Raymond Chandler - Dugi oproštaj

201 – Rana je izbliza, tipična za samoubojstva, prilično raširena od pritiska plinova. Oči izbuljene iz istog razloga. Ne znam hoće li na revolveru biti otisaka. Previše je okrvavljen. – Da li bi to moglo biti ubojstvo ako je tip spavao ili bio bez svijesti od pića? – Naravno, ali nemam nikakvih indikacija. Pištolj je webley. Za njega je tipično da ga je teško otkočiti, ali je vrlo lako pucati. Položaj pištolja može se vrlo lako objasniti povratnim trzajem. Do sad ne vidim ništa protiv samoubojstva. Očekujem veliki postotak alkohola u krvi. Ako koncentracija bude uistinu velika – čovjek zastane i značajno slegne ramenima – možda ću više biti sklon sumnji u samoubojstvo. – Hvala. Je li tko zvao mrtvozornika? Čovjek kimne i ode. Ohis zijevnuvši pogleda na sat. Onda pogleda u mene. – Želio bi ispariti? – Jasno, ako me puštaš. Mislio sam da sam osumnjičen. – Možda ćemo te trebati poslije. Budi negdje blizu gdje te možemo naći, to je sve. Bio si nekad detektiv, pa znaš kako to ide. Ponekad moraš brzo prionuti, prije nego što dokazi ispare. Ovdje je sasvim obratno. Ako je ubojstvo, tko je htio da bude mrtav? Njegova žena? Nije bila tu. Fino, bio si sam u kući, znao si gdje je pištolj. Divno se slaže. Sve osim motiva, a uz to bismo još mogli dodati i tvoje iskustvo. Čini mi se da bi ti ipak kad bi htio ubiti nekog tipa, to učinio manje očito. – Hvala, Bernie. Mislim da bih. – Sluge nije bilo tu. Svi su negdje vani. No mogao je to učiniti i slučajni namjernik. Taj netko je morao znati gdje je Wadeov pištolj, morao ga je zateći kako spava ili dovoljno pijanog da ne bude pri svijesti, morao je pritisnuti otponac u trenutku kad je buka motornog čamca bila dovoljna da nadjača pucanj, i još je morao otići prije nego što si se ti vratio u kuću. To mi uz sadašnje podatke ne ide. Jedini čovjek koji je imao na raspolaganju sva sredstva i mogućnosti za to jest upravo onaj koji ih ne bi iskoristio. Iz jednostavnog razloga što ih je upravo on imao. Spremao sam se da krenem. – Dobro, Bernie. Bit ću kod kuće cijelu večer. – Samo još nešto – reče Ohis zamišljeno. – Taj Wade je bio glasoviti pisac. Puno para, puno slave. Meni baš ne pašu bljezgarije kao što su te njegove. Čak i u javnoj kući možeš naći bolje ljude. To je stvar ukusa i mene se kao pajkana ne tiče. Sa svim tim novcem imao je lijepu kuću u jednom od najboljih mjesta za život u ovoj državi. Imao je lijepu ženu, hrpu prijatelja i nikakvih problema. Zato bih htio znati što ga je pritisnulo toliko da je on morao pritisnuti

202 okidač? Sigurno je nešto moralo biti. Ako znaš, bolje je da budeš spreman na to da nam ispričaš sve po redu. Do viđenja! Pođoh prema vratima. Tip koji je stajao tamo osvrne se prema Ohisu koji mu dade znak da me pusti van. Pokrenuvši automobil, morao sam skrenuti na travnjak da bih zaobišao sva službena vozila koja su zakrčila prilaz. Na izlazu me promotrio još jedan pomoćnik, ali ne reče ništa. Nataknuvši sunčane naočale, vozio sam prema auto-cesti. Sve je bilo mirno, cesta prazna. Popodnevno sunce je žarilo manikirane travnjake i velike, višesobne skupe kuće iza njih. Čovjek, prilično poznat u ovom svijetu, umro je u lokvi krvi, u kući u Idle Valleyu, a ovaj lijeni mir nije uopće ničim pomućen. Što se tiče novina, to se lako moglo dogoditi i u Tibetu. Na zavoju gdje su zidovi dvaju imanja dosezali do ruba ceste ugledah zeleni šerifov auto. Šerifov pomoćnik iziđe iz njega i podigne ruku. Stao sam. On priđe prozoru. – Mogu li vidjeti vašu vozačku dozvolu, molim? Izvadih lisnicu iz džepa, otvorih je i pružih mu je. – Samo dozvolu, molim. Nisam ovlašten da diram lisnicu. Izvadio sam je i pružio mu. – U čemu je problem? Zavirio je u auto i vratio mi dozvolu. – Nema problema – odgovori. – Samo rutinsko provjeravanje. Oprostite zbog uznemiravanja. Mahnuo mi je da idem i vratio se prema svom automobilu. Baš kao pajkan. Nikad ti ne kažu zašto nešto čine. Tako ne možeš saznati da to oni ni sami ne znaju. Odvezavši se kući, kupio sam nešto hladnog pića, izišao na večeru, onda se vratio, otvorio prozore, otkopčao košulju i čekao da se nešto dogodi... Dugo sam čekao. Bilo je točno devet kad je telefonirao Bernie i rekao mi da dođem i neka se usput ne zadržavam branjem cvijeća.

203 38 Candyja su držali na stolici u predsoblju šerifovog ureda. Mrzio me je svom snagom svojih tamnih očiju dok sam prolazio kraj njega prema sobi u kojoj je uredovao šerif Peterson okružen velikom zbirkom dokaza zahvalnosti kojom je javnost nagrađivala njegovu dvadesetogodišnju vjernu službu. Zidovi su bili obloženi fotografijama konja, a šerif Peterson bio je i osobno prisutan na svakoj fotografiji. Uglovi stola bili su ukrašeni izrezbarenim konjskim glavama. Okomito postavljeno i uglačano konjsko kopito služilo je kao tintanica, a drugo isto takvo napunjeno je bijelim pijeskom u koji su utaknuta pera. Na svakom od njih je zlatna pločica obznanjivala neki datum. Nasred besprijekorno čiste bugačice ležala je kesica duhana i paketić smeđeg cigaretnog papira. Peterson ih je sam zavijao. Mogao je zaviti cigaretu jednom rukom i jašući na konju kao što je to već učinio mnogo puta, pogotovu kad je vodio paradu na velikom bijelom konju s meksikanskim sedlom ukrašenim velikim meksičkim srebrnim ukrasima. Jašući konja, nosio je nizak meksički sombrero. Jahao je lijepo, a njegov je konj točno znao kad treba biti miran, a kada da se propne tako da ga šerif može ukrotiti jednom rukom i s mirnim, značajnim smiješkom na licu. Šerif je bio dobar glumac. Imao je lijep orlovski profil, sada već malo opušten pod bradom, ali je znao držati glavu tako da se to ne vidi. Vrlo se trudio u pozama za slikanje. Bilo mu je između pedeset i šezdeset godina, a njegov mu je otac, Danac, ostavio hrpu para. Šerif nije bio sličan Dancu, jer je imao tamnu kosu i smeđu put i onaj praznopogledni izraz Indijanca pred prodavaonicom cigareta, kao i tome odgovarajuću pamet. Ali ga nitko nikada nije nazvao varalicom. U njegovu je odjelu bilo varanja, i njega su isto tako varali kao i svu javnost, ali se ništa od te muteži nije prilijepilo za šerifa Petersona. I dalje su ga voljeli a da se on nije posebno za to trudio, i dalje je jahao bijele konje na čelu parade i preslušavao osumnjičene pred kamerom. Tako je pisalo u novinama. A zapravo nije nikoga preslušavao. Ne bi to ni znao. Samo je sjedio za stolom, strogo gledajući u osumnjičenog i pokazujući kameri svoj profil. Kad reflektor utrne, snimatelji uljudno zahvale šerifu, sumnjivca odvedu a da nije otvorio usta, a šerif ode svome domu na ranč u San Fernando Valley. Tamo ga uvijek možeš naći. Ako baš ne nađeš osobno njega možeš popričati s njegovim konjem. Od vremena do vremena bi se neki krivovjerni političar upustio u pokušaj da se dokopa fotelja šerifa Petersona. U vrijeme izbora nazivao ga je raznim imenima, kao što su Tipčina isklesanog profila i Dimljeni šunkoglavac, ali nikome ne bi pošlo za rukom da udesi šerifa. Šerif bi opet bio izabran, kao živi dokaz činjenice da u ovoj zemlji možeš zauvijek zadržati javni položaj bez ikakvih kvalifikacija za njega, samo ako nikamo ne guraš nos, ako imaš fotogeničnu facu i ako držiš zatvorena usta. A ako uza sve to još i izgledaš dobro na konju, onda si nenadmašiv. Kad smo Ohis i ja ušli unutra, šerif Peterson je stajao za stolom, a fotoreporteri su upravo ispadali kroz druga vrata. Bijeli šešir stetston dičio se na šerif ovoj glavi. Zavijao je cigaretu. Baš se spremao kući. Pogledao me strogo.

204 – Tko je to? – upita zvučnim baritonom. – Ime mu je Philip Marlowe, šefe – reče Ohis. – Jedina osoba koja je bila u kući kad se Wade ustrijelio. Želite li njegovu sliku? Šerif me osmotri. – Ne, ne bih – reče on i okrene se ljudini umorna izgleda i čeličnosive kose. – Ako me budete trebali, kapetane Hernandez, bit ću na rancu. – Razumijem, gospodine. Peterson pripali cigaretu. Pripalio ju je povukavši šibicom po noktu palca. Šerif Peterson ne treba upaljača. On se odlučno drži onog: smotaj-sam-upali-sam-jednom-rukom. Zaželio nam je laku noć i otišao. Za, njim ode tip lica ukočenog kao maska i tvrdih crnih očiju, njegov tjelohranitelj. Vrata se zatvoriše. Hernandez sjedne za stol na šerifovu golemu stolicu, a stenograf odmakne od zida stolić u kutu da bi dobio mjesta za laktove. Ohis sjedne na rub stola i zamisli se. – Dobro, Marlowe – reče Hernandez. – Do počnemo. – Zar me neće fotografirati? – Čuo si što kaže šerif. – Ma da, ali zašto? – cvilio sam. Ohis se nasmije. – Znaš ti prokleto dobro zašto. – Da nije možda zato što sam velik, tamnoputan i privlačan, pa bi možda netko htio gledati? – Začepite – reče ledeno Hernandez. – Počnimo s vašom izjavom. Od početka. Pričao sam im od početka: o razgovoru s Howardom Spencerom, susret s Eileen Wade, njenoj molbi da nađem Rogera i kako sam ga našao, o tome kako me je pozvala kući, i kako me je on molio da dođem i budem s njim, zatim o tome kako sam ga našao onesviještenog pod grmljem, kao i sve ostalo. Stenograf je bilježio. Nitko mi nije upadao u riječ. Sve što sam kazao bilo je istinito. Baš sve što sam rekao, čista istina. Ali nisam rekao sve. Moja je stvar što sam neke stvari ispustio. – Krasno – reče Hernandez na kraju. – Ali nije potpuno, nije sve. Hladnokrvan, sposoban i opasan tip, taj Hernandez. Netko u šerifovu uredu mora biti i takav. – One noći kad je Wade pucao iz pištolja u svojoj sobi, vi ste otišli u sobu gospođe Wade i neko vrijeme bili kod nje iza zatvorenih vrata. Što ste radili tamo? – upita Hernandez.

205 – Pozvala me je k sebi i pitala kako je s njim. – Zašto su vrata bila zatvorena? – Wade je tek napola zaspao i nisam htio da ga razbudi neka buka. Uz to se i sluga motao okolo, prisluškujući. Osim toga, ona mi je rekla neka zatvorim vrata. Nisam ni zamišljao da bi to moglo biti važno. – Koliko ste dugo bili unutra? – Ne znam. Možda tri minute. – A ja bih rekao da ste tamo bili nekoliko sati – reče Hernandez hladno. – Jesam li se izrazio dovoljno jasno? Pogledah Ohisa. Ohis nije gledao ni u šta. Žvakao je nepripaljenu cigaretu, kao obično. – Informacije su vam krive, kapetane. – Vidjet ćemo. Kad ste izišli iz njene sobe, otišli ste dolje u radnu sobu i prespavali noć na kauču. Možda bi bilo bolje reći, da ste ostatak noći prespavali. – Bilo je deset minuta do jedanaest kad me je pozvao. Prošla su dva poslije ponoći kad sam se napokon vratio u radnu sobu. – Dovedite momka – reče Hernandez. Ohis iziđe i vrati se s Candyjem. Posjeli su ga na stolicu. Hernandez mu postavi nekoliko pitanja da ustanovi tko je on i tako dalje. Onda reče: – U redu, Candy, jednostavnije je da te tako zovemo, reci nam što se dogodilo nakon što si Marlowu pomogao smjestiti Rogera Wadea u krevet? Znao sam što sad dolazi, manje ili više znao sam što će reći. Candy je izgovorio svoju priču prigušenim divljim glasom s jedva primjetnim stranim naglaskom. Čini se da može mijenjati naglasak kako mu drago. Pričao je kako se zadržavao dolje u prizemlju ako bude opet potreban, neko je vrijeme bio u kuhinji, gdje si je priredio nešto da prigrize, neko je vrijeme bio u dnevnoj sobi. Dok je bio u dnevnoj sobi i sjedio na stolici kod ulaznih vrata, vidio je gore Eileen Wade kako stoji iza praga svoje sobe i svlači se. Vidio je i to da je obukla haljinu na golo tijelo, a onda je vidio mene kako ulazim u njenu sobu i zatvorivši vrata ostajem unutra dugo, nekoliko sati, po njegovu mišljenju. Popeo se gore i osluhnuo. Čuo je kako škripi krevet. Čuo je šaputanje. Jasno je dao do znanja što misli o tome. Kad je završio, pogledao me zlobno, usta iskrivljenih od mržnje. – Odvedite ga – reče Hernandez.

206 – Samo trenutak – rekoh. – Htio bih ga nešto pitati. – Ovdje ja postavljam pitanja – reče oštro Hernandez. – Ne znate koja, kapetane. Niste bili tamo. On laže i zna to, a i ja znam. Hernandez se nasloni i uzme u ruku jedno od šerifovih pera. Pritisnuo je pero, savivši ga prstima. Bilo je dugo i zašiljeno. Kad je pustio vršak, ispravilo se, odskočivši. – Može – reče napokon. Stadoh pred Candyja. – Gdje si bio kad si vidio gospođu Wade kako se skida? – Sjedio sam dolje, na stolici kod ulaznih vrata – reče osornim tonom. – Tamo između ulaznih vrata i onih dvaju nasuprotnih kauča? – Kao što sam rekao. – Gdje je bila gospođa? – U svojoj sobi sasvim kraj vrata. Vrata su bila otvorena. – Kakvo je svjetlo bilo dolje u dnevnoj sobi? – Jedna svjetiljka. Ona visoka koju zovu svjetiljkom za bridž. – Kakvo je svjetlo gorjelo na balkonu? – Nikakvo. Samo svjetlo u njenoj sobi. – A kakvo je svjetlo bilo u njenoj sobi? – Ne veliko. Možda svjetiljka na noćnom ormariću. – Ne stropna svjetiljka? – Ne. – Kad je skinula odjeću, stojeći sasvim kod vrata, kao što si rekao, obukla je haljinu. Kakvu? – Plavu. Dugu kao kućna haljina. Zavezala ju je pojasom. – Dakle, da nisi vidio kako se skinula, ne bi mogao znati ima li što pod haljinom? Slegnuo je ramenima. Izgledao je ponešto zabrinut.

207 – Si. Tako je. Ali vidio sam kako se svlači. – Lažeš! Nema u dnevnoj sobi mjesta s kojeg bi uopće mogao vidjeti vrata, a kamoli u sobu. Za tako nešto bi ona morala izići sasvim iz sobe. Da je to učinila, vidjela bi te. Samo je zurio u mene. Okrenuh se Ohisu. – Znaš kuću. Kapetan Hernandez je nije vidio. Ili možda jest? Ohis lagano odmahne glavom. Hernandez se samo mrštio ne govoreći ništa. – Nema u dnevnoj sobi nijednog mjesta, kapetane Hernandez, s kojeg bi on mogao vidjeti gospođu Wade, čak ni vrh njene glave da je stajao, a pogotovu ako je sjedio kako kaže, i ako je ona bila s one strane praga svoje sobe. Viši sam od njega desetak centimetara, a vidio sam samo gornji dio njenih vrata kada sam stajao kod ulaza u kuću. Morala bi izići na balkon da bi je mogao vidjeti kao što priča. A zašto bi to učinila? Zašto bi se uopće svlačila na svom pragu? Nema to nikakva smisla. Hernandez je samo gledao u mene. Onda pogleda Candyja. – A kako je s vremenom? – upita tiho, obraćajući se meni. – Tu je njegova protiv moje riječi. Govorim samo o onom što se može provjeriti. Hernandez na španjolskome nešto zalaje Candyju, suviše brzo da bih razumio. Candy ga je samo nadureno gledao. – Odvedite ga – reče Hernandez. Ohis pokaže palcem i otvori vrata. Candy iziđe. Hernandez izvadi kutiju cigareta, utakne jednu u usta i pripali je zlatnim upaljačem. Kad se Ohis vratio u sobu, Hernandez reče mirno: – Rekao sam mu da će si natovariti krivokletvstvo ako bude istrage i ako tamo na sudu ispriča tu svoju priču, što donosi jednu do tri godine. Nije bio previše impresioniran. Jasno je što ga ždere. Stara stvar, opet podgrijana. Da je bio tamo i da imamo razloga pretpostaviti da je to ubojstvo, on bi bio krasna meta. Osim što bi on radije upotrijebio nož. I što sam već prije naslutio, da se zbog Wadeove smrti osjeća prilično loše. Želiš li još nešto pitati, Ohis? Ohis odmahne glavom. Hernandez me pogleda i reče: – Sutra ujutro dođite potpisati izjavu. Dotle ćemo je pretipkati. A do deset bismo trebali imati policijski i obdukcijski izvještaj, barem preliminarni. Ima li išta što vam nije po volji, Mairlowe? – Hoćete li ponoviti to pitanje? Ovako kako ste ga postavili zvučalo je kao ima mnogo toga što mi jest po volji.

208 – Dobro – reče on umorno. – Otkačite mi se. Idem ja kući. Ustao sam. – Naravno da nisam nimalo vjerovao u petljavinu koju nam je servirao Candy – reče Hernandez. – Samo sam ga upotrijebio kao vadičep. Niste zbog toga osjetili bijes, nadam se. – Ništa nisam osjetio, kapetane. Baš nikakva osjećaja, uopće. Gledali su za mnom ne poželjevši mi laku noć. Otišao sam dugim hodnikom prema izlazu na Hill Street, sjeo tamo u auto i odvezao se kući. Nikakvih osjećaja, bilo je točno rečeno. Bio sam prazan i rastegnut kao međuzvjezdani svemirski prostor. Kad sam stigao kući, priredio sam si nešto jako i ispijao to stojeći kraj otvorenog prozora i slušajući trešnjavu tla od buke prometa po bulevaru Laurel Canyona i gledajući bijesni odsjaj velikog grada tamo gdje bulevar siječe brda. Negdje u daljini se sirenski vapaj policijske ili vatrogasne sirene uzdizao i zamirao, ali tišina nije nikad dugo potrajala. Dvadeset i četiri sata svaki dan netko bježi i netko ga drugi pokušava uloviti. Vani, u noći ljudi umiru u tisućama zločina, ranjavaju ih, reže ih razbijeno staklo, satire ih volan ili teški kotači automobila. Ljudi su gladni, zlo im je, dosađuju se, utučeni su osamljenošću ili očajem ili sramom, bijesni su, okrutni, grozničavi, potresaju ih jecaji. Grad. Ništa gori od drugih, bogat i moćan i pun ponosa, grad izgubljen i utučen i pun praznine. Sve ovisi o tome gdje sjediš i koliko imaš uspjeha. Ja ga nisam imao. I nije me bilo briga. Popio sam svoje piće i otišao u krevet.

209 39 Istraga o uzroku smrti bila je bez veze. Mrtvozornik se upleo unutra još prije no što je bio gotov liječnički izvještaj, bojeći se valjda da će time zamrijeti publicitet. Ali nije se trebao brinuti. Smrt pisca, pa makar i poznatog, nije dugo novost dana, a osim toga tog je ljeta bilo suviše drugih stvari. Jedan se kralj odrekao prijestolja, drugoga su ubili. U jednom su se tjednu srušila tri velika putnička aviona. Glavonju velike telefonske agencije izrešetali su usred Chicaga u njegovu automobilu. Dvadeset i četiri osuđenika su izgorjela u zatvorskom požaru. Mrtvozornik Los Angelesa nije imao sreće. Zeznuo je dobru stvar svog života. Odlazeći s mjesta za svjedočenje pogledao sam Candyja jQja licu mu je bio jasan, zloban smiješak, nemam pojma zbog čega Kao i obično, bio je odjeven malo previše dobro, u smeđe gabardensko odijelo, bijelu najlonsku košulju i kravatu modru kao noć. Na mjestu za svjedočenje držao se mirno i ostavio je dobar dojam. Da, šef je u posljednje vrijeme često bio vrlo pijan. Da, one noći kad je pucao, on je pomogao smjestiti šefa u krevet. Da, šef je tražio viski prije nego što je on, Candy, tog zadnjeg dana otišao, ali mu ga nije htio donijeti. Ne, on ništa ne zna o književnom poslu gospodina Wadea, osim da je šef bio obeshrabren. Bacao je papire u koš, pa ih opet vadio iz koša za smeće. Ne, nije nikad čuo da se gospodin s nekim svađao. I tako dalje. Mrtvozornik ga je muzao, ali nije ništa poteklo. Netko je Candyja dobro preparirao. Eileen Wade je bila sva u crnom i bijelom. Blijeda, govorila je tihim glasom koji ni mikrofon nije mogao naružiti. Istražitelj je s njom postupao u baršunastim rukavicama. Obraćao joj se kao da jedva prigušuje jecaje u svom glavu. Kad je odlazila iz prostora za svjedoke, ustao je i naklonio joj se, ona mu odgovori laganim osmijehom od kojeg se zagrcnuo, gotovo se zadavivši vlastitom slinom. Prolazeći kraj mene, nije me ni pogledala, tek je u posljednjem trenutku na tren okrenula glavu i neznatno kimnula kao da sam netko koga je nekad davno poznavala, pa sad nikako ne zna odakle me se sjećaj Kad je sve završilo, naletio sam vani na stepenicama na Ohisa. Gledao je dolje u promet, ili se pravio da gleda. – Lijep posao – reče ne okrenuvši glavu. – Čestitam. – Dobro si priredio Candyja. – Nisam ja, dečko. Okružni tužilac je odlučio da ta seksi-storija nije važna. – Kakva seksi-storija?

210 Tada me pogledao. – Ha, ha, ha – izvede on. – Nisam pri tome mislio na tebe. – Promijenio je izraz lica, udaljivši se ponešto. – Gledam ih već previše godina. Dotuže čovjeku. Ova je iz specijalne bočice. Staro, privatno spremište. Isključivo za visoka društva. Do viđenja, janješce! Telefoniraj mi kad počneš nositi dvadesetodolarske košulje. Doći ću da ti pridržim kaput. Ljudi su nas zaobilazili hodajući gore i dolje po stepenicama. Mi smo i dalje samo stajali. Ohis izvadi cigaretu iz džepa, pogleda je i baci na beton. Stao je na nju i izmrvio je petom tako da vjetar nije imao šta odnijeti. – Šteta je – rekoh. – To je samo cigareta, drugar. Nije živa. Za neko vrijeme možda ćeš se oženiti tom curom, ha? – Začepi! Osmjehnuo se kiselo. – Razgovarao sam s pravim ljudima o krivim stvarima – reče zajedljivo. – Imaš li što protiv? – Ništa, poručnice – rekoh i spustih se stepenicama. On nešto reče za mnom, ali sam nastavio silaziti. Odoh u neku krčmu u Floweru. Kao stvoreno za mene. Nad ulazom je pisalo, nimalo uljudno: „Samo muškarci. Ženama i psima nije dopušten ulaz.” Posluga je unutra bila jednako tako uglađena. Konobar koji je pred mene tresnuo hranu, trebao bi se obrijati, a napojnicu je uzeo sam, a da mu nije ponuđena. Hrana je bila jednostavna, ali vrlo dobra, i imali su smeđe švedsko pivo, jako kao martini. Kad sam se vratio u ured, zazvoni telefon. Ohis reče: – Dolazim k tebi. Imam ti nešto reći. Mora da je bio negdje blizu neke stanice podzemne željeznice jer je za dvadesetak minuta već bio u uredu. Sjeo je na stolicu za stranke, prebacio nogu preko noge i zarežao: – Prešao sam granicu. Oprosti. Zaboravi. – Zašto da zaboravim? Hajde da pogledamo što ima u toj rani. – Meni odgovara da pročeprkamo po svemu. Iako je poklopljeno šeširom. Ima ih podosta kojima nisi po volji. Ali ja nisam nikada doznao da si učinio išta pokvareno. – Što ti je značila ono o dvadesetodolarskim košuljama? – Oh, do đavola, samo sam bio bijesan – odgovori Ohis. – Mislio sam o starom Potteru. O tome kako je rekao tajniku da kaže odvjetniku neka kaže tužiocu Springeru da ovaj pak šapne Hernandezu kako si ti njegov osobni prijatelj.

211 – Ne bi se on toliko potrudio. – Sreli ste se. Dao ti je od svojeg vremena. – Sreli smo se, onako. Nije mi se sviđao, ali možda sam bio samo zavidan. Poslao je po mene da mi da nekoliko savjeta. On je velik i moćan i ne znam što sve još. Ali mi se ne čini da je varalica. – Nema poštenog načina kojim netko može zaraditi sto milijuna zelembaća – reče Ohis. – Možda glavonja misli da on ima čiste ruke, ali tamo negdje izvan svjetla, pritisne netko uvijek nekog momka uza zid, gotovo je s njegovim poslićem, mora ga prodati za pet suhih šljiva, poštenjaci gube posao, cijene skaču, zastupnike kupuju za pet para u starom zlatu, a velike odvjetničke tvrtke su stotisućicama plaćene za to da izigraju zakone koje žele ljudi ali ne i bogataši, jer bi im se to odrazilo na profit. Veliki novac je velika moć i tu veliku moć zloupotrebljavaju. To je sistem. Možda je najbolji koji možemo imati, ali ipak nije moje životno uvjerenje. – Zvučiš kao crveni – rekoh samo da ga malo upiknem. – Ne bih znao – reče on uzvišeno. – Još nisam bio pod istragom. Svidio ti se zaključak da je posrijedi samoubojstvo, zar ne? – A što bi drugo moglo biti? – Ništa drugo, pretpostavljam. – Položio je svoje čvrste zdepaste ruke na stol i zagledao se u velike smeđe pjege na nadlanici. – Starim. Te smeđe pjege nazivaju keratosis. Ne dobiješ ih prije nego što prijeđeš pedesetu. Ja sam stari pajkan, a stari pajkani su stari kopilani. Uopće mi se štošta ne sviđa u vezi s tom Wadeovom smrću. – Što na primjer? – naslonih se i zagledah u guste boriće od sunca oko njegovih očiju. – To ti je kad nanjušiš da je nešto krivo, a ne možeš ništa, baš ništa. Samo sjediš i pričaš kao sada. Ne sviđa mi se što nema oproštajnog pisma. – Bio je pijan. Vjerojatno se radilo o iznenadnom impulsu ludosti. Ohis podigne izblijedjele oči i spusti ruke sa stola. – Pretražio sam cijeli stol. Pisao je pisma sam sebi. Pisao i pisao i pisao. Bio pijan ili trijezan, on je lupao po pisaćem stroju. Nešto je od toga divlje, nešto otkačeno, a nešto tužno. Tip je imao nešto na duši. Vrtio se oko toga, ali nikad nije sasvim dirnuo u to. Takav bi momak ostavio barem dvije stranice oproštajnog pisma da se upucao sam. – Bio je pijan – rekoh opet.

212 – Kod njega to nije bitno – reče Ohis umorno. – Zatim mi se ne sviđa što je to učinio u toj sobi gdje bi ga našla žena. Dobro, bio je pijan. Ipak mi se i dalje ne sviđa. Ni to što je pritisnuo okidač baš u trenutku kad je buka motornog čamca prikrila pucanj. Zašto bi to njemu bilo važno? Opet slučajnost, ha? Ima tu još jedna slučajnost, kao to da je njegova žena zaboravila ključeve od vrata baš kad sluga ima slobodan dan i morala je zvoniti da uđe u svoju kuću. – Mogla je ući kroz stražnji ulaz – rekoh. – Da, znam. Govorim sad o situaciji kakva je bila. Dakle, nema nikoga da otvori vrata, osim tebe, a ona je u svjedočenju izjavila kako nije znala da si bio tamo. Wade je ne bi čuo da je bio živ i da je radio u svojoj sobi čija su vrata zvučno izolirana. Sluge nema. Četvrtak je. To je ona zaboravila. Kao što je zaboravila i ključeve. – I ti nešto zaboravljaš, Bernie. Moj je auto bio na prilazu. Po tome je mogla vidjeti da sam tamo ja, ili netko drugi, još prije nego što je pozvonila. Nacerio se: – Zaboravljam to, je li? U redu, evo cijele slike. Ti si kod jezera, motornjak stvara onu tutnjavu, samo da ti usput kažem i to da su ona dvojica došla iz Lake Arrowheada malo u obilazak, čamac su dovezli na prikolici, dakle, Wade je u svojoj radnoj sobi obeznanjen ili zaspao, a pištolj je netko već prije uzeo iz ladice. Ona je znala da je bio tamo jer si joj ti sam rekao onog dana. Sad pretpostavimo da nije zaboravila ključeve nego je, vidjevši da si ti kod jezera, ušla u kuću, ustanovila da Wade spava, uzela pištolj za koji je znala gdje je, pričekala odgovarajući trenutak i upucala ga, bacila pištolj tamo kraj njega gdje smo ga našli, opet izišla iz kuće i, pričekavši da se motornjak udalji, pozvonila da bi joj ti otvorio. Imaš li kakvu primjedbu? – S kojim motivom? –– Aha – reče on kiselo – tu je rupa. Da se htjela momka otarasiti, mogla je lako dobiti razvod. Imala ga je u šaci, kronična pijandura, nasilan, nasrtao na nju. Bila bi tu velika alimentacija i fin komad imetka. Dakle, nema motiva. Uostalom sve se to vremenski previše poklapa. Pet minuta prije i ne bi to mogla učiniti, a da ti ne budeš tamo. Htjedoh nešto reći, ali on podigne ruku – Polako. Ne otpužujem ja nikoga, samo razmišljam. Pet minuta kasnije, opet ista stvar. Imala je na raspolaganju deset minuta da to obavi. – Deset minuta – rekoh razdraženo – to je nešto što nije mogla točno predvidjeti, još manje isplanirati. Naslonio se na naslon stolice i uzdahnuo. – Znam. Te odgovore na svaku primjedbu poznaješ ti, a znam ih i ja. Ipak mi se to sve i dalje ne sviđa. Što si, kojeg đavola, uopće imao s tim ljudima? Taj je tip napisao ček na tisuću dolara, pa ga onda razderao. Razbjesnio se, kažeš. Ionako ga nisi htio i ne bi ga uzeo, kažeš ti. Može biti. Je li mislio da spavaš s njegovom ženom?

213 – Pusti to, Bernie. – Nisam te pitao jesi li, pitao sam te da li je on mislio da je tako. – Isti odgovor. – Dobro, a može li sad malo o ovome? Što je Meksikanac imao s njim? – Ništa što bih ja znao. – Meksić ima previše para. Više od tisuću i petsto u banci, svakojaka odjeća, novi „chevrolet”. – Možda preprodaje drogu – rekoh. Ohis se podigne sa stolice i namršti se gledajući me mrko. – Imaš strašnu sreću, Marlowe. Već si dvaput kliznuo ispred najgorih paragrafa. Previše si povjerljiv. Bio si od velike pomoći ovim ljudima, a nisi zaradio ni paru. I onome Lennoxu si mnogo pomogao, koliko sam čuo. Pa nisi ni tada zaradio ni paricu. Što uopće radiš da bi zaradio za život, kolega? Ili imaš toliko ušteđevine u čarapi da ne moraš više raditi? Ustao sam, zaobišao stol i stao pred njega. – Ja sam ti romantičan, Bernie. Začujem vapaj usred noći i odmah idem pogledati što je. Tako se ništa ne zaradi. Treba zatvoriti prozor i na sav glas naviti televiziju. Ili nagaziti na gas i odjuriti dalje. Ne miješati se u tuđe probleme. Od toga nikad ništa, samo se uprljaš. Kad sam posljednji put vidio Terryja Lennoxa, popili smo kavu koju sam skuhao ja, u svojoj kući, i popušili smo koju cigaretu. Kad sam saznao da je mrtav, otišao sam u kuhinju, skuhao kavu i nalio mu je u šalicu i pripalio cigaretu za njega, kad se kava ohladila i cigareta izgorjela, oprostio sam se od njega rekavši mu laku noć. Tako se ništa ne zaradi. Ti ne bi to učinio. Zato si ti dobar pajkan, a ja sam privatno njuškalo. Kad je Eileen Wade bila zabrinuta zbog muža išao sam i pronašao ga i doveo kući. Drugi put, opet je u neprilici, zove me i ja dolazim da ga pokupim s travnjaka, strpam u krevet i ne zaradim tako ni pišljivog boba. Nema kamata od toga. Pišljivo ništa, osim što katkad dobijem po nosu ili nogom u stražnjicu, ili mi prijeti onakav gangsterski parajlija kao što je Mendy Menendez. Ali od para ni traga. Imam u sefu novčanicu od pet tisuća dolara, ali neću od nje potrošiti ni centa. Jer ima nešto naopako u načinu na koji sam je dobio. U početku sam se malo igrao njome, pa je i sad ponekad izvadim iz sefa i gledam je malo. Ali to je sve, nemam ni centa za trošak. – Mora da je krivotvorena – reče Ohis suho – samo što nikad ne krivotvore tako velike. I što si htio reći cijelom tom serenadom? – Ništa. Rekao sam ti samo da sam romantik.

214 – Čuo sam. I da time ne zaradiš ni centa. I to sam čuo. – Ali ja uvijek mogu reći pajkanu da ide do đavola. Idi do đavola, Bernie! – Ne bi ti mene slao do đavola da si mi tamo u stražnjoj sobi pred reflektorima, drugarčino. – Možda dođemo i do toga jednog dana. Otišao je do vrata i otvorio ih. – Znaš što, dečko? Misliš da si lukavac, ali ti si samo budala. Samo prozirna sjena na zidu. Već sam dvadeset godina pajkan i nitko me nije prešao. Znam kad me netko pravi budalom i znam kad mi taj netko ne kaže sve. Takav lukavac ne prijeđe nikoga osim sebe. Samo ti mene slušaj, stari, znam ja to. Zalupio je vratima. Koraci su mu odzvanjali hodnikom. Još sam ih čuo kad je zazvonio telefon na stolu. Glas reče jasnim, službenim tonom: – New York zove Philipa Marlowa. – Na telefonu. – Hvala, samo trenutak molim, gospodine Marlowe. Ovdje je stranka za vas. Drugi glas sam poznavao. – Ovdje Howard Spencer– Saznali smo za Rogera Wadea. Prilično težak udarac za vas. Ne znamo još sve pojedinosti, ali čini se da je i vaše ime upetljano u to. – Bio sam tamo kad se to dogodilo. Napio se i ustrijelio. Gospođa je došla nešto kasnije. Posluge nije bilo kod kuće, ima četvrtkom slobodan dan. – Bili ste sami s njim? – Nisam bio s njim. Bio sam pred kućom, šetkajući i čekajući da mu dođe žena. – Jasno mi je. No pretpostavljam da će biti istrage. – Već je sve gotovo, gospodine Spencer. Samoubojstvo. I gotovo ništa publiciteta. – Doista? Baš čudno – nije mi zvučao previše razočarano, više mi se činio zbunjenim i iznenađenim. – Bio je prilično poznat. Mislio sam... no, nije više važno što sam mislio. Pretpostavljam da je najbolje ako dođem tamo, samo ne mogu prije kraja tjedna. Poslat ću brzojav gospođi Wade. Možda joj u čemu mogu pomoći, a radi se i o knjizi. Držim da je skoro gotova i da bih mogao naći nekoga da je završi. Čini se da ste vi ipak preuzeli onaj posao. – Ne. Iako me je i on sam molio. Rekao sam mu jasno i glasno da ga ja ne mogu spriječiti da pije. – Očito niste ni pokušali.

215 – Slušajte, Spencer, nemate ni najmanjeg pojma o situaciji. Zašto ne pričekate da nešto saznate prije nego što skačete na zaključke? Iako ne kažem da se i ja ne osjećam pomalo krivim. Valjda je to neizbježno kad se dogodi tako nešto dok si u blizini. – Sigurno – reče. – Oprostite što sam vas obijedio. To je bilo baš nespretno. Da li Eileen Wade ostaje u toj kući, znate li možda? – Ne bih znao, gospodine Spencer. Zašto ne biste jednostavno telefonirali njoj? – Teško da bi sada htjela i s kim razgovarati – reče on polako. – Zašto ne? Govorila je već s istražiteljem uzroka smrti, i to ne trepnuvši okom. Pročistio je glas. – Ne činite mi se puni suosjećanja. – Roger Wade je mrtav, Spencer. Bio je s jedne strane gad, a s druge možda genijalac. Nije na meni da prosuđujem. Bio je egoistična pijandura i mrzio je sam sebe. Zadao mi je mnogo problema, a na kraju i mnogo jada. Za kojeg bih đavola onda suosjećao? – Govorio sam o gospođi Wade – reče on kratko. – I ja. – Telefonirat ću vam kad stignem tamo – reče odsječno. – Do viđenja. Spustio je slušalicu. Spustio sam i ja. Neko sam vrijeme još buljio u telefon, ne pomaknuvši se. Onda uzeh sa stola telefonski imenik i potražih jedan broj.

216 40 Telefonirao sam u ured Sewella Endicotta. Rekoše mi da je na sudu i da neće biti slobodan sve do kasno popodne. Bih li htio ostaviti svoje ime? Ne bih. Okrenuo sam broj lokala Mendyja Menendeza u Stripu. Ove se godine lokal zove „El Tapado”, nije loš naziv. Na američkom engleskom to, među ostalim, znači i zakopano blago. Nekad je imao i druge nazive, mnogo drugih. Jedne mu je godine naziv bio samo plavi neonski broj na praznom visokom zidu okrenutom na jug, prema Stripu, s poleđinom prema brdu, a s jedne je strane oko njega zavijao prilazni put udaljavajući se od ceste. Vrlo ekskluzivno. O lokalu nije nitko znao mnogo, osim pajkana iz Odjela za suzbijanje nemorala, gangstera, i ljudi koji su mogli odvojiti trideset zelembaća za dobru večeru, a u velikoj mirnoj prostoriji na katu svaki iznos do pedeset hiljadarki. Javila se ženska koja nije imala pojma ni o čemu. Zatim sam dobio šefa s meksičkim naglaskom. – Želite govoriti s misterom Menendezom? Tko zove? – Bez imena, amigo. Privatna stvar. – Un momenta, por favor. Bilo je to podulje čekanje. Onda sam dobio nekog teškog tipa. Zvučalo je kao da govori iz oklopljenog automobila. A možda je taj oklop bio njegovo lice. – Da čujem. Tko ga treba? – Ime mi je Marlowe. – Koji Marlowe? – Je li to Chick Agostino? – Ne nije Chick. Hajde daj lozinku! – Frigaj se! Začuo se kikot. – Ostani na vezi. Napokon je drugi, poznati glas rekao: – Halo, niškoristi! Što ima novo kod tebe? – Sam si?

217 – Možeš govoriti, zgubidane. Pripremam točku za predstavu. – Mogao bi si, na primjer, prerezati vrat. – A kako bih onda ponovio točku? Nasmijao sam se. Nasmijao se. – Jesi li vrijedan? – upitao je. – Zar nisi čuo? Sprijateljio sam se sa još jednim tipom koji se ubio. Počet će me zvati „Poljubac smrti” – Baš smiješno, ha? – Ne, nije smiješno. Osim toga bio sam na čaju kod Harlana Pottera. – Krasno. Ja nikad ne pijem čaj. – Rekao je za tebe da ćeš biti ljubazan sa mnom. – Nikad nisam sreo tog tipa i to ne namjeravam. – Taj baca veliku sjenu. Želim samo malu informaciju, Mendy. Tiče se Paula Marstona. – Nikad čuo o njemu. – Prebrzo si to rekao. Paul Marston je ime kojim se Terry Lennox služio neko vrijeme u New Yorku prije nego što je došao na zapad. – I? – Njegove otiske su provjerili u kartoteci FBI. Nikakvih podataka. To znači da nije služio vojsku. – I? – Moram li ti to nacrtati, dakle, ili je sve što si mi nadrobio o onom jarku samo mućak, ili se to dogodilo negdje drugdje? – Nisam rekao gdje se dogodilo, zgubidane. Prihvati ljubazan savjet i zaboravi sve. Rekao sam ti već da ne diraš u to. – Oh, jasno! Učinim li nešto što ti se ne sviđa, odmah ću zaplivati prema Catalini s tramvajem na leđima. Nemoj me pokušavati uplašiti, Mendy. Već sam bio pred javnim tužilaštvom. Jesi li ikada bio u Engleskoj? – Budi pažljiv, niškoristi, svašta se događa. Svašta se događa i tako velikim moćnim momcima kao što je Veliki Willie Magoon. Pogledaj u večernje novine. – Hoću, kad ti kažeš. Možda je i moja slika tamo. Što je to bilo s Magoonom?

218 – Kao što rekoh, svašta se događa. Znam o tome samo ono što sam pročitao. Piše da se Magoon sukobio sa četiri momka čiji auto ima tablicu Nevade. Bio je parkiran baš pred njegovom kućom. Registarska tablica Nevade, ali brojevi veliki, kakvih tamo nema. Mora da se radilo o nekoj šali. Samo što Magoonu nije nimalo do smijeha, ima obje ruke u gipsu, čeljust na tri mjesta učvršćenu žicom i jednu nogu mu istežu utezima. Magoon nije više strah i trepet. Moglo bi se i tebi dogoditi nešto takvo. – Nagazio te je, ha? Vidio sam kako je pred „Victorom” tresnuo tvog Chicka u zid. Da telefoniram prijatelju u šerifovu uredu i to mu ispričam? – Samo daj, niškoristi – izgovori on vrlo polako. – Samo ti daj, učini to. – I da mu spomenem kako sam baš tada popio nešto sa kćeri Harlana Pottera. Poprilično tvrd dokaz, ne čini li ti se? Ili misliš i nju spremiti u gips? – Slušaj me pažljivo, niškoristi... – Jesi li bio u Engleskoj, Mendy? Ti i Randy Starr i Paul Marston ili Terry Lennox, kako se već zvao? Jesi li imao kada neki mutan poslić u Sohou, pa si onda kad je postalo vruće smislio kako bi vojska bila dobra hladovina dok se stvar ne slegne? – Budi na vezi. Bio sam. Nije se dogodilo ništa osim što sam čekao toliko da mi se već umorila ruka. Premjestili slušalicu u drugu ruku. Napokon se opet javio. – Sad me dobro slušaj, Marlowe. Samo ti uskrsavaj Lennoxov slučaj i bit ćeš gotov. Terry je bio moj drugar, i ja imam nekih osjećaja. Imaš ih i ti. Samo ću ti neke stvari reći. Ovo. Bila je to četa komandosa. Britanska. Dogodilo se to u Norveškoj, na jednom od mnogih otoka uz obalu. Ima ih tamo na milijune. Studeni 1942. godine. I da li bi sada već jedanput legao i pustio taj svoj izmučeni mozak da se odmara? – Hvala, Mendy. Učinit ću tako tvoja je tajna sigurna kod mene. Nikome je neću reći, samo nekim svojim znancima. – Kupi si novine, niškoristi. Pročitaj i zapamti. Veliki glavonja Willie Magoon. Napadnut pred vlastitom kućom. Dečko, kako li je on bio iznenađen kad se probudio iz narkoze! Zaklopio je slušalicu. Otišao sam dolje i kupio novine u kojima je bilo upravo ono što je Menendez rekao. Velika slika Velikog Williea Magoona u bolničkom krevetu. Vidjelo mu se pol lica i jedno oko. Sve je drugo bilo u zavojima. Ozljede teške, ali ne kritične. Momci su bili vrlo pažljivi. Htjeli su da ostane živ. Ipak se radi o policajcu, na kraju krajeva. U našem gradu gangsteri ne ubijaju pajkane. To oni prepuštaju maloljetnicima. A živ policajac koji je prošao kroz stroj za mljevenje mesa, taj je još bolja reklamna poruka. Kad se oporavi, on se vrati na

219 posao. Ali od tada pa nadalje nešto nedostaje, onaj posljednji centimetar palice koji mijenja sve. On je živa pouka da nije dobro ako previše pritisneš gadove, pogotovu ako si u Odjeljenju za borbu protiv nemorala, a jedeš u najboljim lokalima i voziš se u „cadillacu”. Sjedio sam tako neko vrijeme i razmišljao, a onda okrenuh broj organizacije Carne. Nije bilo Georgea Petersa. Ostavih ime i poruku da je hitno. Vratit će se oko šest. Odoh u holiwudsku javnu knjižnicu i potražih u kartoteci ono što trebam, ali nisam našao. Onda se vratih u svoj „olds” i odvezoh se u glavnu knjižnicu. Tamo sam to našao u malešnoj crveno uvezanoj knjižici izdanoj u Engleskoj. Prepisao sam što sam htio iz nje i odvezao se kući. Opet sam telefonirao u organizaciju Carne. Petersa još nije bilo, pa sam zamolio curu kod telefona, da mu kaže neka mi telefonira kući. Raširio sam šahovsku ploču na stoliću za kavu i postavio problem koji nazivaju „sfinga”. Otisnut je na koricama knjige o šahu od Blackbourna, engleskog šahovskog čarobnjaka, vjerojatno najdinamičnijeg šahista od svih koliko ih je bilo, iako ni on ne bi mogao ovladati ni najjednostavnijim problemom šaha koji sad igraju u hladnom ratu. Šahovski problemi rijetko kad imaju više od četiri ili pet poteza. Ako ih imaju više, teškoće pri rješavanju rastu geometrijski. Problem sa jedanaest poteza je prava tortura. Ponekad, vrlo rijetko, kad se osjećam dovoljno loše, onda ga postavim i pokušavam doći do rješenja. To je lijep i miran način da pošašaviš. Nikad ne vrištiš, ali si vrlo blizu toga. George Peters mi je telefonirao u pet i četrdeset. Izmijenili smo pozdrave i ljubaznosti. – Opet si u gužvi, kao što vidim – reče veselo. – Zašto ne bi pokušao s nekim mirnijim poslom, recimo s balzamiranjem. – Predugo bi trajalo da naučim. Čujte, htio bih postati klijent vaše agencije, ako nije preskupo. – Ovisi o tome što želite da učinimo, stari. I trebali biste govoriti s Carneom. – Ne. – Dobro, recite meni. – Ima tamo u Londonu puno momaka kao što sam ja, ali ne razlikujem ih jednog od drugog. Zovu ih istražnim agentima. Organizacija Came ima s njima zasigurno neke veze. Da sam izaberem nekog, bilo bi to nasumce i mogao bih se nasanjkati. Trebam neke informacije do kojih je lako doći, ali trebam ih hitno. Prije kraja tjedna. – Recite.

220 – Želim saznati nešto o vojnoj službi Terryja Lennoxa ili Paula Marstona, već prema tome koje je ime upotrijebio. Bio je tamo u komandosima. Zarobljen je kad je ranjen pri napadu na neki norveški otok. Htio bih znati koja ga je komanda tamo poslala i što je poslije bilo s njim. U vojnoj kartoteci Ministarstva rata zacijelo je sve zapisano. To nisu tajni podaci, barem tako mislim. Može se reći da se radi o ispitivanju zbog nekog nasljedstva. – Za to ne treba detektiv. To bi moglo i direktno. Pišite ministarstvu. – Pustite to, George. Možda bi za tri mjeseca stigao odgovor, ali ja ga trebam za pet dana. – Vaša zamisao, drugar. Još nešto? – Ima još nešto. Tamo imaju sve važne dokumente pohranjene u zgradi koja se zove Somerset House. Rado bih saznao ima li tamo nešto o njemu, dokumenti o rođenju, vjenčanju, državljanstvu, bilo što od toga. – Zašto? – Što znači taj zašto? Ja plaćam. – Pretpostavimo da nema ničega. – Onda sam zabasao. Ali ako ima, želim ovjerenu kopiju svega što vaš momak izvuče od dokumenata. Koliko ćete me oguliti? – Moram pitati Carnea. Možda vas nogira. Ne volimo publicitet kao što je vaš. Ako mi ipak dopusti da preuzmem, i ako obećate da nećete spominjati nikakve veze, rekao bih da to neće stajati manje od trista zelembaća. Oni tipovi s one strane mora ne stoje dobro prema dolaru. Mogu nam nabiti deset gvineja, što je manje od trideset dolarčića. K tome još idu svi izdaci koje će imati. Recimo, ukupno pedeset dolara. Pa onda još Carne koji ne otvara kartoteku za manje od dvjesta i pedeset. – S profesionalnim popustom. – Ha, ha! Nije on nikad čuo za njega. – Javite mi, George. Jeste li za večeru? – Kod Romanoffa? – U redu – promrmljao sam – ako dobijem stol, u što sumnjam. – Možemo dobiti Carneov stol. Slučajno znam da će danas večerati drugdje. On je stalan gost kod Romanoffa. To se plaća iz fonda. Carne je veliki glavonja u ovom gradu.

221 – Aha, jasno! Poznajem jednog, osobno ga poznajem, koji bi Carnea mogao otpuhnuti malim prstom. – Krasno, dečko. Uvijek sam znao da ćeš se popeti iz jarka. Vidimo se oko sedam u baru kod Romanoffa. Kaži glavnome da čekaš pukovnika Carnea. Očistit će oko tebe prostor tako da te nikakva spisateljska ili televizijska gamad neće gurkati laktovima. – Do viđenja u sedam! – rekoh. Spustili smo slušalice i ja se vratih šahovskoj ploči. Ali „sfinga” me nekako nije više zanimala. Za neko vrijeme Peters mi je opet telefonirao i rekao da Carne nije protiv posla, ali samo ako ne spominjem ime agencije u vezi s bilo kojim svojim problemom. Peters mi reče da će odmah noćnom poštom poslati pismo u London.

222 41 Sljedećeg petka ujutro telefonirao mi je Howard Spencer. Nalazio se u „Ritz-Beverleyu” i predložio da dođem u bar na piće. – Bit će bolje da se nađemo u vašoj sobi – rekoh. – Dobro, ako biste radije tako. Soba 828. Upravo sam govorio s Eileen Wade. Čini mi se nekako rezigniranom. Pročitala je rukopis koji je Roger ostavio i kaže da joj se čini kako će ga biti lako završiti. Knjiga će biti znatno kraća nego prijašnje njegove, ali je zato reklama veća. Vjerojatno vam se čini kako smo bezdušni mi izdavači. Eileen će biti cijelo popodne kod kuće. Naravno, želi me vidjeti, a i ja nju. – Bit ću kod vas za pol sata, gospodine Spencer. Imao je lijep apartman na zapadnoj strani hotela. Salon je bio prostran, s velikim prozorima koji su se otvarali na uski balkon ograđen željeznom ogradom. Namještaj je bio udoban, tapeciran čvrstim materijalom, s izbečenim cvjetnim uzorkom i to je, zajedno sa sagom ukrašenim cvjetnim ornamentima, stvaralo starinski ugođaj, osim što je sve kamo biste mogli spustiti čašu bilo prekriveno zaštitnim staklom i što je bilo uokolo razasuto barem devetnaest pepeljara. Hotelska soba prilično dobro pokazuje ponašanje i manire gostiju. „Ritz-Beverley” očito nije od svojih gostiju očekivao nikakve manire. Spencer mi stisnu ruku. – Sjednite – reče. – Što ćete popiti? – Bilo šta ili ništa. Ne moram baš nešto piti. – Ja bih čašu amontilada. Kalifornija je slaba za piće ljeti. U New Yorku možeš popiti četiri puta više za upola manji mamurluk. – Ja ću viski od raži. Otišao je do telefona i naručio. Zatim sjedne na jedan od ukrašenih naslonjača, skine naočale bez okvira i očisti ih maramicom. Zatim ih opet natakne, brižljivo namjesti i pogleda me. – Čini mi se da vas nešto muči. Zato ste htjeli da se nađemo ovdje umjesto u baru. – Odvest ću vas u Idle Valley. I ja bih želio vidjeti gospođu Wade. Izgledao je pomalo uznemiren. – Nisam siguran da ona želi vidjeti vas. – Znam da ne želi. Unutra mogu ući s vašom ulaznicom. – To baš ne bi bilo nimalo diplomatski od mene, zar ne?

223 – Ona vam je rekla da me ne želi vidjeti? – Ne baš tim riječima – rekao je pročistivši grlo. – Imam dojam da ona vas krivi za Rogerovu smrt. – Aha! Upravo je tako i rekla šerifovu pomoćniku koji je došao ono poslijepodne kad je Roger umro. Vjerojatno je tako rekla i poručniku šorifova Odjela za umorstva koji je vodio istragu. Mrtvozorniku ipak nije to rekla. Naslonio se polako prstom češkajući po dlanu. Bio je to samo rad živaca. – Kakva korist od toga što biste je vidjeli, Marlowe. Za nju je ono bio užasan događaj. Vjerojatno joj se cijeli život čini u posljednje vrijeme užasnim. Zašto biste htjeli da to još jednom preživljava? Namjeravate je uvjeriti da niste ništa propustili? – Ona je rekla šerifovu pomoćniku da sam ga ja ubio. – Vjerojatno to nije doslovno tako mislila. Inače... Zazvoni na vratima. Ustao je, otišao do njih i otvorio. Sobar unese piće i postavi ga na stol s gestom kao da je donio večeru od sedam jela. Spencer potpiše ček i da mu napojnicu. Momak ode. Spencer uze svoju čašu šerija i odmakne se kao da mi ne želi ponuditi piće. Ostavih svoju čašu gdje je bila. – Što inače? – upitah ga. – Inače bi to sigurno rekla mrtvozorniku, zar nije tako? – mrštio se prema meni. – Mislim da pričamo gluposti. Zašto ste me htjeli vidjeti? – Vi ste htjeli vidjeti mene. – Samo zbog toga – reče hladno – što ste onda kad sam s vama razgovarao iz New Yorka rekli da prebrzo stvaram zaključke. Zbog toga sam mislio da mi imate nešto objasniti. Pa, što je to? – Objasnit ću pred gospođom Wade. – Ne sviđa mi se to. Bolje da sami dogovorite sastanak. Ja vrlo poštujem gospođu Eileen Wade. Kao poslovan čovjek htio bih spasiti Rogerovo djelo, ako bude išlo. Ako Eileen osjeća prema vama to što sugerirate, ne bih htio biti onaj preko kojeg ćete ući u njezinu kuću. Budite toliko razumni. – To je u redu – rekoh. – Zaboravite. Mogu je vidjeti bez problema. Samo sam mislio kako bi bilo bolje da razgovoru prisustvuje neki svjedok. – Zašto svjedok? – upita naglo, gotovo skočivši. – Čut ćete pred njom ili nećete uopće čuti ništa.

224 – Onda neću čuti ništa. Ustao sam. – Vjerojatno ste u pravu, Spencer. Vama je prije svega stalo do Wadeove knjige, ako je možete upotrijebiti. I stalo vam je do toga da budete ugodan momak. Sve same pohvalne ambicije. Ja nemani takvih, uopće. Želim vam sve najbolje. I zbogom! On odjednom ustade i krene prema meni. – Samo malo, Marlowe. Ne znam što smjerate, ali mi se čini da ste čvrsto zagrizli. Ima li neke tajne oko smrti Rogera Wadea? – Nikakve tajne. Ustrijeljen je u glavu iz webleya. Zar niste vidjeli izvještaj istrage? – Naravno da jesam. – Sad je stajao sasvim uz mene i očito je bio uznemiren. – Vidio sam sve što je bilo u novinama na istoku – reče – a nekoliko dana zatim pročitao sam i kompletniji izvještaj iz ovdašnjih novina. Bio je sam u kući, iako vi niste bili daleko. Nije bilo posluge, ni Candyja ni kuharice. Eileen je bila u kupnji po gradu i došla je kući ubrzo nakon što se to dogodilo. U trenutku kad se dogodilo, jaka buka motornog čamca je zaglušila pucanj, tako da ga vi niste čuli. – Upravo tako – rekoh. – Zatim je motorni čamac otplovio i ja sam se s obale jezera vratio u kuću, čuo sam zvono na vratima i otvorio Eileeni Wade koja je zaboravila ključeve. Roger je već bio mrtav. Zavirila je s praga u njegovu sobu i misleći da spava na kauču, otišla u kuhinju da priredi čaj. Uskoro zatim otišao sam i ja u radnu sobu i osjetivši da se ne čuje disanje, ustanovio zbog čega. Tada sam pozvao policiju. – Ne vidim nikakve tame – reče Spencer mirno, glasom iz kojeg je nestala sva oštrina – Pištolj je bio Rogerov i samo tjedan dana prije toga on je iz njega pucao u spavaćoj sobi. Tada ste zatekli Eileen kako se bori s njim da mu ga otme iz ruke. Njegovo duševno stanje, ponašanje, utučenost zbog knjige, sve se to skupilo. – Rekla vam je da je rukopis dobar. Zašto bi bio utučen? – To je samo njezino mišljenje, znate. Možda je zapravo vrlo loš. Ili se njemu činio gorim nego što jest. Nastavite dalje. Nisam budala. Osjećam da ima još nešto. – Detektiv Odjela za umorstva, koji je istraživao slučaj, moj je stari prijatelj. On je buldog i lovački pas i stari mudri pajkan. Neke mu se stvari ne sviđaju. Zašto Roger nije ostavio nikakvu poruku, a uvijek je manijačno pisao? Zašto bi se ubio tako da ga nađe žena? Zašto mu je bilo stalo do toga da ja ne čujem pucanj? Zašto je ona zaboravila ključeve tako da je morala zvoniti? Zašto ga je ostavila samog na dan kad je posluga bila slobodna? Ne zaboravite i to da je rekla kako nije znala da sam ja tamo. Ako je znala, brišemo posljednja dva pitanja. – Moj bože – zacvili Spencer – zar želite reći da taj prokleti ludi pajkan sumnjiči Eileen?

225 – Mogao bi, kad bi doznao motiv. – To je smiješno. Zašto ne bi posumnjao u vas? Imali ste cijelo popodne na raspolaganju. A ona je imala samo nekoliko minuta za vrijeme kojih bi to mogla učiniti, i još je zaboravila ključeve od kuće. – Kakav bih ja mogao imati motiv? Ispružio je ruku, zgrabio moj viski i odjednom ga progutao. Pažljivo je odložio čašu, izvadio maramicu i obrisao usne i prste, štoje je smočila orošena čaša. Spremio je natrag maramicu. Zurio je u mene. – Istraga još traje? – Ne bih znao reći. Nešto je već gotovo. Sada već znaju da li je popio dovoljno pića da bude sasvim bez svijesti. Ako je tako, moglo bi biti problema. – I vi želite govoriti s njom – reče polagano. – I to u prisutnosti svjedoka? – Tako je. – To za mene znači samo jedno od dvoje, Marlowe. Ili ste vi gadno uplašeni, ili mislite da bi ona morala biti uplašena. Kimnuo sam. – Koje od toga? – upita on žalosno. – Ja nisam uplašen. Pogledao je na sat i rekao: – Uzdam se u Boga da ste vi ludi. Šutke smo gledali jedan u drugoga.

226 42 U Coldivater Canyonu je postalo vruće. Kad smo došli na vrh i skrenuli prema dolini San Fernardu sve je bilo zagušljivo i užareno. Bacih pogled prema Spenceru. Imao je na sebi prsluk, ali ga vrućina nije uopće zabrinjavala. Nešto mu se drugo sad motalo po glavi i to ga je više mučilo. Gledao je ravno preda se kroz prednje staklo i nije ništa govorio. U dolini je bio debeo sloj magle, tik uz thx. Odozgo je izgledala kao sasvim obična maglica, ali kad smo zaronili u nju Spencer se trgao iz šutnje. – Zaboga, mislio sam da južna Kalifornija ima neku drugu klimu – reče. – Što to rade, spaljuju stare automobilske gume? – U Idle Valleyu će biti sasvim dobro – utješio sam ga. – Tamo pirka vjetrić s oceana i imaju ugodnu klimu. – Drago mi je da imaju još nešto osim pijanica – reče. – Prema onome što sam vidio kod ovdašnjih ljudi u bogatim predgrađima mislim da je Roger Wade učinio tragičnu pogrešku kad je došao živjeti ovamo. Pisac treba stimulaciju, ali ne onu kojima pune boce. A ovdje nema ničega, samo silan mamurluk. Govorim o onima s vrha društvene ljestvice, naravno. Skrenuo sam i polako vozio prašnim odvojkom do prilaza u Idle Valley, a kad smo uskoro došli na asfalt već se osjećao morski zrak, pirkao je kroz razmaknuta brda na drugom kraju jezera. Visoki raspršivači vode vrtjeli su se nad velikim, pokošenim travnjacima, voda je šumeći padala na travu. Većina dobro stojećih ljudi sada nije kod kuće. To se može vidjeti pa izgledu kuća i po tome što je vrtlarov kombi parkiran usred prilaza. Onda smo stigli do Wadeove kuće, skrenuo sam i parkirao iza Eileenina „jaguara”. Spencer iziđe iz auta i ukočeno otkorača po pločicama do stupova pred kućom. Tek što je pozvonio, vrata su se otvorila. Tamo je stajao Candy u bijelom kaputiću, lijepa tamnoputnog lica i jetkih crnih očiju. Sve je bilo u uobičajenom redu. Spencer stupi unutra. Candy mi dobaci hitar pogled i zatvori mi vrata upravo pred nosom. Pričekao sam i nije se dogodilo ništa. Onda sam, naslonivši se na zvono, osluškivao zvonjenje. Vrata se otvoriše širom i Candy zareži na mene. – Briši! Nestani. Želiš li da dobiješ nožem u želudac? – Došao sam da vidim gospođu Wade.

227 – Nimalo te nije željna. – Makni mi se s puta, seljo. Imam posla. – Candy! – to je odjeknuo njezin glas. Oštar. Još režeći na mene, on se okrene i ode u kuhinju. Uđoh i zatvomi vrata. Stajala je kraj jednog od kauča, a Spencer uz nju. Izgedala je kao milijunčić. U bijelim hlačama s vrlo visokim pojasom i bijeloj sportskoj košulji kratkih rukava, a ljubičasti rupčić virio joj je iz džepa na lijevoj dojci. – Candy se u poslednje vrijeme počeo vrlo diktatorski ponašati – reče ona Spenceru. – Baš mi je drago da vas vidim, Howarde. Lijepo od vas što ste došli ovamo, iako je daleko. Samo nisam znala da ćete nekoga dovesti sa sobom. – Marlowe je dovezao mene – reče Spencer. – I on vas je htio vidjeti. – Ne mogu zamisliti zbog čega – rekla je hladno. Napokon me ipak pogledala, ali ne baš tako kao da sam joj nedostajao. – Dakle? – upitala me. – To će vam oduzeti nešto vremena – rekoh. Ona polako sjedne. Sjedoh i ja na drugi kauč, nasuprot njoj. Spencer se mrštio. Skinuo je naočale i čistio ih. Pri tome se mogao lakše i prirodnije mrštiti. Onda je sjeo na drugi kraj istoga kauča. – Bila sam uvjerena da ćete doći na vrijeme za ručak – osmjehnu se ona Spenceru. – Ne danas, hvala. – Ne? Dakle, dobro ako ste previše zaposleni. Sada biste željeli samo pogledati rukopis, valjda. – Ako mogu. – Razumije se. Candy! Oh, već je otišao. Na stolu je u Rogerovoj radnoj sobi. Idem po njega. Spencer ustane. – Bih li ga mogao ja sam uzeti? Ne čekajući odgovor, on krene iz sobe. Kad je bio tri metra iza nje, zastane i uputi mi značajan pogled. Onda krene dalje. Ja sam sjedio i čekao sve dok ona nije okrenula glavu i uprla mi u oči hladan, bezličan pogled. – Zašto ste htjeli da me vidite? – upita odsječno. – Zbog svega i svačega. Vidim da opet nosite onaj privjesak. – Često ga nosim. Nekad davno dao mi ga je vrlo drag prijatelj.

228 – Aha! Već ste mi pričali. To je neki britanski vojnički znak, nije li? Podigla ga je na kraju tankog lančića. – Ovo je draguljarska reprodukcija. Manja je od originala, a izrađena od zlata i emajla. Spencer se vratio u sobu i opet sjeo na isto mjesto, položivši debeo snop žutog papira pred sebe u kut stolića. Promatrao ga je zamišljeno, a onda usmjerio pogled u Eileen. –– Mogu li privjesak detaljnije pogledati? – upitao sam je. Okrenula je lančić da bi ga mogla otkopčati. Dala mi je privjesak, zapravo spustila mi ga u ruku. Onda me radoznalo pogledala, prekriživši ruke. – Zašto vas to tako zanima? – upitala je i dodala: – To je znak teritorijalne regimente zvane Majstori strijelci. Čovjek koji mi je to dao uskoro je zatim nestao. Na Andalsnesu u Norveškoj u proljeće one užasne 1940. godine, – osmjehnula se i brzo odmahnula rukom. – Bio je zaljubljen u mene. – Eileen je bila u Londonu cijelo vrijeme rata – reče Spencer praznim glasom. – Nije mogla odande. Pogledala je dolje, a onda podigla glavu i naši su se pogledi sudarili. – Bilo je to vrlo davno – reče ona. – I bio je rat. Čudne su se stvari događaje. – Bilo je tu i nešto važnije od toga, gospođo Wade. Vjerojatno ste zaboravili koliko ste mi rekli o njemu. „Divlja tajanstvena, čudesna ljubav koja se događa samo jednom” sad citiram vas. Na neki ste način još i sad zaljubljeni u njega. Baš je to zgodno što imam iste inicijale. Smatram da je i to djelovalo da ste odabrali baš mene. – Njegovo ime nije uopće nalik na vaše – reče ledeno. – I on je mrtav, mrtav, mrtav. Pružih privjesak Spenceru. Uzeo ga je nerado, oklijevajući. – Već sam ga vidio – promrmljao je. – Provjerite me dok ga opisujem – rekoh: – Širok bodež od bijelog emajla obrubljen zlatom uperen je nadolje, a oštrica se sprijeda ukrštava s parom Uzdignutih modrih krila. Iza šiljka bodeža je svitak s natpisom. Na svitku su riječi: SMJELOST POBJEĐUJE. – Izgleda tako – reče Spencer. – A zašto bi to bilo važno? – Ona kaže da je to znak Majstora strijelaca, kopnene jedinice. Kaže da joj ga je dao netko tko je bio u toj formaciji i nestao u borbi Britanaca u Norveškoj kod Andalsnesa 1940. godine u proljeće.

229 Pjižljivo su me slušali. Spencer me napeto gledao. Nisam govorio tek tako, u vjetar, i on je to znao. I Eileen je to znala. Njene svijetle obrve mrštile su se od zbunjenosti koja je možda bila i iskrena. Uz to je bila i neprijazna. – Ovo je znak kojeg su nosili na rukavu – nastavio sam. – Znak je nastao tek kad su Majstori strijelci dodani ili pridruženi, ili koji je već pravi izraz, specijalnim zrakoplovnim formacijama. Ali oni su prije toga bili u teritorijalnoj pješačkoj regimenti. Tako da taj znak nije uopće postojao sve do 1947. Zato ga nitko nije mogao dati gospođi Wade 1940. godine. Osim toga, Majstori strijelci nisu se 1940. nalazili na Andalsnesu u Norveškoj. Tamo su bili Šumari Shenvooda i lajkasterske čete. Oni su bili tamo, da. Ali nikako Majstori strijelci. Postajem li neugodan? Spencer položi privjesak na stolić i polako ga gurne, tako da dođe pred Eileen. Ništa nije rekao. – Smatrate li da ja ne znam? – upita me Eileen oholo. – A smatrate li vi da britansko ministarstvo rata ne zna? – upitah je isto tako. – Očito mora da je neka pogreška – reče Spencer pdrugljivo. Naglo sam se okrenuo i pogledao ga mrko. – Mogli bismo to i tako nazvati. – A mogli biste i mene nazvati lažijivicom – ledeno Je rekla Eileen Wade. – Nisarn nikad poznavala čovjeka po imenu Paul Marston, nikad ga nisam voljela, ni on mene. Nikad mi nije dao reprodukciju svoje regimentske značke, nikad nije nestao u akciji, nije uopće nikada ni postojao. Znak sam kupila sama, u nekoj trgovini u New Vorku koja je specijalizirana za uvoz britanskih luksuzarija, kao što su kožni predmeti, rukom rađene cipele, vojničke i školske kravate, kaputići za kriket, drangulije s grbovima i tako dalje. Da li bi vas ovakvo objašnjenje zadovoljilo, gospodine Marlowe? – Drugi dio bi. Ali ne i prvi. Bez sumnje vam je netko rekao da je to znak Majstora strijelaca zaboravivši vam pri tom spomenuti od kada, i sve ostalo o tome, a možda nije ni znao. Ali vi ste ipak poznavali Paula Marstona i on je doista služio u toj regimenti i zaista je nestao u akciji u Norveškoj. Samo to nije bilo godine 1940, gospođo Wade. Dogodilo se to 1942, a, on je tada bio u komandosima. I to nije bilo u Andalsnesu, nego na jednom otočiću uz obalu, gdje su se komandosi borili poslije diverzije. – Ne vidim čemu neprijateljstvo zbog toga – reče Spencer glasom rukovodioca. Sad se igrao žutim listovima koji su bili pred njim. Nisam znao da li pokušava smiriti situaciju ili je uistinu bijesan. Uzeo je u ruku hrpu žutog papira i odvagnuo je. – Kupujete to na kile? – upitah ga.

230 Trgnuo se zbunjeno, a onda se s mukom jedva malo nasmiješio. – Eileen je u Londonu proživljavala prilično teške trenutke – reče. –U sjećanju čovjek lako može sve pomiješati i ,zabraviti. Izvadih iz džepa presavijeni list papira. – Sigurno – rekoh. – Pa, čak i to s kim se vjenčao. Ovo je ovjerena kopija vjenčanog lista. Original je u Caxton Hallu, u registarskom uredu. Datum vjenčanja, kolovoz 1942. Vjenčali su se Paul Echvard Marston i Eileen Victoria Sampsell. U neku ruku ima gospođa Wade pravo. Nije postojao nikakav Paul Edward Marston. Izmislio je to ime, jer bi za vjenčanje morao imati vojno odobrenje. Sve je to izmislio. U vojsci je imao drugo ime. Imam sve njegove vojne podatke, još se čudim što ljudi i ne pomišljaju na to da je sve moguće saznati samo ako pitaš? Spencer je sada sasvim utihnuo. Naslonio se unatrag i zurio. Ali ne u mene. Zurio je u Eileen. Ona mu uzvrati pogled onim neodređenim, napola zavodljivim smiješkom u kojem su žene tako vješte. – Ali on je umro, Howard. Davno prije nego što sam srela Rogera. Što ima u tome važno? Roger je sve znao. Ja sam uvijek upotrebljavala svoje djevojačko ime. Morala sam i tada zbog okolnosti. Ono je pisalo i u mojem pasošu. Onda, kad su ga ubili u akciji... – zastala je, polako uzdahnula i pustila ruku da joj lagano i mekano padne na koljeno. – Sve je bilo gotovo, sve uništeno, sve izgubljeno? – Sigurni ste da je Roger znao? – upita je on polako. – Nešto je znao – rekoh ja. – Ime Paul Marston mu je nešto značilo. Jednom kad samga upitao, pojavio mu se čudan sjaj u očima. Ali mi nije rekao zašto. Ignorirajući me, ona odgovori Spenceru. – Ali, Howard, sigurno da je Roger znao sve. – Sada se Spenceru smješkala strpljivo, kao da on malo polaganije shvaća. Poznaju one takve trikove. –– Čemu onda ta laž o datumima? – upita suho Spencer. – Zašto kažete da je čovjek nestao 1940. godine, ako je to bilo dvije godine kasnije? Zašto nosite znak koji vam on nije dao i tvrdite da vam ga je dao? – Možda sam se izgubila u snovima – reče ona nježno. – Ili u morama, da budem točnija. Mnogo sam prijatelja izgubila u bombardiranjima. Kad bismo u ono vrijeme rekli do viđenja, trudili smo se da to ne zvuči kao zbogom. Ali često je to bio oproštaj. A kad bi se oprostili od vojnika, bilo je još gore. Uvijek stradaju oni najbolji i najdraži.

231 Nije rekao ništa. Ni ja nisam ništa rekao. Pogledala je u privjesak koji je ležao pred njom. Uzela ga je i opet zakvačila na lančić oko vrata, a onda se smireno naslonila? – Znam, nemam vas pravo preslušavati, Eileen – reče Spencer polagano. – Zaboravimo to. Marlowe je napuhao sve oko tog znaka i oko vjenčanog listali tako dalje. Samo me je na trenutak, čini me se, uspio zaprepastiti. – Gospodin Marlowe – mirno mu je odgovorila – napuhava svaku muhu u slona. A kad se radi o nečem uistinu velikom, kao na primjer, da se čovjeku spasi život, onda je on vani, kraj jezera i promatra neki blesavi motorni čamac. – I vi, dakle, nikada više niste vidjeli Paula Marstona – rekoh. – Kako bih mogla kad je mrtav? – Niste znali da je umro. Nije bilo nikakve obavijesti o njegovoj smrti od Crvenoga križa. Mogao je biti i zarobljen. Odjednom je zadrhtala. – U listopadu 1942 – reče polagano – Hitler je izdao naredbu da sve zarobljene komandose predaju Gestapu. Mislim da svi znamo što je to znači. Mučenje i bezimenu smrt u nekoj gestapovskoj tamnici. – Opet je uzdrhtala. Onda se okomila na mene: – Kakav ste vi grozan čovjek! Želite da sve to opet proživljavam samo da biste me kaznili zbog beznačajne laži. Zamislite kako bi vam bilo da su nekog koga volite uhvatili onakvi ljudi i da ste znali što se događa, što će se sigurno dogoditi s njim, ili s njom? Zar je uistinu tako čudno što sam pokušala izgraditi u sebi neko drukčije sjećanje, pa makar bilo lažno? – Treba mi piće – reče Spencer. – Moram nešto smjesta popiti. Ima li što? Ona pljesnu rukama i Candy se odnekale stvori, kao i obično. Naklonio se Spenceru. – Što želite popiti, senor Spencer? – Jaki scotch i to dosta – reče Spencer. Candy ode u kut sobe i tamo izvuče bar iz zida. Uzeo je bocu i natočio piće u čašu. Donijevši je pred Spencera htio je opet otići. – Candy! – zaustavi ga Eileen mirnim glasom. – Možda bi i gospodin Marlowe želio neko piće. On stane i zagleda se u nju, tamnog i ukočenog pogleda? – Ne, hvala! – rekoh ja. – Ne želim ništa piti. S uzdahom nalik na rezanje, Candy se okrene i ode. Opet nastade tišina. Spencer vrati na stolić čašu napola praznu. Pripalivši cigaretu, obratio mi se, ali ne gledajući uopće u mene.

232 – Siguran sam da me gospođa Wade ili Candy mogu odvesti autom natrag u hotel. Ili mogu naručiti taksi. Mislim da ste rekli što ste imali. Složio sam kopiju vjenčanog lista i spremio je natrag u džep. – Sigurni ste da tako želite? – Svi tako želimo. – Dobro – rekao sam i ustao. – Vjerojatno sam bio glupan kad sam počeo takvu igru. Kako ste velik i uspješan izdavač i kako imate pamet koja ide uz to, ako je za to uopće potrebna, već ste zacijelo zaključili da nisam došao amo da bih se igrao opakog momka. Nisam oživljavao stare priče i trošio pare na dobivanje podataka zato da bih to onda nekome objesio oko vrata. Nisam istraživao što je bilo s Faulom Marstonom zato da saznam da li ga je dotukao Gestapo, niti zato što gospođa Wade nosi krivi znak na privjesku, jer je pobrkala datume i jer je sklopila s njim jedan od onih ratnih kratkotrajnih brakova. Kad sam počeo istraživati, nisam ništa od toga znao. Znao sam jedino njegovo ime. I što mislite, kako sam ga saznao? – Bez sumnje vam je netko kazao – osorno odgovori Spencer. – Upravo tako, Spencer. Netko tko ga je poznavao poslije rata u New Yorku i tko ga je poslije vidio ovdje u Chasenu kako sjedi sa svojom ženom. – Marston je prilično često prezime. – Rekavši to, Spencer srkne malo viskija. Okrenuo je glavu na stranu i desna mu se vjeđa malo opustila. Opet sam sjeo. On nastavi, – Čak i Paul Marston teško da je samo jedan. U telefonskom imeniku New Yorka ima na primjer devetnaest Howarda Spencera. – Aha! A koliko biste rekli da ima Paula Marstona kojima je pola lica smrskala granata i koji imaju ožiljke i tragove plastične operacije? Spencerova se usta otvoriše. Teško i duboko je uzdahnuo. Onda izvadi rupčić i obrisa sljepoočnice. – Koliko mislite da ima Paula Marstona koji su tom prilikom spasili život dvojici opasnih kockara što se zovu Mendy Menendez i Randy Starr? Još su živi i imaju dobro pamćenje. Oni mogu progovoriti kad im se svidi. Čemu to i dalje držati pod poklopcem, Spencer? Paul Marston i Terry Lennox su jedan te isti čovjek. To se bez i najmanje sumnje može dokazati. Nisam očekivao da će itko skočiti metar u zrak i vrisnuti, a nitko i nije. Ali bila je to tišina rječita kao vrisak, jača od njega. Osjećao sam je. Osjećao sam je oko sebe, gustu i tvrdu. Mogao sam čuti kako u kuhinji kaplje voda. Čuo sam izvana mukli udarac novina o tlo, a onda tiho, sve udaljenije zviždukanje raznosača novina i štropot njegova bicikla.

233 Osjetih lagani ubod otraga na vratu. Izmaknuh se i okrenuh glavu. Iza mene je stajao Candy s nožem u ruci. Tamno mu je lice bilo ukočeno i bezizražajno, ali nešto je bilo u njegovim očima, nešto što još nisam vidlo. – Umoran si amigo – reče mekano. – Da priredim jedno piće, ha? – Burbon s ledom, molim – rekoh. – De pronto, senor. On sklopi nož, spusti ga u unutrašnji džep bijelog kaputića i ode mekanim tihim koracima. Oda tek pogledah Eileen. Sjedila je nagnuvši se naprijed i čvrsto stisnuvši ruke. Njena pognuta glava zaklanjala je izraz lica, ako ga je uopće imala? Ni kad je progovorila, glas joj je odzvanjao prazninom kao onaj mehanički glas koji ti na telefon kaže točno vrijeme i ako ga slušaš i dalje, što ljudi obično ne čine jer nemaju za to razloga, onda ti cijelo vrijeme izgovara svaku prolazeću sekundu bez ikakve promjene u intonaciji. – Vidjela sam ga jedanput, Howard. Samo jedanput. Nisam uopće progovorila s njim. Niti on sa mnom. Užasno se promijenio. Kosa mu je bila bijela, a lice... to nije bilo isto lice. Ipak sam ga, naravno, prepoznala i on je, naravno prepoznao mene. Gledali smo jedno u drugo. To je bilo sve. Onda je izišao iz sobe i sutradan je napustio njenu kuću. To se dogodilo kod Loringovih. Vidjela sam njega... i nju. Jednog popodneva, kasnog. I vi ste bili tamo, Howard. I Roger je bio. Mislim da ste ga i vi vidjeli. – Upoznali su nas – reče Spencer. – Znao sam s kim je oženjen. – Linda Loring mi je rekla da je samo nestao. Bez razloga. Bez svađe. Ubrzo zatim ta se žena razvela od njega. Poslije sam čula da ga je opet našla. Bio je sasvim na dnu. Onda su se opet vjenčali. Tko zna zašto. Vjerojatno nije imao novaca, niti mu ono s nama više nije bilo važno. Znao je da sam udana za Rogera. Bili smo izgubljeni jedno za drugog – Zašto? – upita Spencer. Candy bez riječi postavi piće pred mene. Pogleda u Spencera, koji odmahne glavom. Candy otklizi dalje. Nitko se nije osvrtao na njega. Bio je kao statist u kineskoj predstavi, koji pomiče stvari po pozornici, a glumci i gledaoci se ponašaju kao da ga uopće nema tamo. – Zašto? – ponovila je. – Pa, ne biste razumjeli. Sve što smo imali bilo je izgubljeno. To se nikada ne bi moglo popraviti. Gestapo ga ipak nije dobio. Mora da je tamo bilo ipak neki nacista koji se nisu držali Hitlerove naredbe o komandosima. Kako je preživio i vratio se. Govorila sam sama sebi da ću ga opet naći, ali onakvog kakav je nekad bio: odvažan, mlad i neiskvaren. Ali naći ga oženjenog onom riđokosom kurvom, to je

234 bilo mučno. Znala sam već sve o njoj i Rogeru. I ne sumnjam uopće u to da je i Paul to znao. Kao i Linda Loring, koja je i sama droljica, ali ipak ne sasvim. Svi su oni iz iste zbirke. Pitate me zašto nisam ostavila Rogera i vratila se Paulu. Nakon što je bio u njenom zagrljaju, onom istom zagrljaju koji je usluživao i Rogera? Ne, hvala! Treba mi ipak više od toga. Rogeru se moglo oprostiti. Opijao se, nije znao što radi. Bio je zabrinut nad svojim radom i mrzio je sam sebe zato što je književni plaćenik. Bio je slabić, neprilagodljiv, frustriran, ali ga se moglo razumjeti. On mi je bio samo muž. Paul mi je bio mnogo više, ili nije bio ništa. Na kraju nije bio ništa. Otpio sam gutljaj. Spencer je svoje već iskapio. Zaboravio je na kup papira pred sobom, na nedovršeni roman zauvijek dovršenog znamenitog pisca. – Ne bih rekao da je bio ništa – rekoh. Podigla je glavu, pogledala me mutno i opet spustila oči. – Manje od ništa – rekia je glasom u kojem je zazvučao nov, sarkastičan ton. – Znao je kakva je, a oženio se njome. A onda, samo zato što je bila ono što je odavno znao da jest, on ju je ubio. Tada je pobjegao i ustrijelio se. – Nije je on ubio – rekoh – i vi to dobro znate. Ustala je mekanom kretnjom i stajala tako zureći u mene. Spencer izusti nekakav zvuk. – Roger ju je ubio – rekao sam. – I to isto znate. – Rekao vam je? – upita ona tiho. – Nije trebao. Nekoliko puta mi je dao na znanje. Prije ili poslije bi ispričao meni ili nekom drugom. Žderalo ga je to. Lagano je odmahnula glavom. – Ne. Marlowe. Nije ga to mučilo. Roger nije ni znao da ju je ubio. Nije uopće bio pri sebi. Znao je da se dogodilo neko zlo, pokušavao se sjetiti, ali nije to mogao izvući na površinu. Sok mu je uništio sjećanje na to. Možda bi ono jednom izronilo u njegovu pamćenju, a možda se u posljednjem trenutku upravo toga i sjetio. Ali ne prije. Prije ne. Spencer je mrmljao muklim glasom: – Takve se stvari naprosto ne događaju, Eileen. – O, da, događaju se – rekoh. – Znam neke dokazane slučajeve. Jedan je tip bio notorni pijanac, ubio je ženu koju je pokupio u nekom baru. Zadavio ju je šalom, njenim vlastitim šalom koji je imao prekrasnu kopču. Otišli su njegovoj kući i dalje se zna samo to da je umrla, a kad ga je pravda ulovila, tip je nosio tu istu kopču na kravati i nije imao pojma odakle mu. – Nikad? – upita Spencer. – Ili samo na trenutke nije znao?

235 Nikad nije priznao. I nema ga više da bi ga mogli pitati. Umro je u plinskoj ćeliji. U drugom se slučaju radi o udarcu u glavu. Tip je živio s bogatim perverznjakom, jednim koji je skupljao prva izdanja knjiga, nije volio kuhati i imao je vrlo bogatu tajnu knjižnicu u zidnom skrovištu. Jednom su se potukli. Mlatili su se po cijeloj kući, iz sobe u sobu i sve porazbijali, a onda je onaj bogati vjerojatno izvukao kraći kraj i izdahnuo. Kad su ubojicu ščepali, bio je sav izubijan, slomljenoga prsta. Nije znao ništa, jedino je bio siguran u to da ga boli glava i da nikako ne može naći put kojim bi se vratio u Pasadenu. Vrtio se u krugu i svaki se čas zaustavljao kod jedne te iste benzinske crpke da pita za put. Momak na benzinskoj stanici vidio je da je šašav i pozvao je policiju. Kad je opet obišao krug i vratio se na crpku, čekali su ga. – Ne mogu tako nešto vjerovati za Rogera – reče Spencer. – Nije bio ništa luđi od mene. – Sasvim bi se otkačio kad se napio – rekoh. – Bila sam tamo. Vidjela sam kad je to učinio – mirno reče Eileen. Nacerio sam se Spenceru. Činilo je to nešto nalik na osmijeh, vjerojatno nimalo veseo iako sam osjećao kako mi se mišići lica trude da ga izvedu najbolje što mogu. – Ispričat će nam – rekoh mu. – Samo slušajte. Sad će ona to nama ispričati. Ne može drukčije. – Da, to je istina – reče ona ozbiljno. – To su stvari koje se ne govore rado ni o neprijatelju, a kamoli o svojem mužu. I kad bih to morala reći javno, prostoru za svjedoke, ne bi vam se to, Howard, nimalo sviđalo. Vaš divni, talentirani, iznad svega popularan i unosan autor ispao bi jad i bijeda. Majstor za seks, to je bio, zar ne? Ali samo na papiru. I kako je ta jadna luda pokušavala tako i živjeti! Za njega je svaka žena bila samo trofej. Špijunirala sam ga. Trebala bih se stidjeti. Ali moram to reći. Ne stidim se ja ničega. Vidjela sam cijelu tu gnusnu scenu. Kuća za goste koja joj je služila za provode, slučajno je sasvim zgodna izdvojena kućica sa zasebnom garažom i posebnim ulazom iz pokrajne slijepe ulice, zaklonjena velikim drvećem. Tada je došlo vrijeme, kako to već mora biti s ljudima kao što je Roger, kada on nije više bio dovoljno dobar ljubavnik. Piće je učinilo svoje. On je htio otići, i tada je ona sasvim gola dotrčala van za njim, vičući i mašući nekakvim malim kipom. Govorila je užasne stvari, jezikom najgorega dna, prljavim i pokvarenim, koji ne mogu ni pokušati da ponovim. Hjela ga je udariti onim kipom. Obojica ste muškarci i znate sigurno da muškarca ništa ne može toliko šokirati kao kad se žena koju smatra otmjenom posluži jezikom ulice i javnih zahoda. Bio je pijan, ponekad je već imao divljačke napadaje bijesa, kao što se dogodilo i tada. Istrgao joj je kip iz ruke. Ostalo možete pretpostaviti. – Mora da je bilo mnogo krvi – rekoh. – Krvi? – gorko se nasmijala. – Da ste ga samo vidjeli kad je došao kući. Kad sam onda jurnula k svojem automobilu da odem odatle, on je još stajao i gledao. Onda se sagnuo, podigao je na ruke i odnio u kuću za goste. Kao da ga je šok djelomično otrijeznio. Za otprilike jedan sat

236 došao je kući. Bio je vrlo tih. Potreslo gaje kad je vidio da ga čekam. Nije bio više pijan. Samo omamljen. Krvi mu je bilo po licu, na kosi, sprijeda po kaputu. Odvukla sam ga u toalet kraj radne sobe i skinula ga i sredila toliko da je mogao otići po stepenicama gore pod tuš. Onda sam ga spremila u krevet. Uzela sam neki stari kovčeg, sišla i potrpala svu onu krvavu odjeću u njega. Oprala sam umivaonik i pod, a zatim obrisala i njegov auto mokrim ručnikom. Parkirala sam ga u garažu i sjela u svoj. Odvezla sam se s kovčegom punim krvave odjeće i ručnika do rezervoara Chatsvvorth i možete misliti što sam učinila s kovčegom. Zastala je. Spencer se češkao po lijevom dlanu. Ona mu dobaci brzi pogled i nastavi dalje: – Dok me nije bilo, on je ustao, napio se viskija, sutradan ujutro nije se više ničega sjećao. Mislim, nije ni jednom riječju, ni bilo čime to spomenuo, niti se uopće ponašao kao da ga muči išta više od mamurluka. Ni ja nisam ništa rekla. – Vjerojatno mu je nedostajala odjeća – rekoh. Kimnula je. – Vjerojatno, ali nije ništa rekao. Nakon toga kao da se sve nekako u isto vrijeme događalo. Novine su bile pune opisa onoga tamo, a onda je Paul nestao i na kraju je nađen u Meksiku, mrtav. Kako sam mogla znati da će biti tako? Roger mi je bio muž. Učinio je nešto užasno, ali i ona je ženturača bila užasna. I nije ni znao da je to učinio. A onda je odjednom sve utihnulo kao što je najednom i počelo. Vjerojatno je u tome imao prste Lindin otac. Roger je naravno, čitao novine i pri tome pomalo komentirao, onako kako bi se moglo očekivati od nedužnog promatrača koji sasvim slučajno poznaje sudionike događaja. – Niste li se bojali? – upita Spencer tiho. – Bilo mi je zlo od straha, Howard. Mislila sam, ako se sjeti, vjerojatno će ubiti i mene. Bio je dobar glumac, kao i većina pisaca, možda je, znajući već sve, samo čekao priliku. Ali nisam bila sigurna. Moguće je, samo moguće, da je sve to zauvijek zaboravio. A Paul je bio mrtav. – To što nije nikad spomenuo odjeću koju ste bacili u rezervoar, dokazuje da je nešto sumnjao – rekoh. – I sjetite se one pisanije koju je ostavio u pisaćem stroju, one noći kad je pucao gore u sobi i kad sam vas zatekao kako mu otimate pištolj. Tada je rekao da je dobar čovjek umro za njega. – Tako je rekao? – oči je raširila baš kako je trebalo. – Napisao je, pisaćim strojem. Uništio sam to, on me tako zamolio. Mislio sam da ste to vidjeli. – Nisam nikad čitala ništa što je napisano u njegovoj radnoj sobi. – Pročitali ste poruku koju je ostavio kad ga je odveo Verringer. Nešto ste čak iščeprkali iz koša za smeće.

237 – To je bilo drugo – reče hladno. – Tražila sam neki znak kamo je mogao otići. – Dobro – rekoh naslonivši se. – Još nešto? Odmahnula je glavom polako, s udbokom žalošću. – Ne, barem tako mislim. Tog popodneva kad se ubio, vjerojatno se na kraju, ipak sjetio svega. Nikada nećemo znati. I želimo li uopće saznati? Spencer se nakašlje pročistivši grlo. – I što je u svemu tome trebalo da učini Marlowe? Vaša je ideja bila da dođe ovamo. Vi ste me na to nagovorili, sjećate se. – Bila sam užasno uplašena. Užasno sam se bojala Rogera, a bojala sam se njega i bojala sam se za njega. Marlowe je bio Paulov prijatelj, posljednji koji ga je je vidio živog od onih koji su ga poznavali. Možda mu je Paul nešto ispričao. Morala sam biti sigurna. Ako predstavlja opasnost, htjela sam da bude na mojoj strani. Ako je otkrio istinu, možda postoji neki način da spasimo Rogera. Odjednom, bez nekog vidljivog razloga, Spencer postade neugodan. Nagnuo se naprijed izbacivši čeljust. – Hajde da to raščistimo, Eileen. Radi se o privatnom detektivu koji je već imao problema s policijom. Držali su ga u zatvoru. Pretpostavljalo se da je on pomogao Paulu, kojeg zovem tako kao vi, da pobjegne u Meksiko. To je kažnjivo, dokle god je Paul smatran ubojicom. Dakle, da je otkrio istinu kojom bi mogao oprati sa sebe svu krivnju, zar bi on samo tako sjedio, ne maknuvši prstom? Zar ste to mislili? – Bojala sam se, Howard. Zar to ne možete razumjeti? Živjela sam u kući s ubojicom koji je mogao biti i manijak. Bila sam sama s njim većinu vremena. – Razumijem to – reče Spencer, još uvijek tvrdo. – Ali Marlowe se nije toga prihvatio i vi ste i dalje bili sami s njim. Onda je Roger pucao iz pištolja, i vi ste i nakon toga bili cijeli tjedan sami. A onda se Roger ubio, i tada je, baš prikladno, Marlowe bio sam s njim. – To je istina – reče ona. – I što s tim? Što sam je tu mogla? – U redu – reče Spencer. – Možda ste mislili da bi Marlowe mogao saznati istinu i tada, s obzirom na to da je Roger već jednom posegao za pištoljem, jednostavno mu ga pružiti i reći mu otprilike ovo: Čuj, stari, ti si ubojica i ja to znam, a to zna i tvoja žena. Ona je fina ženica. Već je dovoljno propatila. Da i ne spominjemo muža Sylvije Lennox. Zašto ne učiniš kako je pravo i povučeš okidač, pa će svi misliti da se radi samo o piću. Dakle, idem ja malo odšetati do jezera i popušiti koju, stari. Sretno i zbogom! Evo, tu je pištolj. Nabijen je i tebi na upotrebu. – Postajete strašni, Howard. Nisam ja mislila ništa takvo. – Rekli ste šerifovu pomoćniku da je Marlowe ubio Rogera. Sto je to trebalo značiti?

238 Brzo i gotovo plašljivo, ona pogleda mene. – Nije bilo u redu što sam to rekla. Nisam znala što govorim. – Možda ste uistinu mislili da ga je Marlowe ustrijelio – Spencer joj mirno nabaci. Oči joj se suziše. – Oh, ne, Howard! Zašto? Zašto bi on to učinio? To je odvratna sugestija. – Zašto? – htio je Spencer znati. – Što je tu odvratno? I policija je tako pomislila. A Candy im je dao motiv. Rekao je da je Marlowe proveo dva sata u vašoj sobi, one noći kad je Roger pucao u zrak, i dok je on bio uspavan pilulama. Zacrvenjela se do korijena kose. Zurila je nijemo u njega. – I bili ste sasvim goli – nastavi surovo Spencer. – Tako im je rekao Candy. – Ali na raspravi... – počela je drhtavim glasom. Spencer je prekine. – Policija nije vjerovala Candyju. Zato to nije rekao na raspravi. – Oh. – Bio je to uzdah olakšanja. – Osim toga – nastavljao je hladno Spencer – policija je posumnjala i u vas. I još sumnja. Treba joj samo motiv. Sve mi se čini da bi ga sad mogla dodati na sve ovo. Skočila je na noge. – Mislim da će biti najbolje da obojica odete iz moje kuće – reče bijesno. – Što prije, to bolje. – Dakle jeste li učinili to ili niste? – upita Spencer mirno i ne pomaknuvši se osim što je posegnuo za čašom i ustanovio da je prazna. – Jesam li ili nisam, što to? – Ustrijelila Rogera. Stajala je zureći u njega. Crvenila je nestalo. Sada joj je lice biloblijedo, i napeto i bijesno. – Samo vam postavio pitanje koje bi vam postavili i na sudu. – Bila sam vani. Zaboravila sam ključeve. Morala sam zvoniti da bih ušla u kuću. Bio je već mrtav, kad sam došla. Sve je to poznato. Što vas je spopalo, za boga miloga? Uzeo je rupčić i otro usne. – Eileen, već sam dvadesetak puta bio u ovoj kući. Nisam nikad vidio da su ulazna vrata bila danju zaključana. Ne kažem da ste ga ustrijelili. Samo vas pitam. I nemojte govoriti da je to bilo nemoguće. Kako je ispalo, bilo je to vrlo jednostavno. – Ubila vlastitog muža? – zapitala je polako i zaprepašteno.

239 – Ako uzmemo – reče Spencer istini indiferentnim glasom – da vam je doista bio muž. Imali ste već jednog kad ste se udali za njega. – Hvala, Howard. Hvala vam mnogo. Rogerova posljednja knjiga, njegov labuđi pijev, leži tu pred vama. Uzmite je i idite. I mislim da je najbolje da odete na policiju i kažete im što mislite. To će biti divan kraj našeg prijateljstva. Doista divan. Zbogom, Howard! Vrlo sam umorna i boli me glava. Idem u svoju sobu da se ispružim. Što se tiče gospodina Marlowea, koji vas je, kako smatram, uputio na sve ovo, mogu mu reći samo ovo, ako nije ubio Rogera u doslovnom smislu, sigurno je da ga je natjerao u smrt. Krenula je. Zaustavio sam je rekavši oštro. – Samo čas, gospođo Wade. Da svršimo s tim. Nema razloga za gorčinu. Svi mi želimo učiniti što je najbolje. Onaj kovčeg koji ste bacili u rezervoar, je li bio težak? Okrenuvši se, zagledala se u mene. – Bio je star, kao što sam već rekla. Da, bio je vrlo težak. – Kako ste ga podigli preko visoke žičane ograde oko rezervoara Chatsworth? – Što? Preko ograde? – nemoćno je odmahnula rukom. – Vjerojatno čovjek kad je to nužno ima natprirodnu snagu da učini ono što mora. Tako, ili nekako drukčije bilo je tada i sa mnom, pa sam to mogla. To je sve. – Nema tamo nikakve ograde – rekoh. – Nema ograde? – ponovi ona tupo kao riječi kojima ne zna značenje. – I na Rogerovoj odjeći nije bilo krvi. I Sylvia Lennox nije ubijena pred kućom za goste, nego unutra na krevetu. I gotovo uopće nije bilo krvi, jer je već bila mrtva, ustrijeljena pištoljem, tako da je onaj kip koji joj je smrskao lice udarao po mrtvoj ženi. A mrtvaci, gospođo Wade, vrlo malo krvare.S prezirom je napućila usta prema meni.– Pretpostavljam da ste bili tamo – reče podrugljivo, da dostojanstveno ode. Pogledali smo za njom. Penjala se uza stepenice polako, kretnje su joj odisale mirnom elegancijom. Nestala je u svojoj sobi i vrata se tiho, ali čvrsto zatvoriše za njom. Tišina. – Što je bilo s tom žičanom ogradom? – upita me Spencer nevoljko. Nesigurno je tresao glavom. Bio je crven i prekriven znojem. Sve je junački podnio, ali nije mu bilo lako. – Samo trik – rekoh. – Nisam još nikad bio tako blizu rezervoara da bih znao kako izgleda. Možda je okružen ogradom, a možda nije. – Shvaćam – reče on nesretno. – Ali stvar je u tome da ga ni ona nije nikad vidjela. – Sigurno da nije. Ona ih je oboje ubila.

240 43 Tada se nešto nečujno pomakne i Candy se stvori kraj kauča, stojeći tamo i gledajući me. U ruci je držao nož na sklapanje. Pritisnuo je dugme i oštrica iskoči. Tamne su mu oči sjale mekanim bljeskom. – Millon de perdones, senor – reče on. – Pogriješio sam prema vama. Ona je ubila gospodina. Ja ću... – umuknuo je, a oštrica opet zablista! – Ne! – Ustao sam i pružio ruku. – Daj taj nož, Candy. Ti si baš pristao meksikanski momak. Natrpat će ti to sa zadovoljstvom. Bit ćeš im takvo pokriće za sve da će se ceriti od sreće. Ne znaš o čemu pričam. Ali ja dobro znam. Tako su sve zamutili da istina više ne može isplivati, čak i kad bi željeli. A i ne žele. Prije nego što im stigneš reći cijelo svoje ime oni će ti iscijediti priznanje. I najdulje za tri tjedna od utorka ti ćeš se naći kako sjediš na stražnjici u San Ouentinu, na doživotnoj robiji. – Rekao sam vam već da nisam Meksikanac. Ja sam Čileanac iz Vine del Mar blizu Valparaisa. –– Nož, Candy. Sve ja to znam. Slobodan si. Imaš ušteđenih para. Vjerojatno imaš osmero braće i sestara tamo kod kuće. Budi pametan i vrati se odakle si došao. Ovdje je gotovo s tvojim poslom. – Ima drugih poslova – reče on mirno. Onda pruži ruku i spusti mi nož na dlan.– Ovo činim radi vas. Stavio sam nož u džep. On pogleda gore prema balkonu. – La senora... Što ćemo sada s njom? – upita. – Ništa. Baš ništa. Senora je vrlo umorna. Živjela je u užasnoj situaciji. Ona sad ne želi da je itko smeta. – Moramo zvati policiju – protisne Spencer kroza zube. – Zašto? – Oh, bože moj, Marlowe! Pa moramo. – Sutra. Pokupite tu hrpu nedovršenog romana i sad idemo odavde. – Moramo zvati policiju. To je stvar zakona. – Ne moramo mi ništa takvo uraditi. Nemamo dovoljno dokaza ni da bismo njima pritisnuli muhu. Neka predstavnici zakona sami obavljaju svoj prljavi posao. Neka pravnici rade svoje. Oni pišu zakone za druge pravnike koji mašu s njima pred drugim pravnicima što ih nazivaju

241 sucima, i to tako da drugi suci mogu reći kako oni prvi nisu imali pravo, a vrhovni sud može onda reći kako drugi sud nije imao pravo. Naravno, to je stvar zakona. Do guše smo u njima. A gotovo se uvijek radi o tome da oni samo stvaraju divne poslove za pravnike. Što mislite koliko bi dugo mogli djelovati oni strahoviti gangsterski zločinci, da ih pravnici ne upućuju kako da djeluju? Spencer reče bijesno: – To sad uopće nije važno. Čovjek je ubijen ovdje. Slučajno je bio pisac, i to vrlo uspješan i poznat, ali ni to nije važno. Bio je čovjek, a vi i ja znate tko ga je ubio. Ima još pravde! – Sutra. – Pokvareni ste jednako kao ona ako joj dopustite da se izvuče. Počinjem pomalo razmišljati o vama, Marlowe. Mogli ste mu spasiti život da ste bili kako treba. Na neki ste joj način dopustili da to učini. I koliko uviđam, ova predstava danas posljepodne bila je baš samo predstava. – Tako je. Zamaskirana ljubavna scena. Mogli ste vidjeti da je Eileen luda za mnom. Kad se sve ovo sredi, možda ćemo, se vjenčati. Mora da je dobro opskrbljena. Do sada od Wadeovih, nisam izvukao ni dolara. Postajem nestrpljiv. Skinuo je naočale i obrisao ih. Obrisao je i znoj ispod očiju, namjestio opet naočale i zagledao se u pod. – Oprostite! – reče. – Ovo me je popodne baš uzdrmalo. Bilo je već dovoljno gadno kad sam saznao da se Roger ubio. A ova me druga verzija dotukla, već i samo saznanje o njoj, me ponižava. – Pogledao me je. – Mogu li vam povjerovati? – Zbog čega? – Da će biti kako treba, što god bilo. Nagnuo se i pokupio hrpu žutog papira. Strpao ga je pod pazuho rekavši: – Ne, ne treba više pričati o tome. Vjerojatno znate što radite. Ja sam vrlo dobar izdavač i u ovo se ne razumijem, nije to moja stvar. Zacijelo sam samo obično slamnato strašilo. Prošao je kraj mene. Candy mu se makne s puta i brzo priskoči ulaznim vratima da mu otvori. Spencer mu samo kratko kimnu prošavši kraj njega i iziđe. Pošao sam za njim. Zastao sam pred Candyjem i zagledao se u njegove tamne blistave oči. – Nikakvih trikova, atnigo – rekoh. – Senora je vrlo umorna – reče on tiho. – Otišla je u svoju sobu. Neće biti uznemiravana. Ja ne znam ništa, senor. No..me acuerdo de nada... a sus ordenes, senor.

242 Izvadih nož iz džepa i pružih mu ga. Osmjehnuo se. – Nitko ne vjeruje, ali ja vjerujem tebi. – Lo mismo, senor. Muchas gracias. Spencer je već sjedio u automobilu. Sjeo sam, pripalio cigaretu i odvezao ga natrag u Beverly Hills. Iskrcao sam ga pred pokrajnim ulazom u hotel. – Razmišljao sam cijelim puteni – reče kad je izišao. – Ona mora da je malo ćaknuta. Mislim da je neće osuditi. – Ne bi to oni ni pokušali – rekoh mu. – Ali ona to negira. Kliznuo mu je kup žutih papira pod pazuhom. On ih poravna i kimne mi glavom. Gledao sam za njim dok je otvarao vrata i ulazio. Onda otpustih kočnicu i „olds” krene s bijelog pločnika. Tada sam posljednji put vidio Howarda Spencera. Kući sam stigao kasno, umoran i utučen. Bila je to jedna od onih noći kad je zrak težak, a noćni zvukovi kao da su prigušeni i udaljeni. Mjesec je bio visok, mutan i ravnodušan. Hodao sam po sobi, stavivši nekoliko ploča i jedva ih slušajući. Činilo mi se da neprekidno čujem otkucaje, ali nije u kući bilo ničeg što bi otkucavalo. Otkucavalo je u mojoj glavi. Nekome sam bio sat koji otkucava smrt. Mislio sam na to kako sam prvi put vidio Eileen Wade i drugi i treći i četvrti put. Ali u posljednjim je sjećanjima nešto nedostajalo njenom liku koji sam zamišljao. Nije mi djelovala stvarno. Ubojica je uvijek nestvaran nakon što jednom saznaš da je ubojica. Ima ljudi koji ubijaju iz mržnje ili straha ili iz pohlepe. Ima ih koji sve isplaniraju i nadaju se da će zbrisati. Ima i ubojica iz bijesa, koji ništa ne misle. A ima i takvih ubojica koji su zaljubljeni u smrt i za koje je ubojstvo jedna vrsta samoubojstva. U nekom su smislu svi oni ludi, ali ne u onom na koji je mislio Spencer. Gotovo se danilo kad sam napokon otišao u krevet. Zvonjava telefona trgnula me iz crnog ponora. Okrenuh se u krevetu, potražih sat i ustanovili da nisam spavao više od nekoliko sati. Osjećao sam se kao napola probavljena hrana pojedena u najgoroj krčmi. Oči slijepljene, u ustima pijesak. Stupio sam na noge, oteturao do telefona i rekao: – Budite na vezi. Odložio sam slušalicu kraj telefona, otišao u kupaonicu i ispljuskao se hladnom vodpm. Pred prozorom začuo sam nekakve zvukove, snip, snip, snip. Mutnim očima pogledah van i vidjeh smeđe bezizražajno lice. Bio je to vrtlar, Japanac koji je dolazio jedanput na tjedan i zvao sam ga Harry Tvrdo Srce. Obrezivao je grane tacome onako kao što Japanci obrezuju tacome.

243 Četiri puta ga zoveš i on uvijek isto odgovara: „Drugi tjedan”, a onda dođe u šest ujutro i škljoca škarama obrezujući grmlje baš pod prozorom kraj kojega spavaš. Obrisao sam lice i vratio k telefonu. – Da? – Ovdje Candy, senor. – Dobro jutro, Candy. – Le senora es muerta. Mrtva. Kakva hladna, crna, bezvučna riječ na bilo kojem jeziku. Gospođa je mrtva. – Ti nisi ništa učinio, nadam se. – Mislim da se radi o pilulama. Zovu se „demerol”. Mislim da ih je bilo četrdeset-pedeset u bočici. Sad je prazna. Sinoć nije večerala. Jutros sam se popeo po ljestvicama i pogledao kroz prozor. Bila je odjevena isto kao jučer popodne. Razbio sam prozor. La senora es muerta. Fria como agua de nieve. Hladna kao snježniojl – Jesi li koga zvao? – upitah. – Si. El doctor Loring. On je telefonirao pajkanima. Još ih nema. – Doktora Loringa, ha? Pravog čovjeka koji dolazi uvijek prekasno. – Nisam mu pokazao pismo. – Pismo za koga? – Za senora Spencera. – Daj ga policiji, Candy. Nemoj da ga dobije dr Loring. Samo policija. I još nešto, Candy. Nista nemoj tajiti, ništa im nemoj lagati. Bili smo tamo. Reci im istinu. Ovaj put istinu, i to cijelu istinu. Nastade kratka stanka. Onda on reče: – Si. Jasno mi je. Hasta la vista, amigo! – I spusti slušalicu. Okrenuo sam broj Ritz-Beverlyja i tražio Howarda Spencera. – Trenutak, molim. Dat ću vam recepciju. Muški glas reče: – Ovdje recepcija. Izvolite?

244 – Trebam gospodina Spencera. Znam da je još rano, ali važno je. – Gospodin Spencer se sinoć odjavio. Odletio je u New York, avionom u osam. – Oh, oprostite! Nisam znao. Otišao sam u kuhinju da priredim kavu – cijelo jezero kave. Bogatu, jaku, gorku, vruću, štetnu, gadnu. Životnu tekućinu umornih ljudi. Nekoliko sati potom telefonirao mi je Bernie Ohis. – O kay, bistroumni momče – reče on. – Spusti se ovamo i pati.

245 44 Ovaj put je bio dan i sjedili smo u radnoj sobi kapetana Hernandeza, a šerif je bio u Santa Barbari na otvorenju Fieste. U sobi se osim kapetana Hernandeza nalazio Bernie Ohis, zatim neki čovjek koji se predstavljao kao mrtvozornik i dr Loring, koji je izgledao kao da su ga ulovili pri pobačaju, i neki Lawford, zamjenik tužioca, visok, vitak, bezizražajan momak o čijem se bratu nekad pričalo da je vlasnik igračnica u Centralnoj aveniji. Na stolu pred Hernandezom bilo je nekoliko listova ispisanih rukom i zelenom tintom po ružičastom papiru nazupčanih rubova. – Ovo je neslužbeno – reče Hernandez kad su svi posjedali udobno, koliko je to bilo moguće, po drvenim stolicama. – Nikakva stenografiranja, nikakvih magnetofona. Govorite što hoćete. Doktor Weis je mrtvozornik. On će odlučiti da li je potrebna istraga. Dr Weis? Taj je bio debeo, živahan i djelovao je autoritativno. – Mislim da ne treba istraga – reče. – Sve vanjske indikacije govore o otrovanju narkotikom. Kad su stigla bolnička kola, žena je još jedva disala, bila je u dubokoj nesvjestici, svi refleksi negativni. U takvu stanju ne spasi se ni jedan na stotinu. Koža hladna, disanje se moglo čuti samo kad se uho stavi sasvim blizu i gotovo ga nije bilo. Sluga je mislio da je mrtva. Umrla je nedugo zatim. Čuo sam da je patila od povremenih grdnih napadaja bronhalne astme. Demerol joj je propisao dr Loring za slučaj krajne potrebe. – Ima li podataka ili pretpostavki o količini demerola koju je uzela, dr Weis? – Smrtonosna doza – reče on, lagano se osmjehnuvši. – Ne može se ustanoviti na brzinu, a da se ne poznaje povijest bolesti i prirođena ili stečena otpornost. Prema onome što je napisala čini se da je uzela dvadeset i tri stotine miligrama, četverostruku ili peterostruku smrtonosnu dozu za nekoga tko nije ovisnik. – Upitno je pogledao u dra Loringa. – Gospođa Wade nije bila narkoman – reče hladno dr Loring. – Propisao sam joj jednu ili dvije pedesetmiligramske tablete. Dopustio sam najviše četiri tablete u dvadeset i četiri sata. – Ali ste joj dali pedeset odjednom – reče kapetan Hernandez. – To je suviše opasna droga da bi je netko imao kod sebe u tolikim količinama, ne čini li vam se? Koliko je ozbiljna bila ta njena bronhijalna astma, doktore? Dr Loring se prezirno nasmiješi. – Dolazila je na mahove, kao i svaka astma. Nije nikada došlo do onog što nazivamo status asthmaticus, do teškog i opasnog napadaja kad je pacijent u opasnosti da se uguši. – Imate li primjedaba, drWeiss?

246 – Dakle – reče polako dr Weiss – kad, recimo, ne bi bilo poruke i kad ne bismo imali nikakvih drugih podataka o tome koliku je dozu uzela, moglo bi se vjerovati u nesretni slučaj zbog prevelike doze. Raspon bezopasnih doza nije baš velik. Sutra ćemo sigurno znati. Ali, zaboga, Hernandez, ne mislite valjda zatajiti oproštajne pismo? Hernandez se mršteći zagleda u pisaći stol. – Samo razmišljam o svemu. Nisam znao da su narkotici standardni lijek za astmu. Čovjek svakog dana nešto nauči. Dr Loring se zacrvenio. – Samo za krajnji slučaj, rekao sam, kapetane. Liječnik ne može biti svuda odjednom. Astmatični napadaj može doći vrlo naglo. Hernandez ga brzo pogleda i okrene se Lawfordu. – Što bi bilo u vašem tužilaštvu ako bih ovo pismo predao novinarima? Zamjenik tužioca dobaci prazan pogled prema meni. – Što ovaj momak ovdje radi, Hernandez? – Pozvao sam ga ja. – Kako znaš da on neće sve izbrbljati nekom reporteru? – Aha, on je baš veliki brbljavac. To ste već ustanovili onda kad ste ga zatvorili. Lawford se naceri, a onda pročisti grlo. – Pročitao sam njezino priznanje – reče oprezno. – I ne vjerujem ni jedne riječi. Tu ima svašta: duševna iscrpljenost, osamljenost i tuga, uzimanje droga, napetost za vrijeme rata i bombardiranja u Engleskoj, tajni brak, povratak tog čovjeka, i tako dalje. Nesumnjivo ju je svladao osjećaj krivnje i pokušala se ovako očistiti od njega. Zastao je i pogledao uokolo, ali je vidio samo lica bez izraza, – Ne mogu govoriti u ime javnog tužioca, ali mislim da na temelju ovakva priznanja ne bi tu ženu optužili, čak i da je preživjela. – Nakon što ste već povjerovali jednom priznanju, ne možete nikako povjerovati drugome koje pobija ono prvo – reče Hernandez zajedljivo. – Polako, Hernandez. Svako javno pravosuđe mora misliti na publicitet. Kad bi novine objavile ove priznanje, imali bismo problema. Sasvim sigurno. Imamo već dovoljno reformatorskih grupica koje samo čekaju da nam zabodu nož. Imamo i vrhovni sud koji već živčani zbog posla koji im je natovario poručnik vašeg odjela za nemoral prošlog tjedna. Hernandez reče: – O kay, to je vaša bebica. Molim potpis na recept.

247 Pokupio je ružičaste nazupčane listove i Lawford se sagne da potpiše formular. Uzeo je ružičaste papire u ruke, složio ih, stavio u džep na prsima i otišao. Dr Weiss ustade. Bio je čvrst, dobroćudan, ravnodušan. – Mi smo u posljednjoj istrazi kod Wadeovih malo prenaglili – reče. – Vjerojatno nam neće smetati ako druge i ne bude. Kimnuo je Ohisu i Hernandezu, službeno stisnuo ruku dru Loringu i otišao. Dr Loring takođe ustane da ode, a onda zastane. – Mogu li obavijestiti zainteresiranu stranu kako neće biti dalje istrage? – upita ukočeno. – Oprostite što smo vas tako dugo zadržali podalje od vaših pacijenata, doktore. – Niste odgovorili na moje pitanje – reče dr Loring oštro. – Moram vas upozoriti... – Briši, tipčino! – reče Hernandez. Dr Loring umalo nije posrnuo koliko se osupnuo. Onda se okrenuo i brzo otkoračao iz sobe. Vrata se zatvoriše i prođe pol minute prije nego što je itko progovorio. Hernandez strese ramenima i pripali cigaretu. Onda pogleda u mene. – Dakle? – Što dakle? – Što još čekate? – To je kraj, ha? Gotovo sve? Kaput? – Reci mu ti, Bernie. – Aha, sigurno da je kraj – reče Ohis. – Ja sam je baš mislio pozvati na saslušanje. Wade se nije mogao ustrijeliti. Mozak mu je bio previše natopljen alkoholom. Ali, kao što sam ti rekao, što je s motivom? Njeno je priznanje možda u nekim detaljima lažno, ali dokazuje da ga je špijunirala. Znala je raspored kuće za goste u Encinu. Ta Lennoxova fufica joj je uzela njena obadva muža. Što se dogodilo u kući za goste, možemo samo pretpostavljati. Zaboravio si nešto priupitati Spencera. Da li je Wade imao „mauser P.P.K.”? Danas smo telefonirali Spenceru. Aha, imao ga je, mali „mauser automatik”. Taj se znao do besvijesti opijati. Bio je jadan nesretni bijednik. Nesretan i bez razmišljanja o tome da li je ubio Sylviju Lennox, i bez toga što je imao mnogo razloga, da pretpostavi kako je to učinila njegova žena. U svakom bi nam slučaju on na kraju sve rekao. Jasno, pio je već odavno, jer je bio nesretan momak oženjen lijepom nulom od žene. Meksikanac je sve to znao. Mali kopilan zna gotovo sve. Cura je sanjarila. Jednim je malim dijelom bila u sadašnjosti, ali je veći dio nje stalno bio tamo i nekad. Ako je ikad osjetila želju, njen muž nije bio taj kojeg je poželjela. Razumiješ o čemu pričam?

248 Nisam mu odgovorio. – Prokleto je malo trebalo, pa da je i ti probaš, zar ne? Opet mu odgovorih ne odgovorivši ništa. Ohis i Hernandez se obojica kiselo naceriše. – Nismo ti mi momci sasvim bez pameti. Znali smo da ima nečeg u toj priči o njenom skidanju. Ti si Meksikanca nadlajao riječima i on je popustio, ali nečega je tu bilo. Bio je povrijeđen i zbunjen, volio je Wadea i htio se uvjeriti. Da je bio siguran, zgrabio bi nož. Ali to je bio samo njegov problem. On nije nikad ništa pričao Wadeu. To je radila njegova žena, prikazujući stvari tako da ga je sasvim zbunila. Ipak mi se čini da ga se potkraj bojala. Ali nije je on gurnuo niza stepenice, nikad. Bio je to nesretan slučaj. Spotaknula se i on ju je htio samo uhvatiti. Candy je i to vidio? – Ništa od toga ne objašnjava zašto je htjela da budem tamo. – Mogu pretpostaviti razloge. Jedan je već poznata stara stvar. Svaki se pajkan stoput sreo s takvim razlogom. Ti si bio čovjek koji je pomogao Lennoxu da pobjegne, njegov prijatelj i vjerojatno onaj kome se povjeravao. Što je on znao i što ti je rekao? To je htjela znati. On je uzeo pištolj kojim mu je žena ubijena i znao je da je pucano iz njega. Možda je pomislila da je on pobjegao s pištoljem zbog nje. Kad se ubio bila je sigurna u to da je on dobro znao tko je pucao. Ali što je s tobom? Bio si još uvijek za nju nepoznanica. Htjela te je pripitomiti, imala je draži kojima je to mogla postići i situaciju u kojoj je našla izgovor da joj budeš blizu. A da joj je zatrebao momak za žrtvu, ti bi joj bio baš pri ruci. Treba reći da je ona skupljala kolekciju žrtvenih momaka. – Previše joj vještine pripisuješ – rekoh. Ohis prelomi cigaretu napola i stane žvakati jednu polovicu. Drugu polovicu si zatakne za uho. – Drugi bi razlog bio to što je htjela muškarca, velikog snažnog momka koji bi je mogao zdrobiti u zagrljaju i opet potaknuti njene snove. – Mrzila me je – rekoh. – U ovaj razlog ne vjerujem. – Jasno – reče suho Hernandez. – Niste je htjeli. Ali prešla bi ona preko toga. A onda ste joj tresnuli sve u lice, i to pred Spencerom. – Hej, jeste li vas dvojica vidjeli kojeg psihijatra u posljednje vrijeme? – K vragu! – reče Ohis. – Zar još nisi čuo? Imamo dvojicu ovdje, po cijele se dane motaju okolo. Ovo više nije policija. Uskoro će postati dio medicinske službe. Ima ih čitavo mnoštvo, hodaju po zatvorima, sudovima, sobama za preslušavanje. Pišu izvještaje od petnaest stranica o tome zašto je neki mlađi maloljetnik opljačkao trgovinu pićem ili silovao učenicu ili preprodao

249 travu starijem maloljetniku. Za desetak godina će momci kao što smo Marty i ja izvoditi Rohrschachove testove i asocijacije riječi umjesto sklekova i gađanja u metu. Kad se prihvatimo nekog slučaja, nosit ćemo male crne torbe s prijenosnim detektorima laži i bočicama seruma istine. Baš šteta što nismo ščepali onu četvoricu okorjelih majmuna koji su udesili Velikog Williea Magoona. Možda bismo ih smjeli popraviti ako dobro proučimo zašto su neprilagođeni društvu i zašto ne vole svoje mamice. – Mogu li ispariti? – Što te tu još ne zadovoljava? – upita me Hernandez natežući gumicu. – Sve zadovoljava. Sve je jasno, slučaj je završen. Ona je mrtva, svi su mrtvi. Sve zadovoljava, baš kako treba. Ne preostaje ništa drugo do li otići kući i sve zaboraviti. To ću baš i napraviti. Ohis uzme polovicu cigarete iza uha, pogleda je kao da je zapanjen kako je tamo dospjela, a onda je baci preko ramena. – Zbog čega cmizdrite? – reče Hernandez. – Da nije skočila pred metu, mi bismo postigli savršen pogodak. – Osim toga – doda mračno Ohis – jučer su stalno radili telefoni. – Oh sigurno – rekoh. – Vi biste se rastrčali i sve što biste izvukli bila bi samo smotana priča u kojoj bi bile same glupave laži. Danas ste dobili, rekao bih, potpuno priznanje. Niste mi dali da ga pročitam, ali sigurno ne biste obavještavali tužioca o tom oproštajnom pismu da je to samo ljubavna izjava. Da ste se na vrijeme pošteno pozabavili Lennoxovim slučajem, bilo bi dovoljno da iščeprkate njegove vojne podatke, gdje je ranjen i sve ostalo bi isplivalo samo. Negdje bi izvirila veza s Wadeovima. Roger Wade je znao tko je bio Paul Marston. I znao je to i jedan privatni detektiv na kojeg sam slučajno nabasao. – Moguće je – prizna Hernandez. – Ali policijske istrage se ne vode tako. Ne zamajavamo se mi napola završenim slučajem, čak i kad nije tako vruć, nego ga lijepo zaključimo i zaboravimo. Istraživao sam na stotine ubojstava. Neka od njih su u jednom komadu, jasna, i u skladu s istragama opisanima u knjizi. Kod većine istraga nije sve na jednom kupu, ali razlozi prevagnu na jednu stranu umjesto na drugu. Ali kad već imamo motiv, sredstvo, mogućnost, bijeg, pa još i pismeno priznanje i uz njega samoubojstvo, prestajemo istraživati. Nema na svijetu tog policijskog odjela koji ima toliko ljudi i vremena da bi i dalje istraživao nešto što je očito. Protiv toga da je Lennox ubojica govorilo je samo to što je netko smatrao kako je on krasan momak koji to ne bi mogao učiniti i kako ima drugih koji su to isto tako mogli učiniti. Ali ti drugi nisu zbrisali, nisu priznali, i nisu prosvirali sebi mozak. On jest. A što se tiče toga da je bio drag momak, zacijelo se šezdeset ili sedamdeset posto onih ubojica koji završe u plinskoj ćeliji ili na električnoj stolici ili s konopcem oko vrata, činilo susjedima neopasnima, kao što nisu opasni ni prodavači četaka po kućama.

250 I jednako su izgledali neopasni, mirni i dobro odgojeni kao gospođa Wade. Željeli biste pročitati što je ona napisala u pismu? Okay, pročitajte. Ja moram dolje u dvoranu. Ustao je, otvorio ladicu i položio omotnicu na stol. – Ovo je pet fotokopija, Marlowe. Nemjte da vas ulovim kako zavirujete u njih. Pođe k vratima, a onda se osvrne i reče Ohisu: – Hoćeš li i ti poći sa mnom na razgovor s Peshorekom? Ohis kimne i ode s njim iz sobe. Kad sam ostao sam otvorih omotnicu i pogledah crno-bijele fotokopije. Onda ih samo prolistah i izbrojih šest snopova papira. Uzeh jednu i spremih je u džep. Nakon toga sam pročitao najgornju na preostalom kupu. Zavrnuvši s tim, sjedio sam i čekao. Hernandez se sam vratio za nekih desetak minuta. Sjeo je za stol, prolistao fotokopije u omotnici i spremio je natrag u ladicu. Podigao je oči i zagledao se u mene bez ikakva izražaja. – Zadovoljan? – Zna li Lawford da imate kopije? – Od mene neće saznati. Ni od Berniea. Bernie ih je sam izradio. Zašto? – Što bi se dogodilo da jedna nestane? Rastegnuo je usne u neugodan osmijeh. – Neće nestati. Ali ako bi ipak nestala jedna, ta ne bi bila iz šerifova ureda. I okružno tužilaštvo ima aparat za kopiranje. – Baš ne volite okružnog tužioca Springera, je li tako, kapetane? Bio je preneražen. – Ja? Ja volim svakoga, pa i vas. Odlazite, do đavola, odavde već jednom. Imam posla. Ustao sam. On odjednom reče: – Nosite li uza se revolver? – Ponekad. – Veliki Willie Magoon je nosi dva. Čudi me da ih nije upotrijebio. – Vjerojatno je zamišljao da ga se svi boje. – Može biti – reče Hernandez kao usput. Uzeo je gumicu i rastegnuo je među prstima. Rastezao ju je i rastezao. Na kraju je pukla. On se pogladi po prstu na mjestu gdje ga je udario potrgani kraj.– Sve se može previše rastegnuti – reče. – Ma koliko izgleda čvrsto. Vidjet ćemo se još. Izišao sam iz sobe i brzo otišao iz zgrade. Tko je jedanput žrtva, uvijek je žrtvovan.