Raymond Chandler - Dugi oproštaj

151 Istresao sam dvije, stavio bočicu na mjesto i natočio čašu vode iz termosice na noćnom ormariću. On reče da će jedna tableta biti dovoljna. Uzme je, popije s malo vode, legne i opet se zagleda u strop. Vrijeme je prolazilo. Sjedio sam na stolici gledajući u njega. Nije uopće djelovao kao da je imalo pospan. Tada on polako reče: – Sjetio sam se nečega. Učinite mi uslugu, Marlowe. Napisao sam neke gluposti i neću da ih Eileen vidi. Tamo su na pisaćem stroju, pod poklopcem. Maknite ih umjesto mene. – U redu. To je sve čega ste se sjetili? – Eileen je dobro? Sigurni ste u to? – Da. Samo je umorna. Dosta s tim, Wade. Prestanite razmišljati. I ne pitajte ništa. – Prestani razmišljati, kako kaže on... – Glas mu je sad zvučao pospano. Govorio je više samome sebi. – prestani razmišljati, prestani sanjati, prestani voljeti, prestani mrziti. Laku noć, dragi prinče. Uzet ću još jednu pilulu. Dadoh mu je uz malo vode. Opet je legao okrenuvši glavu tako da me može vidjeti. – Čujte, Marlowe, napisao sam nešto što ne bih htio da Eileen ... – Već ste mi rekli. Pobrinut ću se za to kad zaspite. – Oh. Hvala. Lijepo da ste tu. Baš lijepo. Opet podulja tišina. Kapci su mu otežali. – Jeste li kad nekog ubili, Marlowe? – Jesam. – Gadan osjećaj, nije li? – Nekima se to sviđa. Oči je sasvim zatvorio. Onda ih opet otvori, ali gledao je mutno. – Kako im se može sviđati? Ne odgovorih. Kapci mu se opet spustiše, sasvim polako kao što se polako spušta zastor u kazalištu. Zahrkao je. Pričekao sam još malo. Onda ugasih svjetlo u sobi i iziđoh.

152 27 Zastao sam pred Eileeninim vratima, osluškujući. Iznutra se nije čuo šum ikakva kretanja pa nisam pokucao. Ako želi znati kako mu je, to je njezina stvar. Kad sam sišao, dnevna soba mi se učinila svijetla i vrlo prazna. Pogasih neka svjetla. U srednjem dijelu dnevne sobe zidovi su bili viši i vidjeli su se podupirači za balkon na koji su vodile stepenice iz sobe. Balkon je bio prostran i sa strane ograđen ogradom koja mi se činila metar visokom. Ograda i stupovi bili su četverouglastog oblika da bi se uklapali u salon. Blagovaonica je bila pravilan četverougao zatvoren dvokrilnim vratima. Čini se da su iznad nje bile služinske sobe. Taj dio kata je bio pregrađen tako da su još jedne stepenice išle odatle do kuhinjskog dijela kuće. Wadeova soba je bila u kutu iznad radne sobe. Mogao sam vidjeti svjetlo koje je kroz svjetlarnik iznad vrata radne sobe obasjavalo visoki strop. Pogasih sva svjetla osim stojeće svjetiljke i odoh u radnu sobu. Vrata su bila zatvorena, ali su tamo gorjela dva svjetla, stojeća svjetiljka kraj kožnog kauča i stolna svjetiljka sa sjenilom. Pisaći stroj se nalazio na čvrstom stolu, a kraj njega je na pisaćem stolu bila hrpa žutih papira. Sjedoh u naslonjač proučavajući razmještaj stvari u sobi. Htio sam doznati kako je udario glavom. Sjeo sam na stolicu, sad mi je telefon bio slijeva. Razmak je bio tijesan. Kad bih se nagnuo unatrag i prevrnuo, možda bi glavom udario o rub stola. Ovlaženom maramicom povukoh po drvu. Nikakve krvi, ni traga. Na stolu je bilo svega i svačega, uključujući knjige naslagane između brončanih slonova i starinsku četverouglastu staklenu tintarnicu. Prijeđoh maramicom po tim–stvarima, ali bez uspjeha. Bilo je sasvim bez smisla. I da ga je tko udario, nije vjerojatno da se to oruđe još nalazi u sobi. Osim toga, tko bi ga uopće udario. Ustao sam i upalio svjetla na zidu. Osvijetlivši mračne kutove, dođoh do odgovora, koji je, naravno bio sasvim jednostavan. Četverouglasti metalni koš za papire ležao je prevrnut na podu uza zid, papiri uokolo razasuti. Tamo nije mogao dospjeti sam, netko ga je bacio ili tresnuo nogom. Vlažnom maramicom prijeđoh po oštrim bridovima. Sad sam imao crvenkastosmeđu mrlju na maramici. Nikakva misterija. Wade se prevrnuo i glavom udario u oštar rub koša za smeće, a kad je ustao tresnuo je nogom tu prokletu stvar u drugi kraj sobe. Jasno. Zatim je brzo popio nešto. Piće je bilo na stoliću kraj kauča. Prazna boca, još jedna punija od polovice, termosica s vodom i srebrna posuda u kojoj je sad bila također voda, a prije su bile kocke leda. Uz to je stajala samo jedna čaša natprosječne veličine. Kad je malo popio, osjetio se nešto bolje. Nejasno je zamijetio da je slušalica podignuta i vjerojatno se uopće nije mogao sjetiti što je ono htio s tim telefonom. Zato je samo prišao i pažljivo spustio slušalicu. Vremenski je to odgovaralo. Ima nečeg neobičnog u odnosu ljudi

153 prema telefonu. Tehnički potkovan čovjek našeg vremena ga voli, treba ga i boji ga se, i uvijek postupa s njim sa strahopoštovanjem, čak i kad je pijan. Telefon je fetiš. Svaki bi normalan čovjek rekao halo u slušalicu prije nego što je spusti, za svaki slučaj. Ali to ne mora važiti za čovjeka koji je omamljen pićem i koji je maloprije pao. To nije uopće ni važno. Možda je to učinila žena, kad je, začuvši pad ili udarac koša u zid, došla u sobu. Negdje baš u tom trenutku njemu je posljednje piće udarilo u glavu, oteturao je iz kuće preko travnjaka i srušio se tamo gdje sam ga ja našao. Već će netko doći po njega. Nije tada znao tko. Možda dobri dr Verringer. Dotle je jasno. Ali što je sa ženom? Nije ga mogla dozvati k pameti, a najvjerojatnije da se nije ni usudila pokušati. Mogla je jedino pozvati nekoga u pomoć. Posluge nije bilo kod kuće, ali mogla je telefonirati. Ona i jest telefonirala nekome. Pozvala je dragog doktora Loringa. Ja sam samo mislio da ga je pozvala nakon što sam došao. Nije ona tako rekla. Dalje se nije sve tako lijepo uklapalo. Očekivao bih da ga je ona potražila, našla i pogledala kako mu je. Ništa mu ne bi naškodilo ako za tople ljetne noći leži neko vrijeme na tlu. Ona ga ne bi mogla pomaknuti. I ja sam se pošteno namučio. Ali ipak čovjek ne bi očekivao da će ona samo stajati na pragu i pušiti cigaretu, gotovo i ne znajući gdje je on i što je s njim. Ili je to možda ipak trebalo očekivati? Nisam znao što je sve prošla s njim, koliko je opasan u takvu stanju i koliko se boji da mu priđe bliže. – Učinila sam sve što sam mogla – tako mi je rekla kad sam došao. I još: – Vi ga pronađite. – A onda je ušla unutra i onesvijestila se! Još mi nije bilo jasno. Zbunjivalo me i to što nas je ostavila i otišla u svoju sobu, dok smo Candy i ja nosili Wadea gore u krevet. Rekla je da ga voli. On je njen muž, pet godina su u braku, kad je trijezan on je divan čovjek – to su bile njezine riječi. Kad je pijan, onda je nešto drugo, nešto opasno čemu se treba sklanjati. U redu, neka bude. Ali ipak mi nešto još nije dalo mira. Da je bila uistinu prestrašena, ne bi stajala tamo u otvorenim vratima i pušila cigaretu. A da je bila samo ogorčena, zbunjena i zgađena, ne bi se tek tako onesvijestila. Tu je bilo nečeg drugog. Neka druga žena, možda. Tada ju je možda upravo otkrila. Linda Loring? Možda. Tako misli i dr Loring, kao što je vrlo javno obznanio pred svima. Prestadoh s tim razbijati glavu. Skinuo sam poklopac s pisaćeg stroja. Bilo je tu tih nekoliko žutih otipkanih listova koje bih trebao uništiti zato da ih ne vidi Eileen. Ponio sam ih do kauča, zaključivši da zaslužujem gutljaj pića prije nego što ih počnem čitati. U kutu sobe bio je umivaonik. Oplahnuo sam veliku čašu, natočio piće, sjeo i počeo čitati.

154 28 „Četiri je dana od punog mjeseca, na zidu je odsjaj mjesečine, gleda me kao velika slijepa bjeloočnica, kao mliječne oči zida. Šala. Prokleta blesava usporedba. Pisci. Sve mora biti kao nešto drugo. Glava mi je pahuljasta kao tučeno vrhnje, ali nije tako slatka. Opet usporedba. Bljuje mi se čim pomislim na tu idiotsku profesiju. I bez toga mi se bljuje. Vjerojatno ću ionako bljuvati. Ne tjeraj me. Daj mi vremena. Crvi u mojem pleksusu gmižu li, gmižu li, gmižu. Bolje bi bilo da sam u krevetu, ali pod krevetom bi bila mračna životinja i mračna bi životinja gmizala uokolo šušteći i vijugajući i udarajući odozdo u krevet, onda bih ja kriknuo bez glasa, tako da to ne bi čuo nitko osim mene. Snoviti krik, krik more. Nemam se čega bojati i ja se ne bojim jer se nemam čega bojati, ali svejedno sam jednom tako ležao u krevetu i ta je tamna životinja to ispod radila, udarala je o dno kreveta i imao sam orgazam. To mi se zgadilo više od svih gadosti koje sam ikada napravio. Prljav sam. Treba da se obrijem. Ruke mi se tresu. Znojim se. Smrdim sam sebi. Košulja mi je mokra pod pazuhom i na prsima i po leđima. Mokri su rukavi na pregibima laktova. Čaša na stolu je prazna. Trebat će mi obje ruke da opet natočim. Mogao bih potegnuti iz boce, možda bih se tako malo osnažio. Gadi mi se taj okus. I nikamo me to neće dovesti. Qja kraju neću moći ni spavati i cijeli će svijet stenjati u stravi izmučenih živaca. Dobra stvar, ha, Wade? Još. Sve je u redu prva dva ili tri dana, a onda zlo. Mučiš se pa onda popiješ i neko vrijeme je bolje, ali cijena je svaki put sve viša i viša, i stalno za nju dobivaš sve manje i manje, dok ne dođeš dotle da ne dobivaš ništa, samo mučninu. Onda zoveš Verringera. U redu, Verringer, tu sam. Ali nema više Verringera. Otišao je na Kubu, ili je Umro. Kraljica, ona ga je ubila. Jadni stari doktor Verringer, kakva sudbina, umrijeti u krevetu s kraljicom – takvom vrstom kraljice. Hajde, Wade, ustani i kreni. Kreni nekamo gdje još nismo bili i odakle se nikad više ne vraćaš, tamo gdje si bio. Ima li ta rečenica smisla? Ne. U redu, ne tražim pare za nju. A sad kratka stanka za dugu reklamu. Dakle, uspio sam. Ustao sam. Kakav muškarac! Otišao sam do kauča i klečao kraj kauča s rukama na njemu i svojim licem u rukama plakao? Onda sam molio i zgadio se sam sebi zbog toga. Pijanac trečeg stupnja gadi se sam sebi. Kome se, dođavola, moliš ti, ludo? Kad se moli zdrav čovjek, to je vjera. Bolestan moli jer je uplašen? Hajde k vragu s molitvama. Ovo je svijet koji si sebi stvorio i stvorio si ga sasvim sam, a ono nešto malo pomoći izvana – no, pa to je također tvoje djelo. Nemoj moliti, prestani, budalo. Ustani na noge i ispij to. Suviše je kasno za išta drugo. Evo, uzeo sam je. Objema rukama. I u čašu sam natočio. Jedva da sam prolio kapljicu. Ali sad ne znam hoću li moći podnijeti bez bljuvanja. Najbolje će biti s malo vode. Sada polako digni.

155 Polako, ne suviše brzopleto. Postaje toplo. Postaje vruće. Kad bih se barem prestao znojiti. Čaša je prazna. Opet je na stolu. Izmaglica je preko mjesečine, a ipak sam usprkos tome uspio odložiti čašu na stol, pažljivo, pažljivo, kao ruže u visoku tanku vazu. Ruže klimaju orošenim glavama. Možda sam ja ruža. Brate, jesam li se ja orosio. Sada treba gore po stepenicama. Možda još jednu na brzinu za put? Jok? U redu, kako god ti kažeš. Ponesi gore, da imam tamo. Da se imam čemu radovati, ako stignem gore. Ako uspijem doći gore, imam pravo na malu kom–enzaciju. Znak poštovanja od sebe za sebe. Imam toliko divne ljubavi prema sebi, a u tome je najslađe to da sam bez suparnika? sobu, došao do kauča i čekao da mi se srce smiri. Boca mi je nadohvat ruke. Jedno se može sa sigurnošću reći: Dvostruki prored. Bio sam gore i vratio se dolje. Nije mi se gore svidjelo. Od visine mi treperi srce. Ali i dalje udaram po tipkama stroja. Kakav je čarobnjak ta podsvijest. Kad bih barem mogla odraditi puno radno vrijeme. I gore je mjesečina. Vjerojatno od istog mjeseca. Nema izbora, što se tiče mjeseca. Dolazi i odlazi kao raznosač mlijeka, i mjesečevo je mlijeko uvijek jedno te isto. Mjesečevo je mlijeko uvijek – čekaj, drugar. Tapkaš na mjestu. Nije sad vrijeme da bi se prihvatio cijele mjesečeve povijesti. Imaš dovoljno storija da napuniš cijelu ovu prokletu dolinu. Spavala je na boku, nečujno. Savijenih koljena. Učinilo mi se previše tiho. Uvijek pri spavanju ipak ima nekih zvukova. Možda ne spava, možda samo pokušava spavati. Kad bih prišao bliže, mogao bih saznati. Mogao bih i pasti. Jedno joj je oko otvoreno – da li je? Je li me pogledala, ili nije? Nije. Ona bi tada sjela i rekla, je li ti zlo dragi? Da, zlo mi je, draga. Ali neka te to ne brine, draga, jer to je moje zlo, a ne tvoje, i ti samo spavaj tiho i lijepo, i nemoj se sjećati, nema gadosti između tebe i mene, i neće prići blizu tebe ništa što je gadno i sivo i strašno. Gnjida si, Wade! Tri pridjeva, ti ušljivi pisće! Zar ne možeš pustiti ni tok svijesti da teče, a da unutra ne strpaš tri pridjeva, zaboga? Sišao sam niz stepenice držeći se za ogradu. Utroba mi se prevrtala sa svakim korakom, smirivao sam je obećanjem. Stigao sam u prizemlje, ušao u radnu kod Wadeovih je boca uvijek nadohvat ruke. Nitko je ne sakriva, nitko je ne zaključava. Nitko ne govori: Zar ti se ne čini, dragi, da bi bilo dosta? Činiš sebi zlo, dragi. Nitko to ne kaže. Samo spava na boku, nježno kao ruža. Dao sam Candyju previše para. Pogriješio sam. Trebao sam s njim početi s vrećicom badema i dogurati do banane. Uvijek samo mala promjena, polako i lagano, da ga uvijek drži u napetosti. Ako mu na početku daš veliki zalogaj, vrlo ubrzo te ucjenjuje. Cijeli mjesec možeš živjeti u Meksiku životom raskošnim i raskalašenim, s onoliko koliko bi ti ovdje trebalo za jedan dan. I što kad se nagrabi dovoljno para? No, da li je čovjeku ikad dovoljno para, ako misli da može dobiti još više? Možda je to u redu. Možda bih morao ubiti tog blistavookog kopilana. Za mene je jednom umro dobar čovjek, zašto ne bi umro i taj žohar u bijelom kaputiću?

156 Zaboravi Candyja. Igla se uvijek može nekako otupiti. Onog drugog nikad neću zaboraviti. Utisnut je zelenim plamenom u moja jetra. Bolje da telefoniram. Gubim se. Osjećam kako skaču, skaču, skaču, skaču. Treba brzo pozvati nekoga prije nego što mi te ružičaste gadosti dogmižu na lice. Treba nazvati, zvati, zvati. Nazvati u Sioux City Sue. Halo, centrala, dajte mi međugradsku! Halo, međugradska, dajte mi Sioux City, hoću Sue. Koji broj? Nemam broja, samo ime. Naći ćete je kako šetka Desetom ulicom, sjenovitom stranom, pod visokim drvećem, onim drvećem s rasprostrtim ušima... U redu, centrala, u redu. Otkažite poziv, ali pustite da vam nešto kažem, zapravo da vas pitam nešto. Tko će platiti sve one blistave zabave koje Gifford priređuje u Londonu, ako vi otkažete moj međugradski poziv? Aha, vi mislite da solidno obavljate svoj posao. Mislite vi. Dakle, najbolje je da direktno govorim s Giffordom. Dajte mi ga na telefon. Posluga ga je upravo poslužila čajem. Ako on ne može govoriti, poslat ćemo nekoga tko može. Zašto li sam ovo napisao? O čemu sam pokušavao misliti? Telefonirati. Treba telefonirati sada. Postaje mi vrlo loše, vrlo, vrlo.” To je bilo sve. Složio sam listove i strpao ih u unutarnji džep iza lisnice. Otišao sam do staklenih vrata i širom ih otvorivši izišao na terasu. Mjesečina se malo zgusnula. Ali bilo je to ljeto u Idle Valleyu, a ljeto nikada ovdje nije sasvim ukiseljeno. Gledao sam nepomično bezbojno jezero i mislio i premišljao. Onda sam začuo pucanj.

157 29 Na balkonu su sada bila otvorena dvoja osvijetljena vrata. Eileenina i njegova. Njezina je soba bila prazna. Iz njegove su dopirali zvukovi natezanja i rvanja pa sam uletio kroz vrata i zatekao je kako se, nagnuvši se nad krevet, bori s njim. Zrakom bijesnu crni sjaj pištolja, dvije ruke, velika muška i mala ženska ruka, držale su ga grčevito, nijedna za držak. Roger je sjedio u krevetu, naginjući se naprijed i odgurujući je od sebe. Ona je bila u blijedomodroj kućnoj haljini, kose raspuštene niz lice i sad je već držala objema rukama pištolj. Naglim pokretom ga je otela iz njegove ruke. Iznenadila me njezina snaga iako je on možda još bio slab od pića. Srušio se na leđa, zureći i hvatajući zrak, a ona je odskočila zaletjevši se u mene. Stajala je, naslanjajući se leđima na mene i objema rukama grčevito pritisnuvši pištolj na svoje grudi tresla se od jecaja. Obujmio sam je i položio ruku na pištolj. Naglo se okrenula kao da je tek sad shvatila da sam tu. Oči joj se rašire, a tijelo se naslonilo na mene, sasvim se opustila. Ispustila je pištolj. Bio je to težak, nezgrapni dvocijevni webley bez bubnja. Cijev je bila još topla. Držeći je jednom rukom, spustih pištolj u džep i preko njene glave pogledah u Wadea. Nitko nije izgovorio ni riječi. Onda on otvori oči i na usnama mu zaigra umoran smiješak. – Nitko nije ranjen – promrmljao je. – Samo pucanj u prazno, pogodio je strop. Osjetih kako se ukočila. Odmakla se. Oči su joj bile jasne, pogled ukočen. Pustio sam je. Roger – izgovori ona glasom koji nije bio više od bolnog šapata – zar se doista moralo to dogoditi? Zurio je, oblizavši usne, ali nije rekao ništa. Naslonila se na toaletni stolić. Mehaničkim pokretom ruke maknula je kosu s lica. Odjednom zadrhta od glave do pete, odmahujući glavom tamo-amo. – Roger – opet je prošaptala. – Jadni Roger. Jadni bijedni Roger! Sad je zurio ravno u strop. – Mučila me mora – reče polako. – Netko s nožem se naginjao nad krevet. Ne znam tko. Izgledao je kao Candy. Ali to nije mogao biti Candy. – Sigurno ne, najdraži – reče ona nježno. Odstupila je od stolića i sjela na rub kreveta. Pružila je ruku i pomilovala ga po čelu. – Candy je otišao odavno u krevet. I zašto bi Candy imao nož? – Meksikanac je. Oni svi imaju noževe– reče Roger istim odsutnim bezizražajnim glasom. – Vole noževe. A on mene ne voli. – Vas nitko ne voli – rekoh grubo.

158 Brzo je okrenula glavu. – Molim... Molim vas, nemojte tako govoriti. On ne zna. Sanjao je ... – Gdje je bio pištolj? – zarežah gledajući u nju i ne osvrćući se uopće na njega. – U noćnom ormariću. U ladici. – Okrenuo je glavu i pogledi nam se susretoše. U ladici nije bio nikakav pištolj i on je znao da ja to znam. Unutra su bile pilule i neke stvarčice, ali ne i pištolj. – Ili pod jastukom – dodao je. – Smućen sam. Pucao sam jedanput – podigavši otežalu ruku, on pokaže. – Tamo gore. Pogledah gore. Čini se da je na stropu u kutu doista bila rupa. Priđoh bliže da bolje vidim. Da. Rupa koja bi mogla biti od metka. Iz takva bi pištolja metak mogao proći skroz. Zakoračio sam natrag i stao tik uz krevet. Upro sam pogled u njega. – Izmotavanje. Namjeravali ste se ubiti. Nije vas mučila nikakva mora. Plivali ste u moru samosažaljenja. Pištolj niste imali u ladici, a ni pod jastukom. Ustali ste, uzeli ga odnekud i legli u krevet spremni da sredite svu prljavštinu. Ali niste imali živaca. Pucali ste bez namjere da pogodite u nešto. I vaša je žena dojurila – a to ste i htjeli. Samosažaljenje i suosjećanje, stari moj. Ništa drugo. I ono je otimanje bilo pretežno namješteno. Da niste htjeli, ona vam ne bi mogla oduzeti pištolj. – Zlo mi je – reče. – Možda ste ipak u pravu. Je li to uopće važno? – Zbog ovog je važno – rekoh. – Strpat će vas na psihijatriju i vjerujte mi, oni koji rade na tom odjelu puni su suosjećanja, baš onakvog kojeg su georgijanski stražari osjećali prema okovanima. Odjednom Eileen ustade. – Dosta s tim – reče oštro. – Bolestan je, zlo mu je i vi to dobro znate. – On želi biti bolestan. Samo ga opominjem kud može tako dospjeti. – Nije sad vrijeme da mu to govorite. – Idite natrag u svoju sobu. Njene modre oči bljesnuše. – Kako se usuđujete ... – Idite natrag u svoju sobu! Osim ako ne želite da pozovem policiju. Ovakve stvari bi trebalo njima prijaviti. On se malo nacerio. – Hajde zovite policiju – reče. – Kao što ste to učinili i kod Terryja Lennoxa. pisani se osvrtao na njega. Još sam zurio u nju. Sad je izgledala iscrpljena, krhka i vrlo lijepa. Bljesak bijesa je prošao. Pružih ruku i dotakoh joj rame.

159 – Sad je u redu – rekoh. – Neće to opet učiniti. Vratite se u krevet. Dugo je gledala u njega prije nego što je izišla iz sobe. Kad je nestala s otvorenih vrata, sjedoh na rub kreveta, tamo, gdje je ona prije sjedila – Još koju pilulu? – Nije važno da li spavam. Ne, hvala. Osjećam se mnogo bolje. – Jesam li u pravu što se tiče pucnja? To je bila samo takva gluparija? – Više ili manje – okrenuo je glavu. – Vjerojatno sam bio bez pameti. – Nitko vas ne može spriječiti da se ubijete, ako to doista hoćete. To mi je jasno. I vama je jasno? – Da. – Još je gledao u stranu. – Jeste li učinili što sam vas molio? S onim u pisaćem stroju. – Aha. Iznenađuje me što se sjećate. Vrlo luda pisanija. Čudno, kako je Čisto otipkano. – Uvijek to mogu, pijan ili trijezan, uvijek donekle. – Ne brinite što se tiče Candyja – rekoh. – Niste u pravu ako mislite da vas ne voli. I ja nisam bio u pravu kad sam rekao da vas nitko ne voli? Htio sam samo razdražiti Eileen, da pobjesni. – Zašto? Večeras se već jednom onesvijestila. Lagano je odmahnuo glavom. – Ona se nikad ne onesvješćuje. – Onda se pretvarala. Ni to mu se nije sviđalo? – Što ste mislili s onim da je dobar čovjek umro za vas? – upitao sam ga. Namrštio se, razmišljajući o tome. – Obična gluparija. Kazao sam vam da sam sanjao . . . – Govorim o glupariji koju ste napisali. Sad me je pogledao, okrenuvši glavu na jastuku, kao da je strašno teška? – Isto snovi. – Pokušat ću još jednom. Što Candy zna o vama? – Otkačite to, momče – reče i zatvori oči.

160 Ustadoh i zatvorih vrata. – Ne možete vječno bježati, Wade. Candy bi mogao biti ucjenjivač, naravno. Lako. Može on izgledati vrlo prijazan, kao što možete i vi, a da ipak ponekad grabi novac. Zbog čega to? Neka žena? – Vjerujete onom šašavcu, Loringu – reče zatvorenih očiju. – Ne baš. A što je sa sestricom, onom koja je mrtva? Bio je to hitac u prazno, ali slučajno sam pogodio staklo. Oči mu se otvoriše širom. Na usnama mu se pojavi mjehurić sline? – Zato ste tu ... jeste li zbog toga ovdje? – upita polako, stegnutim glasom. – Vi to bolje znate. Pozvan sam. Vi ste me pozvali.Micao je glavom tamo-amo po jastuku. Uprkos „seconalu” živci su mu igrali. Lice mu je bilo prekriveno znojem. – Nisam prvi zaljubljeni muž koji je prevario ženu. Ostavite me na miru, prokleti bili! Ostavite me na miru! Odoh u kupaonicu po ručnik i obrisah mu lice. Zlobno sam mu se cerio. Bio sam hulja nad huljama. Pričekaj da čovjek bude na tlu, onda udari đonom po njemu, đonom. Slab je. Ne može se opirati niti ti vratiti nogom. – Jednog od ovih dana izići ćemo načistac sa svim tim – rekoh. – Nisam lud – reče on. – Samo se nadate da niste. – Živim u paklu. – Aha, sigurno. Sasvim. Bilo bi interesantno znati zbog čega. Evo, uzmite. – Uzevši još jedan „seconal” iz ladice, pružih mu ga s čašom vode. Opirući se na lakat posegao je za čašom i promašio je za dobrih desetak centimetara. Dadoh mu je u ruku. Uspio je progutati tabletu. Onda se srušio natrag kao ispuhan, s lica mu je nestao izraz bilo kakvih osjećaja? Nos mu se ušiljio. Mogao je lako biti mrtvac. Noćas više nikoga neće baciti niza stepenice. Najvjerojatnije ni jedne druge noći. Kad su mu otežale vjeđe, iziđoh iz sobe. Težina pištolja mi je pritiskala bok, vukući džep nadolje. Namjeravao sam sići po stepenicama. Vrata Eileenine sobe bila su otvorena. Soba je bila u mraku, ali bilo je dovoljno mjesečine da vidim obrise njenog lika na pragu. Uskliknula je nešto, zvučalo je kao neko ime, ali ne moje. Priđoh joj. – Tiše! – rekoh. – Napokon je zaspao.

161 – Znala sam, uvijek sam znala da ćeš se vratiti – reče ona mekano i blago. – I nakon deset godina. Zujio sam u nju. Netko od nas dvoje mora da je skrenuo. – Zatvori vrata – reče istim nježnim glasom. – Sve ove godine sam se čuvala za tebe. Okrenuo sam se i zatvorio vrata. U tom mi se trenutku to činilo najpametnijim. Kad sam se okrenuo prema njoj, već mi je padala u naručje. I prihvatio sam je. Morao sam. Čvrsto se privila k meni, kosa joj pomiluje moje lice. Uzdigla je usne na poljubac. Drhtala je. Usne joj se rastvore, zubi joj se rastvore i jezik potraži moj. Onda spusti ruke i učini nešto s haljinom koja se sasvim rastvori, a pod njom se pokaže njeno tijelo, bila je gola kao od majke rođena, samo puno manje stidljiva. – Odnesi me u krevet – dahnula je. I odnio sam je. Obujmio sam je rukama, dodirujući golu kožu, nježnu kožu, mekano podatno meso. Podigoh je i odnesoh tih nekoliko koraka do kreveta da je tamo spustim. Ali nije mi dala da se uspravim. Zagrlila me je rukama oko vrata. Iz grla su joj dopirali zvukovi nalik na jecaje. Onda se počela izvijati, zazivajući. Bio sam gotov. Lud od želje. Gubio sam razum. Takav zov od takve žene ne doživljuješ lako? Candy me spasio. Nešto tiho zaškripi, okrenuh se i vidjeh kako se miče kvaka. Oslobodio sam se i skočio prema vratima. Otvorivši ih, jurnuh van. Meksikanac je brzao hodnikom i niz stepenice. Na pola puta je zastao, okrenuo se i zabuljio u mene. Otišao sam natrag do vrata i zatvorio ih – ovaj put izvana. Neki su čudni zvukovi dopirali od žene na krevetu, ali sad su bili samo to. Čudni zvukovi. Čarolija je bila razbijena. Brzo sam sišao niz stepenice dolje u radnu sobu, zgrabio bocu viskija i nagnuo iz nje. Kad nisam mogao više gutati, naslonih se na zid hvatajući zrak i čekajući da mi piće zamuti mozak. Dugo je već bilo od večere. Dugo je već bilo od svega normalnog. Viski me brzo omamio, a ja sam ga i dalje lokao sve dok se soba nije zamaglila i namještaj zauzeo pogrešna mjesta i dok se svjetlo nije pretvorilo u baklju ili bljesak ljeta. Onda sam drveno ležao na kožnom kauču, pokušavajući zadržati bocu na svojim prsima. Vjerojatno je bila prazna. Zanjihala se i pala na tlo. To je bilo posljednje čega se jasno sjećam.

162 30 Sunčani trak me škakljao po gležnju. Otvorih oči i ugledah krošnju drveta kako se lagano ziba na izblijedjelom modrilu neba. Obrnuh se i usnama dodirnuh kožu. Pucala mi je glava. Sjeo sam. Bio sam pokriven pokrivačem. Bacih ga sa sebe i spustih noge na tlo. Stisnuvši oči zagledah se na sat. Pokazivao je minutu do pola sedam. Ustao sam, za što je uistinu trebao karakter. Trebala je za to snažna volja. Trebala mi je uvijek sva snažna volja koju sam imao, gotovo mi ništa nije ostalo. Gadne, teške godine su me Odvukoh se u kupaonicu, skinuh kravatu i košulju, zahvalivši ledenu vodu pljusnuo sam je po licu i glavi. Kad se sa mene sve cijedilo, izbrisao sam se divlje trljajući. Obukao sam opet košulju, vezao kravatu i posegnuo za sakoom. Pištolj u džepu bubnu o zid. Izvadih ga, istresoh naboje u ruku i izbrojih pet punih i jednu pocrnjelu čahuru. Onda sam pomislio kako od toga nema koristi, sigurno ih negdje ima još. Zato sam ih stavio natrag gdje su bili i odnio pištolj u radnu sobu spremivši ga tamo u ladicu pisaćeg stola. Kad sam podigao pogled, na pragu je stajao Candy, besprijekoran od glave do pete, u bijelom kaputiću, sa sjajnom kosom zalizanom unatrag i crnim očima blistavim i zlobnim. – Želite kavu? – Molim. – Ja sam ugasio svjetla. Sa šefom je u redu. Spava. Zatvorio sam njegova vrata. Zašto ste se napili? – Morao sam. Nacerio mi se. – Nije išlo, ha? Znogirala te, je li njuškalo? – Brini svoje brige. – Nisi baš u formi jutros, njuškalo. Uopće nisi u formi. – Donesi tu prokletu kavu! – zaurlao sam. – Hijo de lo. puta! U jednom skoku sam ga zgrabio za ruku. Nije se ni maknuo. Samo me je oholo gledao. Nasmijavši se, pustio sam mu ruku. – U pravu si, Candy. Uopće nisam u formi.

163 Okrenuo se i otišao. Gotovo istog trenutka se vratio sa srebrnim poslužavnikom na kojem je bila mala srebrna posuda s kavom i šećer i slatko tučeno vrhnje i mali besprijekoran trokutasti podmetač. Stavio je to na stolić i pokupio praznu bocu. Jednu je bocu digao s poda. – Svježa. Tek skuhana – rekao je i izišao. Popio sam dvije šalice kave. Onda sam zapalio cigaretu. Ide. Još uvijek pripadam ljudskoj vrsti. Candy se opet stvorio u sobi. – Želite doručak? – upitao je mrzovoljno. – Ne, hvala. – U redu, brišite odavde. Mi vas tu više ne želimo. – Tko to, vi? Otklopio je kutiju i uzeo cigaretu. Pripalio je i bezobrazno otpuhnuo dim u mene. – Ja brinem o šefu – rekao je. – Za pare? Namrštio se a onda kimnuo. – Aha, za dobru plaću. – A koliko još ravno u džep da ne izbrbljaš što znaš? Odvratio je španjolskom. – No entendido. – Razumiješ ti dobro. Koliko ga guliš? Kladim se ne više od dvije glave. – Što je to? Dvije glave? – Dvjesta dolara. Nacerio se. – Ti ćeš mi dati dvije glave, njuškalo. Zato da ne kažem šefu kako si noćas izišao iz njene sobe. – S tim bih mogao kupiti pun autobus takvih izbjeglica, kao što si ti. Slegnuo je ramenima. – Šef je gadan kad podivlja. Bolje da platiš, njuškalo. – Kukuruzna niskost – rekoh prezirno. – Ne znaš za bolje od sitnoga. Mnogo ljudi izvodi svašta kad izgube pamet. Ali njoj je sve to već poznato. Nemaš ništa na prodaju. U očima mu bijesnu. – Ali ne pojavljuj se više ovdje, snagatoru jedan. – Baš odlazim.

164 Ustao sam i obišao stol. Jedva da se pomaknuo, još je zurio u mene. Pogledah mu u ruku, ali danas očito nije imao nož. Kad sam mu prišao blizu udario sam ga rukom posred lica. – Ne dopuštam da me sluga naziva kurvinim sinom, i to takav zalizani masnokožac. Imam ovdje posla i doći ću kad god mi se prohtjedne. Od sada drži jezik za zubima. Mogao bi dobiti pištoljem. To tvoje krasno lice ne bi nikad više tako izgledalo. Nije reagirao, čak ni na šamar. Ali mora da je sve to, a pogotovu kad sam ga nazvao zalizanim masnokošcem, bilo za njega smrtna uvreda. Ipak je stajao nepomično, lica ukočenog kao maska. Onda je bez riječi pokupio poslužavnik i krenuo. – Hvala za kavu – rekoh njegovim leđima. Hodao je dalje. Kad je otišao popipao sam čekinje na bradi, stresao se i odlučio da idem. Do grla sam bio sit obitelji Wade. Dok sam prolazio dnevnom sobom, ugledao sam Eileen, upravo je silazila niz stepenice. U bijelim hlačama, blijedomodroj bluzi i otvorenim sandalama. Iznenađeno me pogledala. – Nisam znala da ste tu, Marlowe – rekla je, kao da me nije vidjela cijeli tjedan, i to otkad sam samo usput svratio na čaj. – Pištolj sam spremio u ladicu – rekoh. – Pištolj? – onda joj sinu. – Ah, da, sinoć je bilo malo burno, zar ne? Ali mislila sam da ste otišli. Priđoh joj bliže. Oko vrata je imala tanak zlatni lančić s neobičnim privjeskom od bijele keramike ukrašene zlatnim i modrim. Modar dio je izgledao kao krila, ali ne raširena. Kroz njih je prolazio širok bijeli bodež, obrubljen zlatom. Slova nisam mogao razabrati. Djelovalo je kao vojnički amblem. – Napio sam se – rekoh. – Sasvim. Kao zvijer, namjerno. Bio sam osamljen. – Niste to morali biti – rekla je, a oči su joj bile bistre kao voda. Nije u njima bilo ni traga dvosmislenosti? – To je stvar shvaćanja – rekoh. – Sad odlazim i ne znam hoću li ikada opet doći. Čuli ste što sam rekao o pištolju? – Spremili ste ga u pisaći stol. Možda bi bilo pametnije da ste ga stavili nekamo drugamo. Ali nije se uistinu mislio ubiti, zar ne? – Na to ne mogu odgovoriti. Drugi put možda bude.

165 Odmahnula je glavom. – Ne mislim tako. Zaista ne vjerujem. Sinoć ste nam izvanredno pomogli, Marlowe. Ne znam kako da vam zahvalim. – To ste već divno pokušali. Zacrvenjela se. Onda se nasmijala. – Noćas sam sanjala vrlo čudan san – rekla je polako gledajući preko mojeg ramena. – Netko koga sam davno poznavala bio je ovdje. Neko tko je već odavno mrtav, deset godina. Posegnula je rukom prema zlatnom keramičkom privjesku. – Zato danas nosim ovo. On mi je to dao. – I ja sam sanjao nešto čudno – rekoh. – Ali vam neću ispričati svoj san. Javite mi kako je s Rogerom i da li vam. mogu još nešto pomoći. Spustila je pogled i zagledala se u mene. – Rekli ste da nećete više doći. – Rekao sam da ne znam hoću li. Možda ću morati. Ali se nadam da neću. U ovoj kući je suviše toga krivo. A samo jednim dijelom je tome uzrok piće. Zurila je u mene mršteći čelo. – Što vam to znači? – Siguran sam da znate o čemu govorim. Brižljivo se zamislila. Prstima je i dalje lagano dodirivala privjesak. Polako i strpljivo je uzdahnula. – Uvijek se radi o nekoj drugoj ženi – reče mirno. – Prije ili poslije. Ali nije to sudbinski određeno. Možda pak govorimo o sasvim različitim stvarima? Možda uopće ne govorimo misleći na isto. – Možda – rekao sam. Još je stajala na stepenicama, na trećoj stepenici odozdo, još je imala prste na privjesku. Još je izgledala kao zlatno snoviđenje – Pogotovu ako mislite da je ta druga žena Linda Loring – dodao sam. Spustila je ruku sa privjeska i zakoračila jednu stepenicu niže. – Dr Loring se, čini se, slaže sa mnom – reče ravnodušno. – Mora da ima nekakve informacije. – Rekli ste da je taj prizor već odigrao s polovicom muškaraca u dolini. – Jesam li? Pa, to se obično govori u takvim trenucima. Sišla je niz još jednu stepenicu i prišla još bliže. – Nisam obrijan – rekoh. Zbunilo ju je to. Onda se nasmijala. – Oh, nisam ni očekivala da legnete sa mnom.

166 – A što ste zapravo očekivali od mene, gospođo Wade, onda u početku kad ste me prvi put nagovorili da krenem u lov? Zašto baš ja? Što ste mislili da vam ja mogu pružiti? – Ostali ste vjerni – rekla je mirno. – Kad to uopće nije bilo lako – Dirnut sam, ali mislim da to nije bio razlog. Sišla je sa zadnje stepenice i sad je gledala gore u mene. – A što je onda bio razlog? – Ili, ako je bilo baš to, onda je to prokleto loš razlog. Vjerojatno najgori razlog na svijetu. Lagano je nabrala čelo. – Zašto? – Zato što ako sam to učinio, ako sam ostao vjeran, ni zadnji luđak ne bi to učinio dvaput? – Znate što – reče ona lepršavo – ovaj razgovor postaje vrlo zagonetan. – Vi sami ste vrlo zagonetna osoba, gospođo Wade. Do viđenja i sretno, i ako vam je imalo stvarno stalo do Rogera, najbolje će biti da mu nađete pravog doktora. I to hitno. Opet se nasmijala. – Oh, ono sinoć nije bilo ništa. Trebali bi ga vidjeti kad ima stvarno gadan napadaj. Dignut će se, i već ovo poslijepodne prionuti na posao. – Hoće, đavola. – Vjerujte mi da hoće. Dobro ga poznajem. Zadao sam joj i posljednji udarac, ravno u zube i zvučalo je vrlo huljski. – Vi mu zapravo i ne želite pomoći, zar ne? Samo se pravite kao da mu pokušavate pomoći. – Ovo – izgovori ona promišljeno – što ste mi sad rekli bila je velika gadost. Prošla je kraj mene i otišla kroz vrata u blagovaonicu, a velika je soba odjednom postala prazna. Krenuo sam prema ulaznim vratima i zakoračio van. U divno ljetno jutro te prozračne samotne doline. Udaljene od gradskog smoga i niskim brdima zaštićene od morske vlage. Poslije će biti vruće, ali to će biti ugodna, fina, ekskluzivna vrućina, ništa brutalno kao što je vrućina u pustinji, ni ljepljivo i nepodnošljivo kao što je vrućina u gradu. Idle Valley je krasno mjesto za život. Prekrasno. Divni ljudi u divnim kućama, divni automobili, divni konji, divni psi, možda i jednako divna djeca. Ali čovjek po imenu Marlowe jedino je želio otići odatle. I to brzo.

167 31 Otišao sam kući, otuširao se, obrijao, promijenio odjeću i počeo se opet osjećati čistim. Priredio sam si doručak, pojeo ga, oprao suđe, pomeo kuhinju, napunio si lulu i nazvao telefonsku centralu. Dao sam si voljno. Čemu uopće ići u ured? Tamo neće biti ničeg, samo još jedan krepani moljac i novi sloj prašine. A u sefu Madisonova slika. Mogao bih se spustiti i igrati se njome i sa pet šuštećih stodolarskih novčanica koje još mirišu po kavi. Mogao bih to, ali mi se nije dalo. Nešto mi od toga nije zapravo pripadalo. Što je uopće time kupljeno? Koliko je vjernosti potrebno mrtvom čovjeku? Fuj. Gledao sam u život kroz izmaglicu mamurluka. Takva jutra izgledaju beskrajna. Bio sam utučen i umoran i prazan i minute su prolazile uprazno, padajući s laganim zviždukom kao loše usmjerene rakete. Ptičice su cvrkutale vani u grmlju, automobili su brujali gore i dolje Laurel Canyonom, neprekidno. Inače ih više i ne čujem. Ali sad sam napet i razdražen i preosjetljiv. Odlučih da prikoljem mamurluk. Obično ne pijem ujutro. Klima u južnoj Kaliforniji je za to preblaga. Čovjek ne probavlja dovoljno brzo. Ali sada sam izmiješao piće u visokoj čaši i sjeo otkopčanog ovratnika. Prelistao sam časopis i pročitao šašavu priču o momku koji je imao dva života i dva psihijatra od kojih je jedan bio čovjek a drugi neka vrsta bube u panju. Momak je išao od jednog do drugog i sve je to bila vrlo blesava priča, ali i zabavna na jedan otkačeni način. Pažljivo sam pio, gutljaj po gutljaj, dobro pazeći. Oko podneva zazvoni telefon i začuh glas koji reče: – Ovdje Linda Loring. Zvala sam vas u ured, a onda su mi u vašem telefonskom servisu rekli neka pokušam kod kuće. Htjela bih se vidjeti s vama. – Zašto? – Radije bih vam to osobno objasnila. Dolazite od vremena do vremena u svoj ured, pretpostavljam? – Da. Tu i tamo. Hoće li od toga biti para? – Nisam o tome mislila na taj način. Ali nemam ništa protiv, ako želite da vam platini. Otprilike za jedan sat mogu biti u vašem uredu. – Možete. – Što vam je? – oštro je upitala.

168 – Mamurluk. Ali ne tako jak da ne bih mogao doći tamo. Osim ako ne biste vi radije došli ovamo. – Ured mi bolje odgovara. – Ovdje imam ugodan kutak. Slijepa ulica, bez bliskih susjeda. – Ne trzam na dvosmislenosti. Ako sam vas dobro razumjela. – Nitko mene ne razumije, gospođo Loring. Zagonetan sam. U redu, dovući ću se do one svoje rupe. – Najljepše zahvaljujem – rekla je i zaklopila slušalicu. Kasno sam stigao jer sam usput kupio sendvič. Prozračio sam svoju radnu sobu i uključivši signalno zvono provirio u čekaonicu da vidim da li je već stigla, a ona je sjedila na onoj istoj stolici na kojoj je u svoje vrijeme sjedio Menendez i listala časopis, najvjerovatnije onaj isti. Na sebi je danas imala kostim od tamnog gabardena i izgledala je vrlo elegantno. Odložila je časopis, ozbiljno me pogledala i rekla: – Morate zaliti svoju bostonsku paprat. Vjerojatno bi je trebalo i presaditi. Ima više slobodnih korijena. Pridržao sam vrata. Do đavola i bostonska paprat. Kad je ušla i kad sam zalupio vrata, ponudio sam joj stolicu za stranke, a ona se ogledala okolo uobičajenim provjeravajućim pogledom. Zašao sam za svoju stranu stola. – Predstavništvo vam nije baš raskošno – reče ona. – Nemate ni tajnicu? – Bijedno životarenje, ali već sam navikao. – I ne čini mi se previše unosno – nastavila je. – Oh, ne tvrdim. Zavisi. Želite li vidjeti Madisonovu sliku? – Što to? – Novčanicu od pet tisuća. Predujam. Držim je u sefu – rekao sam, ustao i prišao sefu. Okrenuvši dugme, otvorio sam ga i izvukao unutarnju ladicu. Otvorio sam omotnicu i bacio je pred nju. Zurila je s izrazom na licu nalik na čuđenje. – Neka vas moje skromne uredske prostorije ne zbunjuju – rekoh. – Jednom sam radio za jednog starog koji je navukao oko dvadeset milijuna. Vaš bi ga stari jedini mogao pozdraviti. Njegova kancelarija nije bila ništa bolja od moje, osim što je on bio nagluh i što je na stropu imao zvučnu izolaciju. Na podu samo smeđi linoleum, bez saga.

169 Uzela je Madisonovu sliku u ruku, protrljala je među prstima i okrenula. Onda ju je položila natrag. – Dobili ste je od Terryja, zar ne? – Vidi, vidi, pa vi sve znate, je li gospođo Loring? Odgurnula je novčanicu dalje od sebe, mršteći se. – On je imao jednu. Nosio ju je uza se sve vrijeme otkad su se on i Sylvia drugi put oženili. Zvao je taj novac svojom dvorskom ludom. Nisu ga našli uz njegov les. – Za to može biti mnogo razloga. – Znam. Ali koliko ljudi nosa takvu novčanicu uokolo uza se? Koliko ih ima koji si mogu priuštiti da daju vama toliki novac, i to u ovom obliku? Nije vrijedilo odgovoriti. Samo sam kimnuo. Tjerala je dalje. – I što biste trebali učiniti za to, Marlowe? Hoćete li mi reći? Za vrijeme posljednje vožnje u Tijuanu imao je vremena da govori.One večeri sasvim ste jasno izjavili kako ne vjerujete u njegovo priznanje. Je li vam dao popis ženinih ljubavnika zato da možete među njima potražiti ubojicu? Ni na to ne odvratih ništa, ali iz sasvim drugih razloga. – I da li je kojim slučajem na tom popisu i ime Rogera Wadea? – pitala je grubim glasom. – Ako Terry nije ubio svoju ženu, ubojica bi trebao biti neki divlji i neodgovoran čovjek, luđak ili teška pijanica. Samo bi joj takav čovjek, da upotrijebim vaše gadosti, mogao smrskati glavu u kašu od krvi i mesa. Jeste li zbog toga stalno na usluzi Wadeovima? Kao brižna dadilja koju zovnu i ona dotrči da ga njeguje kad je pijan, da ga traži kad iščezne i da ga dovede kući kad je bespomoćan. – Pustite da vas ispravim u nekim točkama, gospođo Loring. Terry mi je mogao dati, ili ne dati, ovu prekrasnu graviru, nije važno. Ali ni u kojem slučaju mi nije dao neki popis niti je spomenuo ikakvo ime. Ništa nije tražio od mene, samo to, u što ste tako sigurni da sam i učinio, da ga odvezem u Tijuanu. Tome što sam se spetljao s Wadeovima kumovao je njujorški izdavač koji bi strašno želio da Roger Wade završi knjigu, za što je potrebno da bude trijezan, a zbog toga bi pak trebalo ustanoviti koji ga problem tjera da pije. Ako problem postoji i ako ga možemo otkriti, onda bi se sljedeći korak svodio na pokušaj da problem sredimo. Kažem pokušaj, zbog malih mogućnosti da se to doista sredi. Ipak uvijek se može pokušati. – Mogla bih vam ja vrlo kratko i jasno reći zašto pije – rekla je oholo. – Zbog onog anemičnog plavokosog izložbenog primjerka kojim je oženjen.

170 – Pa, ne znam – rekoh. – Ja je ne bih nazvao anemičnom. – Doista? Baš interesantno! – reče, a oči su joj zasjale. Pokupio sam Madisonovu sliku. – Ne prežvakavajte to previše, gospođo Loring. Ne spavam s tom damom. Žalim što sam vas razočarao. Odoh do sefa i spremih novac u zatvoreni odjeljak. Zatvorivši sef, zavrtio sam kombinaciju. – Kad malo promislim – rekla je mojim leđima, – sumnjam da uopće itko spava s njom. Vratio sam se i sjeo na rub stola. – Postajete otrovni, gospođo Loring. Zašto? Jeste li toliko zagrijani za našeg prijatelja alkoholičara? – Mrzim takva podmetanja – reče ona oštro. – Mrzim ih. Vjerojatno vas je ona idiotska scena koju je priredio moj muž navela da mislite kako me možete vrijeđati. Ne, nisam zagrijana za Rogera Wadea. Nisam nikad ni bila, čak ni onda kad je još znao biti trijezan i kad se ponašao kako treba. Pogotovu ne sada kad je takav kakav jest. Spustih se na stolicu i uzevši šibice zagledah se u nju. Pogledala je na sat. – Vi, ljudi s hrpom para ste doista nešto posebno – rekao sam. – Mislite da je sve što kažete, bez obzira na to kakva to bila gadarija, sasvim u redu. Vi spuštate podrugljivosti o Wadeu i njegovoj ženi, i to pred čovjekom kojeg jedva poznajete, a kad vam ja nečim sitnim uzvratim, onda je to uvreda. U redu. Zaigrajmo niskim udarcima. Svaki se pijanac na kraju spetlja s nekom droljom. Wade je pijanac, ali vi niste drolja. To je samo usputna sugestija vašeg blagorodnog supruga kojom je htio podići raspoloženje društva. Ne misli on tako, samo nasmijava društvo. Zato vas isključujemo i tražimo drolju negdje drugdje. I kako daleko moramo tražiti, gospođo Loring, da bismo našli neku koja vas uznemirava toliko da ste se došli ovamo natezati sa mnom? Mora da je ta nešto posebno, nije li tako, inače zašto bi to vas mučilo? Sjedila je bez ijedne riječi, samo me gledajući. Prošlo je poduljih pol minute. Kutovi usana su joj pobijeljeli, a rukeie ukočila na svojoj torbici od gabardena u skladu s kostimom, – Zapravo, vi ni trenutak niste gubili vrijeme, zar ne? – rekla je napokon. – Kako zgodno, to što se taj njujorški izdavač baš vas sjetio! Dakle, Terry vam nije spomenuo nijedno ime? Baš ni jedno jedino. No to uopće nije ni važno, zar ne, Marlowe? Vaš instinkt je nepogrešiv. Mogu li vas priupitati što sad namjeravate? – Ništa.

171 – Oh, kakvo traćenje talenta! I kako ćete to uskladiti s obavezom prema vašoj Madisonovoj slici? Sigurno bi nešto trebali učiniti. – Među nama rečeno – rekoh, – vrlo ste prozirni. Dakle, Wade je poznavao vašu sestru. Hvala što ste mi to rekli, makar i vrlo posredno. Već sam to i sam pogodio. I što s tim? On je bio samo jedan od mnogih iz, kako se čini vrlo bogate zbirke. Ali pustimo sad to. I prihvatimo se onog zbog čega ste me htjeli vidjeti. To smo negdje usput zaboravili, zar nismo? Ustala je. Opet je pogledala na sat. – Dolje mi je auto. Mogu li vas nagovoriti da se odvezemo mojoj kući na čaj? – Hajde – rekoh – da vidimo u čemu je stvar. – Zar vam izgledam tako sumnjiva? Imam jednoga gosta koji bi vas želio upoznati. – Vaš stari? – Ja ga tako ne zovem – reče glatko. Ustao sam i nagnuo se preko stola. – Slađana, ponekad ste strašno dražesni. Doista? Smeta li vam ako ponesem revolver? – Ne bojite se valjda staroga? – napućila je usne prema meni. – Zašto ne? Kladim se da ga se vi bojite, još i kako. Uzdahnula je. – Da. Bojim se ga. Uvijek sam ga se bojala. Zna biti uistinu užasan – Možda bolje da uzmem dva revolvera – rekao sam i odmah požalio.

172 32 Bila je to najblesavija kuća koju sam ikad vidio. Četverouglasta siva kutija na dva kata, s mansardnim krovom, sa strmim okomicama zidova razbijenima pomoću dvadeset ili trideset dvostrukih ukrasnih linija, između kojih je bilo nevjerojatno mnogo sladunjavih dekoracija. Na ulazu su se kočila po dva kamena stupa sa svake strane, a vrhunac svega je bilo vanjsko okruglo stubište s kamenom ogradom, koje je završavalo tornjem sa kojeg mora da se cijelo jezero vidjelo kao na dlanu. Parkiralište je bilo popločeno kamenjem. Toj bi kući trebala kilometarska aleja s drvoredom topola, pa onda park sa srndaćima, kao i bujni vrt i trostruka terasa, a pod prozorom knjižnice nekoliko stotina ruža, i uz to sa svakog prozora pogled na neki predio pun zelenila koji završava dalekom šumom, tišinom i mirom. Umjesto toga, ona je imala zid koji je okruživao zgodan komadić zemlje oko nje, poprilično velik za našu prenapučenu državicu. Prilaz za automobile bio je ograđen čempresima podrezanima okruglo. Ponegdje je stajala gomilica ukrasnog drveća za koje se ne bi reklo da je kalifornijskog porijekla. Uvozna roba. Tko god da je izgradio tu kuću, strašno se trudio da dovuče atlansku obalu preko Stjenovitih planina. Trudio se strašno, svim snagama, ali nije uspio. Amos, crni šofer srednjih godina, mekano zaustavi „cadillac” pred ulazom sa stupovima, iskoči van i zaobiđe da bi gospođi Loring otvorio vrata. Izišao sam prije i pomogao mu da ih pridrži. Pomogao sam i njoj da iziđe iz auta, jedva da je sa mnom progovorila riječ otkad smo sjeli u auto. Izgledala je umorna i nervozna? Može biti da ju je ovaj idiotizam od arhitekture deprimirao. Ovo bi deprimiralo čak i nasmijanog magarca toliko da bi gugutao tužnije od samotne golubice. – Tko je sagradio kuću? – upitah je. – I na koga je pobjesnio? Napokon se osmjehnula. – Niste je nikad prije vidjeli? – Nikad nisam bio tako daleko u dolini. Odvela me s prilaza i pokazala gore. – Čovjek koji ju je sagradio, skočio je s tornja i pao tu negdje, baš gdje vi stojite. Bio je to francuski grof, zvao se La Tourelle i suprotno od mnogih francuskih grofova imao je hrpu novaca. Žena mu je bila Ramona Desborough, koja je i sama imala prilično toga. U vrijeme nijemog filma dobivala je trideset tisuća na tjedan. La Tourelle je sagradio ovu kuću za njih dvoje. Trebala je biti minijatura Chateau de Bloisa, zacijelo ga znate. – Kao svoj dlan – rekoh. – Sad sam se toga sjetio. Ona pričica iz ljubavnog romana. Ostavila ga je i on se ubio. Uz to je bila i neka čudna oporuka, zar ne?

173 Kimnula je. – Bivšoj ženi je ostavio nešto milijunčića za sitne troškove, a ostalo je vezao odredbama. Imanje mora ostati kakvo jest. Ništa se ne smije promijeniti, svake se večeri mora prostrijeti stol u blagovaonici i u kuću ne smije ulaziti nitko osim posluge i odvjetnika. Srušili su tu oporuku, naravno. Na kraju su zgradu prilično preuredili i kad sam se udala za dra Loringa otac mi ju je dao kao vjenčani dar. Mora da ga je došlo dobru svoticu dok ju je uopće osposobio za stanovanje. Mrzim je. Oduvijek. – Ne morate biti ovdje, nije li tako? Nekako umorno je slegnula ramenimp. – Dio vremena ipak moram. Barem bi jedna od njegovih kćeri trebala pokazati neke znakove stabilnosti. Loringu se ovdje sviđa. – Jasno. Svaki tip koji može napraviti scenu kakvu je on izveo tamo kod Wadeovih, zasigurno nosi podvezice uz pidžamu. Uzdigla je obrve. – Dakle, hvala vam što pokazujete toliko interesa, gospodine Marlowe. Ali mislim da smo o toj temi već dovoljno govorili. Hoćemo li unutra? Moj otac ne voli čekati. Vratili smo se opet do kolnog prilaza i popeli se kamenim stepenicama, na što se bešumno otvorilo jedno krilo golemih vrata, a neki tip uzvišenog i skupocjenog izgleda potrudio se da nas propusti unutra. Predvorje je bilo veće od cijelog kata kuće u kojoj stanujem. Pod popločan, a na stražnjem zidu prozori od obojanog stakla i kad bi kroz njih dopiralo išta svjetla možda bih mogao još nešto vidjeti u daljini. Iz predvorja smo prošli kroz još nekoliko dvokrilnih izrezbarenih vrata u prostoriju koja nije bila manja od dvadeset dužnih metara. Tu je u tišini sjedio čovjek i čekao. Hladno nas je pogledao. – Zar kasnim, oče?– upitala je Linda Loring brzo. – Ovo je gospodin Philip Marlowe. Gospodin Harlan Potter. Čovjek me pogledao neznatno kimnuvši. – Pozvoni za čaj – rekao je. – Sjedite, gospodine Marlowe. Sjeo sam gledajući ga. On je gledao mene kao što entomolog promatra hrušta. Nitko nije ništa rekao. Vladala je potpuna tišina dok nisu donijeli čaj. Veličanstveni srebrni poslužavnik s čajem stvorio se na kineskom stoliću. Linda sjedne uz stolić da natoči. – Dvije šalice – reče Harlan Potter. – Ti ćeš popiti čaj u nekoj drugoj sobi, Linda. – Da, oče. Kakav čaj volite, gospodine Marlowe? – Bilo kakav – odgovorih, a glas mi zazvuči u daljini kao eho i izgubi se, malen i osamljen. Pružila je šalicu starom, a onda dala meni. Tada je nečujno ustala i izišla iz sobe. Gledao sam za njom. Otpio sam gutljaj čaja i izvadio cigaretu.

174 – Molim, ne pušite. Sklon sam astmi – reče on. Vratih cigaretu u kutiju. Promatrao sam ga. Ne znam kako se osjeća čovjek koji ima sto milijuna ili tako nešto, ali ovaj mi nije izgledao baš veselo. Bio je visok dva metra i odgovarajući tome građen. U ramenima njegova odijela od sivog tvida nije bilo jastučića. Njegovim ramenima to nije trebalo. Imao je na sebi bijelu košulju, tamnu kravatu i nikakav rupčić nije virio iz njegova džepića. U vanjskom prsnom džepu sakoa vidjela se futrola za naočale. Crna, kao cipele. I kosa mu je bila crna, bez ijedne sijede. Počešljana na stranu uz lubanju, u stilu MacArthura. I nekako mi se činilo kao da pod kosom nema ničega, samo gola lubanja. Obrve su mu bile guste i crne. Glas od onih koji kao da dolaze iz daljine. Pio je čaj kao da mu uopće ne prija. – Uštedjet ćemo nešto vremena, gospodine Marlowe, ako vam iznesem svoje stajalište. Čini mi se da se miješate u moje poslove. Ako je tako, želim to spriječiti. – Ne znam dovoljno o vašim poslovima da bih se mogao miješati u njih, gospodine Potter. – Ne slažem se. Otpio je još malo čaja i odložio šalicu. Naslonivši leđa na naslon velike stolice na kojoj je sjedio, gledao je u mene komadajući me svojim tvrdim sivim pogledom na sitne dijelove. – Znam tko ste vi, naravno. I čime zarađujete za život, ako uopće zarađujete, i kako ste se spetljali s Terryjem Lennoxom. Rečeno mi je da ste pomogli Terryju da ode iz zemlje, da sumnjate u njegovu krivnju i da ste došli u vezu s čovjekom koji je poznavao moju mrtvu kći. Nisu mi objasnili zašto. Objasnite vi. – Ako taj čovjek ima neko ime – rekoh, – imenujte ga. Neznatno se osmjehnuo, ali ne zato što mu se sviđam. – Wade, Roger Wade. Neka vrsta pisca, čini mi se. I to pisac, kao što mi je rečeno, prilično prostačkih knjiga koje ne bih želio čitati. Osim toga čujem da je taj čovjek opasan alkoholičar. Na temelju toga ste možda svašta pomislili. – Možda bi ipak bilo bolje da moje misli prepustite meni, gospodine Potter. Nisu one uopće važne, naravno, ali ja samo takve i imam. Prvo, ne vjerujem u to da je Terry ubio svoju ženu zbog načina na koji je to učinjeno i zato što mislim da je on bio čovjek drukčije vrste. Drugo, nisam ja stupio u vezu s Wadeom. Tražili su od mene da se nastanim u njegovoj kući i učinim što mogu da ostane trijezan dok ne završi knjigu. Treće, ako je on opasan alkoholičar, ja nisam našao znakove koji to potvrđuju. Četvrto, do prvoga kontakta je došlo na zahtjev njegova izdavača iz New Yorka, i u tom trenutku nisam imao pojma da je Roger Wade uopće poznavao vašu kćer. Peto, odbio sam njegovu ponudu, a onda me Wadeova žena zamolila da joj pronađem muža koji se negdje oporavlja. Našao sam ga i odveo kući.

175 – Vrlo ste metodični – reče on suho. – Još nisam završio s metodičnošću, gospodine Potter. Šesto, mislim da smo stigli do šestoga, vi ili netko prema vašim uputama poslao mi je odmetnika koji se zove Sewell Endicott da me izvuče iz zatvora. Nije mi rekao tko ga šalje, ali nikog drugog ne mogu zamisliti. Sedmo, kad sam izišao iz zatvora jedna me bitanga po imenu Menendez isprepadala, upozorivši me da držim nos dalje od svega. Otpjevao mi je i pjesmicu o tome kako je Terry spasio život njemu i nekom kockaru iz Las Vegasa koji se zove Randy Starr. Koliko znam, ta bi pričica mogla biti istinita. Menendez se raspjevao o tome kako je bijesan što se Terry nije obratio njemu da mu pomogne u Meksiko, nego je radije zamolio takva nikogovića kao što sam ja. On, Menendez, bi to svojim malim prstom sredio bolje od mene. – Sigurno – reče Harlan Potter s mrkim smiješkom – ne mislite da bih ja takve ljude kao što su Menendez i Randy Starr mogao ubrojiti u svoje znance. – Ne bih znao, gospodine Potter. Vaš novac ne može se zaraditi na način koji bih ja mogao razumjeti. Sljedeća osoba koja me je upozorila neka se držim dalje od svega, bila je vaša kći, gospođa Loring. Slučajno smo se sreli u baru i upoznali se zato što smo oboje pili gimlet, Terryjevo najdraže piće koje je ovdje vrlo neuobičajeno. Nisam znao tko je ona dok mi nije rekla. Povjerio sam joj nešto malo o tome što osjećam za Terryja, a ona me podsjetila na to da bi moja karijera mogla biti vrlo kratka i nesretna ako vas razbjesnim. Jeste li bijesni, gospodine Potter? – Kada budem – hladno je izgovorio – nećete trebati to pitati. Nećete biti u nedoumici. – Tako sam i mislio. Na neki sam način očekivao da će na mene krenuti cijela vojska, ali još je nema ni na vidiku. Čak me ni policija ne gnjavi. Ali mogla bi. Mogli bi me očekivati gadni trenuci. Mislim da je ova tišina sve što ste vi htjeli. No, dakle, čime sam vas uznemirio? On se naceri. Bio je to kiseo smiješak, ali ipak smiješak. Ukrstio je svoje duge žute prste, prebacio nogu preko noge i udobno se naslonio. – Vrlo dobar govor, gospodine Marlowe, pustio sam vas da ga održite. A sad vi poslušajte mene. Sasvim ste u pravu kad pretpostavljate da bih htio samo tišinu. Moguće je da je vaše poznanstvo s Wadeovima slučajno, usputno i nenamjerno. Neka tako i bude. Ja sam obiteljski čovjek u vrijeme kad to gotovo ništa ne znači. Jedna od mojih kćeri se udala za nekakva bostonskog uobraženka, a druga uletjela u nekoliko blesavih brakova, od kojih je posljednji bio s tim ljubaznim siromahom koji je dopuštao da živi bezvrijednim i nemoralnim žvotom sve dok nije odjednom i bez pravog razloga izgubio vlast nad sobom i ubio je. Vama to ne ide u glavu zato što je učinjeno tako brutalno. Niste u pravu. Ustrijelio ju je mauserom, istini onim koji je ponio u Meksiko. Nakon što ju je ustrijelio, učinio je to što je učinio, zato da bi prikrio ranu od metka. Dopuštam da je to brutalno, ali nemojte zaboraviti da

176 je on bio u ratu, da je gadno ranjen, da je teško patio i vidio druge kako pate. Možda je nije namjeravao ubiti. Možda je nastalo neko natezanje, jer pištolj je bio njezin. Malen, vrlo snažan, kalibra 7,65 mm, model koji se zove P.P.K. Metak je prošao sasvim kroz glavu i zabio se u zid iza teške pamučne zavjese. Nisu ga odmah našli i zato taj podatak nije objavljen. A sada da razmotrimo situaciju – zašutio je zagledavši se u mene. – Zar vam je tako teško pričekati s cigaretom? – Oprostite, izvadio sam je automatski. Moć navike. – Nanovo spremih cigaretu. – Terry je dakle ubio ženu. Za prilično ograničeno policijsko gledište, imao je dobar motiv. Ali, imao je i izvrsnu obranu – da je pištolj njezin i da joj ga je on pokušao oteti, ali nije uspio, pa se ona ustrijelila. Dobar bi odvjetnik mogao iz toga mnogo izvući. Vjerojatno bi bio oslobođen. Da me je tada pozvao, ja bih mu pomogao. Ali sve je onemogućio time što je to pretvorio u krvavu brutalnost zato da bi prikrio tragove metka. Morao je pobjeći i to je učinio nespretno. – I jest, gospodine Potter. Ali prije toga vam je telefonirao u Pasadenu, nije li tako? To mi je rekao. Visoki muškarac kimnu. – Kazao sam mu da nestane i da ću vidjeti što mogu učiniti. Nisam htio znati gdje se nalazi. To je bilo najvažnijeg Ne bih mogao skrivati zločinca. – Lijepo zvuči, gospodine Potter. – Jesam li to čuo sarkastičan ton? Nije važno. Kad sam saznao detalje, nije se više ništa moglo učiniti. Nisam smio dopustiti uobičajeni postupak kojim se rasvjetljavaju takva ubojstva. Da budem skren, bilo mi je vrlo drago kada sam čuo da se on u Meksiku ustrijelio i ostavio priznanje. – Mogu to razumjeti, gospodine Potter. Uperio je obrve u mene. – Pazite, mladiću. Ne volim ironiju. Ali možete li sad razumjeti da ne mogu tolerirati nikakve nove istrage ni od koga? I shvaćate li razloge zbog kojih sam upotrijebio sav svoj utjecaj da postojeća istraga bude što kraća i sa što manje publiciteta? – Naravno, ako ste sigurni da ju je on ubio. – Siguran sam. A zašto ju je ubio, to je već druga stvar. I nije više ni važno. Nisam javna ličnost i ne želim to ni biti. Prilično me truda uvijek stajalo da izbjegavam svaki publicitet. Imam utjecaja, ali ga ne zloupotrebljavam. Javni tužilac Los Angelesa je ambiciozan čovjek koji ima previše pameti da bi zbog trenutačne slave uništio sebi karijeru. Vidim bljesak u vašim očima, Marlowe. Pustimo to. Živimo u takozvanoj demokraciji, u vladavini većine. Divan ideal, kad bi se mogao ostvariti u praksi. Ljudi biraju, ali stranački strojevi postavljaju kandidate i ti strojevi moraju trošiti mnogo novaca da bi bili uspješni.

177 Netko im mora dati taj novac, i taj netko, bio to pojedinac ili grupa financijera ili sindikat, uvijek očekuje nešto zauzvrat. Ja i ljudi moje vrste očekujemo da zato možemo živjeti u časnoj izdvojenosti. Posjedujem novine, ali uopće ih ne volim. U njima vidim stalnu prijetnju ovoj privatnosti koja nam je još preostala. Njihovi stalni vapaji za slobodom štampe podrazumijevaju, osim časnih iznimaka, slobodu raspirivanja skandala, pisanja o seksu, kriminalu, senzacionalizam, nesnošljivost, političko i financijsko manipuliranje propagandom. Novine su biznis u kojem zarađuješ novac objavljivanjem dohotka. Treba napuhati nakladu, a zna se o čemu ovisi naklada. Ustao sam i obišao svoju stolicu. Promatrao me je s hladnom pažljivošću. Opet sam sjeo. Trebalo bi mi malo sreće. Do đavola, trebam je pun vagon. U redu, gospodine Potter, i što proizlazi iz toga? Mrštio se nad vlastitim mislima, novcem se događa nešto čudno – nastavio je. – Kad ga je mnogo, onda dobiva svoj vlastiti život, sasvim svoj. Tada je vrlo teško kontrolirati moć novga. Čovjek je oduvijek bio vrlo potkupljiva živina. Rast stanovništva, golemi vojni izdaci, pritisak raznih dažbina, sve ga to čini vrlo potkupljivim. Običan prosječan čovjek je umoran i prestrašen, a umoran i prestrašen čovjek ne može si priuštiti ideale. Mora nečim kupiti hranu za obitelj. U naše smo doba doživjeli užasan pad i javnog i privatnog morala. Ne možeš očekivati kvalitetu od ljudi čija egzistencija ovisi upravo o nedostatku kvalitete u svemu. Kod masovne proizvodnje nema kvalitete. Niti je itko želi jer bi takav proizvod predugo trajao. Zato umjesto toga izmisle reklamne poruke koje su svinjarija. Masovna proizvodnja ne može već druge godine više prodavati svoje proizvode ako ne postigne to da prošlogodišnji proizvodi izgledaju zastarjeli. Imamo najbolje kuhinje i najblistavije kupaonice na svijetu. Ali u prekrasnoj kuhinji prosječna američka domaćica ne može skuhati jelo koje će biti ukusno, a prekrasna blistava kupaonica većinom je samo spremište za dezodoranse, purgative, uspavljujuća sredstva i proizvode one licemjerne industrije koja se naziva kozmetičkom. Imamo najljepšu ambalažu za sve na svijetu, gospodine Marlowe. A unutra je većinom obična trulež. Izvadio je veliki bijeli rupčić iz džepa i potapkao se njime po sljepoočicama. Sjedio sam otvorenih usta i razmišljao kako starog mora da je nešto udesilo. – U ovom je kraju malo previše vruće za mene – reče. – Naviknut sam na hladniju klimu. Razvezao sam priču kao neki uvodničar koji je zaboravio ono najhitnije što je htio reći. – Sasvim sam dobro razumio najhitnije, gospodine Pptter. Ne sviđa vam se svijet kakav jest i zato upotrebljavate svu moć koju imate da bi se zatvorili u neki privatan kutić gdje možete živjeti onako kako su po vašem sjećanju živjeli ljudi nekad, prije masovne proizvodnje. Imate sto milijuna dolara s kojima kupujete samo glavobolju. Raširio je rupčić, povukavši ga za ćoškove, onda ga zgužvao i strpao u džep.

178 – I onda? – upitao je kratko. – To je sve, nema ništa drugo. Nije vas briga tko je ubio vašu kći, gospodine Potter. Već ste je odavno otpisali kao loš posao. Čak i ako je Terry Lennox nije ubio i ako pravi ubojica još slobodno šetka okolo, nije vas briga. Ne biste htjeli da ga ulove jer bi to oživilo skandal, tada bi moralo doći do procesa i njegova bi obrana raznesla vašu privatnu nedodirljivost sve do Empire State Buildinga. Osim, naravno, ako ne bi i taj bio tako ljubazan da se ubije prije nego što do procesa uopće dođe. I to po mogućnosti na Tahitiju ili u Guatemali ili usred saharske pustinje. Bilo gdje, samo da bude tamo gdje je za vladu preskupo da šalje ovlaštenog čovjeka koji bi provjerio što se doista dogodilo. On se iznenada osmjehne velikim oholim smiješkom u kojem je bila mala primjesa naklonosti. – Što vi želite od mene, Marlowe? – Ako mislite na novac, onda ništa. Nisam se ovamo sam pozvao. Doveden sam. Ispričao sam vam istinu o tome kako sam upoznao Rogera Wadea. On je poznavao vašu kćer, ali nije pokazivao nikakve znakove nasilnosti, barem ih ja nisam vidio. Prošle se noći taj momak pokušao ustrijeliti. Ima strahovit kompleks krivnje. Kad bih htio tražiti prikladne sumnjivce, on bi došao u obzir. Ali mislim da je on samo jedan od mnogih, iako je slučajno jedini kojeg poznaje. On ustane, a kad je stajao uistinu je bio velik. I snažan. Došao je bliže i postavio se nada mnom. – Jedan telefonski poziv bi vas lišio poslovne dozvole, Marlowe. Nemojte se sa mnom inatiti. Neću vam to dopustiti. – Dva telefonska poziva i probudit ću se s ustima punim, zemlje u jarku kraj ceste. I to bez zadnjeg dijela glave. Muklo se nasmijao. – Ne radim ja tako. Vjerojatno je za vas zbog vašega čudnovatog posla normalno da tako mislite. Previše sam vam vremena već posvetio. Pozvonit ću sluzi da vas isprati. – Ne treba – rekoh ustajući. – Došao sam ovamo, bio sam tu i čuo vas. Hvala na vremenu. Pružio je ruku. – Hvala što ste došli, Marlowe. Držim da ste priličan poštenjak. Ne pravite se herojem, mladiću. Od toga ne idu nikakvi kamati. Rukovali smo se. Stisnuo mi je ruku kao kliještima.Sad mi se dobrohotno smješkao. Bio je gospodin Veliki, vječni pobjednik koji sve ima pod kontrolom.

179 – Možda ću ovih dana imati za vas nekakav posao – reče mi. – I nemojte otići odavde misleći da ja kupujem političare i predstavnike zakona. Ne trebam ih kupovati. Do viđenja, gospodine Marlowe. I još jedanput hvala što ste došli. Stajao je gledajući za mnom. Upravo sam uhvatio za kvaku ulaznih vrata kad je odnekud iz tame iznikla Linda Loring. – Dakle? – zapita me tiho. – Kako je bilo s ocem? – Fino. Objasnio mi je civilizaciju. Mislim, onako kako je on vidi. Još će je neko vrijeme pustiti neka bude ovakva. Ali bolje bi joj bilo da pripazi i da se ne miješa u njegov privatni život. Ako bude, on će začas telefonirati gospodu Bogu i ukinuti današnji svijet. – Vi ste beznadan slučaj – reče ona. – Zar ja? Ja da sam beznadan slučaj? Radije pogledajte svoga staroga. U usporedbi s njim ja sam plavooka bebica s novom novcatom zvečkom. Izišao sam. Amos i cadiliac su već čekali. Odvezao me natrag u Hollywood. Ponudih mu dolar, ali ga nije htio uzeti. Ponudih da mu kupim pjesme T. S. Eliota. Reče da ih već ima.

180 33 Prošao je tjedan dana a da nisam ništa čuo o Wadeovima. Bilo je vrlo vruće, zagušljivo i ljepljivo, a kiselkasti smrad smoga širio se plazeći na zapad sve do Beverly Hillsa. Mogao si ga vidjeti s vrha Mulholland–ceste kako prekriva cijeli grad kao niska magla. Kad si bio u gradu, mogao si okusiti smog i njušiti ga dok ti je tjerao suze na oči. Svi su pričali samo o njemu. Tamo u Pasadeni kamo su se hrpimice zavukli milijunaši kojima je filmska gužva ogadila Beverly Hills, gradski su oci urlali od bijesa. Ako kanarinac nije htio pjevati, ako je mljekar kasnio, ako je pekinzer dobio buhe, ako je neki stari tupan u uškrobljenom ovratniku dobio infarkt na putu u crkvu, svemu je bio kriv smog. Tamo gdje sam stanovao zrak je uvijek jutrom bio čist i gotovo uvijek takav noću. Ponekad je i cijeli dan bilo čisto, a da nitko nije znao zašto. Jednog od takvih dana, kad je opet slučajno bio četvrtak, telefonirao mi je Roger Wade. – Kako ste? Ovdje Wade – glas mu je zvučao dobro. – Dobro, kako vi? – Trijezno, na žalost. Zarađujem novac, teško. Trebali bismo razgovarati. Osim toga mislim da vam dugujem neki novac. – Nikako. – Dakle, što mislite o tome da dođete na ručak? Možete li biti tu oko jedan? – Pretpostavljam da mogu. Kako je Candy? – Candy? – glas mu je zvučao zbunjeno. Mora da mu se ona noć sasvim izbrisala iz pamćenja. – Oh, da. On vam je onda pomogao da me strpate u krevet. – Aha, tako je. Vrlo uslužan momčić, ponekad. A gospođa Wade, kako je ona? – I ona je dobro. Danas je u kupnji u gradu. Kad smo spustili slušalice, sjedio sam ljuljajući se u stolici za ljuljanje. Trebao sam ga pitati kako mu napreduje knjiga. Možda bi uvijek trebalo pitati pisca kako napreduje s knjigom. A možda je on već prokleto sit takvih pitanja. Nešto kasnije mi je telefonirao neki nepoznati glas. – Ovdje Roy Ashterfelt. Rekao mi je George Peters da vam se javim, gospodine Marlowe. – Oh da, hvala. Vi ste onaj momak koji je poznavao Terryja Lennoxa, još u new Yorku. Navodno se onda zvao Marston.

181 – Tako je. Tada je bio grogi. Ali bio je to isti tip. Njega čovjek ne može zamijeniti. A jedne sam ga noći vidio u Chasenu, bio je sa ženom. Ja sam bio s jednim klijentom koji ih je poznavao. Ne mogu vam reći klijentovo ime, žalim. – Shvaćam. Nije sad ni važno. A kako se on zvao? – Čekajte malo, sad ću se sjetiti. Oh, da, Paul. Tako je, Paul Marston. I ima još nešto što bi vas moglo zanimati. Nosio je službeni amblem britanske vojske. Onu njihovu verziju krilate ptice. – Jasno mi je. I što je s njim bilo poslije? – Ne znam. Otišao sam na zapad. Sljedeći put sam ga vidio ovdje, oženjenog s onom Potterovom divljakušom. Ostalo već vjerojatno znate. – Sad su oboje mrtvi. Ali hvala što ste mi to ispričali. – Nema na čemu. Drago mi je ako sam pomogao. Da li vam ti podaci išta govore? – Ništa – rekoh slagavši. – Nikad ga ništa nisam ispitivao. Jednom mi je rekao da je odrastao u sirotištu. Jeste li sigurni da ga niste zamijenili s nekim? – Zar s tom bijelom kosom i ožiljcima na licu, brajko? Ni govora.Ne mogu tvrditi da nikad ne zaboravljam lica, ali takvo nipošto ne mogu zaboravili. – Da li vas je vidio? – Ako jest, nije uopće pokazao. A možda me se nije ni sjetio. Kao što rekoh, tamo u New Yorku je bio dobrano natreskan. Opet mu zahvalih i on odgovori da mu je drago, a onda smo spustili slušalice. Neko sam vrijeme razmišljao o tome. Buka prometa vani pred kućom i duž bulevara, bila je muzička pratnja mojim mislima. Preglasna. Ljeti kad je vruće sve je preglasno. Ustadoh i zatvorih vanjske prozore, pa onda telefonirah detektivu Greenu iz Odjela za ubojstva. Bilo je baš lijepo od njega što je bio tamo kad sam ga zvao. – Čujte – rekoh nakon uvodnih rečenica – doznao sam nešto o Terryju Lennoxu što me zbunjuje. Jedan moj znanac ga je u New Yorku poznavao pod drugim imenom. Jeste li provjerili njegove vojničke podatke? – Vi momci nikako da naučite – reče promuklo Green – i nikada nećete naučiti da se držite svoje strane ulice. Slučaj je završen, zapečaćen, opterećen olovom i bačen na dno najdubljeg mora. Jasno?

182 – Prošlog sam tjedna proveo popodne s Harlanom Potterom. U kući njegove kćeri, u Idle Valleyu. Želite to provjeriti? – I što je bilo? – upita kiselo. – Uzmimo kao da vam vjerujem. – Popričali smo. On me je pozvao. Sviđam mu se. Usput mi je spomenuo da je cura ubijena iz mausera kalibra 7,65 mm, model P.P.K. Je li vam to poznato? – Nastavite. – To je bio njezin pištolj, kolega. Možda bi to moglo značiti neku razliku. Ali nemojte me krivo shvatiti. Ne zavirujem u mračne kutove da bih nešto našao. Radi se o sasvim osobnoj stvari. Gdje je on zaradio one ožiljke? Green je šutio. Čuo sam kako su se u pozadini zatvorila neka vrata. Tada je tiho rekao: – Vjerojatno u nekoj tučnjavi nožem, južno od granice. – Prokletstvo, Green, pa imali ste otiske njegovih prstiju. I kao uvijek, poslali ste ih u Washington. A odande ste dobili izvještaj, isto kao i uvijek. Pitam vas samo nešto o njegovim vojnim podacima. – Tko kaže da ih uopće ima? – Pa, Mendy Menendez kao prvi. On kaže da mu je Lennox spasio život i da je tada zaradio tu ranu. Nijemci su ga zarobili i sredili mu lice, tamo je dobio onakvo lice kakvo je poslije imao. – Menendez, ha? I vi vjerujete tom kopilanu? Ne znam što imate u glavi umjesto mozga. O Lennoxu nema nikakvih vojnih podataka. Nema o njemu nikakvih podataka ni pod kojim imenom. Zadovoljni? – Kad vi tako kažete – odgovorih. – Ipak ne znam zašto bi se Menendez potrudio ovamo da se o tome raspriča i da me upozori neka se držim dalje od svega jer je Lennox njegov i Randyja Starra iz Las Vegasa stari prijatelj, i jer oni ne žele da neko muti vodu. Uostalom, tada je Lennox već bio mrtav. – Tko zna što izvode takvi pokvarenjaci? – zapita Green ogorčeno. – I zbog čega? Možda je Lennox bio upetljan u neke njihove poslove prije nego što se oženio parama i postao poštovana ličnost. On je neko vrijeme bio upravitelj kod Starra, tamo u Las Vegasu. Tamo je i upoznao tu žensku. Osmijeh, naklon i večernje odijelo. Potrudi se da usrećiš goste i pazi na igrače. Držim da je bio klasa u tom poslu. – Imao je šarma – rekoh. – To je nešto što primjenjuju u policijskom poslu. Mnogo vam hvala, narednice. Kako je kapetan Gregorius ovih dana?

183 – Otišao je u penziju. Zar ne čitate novine? – Ne čitam policijske vijesti, narednice. Ima previše gadarija. Zaustih da ga pozdravim, ali me on prekine. – Što je gospodin Parajlija htio od vas? – Samo smo popili šalicu čaja zajedno. Društveni kontakti. Rekao je da će možda imati za mene kakav posao. Dao je na znanje, samo natuknuo bez mnogo riječi, da svakog pajkana koji me pogleda krivim okom, čeka grda sudbina. – On ne vlada policijom – reče Green. – Priznaje on to. Niti ne potkuplja komesare i javne tužioce, rekao je. Oni mu se sami sklupčaju u krilo i predu dok on drijema. – Idite do đavola! – reče Green i poklopi mi uho. Teška je to stvar, biti pajkan. Nikada nisi siguran kad nekome smiješ stati na žulj, a kad moraš sići s njega.

184 34 Odvojak loše ceste od auto-ceste do podnožja brda plesao je u podnevnoj vrućini, a grmlje koje je nicalo iz isušene zemlje s obje strane puta bilo je već od prašine sasvim bijelo. Prašan isušeni zrak izazivao je na bljuvanje. Puhao je oštar, vruć, zamućeni vjetar. Svukao sam sako i zavrnuo rukave na košulji, ali vrata su bila prevruća da bih držao ruku vani, naslonjenu na njih. Kraj puta je umorno drijemao konj privezan pod hrastovima. Neki je Meksikanac, sav smeđ, sjedio na tlu i jeo nešto s novinskog papira. Gruda čička lijeno se kotrljala po cesti i vjetar ju je nanio na kamenu izbočinu, a gušter koji je tren prije bio na kamenu, nestade bez ikakva pokreta. Onda stigoh oko brda na asfalt, u drugu zemlju. Pet minuta kasnije vozio sam prilaznim putem prema Wadeovoj kući. Parkirao sam i otišao popločanim tlom do vrata i pozvonio. Otvorio je Wade u kariranoj bijelo–smeđoj košulji kratkih rukava, u svijetlo-plavim hlačama i kućnim papučama. Izgledao je preplanuo i zdrav. Na ruci je imao mrlju od crnila, a jedna mu je strana nosa bila uprljana pepelom od cigarete. Odveo me je u radnu sobu i smijestio se za pisaći stol. Debela hrpa ispisanih papira stajala je na stolu. Položivši sako na stolicu, sjedoh na kauč. – Hvala što ste došli, Marlowe. Jeste li za piće? Na licu mora da mi je osvanuo izraz koji se pojavljuje kad te pijanac ponudi pićem. Osjećao sam ga. Wade se naceri. – Ja ću koka-kolu – reče. – Brzo se snalazite – rekoh. – Ne znam da li bih išta pio. I ja ću kolu s vama. Na nešto je pritisnuo nogom i uskoro dođe Candy. Izgledao je mrzovoljan. Na sebi je imao modru košulju i narančastu maramu, ali nije bilo bijelog kaputića. Samo dvobojne crno-bijele cipele, visoko skrojene elegantne hlače od gabardena. Wade naruči koka-kolu. Candy iziđe mrko me pogledavši. – Knjiga? – upitah pokazujući na hrpu papira. – Da. Običan smrad. – Ne verujem. Dokle ste došli? – Negdje oko dvije trećine posla, ako to uopće išta vrijedi. Vjerojatno prokleto malo. Znate li kako pisac postane svjestan da je potonuo?

185 Nemam pojma o piscima – rekoh puneći lulu. Kad pisac počne čitati svoje stare stvari da bi dobio nekakvu inspiraciju. To je apsolutno dno. Ovdje imam pet stotina stranica rukopisa, više od sto tisuća riječi. Moje knjige su duge. Čitaoci vole debele knjige. Prokleti blesavi čitaoci misle: kad ima puno stranica, ima unutra i puno zlata. Ne usuđujem se to pročitati. A ne sjećam se ni polovice onoga što sam napisao. Hvata me užas od gledanja vlastitog djelaj – Izgledate sasvim dobro – rekoh. – Nakon one noći ne bih vjerovao. Imate više petlje nego što mislije. – Sad mi je potrebno mnogo više od petlje. Nešto što ne dolazi ako želiš. Vjerovanje u sebe. Razmažen sam pisac koji više ni u što ne vjeruje. Imam lijep dom, lijepu ženu i lijepo se prodajem. A ja bih se jedino želio napiti i sve zaboraviti. Naslonivši bradu na ruku, zurio je u mene preko pisaćeg stola. – Eileen kaže da sam se htio ustrijeliti – rekao je. – Zar je uistinu bilo tako gadno? – Ne sjećate se? Odmahnuo je glavom. – Ničega, osim da sam pao i udario se u glavu. Poslije nekog vremena sam se probudio u krevetu. Vi ste bili kraj mene. Je li vas Eileen pozvala? – Aha. Nije vam rekla? – Posljednjeg tjedna baš ne govori mnogo sa mnom. Vjerojatno joj je svega dosta. Dovle – pokazao je rubom dlana na vrat ispod brade. – Ona scena koju je dr Loring priredio isto nije baš pomogla. – Gospođa je rekla da je to bilo bez veze. – Pa što bi drugo rekla? Slučajno je uistinu bez veze, ali vjerojatno ona nije vjerovala u to što je rekla. Taj tip je samo abnormalno ljubomoran. Ako s njegovom ženom popiješ čašicu ili dvije u nekom kutu, malo se nasmiješ i poljubiš je za rastanak, on već zaključuje da spavaš s njom. Jedan od razloga je i to što on ne spava s njom. – Eto zbog čega volim Idle Valley – rekoh – zato što svi žive tako lijepim, tako normalnim životom. On se namršti, a onda se otvore vrata i uđe Candy s koka-kolama. Natočivši, postavio je jednu čašu pred mene uopće me ne gledajući. – Ručak neka bude za pol sata – reče mu Wade. – Gdje ti je bijeli kaputić?

186 – Danas imam slobodan dan – reče Candy mrtvački ukočeno. – Ja nisam kuhar, šefe. – Hladni narezak ili sendviči s pivom biti će dovoljno – reče Wade. – Danas i kuharica ima slobodan dan, Candy. A ja imam prijatelja na ručku. – Mislite li da vam je on prijatelj? – zareži Candy. – Radije pitajte svoju ženu. Wade se nasloni i osmjehne mu se. – Pazi na svoj jezik, malecki. Ovdje ti je dobro. Ne tražim često uslugu od tebe, je li tako? Candy se zagleda u pod. Poslije nekog vremena podigne pogled i naceri se. – U redu, šefe. Obući su bijeli kaputić. Mislim da ću prirediti nešto za jelo. Mekano se okrenuvši, otišao je. Wade je gledao za njim sve dok nije zatvorio vrata. Onda slegnuvši ramenima pogleda u mene. – Nekad smo ih zvali slugama. Sad ih zovemo pomoćnicima kućanstvu. Zanima me koliko će još trebati da im počnemo donositi doručak u krevet. Previše plaćam tom momku. Pokvario se. – Koliko mu dajete još povrh plaće? – Što to? – zapita on oštro. Ustao sam i dodao mu nekoliko presavijenih listova žutog papira. – Radije ovo pročitajte. Očito se ne sjećate da ste me molili da ih maknem. Bili su u pisaćem stroju, pod poklopcem. Razvio je žute papire i naslonivši se na stolici, spremio se da ih pročita. U čaši koka-kole što je stajala pred njim šumili su mjehurići. Mršteći se, čitao je polako. Kad je pročitao sve, složio je opet listove i prstom prešao rubovima. – Je li Eileen ovo vidjela? – upitao je oprezno. – Ne bih znao. Možda. – Prilično otkačeno, zar ne? – Meni se svidjelo. Pogotovu ono o dobrom čovjeku koji je umro za vas. On opet raširi papire i razdraženo iz razdere u dugačke pruge koje onda strpa u koš. – Smatram da pijanac svašta priča ili govori ili napravi – kazao je polako. – I ovo mi se čini totalnom besmislicom. Candy me ne ucjenjuje. On me voli.

187 – Možda bi bilo bolje da se opet napijete. Tada biste se možda sjetili što ste mislili s ovim. Možda biste se sjetili mnogo toga. To smo već prošli jednom, one noći kad je opalio pištolj. Vjerojatno vam je i „seconal” pomutio pamćenje. Zvučali ste prilično trijezno. A sad tvrdite da se ne sjećate kako ste napisali to što sam vam dao. Nije čudo što ne možete pisati, Wade. Čudo je što ste uopće još živi. Posegnuvši u stranu, on izvuče ladicu pisaćeg stola. Rukom je premetao nešto, a onda izvadi čekovnu knjižicu. Otvori je i uzme pero. – Dugujem vam tisuću dolara – reče mirno. Ispunio je ček. Istrgnuvši ga iz knjižice, obišao je oko stola i spustio ček preda me. – Je li ovo u redu? – upita. Naslonivši se gledao sam ga, ne dodirujući ček i ne odgovarajući. Lice mu se napelo i izdužilo. Oči duboke i prazne. – Vjerojatno mislite da sam je ubio i sve to natovario Lennoxu – izgovorio je polako. – Bila je uistinu prava kurva. Ali ne razbija se nekoj ženi lubanja samo zato što je kurva. Candy zna da sam ponekad odlazio tamo, pri svemu tome je smiješno što nisam ni pomislio da bi on to ikome rekao. Možda griješim, ali još sam uvjeren da ne bi. – I da kaže, bilo bi svejedno – rekoh. – Prijatelji Harlana Pottera ga ne bi ni slušali. Osim toga ona nije ubijena brončanim kipom. Ustrijeljena je iz vlastitog pištolja, u glavu. – Možda je doista imala pištolj – reče gotovo sneno. – Ali nisam znao da je ustrijeljena. To nisu objavili. – Niste znali ili se ne sjećate? – zapitah. – Ne, objavljeno nije. – Što želite od mene, Marlowe? – glas mu je još zvučao sneno, gotovo nježno. – Što hoćete da učinim? Da ispričam ženi? Da kažem policiji? Kakvo bi dobro izašlo iz toga? – Rekoste da je dobar čovjek umro za vas. – Mislio sam samo to da bi, da je došlo do prave istrage, i mene označili kao jednog, ali samo kao jednog od mogućih krivaca. To bi me moglo uništiti na mnogo načina. – Nisam došao da vas optužim za umorstvo, Wade vas ždere to što ni sami niste sigurni. Znate da ste nasrnuli na svoju ženu. Sasvim se izgubite kad ste pijani i kasnije se ne sjećate. To što vi kažete da se ženi ne razbija glava samo zbog toga što je kurva, to nije nikakav argument. Jer netko je učinio baš to. Momak koje je za sve to platio čini mi se mnogo manje od vas sposobnim da učini tako nešto.

188 Otišao je do otvorenih staklenih vrata i zagledao se u titranje vrućeg zraka nad jezerom. Nije mi odgovorio. Niti se pomaknuo i progovorio ni kad je nešto kasnije lagano zakucavši na vrata Candy dovezao stolić prekriven uškrobljenim bijelim podmetačem na kojem su bile posrebrene posude, vrč kave i dvije boce piva. – Da otvorim pivo, šefe? – upitao je Wadea. – Donesi mi bocu viskija – reče Wade ne okrenuvši se. – Oprostite, šefe. Nema viskija. Wade se naglo okrene i zaurla na njega, ali Candy nije ni trznuo. Gledao je ček koji je ležao na stolici, i čitajući ga tresao glavom. Tada pogleda u mene siknuvši nešto kroza zube. Onda pogleda Wadea. – Idem sad. Danas je moj slobodni dan. Okrenuo se i otišao. Wade se nasmije. – Pa, mogu ga i sam donijeti – reče oštro i ode. Podigao sam poklopac i ugledao skladno složene trokutaste sendviče. Uzeo sam jednog, natočio si pivo i stojeći pojeo sendvič. Wade se vrati s viskijem i čašom. Sjedne na kauč, poprilično natoči i ulije to u sebe. Začuo se zvuk automobila koji odlazi, vjerojatno se to Candy odvezao. – Sjednite, opustite se – reče Wade. – Imamo pred sobom cijelo popodne. – Već se zažario. Glas mu je već veselo treperio. – Ne sviđam vam se, zar ne, Marlowe? – zapita. – Već ste postavljali to pitanje i već sam vam odgtovorio. – Znate što? Vi ste prilično okrutan kučkin sin. Učinili biste bilo što da pronađete što želite. Pa makar vodili ljubav s mojom ženom, dok ja pijan i bespomoćan ležim u susjednoj sobi. – Zar vjerujete u sve što vam kaže taj bacač noževa? On natoči još viskija u čašu i podigne je prema svjetlu. – Ne baš sve, ne. Lijepu boju ima viski, zar ne? Utopiti se u zlatnoj tvari, nije to ni baš tako loše. „Da u ponoć nestaneš bez boli...” Kako ide dalje? Oh, oprostite, vi vjerojatno to ne biste znali. Previše literarno. Vi ste neki detektiv, nije li tako? Da li biste mi htjeli reći zašto ste ovdje? Otpivši još malo viskija, cerio se prema meni. Onda opazi ček na stolu. Uzme ga i pročita preko čaše. – Čini se da je za nekoga tko se zove Marlowe. Baš se čudim, zbog čega to? Čini se i da sam ga ja potpisao. Glupo od mene. Lakouman momak, to sam vam ja.

189 – Ne izvodite – rekoh grubo. – Gdje vam je žena? Uljudno me pogleda. – Moja će žena u pravom trenutku doći kući. Nema sumnje da ću ja tada već nestati u pijanstvu i da ćete se nesmetano moći zabavljati. Kuća će biti vaša. – Gdje je pištolj? – zapitah odjednom. Pogledao me prazno. Rekoh mu da sam ga spremio u ladicu njegova pisaćeg stola. – Sada nije tamo, siguran sam – reče na to. – Možete potražiti ako vam to čini zadovoljstvo. Samo mi nemojte zdipiti prezervative. Priđoh stolu i pretražih ga. Nigdje pištolja. Dakle, krasno. Vjerojatno ga je Eileen sakrila. – Čujte, Wade, pitao sam vas gdje vam je žena. Mislim, da bi morala već doći kući. Ne radi mene, prijatelju radi vas. Netko mora paziti na vas. Proklet bio ako to budem ja? Zamagljeno je buljio još držeći ček u ruci. Onda postavi čašu na stol i razdere ček poprijeko, pa još jedanput, i još jedanput uzduž, i baci komadiće na pod. – Očito je svota premala – reče. – Vaša su usluge vrlo skupe. Nije vam dovoljno tisuću dolara i moja žena. Šteta, ali više ne mogu dati. Osim ovog – potapšao je bocu. – Ja odlazim – rekoh. – Ma zašto? Htjeli ste da se sjetim. Pa, ovdje u boci je moje pamćenje, evo ga. Budite u blizini, drugar. Kad se dovoljno nalijem, pričat ću vam o svim ženama koje sam ubio. – U redu, Wade. Ostajem malo. Ali ne u ovoj sobi. Ako me budete trebali, samo tresnite stolicu u zid. Izađoh ostavivši otvorena vrata. Otišao sam kroz veliku dnevnu sobu na terasu, povukao ležaljku u sjenu nadstrešnice i spustio se na nju. Modra izmaglica vukla se iznad jezera prema brdima. Morska se vlaga probila između niskih planina na zapad. Osvježila je zrak i iščistila nešto vrućine. U Idle Valleyu ljeto je divno. Baš kao da je isplanirano za dioničare korporacije Raj, strogo ekskluzivno. Sve sami divni ljudi. Apsolutno nikakvih Srednjeevropljana. Čista krema, vrhuška društvene ljestvice, divni, dragi ljudi. Kao što su Loringovi i Wadeovi. Čisto zlato.

190 35 Ležao sam pola sata pokušavajući stvoriti odluku što da učinim. Jednim dijelom sam htio da ga pustim neka se pošteno natreska da bih vidio što će iz toga biti. Nije mi se činilo da bi mu se išta posebno moglo dogoditi u vlastitoj sobi vlastite kuće. Mogao bi opet pasti, ali ima vremena za to. Momak može dosta podnijeti. Osim toga, kad pijanac padne nikad se ozbiljno ne udari. Možda će ga opet uhvatiti osjećaj krivnje. A najsigurnije je da će ovaj ovaj put jednostavno zaspati. Drugi je dio mene želio da se maknem i da ostanem po strani, ali to je bio onaj dio kojeg nikad ne slušam. Da sam ga slušao, ostao bih u rodnom gradu, radio u željezariji i oženio se gazdinom kćeri, imao petero djece kojima bih nedjeljom prije podne čitao humorističke priloge novina i odalamio im po koju ako se ne bi dobro ponašali, raspravljao bih sa ženom koliko im treba džeparca i što smiju gledati na televiziji. Možda bih se i obogatio, u malograđanskom smislu: osmerosobna kuća, u garaži dva automobila, svake nedjelje pečenka i Reader's Digest na stolu u dnevnoj sobi, žena sa hladnom trajnom, na glavi, a ja s mozgom kao vreća portlandskog cementa. Samo si ti to sve uzmi, prijatelju. Ja ću radije ovaj veliki, pokvareni, prljavi grad. Ustao sam i vratio se u radnu sobu. Sjedio je, buljeći u prazno, boca s viskijem je bila već više od polovice prazna, lice izduženo borama, a u očima mu je bio mutan sjaj. Zurio je u mene kao konj kroz ogradu. – Što želite? – zapita. – Ništa. Je li s vama u redu? – Ne gnjavite me. Imam tu na ramenu patuljka koji mi priča priče. Uzeh još jedan sendvič sa stolića i još jednu čašu piva. Žvakao sam sendvič i pio pivo naslanjajući se na stol. – Znate što? – zapita on iznenada glasom koji je odjednom bio prilično razgovijetan. – Nekad sam imao tajnika. Diktirao sam mu. Onda sam ga otpustio. Smetalo me je što je sjedio i čekao što ću smisliti. Pogriješio sam. Trebao sam ga zadržati. Pričalo bi se okolo da sam peder. Pametnjakovići koji pišu književne kritike po novinama jer ne znaju ništa drugo pisati, primili bi se pera i piskarali bi o meni. Moraju se brinuti sami za sebe, znate. Svi su to prokleti pederi, svaki od njih. Peder je umjetnički prsuditelj našeg doba, drugar. Perverznjaci su na vrhu ljestvice. – Doista? Zar nisu oduvijek bili? Nije gledao u mene. Samo je govorio. Ali ipak je čuo što sam rekao.

191 – Sigurno, tisućama godina. Pogotovu u velikim umjetničkim razdobljima. U Ateni, Rimu, renesansi, u elizabetinsko doba, u francuskom romantizmu, svuda ih je bilo na tone. Svuda sami perverznjaci. Jeste li čitali The Golden Bough? Ne, predugačko je za vas. Možda skraćenu verziju. Morate je pročitati. Shvatit ćete da su naši seksualni običaji obična konvencija, kao crna kravata uz večernje odjelo. A ja, ja pišem o seksu, ali sočno i prirodno. Pogledao me i nacerio se. – Samo, znate što? Ja sam lažljivac. Moji su junaci visoki dva metra i više, a junakinje imaju žuljeve na stražnjici od ležanja u krevetu uzdignutih koljena. Čipke i volani, mačevi i kočije, elegancija i besposlenost, dvoboji i galantne smrti. Same laži. A oni su umjesto da se peru upotrebljavali parfeme, zubi su im trulili jer ih nisu prali, nokti su im zaudarali po ustajalim bućkurišima. Francuski plemenitaši su pišali po zidovima mramornih hodnika Versaillesa, a kada biste skinuli sve one podsuknje i koještarije s prekrasne markize, prvo biste pomislili kako bi se morala okupati. To je ono što bih trebao pisati. – Zašto ne? Zahihotao je. – Dakako, pa bih onda živio u nekoj kućici u Comptonu, ako bih uopće imao i toliko sreće. Potapšao je bocu viskija i rekao: – Kako si sad osamljena, lutkice. Treba ti društvo. Ustao je i prilično ravno izišao iz sobe. Čekao sam, ne misleći ni na šta. Jezerom se približavao bučan motorni čamac. Kad je prišao bliže, vidio sam da mu je pramac visoko iznad vode i da za sobom vuče dasku sa mišićavim preplanulim tipom na njoj. Otišao sam do staklenih vrata i gledao kako je naglo zaokrenuo. Prenaglo, čamac se umalo nije prevrnuo. Momak na dasci, poskakujući na jednoj nozi, pokušao je održati ravnotežu, a onda je zaronio u vodu. Čamac se malo-pomalo zaustavio i tip je lijeno doplivao do njega, a zatim je plivao uz konopac do daske i uspentrao se na nju. Wade se vratio s novom bocom viskija. Čamac je brujeći nestao u daljini. Wade postavi novu bocu kraj prijašnje. Sjeo je i mozgao. – Zaboga, valjda ne namjeravate sve to popiti? – upitah ga. Pogledao me iskosa. – Briši, šmokljane. Idi kući i meti svoju kuhinju, ili tako nešto. Zaklanjaš mi svjetlo – reče. Glas mu je bio opet hrapav. Zacijelo je trgnuo koju i u kuhinji, kao obično. – Ako me zatrebate, vičite. – Ne mogu pasti tako nisko da bih tebe trebao. – Baš vam hvala. Bit ću tu dok ne dođe gospođa Wade. Jeste li ikgd čuli za čovjeka po imenu Paul Marston?

192 On polako podigne glavu. Oči mu se umiriše, ali s mukom, i mogao sam vidjeti kako se trudi da vlada sobom. Uspio je, barem u tom trenutku. Lice mu postade bezizražajni. – Nikad – reče oprezno, govoreći vrlo polako. – Tko je taj? Kad sam ga opet došao pogledati, spavao je otvorenih usta. Kosa mu je bila vlažna od znoja, smrdio je po viskiju. Usne su mu bile priljubljene uza zube, zadignute u opuštenoj grimasi, a jezik suh. Jedna boca viskija je bila prazna. U čaši na stolu bilo je za tri prsta pića, a u drugoj je boci bilo još tri četvrtine. Praznu bocu stavih na stolić za posluživanje i odvezoh ga iz sobe. Onda se vratih i zatvorivši staklena vrata spustih rolete. Motorni bi se čamac mogao vratiti i probuditi ga. Zatvorih za sobom vrata. Odvezao sam stolić u kuhinju koja je bila bijela i modra, zračna i prazna. Još sam bio gladan. Pojeo sam još jedan sendvič i popio ostatak piva, a onda si nalio šalicu kave i popio i to. Pivo je bilo bljutavo, ali kava je bila još vruća. Onda se vratih na verandu. Nakon prilično vremena motorni je čamac opet zaorao jezerom. Bila su gotovo četiri sata kad sam čuo kako udaljeno brujanje prerasta u zaglušnu buku. Zacijelo postoji neki zakon protiv toga. No vjerojatno tip u čamcu ne daje za nj ni pišljivog boba. Uživa da nekoga izaziva, kao i svi drugi s kojima imam posla u posljednje vrijeme. Krenuo sam prema obali. Kad sam došao dolje, tip je uspio ostati na dasci. Vozač čamca je zaokrenuo usporivši koliko je trebalo, a smeđi se momak na daski sasvim nagnuo na stranu i tako savladao centrifugalnu silu. Daska je gotovo cijela bila izvan vode, osim jednog ruba, a onda je čamac ubrzao. Tip se zadržao na dasci koja se izravnala i jurnuli su natrag odakle su došli, i to je bilo sve. Valovi koje je uzburkao čamac stigli su do obale pod mojim nogama. Snažno su zapljuskivali stupove malog mola podižući i spuštajući čamac koji je bio uz njega privezan. Još su se poigravali njime kad sam krenuo prema kući. Kad sam se vratio na verandu, začuh zvono, čiji zvuk kao da je dopirao iz kuhinje. Kad je opet pozvonilo, shvatih da je to zvono s ulaznih vrata. Odoh do njih i otvorih. Pred vratima je stajala Eileen Wade, okrenuta leđima gledala je na drugu stranu. Okrenuvši se, reče: – Oprosti, zaboravila sam ključ. Tek tada me je pogledala. – Oh, mislila sam da je Roger ili Candy. – Candy nije ovdje. Četvrtak je. Ušla je i ja zatvorih vrata. Položila je torbicu na stol između kauča bila je mirna i nekako odsutna. Skinula je bijele rukavice od fine kože.

193 – Nešto nije u redu? – Pa, popio je nešto malo. Ništa loše. Zaspao je na kauču u svojoj radnoj sobi. – On vas je pozvao? – Da, ali nije zbog toga. Pozvao me na ručak. Ali čini mi se da on nije ništa jeo. – Oh! – uzdahnula je i polako sjela na kauč. – Znate, sasvim sam zaboravila da je danas četvrtak. Nema ni kuharice. Baš glupo. – Candy je priredio nešto za jelo prije nego što je otišao. Mislim da ću sada i ja nestati. Nadam se da vam moj auto nije smetao na putu. Osmjehnula se. – Ne, nije. Bilo je dovoljno mjesta. Želite li malo čaja? Ja bih rado popila malo čaja. – Dobro – ne znam zašto sam to rekao. Nisam želio nikakav čaj. Rekao sam to samo tako. Skinula je platneni kaputić. Nije imala šešir. – Samo da vidim da li je s Rogerom sve u redu – reče. Promatrao sam kako je došla do vrata radne sobe i otvorila ih. Neko je vrijeme stajala tako na pragu, a onda ih zatvori i vrati se. – Još spava. Vrlo duboko. Moram na trenutak gore. Začas sam natrag. Gledao sam za njom, dok se, uzevši kaputić i rukavice, penjala uza stepenice. Otišla je u svoju sobu i zatvorila vrata. Ja sam krenuo u radnu sobu zato što mi je palo na pamet da maknem bocu s pićem. Ako još spava, ne treba mu.

194 36 Zbog zatvorenih staklenih vrata soba je bila zagušljiva, a zbog spuštenih roleta mračno. U zraku je lebdio neki oštar miris, a tišina je bila previše nepomična. Od vrata do kauča nije bilo više od pet metara, ali nije mi toliko trebalo da bih shvatio kako na kauču leži mrtav čovjek. Ležao je na boku, licem okrenutim prema naslonu, jednu je ruku imao podvijenu pod sebe, a drugu je ispružio sve do očiju. Između njegovih prsa i naslona bila je mlaka krvi, u kojoj je ležao pištolj webley. Jedna strana lica pretvorila se u krvavu masku. Nagnuo sam se nad njega, gledajući široko otvorene oči, golu i omlitavjelu ruku, a onda ugledah iskrzanu i pocrnjelu rupu u glavi, iz koje je još kapala krv. Ostavih ga tako kako je bio. Zapešće mu je još toplo, ali nema sumnje da je mrtav. Ogledao sam se okolo ne bih li našao neku poruku ili bilješku. Ničeg nije bilo, samo ona hrpa papira na stolu. Bez poruke. Pisaći stroj nepokriven. Ničega u njemu. Inače je sve izgledalo normalno. Samoubojice se pripremaju na svakojake načine, neki s pićem, neki finom večerom i šampanjcem. Neki u večernjem odijelu, a neki sasvim goli. Ubijaju se na vrhu zida, u jarcima, po kupaonicama, u vodi, nad vodom, na vodi. Vješaju se u štaglju, guše se u garaži. Ovo se činilo jednostavnim samoubojstvom. Nisam čuo pucanj, ali najvjerojatnije je odjeknuo dok sam bio dolje kod jezera i gledao kako momak na dasci svladava zavoj. Tada je bilo dovoljno bučno. Zašto je Rogeru Wadeu bilo stalo do buke, ne znam. Možda i nije. Konačni se poticaj možda slučajno poklopio s bukom motornog čamca. To mi se nije sviđalo, ali nikoga nije briga da li se meni nešto sviđa ili ne sviđa. Na podu su još ležali komadići razderanog čeka i ostavio sam ih tamo. Razderani komadi gluparije koju je napisao one noći bili su u košu za smeće. Njih nisam ostavio tamo. Pokupio sam ih i strpao u svoj džep. Koš je gotovo bio prazan, pa sam to izveo utoliko lakše. Više nije imalo smisla da razbijam glavu time gdje se nalazio pištolj. Ima previše mjesta na kojima je mogao biti. Mogao je biti na stolici, jednako kao na kauču ili pod jastukom. Ili na tlu, ili iza knjiga, ili bilo gdje. Izišao sam iz sobe i zatvorio vrata. Osluhnuo sam. Zvukovi su dopirali iz kuhinje. Otišao sam tamo. Eileen je imala modru pregaču, a voda je upravo kipjela. Smanjila je plamen i brzo me, bez nekog posebnog izraza, pogledala. – Kakav čaj želite? – Kakav bude. Naslonivši se na zid, izvadio sam cigaretu da bih imao čime zabaviti prste. Gužvao sam je i stiskao, i napola je prelomivši, bacio jednu polovicu na pod. Pratila ju je očima. Sagnuh se i pokupih je. Onda sam obje polovice zgužvao u kuglicu.

195 Priredila je čaj. – Uvijek ga pijem sa slatkim tučenim vrhnjem i šećerom. Čudno, a kavu pijem samo crnu – rekla je preko ramena. – Čaj sam naučila piti u Engleskoj. Tamo su umjesto šećera upotrebljavali saharin. A za vrijeme rata, naravno nisu imali vrhnja. – Živjeli ste u Engleskoj? – Radila sam tamo. Ostala sam cijelo vrijeme rata. Upoznala sam jednog čovjeka... ali, već sam vam pričala o tome. – Gdje ste upoznali Rogera? – U New Vorku. – Tamo ste se oženili? Naglo se okrenula namrštivši čelo. – Ne, nismo se oženili u New Yorku. Zašto? – Samo tako pričam dok čaj ne bude gotov. Pogledala je iznad sudopera kroz prozor. Odatle je vidjela jezero. Naslonivši se na rub sudopera igrala se prstima s presavijenim čajnim podmetačem. – To mora prestati – reče – ali ne znam kako. Možda bi ga trebalo smjestiti u neki zavod. Ne znam, ja to nekako ne bih mogla. Morala bih nešto potpisati, je li tako? Upitavši to, okrenula se. – Mogao bi on sam – odgovorili. – Htio sam reći, do sada je mogao. Zvonce je označilo da je čaj gotov. Okrenula se opet sudoperu i prelila čaj iz jedne posude u drugu. Onda ga je položila na poslužavnik, na kojem je već priredila šalice. Prišao sam joj, uzeo poslužavnik i odnio ga na stolić između kauča u dnevnoj sobi. Sjela mi je nasuprot i natočila u šalice. Posegnuh za svojom i položih je pred sebe na stolić, da se ohladi. Promatrao sam je kako u svoj čaj dodaje dvije kocke šećera i vrhnje. Kušala ga je. – Što ste mislili onom posljednjom napomenom? – upita odjednom. – Onim, da je do sada mogao... Sam sebe smjestiti u zavod, to ste mislili, zar ne? – Tek tako sam izlanuo. Jeste li sakrili pištolj koji sam vam spominjao? Znate onda, onog jutra nakon njegova pucanja. – Sakrila? – ponovila je mršteći se. – Ne, nisam. Nikad ne radim takve stvari. Ne vjerujem u to. Zbog čega pitate? – A danas ste zaboravili ključ od ulaznih vrata?

196 – Već sam vam rekla da jesam. – Ali ne i ključ od garaže. A obično su ti ključevi zajedno. – Ne treba mi ključ za garažu – reče oštro. – Garaža se otvara pritiskom na dugme. Jedno se dugme nalazi ovdje kod ulaznih vrata, a drugo kod garaže. Obično je ostavljamo otvorenu. Ili Candy ode van, pa je zatvori. – Tako. – Stalno stavljate neke čudne primjedbe – reče ona kiselim glasom. – Kao i onog jutra. – Kad stalno doživljavam čudne stvari u ovoj kući. Revolveri pucaju, pijanci leže tamo na travi, dolaze liječnici koji ne žele liječiti. Ljepotice mi obavijaju ruke oko vrata i misle da sam netko drugi, meksikanski sluge bacaju noževe. Šteta za pištolj. Ali vi svog muža ne volite uistinu, je li tako? Mislim da sam vam i to već rekao. Polako je ustala. Bila je mirna kao kamen, jedino što njene ljubičaste oči nisu više bile iste boje, niti su bile blage kao inače. Onda joj zadrhtaše usne. – Da li... je li nešto... loše tamo? – izgovorila je sasvim polako i gledajući prema radnoj sobi. Jedva da sam stigao kimnuti, kad je već jurnula. Munjevito je stigla do vrata. Otvorila ih je i uletjela u sobu. Ako sam očekivao divlji krik, prevario sam se. Nisam čuo ništa. Osjećao sam se gadno. Trebao sam je zadržati vani i pripremiti je onim šupljim uobičajenim načinom kako se saopćavaju loše vijesti. Morate biti spremni, možda je bolje da sjednete, bojim se da vam imam reći nešto vrlo žalosno. Bla, bla, bla. I kad to obaviš, nisi nikome ništa olakšao. Većinom si sve samo otežao. Odoh za njom u radnu sobu. Klečala je uz kauč i grlila njegovu glavu, umrljavši se krvlju. Nije davala nikakva glasa od sebe. Oči su joj bile zatvorene. Ljuljala se naprijed i natrag čvrsto ga držećj. Izišao sam i našao telefon i imenik. Zvao sam šerifovu ispostavu, onu koja mi se činila najbližom. Iako to nije ni bilo važno, ionako će poruku predati radio-vezom. Onda odoh u kuhinju, otvorih slavinu i izvadivši iz džepa komadiće žutog papira, bacih sve u električni spaljivač otpadaka. Na njih sam istresao i listiće čaja iz druge posude. Sve nestade u trenutku. Zavrnuh slavinu i isključili motor spaljivača. Prošavši opet kroz dnevnu sobu, otvorih ulazna vrata i stadoh pred njih. Mora da je šerifov pomoćnik kružio autom negdje u blizini jer je stigao za gotovo šest minuta. Kad sam ga doveo u radnu sobu, ona je još klečala kraj kauča. Odmah joj je prišao. – Oprostite, gospođo! Razumijem kako vam je, ali ne biste smjeli ništa dirati. Okrenula je glavu, a onda skočila na noge. – To je moj muž. Ustrijeljen je.

197 Skinuo je kapu i položio je na stol. Posegnuo je prema telefonu. – Zove se Roger Wade – reče ona visokim napuklim glasom. – On je znameniti pisac. – Znam, gospa, tko je on – reče pomoćnik okrećući broj. Ona pogleda niz svoju košulju. – Mogu li otići gore da se presvučeni? – Naravno – kimnuvši joj, on nastavi govoriti u slušalicu. Onda je spusti i okrene se. – Kažete da je ustrijeljen. Znači li to da ga je netko drugi ustrijelio? – Mislim da ga je ubio ovaj čovjek – reče i ne pogledavši me, i naglo iziđe iz sobe. Šerifov pomoćnik me promotri. Izvadi bilježnicu. Nešto zapiše u nju. – Najbolje je da mi kažete svoje ime – reče usput. – I adresu. Jeste li vi telefonirali? – Da – odgovorih i rekoh mu svoje ime i adresu. – A sad mirujte dok ne dođe poručnik Ohis. – Bernie Ohis? – Aha! Poznajete ga? – Naravno. Dugo ga već poznajem. Nekad je radio u okružnom tužilaštvu. – Ne radi više – reče šerifov pomoćnik. – Sada je pomoćnik šefa Odsjeka za umorstva i radi za ured losandželeskog šerifa. Jeste li im vi obiteljski prijatelj, gospodine Marlowe? – Gospođa Wade me uopće nije tako nazvala. Slegnuvši ramenima, on mi dobaci polusmiješak. – Samo mirno, Marlowe. Nemate pištolja, jel' tako? – Ne, danas ga nemam. – Radije bih se uvjerio – reče. I uvjerio se. Onda pogleda prema kauču. – U ovakvoj situaciji ne možete od žene očekivati suviše razuma – doda. – Bolje da pričekamo vani.

198 37 Ohis je bio pozamašan čovjek srednjeg rasta, kratko ošišane izblijedjele svijetle kose i vodenastoplavih očiju. Imao je čupave bijele obrve i u vrijeme dok je još nosio šešir uvijek bi izazivao malo iznenađenje kad bi ga skinuo – bio je glavatiji nego što bi netko očekivao. Bio je tvrd, tvrdoglav pajkan strogih pogleda na život, ali u duši vrlo pošten. Već je odavno, prije mnogo godina, trebao napredovati. Na ispitima za kapetana bio je šest puta među trojicom najboljih. Ali niti se on sviđao šerifu, niti se šerif sviđao njemu. Sišao je niz stepenice trljajući jednu stranu brade. Već su prilično dugo u radnoj sobi bljeskale bljeskalice. Ljudi su ulazili i izlazili. A ja sam čekao, sjedeći u dnevnoj sobi s jednim detektivom u civilu. Ohis sjedne na rub stolice i opusti ruke. Žvakao je nepripaljenu cigaretu. Gledao me zamišljeno. – Sjećaš li se onih vremena kad su ovdje u Idle Valleyu još imali vratara i privatnu policiju? Kimnuh. – I igračnicu. – Naravno. To se ne može spriječiti. I sad je ova dolina sva u privatnim rukama. Kao što je nekad bio Arrowhead, a onda Emerald Bay. Već odavno nisam imao neki slučaj, a da novinari nisu skakutali okolo. Mora da je netko nešto šapnuo na uho šerifa Petersona. Nisu objavili preko teleksa. – Vrlo oprezno od njih – rekoh. – Kako je gospođa? – Previše mirna. Vjerojatno se nagutala nekih pilula. Ima ih gore tucet raznih vrsta, čak i „demerol”. Gadna stvarčica. Tvoji prijatelji baš nemaju mnogo sreće u posljednje vrijeme, zar ne? Samo umiru. Nisam na to imao što rećj. – Uvijek su mi zanimljiva samoubojstva pištoljem – reče Ohis opušteno. – Tako ih je lako krivotvoriti. Žena kaže da si ga ti ubio. Zašto to kaže? – Ne misli ona doslovno tako. – Ovdje nije bilo nikoga drugoga. Kaže da si znao gdje je pištolj. Znao si da će se napiti, znao si da je one noći već pucao i da se ona morala boriti s njim da mu oduzme pištolj. Bio si tu i one noći. Ne čini se da si im baš mnogo pomogao. – Danas popodne sam pretražio pisaći stol. Nigdje pištolja. Bio sam joj rekao gdje je i neka ga makne. Sada je rekla da ne vjeruje u takve stvari.

199 – A kada je bilo to „sada”? – upita Ohis osorno. – Nakon što je došla kući, a prije nego što sam telefonirao u šerifovu ispostavu. – Pretražio si pisaći stol. Zašto? – upita digavši ruke i položivši ih na svoja koljena. Promatrao me je ravnodušno, kao da mu je sasvim svejedno što ću reći. – On je pio. Mislio sam da bi ipak bilo bolje da pištolj bude negdje drugdje. Ali one se noći nije pokušao ubiti. To je bilo samo za publiku. Ohis kimne. Izvadi iz usta ižvakanu cigaretu, baci je i stavi drugu na njeno mjesto. – Prestao sam pušiti – reče. – Tjeralo me previše na kašalj. Ali ta me prokletinja još pati. Ne osjećam se kako treba ako je nemam u ustima. Ti si trebao paziti na njega dok je sam? – Ni govora. Zamolio me da dođem na ručak. Popričali smo, bio je nekako potišten jer mu pisanje nije baš polazilo za rukom. Odlučio se da nešto popije. Misliš da sam mu trebao oduzeti bocu? – Ništa ja još ne mislim. Tek pokušavam stvoriti sliku. Što si ti pio? – Pivo. – Tvoja je loša sreća što si bio tu, Marlowe. Zbog čega onaj ček? Onaj koji je napisao pa poderao? – Svi su htjeli da dođem ovamo da bih pazio na njega. Svi, to znači on, njegova žena i njegov izdavač, koji se zove Howard Spencer. Mislim da je u New Yorku. Možeš ga pitati. Odbio sam. Onda je došla ona k meni rekavši da joj se muž napio i zginuo, da je zabrinuta i da li bih ga mogao naći i dovesti kući. Tako sam učinio. Zatim je slijedilo to da sam ga pokupio s travnjaka, i donio u kuću i smjestio u krevet. Nisam htio ništa od toga, Bernie. Jednostavno sam uvučen u sve. – To nema veze s Lennoxovim slučajem, ha? – Jao, boga mu miloga. Pa, nema nikakva Lennoxovog slučaja. – Živa istina – suho reče Ohis. Stisnuo je koljena. Tada je neki čovjek došao na ulazna vrata i rekavši nešto detektivu, pristupio Ohisu. – Vani je neki dr Loring, poručnice. Tvrdi da je pozvan. On je gospođin liječnik. – Pusti ga amo. Detektiv ode, a u sobu uđe dr Loring, sa svojom dostojanstvenom crnom torbom. Prošao je kraj mene ne pogledavši me.

200 – Gore? – upita Ohisa. – Aha, u svojoj sobi. – Ohis ustade. – Zašto joj dajete „demerol”, doktore? Dr Loring se namršti. – Svojim pacijentima prepisujem ono što smatrani da je dobro za njih – reče hladno. – Nisam dužan nikome objašnjavati zašto. Tko kaže da sam gospođi Wade dao „demerol”? – Ja. Gore je bočica na kojoj je vaše ime. Ima cijelu apoteku u kupaonici. Možda niste upoznati s tim da dolje u gradu imamo cijelu izložbu pilula. „Demerol” je gotovo najgori od svih u našoj zbirci. Negdje sam čuo da ih je Goring gutao. Uzimao ih je osamnaest na dan kad su ga ščepali. Tri mjeseca je trebalo vojnim liječnicima da bi ga izvadili iz toga. – Ne razumijem što bi ove riječi trebale značiti – reče dr Loring ledeno. – Ne razumijete? Šteta. U našoj su zbirci natrijev amital zvan sojka, nembutal zvan po nekoj isto tako dragoj ptičici, a barbiturat pomiješan s benzedrinom nazivaju tupo – glavežom. Od svih je najgori „demerol”, sintetički narkotik koji lako stvara ovisnost. A vi ih tek tako dijelite šakom i kapom, a? Pati li gospođa od nečeg težeg? – Muž pijandura može za osjetljivu ženu biti vrlo težak problem – odgovori dr Loring. – Njime se niste bavili, ha? Šteta. Gospođa Wade je gore, doktore. Hvala na pažnji. – Vi si dopuštate bezobrazluke, gospodine. Žalit ću se. – Samo dajte – reče Ohis. – Ali, prije nego što me prijavite učinite nešto drugo. Izbistrite gospođi glavu. Moram joj postaviti neka pitanja. – Učinit ću ono što smatram najboljim za njeno stanje. Znate li kojim slučajem tko sam ja? I samo da još nešto razjasnimo, Wade nije bio moj pacijent. Ne liječim alkoholičare. – Samo njihove žene, je l'? – zareza Ohis. – Da, znam ja tko ste vi, doktorčiću. Dobio sam unutarnje krvarenje od straha. Na znanje vam, zovem se Ohis. Poručnik Ohis. Dr Loring ode uza stepenice. Ohis opet sjedne i naceri mi se. – S ovakvim treba diplomatski – reče. Netko dođe iz radne sobe i pristupi Ohisu. Suhonjav, ozbiljan čovjek s naočalama i pametnim čelom. – Poručnice. – Recite.