Raymond Chandler - Dugi oproštaj

251 45 Vrativši se u svoju pasju kućicu na šestom katu zgrade Cahuenga, obavio sam svoju uobičajenu dvostruku igru s jutarnjom poštom. Iz sandučića na stol, pa odatle u koš za smeće. Onda sam puhnuvši oprašio dio stola i raširio fotokopiju. Bio sam je savio tako da se nije zgužvala. Pročitah je još jedanput. Bilo je to pismo dovoljno razumno i s dovoljno podataka da bi zadovoljilo svakog pametnog. Eileen Wade je ubila Terryjevu ženu u nastupu ljubomornog bijesa, a poslije kad je sve pripremila, ubila je Rogera jer je bila uvjerena da on sve zna. Pucanj u strop, one noći kad je bio u krevetu, pripadao je isto u pripreme. Zašto je Roger mirno čekao i pustio je da to učini, to pitanje nije riješeno i zauvijek će ostati bez odgovora. Zacijelo je znao kako će to završiti. No on je sebe otpisao i nije mu bilo stalo. Riječi su bile njegov posao, imao je riječi gotovo za sve, ali za ovo nije imao ni jedjou. Imam još četrdeset i šest tableta koje su mi preostale od posljednjeg recepta – napisala je. – Sad ih namjeravam uzeti sve i leći u krevet. Vrata su zaključana. Za vrlo kratko vrijeme neće mi biti spasa. Howard, ovo morate razumjeti. Pišem u prisutnosti smrti. Svaka je riječ istinita. Ništa ne žalim, osim možda to, što ih nisam zatekla zajedno i zajedno ih ubila. Ne žalim za Paulom kojeg, kao što ste čuli, nazivaju Terryjem Lennoxom. Bio je samo prazna ljuska onog čovjeka kojeg sam voljela i za kojeg sam se udala. Nije mi više ništa značio. Kad sam ga ono popodne vidjela prvi put poslije njegova povratka iz rata, nisam ga u prvi mah ni prepoznala. Onda sam tek shvatila da je to on. On je mene prepoznao odmah. Trebao je umrijeti mlad, tamo u snijegu u Norveškoj, moj ljubavnik kojeg sam darovala smrti, Vratio se kao prijatelj kockara, muž bogate drolje, pokvaren i uništen čovjek, a vjerojatno je i sam neko vrijeme bio protuha. Vrijeme sve nagrdi i otrča i nabora. Tragedija života, Howard, nije u tome što ljepota umire mlada, nego u tome što ostari. Meni se to neće dogoditi. Zbogom, Howard! Spremih fotokopiju u stol i zaključah ga. Bilo je vrijeme ručku, ali mi nije bilo do jela. Izvadih iz donje ladice bocu za uredske potrebe i natočih si gutljaj, a onda sam u telefonskom imeniku potražio broj Journala. Okrenuo sam ga i pitao djevojku za Lonniea Morgana. – Gospodin Morgan neće doći prije četiri. Pokušajte u Gradskoj vijećnici, u sobi za novinare. Pokušao sam i našao ga tamo. Dobro me se sjećao. – Bili ste vrlo zaposleni u posljednje vrijeme, kako čujem – rekao je. – Imam nešto za vas ako to budete htjeli. Ne znam da li ćete htjeti. – Da? Što to? – Fotokopiju priznanja dvaju ubojstava.

252 – Gdje ste? Rekoh mu. Htio je još nešto saznati. Nisam mu to mogao reći telefonski. Kazao je da ne radi u crnoj kronici. A ja sam njemu kazao da je ipak nekakav novinar, i to novinar jedinog nezavisnog lista u gradu. Još se opirao. – Gdje ste dobili tu stvar, što god bila? Kako znate da je vrijedna pažnje? – Tužilaštvo ima original. Neće ga objaviti. Otkrivalo bi previše toga što su oni poklopili i stavili na led. – Telefonirat ću vam. Moram pitati glavnoga. Spustili smo slušalice. Otišao sam u drugstore i pojeo sendvič od piletine sa salatom i popio nešto kave. Kava je bila preslaba i sendvič nije bio nimalo ukusniji od okrajka stare košulje. Amerikanac može pojesti svašta samo ako je prepečeno i probodeno čačkalicom i ako još iz toga viri salata, po mogućnosti uvenula. Negdje oko tri i pol stigao je Lonnie Morgan. Još je bio onaj isti visoki, suhonjav, umoran i bezizražajan dugonja koji me je one noći odvezao kući iz zatvora. Mlitavo mi je stisnuo ruku i pročeprkao po zgužvanoj kutiji cigareta. – Sherman, naš glavni urednik, kaže da mogu pogledati što to imate. – Ništa od objavljivanja dok se ne složite s mojim uvjetima. Otključao sam pisaći stol i pokazao mu fotokopije. On brzo pročita sve četiri stranice, a onda krene iz početka, polako. Izgledao je vrlo uzbuđen, gotovo kao vlasnik pogrebnog poduzeća na jeftinom pogrebu. – Dajte mi telefon. Gurnuh mu ga preko stola. Okrenuo je broj, pričekao i rekao: – Ovdje Morgan. Spojite me sa Shermanom. – Opet je čekao. Pa dobio još jednu curu, a onda napokon glavnoga kojem je rekao neka mu se javi na moj broj s direktnog telefona. Ne spustivši slušalicu, sjedio je s rukom na telefonu i cijelo vrijeme držeći prstom dugme za prekid veze. Zazvonilo je i on pritisne slušalicu na uho. – Evo što ima, gospodine Sherman. Čitao je polako i razgovijetno. Onda pričeka malo, slušajući i reče: – Samo malo, gospodine.

253 – Htio bi znati kako ste došli do toga – obratio se meni. Pružio sam ruku preko stola i uzeo mu fotokopije. – Recite mu da je prokleto moja stvar kako sam to dobio. Ali odakle samo to dobio, to je već drugo. Žig na poleđini pokazuje ovo drugo. – Gospodine Sherman, ovo je očito službeni dokument iz ureda šerifa Los Angelesa – reče on u telefon. – Pretpostavljam da možemo lako ispitati autentičnost. Uz to još ide cijena. Opet je slušao, a onda reče: – Da, gospodine. Upravo je tu. – Gurnuo je telefon prema meni. – Želi govoriti s vama. Začuo sam oštar autoritativan glas koji reče: – Marlowe? Kakvi su vaši uvjeti? I mislite pri tom na to da je Journal jedini list u Los Angelesu koji bi uopće i pomislio da dirne u tu stvar. – Niste baš mnogo dirali u Lennoxov slučaj, gospodine Sherman. – Znam. Ali tada se radilo o diranju u skandal samo radi skandala. Nije bilo u pitanju tko je krivac. Ali to što imamo sada, ako je vaš dokument istinit, sasvim mijenja stvar. Koji su vaši uvjeti? – Objavit ćete to u cjelini, kao foto-snimku. Ili nećete uopće objaviti. – Prije ćemo provjeriti. Shvaćate? – Ne znam kako, Sherman. Ako pitate tužioca, on će to ili negirati, ili će to dati svim mjesnim novinama. Mora tako učiniti. Ako pitate u šerifovu uredu, oni će vas uputiti tužiocu. – Ne brinite vi za to, Marlowe. Imamo mi načina. Dakle, što je s vašim uvjetima? – Upravo sam ih rekao. – Aha. Ne očekujete da vam platimo? – Ne novcem. – Dobro, vi znate što radite, pretpostavljam. Mogu li opet dobili Morgana? Vratio sam telefon Morganu. Još je malo razgovarao, a onda spusti slušalicu. – Slaže se – reče. – Uzet ću ovu fotokopiju i on će provjeriti. Učinit će kako kažete. Ako to snimimo napola smanjeno, stat će na polovicu prve stranice.

254 Pružih mu fotokopije. Uzeo ih je i počešao se po svom dugačkom nosu. – Oprostite što tako govorim, ali vi ste prokleta budala – reče. – Slažem se s vama. – Još se možete predomisliti. – Neću. Sjećate li se kad ste me one večeri vozili iz gradske Bastilje? Rekli ste da se trebam oprostiti od prijatelja. Ali nikad se nisam uistinu oprostio. Ako objavite ovu fotokopiju, to će biti zbogom. Dugo je trebalo, ali bit će to dugi, dugi oproštaj. – U redu, drugar – nacerio se podlo. – Ali još mislim da ste prokleta budala. Moram li vam reći zašto? – Ipak recite. – Znam o vama više nego što mislite. To je ta gadna strana novinarskog zvanja. Uvijek znaš toliko stvari koje ne smiješ upotrijebiti. Čovjek tako postaje cinik. Ako objavimo ovo priznanje u Journalu, mnogi će ljudi pobjesnjeti. Okružni tužilac, mrtvozornik, šerifova družba, pa onda jedan utjecajan i moćan građanin po imenu Potter i dva gangstera koji se zovu Menendez i Starr. Vjerojatno ćete završiti u bolnici ili opet u zatvoru. – Ne mislim tako. – Mislite vi što hoćete, drugar. Ja vam govorim ono što ja mislim. Tužilac će bjesnjeti, jer je poklopio Lennoxov slučaj. Iako ga Lennoxovo samoubojstvo i priznanje naizgled opravdavaju, naći će se mnogi koji će htjeti znati zbog čega je taj nedužni čovjek napisao priznanje, kako se ubio i da li je to zaista bilo samoubojstvo ili mu je netko pomogao, zašto nije bilo nikakve istrage o okolnostima, i kako to da je cijela ta stvar tako brzo zamrla. Osim toga ako on ima original ovih fotokopija, pomislit će da su ga ispreskakali šerifovi ljudi. – Ne morate objaviti službeni žig na poleđini zadnje stranice. – I nećemo. Dobri smo sa šerifom. Mislimo da je on pošten momak. I da nije kriv što ne može srediti takve tipove kao što je Menendez. Nitko ne može spriječiti kockanje sve dotle dok je na nekim mjestima legalno u svim oblicima, a na svim mjestima u nekim oblicima. Ovo ste zdipili iz šerifova ureda. Ne znam kako ste uspjeli. Hoćete li mi ispričati? – Neću. – U redu. Dalje, mrtvozornik će pobjesnjeti, jer je zabrljao oko Wadeova samoubojstva, pri čemu mu je pomogao tužilac. Harlan Potter će bjesnjeti zato što se opet otkriva nešto što je on poklopio upotrijebivši silnu moć za to. Menendez i Starr će bjesnjeti iz razloga koje točno ne

255 znam, ali znam da su vas upozorili. A kad ti momci na nekog pobjesne, tome se loše piše. Zreli ste da na vama primijene isti tretman kojim su sredili Velikog Williea Magoonu. – Magoon je možda postao previše skup za svoj posao. – Zašto? – nastavi Morgan. – Zato što tim momcima moraš biti po volji. Ako se već potrude i kažu ti da prestaneš, onda prestani. Jer ako ne prestaneš, onda im svojim neposluhom pokazuješ njihovu slabost. A oni tvrdi šefovi, koji vode poslove, veliki glavonje, direktorski fotelji, oni ne žele slabiće. Slabići su opasni. Osim toga nemojte zaboraviti Chrisa Madyja. – On ima preko sebe cijelu Nevadu, kako sam čuo. – Dobro ste čuli, drugar. Mady je drag momak, ali on dobro zna što je dobro za Nevadu. Bogati lupeži koji operiraju tamo po Renu ili Las Vegasu, vrlo dobro paze da ne stanu na žulj gospodinu Madyju. Kad bi stali, dažbine bi im odmah skočile gore jednakom brzinom kao što bi njihova suradnja s policijom pala. Onda bi glavonje na istoku zaključile kako su nužne neke promjene. Ako netko ne zna kako treba s Chrisom Madyjem, taj nije ni za što. Maknite takvog do đavola i postavite nekoga drugoga. Ono maknite ga, podrazumijeva samo jedan prijevoz, u drvenom lijesu.– Oni nisu nikad ni čuli za mene – rekoh. Morgan se namršti i poznatom kretnjom mahnu rukom gore i dolje po zraku, rekavši: – I ne trebaju. Madyjev teritorij na nevadskoj strani Tahoea nalazi se tik uz teritorij Harlana Pottera. Možda se katkad vide. Može biti da neki tip koji je na Madyjevoj platnoj listi sazna od nekog tipa koji na Potterovoj listi kako dripac po imenu Marlowe preglasno brblja o stvarima koje ga se ne tiču. Moguće je da ta usputna napomena na kraju stigne do telefona koji će zazvoniti u nekom stanu ovdje u Los Angelesu, i prenijeti uputu nekom mišićavom snagatoru neka s još dvojicom ili trojicom prijatelja iziđe malo na tjelovježbu. Ako netko želi da te izudaraju ili prignječe, ne treba mišićavim snagatorima uopće reći zašto. Za njih je to uobičajen rutinski posao. Nije to ništa osobno, oni te uopće ne mrze. Samo ti mirno sjedi, a oni će ti mirno slomiti ruku. Hoćete li da vam ovo vratim? Ponudio mi je fotokopiju.– Znate vi dobro što hoću – rekoh. Morgan polako ustade i spremi fotokopiju u unutrašnji džep. – Možda nisam u pravu – reče. – Možda znate više od mene o tome. Ja ne bih znao kako čovjek kao što je Harlan gleda na stvari. – Namrgođeno – rekoh. – Već sam ga upoznao. Ali ne služi se revolveraškim metodama. Nisu u skladu s njegovim životnim uvjerenjem. – Po mojem računu – reče Morgan oštro – obustavljanje istrage o umorstvu pomoću telefonskog poziva i obustavljanje pomoću uklanjanja svjedoka, ista je stvar, razlika je samo u metodi. Obje metode smrde u nosnicama civilizacije. Vidjet ćemo se ... barem se nadam. Nestao je iz ureda kao odnesen vjetrom.

256 46 Odvezoh se do „Victora” s namjerom da popijem girtvet i da sjedim tamo dok se na ulicama ne pojavi večernje izdanje jutarnjih novina. Ali bar je bio krcat i nije uopće bilo ugodno. Kada je konobar, kojeg sam poznavao, došao do mene, oslovio me je po imenu. – Volite unutra kapljicu gorkog bittera, zar ne? – Obično ne. Ali neka večeras budu dvije kapljice. – U posljednje vrijeme ne viđam vašu prijateljicu. Onu sa zelenim smaragdima. – Ni ja. Otišao je i vratio se s pićem. Pijuckao sam ga da mi dulje potraje jer nisam htio da mi udari u glavu. Volim se ili pošteno natreskati ili ostati trijezan. Za neko vrijeme popih još jedno. Upravo je prošlo šest kad je u bar ušao momčić s novinama. Jedan od konobara poviče mu nek nestane, ali je mali uspio na brzinu obletjeti mušterije prije nego što ga je konobar zgrabio i isprašio van. Ja sam bio jedan od mušterija. Otvorih Journal i pogledah prvu stranu. Objavili su. Sve je tu. Crno na bijelom. Otisnuli su umanjenu kopiju na gornjoj polovici stranice. Na drugoj je strani bio kratak i zajedljiv uvodnik. A na stranici dalje još pol stupca s potpisom Lonniea Morgana. Iskapih do kraja svoje piće i odoh na drugo mjesto na večeru, a poslije toga kući. Morganov je članak bio jasan i precizan pregled činjenica i događaja u vezi s Lennoxovim slučajem i „samoubojstvom” Rogera Wadea, samo onih činjenica koje su bile objavljene. Nije ništa dodavao, ništa oduzimao i ništa sugerirao. Samo kratak i iscrpan profesionalni izvještaj. Uvodnik je bio nešto drugo. Postavljao je pitanja, onako kako novine postavljaju pitanja javnim ličnostima kad ih ulove s rukom u pekmezu. Oko devet i pol zazvoni telefon i Bernie Ohis mi javi da će na povratku kući svratiti k meni. – Jes' vidio Journal? – upitao je slatko i zaklopio ne pričekavši odgovor. Kad je stigao, gunđao je nešto o stepenicama i zaželio šalicu kave, ako imam. Rekoh da ću skuhati. Dok sam je priređivao, šetkao je po kući i ponašao se sasvim kao kod kuće. – Živiš vrlo osamljeno za momka koji lako navlači neprijateljstvo – reče – Što je s onu stranu brda? –Isto ulica. Zašto?

257 – Samo pitam. Morao bi podrezati grmlje. Donio sam kavu u dnevnu sobu, on sjedne i počne je srkati. Pripalio je jednu od mojih cigareta i otpuhivao dimove iz nje minutu ili dvije, a onda je izvadio iz usta. Ostaju takve da mi nije ni stalo do njih – reče. – Možda, zbog TV-reklama. Oni ti ogade sve što ti pokušavaju prodati. Bože, oni sigurno misle da su gledaoci slaboumni. Svaki put kad neki mamlaz u bijeloj kuti sa stetoskopom obješenim oko vrata pokaže zubnu pastu ili kutiju cigareta ili bocu piva ili vodicu za usta ili bocu sa šamponom ili kutijicu s nečim od čega debeli rvač zamiriše kao gorski cvjetić, uvijek se zaklinjem da to neću nikad kupiti. Prokletstvo, ne bih to kupio čak i kad bi mi se sviđalo. Pročitao si Journal, ha? – Jedan mi je prijatelj rekao za to. Novinar. – Ti imaš prijatelje? – čudio se. – Nije ti rekao kako su došli do materijala, to nije? – Ne. I u ovoj državi to ne mora ni reći. – Springer skače kao luđak. Lawford, zamjenik tužioca, onaj, koji je jutros uzeo to pismo, kune se da ga je odnio ravno šefu, ali momak je izvan sebe od čuda. Ono što je objavio Journal izgleda, sasvim kao reprodukcija originala. Srkao sam kavu ne govoreći ništa. – Nek', pravo mu budi – nastavi Ohis. – Springer nije smio stvar ispuštati iz ruke. Ja ne mogu zamisliti da je Lawford zabrljao. Ipak je i on političar – zagledao se netremice u mene. – Zašto si ovdje, Bernie? Ne voliš me. Nekad smo bili prijatelji, koliko se može biti prijatelj s jednim tvrdim pajkanonu Ali to se prijateljstvo malo ukiselilo. Nagnuo se naprijed i osmjehnuo se, pomalo vučjim osmijehom. – Nijednom pajkanu nije drago kad se privatni građanin ulovi policijskog posla njemu iza leđa. Da si me onda kad je umro Wade uputio na vezu Wadea s Lennoxom, mogao sam uspjeti. Da si upozorio na vezu Eileene Wade s tim Terryjem Lennoxom, dobio bih je u šake, živu. Da si mi lijepo od početka sve jasno govorio mogao bi Wade još biti živ. Da ne spominjem Lennoxa. A ti si cvao zamišljajući kako si lukavi pametnjaković, zar ne?' – Što želiš da ti kažem? – Ništa. Prekasno je. Rekao sam ti da takav pametnjaković uvijek prevari sam sebe. Rekao sam ti to jasno i glasno. Ali badava. Sada bi najpametnije učinio da odeš iz grada. Nitko te ne voli, a neki od onih koji općenito ne vole ljude, već su na djelu. Saznao sam od doušnika.

258 – Nisam ja tako važan, Bernie. Prestanimo režati jedan na drugoga. Prije Wadeove smrti ti se nisi ni bavio ovim slučajem. Poslije, to nije bilo važno ni tebi, ni mrtvozorniku, ni tužiocu, nikome. Možda sam ponešto učinio krivo. Ali istina je isplivala. Ti kažeš da si tu ženu mogao pritisnuti jučer, samo čime? – Onim što si nam ti mogao ispričati o njoj. – Ja? Zar miješajući se u policijski posao tebi iza leđa? On odjednom ustane. Lice mu je bilo crveno. – U redu, pametnjakoviću. Ona bi još bila živa. Mogli smo je privesti kao osumnjičenu. Ali ti si htio da ona umre, gade, i dobro znaš da je tako. – Htio sam da ona dobro, dugo i mirno pogleda u samu sebe. Što će potom učiniti, to je njezina stvar. Htio sam skinuti prljavštinu s nedužnog čovjeka. Bilo mi je prokleto svejedno kako ću to učiniti, i sad mi je svejedno. Ovdje sam, pa ako se dosjetiš što bi sa mnom, možeš me naćo. – Već će se tvrdi momci pobrinuti za tebe, mustro. Ne treba da se trude. Misliš kako nisi dovoljno važan da bi se oni brinuli za tebe. Kao privatno njuškalo po imenu Marlowe i nisi. Imaš pravo. Ali kao momak kojeg su opomenuli da se drži dalje od toga, a on im onda zviždi u lice preko novina, to je već drugo. Vrijeđa im ponos. – To je strašno – rekoh. – Već od same pomisli na to dobijam unutrašnje krvarenje, da upotrijebim tvoje riječi. Prišao je vratima i otvorio ih. Stajao je tamo, gledajući niz drvene stepenice i niz drveće na obronku i niz cestu koja je nestajala u dubini kanjona. – Lijepo je i mirno ovdje – reče. – Baš dovoljno mirno. Spusti se niza stepenice, sjedne u auto i odveze se. Pajkani nikad ne kažu zbogom. Oni se uvijek nadaju da će te opet vidjeti pri nekom uviđaju.

259 47 Neko vrijeme sutradan izgledalo je kao da će sve živnuti. Okružni tužilac Springer je sazvao konferenciju za novinare još u rano jutro i objavio svoju izjavu. Bio je to velik, zažaren čovjek, crnih obrva i kose posivjele prije vremena, kakvi uvijek dobro uspijevaju u politici. Izjavio je: „Pročitao sam dokument koji bi trebao biti priznanje one nesretne i sažaljenja dostojne žene, koja je nedavno sebi oduzela život, dokument koji možda jest, a možda nije pravi ali čak i da jest pravi, on je očito proizvod poremećene psihe. Spreman sam vjerovati da je Journal objavio taj dokument u dobroj namjeri usprkos brojnim apsurdnostima i proturječnostima čijim vas nabrajanjem neću zamarati. Ako je Eileen Wade napisala te riječi, a moji će suradnici zajedno sa suradnicima mog poštovanog kolege šerifa Petersena ubrzo ustanoviti da li je to ona napisala ili nije, mogu vam reći da ih sigurno nije napisala bistre glave ni mirne ruke. Jedva je prošlo nekoliko tjedana otkad je nesretna gospođa našla svog muža u lokvi krvi koju je prolio vlastitom rukom. Žamislite taj šok, taj očaj, tu užasnu samoću koju mora da je za nju značila ta nesreća! I sad je ona pošla za njim u gorčinu smrti. Što bismo mogli dobiti uznemiravanjem pepela mrtvih? Da li išta drugo, prijatelji moji, osim bolje prodaje nekoliko brojeva novina koje nužno trebaju povećanje naklade? Ništa, prijatelji, ništa. Ostavimo neka bude kako jest. Kao Ofelija u onom velikom dramskom djelu nazvanom Hamlet od besmrtnog Williama Shakespearea, tako je i gospođa Eileen Wade svoje cvijeće nesreće, svoju rutvicu, nosila na drukčiji način. Moji politički neprijatelji bi se rado okoristili tom razlikom, ali moje prijatelje i glasače to neće prevariti. Oni znaju da ovaj ured već odavno zagovara mudro i zrelo pravosuđe, pravednost ublaženu suosjećanjem i solidnu, stabilnu i konzervativnu vladu. Ja ne znam što zagovara Journal i što god to bilo ne marim baš mnogo da saznam. Neka prosvjetljena javnost sama prosudi.” Journal je tu papazjaniju objavio u svom jutarnjem izdanju bio je to cjelodnevni list, a Henry Sherman, glavni urednik, je uzvratio Springeru svojim potpisanim komentarom. „Okružni tužilac Springer bio je u dobroj formi ovog jutra, je čovjek privlačnog izgleda i zvučnog baritona koji je ugodno slušati. Nije nam dosađivao činjenicama. Kad god gospodin Springer zaželi dokaze o autentičnosti spornog dokumenta, Journal će mu ih sa zadovoljstvom pružiti. Ne očekujemo da će gospodin Springer išta učiniti da se obnove istrage slučajeva koji su službeno zaključeni s njegovim odobrenjem i prema njegovim uputama, baš kao što ne očekujemo da će se gospodin Springer postaviti na glavu na vrhu tornja Gradske vijećnice. Gospodin Springer tako lijepo kaže: što bismo dobili uznemiravanjem pepela mrtvih? Ali Journal radije, premda ne tako elegantno, pita: Što ćemo dobiti ako se otkrije tko je učinio umorstvo, kad je ubojica već mrtav? Ništa, sigurno. Ništa, osim pravde i istine.

260 U ime pokojnog Williama Shakespearea Journal želi zahvaliti gospodinu Springeru za njegovo blagozvučno citiranje Hamleta i za zgodnu, iako ne baš ispravnu aluziju na Ofeliju. „Vi morate nositi svoju rutvicu s nekom razlikom” ne odnosi se na Ofeliju, nego je to sama Ofelija rekla, a što je time zapravo mislila nije našim manje obrazovanim glavama nikad bilo sasvim jasno. Ali, pustimo to. Lijepo zvuči i pridonosi zbrci. Neka nam bude dopušteno da citiramo iz istog službeno priznatog dramskog djela poznatog pod nazivom Hamlet, dobru misao koju je, kako se slučilo, rekao loš čovjek: “Gdje krivnje ima, sjekira nek' padne.” Lonnie Morgan mi je telefonirao oko podneva da me pita kako mi se sviđa. Rekoh kako mi se ne čini da će to išta naškoditi Springeru. – Samo kod intelektualnih jajoglavaca – reče Lonnie Morgan. –A oni mu ionako već znaju broj. Mislim, što je s vama? – Ništa nije sa mnom. Samo sjedim i čekam da me nešto mekano i nježno pogladi po licu. – Nisam tako mislio. – Još sam čitav. Prestanite strahovati za mene. Dobio sam što sam htio. Da je Lennox još živ, mogao bi otići ravno k Springeru i pljunuti mu u oko. – Učinili ste to umjesto njega. A sad to već i Springer zna. Imaju oni na stotine načina da srede momka kojeg ne vole. Nije mi jasno zašto ste se toliko trudili oko toga, Lennox nije bio vrijedan toga. – Kakve to ima veze? Neko je vrijeme vladao muk. Onda je rekao: – Oprostite Marlowe. Zatvaram svoja velika usta. Sretno! Spustili smo slušalicu uz uobičajeni zbogom. Oko dva poslije podne zvala je Linda Loring. – Bez spominjanja imena, molim – reče. – Upravo sam doletjela s onog velikog jezera gore na sjeveru. Netko tamo kipi zbog nečeg što je sinoć izišlo u Journalu. Moj gotovo bivši muž dobio je to ravno među oči. Jadnik je plakao kad sam odlazila? Odjurio je na raport. – Što mislite reći s tim, gotovo bivši muž? – Ne budite blesavi. Odjednom otac pristaje. Pariz je sjajno mjesto za tihi razvod. Dakle, uskoro odlazim tamo. A ako vi imate još imalo pameti, bilo bi vam najbolje da potrošite nešto od one zgodne gravure kojii ste mi pokazali i da također odete na podulji put. – Po čemu bi to bilo najbolje?

261 – Ovo je drugo blesavo pitanje koje postavljate. Nikoga nećete prijeći, samo sebe. Znate li kako love tigrove? – Odakle da znam. – Privežu kozu za kolac i onda se sakriju. Za kozu to grozno završi. Sviđate mi se. Ne znam zašto, ali tako je. Mrzim pomisao na to da ste vi ta koza. Toliko ste se trudili da učinite prave stvari, one koje vi smatrate pravima. – Lijepo od vas – rekoh. – No, ako ispružim vrat i dobijem po njemu, to je moj vrat. – Ne izvodite heroja, vi glupane – reče oštro. – Samo zbog toga što je netko koga smo poznavali odlučio da bude žrtva, ne morate ga imitirati. – Kupit ću piće za vas, ako još dovoljno dugo budete tu. – Kupite mi ga u Parizu. Pariz je divan u jesen. – I ja bih ga volio. Ali čuo sam da je ljepši u proljeće. Nisam nikad bio pa ne bih znao zašto. – Ako nastavite tim putem, nikad ni nećete znati. – Zbogom, Linda! Nadam se da ćete naći ono što želite. – Zbogom – reče ona hladno. – Uvijek nađem ono što želim. Samo kad nađem, ne želim to više. Spustila je slušalicu. Ostatak dana bio je prazan. Večerao sam i ostavio auto u radionici koja radi preko noći da pregledaju kočnice. Kući sam se odvezao taksijem. Ulica je bila prazna kao i obično. U drvenom poštanskom sandučiću je bio samo reklamni kupon za sapun. Polako sam se uspinjao stepenicama. Bila je to meka noć s laganom izmaglicom u zraku. Krošnje na brdu jedva su se pomicale. Nigdje povjetarca. Otključavši vrata otvorih ih malo, a onda stadoh. Vrata su bila dvadesetak centimetara odškrinuta. Unutra je bio mrak, bez ikakva šuma. Ali imao sam osjećaj da soba nije prazna. Možda je lagano škripnulo ili sam ulovio odsjaj bijelog sakoa u drugom kraju sobe. Možda u ovoj toploj tihoj noći soba iza vrata nije bila dovoljno topla, ili je bila suviše topla. Možda je u zraku lebdio miris čovjeka. A možda su to sve samo živci. Zakoračio sam u stranu sa verande i priljubio se dolje uz grmlje. Ništa se ne dogodi. Iznutra ne zasvijetli nikakvo svjetlo, i ništa se ne pomakne. Imao sam pištolj u futroli za pojasom na lijevoj strani, kratkocijevni policijski kalibra 38. Izvukoh ga, ali nisam se osjećao ništa bolje. I dalje tišina. Zaključih da sam prokleta budala. Uspravih se i podigoh nogu da stupim gore prema ulaznim vratima, uto se iza ugla ceste pojavi neki automobil, brzo se uspne po padini i gotovo bešumno stane podno mojih stepenica. Bio je to velik crn „cadillac”. Mogao bi biti Lindin da nije bilo dviju stvari: vrata se nisu otvarala, a prozor okrenut na moju stranu čvrsto je ostao zatvoren.

262 Čekao sam i osluškivao priljubivši se uz grm, ali nije bilo ničeg što bih čuo i ništa nisam dočekao. Samo je tamni automobil, zatvorenih prozora i dalje nepomično stajao pred mojim drvenim stepenicama. Ako je motor još i radio, nisam ga mogao čuti. Onda odjednom na njemu zasvijetli veliki crveni reflektor i snop svjetla obasja prostor šest metara dalje od ugla kuća. Zatim veliki auto polako krene unatrag dok reflektor nije zaplesao po pročelju kuće i po krovu. Policajci ne vozi „cadillace”. Ovakve „cadillace” s crvenim reflektorom imaju glavonje, majori i policijski komesari, možda okružni tužioci. Možda gangsteri. Reflektor je kružio. Legoh na trbuh, ali me ipak pronašao. Zaustavio se na meni. Ništa drugo. Vrata automobila se još nisu otvarala, u kući je još vladala tišina i mrak. Onda se kratko, na sekundu-dvije oglasi sirena sasvim tiho i umukne. I tada napokon kuću ispuni svjetlost, a muškarac u bijelom večernjem sakou iziđe na verandu i pogleda duž zida prema grmlju. – Uđi unutra, niškoristi! – zahihota Menendez. – Čeka te društvo. Mogao sam ga ustrijeliti bez problema. Onda on zakorači unatrag i bilo je prekasno, čak i da sam pokušao. Otvarao se prozor na automobilu dolje iza mene, mogao sam jasno čuti kako se otvara. Onda se kroz njega kratkim rafalom oglasi automatska strojnica, pucajući u brdo, deset koraka dalje od mene. – Uđi, niškoristi! – ponovi Menendez s praga. – Ne možeš nikud drugud otići. I tako se uspravih i pođoh, dok me je reflektor pažljivo slijedio. Spremih pištolj natrag u futrolu za pojasom. Stupih na usko drveno odmorište, uđoh unutra i zaustavih se tek s onu stranu vrata. Na drugom kraju sobe sjedio je muškarac prekriženih nogu, a ruka s pucaljkom odmarala mu se na stegnu. Bio je to žilavi dugajlija kože isušene kao u ljudi koji žive u podneblju sa žarkim suncem. Odjeven u tamnosmeđu vjetrovku od gabardena, otkopčanu gotovo do pojasa. Promatrao me je ne pomaknuvši ni oči ni pucaljku. Bio je miran kao zid od opeke na mjesečini.

263 48 Gledao sam ga previše dugo. Onda kutom oka spazih naglu kretnju, istovremeno osjetih paralizirajuću bol u ramenu. Ruka mi je cijela, od ramena do vrhova prstiju obamrla. Okrenuvši se, ugledao sam golemog Meksikanca opasnog izgleda. Nije se cerio, samo me gadno gledao. Smeđu ruku s velikim pištoljem, četrdeset i peticom, opustio je niz bok. Imao je brčine, a glava mu se sjajila od pouljene crne kose začešljane gore i unatrag i ravno i dolje. Otraga na potiljku imao je zamašćeni sombrero, krajevi odvezane kožne vrpce visili su sprijeda po izvezenoj košulji koja je smrdjela po znoju. Nema ničeg gadnijeg od gadnog Meksikanca, kao što nema ničeg finijeg od finog Meksikanca, niti išta poštenijeg od poštenog Meksikanca, a pogotovu ništa tužnijeg od tužnog Meksikanca. Ovaj tip je bio od onih opakih. Nema nigdje opakijih od njih. Protrljao sam ruku. Bockalo me je malo, ali još je bila bolna i ukočena. Da pokušam potegnuti pištolj, vjerojatno bi mi ispao iz ruke. Menendez pruži ruku prema opakom snagatoru. Tip mu dobaci pištolj, uopće ne gledajući, a Menendez ga ulovi u zraku. Tada stane preda me ozarenog lica. – Gdje bi najradije dobio, niškoristi? – crne su mu oči plesale. Samo sam gledao u njega. Nema odgovora na takvo pitanjg. – Pitao sam te nešto, niškoristi. Obliznuh usne i odvratih mu pitanjem: – Što se dogodilo s Agostinom? Mislio sam da je on tvoj nosač revolvera. – Chick je omekšao – reče on blago. – Uvijek je bio mekan, kao i njegov gazda. Muškarac koji je sjedio zatrepta očima. Gotovo, ne baš sasvim, kao da se osmjehnuo. Snagator koji mi je udesio ruku nije se ni pomaknuo ni progovorio. Osjećao sam da diše. Mogao sam to nanjušiti. – Netko ti je udario ručicu, je li, niškoristi? – Spotaknuo sam se na meksikansku enchiladu. Nemarno, gotovo i ne gledajući u mene, on me udari pištoljem preko lica. – Ne zezaj se sa mnom, niškoristi. Već je kasno za to. Bio si upozoren, i to lijepo upozoren. Kad se ja potrudim da osobno dođem i upozorim tipa da se drži dalje, on se drži vrlo daleko. Ili ga ja tako udaljim da ga više nema.

264 Osjećao sam kako mi kapi krvi klize niz lice. U jagodici sam osjećao snažno pulsiranje boli. Širila se, sve jača dok me nije cijela glava zaboljela. Nije to bio tvrd udarac, ali je stvar kojom me je udario bila vrlo tvrda. Ipak sam i dalje mogao govoriti i nitko me nije pokušao zaustaviti. – Kako to da ti sam udaraš, Mendy? Mislio sam da je to stvar profesionalnih razbijača, kao što su oni koji su izubijali Velikog Williea Magoona. – Ovo je osobno raščišćavanje – reče on polako – zbog osobnih razloga na koje sam te upozorio. Ono s Magoonom bila je sasvim poslovna stvar. Počeo je zamišljati da se može zezati sa mnom kako hoće, sa mnom koji sam mu plaćao odjeću i automobile, naslagao hrpu para u njegov bankovni sef, i otplatio mu hipoteku za kuću. Ti mamlazi iz Odjela za nemoral svi su isti. Odreda sam mu plaćao školarinu za sve njegove klince. Mislio bi čovjek da će ta gnjida osjećati neku zahvalnost. A što je on napravio? Došao je u moj privatni ured i odalamio me pred pomoćnikom. – Zbog čega? – upitah ga u nejasnoj nadi da će svoj bijes usmjeriti na nekoga drugoga. – Zbog toga što je neka nalarfana droljica izjavila da smo upotrebljavali obilježene kocke. Čini mi se da je ta fifica bila jedna od njegovih cura za noćna ljubakanja. Trebao sam je izbaciti iz kluba, skupa sa svim parama koje je donijela. – Zvuči razumljivo – rekoh. – Magoon bi morao znati da profesionalni kockari ne obilježavaju kocke. To im nije potrebno. Ali što sam ti pak ja učinio? Udario me ponovno, ovaj put zamišljenog izraza na licu. – Učinio si to da sam ispao slab. U mojem poslu nikad se nikome ne govori dvaput. Ni najvećem glavonji. Mora se udaljiti i poslušati, ako ne posluša znači da ne vladaš situacijom. Ako ne vladaš situacijom, ispadaš iz posla. – Čini mi se da tu ima još nečeg osim toga – rekoh i dodadoh: – Dopuštaš da izvadim rupčić? Pištolj je motrio na mene dok sam vadio rupčić i brisao krv s lica. – Drugorazredno njuškalo – reče Menendez polako – zamišlja si da može praviti majmuna od Mendyja Menendeza. Da me može ismijati. Da budem ruglo svima, ja, Menendez. Trebalo bi te nožem, niškoristi. Morao bih te razderati u komadiće. – Lennox ti je bio prijatelj – rekoh gledajući ga u oči. – Umro je. Pokopan je kao pas, nema ni imena nad onim blatom u koje su spustili njegovo tijelo. I ja sam htio učiniti nešto da dokažem njegovu nedužnost. Zar si zbog toga ti ispao slab, ha? Spasio ti je život, a izgubio svoj i to tebi ništa ne znači. Tebi nešto znači samo onda ako možeš igrati velikoga gazdu. Ne bi ti prstom maknuo ni za koga, samo o sebi misliš. I nisi ti uopće velik, samo su ti usta velika.

265 Lice mu se sledilo i on jako zamahne rukom da me svom snagom udari treći put. Još je zamahivao rukom kad zakoračih naprijed i tresnuh ga u želudac. Nisam ništa mislio, nisam planirao, nisam izračunao kakve su mi šanse, ako sam ih uopće imao. Samo mi je bilo dosta njegova razmetanja i boljelo me je i krv mi je tekla i možda sam tada bio već malo ošamućen. Preklopio se, hvatajući dah i pištolj mu ispadne iz ruke. Divlje je za njim posegnuo, a iz dubine grla otimalo mu se muklo stenjanje. Tresnuh ga koljenom u lice. Vrisnuo je. Čovjek na stolici se nasmije. Lecnuo sam se. Onda je ustao i pucaljka u njegovoj ruci ustade s njim. – Nemojte ga ubiti – reče blago – želimo ga iskoristiti kao živi mamac. Onda se nešto pomakne u sjeni ulaza i Ohis uđe kroz vrata, praznih očiju, bez izraza na licu i potpuno miran, pogleda Menendeza. Menendez je klečao s licem na tlu. – Mekan – reče Ohis. – Smekšan kao puding. – Nije mekan – rekoh. – Ranjen je. Svatko može biti ranjen. Je li Veliki Willie Magoon bio mekan? Ohis me pogleda. I onaj drugi me pogleda. Opaki Meksikanac je stajao kod vrata ne dajući glasa od sebe. – Izvadi već jednom tu prokletu cigaretu iz usta – zarežah na Ohisa. – Ili je puši, ili je ostavi na miru. Zlo mi je od gledanja toga. Zlo mi je od tebe. Zlo mi je od pajkana. fIzgledao je iznenađeno. Onda se nacerio. – To je bila stupica, dečko – reče veselo. – Jesi li bubani? Zločesti čovjek te je lupio po ličeku? No, po mojem računu to si i zaslužio i prokleto je korisno da si dobio. – Pogledao je Menendeza. Mendy je imao podvijena koljena. Ustajao je polako, centimetar po centimetar. Hvatao je zrak. – Kakvu brbljavu jezičinu ima – reče Ohis. – Kad nema uza se tri advokačića da mu zatvore usta. Povukao je Menendeza na noge. Tekla mu je krv iz nosa. Izvadio je rupčić iz bijelog smokinga i pritisnuo ga pod nos. Ne reče ni riječi. – Nasjeo si, srdašce moje – reče mu pažljivo Ohis. – Nije meni uopće žao tog Magoona. Pravo mu budi. Ali ipak je on pajkan, a gnjide kao što si ti neka ne diraju u pajkane, nikada i zauvijek.

266 Menendez odmakne rupčić i pogleda Ohisa. Pogleda mene. Pogleda čovjeka s pucaljkom. Polako se okrene i pogleda opakog Meksikanca kod vrata. Svi su oni gledali njega bez ikakva izraza na licu. Onda je niotkuda bljesnu nož u njegovoj ruci i on nasrne na Olusa. Ohis se izmakne i jednom ga rukom uhvati za vrat, a drugom mu gotovo ravnodušno, s lakoćom, izbije nož iz ruke. Onda raskreči noge i držeći ga za vrat podigne Mendyja sa tla. Odnese ga preko sobe i tamo pritisne uza zid. Spustio ga je na noge, ali nije ispuštao njegov vrat. – Samo me još prstom dirni i ubit ću te – reče Ohis. – Jednim prstom – doda i tada ga spusti iz ruke. Zlobno mu se osmjehnuvši, Mendy pogleda rupčić i presloži ga tako da se ne vidi krvava mrlja. Opet ga prinese nosu. Pogleda dolje u pištolj kojim me je prije udarao. Muškarac s pucaljkom nehajno reče: – Nije nabijen, čak i kad bi ga mogao dohvatiti. – Dakle, zamka – reče Mendy Ohisu. – Čuo sam te kad si to prvi put rekao, ali tek sad shvaćam čija. – Naručio si tri razbijača – reče Ohis. – A dobio si umjesto toga tri serifgova pomoćnika iz Nevade. Nekome u Las Vegasu ne sviđa se tvoj način. Taj netko bi rado popričao s tobom. Možeš tamo otići s ovom trojicom pomoćnika ili možeš sa mnom dolje u grad da te s lisičinama objesim na vrata ureda. I dolje ima nekoliko momaka koji bi rado popričali s tobom. Izbliza. – Bože, pomozi Nevadi – reče Mendy tiho, pogledavši opet prema opakom Meksikancu kraj vrata. Onda se brzo prekrižio i izišao kroz ulazna vrata. Opaki Meksikanac pođe za njim. Onaj drugi, isušeni pustinjski dugajlija, pokupi pištolj i nož, pa i on iziđe. Zatvorio je vrata za sobom. Ohis je nepomično čekao. Začula se lupa vrata koja su se zatvarala, a onda brujanje automobila koji odjuri u noć. – Siguran si da su ovi razbijači pomoćnici šerifa? – zapitah Ohisa. Okrenuo se kao da je iznenađen Što me divi ovdje. – Imali su zvijezde – odgovori kratko. – Fin posao, Bernie. Vrlo fin. Misliš li da će stići živ u Vegas, ti bešćutni kujin sine? Odoh u kupaonicu, otvorih hladnu vodu i pritisnuli mokri ručnik na svoje izmučeno lice. Pogledah se u ogledalu. Lice mi je bilo otečeno i pomodrjelo i izranavljeno tamo gdje me pištolj snažno tresnuo u jagodicu. I pod lijevim sam okom bio išaran plavetnilom. Nekoliko dana neću biti lijep. Tada se u ogledalu iza mene pojavi Ohisov lik. Onu prokletu nepripaljenu cigaretu valjao je po ustima kao kad se mačka igra napola crknutim mišem i stalno ga pokušava potaknuti na još jedan bijeg.

267 – Drugi put ne pokušavaj nadmudriti pajkane – reče on promuklo. – Zar misliš da smo te iz vica pustili da uzmeš onu fotokopiju? Naslutili smo da će Mendy doći da te sredi. Starru smo sve rekli. I rekli smo mu da iako ne možemo sasvim ukinuti kockanje na našem teritoriju, ipak možemo stvari tako otežati da začepimo neke slavine. Nikakav gangster ne smije kod nas izmlatiti pajkana, čak ni nepoštenog, a da to prođe nekažnjeno. Starr nas je uvjerio da on nema ništa s tim, da je izvan sebe od bijesa zbog toga i da će se Menendez loše provesti. Kad je Mendy htio da razbijači koji nisu odavde dođu tebe srediti, Starr mu je poslao tri svoja znanca u svojem autu i na svoj trošak. Starr je policijski povjerenik u Las Vegasu. Okrenuo sam se i pogledao Ohisa. – Kojoti će noćas tamo u pustinji dobiti hranu. Čestitam. Policijski je posao čudesan, uzvišen, idealistički rad, Bernie. Jedino što ne valja u policijskom poslu jesu pajkani koji ga rade. – Šteta za tebe, heroju – reče on s iznenadnom ledenom surovošću. – Jedva sam suzdržavao smijeh kad si zakoračio u sobu da primiš svoje batine. Tako je moralo biti, dečko. Bilo je to ružno, ali je moralo biti ražnoTj–a bi naveo takva tipa da se izbrblja, morao sam mu omogućiti da se osjeća moćan. No, eto, nisi grdo ozlijeđen, iako smo morali pustiti da te malo udesi. – Baš mi je žao – rekoh. – Jako mi je žao što si toliko patio. Unio mi se u lice, napetog izraza – Mrzim kockare – reče grubo. – Mrzim ih jednako kao što mrzim prodavače droge. Navode na zlo koje je isto tako gadno kao korupcija i droga. Zar misliš da one palače u Las Vegasu služe samo bezazlenoj bogataškoj zabavi? Vraga! One su tamo zbog malog čovjeka koji bi tako želio dobiti puno za malo, koji dođe u kockarnicu sa svojom platnom vrećicom i izgubi sav novac za jelo do nove plaće. Bogataš kad kocka izgubi četrdeset hiljadarki smijući se i vrati se po još. Ali od bogatoga kockara nema velikih zarada. Velike zarade se sastoje od centi i dolarčića, tek ponekad pet dolara. Novac u velikim biznisima teče kao voda iz pipe u tvojoj kupaonici i nikad ne prestaje teći, jer je stalno hranjen kapljicama. Kad god netko želi ukloniti nekog profesionalnoga kockara, ja sam za to. Volim to. A kad god vlada uzima pare od kockanja i zove to porezima, ona daje podršku gangsterima da prošire posao. Brijač ili cura iz kozmetičkog salona daju dva dolara. To ide sindikatu i to je čista zarada. Ljudi žele poštenu policiju, zar ne? Zbog čega? Da štiti tipove s dozvolama? Imamo u ovoj zemlji legalne konjske utrke, stalno ih imamo. Imaju dozvolu, pošteno rade jer država dobiva svoj dio, a na svaki dolar koji je položen tamo na hipodromu, još ih je pedesetak položeno preko profesionalnih kladilaca. Ima osam ili devet utrka na listiću i možeš staviti na svaku od njih koliko hoćeš, a većina se kladi na više od polovice utrka. Postoji samo jedan način na koji džokej pobjeđuje, a dvadeset ih ima da izgubi. To je legalna igra na sreću, dugar, čist, častan posao, priznat od države. Dakle, to je u redu, je li? Nije, po mojem računu, uopće nije. Zato što je i to kockanje i što stvara nove kockare, i zato što, ako pravo razmisliš, postoji samo jedno kockanje, nema poštenog i nepoštenog, sve je to isto. Nepošteno.

268 – Je li ti sad lakše? – upitah ga stavljajući malo joda na ranu. – Ja sam star, umoran i utučen pajkan. Osjećam samo bijes. Okrenuh se i zagledah u njega. – Ti si prokleto dobar pajkan, Bernie, ali ipak nisi u pravu. Na neki su način svi pajkani isti. Svi okrivljuju pogrešne stvari. Ako netko izgubi za kockarskim stolom, ukloni kockare. Ako se netko napije, zabrani alkohol. Ako netko nekog ubije automobilom, obustavi automobilsku industriju. Ako nekog okrade cura u hotelskoj sobi, zabrani spolno općenje. Ako netko padne na stepenicama, prestani zidati kuće. – Oh, začepi! – Jasno da ću začepiti. Ja sam samo privatni građanin. Pusti to, Bernie. Nemamo mi gangstere i zločinačke sindikate zato što imamo pokvarene političare i njihove poltrone u vladi i na sudu. Kriminal nije bolest nego samo simptom. A policajci su kao liječnici, koji daju aspirin za tumor na mozgu, samo što bi taj tumor policajci radije sredili pendrekom. Mi smo veliki, moćni, bogati i divlji ljudi, a zločin je cijena koju plaćamo za to, a organizirani kriminal je cijena za organiziranost. Organizirani kriminal je samo prljava strana novca. – A što je čista strana? – Nisam je nikad vidio. Možda bi ti Harlan Potter mogao to reći. Hajde da popijemo nešto. – Izvrsno si izgledao kad si ulazio kroz vrata – reče Ohis. – A ti još bolje kad je Mendy nasrnuo nožem na tebe. – Sav dršćem – reče i ispruži ruku. Kad smo popili po piće, otišao je do stražnjih vrata koja je provalio da bi mogao ući. Sa stražnjim je vratima to lako ako se otvaraju prema van i ako su toliko stara da se drvo osuišilo i izvinulo kao što su moja. Ohis mi pokaže tragove oštećenja na dovratku, a onda ode niz padinu, jer je u susjednoj ulici ostavio automobil. Isto je tako lako mogao otvoriti i glavni ulaz, ali bi pri tom slomio bravu. To bi pak bilo previše vidljivo. Gledao sam za njim dok je s baterijskom svjetiljkom ispred sebe hodao među drvećem i dok nije nestao za padinom. Zaiključao sam vrata, smiješao si blago piće, a onda sjeo u dnevnu sobu. Pogledah na sat. Još je bilo rano. Samo mi se činilo da je prošlo mnogo vremena otkad sam stigao kući. Priđoh telefonu i okrenuh broj Loringovih. Sobar je htio saznati tko zove, a onda je otišao pogledati da li je gospođa kod ikuće. Bila je. – Doista sam bio koza – rekoh joj. – Ali tigra su uhvatili živog. Malo sam izubijan. – Pričat ćete mi jednom o tome – glas joj je bio tako odsutan kao da je već u Parizu.

269 – Mogao bih vam ispričati uz čašicu, ako imate toliko vremena. – Večeras? Oh, baš se pakiram, selim. Bojim se da nije moguće. – Jasno mi je. Dobro, samo sam pomislio da biste rado čuli o tome. Bilo je lijepo od vas što ste me opomenuli. Ovo nije imalo veze s vašim starim. – Sigurni ste? – Sasvim. – Oh, samo trenutak. – Nakon nekog vremena se vratila i sad joj je glas zvučao već bliže. – Možda bih ipak mogla popiti nešto. Gdje? – Gdje god želite. Danas sam bez auta, pa mogu doći taksijem. – Bez veze! Ja dolazim po vas, ali to će biti tek za jedan sat ili kasnije. Recite mi adresu. Rekoh joj i ona spusti slušalicu. Upalih svjetlo na verandi i ostadoh tako na otvorenim vratima udišući noć. Prilično je zahladilo. Vratio sam se unutra i pokušao telefonirati Lonnieu Morganu, ali ga nisam dobio. Onda sam, tek tako, telefonirao u klub „Terrapin” u Las Vegasu i tražio Randyja Starra. Vjerojatno ga neću dobiti. Ali ipak jesam. Glas mu je zvučao mirno, sposobno i poslovno. – Drago mi je da ste se javili, Marlowe. Svaki Terryjev prijatelj je i moj prijatelj. Što mogu učiniti za vas? – Mendy sad putuje. – Kamo? – U Las Vegas s trojicom razbijača koje ste poslali u velikom crnom „cadillacu” sa sirenom i crvenim reflektorom. Vjerojatno vašem? Nasmijao se. – Ovdje u Las Vegasu upotrebljavam „cadillace” kao kamione, kao što je to rekao jedan novinar. O čemu se radi? – Mendy je s nekim razbijačima čekao u mojoj kući. S namjerom da me udesi, da tako kažem, zbog jednog članka u novinama za koji je bio uvjeren da je moje maslo. – Je li bilo vaše? – Nisam ja vlasnik nikakvih novina, gospodine Starr. – A ja nisam vlasnik nikakvih razbijača u „cadillacu”, gospodine Marlowe.

270 – Možda su to bili šerifovi pomoćnici. – Ne bih znao. Ima još nešto? – Udarao me pištoljem. Tresnuo sam ga u želudac i nasadio mu koljeno u lice. Nije izgledao zadovoljan. Ipak, nadam se da će stići živ u Las Vegas. – Siguran sam da hoće, ako je krenuo amo. Žao mi je, ali moram sad prekinuti ovaj razgovor. – Samo trenutak, Starr. Jeste li i vi upetljani u onu komediju dolje u Otatoclanu, ili je to Mendy sam obavio? – Ponovite to. – Ne izvodite, Starr. Mendy nije pobjesnio na mene zbog onog što je naveo kao razlog, sigurno ne toliko da priredi zasjedu u mojoj kući i očita mi lekciju kakvu je već prošao i Veliki Willie Magoon. To nije dovoljan motiv. Upozorio me je neka prestanem i neka držim nos dalje od Lennoxova slučaja. Ali nisam, i tako je ispalo da sam bio na dobrom putu. Onda je učinio ono što sam vam upravo ispričao. Ali za to je sigurno imao jači razlog od povrijeđene taštine. – Shvaćam – reče on polako i još uvijek blago i mirno. – Mislite li da nije baš sve čisto oko Terryjeve smrti? Da se, recimo, nije ustrijelio sam, nego je to učinio netko drugi? – Smatram da će vam u razmišljanju o tome pomoći neki detalji. Napisao je priznanje koje je lažno. Napisao je i pismo za mene koje je stiglo poštom. Konobar ili hotelski momak trebao je to pismo prokrijumčariti van i poslati umjesto njega. On je bio zatvoren u hotelu i nije mogao izići. U pismu je bio veliki novac i pismo je završavao baš kad je netko pokucao na vrata. Rado bih znao tko je ušao u sobu. – Zašto? – Da je bio momak ili konobar, Terry bi napisao još koju riječ o tome. Da je bio policajac, pismo ne bi uopće bilo poslano. Dakle, tko je to bio? I zašto je Terry napisao priznanje? – Nemam pojma, Marlowe. Uopće nemam pojma. – Oprostite što sam vas uznemiravao, gospodine Starr. – Ništa zato. Dapače, drago mi je da sam vas čuo. Pitat ću Mendyja da li je on nešto saznao. – Aha, ako ćete ga ikad više vidjeti, i to živog. Ako nećete, ipak saznajte. Ili će saznati netko drugi. – Vi? – glas mu je otvrdnuo, iako je još bio miran.

271 – Ne, gospodine Starr. Ne ja. Netko bi vas lako mogao otpuhati iz Las Vegasa a da uopće ne udahne jako. Vjerujte mi, Starr. Samo vi meni vjerujte kad to kažem. To je sasvim otvoreno rečeno. – Vidjet ću Mendyja, i to živog. Ne brinite zbog toga, Marlowe. – Samo sam zamišljao da sve znate. Laku noć, gospodine Starr!

272 49 Kad sam čuo dolazak automobila koji je stao dolje pod stepenicama, izišao sam van da kažem kako dolazim. Ali crni šofer joj je već otvarao vrata. Onda je pošao za njom uza stepenice noseći malu crnu putnu torbu. Zato sam samo čekao. Stigla je gore i okrenula se šoferu: – Gospodin Marlowe će me odvesti do hotela, Amos. Hvala, to je sve. Ujutro ću vas pozvati. – Razumijem, gospođo Loring. Mogu li nešto pitati gospodina Marlowea? – Naravno, Amos. Stavio je torbu u sobu na pod kraj vrata, a ona prođe kraj nje i uđe ostavivši nas same. – „Starim ... Starim ... Nosit ću hlače zavrnute.” Što to znači, gospodine Marlowe? – Baš ništa. Ali lijepo zvuči. Osmjehnuo se. – To je iz Ljubavne pjesme J. Alfreda Prufrocka. I još nešto. „U sobu dolaze žene i idu i pričaju o Mikelanđelu.” Da li vama to nešto govori, gospodine Marlowe? – Aha, to mi govori da taj momak nije baš mnogo znao o ženama. – Upravo sam tako osjetio, gospodine. Mora da je i on bio otuđen. Usprkos tome, vrlo cijenim T. S. Eliota. – Jesi li rekao otuđen? – Da, jesam, gospodine Marlowe. Da nije nepravilno? – Nije, ali nikad ne govorite tako pred milijunašem. Mogao bi pomisliti da ga zafrkavate. Osmjehnuo se tužno. – Ni ne sanjam o tome. Imali ste slučajnu nezgodu, gospodine? – Nisam. Bila je isplanirana. Laku noć, Amos! – Laku noć, gospodine! Vratio se niza stepenice, a ja sam se vratio u kuću. Linda Loring je stajala nasred sobe i gledala oko sebe. – Amos je diplomirao na Howardu – reče. – Ne živite baš na neopasnom mjestu, za čovjeka tako punog opasnosti, zar ne?

273 – Nema neopasnih mjesta. – Jadno vaše lice. Tko je to učinio? – Mendy Menendez. – A što ste vi njemu učinili? – Ne mnogo. Tresnuo sam ga jedanput ili dvaput. Ulovio se U zamku. Sad je na putu prema Nevadi, u društvu s trojicom ili četvoricom tvrdih šerifovih pomoćnika iz Nevade. Zaboravite ga. Sjela je na kauč. – Što ćete popiti? – zapitah. Izvadih kutiju cigareta i ponudili je. Reče da neće pušiti. Reče da joj je svejedno što će piti. – Mislio sam da biste mogli šampanjca – rekoh. – Nemam nikakve posude s ledom, ali je ipak hladan. Čuvam ga već godinama. Dvije boce. Cordon Rouge. Pretpostavljam da je dobar. Ne bih znao prosuditi. – Čuvali ste ga, za što? – Za vas. Osmjehnula se, ali je još uvijek promatrala moje lice. – Sasvim ste izubijani. – Pružila je prste i lagano mi dodirnula obraz – Čuvali ste ga za mene? To nije baš vjerojatno. Upoznali smo se tek prije koji mjesec. – Onda sam ga čuvao za vas otkad smo se upoznali. Idem po njega. – Podigao sam torbu i uputio se preko sobe. – Kamo ćete s tim? – upita ona oštro. – Pa, to je torba s vašim noćnim potrepštinama, zar ne? – Spustite to tu gdje jeste i dođite ovamo. Poslušao sam. Oči su joj bile sjajne, ali ipak su izgledale snene. – Ovo je prava novost – reče ona polako. – Nešto sasvim novo. – U kojem smislu? – Nikad me niste ni prstom dodirnuli. Nikakva zavođenja, nikakvih namigivanja, nikakva dodira, ništa. Mislila sam da ste tvrd, sarkastičan, opak i hladan.

274 – Pretpostavljani da jesam takav, ponekad. – A sada sam tu i vjerojatno me namjeravate bez uvoda, samo dok popijemo dovoljnu količinu šampanjca, zgrabiti i položiti na krevet. Je li tako? – Iskreno rečeno – odgovorili – takva mi se ideja motala negdje na dnu svijesti. – Polaskana sam time, samo što onda ako mi se uopće ne sviđa taj način? Sviđate mi se. Jako mi se sviđate. Ali to ne znači da želim s vama u krevet. Niste li to malo prebrzo zaključili, samo zbog toga što sam donijela torbu sa sobom? – Možda sam pogriješio – rekoh. Otišao sam do njene torbe i opet je stavio kraj vrata. – Idem po šampanjac. – Nsam namjeravala povrijediti vaše osjećaje. Možda bi bilo bolje da čuvate šampanjac za neku priliku koja više obećava? – Imam samo dvije boce – rekoh. – Za priliku koja doista puno obećava treba ih deset. – Oh, jasno mi je – reče odjednom se razbjesnivši. – Ja bih trebala biti samo usput, dok ne naiđe neka ljepša i privlačnija. Baš vam hvala. Sad ste vi povrijedili moje osjećaje, ali barem znam da sam ovdje na sigurnom. Ako mislite da će boca šampanjca od, mene učiniti razuzdanu ženu, uvjeravam vas da grdno griješite. – Već sam priznao da sam pogriješio. – To što sam vam rekla da se razvodim od muža i što sam ovamo došla s torbom ne znači da sam tako laka, kao što mislite – reče još uvijek bijesno. – Prokleta torba! – zagunđao sam. – Do đavola s tom torbom! Ako još jednom spomenete tu prokletinju, bacit ću je niza stepenice. Pozvao sam vas na piće. Idem u kuhinju po to piće. To je sve. Nije mi ni na pamet palo da vas opijem. Ne želite u krevet sa mnom. Potpuno razumijem. Nema razloga zbog kojih biste to željeli. Ali usprkos tome, valjda možemo popiti čašu ili dvije šampanjca, ne mislite li? Ne trebamo raspravljati o tome tko će koga zavesti, kada i gdje i nakon koliko čaša šampanjca. – Ne morate bjesnjeti zbog toga – reče ona pocrvenjevši. – Očekujete uobičajene štosove – zarežao sam. – Znam ih barem pedeset i sve ih odreda mrzim, sve su to laži i sve imaju nešto licemjerne pohote u sebi. Oha ustane i priđe mi sasvim blizu, te prstima nježno prijeđe preko modrice i otekline na licu. – Oprostite. Ja sam umorna i razočarana žena. Molim vas budite ljubazni sa mnom. Nikome ne vrijedim.

275 – Niste umorni i niste ništa više razočarani nego što je to većina ljudi. Prema svim pravilima vi biste morali biti ista onakva razmažena, plitka i nastrana djevojčura kao vaša sestra. Ali nekim čudom vi to niste. Pokupili ste sve poštenje i veći dio čvrstine iz cijele svoje obitelji. Ne treba vama ničija ljubaznost. Okrenuh se i odoh kroz predsoblje u kuhinju, tamo izvadih šampanjac iz frižidera, izvukoh čep i brzo nalih u dvije čaše od kojih jednu odmah iskapih. Štipalo me je u grlu tako da su mi zasuzile oči, ali ipak sam sve popio. Onda opet natočih i odnesoh sve zajedno na pladnju u sobu. Nije je bilo. Ni torbe nije bilo. Odložih pladanj na stolić i otvorih ulazna vrata. Ništa nisam čuo, nije imala automobila. Nikakva zvuka. Tada je ona progovorila za mojim leđima. – Budalo, zar si doista mislio da sam pobjegla? Zatvorih vrata i okrenuh se prema njoj. Raspustila je kosu, na golim su joj nogama bile papuče s pufnicom, a na sebi je imala svilenu haljinu boje zalaska sunca na japanskim crtežima. Polako je išla prema meni s nekim neočekivano stidljivim osmijehom. Ponudih joj čašu. Ona uzme, otpije nekoliko gutljaja šampanjca i vrati mi je. – Vrlo je dobar – reče. Onda se sasvim mirno i bez trunka igre i izvještačenosti privije k meni, pritisne usne na moje, rastvorivši ih. Vrškom jezika dodirne moj jezik. Nakon dugo vremena opet odmakne glavu, još me grleći oko vrata. Oči su joj blistale zvijezdama. – Cijelo sam vrijeme na to mislila – reče. – A ipak sam morala sve otežavati. Možda se radi o živcima. Ali u biti ja uistinu nisam laka žena. Je li to šteta? . – Da sam mislio da jesi osvojio bih te još prvi put, kad smo se sreli kod „Victora”. Polako je odmahnula glavom i osmjehnula se. – Ne bih rekla da si takav. Zato sam tu. – Možda ne istu večer – rekoh. – Ta večer je bila posvećena nečem drugom. – Možda ti nikad ne osvajaš ženske po barovima. – Ne baš često. Previše je mračno. – Ali mnogo žena odlazi u bar samo zato da bi ih netko osvojio. – Mnogo žena i ustaje ujutro samo radi toga. – Ali piće je afrodizijak, do stanovite mjere. – Doktori ga preporučuju.

276 – Tko je spomenuo doktore? Gdje je moj šampanjac? Opet sam je poljubio. Bio je to nježan, ugodan posao. – Želim poljubiti tvoje jadno lice – reče ona i učini to. – Kako gori – dodala je nakon toga. – Ostatak tijela mi je smrznut. – Ne, nije. Hoću svoj šampanjac. – Zašto? – Postat ću dosadna ako ga ne popijem. Osim toga sviđa mi se okus. – U redu. – Da li me jako voliš? Ili ćeš me jako voljeti ako odem u krevet s tobom? – Možda. – Ne moraš ići sa mnom u krevet, znaš. Uopće ne insistiram na tome? – Hvakrti. – Hoću šampanjca. – Koliko imaš para? – Ukupno? Odakle da znam? Oko osam milijuna, tako nešto. – Odlučio sam da idem u krevet s tobom. – Najamniće! – reče ona. – Platio sam šampanjac. – Do đavola s tim šampanjcem – promrnaljala je.

277 50 Sat kasnije ona je ispružila golu ruku, poškakljala me po uhu i rekla: – Bi li se oženio sa mnom? – Ne bi potrajalo dulje od šest mjeseci. – No, dobro – reče. – Možda i ne bi. Ali, zar ne bi vrijedilo? Što ti očekuješ od života, zar potpuno izbjegavanje svakog rizika? – Četrdeset i dvije su mi već godine. Nezavisnost me je pokvarila. A tebe je malo, ne previše, pokvario novac. – Meni je trideset šest. Nije sramota imati novaca i nije sramota oženiti se za novac. Većina onih koji ga imaju, ne zaslužuju ga i ne znaju se snaći s njim. Ali neće dugo tako. Opet će rat i poslije tog rata nitko neće imati novaca – samo lopovi i varalice. Nama ostalima neće preostati ništa. Pogladio sam je po kosi i omotao jedan pramen oko prsta. – Možda si u pravu. – Mogli bismo otići u Pa.fiz i dobro se provesti, – Uzdigla se na lakat i pogledala me. Vidio sam sjaj u njenim očima ali nisam mu mogao razabrati značenje. – Što imaš protiv braka? – Za dvoje od stotinu brak je divota. Ostali se samo muče. Nakon dvadeset godina muškarcu ostaje samo radionica u garaži. Američke cure su strašne. Američke gospođe zauzimaju mnogo, prokleto previše, prostora. Osim toga... – Želim malo šampanjca. – Osim toga – rekoh – to bi za tebe bila samo jedna dogodovština. Samo prvi razvod pogađa. Poslije su svi ostali samo ekonomski problem. Zato za tebe i nisu problem. Za deset godina ti bi mogla proći kraj mene ulicom i u čudu se pitati odakle me, k' vragu, poznaješ. Ako bi me uopće zamijetila. – Ti si samozadovoljan, uobražen, samoživ, nedodirljivi gad. Daj mi moj šampanjac. – Tako ćeš me zapamtiti. – Opet uobraženost. Pun si uobraženosti. Malo povrijeđene u ovom trenutku. Misliš li da ću te se sjećati? Nije važno za koliko ću se muškaraca udati i s kolikima ću spavati, ti misliš da ću te zapamtiti? Zašto bih? – Oprosti. Pretjerao sam. Idem po šampanjac.

278 – Zar nismo dražesni i pametni? – reče sarkastično. – Ja sam bogata žena, dragi, i bit ću još mnogo bogatija. Mogla bih ti kupiti cijeli svijet kad bi vrijedilo. Što sada imaš? Praznu kuću, da ti bude dom, bez mačke ili psa, mali dosadan ured da sjediš i čekaš. Čak i kad bih se razvela od tebe, ne bih dopustila da se vratiš u sve to. – Kako bi me spriječila? Ja nisam Terry Lennox. – Molim te bez razgovora o njemu. Ni o onoj zlatnoj ledenjaci, Wadeovoj ženi. Ni o njenom jadnom pijanom, izgubljenom mužu. Je li bi zaista htio biti jedini muškarac koji me je bacio na tlo? Kakva je to vrsta ponosa? Dala sam ti najveći kompliment koji ja znam dati. Pitala sam te da li bi se oženio mnome. – Dala si mi i veći kompliment. Briznula je u plač. – Ti budalo, potpuna budalo! – Obrazi su joj bili mokri. Osjećao sam suze na njima. – Pretpostavimo da bi trajalo šest mjeseci ili godinu ili dvije godine – Što bi izgubio osim prašine na pisaćem stolu i prljavštine na roletama i osamijenosti takva života? – upitala je bez suza. – Želiš li još šampanjca? –– U redu. Privukao sam je k sebi i ona ponovno zaplače u mom naručju. Nije bila zaljubljena u mene i oboje smo to znali. Nije plakala zbog mene. Samo joj je došlo da prolije nešto suza: Zatim me odgurnula, ustala iz kreveta i otišla u kupaonicu da uredi lice. Donio sam šampanjac. Kad se vratila, osmjehivala se. – Oprosti šta sam cmizdrila – rekla je. – Za šest mjeseci ni tvojeg imena se više neću sjećati. Ponesi to u dnevnu sobu. Želim svjetla. Učinio sam što je rekla. Sjela je na kauč. Spustio sam šampanjac pred nju. Pogledala je čašu, ne dotakavši je. – Da se upoznamo? – rekoh. – Hajde da popijemo koju zajedno. – Kao sinoć? – Nikad više neće biti kao sinoć. Podigla je čašu šampanjca, polako otpila malo, okrenula se na kauču i pljusnula mi ostatak u lice. Onda je opet zaplakala. Uzeo sam maramicu i obrisao si lice a onda i njezine obraze.

279 – Ne znam zašto sam to učinila – reče. – Samo, zaboga, nemoj kazati da sam žena i da žene nikad ne znaju zašto nešto čine. Nalio sam još malo šampanjca u njenu čašu i osmjehnuo joj se. Polagano ga je ispila, zatim se naglo okrenula i sjela mi na koljena. – Umorna sam – rekla je. – Ovaj put me moraš odnijeti. Nedugo zatim je zaspala. Ujutro je još spavala kad sam ustao i skuhao kavu. Umio sam se, obrijao i obukao. Onda se probudila. Doručkovali smo zajedno. Pozvao sam taksi i odnio njenu torbu niza stepenice. Oprostili smo se. Gledao sam za taksijem dok se nije izgubio iz vida. Vratio sam se gore u spavaću sobu, razmjestio krevet i pospremio ga. Vlasi duge tamne kose bile su na jednom jastuku. A u mojem želucu olovna težina. Francuzi imaju za to izreku. Ti kopilani imaju izreke za sve i uvjek su u pravu svakom je rastanku malo umiranja

280 51 Sewell Endicott je rekao da će do kasna raditi i da mogu doći oko sedam i trideset navečer. Imao je ured u kutu zgrade, s modrim tapetama, crvenim stolom od mahagonija izrezbarenih uglova, vrlo starim i očito vrlo vrijednim, uobičajenu ustakljenu vitrinu s pravnim knjigama u kričavocrvenim uvezima, a na zidovima uobičajene karikature glasovitih engleskih sudaca od Spyja i osim njih veliki portret suca Olivera Wendella Holmesa na južnom zidu. Endicpttova stolica je bila tapecirana crnom kožom. Kraj njega je bio otvoren uredski ormar nakrcan papirima. Bila je to prostorija koju nikakav dražestan dekorater nije imao šanse ukrasiti. Endicott je bio u košulji i izgledao je umorno, ili je imao takvu vrstu lica. Pušio je svoje neukusne cigarete. Pepeo s cigarete padao mu je po razvezanoj kravati. Svuda je uokolo bilo crnih vlasi otpalih iz njegove kose. Šutke me promatrao nakon što sam sjeo. Onda reče: – Vi ste najtvrdoglaviji kopilan kojeg sam ikad sreo. Nećete mi valjda reći da još kopate po istoj prljavštini. – Još me nešto muči. Da li bi odgovaralo istini, ako kažem da ste zastupali Harlana Pottera onda kad ste me posjetili u krletki? Kimnuo je. Lagano sam prstima dodirnuo lice. Sve je zacjelilo i oteklina je nestala, ali vjerojatno je jedan od udaraca ozlijedio živac. Dio lica mi je još bio umrtvljen. Nisam ga mogao ostaviti na miru, stalno sam ga dirao. Valjda će s vremenom biti bolje. – I da ste tada kad ste išli u Otatoclan bili imenovani privremeno za izaslanika tužilaštva? – nastavio sam. – Da, samo ne gnjavite više s tim, Marlowe. To je za mene bila korisna veza. Možda sam joj ipak pridao previše važnosti. – Nadam se da je još korisna. Odmahnuo je. – Ne. Gotovo je. Potter obavlja pravničke poslove preko odvjetnika u San Francisc, New Yorku i Washingtonu. – Vjerojatno me mrzi. Kao i samu pomisao na ono što sam iskopao. Endicptt se osmjehne. – Baš čudno, ali svu je krivnju svalio na zeta dra Loringa. Čovjek kao što je Harlan Potter mora nekog kriviti. On sam nikad ne griješi. Sad je uvjeren da se ne bi ništa od svega toga dogodilo da dr Loring nije hranio tu žensku opasnim drogama.

281 – Griješi. Jeste li vi uopće vidjeli Terryjevo tijelo u Otatoclanu? – Jesam. Otraga u prostoriji iza stolarije. Tamo nemaju prave mrtvačnice. Radili su lijes za njega. Tijelo mu je bilo hladno kao led. Vidio sam ranu na sljepoočnici. Nije u pitanju nikakva sumnja u zamjenu identiteta, ako ste na to mislili. – Ne, Endicott, nisam, jer to bi u njegovu slučaju bilo nemoguće. Ali, bio je pomalo prerušen, zar ne? – Lice i ruke su mu bili tamniji, kosa obojena u crno. Ali ožiljci su i dalje bili vidljivi. A otisci prstiju su, naravno provjereni i uspoređeni s otiscima na predmetima koje je upotrebljavao kod kuće. – Kakva je policija tamo dolje? – Primitivna. Jefe jedva da zna pisati i čitati. No znao je za otiske prstiju. Bilo je vruće, znate. Užasno vruće. Namrštio se izvadivši cigaretu iz usta i odbacio je nevoljko u neku veliku posudu od crnog bazalta. – Morali su donijeti led iz hotela – nastavio je. – Mnogo leda. – Opet me pogledao. – Nema tamo balzamiranja. Trebalo je hitno sve obaviti. – Znate li španjolski, Endicott? – Samo poneku riječ. Direktor hotela mi je bio prevodilac – osmjehnuo se. – Kakav je to bio zalizanko. Izgledao je opako, ali je bio vrlo uljudan i susretljiv. Začas smo sve obavili. – Dobio sam pismo od Terryja. Vjerojatno Potter zna za to. Ispričao sam njegovoj kćeri gospođi Loring. Pokazao sam joj. U pismu je bila Madisonova slika. – Što to? – Novčanica od pet tisuća papira. Podigao je obrve. – No, dakle, on si je to mogao dopustiti. Žena mu je dala lijep frtaljček milijuna kad su se drugi put vjenčali. Sve mi se čini da je ionako namjeravao u Meksiko, bez obzira na to što se zbilo. Ne znam što se dogodilo s novcem. Tamo ga nije bilo. – Pismo je ovdje, gospodine Endicott, ako vam je stalo da ga pročitate. Izvadih pismo iz džepa i pružih mu ga. Brižljivo ga je pročitao kao što pravnici brižljivo odmjeravaju svaku riječ. Onda ga položi na stol i nagne se naslonivši se, i zagledavši se u prazno. – Pomalo literarno, zar ne? – reče mirno. – Zašto je to učinio?

282 – Ubio se, priznao ili napisao pismo? – Priznao i ubio se, jasno – odgovori oštro Endicott. – Pismo je razumljivije. No, vi ste fino dobili, uzvraćeno vam je sve ono što ste prije učinili za njega, pa i poslije. – Smeta me taj sandučić za poštu – rekoh. – Onaj dio kad kaže da je sandučić pod prozorom na cesti i da će momak držati pismo tako da on može vidjeti kako ga spušta u sandučić. Nešto se u Endicottovim očima ugasilo. – Zašto? – upita on ravnodušno. Izvadio je novu cigaretu iz kutije. Pripalih mu svojim upaljačem ispruživši ruku preko stola. – U takvim mjestima kao što je Otatoclan nema poštanskih sandučića – rekoh. – Nastavite. – U početku nisam shvaćao. Onda sam proučio mjesto. To je obično selo. Ima oko tisuću, tisuću i dvjesta stanovnika. Jedna ulica djelomično popločana. Jefe ima „ford”, model A, kao službeni automobil. Pošta se nalazi na uglu dućana, uz to je mesni, jedini hotel, nešto krčmi, nikakve ceste, maleno uzletište. Okolo po brdima su lovišta, radi lovaca i postoji uzletište. Jedini moguć način da se dođe tamo. – Dalje. Znam za lovišta. – Dakle, tamo bi mogao biti poštanski sandučić jednako kao i podiji za izložbu pasa, isto kao i igralište za golf ili za jai alai ili park s vodoskokom i glazbenim paviljonom. – Onda se zabunio – reče ledeno Endicott. – Možda je tamo bilo nešto slično što mu se činilo kao poštanski sandučić, na primjer koš za smeće. Ustao sam. Uzeh pismo, složih ga i spremih opet u džep. – Koš za smeće – rekoh. – Sigurno, baš to. Obojen meksikanskim bojama, zeleno bijelo, crveno i ispisan velikim čitljivim slovima: ČUVAJTE ČISTOĆU GRADA. Naravno na španjolskom. A okolo se izvalilo sedam šugavih pasa. – Ne gnjavite, Marlowe. – Oprostite što sam se predao mašti. Ima još jedna stvarčica o kojoj sam već pitao Randyja Starra. Kako je to pismo uopće poslano? S obzirom na ono što piše u njemu, sve je bilo proračunano. Dakle, netko mu je pričao o poštanskom sandučiću. Dakle, netko je lagao. I još jednom dakle, netko je ipak poslao pismo s pethiljadarkom. Petljancija, slažete li se? On otpuhne dim gledajući za njim.

283 – Kakav je vaš zaključak i zašto ste o tome pitali Randyja Starra? – Starr i lupež po imenu Menendez, koji je sada otpremljen iz naše sredine, su bili Terryjevi drugovi u britanskoj vojsci. U nekom pogledu, a mogao bih reći u gotovo svakom pogledu, oni su tipovi bez karaktera, ali ipak imaju u sebi još nekih dijelova u kojima ima još prostora za ponos i takve stvari. Tamo su sve sredili i prikrili iz sasvim razumljivih razloga. Isto je tako postojala majstorija kojom su prikrili ono u Otatoclanu, samo iz sasvim drukčijih razloga. – I koji je vaš zaključak? – opet me upitao, ovaj put prilično oštro. – A kakav je vaš? Nije mi odgovorio. Zato sam mu zahvalio i otišao. Ostao je namršten dok sam izlazio, ali mislio sam da je to namrgođenost od zbunjenosti Ili se možda pokušava sjetiti kako je tamo pred hotelom i ima li išta nalik na sandučić.Tako se zavrtio još jedan krug, ništa više. Kolo se vrtjelo dobrih mjesec dana prije nego što je išta ispalo iz toga. Onda sam jednog petka ujutro zatekao u svojoj čekaonici nekog stranca. Bio je to fino odjeven, Meksikanac ili Južnoamerikanac ili tako nešto. Sjedio je uz otvoren prozor i dimio, smeđu cigaretu snažnog mirisa. Bio je visok, i vrlo vitak i vrlo elegantan, s urednim crnim brkovima i crnom kosom nešto dužom nego što je mi nosimo, u smeđoj odjeći od nekog rijetko tkanog materijala. Imao je i naočale, zelene sunčane naočale. Uljudno je ustao sa stolice. – Senor Marlowe? – Izvolite, što želite? Pružio mi je presavijeni list papira. – Un aviso de parte del senor Starr en Las Vegas, senor. Habla Ud. espanol? – Da, ali ne brzo. Bolje da govorimo, engleski. – Onda engleski – reče. – Meni je svejedno. Uzeh papir i pročitah ga. „Predstavljam Vam svog prijatelja Cisca Maioranosa. „Vjerujem da će vam on reći što ste htjeli znati. S.” – Uđimo unutra senor Maioranos – rekoh. Otvorih vrata. Dok je prolazio kraj mene, osjetih miris parfema. I obrve je imao vraški otmjene. Inače vjerojatno nije bio tako fin, kao što je izgledao, jer je s obje strane lica imao brazgotine od noža.

284 52 Sjeo je u stolicu za stranke i prebacio nogu preko noge. – Koliko znam, vi želite određene informacije o sefioru Lennoxu. – Samo o posljednjoj sceni. – Bio sam tamo u to vrijeme, senor. Radio sam u hotelu – slegnuo je ramenima. – Ništa značajno i naravno privremeno. Bio sam dnevni poslužitelj. Govorio je perfektan engleski, ali u španjolskom ritmu. Španjolski, mislim na američki španjolski, ima intonaciju koja se podiže i spušta, a američkom uhu se čini kao da to nema nikakve veze sa značenjem riječi. Baš kao plima u oceanu. – Ne izgledate mi taj tip – rekoh. – Čovjek ponekad ima problema. – Tko je poslao pismo? Ponudio me cigaretama. – Kušajte jednu. Odmahnuh glavom. – Prejake su za mene. Volim kolumbijske. Te kubanske su ubitačne. Lagano se osmjehnuo, pripalio sebi jednu i otpuhnuo dim. Momak je bio tako prokleto elegantan da me je to počelo nervirati. – Znam o pismu, senor. Mozo se bojao ići gore u sobu senora Lennoxa pred kojom je stajala guarda. Pajkani ili detektivi, kako vi kažete. Pa sam zato ja odnio pismo na correo. Poslije pucnjave, razumije se. – Trebali ste pogledati u omotnicu. Veliki novac je bio unutra. – Pismo je bilo zapečaćeno – reče on ledeno,– El honor no se mueve de lađo como les čongrejos. Što znači da se čast ne miče unatrag kao rakovica, senor. – Moja isprika! Molim vas nastavite. – Senor Lennox je u lijevoj ruci držao novčanicu od sto pezosa kad sam ušao unutra, zatvorivši vrata pred nosom guarde. U desnoj je imao pištolj. Na stolu pred njim bilo je pismo i još jedan papir koji nisam pročitao. Odbio sam novčanicu. – Bilo je previše para – rekoh, ali on nije reagirao na sarkazam. – Inzistirao je, pa sam ipak napokon primio novčanicu i poslije je dao mozu. Pismo sam iznio van na poslužavniku, prekriveno ubrusom. Detektiv me ružno odmjerio. Ali ništa nije rekao.

285 Bio sam na polovici stubišta kad sam začuo pucanj. Brzo sam sakrio pismo i potrčao natrag gore. Detektiv je udarcima pokušavao otvoriti vrata. Ja sam ih otključao svojim ključem. Senor Lennox je bio mrtav. Lagano je prešao prstom po rubu stola i uzdahnuo. – Ostalo, bez sumnje, već znate – dodao je. – Je li hotel bio pun? – Ne, nije bio pun. Bilo je pet-šest gostiju. – Amerikanaca? – Dvojica Americanos del Norte. Lovci. – Pravi gringosi ili samo iseljeni Meksikanci? On polako povuče prstom po smećkastom platnu nad svojim koljenom. – Mislim da bi jedan od njih mogao lako biti španjolskog porijekla. Govorio je pogranični španjolski. Nimalo elegantno. – Jesu li dolazili u blizinu Lennoxove sobe? Podigao je naglo glavu, ali zelene naočale nisu propuštale moju radoznalost. – Zašto bi prilazili, senor? Kimnuh. – Baš lijepo od vas što ste došli i ispričali mi to senor Maioranos. Recite Randyju da sam mu duboko zahvalan, hoćete li? – No hay de que, senor. Nema na čemu. – i drugi put, ako bude imao vremena, neka mi pošalje nekoga tko zna što priča. – Senor? – glas mu je bio mekan, ali leden. – Sumnjate u moje riječi? – Vi momci stalno pričate o časti. Čast je vreća u kojoj se skriva lopuža, ponekad. Ne uzrujavajte se. Sjedite mirno da i ja vama nešto ispričam. Dostojanstveno se naslonio. – Dakle, ovo su samo nagađanja. Možda griješim. A možda sam ipak u pravu. Ta dva Amerikanosa nisu bila slučajno tamo. Stigli su avionom. Predstavljali su se kao lovci. Jedan od njih je Menendez, kockar. Prijavio se pod drugim imenom, a možda i nije. To ne znam. Lennox je znao da su tamo. Znao je i zašto. Napisao mi je pismo, jer ga je grizla savjest. Napravio je od mene budalu, ali je bio previše pošten da bi nakon, toga imao mira. Stavio je novac, bila je to petohiljadarka, u pismo, jer je imao mnogo novca i jer je znao da ga nemam. U pismu mi je dao i mali znak koji sam mogao opaziti, ili mi je isto tako mogao promaknuti. Bio je od one vrste

286 ljudi koji uvijek žele učiniti ono što je dobro, ali se na kraju sve okrene obratno. Kažete da ste odnijeli pismo na correo. Zašto ga niste bacili u sandučić pred hotelom? – Sandučić, senor? – Sandučić za poštu. Cajon cartero, tako ga zovete, čini mi se. On se osmjehne. – Otatoclan nije Mexico City, senor. Vrlo primitivno mjesto. Poštanski sandučić na ulici u Otatoclanu? Nitko ne bi znao za što služi. Nitko ne bi pokupio pisma iz njega. – Oh, dobro, ostavimo to – rekoh. – Niste vi donijeli nikakav poslužavnik s kavom u sobu senora Lennoxa, senor Maioranos. Niste vi prošli u sobu kraj detektiva. Ona dva Amerikanosa su ušla unutra. Detektiv je bio, naravno, podmićen i još neki ljudi. Jedan od Amerikanosa je straga udario Lennoxa po glavi. Onda je uzeo „mauser”, izvadio jedan naboj, otvorio ga, izvukavši iz njega metak, a onda vratio taj naboj u pištolj. Tada je pištolj pritisnuo na Lennoxovu sljepoočnicu. Čoravi je naboj napravio ružnu ranu, ali ga hitac nije ubio. Zatim su ga iznijeli na nosilima, pokrivenog i dobro skrivenog. Kad je stigao američki odvjetnik, Lennoxa su omamili, obložili ledom i stavili ga u mračan kut carpinterie, gdje mu je stolar izrađivao lijes. Tamo je američki odvjetnik vidio Lennoxa kao led, ukočenog i s gadnom pocrnjelom ranom na sljepoočnici. Činilo se da je uistinu mrtav. Sutradan su zakopali lijes pun kamenja. Američki je odvjetnik odletio kući s otiscima prstiju i nekakvim priznanjem koje je bilo hrpa laži. Kako vam se to sviđa senor, Maioranos? Slegnuo je ramenima. – Moglo bi biti moguće, senor. Zahtijevalo bi mnogo para i utjecaja. Bilo bi moguće, ako bi taj senor Menendez bio blizak s važnim ljudima u Otatoclanu, s alcaldeom, vlasnikom hotela i tako dalje.– Dakle i to bi moglo biti. To je dobra ideja. I objašnjava zašto su izabrali udaljenu selendru kao što je Otatoclan. On se brzo osmjehnu. – Onda bi senor Lennox trebao još biti živ, zar ne? – Jasno. Samoubojstvo je bilo samo predigra za vjerodostojnost priznanja. Moralo je biti izvedeno dovoljno dobro da prevari odvjetnika koji je zastupao tužilaštvo, ali bi od pravog okružnog tužioca napravilo majmuna čak i da nije upalilo. Taj Menendez nije toliko gadan kao što misli, ali je bio dovoljno gad da me odalami pištoljem zato što nisam odustao. Morao je imati razlog za to. Da je prijevara izišla na vidjelo, Menendez bi se našao u međunarodnom škripcu. Meksikanci ne vole podmićivanje pajkana ništa manje od nas. – Sve je to moguće, senor, kao što znam i sam. Ali vi ste mene optužili da lažem. Rekli ste da nisam ušao u sobu u kojoj je bio senor Lennox i da nisam uzeo njegovo pismo. – Nisi ušao jer si već bio u toj sobi prijatelju... i pisao pismo.On podigne ruku i skine zatamnjene naočale. Nitko ne može promijeniti boju čovjekovih očiju. – Vjerojatno je još prerano za gimlet – reče.

287 53 Izvrsno su ga sredili u Mexico Cityju. Ali zašto ne bi? Njihovi liječnici, specijalisti, bolnice, slikari i arhitekti su jednako dobri kao naši. Ponekad i bolji. Meksički pajkan je izmislio parafinski test za nitrate baruta. Terryjevo lice nisu mogli potpuno izmijeniti, ah' su si dali mnogo truda. Promijenili su mu nos, izvadivši dio kosti učinili su ga manje nordijskim i malo zatupili. Nisu mogli odstraniti sve tragove brazgotina, ali zato su napravili još koju na drugoj strani lica. Brazgotine od noža nisu ništa neobično u latinskim zemljama. – Ovdje su svakako napravili transplantaciju živca –– reče on i dodirne onu stranu lica koja je nekad bila ružnija i ukočena. – Koliko sam bio blizu istine? – Vrlo blizu. Neki su detalji pogrešni, ali nisu ni važni. Plan je napravljen na brzinu i nešto smo morali improvizirati, pa nisam ni sam točno znao što će ispasti. Rečeno mi je da učinim određene stvari. Mendyju se nije sviđalo što sam ti pisao, ali nisam odustao od toga. On te je malo potcjenio. Ono o sandučiću nije uopće opazio. – Jesi li znao tko je ubio Sylviju? Nije mi izravno odgovorio. – Grozno je kad žena odgovara za ubojstvo, čak i da ti nikad nije mnogo značila. – Ovo je grozan svijet. Je li Harlan Potter upućen u sve ovo? Opet se osmjehnuo. – Zar bi on ikome dopustio da to sazna? Ja mislim da nije. Vjerujem da on misli kako sam mrtav. I tko bi mu drukčije rekao, osim ako nisi ti? – Ono što sam mu ja rekao možeš staviti na vlat trave. Kako živi Mendy ovih dana, ako uopće živi ? – Bit će mu dobro. U Acapulcu. Randy ga je izvukao. Mendy nije tako loš kao što misliš. Ima on srca. – I zmija ga ima. – No, hoćemo li na gimlet? Ustao sam, ne odgovorivši mu i prišao sefu. Okrenuo sam dugme, otvorio ga i izvadio omotnicu s Madisonovom slikom i sa pet stotica koje su mirisale po kavi. Sve to istresoh na stol i pokupih pet stotica.

288 – Ove ću zadržati. To je za troškove koje sam imao i za istragu. S Madisonovom slikom sam se rado igrao. Sada je opet tvoja. Raširih novčanicu na stolu pred njim. On je pogleda, ali je ne dotakne. – Tvoja je, drži je – reče. – Ja ih imam mnogo. Trebao si sve to ostaviti na miru. – Znam. Nakon što je ubila muža i izvukla se iz svega toga, možda bi postala bolja. Naravno, on nije uopće bio važan. Bio je samo ljudsko biće s krvlju, mozgom i osjećajima. Znao je i on što se dogodilo i strašno se mučio da živi s tim saznanjem. Pisao je knjige. Možda si čuo za njega. – Gledaj, nisam ja tu ničim mogao pomoći – reče on polako. – Ali nisam htio da itko strada. Ovdje ne bih imao nikakve šanse. Ne može čovjek tako brzo odmjeriti sve mogućnosti. Bio sam uplašen i bježao sam. Što bih mogao učiniti? – Ne znam. – Imala je napadaje ludila. Ionako bi ga mogla ubiti bilo kada. – Aha, mogla bi. – No, hajde da to malo zaboravimo. Idemo popiti nešto na nekom mirnom i hladnom mjestu. – Nemam sad vremena, „senor” Maioranos. Bili smo nekad dobri prijatelji – reče on tužno? Jesmo li? Zaboravio sam. Čini mi se da su to bila neka druga dvojica. Stalno ste u Meksiku? – Oh, da. Ovdje nisam legalno. Nikad nisam ni bio. Rekao sam ti da sam se rodio u Salt Lake Cityju, ali rođen sam u Montrealu. Uskoro ću biti meksički državljanin. Treba samo da uzmem dobrog odvjetnika. Meksiko mi se uvijek sviđao. Ne bi bilo previše riskantno da odemo u „Victorov” bar na gimlet. – Pokupi svoj novac, „sefior” Maioranos. Suviše je krvav. – Tebi treba. Siromašan si. – Odakle ti znaš? Pokupio je novčanicu svojim uskim prstima i nemarno je spustio u džep. Grizao je usne zubima koji su bili vrlo bijeli, kao što to već mogu biti uz smeđu kožu? – Ne mogu ti ništa više reći nego onda kad si me vozio u Tijuanu. Pružio sam ti priliku da pozoveš zakon i predaš me njemu. – Ne ljutim se na tebe. Ti si baš takav čovjek. Dugo nisam mogao shvatiti što je to s tobom imao si fino ponašanje i neke vrline, ali nešto je bilo naopako.

289 Imao si principe i živio si po njima, ali to su bili samo tvoji principi. Nemaju nikakve veze s etikom ili skrupulama. Bio si fin momak, jer si takve prirode. Ali jednako ti je lijepo s lupežima i gangsterima, kao i s poštenjacima. Pod uvjetom da gangsteri govore dobar engleski i da imaju dobre manire za stolom. Ti si moralni defetist. Vjerojatno je rat tu imao udjela, ali ipak mislim da si možda takav i rođen. – Ne razumijem – reče on. – Uistinu ne razumijem. Pokušavam ti se odužiti, a ti mi ne dopuštaš. Nisam ti mogao reći više nego što sam rekao. Ti to ne bi mogao podnijeti. – To je najljepše što mi je ikad itko rekao. – Drago mi je da ti se barem nešto sviđa od mene. Bio sam upao u gadan škripac. Slučajno sam poznavao onu vrstu ljudi koji znaju kako se možeš izvući iz takva škripca. Zadužio sam ih nečim što se dogodilo davno za vrijeme rata. Onda kad sam, vjerojatno jedini put u životu, brzo kao miš učinio baš ono što je trebalo. A kad su mi bili potrebni, odužili su mi se. Besplatno. Nisi ti jedini momak na svijetu koji se ne može kupiti, Marlowe. Nagnuo se preko stola i uzeo jednu od mojih cigareta. Lice mu je neravnomjerno problijedilo pod tamnim tenom. Brazgotine su se jasno vidjele. Promatrao sam ga dok je vadio iz džepa elegantan plinski upaljač i pripaljivao cigaretu. Od njega je dopirao parfem. – Dosta si toga ti kupio od mene, Terry. JLupio si smiješkom, kretnjom glave, odmahivanjem ruke, zajedničkim pićem u nekom mirnom baru. Bilo je lijepo dok je trajalo. Do viđenja, amigo. Ne kažem ti zbogom. To sam ti rekao kad je to nešto značilo. Rekao sam ti kad je to bio oproštaj, tužan, samotan, dugi oproštaj. – Prekasno sam se vratio – reče on. – Plastična operacija zahtijeva vremena. – Ne bi ti uopće došao da te nisam istjerao dimom. Odjednom se pojavi bljesak suza u njegovim očima. Brzo je nataknuo tamne naočale. – Nisam bio siguran u sve to – reče. – Nisam se mogao odlučiti. Oni nisu htjeli da ti išta kažem. Nikako se nisam mogao odlučiti. – Ne brini o tome, Terry. Uvijek se nađe netko tko odlučuje za tebe. – Bio sam u komandosima, brate. Oni ne uzimaju bilo koga. Gadno sam ranjen i nisam doživio nimalo ugodne stvari kod onih nacističkih liječnika. To je učinilo svoje. – Znam ja to sve, Terry. Ti si vrlo drag momak u mnogo čemu. Ja te ne osuđujem. Nikada te nisam osuđivao. Samo se radi o tome da tebe više nema. Već si odavno otišao. Imaš lijepu odjeću i fini parfem i elegantan si kao skupa drolja. – To je samo predstava – reče gotovo očajno.

290 Usta mu se opustiše u kiselom smiješku. Slegnuo je ramenima na izražajan latinski način. – Sigurno. Sve je to predstava. Ništa drugo i ništa više. A ovdje – on se upaljačem udari u prsa – unutra nema ničega. Imao sam nekad, Marlowe. Nekad davno sam imao. No sad je sve iščezlo. Ustao je. Ustao sam. Pružio je mršavu ruku. Prihvatio sam je. – Do viđenja, „senor” Maioranos. Drago mi je da smo se upoznali, pa makar i nakratko. Zbogom! Okrenuo se i otkoračao do vrata. Gledao sam kako ih je zatvorio. Čuo sam njegove korake kako se udaljavaju hodnikom odzvanjajući na podu od imitacije mramora. Sve tiši i tiši koraci su odlazili dok nisu sasvim utihnuli. Ipak sam i dalje osluškivao. Zašto? Jesam li želio da se odjednom zaustavi, okrene i vrati i da me svojim riječima izvuče iz onog što sam osjećao? Ali nije to učinio. Tada sam ga posljednji put vidio. Nikada više nisam vidio nikog od njih – osim pajkana. Nitko još nije pronašao način kako bi čovjek njima mogao reći zbogom. KRAJ