Raymond Chandler - Dugi oproštaj

1

2 1 Kad sam prvi put ugledao Terryja Lennoxa sjedio je pijan u Rolls Royceu najnovijeg tipa „Srebrni duh”, pred terasom The Dancers. Čuvar parkirališta koji mu je dovezao automobil držao je vrata otvorena, jer je lijeva noga Terryja Lennoxa još visila vani kao da je zaboravio na nju. Lice mu je bilo mladoliko, ali kosa bijela kao bjelokost. Vidjelo mu se po očima da je mrtav pijan, inače je po svemu ostalome izgledao kao svaki drugi mladić u večernjem odijelu, kao mladić koji je spiskao hrpu para u barovima koji postoje upravo zbog toga i ni zbog čega drugoga. Kraj njega je bila djevojka. Kosa joj je imala čaroban tamnocrveni odsjaj, na usnama lebdio odsutan osmijeh, a ramena su joj bila zaogrnuta takvim krznom plave lisice da je kraj njega Rolls Royce izgledao gotovo kao sasvim običan automobil. Gotovo, ne baš sasvim. Ništa ga ne može sasvim zasjeniti. Čuvar parkirališta je bio uobičajen drugorazredni snagator u bijelom kaputiću na čijoj je prednjoj strani crvenim slovima izvezen naziv lokala. Već mu je bilo svega dosta. – Hej, vi – reče nabrušeno – da li biste skroz uvukli nogu u auto, pa da napokon zatvorim vrata? Ili hoćete da ih sasvim otvorim, pa da ispadnete van? Djevojka ga prostrijeli pogledom koji je trebao proći kroz njega i izviriti bar desetak centimetara iza njegovih leđa. Nije ni trznuo. U The Dancersu nailazite na tipove koji vam sasvim unište iluziju da hrpa novaca može od vas učiniti ličnost. Nizak sportski automobil otvorenog krova dovezao se na parkiralište, iz njega je izišao muškarac koji je na sebi imao karirani pulover, žute hlače i jahaće čizme. Upaljačem s komandne ploče pripalio je dugačku cigaretu i prošao otpuhujući oblake dima i ne osvrnuvši se na Rolls Royce. Vjerojatno ga je smatrao bezveznim. Na podnožju stepenica za terasu zastao je da natakne na oko monokl. Djevojka reče očaravajućim tonom: – Imam izvrsnu ideju, dragi. Zašto ne bismo jednostavno otišli taksijem do tvog stana i uzeli tamo tvoj sportski automobil? Ovakve su noći divne za vožnju uz more do Montecita. Znam tamo neke ljude koji priređuju ples kraj bazena. Bjelokost uljudno odgovori: – Vrlo mi je žao, ali nemam ga više. Bio sam prisiljen da ga prodam. – Po njegovu glasu i izgovoru ne bi se reklo da je popio išta jače od narančina soka. – Prodao, dragi? Kako to misliš? – odmakla se od njega na sjedalu, a njen se glas odmakao još dalje. – Morao sam, tako mislim –– Odgovori on. – Za hranu.

3 – Aha, shvaćam – rekla je. Bila je ledena tako da se ni kuglica sladoleda ne bi otopila na njoj. Čuvar parkirališta je svrstao bjelokosog tamo gdje mu je bio lakše dostižan – u niži platni razred: – Slušaj ti – rekao je – moram maknuti onaj auto odavde. Dakle, vidimo se drugi put, ha? Pustio je vrata da se otvore. Pijanac smjesta kliznu sa sjedala i prizemlji se na pozadinu svojih hlača. Tada sam se ja umiješao. Najlakše nadrapaš kad se miješaš s pijancima. Čak i kad te vole i poznaju, uvijek su spremni da se zalete i razbiju ti zube. Uhvatio sam ga ispod pazuha i uspravio na noge. – Najljepša vam hvala – reče on uljudno. Djevojka kliznu za upravljač: – Uvijek se kad je natreskan ponaša tako prokleto engleski – reče glasom od čistog čelika. – Hvala što se ga prihvatili. – Stavit ću ga otraga na sjedalo – rekoh. – Strašno mi je žao. Već kasnim na jedan sastanak. – Pokrenula je motor i rolls royce počne kliziti. – On je izgubljen slučaj, pas lutalica – dodala je s ledenim osmijehom. – Možda mu vi možete naći dom. Bez krova je – moglo bi se reći. Rolls tada jurnu po prilaznom putu za Bulevar sumraka, zavije nadesno i nestade. Još sam gledao za njim kad se vratio čuvar parkirališta. I još sam držao na nogama čovjeka koji je sad čvrsto spavao. – Dakle, to je način – rekoh bijelom kaputiću. – Naravno – reče on cinično. – Zašto da se gnjavi s pijancem? I to po svim onim zavojima? – Poznajete li ga? – Čuo sam da ga dama zove Terry. Nisam ga viđao u svojoj rupi. Istina, ovdje sam tek dva tjedna. – Hoćete li mi dovesti auto? – rekoh i dadoh mu listić. Kad je dovezao moj olds, već sam imao osjećaj da držim vreću olova. Bijeli kaputić mi pomogne da ga smjestim na prednje sjedalo. Mušterija otvori jedno oko, zahvali nam i opet zaspi. – Ovo je najuljudniji pijanac kojeg sam ikad sreo – rekoh bijelom kaputiću.

4 – Ima ih svakakvih veličina i oblika, i svih vrsta ponašanja – reče. – I svi su protuhe. Čini se da je ovaj nekad imao plastičnu operaciju. – Aha – rekoh, dadoh mu dolar i on mi zahvali. Imao je pravo što se tiče plastične operacije. Moj novi prijatelj imao je desnu stranu lica ukočenu i bjeličastu, izbrazdanu tankim, finim ožiljcima. Duž brazgotina, koža se sjajila. Bilo je to od plastične operacije, i to prilično drastične. – Što ćete s njim? – Odvest ću ga k sebi i otrijezniti dovoljno da mi može reći gdje stanuje. Bijeli kaputić mi se naceri. – Kako hoćete, naivčino. Na vašem mjestu, jednostavno bih ga ostavio u jarku i nastavio put. Takve ispičuture čovjeku priušte puno neprilika, a malo zabave. Ja vam o tome imam svoju filozofiju. U današnjoj situaciji vam je u ringu takva konkurencija da čovjek mora čuvati snagu da bi se mogao izvući iz klinča. Vidim da ste to odlično uspijevali – rekoh. Isprva je izgledao zbunjen, a onda se počeo ljutiti, ali za to sam vrijeme ja već bio u automobilu i kretao. Donekle je bio u pravu, naravno, Terry Lennox mi je priuštio mnogo neprilika. No to je uostalom moj posao. Te sam godine živio u kući na Yucca Aveniji u predjelu Laure–kanjona. Kuća je bila mala, na brdu u slijepoj ulici i do njenih su se ulaznih vrata uspinjale dugačke stepenice od crvenog drveta, a preko puta su bujala eukaliptusova stabla. Bila je namještena i pripadala je ženi koja je otišla na neko vrijeme u Idaho da tamo živi sa svojom obudovjelom kćeri. Stanarina niska, djelomično zato što je vlasnica htjela ostaviti mogućnost da se nakratko vrati, a djelomično i zbog stepenica. Vlasnica je bila već prestara da bi se svaki put kad dođe kući mogla suočiti s tim stepenicama. Nekako sam dovukao pijanca gore po njima. Srčano mi je htio u tome pomoći, samo što su mu noge bile kao od gume i što bi zaspao u najtežim momentima. Otključao sam vrata, dovukao ga unutra, položio na kauč, prekrio pokrivačem i pustio da utone u san. Čitav je sat hrkao kao puh. Onda se odjednom probudio i htio u kupaonicu. Kad se vratio, zagledao se u mene trepćući očima, i želio je znati gdje se to, k vragu, nalazi. Kazao sam mu. Tada je rekao da se zove Terry Lennox i da stanuje u Westwoodu i da ga nitko ne čeka. Glas mu je bio sasvim jasan i govorio je razgovijetno. Reče da bi mu prijala šalica kave. Kad sam mu je donio, pažljivo je srkao, držeći tanjurić ispod šalice. – Kako sam dospio ovamo? – upita, ogledavajući se. – Otkačili ste se kod Dancersa u Rolls Royce. Vaša djevojka vas je odbacila.

5 – Da – reče – nema sumnje da je bila u pravu. – Vi ste Englez? – Živio sam u Engleskoj. Nisam se tamo rodio. Ako mogu, pozvao bih taksi i otišao odavde. – Već vas jedan čeka. Moj. Niz stepenice se spustio sam. Putem do Westwooda nije mnogo govorio, osim što je rekao da sam bio vrlo ljubazan i da mu je žao što mi je bio na smetnji. Vjerojatno je to već govorio vrlo često i mnogim ljudima tako da je bilo gotovo automatski. Njegov je stan bio malen, zagušljiv i bezličan. Kao da se tog popodneva uselio. Na niskom stoliću ispred tvrdog zelenog kauča stajala je poluprazna boca scotcha, otopljen led u zdjelici, tri prazne boce soda-vode, dvije čaše i staklena pepeljara puna opušaka s tragovima ruža i bez njih. U stanu nije bilo ni jedne fotografije ili bilo kakva osobnog predmeta. Tako izgleda hotelska soba iznajmljena za sastanak ili oproštaj, za nekoliko pića i razgovor, za valjanje na brzinu. Stan nije bio ni po čemu nalik na mjesto gdje netko živi Ponudio mi je piće, rekoh mu: Ne, hvala. Nisam sjeo. Kad sam odlazio, opet mi je zahvalio, ali ne tako kao da sam se zbog njega uspeo na planinu, niti tako kao da nisam učinio ništa. Izgledao je nesiguran i kao da mu je nelagodno, ali je bio prokleto uljudan. Stajao je na otvorenim vratima sve dok dizalo nije stiglo i dok nisam kročio u nj. Ako i nije imao ništa drugo, imao je manire. Djevojku nije više ni spomenuo. Isto tako nije spomenuo da je bez posla i bez perspektive i da su mu posljednji dolari otišli s čekom kojim je platio kratkotrajni sjaj visokog društva kod Dancersa, koji ga nije mogao zaštititi od toga da mu poslije momci iz patrolnih kola ne razbiju zube ili da ga ne prijeđe neki gadni taksist i ostavi uz rub ceste. Dok sam se spuštao dizalom, osjetih želju da se vratim i oduzmem mu onu bocu scotcha. No to nije bila moja stvar, a ionako nikad ne vrijedi. Oni uvijek nađu načina da ga se dokopaju, ako ne mogu bez njega. Vozio sam kući grizući usnu. Držim da sam tvrd, ali nešto me dirnulo kod tog momka. Nisam znao što, osim ako je to bila bijela kosa, lice s ožiljcima, jasan glas i uljudnost. Možda je i to dovoljno. Nije bilo nikakva razloga zbog kojeg bih ga ikad ponovno sreo. On je bio zaista izgubljen pas, kao što reče djevojka.

6 2 Vidio sam ga ponovno tjedan dana poslije Dana zahvalnosti. Trgovine Hollywood Boulevarda već su se punile skupim božičnim tričarijama, a dnevne su novine nadale dreku oko toga kako će biti strašno ako božičnu kupnju ne obavite na vrijeme. U svakom će slučaju biti strašno, uvijek je tako. Neka tri bloka od moje kancelarije vidjeh parkirana policijska kola i unutra dva pajkana kako zure u nešto na pločniku kraj izloga. To nešto je bio Terry Lennox – ili, bolje rečeno, ono malo što je ostalo od njega – i to nešto nije bilo nimalo privlačno. Bio je naslonjen na izlog. Morao se na nešto nasloniti. Košulja mu je bila prljava i raskopčana, i virila je ispod kaputića. Nije se brijao četiri ili pet dana. Čini se da je dobio po nosu. Lice mu je bilo tako blijedo da su se dugi, tanki ožiljci jedva nazirali. Oči su mu bile kao rupe u snijegu. Bilo je sasvim očito da su momci u patrolnim kolima spremni da ga ščepaju, zato sam brzo prišao i uhvatio ga za ruku. – Digni se i hodaj! – namjerno sam to rekao oštro. Uz to sam mu namignuo. – Možeš li? Jesi li pun? Ljutiutno me pogledao, a onda se osmjehnuo onim svojim smiješkom napola lica – Bio sam – dahnuo je. – Sada mi se čini da sam malo prazan. – U redu, ali miči noge. Već si napola u ćeliji za pijance. Napregnuo se i hodao puštajući da ga odvedem između znatiželjnika do ruba pločnika gdje je bilo stajalište taksija. Naglo otvorih vrata na jednome. – On ide prvi – reče taksist pokazujući prstom na taksi ispred sebe. Okrenuo se i pogledao Terryja. – Ako bi to uopće moglo – dodao je. – Hitno je. Moj prijatelj je bolestan. – Ahaaa – reče taksist. – Bolje bi bilo da se razboli negdje drugdje. – Pet dolara – rekoh – i hajde nek' se vidi vaš lijepi osmijeh. – Pa, dobro – reče i zatakne časopis s marsovcem na naslovnoj stranici za retrovizor. Prišao sam bliže, držeći otvorena vrata. Uvukao sam Terryja Lennoxa unutra, patrolna su kola već zasjenila stražnje staklo. Sivokos policajac iziđe iz kola i krene prema nama. Obišao sam taksi pošavši mu u susret.

7 – Samo trenutak, drugar. Tko je to tamo? Da li je prljavo obučeni gospodin uistinu vaš bliski prijatelj? – Dovoljno blizak da znam kad mu treba prijatelj. Nije pijan. – Sigurno samo iz financijskih razloga – reče pajkan. Pružio je ruku i ja mu u nju stavih svoju dozvolu. Pogledao je i vratio mi je. – Oho-ho! – reče. – Privatni detektiv skuplja svoje klijente. – Glas mu se promijeni i postade oštar. – Ovo mi je reklo nešto malo o vama, gospodine Marlowe. A što je s njim? – Zove se Terry Lennox. Radi na filmu. – Krasno – sarkastično reče pajkan. Nagnuo se u taksi i zabuljio u Terryja otraga u kutu. – Rekao bih da u posljednje vrijeme ne radi nigdje. Rekao bih da i ne spava pod krovom u posljednje vrijeme. Čak bih rekao da je skitnica i da bi ga možda morali privesti. – Valjda vaš nivo hapšenja nije tako nizak – rekoh. – Bar ne u Hollywoobu. Još je gledao u Terryja. – Čuj, momak, kako se zove tvoj prijatelj? – Philip Marlowe – reče polako Terry. – Stanuje na Yucca Aveniji u Laurel-kanjonu. Policajac izvuče glavu iz prozora. Okrene se i odmahne rukom. – Mogli ste mu to baš upravo reći. – Mogao sam, ali nisam. Zurio je u mene sekundu, dvije. – Popušit ću to ovaj put – reče. – Ali maknite ga s ceste – dodao je i ušao u policijska kola i ona se udalje. Sjedoh u taksi koji nas odveze ta tri bloka do parkirališta da tamo prijeđemo u moj automobil. Pružih vozaču pet dolara. Ružno me pogledavši, on odmahne glavom. – Dajte samo koliko je na taksimetru, jedino ako vam je drago možete zaokružiti na dolar. I ja sam bio na dnu i izvan sebe. U Friscu. Nitko me nije pokupio ni spremio u neki taksi. To vam je grad kamena srca. – San Francisco – rekoh automatski. – Ja ga zovem Frisco – odgovori. – K vragu s tim umanjenicama. Hvala. – Uzeo je dolar i otišao. Odvezli smo se pred lokal gdje ljudi u automobilima jedu hamburgere takva okusa da ih ni pas s maslom ne bi pojeo. Nahranio sam Terryja Lennoxa s nekoliko hamburgera i bocom pive, i

8 odvezao ga kući. Stepenice su mu još zadavale teškoće, ali se on nacerio, zapuhao i ipak se popeo. Sat kasnije bio je obrijan i okupan, i opet je izgledao ljudski. Sjedili smo uz nekoliko sasvim blagih pića. – Imate sreću što ste se sjetili mojeg imena – rekoh. – Potrudio sam se da ga zapamtim – odgovori. – I tražio sam vas u imeniku. Zar sam mogao učiniti manje od toga? – Zašto mi niste telefonirali? Cijelo vrijeme sam tu. Imam i kancelariju. – Zašto da vas opterećujem? – Čini se da nekoga morate opteretiti. I čini se da baš nemate puno prijatelja? – Oh, imam – reče on. – Neku vrstu prijatelja. – Okretao je svoju čašu na stoliću. – Nije lako tražiti pomoć, pogotovu ako si za sve sam kriv. – Pogledao me s umornim smiješkorn – Možda bih ovih dana mogao sasvim prestati s pićem. Svi to kažu. – Za to trebaju gotovo tri godine. – Tri godine! – izusti zaprepašteno. – Obično je tako. To je drukčiji svijet. Treba se naviknuti na bljeđe boje, na tiše zvukove. Treba biti spreman na ponovne padove. Svi ljudi koje dobro poznaješ pomalo su čudni. Većina ti se više uopće ne sviđa, a ti se njima isto tako više ne sviđaš? – To neće biti velika promjena – reče. Okrenuo se i pogledao na sat. – Imam kovčeg vrijedan dvije stotine, pohranjen je na holivudskoj autobusnoj stanici. Kad bih ga mogao dignuti, kupio bih neki jeftiniji, a ovaj bih založio da dobijem dovoljno novaca za autobus do Las Vegasa. Tamo mogu dobiti posao. Ništa nisam odgovorio. Samo sam kimnuo i sjedio pijuckajući svoje piće. – Vjerojatno mislite da mi je to i prije trebalo pasti na pamet – rekao je mirno. – Mislim da se iza svega toga krije nešto što me se ne tiče. Je li taj posao siguran, ili je to samo nada? – Siguran je. Momak kojeg sam u vojsci dobro upoznao, tamo vodi veliki klub – Terrapin Club. On je s jedne strane gangster, naravno kao i svi, ali je s druge strane dobar momak. – Mogu skupiti za vaš autobus i nešto više. Ali radije bih da imate nešto što će potrajati. Bolje telefonirajte tom momku.

9 – Hvala, ali nije potrebno. Randy Starr me neće ostaviti na cjedilu. Nikad nije. A kovčeg mogu založiti za pedeset dolara. Znam to već iz iskustva. – Čujte – rekoh – kažem da imam koliko trebate. Nisam ja baš meka srca, zato uzmite što vam se nudi i budite dobri. Želim vas se riješiti, jer imam zlu slutnju. – Zaista? – reče i pogleda dolje u svoju čašu. Piće je samo srkao. – Samo smo se dvaput sreli i oba ste puta bili sa mnom više nego dobri. Što to slutite? – Osjećam da ću vas sljedeći put zateći u još gorim neprilikama i da vas neću moći izvući iz njih. Ne znam zašto imam takav osjećaj, ali ga imam. Dodirnuo je desnu stranu svog lica lagano vrhovima prstiju. – Vjerojatno zbog ovog izgledam malo čudno. No to je časna rana, zapravo posljedica takve rane. – Nije to. To me uopće ne smeta. Ja sam privatno njuškalo, a vi ste problem koji ne moram rješavati. Ali osjećam problem. Možete to nazvati i slutnjom. Ako želite biti naročito uglađeni, recite da je to moj osjećaj za karaktere. Možda vas ni ona djevojka ispred Dancersa nije ostavila samo zbog toga što ste bili pijani. Možda i ona ima slutnju. Osmjehnuo se lagano i rekao: – Bio sam oženjen njome. Zove se Sylvia Lennox. Oženio sam se radi novca. Ustao sam mršteći se. – Pripremit ću vam kajganu. Trebate jesti. – Čekajte malo, Marlowe. Čudite se što nisam od Sylvije, koja je puna novaca, tražio koju paru kad sam bio na dnu i sasvim na rubu. Jeste li ikad čuli za ponos? – Zlo mi je od vas, Lennox. – Stvarno? Moj ponos je drukčiji. To je ponos čovjeka koji ništa drugo i nema. Žao mi je što vas gnjavim. Otišao sam u kuhinju i priredio kajganu sa slaninom, kavu i toast. Jeli smo u kuhinjskom kutu za jelo. Kuća je bila iz onog doba kad su to svuda imali. Rekoh mu da moram u ured i da ću na povratku podignuti njegov kovčeg. Dao mi je listić. Nešto se boje vratilo u njegovo lice i oči mu nisu bile više onako upale. Prije nego što sam otišao stavio sam bocu viskija na stolić pred kaučem. – Na ovome iskušajte svoj ponos – rekoh. – I telefonirajte u Las Vegas, makar zbog mene.

10 Samo se osmjehnuo i slegnuo ramenima. Silazeći niz stepenice još sam bio bijesan. Nisam znao zbog čega, kao što nisam znao ni zašto bi netko radije crkavao i potucao se po cesti nego da založi svoj kovčeg. Kakva god bila njegova pravila, on ih se dosljedno držao. Kovčeg je oio najčudnija stvar koju sam ikada vidio. Od izbijeljene svinjske kože, kad je bio nov, zacijelo je bio nježne žućkaste boje. Kopče su bile zlatne. Engleski proizvod, i kad biste ga ovdje uopće mogli kupiti stajao bi najmanje osam, a ne dvije stotine. Spustio sam ga pred njega. Pogledao sam bocu na stoliću. Nije je ni dotakao. Bio je trijezan kao ja. Pušio je, ali mu nije baš prijalo. – Telefonirao sam Randyju – reče. – Bio je ljut što mu se prije nisam javio. – Stranac vam je trebao pomoći – rekoh. – Sylvijin poklon? – upitah pokazavši na kovčeg. Zagledao se kroz prozor. – Ne. Dobio sam ga u Engleskoj, davno prije nego što sam je sreo. Doista, vrlo davno. Rado bih ga ostavio kod vas ako mi možete posuditi neki stari. Izvadio sam pet dvadesetica iz lisnice i bacio ih pred njega. – Ja ne trebam zalog. – Nisam uopće tako mislio. Znam da ne vodite zalagaonicu. Jedino ga ne želim sa sobom u Vegas. Osim toga ne trebam toliko novaca. – U redu. Vi držite novac, a ja ću kovčeg. Ali u ovu je kuću lako provaliti. – Nema veze – reče ravnodušno. – To mi ne bi bilo važno. Presvukao se i oko šest smo jeli kod Mussoa. Nismo pili. Uhvatio je autobus koji vozi u Cahuengu, a ja sam se odvezao kući razmišljajući o svemu i svačemu. Njegov je kovčeg bio na krevetu, zatvoren kao što ga je ostavio kad je premjestio svoje stvari u moj laganiji kovčeg. U jednoj je bravi bio zlatni ključ. Zaključao sam prazan kovčeg, zavezao ključ za držak i stavio ga na najgornju policu plakara. Kao da kovčeg nije bio sasvim prazan, ali to nije bila moja stvar. Noć je bila mirna i kuća mi se činila praznijom nego inače. Postavio sam šah i odigrao francusku obranu protiv Steinitza. Tukao me u četrdesetak poteza, ali sam i ja njega na momente oznojio. U devet i pol zazvoni telefon, glas koji sam čuo učinio mi se poznatim. – Je li to gospodin Philip Marlowe? – Da, ovdje Marlowe.

11 – Ovdje Sylvia Lennox, gospodine Marlowe. Prošlog mjeseca smo se samo na trenutak sreli kod The Dancersa. Kasnije sam čula da ste bili tako ljubazni da otpremite Terryja kući. – Da, jesam. – Pretpostavljam da znate kako nisam više udata za nj, ali ipak sam malo zabrinuta zbog njega. Napustio je stan u Westwoodu i čini se da nitko ne zna gdje je. – Primijetio sam koliko se brinete za njega, još onu večer kad smo se sreli. – Čujte, Marlowe! bila sam udata za tog čovjeka. Pijanci mi se baš ne sviđaju? Možda sam tada bila malo bezosjećajna, a možda sam imala važnijeg posla. Vi ste privatni detektiv pa na to gledajte poslovno, ako vam se tako više sviđa. – To više nije potrebno nikako gledati, gospođo Lennox. On je u autobusu koji vozi u Las Vegas. Ima tamo prijatelja koji će mu dati posao. Odjednom se obradovala. – Oh, u Las Vegas? Kako je to romantično od njega. Tamo smo se vjenčali. – Vjerojatno je na to zaboravio – rekoh – inače bi otišao nekamo drugamo. Ulmjesto da spusti slušalicu, ona se nasmija. Bio je to dražestan smijeh? – Jeste li uvijek tako grubi sa svojim klijentima? – Vi niste klijent, gospođo Lennox. – Možda ću biti jednog dana, tko zna? Onda, recimo, jeste li takvi sa svojim prijateljicama? – Isti odgovor. Momak je bio sasvim izgubljen, izbačen iz kolosijeka, gladan, prljav i bez prebijene pare. Mogli ste ga potražiti da ste to smatrali vrijednim svog vremena. Nije tada htio ništa od vas, kao što ni sada od vas ne želi ništa. – O tome – reče hladno – vi uopće ništa ne možete znati. Laku noć. – I spustila je slušalicu. Bila je do daske u pravu, naravno, i ja sam isto tako bio do daske u krivu. Ali nisam osjećao da griješim. Samo sam bio bijesan. Da je zvala pol sata ranije bio bih dovoljno bijesan da slistim tog Steinitza – jedino što je bio mrtav već pedeset godina i što je ta partija već zapisana u knjizi.

12 3 Tri dana prije Božića primio sam ček na sto dolara naslovljen na banku u Las Vegasu. Uz njega je bila i poruka napisana na hotelskom papiru za pisma. Zahvaljuje mi, želi sretan Božić i svu sreću i nada se da ćemo se uskoro opet vidjeti. Iznenađenje je bilo u post scriptumu: „Sylvia i ja imamo drugi medeni mjesec. Ona kaže da joj ne trebate zamjeriti što želi još jednom pokušati. Ostalo sam saznao iz jedne od onih snobovskih vijesti u društvenoj kronici nekih novina. Ne čitam ih često, samo kad mi uzmanjkaju druge stvari koje isto tako ne volim. „Dragi moji, vaš dopisnik sav treperi zbog vijesti da su se Terry i Sylvia Lennox opet pomirili i nalaze se u Las Vegasu. Sylvia je mlađa kći multimilijunaša Harlana Pottera iz San Francisca i, naravno, Pebble Beach. Sada je unajmila Marcela i Jeanne Duhaux da joj cijeli dvorac u Encinu nanovo opreme i dekoriraju, od podruma do krova, prema najnovijem modnom kriku. Možda se, dragi moji, još sjećate da joj je Curt Westerheym, njen predzadnji muž, dao za vjenčani dar kućicu od osamnaest soba. I, što je sad s Curtom, pitate? Doista pitate? U St. Tropezu je. I to, kako sam čuo, zauvijek. S nekom vrlo, vrlo plavokrvnom francuskom groficom i dvoje ljupke dječice. A što Harlan Potter misli o ponovnom vjenčanju svoje kćeri, želite znati? Možemo samo nagađati. Mr. Potter je jedan od onih koji nikada ne daju intervjue. Vidite li, dragi moji, kako čovjek može biti ekskluzivan?” Bacio sam novine u kut i uključio televizor. Poslije bljuvotina iz društvene kronike čak i rvači izgledaju dobro. Ali činjenice su vjerojatno točne, tako bi trebalo biti u društvenoj kronici. Mogao sam zamisliti osamnaestosobnu „kućicu” sasvim u skladu s Potterovim milijunima, da i ne spominjem Duhauxovo uređenje u najmodernijem stilu supfalusnog simbolizma. Ali nisam mogao zamisliti Terryja Lennoxa kako u bermudama dangubi oko jednog od bazena i radiovezom naređuje lakeju da doda još leda u šampanjac i, da malo jače prepeče jarebice. Zašto bih ga uopće zamišljao? Ako želi da bude nekome igračka, što se mene tiče, neka bude. Samo ga više nisam želio vidjeti. Ipak, znao sam da ću ga još vidjeti, ako ni zbog čega drugog, onda zbog tog njegova prokletog kovčega od svinjske kože sa zlatnim kopčama. Jednog kišnog ožujskog popodneva, u pet sati, kročio je u moju otrcanu poslovnicu za rasprodaju pameti. Promijenio se. Nekako stariji, sasvim trijezan, ozbiljan i fantastično smiren. Izgledao je kao čovjek koji je naučio izbjegavati udarcima. Bio je u sivkastom kišnom ogrtaču i rukavicama, bez šešira, a bijela kosa mu je bila svilenkasta kao paperje. – Hajde idemo u neki miran bar da popijemo štogod – rekao je kao da je bio odsutan desetak minuta: – Ako imate vremena, naravno. Nismo se rukovali. Nikada se nismo rukovali. Englezi se ne rukuju toliko kao Amerikanci a on je, iako nije bio Englez, imao podosta njihovih manira.

13 Rekao sam: – Idemo k meni da pokupimo onaj famozan kovčeg. Dojadio mi je. Odmahnuo je glavom. – Bilo bi ljubazno od vas ako biste ga još zadržali. – Zašto? – Tek tako. Smeta li vam? On me veže s vremenom kad još nisam bio beskorisna uš. – Do đavola s tim – rekao sam. – Uostalom, vaša stvar. – Ako se bojite da bi mogao biti ukraden... – I to je vaša stvar. Hajdemo nešto popiti. Otišli smo k „Victoru”. Odvezao me „Jowett Jupiterom” smeđe boje s tankim platnenim krovom pod kojim je bilo mjesta upravo za nas dvojicu. Imao je svijetle kožne presvlake, a metalni su se dijelovi činili srebrnima. Ne marim baš za automobile, ali n ovu stvarčicu su mi malo narasle zazubice. Rekao je da ide st na sat u drugoj. Mjenjač brzina nalazio se nisko, dosezao mi je tek do koljena. – Četiri brzine – rekao je. – Nisu još smislili automatski mjenjač za ovakve. Zapravo, i nije potreban. Može krenuti i vući u trećoj skroz uzbrdo, a u normalnoj vožnji uopće i ne treba mijenjati. – Vjenčani dar? – Samo jedan od onih poklona kad se kaže onako usput „Vidio sam slučajno takvu stvarčicu u izlogu.” Vrlo sam pazen i mažen. – Lijepo – rekoh. – Ako nema i cijena za to. Pogledao me je brzo, a onda opet svrnuo pogled na mokru cestu. Dvostruki brisači su brzo klizili tamo-amo po prednjem staklu. – Cijena? Uvijek ide uz to, stari. Možda mislite da nisam sretan? – Oprostite. Krivo sam se izrazio. – Bogat sam. Tko do đavola hoće da bude i sretan? – U glasu sam mu začuo gorčinu koju nisam poznavao otprije. – A kako je s pićem? – Sve je u najboljem redu, stari moj. Zbog nekog neobično razloga mogu se suzdržati na vrijeme. Ali čovjek nikad ne zn, zar ne. – Možda niste nikad ni bili pravi pijanac. Sjeli smo u kut i naručili dva gimleta.

14 – Ovdje ne znaju raditi gimlet – reče on. – Ono što ovde nazivaju gimlet samo je mješavina soka od limuna, ili limuna gina s malo šećera i gorkog likera. Pravi gimlet – to je naprosto pola gina i pol soka od limete. Pravi gimlet je bolji od martinija. – Nikad se nisam baš zanimao za pića. Što je bilo s Radyjem Starrom? On je od onih koje u mojem dvorištu naziva razbijačima. On se zamišljeno nasloni na naslon stolice. – Mislim da on to i jest. I mislim da su to svi. Ali na njemu se to ne zamjećuje. Mogao bih imenovati nekoliko momaka koji se u Hollywoodu bave istim poslom. To Randyju ne smeta. Nje u Las Vegasu smatraju legalnim poslovnim čovjekom. Potražite ga drugi put kada odete tamo. Mogli biste se zbližiti. – Ne vjerujem baš. Ne sviđaju mi se gangsteri. – To je prazna riječ, Marlowe. Takav nam je ovaj svijt, dobili smo ga nakon dva rata i držimo ga takva kakav jest. Rat i ja i još neki momak smo se jednom našli u nekoj gužvi. Zbog toga smo se nekako zbližili. – Pa zašto niste njega zamolili za pomoć sada kad ste bili u gužvi? On isprazni čašu i da znak konobaru. – Jer on to ne bi mogao odbiti. Konobar donese pune čaše, a ja rekoh: – Ne razumijem te priče. Ako vam taj momak nešto duguje, znate kako mu je. Sada bi vam rado vratio dug. On polako odmahne glavom. – Znam da ste u pravu. Ja sam ga, jasno, zamolio za posao. Ali sam stvarno radio, dok sam morao. Kad bi to bila usluga ili milostinja... ne, to neću. – Ali primit ćete od stranca. Pjogledao me ravno u oći. – Stranac može nastaviti svojim putem kao da ništa nije čuo. Popili smo tri gimleta, ne dvostrukih, i njemu to nije uopće naškodilo. Pravi bi pijanac tek ožednio nakon treće čaše. Pomislih da se možda ipak izvukao. Odvezao me natrag u ured. – Imamo večeru u osam i petnaest – reče. – To si samo milijunaši mogu priuštiti. A to danas zagovaraju samo sluge milijunaša. Doći će mnogo zgodnih ljudi.

15 Od tada je, čini se, navikao da oko pet sati dolazi k meni. Nismo uvijek išli u isti bar, ali najčešće smo odlazili k „Victoru”. Možda ga je nešto o čemu nisam ništa znao vezalo uz to mjesto. Nikad nije previše pio, i on se tome čudio. – Ovo je nešto poput groznice – reče on. – Teško tebi kada te dograbi. A kada prođe, kao da je nikada nisi ni imao. – Ne razumijem zašto momak koji ima sve želi piti s jednim otrcanim privatnim detektivom. – Jeste li vi to skromni? – Ne, samo sam začuđen. Ja sam normalno druželjubiv, ali nas dvojica ne pripadamo istom svijetu. Ne znam ni gdje obično provodite vrijeme, osim u Encinu. A mogao bih pretpostaviti da imate obiteljski život koji vam odgovara. – Nemam ja obiteljskog života. Opet smo pili gimlet. Bar je bio gotovo prazan. Kao i obično, nekoliko pijanaca na visokim stolicama ispred bara, onih što za prvom čašom posežu vrlo oprezno, gledajući si u ruke i trudeći se da ništa ne proliju. – To ne razumijem. A zar bih uopće trebao razumjeti? – Velika produkcija, a nigdje filma, kao što kažu ljudi od filma. Ja mislim da je Sylvia sretna, iako ne baš sa mnom. U našem krugu to i nije naročito važno. Uvijek se možeš zabaviti nečim kad ne moraš raditi ili misliti o tome koliko ta zabava stoji. Nisu to prave stvari, ali to bogataši i ne znaju. Oni se nikada i ne zabave pošteno. Oni nikada ni za čim ne čeznu, osim možda za nečijom tuđom ženom, ali i to je samo željica u usporedbi sa strasnom željom supruge nekog vodoinstalatera za novim zavjesama za dnevnu sobu. Nisam ništa rekao. Pustio sam ga da i dalje vodi loptu. – Uglavnom ubijam vrijeme – reče – a ono se ne da. Malo tenisa, malo golfa, malo plivanja i jahanja, i iznimno zadovoljstvo u promatranju Sylvijinih prijatelja dok se trude da dočekaju ručak a da prije toga ne počnu zalijevati dosadu. – One noći kada ste išli u Las Vegas rekla je da ne voli pijance. Nacerio se i lice mu se iskrivilo. Toliko sam bio navikao na njegovo lice s ožiljcima da sam to primjećivao jedino kad bi promjena izraza istakla ukočenost polovice lica. – Mislila je na one bez para. Za pijance koji imaju novac i ne kažu da su pijanci, oni samo piju. Pa ako i povrate, tu je sobar da to sredi. – Niste trebali ući u to.

16 Ispio je piće jednim gutljajem i ustao. – Moram ići, Marlowe. A usput, i dosađujem vam, a samo bog zna koliko sam tek sam sebi dosadan. – Ne dosađujete mi. Ja sam izvježbani slušač. Prije ili poslije shvatit ću zašto volite da vas drže kao pudlicu. Prstom je lagano dodirnuo svoj ožiljak. Nasmiješio se odsutno. – Trebali biste se čuditi što me ona želi u blizini, a ne što ja želim biti tamo čekajući strpljivo na svilenom jastuku da me pogladi po glavi. – Vi volite satenske jastuke – rekao sam krećući s njim. – Volite svilene plahte, zvonce i slugu koji se pojavljuje sa svojim smjernim osmijehom. – Može biti. Odrastao sam u sirotištu u Salt Lake Cityju. Izašli smo u tmurnu večer i on reče da se želi prošetati. Do bara smo došli mojim autom, a jednom sam bio i dovoljno brz da ja platim račun. Gledao sam ga dok je odlazio. Nestajao je u laganoj izmaglici: svjetlo nekog izloga na trenutak je obasjalo njegovu bijelu kosu. Više mi se sviđao pijan, ili poražen, gladan, pretučen i ponosan. Zar zaista? Možda naprosto volim biti nadmoćan? Način kako je on gledao na život nije bilo lako razumjeti. U mome poslu postoji vrijeme za postavljanje pitanja, a postoji i vrijeme kada čovjeka moraš pustiti da se sam polako kuha, sve dok ne bude gotov! To zna svaki dobar pajkan. To je slično kao u šahu ili boksu. Sa nekim se ljudima moraš boriti gurajući ih iz ravnoteže. Neke trebaš samo udariti, a oni će se sami dotuć. Da sam htio, ispripovijedio bi mi povijest svog života. Ali nikada ga nisam pitao ni to kako je zaradio one ožiljke na licu. Da sam ga pitao, i da mi je on ispričao možda bi to sačuvalo nekoliko života. Možda.

17 4 Posljednji put smo bili u baru u svibnju, i to nešto ranije nego inače, oko četiri sata. Činio mi se umornim i mršavijim, ali je gledao naokolo sa zadovoljnim osmijehom. – Volim barove kad se tek otvore predvečer. Dok je još zrak u njima čist, dok još sve sjaji i dok barmen posljednji put u ogledalu ispituje jesu li mu kravata i kosa u redu. Volim uredno poredane boce iza šanka, svjetlucanje čaša i iščekivanje. Volim promatrati čovjeka dok miješa prvo piće, dok stavlja čašu na podložak i polaže uz to lijepo složen ubrus. Volim polako pijuckati to prvo piće. Prvo mirno piće u mirnome baru predvečer, to je divno. Složio sam se s njim. – Ali piće je poput ljubavi – reče on. – Prvi poljubac je čaroban, drugi prisan, treći rutinski. Poslije toga svlačiš djevojku? – Zar je to loše? – upitao sam. – Vrlo uzbudljivo, ali kao osjećaj prljavo – prljavo u estetskom smislu. Nemam ništa protiv tjelesne ljubavi. Potrebna je i ne mora biti ružna. Ali moraš njome uvijek upravljati. Čitava jedna industrija što vrijedi milijarde ima zadatak da je učini zamamnom, i ona poslije vrati svaku uloženu paru. Pogledao je naokolo i zijevnuo. – Nisam dobro spavao. Ugodno je ovdje. Ali uskoro će se ispuniti, i svi će glasno govoriti i smijati se, i žene će mahati rukama, kreveljiti se i zveckati narukvicama trudeći se da šarmiraju, sve dok, poslije, ne osjetiš lagan, ali neizbježan vonj znoja. – Smirite se – rekoh. – Ljudi su to, znoje se, prljaju se, moraju na zahod. Što ste vi očekivali – zlaćane leptire što lepršaju u ružičastoj izmaglici? Ispio je čašu, okrenuo je i zagledao se u kapljicu koja se kotrljala do ruba čaše a onda zadrhtala i pala. – Ja nju žalim – reče polagano – Ona je apsolutna kučka. Možda je nekako neodređeno i volim. Jednog će me dana trebati i ja ću biti jedini čovjek koji je neće iznevjeriti. Onda ću, vjerojatno, biti izbačen. Ja sam ga samo gledao. – Prodajući sebe, pravite dobar posao – rekoh nakon nekog vremena.

18 – Da, znam. Ja sam slab karakter, nedostaje mi odlučnosti ili ambicije. Dograbio sam prsten od bakra i užasnuo se što nije zlatan. Čovjek poput mene ima u životu jedan veliki trenutak, jedan savršeni zamah na visokom trapezu. A poslije ostatak života provodi pazeći da se s pločnika ne oklizne u slivnik. – O čemu je riječ? – upitao sam, izvadio lulu i počeo je puniti. – Ne znam. Ona se boji. Ona se užasno boji. – Čega? – Ne znam. Mi više ne razgovaramo mnogo. Možda se boji svog oca. Harlan Potter je bešćutni kujin sin. Izvana pun viktorijanskog dostojanstva. Iznutra nemilosrdan kao gestapovac. Sylvia je gad. On to zna i on to mrzi, a ne može spriječiti. Ali on čeka i pazi i ako Sylvia upadne u neki prljavi skandal, on će je raščetvoriti i svaki dio zakopati tisuću milja daleko od drugih komada. – Vi ste njen muž. On podigne praznu čašu i spusti je čvrsto na rub stola. Čaša se razbila uz glasni zveket. Barmen se zagleda u njega ali ne reče ništa. – Ovako, prijatelju. Ovako. Oh, svakako ja sam njen muž. To piše u dokumentima. One tri bijele stepenice i velika zelena ulazna vrata – to sam ja. I mjedena alka kojom treba udariti jedanput dugo i dvaput kratko, a služavka vas uvodi u stodolarsku javnu kuću. Ustao sam i bacio novac na stol. – Govorite prokleto previše – rekoh – i osim toga prokleto mnogo o sebi. Doviđenja. Ozišao sam ostavivši ga iznenađenog i blijedog, koliko sam mogao vidjeti pri onom svjetlu. Nešto je doviknuo za mnom, ali nisam se zaustavio. Deset minuta potom bilo mi je žao. Ali deset minuta potom bio sam na drugome mjestu. On nije više dolazio u moj ured. Nikad više. Pogodio sam ga u ranjivo mjesto. Nisam ga vidio mjesec dana. Ponovno sam ga vidio u ranu zoru, u pet sati ujutro. Uporna zvonjava na vratima natjerala me je da ustanem iz kreveta. Oteturao sam kroz dnevnu sobu i hodnik i otvorio. On je stajao pred vratima. Izgledao je kao da tjedan dana nije spavao. Na sebi je imao tanak ogrtač s podignutim ovratnikom i činilo se da dršće. Tamni pusteni šešir nabio je na oči. U ruci je držao pištolj.

19 5 Pištolj nije uperio u mene. Samo ga je držao u ruci. Bio je to automatski pištolj, srednjega kalibra, strane proizvodnje, očito ni colt, ni savage. Onako blijed, s ožiljcima na licu i podignuta ovratnika, a šeširom nabijenim na oči i s pištoljem – Lennox kao da je sišao s nekog staromodnoga gangsterskog filma. – Odvezite me u Tijuanu da uhvatim avion u deset i petnaest – reče. – Imam pasoš i vizu, i sve je sređeno osim prijevoza. Imam razloge što ne mogu otputovati ni vlakom ni autobusom, ni avionom iz Los Angelesa. Je li pet stotki razumna cijena za to? Stajao sam na pragu. Nisam se pomaknuo da ga propustim unutra. – Pet stotina i pištolj ? – upitao sam. On nekako odsutno pogleda u pištolj. Onda ga spremi u džep. – Mogao bi poslužiti vama kao zaštita – reče. – Ne meni. – Onda uđite. Pomakao sam se u stranu, a on brzo uđe i spusti se u naslonjač. U sobi je bilo mračno, jer je vlasnik stana pustio da mu se pod prozorom pretjerano razraste grmlje. Upalio Sam svjetiljku i uzeo cigaretu. Zapalio sam. Stajao sam zagledan odozgo u njega. Rukom sam raščupao ionako nesređenu kosu. Onda sam nabacio poznati umoran smiješak. – Pa što mi je, do đavola, da spavam u ovako krasno jutro? Deset i petnaest, ha? Pa ima još puno vremena. Hajdemo u kuhinju da nam skuham kavu. – U priličnoj sam neprilici, njuškalo ... To je bilo prvi put da me tako nazvao. Ali bilo je to posve u skladu s njegovim nastupom, odjećom, pištoljem i ostalim. – Dan će biti divan. Lagani povjetarac. Možeš čuti stare eukaliptuse kako se došaptavaju preko ulice. Pričaju o dobrim starim vremenima u Australiji dok su im ispod grana skakutali klokani a koale nosile jedne druge na leđima. Da, i meni se čini da ste u neprilici. Ali o tom ćemo razgovarati tek kad popijemo nekoliko šalica kave. Uvijek sam malo smućen kad se probudim. Da mi najprije porazgovaramo s gospodinom Hugginsom i Youngom. – Čekajte, Marlowe, nije sada vrijeme ... – Ne bojte se, momče. Gospoda su sjajna. Oni za mene proizvode „Huggins & Young Coffee”. To je njihov životni zadatak, njihova radost i njihov ponos. Morat ću se ovih dana pobrinuti da

20 dobiju priznanje koje zaslužuju. Do sada i nisu radili drugo nego zgrtali novac, a ne možeš očekivati da će ih samo to zadovoljiti. Ostaviti ga u sobi i odoh u kuhinju. Pustio sam toplu vodu da teče i uzeo s police posudu za kuhanje kave. Izmjerio sam kave koliko treba i stavio je na filtar. Donju polovicu posude ispunio sam toplom vodom i kafetijeru stavio na plamenik. Gornji sam dio zavrnuo da bi sve bilo u redu. Uskoro je došao za mnom. Naslonio se na dovratnik, a onda pošao k stoliću u kutu i polagano sjeo na stolicu. Još je drhtao. Uzeo sam s police bocu viskija i natočio mu veliku čašu. Znao sam da mu treba velika čaša. Prihvatio ju je objema rukama i prineo usnama. Iskapio je sadržaj čaše, spustio je bučno na stol i umorno se naslonio na naslon stolice. – Gotovo sam se onesvijestio – promuca. – Kao da sam cijeli tjedan bio na nogama. Prošlu noć uopće nisam spavao. Kava tek što nije provrela. Smanjio sam plamen i gledao vodu kako se uzdiže. Zastala je na staklenom dijelu. Otvorio sam plamen dovoljno da se voda uzdigne do ruba, a onda opet brzo smanjio. Umiješao sam kavu i pokrio posudu. Naravnao sam sat da zvoni za tri minute. Vrlo metodičan tip, taj Marlowe. Ništa mu ne smije omesti tehniku kuhanja kave. Ništa, pa ni pištolj u rukama očajnika. Natočih mu još gutljaj pića. – Samo sjedite – rekoh. – Ne govorite ništa. Samo sjedite. Ovaj puta je prinesao čašu ustima jednom rukom. Otišao sam u kupaonicu i na brzinu se umio. Baš kad sam se vratio u kuhinju, sat je zvonjavom označio da je kava skuhana. Ugasio sam plin i položio posudu s kavom na slamnati podmetač na stolu. Zašto zalazim u takve detalje? Zato što je u napetoj atmosferi svaka, i najmanja riječ značajna, svaka kretnja tako važna. Bio je to jedan od onih trenuteka preosjetljivosti, kad za svaki pokret, čak i za one koje čovjek već automatski obavlja tko zna otkada i koji su postali navikom – odjednom treba poseban napor volje. Ništa se tada ne podrazumijeva samo po sebi, ništa. Kava se spustila, zrak je pištao kao i obično, kava je zagrgoljila pa se umirila. Otklopio sam je i poklopac stavio na sudoper, okrenut otvorom nadolje. Natočio sam kavu u šalice. U njegovu sam dodao rakije. – Vama crna, Terry – rekao sam mu i u svoju šalicu dodao kocku šećera i malo slatkoga tučenog vrhnja. To mi sada pada na pamet. Nisam bio svjestan dok sam otvarao hladionik i vadio vrhnje.

21 Sjeo sam nasuprot njemu. On se nije ni pomaknuo. Sjedio je u kutu, naslonjen na zid, nepomičan. Onda iznenada spusti glavu na stol. Zajecao je. Kad sam preko stola posegao u njegov džep i izvukao pištolj, kao da nije to ni zamijetio. Bio je to vrlo lijep mauser 7,65. Pomirisao sam ga. Nije bio upotrebljavan. Otvorio sam magazin. Bio je pun. Ni u cijevi nije bilo ničega. On podigne glavu, ugleda kavu i polagano srkne, ne pogledavši prema meni. – Nisam pucao ni u koga – reče. – Tako je, barem niste nedavno. A mogli ste pištolj i očistiti. Ipak, teško da ste koga ovim ubili. – Sve ću vani kazati – reče. – Samo trenutak – zaustavih ga, iskapih kavu brzo, koliko mi je dopuštala njezina vrelina i ponovno napunih šalicu. – Evo, radi se o ovome – rekoh. – Budite oprezni pričajući. Ako doista hoćete da vas odvezem u Tijuanu, ne smijete mi reći dvije stvari. Prvo ... slušate me? Jedva kimne glavom. Zurio je u zid nad mojom glavom. Tog su jutra njegovi ožiljci bili gotovo sivi. Koža mu je bila mrtvački blijeda, ali ožiljci su se ipak isticali. – Prvo – ponovih polagano – ako ste učinili zločin, ili išta što zakon naziva zločinom, ne smijete mi reći. Drugo, ne smijete mi reći ni to da znate da je učinjen neki zločin. A sve to, naravno, ako hoćete da vas odvezem u Tijuanu. Jasno? On me pogleda. Njegove su me oči gledale, ali su bile kao mrtve. Ispio je kavu. Bio je blijed ali miran. Natočih mu još kave i on je ispi. – Rekao sam vam da sam u neprilici. – Čuo sam. Ne zanima me kakva je to neprilika. Ja imam posao od kojeg živim. Moram štititi svoju radnu dozvolu. –– Mogao bih vas prisiliti pištoljem. Ja se nacerih i gurnuh pištolj preko stola. Pogledao ga je, ali ga nije dodirnuo. – Ne biste mogli držati pištolj uperen u mene sve do Tijuane, Terry. Ni prelazeći granicu, kao ni dok se uspinjete stepenicama u svoj avion. Ja sam čovjek koji ponekad ima posla s pištoljima. Zaboravimo to s pištoljem. Baš bi bilo veselo kad bih ja rekao policiji kako sam se uplašio toliko da sam vas morao slušati. Pretpostavivši, naravno, da postoji išta što bih trebao reći pajkanima.

22 – Čujte – reče on – bit će podne, ili još kasnije, kad će netko zakucati na vrata. Kad ona spava, posluga je ne smije uznemirivati. Ali oko podne, njena će služavka pokucati i ući. A ona neće biti u svojoj sobi. Šutke sam otpio gutljaj kave. – Služavka će vidjeti da je njen krevet nedirnut – nastavio je. – A onda će je potražiti. Podalje, iza glavne zgrade nalazi se velika kuća za goste koja ima posebnu garažu, posebni prilazni put i sve ostalo. Sylvia je tamo provela noć. Služavka će je tražiti i na kraju će je naći tamo. Namrštio sam se. – Moram vam oprezno postavljati pitanja, Terry. A nije li ona mogla provesti noć izvan kuće? – Odjeća joj je razbacana po cijeloj sobi. Ona je nikad ne pospremi. Služavka će tako znati da je ona samo navukla neki ogrtač preko pidžame i tako izišla. Prema tome može biti jedino u gostinskoj kući. – Ne mora baš tako biti – rekao sam. – Jedino u gostinskoj kući! Do đavola, zar vi mislite da oni ne znaju što se događa u gostinskoj kući? To zna sva posluga. – Pustimo sad to – rekoh. Prstom je toliko snažno pritisnuo po zdravom dijelu lica da je povukao crvenu crtu. – I u kući za goste – polako je nastavio govoriti – služavka će naći... – Sylviju mrtvu pijanu, naroljanu, ukočenu, drvenu – rekao sam muklo. – Oh – zamislio se. Dobro se zamislio. – Svakako – dodao je, – tako je. Sylvia nije pijanica. Kada se nalije, onda je to do daske. – I to je kraj priče – rekoh. – Ili tome slično. Ja ću sad malo improvizirati. Posljednji put kad smo zajedno pili, bio sam malo grub prema vama, ako se sjećate? Zdušno ste mi išli na živce. Razmišljajući o tome poslije, zaključio sam da ste se samo pokušavali oteti svojoj slutnji kraja. Kažete da već imate pasoš i vizu. Da bi se dobila viza za Meksiko treba vremena. Ne puštaju svakog unutra. Prema tome, vi se već neko vrijeme spremate za bijeg. I baš me je zanimalo koliko ćete izdržati. – Vjerojatno sam imao neki nejasan osjećaj odgovornosti, kao da moram biti u njezinoj blizini jer bi se moglo dogoditi da me zatreba nekako drukčije, a ne samo kao paravan koji je skriva od njuškanja njenog oca... Da, još usred noći sam vas telefonski zvao. – Tvrdo spavam. Nisam čuo.

23 – Onda sam otišao u saunu. Ostao sam tamo koji sat, priuštio si parno kupanje, plivanje, tuš, masažu i nekoliko telefonskih razgovora. Auto sam ostavio kod La Breia i Fountaina. Odatle sam došao pješice. Nitko nije vidio da sam skrenuo u vašu ulicu. – Ti telefonski razgovori, jesu li imali veze sa mnom? – Nazvao sam Harlana Pottera. Stari je jučer odletio u Pasadenu, službeno. Nije bio kod kuće. Jedva sam ga dobio. Na kraju smo ipak razgovarali. Rekao sam mu da mi je žao, ali odlazim. – Izgovorivši to, pogledao je malo u stranu prema prozoru iznad sudopera i prema ukrasnom grmu što je tamo rastao. – Kako je to primio? – Bilo mu je žao. Zaželio mi je sreću. Pitao me trebam li para – promuklo se nasmijao. – Pare. To su prva četiri slova njegove abecede. Rekao sam mu da ih imam, koliko ih god želim. Zatim sam nazvao Sylvijinu sestru. Opet ista priča. To je bilo to. – Nešto bih vas pitao – rekoh. – Jeste li je u gostinskoj kući ikad ulovili s nekim muškarcem? Odmahnuo je. – Nisam nikad pokušao. Ne bi bilo teško. Uopće ne bi bilo teško. – Kava će se ohladiti. – Ne bih više. – Muškarci, dakle? Ali ipak ste se vratili i opet se oženili. Razumijem, ona je krasan komad, ali ipak. – Rekao sam vam da sam beskičmenjak. Do đavola, zašto sam je ostavio prvi put? Zašto me je uvijek tresnulo kad bih je poslije vidio? Zašto sam se radije valjao po blatu nego da nju molim novaca? Bila je udata pet puta, ne računajući mene. I svaki od njih bi se vratio, kad bi samo maknula prstom. I to ne samo zbog milijuna. – Krasan komad – rekoh. Pogledao sam na sat. – Zašto morate baš u deset i petnaest biti u Tijuani? – U tom avionu uvijek ima mjesta. Nitko iz Los Angelesa neće sa DC–3 ići kroz planine, kad može letjeti s „connie” i stići u sedam sati u Mexico City. Ali „connie” se ne zaustavlja tamo kamo ja želim stići. Ustao sam i naslonio se na sudoper.

24 – Sad ćemo sve zbrojiti i nemojte me prekidati. Jutros ste došli k meni vrlo uzbuđeni i htjeli ste da vas odvezem u Tijuanu kako biste stigli na jutarnji avion. U džepu ste imali pištolj, ali ga niste pokazivali. Rekli ste mi da ste sve podnosili dokle ste mogli, ali da je sinoć puknulo. Zatekli ste ženu mrtvu pijanu i uz nju nekog muškarca. Otišli ste u saunu da biste prekratili vrijeme do jutra, telefonirali ste dvjema osobama koje su joj najbliži rod i njima ispričali što namjeravate. Mene se ne tiče kamo ćete. Imate sve dokumente potrebne za Mexico. Kako ćete ići, to također nije moja stvar. Mi smo prijatelji i ja sam vas, ne razmišljajući mnogo, poslušao. Zašto ne? Ništa mi niste trebali platiti. Imate svoj auto, ali ste previše uzbuđeni da biste vozili. I to je vaša stvar. Osjetljiv ste čovjek, a u ratu ste bili teško ranjeni. Mislim da bih trebao pokupiti vaš auto i spremiti ga u neku garažu. Posegao je rukom u džep i gurnuo preko stola kožnu futrolicu za ključeve. – Kako to zvuči? – Ovisi o tome tko sluša. Nisam još završio. Niste uzeli ništa sa sobom osim odjeće na sebi i nešto novaca koje vam je dao tast? Ostavili ste sve što vam je ona dala, uključujući i dražestan automobilčić, koji ste parkirali kod La Breia i Fountaina. Htjeli ste otići čist koliko je moguće. U redu. Jasno. Idem se obrijati i obući. – Zašto to činite, Marlowe? – Popijte to dok se brijem. Izašao sam ostavivši ga zgurenog u kutu kuhinjske garniture. Još je imao na sebi šešir i lagani ogrtač. Ali izgledao je mnogo življe. Otišao sam u kupaonicu i obrijao se. Vratio sam se u spavaću sobu i upravo si vezao kravatu kad je prišao i stao u dovratnik. – Za svaki slučaj oprao sam šalice – reče. – O svemu sam promislio. Možda bi bilo bolje da pozovete policiju. – Pozovite sami. Ja im nemam što reći. – Zar me doista želite još trpjeti, nakon svega? Naglo sam se okrenuo i oštro ga pogledao. – Prokletstvo! – Gotovo sam zaurlao na njega. – Zar ne možete, za ime božje, pustiti to na miru? – Oprostite, žao mi je. – Svakako, takvim je tipovima uvijek žao, i to uvijek kad je prekasno.

25 Obukao sam se i zaključao stražnja vrata. Kad sam došao u dnevnu sobu, on je spavao u naslonjaču, glava mu je klonula na jednu stranu, lice blijedo, a tijelo omlitavjelo od iscrpljenosti. Sažalio mi se. Kad sam ga uhvatio za rame, budio se polako, kao da prelazi neizmjerne daljine između mjesta gdje je bio i ovoga gdje sam ja. Kad me je pogledao, rekoh: – A kovčeg? Još imam taj bijeli kožnati kovčeg na polici u ormaru. – Prazan je – reče ravnodušno. – I previše je upadljiv. – Bit ćete još upadljiviji bez prtljage. Otišao sam natrag u spavaonicu, popeo se na ljestve i s gornje police izvukao bijeli kovčeg. Ravno nad glavom su mi bila zaklopna tavanska vratašca na stropu, gurnuo sam ih, pružio ruku koliko god sam mogao i odbacio njegov kožni etui za ključeve iza prazne grede, ili što je već tamo bilo. Spustio sam se s kovčegom, obrisao s njega prašinu i strpao u nj neke stvari: dvije pidžame, još nenošene, pastu za zube, rezervnu četkicu za zube, nekoliko jeftinih ručnika, zamotak pamučnih rupčića, tubu kreme za brijanje po petnaest centi i brijaći aparat kakav dobijete besplatno uz kutijicu žileta. Ništa rabljeno, ništa označeno, ništa upadljivo. Uz to sam dodao polalitarsku bocu burbona, još zavijenu u papir. Zaključao sam kovčeg, ostavio ključ u bravi i ponio ga. On je opet spavao. Otvorio sam vrata ne probudivši ga, odnio kovčeg u garažu i stavio ga u automobil, iza prednjeg sjedala. Izvezao sam auto, zaključao garažu i vratio se gore da ga probudim. Sve sam pozaključao i krenuli smo. Vozio sam brzo, ali ne toliko da navučem pratnju. Putem smo jedva progovorili koju riječ. Nismo se nigdje zaustavljali da jedemo. Nije bilo vremena. Na granici nam nisu rekli ništa. Na vjetrovitoj ravnici gdje se nalazi uzletište Tijuana zaustavio sam auto pred upravnom zgradom i sjedio u njima dok je Terry kupovao kartu. Propeleri DC–3 su se okretali polako, tek toliko da se zagriju. Dugajlija u sivoj pilotskoj uniformi brbljao je nedaleko od aviona s grupicom od četvoro ljudi. Jedan od njih je bio visok oko metar i osamdeset i imao je futrolu za revolver za pojasom. Kraj njega je bila djevojka u hlačama, pa omanji muškarac srednjih godina i sjedokosa žena, tako ogromna da je tip uz nju djelovao kao pilence. Tu su još stajala tri ili četiri obavezna Meksikanca. To bi bili putnici. Stepenice su bile već uz vrata, ali se nikome nije žurilo unutra. Zatim je na stepenice došao meksički stjuard i pričekao. Zvučnika nije bilo. Meksikanci su ušli u avion, a pilot je i dalje brbljao s Amerikancima. Nedaleko od mene bio je parkiran veliki „packard”. Izišao sam i bacio pogled na vozačku dozvolu. Možda će me jednom nešto naučiti da gledam samo svoja posla i ne zabadam nos u tuđa. Kad sam izvukao glavu iz „packarda” zamijetio sam kako ona visoka žena zuri prema meni.

26 Zatim je po prašnom tlu prišao Terry. – Sređeno – reče. – Ovdje ćemo se oprostiti. Pružio je ruku. Stresao sam je. Sad je izgledao kao da je dobro, samo umoran kao pas. Podigao sam kožnati kovčeg iz auta i spustio ga na pjeskovito tlo. On ga ljutite pogleda. – Rekao sam vam da ga neću – obrecnuo se. – Terry, unutra je prikladna bočica pića. I neke pidžame i drugo. Sve neoznačeno. Ako ga ne želite, dajte ga u garderobu. Ili ga bacite. – Imam razloga – tvrdoglavo reče. – Ja također. Odjednom se osmjehnuo. Podigao je kovčeg i slobodnom rukom stisnuo moju. – U redu, drugar. Vi naređujete. I zapamtite, ako pođe po zlu, vi ste čisti. Ništa mi ne dugujete. Zajedno smo nešto popili i sprijateljili se, i previše razgovarali o meni. Ostavio sam pet stotki u vašoj posudi za kavu. Ne ljutite se. – Bilo bi mi draže da niste. – Nikad neću potrošiti ni pola od onoga što imam. – Sretno, Terry! Amerikanci su se popeli stepenicama u avion. Zdepast muškarac, široka tamnog lica iziđe iz poslovnice, mahne rukom i pokaže na Terryja. – Hajde u avion! – rekoh. – Znam da je vi niste ubili. Zato sam ovdje. Trgnuo se. Cijelo tijelo mu se napelo. Polako je krenuo, a onda pogledao unatrag prema meni. – Žao mi je – reče mirno. – Možda ste u zabuni. Sada ću polako krenuti prema avionu. Imat ćete dovoljno vremena da me zaustavite. Otišao je. Gledao sam za njim. Muškarac na pragu aerodromske zgrade je čekao, ne baš nestrpljivo. Meksikanci su rijetko kad nestrpljivi. Pogladio je kožnati kovčeg i nacerio se Terryju. Zatim se odmaknuo i Terry je ušao. Nakon nekog je vremena izišao kroz vrata na drugoj strani, tamo gdje su obično carinici kad se ulazi unutra. Još je hodao polako prašnim tlom prema stepenicama. Tamo se zaustavio i pogledao prema meni. Nije mahnuo. Nisam ni ja njemu Onda je ušao u avion i stepenice su maknuli.

27 Sjeo sam u „olds”, pokrenuo ga, pošao unatrag, zaokrenuo i odvezao se preko parkirališta. Ona velika ženska i malešni muškarac još su stajali na uzletištu. Žena je mahala maramom. Avion se kotrljao prema kraju uzletišta, uzdižući prašinu. Na drugom se kraju okrenuo i motori su zagrmjeli zaglušnom tutnjavom. Jurnuo je naprijed povećavajući brzinu. Za njim su se Uzdizali oblaci prašine. A onda se avion uzdigao u zrak. Gledao sam kako polako leti vjetrovitim zrakom i nestaje na otvorenom plavetnilu neba prema jugozapadu. Krenuo sam natrag. Na granici me nitko nije ni pogledao, kao da im moje lice ne znači ništa više od kazaljki na satu.

28 6 Put iz Tijuane se vuče, to je jedna od najdužih vožnji u državi. Tijuana nije ništa, tamo te samo muzu. Klinac koji ti se zalijepi za auto, gleda te velikim molećivim očima i kaže: „Gospodine, molim, boga radi”, taj će ti u nastavku pokušati prodati svoju sestru. Tijuana nije Meksiko. Nijedno pogranično mjesto nije ništa drugo doli pogranično mjesto, kao što luka nije ništa drugo nego luka. San Diego? Jedna od najljepših luka na svijetu, a u njemu nema ništa osim mornarice i nekoliko ribarskih brodica. Put na sjever je jednoličan kao svirka vergla. Voziš se kroz mjesto, nizbrdo, uz plažu, kroz mjesto, nizbrdo, uz plažu... Oko dva sam stigao kući, čekali su me u tamnom „sedanu” bez policijskih oznaka, bez signalne svjetiljke, samo sa dvostrukom antenom koju nemaju samo policijski automobili. Stigao sam do polovice stepenica kad su izišli iz automobila i zazvali me, uobičajena dvojica u uobičajenim odijelima i s uobičajenom hladnom sporošću, kao da cijeli svijet tiho i ponizno čeka da kažu što žele. – Marlowe? Htjeli bismo govoriti s vama. Zabljesnuo je značkom. Koliko sam uspio vidjeti, mogao je biti i iz ekipe za deratizaciju. Bio je sivoplav i ljigav. Njegov je kolega bio visok, zgodan, uredan, u njemu se osjećala proračunata zloća, tip školovanoga gada. Dakvi imaju strpljive i pažljive oči, hladne i prezirne oči policajca. Dobiju ih na paradama u policijskoj školi. – Narednik Green, Odjel za umorstva. Ovo je detektiv Dayton. Pošao sam dalje uza stepenice i otključao vrata. Policijskim beštijama ne pružaš ruku. To bi bilo previše intimno. Sjeli su u dnevnoj sobi. Otvorih prozore, zapirka vjetrić. Green je počeo. – Terry Lennox. Poznajete li ga? – Ponekad smo zajedno nešto popili. Živi u Encinu, oženio se novcem. Nikad nisam bio tamo gdje živi. – Ponekad – reče Green. – Koliko puta je to bilo? – Ponekad, to nije točno određeno. Tako i mislim. Možda jedanput na tjedan, a možda jedanput u dva mjeseca. – Poznajete li mu ženu? – Vidio sam je jednom, na brzinu, prije no što su se vjenčali.

29 – Kad i gdje ste ga posljednji put vidjeli? Uzeo sam sa stolića lulu i punio je. Green se nagnuo sasvim prema meni. Visoki je tip sjedio podalje, držeći kemijsku olovku nad notesom s crvenim rubom. – Sad bih ja trebao reći: „Zbog čega to?”, a vas dvojica odvratiti: „Mi smo tu da pitamo.” – Odgovarajte dakle. Pripalio sam lulu. Duhan je bio previše vlažan. Potrošio sam tri šibice da ga zapalim kako treba. – Imam ja vremena – reče Green – ali sam ga već prilično potrošio čekajući vas. Zato ubrzajte. Znamo tko ste. I vi znate da nismo amo došli da se češkamo po tabanima. – Samo razmišljam – rekoh. – Najčešće smo bili kod „Victora”, a bili smo nešto rjeđe i u „Zelenoj svjetiljki” i u „Biku i medvjedu”. To je onaj lokal na kraju ulice koji se trudi da bude nalik na nekakvu englesku gostionicu ... – Ne zavlači. – Tko je mrtav? – upitah. Tada je progovorio detektiv Dayton. Glas mu je bio snažan i pun, glas koji ne dopušta izmotavanja.– Samo vi odgovarajte, Marlowe. Istražujemo po službenoj dužnosti. To je sve što smijete znati. Možda sam bio umoran i zasićen. Možda sam se osjećao malo naknvo. Tog bih tipa mogao zamrziti na prvi pogled. Dovoljno bi bilo da ga vidim u drugom kutu nekog lokala pa da mu poželim razbiti zube. – Ne kenjaj, pričalo! – rekoh. – Čuvaj te zviždarije za maloljetnike. A i njih bi nasmijala ta priča za konjoslave. Green se zacerekao. Daytonovo je lice ostalo nepromijenjeno, ali je ipak djelovao deset godina stariji i dvadeset godina ružniji. Dah mu je postao piskutav dok je udisao kroz nos. – Položio je sudački ispit – reče Green. – S Daytonom se ne možeš zezati. Polako sam ustao i prišao polici s knjigama. Uzeo sam uvezani primjerak Kalifornijskoga kaznenog zakona. Pružih ga Daytonu. – Budite ljubazni pa mi nađite član u kojem piše da ja moram odgovarati na pitanja. Džao se napeto. On će me udariti, to smo obojica znali. Čeka pravi trenutak. To znači da ne očekuje da će mu Green priskočiti u pomoć ako krene po zlu.

30 On reče: – Svaki građanin mora surađivati s policijom. Na sve načine, pa i fizičkom akcijom, i tako da odgovarala pitanja koja policija smatra potrebnima da ih postavlja. – Dok je to govorio, glas mu je bio snažan, jasan i gladak! – U pravu ne postoje takve dužnosti. Nitko ne treba ništa govoriti policiji, nikada i nigdje. – Začepite već jednom! – reče Green nestrpljivo. – Hvatate krivine, to znate i sami. Sjednite! Lennoxovu su ženu našli umorenu. U nekoj gostinskoj kući, tamo kod njih u Encinu. Lennox je zbrisao. Nigdje ga ne možemo naći. Tražimo sumnjivca. Jeste li sad zadovoljni? Bacio sam knjigu na stolicu i otišao do kauča nasuprot Greenu koji je sjedio za stolom. – I zašto ste onda došli k meni? – upitah. – Ja nisam nikad bio ni blizu te kuće. Već sam vam to rekao. Green mi se mirno cerio. Dayton se i ne pomakne na stolici. Proždirao me očima. – Zato što je u posljednja dvadeset i četiri sata zapisao u notes vaš telefonski broj – reče Green. – Iz rokovnika je istrgnut list s jučerašnjim datumom, ali se na današnjem vidi otisak. Ne znamo kad vam je telefonirao. Ne znamo kamo je otišao, zašto i kada. I zato vas moramo pitati, jasno? – Zašto baš u gostinskoj kući? – upitao sam i ne očekujući odgovor. Ipak je odgovorio. Rekao je, pocrvenjevši: – Čini se da je često bila tamo. Noću. Imala je posjetioce. Posluga je vidjela kroz krošnje kad bi se pojavljivalo svjetlo. Automobili su dolazili i odlazili, nekad kasno, nekad vrlo kasno. Što je previše, previše je. Ne zavaravajmo se. Lennox je taj, pravi. Otišao je tamo oko ponoći. Sluga ga je slučajno vidio. Vratio se sam, za dvadesetak minuta. Zatim nije bilo ništa. Svjetla su ostala upaljena. Ujutro Lennoxa nema. Sluga odlazi u gostinsku kuću. Dama leži na krevetu, gola kao morska vila i da znate, on joj nije prepoznao lice. Zapravo, lica nije više ni imala. Bilo je smrskano u komadiće brončanim kipom majmuna. – To Terry Lennox ne bi učinio – rekoh. – Svakako, varala ga je. Stara priča. Oduvijek ga je varala. Rastali su se pa opet vjenčali. Sigurno se nije usrećio, ali zašto bi sad odjednom podivljao zbog toga? – Tko bi znao! – strpljivo reče Green. – Stalno se događaju takve stvari. I muškarcima i ženama. Jednom progutaš, drugi put progutaš i uvijek gutaš. A onda, odjednom, više ne možeš. Vjerojatno i ne znaš zašto i zbog čega, podivljaš baš u tom trenutku. Ali podivljaš i netko je mrtav. Zato mi imamo posla. Zato ispitujemo. I zato se prestanite zezati, inače vas vodimo sa sobom. – Neće on ništa reći, naredniče – otrovno reče Dayton. – Proučava pravničku knjigu. Kao i većina takvih koji prelistaju neku knjigu sa zakonima, misli da je u njoj pravo.

31 – Samo vi bilježite – reče mu Green. – I ne pametujte. Ako ste za nešto, pokažite to u policiji. – Idite do đavola, narednice, ako smijem tako reći s obzirom na poštovanje vašeg čina. – Hajde pomlatite se – rekoh Greenu. – Prihvatit ću ga kad padne. Dayton pažljivo odloži notes i olovku, ustade, sjajnih očiju. Priđe i stane preda mene. – Diži se, pametnjakoviću! Zbog toga što sam studirao, ipak ne moram baš trpjeti zvizdarije takva šmokljana. Htio sam ustati. Nisam još čvrsto stajao kad me je odalamio. Zahvatio me glatkim udarcem ljevice i onesposobio me. Zazvonilo je, ali su zvona bila u mojoj glavi. Sjeo sam, srušivši se i zatresao glavom. Dayton je još stajao preda mnom. Sada se osmjehivao. – Pokušajmo još jedanput – reče. – Niste bili spremni. Baš nije bilo fer. Pogledah Greena. Promatrao je svoj prst kao da mu je oštećena kožica. Ni sam se maknuo ni otvarao usta, čekao sam da se osvrne da bih ustao, Dayton bi me još jedanput odalamio. I ovako me može odalamiti. Ali ako bih ustao i on me udario, bilo bi svašta, jer sam vidio po udarcima da on zna samo boksati. Ciljao je na prava mjesta, ali bi morao mnogo ciljati da mene baci na tlo. Green reče gotovo odsutno: – Dobro je, drugar. Dobio je što je htio. Zatim je pogledao gore i ljubazno rekao: – Pokušajmo još jedanput, Marlowe. Kad ste posljednji put vidjeli Terryja Lennoxa, gdje i zašto, o čemu ste razgovarali, i odakle ste sada došli. Može ... ili ne može? Dayton je stajao raskoračenih nogu u očima mu svijetlio blag i nježan sjaj. – A što je s drugim? – upitah ne osvrćući se na njega. – Kojim drugim? – U gostinskoj kući, dragi moj. Bila je gola. Ne tvrdite valjda da je tamo mazila samu sebe. – On će doći na red poslije... kad uhvatimo muža. – Odlično. Ako vam se bude dalo kad ćete već imati krivca. – Ako ne progovorite, idete s nama, Marlowe. – Kao materijalni svjedok?

32 – Do đavola s materijalnim svjedokom! Kao suučesnik. Osumnjičen za pomaganje bijega nakon umorstva. Mislim da ste vi odvezli momka nekamo. I to mi je dovoljno. Šef je ovih dana nabrušen. On zna pravila, ali je rastresen. To bi za vas loše završilo. Ovako ili onako, dobit ćemo vašu izjavu. Što ćemo je teže dobiti, više ćemo se potruditi da je dobijemo. – Sve je to za njega trla baba lan... – reče Dayton. – On čita pravne knjige. – Uvijek je to trla baba lan – reče Green mirno. – Ali uvijek djeluje. Hajde, Marlowe! Nemojte da trošim riječi. – U redu – rekoh. – Uzalud vam je. Terry Lennox mi je bio prijatelj. Držim do njega prilično. Toliko da ne bih htio uprljati prijateljstvo samo zato što mi pajkan kaže neka ga izdam. Imate dokaze protiv njega, možda ih imate i više nego što ste mi rekli. Motiv, mogućnosti i činjenicu da je zbrisao. Motiv je stara stvar, već davno neutralizirana, gotovo dio njihove pogodbe. Ne volim baš takve pogodbe, ali momak je onako – pomalo slab i vrlo osjetljiv. Sve ostalo ne znači ništa, osim da ju je vidio mrtvu i da je zaključio kako će on za vas biti prava lovina. Na raspravi, ako me pozovu, morat ću odgovarati na pitanja. Vama ne moram. Vidim da ste vi, Green, ljubazan momak. A vidim i to da je vaš kolega opet jedan od onih prokletih iskompleksiranih snagatora sa značkom. Ako me uistinu želite uvaliti u gužvu, dopustite mu da me odalami. Razbit ću ga. Green je ustao i pogledao me zamišljeno. Dayton se ne pomakne. Jedanput mu je bilo dovoljno. Sad će se neko vrijeme napuhavati s tim. – Telefonirat ću – reče Green. – I znam što ću čuti. Vi ste pekmezasta budala, Marlowe. Obična raspekmežena budala. Do đavola, maknite mi se s puta! – posljednje je riječi uputio Daytonu. Dayton se okrene i uzme bilježnicu sa stola. Green priđe telefonu i polako podigne slušalicu, ružno mu se lice namrštilo. Tako je to s policajcima. Upravo stigneš do toga da ih sasvim zamrziš, a onda naletiš na jednoga koji je sasvim čovječan. Šef je rekao da me dovedu, i to brzo. Namakli su mi lisice. Nisu pretražili stan, i to mi se činilo nemarnošću, propustom. Vjerojatno su pomislili da sam preiskusan da bih išta opasno držao u stanu. Pogriješili su. Detaljna premetačina bi otkrila ključeve automobila. A kad bi našli automobil bilo bi im prije ili poslije jasno da smo Lennox i ja bili zajedno. Zapravo, ispalo je tako da to uopće nije bilo važno. Naime, auto nisu našli nikad. Netko ga je noću ukrao i najvjerojatnije odvezao u El Paso, opremio novim ključevima, sredio papire i sigurno prodao u Mexico Cityju. Uobičajen postupak. Lova se obično vraća natrag u obliku heroina. Lupeži tako njeguju dobrosusjedske odnose.

33 7 Te je godine šef Odjela za umorstvo bio kapetan Gregorius, jedan od onih policajaca kakvih je sve manje, ali čija vrsta nikako da izumre, takvi rješavaju zločine zasljepljujućim svjetlom, gumenim pendrekom, nogom u bubrege, koljenom u prepone, šakama u pleksus i udarcima po križima. Šest mjeseci poslije slučaja Terryja Lennoxa bio je pred velikom porotom optužen zbog krivokletstva u nekoj istrazi, otpustili su ga bez istraživanja, a poslije ga je na njegovu rancu u Wyomingu do smrti izgazio jedan veliki ždrijebac. Sada sam mu ja upao u ralje. Sjedio je za svojim pisaćim stolom, bez sakoa i rukava košulje zavrnutih gotovo do ramena. Bio je ćelav kao jaje, s naslagama sala oko struka kao i u svih mišićavih tipova kad zađu u srednje godine. Oči je imao riblje, vodenastosive. Veliki mu je nos bio išaran crvenim žilicama. Ispijao je kavu nimalo tiho. Kratke, snažne ruke obrasle su mu sivim dlakama. Iz ušiju mu je stršao čitav žbun sivih dlačica. Prekopavao je nešto po stolu gledajući u Greena. Green reče: – Od njega smo izvukli samo to da neće ništa reći. Onaj telefonski broj nas je uputio k njemu. Dovezao se odnekale s autom, ali ne kaže odakle. Prilično dobro poznaje Lennoxa ali neće reći kad ga je posljednji put vidio. – Misli da je strašna fora – reče Gregorius ravnodušno. – Sredit ćemo to – rekao je kao da mu je to sasvim svejedno. Vjerojatno je i bilo tako. Nitko za njega nije bio strašna fora. – Radi se o tome da tužilac već njuši novinske naslove. Nimalo čudno kad uzmemo u obzir tko je stari te ženske. Najbolje će biti da mu dovedemo tog tipa. Pogledao je u mene kao da sam opušak cigarete ili prazna stolica. Samo nešto što se nalazi u smjeru njegova pogleda, nešto što ga uopće ne zanima. Dayton reče: – Sasvim je jasno da je pokušao stvoriti situaciju u kojoj poslije može odbiti da odgovara. Citirao nam je zakone i provocirao me da ga udesim. Gregorius ga je gledao hladno. – Tko mu je skinuo lisice? Green reče da je on to učinio. – Stavite mu ih opet – reče Gregorius. – Čvrsto. Neka se uspravi. Green mi počne stavljati lisice kad je Gregorius zarežao: – Na leđima. – Green mi ukrsti ruke na leđima. Stolica na kojoj sam sjedio bila je tvrda. – Stisni ih jače – reče Gregorius. – Neka mu se zarezu u meso.

34 Green ih stegne jače. Ruke su mi počele obamirati. Gregorius me napokon pogleda. – A sada govori. Samo brzo. Nisam mu odgovorio. Naslonio se unazad i nacerio. Rukom je polako dohvatio šalicu od kave. Malo se nagnuo naprijed. Šalica je jurnula da me udari, ali sam se izmakao odskočivši sa stolice. Pao sam na rame, prevrnuo se i polako ustao. Ruke su mi sad već sasvim utrnule. Nisam ih uopće osjećao. Samo me je iznad lisica počelo boljeti. Green mi pomože natrag do stolice. Mokra mrlja od kave širila se po naslonu i po stolici, ali je najviše umrljala pod. – Ne voli kavu – reče Gregorius. – Hitar kao zec. Brzo reagira. Dobri refleksi. Nitko ne reče ništa. Gregorius me promatrao ribljim očima. – Ovdje, moj gospodine, detektivska dozvola ne znači ništa više od posjetnice. Zini, da čujemo izjavu, najprije usmenu. Poslije ćemo sve to zapisati. I to lijepo po redu. Sve o tvojem kretanju od, recimo, deset navečer pa do sada. Najozbiljnije mislim, baš sve. Ovaj odjel istražuje umorstvo, a glavni osumnjičeni nedostaje. Ti si povezan s njim. Tip je ulovio ženu u prijevari, zdrobio joj glavu sve do kaše od mesa, kostiju i krvave kose. I to brončanim kipom, kako je to uobičajeno. Nije baš originalan način, ali pouzdan. Ako misliš da će meni svaki prokleti privatni detektiv govoriti što je zakon, na gadan si se put uputio, kolega. Nikakva policija ne može kod nas djelovati po zakonima. Ti nešto znaš, a ja bih to htio znati. Možeš reći da ne znaš, ali neću u to povjerovati. Nisi ni rekao da ne znaš. Ne možeš ti meni ništa sakriti, druškane. Ne bi ti to vrijedilo ni pišljiva boba. Hajde sad, pričaj! – Hoćete li mi skinuti lisice, šefe? – upitah. – Mislim, ako dam izjavu. – Možda. Ne zavlači. – Kad bih vam rekao da u posljednja dvadeset i četiri sata nisam Lennoxa vidio, nisam govorio s njim i nemam pojma gdje bi on mogao biti – da li biste time bili zadovoljni, šefe? – Možda – kad bih u to vjerovao. – A kad bih vam rekao da ga jesam vidio, i to i gdje i kada, ali da nisam imao pojma da li je on nekoga ubio, niti da je uopće učinjen ikakav zločin, i da osim toga nemam pojma gdje bi on sada mogao biti – vi ne biste bili zadovoljni, zar ne? – Ako bi pričao detaljnije, možda bih saslušao. Recimo o tome gdje, kada, kakav je bio, o čemu ste govorili, kamo se uputio. To bi možda već moglo u nešto narasti. – Na vaš način – rekoh – to bi naraslo u to da sam ja sukrivac.

35 Zategli su mu se čeljusni mišići, a oči su mu poprimile boju prljavog leda. – Dakle? – Ne znam – rekoh. – Trebam pravni savjet. Rado bih s vama surađivao. Kako bi bilo da netko iz Okružnog tužilaštva prisustvuje ovome? Nasmijao se kratkim i promuklim smijehom. Naglo je umuknuo! Ustao je polako i obišao stol. Nagnuo se prema meni, opirući se velikom rukom o stol i osmjehnuo se. Zatim me je, ne mijenjajući izraz lica, odalamio šakom sa strane po vratu, kao komadom željeza. Zamah udarca nije bio veći od dvadesetak centimetara. Gotovo mi je otkinuo glavu. U usta mi se popela žuč. Osjetio sam da je pomiješana s krvlju. Oglušio sam, samo su mi zvona tutnjala u glavi. Nagnuo se nad mene, još nasmiješen i lijevom rukom oslonjen na stol. Glas mu je dolazio odnekud iz daljine. – Ponekad sam bio surov, ali sada već starim. Dobit ćeš ti i bolje, ali ne od mene. Imamo mi u mjesnim zatvorima momke koji bi trebali raditi sa stokom. Možda ih ne bismo trebali imati, jer to nisu ljubazni, uglađeni i napudrani boksači kao ovaj tu Dayton. Nemaju ni četvoro djece ni vrt s ružama kao Green. Drukčije se zabavljaju. Svaki na svoj način. Imaš li još takvih smiješnih ideja i što bi još htio reći, ako ti je uopće još stalo do toga da nešto kažeš? – Ne dok imam lisice, šefe. – Boljela me je svaka riječ koju sam izgovorio. Još se jače nagnuo nada me, osjetio sam njegov znoj i smrad po pokvarenosti. Onda se uspravio, vratio za stol i spustio u naslonjač svoju nabijenu stražnjicu. U ruku je uzeo trokut i prešao prstom po jednom njegovu bridu, oprezno kao da je nož. Pogledao je Greena. – Što čekate, narednice? – Nalog. – Green je tu riječ procijedio kao da mu se gadi i sam njezin zvuk. – Zar vam mora sve biti rečeno? Vi ste iskusan čovjek, tako barem piše u kartoteci. Zahtijevam potanku izjavu o svemu što je radio posljednja dvadeset i četiri sata. Možda i dulje, ali za sada neka bude toliko. I to, za svaku minutu želim znati što je bilo. Izjavu neka potpiše pred svjedocima. Želim je imati u roku od dva sata. Onda ga dovedite ovamo, čistog, urednog i bez ikakvih tragova. I još nešto, narednice ... Zastao je i pogledao Greena pogledom od kojeg bi se smrznuo i tek pečeni krumpir. – ... ako budem još kada pristojno ispitivao nekog sumnjivca, nemojte tu stajati i gledati me kao da sam mu otkinuo uho. – Razumijem – reče Green i okrenu se k meni. – Hajdemo! – obrecnu se osorno.

36 Gregorius iskesi zube na mene. Doista bi ih trebao očistiti. – Hajde odlazi druškane! – Razumijem – rekoh pristojno. – Vjerojatno to niste namjeravali, ali učinili ste mi uslugu. Uz astistenciju detektiva Daytona. Riješili ste mi problem, nitko ne izdaje rado prijatelja, ali vama u ruke ne bih predao ni neprijatelja. Vi niste samo gorila, vi ste potpuni nesposobnjaković. Ne znate voditi ni najjednostavniju istragu. Kolebao sam se na oštrici noža i dašak bi me otpuhao na koju stranu hoćete. Ali vi ste me morali zlostavljati, bacati na me kavu i dijeliti svoje udarce, onda kad ne mogu ništa drugo do primiti ih. Od sada nadalje neću vam reći ni koliko je sati. Ne znam zašto je mirno sjedio i pustio me da govorim. Onda zareži – Ti si samo mali pajkanomrzac, druškane. To je sve što si ti, njuškalo, običan mali pajkanomrzac. – Ima mjesta na kojima ne mrze pajkane, šefe. Ali na takvim mjestima vi ne biste bili policajac. I to je progutao. Možda bi progutao i više. Tada je zazvonio telefon na njegovu stolu. Pogledao je u njega i dao znak. Dayton je brzo obišao oko stola i podigao slušalicu. Slušao je, mršteći lijepe obrve. Tiho je rekao: – Samo trenutak, molim. Pružio je slušalicu Gregoriusu – Komesar Allbright, gospodine. Gregorius se namršti. – Da? Što hoće taj gnusni kopilan? – Uzeo je slušalicu, pričekao malo, ugladivši izraz lica. – Ovdje Gregorius, komesare. Slušao je. – Da, on je ovdje u mojoj sobi, komesare. Postavio sam mu nekoliko pitanja. Ne surađuje. Uopće ne želi surađivati... Kako sad to? – Odjednom se namrgodio, lice mu se izbrazdalo tamnim borama. Čelo mu se zacrveni od navale krvi. Ali glas mu se ni za dlaku nije izmijenio. – Ako je to nalog, trebao bih ga primiti preko šefa detektiva, komesare... Jasno, držat ću ga se dok ne bude potvrđen. Jasno ... Ma, ne. Nitko ga nije ni dirnuo ... Razumijem. U redu. Spustio je slušalicu na telefon. Mislim da mu je ruka malo podrhtavala Prešao je očima preko mog lica, a onda pogleda Greena. –Skini te lisice – reče bezbojnim glasom. Green otključa lisice. Protrljao sam ruke, očekujući žmarce od uspostavljanja cirkulacije. – Odvedite ga u okružni zatvor – reče Gregorius polako. – Pod sumnjom za umorstvo. Tužilac nam je oduzeo slučaj. Baš krasan sistem imamo ovdje! Nitko se ne makne. Green je stajao ispred mene, glasno dišući. Gregorius pogleda Daytona. – Što još čekaš, žgoljo? Čekaš sladoled, možda? Dayton se zagrcnuo. – Ništa mi niste naredili, gazda.

37 – Reci mi gospodine, prokletstvo! Gazda sam za narednike i one više od njih. Ne za tebe, gnjido. Za tebe sam gospodin. Van! – Razumijem, gospodine. – Dayton hitro kliznu kroz vrata. Gregorius ustade, priđe prozoru i okrenu leđa sobi. – Hajde kreći! – promrmlja mi Green u uho. – Odvedite ga odavde dok mu nisam razbio njušku – reče Gregorius prozoru. Green ode vratima i otvori ih. Krenuo sam van. Odjednom Gregorius zalaje: – Čekaj! Zatvori vrata! Green ih zatvori i nasloni se na njih leđima. –– Ti, dođi ovamo! – zalajao je Gregorius na mene. Nisam se ni pomaknuo. Stajao sam i gledao ga. Ni Green se nije pomaknuo. Stanka je bila mučna. Onda je Gregorius sasvim polako prešao sobu i postavio se preda me. Gurnuo je svoje velike, snažne ruke u džepove i zanjihao se na petama. Nitko ga neće ni dirnuti – reče ispod glasa, kao da govori sam sa sobom. Oči su mu bile bezizražajne. Usta su mu se grčevito trzala? Onda mi je pljunuo u lice. Odkoračio je i rekao: – To bi bilo sve, hvala. Okrenuo se i otišao natrag prozoru. Green opet otvori vrata. Izišao sam tražeći svoju maramicu.

38 8 Čelija broj tri u Odjelu za ubojstva ima dva uska ležaja, baš kao u vlaku, ali kako odjel nije bio sasvim popunjen imao sam cijelu ćeliju samo za sebe. Na Odjelu za ubojstva s čovjekom sasvim dobro postupaju. Dobiješ dva pokrivača, ni prljava ni čista, kvrgavu strunjaču debelu nekoliko centimetara koju staviš na ukrštene metalne prečke. Tu imaš engleski zahod, umivaonik, papirne ručnike i sivi pješčani sapun. Čelija je čista i ne zaudara na dezinficijense. Poslove obavljaju zatvorenici. Snabdjevanje novim zatvorenicima je stalno i zadovoljavajuće. Zatvorski službenici te osmotre, a oni imaju znalačke oči. Ako nisi psihopat ili pijanac i ako se ne ponašaš na svoju ruku, možeš zadržati cigarete i šibice. Dok nisi zaprimljen, nosiš svoju odjeću, a poslije toga oblačiš zatvoreničko grubo platno, bez kravate, bez pojasa, bez vezica na cipelama. Sjediš na ležaju i čekaš. Tamo i nemaš nikakva drugog posla. U Odjelu za pijance nije tako dobro. Nema ležaja, nema stolica, nema pokrivača, ničega nema. Ležiš na golom betonu. Sjediš na zahodu i povraćaš u vlastito krilo. To je najdublja bijeda. Upoznao sam i to. Iako je još bio dan, na stropu su gorjela svjetla. S unutarnje strane čeličnih vrata ćelije nalazi se čelična mreža koja prekriva izdajnički prozorčić. Svjetlima upravljaju s one strane metalnih vrata. Gase ih u deset uvečer. Nitko ne dođe unutra, nitko ti ništa ne kaže. Možeš biti usred riječi dok čitaš članak u časopisu, bez ikakva zvuka, ikakva škljocanja, bez upozorenja – odjednom mrak. A onda do ljetnog svitanja nemaš što raditi osim da spavaš ako možeš, da pušiš ako imaš što, i da razmišljaš, ako imaš o čemu, a da se zbog toga ne osjećaš gore nego kad ne misliš uopće. U zatvoru čovjek nema ličnosti. On je samo neznatan kotačić u dnevnom redu i nekoliko bilježaka u kartoteci. Nitko ne mari za to da li ga tko voli ili mrzi, kakav je, što je učinio od svojeg života. Nitko se ne kači za njega osim ako sam ne stvara neprilike. Nitko ga ne zlostavlja. Od njega traže jedino da mirno ode u pravu ćeliju i da tamo bude miran. Nema se zbog čega ljutiti ili tući. Čuvari su mirni ljudi, bez mržnje i bez sadizma. Sve one gluparije u kojima čitate o zatvorenicima koji viču i zavijaju, udaraju o rešetke i žlicom vuku po njima, a čuvari onda nahrupe unutra s pendrecima – sve se to odnosi na popravne zavode. Dobar zatvor je jedno od najmirnijih mjesta na svijetu. Mogli biste se noću prošetati nekim zatvorom, pogledati kroz rešetke i vidjeli biste hrpu smeđe odjeće ili obraslu glavu, ili par očiju kako zuri u prazno. Možda biste čuli hrkanje. Ponekad, ali rijetko mogli biste čuti i nečiju noćnu moru. U zatvoru život zastaje, nema cilja ni svrhe. U nekoj biste drugoj ćeliji mogli vidjeti čovjeka koji ne može spavati, a to i ne pokušava. Sjedi na rubu ležaja ništa ne radeći.

39 Gleda te, ili ne gleda. Gledaš ti njega. Ništa ti ne kaže, ni ti njemu ništa ne kažeš. Nema se o čemu govoriti. U kutu, iza bloka ćelija još su jedna željezna vrata koja vode u prostoriju za prepoznavanje. Tu je umjesto jednog od zidova žičana mreža obojena crno. Na stražnjem su zidu označene crte za visinu. Na stropu svjetla. Tamo, u pravilu, ideš jutrom, nešto prije nego što šefu noćne smjene završava radno vrijeme. Staneš pred oznake visine, svjetla su uperena u tebe, a tamo iza žičane mreže nema svjetla. Ali je zato tamo mnogo ljudi, pajkani, detektivi, građani koji su opljačkani, ili napadnuti, ili revolverom istjerani iz auta, ili im je oduzeta sva ušteđevina. Ne vidiš ih i ne čuješ. Čuješ samo glas šefa noćne smjene. I to jasno i glasno. Naređuje ti svaki korak kao da si dresirano pseto. On je umoran, ciničan i nadležan. Režiser je predstave koja igra najdulje u povijesti, ali njega već odavno ne zanima. – U redu, ti. Stani uspravno. Uvuci trbuh. Bradu unutra. Ispravi ramena. Glavu drži ravno. Gledaj ravno naprijed. Okreni se nalijevo. Nadesno. Opet ravno i ispruži ruke. Dlanove gore. Dlanove dolje. Zavrni rukave. Nema vidljivih ožiljaka. Kosa tamnosmeđa, malo siva. Oči smeđe. Visina metar osamdeset i četiri. Težina oko sedamdeset i pet. Ime Philip Marlowe. Zanimanje, privatni detektiv. Vidi, vidi, Marlowe, drago mi je. To je sve. Sljedeći! Drago je i meni, kapetane. Zahvaljujem na svemu. Zaboravio si narediti da otvorim usta. Imam nekoliko lijepih plombi i prvorazrednu porculansku krunu. I u nos si mi zaboravio pogledati. Imam tu unutra dosta ožiljaka za tebe. Operacija nosne pregrade, kakav li je mesar bio taj tip! Tada su mu za to trebala dva sata. Čuo sam da to sada operiraju za dvadesetak minuta. A to sam zaradio u nogometu, kapetane. Krivo sam procijenio trenutak zaustavljanja lopte, za dlaku. I blokirao sam tipu nogu – nakon što je već udario loptu. Jedanaesterac, a sutradan su mi poslije operacije izvlačili iz nosa gotovo toliko, jedanaest metara gaze skorjele od krvi, centimetar po centimetar. Ne pretjerujem, kapetane. Samo vam kažem. Takve male stvari nešto i vrijede. Trećeg dana usred prijepodneva čuvar je otključao vrata moje ćelije. – Tu vam je odvjetnik. Ugasite čik – ne na podu. Odbacih čik u zahod. Odveo me u sobu za posjete. Tamo je, gledajući kroz prozor, stajao visok blijed, tamnokos čovjek. Na stolu se nalazila debela smeđa torba za spise. Okrenuo se. Stajao je čekajući da se zatvore vrata. Onda je sjeo blizu aktovke, s onu stranu hrastova stola, koji – onako prekriven rezotinama – mora da je dospio iz Nojeve arke. I Noa ga je nabavio već rabljenog. Odvjetnik otvori srebrnu dozu za cigarete, položi je pred sebe i pogleda me. – Sjedite, Marlowe. Želite li cigaretu? Zovem se Endicott. Sewell Endicott. Naloženo mi je da vas zastupam, ali to vas neće ništa stajati. Pretpostavljam da biste rado izišli odavde, je li tako? Sjeo sam i uzeo cigaretu. On mi je pripali upaljačem.

40 – Drago mi je da vas vidim opet, Endicott. Sreli smo se već prije, dok ste bili državni tužilac. Kimnuo je. – Ne sjećam se, ali je sasvim moguće. – Osmjehnuo se sasvim malo. – Taj mi položaj nije baš odgovarao. Vjerojatno nemam osobine tigra koje trebaju za to. – Tko vas je uputio? – Nisam ovlašten da vam to kažem. Ako me uzmete za svog branitelja, honorar će mi isplatiti. – Pretpostavljam da to znači da su ga ulovili. Samo je zurio u mene. Povukao sam dim. Bila je to jedna od onih cigareta s filtrom. Imala je okus guste magle procijeđene kroz pamuk. – Ako mislite Lennoxa – reče on – a zasigurno njega mislite, ne, nisu ga ulovili. – Čemu ta tajanstvenost, gospodine Endicott, oko toga tko vas šalje? – Moj nalogodavac želi ostati anoniman. To je njegova privilegija. Primate li me? – Ne znam – rekoh. – Ako Lennoxa nisu ulovili, zašto me onda drže? Nitko me nije ništa pitao, nitko mi nije ni prišao. Namrštio se i pogledao u svoje fine, duge, bijele prste. – Slučaj je preuzeo osobno državni tužilac Springer. Vjerojatno je previše zaposlen da bi vas ispitivao. Ali vi imate pravo na saslušanje. Mogu vas izvući odavde s jamčevinom i pozivanjem na Habeas corpus. Vjerojatno znate te zakone. – Strpali su me pod sumnjom na ubojstvo. Nestrpljivo je slegnuo ramenima. – To je samo koš za sve. Mogli su vas strpati zbog džeparenja ili zbog bilo koje od tuceta drugih optužaba. Vjerojatno smjeraju da vas optuže za pomaganje poslije djela. Vi ste nekamo odvezli Lennoxa, zar ne? Nisam odgovorio. Bacio sam na pod bljutavu cigaretu i zgazio je. Endicott ponovno slegnu ramenima i namršti se. – Računajmo da jeste, tako da lakše možemo razgovarati. Da bi vam dokazali suučesništvo, moraju dokazati namjeru. U ovom bi slučaju to značilo vaše znanje o tome da je zločin učinjen i da je Lennox u bijegu. U svakom je slučaju suučesništva moguće puštanje uz jamčevinu. Vi ste svakako materijalni svjedok. U ovoj državi čovjek ne može biti u zatvoru kao materijalni svjedok, osim ako to ne zahtijeva sud. Iako stručnjaci za paragrafe uvijek mogu naći zakonski način da učine ono što žele.

41 – Aha – rekoh. – Detektiv po imenu Dayton me je mlatnuo. Šef Odjela za umorstva po imenu Gregorius tresnuo je u mene šalicu kave i odalamio me po vratu dovoljno jako da mi zdrobi arteriju – možete vidjeti da je još otečeno – a kad ga je telefonski poziv komesara Allbrighta spriječio da me spremi na otpad, pljunuo mi je u lice. Sasvim ste u pravu, gospodine Endicott. Stručnjaci za paragrafe uvijek naprave što žele. Napadno je pogledao na sat. – Želite li van uz jamčevinu, ili ne želite? – Hvala. Ne želim. Kad nekoga puste uz jamčevinu, uvijek u očima javnosti djeluje napola kriv. Ako se poslije izvuče, znači da ima bistrog odvjetnika. – To je glupo – reče on nestrpljivo. – U redu, glupo je. Ja sam glup. Inače ne bih bio ovdje. Ako ste u kontaktu s Lennoxom, recite mu da se ne brine za mene. Nisam zbog njega ovdje. Ovdje sam zbog sebe. Ne žalim se. To je dio posla. Posao mi je takav da mi ljudi dolaze s neprilikama, S velikim ili malim, ali uvijek s neprilikama koje ne žele dijeliti s policijom. Kud bi oni dospjeli ako bi me svaki snagator s policijskim štitom mogao baciti na tlo i izvrnuti mi crijeva? – Vidim kud smjerate – reče polako. – Ali dopustite da vas malo ispravim. Nisam u vezi s Lennoxom. Jedva ga i poznajem. Kad bih znao gdje je Lennox, ne bih taj podatak mogao zatajiti pred javnim tužiocem. Najviše što bih mogao učiniti bilo bi da ga predam u dogovoreno vrijeme i na određenom mjestu, nakon razgovora s njim. – Nikome drugome ne bi palo na pamet da vas pošalje ovamo da mi pomognete. – Želite li reći da lažem? – Ako se ne varam, vi ste iz Virginije, Endicott. U ovoj zemlji imamo neku vrstu povijesne fiksne ideje o Virginijcima. Smatramo ih cvijetom južnjačkog viteštva i časti. Osmjehnuo se. – Lijepo ste to rekli. Želio bih da je istina. Ali gubimo vrijeme. Da imate imalo razuma, rekli biste policiji da cijelog tjedna niste vidjeli Lennoxa. To ne treba biti istina. Poslije, pod zakletvom uvijek možete ispričati cijelu istinu. Nema zakona po kojem se ne smije lagati policiji. Oni to ionako očekuju. Draže im je ako im lažeš nego kad odbijaš odgovarati. To je direktan izazov njihovu autoritetu. Što mislite da ćete time postići? Nisam odgovorio. Nisam ni znao odgovor. Ustao je, posegnuo za šeširom, zatvorio dozu za cigarete i spremio je u džep. – Morali ste izvoditi veliku igru – reče ledeno. – Zakačiti se za svoja prava, pričati o zakonima. Koliko čovjek može biti naivan, Marlowe? Čovjek kao što ste vi, koji bi trebao znati kako se sa

42 zakonima operira. Zakoni nisu pravda. Oni su vrlo nesavršen mehanizam. Ako pritisneš točno na pravo dugme i ako još imaš i sreće, možda ti se pokaže odgovarajuća pravda. Zakoni su uvijek bili mehanizam i ništa drugo. Sigurni se da ne želite da vam se pomogne. Dakle, odlazim. Možete me pozvati ako se predomislite. – Izdrzat ću još dan ili dva. Ako ulove Terryja neće im biti važno kako je pobjegao. Bit će im važan samo cirkus koji mogu napraviti od procesa. Ubojstvo kćeri Harlana Pottera je udarni materijal za novine širom zemlje. Javni dupolizac kao što je Springer može pomoću toga dokliziti do mjesta državnog tužioca, odatle onda do guvernerova fotelja, a odatle... – zašutio sam ostavivši da nedorečeno lebdi u zraku. Endicott se naceri polaganim, podrugljivim smiješkom. – Čini se da ne znate dovoljno o Harlanu Potteru – reče. – A ako ne ulove Lennoxa, onda pogotovu neće htjeti da znaju kako je pobjegao, gospodine Endicott. Htjeti će jedino da to sve što prije zaborave. – Sve ste lijepo zamislili, zar ne, Marlowe? – Imao sam vremena. O Harlanu Potteru znam samo to da je težak barem sto milijuna dolara i da je vlasnik devet ili deset časopisa i novina. Što je s publicitetom? – Publicitetom? – glas mu se smrznuo izgovarajući to. – Aha. Nitko me nije intervjuirao. Očekivao sam da ću ovime dići veliku buku po novinama. Dobro za posao. Privatni detektiv odlazi radije u zatvor nego da izda prijatelja. Došao je do vrata i okrenuo se držeći rukom kvaku. – – Nasmijavate me, Marlowe. Na neki ste način djetinjasti. Istina, sa sto milijuna može se kupiti velik dio publiciteta. Ali se isto tako može, ako su dobro uloženi, kupiti još veći dio šutnje. Otvorio je vrata i izišao. Onda je došao čuvar i odveo me natrag u ćeliju br. 3 u Odjelu za umorstva. – Čini mi se da nećeš dugo ostati tu kad imaš Endicotta – prijazno je rekao zaključavajući me. Odgovorih mu da se nadam da je u pravu.

43 9 U prvoj noćnoj smjeni čuvar je bio krupan, plavokos, širokih ramena i prijazna osmijeha. Bio je srednjih godina i već je odavno prebolio oboje i samilost i srdžbu. Želio je jedino osam sati mira i što se njega tiče, uvijek je i bilo mirno. Otključao je vrata. – Dobio si društvo. Momak iz tužilaštva. Nema spavanja, ha? – Još je rano za mene. Koliko je sati? – Deset i četrnaest – odgovorio je. Stajao je na pragu gledajući po ćeliji. Jedan je pokrivač bio rasprostrt na donjem ležaju, a drugi složen kao jastuk. U košu za otpatke bilo je nekoliko upotrijebljenih papirnih ručnika, a na rubu umivaonika mali snop toaletnog papira. Zadovoljno je kimnuo. – Imaš li ovdje nešto osobno? – Samo sebe. Vrata ćelije je ostavio otvorena. Išli smo tihim hodnikom do dizala i spustili se u prijemnu kancelariju. Tamo je stajao debeljko u sivom odijelu, oslonjen o stol pušio je lulu od kukuruzovine. Nokti su mu bili prljavi i smrdio je. – Ja sam Spranklin, iz tužilaštva – reče tvrdim glasom. – Treba te gospodin Grenz. – Posegnuo je rukom i iza svog boka izvukao lisice. – Hajde da te izmjerim. Čuvar i službenik prijemne kancelarije slatko se nasmiješe. – Što je Sprank? Bojiš se da te ne tresne u dizalu? – Ne želim nikakvih neprilika – zareži on. – Jednom mi je jedan pobjegao. Namrtvo su me zezali zbog toga. Hajdemo, momče! Službenik gurne pred njega formular i on potpiše širokim zamahom ruke. – Nikad ne dajem nepotrebne šanse – reče. – Čovjek nikada ne zna što se sve može dogoditi u ovom gradu. Jedan je pajkan iz policijskih kola dovodio pijanca krvavih ušiju. Krenuli smo do dizala. – U gužvi si, momče – reče mi Spranklin kad smo ušli u dizalo. – U velikoj gužvi. – Kao da se tome zbog nečega radovao. – U ovom se gradu lako nađeš u grdnoj gužvi. Liftboj je okrenuo glavu i promotrio me. Osmjehnuo sam se. – Ne pokušavaj ništa, momče – reče mi Spranklin strogo, – Jednom sam u jednoga pucao. Pokušao je pobjeći. Zezali su me namrtvo zbog toga.

44 – Uvijek dobijete zbog nečeg, zar ne? Razmislio je. – Da – reče. – Ovako ili onako, uvijek te zezaju. Zeznuti grad, to je. Nema poštovanja. Izišli smo, i kroz dvostruka vrata ušli u tužilaštvo. Signalna je ploča bila mrtva, uključene su bile samo noćne linije. Na stolicama u čekaonici nije bilo nikoga. U samo nekoliko soba gorjelo je svjetlo. Spranklin otvori vrata male osvijetljene sobe u kojoj se nalazio pisaći stol, kartoteka, jedna ili dvije drvene stolice i zdepast čovjek snažne brade i glupih očiju. Lice mu je bilo crveno i upravo je nešto gurao u ladicu svog pisaćeg stola. – Mogli biste pokucati – obrecnuo se na Spranklina. – Oprostite, gospodine Grenz – promumlja Spranklin. – Bavio sam se zatvorenikom. Gurnu me u sobu. – Mogu li mu skinuti lisice, gospodine Grenz? – Ne znam koga ste mu ih đavola uopće stavili – reče Grenz kiselo. Gledao je kako mi Spranklin otključava lisice. Imao je snop ključeva veličine grapefruita i namučio se dok je našao pravu – O kay, sad nestanite – reče Grenz. – Pričekajte vani da ga odvedete natrag. – Upravo mi završava smjena, gospodine Grenz. – Posao ti završava kada ja kažem da završava! Spranklin se zacrveni i provuče svoju debelu stražnjicu kroz vrata. Grenz je gledao za njim divljim pogledom, kad se vrata zatvoriše uperio je taj isti pogled u mene. Privukao sam stolicu i sjeo. – Nisam vam rekao da sjednete – zarežao je. Uzeo sam iz džepa cigaretu i stavio je u usta. – I nisam rekao da možete pušiti – zalajao je Grenz. – U ćeliji mogu slobodno pušiti. Zašto ovdje ne bih smio? – Zato jer je ovo moj ured. Ovdje ja određujem. – Oštar miris viskija dopirao je preko stola. – Trgnite brzo još jednu – rekoh. – Smirit će vas. Baš smo vas prekinuli kad smo došli. Leđa su mu se svom snagom uprla o naslon stolice. Lice mu je postalo tamnocrveno. Zapalio sam šibicu i pripalio cigaretu. Poslije duge šutnje Grenz reče mirno: – U redu, pametnjakoviću. Prava si junačina, zar ne? Znaš li što? Ovamo dolaze tipovi svih veličina i svih oblika, ali odavde izlaze svi jednake veličine – vrlo maleni. I samo jednog oblika – svi pognuti.

45 – Zašto ste htjeli da me vidite, Grenz? I ne dajte se od mene smetati, samo vi trgnite iz te boce, ako vam treba i ja poželim gutljaj kad sam umoran, nervozan ili napet. – Uopće ne izgledate zabrinuti što ste u škripcu. – I ne mislim da sam u škripcu. – Mislit ćete, još i kako. Ali u međuvremenu mi dajte podrobnu izjavu. Pružio je prst prema magnetofonu pokraj pisaćeg stola. – Sad ćemo snimiti, a ujutro zapisati. Ako tužilac bude zadovoljan izjavom, možda vas pusti, obećate li da nećete napustiti grad. Hajdemo! Uključio je magnetofon. Glas mu je bio hladan, odlučan i najgadniji što je mogao. Ali njegova je desna ruka stalno težila prema ladici pisaćeg stola. Još je bio premlad da bi imao žilice na nosu, ali ih je ipak već imao, a i bjeloočnice njegovih očiju bile su gadne boje. – Već sam umoran od toga – rekoh. – Od čega? – prasnuo je. – Od tvrdih malih ljudi u tvrdim malim kancelarijama koji govore tvrde male riječi koje baš ništa ne znače. Već sam pedeset i šest sati u ćeliji za zločince. Nitko me nije izudarao, nitko nije na meni dokazivao kakav je glavonja. To im ne treba. To oni drže na ledu dok im ne zatreba. A zbog čega sam tamo? Zatvoren sam zbog sumnje. Kakav je to prokleti pravni sistem koji dopušta da čovjeka strpaju u ćeliju za zločince zbog toga što jedan pajkan nije dobio odgovor na svoje pitanje? Kakve je dokaze imao? Telefonski broj u notesu. I što je htio dokazati time što me je zatvorio? Baš ništa, samo to da je dovoljno moćan da me zatvori. I vi ste sasvim jednaki – želite me natjerati da osjetim kakvu vi strahovitu moć imate u ovoj kutiji za cigarete koju nazivate svojom kancelarijom. Šaljete onu prestrašenu babicu po mene usred noći. Mislite li da mi se zato što sam pedeset i šest sati sjedio sam sa svojim mislima u onoj ćeliji mozak sasvim zgrušao? Mislite li da ću vam se rasplakati u naručju i moliti vas da me pomilujete, jer sam tako užasno sam u toj velikoj strašnoj ćeliji? Ma, dajte, Grenz. Popijte to svoje piće i postanite čovjek, rado ću povjerovati da samo obavljate svoj posao. Ali najprije maknite te boksače. Ako ste dovoljno veliki ne trebate ih, ako ih trebate niste dovoljno veliki da mene sredite. Sjedio je tamo, slušao me i gledao. Onda se kiselo osmjehnio. – Krasan govor – reče. – Sad ste ispustili paru i olakšali se, hajde da čujemo izjavu. Želite li odgovarati na pitanja, ili da pričate sve po redu? – Govorio sam zidu – rekoh. – Stvarao vjetar. Neću dati nikakvu izjavu. Vi ste pravnik i znate da i ne moram.

46 – To je točno – reče on hladno. – Poznajem zakone. Poznajem i policijski posao. Pružam vam mogućnost da se operete. Ako ne želite, baš me briga. Mogu vas sutra ujutro u deset pozvati na propisno saslušanje. Možda vas puste uz kauciju, iako ću se boriti protiv, dakle to će vam teško poći za rukom. Koštat će vas sve to, mnogo koštati. To je jedan od načina da vas sredim. – Pod kojom optužbom? – upitao sam ga. – Paragraf trideset i dva. Suučesništvo poslije zločina. Gadno. To donosi pet godina u Ouentinu. – Bolje da prije ulovite Lennoxa – rekoh oprezno. Crenz već ima nešto, osjećao sam po njegovu ponašanju. Nisam znao koliko, ali nešto je bilo. Naslonio se unazad, uzeo olovku i polako je protrljao među dlanovima. Onda se osmjehnuo. Bio je zadovoljan sam sa sobom. – Lennox je čovjek koji se teško može sakriti, Marlowe. Za većinu drugih ljudi potrebna nam je fotografija, i to dobra fotografija. Ali za takva tipa s brazgotinom preko cijele jedne strane lica, ne treba nam. Da i ne spominjem kosu koja je sijeda, a još nije prošao trideset petu. Imamo već četiri svjedočenja, a možda i više. – Svjedočenja o čemu? – Osjetih u ustima okus gorčine, kao od žuči onda kad me je Gregorius udesio. To me podsjeti na vrat koji mi je još bio natečen i bolan. Lagano sam ga dodirnuo? –– Ne budite glupan, Marlowe. Sudac vrhovnog suda u San Diegu i njegova žena slučajno su pratili sina i snahu na taj avion. Sve četvero su vidjeli Lennoxa, a sučeva žena je zamijetila i kojim se autom dovezao i tko je bio s njim. Zar još ne počinjete moliti krunicu? – Lijepo – rekoh. – Kako ste ih našli? – Specijalna obavijest preko radija i televizije. Sve što je trebalo bio je samo podroban opis. Sudac se javio. – Lijepo – prosudio sam. – Ali trebalo bi nešto malo više od toga, Grenz. Trebate ga uhvatiti i dokazati da je učinio umorstvo. A zatim meni dokazati da sam znao za to. Zabubnjao je prstom po poleđini brzojava. – Mislim da ću ipak popiti gutljaj – reče. – Previše radini noću. Otvorio je ladicu i postavio bocu i čašu na stol. Natočio je do ruba i strusio to u jednom gutljaju. – Sad je već bolje – reče. – Mnogo bolje. Oprostite, vas ne mogu ponuditi dok ste zatvorenik. – Začepio je bocu i odgurnuo je, ali ne predaleko od sebe. – Oh, da, trebamo dokazati, kao što kažete. No, a što biste rekli na to da već imamo priznanje? Gadno, ha?

47 Po hrptenjači mi je puzao mali, ali vrlo hladan prst, kao neki ledeni kukac. – Što će vam onda moja izjava? Nacerio se. – Volimo kad je sve čisto. Lennox će biti doveden i saslušan. Trebamo sve što možemo dobiti. Od vas i ne tražimo mnogo da bismo vas pustili – ako ćete surađivati. Zurio sam u njega. Prelistavao je neke papire. Okrenuo se na stolici, pogledao bocu i upotrijebio svu volju da je ne zgrabi. – Želite li cijeli libreto? – reče odjednom zlobnim glasom. – U redu, pametnjakoviću, neka bude, da vidite kako se ne zezam. Nagnuo sam se k stolu i on pomisli da smjeram prema njegovoj boci. Zgrabio ju je i spremio natrag u ladicu. Htio sam samo baciti čik u njegovu pepeljaru. Opet sam se naslonio i pripalio još jednu. Stao je brzo govoriti. – Lennox se iskrcao iz aviona u Mazatlanu, mjestu od približno trideset i pet tisuća stanovnika. Nestao je na dva-tri sata, zatim se u Torreonu prijavio visok muškarac tamne puti, crne kose i s ožiljcima, vjerojatno od noža, i to pod imenom Silvano Rodriguez. Njegov je španjolski zvučao dobro, ali ne dovoljno dobro za čovjeka s takvim imenom. Bio je previsok za Meksikanca tako tamne kože. Pilot je javio o njemu. Policajci u Torreonu su bili prespori. Meksički policajci nisu baš blistavi. Jedino znaju dobro pucati u ljude. Dok su se snašli, onaj je tip iznajmio avion i odletio u planinsko mjestance Otatoclan, ne baš poznato ljetovalište pri jezeru. Pilot iznajmljenog aviona je učio pilotiranje u Texasu. Govorio je dobro engleski. Lennox se pravio da ne razumije što mu ovaj govori. – Ako je uistinu bio Lennox – upao sam. – Polako, druškane. Bio je to Lennox, jasno. Dakle, iskrcao se u Otatoclanu i prijavio se u tamošnjem hotelu kao Mario de Cerva. Uza se je imao pištolj, mauser 7,65, što u Meksiku, naravno, ne znači baš mnogo. Ali pilotu se učinilo da momak nije baš ispravan i prijavio ga je mjesnoj policiji. Oni su ga stali nadzirati. Provjerili su stvar u Mexico Cityju i pokrenuli se. Grenz uze u ruke ravnalo zagledavajuć ga. Besmislen pokret, osim ako nije htio izbjeći da gleda u mene. Rekao sam: – Aha. Pametan dečko, taj vaš pilot, i vrlo ljubazan sa strankama. Priča smrdi. Odjednom me pogleda. – Jedino želimo – reče suho – hitan postupak. Nalog drugog stupnja, da ga lakše dobijemo. Ima tu nekih stvari u koje je bolje ne upuštati se. Osim toga, obitelj je prilično utjecajna. – Mislite na Harlana Pottera?

48 Brzo je kimnuo. – Što se mene tiče, stvar je bila zrela. Springer bi mogao trljati ruke. Tu ima svega. Seks, skandal, novac, lijepa nevjerna žena, muž ranjeni ratni heroj – vjerojatno je u ratu zaradio ožiljke – do đavola, to bi tjedne i tjedne bilo na naslovnim stranicama. Rastrubilo bi se po cijeloj zemlji. I brzo bi sve bilo sređeno. – Slegnuo je ramenima. – Ali u redu, ako šef želi da bude ovako, neka bude. Hoću li dobiti tu izjavu? Okrenuo se magnetofonu koji je cijelo vrijeme tiho brujao dok mu je sprijeda svjetlila žaruljica. – Isključite ga – rekoh. Obrnuo se i dobacio mi bijesan pogled. – Zar vam se tako sviđa u zatvoru? – Nije loše. Ne srećeš baš najbolje ljude, ali tko ih, do đavola, uopće želi? Budite pametni, Grenz. Zar hoćete da budem potkazivač? Možda sam tvrdoglav ili čak sentimentalan, ali sam isto tako i praktičan. Recimo, da vama zatreba privatni detektiv – da, da, znam koliko bi vam to bilo mrsko – ali ipak, pretpostavimo da bi to bilo za vas jedini izlaz. Biste li htjeli nekoga tko izdaje prijatelje? Pogledao me s mržnjom. – Još nešto. Nije vam sinulo da je Lennoxova taktika bijega malo previše prozirna? Da je htio da ga uhvate, ne bi si natovario sve te gnjavaže. A ako nije htio da ga uhvate, dovoljno je bistar da se u Meksiku ne izdaje za Meksikanca. – I što to znači? – sada je Grenz već režao na mene. – Znači to da me filate gluparijama koje ste sami izmislili i da nema nikakva Rodrigueza obojene kose i nije bilo nikakvog Maria de Cerva u Otatoclanu i vi ne znate gdje je Terry Lennox ništa više nego gdje je Crni gusar zakopao svoje blago. Opet je izvadio bocu. Natočio je i ispio u jednom gutljaju, brzo kao i prije. Polako se opuštao. Obrnuo se na stolici i ugasio magnetofon. – Rado bih te natjerao na saslušanje – reče reskim glasom. – Pripadaš u one pametnjakoviće koje rado obrađujem. Ta će ti optužba dugo visiti nad glavom, dragoviću moj. Hodat ćeš s njom, jesti s njom, spavati s njom. I kad sljedeći put skreneš s tračnica, dokrajčit ćemo te zbog toga. A sada moram napraviti nešto od čega mi se okreće želudac. Zarovao je po ladici, izvukao list papira, okrenuo ga na drugu stranu i potpisao. Odmah se vidi kad se neko potpisuje. To je poseban pokret rukom. Zatim je ustao, obišao stol, otvorio vrata svoje sobice i zaderao se na Spranklina. Debeljko je sa sobom unio svoj smrad. Grenz mu dade papir.

49 – Upravo sam potpisao vašu otpusnicu – reče. –– Ja sam javni činovnik i ponekad imam neugodne dužnosti. Želite li znati zašto sam je potpisao? Ustao sam. – Ako mi želite reći. – Lennoxov je slučaj završen, gospodine. Nema više Lennoxova slučaja. Napisao je priznanje ovog popodneva u svojoj hotelskoj sobi i ustrijelio se. U Otatoclanu, baš kao što sam rekao. Stajao sam, zureći u prazno. Kutom očiju vidio sam Grenza kako se polako odmiče kao da misli da ću ga udariti. Mora da sam tog trenutka izgledao užasno. Onda se Grenz vratio za svoj pisaći stol, a Spranklin me zgrabio za ruku. – Hajde idemo – gotovo je zacvilio. – Čovjek napokon ipak želi biti noću kod kuće. Izišao sam za njim i zatvorio vrata. Zatvorio sam ih tiho kao da je u sobi upravo netko umro?

50 10 Izvukao sam kopiju popisa mojih stvari, odmaknuo je i potpisao original. Potrpao sam sve natrag u džepove. Jedan je čovjek stajao naslonjen na kraj pulta u prijemnoj kancelariji, kad sam se okrenuo, on se ispravi i oslovi me. Bio je visok gotovo metar i devedeset i mršav kao motka. – Trebate li vožnju do kuće? Pri mutnom svjetlu izgledao je starmalo, umoran i ciničan, ali ne kao varalica. – Koliko? – Besplatno. Ja sam Lonnie Morgan iz „Journala”. Upravo sam gotov s poslom. – Aha, crna kronika – rekoh. – Samo ovog tjedna. Obično imam gradsku vijećnicu. Izišli smo iz zgrade i potražili auto na parkiralištu. Pogledao sam na nebo. Zvijezde su bile tamo, ali bilo je previše blistavo. Noć je bila svježa, ugodna? Udahnuo sam duboko. Zatim sam ušao u automobil i on me odvezao odatle. – Stanujem tamo u Laurel Canvonu – rekoh. – Iskrcajte me tu negdje. – Oni te dovezu unutra – reče – a kako ćeš doći kući nije ih briga. Ovaj me slučaj zanima, zbog njegove odvratnosti. – Čini se da nema više nikakva slučaja – rekoh. – Terry Lennox se popodne ustrijelio. Tako kažu. Tako barem kažu. – Vrlo zgodno – reče Lonnie Morgan zureći kroz prednje staklo. Auto je klizio tihim ulicama. – To će im pomoći da učvrste zid. – Kakav zid? – Netko ograđuje zidom Lennoxov slučaj, Marlowe. Dovoljno ste bistri da to vidite, zar ne? Nije dobio publicitet koji zaslužuje. Tužilac je večeras otišao u Washington. Radi nekog sastanka. Okrenuo se od najslađega komadića slave koji mu je dopao posljednjih godina. Zašto? – Nema smisla da pitate mene. Ja sam bio u hladovini. – Jer je tako naredio netko koga se isplati slušati, zbog toga. Ne mislim tu direktno na pare. Netko mu je obećao nešto značajno, a samo jedna osoba ima mogućnosti za to. Djevojčin otac. Pomaknuo sam glavu u kut automobila i naslonio se. – Zvuči malo nevjerojatno – rekoh. – A što je s novinama? Harlan Potter je vlasnik nekoliko novina, ali što je s konkurencijom?