jednoj strani, policija na drugoj, narod na trećoj, kriminal na četvrtoj… U Beogradu je takvo stanje da ko zna koliko će vremena trebati ovom narodu da se oporavi. Kad bi se objavila u novinama svaka sitnica koja se dogodi, nastali bi još veći strah i panika. Omladina drastično bira taj put do sticanja sredstava za život. To su dve-tri generacije između ‘66. i ‘76. godišta. Oni nemaju nikakav drugi izbor sem da putem kriminala dođu do para. Oteti nekom fudbaleru auto, jer znaju da je verovatno divljak od preko, oteti drugom lanac jer je iz kriminalnih poslova, ne sme da prijavi policiji… Svako koristi priliku, grabi bilo kakav način da se brzo opari. Međutim, sve će to biti promenjeno u jednom trenutku. Država će biti prinuđena da pojača zakonske mere, odstraniće se kriminal među političarima, pravosuđe će odbaciti i pomisao na mito i korupciju. Nije to nemoguće, jer kao što se naglo uđe u rat, tako se, ma koliko bolelo, iz njega i izađe. O spletkarenju na njegov račun: – Ja sam u životu uvek imao velike uzore, makar oni imali i neku negativnu stranu. A mnogi ne znaju ni dan-danas šta bi zapravo hteli. Zbog mene su mnogi stekli kompleks, pa je tu i počelo ogovaranje – to je smrad, treba mu mater, Kristina… Takve nazive ja ne bih smeo ni najgorem Ciganinu da dajem, a pogotovo ne čoveku moga kova, čoveku koji ima opasnih argumenata. Zašto bih se, uostalom, verbalno obračunavao sa onima koji mi nisu dorasli i pričao kakav je ko pojedinačno? To meni nije potrebno, niti je moj rečnik onaj koji oni koriste – sisa, rednjara, mindžosava… To su njihove lične stvari. U tome je razlika između tih kriminalaca i mene. A nije im pametno što su na suprotnoj strani.
DO KRAJA U spremnosti da se prilagodi najtežim okolnostima, krije se osobenost ljudske vrste, primetio je neko. Zimskih noći 1993. godine, u redovima ispred banaka, desetine hiljada štediša stavilo je na proveru ovu tezu. Možda im se do svesti probilo da su ostarili, ali da mudrost nisu stekli. Mladi su izvlačili pouku. Njihova „mudrost“ bila je surova i očajnička. Ako je život prevara, zašto se ne prikloniti varanju? Ako je bilo dozvoljeno ubijati glađu i beznađem, zašto oni ne bi bili ruka eutanazije? Nisu želeli da nađu opravdanje za one koji su pri kraju života dozvolili da im se dodeli uloga dvorske lude. Dok još nije prekasno, pokušaće da život uzmu u svoje ruke. Ovakva razmišljanja ne mogu opravdati njihove postupke. Ali, ozvaničivši model beskrupuloznosti, država im je podarila izgovor. Svako je imao svoj način. Mladić, čiji dosije govori o stotinama sitnih krađa, uporno je zivkao novinara jednog dnevnog lista, preklinjući ga da mu obezbedi pojavljivanje u „Crnim biserima“. Novinar je čuo da mladić nije bio umešan u ubistva, da ne zna pozadinu nekih likvidacija i akcija, pa mu je kao razlog da ga odbije saopštio da „nema šanse“. Posle serije hladnokrvnih likvidacija u septembru 1994. mladić je ponovo telefonirao. Rekao je da „sad zna celu priču“. Sve je, naravno, bilo plod njegove mašte. Bio je spreman na sve, ne bi li obezbedio trenutak večnosti u popularnoj emisiji. Momci iz „novog talasa“ u beogradskom podzemlju razlikuju se od starijih po sazrevanju koje su doživeli preko noći. Ubrzano odrastanje iznedrilo je neobične mlade ljude, naizgled golobrade dečake iz dobrih porodica, koji bezobzirno likvidiraju suparnike u „kombinacijama“, ponekad vrednim više stotina hiljada maraka. Oni nisu odmetnici od korumpiranog i učmalog društva, avanturisti koji bi sebi dozvolili da se oko četrdesete skrase na Č
Čuburi ili Lionu, praznog džepa ali sa puno uspomena. Njima nisu potrebne tuče „na ferku“ koje će ih uvrstiti među čaršijske legende. Bane Grebenarević, dvadesetogodišnjak i pripadnik tog „novog talasa“, kaže: – Čitam da je jedan beogradski kriminalac izjavio kako nema nikog u gradu ko ga može pobediti „na ruke“. Mora biti da on živi u Konanovo doba. Ja se nikad nisam potukao. Dok on bilduje, ja vežbam u streljani. Donedavno, važilo je pravilo da je „crne hronike“ teško pisati, s obzirom da kriminalci ne žele da govore. Ukoliko su značajniji, utoliko im je teže prići. Međutim, nisu isti svi koji pristanu da im se fotografije pojave u novinama, ponekad se izjašnjavajući kao „kriminalci“. Podzemlje je, mnogo pre policije, shvatilo važnost marketinga i odnosa sa javnošću. Starija generacija, kada želi da utiče na tok sudskog procesa, brižljivo beleži telefonske brojeve novinara, kojima se, kasnije, javljaju njihovi advokati nudeći „ekskluzivne“ vesti. Mlađi uviđaju da uz pomoć medija neće morati da potežu oružje, niti da se pretržu od posla: – Kad jednom dođeš na glas, možeš da sklapaš velike poslove, da posreduješ, živiš „na guzove“. Nezakoniti poslovi mogu postati izlišni, budući da ti autoritet pruža mnoge kombinacije – kaže Bane. On ima svog čoveka „za odnose sa javnošću“, koji nas dočekuje na budimpeštanskom aerodromu. Verovatno mu je to prvi susret sa novinarima, pa je naglašeno formalan. „Versaćijev“ komplet bi trebalo da ostavi poseban utisak. Kaže nam da nas njegov prijatelj očekuje u jednom od najboljih budimskih restorana. Iako ima tek 20 godina, Bane naslućuje veštinu stvaranja „veličine“. Verovatno oseća i važnost medija, budući da nas je, bez izlišnih izgovora, pozvao da mu budemo gosti. Za nekoga, ko je u mađarskoj prestonici poslednji put bio 1990. godine, Budimpešta u leto 1994. predstavlja iznenađenje koje bi ponovo poželeo. Dok iz „audija 100“ sa klima uređajima posmatramo umivene ulice i opuštene prolaznike, sećamo se beogradskih „trojki“ u trenerkama, koje ovde ne bi imali koga da plaše, i blajhanih plavuša u iznošenim patikama, koje veruju da su „dizel“ i „najk“ vrhunac glamuroznosti. Potpuno odbacujemo onaj
neprekidni i neprimetni beogradski strah, kad nam Zoran (to je ime našeg domaćina) kaže da prtljag možemo slobodno ostaviti u automobilu: – Ovde niko ne krade i nema pucnjave. Bane nas dočekuje u prostranoj, senovitoj bašti restorana čiji je vlasnik Subotičanin, diplomac beogradskog Ekonomskog fakulteta. Iako se trudi da izgleda starije, Banetu to ne polazi za rukom. Njegovi vršnjaci polažu ispite i razmišljaju o novcu samo kada ga traže od roditelja. Najveće životno iskušenje im, obično, predstavlja odlazak u London i pranje sudova u tamošnjim restoranima. Bane se, međutim, u Budimpešti obreo bežeći od policije. Po Beogradu se priča da je početkom leta 1994. godine upao u jednu beogradsku teretanu i ispalio nekoliko hitaca u svog „neprijatelja“… On i njegovi drugovi, pokraj peštanskih vršnjaka deluju umorno i sredovečno. Zaboravili su da se smeju i ponekad nam se učini da sa zavišću posmatraju mlade Mađare. Kao da je Beograd udaljen tek dvadesetak kilometara, za našim stolom se prepričavaju obračuni gangova na njegovim ulicama, napisi u štampi. Ponekad nije dovoljno otputovati da bi se neko
mesto zaista napustilo. – Najbitnije je da čovek zna šta hoće – priča Bane – i da je spreman da za to sve žrtvuje. Onda ga uspeh ne može zaobići. Važno je opstati na beogradskom asfaltu. Ali, to retko kome uspeva: Beograd je neponovljiv, teško ga je porediti sa drugim evropskim gradovima. Svaka nedelja je novo dokazivanje, novo iskušenje. Ako si poznatiji, lakše ti je. Važno je dobro osmisliti marketing i ne praviti greške na početku. Ako se samo jednom nisi pokazao kao muškarac i nisi uzvratio, sve pada u vodu. Sledećeg dana, na dunavskom ostrvu Marget-Siget (izletište poput Ade Ciganlije, samo ukusno i kultivisano), snimamo kadrove za dokumentarni film o beogradskom podzemlju. Bane se hladnokrvno kreće ispred kamere koja nas prati u hodu, kao da je potpuno prirodna stvar što je neko došao u Budimpeštu samo da bi njega snimao. Mladići iz njegovog sveta već se navikavaju na svetlosti pozornice i slavu, koju im je društvo poljuljanih vrednosti dodelilo. – Ovo je ozbiljan posao. Međutim, danas je kriminal postao moda. Svaki mladić u Srbiji poželi da je bar pet dana kriminalac. Odmah žele zlato, skupa kola i najlepše devojke, odabrana mesta u restoranima. Studenti nose pištolje. Želeli bi da vikendom budu kriminalci, a tokom nedelje mamini i tatini sinovi. To je nemoguće. Oni vide samo lepšu stranu našeg života. Ne znaju kako izgleda u samicama, kada ostanemo bez nogu, kada nam prospu utrobu – kaže. Smatra da se novokomponovani kriminalci razlikuju od profesionalaca po tome što nikada nisu ranjavani i ne osećaju težinu života. Kad pošmrču dva grama kokaina, uobražavaju da im metak ne može ništa. Ubistvo čoveka za njih je poput scene iz crtanog filma: kad neko padne sa dvanaestog sprata, ustane i otrese prašinu. – Odmah iznad njih su „banditi“. Iako imaju i po tridesetak godina, pejdžere ne nose zbog poslovnih dogovora, već da bi pripremali akcije. Njima je najvažnije da nekoga tri sata tuširaju hladnom vodom, da ga u gepeku provozaju gradom, da bi mu na kraju bezbol palicom prebili ruke i noge – nastavlja klasifikaciju kriminalaca.
„Sezonce“ poredi sa nekim bivšim filozofima i piscima, koji se politikom bave „samo dok ne sruše Slobu“. A posle bi da se vrate pisanju… – Prvi put kad sam pao u zatvor, sa 15 godina, rekao sam sebi: „Ideš do kraja!“ – priseća se Bane Grebenarević. Kad je posle nedelju dana obišla stan koji je Banetu i Zoranu iznajmila u jednom peštanskom predgrađu, rentijerka nije mogla da zadrži suze. Na podu jednog autentičnog „šteka“ zatekla je kore od lubenice, rasparene čarape, iskrivljenu viljušku, polupane tanjire, razbijenu teglu marmelade od kupina, ogrizak pice… Zarekla se da stan nikad više neće izdavati Srbima. Njih su, uostalom, nekoliko dana ranije optužili za podmetanje eksploziva uz zid jedne budimske katedrale. Ne želeći da i njen stan slučajno bude dignut u vazduh, pozvala je policiju. Kad smo predveče ušli u ovo sklonište, Bane i Zoran su zaključili da im je neko premetao stvari, trudeći se da ih vrati na mesto. Ceo dan proveden u građu, po užasnoj vrućini, otupeo je instinkte. Mladići su zanemarili ovaj znak upozorenja. Zoran je čitav sat razgovarao telefonom sa prijateljicom u Beogradu, opisujući joj nabildovane i elegantne Žabare, koje su nedavno upoznali u Milanu. Naročit utisak na njega ostavio je novi način tetoviranja, prilikom kojeg se ubacuju i sedefaste intarzije. Žabari su počeli, opisivao je, čak i zube da tetoviraju! Tek što je završio razgovor, telefon je zazvonio: „konsiljeri“, stariji prijatelj sa vezama u peštanskoj policiji, pokušava već ceo sat da im javi važnu vest: policija samo što nije upala u stan. U torbe je za minut potrpano samo najnužnije. Iskrenosti radi, priznaćemo da smo se tužno osvrnuli za nekim „versaćijevim“ krpicama koje su momci ostavljali. Bane se cerekao: – Biće fora ako vas uhapse! Tek što smo otvorili vrata lifta, na ulici se začula škripa kočnica, baš kao u nekom predvidivom filmu. „Murija“, procedio je Zoran. Baneta već nije bilo. Zoran nam je predložio da se spustimo liftom, velikodušno nam prepustivši da ponesemo jednu torbu. Lift je krenuo, kad smo shvatili da se upravo u toj torbi nalazi oružje. U prizemlju smo otvorili vrata spremni da kažemo kako su
nas prokleti kriminalci primorali da im ponesemo deo prtljaga, da smo novinari i slično, ali hodnik je bio pust. Išunjali smo se na sporedni izlaz, kad se ponovo začula škripa kočnica. „Ne samo što moramo taksijem u hotel, nego propustismo da snimimo i hapšenje“, žalosno reče snimatelj. Jutro smo ipak sačekali sa Banetom i njegovim prijateljem, u jednom noćnom klubu. Da je često potrebnije imati više sreće nego pameti, pokazalo se i sada. Policija je greškom upala u susedni ulaz, a oni su se mimo odšetali do automobila. U klubu, društvo nam je pravio i sredovečni gospodin, koji je u Peštu stigao sa Beverli Hilsa, da bi se sreo sa suprugom. Iz određenih razloga, nije mogao da je poseti u Beogradu. Ispostavilo se da mu Budimpešta prija. Za dva meseca, potrošio je celu ušteđevinu: 150 hiljada dolara. Međutim, nije izgledao preterano uzbuđen. – Kad vidiš ovakvu devojku od 19 godina, savršenu, kako da ne potrošiš? Njegova ljubimica je, samo u „tangi“, igrala na šanku. – Imao sam sve ove devojke, pa su mi i dosadile. Ona se tek nedavno zaposlila. Tarifa je 300 maraka za noć. Njoj sam odmah ponudio duplo, ali me je odbila. Naposletku, davao sam joj 1000 maraka za jedan sat, ali je rekla da ima dečka – priča markantni gospodin sa Beverli Hilsa. Te noći, Bane i Zoran nisu mogli da nađu sobu u našem hotelu. Sve što su posedovali, tog trenutka se nalazilo u prtljažniku automobila. Bili su iscrpljeni, a već je svitalo. – Samo mi znamo kako izgleda godinama spavati na jedno oko. Osvrtati se na ulici, ne izlaziti iz stana po mesec dana, bežati od murije. Ali, nećemo da budemo „obični smrtnici“. Za ceo život oni ne prožive što mi za jedan dan. Ponekad, desi se da ujutru imaš sve: novac, kola, devojku, a uveče uzalud tražiš prenoćište. To je stvar izbora. Ako se čovek samo jednom oseti jakim, ne poželi nikada više da je slab. Po bilo koju cenu.
ZANOS I ROMANTIZAM Dela kojima se Romeo Savić svrstao u red zapaženih antiheroja današnjice, pretežno su vezana za policiju. Optužbe koje iznosi na račun pojedinaca u plavoj uniformi teške su bar toliko koliko i mogućnost da se provere ili dokažu. Njegovo tumačenje onoga što je činio, specifično je: „Koliko je bilo protiv zakona, bar dvaput toliko je bilo pošteno. Loše sam prošao, ali sam radio ispravno.“ Besprekoran nije – kaže da to zna i sam, ali nipošto ne dozvoljava da ga drugi nazivaju kriminalcem „One koji za sebe tako kažu“, dodaje, „ne mogu da razumem.“ Na pitanje kako bi, onda, objasnio to što radi, i šta zapravo jeste, odgovara: – Nisam kriminalac, već čovek koji mora da radi neke stvari. Ne privlače me velike pare i zato sam normalan. Ali, para imam, a ako Bog da, imaću ih i više. Priča mu je prožeta uverenjem da je činio dobro, da bi mu zlom bilo vraćeno. Siguran je da je radio po pravdi, da Bog to vidi, ali da mu je, bar do sada, nanošena nepravda. Rastrzan je između dva grada i dve ljubavi: rodnog Beograda i Novog Sada, u kome živi devojka s kojom bi želeo da bude. U Beogradu ga znaju kao jednog od bližih prijatelja pokojnog Kneleta, ali i kao jednog od retkih koji je prihvatio pomirenje sa dvojicom mladića, koje je prethodno ranio. Za svoje neprijatelje ima opravdanje, gotovo zaboravljeno na ovim prostorima: „Ako sam ih stvorio, to je, donekle, moja greška“. Objašnjava kako je do toga došlo: – Jednostavno, otimao sam robu i kola policajcima i ljudima koji su u jakom srodstvu sa zakonom. Voleo sam da to radim onim inspektorima koji su i sami kriminalci, a nisu imali smelosti da stanu naspram mene. Možda sam i preterivao u toj želji, ali se kunem da niko normalan i pošten od mene nije stradao. Uvek sam otimao od cinkaroša, pijanaca, indijanaca… ponižavao ih i maltretirao. Često sam to činio zbog drugih. Posle me je i to puno koštalo.
Prema sopstvenom kazivanju, dobio je nekoliko opomena da s tim prekine. Nije hteo da posluša. Ne zbog tvrdoglavosti, kaže, već zbog obraza, zbog ponosa i namere da uvek učini onako kako se zarekao da bi trebalo da bude. „A znaš kako su mi se suprotstavili?“, pita, i odmah nastavlja: – Uništili su mi vezu s devojkom do koje mi je mnogo stalo. Ljudi iz policije gurali su je protiv mene, jer su, navodno, mislili da puno zna. Onda su joj pokazivali svakakve fotografije… U svakoj prilici nađu se neki „prijatelji“ koji vole da slikaju, uključe kameru, kao fol nešto bezazleno pitaju. Ne mogu ni da zamislim kako su me predstavili kod devojke koja to ničim nije zaslužila. Svašta su radili da bi mi rasturili privatan život, da me drugima prikažu kao totalnog ludaka. Romeo objašnjava kako mu je u ličnom ratu protiv inspektorakriminalaca, čojstvo nalagalo da im otme sve što su bespravno stekli. Kaže da im je trebalo puno vremena dok su smogli hrabrosti da mu se suprotstave. Prekipelo im je, naslućuje, kada je njihovim dilerima počeo da otima drogu. Ali i tada je, tvrdi, mogao da ih zaskoči: – Pet minuta pre nego što je u Novom Sadu izdata poternica za mnom, njihov službenik, njihova prodana duša, javio mi je da se sklonim. Jurili su me inspektori iz narkotika, jer su hteli da mi uvale drogu s kojom nisam imao nikakve veze. Odnosno jesam – ali sa njihovom drogom – robom koju sam otimao od njihovih preprodavaca. Kad je u novinama objavljena njegova ispovest, u gradu ga je bilo nemoguće pronaći nekoliko nedelja. Romeovi dobri prijatelji uveravali su nas da je u međuvremenu pozvan u policiju. Tražili su da demantuje svoju priču. Odbio je, rekavši da može jedino da je dopuni imenima policajaca koji sarađuju sa narko-dilerima. Povukli su zahtev. Strast u potrazi za, kako kaže, policijskom drogom, teško je razumljiva. Očigledno je, ipak, da uživa u tome što radi, a povodi su uvek novi. Šest i po meseci je proveo u novosadskom istražnom zatvoru, oduzeli su mu automobil i, to kaže da zna sasvim pouzdano, njegovim kolima išli u akcije. „Kad sam izašao“, priča, „uzeo sam kola nazad. Izađem u grad i nastane opšta panika među dilerima kad vide moj auto.“ Iako na priču o Romeovom sukobu s
policijom nekolicina beogradskih mangupa gleda s podozrenjem, on sam za takva mišljenja ne haje. Objašnjava kako uniformu ne mrzi kao takvu, već pojedince koji se kriju iza nje. A o inspektorima govori i na jedan i na drugi način: – Ljudi greše kad misle da su policajci koji se bave kriminalom naivni. Namazani su, a nisu ni glupi. Kad nešto hoće, ne biraju način da do toga dođu. Čitav grad zna da je Beograd pun policijske droge, a jedan inspektor mi je rekao da neko za to mora odgovarati. Mislio je na mene i na neke moje prijatelje koji s tim nemaju veze, ali neko mora pasti da bi drugi prošao. Ima u policiji čestitih ljudi, šmekera kojima je jasno šta se dešava, koji ne prodaju savest za 50 ili 100 maraka. Zašto bi poginuo za 200 maraka ili nekog ubio za te pare? Ali ima i onih koji bi da uzmu što im ne pripada. Samo im nije jasno da niko, pa ni oni, na silu ne mogu da dobiju tuđe. Imam tri prijatelja inspektora, potpuno normalne ljude s kojima popijem kafu i piće. Nije potrebno ni da mi kažu da bi me prvi strpali u zatvor kad bi imali dokaze. Ja to znam i ne zameram im, jer su pravi policajci. A u Beogradu je za policajca sada smrtni greh ako sedne s nekim koga oni smatraju kriminalcem. Takva pravila su uveli upravo oni koji su upleteni u kriminal… Priseća se prijateljstva koje ga je puno koštalo ali, bar tako misli, i naučilo. Čoveku s kojim se u Novom Sadu svakodnevno družio nabavio je sve. Uverava da mu je svojim kombinacijama podigao kuću, obezbedio auto, novac, sve što mu je bilo potrebno… da bi na kraju shvatio da ovaj radi za suprotnu stranu. Sada je, priča, postao veliki lopov koji mešetari sa oružjem, naftom, drogom, svim i svačim, i direktor je jedne vršačke firme. Takvih je, prema njegovim saznanjima, puno. Da bi nas ubedio kako je droga preplavila gradske ulice, navodi primer jednog novinara, koji je ponudio da mu proda drogu: „Pitao me je mogu li da mu učinim uslugu, pošto je imao 100 grama heroina. Možete onda zamisliti kakvo je stanje.“ Ali, bilo mu je slađe da nastavi sa onim s čim je i započeo, jer, kaže s neskrivenim zadovoljstvom – zna kakva je uvreda za ljude u tom poslu kad im otmu robu. Dileri koje je „hapsio“ uvek su mu otkrivali po neki zanimljiv detalj: – Upravo od njih sam saznao da su se i mnogi inspektori navukli
na iglu. Lično poznajem neke, a oni ne pretpostavljaju da i to znam. Njihovi dileri vole da pričaju, pogotovo kad su u krizi i kad im uz šamare ponudiš i malo droge. To je isti sistem kojim se policija služi kad uhvati narkomana, a on neće da priča. Prvo ga prebiju, pa ga bace u krizu deset sati, a onda na sto stave špric i iglu. Takav čovek, ako se uopšte čovekom može zvati, peva sve što oni hoće – kaže. Stara je priča da svetske policije u redovnim, ali ne i suviše kratkim, intervalima, inspektore iz odeljenja za narkotike prebacuju na druga mesta. Ma koliko uspešni bili, strah da se neki od njih ne uključe u kolo droge i potkupljivanja, sasvim je realan. Uzgredne izjave pojedinaca da u Jugoslaviji to postoji kao dokazana praksa, teško je proveriti i potvrditi. Međutim, problem je istovetan i sa druge strane – puno je mladića koji su se olako upustili u trgovinu narkoticima, ali još lakše pali pod uticaj robe koju su prodavali. I za Romea su se pronosile glasine da nije odoleo iskušenju, da mu je kokain postao svakodnevna potreba. Međutim, on je izričit: – Ja ne podnosim narkomane, a mnogi moji prijatelji su navučeni da to postanu. Podelim im pare, ako su im potrebne, a znam da bi me prodali budzašto, jer je droga čudo. Poznavaoci beogradskog podzemlja ubeđeni su da je u mnogim ubistvima u gradu droga imala presudan uticaj. Idući istom logikom, tvrde da ni policajci koji su predugo u kontaktu sa „gudrom“, ne uspevaju da potpuno ostanu imuni – iskušenje je preveliko. U tome naslućuju verodostojnost Romeovog svedočenja. – Od policije nikada nećeš čuti da kaže – objašnjava Romeo – kako niko od njihovih nema veze s drogom. To ne smeju, jer bi bila velika laž. Za neke njihove rade čak i dileri koji su navodno na sasvim drugoj strani. Pa ih pohapse kad im dosade. Ali, ne dilere sa dva ili pet kilograma, već onu siću sa 10 ili 50 grama. Naravno, veliki trgovci prolaze bez problema. Imaju jaka leđa ili rade u dogovoru. Ko to još ne zna? Ja sam upadao u kuće u kojima se gotovo javno valjala roba, otimao sve što sam zaticao. Jedanput, dvaput, triput… i ko bi normalan to trpeo? Niko, ali sam vrlo dobro znao kome to pripada i kako je do toga došao. Morali su da budu kao bubice, bar dok me nisu napali sa strane. Njegov angažman oko finansijske ispomoći braći s druge obale
Drine, neprijatelji su, priča, pokušali da iskoriste kako bi mu došli glave. Nekoliko puta je boravio u Brčkom, poklonio nešto novca, da bi ubrzo shvatio kako je sve bila nameštaljka za likvidaciju: – Obećao sam im neke radio-stanice, hteo da pomognem na svaki način, a onda saznao da načelnik s kojim pregovaram ima 300 hiljada maraka. Bio je toliko opušten da me je zamolio da mu u Beogradu nađem stan za ćerku, jer je upisala studije. Ne stan za iznajmljivanje, već za kupovinu. Posle sam od njega zatražio da mi izda službenu legitimaciju i oružani list, jer su mi bili neophodni kako bi sve što smo se dogovorili uspeo da uradim. Nikad me više nije pozvao na razgovor! Dogovor je bio da im, između ostalog, iz Beograda dovezem i neki automobil, jer nisu imali kola. A onda sam shvatio da im je namera bila da sve to lepo doteram, da im predam, a da me, zauzvrat, pojede mrak. Za svoje 24 godine, kaže, izučio je dobru školu. Od toga da je s momcima s kojima je razmenjivao hice iz pištolja postao odličan prijatelj, do poražavajućeg saznanja – oni bliski su mu okretali leđa. Dvojica mladića sa beogradske Zvezdare pitali su nas da li ih je Romeo pomenuo imenom i prezimenom, ali i uz blagi smešak odmahnuli rukom sećajući se „trenutka obostrane slabosti“. Romeo veruje da je izmirenje vredelo. Uvređen je, međutim, postupkom onih koji su ga se naprečac odrekli: „Ovde, na Banovom brdu, u Žarkovu, da tražim krevet za jednu noć, daće mi metak. S nekima se uz razgovor može, s drugima, koji ne drže do dogovora, ne vredi ni pričati. Jedan prijatelj mi kaže: Neko ima šta da izgubi, neko nema.‘ To nije tačno. Svi imamo da izgubimo – glavu.“ A u vreme kad glava baš i nije na ceni, Romeo je ostao bez dobrog prijatelja – Kneleta. Izlišno je prepričavati sa kakvim pijetetom se priseća vremena kada je „pobratim žario“ Beogradom, kad su gradom hodali kako su hteli. Utoliko mu teže pada što danas, dve godine od kako je Knele ubijen i ustoličen za najmlađu legendu odnegovanu na beogradskoj ulici, gradom lutaju momci koji ranije „nisu smeli nos da promole“. To mu pada veoma teško, a uveren je da bi sve bilo drugačije samo da su oni pravi poživeli. Umesto toga, objašnjava, „ološ za koji niko nije čuo oglašava se po nekim divljim novinama“. Istražni zatvor, u kome je opet imao susret, veruje pažljivo
isplaniran, sa onima koji su ga svakodnevno nameštali policiji, bio mu je nauk i za druge stvari. Shvatio je, kaže, koliko je lako prevariti se u prijatelje. Dok je boravio u zatvoru ljudi su mu pomagali, ali nije pouzdano znao ko. Razumeo je tek po izlasku: – Svi su se prsili kad sam izašao, a ja sad tačno znam ko je bio uz mene. Čovek pogine, pa ga posle mesec dana svi zaborave, a kamoli kada ode u zatvor. Kad ovde ideš ka boljem, kad pokušavaš da nešto uradiš, svi te pokopavaju, pa i oni koji su te do tada voleli. Crnogorci, na primer, rade pametnije: svi će da ti pomognu, jer znaju da ćeš sutra i ti njih pomoći. Mi u Beogradu nismo takvi. Najveći deo grada samo gleda šta drugi imaju, pitaju se zašto on ima kad ja nemam, zašto njemu više nego meni? A to već nije normalno. Svakome ko ima obraz i reč ja skidam kapu. Trudim se da se samo sa takvima družim. Poznanstva i prijateljstva u gradu, Romea pretežno vežu za Voždovčane, naravno, i za sve sa kojima su oni dobri. Ali ni druge koje je upoznao ranije, kaže, ne zaboravlja. Ma koliko da greši što ih i dalje prihvata, jer je, kaže, imao ne malo problema „samo zarad njihove obesti“, neće im okrenuti leđa. Kune se da svaki prijatelj na njega može večno da računa, makar ga tuđa ludost skupo stajala. „Nije mi žao ničega što sam činio“, priča, „jer sam radio samostalno i svojeglavo. I nije mi žao ničega što sam učinio zbog prijateljstva. Nadam se da će mi tako biti vraćeno.“ Jedino nije siguran da će ono čime je druge zadužio, stići u pravo vreme. I pored svega bi da, na sebi svojstven način, drugima pruži više nego što traže: – U ovom gradu se stvarno svašta dešava, mnogi stradaju bez ikakvog smisla. Evo, ja bih dao svoju glavu za sve glave u ovom gradu. Da padne moja, a da druge ostanu. Neki će se smejati, jer bi voleli da svi izginu. Ako neko prihvata moju ponudu neka dođe, ja nemam strahove i tripove, ne krijem se. Uvek je bilo da zbog dve tražene i ucenjene glave, padne sto nedužnih. Boga ima, ostvariće se ono što želim, promeniće se puno toga, pa i u SUP-u… Ostaće pravi, i onda će ovaj grad živeti normalno.
Razgovor sa Romeom Savićem vođen je početkom septembra 1994. godine. Dva meseca kasnije, 8. novembra, Romeo je iznenada preminuo, pod, tvrde njegovi prijatelji – neobičnim okolnostima. Prethodnog dana se, prema priči, vratio kući nešto pre ponoći. U petnaest minuta pre tri ujutru dobio je poruku preko pejdžera da se javi dvema devojkama. Nepun sat kasnije izašao je iz kuće, a tačno u šest časova pronađen je mrtav ispred vrata svog stana. Obdukcijom je, navodno, utvrđeno da je imao tragove kokaina u krvi, što njegova majka poriče. Ubeđena je da je požrtvovanijom lekarskom intervencijom život njenog sina mogao da bude spasen. Jedna od devojaka, čije je ime stajalo ispod poruke na pejdžeru, saopštila je Romeovoj majci da ona nikakvu poruku nije slala, i da je to uradio neko drugi. Sumnju da je prekomerna doza kokaina prouzrokovala smrt, odnosno, kako se pričalo u gradu, da je Romeo posle preteranog „uzleta“ kokainom pokušao da se „spusti“ nekim tabletama, jedan njegov prijatelj kratko je prokomentarisao: – Znam da ljudi mogu da „overe“ s heroinom, ali da je to neko uradio s kokainom, čujem prvi put u životu.
DVOSTRUKE IGRE Svako spektakularno, po pravilu nerazjašnjeno, ubistvo poznatih ličnosti, hranilo je maštu građana Srbije i izazivalo raznovrsna nagađanja. Što je nepoznanica bilo više, uobrazilja je, podsticana strahovima i sistematskim glasinama, sebi davala više na volju. Da li zaista u Srbiji postoje ljudi čije je zanimanje – plaćeni ubica? Da li u zgradi SDB, kako nam je tvrdio bivši operativac „tajne policije“, postoji čak posebna soba u kojoj se ovi stručnjaci za brzu i, po potrebi tihu, smrt okupljaju, primaju zadatke i dogovaraju? Ko su osobe spremne da ubiju, iako, ponekad, nisu čule za ime svoje žrtve? Ko ih regrutuje i na koji način? Bivši operativac savezne SDB objašnjava: – U početku, tačnije do kraja šezdesetih, likvidacije su obavljali isključivo ljudi iz redova Službe. Aleksandar Ranković je na tome insistirao i verovatno ima mnogo razloga koji potvrđuju da je bio u pravu. Međutim, i Ozna i Udba, kao i SDB, imale su posebno odeljenje, sektor za takozvani kriminalni faktor. Kriminalci su često korišćeni kao informatori, jer su dolazili u dodir sa stranim diplomatama, njihovim suprugama, decom. Jedna od legendi beogradskog podzemlja, na primer, imao je ljubavne veze sa kćerkom bugarskog atašea za ekonomske odnose koji je stanovao u Ulici Lole Ribara. Veliki deo rada sa ljudima iz podzemlja svodio se na međucrnogorske odnose: Crnogorac je operativac, njegov saradnik iz podzemlja takođe. Moj utisak je da crnogorska Služba nekada nije znala drugačije da radi, nego sa kriminalcima. Po rečima našeg drugog sagovornika, koji je dvadesetak godina uspešno plivao mutnim vodama policije, DB-a i podzemlja, stekavši zavidno bogatstvo, kako u informacijama, tako i u finansijskom pogledu, plaćenici se uglavnom nalaze u podzemlju: – Oko devedeset odsto likvidatora Služba regrutuje iz redova
kriminalaca. Postoje tri osnovna metoda kako se sa njima pregovara. Pni bih mogao nazvati ucenom: kriminalac je učinio nešto „nevaljalo“ i policija je to saznala. Predočava mu da će to biti zaboravljeno, ako izvrši određeni zadatak. U zavisnosti od inteligencije, kriminalci uspevaju da ostvare loš ili, čak, veoma dobar pazar. Tako, neki od njih imaju na savesti ubistva koja nisu izvršili po nalogu, ali ih Služba štiti zbog minulog rada. Ipak, upozoravaju se, barem za ove koje ja znam, da previše ne štrče, i obično im je ograničeno kretanje. Žive u nekoj vrsti rezervata i obezbeđena su im stalna primanja, recimo, tako što su vlasnici kockarnica ili privatnih preduzeća. Drugi način za nalaženje zajedničkog jezika je „usluga za uslugu“, objašnjava bivši policajac. Plaćeniku se, u ovom slučaju, obećavaju sasvim opipljive nagrade. Nekada je reč o novcu ali, ako dođe do duže saradnje, najamnik može da traži i trajniji oblik pomoći, poput podrške prilikom pokretanja privatnog preduzeća. Treći oblik saradnje je, po saznanju našeg sagovornika, najčešći i o njemu nema visoko mišljenje: unajmljeni pristaju da obave zadatak, kako on kaže, iz naivnosti, to jest, veruju u „viši interes“. Objašnjava o čemu je reč: – U prva dva slučaja plaćenici uglavnom uspevaju da se obezbede, tako što o nalogodavcu imaju dovoljno kompromitujućih podataka. Obično se u tim prilikama daje do znanja: „Ja te ne diram, nemoj ni ti mene.“ Poslednja grupa najgore prolazi. Ljudi ovog tipa su izvršili neke od poznatih likvidacija, recimo Belog, Giške… Jednog trenutka, oni postaju balast za vlast i ona ih pušta niz vodu. To je, recimo, već učinjeno sa jednim delom generacije ovog rata. Drugačije svedočenje izneo je visoki službenik i dugogodišnji operativac republičke SDB. Smatra da se u javnosti ustalilo uverenje da se iza svake tajnovite smrti krije – Služba. Do toga je, po njegovom sudu, došlo spontano, ali ne može da previdi i sistematsko upiranje prstom: – Posle svakog ubistva, ili čak samoubistva koje nekome izgleda sumnjivo, u gradu se priča da ga je izvršila Služba. Kao da mi nemamo važnija posla i dovoljno naših briga, nego lutamo naokolo i likvidiramo. Vi ste prvi novinari koje sam zvanično primio – mislim,
ušli ste na glavni ulaz – i sa kojima o tome razgovaram. To je, izvesno, i naša greška. Ipak, mislim da je bilo kakvo pisanje o Službi štetno. Po svedočenju Božidara Spasića, koji je 25 godina bio službenik Savezne SDB, ljudi iz podzemlja za likvidacije počinju da se koriste naročito 1972. godine, odnosno posle upada devetnaestorice ustaških terorista u Jugoslaviju. To su godine kada je emigracija najmarljivije obavljala svoj posao, pa su nadležni odlučili da uzvrate ravnom merom. – Rukovodstvo Službe i političari nisu verovali da nešto, kao taj upad 1972. godine, može da nas zadesi. I mi smo bili zatečeni. Imali smo informaciju, ali je nismo u početku ozbiljno shvatili. Nismo znali gde se teroristi nalaze – kaže Spasić. Objašnjava da je tada održan sastanak sa predsednikom Republike, Josipom Brozom, koji je, kako je pisalo u stenogramu, rekao Bakariću, tadašnjem predsedniku Saveta za zaštitu ustavnog poretka: „Hajde, Vlado, budite malo radikalniji prema ustaškoj emigraciji.“ – Ja sam 1980. godine – nastavlja Spasić – postao glavni
inspektor za specijalna dejstva, znači šef specijalnog tima koji je formiran. Te godine, na mesto Dimitrija Krajgera, šefa Službe, dolazi Srdan Andrejević. Laknulo nam je, jer je bio iz Srbije, i znali smo da ćemo moći slobodnije da radimo. Do tada je već bio poznat metod „rada“ sa emigrantima: sačinjavali smo liste A, B i C. „A“ lista se sastojala od imena osoba koje je trebalo eliminisati jer ubijaju naše ljude, unose eksploziv u zemlju, ukratko, imaju militantne namere. „B“ lista je predviđala „stabilizaciju“, tako što bismo ih upozoravali da ih u svakom času možemo zaskočiti ako se ne smire. Kako objašnjava Spasić, „C“ listu su sačinjavali emigranti predviđeni da budu pod stalnim nadzorom. Tvrdi da je zanemario staro pravilo Službe: ne upozoravaj emigranta ako ćeš prema njemu preduzimati akcije. – Moja ideja je bila: upozorimo ga da ćemo izvesti neku akciju prema njemu ako nastavi da provocira. Neka zna da smo jači i superiorniji i da ćemo našu zamisao sigurno ostvariti. To se puno puta pokazalo kao tačno. Recimo, kad jedan hrvatski emigrant nije uzeo u obzir naš savet da mirnje, bacili smo mu kiselinu u oči. Spasić priča kako je shvatio da se mora, gotovo u potpunosti, osloniti na kadrove iz podzemlja. Jer, verovao je da su prošla vremena kad su, recimo, „obični“ ljudi izvršavali najteže zadatke. Poput izvesnog lekara, Vojvođanina, koji je u Americi obavio jedanaest likvidacija, a da nikad nije napravio grešku, pa sada mimo živi u jednom gradiću na severu Srbije. Međutim, krajem osamdesetih Spasić nailazi na probleme prilikom odabira ljudi iz podzemlja. U to vreme, kaže, u Beogradu su ratovale policije: gradska, republička, savezna i vojna. – Bižić je prisluškivao moj telefon, ja njegov. Oni su imali odobrenje Branka Kostića, tadašnjeg načelnika SUP-a, da se prikače na moju liniju, jer su znali da sam u stalnom kontaktu sa kriminalcima. Jurili su ih pokušavajući da ustanove šta rade za Udbu, a ne da li se bave kriminalom. Spasić je tada izvesno vreme bio primoran da nove saradnike potraži među sarajevskim momcima, od kojih su se neki, prema njegovim podacima, istakli i tokom aktuelnog rata. Ipak, vraća se Beograđanima, koji su „bez premca“:
– Beograđani su bili i ostali najjači. Značili su nešto u Minhenu, Frankfurtu, Štutgartu, Hamburgu, Amsterdamu… Recimo, pokojni Duja Bećirović je bio jedan od najznačajnijih ljudi iz podzemlja koji je pristao da sarađuje sa nama. On je bio informator. Nije išao ni u jednu akciju, jer smo se upoznali nekoliko meseci pre nego što je, u Amsterdamu, likvidiran iz snajpera, zbog nekih poslova vezanih za podzemlje. Bio je izuzetno inteligentan, pa sam smatrao da ga je šteta slati u „crne“ akcije. Upoznali smo se u „Interkontinentalu“, bilo je reči o pomoći u borbi protiv terorizma. Odmah je pristao. Davao nam je podatke o braći Majić iz Imotskog. Oni su utovarili veliku količinu oružja u roterdamskoj luci, a Duja i njegovi ljudi su ih pratili, zapisivali brojeve registarskih tablica i ostale nama važne podatke. O tom utovaru smo obavestili JNA, ali ništa nije učinjeno. Bivši šef grupe za specijalne akcije i danas žali što nije ostvarena njegova zamisao o napadu na poznatog, po njegovom mišljenju zloglasnog, nemačkog novinara Hansa Petera Rulmana. Rulman je bio dopisnik „Šterna“ iz Zagreba, a u Beogradu je osuđen zbog špijunaže: – Preko jednog beogradskog policajca upoznao sam pokojnog Bobana Pantelića Palačinku. Odmah mi se dopao jer je bio hrabar. Predvideo sam ga za akciju „Korzo“, koja je tako nazvana jer se Rulman često viđao u istoimenoj zagrebačkoj kafani. Pantelić je snimio njegovu kuću i redakciju u Hamburgu. Ja sam 1988. sačinio dve varijante plana za akciju: za likvidaciju i za poslednje upozorenje pred likvidaciju, ali nisam naišao na podršku za onaj radikalniji pristup, iako sam to zahtevao. Rekli su mi da bi bilo nezgodno, jer je Rulman nemački državljanin. Kakav je to Nemac, pitao sam ih, koji štampa „Hrvatsku domovinu“? Naposletku, zahtevao sam da mu barem zapalimo redakciju, ali akcija nikad nije izvedena. Spasić kaže da su za Službu mogli da rade samo „asovi“, ali da su ponekad dovodili i ljude manjih sposobnosti. Navodno, nikad nije saradniku isplatio više od pet hiljada dolara. Tvrdi da je većina radila iz ideala, ali i želje da se razmeće sa lažnim pasošem koji bi im Služba izdavala. To je, kaže Spasić, njima bila najveća nagrada. – Izdao sam 90 lažnih pasoša, toliko je bilo dobrih saradnika iz podzemlja. Najboljima sam davao i vozačke dozvole. Pasoš sam dao
i jednom sadašnjem suvlasniku poznatog splava na Savi, koji je izvršio akciju u Švajcarskoj. Sastali smo se u Trstu i ja sam mu predao konzervu „koka-kole“ u kojoj je bila eksplozivna naprava. U avionu do Ženeve on se sa njom poigravao u ruci, a tamo ju je bacio na grupu šiptarskih emigranata. „Šaru“ je od mene dobio i pokojni Branislav Matić Beli, koji je zaslužan za sjajnu akciju u Cirihu protiv Džavida Halitaja, kome smo razneli stan i napravili ogromnu štetu – kaže. Upravo u trenutku kad je Srbiji bila potrebna neprekidna pomoć ljudi iz podzemlja, jer se sadašnji rat već zahuktavao, dogodila se, 24. marta 1990. godine, „Nana“. Po svedočenju jednog od aktera ove afere, Zdravko Mustać, tadašnji šef Službe, vešto je iskoristio slučaj ubistva Andrije Lakonića, kao i puštanje nekih od učesnika sukoba da pobegnu sa lažnim pasošima, da bi proneo priču kako Marko Nicović, tada visoki inspektor GSUP-a, trguje sa kriminalcima. Isti izvor tvrdi da je Mustać bio primoran da prvi napadne, jer je Nicović, navodno, saznao da je šefa jugoslovenske SDB zavrbovala nemačka tajna policija BND. Radmilo Bogdanović, tadašnji republički ministar unutrašnjih poslova, tvrdi naš izvor, poverovao je u ovu priču, kao i u krivicu Miroslava Bižića, koji je neposredno koordinirao saradnju podzemlja i SDB. Navodno, Bogdanović je kasnije priznao da je naseo na Mustaćevu priču. A Mustać je, pošto je prebegao u Hrvatsku, tvrdi se, za samo tri meseca „provalio“ stočetrdesetsedam jugoslovenskih obaveštajaca u inostranstvu. Naš izvor veruje da nijedna obaveštajna služba od takvog udarca ne bi mogla godinama da se oporavi. Prvi put je, upravo na suđenju osumnjičenima za ubistvo Andrije Lakonića, obelodanjena sprega pojedinih kriminalaca s jedne, i policije i SDB Jugoslavije, s druge strane. Otac pokojnog Lakonića je pred sudijom Vladanom Vukčevićem doslovce izjavio: „U junu ‘89. sin mi je rekao da radi za SDB Jugoslavije. Da je za tu službu išao u inostranstvo, u Švajcarsku, Austriju i… treće zemlje se ne sećam. Imao je dva-tri pasoša. O kakvim se poslovima radi, ne želim da kažem pred publikom. Mogu samo sudiji, u četiri oka.“
Čitav tok suđenja predstavljao je, na neki način, prebacivanje nadležnosti i odgovornosti za saradnju s podzemljem, s jedne na drugu stranu, odnosno s Gradskog SUP-a na nivo SDBJ i obratno. Novine su tih dana o suđenju pisale kao o „policijskom striptizu“. Raško Ðukić, nekadašnji načelnik Odseka potrage u GSUP zato je, očajan, tada primetio: „Ovo je suđenje policiji i operativnom radu. Ono će naneti štetu i policiji i državi, i neko zbog toga mora da odgovara.“ Spasić, povodom ovog slučaja, tvrdi: – Već posle šest meseci Radmilo Bogdanović je shvatio svoju grešku, to jest da se bez ljudi sa one strane zakona ne može. Radmilo Bogdanović nikad javno nije prihvatio „krivicu“ koju mu je Spasić dodelio, mada u širokim krugovima slovi za čoveka kojem priznanje pogreški nije strano.
Ipak, Spasić je uveren da je njegova argumentacija neoboriva: – Bogdanović je svojevremeno pošto-poto hteo da sazna ko je ubio Envera Hadrija (šiptarski emigrant koji je u to vreme likvidiran – prim. aut ), jer je smatrao da je ta akcija nanela „ogromnu štetu ugledu Srbije“. Neposredno nakon okršaja u „Nani“, rekli su mu da je Miroslav Bižić jedan od organizatora Hadrijevog ubistva. Petru Gračaninu, saveznom sekretaru za unutrašnje poslove, rekao je: „Vi ste ga ubili. Ja ću uhapsiti onog Bižića.“ Iako mu je predočeno da mu nijedan policajac u kafani više neće sedeti sa kriminalcem, ako uhapsi Bižića, on je to ipak učinio. Tek tri dana posle Bižićevog hapšenja, kad je kod mene došla njegova supruga, saznao sam šta se dešava. Odem do Gračanina i vidim da on već zna. Mustać o Bižićevom hapšenju nije imao pojma, muvao se negde po zemlji sa švedskom policijom. Bogdanović je poverovao da je Mustać naručio
Lakonićevo ubistvo, što je bila izmišljotina. Lakonić je bio naš čovek i trebalo je tih dana da obavi jednu akciju. Posle Hadrijeve likvidacije, inače, sve je bilo u najboljem redu. Od Gračanina sam dobio poruku: ‘Samo nastavite, ali oprezno‘. Lično sam u GSUP vežbao pucanje sa čovekom koji je likvidirao Hadrija i valjalo je nastaviti, ali… Boža Spasić objašnjava da je tada usledilo davanje zvaničnih izjava, i to tako što su njegov kolega Zoran Savićevio, jedan od visokih inspektora SDBJ u to vreme, i on, bili prinuđeni da dođu na saslušanje u jedan čas posle ponoći. Međutim, njihove izjave nikada, tvrdi, nisu prosleđene istražnom sudiji, jer su rekli da je saradnja sa podzemljem zaista bila dogovorena: – Čini mi se da je slučaj „Nana“ imao dalekosežnije posledice nego što se to shvata. Nije samo u pitanju rat između GSUP i MUP, razbijanje autonomije beogradske policije i njena sadašnja nesposobnost. Jer, da tada nismo prekinuti, mogli smo da likvidiramo Tuđmana i sve njegove saradnike, kad su bili na predizbornoj kampanji u Nemačkoj. Postojao je sasvim razrađen plan. Beli nam je dao „audi“ koji smo napunili plinskim bocama i sve je bilo spremno. Valjda se to vozilo i danas nalazi na ulici u Štutgartu. Ali, akcija koja je mogla promeniti tok istorije nikada nije izvedena…
TREĆA POKRAJINA Kako protiv organizovanog kriminala mogu da se bore policija i država koje ne priznaju njegovo postojanje? Mnogi opozicioni političari veruju da je policija „de facto vojna snaga SPS“ (dr Vladan Vasilijević), te stoga nikada neće priznati očiglednost organizovanog kriminala i njegove povezanosti sa politikom. Jer, ko još hapsi samog sebe? Komunisti primećuju: – Mi smo sada u fazi kad su političko-finansijske oligarhije povezane sa kriminalom i to će se u jednom momentu, kao u svakoj normalnoj državi, razdvojiti. Nije nemoguće da neko iz kriminalne oligarhije pređe u finansijsku, a da se ovi drugi kriminalizuju – ubeđen je Zoran Čičak, iz SK-PJ i Jugoslovenske udružene levice. I kad bi se naivno pretpostavilo da je „ministarska afera“ bila jedina i pojedinačna slabost političara na vlasti, ona je ipak dokaz njihove upletenosti u nezakonite poslove. Zato je teško shvatiti potrebu mr Nebojše Čovića, gradonačelnika Beograda i člana SPS, da se, najavljujući borbu protiv korupcionaštva, ogradi i kaže: „ako tako nešto zaista postoji“. Verovatno procenivši da je ovakvim zaključkom bio previše blag prema lopovskoj nomenklaturi, gospodin Čović se ubrzo ispravio, davši potpuno drugačiju ocenu: – Organizovani kriminal se odvija uz podršku velikih finansijskih moćnika i evidentno je da su centri tog kriminala u privredi i bankama. Odatle počinje niz drugih aktivnosti i, naravno, direktno povezivanje sa mafijom, za koju mora da se kaže da postoji. Ovo je najoštrija izjava nekog od visokih čelnika vladajuće stranke o sprezi kriminala i, uslovno rečeno, državnih nameštenika. Nadalje bi, verujući da saznanje o postojanju mafije nije tek uzgred izrečeno, vredelo očekivati i konkretne korake. Prvi bi, po opštem uverenju, trebalo da bude sledeći: da policijski činovnici zaključe što
i političari. No, bar za sada, nije tako. Petar Zeković, načelnik beogradske policije, veruje da organizovanog kriminala nema jer, po njegovom saznanju, to podrazumeva značajan uticaj podzemlja u policiji, sudstvu i političkom vrhu. A tako nešto, smatra, ovde ne postoji. Poleđina umešanosti države u kriminal se, međutim, nazire samo kad dođe do sukoba između onih koji su na istoj strani. Tada se delovi dosijea, zavijeni u opštenarodnu stvar borbe protiv kriminala, objavljuju kroz izjave ozlojeđenih, onih kojima je dozlogrdilo, likova sumnjive motivacije. Na primer, preko inspektora Dragana Mladenovića, kome se ipak mora skinuti kapa, bez obzira ko bio njegov zaštitnik, jer je govorio, većini se čini, o neverovatnim mahinacijama Radovana Stojičića Badže, zamenika ministra unutrašnjih poslova i svakako jednog od najmoćnijih ljudi u zemlji. Pošto je početkom 1993. godine Slobodan Milošević, srpski predsednik, kao jedan od tri najvažnija zadatka države najavio i borbu protiv kriminala, Zoran Sokolović, ministar unutrašnjih poslova, pokazao je kako se izvršavaju naredbe. Samo tri meseca posle Miloševićevog govora, na sednici Narodne skupštine Srbije posvećene bezbednosti i kriminalu, on izjavljuje: – Ukupno stanje bezbednosti u Republici Srbiji relativno je stabilno, a talas kriminala koji je poprimio široke razmere, posebno u Beogradu, zaustavljen je. Brojke koje je izneo g. Sokolović bile su za divljenje, ali teško da se „za samo deset dana“, oduzimanjem, recimo, 243 komada oružja, i pronalaženjem 85 ukradenih automobila, mogu preseći dobro uhodani kanali kojima se vozila, naoružanje i droga dopremaju u zemlju. Ili se „izvoze“ iz nje. Mnoge prljave radnje, posebno one vezane za uvoz i prodaju nafte i oružja, opravdavaju se čarobnom rečju „rodoljublje“. Međutim, stotine privilegovanih (ko omogućuje privilegije?), obogatile su se bukvalno za nekoliko nedelja, uvoženjem cisterni nafte koju su „svome narodu“, gotovo tražeći zahvalnost, prodavali sa neverovatnom zaradom od 500 odsto. „Nije kriminal ako neko nabavi naftu, ocarini je i proda, plati
porez i na kraju – zaradi. Neprihvatljivo je da se nafta i drugi proizvodi ne carine, da se na njih ne plaća porez na promet i povrh svega, da se zbog nestašice ‘udari‘ astronomska cena i ubere enormna zarada. Velika sumnja je pala na državu posle ‘ministarske afere‘ i sve dok se ona ne razreši, sumnje će se podgrevati. Ja ne mogu da tvrdim da nije bilo pojedinačnih slučajeva u koje su umešani ljudi iz vrha uprave. Moraju se i mali slučajevi kriminala rasvetliti, jer će narod posumnjati da država, zbilja, nije u stanju da izađe na kraj sa kriminalcima.“ Ovo su reči Radmila Bogdanovića, bivšeg ministra unutrašnjih poslova, za koga iskusni policajci kažu da je „bio dobar u odnosu na svoje naslednike“. Bogdanović je dao ostavku iz moralnih razloga, posle demonstracija 9. marta 1991. godine, ali đa je bio zaista samokritičan, kažu oponenti, dao bi je godinu dana ranije, pošto je pukla bruka oko afere „Nana“. – Poslužio sam kao povod za obračun sa GSUP-om, pre svega Nikolom Ćurčićem, gradskim sekretarom SUP-a, i Markom Nicovićem i Miroslavom Gojkovićem, bivšim načelnicima GSUP-a – kaže Miroslav Bižić, ondašnji načelnik Odeljenja za maloletničku delikvenciju, optužen za prekoračenje službene dužnosti i prikrivanje ubistva Andrije Lakonića. Prvog januara 1990. godine, autonomnost GSUP-a je i zvanično ukinuta, a republički MUP je postao nadležan za dešavanja u Beogradu. Tačnije, gradska policija je svedena na nivo samo jedne od ispostava, ravnopravne sa svim ostalim. Tadašnji prvi čovek srpske policije, Radmilo Bogdanović, uporno je negirao tezu da je slučaj „Nana“ u direktnoj vezi sa promenama unutar policije. Kao zlonamernu je ocenio tvrdnju da je „Nana“ bila povod republičkom MUP-u da raskine saradnju SUP Beograd i saveznog SUP, odnosno SDBJ, o čemu republička policija nije imala nikakva saznanja: – SUP Beograd je radio na svoju ruku, to je bila privatizovana služba. Opraštanje kazne kriminalcima je posao državnih organa, a ne gradskih policija. Kakva je profesionalnost Bižića, kad njegova žena zna za neke akcije SDB Jugoslavije i ulogu kriminalaca u tim akcijama? Čak i ako pojedini kriminalci preko Bižića rade za SDBJ, to
ne bi trebalo niko da zna. Jedna od optužbi na račun GSUP-a odnosila se i na poslovnu saradnju nekih inspektora sa kriminalcima. Mada tako teška kvalifikacija nikad nije potvrđena, iz republičkog MUP-a upućivani su i ovakvi prekori: „Dobro je kad operativac u podzemlju ima svog informatora, ali je loše kad sa njim posluje.“ Miroslav Gojković, bivši zamenik načelnika Uprave za suzbijanje kriminaliteta GSUP, ozlojeđeno je zaključio: – Zbog tih lažnih tvrdnji, stvorena je fama da smo mi u GSUP-u mafija. Zato su nas zlurado nazivali „treća srpska pokrajina“. Posle ubistva u klubu „Nana“ na Senjaku, na optuženičkoj klupi našao se Miroslav Bižić, policajac kog su se kriminalci najviše plašili, a sudilo se, zapravo, svim samostalnim, profesionalnim, prekaljenim inspektorima. Sudilo se, tačnije, dobro uigranim timovima koji se nisu plašili preuzimanja odgovornosti za greške, dok su zasluge za dobre poslove primali kao nešto najprirodnije i bez velike pompe. Sudili su im, tvrde hroničari, ljudi koji su se bojali sopstvenog mišljenja, ambicije, ličnosti. Onda kada su policajci, zastrašeni Bižićevim žrtvovanjem, dva puta počeli da mere pre nego što će početi da izvode ozbiljnije akcije sa doušnicima iz podzemlja, kada su ginuli razmišljajući da li da pucaju, jer bi mogli biti suspendovani, počela je agonija policije. – Ono što sam radio, rade svi policajci sveta. Da bi se dobile informacije, kriminalcu mora da se plati, ili da mu se učini sitna usluga. Nijedan kriminalac ne voli policiju i neće sa njom da sarađuje ako ne mora, jer smo na različitim stranama – kaže Bižić.
Bivši načelnik Odeljenja za maloletničku delinkvenciju optužen je zato što je dozvolio Veselinu Vukotiću, osumnjičenom za Lakonićevo ubistvo, da sa lažnim pasošem pobegne iz zemlje. Optužnica za prikrivanje ubistva ipak je preimenovana u „zloupotrebu službenog položaja, sa ciljem pribavljanja neimovinske koristi“. Bižić je svoje postupke obrazložio: – Nisam ni u čemu pogrešio. Veselina Vukotića oslobodio sam iz pritvora uz svoj potpis, jer je to zahtevao Božidar Spasić, radnik SDB Jugoslavije. Naravno, reč je o usmenom zahtevu, jer je besmisleno očekivati pisani trag. Vukotić je bio predviđen da za SDBJ obavi određeni zadatak. Za to vreme, centralna poternica nije ukidana. Sve vreme dok nije otišao na izvršenje zadatka znao sam gde se nalazi i bio mi je svakog trenutka dostupan. Zašto nije uhapšen posle obavljenog posla, to neka objasni Božidar Spasić. Po njegovom mišljenju, osnovni motiv sudskog procesa bila je želja tadašnjeg Republičkog SUP-a „da svoju superiornost na teritoriji Republike dokaže i u Beogradu“.
– Posle ovog sudskog procesa jasno je šta su i ko su ljudi iz RSUP-a. Osuđen sam na tri meseca, uslovno na godinu dana, kao poslednji „šaner“ koji je ukrao sto grama kafe – izjavio je Bižić. Policajci najozbiljnije prihvataju sud podzemlja o sebi. Da bi neki inspektor zaista uspeo u svom poslu, mora da stekne ugled među ljudima sa ulice. Onog trenutka kad izgube to poštovanje, prestaje i „fer“ igra između „lopova i žandara“: inspektori se osećaju inferiorno, povlađuju uglednijim prestupnicima, dok ponižavaju one koji nemaju ime, stvarajući doživotne protivnike. Kriminalci tada uviđaju da nasuprot sebi imaju beskičmenjake i kodeks koji je do tada važio stavlja se van snage. Kako je to primetio jedan dugogodišnji policajac: „Kad bi davali dozvole za oružje pravim momcima, a takvih ima u podzemlju, oni bi to umeli da cene. Trudili bi se da drže na uzdi svoje pucače, čak bi nastojali da i njihova teritorija bude što mirnija.“ Darko Ašanin, jedan od optuženih pa oslobođenih za Lakonićevo ubistvo, posle suđenja je primetio da se beogradsko podzemlje užurbano naoružava, da se mnogo više puca, jer je u gradu sve manje policajaca koji uživaju ugled. Oni kojih su se plašili, iako u punoj snazi, penzionisani su. „Gradu je potrebna čvrsta ruka“, rekao je Ašanin, čije mišljenje je, pogotovo sa ove vremenske distance, imalo proročansku težinu. Usvajanjem novog Zakona o unutrašnjim poslovima Gradski sekretarijat unutrašnjih poslova preimenovan je u SUP Beograd, dakle, postaje samo jedan od mnogobrojnih pod okriljem Ministarstva. U praksi, to znači da MUP isto postupa prema beogradskim policajcima, isto ih plaća, kao i njihove kolege iz gradova u unutrašnjosti, gde se profesionalna ubistva događaju veoma retko, ili, na sreću, gotovo nikako. Miroslav Gojković, penzionisan odmah posle slučaja „Nana“, objašnjava: – RSUP je oduvek imao neke ingerencije nad GSUP-om. Ali, od ukupnog broja izvršenih krivičnih dela u Srbiji, 50 do 60 odsto događalo se u Beogradu. Ljudi u GSUP-u su imali najviše posla, bili su najiskusniji, znači najbolji policajci, jer je u našem poslu iskustvo neprocenjivo. U RSUP su, međutim, uvek dolazili ljudi koji nisu
imali veze sa operativom. Dovlačili su ih iz unutrašnjosti po nekim vezama. Jednom ili dva puta godišnje popunjavali su neke kolone za izveštaje i uvek su nastupali snishodljivo. Da su bili razumni, pronašli bi neki zajednički jezik. Postojala je, međutim, neka netrpeljivost između tadašnjeg gradskog sekretara Nikole Ćurčića i Radmila Bogdanovića, i RSUP je iz kompleksa hteo da razbije taj imidž gradske policije – kaže Gojković. Od 1989. godine u javnosti se povremeno pojavljuju izjave bivših inspektora iz „zlatnog doba“ GSUP-a, u kojima uzalud primećuju neophodnost da se, kako je to svugde u svetu, velegradskoj policiji pruži operativna autonomnost, „manevarski prostor“, kako kažu. Čak se i u Gradskoj skupštini vodila rasprava o ovom pitanju, ali MUP je neumoljiv. Petar Zeković, načelnik beogradske policije, smatra: – Ne postoji nijedan utemeljeniji razlog za povratak beogradske policije, pod čim se verovatno podrazumeva Gradski SUP, koji je imao određenu autonomiju u odnosu na MUP. Ustavom je bezbednost na nivou Republike poverena Ministarstvu. „Razbijanje imidža“ velegradske policije bilo je i više od toga. Prvi potez je bio – dovođenje čoveka iz Ministarstva na mesto načelnika za kadrove. Upućeni taj trenutak porede sa dolaskom neiskusnog trenera u tim koji je pobeđivao, pa sada bek igra centarfora, a krilo – libera. – Kao što se neke novine kupuju, to svako zna, zbog dva-tri novinara, tako su i GSUP vukle uigrane ekipe u najvažnijim odeljenjima. Onda su oterani najiskusniji, a inspektori koji su, recimo, radili na ubistvima, prebačeni su na droge. Svaki policajac, međutim, ima određene sklonosti. Da bi se posvetio borbi protiv narko-dilera, važno je da u trenutku osmisli igru za preprodavca. Ubistva, naprotiv, rešavaju izuzetno strpljivi policajci koji su u stanju da razgovaraju sa stotinama svedoka i da ne propuste ni najsitniji detalj – objašnjava bivši inspektor, koji je napustio policiju mada je za sobom imao 18 godina rada i stotine zamršenih slučajeva. Po bodovnom sistemu „Interpola“, beogradska policija je pre 1989. godine važila za jednu od tri najuspešnije organizacije u Evropi. Imala je najmanje nerešenih krivičnih dela koja se
„kažnjavaju“ velikim brojem negativnih bodova: ubistava, silovanja, razbojništava. Kada bi jedno ubistvo godišnje bilo nerešeno, to je bio presedan. Osamdesete i devedesete godine se, naravno, ne mogu porediti. Ali, može se primetiti neosporna činjenica: inspektori masovno napuštaju SUP u Beogradu. Kriza je zahvatila celo društvo, ali država koja drži do svoje ozbiljnosti ne može dozvoliti da joj klone jedan od stubova – policija (nevolje u sudstvu su druga, ali ne i potpuno drugačija tema). Prema podacima iz februara 1993. godine, (najsvežijim, s obzirom da nam MUP nije dozvolio razgovor sa načelnikom SUP Beograda, između ostalog i o poginulim inspektorima) Upravu za suzbijanje kriminaliteta beogradske policije je u tokom prethodne godine napustilo 30 ljudi, uglavnom inspektora. Istovremeno, primljeno je 20 novih radnika, dok je iz drugih organizacionih jedinica prebačeno još 15 ljudi.
Ljuba Milanović, dugogodišnji inspektor u odeljenjima za droge i ubistva, kaže: – Iz Trećeg odeljenja (Odeljenje za krvne delikte – prim. aut.) za kratko vreme otišlo je pet ljudi sa velikim iskustvom. To je nenadoknadiv gubitak. Znate li šta znači kada ode čovek koji je radio na 200 ubistava? Šta on sve ima u glavi? Otišao je jedan, drugi, treći, i tako redom, a niko se nije zapitao zašto. Oni razmišljaju po principu „doći će drugi“. Ali, pitanje je da li će tom pripravniku biti potrebno 200, ili četiri hiljade ubistava da bi dostigao njegov nivo. Po ovoj iščašenoj logici, puno ljudi treba da bude ubijeno da bi stasao dobar policajac, kojeg su oni već imali. Policija je zanat, a oni su otišli kad su ga imali u malom prstu. Bili su zaljubljenici u posao. Stara priča o sukobu SUP-a i MUP-a svodi se na ono: došao krojač kod sajdžije i naređivao mu kako da popravlja satove. Svaki policajac će se složiti da se pravi plodovi u ovom poslu ubiraju tek posle pet godina, kada je operativac uspeo da osnuje dovoljno široku mrežu saradnika u podzemlju i među njima stekao ugled. – Sigurno je – kaže Zeković – da se oseća odlazak jednog broja stručnjaka sa velikim iskustvom i dobrim rezultatima, što se odražava i na rad. Upravo zato, naša je trajna obaveza da posvećujemo više pažnje obrazovanju mladih. Trenutno, u Sekretarijatu imamo veliki broj vrsnih profesionalaca, o čemu govore rezultati. Ja sam vatreni zagovornik timskog rada jer se, na taj način, mogu nadoknaditi nedostaci. Među pozitivne rezultate beogradske policije Zeković ubraja: veliku količinu zaplenjenog oružja, dve hiljade lica uhvaćenih na delu, rasvetljavanje 33 odsto od ukupnog broja krivičnih dela sa nepoznatim izvršiocem, što je za 12 odsto više nego 1992. godine: – Sa stanovišta višegodišnjeg proseka, 1993. godine zabeležen je neuobičajeno veliki broj razbojništava i ubistava. U 1993. godini dogodilo se 71 ubistvo, za četiri manje nego prethodne godine. Do kraja 1993. rešili smo 48 slučajeva, 1994. još pet izvršenih lane, što znači daje ostalo još 18. Od tog broja, pet je već rešeno u policijskom smislu. Ako se zna da smo 1993. rešili neka ubistva iz 1992. godine,
jasno je da ne stavljamo nijedan slučaj ad acta, da se ova dela ne prepuštaju zaboravu – objašnjava načelnik beogradske policije. Tokom tri ratne godine (1991-1993) u Beogradu je zabeleženo 230 ubistava. Od tog broja, do sredine 1994. godine ostalo je nerešeno četrdesetak slučajeva. Inspektori koji su iskusili kako izgleda raditi u SUP-u, kažu da je policija i uspešna, ako se ima u vidu u kakvim uslovima radi. Jedan od bivših inspektora Odeljenja za krvne delikte kaže: – Žena hoće da me ostavi jer se viđamo samo kad dođem da prespavam. Misli da je varam. Nije mi verovala da su se u oktobru 1993. godine gotovo svakodnevno događala ubistva. Mom kolegi dete je okrenulo leđa, nije ga prepoznalo. Od četrdesetak inspektora u našem odeljenju, samo su četvorica imali rešeno stambeno pitanje. Ali, nije im ga MUP rešio. Opet, piše se i narod veruje, da je policija zastrašujuće opremljena. To je tačno samo za uniformisani deo, za momke u „dresovima“. Međutim, oni se zanimaju samo čuvanjem javnog reda i mira, niko od njih nije školovan da otkriva ubistva, hapsi dilere… Od pet hiljada zaposlenih u SUP Beograd, samo je 800 inspektora. Neki sadašnji inspektori tvrde da beogradska policija ne poseduje ni najneophodnija tehnička sredstva, poput foto-robota, ili mogućnosti da skida otiske prstiju sa pištolja. Zaposleni u Odeljenju kriminalističke tehnike, iz kog su krajem ‘94. otišli načelnik i balističar, žale se da nemaju novca ni za aceton. Nedavno je jednom od njih bio potreban kabl određene debljine, pa ga je slučajno pronašao u kancelariji svog kolege. Prethodnog dana, o taj kabl se obesio čovek, pa je čuvan kao dokazni materijal. O uslovima u kojima rade beogradski inspektori, Ljuba Milanović kaže: – Tvrdim da bi svaki evropski policajac ovde posle mesec dana izvršio samoubistvo. Poznato je da tehnika na Zapadu rešava i do osamdeset odsto slučajeva. Kad naši već rade u nenormalnim uslovima, moglo bi im se pomagati na simbolične načine. Predlagao sam, na primer, da se ljudi šalju u policijska odmarališta na moru. Ako su puna leti, neka im zimi daju sobe. Dovoljno je tim fanaticima pokazati da ih ceniš, pa bi bili zadovoljni. Međutim, atmosferu
određuju mediokriteti, kojima je jedino važno da se niko ne ističe. Dali su sve od sebe da se javno ne pohvali kolega pomoću čijeg podatka smo rešili dvostruko ubistvo u Pohorskoj ulici. Kada sam ja, kao šef grupe, dobio pištolj za nagradu, rekao sam da ga je zaslužio moj čovek. Nisu hteli da mu ga daju. Pošto sam otišao iz policije, a čuvši za ogovaranja, bacio sam taj pištolj u Dunav. Milanović je imao deset ideja – zahteva za unapređenje rada Odeljenja za droge. Svi su odbačeni. Promene se u policiji prihvataju teže nego u Vatikanu. Pogotovo kad dolaze od ljudi koji bi, po nečijem sudu, želeli da se na taj način istaknu. Ovaj bivši inspektor ne želi da navede svih deset predloga, kaže da je sve jasno kada se čuje o onom prvom, najjednostavnijem i odbijenom. Odnosio se na jasno obeležavanje inspektora u akcijama, tako što bi se na zaštitnim prslucima ispisalo „policija“ što, inače, se primenjuje u celom svetu. Jedan inspektor iz Dežurne službe imao je ozbiljnih nevolja samo zato što je na svom kačketu ispisao „policija“. Možda su nadležni želeli da vide anahroni naziv „milicija“, koji se krajem 1994. pojavio i na toliko iščekivanim policijskim značkama sa ličnim brojem svakog pripadnika MUP-a. Tvrdoglavost onih koji odlučuju skupo će koštati Ministarstvo, pošto će hiljade značaka uskoro morati da bude zamenjeno, da bi pisalo „policija“, ime sa „ideološkim“ prizvukom toliko omraženim među reliktima titoizma. Promene će, ako do njih dođe, u policiji trajati godinama Decenije negativne selekcije pokazale su tokom rata koliko fiktivna snaga neke formacije malo znači – JNA, tobožnja „treća po snazi armija u Evropi“, raspala se neočekivano lako. Srpska policija u teškim mukama preživljava prvo veliko iskušenje, umnogome i zato što je kadrove crpela iz istog sloja ljudi kao i JNA: sloja, čast izuzecima, kome su povlastice bile na prvom mestu. Paradoksalno, oni koji su u policiju došli zbog lagodnog života danas je ne napuštaju, jer uviđaju svoju nesposobnost i nespremnost da se snađu na tržištu radne snage, dok zaljubljenici u ovaj teški zanat odlaze i bave se unosnijim poslovima. Pritisnuti nemaštinom, ovi prvi sve češće se pominju u „crnim hronikama“ kao izvršioci krivičnih dela. Protiv pripadnika beogradske policije tokom 1993. godine podneto je 213 prijava kojima je obuhvaćeno 228 lica. Do okončanja
postupka 57 radnika je udaljeno sa posla. U poređenju sa 1992. godinom, porast povreda radnih dužnosti iznosi 30 odsto. Policajci su izvršili 21 krivično delo, a SUP Beograd je po tom osnovu udaljio iz službe 17 radnika. Pripadnici MUP-a učestvovali su u ubistvima (Miše Šejića na Zelenom Vencu u Beogradu, na primer), teškim razbojništvima (u stanu Branka Miljkovića, Čelebićka ulica u Beogradu)… Teško je pretučena i glumica Nadežda Bulatović, ali je disciplinska komisija u prvom stepenu oslobodila odgovornosti radnika OUP-a Voždovac. Mnogi novinari i slučajni prolaznici dugo će se sećati 1. juna 1993. godine i demonstracija ispred Savezne skupštine, kada su im pojedine osobe u plavom, uz prepoznatljiv povik „Ðe ćeš?“, prebrojavale kosti. – Nikome nije palo na pamet da se zapita: ako mi danas na ovaj način suprotstavljamo narod i miliciju, kako će sutra ti građani da imaju poverenja u milicionera, da mu pruže podatke ili da ga zaštite? – rekao je posle devetomartovskih demonstracija Miroslav Gojković. Tomislav Trajilović, pomoćnik načelnika Uprave milicije SUP Beograd kaže da su merila za prijem kandidata uvek ista: podvrgavaju se lekarskom pregledu i oceni psihofizičkih sposobnosti, a svakog meseca analizira se njihov rad. Starešine se trude da im objasne kako samo jedan loš primer može da naruši ugled cele službe. Trajilović priznaje i činjenicu da u beogradskoj policiji radi i izvestan broj ljudi iz Republike Srpske i Republike Srpske Krajine, i to zbog nedostatka „domaćih“ kadrova. Petar Zeković je obelodanio podatak da se na jedan od poslednjih konkursa prijavilo samo 12 Beograđana. Dobrivoje Radovanović, direktor Instituta za kriminološka i sociološka istraživanja, smatra da policija, ipak, nema odgovarajuće kriterijume za prijem novih ljudi: – Provlače se agresivci, ljudi koji ne znaju ništa o osnovnim ljudskim pravima. To je stari komunistički mentalitet: policija je Bog a građanin – kriminalac. Budimir Babović, savetnik Interpola, objašnjava: – Dok je milicija dopunska snaga za očuvanje vlasti, policija se
javlja kao izraz opšte potrebe društva da živi u miru i predstavlja element kontrole društvenog sistema. U svetu, a pogotovo kod nas, daleko više pažnje pridaje se očuvanju javnog reda i mira, što je prevashodno politička kategorija, nego što se poklanja borbi protiv kriminala. Vladan Vasilijević je posle demonstracija 1. juna ‘93. izjavio „da je na delu bilo nesputano nasilje, dok je policija, ponovo se pokazalo, izmakla društvenoj kontroli. Policija je vaspitavana kao nedodirljiva, nema profesionalne norme. Vlast je od nje načinila mezimče.“ Živojin Aleksić, profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu, primetio je „kako je ceo svet zapljusnut talasom koji tek dolazi – pitanje je da li će se zaustaviti ili ne – a to je kriminalitet policajaca. On dolazi kao posledica loše rešenog materijalnog položaja, brzine pri odabiru, slabe psihološke i druge kontrole ljudi. Ali, svuda u svetu postoje odbori u skupštini koji kontrolišu policiju i njen rad, i postoje interne policije u policiji koje su najefikasnije.“ Gospodin Bogdanović opovrgavao je priče da su pridošli kadrovi u SUP nestručni i nesposobni: „Otpustili smo“, izjavio je u novinama krajem 1990. godine, „one koji nemaju odgovarajuću stručnu spremu. Primili smo mlade i školovane ljude iz Beograda, ali i iz unutrašnjosti. Ja sam lično mnogo puta čuo te primedbe o policajcima-amaterima, aktivistima i političarima „koji nam uništavaju službu“. Čak se i meni priča da sam profesor a ne policajac. Ima u tome dosta zluradosti i otpora prema promenama. Naročito kod ljudi u GSUP Beograd, koji su godinama bili van kontrole RSUP Srbije i koji su navikli da rade na svoju ruku, prestavši da profesionalno rade svoj posao. Poslednjih godina, zbog toga, na primer, u Beogradu nije otkriveno ni jedno veće i značajnije delo privrednog kriminala. Oni po gradu jure kokošare, a ne kriminalce.“ Ko, zaista, danas kontroliše srpsku policiju? Teško je odgovoriti na ovo pitanje, ali je uočljivo da MUP dobija alergiju kada se pomene „polaganje računa“. Da je „policija zaista vaspitavana kao nedodirljiva“ i da joj ni na kraj pameti nije da se za svoje postupke pravda pred narodom, pokazuje i osoran odnos prema sredstvima informisanja. Zabarikadirani u svojim kabinetima,
ministar i njegovi zamenici bili su i ostali potpuno neuhvatljivi za novinare. Zato je i tragikomično izgledao urednički nalog jednom novinaru da, posle prvojunskih demonstracija, „zove Sokolovića“. Urednik se, prirodno, vodio praksom da ostali novinari bez većih teškoća komuniciraju sa drugim ministrima. MUP Srbije, međutim, drži se kao masonska loža čak i prema molbama za razgovor o najbanalnijim temama, čak i onim koje bi mu mogle biti od neposredne koristi: nerešenim stambenim pitanjima, slabom materijalnom položaju, kao i tragično nastradalim policajcima… Kad, posle desetak dana i mnogobrojnih ljubaznih konverzacija sa šefom kabineta ministra unutrašnjih poslova (MUP je, valjda, jedino ministarstvo u Srbiji koje je „ukinulo“ službu za informisanje), novinari u trenutku očaja i nadahnuća otkriju metaforičnu bliskost zgrade u Ulici Kneza Miloša i Kafkinog „Zamka“, pa se drznu da izuste i koju reč kritike, postaju „neprijatelji Srbije i svega što je srpsko“. Kad uporniji više puta hule na MUP, moćnicima prekipi, pa zahtevaju od listova da kazne drske novinare, a „pojedincima“ zabranjuju posetu zgradi beogradske policije. Nije baš da MUP vodi kadrovsku politiku u medijima, ali je urednik Drugog programa Radio Beograda, na primer, verovatno po preporuci, usvojio listu nepoželjnih gostiju iz drugih redakcija. Javnost je u prilici da sazna nešto više o svojoj policiji jedino kad dođe do zavade između dva tabora, jer se tada otkrivaju pravi nečasni poslovi, a ne prekoračenja dužnosti i zloupotrebe službenog položaja. U vreme ozbiljnih razračunavanja unutar MUP-a događa se i afera sa Draganom Mladenovićem, inspektorom Drugog odeljenja SUP Beograd. Dvadesetpetogodišnji policajac izneo je senzacionalnu priču o akciji hapšenja pljačkaša trezora „Jugoskandika“, čija je kruna, navodno, trebalo da bude i privođenje Radovana Stojičića Badže, zamenika ministra Sokolovića. Mladenović je tvrdio da akciju vodi „crnogorski klan“ u policiji, na čijem operativnom čelu se nalazi Slaviša Šćekić, načelnik Odeljenja za razbojništva. Praćenje, hapšenje i ispitivanje osumnjičenih izvedeno je u najvećoj tajnosti. Tamara Melović, optužena za pomaganje u pljački stoleća, priča Mladenović, otkrila im je sve saučesnike:
– Kada smo uhapsili Tamaru, to veče smo imali sastanak sa Šćekićem i još dvojicom njegovih pulena. Tada nam je Šćekić rekao da niko za akciju i Tamaru ne sme da sazna, da pucamo na svakog kolegu ako želi da je vidi i da ćemo biti ubijeni ako nešto procuri od nas. „Akciju“ ipak otkriva Milorad Vlahović, načelnik Uprave za suzbijanje kriminaliteta SUP Beograd i to saopštava na kolegijumu. Šćekić, besan, dolazi kod Mladenovića i optužuje ga da je on izdao Navodno, nastaje obrt i Mladenovića proglašavaju za mozak nerealizovane operacije hapšenja zamenika ministra. Za kaznu, premeštaju ga na Kosovo, kako je sam izjavio, „poslavši za njim jednog Arkanovog čoveka da ga likvidira“. Ipak, inspektor je izvukao živu glavu i odlučio da progovori o skandaloznim poslovima Radovana Stojičića. Mladenović tvrdi da su rezervisti MUP Srbije, Lukić i Pavlović, bili neposredni izvršioci naloga‘ Radovana Stojičića, čak i da su iz zemlje izneli milion maraka. Kaže da danas žive u Pragu, vlasnici su kockarnice i štiti ih država. Posle njegovog prvog istupa u javnosti, u MUP-u je, kaže,
nastala panika: – Danima su u hotelu „Mažestik“, čiji je direktor ugledni kriminalac i policijski doušnik Miodrag Batričević, zvani Gavran, u posebnoj sali većale prozvane glavešine MUP Srbije. Zamenik ministra gospodin Stojičić u razgovoru sa svojim saradnicima iz podzemlja, i mafijašima iz MUP-a, uporno gura predlog da se prema meni primeni „krajnja mera“. Pretpostavljate da je reč o ubistvu. U „Mažestiku“ se, inače, pripadnici mafijaškog klana Radovana Stojičića redovno sastaju, a njihovim kriminalcima, za kojima je raspisana poternica, pruža se gostoprimstvo u sobama hotela. Mladenović objašnjava i da Batričević sve razgovore koje vodi klan Radovana Stojičića snima i da ih „za debele pare“ prodaje drugoj strani, kao i drugim službama. To je, navodno, i ključ za otvaranje tajnih poslova kojima se Stojičić bavi: – Otuda se i zna čime se sve bavi gospodin Stojičić: koliko oružja, dopremljenog sa ratišta, prodaje Hrvatskoj i Muslimanima u Bosni, koliko se droge rasturi po Beogradu preko njegovih ljudi, a koliko pošalje specijalnim vezama u inostranstvo a novac stavi na račune u ino-bankama – kaže Mladenović. Da čak ni idealistički nastrojeni inspektori ne idu sami u borbu protiv sistema postalo je očigledno kada se uz Mladenovića pojavio i njegov konsiljero Milovan Brkić, novinar „Balkan ekspresa“. Brkić je, svakako, jedna od najzagonetnijih pojava srpskog novinarstva: u „Balkan ekspresu“ i drugim novinama, optuživao je desetine poznatih javnih ličnosti za, neko bi rekao, „neverovatne stvari“, a da nikad nije odgovarao za klevetu. Zli jezici tvrde da je „staroj struji“ u MUP-u dozlogrdilo sadašnje stanje, da je spoznala svoje greške i da je sada voljna da u policiju vrati neke ljude koje je pre pet godina isterala. Navodno, sprema se „prava“, profesionalna policija, na čijem će čelu biti provereni inspektori SUP Beograd, tačnije, GSUP-a. Kad smo jednog od njih upitali da li mu je, zaista, nuđeno mesto zamenika ministra, rekao je: – Ništa me ne pitaj! Rekli su mi da ćutim i da ne jedem g….! Kako Mladenović, sasvim nezavisno od svoje trenutne uloge, gleda na stručnost nekih ljudi iz MUP-a?
– Radmilo Bogdanović je bio pozitivna struja u policiji, i kada je otišao stvari su krenule naopako. Badžinom naimenovanju na mesto zamenika ministra kumovao je Senta, telohranitelj predsednika Miloševića, i tako su džudisti stupili na scenu Predsednik se, pošto je to bilo na brzinu, a nije baš znao za ljude iz policijskog sveta, odlučio za Badžu – kaže. Bogdanović ima lepo mišljenje o svom bivšem kolegi Stojičiću. Ipak, svojevremeno se složio sa primedbom novinara da bi neko u MUP-u trebalo da odgovori na napade: „Tu se neko mora oglasiti. Jer, mnogo je rečeno o zameniku ministra Radovanu Stojičiću Badži, odličnom specijalcu koji je sišao u Stari trg i izvukao one Šiptare uoči suđenja Azemu Vlasiju. Taj Badža je bio, a ja hoću da verujem da je i dalje, pošten čovek, pa prema tome i on mora da reaguje… Ne kažem da je to zakovano. Znam ga ovakvog kakvog ga opisujem. Dok se ne dokaže da je istina ono što navodi Mladenović, pa se pokrene postupak, ili ne odgovara neko ko ga je oklevetao, ni ja neću biti načisto šta je to.“ Prema Mladenovićevom mišljenju, ima još poštenih policajaca, a on posebno ističe Jovicu Stanišića, načelnika Službe državne bezbednosti i Mihalja Kertesa, nekada zamenika saveznog ministra za unutrašnje poslove, danas načelnika Uprave carina. Inspektor Mladenović je u prvo vreme pokušavao da „proda“ i priču o tome kako ga prozvani do sada nisu likvidirali „jer ne znaju ko stoji iza njega“. Mislili su, tobože, da ga čuva vojna bezbednost, zato što su ga jednog dana na posao, kada se nalazio na Kosovu, dovezla vojna kola. Onda je promenio ploču, pa sada kaže da mu je glavu spasla samo odlična saradnja sa podzemljem: „Da nisam u sinhronizaciji sa određenim ljudima iz podzemlja, bio bih odavno mrtav. Ovako, preko tih kontakata, u svakom trenutku znam šta Šćekić i Badža smeraju. Na primer, Slaviša Šćekić je u Zemun Polju izjavio u izvesnom krugu ljudi da će ići do kraja – dok me ne smaknu, te da je za dva meseca zaradio dvadeset miliona maraka, što je sve snimljeno.“ I tako, podzemlje javlja Mladenoviću ono što policija priča, a uz to još i sve snima. Naravno, sasvim je moguće da neki ljudi iz podzemlja mogu u svojim lokalima da instaliraju prislušne uređaje,
ali za to im je, ipak, potrebno nečije odobrenje. Kako je ubrzo posle Mladenovićevih izjava „javio“ „Balkan ekspres“, Badžin i Sokolovićev pad ne bi trebalo da predstavljaju iznenađenje. Na njihovo mesto, ne sasvim bez smisla za realne prognoze, ovaj list postavlja Rođu Ðorđevića i Radeta Markovića. Poslednji, inače bivši načelnik SUP Beograd, koga je, kažu, lično Badža smenio, već poziva svoje bivše kolege sa kojima će obrazovati kabinet. Stojičić bi, prema ovoj priči, bio „kažnjen“ mestom dekana na Policijskoj akademiji, a Sokolović će na zasluženi odmor u ambasadore. Kažu da se ni Mladenović neće požaliti na novu policijsku kombinatoriku. Tako bi vuci bili siti, a policajci na broju. Ali, šta ako je Mladenović zaista iznosio istinite podatke?
KRIMINALIZACIJA POLITIKE, POLITIZACIJA KRIMINALA Na VIII kongresu UN o sprečavanju kriminala i postupku sa prestupnicima (Havana, avgust – septembar 1990) članovi delegacija Belorusije i Ukrajine su upozorili stručnjake na katastrofu koja se nadnela nad te države nekadašnjeg SSSR. Kriminal i siva ekonomija u nekim širim, više sociopatološkim iskazivanjima, razjedali su društveno i državotvorno tkivo. Država je bila nemoćna da se suprotstavi, jer su i njene ustanove urušavane predano, sistematski. Eventualno zaustavljanje opake epidemije bil je samo predmet snoviđenja; nikako ne i osmišljenje, sadržajno obogaćene i uverljive stvarnosti. Nije rečeno izričito, ali se bez napora mogla prepoznati poruka: post-totalitarni svet najlakše izlazi iz zaostalosti u području kriminala i socijalne patologije u celini, uklapajući se više nego uspešno u najsavremenije međunarodne tokove. Drugi deo poruke je bio glasan: iz ruske sredine iz koje je ranije najupornije vršena opstrukcija ideje o međunarodnom krivičnom kodeksu i međunarodnom krivičnom sudstvu, zatraženo je što brže osnivanje stalnog međunarodnog krivičnog suda koji bi rasteretio domaće sudove prevelikog tereta suprotstavljanja onom delu organizovanog kriminala čije su granice, u prenosnom i u faktičkom smislu, bile neodredive; odnosno već tada sasvim izvesno globalno, u svetskim razmerama, određene. Nije bilo osnova da se već tada sa saznajnog stanovišta predvidi budući, sasvim skori razvoj događaja. Ali, naslućivano je da predstojeći potresi ne mogu da budu lokalizovani, da nespremno započeta detotalitarizacija može da ima daleko teže posledice od onih koje su osvedočeni pesimisti više nagoveštavali nego što su ih preciznije predočavali. Uostalom, euforija oko rušenja Berlinskog zida pomutila je razum svima; najviše onima koji su, ako se tako može reći, bili predodređeni da sebi pripišu „uspehe“ oko
prekida ideja o očuvanju interesnih sfera i očajničke nesposobnosti da se prekrati skoro poluvekovni oružani sukob dva moćnika iza zida nazvanog hladni rat. Iznenađujućom žestinom doći će do bitnih promena i unutar međunarodne kriminalne organizacije. Ukrajinska, beloruska, ruska mafija ravnopravno se uključuju u preraspodelu poslova i dobiti, stiču čak i određenu, ne beznačajnu prednost u odnosu, naročito na organizacije u Evropi, ali i izvan tih okvira. Među moćne sicilijanske, napuljske, severnoitalijanske, korzikanske porodice umešali su se i nepoznati gospodari podzemlja sa evropskog istoka. Tome su značajno doprineli: raspad istočno i srednjoevropskog bloka i oružani sukobi na prostorima nekadašnje Jugoslavije, praćeni dalekim odjecima ratova na Kavkazu i Zakavkazju, od čijeg se proširivanja i rasplamsavanja sasvim osnovano strahuje još od 1992. godine. Kada je negde krajem oktobra ili početkom novembra 1993. godine održan sastanak šefova policija u Amsterdamu i Beču, na kome je saopšteno da značajan deo prihoda ruske mafije od droge i prostitucije služi za finansiranje rata u Bosni i Hercegovini, dobijena je konačno jasnija slika o savremenim zbivanjima u svetskom podzemlju. Treba se podsetiti da su danas najunosniji poslovi organizovanog kriminala: pranje novca, ilegalno skladištenje i razni oblici transfera nuklearnog otpada, trgovina oružjem i nedozvoljena proizvodnja i promet droge. Stalno i sve ozbiljnije pogoršanje, uprkos sistematskih mera prevencije koje su sprovođene u skladu sa dogovorima u okviru OUN, podstaklo je i dodatne napore u traženju trajnijih rešenja. Ovo tim pre što su posledice najtežih oblika prestupničkog ponašanja postajale iz dana u dan dalekosežnije i skoro neotklonive. Nedugo pre održavanja redovnog IX kongresa OUN za borbu protiv kriminala i postupak sa prestupnicima (maj 1995. godine u Tunisu), u Napulju je, od 21. do 23. novembra 1994. godine održana svetska ministarska konferencija o transnacionalnom organizovanom kriminalu. Njene poruke su zastrašujuće: zlo koje dolazi s te strane dovodi u pitanje čitav sistem međunarodnih vrednosti i neposredno ugrožava neotuđiva ljudska prava. Još je poraznija saznanja ponudio okrugli sto „Kriminalizacija
politike“, održan 15. i 16. decembra 1994. godine u Parizu. Bilo da je reč o sredinama u neprekinutom, uobičajenom razvoju, ili pak o onima koje su pogođene krizama i ratovima, ruše se tabui doskorašnjih nivelisanja i zaštićenih zona društvenog jezgra. Svemoć kriminalnog ganga nadrasta klasičnu državnu organizaciju. Sprega vojnog establišmenta i krupnog kapitala sa kriminalnom organizacijom odlučujuće deluje na političke tokove i sudbine, na svakodnevicu zemalja različitog stepena razvijenosti i različitih državotvornih opredeljenja i unutrašnjih odnosa (Južna Afrika, Japan, Indija, Kina, Liban itd.). Stanje u Jugoslaviji do 1991. godine je smatrano povoljnim. Kao deo ukupne politike kriminalna politika se u potpunosti priklanjala probirljivom ukusu vlasti i zahtevima koji su s te strane dolazili. Posmatrana kroz broj osuđenih lica i krivičnih dela, u sklopu stalnih statističkih praćenja, masa kriminala je bila manje-više ustaljena: kretala se oko 100.000 osuđenih godišnje. Odstupanja su, kada je do njih i dolazilo, neznatna. Najzastupljeniji je tzv. bagatelni kriminal: više od polovine ukupne mase. Masovno su se javljala i krivična dela protiv bezbednosti javnog saobraćaja, što je i razumljivo. Krvni delikti, tipični za kriminal nasilja, kao i imovinski kriminal uz upotrebu nasilja, spadali su u brojnije grupe, ali ne i među alarmantno učestale. Isto je i sa poslovnim kriminalom (u to vreme sasvim nejasno definisanim kao privredni kriminal), uz karakteristiku da je, po ovim pokazateljima, lična imovina bila manje ugrožena od tzv. društvene (nad kojom nikada nisu ni ustanovljeni pravi svojinski odnosi). Istovremeno, javljala su se sasvim retko dela primanja i davanja mita, mada je korupcija hvatala maha i zadirala u sve pore društva. Beleženi su otkriveni slučajevi i u veoma osetljivim službama kakve su policija, sudstvo, javno tužilaštvo, da bi se onda preko toga neodgovorno prelazilo. Sistem društvenih antivrednosti pretvoren je u sistem priznatih vrednosti. Moralna osuda, koja inače treba da ima veće uticaje od kazne u pravu je sasvim zaboravljena. Obrasci ponašanja na kojima se izgrađuju moralne norme, a oni uvek moraju da dolaze odozgo, da su poduprti velikim ugledom i autoritetom, gotovo bez izuzetaka su bili napravljeni i stalno su se pogoršavali. Granice dozvoljenog i zabranjenog uzajamno su se