The words you are searching are inside this book. To get more targeted content, please make full-text search by clicking here.
Discover the best professional documents and content resources in AnyFlip Document Base.
Search
Published by preda74pop, 2023-01-02 09:21:46

Kolevka - Artur Klark & Gentry Lee

Kolevka - Artur Klark & Gentry Lee

povukao, sa divljim osmehom.
Džoana je bila inteligentna mlada žena. Ali ni na pamet joj nije palo da njen
sobni drugar nikad do tada nije ni video, a kamoli pušio, cigaretu sa drogom.
Ona je pušila marihuanu desetak puta u proteklom četvorogodišnjem periodu,
počevši kao učenica prvog razreda srednje škole. Marihuana joj se dopadala,
ali samo u pravoj situaciji i pravom društvu; izbegavala ju je ako nije mogla
kontrolisati svoju okolinu. Pošto joj je ovaj vikend sa Vernonom prijao,
pomislila je da bi marihuana mogla biti savršen način da malo opusti
Vernona.
Pod gotovo svim drugim okolnostima Vernon bi odbio ponuđenu marihuanu,
ne samo zato što je bio protiv svih droga, nego i zato što se plašio da će biti
na neki način otkriven i onda izbačen iz Anapolisa. Ali sada je pred njim bila
njegova divna družbenica, pripadnica uzornog američkog sloja, merilendska
voditeljka navijačica, koja je upravo pripalila jedan 'džoint' i ponudila mu ga.
Džoana je brzo uvidela da je početnik u duvanju 'trave'. Pokazala mu je kako
da udiše i zadržava dim u plućima, kako da ne pokvari cigaretu, i na kraju
kako da upotrebi držač 'džointa' (u ovom slučaju, jednu od njenih ukosnica)
da bi ispušio do kraja. Vernon je očekivao da će to kod njega stvoriti osećaj
pijanstva. Zapanjio se kad je uvideo da se oseća kao da mu je koncentracija
pojačana. Na svoje veliko iznenađenje, poče da recituje poeziju E.E.
Kamingsa, koju je svojevremeno učio na časovima književnosti. Onda on i
Džoana počeše da se smeju. Sve im je bilo smešno. I Edit, i ragbi, i Pomorska
akademija, i njihovi roditelji, čak i Vijetnam. Smejali su se maltene do suza.
Neodoljiva glad potom spopade i Vernona i Džoanu. Obukoše jakne i
krenuše pešice u hladnu decembarsku noć, da nađu nešto za jelo. Držeći se za
ruke, paradirali su parkingom u tom predgrađu, i našli jedan dragstor na oko
osam stotina metara od motela. Nakupovali su koka-kolu, pržene krompiriće i
'Fritose' i, na Vernonovo veliko iznenađenje, paketić 'ding-donga'. Još dok su
bili u prodavnici, Džoana je otvorila krompiriće. Stavila je jedan Vernonu u
usta, pa su uzdisali 'Mmmmmm', a kasirka se smejala sa njima.
Vernon nije verovao da je moguće da krompirići budu tako ukusni. Još dok
su pešačili natrag ka svojoj sobi, pojeo je čitavu kesu. Čim je završio sa
jelom, spontano je zapevao pesmu Bitlsa 'Maksvelov srebrni čekić'. Džoana
mu se energično pridružila kod stihova 'Bang, bang, Maksvelov srebrni čekić
spustio mu se na glavu...' Posegnula je gore i bočnom stranom pesnice počela
da tupka Vernonu po temenu. Vernon se osećao oslobođeno, razigrano, i
činilo mu se kao da Džoanu poznaje već čitavu večnost. Zagrlio ju je i

paradno poljubio, dok su zaokretali na prilazni put koji je vodio do njihovog
motela.
Seli su na pod i rasprostrli sve svoje grickarije ispred sebe. Vernon uključi
radio: bio je podešen na stanicu klasične muzike, i tako se nađoše usred neke
simfonije. Ovi zvuci prosto su hipnotisali Vernona. Po prvi put u životu čuo
je u glavi individualne instrumente jednog orkestra, razaznajući ih zasebno.
Vizualizovao je pozornicu, video kako muzičari prevlače gudala preko
violina. Bio je fasciniran i uzbuđen, i otkri Džoani da su mu sva čula kao
oživela.
Džoani Kar se činilo da se Vernon najzad otvara. Kad se nagnuo da je
poljubi, bila je više nego voljna. Poljubili su se slatko ali duboko, nekoliko
puta, dok je simfonija svirala. Prekinuli su za trenutak da pojedu još malo
grickarija, i za to vreme Džoana je okrenula radio na jednu rok-en-rol stanicu.
Ta muzika promenila je i ritam njihovog grljenja. Žestoki, treštavi zvuci
pojačali su im tempo, ali i strastvenost ljubljenja. U svom žaru, Vernon gurnu
Džoanu na pod i oni legoše jedno uz drugo, ljubeći se neprestano, još
potpuno obučeni. Uzbuđenje je postupno ovladavalo njima.
Na radiju poče pesma 'Upali moju vatru', grupe 'Dors'. A kad se ta pesma
završila, Vernon Alan Vinters iz grada Kolambasa u saveznoj državi Indijani,
kadet treće godine u akademiji ratne mornarice SAD, nije više bio seksualno
nevin. 'Vreme za oklevanje je prošlo, nema vremena za valjanje u močvari,
pokušaj sada jer samo možeš izgubiti, a naša ljubav postati pogrebna
lomača... Hajde, bejbi, upali moju vatru... Hajde, bejbi, upali moju vatru.'
Vernon nikada ranije, u čitavom svom životu, nije izgubio kontrolu nad
sobom. Ali kada je Džoana pogladila obrise naraslog penisa ispod njegovih
farmerki, činilo se kao da je gigantski zid od čelika i betona odjednom
popustio. Tokom kasnijih godina, Vernon će se često čuditi toj sirovoj strasti
koju je ispoljio tokom dva ili tri minuta. Kombinacija Džoaninih upornih
poljubaca, marihuane, i dinamičnih ritmova muzike gurnula ga je preko ivice.
Bio se pretvorio u životinju. Ne ustajući sa poda te hotelske sobe, nekoliko
puta je žestoko potegao Džoanine pantalone, i maltene ih pocepao, ali je
nazad uspeo da ih strgne sa njenih kukova. Za pantalonama, i gaćice, Vernon
ih je grubo dočepao, smakao, i sasvim svukao sa njenih nogu, a istovremeno
se uvijajućim pokretima izvlačio iz svojih pantalona.
Džoana je pokušala tihim rečima da uspori Vernona, da sugeriše da bi,
možda, krevet bio bolji. Ili, bar, da bi bilo prijatnije ako bi bar poskidali
cipele i čarape i ako ne bi vodili ljubav sa pantalonama smaknutim na stopala

što ograničava slobodu pokreta. Ali Vernon je bio nedohvatljiv. Godine
suzdržavanja nisu mu ostavile nimalo sposobnosti da savlada ovaj talas želje.
Bio je kao opsednut. Popeo se na Džoanu nekakvim puzavim pokretima, sa
izrazom prestrašene ozbiljnosti na licu. Po prvi put se uplašila, a taj iznenadni
strah doprineo je njenom većem seksualnom uzbuđenju. Tokom nekoliko
sekundi (muzika je tad bila u frenetičnom instrumentalnom delu kompozicije
'Upali moju vatru') Vernon se mučio da nađe pravo mesto, a onda je prodro u
nju, naglo i silovito. Džoana je osetila kako joj se Vernon zariva jednom,
dvaput, a onda se celim telom zatresao. Svršio je za ukupno desetak sekundi.
Intiutivno je znala da mu je to prvi put, i zadovoljstvo usled tog saznanja bilo
je veće nego ljutnja zbog njegovog nedostatka finoće i nežnosti.
Vernon ne reče ništa, i brzo pade u san, tu na podu, pokraj Džoane. Ona
dignuta čela ode do kreveta, diže ćebe sa kreveta, leže u Vernov zagrljaj na
podu, i omota ih oboje tim ćebetom. Nasmešila se za sebe, i otplovila u san,
još pomalo zbunjena ovim Hužerom koji je ležao uz nju. Znala je da su sad
jedno drugom nešto posebno.
Ali, koliko posebni, to Ažoana nikad nije stvarno saznala. Kad se, usred noći,
probudio, Vernona obuze neotklonjivo osećanje krivice. Nije mogao verovati
da se naduvao droge a onda praktično silovao devojku koju jedva da je
poznavao. Bio je izgubio kontrolu, bio je nesposoban da se uzdrži, i prema
tome, jasno je prekoračio granice ispravnosti. Štrecnuo se pomislivši šta bi
njegovi roditelji (ili, još gore, Beti i sveštenik Pendlton) mislili o njemu da su
mogli gledati šta čini. Onda krivica ustupi mesto strahu. Počeo je da zamišlja:
Džoana trudna, on mora da napusti Anapolis i oženi se njome (A šta bi radio?
Koju vrstu zaposlenja bi mogao naći ako ne bi postao oficir mornarice?),
mora sve to da objasni svojim roditeljima i Pendltonovima. I još gore,
zamislio je, odmah potom, da će svakog trenutka početi policijska racija na
ovaj motel, i da će policajci pronaći držač sa opuškom 'džointa'. Prvo će ga
zbog drogiranja šutnuti iz Akademije, pa će onda on saznati da je ova
devojka zatrudnela s njim.
Vernon Vinters se tada stvarno uplašio. Ležeći na podu, u jednoj motelskoj
sobi u predgrađu Filadelfije, u tri sata ujutro te nedelje, on poče sasvim
ozbiljno da se moli bogu. "Dragi bože", molio se Vernon Vinters, tražeći
konkretni dobitak za sebe po prvi put otkad je molio boga da mu pomogne na
dan SAT-testa, "daj da se iz ovoga izvučem bez štete, pa ću postati
najsavršeniji disciplinovani mornarički oficir koga si ikada video. Posvetiću
svoj život odbrani ove zemlje koja tebe poštuje. Samo mi, molim te, pomozi."

Posle nekog vremena Vernon uspe da opet zaspi. Ali njegov san bio je
nemiran, jer su ga uznemiravali živopisni snovi. U jednom snu, Vernon je bio
obučen u kadetsku uniformu, ali se našao opet u prezbiterijanskoj crkvi u
Kolambasu, i to na pozornici. Bila je opet Uskršnja priredba, a on je, opet kao
Hrist, teglio svoj krst prema Kalvariji. Oštra ivica krsta sekla ga je kroz
košulju uniforme, i Vernon se zabrinu da možda neće proći kroz inspekciju.
Spotakao se i pao, krst je zasekao dublje kroz uniformu, čega se i plašio; vide
kako mu niz ruku curi krv. "Raspnite ga na krst", začu Vernon, u snu, nečiji
povik. "Raspnite ga", povika grupa ljudi iz gledališta. Vernon se uzalud
trudio da ih vidi sred bleštanja reflektora. Probudi se oznojen. Dva-tri
sekunda ostade tako, potpuno pometen. Onda se priseti šta je noćaš bilo, i
njegove emocije opet prođoše celim ciklusom od gađenja preko potištenosti
do straha.
Kad se probudila, Džoana se ponašala prema njemu nežno i sa naklonošću,
ali Vernon je bio vrlo dalek. To svoje držanje objasnio je tako što je rekao da
se brine zbog dolazećih ispita. Nekoliko puta Džoana je započinjala razgovor
o noćašnjim događajima, ali on je svaki put brzo promenio temu. Izdržao je,
nekako, njihov kasni, obilni doručak, pa potom vožnju natrag, u park
koledža, do Džoaninog ženskog internata. Kad su se rastajali, Džoana je
pokušala da ga poljubi, unevši se sva u poljubac, ali joj Vernon nije uzvratio.
Žurio je da zaboravi čitav taj vikend. Kad se opet našao u privatnosti svoje
sobe u Anapolisu, pogruženo se opet pogađao sa bogom zahtevajući da se
izvuče neokrznut.
Kadet Vernon Vinters održao je reč. Ne samo što više nikad nije razgovarao
sa Džoanom Kar (nekoliko puta je zvala, ali ga nije dobila na telefon, poslala
je dva pisma koja ostadoše bez odgovora, a onda je odustala), nego se
potpuno odrekao svih daljih randevua tokom preostalih osamnaest meseci u
Anapolisu. Studirao je veoma vredno, a u kapelu je išao, u skladu sa svojim
obećanjem bogu, dvaput nedeljno.
Diplomirao je sa počastima i krenuo na svoju prvu vojničku plovidbu,
raspoređen na veliki nosač aviona. Dve godine kasnije, kad je Beti Pendlton
završila koledž i dobila nastavničku diplomu, Vernon se oženio njome u
prezbiterijanskoj crkvi u Kolambasu, onoj istoj gde su dvanaestak godina
ranije glumili Josifa i Mariju. Odselili su se potom u grad Nofolk, u
Virdžiniji, i Vernon je poverovao da je shema njegovog života na ovaj način
uspostavljena. On će odlaziti na dugotrajne plovidbe a onda će se vraćati da
boravi, kraće, sa Beti i sa decom koju eventualno budu imali.

Vernon je redovno zahvaljivao bogu za održavanje božjeg dela pogodbe, i
potpuno se posvetio tome da bude najbolji oficir u mornarici SAD. U svim
izveštajima o njegovom radu stajale su pohvale za njegovu pouzdanost i
temeljitost. Starešine su mu otvoreno govorile da je materijal za admirala. Do
Libije. Ili, preciznije, do njegovog povratka kući posle libijske akcije. Jer, za
Vernona Alena Vintersa čitav svet se promenio tokom nekoliko sedmica
posle američkog napada na Gadafija.

7.

Kerol i Troj su sedeli u stolicama na palubi, na prednjem delu Kraljice
Floride. Gledali su prema pramcu, prema okeanu i toplom popodnevnom
suncu. Kerol je skinula purpurnu bluzu, otkrivši gornji deo jednodelnog
kupaćeg kostima, ali je i dalje na sebi imala bele, ležerne pamučne pantalone.
Troj je bio bez košulje, u belim serf-bermudama koje su mu prekrivale lepe
crne noge do kolena. Imao je vitko i žilavo telo, očito je bio u dobroj formi,
iako nije bio naročito mišićav. Vodili su neobavezan i živahan razgovor,
često se smejući krajnje opušteno. Iza njih, ispod platnenog svoda, Nik
Vilijems je čitao Navijačeve beleške Freda Ekslija. S vremena na vreme ih je
po nekoliko sekundi posmatrao, pa opet spuštao pogled na knjigu.
"Pa, zbog čega nisi nikad otišao u koledž?" upita Kerol Troja. "Jasno je da si
talentovan. Bio bi fantastičan inženjer."
Troj ustade, skide naočare za sunce i priđe ogradi. "Isto je govorio moj brat
Džejmi", odgovori on polako, zureći u tihi okean. "Ali bio sam, jednostavno,
suviše divlji. Kad sam konačno nekako završio srednju školu, jedva sam
čekao da saznam kakav je svet. Zato sam otišao. Nekoliko godina sam lutao
po SAD i Kanadi, uzduž i popreko."
"Da li si tada naučio elektroniku?" upita Kerol i baci pogled na sat.
"Ah, to je bilo kasnije, mnogo kasnije", odgovori Troj, prisećajući se.
"Tokom te dve godine lutanja nisam naučio ništa sem kako da preživim
zahvaljujući snalažljivosti. Plus, kako izgleda biti crni dečko u svetu belaca."
On ispod oka pogleda Kerol. Nije bilo nikakve primetne reakcije.
"Promenio sam, sigurno, stotinu različitih zanimanja", nastavi on, gledajući
opet put okeana. "Bio sam kuvar, fotokopirac, barmen, građevinski radnik.
Čak sam davao časove plivanja u jednom privatnom klubu..." Troj se nasmeja
i opet se okrete, da vidi da li ga Kerol sluša. "Ali pretpostavljam da te ništa
od toga ne zanima..."
"Sigurno da me zanima", odvrati Kerol. "Fascinira me. Pokušavam da
zamislim kako si izgledao u hotelskoj uniformi. A ako je gazda-Nik u pravu,
treba da utrošimo još deset minuta dok ne stignemo do cilja." Nastavila je
tišim glasom. "Ti bar govoriš. Profesor nije baš društven."
"Biti crni potrčko u odmaralištu u južnom delu države Misisipi, pa, to je bio
način da se nauče zapanjujuće stvari", poče opet Troj, preko čijeg lica se širio

osmeh. Troj je voleo da priča o svom životu. U takvim pričama uvek je on
bio glavni na pozornici. "Zamisli, anđele, ja osamnaest godina, i posreći mi
se da dobijem zaposlenje u veličanstvenom starom Galfport Inu koji je tačno
na plaži. Dobijam i sobu u njemu, plus napojnice. Na sedmom sam nebu. Bar
dok me šef posluge, jedan nemogući čovečuljak po imenu Fiš, nije odveo do
barake u kojoj stanuju svi liftboji i kuhinjsko osoblje, i predstavio svima kao
'novog crnčugu liftboja'. Na osnovu odlomaka nekih razgovora, uvidim ja da
je hotel u nekakvoj nevolji zbog moguće rasne diskriminacije, te da to što su
me zaposlili predstavlja samo deo njihove samoodbrane.
Moja soba u baraci bila je tačno iza dvanaeste zelene površine na golf-
igralištu. Mali ležaj, jedan plakar, sto sa prenosivom lampom, lavabo gde
mogu da se umijem i operem zube - eto gde sam živeo šest nedelja. Na
drugom kraju zgrade bilo je veliko zajedničko kupatilo, iz koga su svi odlazili
čim bih se ja pojavio.
U mojoj srednjoj školi u Majamiju gotovo svi učenici bili su ili Kubanci, ili
crnci, ili jedno i drugo. Zato o belcima nisam znao maltene ništa. Iz knjiga i
sa televizije imao sam idealističku sliku o belcima kao zgodnim, sposobnim,
obrazovanim i bogatim. Ha! Te sam se fantazije brzo oslobodio. Ne bi
verovala kakvi stvorovi su radili u tom hotelu. Šef liftboja, Fiš, svake noći je
pušio drogu sa svojim šesnaestogodišnjim sinom Denijem i sanjao o danu kad
će u nečijoj sobi naći zaboravljenih milion dolara. Njegov jedini drugi cilj u
životu bio je da nastavi, sve dok ne umre, da tuca Mari, ženu glavnog kuvara,
u špajzu, svako jutro.
Jedan od tamošnjih liftboja bio je i jadni usamljenik čije je pravo ime bilo
'Sveti Džon' zato što su njegovi roditelji mislili da je 'Sveti' lično ime. Tip je
imao samo šest zuba u glavi, debele naočare, i džinovski tumor ispod levog
oka. Sveti Džon je znao da je ružan, i stalno se brinuo da će zbog izgleda biti
otpušten. Zato ga je Fiš nemilice eksploatisao: utrpavao mu je sve najusranije
poslove i prisiljavao ga da mu daje deo dobijenog bakšiša kao mito. Ostali
liftboji su se svakom prilikom rugali Svetom Džonu i izvodili neslane šale na
njegov račun.
Jedne noći, sedim ja u svojoj sobi i čitam knjigu, kad neko tiho zakuca na
vrata. Otvorim ja, a ono Sveti Džon. Izgledao je zbunjen i rasejan. U jednoj
ruci je držao malu kutiju za šah, u drugoj paket sa šest konzervi piva. Čekao
sam nekoliko trenutaka, pa ga upitah šta hoće. On nervozno pogleda tamo, pa
amo, i onda me zapita da li znam da igram šah. Kad sam mu kazao da znam, i
dodao da bih rado odigrao jednu partiju, Sveti Džon se isceri od uveta do

uveta i promumla nešto o tome da mu je drago što je rizikovao. Pozvao sam
ga unutra, pa smo igrali, Sveti Džon je ovlaš nabacio da je oklevao pre nego
što je došao da mi predloži da igramo, zato što su mu Fiš i Miler rekli da su
crnci suviše glupi da igraju šah.
Postali smo, valjda, nekakvi prijatelji, Sveti Džon i ja, i to ostali tokom ono
nekoliko nedelja što sam ih tamo proveo. Spajala nas je najdublja veza,
obojica smo bili stranci u čudnoj socijalnoj strukturi koju su stvorili zaposleni
u Galfport Inu. Od Svetog Džona sam čuo o mnogim zabludama koje belci sa
Juga imaju o crncima." Troj se nasmeja. "Znaš, jedne noći Sveti Džon me je
pratio do kupatila da se svoječno uveri da moj nije nešto naročito veći od
njegovog."
Troj se vrati u svoju stolicu i pogleda Kerol. Ona se smeškala. Malo kom se
Trojeve priče ne bi dopale. Pričao ih je sa toliko entuzijazma i šarma. Sedeći i
dalje pod svojim platnenim krovićem Nik odloži knjigu i poče da sluša njihov
razgovor.
"A bio je i jedan dasa, strašno visok, u ranim dvadesetim, zvao se Ferel, i
izgledao je k'o Elvis Presli. Prodavao je gostima piće po nižim cenama,
upravljao telefonskim servisom za nabavljanje devojaka 'pratilja', i odvlačio
višak hotelske robe kod svoje sestre koja je to posle prodavala u svojoj radnji.
Zakupio je deo moje sobe da bi tu držao deo tog pića. Koji stvor! Posle
velikih kovencijskih doručaka sipao je preostali sok od pomorandže u flaše i
čuvao ga radi preprodaje. Jednog jutra, menadžer hotela nađe sanduk sa
takvim flašama soka, strpan privremeno u jednu sobu pored hola, i zatraži da
mu se kaže šta se tu dešava. Ferel me zgrabi i izvuče pred hotel. Kaže, da se
pogodimo. Daće mi dvadeset dolara ako potvrdim da sam ja uzeo sok.
Objasnio je: ako ja priznam, ništa neće biti, jer od crnčuga se i očekuje da
kradu. Ali njega ako uhvate, otpustiće ga..."
Nik izađe ispod svoda. "Žao mi je što vas prekidam", reče on, sa malom
oštricom ironije u glasu, "ali prema našem navigacijskom kompjuteru, sad
smo na južnoj ivici regiona prikazanog na mapi." A onda vrati mapu Kerol.
"Hvala, profesore", nasmeja se Troj. "Verujem da si spasao Kerol da ne bude
ubijena pričancijom." Potom priđe mestu gde im je sva monitorska prema
bila nameštena, kod ormančića, uz platneni svod, i uključi struju. "Hej,
anđele, da l' ćeš mi sad reći kako sve ovo radi."
Okeanski teleskop Dejla Majklsa bio je programiran da, kako god bio
usmeren, uvek pravi tri slike, maltene simultano. Prva slika bila je načinjena
hvatanjem normalne, vidljive svetlosti, druga hvatanjem infracrvenih talasa iz

istog dela mora, a treća je bila kompozitna sonarna slika iste oblasti. Sonarni
podsistem nije davao oštre slike, nego samo siluete predmeta. Međutim,
sonar je dosezao u veću dubinu nego vidljivi ili infracrveni elementi
teleskopa, a mogao se koristiti čak i u mutnoj vodi.
Ovaj kompaktni teleskop mogao se, pričvršćen za dno gotovo svakog broda,
okretati trideset stepeni tamo i amo oko vertikale, pomoću malog unutrašnjeg
motora. Plan snimanja obično je bio predprogramiran. Detaji teleskopske
radne sekvence, kao i bitni optički parametri, bivali su pohranjeni u
mikroprocesor; međutim, ako bi rukovalac poželeo, mogao bi, u real-
vremenu, menjati sve elemente softvera.
Iz teleskopa su informacije prenošene u ostale delove elektronske opreme
putem veoma tankih optičkih vlakana. To je išlo kroz kablove pridržavane
hvataljkama duž ivice brodića. Nekih deset procenata slike rekonstituisane na
osnovu ovih podataka prikazivano je (posle izvesnih veoma primitivnih
pojačanja kontrastnosti metodom 'enhasment') na monitoru u brodiću, u real-
vremenu. Ali svi podaci dobijeni teleskopom automatski su bili unošeni u
memoriju od sto gibabita, pridodatu uz monitor. Ista ta memorijska jedinica
bila je, drugim kompletom fiber-optičkih veza, povezana sa centralnim
navigacionim sistemom brodića, i sa servomotorskim aktumulatorima koji su
kontrolisali teleskope. Svakih deset milisekundi kroz ove cirkjute propuštan
je po jedan puls, tako da je u permanentni arhiv ulazila informacija o
orijentaciji teleskopa, i o lokaciji brodića u trenutku uzimanja svake pojedine
slike.
Pored monitora, na ormaniću, ali ne sa one strane gde je bila memorijska
jedinica, nego sa suprotne, postavili su panel za kontrolu sistema. Doktor
Dejl Majkls i MOI bili su slavni širom sveta po dosetljivosti svojih
pronalazaka; međutim, te njihove ingeniozne kreacije nisu bile lake za
upotrebu. Dejl je pokušao da održi Keroli ubrzani kurs o rukovanju tim
sistemom, u noći pre nego što ju je povezao iz Majamija dole do Ki Vesta.
Bilo je maltene beskorisno. Na kraju, videći da je pretrpeo neuspeh, Dejl je
jednostavno uprogramirao u mikroprocesor jednu laku sekvencu koja
redovno mozaički pregleda čitav prostor ispod broda. Onda je podesio jačinu
optičkih ulaza na očekivanu normalu, i dao Kerol upustvo da ne menja ništa.
"Sve što treba da radiš", govorio joj je dr Majkls dok je pažljivo utovarivao
panel za kontrolu sistema u kombi, "jeste da pritisneš ovo dugme na kome
piše GO. Onda pokri panel, da obezbediš da niko ne pritisne, nehotično, neko
pogrešno dugme."

Zato Kerol nikako nije uspevala da objasni Troju kako šta funkcioniše. Prišla
mu je, tu na palubi brodića, prebacila mu ruku preko ramena, i rekla sa
pokornim osmehom: "Žao mi je što moram da te razočaram, moj radoznali
prijatelju, ali ja o načinu rada cele ove stvari znam samo onoliko koliko sam
ti rekla kad smo opremu nameštali. Da bi stvar proradila, treba samo da
uključiš izvor električne energije, što si ti već uradio, i da na panelu pritisneš
ovo dugme." Ona pristinu dugme GO na panelu. Na ekranu monitora u boji
odmah se pojavi slika, zapanjujuće oštra, koja je prikazivala bistri okean,
nekih petnaestak metara u dubinu ispod brodića. Njih troje su zadivljeno
gledali kako jedna ajkula sa čekićastom glavom pliva kroz jato malih sivih
riba, strahovitim zamasima, i guta ih na stotine.
"Koliko ja shvatam", nastavi Kerol dok su njih dvojica zadivljeno zurili u
monitor, "teleskopski sistem onda uradi sve ostalo, obavlja niz posmatranja,
prema planu koji je softverski pohranjen.
Očigledno, mi ovde na monitoru vidimo ono što teleskop vidi. Bar, vizuelne
impulse. Istovremeno, infracrvene i sonarne slike idu u rikorder. Moj drugar
u MOI (nije htela da ih još više uzbuni upotrebom Dejlovog imena) pokušao
je da mi objasni kako bih mogla da biram između vizuelne, infracrvene i
sonarne slike, ali nije bilo jednostavno. Čovek bi pomislio da postoji neko
dugme sa slovom 'I' za infracrvenu, i drugo sa 'S' za sonarnu ali ne postoji.
Mora se ukucati čak desetak komandi, samo da bi se odredilo da neki drugi
izlazni signal uđe u monitor."
Troj je bio zaista impresioniran. Ne samo okeanskim teleskopskim sistemom,
nego i načinom kako je Kerol, žena koja je i sama priznavala da nema
inženjerskog niti elektroničarskog obrazovanja, jasno shvatila suštinu. "Ako
ja dobro pamtim fiziku iz srednje škole", primeti on polako, "infracrveni deo
teleskopa mora meriti termalnu radijaciju. Ali kako će ti podvnodne toplotne
razlike reći išta o kitovima?"
U tom času Nik Vilijems odmahnu glavom i okrete se od ekrana. Uvideo je
da se, zbog svih tih inženjerskih termina, našao beznadežno izvan svog
intellektrualnog elementa, ali mu je bilo i te kako neprijatno da pred Trojem i
Kerol prizna svoje totalno neznanje. Sem toga, Nik ni za tren nije verovao da
je Kerol dovukla sve te elektronske čarolije na brod samo da bi tražila kitove
koji su skrenuli sa svojih migracionih putanja. On priđe malom frižideru i
izvuče još jedno pivo. "I mi ćemo sledeća dva sata, ako dobro shvatam, da
plovucakamo unaokolo dok ti čekaš da na tom ekranu vidiš kitove?"
U ovom Nikovom podsmešljivom komentaru osećao se, nepogrešivo, izazov.

Taj komentar značio je remećenje tople i prijateljske atmosfere koju su Kerol
i Troj stvorili između sebe. Kerol dopusti sebi da se opet naljuti zbog
Nikovog stava, te otpoče svoju verbalnu kontrakanonadu. "To i jeste bio plan,
gospodine Vilijemse, kao što sam ti rekla kad smo polazili iz Ki Vesta. Ali
Troj mi kaže da si ti pomalo i lovac na blago. Ili si bar bio, pre nekoliko
godina. E pa, pošto si izgleda ubedio sebe da ja u stvari tražim blago, možda
bi ti se dopalo da sediš ovde uz mene i gledaš iste slike da bi obezbedio da ne
propustim nijednog kita. Niti blago, ako bude blaga."
Nik i Kerol su se nekoliko trenutaka besno gledali. Onda Troj zakorači
između njih. "Vidi, profesore... i ti, nađele... ne pretvaram se da razumem
zašto vas dvoje tako uporno kvarite dan jedno drugome. Ali meni to postaje
dosadno. Zar ne možete malo da o'ladite? Bar privremeno? Najzad", dodade
on, gledajući prvo Nika pa Kerol, "ako vas dvoje pođete na ronjenje, bićete
partneri. Može se desiti da život jednoga zavisi od drugoga. Znači,
obustavljajte."
Kerol sleže ramenima i klimnu. "Važi, što se mene tiče", prihvati ona. Ali ne
uočivši nikakvu trenutnu Nikovu reakciju, nije mogla odoleti da ne ispali još
jednu granatu. "Pod uslovom da gospodin Vilijems ima u vidu odgovornost
koju ima kao član PADI-ja i ostane dovoljno trezan da roni."
Nikove oči ljutito sevnuše, a onda priđe ogradi brodića i teatralnim gestom
prosu svoje novo pivo u okean. "Ne brini za mene, srce", reče on uz
izveštačeni osmeh. "Umem da se brinem o sebi. Ti se brini samo o svojim
postupcima."

U mikroprocesoru okeanskog teleskopa postojala je specijalna alarmna
subrutina koja je, kad god bi nastali predviđeni uslovi za uzbunjivanje,
dovodila do stvaranja zvukova nalik na zvonjavu telefona. Na Kerolin zahtev,
Dejl Majkls je lično izmenio normalni alarmni algoritam, neposredno pre
njenog polaska u Ki Vest, da bi algoritam reagovao ili na pojavu velikog
stvorenja koje se kreće preko vidnog polja, ili na prisustvo nepokretnog i
'nepoznatog' objekta znatne veličine. Kad je završio planiranje logike
potrebne za ovu promenu i poslao plan svom odeljenju softvera radi
najhitnijeg kodiranja i testiranja, Dejl se nasmeši sam za sebe. Zabavljalo ga
je ovo zavereništvo u koje je stupio sa Kerol. Njihovo tehnološko lukavstvo
svakako će ubediti Keroline saputnike, ko god to bude, da ona istinski traga
za kitovima. Ali zvonjava će se začuti i ako se na okeanskom dnu, ispod
broda, pojavi ono za čim Kerol zaista traga, a to je navodno zalutali, tajni

mornarički projektil još u fazi ispitivanja.
Bilo je lako razumeti bazičnu strukturu oba algoritma. Da bi se identifikovala
životinja u pokretu bilo je dovoljno superponirati dve ili tri slike načinjene u
razmacima manjim od jednog sekunda (na bilo kojoj talasnoj dužini, mada se
proces odvijao preciznije sa oštrijim slikama, vizuelnim), i onda uporediti te
podatke, sa osloncem na saznanju da bi trebalo da glavnina scene ostane
neizmenjena. Značajno nepodudaranje (to jest, pojava da se na tako
prekostavljenim slikama izvesne povezane površine razlikuju od slike do
slike) sugerisalo bi da je prisutno neko veliko pokretno biće.
Za identifikaciju stranog tela u vidnom polju, alarmni algoritam se oslanjao
na ogromni kapacitet memorijskog dela sistema za obradu podataka dobijenih
iz teleskopa. Infracrvene i vizuelne slike, pravljene maltene istog trenutka,
ulagane su u memorijsku jedinicu, a onda grubo analizovane naspram jednog
skupa podataka u kome su sadržani lanci parametara za prepoznavanje
pravilnih obrazaca, u oba talasnodužinska područja. Ti parametri za
prepoznavanje obrazaca razvijeni su tokom više godina pomnog
istraživačkog rada, i nedavno su prošireni od strane MOI da bi uključili
praktično sve normalno (biljke, životinje, koralne strukture) što se može
videti na okeanskom dnu oko floridskog ostrvskog lanca Ki. Svaki krupan
predmet koji se ne bude u real-vremenu uklapao u ovu postojeću bazu
podataka biće označen, a zvonjava će početi.
Zahvaljujući takvom sistemu uzbunjivanja nije bilo potrebno sedeti strpljivo
pred ekranom i motriti na hiljade slika koje će se smenjivati dok brodić bude
plovio. Čak i Troj, koji je za sebe priznao da je 'narkoman znanja', i čije je
interesovanje za sve teme bilo praktično nezasito, umorio se već posle
desetak minuta zurenja u monitor, naročito kad je brodić zašao u dublju vodu
tako da su vizuelne slike pokazivale vrlo malo.
Nekih dvadesetak minuta posle postavljanja teleskopa, dve usamljene ajkule
aktiviraše alarm i izazvaše kratkotrajno uzbuđenje, ali posle toga nastupi
dugo razdoblje praznine, tokom kojeg ništa nisu otkrili. Dok se popodne
gasilo, Nik je postajao sve nestrpljiviji. "Ne znam zašto sam dozvolio sebi da
budem nagovoren na ovu jurnjavu za divljim guskama", gunđao je, ne
obraćajući se nekom određenom. "Mogli smo da spremamo brod za
iznajmljivanje tokom vikenda."
Kerol se nije osvrtala na Nikova gunđanja, još više se zadubivši u mapu.
Područje koje su ona i Dejl označili, brodić je već preplovio, i to sa juga ka
severu, a sad se lagano kretao severnim rubom te zone, ka istoku. Ovu zonu

pretrage Dejl je odredio na osnovu svojih naslućivanja, oslanjajući se na
pitanja koja su mu postavili predstavnici Ratne mornarice. Verovatno je
mogao, da je on njima postavio nekoliko pitanja, pouzdanije da suzi zonu
traganja; ali nije želeo da pobudi nikakvu sumnju.
Kerol je znala da je njena potraga slična traženju igle u plastu sena, ali je
smatrala da se ipak isplati pokušati, zbog mogućeg dobitka. Kad bi samo
nekako uspela da nađe i fotografiše tajni mornarički projektil koji se srušio u
blizini naseljene oblasti... Kakav bi to 'poduhvat' bio! Sada je već i nju
počinjalo da obuzima nestrpljenje; posle dugog popodneva na suncu, bilo joj
je teško da obnovi svoje ranije uzbuđenje. Uskoro će morati da krenu natrag
prema Ki Vestu, da bi bezbedno stigli pre nego što padne moć. Pa, dobro,
razmišljala je rezignirano, bar sam pokušala. Kao što je moj ćale imao običaj
da kaže, ako ništa ne rizikuješ ništa i ne dobijaš.
Stajala je na samom pramcu, kad se iz memorijske jedinice, pokraj monitora,
začu alarm. Zazvonilo je jednom, dvaput, onda je usledila kratkotrajna tišina,
pa treće i odmah potom četvrto zvonjenje. Kerol uzbuđeno pojuri ka
monitoru. "Zaustavi brod", povika ona zapovednički Niku. Ali prekasno. Dok
je stigla do monitora, alarm je prestao, a na ekranu se više ništa nije videlo.
"Okreni, okreni", povika Kerol odmah, obuzeta osećanjem uskraćenosti. Nije
ni primetila sa koliko je ljutnje Nik gleda.
"Razumem, kape-tane", reče Nik i poteže krmeni točak tako naglo da Kerol
izgubi ravnotežu. Monitor i ostala elektronska oprema počeše da klize sa
svojih nejakih postolja na ormaniću; Troj ih u zadnji čas spase. Kraljica
Floride oštro je zaokretala kroz vodu. Iako je okean bio miran, jedan mali
talas pljusnu preko niže strane palube i pokvasi Kerol od kolena nadole i
pamučne pantalone ostadoše joj zalepljene za listove. Čarape i bele teniske
patike bile su joj skroz mokre. Nik se nije trudio da sakrije koliko ga to
zabavlja.
Kerol se već spremala da se opet upusti u svađu s njim, kad joj ponovno
zvonjenje alarma skrenu pažnju. Zauzevši stabilniji položaj, što je bilo
propraćeno žmićkavim zvucima iz patika, ona vide, na monitoru, da su nad
nekim koralnim grebenom. Brod se, u međuvremenu, vratio u horizontalu.
Duboko ispod broda, jedva raspoznatljiva na ekranu, bila su tri kita one iste
vrste koju je tog jutra gledala na plaži u Dir Kiju. Kitovi su plivali u grupi,
ali, činilo se, bez cilja. Međutim, postojalo je tu još nešto. Specijalni kod
alarma nagoveštavao je da se u istom vidnom polju, uz ta tri sumorna kita,
nalazi i neko strano telo. Ne mogavši da obuzda svoje uzbuđenje, Kerol

zapljeska rukama. "Sidro, molim", povika a onda se nasmeja, videvši da je
Troj već bacio sidro preko ivice brodića.

Nekoliko minuta kasnije, Kerol je žurno oblačila svoj ronilački prsluk, stojeći
na zadnjem delu brodića, iza platnenog krovića. Već je bila pripremila peraja
i masku, i oni su se nalazili pored nje, na palubi. Troj joj je pomogao tako što
je pridržavao bocu s vazduhom, koja je bila ugrađena u zadnji deo glomaznog
prsluka. "Ne brini zbog Nika", dobaci joj Troj. "Možda je danas namćorast iz
nekog razloga, možda zato što je Harvard izgubio, ali kao ronilac, on je
super. Smatraju ga najboljim nastavnikom ronjenja na kijskim ostrvima." On
razvuče lice u osmeh, dodavši: "Pa, najzad, mene je počeo da uči tek pre
nekoliko meseci, a smatra se da mi nismo sposobni ni da plivamo."
Kerol se nasmeši i odmahnu glavom ka Troju. "Je l' ti nikad ne prestaješ da se
šališ?" upita ona i provuče slobodnu ruku kroz drugi otvor, i prsluk leže na
mesto. "Uzgred", nastavi ona tiho, "tvoj prijatelj koristi opremu koja je, za
jednog majstora ronjenja, poprilično zastarela." U tom času žalila je zbog
svoje odluke da svoj ronilački prsluk, prilagođen njenoj meri, ostavi u
kombiju. Uvek ga je koristila kad je ronila sa Dejlom, jer je imao sve
najnovije usavršene elemente, kao što su automatski kompenzator plovnosti
(zvani 'ABC') i savršeni džep za njenu podvodnu kameru. Ali posle čitave
gužve koju je izazvala odlučila je da ne skreće dalje pažnju na sebe
dovlačenjem i najmodernijeg postojećeg ronilačkog prsluka.
"Nik smatra da ti novi prsluci pružaju suviše pogodnosti roniocu. On voli da
podešava plovnost ručno - jer je ronilac onda svesniji koliko je duboko
zašao." Troj osmotri Kerol. "Prilično si laka. Možda će biti dovoljan samo
ovaj pojas. Da li obično koristiš tegove?"
Kerol odmahnu glavom i zateže pojas oko struka. Nik dođe do krovića,
noseći masku i peraja. Na sebi je već imao ronilački prsluk sa bocom
vazduha i pojas sa tegovima. "Ti tvoji kitovi su još na istom mestu tamo
dole", reče on. "Nikad nisam video kitove da se tako zadržavaju na jednom
mestu." On joj dodade parče duvana za žvakanje, kojim ona istrlja
unutrašnjost maske (da bi sprečila kasnije zamagljivanje); dok je to radila,
zašao je iza njenih leđa. Osmotrio je njen indikator vazduha, proverio
regulator i drugu disaljku koja bi mogla poslužiti njemu za ispomoć u slučaju
da se desi nešto nepredviđeno.
Dok je vršio ta poslednja proveravanja njene opreme, Nik joj se obrati. "Ovo
je tvoj najam", poče on, tonom koji je zvučao prijateljski, "pa, prema tome,

dok smo dole, možemo da krenemo praktično kud god hoćeš. Ronjenje neće
biti teško, jer do dna ima samo nekih petnaestak metara. Međutim", Nik
obiđe oko nje i pogleda je pravo u oči, "želim da jedna stvar bude potpuno
jasna. Brod je moj, i ja odgovaram za bezbednost ljudi na njemu. To
uključuje i tvoju bezbednost, sviđalo se to tebi ili ne. Pre nego što zaronimo,
hoću budem siguran da ćeš pod vodom slušati moja uputstva."
Kerol uvide da se Nik trudi da bude diplomata. Čak joj pade na um da je
prilično sladak, bar po izgledu, dok stoji tako pred njom, natrpan ronilačkom
opremom. Stoga odluči da bude ljubazna. "Nemam ništa protiv", reče ona.
"Ali, pre nego što zaronimo, još nešto da kažem. Imaj na umu da sam
novinarka. Imaću kameru sa sobom, i možda ću ponekad zatražiti da se
skloniš. Znači, ne ljuti se ako ti pokretom pokažem da se pomeriš u stranu."
Nik se osmehnu. "O-kej", reče on. "Trudiću se da zapamtim."
Kerol navuče peraja i stavi masku. Onda dohvati i prebaci sebi preko vrata i
jednog ramena kaiš podvodnog fotoaparata, pri čemu joj Troj pomože da kaiš
zategne preko leđa. Nik je sedeo na rubu palube, na mestu gde se ograda
prekidala, pokraj primitivnih lestvica koje je Troj upravo ubacio u vodu, "Već
sam proverio vodu", napomenu Nik, "i ustanovio da ovde postoji i te kakva
struja. Idemo niz konopac sidra, dok ne stignemo do dna. Onda ti odredi
kojim ćemo pravcem dalje krenuti."
Nik se baci sa brodića unatraške. Sledećeg trenutka izroni, plivajući u mestu.
On joj pokaza znak palcem nagore (što je među roniocima signal da je sve u
redu), i Kerol mu na isti način uzvrati; potom i sama sede na rub palube. Troj
joj pomaže da izvrši poslednja podešavanja na svom prsluku kako bi joj bilo
što udobnije. "Puno sreće, anđele", reče Troj. "Nadam se da ćeš naći to što
tražiš. I, pažljivo."
Kerol uze regulator u usta, udahnu, i onda ponovi Nikov manevar padanja u
vodu na leđa. Okeanska voda joj istog časa rashladi leđa pregrajana od sunca.
Nekoliko sekundi kasnije doplivala je do Nika, koji se držao za konopac
sidra, i tad njih dvoje ponoviše znak palcima nagore. Nik prvi pođe u dubinu.
Kretao se oprezno, hvatajući konopac svaki put sve niže ali nikad ga ne
ispuštajući sasvim. Kerol je pažljivo išla za njim. Osetila je i sama tu jaku
morsku struju koju je Nik pomenuo. Vukla ju je kao da pokušava da je otrgne
od konopca, ali se Kerol čvrsto držala. Na svakih dva do dva i po metra
spuštanja Nik je zastajao da bi mu se izjednačio pritisak u ušima, i da bi
pogledao nagore da se uveri da ga Kerol prati i da je s njom sve u redu.
Potom je nastavljao spuštanje.

Nije imalo ništa naročito da se vidi sve dok nisu stigli do spruda ispod sebe.
Teleskopske slike bile su toliko oštre da su navodile na pogrešnu procenu. Na
ekranu se činilo da je sprud, prepun životinja i biljaka svih boja, na dohvat
ruke, zato što se optički sistem automatski fokusirao. Međutim, petnaest
metara je velika dubina. Svaka normalna trospratnica mogla se nalaziti ispod
broda, na tom sprudu, i brodić bi prešao preko nje ne dodirnuvši je.
Kad su konačno dospeli do vrha podmorskog grebena, gde se nalazilo sidro
zariveno u dno, Kerol uvide da je pogrešila. Nije prepoznala okolinu, pa zato
nije ni znala u kom pravcu treba da pođe da bi našla kitove. Prebacila je sebi
što nije neki sekund duže proučavala onu sliku na monitoru, da bi sa
sigurnošću mogla da odredi orijentire. Pa šta, pomisli Kerol napokon. Sad je
prekasno za to. Izabraću bilo koji pravac i krenuću. Sem toga, ja i ne znam
koji je to predmet izazvao uzbunu.
Vidljivost u vodi bila je između podnošljivo dobre i dobre: petnaestak do
dvadesetak metara u svakom pravcu. Kerol malo podesi svoju plovnost, a
onda pokaza prema jednom udubljenju između dve koralne uzvisine koje su
bile prekrivene morskom travom, anemonama, i naravno, sveprisutnim
koralima. Nik klimnu. Prislonivši ruke uz telo da bi dobila veću
hidrodinamičnost, Kerol izmahnu perajima i zapliva prema udubljenju.
Iza nje je plivao Nik. Posmatrao je Kerol sa respektom i divljenjem. Kretala
se kroz vodu podjednako graciozno kao ono jato žutih i crnih riba sklat
pokraj nje. Nik nije mnogo ispitivao Kerol o njenom ronilačkom iskustvu, pa
zato nije znao šta tačno da očekuje. Kad je video sa kojom lakoćom i
upoznatošću rukuje opremom, naslutio je da je iskusan ronilac; ali ni tad nije
mislio da će se pod vodom naći neko njemu ravan. Izuzimajući Gretu, nikad
ranije nije sreo ženu koja bi se pod vodom ponašala tako lagodno kao Kerol.
Nik je apsolutno voleo spokojstvo i mir bogatog, vibrantnog sveta ispod
okeanske površine. Tu nikad nije čuo nijedan zvuk sem svog disanja. Svuda
oko njega, koralni grebeni vrveli su od života, nezamislivo lepog i složenog.
Upravo sada se, ispod njega, jedna riba 'garupa' kupala na taj način što je sela
na dno jedne prirodne rupe i dopustila da sićušne ribe-čistačice pohrle u
velikom broju ka njoj i prožderu sve nakupljene parazite. Trenutak pre toga,
Nikova šetnja po 'podu' okeana uplašila je jednu mantu koja je ležala na
pesku, skrivena. Dok je bežala ševrdajući iz svog skrovišta, ta velika,
četvorouglasta, pljosnata 'riba-đavo', kako je zovu poznavaoci, za malo je
promašila Nika svojim snažnim, opasnim repom.
U ovom vodenom svetu na dnu Meksičkog zaliva Nik Vilijems se osećao kao

kod kuće. Bila mu je to i rekreacija i utočište. Kad god je bio potresen ili
uznemiren događajima na površini, znao je da može da zaroni i nađe i
opuštenost i izdvojenost od svega. Ali ovo ronjenje bilo je u tom pogledu
izuzetak, jer sad je osećao neko neiskazivo osećanje, možda početak nečeg,
čežnju jedva uobličenu, možda povezanu sa uspomenom od pre nekoliko
godina. Sad je sledio ovu divnu sirenu koja je plovila duž grebena, i taj prizor
ga uznemiri. Poneo sam se kao đačić, pomisli on, i kao dosadnjaković. Ili, i
gore od toga. A zašto? Zato što je lepa? Ne. Zato što je tako živa. Toliko
življa od mene.

Kerol i Nik izvedoše dva odvojena obilaska, polazeći oba puta od sidrenog
konopca, ali ne nađoše ni kitove ni ma šta drugo, neuobičajeno. Kad su se,
posle svog drugog neuspešnog traganja, ponovo vratili do sidra, Nik pokaza
prstom ka svom časovniku. Već su skoro pola sata bili su pod vodom. Kerol
mu klimnu i podiže kažiprst, davši mu do znanja da će pokušati u još jednom
pravcu.
Kitove pronađoše čim zaplivaše preko jedne velike uzvisine na sprudu, koga
je dopirala do na pet metara od površine. Nik ih prvi ugleda, i pokaza prstom
nadole. Tri kita nalazila su se otprilike sedam metara ispod i desetak metara
ispred njih. Još su plivali polako, manje-više zajedno, kružeći besciljno, na
isti onaj način kao što su činili kad su ih Nik i Kerol gledali na ekranu. Kerol
mahnu Niku da se skloni, i pokaza ka svom fotoaparatu. Onda zapliva prema
kitovima, slikajući ih dok im se približavala, ali istovremeno pažljivo prateći
na kojoj se dubini nalazi i izjednačujući pritisak u ušima.
Nik je plivao uz nju, u dubinu. Bio je siguran da su ih kitovi videli, ali iz
nekog razloga nisu bežali. Tokom svih svojih ronilačkih godina Nik je samo
jednom video da kit, u otvorenom okeanu, prihvati prisustvo ljudskog bića
pored sebe. A i tada je to bila ženka koja se upravo porađala, u jednoj
pacifičkoj laguni blizu Kalifornijskog zaliva: njeni porođajni bolovi bili su
jači nego njen instinktivni strah od ljudskih bića. Ovde je, međutim, Kerol
prišla na možda sedam metara, ali kitovi su nastavili svoje ravnodušno
plovljenje. Izgledalo je kao da su izgubljeni, ili možda, čak i drogirani.
Kad je videla da se kitovi ne udaljavaju, Kerol uspori svoje prilaženje.
Načinila je još nekoliko fotografija. Slike kitova dobijene iz blizine, u
njihovom prirodnom staništu, bile su retke, tako da je za nju ovo putovanje
već bilo novinarski uspeh. Ali i nju je zbunjivalo njihovo ponašanje. Zbog
čega se ne osvrću na njeno prisustvo? I zašto se vrte baš oko ove tačke? Setila

se kako ju je, tokom jutrošnjeg plivanja, iznenadio jedan usamljeni kit, i još
jednom se zapita nisu li svi ovi čudni događaji na neki način povezani.
Nik je bio sa njene desne strane, nekih sedam metara udaljen. Pokazivao je
prema nečemu što se nalazilo na sasvim drugoj strani, i gestovima pozivao
Kerol da mu priđe. Ona poče da se udaljava od velikih sisara, i da pliva
prema Niku. Odmah vide šta je privuklo njegovu pažnju. Ispod kitova, na
morskom dnu, nalazilo se jedno impozantno uzdignuće koralnog izgleda, a na
tom uzdignuću, sa strane, neposredno iznad dna, jedan veliki tamni otvor. Na
prvi pogled činilo se da je to ulaz u neku podvodnu pećinu. Ali Keroline oštre
oči primetiše da je taj otvor, nalik na usne, izuzetno gladak i simetričan,
toliko da je maltene nagoveštavao veštačko poreklo. Na tu pomisao ona se
nasmeja samoj sebi i dopliva do Nika. Ovaj zapanjujući podvodni svet, i
bizarno ponašanje kitova, počeli su da joj zavaravaju um, zaključi ona.
Nik pokaza dole ka rupi, pa ka sebi, nagovestivši da će lično sići tamo, da
izbliza pogleda o čemu je reč. Kad je krenuo, Kerol oseti iznenadnu želju da
ga uhvati za stopalo i povuče nazad. Trenutak kasnije, dok je gledala Nika
kako se udaljuje, zahvati je siloviti strah kome nije znala poreklo. Drhtala je
dok se hrabrno borila sa tim čudnovatim osećanjem. Koža joj se ježila na
rukama i nogama, i Kerol oseti nezadrživu želju da se udalji, da pobegne pre
nego što se dogodi nešto strašno.
Sledećeg trenutka vide kako se jedan od kitova pokreće prema Niku. Da je
bila na kopnu, mogla je povikati, ali na petnaest metara pod okeanom nije
bilo načina da upozori nekog udaljenog. Nik se, nesvestan opasnosti, bližio
otvoru, a tada ga kit odgurnu u stranu, takvom snagom da Nik nalete na
greben a potom se odbi od njega. On pade na dno, na jednu malu peščanu
zaravan. Kerol brzo zapliva ka njemu, motreći pažljivo na kretanje kitova.
Nik je ostao bez regulatora, i činilo se da čak i ne pokušava da ga zameni.
Ona dopliva do njega i hitro načini znak palcima nagore. Odgovora nije bilo.
Nikove oči bile su sklopljene.
Osećajući u sebi talas adrenalina, Kerol posegnu ka Nikovom regulatoru i
gurnu mu ga u usta. Zatim poče da udara pesnicom po njegovoj maski. Posle
nekolko bolno dugih sekundi, Nik odmahnu glavom kao da hoće da skloni
paučinu ispred očiju, osmehnu se, i uzvrati istim signalom, palcima nagore.
Htede da zapliva, ali Kerol ga zadrža. Pokretima mu je pokazala da ostane
miran, a onda poče brzo da ga pregleda. Plašila se najgoreg, s obzirom na to
koliko je snažno udario o greben. Čak i kad bi mu gnjuračka oprema bila u
redu, koža mu je, nesumnjivo, morala biti odrana i zguljena udarom o oštre

korale. Međutim, naverovatno, ali činilo se da nije bilo nikakvog značajnijeg
oštećenja ni na opremi ni na Niku. Našla je samo dve-tri male ogrebotine.
Ona tri kita ostala su u istom prostoru gde i ranije. Gledajući ih odozgo,
Kerol pomisli da izgledaju kao stražari koji čuvaju jedno određeno mesto
okeanske teritorije. Plivali su napred i nazad, opisujući ukupni kompozitni
luk od oko dvesta metara. Ni po čemu se nije dalo naslutiti zbog čega je jedan
od njih odstupio od ove putanje i naleteo na Nika. Ipak, Kerol nije želela da
rizikuje novi sudar. Ona pokaza Niku da treba da pođe za njom, i oni
otplivaše nekih tridesetak metara dalje, do jednog peskovitog rova između
dva grebena.
Kerol je planirala da se vrate na površinu čim postane izvesno da Nik nije
ozbiljno povređen. Ali dok je Kerol temeljito pregledala njegovo telo da bi se
uverila da prilikom prvog, žurnog pregleda nije previdela neku ozbiljnu
ogrebotinu, Nik u pesku ispod sebe otkri dva paralelna ureza. On smesta
zgrabi Kerol za ruku da joj pokaže šta je našao. Urezi su ličili na tragove
tenkovskih gusenica, i bili su doboki oko deset centimetara. Činilo se da su
sveži. U jednom smeru, vodili su ka pukotini u sprudu ispod kitova. U
drugom smeru protezali su se dokle god su Nik i Kerol mogli videti, kroz
dugi peskoviti rov između dva najveća grebena u ovom predelu.
Nik pokaza uz rov, i otpliva na tu stranu, fascinirano sledeći tragove. Nije se
ni okrenuo da proveri ide li Kerol za njim. Kerol hitro pođe na suprotnu
stranu, priđe najbliže onoj pukotini što je smela (da li joj se samo činilo, ili su
je ona tri kita opet gledala, dok se približavala puzeći po dnu okeana?), da bi
načinila nekoliko fotografija i pribavila dokaz da tragovi odista izlaze iz tog
otvora u grebenu. Učinilo joj se da vidi čitavu mrežu sličnih ureza koji su
vodili tačno do otvora, ali nije se dugo zadržala. Nije želela da na ovom
avetinjskom mestu bude dugo razdvojena od Nika. Kad se okrenula, jedva ga
je videla, toliko je već daleko bio. Srećom, zaustavio se kad je primetio da
Kerol nije iza njega. Kad ga je konačno sustigla, on načini gest izvinjavanja.
Na jednom mestu tragovi iščezoše, ali baš tu je rov postajao kamenit, a ne
više peskovit. Njih dvoje produžiše kroz rov, i nekih pedeset metara dalje
naiđoše na nastavak istih tragova. Posle nekog vremena rov postade toliko
uzan da su morali plivati oko dva metra iznad njegovog dna, da ne bi naletali
na stene i korale sa obe strane. Uskoro potom, i rov i tragovi u njemu
skrenuše levo i nestadoše pod jednom nadnesenom izbočinom. Kerol i Nik
zastadoše; lebdeli su u vodi, okrenuti licem u lice. Posle kraćeg razgovora
pokretima odlučiše da Kerol prva pođe dole, da vidi ima li ičeg ispod te

izbočine, jer ionako je želela da izbliza slika mesto gde su tragovi prestajali.
Kerol pažljivo otpliva do dna rova, vešto izbegavajući ivice grebena sa obe
strane. Rov je, na mestu zalaženja pod tu izbočinu, bio taman toliko širok da
je mogla u njega staviti, poprečno, jedno peraje. Izbočina se nalazila nekih
pola metra iznad dna, ali nije nikako bilo moguće da se Kerol sagne i pogleda
pod nju a da ne ogrebe lice ili ruke o greben. Kerol oklevajući zavuče ruku
pod izbočinu, nastavivši da pipa u pravcu u kom su tragovi do tada vodili od
mesta gde su se prekidali. Ništa. Morala je da se osloni o stene i korale, i da
zavuče ruku dublje u to mesto.
Dok je pokušavala da se bolje namesti, na trenutak je izgubila ravnotežu i
osetila kako su je korali zaparali po zadnjoj strani leve butine. Jao, pomisli
ona opet gurnuvši ruku pod izbočinu, eto jedne ogrebotine i meni. Jedan
fizički trag ovog zapanjujućeg dana. Čak, uvrnutog. Nemoralni kitovi.
Tenkovske gusenice na dnu okeana... šta je ovo? Kerolina šaka sklopila se
oko nečeg što je, reklo bi se, bila metalna šipka debela oko dva i po
centimetra. Bio je to dodir toliko iznenađujući, da ona odmah povuče ruku i
oseti jezu niz kičmu. Srce poče brže da joj lupa. Ona pokuša da diše
usporeno, da bi se smirila. Onda opet zavuče ruku, odlučnije, i opet nađe taj
predmet. Ili je to bio neki drugi predmet? Osećala je, doduše, i sad nešto
metalno, ali šire, i činilo se, sa četiri šiljka poput viljuške. Kerol kliznu rukom
duž tog predmeta, i nađe onaj šipkasti deo.
Nik je gledao odozgo, i bilo mu je jasno da je Kerol nešto našla. Sad je i
njega obuzelo uzbuđenje. Dok se uzalud borila da izvuče taj predmet, on
otpliva dole do nje. Pošto su zamenili mesta, Nik posegnu rukom pod
izbočinu. Najpre je dodirnuo nešto što je imalo oblik glatke lopte, približno
velike kao njegov dlan. Nik oseti da donji deo te kugle leži na pesku, i da iz
nje viri šipka usmerena nagore, dostižući visinu od dvadesetak centimetara.
Nik nađe sebi oslonce, pa žestoko cimnu šipku. Ona se malo pomače. On
pomače šaku duž šipke, steže opet, i ponovo povuče, jako zapevši. Još
nekoliko takvih potezanja, i neobični predmet bi izvučen iz prostora pod
izbočinom.
Skoro čitav minut lebdeli su Nik i Kerol u vodi, iznad zlatastometalnog
predmeta koji je ležao ispod njih na pesku. Površina mu je izgled bila od
metala, a ukupna dužina oko četrdeset pet centimetara. Koliko se moglo
videti, površina predmeta bila je svuda uglačana i reflektujuća, što je
nagoveštavalo da je predmet zaista izrađen od neke vrste metala. Dugu osu
predmeta sačinjavala je šipka debela dva i po centimetra, na jednom kraju

sužena i oblikovana u svojevrsnu kuku. Deset centimetara daleko od kuke
nalazio se centar jedne manje sfere, konstruisane simetrično oko ose šipke;
prečnik te manje lopte bio je oko šest centimetara. Ona veća lopta, koju je
Nik opipao pri prvom zavlačenju šake pod stenu, imala je prečnik od oko
deset centimetara, i nalazila se tačno na sredini šipke. I ova sfera bila je
savršeno simetrična u odnosu na osu šipke. U produžetku, posle te dve sfere,
objekat nije imao nikakve dalje ukrase, a na svom drugom kraju razgranavao
se u četiri šiljka, koja je Kerol ranije napipala.
Kerol pažljivo načini fotografije tog predmeta kako leži pred izbočenom
stenom, izložen pogledu. Pre nego što je završila, Nik pokaza ka svom
časovniku. Ispod vode su već proveli maltene čitav sat. Kerol pogleda svoj
indikator vazduha, i vide da je na rubu crvenog. Ona mahnu Niku i on zapliva
dole, da podigne nađeni predmet. Predmet je bio izuzetno težak: po Nikovoj
proceni, zapanjujućih desetak kilograma. Znači, nije bio ni za šta zakačen kad
sam pokušavao da ga izvučem, pomisli Nik, nego je jednostavno bio toliko
težak.
Težina tog predmeta još više je povećala Nikovo uzbuđenje, koje je započelo
čim je ugledao zlatnu boju. Iako nikad nije video ništa nalik na ovu kuku i
viljušku sa sferama, setio se da su svi najteži delovi izvučeni iz olupine Santa
Roze bili od zlata. A ovaj komad bio je daleko teži od ičega što Nik je ikad
dotakao. Isuse, pomisli on, izbacujući neke od olovnih tegova iz svog
opasača da bi mogao lakše odneti predmet do broda, ako je ovde makar samo
deset funti čistog zlata, pa, po sadašnjoj tržišnoj ceni od hiljadu dolara za finu
uncu, to je sto šezdeset hiljada dolara, a to može biti tek početak. Odakle god
da je ova stvar došla, tamo mora biti još toga. U redu, Vilijemse. Možda je
ovo tvoj srećan dan.
Keroline misli jurile su 'kilometar u minutu' dok je plivala uz Nika prema
sidrenom konopcu. Trudila se da nekako objedini sve što je videla tokom
poslednjeg sata. Već je uverila sebe da je sve to u nekoj vezi sa zalutalim
mornaričkim projektilom: i ponašanje kitova, i zlatna viljuška sa kukom, i
tenkovski tragovi na dnu okeana. Ali u prvi mah nije mogla da nasluti prirodu
te veze.
Tokom povratka Kerol se odjednom priseti da je pre nekoliko godina čitala
priču o tome kako su na morskom dnu, blizu jednog švedskog
brodogradilišta, nađeni tragovi jedne ruske podmornice. U svom
novinarskom umu ona poče da sklapa divlji, ali ne i neverovatni scenario
kojim bi objasnila sve što je videla. Možda je projektil pao tu negde,

nastavljajući da šalje podatke čak i pod vodom, razmišljala je. Njegovi
elektronski signali su na neki način zbunili kitove. A možda su ruske
podmornice uhvatile te iste signale. Američke podmornice, isto tako. Tu
njene misli na trenutak zastadoše. Znači, postoje bar dve mogućnosti, pomisli
ona posle nekoliko zamaha, gledajući Nika koji je prilazio konopcu lengera,
držeći i dalje zlatasti predmet čvrsto u ruci. Ili sam natrapala na rusku zaveru
da lociraju i ukradu jedan američki projektil. Ili su one brazde na dnu, i
zlatasta viljuška, na neki način deo američkog nastojanja da nađu raketu a da
javnost ništa ne primeti. Nije bitno, u oba slučaja imam veliku priču. Ali to
zlato moram da odnesem kod Dejla, u MOI, na analizu.
I Niku i Kerol vazduh je već bio na izmaku u trenutku kad su izbili na
površinu pokraj Kraljice Floride; smesta su pozvali Troja da im pomogne oko
izvlačenja na palubu blaga nađenog u dubini. Kad su konačno ušli u brod,
četvoronoške, Kerol i Nik su zaista bili iscrpljeni. Ali bili su i silno uzbuđeni,
oduševljeni otkrićima načinjenim tog popodneva. Sve troje počeše da pričaju
uglas. Imao je i Troj šta da priča, jer dok su Nik i Kerol pratili tragove u rovu,
on je na monitoru video nešto neobično. Nik potom izvuče iz frižidera
sendviče i pivo, a Kerol se potrudi da sredi svoje ogrebotine od korala.
Nasmejani trio onda zajedno sede na stolice na palubi, u svetlosti zalazećeg
sunca. Imali su mnogo toga da kažu jedni drugima tokom devedeset minuta
plovide do Ki Vesta.

8.

Osećanje drugarstva trajalo je tokom najvećeg dela povratka u marinu. Nik
više nije bio ćutljiv. Uzbuđen jer je bio uveren da su našli tek prvi delo
velikog potopljenog blaga, silno se raspričao. Bar dvaput je ispričao svoju
verziju susreta sa kitovima. Bio je siguran da se sudar dogodio slučajno, da je
kit iz nekog drugog razloga zaplivao tamo, jednostavno ne obraćajući pažnju
na činjenicu da mu se Nik našao na putu.
"Nemoguće", rekao je sa podsmehom čim je Kerol po prvi put iznela misao
da ga je kit možda namerno udario zato što je Nik bio krenuo ka onom otvoru
u steni. "Ko je ikad čuo da kitovi drže stražu oko jedne tačke u okeanu? Sem
toga, ako ti je tačna ta teorija, zašto me onda taj kit nije stvarno tresnuo, i
dokrajčio? Tražiš li to da poverujem da su kitovi štitili jednu podzemnu
pećinu? I da su me onda jednim blagim guranjem upozorili da ne prilazim?"
Nasmejao se dobrodušno. "Da te pitam nešto, gospođice Doson", reče on, "je
l' veruješ ti u patuljke i vile?"
"Gledano sa mesta gde sam ja bila", odvrati Kerol, "svakako je izgledalo da
je cela stvar planirana." Nije dalje govorila o ovoj temi. Zapravo, posle prvog
izliva govorljivosti, Kerol tokom povratka na Ki Vest nije mnogo pričala ni o
čemu. Bila je odveć uzbuđenja i bojala se da će, ako suviše priča, i nehotice
odati svoja razmišljanja o mogućoj vezi izgubljenog projektila Ratne
mornarice sa onim što su videli. Zato nije pomenula ni svoje avetinjsko
osećanje strave neposredno pre nego što je kit udario Nika, niti svoj utisak da
je pred podnožjem one raspukline bilo mnogo tragova na tlu.
Prema Nikovom mišljenju, nađeni predmet bio je, nesumnjivo deo nekog
blaga. Nije ga uznemiravalo to što je predmet nađen sakriven pod jednom
izbočinom, na kraju nekih tragova. Te okolnosti je ostavio po strani, iznevši
pretpostavku da je možda neko, pre više godina, našao potonulo blago, i
pokušao da sakrije nekoliko boljih komada. (Ali, otkud onda sveži tragovi? I
čime su bili napravljeni? Kerol je htela da postavi ova pitanja, ali je shvatila
da je u njenom najboljem interesu da Nik ostane u uverenju da je našao
blago.) Nik je bio slep za sve argumente, pa čak i za sve činjenice, koje se
nisu uklapale u njegovu teoriju o blagu. Za Nika je bilo, emotivno, od
vitalnog značaj da ta zlatna viljuškasta stvar bude prvi komad otkrivene
velike gomile blaga. A Nik je bio, kao i mnogi drugi ljudi, u stanju da odbaci

čak i svoju inače oštru kritičku crtu kad bi se emotivno vezao za neku temu.
Kad su se Nik i Kerol napokon dovoljno utišali, i kada su konačno postali
voljni da slušaju, Troj dobi priliku da ispriča svoju priču. "Kad ste vi, narode,
otišli iz područja neposredno ispod čamca, i to da biste, pretpostavljam, išli
duž svog rova, počeo sam da se brinem za vas, pa sam češće bacao pogled na
ekran. Pa, anđele, do tog trenutka ona tri kita provela su više od jednog sata
plivajući ukrug, po tom istom glupom obrascu. Zato nisam nešto posebno
pazio na njih."
On ustade iz svoje stolice i poče da šeta napred-nazad ispred Kerol i Nika.
Noć je bila mračna; niski oblaci koji su se dovaljali sa severa zaklonili su
mesec i većinu zvezda. Snažna svetlost reflektora iznad krovića ponekad je
hvatala Trojove isklesane crte lica, dok se šetao kroz senke i izlazio iz njih.
"Pošto sam želeo da nađem vas, narode, ukinuo sam, na način kako ste mi
pokazali, obustavu alarma, i zato sam imao redovnu serenadu zvonjave zbog
ona tri kita. E, al' sad slušajte ovo. Posle nekoliko minuta čuo sam i četvrti
alarm. Pogledao sam dole na monitor, očekujući da vidim vas, i video još
jednog kita, iste vrste, kako pliva ispod ona tri, ali u suprotnom smeru. U
roku od deset sekundi ona prva tri su se okrenula, prekinuvši svoj dotadašnji
obrazac, i otišla za novim, levo. Kitovi su potom nestali sa monitora i više se
nisu vratili."
Troj je dramatičnim glasom završio ovu priču, i Nik se na to glasno nasmeja:
"Zaboga, Džefersone, kako ti to umeš da ispričaš! Valjda ćeš mi sad reći da
su ta tri kita bila raspoređena na dužnost tu, i da je došao novi dasa sa
drugačijim naređenjima. Ili, nešto tako. Hriste, pa ubedićete me, ti i Kerol, da
su kitovi organizovani u veštičje lože, ili nešto slično tome." Nik za trenutak
zastade, i Troj ostade razočaran što Kerol ne reče ništa.
"E, sad", nastavi Nik, odbacivši Trojevu priču i prelazeći na temu o kojoj je
razmišljao već čitav sat, "treba da popričamo o jednoj važnoj stvari. Izneli
smo iz okeana nešto što bi, možda, moglo doneti mnogo para. Ako niko drugi
ne bude u stanju da pouzdano dokaže da je to njegovo, onda će to pripasti
nalazačima." Nik pogleda prvo Kerol, pa Troja. "Iako sam kapetan i vlasnik
ovog broda, i kako sam ja izneo taj predmet sa dna okeana, spreman sa da
ponudim da podelimo pare na tri dela. Da li se vama dvoma čini da je to fer?"
Usledila je umereno duga tišina, a onda Troj odgovori. "Sigurno, Nik, meni
zvuči fino." Nik se nasmeši i pruži ruku Troju, te se rukovaše. Potom pruži
ruku i Keroli.
"Samo časak", reče ona tiho, gledajući ga u oči, ali ne prihvatajući pruženu

ruku. "Kad si već odlučio da započneš ovaj razgovor, onda treba da
razmotrimo još nekoliko stavki. Nije reč samo o dobijanju nekih para za ovaj
predmet. Mora se postaviti i pitanje raspolaganja. Kod koga će zlatni
trozubac ostati? Ko će reći da li nam je ponuđena poštena cena? Da li smo se
saglasili šta treba reći, ili ne reći, drugima? I šta ako neko od nas pronađe još
takvih predmeta tamo dole? Da li ćemo i to podeliti? Očigledno, pre nego što
stignemo do doka, treba da osmislimo čitav jedan sporazum."
Nik se namršti. "Sad razumem zašto si bila toliko ćutljiva poslednjih nekoliko
minuta. Razmišljala si o svom učešću i dobiti. Loše sam te ocenio. Mislio
sam da si možda odlučila da ne stvaraš nikakve dalje nevolje..."
"Ko je pominjao nevolje?" prekide ga Kerol naglo. Podigla je glas, ali samo
malo. "Ako moraš da znaš, prokleti novac me ne zanima tako mnogo. Rado
ću uzeti svoju trećinu ako od tog pronalaska bude nekih para, jer, trećinu
svakako zaslužujem. Ali ako dole ima još sličnih stvari, i ako ih Troj i ti
možete naći bez mene, izvolite, slobodno. Ja hoću nešto drugo."
Obojica su je sada pomno slušali. "Prvo i najvažnije: hoću ekskluzivna prava
na ovu priču, a to znači da u apsolutnoj tajnosti zadržimo i šta smo našli, i
gde i kada, i sve što je u ikakvoj vezi s tim - bar dok ne budemo sigurni da se
nema šta novo saznati. Drugo, tražim da se taj predmet odmah preda meni na
raspolaganje, i to na četrdeset osam sati, pre nego što iko drugi sazna za
njegovo postojanje. Posle toga, možete uzeti trozubac i odneti ga vlastima na
procenu."
O-ou, pomisli Kerol videći kakvim su je ispitivačkim pogledima sada gledala
njih dvojica. Preterala sam. Posumnjali su nešto. Bolje je povući sa malo.
"Dabome", dodade ona smešeći se na razoružavajući način, "to vam ja samo
iznosim svoju početnu poziciju. Pretpostavljam da bi izvesni pregovori mogli
biti potrebni."
"A-uh, anđele", reče Troj smejući se, "to je bio govor i po. Za trenutak, ali
samo za trenutak, pomislio sam da se ovde igra neka sasvim druga igra, i da
si ti u njoj jedini igrač. Naravno, profa i ja ćemo sa velikim zadovoljstvom
razmotriti s tobom jedan sporazum, zar ne, Nik?"
Nik potvrdno klimnu. Ali i njega je zbunila pažljiva organizovanost i
nepogrešivi intenzitet Kerolinog odgovora. Bili su u velikoj nesrazmeri sa
žurnalističkom vrednošću njihovog otkrića. Je l' ona to pokušava da pretvori
ovo u nekakvo nadmetanje između nas? pomisli on. Ili meni nešto izmiče?

Pre nego što je Kraljica Floride stigla do gata u Ki Vestu, napravili su

kompromisni sporazum. Prvo će Nik poneti zlatni trozubac (obojici se dopao
Kerolin naziv za taj predmet) sa sobom, u petak izjutra. U Ki Vestu je
postojala jedna starija žena koja je bila pravi zbornik znanja o raznim
slučajevima pronalaženja blaga; ona će biti u stanju da proceni vrednost
trozupca i da kaže verovatno vreme nastanka i mesto porekla. Ta žena će im,
takođe, biti svedok, za slučaj da njihov pronalazak dospe na neko
nepredviđeno mesto. U petak popodne, u četiri sata, njih troje će se sastati na
brodiću ili na parkingu marine. Nik će predati trozubac Kerol, i ona će ga
zadržati preko vikenda. Kad ga vrati Niku, u ponedeljak ujutro, on će
odgovarati za dalju brigu o njemu i za njegovu kasniju prodaju. Vlasništvo
nad trozupcem biće im zajedničko, trojno, ali se Kerol odrekla svog učešća u
svim eventualnim budućim otkrićima. Kerol ispisa odredbe ovog
jednostavnog ugovora na poleđini jednog restoranskog jelovnika koji joj se
našao u tašni; svi potpisaše, a ona obeća da će sutra doneti kopije.
Troj je bio ćutljiv i povučen dok je utovarivao Kerolinu opremu natrag u
sanduk. Digao je potom sanduk na kolica i povukao ih duž gata. Kerol je
hodala uz njega. Bilo je oko devet sati uveče i u marini je bilo vrlo tiho.
Visokofluorescentne svetiljke bacale su čudne odsjaje po drvenim gatovima.
"Pa, anđele", reče Troj dok su se on i Kerol bližili direkciji Marine, "bio je
ovo dan i po. Stvarno sam uživao u tvom društvu." On zastade i okrenu se da
je pogleda. Njena crna kosa, neujednačeno osušena, izgledala je donekle
razbarušeno, ali joj je lice, u odrazima svetla, bilo divno.
Troj pogleda na drugu stranu, preko vode i brodića. "Znaš, ponekad je baš
sramota kako stvari u životu ispadaju. Sretneš nekoga slučajno, nastane
prijateljstvo, a onda, puf, taj neko nestane. Sve je tako... tako prolazno."
Kerol mu priđe i diže se na prste da bi ga poljubila u obraz. "Znaj da se i ti
meni sviđaš", reče ona, unevši malo veselosti u taj razgovor jednim osmehom
i obezbedivši se da Troj shvati koja vrsta prijateljstva može postojati između
njih. "Ali razvedri se. Nije sve izgubljeno. Videćeš me sutra na neko vreme, a
onda možda kad budem vraćala tu zlatnu stvar, u ponedeljak."
Pošli su da se malo prošetaju natrag po doku, ostavivšii kolica za sobom.
Uhvatila ga je pod ruku. "Ko zna", nasmeja se Kerol, "ja ponekad siđem do
kijskih ostrva. Možemo da odemo zajedno na piće da mi ispričaš još koju
priču." Mogli su razaznati, ali jedva, reflektor iznad krovića Kraljica Floride,
nekoliko stotina metara ispred sebe. "Vidim da tvoj prijatelj, profesor, još
radi. Pozdravljanje na rastanku izgleda da ne upražnjava. A koliko vidim, ni
druge oblasti lepog ponašanja nisu mu jača strana."

Okrenula se, kao i on, u mestu, pri čemu su promenili ruke kojima su se
držali. Odšetali su natrag do natovarenih kolica. Prođoše potom kroz
direkciju koja je izgledala kao da je napuštena, ne govoreći ništa. Kad je
sanduk bio vraćen u kombi, Kerol zagrli Troja. "Dobar si čovek, Troje
Džefersone", reče ona. "Želim ti svako dobro."

Kad se Troj vratio do brodića, Nik je bio već gotovo spreman za polazak.
Upravo je stavljao nešto u malu sportsku torbu. "Izgleda dovoljno nevino, a,
Troje? Niko neće pomisliti da se unutra nalazi jedno od velikih okeanskih
blaga." Zastao je, pa promenio temu. "Smestio si je bezbedno u njena kola?
Dobro. Čudna neka ženska, a? Sve nešto svadljiva i agresivna, ali ipak u isti
mah i zgodna. Pitam se šta nju zapravo pokreće."
Nik zatvori torbu i ode u jedan kraj nadsvođenog prostora. "Ti večeras samo
sredi šta još ima da se sredi oko ronilačke opreme, i ne brini za ostalo na
brodu - to ćemo sređivati sutra. Ja ću sad kući, da sanjam o bogatstvu."
"Kad već govorimo o bogatstvu, profesore", reče Troj sa osmehom, "šta
ćemo sa onim što sam te u utorak pitao - da mi pozajmiš sto dolara. Nisi mi
još odgovorio, samo si rekao 'Videćemo'."
Nik priđe Troju krajnje odlučnim koracima i stade tačno pred njega,
progovorivši veoma sporo. "Trebalo je da ti održim govor u fazonu Plonijusa
još onda kad si me pitao prvi put. Ali evo nas: davalac i uzimalac pozajmice.
Ne dopada mi se to. Pozajmiću ti stotku, ali gospodine Troje Džefersone, ovo
je apsolutno poslednji put. Molim te da mi više nikad ne tražiš novac. To
pozajmljivanje love za tvoje navodne pronalaske otežava mi saradnju sa
tobom."
Troj je bio pomalo iznenađen neočekivanom oštrinom Nikovog tona. Sem
toga, ljutio ga je prizvuk te poslednje rečenice. "Inače, ti kao nagoveštavaš",
reče Troj tiho, suzbijajući svoju ljutnju, "da ja ne govorim istinu, da pare ne
idu na elektroniku? Ili mi kažeš da ne veruješ da jedan neškolovani crnac
može da načini ikakav vredan pronalazak?"
Nik se opet suoči sa Trojem. "Poštedi me svoje pravedničke rasne
indignacije. Ovo nije pitanje ni predubeđenja, ni laži. Reč je samo o novcu,
čisto i jednostavno. Moje pozajmljivanje love tebi - to će nam razjebati
prijateljstvo." Troj zausti da nešto kaže, ali ga Nik zaustavi pokretom ruke.
"Dan je bio dug. I zaista veličanstven. Rekao sam sve što sam hteo o temi
pozajmljivanja, i smatram je okončanom."
Nik podiže torbu, dobacivši kratko 'Laku noć', i ode sa Kraljice Floride. Troj

zađe iza krovića, da sredi ronilačku opremu. Nekih deset minuta kasnije, baš
kad je završavao, začu kako ga neko zove. "Troje... Troje, jesi l' to ti?"
govorio je glas sa čudnim naglaskom.
Nagnuvši se na jednu stranu, Troj proviri iza platnene konstrukcije krova i
ugleda Gretu, koja je stajala na molu, pod fluorescentnim svetlom. Iako se
sada kroz vazduh provlačila primetna hladnoća, Greta je bila u svom
uobičajenom oskudnom bikiniju koji je dobro isticao njeno izvanredno telo.
Trojevo lice raširi se u grandiozni osmeh. "O-pa-pa, evo super-Švabice! Kako
si, do vraga? Vidim da se i dalje dobro brineš o tom čudesnom telu."
Greta uspe da izvede početak osmeha. "Homer i Elen i ja priređujemo malu
zabavu večeras. Primetili smo da si ostao na poslu do kasno, pa smo pomislili
da bi možda voleo da nam se pridružiš kad budeš završio."
"Pa, baš bih i mogao", prihvati Troj, klimnuvši.

9.

Oh, bože, zar ne možemo sada stati? Konačno? Molim te, dopusti nam.
Ovde je sada tako tiho. "Obraćala se zvezdama i nebu. U invalidskim
kolicima sedeo je starac, koji sada udahnu svoj poslednji dah; a onda mu
glava klonu napred. Hana Jelkeš kleče pored njega da vidi da li je zaista
umro. Potom ga poljubi u teme, pa opet pogleda u nebo, ovog puta smireno
se osmehujući. Zavesa se spusti, pa se opet, neki sekund kasnije podiže.
Glumačka ekipa se brzo okupi na pozornici.
"O-kej, to je sve za večeras, dobro je urađeno." Režiser, čovek u ranim
šezdesetim godinama, sa kosom sedom i proređenom na temenu, priđe
pozornici elastičnim koracima. "Izvenredno izvođenje, Henrijeta, pokušaj da
to zadržiš tako za sutra, za premijeru. Tačno prava kombinacija snage i
ranjivosti." Melvin Barton gipko skoči na pozornicu. "A ti, Džesi, ako načiniš
Maksinu iole pohotljivijom, zatvoriće nam pozorište." On se teatralno okrete
i nasmeja uglas sa još dvoje ljudi koji su se nalazili u prednjem delu
gledališta.
"O-kej, družino", ponovi Melvin okrenuvši se još jednom, da se obrati ekipi,
"sad kući, i dobro se odmorite. Večeras je bilo bolje, išlo je dobro. Ah, da,
komandante, možete li vi i Tifani da ostanete još trenutak, posle
presvlačenja? Imam još nekoliko uputstava za vas."
Skočio je sa bine opet u gledalište, i otišao do četvrtog reda sedišta. Tu je
sedelo dvoje njegovih asistenata. Jedna je bila žena, nešto starija od Melvina,
ali sa sjajem u zelenim očima, iza bapskih naočara. Na sebi je imala blistavu
šarenu haljinu punu prolećnih boja. Asistent je bio čovek četrdesetih godina,
studioznog lica i toplog, otvorenog ponašanja. Spustivši se pokraj njih,
Melvin stade da se vajka. "Kad smo odabrali Noć iguane brinuo sam se da će
možda biti preteška za Ki Vest. Nije tako dobro poznata kao Tramvaj ili
Staklena menažerija. Sem toga, likovi su, u izvesnom smislu, podjednako
tuđi kao oni u Iznanada, prošlog leta. Ali, stvar izgleda kao da je maltene
dobro. Kad bismo samo mogli da dovedemo u red scene između Šenona i
Šarlote."
"Da li se sad kaješ što si dodao prolog?" upita žena. U Ki Vestu, Amanda
Vinčester bila je institucija. Između ostalog, bila je i doajen teatarskih
poduhvata u revitalizovanom gradu. Bila je vlasnica dva nova pozorišta blizu

marine, i učestvovala je u osnivanju bar tri različite lokalne teatarske družine.
Volela je pozorište i pozorišne ljude. A njen omiljeni režiser bio je upravo
Malvin Barton.
"Ne kajem se, Amanda. Jasno je da prolog daje predstavi neku vrstu početnog
osećanja o tome kako bi osujećujuće bilo povesti skupinu baptiskinja na
turneju po Meksiku. A što se tiče seksualne scene između Šarlote i Šenona u
toj maloj, zagušljivoj hotelskoj sobi, nisam siguran da je njihov odnos
uverljiv publici." Za trenutak je zastao, razmišljajući. "Hjuston je u filmu
uradio isto."
"U ovom trenutku, ta seksualna scena uopšte ne uspeva", primeti drugi
muškarac. "Zapravo, blizu je komičnog. Grle se kao kad moj brat grli svoje
kćeri."
"Strpljenja, Mark", odvrati Melvin.
"Treba ili učiniti nešto u vezi s tim, ili izbaciti ceo prolog", saglasi se
Amanda. "Mark je u pravu, ta scena je večeras bila maltene komična. Deo
problema je u tome što Šarlota u toj sceni izgleda kao dete." Ona zastade za
trenutak. "Znate, ta devojka ima divnu dugu kosu, koju smo joj mi natrpali na
teme da bi izgledala pristojno i uredno. Jasno je da je ona ne bi ceo dan nosila
raspuštenu po vrućini meksičkog leta. Ali šta ako bi je ona raspustila pre
polaska u Šenonovu sobu?"
"To je izvrsna ideja, Amanda. Kao što često govorim, ti bi bila fenomenalna
rediteljka." Melvin pogleda Marka, i njih dvojica razmeniše tople osmehe.
Onda se režiser opet zavali u svoje sedište, i poče da razmišlja šta će reći
glumcu i glumici kada se kroz koji trenutak budu pojavili pred njim.
Melvin Barton bio je srećan čovek. Živeo je sa svojim prijateljem, Markom
Adlerom, već petnaest godina. Sad su stanovali u kući na plaži na ostrvu
Šugarlouf Ki, nekih petnaestak kilometara istočno od Ki Vesta. Melvin je na
Brodveju deset godina režirao predstave, a razne poslove u vezi sa teatrom
obavljao je još od sredine 1950-tih godina. Uvek obazriv kada je novac bio u
pitanju, Melvin je do 1979. uspeo da uštedi pozamašnu sumu. Zabrinut zbog
dejstva inflacije na njegovu ušteđevinu, potražio je savet od jednog
računovođe koji je bio prijatelj nekog Melvinovog bliskog saradnika. Bila je
to maltene ljubav na prvi pogled. Mark je u to vreme imao dvadeset osam
godina, bio je stidljiv, usamljen, i u oluji grada Njujorka, nesiguran u sebe.
Melvinovo poznavanje života i teatarski elan uveli su Marka u izvesne
aspekte života njemu ranije sasvim nepoznate.
Dok se berza, sredinom osamdesetih, malo po malo podizala, Melvin je

gledao kako se njegov ukupni kapital bliži cifri od milion dolara. Međutim,
neki drugi faktori u njegovom životu nisu bili tako povoljni. Epidemija side
zadavala je teške udarce njujorškom teatarskom svetu. Sem toga, Melvinova
karijera kao da je bila na silaznoj putanji; nije više bio tražen kao režiser
premijera.
Jedne noći grupa tinejdžera napala je Marka kad se vraćao kući iz pozorišta.
Istukli su ga, ukrali mu časovnik i novčanik i ostavili ga okrvavljenog na
ulici. Dok je vidao rane svoga prijatelja, ožalošćeni Melvin doneo je krupnu
odluku: njih dvojica će napustiti Njujork. On će prodati svoje deonice i
preobratiće svoje bogatstvo u investicije koje daju fiksni prihod. Kupiće
potom kuću na nekom toplom i bezbednom mestu, gde će moći zajedno da se
prepuste opuštenom životu, plivanju i čitanju. Možda će se, do neke mere,
angažovati i u lokalnim pozorišnim aktivnostima, ako takvog posla bude, ali
to neće biti važno. Biće važno da njih dvojica provedu Melvinove preostale
godine zajedno.
jednog dana, dok su on i Mark bili na letovanju na Ki Vestu, Melvin nalete na
Amandu Vinčester. Kratkotrajno su sarađivali na jednom projektu koji pre
dvadeset godina nije uspeo. Tada mu Amanda reče da je upravo okupila
lokalnu amatersku pozorišnu družinu koja će spremati po dve drame Tenesija
Vilijemsa godišnje. Da li bi on bio zainteresovan da ih režira?
Melvin i Mark se tako doseliše na Ki Vest i počeše da grade sebi kuću na
Šugarlouf Kiju. Obojica su silno uživali u svom radu sa glumcima iz Ki
Vesta. Ti su glumci bili obični ljudi, čestiti, odani pozorištu. Neki od njih
imali su i po malo glumačkog iskustva. Većinom su te sekretarice, domaćice,
prodavci, oficiri i vojnici iz Vazduhoplovne mornaričke stanice, bili početnici
kojima je jedna stvar bila zajednička. Svako od njih je smatrao da će njegovi
malobrojni dani na pozornici biti njegov trenutak slave, i trudio se da da sve
od sebe.
Iz presvlačionice izađe najpre komandat Vinters. Sad je na sebi imao
uniformu (na ovu pozorišnu probu došao je pravo iz baze); činilo se da je
pomalo krut i nesiguran. On sede na pokraj Amande Vinčester. "Stvarno mi
je drago što vidim da ste se vratili", reče mu Amanda, rukujući se sa njim.
"Prošle jeseni sam smatrala da je vaš Guber bio tačno onakav kakav je trebalo
da bude."
Vinters joj učtivo zahvali i Amanda promeni temu. "Nego kako idu stvari u
bazi? Čitala sam pre neki dan onaj članak u Majami Heraldu o tome kako
mornarica u poslednje vreme ima sva ta moderna oružja, podmornice bez

posade, lovačke avione sa vertikalnim uzletanje, torpeda koja sama traže i
nalaze metu. Čini se da nema granica našoj sposobnosti da gradimo sve
moćnije i sve opasnije ratne igračke. Da li ste u nekoj vezi sa svim tim?"
"Samo na ograničen način", odgovori komandant Vinters prijatno. Onda se
on, očekujući diskusiju sa režiserom, nagnu napred, tako da je mogao videti i
Melvina i Marka, a ne samo Amandu. "Izvinjavam se ako sam večeras bio
malo bezizražajan", poče on. "U bazi imamo nekoliko velikih problema, pa
sam možda bio malo rasejan, ali sutra ću biti spreman da..."
"Oh, ne", prekida ga Melvin, "nisam o tome hteo da razgovaram s vama. Reč
je o vašoj prvoj sceni sa Tifani... A, evo i nje. Idemo gore na pozornicu."
Tifani Tomas imala je blizu sedamnaest godina. Bila je na prvoj godini
srednje škole u Ki Vestu. Čitavog života bila je razmaženo mornaričko
derište. Od svog izlaska iz jaslica, a to znači tokom poslednjih jedanaest
godina svog života, promenila je sedam škola. Njen otac je bio podoficir,
raspoređen u Ki Vest pre otprilike tri meseca. Nastavnik drame u srednjoj
školi, preporučio ju je Melvinu Bartonu kad je postalo očigledno da ulogu
Šarlote Gudol jednostavno nije moguće poveriti Denizi Rajt.
"Za mene još nije uradila ništa sem što je dolazila probe", rekao je tom
prilikom nastavnik o Tifani, "ali tekstove uči brzo, i ima neki kvalitet, rekao
bih izvesnu jačinu, kojom se izdvaja od ostalih. Ne znam može li se spremiti
za tri sedmice, ali ona je moj izbor, daleko ispred svih ostalih."
Đaci iz njenog odeljenja verovatno ne bi rekli da je Tifani lepa. Imala je
veoma neobične crte lica, da ih većina mladića u toj srednjoj školi nije mogla
valjano ceniti. Njene jake strane bile su njene oči maslinaste boje, smirene i
zamišljene, zatim lake pegice na bledom tenu, duge crvene trepavice sa
nijansom smeđeg, i veličanstveno izobilje guste mrko riđe kose. Držala se
uspravno i čvrsto, a ne pogrbljeno kao većina tinejdžera, pa se njenom
društvu verovatno činilo da je nadmena. "Upečatljiv izgled", rekla je Amanda
za nju, precizno, kad ju je prvi put ugledala.
Sad je Tifani stala na pozornicu sama, obučena u bluzu kratkih rukava i
farmerke, a dvojica muškaraca pođoše ka njoj. Kosa joj je bila skupljena
pozadi, u 'konjski rep', kako je to njen tata voleo. Tifani je bila izrazito
nervozna, brinulo ju je šta će joj to gospodin Barton kazati. Načula je kako
prodavačica koja glumi Hanu Jelkeš govori da bi Melvin mogao sasvim
izbaciti ulogu Šarlote ako 'nova devojka ne može da ispliva'. Toliko sam se
trudila oko ove uloge, razmišljala je Tifani. Oh, samo, samo da ne bude loša
vest.

Kad su joj se Melivn Barton i komandant Vinters pridružili na pozornici,
Tifani je gledala u svoja stopala. "Dakle, ovako", poče Melvin, "da pređemo
odmah na stvar. Ova prva scena, u kojoj ste vas dvoje u hotelskoj sobi, ne
funkcioniše. Zapravo, katastrofalna je. Moramo nešto da menjamo."
Melvin vide da Tifani ne gleda ka njemu. Blago joj je stavio šaku pod bradu i
stao da joj podiže glavu sve dok se njene oči nisu srele sa njegovima. "Moraš
me gledati, dete, jer pokušavam da ti kažem neke veoma važne stvari".
Primetio je da su joj oči pune suza, i kao iskusan reditelj odmah je znao šta
nije u redu. On se naže napred i prošaputa tako da niko drugi nije mogao čuti:
"Rekao sam da menjamo, a ne da ukidamo tu scenu. A sad se saberi i slušaj
pažljivije."
Barton se okrete ka Vintersu i nastavi, opet rediteljskim glasom. "U ovoj
sceni, komandante, vaš lik Šenon i mlada gospođica Gudol upuštaju se u
predigru koja će kasnije te noći dovesti do seksualnog odnosa. U sledećoj
sceni njih otkriva, in flagrante delicto, zbunjena gospođica Felouz. Time se
uspostavlja očajna situacija koja navodi Šenona da pobegne kod Maksine i
Freda, na Kosta Verde.
Naša scena za sada ne funkcioniše zato što nijedan gledalac neće shvatiti da
je vama to predigra. Pa, ja mogu da promenim vaše kretanje da bih im
olakšao da shvate - jedan od načina bio bi da se Šenon već nalazi na krevetu,
i da tad otkrije Šarlotu iza vrata; a mogu i da promenim Šarlotinu odeću, da
bi ona manje ličila na devojčicu; ali postoji jedna stvar koju ne mogu..."
Melvin zaćuta i poče da prenosi pogled tamo-amo sa Tifani na Vintersa i
nazad. Oboje su ga gledali 'belo'.
"Dođite ovamo, dođite, oboje", reče Melvin, uz nestrpljivi pokret desne ruke.
Ponovo utišavši glas, on uze Tifani za ruku svojom levom, a komandanta
Vintersa svojom desnom. "U ovom komadu vas dvoje ste tokom jedne noći
ljubavnici. Bitno je da publika poveruje u to, inače neće moći sasvim da
shvati zašto je Šenon već na kraju svog konopca, kao ona iguana. Šenom je
očajan, jer je već isteran iz crkve zbog popuštanja istoj pohoti..."
Oboje su ga slušali, ali njegova rediteljska intuicija govorila mu je da ipak ne
uspeva da se probije do njih. Onda mu pade na um druga ideja. On povuče
Tifaninu šaku i stavi je u komandantovu, pa svojom šakom steže njihove
šake, radi isticanja. "Pogledajte se na trenutak. Tako." Zatim se okrete
Vintersu. "Ona je divna mlada žena, zar ne, komandante?"
Njih dvoje su se sada gledali oči u oči. "A on je zgodan muškarac, zar ne,
Tifani? Želim da zamisliš da imaš nesavladivu želju da ga diraš, da ga ljubiš,

da budeš gola s njim." Tifani pocrvene, dok se Vinters vrpoljio. Melvin je bio
prilično siguran da je uočio varnicu, makar samo kratkotrajnu.
"Dakle, sutra uveče", nastavi on, gledajući u Tifani i sklanjajući svoju šaku sa
njihovih, "želim da uhvatiš to osećanje kad se skrivaš u njegovoj sobi. Želim
da to eksplodira iz tebe onog časa kad on primeti da si tu. A vi, komandate",
nastavi on gledajući opet u sredovečnog mornaričkog oficira, "vi ste u
raskolu između neodoljive želje da fizički posedujete ovu devojku, i
izvesnosti da će to značiti konačnu propast i vašeg života i vaše duše. Vi ste
beznadežno u klopci. Ne zaboravite, vi se plašite da vas je bog već napustio
zbog vaših ranijih grehova. Ali, uprkos tome, vi se konačno predajete svojoj
pohoti i činite još jedan neoprostivi greh."
Tifani i komandant Vinters, shvatiše, maltene istovremeno, da su njihove
ruke još prepletene. Pogledaše se za trenutak, a onda, obuzeti nelagodnošću,
razdvojiše šake. Melvin Barton kliznu između svojih glumaca i obgrli ih
rukama oko pleća. "Dakle, idite sad kući, i razmislite o ovome što sam rekao.
I vratite se sutra, i stvarno razvalite radnju."

Vernon Vinters utera pontijaka na prilaznu stazu svoje kuće, u predgrađu Ki
Vesta nešto pre pre jedanest sati. Kuća je bila tiha; svetlosti je bilo samo u
garaži i kuhinji. Pravilnost kao kod kretanja zvezda, pomisli Vernon. Hep ide
na spavanje u deset, a Beti u deset i trideset. On u mašti dočara sebi kako
njegova supruga ulazi u spavaću sobu njihovog sina, kao i svake noći, i
nekoliko sekundi petlja oko njegovog čaršava i jorgana. "Jesi li izgovorio
svoje molitve?"
"Da, gospođo", odgovorio bi Hep svaki put.
Onda bi ga ona poljubila u čelo za laku noć, izlazeći iz sobe ugasila bi svetlo
kod njega, pa bi prešla u svoju spavaću sobu. U toku sledećih deset minuta
presvukla bi se u pidžamu, oprala zube, umila se. Onda bi kleknula pokraj
svog kreveta, oslonivši se laktovima na ćebe i sastavivši šake tačno ispred
lica. "Dragi Bože", rekla bi glasno, a onda bi molitvu nastavila tačno do deset
i trideset, pomičući usne nečujno, sklopljenih očiju. Pet minuta kasnije već bi
spavala.
Dok je hodao kroz dnevnu sobu, krećući se od onog dela kuće u kome se
nalazi garaža u pravcu onog gde se nalaze tri spavaće sobe, bio je svestan
nekog nejasnog nemira u sebi. Nešto se u njemu pomicalo, nešto što nije
uspevao da pouzdano odredi, ali za šta je pretpostavljao da je u vezi ili sa
tremom zbog premijere, ili sa iznenadnim povratkom Rendija Hilijarda u

njegov život. Želeo je da popriča s nekim.
Najpre je zastao kod vrata Hepove sobe. Komandant Vinters tiho uđe u mrak
i sede sa strane na krevet svog sina. Hep je, ležeći na boku, čvrsto spavao.
Majušna noćna svetiljka pokraj njegovog kreveta osvetljavala je njegov
profil. Koliko ličiš na svoju majku, pomisli Vinters. I koliko slično njoj
postupaš. Bliski ste, vas dvoje. Ja sam maltene uljez u sopstvenoj kući. Blago
je spustio šaku na Hepov obraz. Dečko se nije pomerio. Kako da nadoknadim
toliku svoju odsutnost iz kuće?
Vinters blagim gurkanjem probudi sina. "Hep", reče on tiho, "ja sam, tvoj
tata". Henri Alen Pendlton Vinters protrlja oči, a onda se brzo podiže u sedeći
položaj. "Da, gospodine", reče on, "da se nije nešto desilo? Je l' mami
dobro?"
"Nije", odgovori njegov otac i nasmeja se. "Mislim, jeste. Mami je dobro.
Nije se desilo ništa loše. Samo sam hteo da porazgovaramo."
Hep baci pogled ka časovniku koji mu je stajao uz krevet. "Hmmm, pa, može,
tata. O čemu si hteo da razgovaraš?"
Vinters je jedan trenutak ćutao. "Hep, da li si ikad čitao onaj primerak teksta
koji sam doneo da vidite ti i tvoja mama, ono iz moje drame?"
"Nisam, gospodine. Ne nešto mnogo", odvrati Hep. "Žao mi je, ali nikako
nisam mogao da se uključim. Možda je to preteško za mene." Ozario se. "Ali,
baš ću vas rado gledati u toj drami sutra uveče." Nastade dugo ćutanje.
"Hmmm, o čemu je tu zapravo reč?"
Vinters ustade i pogleda kroz otvoren prozor. Čuo je, s druge strane mreže za
komarce, blago šuštanje crvčaka. "O jednom čoveku koji gubi svoje mesto
kod Boga zato što neće ili ne može da kontroliše svoje postupke. Reč je o..."
Vinters brzo okrete glavu i uhvati sina kako gleda u časovnik. Vintersa
prostreli oštar bol. On sačeka da bol popusti, a onda udahnu. "Pa, možemo
neki drugi put da pričamo o tome, sine. Upravo sam uvideo koliko je kasno."
On se uputi ka vratima. "Laku noć, Hep", reče on.
"Laku noć, gospodine."
Vernon Vinters prođe pored sobe svoje žene i uđe u treću spavaću sobu, onu
na kraju hodnika. Skinuo se polako, sada još svesniji neke nezadovoljene
čežnje. Kroz njegovu svest hitro prolete, i odmah nestade, pomisao da bi
mogao probuditi Beti radi razgovora i možda... Ali znao je da to ne bi bilo
dobro. Nije to u njenom stilu, reče on sebi, a nikad nije ni bilo. Čak ni ranije,
kad smo spavali zajedno. A posle Libije, i snova, i noćnih suza, ko bi joj
mogao zameriti što želi zasebnu spavaću sobu.

On lagano skliznu u svoj krevet. Na sebi je imao samo gaćice. Umirujuća
melodija cikada obuhvati ga odasvud. Sem toga, ona ima svog boga, a ja
svoje očajanje. Između nas postoji još samo Hep, i ništa više. Družimo se kao
stranci, oboje u strahu od ma kakvog otkrića.

10.

"Emisiona prostorija zatvara se kroz pet minuta. Emisiona prostorija
zatvara se kroz pet minuta." Bestelesni snimljeni glas zvučao je umorno. I
Kerol Doson je bila umorna. Razgovarala je sa Dejlom Majklsom preko
videofona. Fotografije su bile razasute po čitavom radnom stolu ispod ekrana
i video-kamere.
"U redu", govorila je Kerol. "Slažem se, valjda, s tobom. Jedini način da ovu
zagonetku dešifrujem jeste da donesem sve fotose i teleskopsku memorijsku
jedinicu natrag u Majami." Ona uzdahnu i zevnu. "Stići ću tamo odmah
ujutro, onim avionom koji stiže u sedam i trideset, da bi IPL mogao da počne
rad sa memorisanim podacima. Ali upamti, moram se vratiti ovamo na vreme
da uzmem zlatni trozubac u četiri sata. Može li laboratorija da obradi sve
podatke za nekoliko sati?"
"Taj deo posla nije težak. Težak će nam biti pokušaj da analiziramo podatke i
sastavimo bar donekle povezanu priču u roku od sat-dva." Dr Dejl je sedeo na
kauču u dnevnoj sobi svog prostranog apartmana u jednoj suvlasničkoj zgradi
u Ki Biskejnu. Ispred njega je, na kafe-stočiću, bila veličanstvena šahovska
tabla od žada sa belim i zelenim poljima. Na tabli je još stajalo šest
izrezbarenih šahovskih figura, i to dve suparničke kraljice i četiri pešaka, po
dva sa svake strane. Dejl Majkls zastade i pogleda značajno prema kameri.
"Znam koliko ti je ovo važno. Otkazao sam jedan sastanak u jedanaest da bih
ti pomogao."
"Hvala", odvrati Kerol automatski, osetivši, za trenutak izvesnu razdraženost.
Zbog čega, pomisli ona, dok je Dejl govorio o jednom od svojih novih
projekata u MOI, muškarci uvek zahtevaju zahvalnost za svako svoje malo
žrtvovanje. Ako žena promeni svoje planove za taj dan, da bi se prilagodila
muškarcu, to je nešto očekivano. Ali ako muškarac revidira svoj dragoceni
raspored poslova to je jebeno velika žrtva.
Dejl je zujao dalje. Sad joj je s oduševljenjem pričao o novom naporu
Instituta da ispita podzemne vulkane oko Papue na Novoj Gvineji. A-uh,
pomisli Kerol sa osmehom koji je bio samo unutrašnji, u mislima, čim je
uvidela da se počela nervirati zbog Dejlovog egocentričnog gledanja na
događaje, mora da sam stvarno premorena. Mislim da sam na ivici čantranja.
"Ej", prekide ga Kerol i ustade i poče da skuplja rasute fotografije. "Žao mi je

da prekidam zabavu, ali zatvaraju salu, a ja sam premorena. Vidimo se
ujutro."
"Zar nećeš da povučeš potez?" upita Dejl, pokazavši rukom prema tabli za
šah.
"Ne, neću", reče Kerol, iskazavši samo trag gneva. "A možda i neću nikad
više. Svaki razuman igrač bi prihvatio remi koji sam ti ponudila prošlog
vikenda, i prešao na značajnije stvari. Tvoj prokleti ego jednostavno ne može
da se pomiri sa idejom da ja u petini partija sa tobom uspevam da se izborim
za remi."
"Dešavalo se da ljudi u završnicama pogreše", odgovori Dejl, potpuno
izbegavši emotivnu sadržinu njene primedbe. "Znam da si umorna. Čekam te
na aerodromu i vodim te na doručak."
"Važi. Laku noć." Kerol sa izvesnom odsečnošću spusti slušalicu videofona i
složi fotografije u svoju aktentašnu. Ranije, čim je izašla iz marine, odnela je
fotoaparat i film pravo u mračnu komoru u redakciju lista Ki Vest
Indipendent i tamo provela jedan sat razvijajući i proučavajući snimke. Na
jednome je jasno videla četiri zasebna traga koji su se usredsređivali prema
jednoj tački neposredno ispod procepa u steni. Na drugom fotosu tela tri kita
bila su uhvaćena u pozi koja je davala utisak kao da su bili zadubljeni u
razgovor.
Kerol prođe kroz prostrani hol hotela Mariot. Klavirski bar bio je maltene
pust. Gipki crni pijanista svirao je jednu staru pesmu Karen Karpenter,
'Zbogom ljubavi'. Jedan zgodan muškarac kasnih tridesetih ili ranih
četrdesetih godina ljubio je mladu plavušu zasenjujućeg izgleda u jednom
kutku na desnoj strani. Kerol se sva naroguši. Droca sigurno ima čak čitavih
dvadeset tri, primeti ona u sebi. Verovatno mu je sekretarica ili nešto
podjednako važno.
Dok je zaokretala u dugi hodnik koji je vodio ka njenoj sobi, Kerol je
razmišljala o svom razgovoru sa Dejlom. Ispričao joj je da Mornarica ima
mala robot-vozila, neka izvedena iz prvobitnih planova MOI, koja su lako
mogla napraviti takve tragove. Znači, bilo je gotovo sigurno da i Rusi imaju
slična vozila. Odbacio je ponašanje kitova kao nevažno, ali je smatrao da je
Kerol ozbiljno pogrešila što nije ispitala da li se ispod one izbočine nalazilo
još nešto. Dabome, uvidela je Kerol čim je on to rekao, trebalo je da tražim
još neki minut. E, jebi ga. Nadam se da nisam uprskala stvar. Tada je u svom
umu pažljivo ponovila čitav tok događaja, da bi videla ima li ikakvih
nagoveštaja da je tamo moglo biti skriveno još nešto.

Najveće iznenađenje u toj njihovoj diskusiji bilo je kad je Kerol, uzgred,
pomenula da je novi alarmni algoritam radio dobro. Dejl se, tada, odjednom
veoma zainteresovao. "Znači, sigurna si da je bio ispisan alarmni kod 101?"
upitao je.
"Da", odgovorila je, "zato i nisam bila toliko zaprepašćena kad smo našli taj
objekat.
"Ni u kom slučaju", rekao je tada Dejl naglašeno, "trozubac nije mogao
izazvati pojavu takvog alarma. Čak i da se trozubac našao na rubu vidnog
polja teleskopa, što ne izgleda verovatno s obzirom na to da ste toliko daleko
išli rovom, premalen je da odapne taj alarm za strano telo. A, sem toga, kako
bi kamera mogla videti nešto što je skriveno ispod stene?" Dejl zastade
nekoliko sekundi. "Infracrvene slike uopšte niste gledali u real-vremenu, a?"
možemo ih obraditi sutra i videti da li možemo naći uzrok odapinjanja
alarma."
Dok je otvarala vrata svoje motelske sobe, Kerol je bila obuzeta čudnim
osećanjem poraza. Ma to je samo umor, reče ona samoj sebi, ne želeći da
prizna da se zbog razgovora sa Dejlom osetila nedovoljno sposobnom.
Stavivši aktentašnu na jednu stolicu, ona umorno pođe do kupatila da se
umije. Dva minuta kasnije, već je, obučena samo u donji veš, spavala na
krevetu. Njene pantalone, cipele, čarape i bluza bili su bačeni u ugao, na
gomilu.

U svom snu opet je mala, ona je devojčica u haljinici sa plavim i žutim
prugama koju je od roditelja dobila za svoj sedmi rođendan. Šeta se sa ocem
po tržnici Nortridž Mol, jednog prometnog subotnjeg jutra. Prolaze pored
velike prodavnice slatkiša. Ona pušta njegovu ruku, juri u prodavnicu i zuri
kroz stakla na tezgama u sve te čokolade. Kad je veliki čovek iza tezge zapita
šta želi, Kerol upire prstom ka nekim kornjačama od mlečne čokolade.
U tom snu, Kerol ne može da dohvati tezgu i uopšte nema para. "Gde ti je
majka, devojčice?" pita prodavac slatkiša. Kerol odmahuje glavom, a on
ponavlja pitanje. Ona se propinje na prste i kaže mu, poverljivim šapatom, da
njena mama suviše pije, ali da joj tata uvek kupuje slatkiše.
Čovek se osmehuje, ali joj ni sad ne daje čokolade. "A gde ti je tata,
devojčice?" pita je on sada. Kerol u staklu vidi odraz ljubaznog, nasmešenog
čoveka koji stoji iza nje; dve gomile čokolade uokviruju taj odraz. Ona se
okreće, očekujući da vidi svog oca. Ali, čovek iza nje nije njen otac. Lice tog
čoveka je groteskno, unakaženo. Uplašena, ona se opet okreće čokoladama.

Ali prodavac ih već odnosi. Vreme je da se radnja zatvori. Kerol počinje da
plače.
"Gde ti je tata, devojčice? Gde ti je tata?" U tom snu, devojčica jeca.
Opkoljavaju je veliki ljudi, koji joj svi postavljaju pitanja. Ona stavlja šake na
uši i stiska ih.
"Otišao je", viče, najzad, Kerol. "Otišao. Napustio nas je i otišao i sad sam
potpuno sama.

Treći deo: CIKLUS 447

1.

Naspram duboke crne pozadine razasutih zvezda, pramenovi galaksije
Mlečni put izgledaju kao svetlosno paperje dodato rukom majstora slikarstva.
Ovde, na dalekoj ivici Spoljašnjeg omotoča, blizu početka onoga što kolonisti
nazivaju izrazom Jas, nema ni nagoveštaja o rojećoj aktivnosti Kolonije,
udaljene nekih dvadeset četiri svetlosnih miliciklusa. Grandiozna,
neprekinuta tišina čini pozadinu zapanjujućoj lepoti crnog neba prepunog
treperavih zvezda.
Iz vakuuma iznenada izleće mali interstelarni robot-kurir. On traži, i konačno
nalazi, jednu tamnu sferu: satelit, oko pet kilometara u prečniku, koji se u
velikoj panorami svemirskog neba lako može prevideti. Vreme prolazi.
Snimak iz blizine pokazuje da se na satelitu odvija izvesna aktinovst. Neki
delovi površine sada su obasjani blagom veštačkom svetlošću. Na periferiji
ovog objekta rade automatska vozila koja mu, čini se, menjaju oblik.
Demontiraju se izvesne spoljašnje konstrukcije i odnose ka jednoj
privremenoj zoni smeštenoj u daljini. Najzad, prvobitni izgled satelita sasvim
nestaje, a na njegovom mestu sada su dve duge paralelne šine od legurisanih
metala, sagrađene od dvestametarskih komada sada bivšeg satelita. Svaka
šipka debela je oko deset metara, a udaljenost do paralelne šipke na suprotnoj
strani iznosi stotinak metara.
Dolaženje u smeštajnu zonu nastavlja se redovno, sve dok ima korisnog
materijala za dovlačenje. Sad su već šine dugačke oko petnaest kilometara, a
onda sva aktivnost odjednom prestaje. Šine koje vode od nigde do nigde u
svemirskom prostoru ostaju kao nemi podsetnik na veliku, iznenada
napuštenu, graditeljsku aktivnost. No, da li je napuštena? Jedna čestica se
pojavljuje neposredno ispod jednog binarnog para zvezda koji predstavlja dve
najsjajnije tačke svetlosti na istočnom nebu. Čestica raste, i najzad dominira
istočnim kvadrantom neba. Desetak, ne, šesnaest velikih međuzvedanih
teretnih brodova sa bleštavim žmirkajućim crvenim svetlima dovode kolonu
robotskih vozila u ovu oblast. Avetinjske šine koje nikud ne vode okružene
su, sada, ovim pridošlicama. Otvara se prvi od teretnjaka, iz njega izleće
osam malih šatlova, i svaki kreće nazad duž kolone, do još nekog od velikih
teretnjaka. Šatlovi tiho čekaju pored teretnih divova, dok ostatak kolone
pristiže.

Poslednje pristiglo vozilo je maleni svemirski tegljač koji za sobom vuče neki
izduženi, vitki predmet nalik na dve sklopljene japanske lepeze spojene na
krajevima. Taj objekat je obmotan providnim zaštitnim omotačem od nekog
vrlo tankog materijala. Osam malih, hitrih vozila počinju da plešu kao kolibri
duž tog objekta, kao da ga na neki način vode, čuvaju i proveravaju njegovo
zdravlje, sve to istovremeno.
Veliki teretnjaci oblikovani poput drevnih dirižabala sad se otvaraju i
otkrivaju svoju sadržinu. Većina njih nosi komade šina, naslagane u ogromne
gomile. Šatlovi to istovaraju i raspoređuju u gomile, kroz mnogo kilometara
prostora u produžetku oba kraja postojećih šina. Kad je istovarivanje delova
šina već pri kraju, četiri šatla se približavaju boku jednog od preostalih
tovarnih džinova i čekaju da se rasklope vrata tovarnog prostora. Iz
unutrašnjosti teretnjaka izleće osam mašina; one, dve po dve, napadaju i
pažljivo demontiraju svaki od tih šatlova i odnose delove nazad, u mrak
tovarnog prostora. Nekoliko sekundi kasnije, jedan izduženi, razuđeni blok
mašinerije izlazi iz velikog broda. Čim se oslobodio svoje sputanosti u
teretnjaku, ovaj blok počinje da se ispruža, i najzad se pretvara u nešto nalik
na radni sto dug oko jedan i po kilometar. Na svakih stotinak metara duž
glavne platforme tog stola nalazi se po jedna visoko organizovana lokalna
grupa komponenata.
To je automatski višenamenski konstrukcioni sistem, jedno od tehnoloških
blaga kolonista. Taj sistem se potom pokreće i dolazi na jedan kraj postojećih
tračnica; oslobađa od sebe mnogobrojne daljinske manipulatore koji počinju
da dovlače, iz različitih gomila, šinske delove. Zatim, na nekim mestima,
spretne šake i prsti ovog bloka postavljaju šinske delove na potrebna mesta i
spajaju ih atomskim zavarivanjem. Brzina rada je zapanjujuća. Za nekoliko
minuta završena je montaža još kilometar i po tračnica, i veliki graditelj se
pomera dalje, do sledeće gomile šinskih delova. Tračnice se izdužuju i posle
nekog vremena prostiru se oko sto pedeset kilometara kroz svemir.
Okončavši jedan posao, konstrukcioni sistem započinje svoju sledeću
metamorfozu. Počinjući sa oba kraja, radni sto razdire samog sebe na
komade, njegova monolitna struktura nestaje i reorganizuje se u hiljade
odvojenih ali sličnih komponenata. Te male, mravolike naprave pripijaju se u
skupinama uz pojedinačne segmente tračnica, pažljivo mereći sve dimenzije i
proveravajući sve varove između segmenata. A tada, kao da je dat neki znak,
krajevi tračnica počinje da se dižu i savijaju; dižu ih mravolike komponente.
Izvijaju se šine, uvis, uvis, vukući ostatak konstrukcije za sobom, i najzad se

dve duge paralelne linije pretvaraju u gigantski dvojni obruč, poluprečnika
većeg od petnaest kilometara, nalik na praterski točak iz luna-parka ostavljen
da lebdi u svemiru.
Po završetku dvostrukog obruča, konstrukcioni sistem se opet rekonstituiše.
Neki od novih elemenata tog sistema dohvataju onu dugu vitku stvar
oblikovanu poput dve japanske lepeze sklopljene i na krajevima sastavljene,
te je uspravljaju blizu dvostrukog obruča. Dužina ove stvari je (što ne
iznenađuje) gotovo jednaka prečniku dvostrukog obruča. Kolibrijski
zaštitnici sve vreme budno motre na ovaj proces. Onda se ta stvar dovlači u
obruč i postaje mu paok, postavljen uspravno, od severa ka jugu. Neki od
kolibrija izvlače tanke kablove, koji se i ne vide, i pomoću njih pričvršćuju
paok, na oba kraja, za obruč. Ostala hitra mehanička bića stvaraju mrežu koja
se širi oko centra i spaja veliku antenu sa istočno-zapadnom osom obruča.
Antena, sada spojena sa svojom nosećom strukturom, počinje polako da se
otvara i širi na oba svoja kraja, i na severnom i na južnom. Posmatranjem sa
nešto bliže stajne tačke pokazuje se da kolibri zapravo vuku i razdvajaju
tanane pojedinačne listove lepeza. Dve lepeze se šire. I najzad je čitava
unutrašnjost dvostrukog obruča prekrivena kombinacijom mreže, traka, i
zapanjujuće kompleksnih lokalnih mehanizama. Montaža je gotova.
Ovaj komunikacioni kompleks sada podvrgava sebe obimnom testiranju, a
graditeljska posluga stoji uokolo spremna da priskoči ako se pojavi ikakav
problem. Testiranje je bilo uspešno, potvrđeno je da je stanica za upotrebu. U
toku sledećih nekoliko sati falanga robotskih izaslanika iz nastanjenog dela
univerzuma uspeva da sakupi sav metalni otpad koji je ležao unaokolo i da ga
spakuje u jedan od ogromnih teretnjaka. Onda, isto onako brzo kako su došla,
ova robotska vozila i odlaze u mrak kojim je stanica okružena ostavljajući
impozantno kružno zdanje da stoji samo, kao podsetnik da u kosmosu postoji
inteligencija.
Kroz ogromni Spoljašnji omotač, sačinjen od preko dve stotine pedeset
sektora od kojih svaki ima veću zapreminu nego Kolonija, razasuto je preko
hiljadu sličnih pojačivača izgrađenih tokom ciklusa 446, sa ciljem da se
moderne komunikacije produže do novih zona. Ovaj, sada izgrađeni
pojačivač je poslednji u jednoj vrlo teškoj skupini, u području blizu Jaza.
Izgradnja te skupine zastajala je nekoliko puta zbog neprihvatljivo velikog
broja proizvođačkih grešaka u najbližoj velikoj fabrici, udaljenoj preko dva
svetlosna miliciklusa. Posle nekoliko pokušaja da se problemi prepoznaju i
otklone, fabrika je morala biti zatvorena i potom ponovo izgrađena, praktično

od početka. Ukupno zakašnjenje u radu na ovom projektu iznelo je četrnaest
miliciklusa, baš koliko je Savet inženjera bio i predvideo u stojoj analizi
najgoreg mogućeg toka radova, koja je bila pridodata uz proklamaciju za
ciklus 446.

Dok se veliki trenutak primiče, sva normalna aktivnost u srcu Kolonije
prestaje. U toku poslednjeg nanociklusa nema ni poslovnih aktivnosti ni
zabava. Čak su i svemirske luke prazne. Tačno u 446,9, posle dve stotine
miliciklusa debata i diskusija u Savetu vođa, biće objavljeni vladini planovi
za sledeću eru; slušaće sve što raspolaže razumom u Koloniji.
Džinovski emitor aktiviran je po planu, i proklamacija za ciklus 447 počinje
da kulja iz njega brzinom od sto hiljada milijardi bitova informacije u
pikociklusu. Informacije, zapravo, pristižu iz moćnog šifrovanja i stalnih
unutrašnjih kontrola tačnosti. Zahvaljujući šifrovanju, jedino kolonijski
prijemnici, opremljeni specijalnim algoritmima za dešifrovanje, mogu da
prodru do ma kog nivoa značenja ove poruke. A zahvaljujući unutrašnjim
periodičnim kontrolama konzistentnosti, koje se sprovode u svakoj etapi
transmitovanja, verovatnoća da ijedna informacija bude primljena pogrešno,
čak i na ogromnim udaljenostima, svedena je praktično na nulu.
U skladu sa organizacionim i programskim principima za ovakve
proklamcije, uspostavljenim u eri genija, između 371. i 406. ciklusa, prvi
mikrociklus transmisije predstavlja rezime celine. Po dve stotine nanociklusa
ovog rezimea posvećeno je svakoj od pet oblasti kojima Savet vođa upravlja:
administraciji, informatici, komunikaciji, transportu i istraživanju. Posle
planiranog prekida od četiri stotine nanociklusa, da bi se omogućila
podešavanja prijemnika duž staze signala, počinje emitovanje same
proklamacije za ciklus 447. Emitovanje traje i traje. Prestaje tek dvadeset
mikrociklusa kasnije. Cela četiri mikrociklusa upotrebljena su za detaljno
objašnjavanje glavnih projekata koji treba da budu preduzeti u tih pet oblasti.
Za komitet Spoljašnjeg omotača, grupu koja upravlja ogromnim
koncentričnim prostorom što predstavlja najudaljeniju zonu nad kojom
Kolonisti imaju jurisdikciju, naročito je interesantan plan Istraživačkog
odeljenja da se izvrši repatrijacija blizu milion živih vrsta iz zoološkog vrta
broj tri u Spoljašnji omotač.
Ovo emitovanje proklamacije, bogato informacijama koje se mogu prevesti u
jezike, slike, zvuke i druge čulne utiske u skladu sa telesnim odlikama
primala i u skladu sa stupnjem sofistikovanosti njihove dešifrantske opreme,

jeste početak sprovođenja procesa vladanja u svakom ciklusu. Na bazi te
proklamacije, regionalne uprave ili administrativna tela koja imaju podređenu
jurisdikciju izvrše, tada, prilagođavanje svojih planova, da bi bili u skladu sa
onim što je Savet vođa saopštio. (Ova procedura je podrobno određena u
Ustavu konfederacije kolonista.)
Emitovanje ove proklamacije kroz čitavu Koloniju obavlja se pomoću
džinovskih komunikacionih stanica koje postoje duž razvijenih saobraćajnih
putanja; istim načinom emitovanje zadire i u bliže delove Unutrašnjeg
omotača. Te stanice zapravo su informacioni centri koji u svojim prostranim
bibliotekama čuvaju sve kolonističke poruke čak stotinu ciklusa, i
amplifikuju i retransmituju signale da bi ovi mogli, zahvaljujući tome, stići
do sledeće stanice u lancu, udaljene oko deset svetlosnih mikrociklusa.
Dekretom o granicama, u tekstu proklamacije za ciklus 416, granica Kolonije
(a to znači i granica od koje počinje Unutrašnji omotač) odmaknuta je tako da
su unutar granice ostale sve tačke udaljene od administrativnog centra do tri
svetlosna miliciklusa. Zato je poruka morala da prođe kroz tri stotine relejnih
stanica, dok je stigla do mamutskog zoološkog kompleksa koji se nalazi
odmah iza te nove granice Kolonije. Kompleks je sačinjen od tri zvezde i
devetnaest planeta, od čega su četiri planete veštačke.
Komitet čuvara zoo-vrta željno očekuje proklamaciju da bi saznao kako je
Savet vođa reagovao na njegovu preporuku da se zoološki kompleks proširi.
Na svoje iznenađenje, saznaje da je umesto proširenja planirana još jedna
repatrijacija. Jednom ranijom prilikom, u toku ciklusa 429, čuvari su
predložili proširenje zoološkog vrta, da bi se izašlo na kraj sa populacionom
eksplozijom uspešnog potomstva stvorenog zahvaljujući probojima u
adaptivnom genetskom inženjeringu tokom ciklusa 426-428. I tada je njihov
zahtev bio odbijen, a kao rešenje za populacioni problem Savet vođa je
predložio repatrijaciju. Tokom ciklusa 430-436 populacija zoo-vrta
održavana je putem tih regularnih transfera običnih živih vrsta na njihove
provobitne planete na približno istom nivou.
Međutim, početkom ciklusa 437, došlo je do naglog povećanja interesovanja
za komparativnu biologiju. To je bilo omogućeno otkrićem pete klase živih
bića. Ova nova klasa, koju je Savet biologa nazvao 'tip E', pronađena je u 28.
sektoru Spoljašnjeg omotača. Kasnije ekspedicije u tu oblast pokazale su ne
samo da širom sektora 28. do 33. dominira upravo tip E, nego i da je tip A
takođe u iznenađujuće velikoj meri prisutan u tim istim sektorima. To je bio
prvi ustanovljeni slučaj da prirodna evolucija, u ma kom sektoru, pokaže

veću naklonost prema nekom drugom tipu života, a ne prema tipu A, kome su
pripadali i Kolonisti i iz njih izvedene, hibridne vrste. Želja da ta neobična
bića budu shvaćena dovela je do ekspedicija spasavanja ugroženih vrsta u
Spoljašnjem omotaču tokom ciklusa 440 i 441, i do pravljenja, tokom ciklusa
442, nekoliko planeta čija je svrha bila da se na njima proučava ta nova forma
života, tip E.
Mnoge od tih novih vrsta bujno su uspevale u zoo-sistemu broj 3, praveći
nanovo populacione i prostorne probleme Komitetu čuvara zoo-vrta. Naročito
je prisutan bio nedostatak prostora, pogoršan koliko naglim razmnožavanjem
živih bića tipa E, toliko i potrebom da njihove različite vrste budu razdvojene
jedne od drugih. Zbog toga je na početku procesa planiranja za predstojeći
ciklus 447 Komitet čuvara zoo-vrta predložio jednu malu ekspanziju zoo-
kompleksa: izgradnju zoo-sistema broj 4, koji bi ceo bio posvećen raznim
bićima tipa E, i energičnu kampanju da se izvrši repatrijacija svih kolonijskih
i unutrašnjeomotačkih živih vrsta sa koeficijentom agresije ispod 14.
Sada je Komitet čuvara zoo-vrta ostao gotovo ošamućen razmerama
repatrijacijskog plana sadržanog u proklamaciji za ciklus 447. U žustroj
stručnoj diskusiji koja je tim neočekivanim predlogom bila zapodenuta, oni
snažno naglašavaju koliko je opasno vraćati spoljašnjoomotačke žive vrste na
njihove prvobitne planete. Komitet donosi odluku, ali ne konačnu, da
preduzme neuobičajeni korak - da podnese Savetu vođa na razmatranje svoju
varijantu proklamacije. U nacrtu tog alternativnog teksta, čuvari ističu da su
sa bićima tipa E izvršeni mnogi genetički eksperimenti; da su, stoga,
evolucione mogućnosti novih živih vrsta nepoznate; da su u Spoljašnjem
omotaču neadekvatni i kapaciteti za vršenje testova i frekvencije za
nadziranje; i da još nisu pouzdano utvrđeni koeficijenti agresije za mnoge
rase u tipu E.
Međutim, pre nego što su stvarno odaslali svoju varijantu, članovi Komiteta
čuvara zoo-vrta uviđaju da je, nesumnjivo, neko već morao pomenuti sve te
faktore u prvobitnim debatama. Pa, zašto je onda usvojena ovakva nova
politika repatrijacije? Da li je to deo nekog novog, daleko šireg plana, u kome
će se posvećivati manje pažnje zoološkim informacijama uopšte? Ili je stvar
čisto politička, možda u nekoj vezi sa porukom od Druge sile?

2.

U skladu sa kolonijalnim zakonima o širenju i čuvanju važnih istorijskih
informacija, emitovanje proklamacije za ciklus 447 propraćeno je zvaničnim
komentarima ključnih organizacija na nivou Saveta. Za one umešane u
projekat spoljašnjoomotačke repatrijacije, naročito su važni sledeći odlomci
iz izveštaja Saveta inženjera:

... Prve repatrijacije u Spoljašnji omotač vršene su maltene improvizovano:
mase živih bića jednostavno su transportovane u područje porekla ili u neku
sličnu životnu okolinu u nekom od bliskih sektora. Ovo je postizano
odlaskom u zoološku životnu sredinu, upotrebom trankvilizujućih sredstava
da bi se bića umirila, hvatanjem trankvilizovanih bića, utovarivanjem tih bića
u ogromna teretna vozila u kojima su održavani interni uslovi saglasni onima
u toj životnoj sredini, i zatim puštanjem bića da se raziđu po svojim novim
staništima. Ovo je uspevalo u slučajevima transfera malog broja bića na mala
rastojanja. Bilo je i jeftinije. Međutim, imalo je mnoge ozbiljne slabosti zbog
kojih je bilo praktično nekorisno kao dugoročna politika.
Pre svega, ontogenetski razvoj bića bivao je procesom repatrijacije prilično
narušen. Bića su bila uplašena hvatanjem, uznemirena neizbežnom
stešnjenošću tokom tranzita, i na odredištima bi uznemirile čak i vrlo male
razlike u odnosu na njihova ranija staništa. U svom pamćenju, čak i posle
elektronskog čišćenja, bića su zadržavala intezivno osećanje gubitka koje im
je remetilo proces prilagođanjva. Sticaj svih ovih elemenata vodio je do
primetnog filogenetskog povećanja koeficijenta agresije, koji se potom, kod
nekih vrsta, nije bitnije smanjivao tokom sledećih deset ili petnaest
generacija...
... Sa tačke gledišta konstrukcije svemirskih brodova, zbog masovnosti i
daljine nije bilo moguće povesti sazrele primerke; ovo je bilo jasno mnogo
pre nego što su biološki problemi, i problemi razvoja, temeljito shvaćeni. Kad
je u proklamaciji za ciklus 432 zatraženo pojačanje repatrijacije u koloniji i
Unutrašnjem omotaču, u Savetu inženjera došlo je do izvesne panike, jer se
pomislilo da bi mogla zatrebati vozila maltene planetarnih dimenzija.
Srećom, komiteti za biološki inženjering i za višu robotiku predložili su da se
ubuduće transferi vrše korišćenjem zigota u hibernisanom stanju, uz upotrebu

robota koji bi služili kao zoo-nadzornici.
U prvi mah je bilo izvesnih problema sa zigotskom tehnikom, ali je ona
kasnije usavršena, bar do neke mere, i bar za tipove A i B koji su u Koloniji
bili toliko premoćni. U poslednjih deset ciklusa procenat uspešno izvršenih
repatrijacija bio je veoma visok, čak i za teže tipove, C i D. Međutim, nije
trebalo očekivati toliko uspeha prilikom primene proklamacije za ciklus 447.
Ne samo što su neke od ciljnih životnih formi predstavljale najnovije i
najmanje shvaćene u zoo-kompleksu, nego će se i repatrirati, u mnogim
slučajevima, u daleke, slabo ispitane biološke okoline gde se monitorisanje
vrši retko, u nekim slučajevima čak samo jednom u svakih tri ili četiri stotine
miliciklusa. Neke od naprednijih rasa tipa E imaju životni vek zapanjujuće
kratak za inteligenciju, čak samo pet ili šest miliciklusa, što znači da između
dve kontrole razvoja događaja može proći pedeset, pa i stotinu generacija...
.... Ali, sve u svemu, bio je to za inženjerstvo veličanstveni izazov. Na svom
putu mnoga vozila za prenos ovih bića moraće sasvim da se odvoje od
standardne transportne infrastrukture i, prema tome, moraće da imaju
sposobnost da samostalno nalaze i sirovine za svoje potrebe. Možda će na
odredišnim svetovima biti zatečeni izmenjeni uslovi, što znači da je u
konstruisanju vozila bitno postići adaptabilnost i sposobnost obrade novih
informacija. Zbog dugotrajnosti letova, u elektronskim komponentama biće i
više kvarova, što znači da se moraju razviti i isprobati sasvim posebni sistemi
za vršenje popravki...

I odlomci iz izveštaja Saveta istoričara:

Korisno je započeti ovaj naš pretežno negativni komentar o
spoljnoomotačkom repatrijacijskom planu podsećanjem svih Kolonista da naš
Savet, u poređenju sa svim ostalim savetima u sastavu Direktorijuma, ima u
svom sastavu najstariju kontinuirano aktivnu skupinu inteligentnih bića. Dva
pripadnika naše skupine neposredno pamte eru genija, zahvaljujući
mnogogeneracijskom biološkom osvežavanju. Otud je prirodno da je naš
pristup svakom predloženom projektu sledeći: oceniti njegovu valjanost s
aspekta njegove uloge u opštoj evolucije i/ili strategije našeg društva. Nije
nam želja da suzbijamo mladalačko oduševljenje koje ustrepti pred izgledima
da se stekne novo znanje ili izvede neka velika avantura; želja nam je,
zapravo, da u sve poduhvate Kolonije unesemo osećaj perspektive, i da
odmerimo kakve će biti buduće posledice svake zapažene promene u

bazičnoj politici...
... Predloženi plan repatrijacije znači još jedan korak unapred u opasnoj
gluposti nesputanog ekspanzionizma započetog, prema našem mišljenju,
Dekretom o granicama u proklamaciji za ciklus 416. Umesto da diskutujemo
o pojedinostima predloženog plana bez osvrtanja na njegov istorijski kontekst
(odlični opisi elemenata tog plana dati su u izveštaju Saveta inženjera - a neki
od značajnih kratkoročnih rizika navedeni su u raportu Saveta biologa),
želimo da ocrtamo rizičnost ovog plana tako što ćemo ga uključiti u našu
široku osudu čitave jedne kategorije avantura izazvanih Dekretom o
granicama...
... Opravdanja za ekspanzionizam, spolja gledano, uvek zvuče dobro.
Zastupnici ekspanzionizma ističu da nove informacije, stečene izvan
uobičajenog toka događaja, dovode do socijalnih promena; da je bitan cilj
širenja granica upravo sticanje novog znanja; i da promene perspektive, koje
nastaju zbog 'novog gledanja na univerzum', vode ka kvalitetnom i redovnom
preispitivanju naše kulture.
Istorijsko iskustvo najčešće, u širokom smislu reči, daje za pravo tim
zagovornicima ekspanzije, te nema sumnje da su zbog toga sa toliko
entuzijazma podržali i ovaj sadašnji predlog o repatrijaciji, i niz ranijih
istraživačkih aktivnosti. Međutim, postoje granice i blagodetima koje pritiču
od novog znanja, naročito ako istraživanja na granicama otkriju činjenice
koje su ili neprijateljske prema fundamentalnoj strukturi društva, ili
neshvatljive čak i za najučenije skupine u tom društvu. U tim slučajevima,
difuzija novih informacija kroz društvo dovodi ne do bogaćenja i uzdizanja,
nego do remećenja društva i potkopavanja bezbednosti uspostavljenih
institucija.
Savršen primer onoga što se dešava kad ekspanzionizam bude nesuzdržano
prigrljen možemo videti u događajima iz poslednjih trideset ciklusa, koji su
doveli do prijema poruke od Druge sile sredinom 444. ciklusa. Dekret o
granicama izazvao je započinjanje ovog procesa tako što je, efektivno, dao
kolonistima novi jurisdikcioni domen. Stara centralna Kolonija nije imala
nikakvu čvrsto određenu granicu. Udaljenost na kojoj su preduzimani
značajni razvojni projekti iznosila je samo dva svetlosna miliciklusa od
administrativnog centra. Najudaljenija stalna stanica bila je u to doba
udaljena samo deset svetlosnih miliciklusa. Dekret za ciklus 416 trebalo je da
unese red u okolne prostore vasione, stvorivši četiri koncentrična sveta i
šireći samu centralnu Koloniju do radijusa od tri svetlosna miliciklusa.


Click to View FlipBook Version