kako bilo, Helen je počela da dolazi u stan triput nedeljno. Pit je bio lud za njom. „Kladim se da je devica. To se vidi. Napalim se od same pomisli na taj netaknuti žbun bakarne boje." Mič je mrzeo kada tata tako govori o bilo kojoj ženi, ali naročito o Helen. Bilo mu je neprijatno. ,,U dvadeset dolara da ću je tucati pre tebe.“ „Tata! Ne budi glup. Nijedan od nas dvojice neće je tucati." „Govori u svoje ime, dečko. Ona to želi. Poslušaj iskusnog čoveka. Sve one to žele." Helen Bruner nije to želela. Barem ne s pijanim navodno bivšim mornaričkim podoficirom, dovoljno starim da joj bude otac. S Mičem? E, on je bio nešto drugo. Helen je bila hrišćanka. Verovala je u uzdržavanje. Ali Mič Konors ju je ozbiljno navodio da prekorači samonametnuta ograničenja. Ne dovodi me u iskušenje. Gledajući Miča kako se vrzma po skučenom stanu, osećajući kako pogledom krišom prelazi preko njenog tela dok ona pere sudove ili namešta krevete, Helen se činilo da je Bog gura pravo u iskušenje. Mič se isto tako osećao. Počeo je da pravi spiskove. Razlozi zbog kojih ne treba spavati s Helen: 1. Ona je dobra devojka. 2. Verovatno će te na pola puta udariti grom. 3. Ako te Bog ne smoždi, tata hoće. Onda je jednog dana Helen ušla u vešernicu i zatekla Miča u boksericama. Helen se tiho pomolila: Odvrati me od zla. A takođe i Mič. Oprosti mi, Oče, na pragu sam greha. Seks je bio neverovatan. Uradili su to na veš-mašini, pod tušem, u dnevnoj sobi na podu i, konačno, na Pitovom krevetu. Nakon toga Mič se zavalio na jastuke, ispunjen srećom. Pokušao je da izazove kod sebe grižu savesti, ali nije mogao. Zaljubio se. Helen se naglo uspravila. „Nemoj mi reći da hoćeš opet?" negodovao je Mič.
„Ne. Čula sam nešto. Mislim da je tvoj otac!“ Helen se obukla za tren oka, uletela u kuhinju i počela da riba šerpe. Mičov je donji deo tela iznenada izgledao kao da ga je zahvatila poodmakla Parkinsonova bolest dok se teturao po spavaćoj sobi u nekontrolisanoj panici. Ulazna vrata su se otvorila. ,,Miče?“ Sranje. Sad nema kud. Go golcat, Mič je uronio u plakar i zatvorio vrata za sobom. U dnu plakara, do zida, bila su vratanca koja vode u maleno potkrovlje. Mič je jedva proturio svoje metar i osamdeset centimetara dugačko telo, taman kada je čuo da Pit ulazi u spavaću sobu. ,,MIČE!“ To je bio urlik. Stari nije bio glup. Mora da ih je odalo Helenino zajapureno, posramljeno lice i zgužvana posteljina. Mič je čuo da su se ulazna vrata otvorila i zatvorila. Helen je, razume se, pobegla. Kako je želeo da je sa njom! Vrata plakara su se otvorila. Tračak svetla pojavio se ispod vratanaca i uspuzao ka potkrovlju. Mič je zadržao dah. Nastupila je pauza. Čulo se kako se košulje pomeraju na čivilucima. A onda su se vrata plakara zatvorila. Hvala ti, bože. Kunem se da više nikada nijednu ženu neću kresnuti u krevetu svog oca. Koraci su se udaljavali. Onda su, iznenada, stali. Mičevo srce takođe. Hej, ma daj, bože! Pa lepo smo se dogovorili! Vrata plakara su se ponovo otvorila. Potom i vrata potkrovlja. Dok je Pit Konors gledao uvis, u svog nagog sina, zapahnuo ga je nepogrešivo bludni zadah seksa. „Zdravo, tata. Pretpostavljam da ne znaš gde da nađem peškir?“ Dva minuta kasnije, Mič je bio na ulici. Više nikada nije video oca živog. „Želim da se venčamo, Miče." Helen i Mič su tri godine živeli zajedno. Mič je dobro zarađivao kao konobar. Helen više nije radila u dobrotvornoj ustanovi. Triput nedeljno je pohađala bibliotekarski kurs, ali njeno srce je priželjkivalo nešto drugo. Bližila se tridesetoj i želela je dete.
,,Zašto?“ „Zašto? Je l' ti to ozbiljno? Jer živimo u smrtnom grehu, eto zašto." Mič se iscerio. „Znam. Zar do sad nije bilo zabavno?" „Mičele! Ja se ne zezam. Želim bebu. Hoću da se obavežem, da zasnujem porodicu, da uradim to kako treba. Zar ti to nećeš?" „Naravno da hoću, srce." Da je iskreno ogovorio, kazao bi da ne zna. Rastao je uz roditelje koji se međusobno uništavaju, pa se zarekao da se nikad neće ženiti. Voleo je Helen, nije u tome bio problem. Ili je možda to bio problem. Postajao je nesiguran uz tako dobru, tako savršenu osobu. Nasledio je previše očevih osobina. Zavođenje i neverstvo bili su mu u krvi. Izneverićuje, pre ili kasnije. Naučiće da me mrzi, da me prezire zbog moje slabosti. Helen je bila sigurna lađa, ali Miču su trebali čamci za spasavanje: druge devojke za rezervu, ako Helen sine lampica i shvati da može naći nekog mnogo boljeg od šankera iz Pitsburga. „Dogodine", rekao joj je. „Čim se tata složi s tom idejom." Isto je rekao naredne godine, i godine nakon te. Onda su se u samo mesec dana desila dva potresna događaja koja će zauvek promeniti Mičev život. Prvo ga je ostavila Helen. Potom je njegov otac ubijen. Dve nedelje pošto je Helen ostavila Miča, Pit je nasmrt izboden ispred svog stana. Izgubio je život zbog lažnog roleksa, jeftine devetokaratne zlatne burme i dvadeset i tri dolara u gotovini. Mičeva mama je doletela na sahranu glamurozna, pocrnela na suncu i ne baš skrhana od žalosti. Ali opet, zašto bi bila? Čvrsto je zagrlila Miča. „Jesi li dobro, dušo? Ne ljuti se što ti kažem, ali izgledaš očajno." „Dobro sam." Nisam dobro. Trebalo je da budem tamo. Napustio sam ga, i on je mrtav, a ja nikada neću moći da mu kažem kako mi je žao. Nikada mu nisam rekao koliko mnogo ga volim. „Ne potresaj se previše. Znam da zvuči grubo, ali da se ovo nije desilo, piće bi ga ubrzo dotuklo."
„Zaista je grubo." „Videla sam izveštaj sa autopsije, Miče. Znam o čemu govorim. Jetra tvog oca bila je smežurana kao suva šljiva." „Pobogu, mama!" „Žao mi je, dušo, ali to je istina. Tvoj otac nije želeo da živi." „Možda i nije. Ali sigurno nije želeo da mu poremećeni narkos zabode kuhinjski nož u srce. Nije to tražio! Nije to zaslužio." Mičeva majka podigla je obrvu kao da kaže To je već sporno, ali pustila ga je da završi.,,A šta je s policijom? Šta su kog đavola oni uradili? Samo su pustili tatinog ubicu da slobodno šeta ulicama. Kao da njegov život beznačajan." „Sigurna sam da su preduzeli sve što je u njihovoj moći, Miče." „Koješta." Lusina fraza i jeste bila koještarija. Pitsburška policija uradila je samo ono najosnovnije, oskudno su popunjena dokumenta o ubistvu Pita Konorsa i niko nije ni prstom mrdnuo da potraži ubicu. Mič je uložio gomilu žalbi i sve su uljudno ignorisane. Tada mu je sinulo. Ljude nije briga za osobe poput mog tate. Na kraju krajeva, nije se razlikovao od tih jadnih domaćica koje je nekada varao obećanjima o boljem životu i kancelarijskim poslovima. Za takve ljude nema pravde. Za nižu klasu. Niko ne mari šta je s njima. Dve nedelje nakon očeve sahrane Mič je nazvao Helen. „Rešio sam šta ću.“ ,,Aha?“ Zvučala je umorno. „Postaću policajac. Detektiv." To nije ono što je htela da čuje i samo je izustila jedno: ,,O.“ „Mada ne ovde. Moram da odem iz Pitsburga i počnem iz početka. Možda ću u Njujork." „To je sjajno, Miče. Srećno." Helen je spustila slušalicu. Deset sekundi kasnije, Mič ju je ponovo nazvao. „Nadao sam se da ćeš i ti sa mnom. Prvo bismo se venčali, naravno. Mislio sam da bismo mogli..." „Kada? Kada bismo se venčali?" „Čim ti budeš htela. Sutra?"
Posle šest nedelja preselili su se u Njujork, već venčani. Sedam nedelja nakon toga, Helen je zatrudnela. Njihovoj maloj devojčici dali su ime Selesta, jer je bila dar s neba. Helen je uživala u materinstvu. Šetajući po njihovom minijaturnom stanu u Kvinsu satima i satima je mazila svoju bebu guste crne kose i ljubopitljivih, sivih inteligentnih očiju. Mič je takođe voleo bebu, ali nije imao previše vremena za nju jer je dugo radio, prvo na obuci, a posle na ulici. Često je Selesta uveliko spavala u krevecu kad on stigne kući, a iscrpljena Helen je već bila u dubokom snu, sklupčana na kauču. Neprimetno, kako su meseci i godine prolazili, Miču je bilo sve teže i teže da nađe sebi mesto u kolevci ljubavi u koju su se ušuškale njegova žena i ćerka. Dobio je unapređenje i preselili su se u veću kuću, i očekivao je da će to usrećiti Helen. Ali nije. „Nikada te ne viđamo, Miče." „Naravno da me viđate, dušo. Ne preteruj." „Ne preterujem. Pre neki dan je Sali-En pitala Selestu dali ima tatu." Mič je ljutito rekao: „To je besmisleno. Ko je pa ta Sali-En?“ Helen ga je poraženo pogledala. „Ona je najbolja drugarica tvoje ćerke. Sećaš se,Sali-En Mejer? Ona i Selesta su nerazdvojne već dve godine, Miče.“ „Zaista?" „Zaista." Mič se loše osećao. Želeo je da bude više kod kuće. Problem je bilo to, objasnio je Helen, što negativci nikada ne uzimaju godišnji odmor. Lopovi, narkosi, mafijaši, silovatelji,svakog dana šetaju gradom, vrebajući ranjive, bespomoćne, siromašne. Vrebajući ljude poput mog oca. Kad je postao detektiv, za Miča je to bilo više od posla. Bio je to njegov poziv, kao što je Helenin poziv bilo majčinstvo. A on je to sjajno obavljao. Razvod je naišao kao grom iz vedra neba. Umesto ostavljene večere za njega Mič je jedne večeri na stolu našao svežanj pravnih dokumenata. Helen i Selesta nisu bile tu. Tek je tada shvatio kako je
već poodavno bilo očigledno da njihova situacija neće potrajati. Čim je ekonomija propala, u gradu se dešavalo sve više zločina. Potom je pao Kvorum, nezaposlenost u Njujorku skočila, a loša situacija je preko noći postala dvadeset puta gora. Mič Konors je bio u prvom borbenom redu. Nije mogao samo da spusti pištolj i dođe na vreme kući na večeru. Pa, možda je i mogao. Ali nije tako postupio. Kada je shvatio koliko mu je posvećenost poslu loše uticala na brak, bilo je prekasno. Njujorška policija postala je život Miča Konorsa. Ali to ne znači da je on to voleo. Ljudi su se zapošljavali u policiji iz različitih razloga, a nisu svi bili pohvalni. Neki su uživali u vlasti koju im daju značka i pištolj. Umišljaju da su moćnici. Oni su bili najgori. Drugi su tražili osećaj zajedništva. Za njih je njujorška policija bila poput sportskog tima ili bratstva. Ispunjavala im je prazninu u životu koju brak, porodica i prijatelji u civilu nisu mogli da popune. Mič Konors je razumeo te momke, ali sebe nije ubrajao među njih. Nije postao policajac da bi stekao prijatelje, ili da zapoveda svojim sugrađanima. Odabrao je tu profesiju ne bi li se iskupio za smrt svog oca. I zato što je i dalje verovao da može nešto promeniti. Neznani ubica Mičevog oca prošao je nekažnjeno. To nije bilo u redu. Krivci zaslužuju da budu kažnjeni. A krivci bogataši, obrazovani ljudi kao što su Grejs i Leni Brukstajn, najgori su od svih. Mič je ustao, šutnuvši Heleninu stolicu za mučenje dalje od sebe. Nešto me muči pa ne mogu da preuzmem ovaj slučaj. Taj posao ima neku lošu stranu. E sad, koja li je, dođavola? Konačno se setio. Naravno. FBI će biti umešan... Prošle su dve godine otkako je obelodanjena odvažna prevara Brukstajnovih, ali kao što cela Amerika zna, ukradene kvorumske milijarde su nestale. Hari Bejn, nonšalantni zamenik direktora FBI-a u Njujorku, predvodio je operativnu grupu zaduženu za pronalaženje kvorumskog novca, a prikupio je jednu veliku, debelu nulu. Bejnovi agenti su često ispitivali Grejs Brukstajn u zatvoru, ali ona se držala svoje priče kao pijan plota. Sudeći po njoj, o novcu ništa nije znala ni ona ni njen dragi preminuli suprug.
Poput većine njujorških policajaca, Mič nije imao nimalo poverenja u FBI. Pošto je Grejs Brukstajn u bekstvu, bilo je neizbežno da Hari Bejn zabada svoj harvardski obrazovan nos u Mičev slučaj, postavljajući pitanja, brljajući sa svedocima, naređujući mu. Mičev šef se rečito izrazio: „Bejn će te spopasti kao šuljevi čmar. Drži gard.“ Mič je bio spreman. Novac je problem Harija Bejna. Moj problem je Grejs Brukstajn. Možda će ga, ako uhvati Grejs Brukstajn i postane narodni heroj, Helen ponovo prihvatiti. Da li baš to zaista želi? Više nije znao. Možda nije stvoren za brak. Bilo je vreme da se baci na posao. U kombiju je topao vazduh udario Grejs poput pesnice. Prsti su joj bolno pulsirali dok joj se uspostavljala cirkulacija. Bilo je lepo skloniti se s puta, ali znala je da nikome ne sme verovati. Kad li će obznaniti da je pobegla? Za nekoliko sati? Najviše za dan. Možda već emitovali vest na radiju? Načiniće novog foto-robota... „Kud si krenula?" To je bilo dobro pitanje. Kamo se uputila? Grejs je pogledala u kompas na komandnoj tabli. „Na sever.“ Po njenom planu, ako se tako može nazvati, sastaće se s Dejvijem Bukolom za tri nedelje. Dogovorili su se da se nađu na Tajms skveru. Upravo je Dejvi ubedio Grejs da ne pojuri za Džonom Merivalom čim utekne. „Nemoj rizikovati da te prepoznaju pre nego što saznamo sve što se saznati može." Bio je ubeđen kako je na korak od toga da dokaže ko je ubio Lenija Brukstajna. „Samo još nekoliko nedelja. Veruj mi." On je odredio kada će se i gde naći. Prema njegovoj teoriji, Tajms skver je toliko javno, toliko očigledno me,sto, da niko neće pomisliti da tamo traži Grejs. „Čak i ako te neko prepozna, pomisliće da je pogrešio. A do tada te, nadajmo se, neće prepoznati. Imaćeš vremena da izmeniš svoj izgled." Grejs bi volela da se sastaju ranije, ali Dejvi je bio nepopustljiv. „Ne dok ne budem imao više podataka. Dok ne budem siguran. Svaki
sastanak je riskantan. Stoga ne smemo protraćiti ovaj koji smo ugovorili." U međuvremenu Grejs će naći bezbedno mesto pa će se pritajiti, sabrati i, naravno, dobro će se prerušiti. Već izgleda potpuno drugačije od žene koju Amerika pamti s njenog suđenja. Niko ko poznaje Grejs, nekadašnju kraljicu Vol strita, sada je ne bi prepoznao. Slomljen nos, siv ten, kratka, suva kosa i bolan, umrtvljen pogled, bar zakratko je neće prepoznati. Ali naposletku, Grejs je znala, to neće biti dovoljno. Moraće stalno da se menja, svake nedelje, svakog dana, kao kameleon. Nije dosta da se spolja izmeni. Moram i iznutra da se promenim. Uspešni prevaranti, poput uspešnih glumaca, naučili su kako da postanu neko drugi. Odisali su sigurnošću, izazivali poverenje, i to funkcioniše bolje od svake maske, ili perike, ili farbe za kosu. U danima pred bekstvo Grejs je kao mantru neprekidno ponavljala: Grejs Brukstajn je mrtva. Zovem se Lizi Vuli. Imam dvadeset osam godina. Ja sam arhitekta iz Viskonsina. „Na sever, a?“ Vozačev glas vratio je Grejs u stvarnost. „Koliko daleko na sever?“ Grejs se dvoumila. „Pitam samo. Nemaš nikakav prtljag uza se, a obukla si se kao da ćeš na Floridu.“ Prigušeno se nasmejao. Grejs je primetila kako pilji u njene gole noge. Instinktivno ih je prekrstila, povukavši suknju nadole. „Otišla sam u žurbi. Moja... moja sestra se razbolela.“ To je bila tako očigledna laž da je Grejs pocrvenela. Vozač izgleda nije primetio. „Kako se zoveš, dušo?“ ,,Lizi.“ „Lepo ime. Veoma si lepa devojka, Lizi. Pretpostavljam da to već znaš, a?“ Grejs je povukla naviše kragnu, tražeći još jedno dugme da zakopča, ali nije ih više bilo. Od ovog tipa su je podilazili žmarci.
Bez upozorenja, iznenada je skrenuo na ivicu puta i stao. Grejs se trgla. „Izvini. Moram da pišam.“ Otkopčao je pojas i iskočio. Grejs je gledala kako zamiče iza kombija. Mozak joj je radio velikom brzinom. Da izađem? Da bežim? Ne, to je bila ludost. Trebao joj je prevoz i našla ga je. Putovaće s njim stotinak kilometara, a potom će izaći pred kakvim gradićem. Ne smem strahovati od svakog tipa koji mi se nabacuje. To muškarci rade, zar ne? Ovaj je u redu. Nakon dva minuta vozač se vratio. Nosio je termos i plastičnu posudu punu sendviča. Mora da ih je uzeo iz gepeka. „Jesi li gladna?" Grejsin stomak je glasno zakrčao. Umirala je od gladi. „Jesam." Upalio je motor i vratio se na put. „Pa, hajde onda, Lizi. Samo se posluži. Ja sam već jeo, ali žena mi uvek spakuje više." Dakle oženjen je. Grejs se iznenada opustila. „Hvala vam. Mnogo vam hvala." Počela je da jede. Grejs se probudila u zadnjem delu kombija, s licem pritisnutim na pod. Suknja joj je bila zarozana do kukova, a gaćice su joj se vukle oko članaka. Vozač je bio na njoj. Ruka mu je bila između njenih nogu. „Tako je, Lizi. Sada ih lepo raširi. Otvori se za taticu." Grejs je zaječala. Pokušala je da se pomeri, ali telo kao da joj je bilo od olova. Uz to se vozač svalio na nju svom težinom pa zaista nije mogla ni da se makne. Slobodnom rukom je ugurao nabrekli penis u nju. „Ne!" Grejs nije znala da li je to uzviknula naglas ili u sebi. Ništa se nije promenilo. Muškarac je nastavio da prodire, dublje, jače. Međutim, njegovi pokreti nisu bili nimalo pomahnitali. Polako je to radio. S uživanjem. Grejs je osetila kako pomera ruke nagore, zavlači ih pod njen grudnjak i hvata je za grudi.
„Kako je kad ti diram sisiće?" Šaputao joj je na uvo, podsmevajući joj se. Po obrazu su je bockali njegovi brkovi. „Sada si budna, Lizi, zar ne? Osećam kako si se uzbudila tamo dole.“ Novo prodiranje. „Kako je, maco? Je li lepo kad te jebu? Kladim se da jeste. Pa, ne brini, Lizi. Imamo celu noć.“ Nastavio je da se kreće. Ne mogavši da se pomeri, Grejs je pokušala da misli. Mora da me je drogirao. Pljoska. Sigurno je sipao nešto u čaj. Pitala se koliko je sati i gde su sada. Jesu li blizu Bedforda, ili su satima daleko? Nije čula saobraćaj. Sigurno smo podaleko od puta. Možda smo u šumi. I niko me neće čuti kako vrištim. Šta će uraditi kada završi s njom? Izbaciće je u šumu? Ubiće je? Gusta magla u Grejsinoj glavi polako se razilazila. U svojoj žudnji da uđe u nju, vozač je nije ni razodenuo ni izuo. Moje cipele... Pomerao se sve brže. Bližio se vrhuncu. Grejs je stisnula zube, čekajući da svrši, ali on je iznenada stao, odmakao se od nje i prevrnuo je na leđa kao krpenu lutku. Po njegovom licu, po tim iskošenim azijatskim očima koje su poigravale od sadističkog zadovoljstva, Grejs je pogodila: Ubiće me. Silovanje je bilo samo predigra. ,,Zini“, naredio joj je. Grejs je podigla noge uvis, široko ih raširila, a potom ga je obavila oko leđa, povlačeći ga nazad u sebe. „Nateraj me.“ Piljila je u njegove oči dok su joj se zenice širile od uzbuđenja. On se osmehnuo. „Vidi, vidi. Dakle tebi se to zaista dopada, mala Lizi. Još bolje. Ovo će biti sjajno veče.“ Počeo je ponovo da je kreše, još brže. Grejs ga je čvrsto stisnula oko struka. Mrdala je prstima leve noge dok u cipeli nije napipala Korin bodež. „Da! Tako je, maco!“ Mišići ramena i leđa su mu se napinjali. Počeo je da ejakulira, a onda se iznenada odmakao od nje. Držeći groteskni penis koji se grčio čučnuo je iznad nje i otvorio joj usta drugom rukom. Grejs je osetila
vreo mlaz spreme na svom jeziku, niz grlo. Povratila je. On se smejao, zatvorivši oči, izgubljen u seksualnom zadovoljstvu. To je to. Sad je prilika. Zabacivši leđa, jednim jedinim, glatkim pokretom, Grejs je izula cipelu, zgrabila perorez, otvorila ga i zabila mu ga između plećki. Za trenutak vozač je i dalje klečao, šokiran i zbunjen. Onda je tiho pao unapred, a iz leđa mu je strčao nož, kao ključ iz igračke na navijanje. Grejs se uprla svom snagom da se izmigolji ispod njega i izvadi nož. Krv je šiknula iz rane kao voda iz slavine. Grejs ga je prevrnula na stranu. Pokušao je nešto da joj kaže, ustima oblikujući reči, ali samo se čulo kako krvklokoće. Jako ga je udarila u prepone. Već je delovao onesposobljeno, ali nikada ne možeš biti dovoljno siguran. Pretresla mu je džepove i potražila novac ili makar šta vredno. Žurno je navukla donji veš, ispravila odeću i proverila da li joj je tu Karenin paket za preživljavanje s dokumentima. Potom je iz kabine uzela ključeve i vozačevu debelu jaknu za drvoseče. Spremna. Otvorila je vrata zadnjeg dela kombija. Vozač je jedva bio živ. Lokva krvi pod njim širila se kao duboka crvena bara. Kada je video nož u Grejsinoj ruci, izbečio je oči. ,,Ne!“, krkljao je. „Molim te...“ Nameravala je da okonča svoj poduhvat. Zabošće mu nož u srce, opet, i opet, i opet i opet, kao što je on zabijao u nju svoj bolesni, siledžijski kurac, i probadaće ga sve dok ne umre. Ali gledajući ga kako preklinje za milost, čuvši ga kako patetično moli za život, predomislila se. Što da mu skratim muke? Ne zaslužuje to. Ostaviću skota tu gde je. Neka iskrvari nasmrt, polako i sam. Grejs je zatvorila perorez, okrenula se i pobegla. Grejs je dugo pešačila do predgrađa najbližeg gradića. S putokaza je pročitala da se bliži Ričardsvilu u okrugu Patnam. Zora je svitala, bleda traka vatreno narandžaste svetlosti probijala se kroz crno noćno
nebo. Povremeno je čula helikoptere, zujali su poput insekata. Već me love. Pitala se da li su našli vozača kombija Da li su blizu? Adrenalin je strujao njenim bolnim telom, zajedno sa bujicom sukobljenih emocija. Zgađenost. Strah. Bol. Gnev. Silovana je. Još uvek je osećala u sebi zlog muškarca. Povređivao ju je, napastvovao. Upravo je ubila čoveka. Razmišljajući o tome koliko se bojao onako sam u šumi, dok je život isticao iz njega, Grejs je u vrtlogu u svojoj glavi otkrila još jedno, nepoznato osećanje: mržnju. Nije joj bilo žao zbog onoga što je učinila. Ali sva njena osećanja i misli zasenila je sveprožimajuća iscrpljenost. Morala je da spava. Motel Ap ol najt 2 izgledao je kao građevina iz uvodnih scena horor filma. Trepćući, polomljeni neonski znak obećavao je: LUKSUZNA ZASEBNA KUPATILA i TELEVIZOR U BOJI U SVAKOJ SOBI! Unutra je najstariji čovek kojeg je Grejs ikada videla tiho hrkao za recepcionarskim pultom. Njegovo kvrgavo lice bilo je izukrštano borama, a drevno telo smežurano. Podsećao je Grejs na nekoga. Aha, liči na Jodu. „Izvinit e." Trgao se iz sna. „Treba pomoć?" „Želela bih sobu, molim." Joda je odmerio Grejs od glave do pete. Stomak joj se rastakao. Zar me prepoznao? Zubi su joj cvokotali od nervoze. Prisiljavala se da odlučno i autoritativno upita za sobu, ali glas joj je podrhtavao od straha. Vidi li ovaj da sam bila napadnuta? Može li da nanjuši tog skota na meni? Možda ne bi trebalo da odsednem ovde? Trebalo bi da idem dalje. Ali bila je previše iscrpljena. Starca kao da je više nerviralo što se uopšte pojavila nego što ga je zanimalo ko je ona. Nakon duge pauze progunđao je: „Za mnom", i poveo je niz dugačak, beživotan hodnik. Na kraju su bila bela vrata bez broja. „Je l’ može ova?"
Unutra je bio krevet za jednu osobu, prekriven jeftinom posteljinom od poliestera, na prozoru cvetne zavese, na podu itison boje kafe umrljan raznoraznim flekama. U kutku je na zid je bio pričvršćen mali televizor. Vrata luksuznog zasebnog kupatila bila su otvorena i video se luksuzni zasebni toalet bez daske i poklopca i luksuzni zasebni tuš uza zid s buđavim pločicama. „U redu je. Koliko sam dužna?“ „Kol’ko ostajete?" „Nisam sigurna." Iznenada svesna da je sva razdrljena i nema, Grejs je izbrbljala: „Posvađala sam se sa dečkom. Otišla sam u žurbi." Joda je slegao ramenima, nezainteresovan. „Dvadeset dolara za večeras." Grejs mu je stavila novčanicu u ruku, pa je otišao. Zaključala je vrata za njim i namakla zavese. Skinula je sve sa sebe i otišla u kupatilo. Odmah je kleknula pred klozetsku šolju, povratila, pa je stala pod tuš. Pod slabim, mlakim mlazevima vode, trljala se korišćenim sapunom sve dok joj koža nije prokrvarila. Još uvek je osećala prljave ruke onog muškarca na svojim grudima, njegovo odvratno, siledžijsko seme na svom licu, u svojim ustima. U zadnjem delu kombija bile su dve flaše pijaće vode pa se bila upristojila što je najbolje mogla, kako ne bi izazvala sumnju. Dok je pešačila usredsredila se na tuš koji je negde čeka, na to da će biti čista. Ali sada je znala da nikada više neće biti čista. Kako se obrisala opet joj pripade muka, ali nije imala šta da povrati. U sobi je bilo toplo. Prućila se na krevet, zavalila na jeftinom, penastom jastuku i uključila televizor. S ekrana je zurilo u nju njeno sopstveno lice. Ili bolje rečeno, njeno lice kakvo je nekada davno, davno bilo. Dakle, već je objavljeno. Barem koriste staru sliku. Moraću da se prerušim čim svane, pre nego što prikažu noviju fotografiju. Spikerka je pričala. „Evo najnovijih vesti. Prijavljeno je da je Grejs Brukstajn pobegla iz dobro čuvane kaznene ustanove u severnom delu države Njujork. Brukstajnova, udovica prevaranta Leonarda Brukstajna za koga se smatra da je ukrao milijarde..."
Reportaža se nastavila, ali Grejs je nije čula. Bila je umornije nego ikada. Prošla su najduža dvadeset i četiri sata u njenom životu. San ju je milovao kao najmekše kašmirsko ćebe. Zatvorila je oči i prepustila se. Gavin Vilijams je vrištao. „Jeste li slepi? To je to! Za ovako nešto smo se molili. Grejs će nas odvesti pravo do novca!" U jutro nakon Grejsinog bekstva Gavin Vilijams, Hari Bejn i Džon Merival bili su na radnom doručku u bivšim kancelarijama Kvoruma. Vest su prenosile sve televizijske stanice i sva štampa. Hari Bejn je odmahnuo glavom. „Sumnjam. Čak i da pretpostavimo kako ona zna gde su..." „Ona zna gde su." „Čak i da zna, neće stići do njih. Cela njujorška policija je traži. Nagađam da će biti iza rešetaka dok padne mrak. Ili će je ustreliti neki pajkan lak na obaraču." „Ne! Ne smemo da dopustimo da se to dogodi!" Vilijamsu nije bilo svojstveno da izgubi kontrolu, ali izgledao je kao da će se svaki čas rasplakati. „Kod Grejs Brukstajn je ključ ovog slučaja. Moramo da preuzmemo kontrolu. Moramo insistirati da njujorška policija preda istragu Birou." Hari Bejn se nasmejao. „O, da. Insistiraću. Siguran sam da će se šefu policije to dopasti." Gavin Vilijams je pogledao u Džona Merivala, tražeći podršku. Ali naravno, Džon je samo piljio u svoje cipele, kao prava kukavica kakav i jeste. Gnevni Vilijams je ustao i izjurio napolje. Merival je rekao: „Nije m-moje da ovo kažem, ali čini mi se da je agent Vilijams pod prevelikim stresom zbog ovog slučaja." Hari Bejn se složio. „U pravu ste. Naložiću da ga premeste. Grejs Brukstajn mu je postala opsesija. Pomračuje mu rasuđivanje. Njeno bekstvo ga ometa, a ne možemo sebi to da dozvolimo." „Tačno." Džon Merival je s olakšanjem odahnuo.
Neće se potpuno smiriti dok Grejs ne bude uhvaćena. Ili još bolje, ubijena. Vest da je umakla duboko ga je potresla. Ali današnji sastanak bio je utešan. Bez Gavina Vilijamsa na vidiku, još lakše će voditi Bejna i njegove ljude u pogrešnom pravcu. Na kraju će im ponestati energije, novca, ili i jednog i drugog, pa će obustaviti istragu. Onda će on konačno biti slobodan. Napustiće Njujork, ostaviće Kerolajn. Život bez okova! Na kraju će se sav trud isplatiti. ,,D-da li zaista smatrate da će je ubrzo pronaći?" Hari Bejn je odgovorio: „Siguran sam u to. Ona je Grejs Brukstajn, pobogu. Gde će se sakriti?" Grejs je u snu čula kucanje, slabo ali brzo i uporno, kao da se u daljini oglasio detlić. Lupkanje je postalo glasnije, bliže. Probudila se. Neko je na vratima! Iskočivši iz kreveta, zgrabila je perorez, umotala se u čaršav i zateturala u tami ka mestu odakle je došao zvuk. „Ko je?" „Ja sam." Joda. Grejs je spustila nož i odškrinula vrata. „Ostaješ još jednu noć?" Zaslepila ju je svetlost iz hodnika. Trepnula je. „Molim?" „Pitao sam ostaješ li još jednu noć? Podne je. Promena je u pola jedan. Ako ne ostaješ, moraš da isprazniš sobu do tada." „O. Ne. Ostajem." „Dvadeset dolara." Grejs je predala starcu drugu novčanicu iz svežnja koji joj je dala Karen. Uzeo ju je bez reči pa se odgegao do recepcionarskog stola poput oronule bube. Dvanaest sati! Bože. Mora da sam zaspala u sekundi. Grejs je razmakla zavese, a potom ih ponovo namakla. Previše je svetlo. Umila se hladnom vodom pa se obukla, odeća joj je smrdela na onog skota, ali samo je nju imala. Danas će kupiti novu. Televizor je ostao
uključen od sinoć. Grejs je pojačala zvuk. Izveštavali su o ekonomiji. Ali nekoliko trenutaka kasnije njeno lice bilo je ponovo na ekranu, i to mutan snimak načinjen na dan kada su je odveli u Bedford. Ni ova fotografija uopšte ne liči na mene. Spikerka je čitala: „Kako izgleda, policija nije našla tragove Grejs Brukstajn koja je sada u bekstvu više od sedamnaest sati. U kontaktu sam s detektivom Mičelom Konorsom iz njujorške policije, čovekom koji vodi istragu o bekstvu Brukstajnove. Detektive, već se raspreda da vama i vašim ljudima ponestaje ideja. Je li to tačno?“ Privlačni plavi policajac odgovorio je. „Ne, Nensi. Ne slažem se. Pretražujemo više različitih avenija. Ova istraga traje tek nekoliko sati. Verujemo da će zatvorenica brzo biti uhapšena i trudimo se da to ostvarimo. “ Grejs je proučavala lice policajca. Detektiva Mičela Konorsa, onako četvrtaste vilice i smirenih plavih očiju, kao da je nacrtao neki autor Marvelovih stripova. Fizički je podsećao Grejs na grublju verziju njenog zeta Džeka Vornera. Ali njegov izraz lica nije uopšte bio nalik na Džekov. Pre je ličio na Lenijev. To je zbog njegovih očiju. Ima nežne oči. Još uvek je pričao. „Grejs Brukstajn i njen suprug naneli su neverovatnu patnju hiljadama ljudi, posebno Njujorčanima. Verujte mi, Nensi, niko više od mene ne želi da vidi tu zločinku iza rešetaka. Ne sumnjajte ni najmanje. Pronaći ćemo je. “ Grejs je isključila televizor. Detektiv Konors ima nežne oči, ali on mi je neprijatelj. To ne sme da zaboravi. Tog popodneva Grejs je izašla u grad. Morala je nešto da preduzme, a ne samo da cvokoće, znajući daje njeno lice na svim vestima i da bi je u bilo kom trenutku neko mogao prepoznati i predati vlastima. Ali nije zauvek mogla da se skriva u motelu. Trebale su joj zalihe, i morala je da ode iz Ričardsvila. I Karen i Kora su je upozorile na to koliko je opasno predugo se zadržavati na jednom mestu. S glomaznom jaknom vozača kombija čvrsto obavijenom oko sebe, Grej s je oborene glave koračala niz redove,,Volmarta“. Kad je
stala pred kasu, srce joj tako divlje zabubnja da je pomislila kako će se onesvestiti. Na sreću, sumorna tinejdžerka za kasom bila je više zainteresovana za naprslinu na svom veštačkom noktu nego za nervoznu mušteriju. „Ukupno osamdeset i osam dolara; keš ili kartica?" ,,Keš.“ „Hvala, doviđenja." Devojka je čak nije ni pogledala. Grejs se dobrano posle tri po podne vratila u svoju sobu u Ap ol najt. Zaključavši vrata, istresla je kese na krevet: farba za kosu, makaze, šminka, sredstvo za dezinfekciju, donji veš, tri hajnis majice, farmerke, kapa i siva sportska torba. Bacila se na posao. Starac za recepcionarskim stolom proučavao je sliku u novinama. Pogled mu nije bio isti kao pre. Može li biti? Nos ove devojke bio je drugačiji. A i kosa. Pa ipak, zasigurno je postojala sličnost. A i ona jeste došla usred noći, bez prtljaga. Ponovo je pogledao u novine. Policajac s TV-a rekao je da se prijavi bilo šta sumnjivo, koliko god trivijalno to bilo. Starac je podigao slušalicu. Grejs se gledala u polomljenom ogledalu kupatila. Nije videla sebe. Bio je to neko drugi, prvi od njena četiri identiteta. Lizi Vuli. Zdravo, Lizi. Pažljivo je očistila sve tragove farbe za kosu. Pokupila svaki pramen kose s poda. U kesu gurnula odsečenu kosu, bočicu farbe i staru odeću, vezala ručke kese i strpala je u svoju torbu. Brzo se obukla. Divno se osećala u čistoj odeći. Na trenutak je pomislila na svoj stari život i nasmešila se. Nekada nije mogla ni zamisliti da će doći dan kada će joj farmerke iz,,Volmarta“ biti pravi luksuz! Već je potrošila dve trećine svote koju su joj dale Karen i Kora. Uskoro će morati da preko imejla stupi u kontakt s Kareninim misterioznim prijateljem i da zatraži još. Kora ju je ubedila da je podizanje novca preko Vestern juniona anonimno i lako. Samo treba da se pojavi u jednoj od stotina
hiljada njihovih lokacija, pokaže svoju (lažnu) ličnu kartu i uzme novac. „Tako svaki ilegalni imigrant u ovoj zemlji podiže svoju zaradu, dušo. Njihov posao je da ne postavljaju pitanja." Čak i da je tako, Grejs se nadala kako neće previše često morati da podiže pare. Ranije je proverila autobuski red vožnje autobusa. Sledeći autobus za grad polazi u šest i petnaest po podne. Dovoljno vremena. Starac je pokucao na vrata. Nema odgovora. Poručnik Makinli, najbolji u Ričardsvilu, jedini u Ričardsvilu,iznervirao se. „Zar ne rekoste da je sigurno ovde?" Čim je Stari Merdok nazvao, poručniku Makinliju je istog časa svanulo da će krenuti u jurnjavu bez glave i repa. Grejs Brukstajn da odsedne u,,Ap ol najtu“? Kako da ne. Verovatno je u sobi sa Žapcem Kermitom i Čudovištem Hermanom. Svi u Ričardsvilu su znali da Merdoku odavno nisu sve koze na broju. „Ovde je. Svojim očima sam video kako ulazi i nije ponovo izašla. Sigurno spava." Starac je skinuo kalauz s kaiša i otključao vrata. „Gospođice?" Soba je bila prazna. Ne samo prazna nego i pod konac sređena. Krevet namešten, sve prebrisano. Izgledalo je da tu niko nije nedeljama boravio. Poručnik Makinli prevrnu očima. „Bila je ovde, kažem vam! Dve prethodne noći. Kunem se u boga. Mora da je šmugnula kroz prozor." „Aha." Na letećem majmunu. „Pa, ako je ponovo vidite, uverite se da je ona. Tek nas onda obavestite." Marija Preston je graciozno ušla u Kapris, restoran na šestom spratu hongkonškog hotela For sizon, u šifonskom kaftanu, prekrivena biserima nedavno kupljenim u Guangdžouu. Uzbuđeno je mahala novinama svom suprugu. „Jesi li video ovo, Endi?"
„Šta, ljubavi?" „Grejs Brukstajn je pobegla iz zatvora!" Endru Preston je prebledeo. „Pobegla? O čemu govoriš? To nije moguće." Otevši joj novine, pročitao je priču s naslovne strane. Sinoć je sprovedena velika policijska operacija nakon što je osuđena prevarantkinja, Grejs Brukstajn, očigledno pobegla iz strogo čuvane ustanove u okrugu Vestčester. Veruje se da je Brukstajnova, jedna od najozloglašenijih žena u Americi, ukrala više od sedamdeset milijardi dolara u zaveri koju je skovao njen preminuli suprug Leonard... „Neverovatno, zar ne?" Marija se zakikotala dok je sipala sebi veliku čašu soka od pomorandže. „Pobegla iz zatvora. To zvuči kao motiv iz Očajnih domaćica. Evo šta je sledeće: probudiće se pod tušem, s amnezijom, i proteklih dvadeset godina kao da se nikad nisu ni dogodile! Misliš da će je uhvatiti?" Endru je bio previše zaprepašćen da bi progovorio. Užas. Katastrofa. Baš kad je pomislio da je čitav taj košmar iza njega, Grejs je morala da izvede ovakvu akrobaciju i otvori stare rane. Marija je, izgleda, sve to smatrala za šalu. Ali opet, zašto ne bi tako mislila? Nije imala pojma pod kakvim je on stresom. Bila je srećna sve dok troši, samo put u Hongkong koštao je preko četrdeset hiljada dolara, ne uključujući astronomske sume koje je Marija, kako kaže, uštedela na bisernom nakitu. Šta je za nju bilo to što Endru ne spava normalno više od godinu dana? To što legne u njihov krevet u predsedničkom apartmanu od dvanaest hiljada dolara za noć s pogledom na luku Viktorija i zaliv Kaulun, skvrčen od grčeva u stomaku i ubistvene migrene a onda ga proganjaju noćne more u kojima figuriraju Leni
Brukstajn i zastrašujuće lice u ožiljcima Donalda Entonija le Brona? Da nije bilo Marije, nikada ne bi uradio to što jeste. Nikada ne bi izdao prijatelja, nikada ne bi postao lopov, nikada ne bi imao potrebe da se povezuje s tipovima kakav je Le Bron. A ipak nije mogao da joj kaže. Jednostavno nije mogao. Još ga je najviše izjedalo ćelavljenje. Od prošlog Božića Endruu kosa opada u pramenovima, kao sa šugavog psa. Uspaničio se. Raspadam se. Bukvalno. To je početak kraja. Hvala bogu što Džon Merival svakodnevno mora da se nosi s FBI-em, a ne on. Taj stres bi ga dokrajčio. Endru je sada u sebi čuo kako Džon ponavlja mantru: „Samo se drži priče i bićeš d-dobro. Obojica ćemo biti dobro." Do sada jesu. Ali Grejs je utekla i sve se može promeniti. „Endi, je l’ ti mene slušaš? Pitala sam: misliš li da će je uhvatiti?" „Hoće. Siguran sam da će je uhvatiti." Moraju. ,,A šta će onda biti s njom?" „Ne znam. Pretpostavljam da će je vratiti u zatvor." Endru je pomislio na Grejs Brukstajn, ljupko, naivno dete koje je svih tih godina poznavao. Jadna Grejs. Ona je u svemu ovome bila istinski nevina žrtva. Nažalost, to se dešava čistim malim jaganjcima. Zakolju ih. Marija je zadovoljno pijuckala sok od pomorandže. „Ne budi tako utučen, Endi. Svako bi pomislio da policija juri tebe. A sad mi vrati novine. Na modnim stranicama ima jedna prelepa Balensijagina haljina. Baš ću da tražim da mi naprave kopiju." Džek Vorner je video vesti na televiziji. Bio je u baru s Fredom Farelom, njegovim menadžerom kampanje, razgovarali su o njegovoj strategiji za ponovne izbore. Kada je na ekranu opazio Grejsino lice, zagrcnuo se pistaćima. „Sunce mu njegovo. Neverovatno!" Fred Farel nije mogao da veruje. Ljudi nisu bežali sa mesta kakvo je Bedford Hils. Ne u stvarnom životu. Pogotovo ne malecne, plave supruge sponzoruše poput Grejs Brukstajn. „Moraćeš da daš izjavu."
Briljantni politički um Freda Farela već je zabrujao. Ovo nije bio dobar trenutak da se kvorumski skandal povampiri i progoni ih. Grejs će verovatno biti uhvaćena za nekoliko sati, ali mediji bi se mogli mesecima ponovo zanimati slučajem Brukstajn. Džek ne sme biti uvučen u to. „Napisaću ti nešto. U međuvremenu idi kući i pritaji se.“ Džek je otišao kući. Tokom jednočasovne vožnje do Vestčestera, sabrao se. Fred Farel nije ni o polovini bio obavešten. Znao je za kockarske dugove, i kako je Leni odbio da ih plati. Ali u Džekovom ormaru bili su skriveni i drugi kosturi pored kockanja; te bi ga eksplozivne tajne mogle uništiti i staviti tačku na sve njegove političke nade. Leni je znao istinu. Ali Leni je mrtav, gori u paklu gde mu je i mesto. Pitanje je: da li je odneo svoje znanje u svoj vodeni grob? Ili je podelio ono što je znao s voljenom suprugom? Dok je Grejs bila zaključana iza rešetaka, to nije bilo važno. Ali sada je na slobodi, bori se za život. Zapeta puška koja neće oklevati da opali. Ne smem dopustiti da me ta kučka uništi. Neću dopustiti. Onor je istrčala na prilaznu stazu da ga dočeka. Oči su joj bile crvene i natečene. Bilo je očigledno da je plakala. „O, Džek! Jesi li video vesti?" „Naravno da sam ih video." Ugurao ju je unutra. Novinari su svakog časa mogli da se pojave. „Pobogu, saberi se. Zašto plačeš?" Onor nije znala. Oduvek je zavidela Grejs. Bila ogorčena zbog nje. Čak ju je i mrzela. U isto vreme izjedala se što joj je mlađa sestra osuđena. Grejs je bila sposobna da počini složenu prevaru isto koliko i da promeni gumu ili popuni obrazac za povraćaj poreza. Onor je to znala bolje od bilo koga. Trebalo je da se zauzmem za nju na sudu. Ili da je barem posetim u zatvoru. Ali nisam. Uradila sam ono što mije Džek rekao. Uvek radim ono što mi Džek naloži. „Rekli su na vestima da bi je neko mogao ubiti. Da je u većoj opasnosti od običnih ljudi nego od policije." ,,Pa?“ Džeka nisu zanimali Grejsini problemi. Interesovali su ga sopstveni problemi. „Fred mi piše izjavu. Dok se ne obratim javnosti,
ti i deca ne mrdajte iz kuće. Ni s kim ne pričaj o Grejs. Razumeš li?“ Onor je klimnula glavom. „Ako stupi u kontakt s tobom, smesta me obavesti. Mene, ne policiju. Mene.“ ,,U redu, Džek." Popeo se uza stepenice. Onor mu je doviknula. „Džek? Imaš li pojma zašto je to uradila?" „Šta uradila?" „Ma, zašto je pobegla? Mora da je znala u kakvu opasnost srlja. Da ne pominjem kako je upropastila svaku mogućnost za žalbu. Taj postupak izgleda tako... nemarno. Tako neuobičajeno." Džek je slegao ramenima. „Možda se promenila. Znaš, zatvor menja ljude." Kao i politika, pomislila je Onor. Pogledala se u ogledalu u hodniku i stresla se. Nije mogla da prepozna osobu u koju se pretvorila. „Pobegla? Dragi bože." Majkl Grej je proveo dan na svom novom brodu, dobio ga je od Koni, za godišnjicu braka. Nije čuo vesti dok nisu seli za večeru. „Znam. Ni na pamet mi ne bi palo da je sposobna za tako šta. Zamisli, sakrila se u kamion za isporuku. Toliko o maksimalnom obezbeđenju." Majkl se pokunjio. „Bi li trebalo... ne znam, da joj nekako pomognemo?" Koni se izbečila. „Da joj pomognemo? Ma, o čemu pričaš? Kako uopšte možemo da joj pomognemo? Još bolje, zašto bismo joj pomogli, nakon onoga što je uradila?" Majkl je voleo svoju ženu, i s popuštanjem prihvatao njene sudove o sestri. Ali nikada mu nije prijalo kolektivno pranje ruku i okretanje leđa koje je pratilo Grejsino suđenje. U to vreme to mu se nije činilo ispravno. Sada se činilo manje ispravno nego ikada. Toliko toga se izmenilo od onog sudbonosnog puta na Nantaket pre godinu i po dana. Tada su Leni i Grejs imali sve, savršen brak, bogatstvo, a on i Koni nisu imali ništa. Kada je kompanija Braća Lejman propala i on ostao bez posla, bilo mu je kao da je izgubio
roditelja. Braća Lejman bili su više od poslodavaca. Kod njih je Majkl stekao identitet i samopouzdanje. Raspad kompanije nalikovao je na smrt. Ali Majkl nije imao vremena da žali. Uvaljivao se iz jedne krize u drugu, gledajući kako mu nestaje ušteđevina, a potom i kuća. Najgori od svega bio je procep koji se širio između njega i Koni. Majkl je verovao da može sve podneti uz podršku svoje supruge. Ali sa svakom nedaćom, Koni se sve više udaljavala od njega. A kako ga je samo gledala tih dana, tako razočarano, tako zgađeno, gotovo kao da je on vinovnik za sve što se desilo, kao da je njega krivila za njihovu patnju... od pukog sećanja i sad gaje oblivao hladan znoj. Sve se to dešavalo pre samo osamnaest meseci, pa ipak, činilo se kao drugi život. Od tada su preturili preko glave pad Kvoruma, Lenijevu smrt, Grejsino hapšenje, suđenje... a sada ovo. Potpuno nadrealno. Kako se Grejsino bogatstvo istopilo, tako je neka nevidljiva žica povukla Majklov i Konin život nagore, iz blata na toplo sunce. Majkl je dobio posao u firmi za savetovanje butika. Plata nije bila sjajna, ali toliko se plaćalo za njegov položaj. Još važnije, ponovo je bio motivisan da ujutru ustaje iz kreveta. To nije imalo cenu. Koni mu se približila i bila je nežnija. Razočaranje je smenio njen poznati pogled ljubavi, ta jedinstvena kombinacija poverenja, požude i poštovanja od koje se Majklu činilo da može pomerati planine. Silno ju je voleo. Ona je moja snaga i moja slabost. Umro bih za nju i ubio bih za nju. A ona to zna. Ali najbolje je tek usledilo. Nekoliko meseci nakon što je Grejs počela da izdržava kaznu u Bedford Hilsu, Koni je pozvao njen advokat. Kako se ispostavilo, daleka, starija rođaka ostavila joj je nešto u nasledstvo. Majkl je očekivao nekoliko akcija, ili možda komad nakita. A zapravo je njegova žena nasledila petnaest miliona dolara. Te noći je vodila ljubav s njim sa strašću kakvu nije ispoljila otkad su se venčali. Našalio se. „Pretpostavljam da ti odgovara da budeš lovarna žena, dušo." Koni je blistala.
„Pretpostavljam da mi godi. Hajde da kupimo novu kuću, Majk. Ovo mesto čuva previše bolnih uspomena." „Hej, ma daj. Ima i lepih sećanja, zar ne? Ovde su deca rođena. Zaista želiš da se preselimo?" Koni nije oklevala. „Da. Hoću da svi krenemo iznova. Bez osvrtanja." Prodali su kuću. „Zar stvarno želiš da pomogneš Grejs? Otkud ti to pade na pamet?" Bili su u salonu svoje nove kuće u centru. Za prvi Božić u novom domu Koni je dala sve od sebe: celu je kuću okitila srebrnim i belim ukrasima. Verna tradiciji, nije dala da se skine nijedan ukras do Bogojavljenja. Majkl je u kuću ulazio i činilo mu se da stupa u Deda Mrazov dvor. „Ne znam. Onako. Imamo toliko mnogo, samo zato." ,,A Grejs nema?" Koni se ogorčeno nasmejala. Kad god se povede razgovor o Grejs ili Leniju, njen bes bi se ponovo pojavio, poput demona oslobođenog iz kaveza. „Kvorumski novac je negde smuvan, Majk. FBI je ubeđen da mala Grejs zna gde je. Ko smo mi da tvrdimo drugačije?" Majkl je želeo da kaže: Njena porodica, ali nije. Previše se bojao. Koni je videla strah u njegovim očima i na to je njen strah opao. Dobro. Neće insistirati. Previše me voli. Koni je zbunjivalo bekstvo njene sestre. Grejs koju je ona poznavala, nikada ne bi imala petlje ni da isplanira tako smeo poduhvat, a kamoli da ga izvede i nasamari policiju. Duboko u sebi Koni je znala da Grejs nije imala nikakve veze s krađom kvorumskih milijardi. Ne juri ona za novcem. O nečem drugom je reč. Možda hoće da istera sve na čistac? Majk i dalje nije imao pojma o Koninoj aferi s Lenijem. Nije se ni raspitivao otkud joj to stiže tajanstveno nasledstvo. Toliko veruje ljudima. Baš kao Grejs. Koni je bilo važno da tako i ostane. Obgrlivši Majkla oko vrata, prošaputala je:
„Želim da ostavimo prošlost iza nas, dragi. Da budemo srećni. A ti?“ „Naravno da i ja to želim, mila moja." Uzvratio joj je snažnim zagrljajem. „Onda nema više priče o tome da pomognemo Grejs. To poglavlje našeg života zauvek je zatvoreno."
Kad se ponovo našla u Njujorku, videla stara mesta i osetila stare mirise, Grejs kao da se vratila kući. U gradu se osećala bezbednije. Štitio ju je i novi izgled: kratka, čokoladnosmeđa kosa, tamna šminka, džakasta, muškobanjasta odeća. Jedna robijašica iz Bedforda joj je rekla da ljudi sasvim drugačije opisuju osobu koja je samo izmenila hod. Grejs je satima uvežbavala hodanje krupnijim koracima, manje ženstveno. Još uvek ju je prestravljivalo njeno staro lice koje pilji u nju sa svakog televizora ili trafike. Ali kako su dani prolazili, bila je sve sigurnija da će je barem na neko vreme zaštiti njen novi lik i anonimnost jedinke u gradskoj gužvi. Drugog dana je hrabro ušla u potpuno zastakljeni Internet kafe i poslala poruku na ,,hotmejl“ adresu koju joj je dala Karen. Upotrebila je specifičan kod, 2000 11209LV, nadajući se da to znači: molim te, pošalji dve hiljade dolara na poštanski kod 11209 u Njujorku na ime Lizi Vuli. Nadu je nagrizala sumnja da će nešto poći naopako. Da li je bilo previše ili premalo tražiti dve hiljade dolara? Kasno je shvatila da nema pojma koliko Karenin prijatelj ima novca, i koliko je voljan da joj pošalje. S druge strane, nije htela da podigne premalu sumu, onda bi prečesto ponavljala taj postupak a to bi bilo previše riskantno jer joj je za petama pola policajaca iz cele države. Međutim, podizanje je proteklo glatko, kao što joj je Kora i rekla. U apoteci na ćošku bio je šalter Vestern juniona. Debeli, depresivni čovek četrdesetih godina bacio je pogled na Grejsinu ličnu kartu, čak se ne pomučivši da je pogleda u oči, a kamoli da prouči njene crte lica, i predao joj koverat pun novca i štampanu priznanicu. „Izvolite, gospođice Vuli. Prijatan dan.“ Grejs je manje brinula hoće li je uhvatiti, a više se usredsređivala na predstojeći sastanak s Dejvijem Bukolom. Dejvi je istraživao alibi svih ljudi koje su ona i Leni pozvali na Nantaket onog sudbonosnog vikenda. Grejs i dalje nije sasvim prihvatala pomisao da su Prestonovi ili Merivalovi ili čak jedna njena rođena sestara učinili nešto tako užasno, ukrali sav taj novac, ubili Lenija, izdejstvovali da ona ode u zatvor i pritom se izvukli nekažnjeno. Ali ima li drugog objašnjenja? Nadala se da će se otresti sumnji kad vidi Dejvijev izveštaj crno na belo. Sve je zavisilo od tog sastanka.
Grejs se vratila u sićušnu hotelsku sobu, izvukla štos novinskih isečaka iz fioke stola i raširila ih po krevetu. Evo ih: Onor i Džek, Koni i Majk, Endru i Marija i, naravno, Džon i Kerolajn. Tih osmoro zajedno drže ključ do istine. Nešto malo dalje od te grupe postavila je devetu sliku: detektiv Mičel Konors, čovek zadužen da je uhvati. Uistinu je bio privlačan. Grejs je uhvatila sebe kako se pita je li oženjen, i da li voli svoju ženu onoliko koliko je ona volela Lenija. Naravno, naposletku će je uhvatiti. Sreća je neće zauvek pratiti. Ali to naposletku uopšte joj nije bilo bitno. Jedino je bilo važno da obavi to što je naumila. Zatvorivši oči obratila se Leniju, rečima koje su odražavale njena osećanja i istovremeno bile zakletva: Uradiću to, dragi. Učiniću to u naše ime. Saznaću ko mi te je uzeo, i naplatiću mu, obećavam. Sada je ojačala. Onda je zaspala. „Još čaja, detektive? Moj muž bi trebalo da se vrati svakog časa.“ Onor Vorner bila je vidno nervozna. Kada je podigla srebrni čajnik s tacne Mič je primetio da joj se ruke tresu. Vrela smeđa tečnost prolila se po celom belom tapaciranom stočiću. „Ne, hvala, gospođo Vorner. Zapravo sam došao k vama. Je li vaša sestra ikako pokušala da stupi u kontakt s vama otkako je utekla?" „Da stupi u kontakt sa mnom? Nije. Da je Grejs zvala, odmah bih obavestila policiju." Mič je nakrivio glavu i izazovno se osmehnuo. „Zaista? Zašto?" Ova žena ga je zainteresovala. Bila je sestra Grejs Brukstajn. Po svim merilima, te dve žene su veoma bliske. Čak i liče. Ipak, kad je Grejs osuđena, Onor Vorner kao da je u zemlju propala. „Ne razumem." „Grejs vam je sestra", objasnio je Mič. „Bilo bi razumljivo da želite da joj pomognete. To ne bi bilo pogrešno." Ovo je Onor potpuno izbacilo iz takta. Osvrtala se naokolo kao da gleda kako će umaći iz sobe. Možda je pogledom tražila skrivene mikrofone ili kamere? Je l’ posumnjala da je posmatraju? Konačno je rekla:
„Grejs je stekla mnogo neprijatelja, detektive. U većoj je opasnosti van zatvora nego u njemu. Brinem se za njenu bezbednost." Mič je suzbio osmeh. Sve se mislim da je tako. „Niste išli na suđenje." „Ne." „Zašto?" „Ja... moj muž... mislili smo daje tako najbolje. Džek je tako naporno radio da bi dospeo do svog položaja. Ako ga glasači povežu s Kvorumom... pa... razumete." Mič se nije pomučio da sakrije gađenje. Savršeno je razumeo. Pročitavši mu misli, Onor poče da se brani: „Moj muž je učinio mnogo dobrih dela za svoje birače, detektive. Mnogo dobrih dela. Je li pravedno da njega ukalja pohlepa Lenija Brukstajna? Grejs je sama izabrala. Brinem se za nju, ali..." Nije dovršila rečenicu. Mič je ustao. „Hvala, gospođo Vorner. Sam ću izaći." Isto je bilo s Koni Grej. „Moja najmlađa sestra nikada nije naučila da preuzme odgovornost za svoje postupke, detektive Konors. Grejs veruje da je predodređena za bogatstvo, lepotu, sreću, slobodu. Ne obazire se na druge. Evo, odgovoriću vam na pitanje: ne, nije mi žao sestre. Zaista mi se nije javila i ne očekujem da mi se javi.“ Grejs Brukstajn uz ovakve prijatelje uopšte ne trebaju neprijatelji. Po razgovoru s Grejsinom bezosećajnom, ogorčenom sestrom, Mič se skoro sažalio na ženu čija je pohlepa bacila Njujork na kolena. Konin bes se bezmalo mogao opipati, isijavao je iz nje poput toplote iz radijatora. Atmosfera je bila zagušljiva. „Sećate li se još nekoga? Koga Grejs može da pozove, na koga da se osloni? Staru školsku drugaricu? Simpatija iz detinjstva?" Koni je nadmoćno odmahnula glavom. „Nema ona nikoga. Kad se udala za Lenija potpuno je uronila u njegov svet.“ „Kao da to ne odobravate?"
„Leni i ja... Recimo da nismo bili bliski. Oduvek sam smatrala da on i Grejs nisu jedno za drugo. U svakom slučaju, ona nema starih prijatelja. Mislim da je Džon Merival jedno vreme podržavao Grejs, dok ga Kerolajn nije urazumila. Jadni Džon.“ „Zašto jadni Džon?“ „Ma hajde, detektive. Upoznali ste ga. On je obožavao Lenija. Godinama mu je bio potrčko.“ „Svakako je bio više od toga?“ „Džon? Ne! Nikada!“ Koni se okrutno nasmejala. „Mediji su ga oslikali kao linansijskog čarobnjaka, ključnog u Kvorumu. To je farsa! Nakon dobrih dvadeset godina nije postavljen ni za partnera. Leni ga je iskoristio. Kao i Grejs. Čak je i sada zaglavljen u raščišćavanje nereda u Kvorumu. Nije ni čudo što vaše kolege iz FBI-a nisu pronašle novac. Priča o slepcu koji vodi slepe.“ Novinari na konferenciji za štampu nisu krili neprijateljski stav. Ljudi su hteli da im se odgovori, a Mič Konors nije imao šta da izjavi. Prošlo je skoro nedelju dana od dramatičnog bekstva Grejs Brukstajn iz Bedford Hilsa, a Miča i njegov tim su sve više pritiskali da prijave makar kakav napredak. U medijima su uvrteli u glavu da njujorška policija krije informacije. Mič se osmehnuo. Kad bi samo bilo tako! U stvari ništa nisu znali. Grejs Brukstajn je izašla iz tog zatvora i isparila bez traga kao prokleti Dejvid Blejn. Ni s kim nije stupila u kontakt, ni s porodicom, ni s prijateljima. Juče je njujorška policija načinila očajnički potez: obznanili su da će s dvesta hiljada dolara nagraditi osobu na osnovu čijih informacija uhapse Grejs. To je bila greška. U cela dva sata Mičev tim primio je više od osamsto poziva. Grejs Brukstajn su očigledno posvuda spazili, od Njujorka do Nove Škotske. Činilo se da će ih dva-tri traga odvesti do Grejs, ali sve je bilo uzalud. Mič se osećao kao dete koje pokušava da zadrži mehuriće sapunice, ne znajući na koju stranu da se okrene i uništavajući sve što dotakne. A kad samo pomisli da je smatrao kako će ovaj slučaj biti pun pogodak. „To je sve za danas, narode. Hvala vam.“ Horda gunđavih novinara se razišla. Mič se ušunjao u svoju kancelariju, da se sakrije, ali nije bilo predaha. Detektiv poručnik Henri Dubrej inače nije bio neka slika i prilika. Sklupčan na Mičevoj stolici za
mučenje poput džinovske žabe, izgledao je još gore nego obično. Koža mu je bila sva u mrljama i uništena od pića, a beonjače su mu se žutele kao suncokret. Tegoban slučaj Brukstajn ostavio je traga na svima njima. „Saopšti mi dobre vesti, Miče." „Juče su pobedili Niksi.“ „Ozbiljan sam.“ ,,I ja sam. Utakmica je bila sjajna. Niste gledali?" Mič se nasmejao. Dubrej nije. „Žao mi je, šefe. Ne znam šta da vam kažem. Nemamo ništa." „Vreme ističe, Miče." „Znam." Dubrej je otišao. Nije imalo šta više da se kaže. Obojica su znala šta sledi. Ako Mič do sledećeg dana ne nacunja dobar trag, biće skinut sa slučaja. Sigurno i ražalovan. Možda čak i otpušten. Mič je pokušao da ne misli na Selestu, i na skupu privatnu školu koju pohađa. Helen je želela da on plaća školarinu. U tom trenutku je mrzeo Grejs Brukstajn. Zurio je u belu tablu na zidu svoje kancelarije. U sredini je bila Grejsina slika. Oko nje su se, kao kraci zvezde, širile grupe drugih fotografija: zatvorenice i osoblje Bedford Hilsa; Grejsina porodica i prijatelji; zaposleni u Kvorumu; ljudi koji su prijavili najverovatnije tragove. Kako se, uz toliko izvora, stiže u ćorsokak? Zazvonio je telefon. „Poziv za vas na liniji jedan, detektive Konors.“„ „Koje to?“ „Grejs Brukstajn." Mič se neraspoloženo nasmejao. „Sem ako nije. Hvala ti, Stela. Nisam raspoložen za gnjavatore." Prekinuo je vezu. Nakon trideset sekundi telefon je ponovo zazvonio. „Stela, rekoh ti da imam dovoljno problema i bez..." „Dobro jutro, detektive Konors. Grejs Brukstajn je na vezi." Mič se zaledio. Satima je i satima preslušavao snimke sa suđenja; i u bunilu bi prepoznao Grejsin glas. Pomahnitalo je mahao svojim kolegama u spoljašnjoj kancelariji. „To je ona", samo je usnama oblikovao reči. „Pratite poziv."
Svesno je načinio napor da govori polako. Nije mogao da uspori svoje uzbuđenje. Morao ju je navesti da priča dovoljno dugo kako bi otkrili odakle zove,to je sad bilo najhitnije. „Dobar dan, gospođo Brukstajn. Šta mogu da učinim za vas?" „Možete da me saslušate." Glas je bio isti kao onaj na snimcima sa suđenja, ali ton je bio drugačiji. Jači, odlučniji. „Slušam." „Mom mužu i meni su smestili. Nikada nisam ukrala nikakav novac, niti ga je ukrao Leni." Mič je zastao, pokušavajući da je održi na vezi. „Zašto mi to govorite, gospođice Brukstajn? Nisam porotnik. Nikako nisam uticao na vašu presudu." „Ja sam gospođa Brukstajn. Ja sam udovica, detektive, ne raspuštenica." Ti si budala. Nikako nije trebalo da nazoveš. Samo govori. „Javljam se jer sam vas videla na TV-u, a delujete kao dobar čovek. Pošten čovek." Kompliment je iznenadio Miča. „Hvala vam.“ „Izgledate kao čovek koji bi hoće da otkrije istinu. Zar ne?“ Zapravo, ja sam čovek koji želi da te zadrži na vezi narednih deset sekundi. Devet... osam... „Znate, gospođo Brukstajn, najbolje bi bilo da se predate." Šest... pet... Grejs se nasmejala. „Molim vas, detektive. Ne vređajte moju inteligenciju. Sada moram da idem." „Ne. Čekajte! Mogu da vam pomognem. Ako ste nevini kao što kažete da jeste, postoje zakonski kanali..." Klik. Veza se prekinula. Mič je s nadom pogledao momke s druge strane stakla, ali oni su odmahnuli glavom i tako mu potvrdili ono što je već znao. „Još dve sekunde i bila bi naša."
Mič je utonuo u stolicu i zario glavu u šake. Telefon je istog trenutka ponovo zazvonio a on se bacio na slušalicu kao napušteni ljubavnik, želeći da to bude ona. „Grejs?" Odgovorio je muški glas. „Detektiv Konors?" Iz Miča je nada oticala poput krvi iz ozleđene vene. „Ja sam." „Detektive, zovem se Džon Rodvil. Ja sam šef prijemnog odeljenja u Medicinskom centru Patnam." „Aha", rekao je Mič iznureno. To ime mu ništa nije značilo. „Prošle nedelje su nam doveli ranjenika. Uboden je nožem u leđa. Bio je u komi do ovog jutra. Mislili smo da neće preživeti. Ostao je živ." „To je zastrašujuća priča, gospodine Rodvil. Drago mi je što se oporavio." Mič samo što nije prekinuo vezu kad je čovek razdragano rekao: „I mislio sam da će vam biti milo. Tim pre što je upravo identifikovao svog napadača: ranila ga je Grejs Brukstajn." Mič je uleteo u odeljenje intenzivne nege. „Detektiv Konors. Gde leži Tomi Berns?“ Munjevito je pokazao svoju značku medicinskoj sestri. „Ovuda, detektive." Šef prijemnog odeljenja prepričao je Miču izjavu vozača kombija. On je baštovan. Prošlog utorka uveče, na nekoliko kilometara od Bedforda, pokupio je autostoperku. Žena se predstavila kao Lizi. Vozili su se šezdesetak kilometara na sever, a onda je ona iznenada potegla nož, naterala ga da skrene u šumu, izbola ga i opljačkala, ostavivši ga da umre.
„Pronašli su ga lokalni klinci, lovdžije. Još nekoliko sati i sigurno bi iskrvario nasmrt." „A on misli da je ta Lizi koja ga je napala u stvari Grejs Brukstajn?" „Čini se da je siguran u to. Nekoliko sati nakon što se osvestio tražio je da mu se uključi televizor. Snimak Grejs Brukstajn pojavio se na vestima, a on je podivljao. Morali smo da mu damo sedative. Hoće da razgovara sa vama ali je i dalje veoma slab, pa budite pažljivi. Žena i deca još ga nisu videli." Mič je pomislio: Žena i deca. Jadni skot je porodičan čovek. Ali naravno, Grejs Brukstajn to nije briga. Izabrala je njega, iskoristila ga da dobije ono što je htela, potom ga je ostavila da umre u šumi, sam. Bolne uspomene na smrt njegovog oca ponovo su ga preplavile. Ubica Pitera Konorsa nikada neće biti uhvaćen. Ali Grejs Brukstajn zasigurno hoće. Ljudi poput Tomija Bernsa zaslužuju pravdu. Zaslužuju da budu zaštićeni. Mič se približio Tomijevom krevetu pun saosećanja. Kada je petnaest minuta kasnije izašao iz bolnice, zatekao je sebe kako žali što Grejs Brukstajn nije završila posao. Tomi Berns bio je dopadljiv koliko i težak oblik hemoroida. Bio je takođe i pokvareni lažov. „Pobogu, detektive, već sam vam rekao. Postupio sam kao Samarićanin, jasno? Video sam ribu u nevolji i ispravno sam učinio. U jednom trenutku smo se vozili, slušajući radio, i sve je bilo u najboljem redu. Sledećeg trenutka, bam. Kučka mi je stavila nož pod grlo. Nisam imao nikakve šanse.“ Mič je želeo da mu poveruje. Loša situacija. Tomi mu je trenutno bio jedini svedok. Ali nije mu verovao. Nešto kod tog tipa nije bilo kako treba. „Vratimo se na trenutak kada ste je povezli, hoćemo li, gospodine Berns? Rekli ste da je izgledala kao da je u nevolji?" „Bila je polugola. Napolju je bilo ledeno, padao je sneg. Ona je na sebi imala tu tanku bluzu. Potpuno se providela." Poluosmeh mu je preleteo preko lica na to sećanje. Baš tada je ušla lepa mlada medicinska sestra da napuni bokal vodom. Mič je posmatrao kako je Tomi prati požudnim pogledom kada se okrenula i izašla iz sobe. U Mičevom mozgu je zasijala lampica.
„Niste pomislili da je pitate zašto je tako obučena u ledenoj zimskoj noći?" „Jok. Zašto bih? Ne tiče me se." „Pretpostavljam da je tako. Pa ipak, iz radoznalosti..." „Nisam radoznala osoba." „Uočio sam." Tomi Berns je začkiljio. U Mičevom tonu kao da je načuo prizvuk podsmevanja. „Šta to znači?" „Ništa konkretno. Slažem se s vama da niste radoznali. Na primer, izgleda da se niste zapitali zašto ta žena nije završila posao, nakon što je prošla kroza sve te peripetije pokušavajući da vas ubije." Tomi Berns se uznemirio. „Stani malo! Nemoj ti meni sad da pričaš neka sranja kao ova žena. To jeste bila Grejs Brukstajn. Video sam je na TV-u, jasno kao dan. Ako je uhvatite, želim tu nagradu od dvesta hiljada dolara.“ „Dobro", rekao je Mič. „Recimo da ta koja vas je napala jeste bila Grejs Brukstajn." „Bila je.“ „Da se meni takvo šta desilo, ipak bih se upitao zašto me je ostavila u životu, zašto nije dovršila posao? Ali opet, vidite, ja jesam radoznala osoba. Mi detektivi smo obično takvi." Tomi je razmislio o tome. „Pretpostavljam da je pomislila da jeste. Mislim, da je završila posao. Bili smo napolju usred nedođije. Verovatno je računala da ću umreti polako." Mič se ustremio. „Zaista? Zašto bi želela da umrete polako?" „Molim?" „Sudeći po vama, njen motiv bila je krađa. Trebao joj je prevoz i novac. U tom slučaju, razumeo bih zašto bi želela da umrete. Ne bi želela svedoke, zar ne?" „Tako je." „Ali zašto bi vam nanela patnju? Što vam je produžila agoniju?" „Zašto? Do đavola, ja to ne znam. Ona je žena. Sve su one sjebane kučke."
Mič je lagano klimnuo glavom. ,,U pravu ste. Mislim, da je to uradio muškarac, on bi uzeo kombi, zar ne?" ,,A?“ Tomi Berns se potpuno i istinski zbunio. „Čim bi se otarasio vas, verovatno bi seo u kombi i odvezao se još stotinak kilometara dalje od mesta zločina i tek onda bi se otarasio vozila. To bi bilo pametno uraditi, zar ne?" „Pretpostavljam da bi." „Ali žene nisu pametne kao mi, zar ne?" „Dakako da nisu." Mič mu se zaverenički obratio: „Obojica znamo za šta su žene dobre, a, Tomi? A njihova vrlina nije moć rasuđivanja!" Tomi se glupavo nasmejao. Sada pajkan priča njegovim jezikom... „Recite mi, Tomi, da li stalno vozite autostoperke?" „Ponekad." „Jesu li mnoge od njih privlačne kao Grejs Brukstajn?" „Ne, gospodine. Nisu mnoge." „Ili tako dobre u krevetu?" „Ne, gospodine!" Tomi Berns se iscerio. „Ona je nešto drugo." Prošlo je punih pet sekundi pre nego što je uvideo svoju grešku. Osmeh je svenuo. „Stani malo, nemojte da mi stavljate reči u usta! Nisam... mislim... ja sam žrtva", mucao je. „Ja sam prokleta žrtva!" Mič se te noći kasno vratio kući. Doduše, može li se dvosobni iznajmljeni stan koji je jedino mogao da si priušti otkako gaje Helen ostavila nazvati kućom? Helen je dobila sve kada su se rastavili: Selestu, kuću, čak i psa Snupija. Mog psa. Miču je bilo jasno šta navodi muškarce da omrznu žene. Muškarce poput Tomija Bernsa. Lako je skliznuti niz tu stazu. Ponekad je sam morao da se pazi. Bio je to izuzetan dan. Konferencija za štampu, poziv od Grejs Brukstajn lično, i na kraju Tomi Berns. Berns je ukazao Miču na prvi, pravi, konkretni trag. Trebalo je da bude ushićen a nije, osećao se nesigurno.
Nakon što se Tomi izlanuo, sklopili su dogovor: Mič neće dalje istraživati mogući seksualni napad na Grejs Brukstajn. Tomi će, zauzvrat, zaboraviti na onih dvesta hiljada dolara nagrade i reći će Miču sve čega se seća iz te noći: Grejsine odeće, njenog ponašanja, apsolutno svega što je rekla ili uradila a što možda može da rasvetli njene planove. Tomijev kombi je poslat forenzičarima. Kada je Mič pre nekoliko sati razgovarao s njima, izgledali su puni nade. Po kolima bi trebalo da je obilje dokaza. Pa zašto se onda osećam tako odvratno? Mič je otišao u bolnicu pun pravednog gneva i prezira. Grejs Brukstajn je bila kriminalac i bezosećajni lopov, a uz to je napala nevinog porodičnog čoveka i pokušala da ga ubije. Samo što je Tomi Berns nevin porodičan čovek koliko je i Mič Konors Velika ptica 3 . Imejl je konačno stigao posle ponoći. Mič je proverio Tomijev dosje. Ispostavilo se da je već dve decenije povremeno kažnjavan zbog seksualnih napada. Dve optužbe za silovanje su odbačene zbog nedostatka dokaza. Toliko o Samarićaninu. Nešto se dogodilo u tom kombiju. Berns je siledžija a Grejs se branila. U tom slučaju, barem, ona je žrtva. Mič je iznenada shvatio: Ne želim da ona bude žrtva. Želim da bude krivac. Obično nije grešio u svojim slučajevima i prave je krivce privodio pravdi. Za Miča su svi oni bili blede kopije onog neznanog ubice njegovog oca: loši ljudi koji zaslužuju da budu ojađeni. Ali ovaj slučaj je već izgledao drugačije. Mrzeo je Grejs zbog njenih zločina. Njena pohlepa i ohola samouverenost bili su dobro dokumentovani. Ali istovremeno ju je sažaljevao. Sažaljevao ju je jer je morala da ima posla s takvima poput Tomija Bernsa. Sažaljevao, jer su joj sestre bile bezosećajne lešinarke. Mič je zatvorio oči i pokušao da zamisli kako je Grejs Brukstajn bilo u Bernsovom kombiju. Sama, u bekstvu, već očajna, a ispostavilo se da je prvi čovek kome je poverovala psihotični perverznjak. Berns nije krupalija, ali bio je jak i verovatno odlučan. Grejs je pokazala veliku hrabrost kad mu je tako uzvratila. Kakav li će potez sad povući? Ne bi ponovo stopirala. Ne ako ju je Berns upravo silovao. Otišla bi peške. Što znači da te noći nije mogla odmaći. Nekoliko kilometara dalje. Najviše pet.
Izvukao je mapu i zabio čiodu na mesto gde je ostavljen Bernsov kombi. Crvenim markerom nacrtao je oko kombija krug prečnika pet kilometara. Unutar kruga bio je samo jedan gradić. Starac je uzbuđeno mahao slabašnim rukama. Mič Konors je progutao smeh. Izgleda kao pomahnitali Joda... „Reko sam im! Reko sam im da je ovde, a oni su me samo ispudili. Misle da starac kao što sam ja nema pojma šta je video. Pojavila se u gluvo doba noći, u gluvo doba. Bez prtljaga! Reko sam im. Reko sam, nije imala torbu. Tu nešto smrdi. Ali da li me je neko saslušao? Ne, gospodine." Ispostavilo se da Ričardsvil ima samo jedan motel. Kada je Mič nazvao i pomenuo ime Grejs Brukstajn, vlasnik motela Ap ol najt je pobesneo. Da, Grejs je bila tu. Već je rekao policiji. Zar ti tupani ne razgovaraju jedan s drugim ? „Nadam se da ćete otpustiti tog policajca Makinlija. Arogantno malo G-O-V-N-O, da prostite, detektive. Ali reko sam im." Mič je pogledao tehničara koji je po sobi tražio otiske. Tehničar je odmahnuo glavom. „Čisto kao suza, šefe. Žao mi je. Ako je bila ovde, dobro je uklonila tragove." Starčeva seda glava samo što nije eksplodirala. „Kako to mislite ako je bila ovde? Nema tu ako. Ona jeste bila ovde. Koliko još puta moram da ponovim? Grejs... Brukstajn... je... bila... ovde.“ „Siguran sam da jeste, gospodine", rekao je Mič. Ali sada nije ovde. Još jedatr ćorsokak. „Šta je s mojom nagradom? Čovek na TV-u rekao je dvesta hiljada dolara." „Javićemo vam se." Miča su u stanici čekale poruke. „Zvala vas žena", s vrata ga je dočekala dežurna koleginica. „Bivša žena", ispravio ju je Mič. „Kako god. Vikala je zbog neke školske predstave vašeg deteta. Nije baš zvučala radosno."
Mič zareža na sebe. Prokletstvo. Selestina predstava. Šta je danas? Svim na svetu se zakleo da će doći u školu, ali je zaboravio, uza sve uzbuđenje u poslednjih četrdeset i osam sati. Ja sam najgori otac na svetu i najgori policajac. Neko treba da mi dodeli medalju. S grižom savesti je krenuo da se javi ženi kad ga ista koleginica prekinu. „Još nešto. Dolazio je neki čovek. Rekao je da ima informacije o Grejs Brukstajn; rekao je da je poznaje. Rekao je da hoće da razgovara s vama, ali neće da čeka." „Pa, jeste li uzeli njegove podatke?" Odmahnula je glavom. „Ništa nije hteo da mi kaže. Rekao je da će vas čekati u ovom baru do šest.“ Predala je Miču prljavo parče papira s naškrabanom adresom. Mič je uzdahnuo. Verovatno još jedan gnjavator. Vajdica, bar je bio samo nekoliko blokova dalje. A sve je bilo bolje od suočavanja sa srditom Helenom ili s razočaranom Selestom. Pogledao je na zidni sat. Deset do šest. Tačno u šest Mič je ušao u bar, a baš tad je izlazio zgodan, crnokosi čovek s orlovskim nosom. Kada je Mič video da nema drugih mušterija, istrčao je na ulicu i sustigao ga. „Hej! Jeste li vi hteli da me vidite? Ja sam detektiv Konors." Crnokosi čovek je pogledao na svoj sat. „Kasnite." Mič se iznervirao. Šta ovaj drkadžija umišlja da je? „Slušaj, drugar, nemam vremena za igre. Imaš li informacije za mene ili nemaš?" „Znate, možda ćete poželeti da budete uljudniji prema meni. Vaše dupe je u procepu, Konorse, a ja ga mogu spasti. Za nagradu, naravno. Znam gde će Grejs Brukstajn biti sutra u podne. Ako budete dobri prema meni,veoma dobri, odvešću vas do nje." Selesta Konors je te noći zaspala plačući. Tata joj se nije ni javio.
Dejvi Bukola šetao se po svojoj hotelskoj sobi kao tigar u kavezu. Njegov apartman u Paramauntu, hotelu na Tajms skveru bio je luksuzan: Fretova lanena posteljina, uglađen moderni nameštaj, kašmirska ćebad od petsto dolara nonšalantno prebačena preko naslona fotelja. Dejvi je pomislio: Ovo bi bilo izuzetno mesto za dovođenje žena. Nažalost, on nije bio sa ženom. Bio je s gomilom policajaca. A oni su počeli da mu unose nervozu. „Molim vas, gospodine Bukola, stanite mirno. Moramo da proverimo vaše ozvučenje “ Dejvi je zapalio cigaretu, treću za tri minuta. ,,Ponovo?“ „Da. Ponovo.“ Mič Konors je bio razdražljiv. „Ako želite da vidite tih dvesta hiljada, gospodine Bukola, predlažem vam da sarađujete.“ Dejvi je pomislio: Verovatno je i on nervozan. Ne želi da nešto pođe naopako. Dejvi se osećao loše što cinkari Grejs Brukstajn. Oduvek mu se dopadala. Šta više, bio je ubeđen da nije počinila zločine zbog kojih je osuđena. Ali dvesta hiljada dolara... dvesta hiljada... Pokušao je da opravda tu odluku. On štiti Grejs. Ovako će je uhvatiti nepovređenu. Ali takođe nije izneo Konorsu niti bilo kom drugom policajcu informacije koje je otkrio. Kasnije, čim Grejs bude bezbedna, iskoristiće ih da pokrene žalbu protiv njene presude i ponovo otvori istragu o Lenijevoj smrti. Ili to, ili će ih
prodati. Koliko bi,,Venitifer“ platio za ovakvu udarnu vest? Ako bude imao sreće, mogao bi da udvostruči novac od nagrade! Naravno, duboko u sebi, Dejvi Bukola je znao istinu. Izdaje nevinu ženu zbog novca, isto kao što su je i svi ostali izdali. Neće mu platiti dvesta hiljada dolara nego trideset srebrnjaka. „Gospodine Bukola, priberite se." Dejvi se trgnuo i podigao pogled. Mič Konors je ponovo vikao na njega. „Imamo samo sat vremena. Da prođemo još jednom kroz plan." Grejs je umočila krofnu u vrelu crnu kafu i u slast odgrizla veliki komad. Izvrsno. Ona i Leni imali su najprefinjenije kuvare u svim svojim kućama, spremne da pripreme jastog termidor ili da umute sufle od grijera u bilo koje doba dana ili noći. Ali Grejs sve do ove nedelje nije okusila dankin krofnu. Nije mogla da zamisli kako je živela bez njih. Ta nedelja bila je puna novih iskustava. Bliskost s gradom koju je osetila čim se vratila u Njujork, smenilo je svojevrsno oduševljeno čuđenje. Bio je to isti grad u kom je živela, s vremena na vreme, otkad se rodila. A ipak, bio je potpuno drugačiji. Ovaj Njujork, Njujork običnih, siromašnih ljudi, za Grejs je bio kao druga planeta, s podzemnom železnicom, prljavim autobusima, prodavnicama krofni, pokretnim stepenicama i javnim toaletima i policama za televizore sa metalnim čivilucima. Leni je uvek govorio Grejs da je užasno biti siromašan. „Siromaštvo je stanje koje najviše degradira, stanje koje najviše uništava dušu, najgore u koje ljudsko biće može da potone." Grejs se sad nije slagala s tim. Istina, nikada ranije nije bila siromašna, ali opet, Leni nikada nije bio u zatvoru. Grejs jeste. Znala je šta znači uništavanje duše. Znala je kako je to kada si degradiran, kada ti ukradu ono ljudsko u tebi. Siromaštvo nije bilo ni blizu tome. Po svim objektivnim standardima, hotel u Kvinsu u kome je odsela Grejs bio je rupa, prljava, skučena, okrečena depresivnom bojom senfa, zastrta linoleumom. Ali Grejs je počela da uživa u mirisima prženog luka koji su kroz prozor dopirali iz kioska s hot dogom, i u smešnim svađama para u susednoj sobi. Zbog toga se manje osećala usamljeno. Kao da je imala svoje mesto u svetu.
Dok se tog jutra pripremala za sastanak s Dejvijem, pomislila je: Zapravo, biće mi žao što odlazim odavde. Ali znala je da ne sme ostati. Kao prvo, nije bezbedno. Mora stalno da menja mesta boravka. Što je još važnije, došlo je vreme da započne svoju misiju. Naoružana Dejvijevim informacijama, konačno će krenuti u akciju. Danas će njena osveta okrilatiti. Jednostavno se obukla: farmerke, patike, crna rolka i perjana jakna. Na kosu ofarbanu u tamnosmeđe natukla je kapu. Farmerke su je već pomalo stezale u struku. Grejs se ugojila, što i nije čudo. Stekla je novu zavisnost, od krofni. Iskapila je šolju kafe i pogledala na sat. Jedanaest. Uputila se ka podzemnoj železnici. Mič Konors nije spavao. Plan je bio jednostavan. Dejvi se dogovorio s Grejs da se nađu tačno u dvanaest sati, ispred prodavnice Tojs ar as na Tajms skveru. U to doba dana ta njujorška znamenitost biće preplavljena kupcima koji cunjaju po zimskim rasprodajama i uobičajenim hordama turista natovarenih rančevima. Mič je postavio dva čoveka u radnji, iza Dejvija, drugu dvojicu na ulazu u podzemnu železnicu i još šestorica su se raštrkala po gomili. Sva desetorica u civilu, ozvučeni i naoružani. Mič nije očekivao nevolje, ali kad se uzme u obzir kako se Grejs izborila s onim đubretom Tomijem Bernsom, nije hteo da rizikuje. Čim Dejvi uoči Grejs u gomili, upozoriće policajce preko skrivenog mikrofona i oni će joj se približiti. Kako ona priđe Dejviju i rukuje se s njim, krenuće i zgrabiće je. Lako. Mič će lično nadgledati operaciju iz hotela Paramaunt. Njegovo lice nedeljama je bilo na svim vestima. Ugleda li ga Grejs, znaće da se nešto sprema. Dejvi Bukola je zapalio još jednu cigaretu. Jedanaest i četrdeset pet. Vreme da se siđe. Dejvi je uznemireno pogledao policajca koji je proverio svoj pištolj pa ga vratio u futrolu ispod svoje jakne. „Čemu to? Nećete je povrediti, zar ne?" Policajac je pogledao u Dejvija kao u nešto što je upravo odstrugao s cipele. Jeste, dao im je dobru informaciju ali je cinkaroš. Niko ne voli cinkaroše. „Siguran sam da će gospođu Brukstajn dirnuti vaša zabrinutost. Jeste li spremni?"
Dejvi je klimnuo glavom. Dvesta hiljada dolara. Obezbediću se za ceo život. „Spreman sam. Hajdemo." Deset do dvanaest. „Da li je vidite?" Dejvi Bukola je cupkao od hladnoće. Odupirući se nagonu da stavi ruku na uvo, mrzeo je bubice, promrmljao je: „Ne. Ne još." Tajms skver je bio krcatiji nego što je očekivao. Tojs ar as bio je prepun. Pola Njujorka bilo je nezaposleno, ali ljudi bi se i jela odrekli samo da nabave detetu najnoviju lutku Hana Montana ili baterijsku lampu Specijalnog agenta Ozoa. Tužno, zaista, razmišljao je Dejvi. Žena naspram Grejs piljila je u nju. Grejs se prevrnu utroba. „Hej." Voz je bio prepun ali niko nije razgovarao. Ženin glas je zvučao kao sirena za maglu. „Hej! Vama se obraćam." Grejs pogledala nagore. Krv joj jurnu u obraze. Prepoznala me je. O, bože. Reći će nešto. Okomiće se na mene. Ceo voz će se okomiti na mene, raskomadaće me! „Jeste li pročitali novine?" Novine? Grejs spusti pogled. Na kolenima joj je ležao Njujork post. Otkud tu, nije imala pojma. Predade ženi novine bez reči. ,,Hvala.“ Voz je iznenada naglo zakočio. Svetla su zatreptala pa se ugasila. Svi su negodovali. Grejs je pogledala na ručni sat. Pet do dvanaest. „Zaboravite", čovek do nje joj je ljubazno rekao. „Kud god da ste pošli, zakasnićete.“ Iz razglasa se začuo: „Izvinjavamo se na smetnjama. Zbog nekih problema sa strujom, očekujemo kratko zadržavanje." Ne! Ne danas. Zašto danas? Grejs je duboko udahnula. Mora da stiša nervozu inače će privući pažnju. Osim toga, sve je u redu. Rekli su kraće zadržavanje. Dejvi će sačekati.
Dok je zurio kroz prozor, Mič se snuždio. Neće doći. Bio je tako siguran da će je uhvatiti. Tako siguran. Sat na zidu mu se rugao. Dvanaest i deset. Šta li je pošlo naopako? Da li se Bukola predomislio i upozorio je? Da nije Grejs shvatila kako mu ne sme verovati? Ili je možda nešto gore od toga. Možda joj se nešto desilo. Nekakva nesreća. Neko ju je prepoznao i uzeo pravdu u svoje ruke. „Čini mi se da je vidim.“ Bukolin glas je krčao kroz Mičevu bubicu. „Čini ti se? Zar nisi siguran?" Bukola nije odgovorio. „Pa, gde?“ Mič nije mogao da sakrije svoje uzbuđenje. „Upravo je izašla iz podzemne. Nisam joj dobro video lice. Možda i nije ona.“ „Deni, Luka. Jeste li vi nešto videli?" Dva pripadnika Mičevog tima, tik ispred podzemne, proveravali su svaku prolaznicu. ,,Jok.“ „Ništa.“ Gospode. „Šta je imala na sebi, Dejvi?“ „Farmerke. Tamnu jaknu. Kapu... mislim. Sranje.“ „Šta je?“ „Izgubio sam je.“ „Izgubio si je? Pa, da li je išla ka tebi? Da li te je videla?“ „Zaboravi, nije to bila ona.“ Grejs je izjurila iz podzemne železnice na ulicu. Kasnila je. Mnogo je kasnila. Da li bi je Dejvi čekao toliko dugo? Bože, valjda bi. Preuzeo je veliki rizik što je uopšte pristao da se sastane s njom. Krenula je kroz gomilu, oborene glave. Preko trga je zapazila šareni natpis Tojs ar as. Uputila se tamo, pretražujući pogledom gomilu u nadi da će uočiti poznato lice svog prijatelja.
Policajac Luka Boneti bio je razočaran. Toliko o tome da će učestvovati u velikoj predstavi. Grejs Brukstajn je očigledno imala druge planove. Ipak, biti plaćen za odmeravanje žena nije najgori način da provedeš jutro. Simpatična brineta užurbano je prošla kraj njega. „Hej, srce? Kako ide?" Potapšao ju je po dupetu, ali ona je odletela. „Šta to radiš, Boneti?“, ljutnu se njegov partner. „Treba da pronađemo najtraženiju Amerikanku, a ne da maltretiramo građane." „Uh, razvedri se, Deni. Bila je simpatična. A u slučaju da nisi prokljuvio, Grejs Brukstajn neće doći.“ Grejsino srce je tuklo. Kreten. Nakon onoga što joj je onaj skot vozač kombija uradio, pomisao na to da je neki muškarac dodiruje ili čak i samo provokativno pogleda, nagonila ju je da vrisne iz sveg glasa. Ali nije smela da vrišti. Nije smela da stane i drekne na tipa da drži svoje proklete smrdljive ruke dalje od nje. Morala je da bude nevidljiva, da se stopi s gomilom. Gde je, dođavola, Dejvi? Čim je pomislila na to, ugledala ga je. Stajao je nekoliko koraka ispred prodavnice. Krenula je ka njemu, osmehujući se. Naslutivši da Grejs stiže Dejvi podiže pogled. Tada je ona to primetila. „To je ona! Vidim je. Prilazi. Farmerke, tamna jakna. Kapa.“ Mič je upitao policajce na trgu: „Vidite li je?“ „Da, gospodine. Vidimo je. Približava se.“
Grejsin um je munjevito radio. Rekao je da će poneti dosje. Dokaz. Zašto ga nije poneo? Nešto nije bilo u redu. Nije u pitanju bio samo dosje. Dejvija je odalo lice. Na njemu se videla krivica. Upravo tada dva čoveka projuriše pored Grejs, pravo ka prodavnici Tojs ar as. Šesto čulo je natera da uspori tempo. Policajci. To je nameštaljka. Nije bilo vremena za razmišljanje. Instinktivno je smakla kapu i strpala je u džep jakne. Grupa stranih školaraca išla je u suprotnom pravcu, ka podzemnoj železnici. Grejs se uvukla među njih, postala samo još jedna mala tamna riba koja koja će biti bezbedna u jatu. Svi iz ekipe se grčevito uhvatiše za bubice. Gore u hotelskoj sobi, Mič Konors je vikao kao sumanut. „Gdeje? GDE JE?“ „Ne znam“, Dejvi Bukola je bio zbunjen. „Išla je pravo ka meni a onda je... onda je nestala." Miču je došlo da zaplače. „Raštrkajte se, svi. Nastavite da je tražite. U toj gužvi je.“ Nije više mogao da trpi. Istrčao je iz hotelske sobe i uputio se ka stepeništu. Sa šestog sprata u Paramauntu Mič je imao pogled iz ptičije perspektive na trg. Sada, istrčavši na nivo ulice, jedva da je mogao da vidi nešto tri koraka dalje od nosa. Svuda naokolo bili su ljudi, sudarali su se nabreklim kesama s kupljenom robom, sekli mu put dečjim kolicima. Farmerke, tamna jakna, kapa. Ovde je. Mora da bude. Progurao se u uzavrelu masu tela. Grejs samo što nije ušla u podzemnu železnicu. Kamene stepenice su je prizivale, obećavajući sigurnost, pribežište. Još nekoliko sekundi. Još nekoliko koraka! Bacila je pogled nadesno. Neki čovek s kapom Jenkija se pomahnitalo osvrtao oko sebe, mrmljajući nešto. Jedan od policajaca. Koliko li ih je? Čovek je išao pravo ka Grejsinoj grupi. Sada je zaustavio njihovog vodiča, upitavši ga nešto. Moram da se izdvojim.
Grejs je iznenada videla ljigavca koji ju je ranije šljepnuo. Još je stajao kod ulaza u podzemnu železnicu. Kad ga je izbliza osmotrila, zapazila je: mladi Italijan, privlačan, ako volite kretene. Ne bi Grejs marila ni da je kao Kvazimodo. Uputila se prema njemu. Mič je zadržao dah. Eno je! Gužva se razmakla gotovo neprimetno pa ju je video, ni četiri i po metra od mesta gde je stajao. Bila je sitna, visoka možda sto pedeset centimetara, u farmerkama i tamnoj jakni. Samo što nije ušla u podzemnu. Mič je potrčao. „Hej, drugar! Pazi kud ideš.“ „Uspori, kretenu." Mič je slepo trčao, obarajući pešake s nogu. Kad je Grejs došla do stepeništa, Mič se bacio na nju, kao ragbista je srušio na zemlju, licem ka tlu. Vrisnula je, ali prekasno. Krv joj šiknu iz nosa. Mič joj stavi lisice na ruke. Gotovo je. „Grejs Brukstajn, uhapšeni ste. Imate pravo na ćutanje. Imate pravo na advokata." Prevrnuvši je na leđa, povukao joj je kapu nagore da joj bolje vidi lice. „O, bože." Prestravljena plavuša piljila je u njega. Mič je u svom životu nije video. Luka Boneti nije mogao da poveruje u svoju sreću. „Hej, seksi. Vratila si se." ,,Da.“ Prelepa brineta propela se na prste, obgrlila ga oko vrata i počela strastveno da ga ljubi. Luka uzvrati naklonost. Obema šakama je uhvati za dupe. Krajičkom oka Grejs je videla policajca s kapom Jenkija koji je i dalje razgovarao s vodičem. Verovatno me opisuje. Ako izgleda kao da je s ovim u paru, prikriće se. Ovaj klipan će joj biti paravan dok bezbedno ne uđe u voz. Potom će iskočiti na sledećoj stanici i otarasiti ga se. Prekinula je poljubac i nasmešila mu se. „Želiš li da se provozaš sa mnom?" Luka se iscerio. „Razume se!"
„On je zauzet." Drugi čovek, stariji, s gustim, prosedim brkovima, pojavio se niotkuda i pogledom prostrelio Grejs. „Zauzet je." Luka Boneti se usprotivio. „Ne, nisam. O’ladi malo, Deni, hoćeš li?" „Da o’ladim'?" Čovek se obratio Grejs: „Slušajte, gospođice, mi smo iz njujorške policije i na zadatku smo. Zato se gubite odavde dok vas nisam priveo zbog prostituisanja." Grejs je u grlo navrla kiselina. On je jedan od njih. Noge su joj se zatresle. Potrčala je. Mič je reagovao tek za nekoliko trenutaka . Izvinjavao se mladoj ženi kojoj je upravo razbio nos kada je pored njega protrčala devojka, preskačući dva stepenika odjednom. Ponovo se okrenuvši ka ženi Mič je počeo da joj skida lisice i onda je primetio: iz džepa na devojčinom kaputu viri siva vunena kapa. „Stani!", povikao je. „Policija!" Grejs je bila na peronu. Iza sebe je čula povike. „Policija! Sklanjajte se!" Voz je bio krcat. Grejs je pokušala da se progura u vagon ali neki čovek ju je odgurnuo. „Gledaj, ženo. Nema mesta ovde. Izlazi." „Policija!" Povici su bivali glasniji. Grejs se osvrnula preko ramena. To je bio on. Detektiv Konors. Prepoznala ga je. Sledeći vagon je takođe bio pun. Ljudi su počeli da se povlače unazad kako bi sačekali sledeći voz. U ovom nije bilo mesta. Automatska vrata su se zatvorila. Bilo je prekasno. Voz je krenuo. „Grejs Brukstajn! Ostani gde si. Uhapšena si!" Grejs je čula svoje ime. Kao i svi ostali. Iznenada su stotine pari očiju počele da se osvrću i pretražuju peron. Grejs Brukstajn? Gde? Je li ovde? Mič Konors je jurio preko perona kao sprinter, brže od voza. Protrčao je pored prvog vagona. Potom pored drugog. Kada je stigao do trećeg, gomila se razdvojila. Mič i Grejs bili su se našli licem u lice.
Gledali su se pravo u oči. Lovac i plen. Za trenutak je nešto prostrujalo među njima. Uzajamno poštovanje. Čak i naklonost. Ali samo za trenutak. Voz je ubrzao. Bezbedna u toplom kupeu, Grejs je skrenula pogled s prozora. Mič Konors je stajao na peronu i gledao je kako nestaje u mračnom zaboravu tunela. Kad se Mič vratio u stanicu, poručnik Dubrej je pobesneo. „Kog đavola? Kako si mogao tako da je izgubiš? Kako?“ „Ne znam, gospodine", Mič je uzdahnuo. Pokušao je da sagleda pozitivnu stranu. Znali su više nego pre četrdeset osam sati. Znali su da je Grejs u Njujorku. Znali su da je sada brineta i da se podgojila. Sutra će medijima dati novog foto-robota.
Zahvaljujući Luki Bonetiju, iskusni tim za prismotru njujorške policije napabirčio je još jednu novu informaciju. Najtraženija Amerikanka se izvanredno ljubi.
Grejs se pritajila na tri dana. Našla je novo mesto za život, studio u Bruldinu. Dok je soba u Kvinsu bila propala ali prijatna, ovom mestu je pristajao samo epitet bedno. Grejs to nije smetalo. Navukla je zavese, zaključala vrata u uvukla se u krevet. Depresija ju je preplavila laganim, zapljuskujućim talasima. Ovo je gore od zatvora. Ovo je pakao. Grejs je u zatvoru imala Karen i Koru. U centru su bili sestra Agnes i deca. Dolazio je Dejvi Bukola. Dejvi. Grejs bi do sada trebalo da se navikla na izdaju, ali ono što je Dejvi uradio pogodilo ju je do srži. Zaista je verovala da je na njenoj strani. Što je još važnije, samo joj je on mogao pomoći da pronađe Lenijevog ubicu. Grejs je poslednji put imala poverenja u drugo ljudsko biće. Jedina osoba kojoj verujem je zauvek nestala, izneverena i ubijena zbog svog novca. Po onome kako se osećala, Grejs se činilo da neće poverovati ni sopstvenoj senci. Zajecala je. Kada više nije mogla da plače, obukla se. Izašla je prvi put za tri dana. Bio je to ludo rizičan poduhvat. Bezuman. Ali Grejs nije marila. Groblje Sajpres hils u Bruklinu gledalo je na zaliv Jamajka. Tu se nisu sahranjivali pripadnici isključivo jedne veroispovesti, iako su mnoga uređivanja poslednjih godina finansirale jevrejske dobrotvorne ustanove. Grejs se setila povika kada su Lenijevi posmrtni ostaci tu sahranjeni. „Taj kučlcin sin je izdao jevrejsku zajednicu. Verovali smo mu, jer je bio jedan od nas. Sada želi da počiva među nama? Nema šanse.“ Eli Silfen, osnivač dobrotvornog fonda Bet Olom, bio je posebno oštar. „Spomenik za Lenija Brukstajna? Na Sajpres hilsu? Samo preko mene mrtvog.“ Ali rabin Geler, istinski duševan čovek, ostao je nepokolebljiv jer je poznavao Lenija skoro celog života. Prijatnim glasom se usprotivio: