednja zavesa. Njujork, mesec dana kasnije žena u bolničkoj čekaonici šapnula je svojoj ćerki: „Je li to ona?“ Ćerka je odmahnula glavom. „Mislim da nije.“
Obično se nije toliko dvoumila. Pomno je pratila sve tračarske časopise i hvalila se kako može da spazi slavnu ličnost s pedeset metara. Ne bi je zavarale ni naočare za sunce ni marame preko glave. Ali u ovom slučaju... Ta žena jeste pomalo ličila na nju. Veoma je ličila, ako biste joj lice rastavili deo po deo. Usne u obliku Kupidonovih lukova, detinjasta rupica na bradi, široko razmaknute oči i nežna linija nosa. Pa ipak, kada se sve to zajedno složi, njeno liceje delovalo... manje. Manje lepo, manje upadljivo, manje posebno. Kada se uz taj efekat doda ženina neugledna odeća,siva vunena suknja i jednostavna bela bluza,pa... ne. Ne, nije to ona. „Gospođo Ričards?“ Devojčicina majka je podigla pogled. ,,Da?“ „Možete ući. Vaš suprug je budan." Majka i ćerka su jedna za drugom izašle iz čekaonice. Dok su prolazile pored žene koja je ličila na nekog obe su se krišom pogledale. Izbliza je bila još sitnija. Činilo se da je gotovo obavija anonimnost, kao što zvezde okružuje harizma ili seksepil. „Jadnica", rekla je majka. „Izgleda kao mišić. Pitam se koga li ona posećuje?“ Grejs je bilo drago kada je ta žena otišla. Bilo je tek sedam ujutru. Očekivala je, i nadala se, da će čekaonica biti prazna. Postajalo je sve teže biti među ljudima. Među bilo kojim ljudima. Uskoro će zauvek napustiti Ameriku. Naći će neko mirno mesto, utočište gde je niko neće znati i niti će mariti za njenu prošlost. Možda kakav manastir, u Španiji ili Grčkoj, ako je prihvate. Prihvatiće me. To oni rade, zar ne? Nude osvećeno utočište grešnicima, kriminalcima i siromašnima. Ja sam kvalifikovana za sve tri kategorije. Sudeći po njenom novom advokatu, na kraju će steći pravo na državnu nadoknadu. „Mogla bi to biti značajna suma novca. Možda ne onoliko koliko ste navikli, ali sigurno sedmocifrena.“ Grejs nije bila zainteresovana. Sve što joj vlada bude dala poslaće pravo Karen Vilis i Kori Bads. Njima je dugovala svoju slobodu, a nije bilo novca kojim se takav dug može otplatiti. Osim toga, Grejs više nisu trebale pare. Samo da joj je uteći. Ali nije još mogla da ode. Ne dok ne bude znala da je njemu dobro. Ne dok ne bude prilike da se objasni.
Dodirnula je ožiljak na ruci, tamo gde je pogodio metak. Imala je četiri slična ožiljka, sva na desnoj strani, na nozi, kuku i ramenu. Srećna je što je živa, to su doktori rekli. A Grejs se nasmejala i zapitala: Zaista? Jesam li zaista srećna? Zapanjujuće je kako telo može brzo da se oporavi. Ali duh nije bio tako jak. Bez Lenija, Grejs Brukstajn više nije znala za šta živi. Priča o pucnjavi u Kokonu, o senzacionalnom ubistvu Džona Merivala i hvatanju Lenija Brukstajna, obletela je ceo svet. Madagaskarske vlasti učinile su značajan napor da spreče Amerikance da Lenija vrate u Sjedinjene Države, ali kada je predsednik lično pozvao telefonom i obećao značajne investicije SAD u razne madagaskarske infrastrukturne projekte, munjevito su promenili mišljenje. Hari Bejn je kratko informisao lokalnu štampu: „Gospodin Brukstajn se vraća u otadžbinu po svojoj sopstvenoj volji jer hitno mora na lečenje. Kada se oporavi, ako se oporavi, o njegovoj budućnosti odlučivaće se prema pravosudnom sistemu SAD.“ Upravo je Bejn onog dana stupio u kontakt s lokalnom policijom i poslao pojačanje u Kokon. Čim je konačno saslušao Mičeve poruke, odmah je telefonom pozvao šefa policije u Antananarivu i o svemu ga obavestio. „Bolje bi bilo da ste nam odmah iskreno rekli zašto ste došli na Madagaskar", kruto je rekao šef policije. „Mogli smo da pomognemo." Hari Bejn je morao ponizno da se izvinjava da bi ga ubedio da pošalje ljude u vilu. Ali hvala bogu, poslao je. Kada su stigli Leni Brukstajn je već bio ustreljen u stomak i prepone. Da je Grejs nanišanila malo više, ozledila bi koronarnu arteriju i lišila Ameriku najsenzacionalnijeg i najšokantnijeg suđenja od... pa, od svog sopstvenog. Pošto nije, Leni je podvrgnut dugoj operaciji i ostao je živ. Pre nego što se razabrao, po nalogu FBI-a nakljukali su ga jakim sedativima i poslali ga kući vojnim avionom. To je bilo uređeno pre nego što je neko izgovorio „nepravda", a kamoli „kršenje ljudskih prava". Dve nedelje se nije znalo da li će Mič Konors imati toliko sreće. Život mu je visio o koncu. Grejs je do užasa dovodila pretpostavka da se zalutali metak iz njenog pištolja zabio u Mičevu kičmu, ali su je policajci uverili da ga je Džon zamalo ubio. Policajci su vikali na njega da spusti oružje, ali on
je nastavio nasumično da puca, u Grejs i u njih. Nisu imali drugog izbora nego da ga smaknu. Grejs se u početku radovala što je Džon mrtav. Ali kako su nedelje prolazile, njena sreća je izbledela. Što je to bilo važno? Što je bilo šta od svega što se desilo važno: Džonova smrt, suđenje Leniju (zbog pronevere i ubistva) i presuda da mu se ubrizga smrtonosna injekcija, izvinjenje koje joj je uputio predsednik? Ništa od toga joj neće vratiti njen stari život, ili pomoći ljudima koje je Kvorum uništio. Ništa od toga neće učiniti da Miču Konorsu bude dobro, ili oživeti Mariju Preston, Endrua, ili onog jadnog beskućnika s Nantaketa. Sve je to bilo potpuno, potpuno besmisleno. Pravda je postala samo pusta reč, slovo na papiru, bez ikakvog značenja. Nije moglo biti pravde, nikakvog zaključka, nikakvog zadovoljavajućeg završetka. Sve je to bila farsa, igra. Grejs je bilo oprošteno, ne zbog toga što je nevina, već zbog toga što bi se vlasti previše obrukale da priznaju kako je dvaput pobegla iz zatvora, i kako je ona, a ne oni, pronašla Lenija i otkrila istinu o proneveri u Kvorumu. „Ubeđen sam da je gospođa Brukstajn isto toliko bila žrtva dvoličnosti svog supruga kao i milioni drugih koji su propatili od njegove ruke“, rekao je predseđnik. A Amerika je aplaudirala. „Naravno da jeste. Jadna žena." Sada su dobili svog zlikovca, svoje parče mesa. Leni Brukstajn je poslat u Super Maks u Koloradu, najstroži zatvor u zemlji, gde su ležali najopasniji islamski teroristi i poremećeni ubice dece. Komad je došao do trećeg čina, a iznenada se stvorilo upražnjeno mesto za ubedljivu tragičnu heroinu. Ko bi ga bolje popunio od Grejs? Nakon svega, predstava se mora nastaviti. Medicinska sestra je potapšala Grejs po ramenu. „Dobre vesti. Budan je. Hoćete li da uđete?" Mič je bio bled i mršav. Stravično mršav. Grejs se trudila da prikrije koliko se potresla. Mora da je oslabio petnaest kila. Kada ju je video, on se nasmešio. „Zdravo, stranče.“ „Zdravo." Bilo je toliko toga da se kaže, ali u tom trenutku Grejs nije mogla da se seti nijedne reči. Ćutke je uzela Miča za ruku i nežno ga pomazila.
„Rekli su mi da si svedočila protiv Lenija na suđenju." „Da. Nisam morala da idem u zatvor. Pustili su me da dam izjavu." „Osuđen je na smrt?" Klimnula je glavom. „Dakle tvoje svedočenje je pripomogle." „Sumnjam. U svakom slučaju, sve je priznao. Čim su saznali za ubistvo, kocka je bačena. Mislim da je želeo da svi saznaju koliko je bio mudar. Nije bio uznemiren na suđenju. Skoro kao da je uživao u njemu." Mič je odmahnuo glavom u neverici. „On i dalje ne misli da je kriv, zar ne?“ „Ni najmanje.“ ' Zastala je. „Znaš, danas izvršavaju kaznu nad njim. Odrekao se svih prava na žalbu." Nekoliko minuta su oboje ćutali. Potom je Mič rekao: „Znam da će ovo zvučati kao besmisleno pitanje. Ali da li i dalje osećaš nešto prema njemu? Mislim, sad kad znaš da će umreti. Da li te to pogađa?" „Ne baš." Grejs se zamislila. „Nije toliko ni bitno što ne osećam ništa prema njemu. U ovom periodu nemam nikakva osećanja. Otupela sam." Mič ju je stisnuo za ruku. „Treba da prođe vreme, to je sve. Preživela si toliko toga." „Iskreno rečeno, ne znam da li uopšte više želim da osećam nešto. Želim mir." Zurila je kroz prozor. Bio je kraj maja, a proleće je bilo u svom poslednjem slavnom zanosu, drveće na trotoaru u punom cvatu, plavi nebeski svodovi živi od poja ptica i radosti. Grejs je pomislila: Srećna sam što se život nastavlja, što je prelep. Ali ja više ne mogu biti deo njega. „Pogodi ko me je nazvao pre neki dan." Mič je odmahnuo glavom. „Ko?" „Onor. U FBI-u su joj ispričali za Džeka i Jasmin. Odlučio je da se ne kandiduje ponovo za senatora. Razvode se." „Tebe je zvala da ti to kaže?" Grejs se nasmejala. „Znam. Kao da možemo nastaviti tamo gde smo stale. Tako mi je zapravo i rekla. ’Zar ne možemo ponovo da budemo sestre?’ Koni i Majk su se preselili u Evropu, pa pretpostavljam da je usamljena. Leni je zapravo rekao nešto slično, u bašti Kokona. Mislio je da ću ostati tamo s njim i
Džonom. Da se nas troje možemo pritajiti na Madagaskaru i živeti srećno do kraja života. ’Kao u stara vremena’, tako je rekao." „Je l’ se ti to šališ sa mnom?" Mič je izbečio oči. „Šta si rekla?" „Ništa nisam rekla. Pucala sam u njega.“ Grejs se iscerila, a Mič se setio svega što voli kod nje. Misli da je iznutra mrtva, ali nije. Samo hibernira. Grejs je ustala i prišla prozoru. Mič je posmatrao njen graciozni plesni hod, elegantan kao u balerine. Dok je on bio policajac, a ona begunac, primorao je sebe da zauzda osećanja. Sada kada je sve gotovo, nije više mogao da ih potiskuje. Žudnja ga je pogodila kao udarac u stomak. Volim je. Želim je. Mogu da je usrećim. ,,Šta?“ Grejs se okrenula i optuženički se zagledala u njega. Mič je pocrveneo. Da li je to rekao naglas? Mora da jeste. Izdigao se na jastucima. „Zaljubljen sam u tebe, Grejs. Žao mi je ako to komplikuje stvari. Ali jesam." Grejsino lice se smekšalo. Nakon svega, Mič joj je bio drag. I rizikovao je svoj život u pokušaju da spase njen. Nema nikakvog razloga da bude ljuta na njega. Ali ljubav? Ne. Nije mogla ponovo da voli. Ne posle Lenija. Ljubav je fantazija. Ne postoji. Mič je rekao: „Hajde da se venčamo.“ Grejs se naglas nasmejala. ,,Venčamo?“ „Da. Zašto da ne?“ Zašto da ne? Grejs je pomislila na Lenija. Na njihovo prelepo venčanje na Nantaketu, svoju radost dok je kao nevesta mislila da joj se ostvaruju nade i snove. Oni nisu samo srušeni. Oni su spaljeni, uništeni, pretvoreni u prah i pepeo zajedno s poverljivom, veselom devojčicom koja je nekada bila. Leni će do sumraka biti mrtav. Grejs je mogla ponovo da se uda kao i da ode na Mesec. „Nikada se više neću udavati, Miče. Nikada.“
Kada ju je čuo kako izgovara te reči, znao je da ozbiljno to misli. „Odlazim." Miču se prevrnu stomak. Uhvatila gaje panika. „Odlaziš? Kako to misliš, odlaziš? Kuda odlaziš? Iz sobe?“ „Iz države." „Ne, nećeš. Ne možeš!" „Moram." „Ali zašto? Kuda bi otišla?" Nagnuvši se nad njim Grejs ga je poljubila, samo jednom, u usta. Bio je to kratak poljubac, ne seksualan, već ljubavni, skoro majčinski. Mič je hteo da zaplače. „Ne znam kuda ću. Daleko, na neko mirno. Negde gde mogu da živim jednostavno i u miru." „Sranje. Možeš jednostavno da živiš i sa mnom." Obuhvatio joj je lice šakama, želeći da ga sasluša, da ga voli, da poveruje kako je on voli. „Mogu da budem jednostavan, trebalo bi da vidiš moj stan. Toliko je jednostavan da su mi oduzeli nameštaj." Grejs se nasmešila, uprkos sebi. Bila je to mala pukotina u njenom oklopu. Mič se ustremio na nju. „Sviđa ti se to? Sveca mu, ako te jednostavnost privlači, ja sam tvoj čovek. Mogu čak da budem i potpuno švorc. Bajata pica za doručak? Dobićeš je. Uz još malo truda, verovatno mogu ubediti komunalce da mi iseku struju. Možemo da sedimo u mraku ispod ćebeta i da pevušimo." „Prestani", Grejs se zakikotala. Mič je prineo njenu ruku usnama, ljubeći joj svaki prst naizmenično. „Da ti kažem nešto. Zaboraviću na brak ako ti zaboraviš na odlazak iz zemlje. Samo... reci da ćeš izaći sa mnom na večeru kada me puste odavde." Grejs je oklevala. „Ajde! Jedna bedna večera. Toliko mi barem duguješ." To je bilo tačno. Bila mu je dužna. ,,U redu. Jedna večera. Ali ništa više ne obećavam."
Leni Brukstajn je gledao u kaiševe na krevetu i utroba mu se raspadala od straha. Ubeđivao je sebe da se ne boji same smrti. Plašilo ga je ovakvo umiranje, koje su mu drugi nametnuli. Ali u ovom času je shvatio koliko se obmanjivao. Ne želim da umrem. Želim da živim. ,,Ne!“ Uspaničio se, pokušavajući da pobegne iz prostorije. „Ja... ja ne mogu to da uradim! Pomozite mi!“ Zadržale su ga snažne, mlade muške ruke. „Polako." Naterao je sebe da se smiri. Prostorija je bila čista i bela i sterilna, kao bolnica. Trojica prisutnih u plavim kombinezonima, s maskama na licu i providnim plastičnim rukavicama izgledali su kao doktori. Ali oni nisu došli da ga leče. Nakon svih tih godina borbe, na kraju je došao dovde. Uložio bi on žalbu na presudu da je bilo i najmanje nade za uspeh, ali bio je dovoljno vispren da zna kako je nema, i dovoljno ponosan da pristane na igru u kojoj ne može da pobedi. Uostalom, čemu još deset godina života u zatvoru? Već je oslabio pet kila i opstao bi tu još samo nekoliko nedelja. Hranu iz Super Maksa čovek ne bi ni psu dao. Dva doktora su počela da mu pomažu da se popne na nosila, ali ih je on besno odgurnuo. „Sam ću.“ Legao je na nosila. Doktori su pričvrstili vezice. Lenija je bilo sramota jer je video da mu se noge tresu. Nekada je kontrolisao poslovno carstvo vredno više od bruto nacionalnog dohotka nekih zemalja. Sada nije vladao ni sopstvenim telom.
Okrenuo je glavu i video da zatvorenički rabin smušeno stoji u uglu. „Šta on radi ovde? Rekao sam da mi niko ne treba.“ Rabin je iskoračio. „Sada će ti ubrizgati sedativ, Leni. Hteo sam da ti pružim priliku da se pomoliš sa mnom. Možda hoćeš da izjaviš nešto?“ ,,Neću.“ „Nije prekasno da se pokaješ za grehe. Božji oproštaj je bezgraničan." Leni je zatvorio oči. „Nemam šta da kažem.“ Osetio je oštar ubod intravenozne injekcije u ruci. Strah ga je na sekundu ponovo preplavio. Želeo je da povrati, ali mu je stomak bio prazan. I bešika, hvala bogu. Nekoliko sekundi kasnije sedativi su počeli da deluju. Leni je osetio kako mu srce sporije kuca, i obuzela ga je uspavljujuća toplina. Setio se majke. Nosila je jedinu lepu haljinu koju je imala, sa cvetnom šarom, i plesala po kuhinji, a njegov otac je ponovo bio pijan i vikao je na nju: „Rejčel, dolazi ovamo!“, a potom je upao unutra i udario njegovu majku, a Leni je želeo da ga ubije... Pomislio je na Kvorumov bal. Bila je 1998. godina, a on je bio nedodirljiv, bio je bog. Gledao je kako se obični smrtnici Vol strita takmiče jedan sa drugim, otimajući se da mu se makar primaknu, da mu dodirnu odeću ili da ga čuju kako govori. Ah, da je majka tad bila uz njega... Pomislio je na Grejs, njeno poverljivo, nevino lice, njeno raskošno nago telo u kojem je nekada uživao. Pričala je s njim, raspevanim, ljupkim, detinjastim glasom: Ne želim decu, Leni. Tako sam srećna. Dobro je baš ovako kako je. Ništa nam ne nedostaje, a on je zinuo da joj kaže kako je voli, i misli da im ništa ne nedostaje, ali onda se njeno lice izmenilo i bila je stara i besna i uperila je pištolj u njega, i ne samo uperila, već je i pucala, iznova i iznova, bam, bam, bam, a Džon je vrištao: NE!, ali pucnji nisu prestajali... Bio je na brodu, iscrpljen, a sekira mu je još uvek u rukama. Pokušao je da stoji ali nije mogao; svuda bi se okliznuo. Paluba je bila klizava od krvi i vode koju je nanosila oluja a brod se teturao, divljački ljuljao, a on je bio uveren da će pasti u vodu. A onda je pogledao uvis i video kako se
helikopter bori protiv vetra kao džinovski insekt, a Grajdon je spustio konopac i on se penjao, boreći se za goli život, dižući se u nebesa, a Grajdon je nestao ali tamo je ponovo bila njegova majka: Hajde, Leni, možeš ti to, dragi. Možeš da uradiš sve što poželiš... a on je povikao: „Dolazim, mama! Dolazim! Čekaj me!“, i ona ga je zagrlila a on nikada nije bio srećniji u životu. Rabin je pogledao u doktore. „Je li to to?“ „To je to“, rekao je jedan. „Otišao je.“ „Nije fer, zar ne?“, rekao je drugi. „Takav bezosećajni kasapin umro je sa osmehom na licu. Trebalo je da pati.“ Rabin nije odgovorio, već je tužno otišao. EPILOG Grejs je izašla iz bolnice i otišla niz ulicu. Njujork je najlepše izgledao na prolećnom suncu, pulsirajuće i živo kao što ga je oduvek pamtila. Ulice su bile prepune ljudi koji su žurili zbog svakodnevnih životnih poslova kao da to ima smisla. Sve joj je u isto vreme bilo poznato i čudno, kao koračanje kroz san koji je ranije mnogo puta sanjala. Živa je. Slobodna je. Zna da bi se tome valjalo radovati. A ipak se pitala da li će ikada biti srećna. Gledajući preko ramena u bolnicu, s nežnošću je pomislila na Miča. On je dobar čovek. Nežan čovek. Grejs je to odmah uočila. U drugom životu, u drugačijem snu, mogla bih ga voleti. Ali ta mogućnost je prošla, oduvana poput pera na vetru. Znala je da se nikada neće vratiti. Da li će zaista otići u inostranstvo? Verovatno. Ili će ovde ispariti, kao i pre, i nestati u utešnoj anonimnosti grada. Zamakavši za ugao, Grejs Brukstajn krenu ka podzemnoj železnici. Gužva na pločniku se razmakla kako bi je propustila da uđe, a potom se zatvorila oko nje poput materice. Nestala je.
ZAHVALNICA Iskrenu zahvalnost ponovo dugujem porodici Šeldon zbog njihovog poverenja u mene i zbog njihove podrške i velikodušnosti. Takođe i mojim izdavačima, Mej Čenu, Vejnu Bruksu i Sari Riterdon, i svima ostalima u Harper Kolinsu koji su tako marljivo radili na ovoj knjizi. Mojim agentima, Luku i Mortu Dženklovu i Tifu Lehnisu, i svima u Dženklov i Nesbitu, najbolji ste. Poslednju, ali ne i manje bitnu zahvalnicu upućujem porodici, posebno svojoj dragoj deci, Sefi, Zaku i Teu, i suprugu Robinu koji me podržava u svemu što radim. Volim te. T. B., 2010. Godina Notes [←1] National Public Radio - Nacionalni javni radio.
[←2 ] U p a l i n i g h t - B u d n i c e l e n o ć i.
[←3 ] L i k i z T V s e r ij e z a d e c u U l i c a S e z a m.
[←4 ] To j e o n a. S i g u r a n s a m.
[←5] Semtex - vrsta plastičnog eksploziva.
[←6] Uveravam vas.
[←7 ] „ K o l i k o j o š s a t i ? O k o d v a s a t a. M o ž d a t r i. D a l i s t e d o b r o ? “
[←8 ] l e s t e l i z a b o r a v i l i n e š t o , g o s p o đ o ?
[←9 ] N e , u z e l a s a m s v e š t o m i t r e b a.