Raymond Chandler - Dugi oproštaj

101 18 Dr Amos Varley je sasvim drukčije poslovao. Imao je veliku staru kuću u velikom starom vrtu zasjenjenom krošnjama velikih starih hrastova. Ta masivna zgrada sa stupovima bila je ukrašena čipkastim rezbarijama nad verandom čija se ograda uvijala i izvijala kao noge starinskoga klavira. U ležaljkama na verandi bilo je pod pokrivače dobro ututkano nekoliko starčeka. Ulazna su vrata bila dvokrilna, s obojenim staklom. Predvorje prostrano i hladno, izglačanog parketa i bez ikakva prostirača. Ljeti je Altadena vruće mjesto. Prikliještena je leđima uz brdo i vjetar joj ne pomaže. Prije osamdesetak godina znali su graditi kuće za tu klimu. Sestra u uštirkanoj bjelini uzela je moju posjetnicu i nakon što sam neko vrijeme čekao, dr Amos me je ipak izvolio primiti. Bio je to visok, ćelav čovjek sa šarmirajućim osmijehom. Imao je dugu bijelu i besprijekorno čistu kutu i kretao se nečujno na gumenim potplatima. – Izvolite, gospodine Marlowe, što želite? – glas mu je bio zvučan i baršunast, stvoren da blaži patnju i smiruje bolno srce. Doktor je ovdje, ne brinite ništa, sve će biti dobro. Imao je savršene manire, spakirane u zaslađene doze koje najbolje djeluju uz nečije uzglavlje, bio je čudesan – a iza toga tvrd kao mramor. – Doktore, tražim čovjeka koji se zove Wade, dobro stojećeg alkoholičara koji je iščezao iz kuće. S obzirom na prijašnje postupke najvjerojatnije je skriven na nekom osamljenom mjestu gdje ga mogu podvrgnuti liječenju. Jedini trag koji imam je spominjanje slova V. Vi ste mi već treći dr V. i već pomalo gubim nadu. Osmjehnuo se dobronamjerno. – Tek treći, gospodine Marlowe? Mora da ima na stotine liječnika u krugu Los Angelesa čije ime tako počinje. – Sigurno, ali mnogi nemaju prozore s rešetkama. Zapazio sam nekoliko takvih prozora ovdje, s druge strane kuće. – Starci – reče dr Varley žalosno, ali bila je to zvučna i bogata žalost. – Osamljeni starci, utučeni i nesretni stari ljudi, gospodine Marlowe. Ponekad... – on rječitim pokretom ruke zaokruži u stranu, zastane, a onda je polagano spusti kao kad suhi list pada na tlo. – Ovdje ne liječim alkoholičare – precizirao je. – A sada, ako dopuštate... – Oprostite, doktore. Slučajno vas imamo u kartoteci. Vjerojatno je greška. Možda zbog onog sukoba s Odjelom za narkotike prije nekoliko godina.

102 – Dakle tako? – izgledao je zbunjen, a onda mu se razbistrilo. – Ah, da, to je bilo zbog onog pomoćnika kojeg sam neoprezno zaposlio. Bio je to samo kratko vrijeme. Gadno je zloupotrijebio moje povjerenje. Da, tako je. – To nije ono što sam čuo – rekoh. – Mora da sam pogrešno čuo. – A što ste to vi čuli, gospodine Marlowe? – još me uvijek podvrgavao istoj terapiji svog osmijeha i baršunastog tona. – Da ste morali vratiti svoje recepte za narkotike. To ga je malo probušilo. Nije se baš namrštio, ali je oljuštio neke slojeve šarma sa sebe. U njegovim su plavim očima zasvjetlucali kristali leda – A koji je izvor tih fantastičnih informacija? – Velika detektivska agencija koja ima sve mogućnosti da stvara takve kartoteke. – Zbirka jeftinih ucjenjivača, bez sumnje. – Nimalo jeftinih, doktore. Početna im je cijena sto dolara na dan. Vodi je bivši pukovnik vojne policije. Ne zanima ga sitniž. Cijene su mu vrlo visoke. – Reći ću ja njemu svoje – reče s ledenom odvratnošću. – Njegovo ime? – Nije više bilo sunca u manirima dra Varleva, zašlo je. Bit će to hladna večer. – Strogo povjerljivo, doktore. Ne mislite o tome. Sve je to dio posla. Zar vam ime Wade ništa ne govori? – Mislim da znate gdje je izlaz odavde, Marlowe. Iza njega se otvoriše vrata malog dizala. Bolničarka gurnu van invalidska kolica. Stolica je sadržavala sve što je ostalo od uništenog starca. Oči su mu bile zatvorene a koža modrikasta. Bio je dobro uvijen u pokrivač. Bolničarka ga je tiho odvezla uglačanim parketom van kroz sporedna vrata. Dr Varley reče prigušeno: – Starci. Bolesni starci. Jadni osamljeni starci. Ne vraćajte se više, Marlowe. Mogli biste me iznervirati. Kad me netko iznervira, mogu postati neugodan. Rekao bih čak vrlo neugodan. – Što se mene tiče, u redu, doktore. Hvala. Imate ovdje baš zgodan i cakani dom za umiranje. – Što to znači? – zakoračio je prema meni, izgubivši i posljednje slatke slojeve šarma. Mekane linije njegova lica stvrdnuše se u oštre bore.

103 – Što bi bilo? – upitah ga. – Vidim da moj čovjek ne može ni biti ovdje. Nema ovdje nikoga tko nije suviše slab da bi se opirao. Bolesni starci. Jadni osamljeni starci. Sami to kažete, doktore. Nepoželjni starci, ali s hrpom para i pohlepnim potomcima. Većina ovih je vjerojatno već proglašena neuračunljivima. – Počinjete me nervirati – reče dr Varley. – Laka hrana, laki sedativi, solidna terapija. Stavite ih na sunce, pa ih stavite natrag u krevet. Nešto rešetaka na prozorima za slučaj ako je ostalo nešto bodrog duha u njima. Vole vas, doktore, svi po redu. Umiru držeći vas za ruku i gledajući tugu u vašim očima. Tugu koja je čak i iskrena. – Sigurno jest – reče s prigušenim rezanjem duboko u grlu. Ruke je stisnuo u pesnice. Sad mi je već doista išao na živce. – Naravno – rekoh. – Nitko ne voli izgubiti dobrog platišu. Pogotovu takva kojem malo treba. – Netko mora i to raditi – reče. – Netko mora brinuti o tim nesretnim starcima. – Netko mora i kanalizaciju čistiti. Kad pravo pomislim, to je sasvim pošten i čist posao. Do viđenja, gospodine doktore. Kad se god u svom poslu budem osjećao kao hulja, mislit ću na vas. To će me beskrajno razveseliti. – Svinjo prokleta – istisne dr Varley između svojih širokih bijelih zuba. – Trebao bih vam razbiti njušku. Ja časno obavljam posao jedne časne profesije. – Aha! – pogledah ga umorno. – Znam ja to, znam. Samo što smrdi po smrti. Nije me odalamio i tako se okrenuh od njega i odoh. Kod dvokrilnih vrata se osvrnuh prema njemu. Nije se ni pomaknuo. Bio je vrlo zaposlen, morao je na sebe opet nabaciti sve one sladunjave slojeve.

104 19 Odvezao sam se natrag u Hollywood osjećajući se kao komadić prežvakanoga konca. Bilo je još prerano za večeru i prevruće. U uredu sam uključio ventilator. Nije uopće hladio zrak, samo ga je malo razgibao. Vani na bulevaru, bez prekida je brujao promet. Unutra, u mojoj glavi, misli su se lijepile jedna za drugu kao muhe na muholovku. Tri gađanja, tri promašaja. Jedino što sam postigao bilo je to da sam vidio puno doktora. Telefonirao sam Wadeovoj kući. Javi se glas s meksičkim izgovorom i reče da gospođa Wade nije kod kuće. Upitah za gospodina Wadea. Glas odgovori da ni gospodin Wade također nije kod kuće. Ostavio sam svoje ime. Učinilo mi se da ga je razumio bez teškoća. Reče mi da govorim s kućnim slugom. Telefonirao sam Georgeu Petersu u poduzeće Carne. Možda poznaje još nekog doktora. Nije ga bilo tamo. Ostavio sam izmišljeno ime i pravi broj telefona. Sat je milio kao bolesna bubašvaba. Bio sam zrnce pijeska u pustinji zaborava. Bio sam kauboj oboružan sa dva revolvera, bez metaka. Tri gađanja, tri promašaja. Mrzim ih kad dolaze po tri. Nazoveš gospodina A. Ništa. Nazoveš gospodina B. Ništa. Nazoveš gospodina C. Opet isto. Tjedan dana kasnije pronađeš da bi zapravo trebao gospodina D. Ali tada još nisi znao da postoji, a dok dođeš do toga, klijent se predomisli i prekida potragu. Doktor Vukanich i Varley su otpisani. Varley je previše bogat da bi se gnjavio s pijancima. Vukanich je bijednik, lutak na koncu koji si uštrcava u žile u svojoj ambulanti. Pomoćnica sigurno zna. I neki od pacijenata znaju. Jedna prava glavobolja ili krivi telefonski poziv i on je gotov. Wade mu se ne bi približio, ni pijan ni trijezan. Možda nije baš najbistriji na svijetu – mnogi su uspješni ljudi daleko od velikih mozgova – ali nije toliko blesav da se spetlja s Vukanichem. U obzir dolazi jedino dr Verringer. Ima i prostor i samoću. A vjerojatno i strpljenje. Ali daleko je Sepulyeda Canyon od Idle Valleva. Gdje su se našli, kako su doznali jedan za drugog? I, ako je Verringer stvarno vlasnik toga i ima kupca, onda je na pola puta da se obogati. To me je na nešto podsjetilo. Nazvao sam znanca iz poduzeća za promet nekretninama da bih saznao što je s tim vlasništvom. Bez odgovora. Poduzeće je za taj dan završilo s poslom. I ja zatvorih za taj dan i odvezoh se do La Cienage u Ruyvjev Bar –ostavivši ime šefu sale čekao sam na veliki trenutak sjedeći na barskom stolcu s čašom viskija s limunom pred sobom i s muzikom Mareka Webera u ušima. Kasnije sam prošao pokraj baršunskih vrpci i pojeo Rudyjev „svjetski poznat” solisberijski odrezak, zapravo hamburger na komadu izgorenog drveta okružen zagorjelim pire-krumpirom, prženim kolutićima i s onom vrstom miješane salate

105 koju muškarci usrdno jedu u restauracijama, a dreknuli bi ako bi ih žena time poslužila kod kuće. Poslije toga sam se odvezao kući. Tek što sam otvorio ulazna vrata zazvoni telefon. – Ovdje Eileen Wade, mister Marlowe. Rekli ste da vam se javim. – Samo da čujem ima li kakvih promjena kod vas. Cijeli dan sam obilazio doktore, ali se nisam sprijateljio ni sa jednim. – Nema ništa novo, žao mi je. Još se nije pojavio. Vrlo sam zabrinuta, ne mogu drukčije. Dakle, ni vi mi nemate što reći – glas joj je bio jadan i utučen. – Ovo je velika, prenapučena zemlja, gospođo Wade. – Bit će već četiri dana večeras. – Tako je, ali to nije tako dugo. – Za mene jest – rekla je. Ušutjela je na trenutak. – Razmišljala sam, mnogo, pokušala sam se bilo čega sjetiti – nastavila je. – Mora biti barem nešto, neki znak ili sjećanje. Roger puno priča o svemu. – Da li vam što znači ime Verringer, gospođo Wade? – Ne, bojim se ne. A trebalo bi? – Spomenuli ste da je Wadea jednom dopremio kući visok muškarac u kaubojskoj opremi. Da li biste prepoznali tog čovjeka da ga vidite? – Vjerojatno bih – oklijevala je – u istini okolnostima. Ali vidjela sam ga samo na trenutak. Zove se Verringer? – Ne, gospođo Wade. Verringer je zdepast, srednjih godina, i vodi, zapravo vodio je nekakav turistički ranč u Sepulveda Canyonu. Za njega radi neki šašavo nagizdani momak, zove se Earl. Verringer sebe naziva doktorom. – To je izvanredno! – reče ona zagrijano. – Zar vam se ne čini da ste na pravom tragu? – A možda ću se samo smočiti bacajući prvog mačića u vodu. Javit ću vam ako nešto saznam. Htio sam samo čuti da li se možda Roger vratio i da li ste se možda sjetili nečega važnog. – Bojim se da vam nisam baš pomogla – reče tužno. – Molim vas, zovite me u bilo koje vrijeme, nije važno ako je kasno.

106 Rekao sam da hoću i zaklopili smo. Ovaj put sam ponio revolver i baterijsku svjetiljku sa sobom. Revolver je bio malen, kratkocjevni .32 s tuponosim mecima. Verringerov momak Earl ima možda još neke druge igračke osim mjedenog boksera. Ako ih ima, dovoljno je nedozreo da bi se htio poigrati njima. Opet sam bio na cesti, vozio sam najbrže što sam smio. Noć je bila bez mjeseca i bit će još tamnija kad stignem do ulaza na Verringerov posjed. Trebala mi je tama. Vrata su još bila zabravljena lancem i lokotom. Provezao sam se kraj njih i parkirao daleko od auto-ceste. Ispod drveća je bilo još malo svjetla, ali ne zadugo. Uzverao sam se preko ulaza u posjed i otišao do podnožja brda da potražim stazu. Učinilo mi se da negdje daleko iz doline čujem prepelicu. Turobna ptica je pjevala o bijedi života. Nikakve staze nije bilo, ili je nisam mogao naći, pa sam se vratio na cestu i krenuo pješčanim rubom. Hrastovi su zamijenili eukaliptuse, počeo sam silaziti s brda i u daljini ugledao svjetla. Trebalo mi je tričetvrt sata dok nisam, prošavši kraj bazena i teniskog igrališta, došao do mjesta odakle sam dobro vidio glavnu zgradu na kraju ceste. Zgrada je bila osvijetljena i čula se muzika. I dalje, među drvećem, iz jedne je brvnare dopiralo svjetlo. Tamo, među drvećem, bilo je razbacano još puno malih tamnih brvnara. Krenuh stazom, a najednom sa stražnje strane zgrade zasvijetli reflektor. Ukočih se u trenu. Reflektor nije ništa tražio. Bio je uperen dolje i stvarao je veliki krug svjetla na stražnjoj verandi i na travi oko nje. Zatim su se otvorila vrata i izišao je Earl. Sad sam znao da sam na pravome mjestu. Te večeri Earl je bio kauboj, a upravo kauboj je jednom prije dopremio Wadea kući. Earl je vrtio konopac. Bio je odjeven u tamnu košulju s bijelim opšivima s točkastom maramom oko vrata. Oko struka imao je širok kožni pojas optočen srebrom, sa dvije futrole iz kojih su virili dršci revolvera obloženi bjelokosti. Na sebi je još imao elegantne jahaće hlače i blistave nove cipele s križolikim ukrasom od bijele kože. Na glavi je, zabačen na potiljak, imao bijeli sombrero čije su srebrnaste uzice visile niz košulju, krajevi nisu bili vezani. Stajao je sam u bijelom svjetlu, igrajući se lasom, vrtio ga oko sebe, preskakivao ga, glumac bez gledalaca, visok, vitak, prekrasan primjerak kauboja, koji nastupa samo za sebe i uživa u svakom tom trenutku. Dvorevolverski Earl, Strah i Trepet Earl, glavni u cijeloj državi. Pripadao je na neki od onih turističkih rančeva koji su toliko potpuno konjski da čak i telefonistica radi u jahaćim hlačama. Odjednom je nešto čuo, ili se samo pretvarao. Laso pade na tlo, obje ruke mu trgnuše revolvere, a prsti su mu već bili na otponcima kad ih je uperio u mrak. Ni pomaknuti se nisam usudio. Prokleti su revolveri možda nabijeni. Pa i onda ako ga je reflektor zasljepljivao i nije vidio ništa. Spustio je revolvere u futrole, podigao laso, lagano ga namotao i otišao natrag u kuću. Nestade svjetla, a i mene.

107 Šuljao sam se među drvećem i stigao do male osvijetljene brvnare na padini. Nikakav šum nije dopirao iz nje. Primakao sam se prozoru i provirio. Svjetlo je dopiralo od svjetiljke na noćnom ormariću kraj kreveta. Neko je ležao na krevetu, na leđima, širom otvorenih očiju i zurio je u strop, tijelo mu je bilo opušteno, odjeveno u pidžamu i pokriveno do ramena. Izgledao je velik. Lice mu je bilo u sjeni, ali vidjelo se da je blijed i da se odavno nije brijao, i to prilično odavno. Rašireni prsti njegovih ruku visili su nepomično sa strane kreveta. Izgledao je kao da se već sate i sate nije pomakao. Začuh korake na stazi s druge strane brvnare. Vrata zaškripe i čvrsta se figura doktora Verringera pojavi na pragu. Nosio je veliku čašu u kojoj je, čini se, bio sok od rajčice. Upalio je stajaću svjetiljku. Njegova je havajska košulja zasvijetlila žutim odsjajem. Muškarac na krevetu nije ga ni pogledao. Dr Verringer spusti čašu na noćni ormarić, privuče stolicu do kreveta i sjedne. Uhvatio je čovjeka za zapešće i opipao mu puls. – Kako se sada osjećate, gospodine Wade? – Glas mu je zvučao ljubazno i zabrinuto. Čovjek na krevetu nije mu ni odgovorio niti ga je pogledao. I dalje je buljio u strop. – Hajde de, gospodine Wade. Ne budimo tako tmurni. Puls vam je samo malo brži od normale. Inače ste slabi, pa... – Tejjy – reče najednom onaj na krevetu – reci tom kujinom sinu, ako zna kako mi je, neka mi više ne dosađuje s ispitivanjem. Imao je prijatan, jasan glas, ali sa prizvukom gorčine?' – Tko je Tejjy? – upita doktor Verringer strpljivo. – Moj zastupnik. Eno je gore, u kutu. Dr Verringer pogleda gore. – Vidim malenog pauka – reče. – Prestanite izvoditi, Wade. Sa mnom vam to ne treba. – Tegenaria domestica, običan pritajeni pauk, pajdašu. Volim pauke. Gotovo nikad ne nose havajske košulje. Dr Verringer obliza usne. – Nemam ja vremena za igrarije, Wade. – Tejjy nije nikakva igrarija. – Wade polako okrenu glavu kao da mu je vrlo teška i zagleda se u Verringera s prezirom. – Tejjy je smrtno ozbiljna zaskočit će vas. Kada ne gledate, ona skoči,

108 tiho i brzo. Uskoro je sasvim blizu. Još samo jedan skok. Isisa vas, dr Verringer. Isuši vas skroz. Tejjy ne ždere. Ona samo ispije krv dok ne ostane ništa osim kože. Ako namjeravate i dalje nositi tu košulju, doktore, rekao bih da bi vam se to ubrzo moglo dogoditi. Dr Verringer se osloni leđima na naslon stolice. – Trebam pet tisuća dolara – reče mirno. – Koliko brzo bi to moglo? – Dobili ste šesto i pedeset zelembaća – reče Wade zlovoljno. – I sve što je bilo po džepovima. Prokletstvo, koliko stoji ovaj bordel? – To je sitniž – reče dr Verringer. – Rekoh vam da su skočile cijene. – Niste rekli da su skočile do vrha Mount Wilsona. – Ne zezajte se sa mnom, Wade – reče Verringer osorno. – Niste u položaju da se zezate. Osim toga, iznevjerili ste moje povjerenje. – Nisam znao da ga uopće imate. Dr Verringer je polako lupkao po priručju stolice. – Pozvali ste me usred noći – reče. – Bili ste u očajnom stanju. Rekli ste da ćete se ubiti ako ne dođem. Nisam to htio i vi znate zbog čega. Nemam dozvolu za liječničku praksu u ovoj državi. Pokušavam se riješiti ovog posjeda, ali ne tako da ga izgubim potpuno. Morao sam se brinuti o Earlu, a njega je baš čekao grdan napadaj. I rekoh vam da će biti skupo. I dalje ste insistirali, pa sam došao. Hoću pet tisuća dolara. – Bio sam sasvim otkačen od tolikog pića – reče mu Wade. – Ne možete takva čovjeka držati za riječ. I ovako ste prokleto previše plaćeni. – Osim toga – polako izgovori dr Verringer – spomenuli ste moje ime svojoj ženi. Rekli ste joj da ću doći po vas. Wade je izgledao iznenađen. – Nisam učinio ništa slično – reče. – Nisam je uopće vidio. Spavala je. – Onda je to bilo drugom prilikom. Ovdje je dolazio privatni detektiv da pita za vas. Nije bilo načina da zna gdje da dođe osim ako mu je netko rekao. Otarasio sam ga se, ali može opet doći. Morate otići kući, Wade. Ali prije svega hoću svojih pet tisuća dolara. – Niste baš bistar tip, zar ne, doktore? Da je moja žena znala gdje sam, zašto bi trebala detektiva? Mogla je doći sama – ako joj je, pretpostavimo, toliko stalo. A mogla je povesti i Candyja, našeg kućnog momka. Candy bi vašeg cakanog dečka usitnio u komadiće prije nego što bi se ovaj odlučio u kojem filmu danas igra.

109 – Gadan vam je ton, Wade. I misli su vam gadne. – A imam i gadnih pet tisuća zelembaća, dokiću moj. Hajde dođite do njih. – Napisat ćete mi Ček – odlučno reče dr Verringer. – Sada. Odmah. Onda ćete se obući i Earl će vas odvesti kući. – Ček? – gotovo se nasmijao Wade. – Svakako, dat ću vam ček. Krasno. A kako ćete ga unovčiti? Dr Verringer se mirno osmjehnu. – Mislite da ćete spriječiti isplatu čeka, gospodine Wade. Ali vi to nećete. Uvjeravam vas da nećete. – Svinjo prokleta! – viknu Wade. Dr Verringer odmahne glavom. – U nekim stvarima, da. Ali ne u svima. Karakter mi je mješovit, kao i u većine ljudi. Earl će vas odvesti kući. – Jok. Od tog mi se momka ježi koža – reče Wade. Dr Verringer mirno ustane, pruži ruku i potapša muškarca u krevetu po ramenu. – Za mene je Earl sasvim neopasan. Znam način da ga držim pod kontrolom. – Kako to? – reče novi glas i kroz vrata uđe Earl u svojoj kaubojskoj opremi marke „Roy Rogers”. Dr Verringer se okrenu osmjehujući se. – Držite tog luđaka dalje od mene! – poviče Wade, prvi put pokazujući strah. Earl zatakne ruke za svoj ukrašeni pojas. Lice mu je bilo mrtvačka maska. Začulo se prigušeno psikanje koje je dopiralo kroz njegove stisnute zube. Polako je ušao u sobu. – Niste to smjeli izgovoriti – brzo reče dr Verringer i okrene se prema Earlu. – U redu je, Earl. Ja ću se pobrinuti za gospodina Wadea. Pomoći ću mu da se obuče, a ti hajde sada i dovezi auto što bliže kući. Gospodin Wade je još prilično slab. – I bit će još puno slabiji – Earl reče psičući. – Skloni se s puta, debeli. – Slušaj, Earl... – pružio je ruku i zgrabio ljepotana za rame. – Ti ne želiš natrag u Camarillu, zar ne? Jedna moja riječ je dovoljna da... To je bilo sve što je uspio reći. Earl ga otrese s ramena a na desnoj mu ruci zasja metalni bljesak. Pesnica oboružana bokserom tresnu u čeljust doktora Verringera. Pao je kao da je pogođen u srce. Od njegova se pada potresla brvnara. Pojurio sam.

110 Naglo sam odgurnuo vrata. Earl se okrenuo i, pognut naprijed, zagledao se u mene ne prepoznajući me. Iz njegovih su usta dopirali grgoljavi zvukovi. Nasrnuo je na mene. Izvukao sam revolver i pokazao ga. Ništa mu nije značilo. Ili njegovi nisu bili nabijeni, ili je zaboravio na njih. Mjedeni bokser, to je bilo sve što mu je trebalo. Primicao mi se. Pucao sam mimo kreveta prema prozoru. Prasak revolvera odjeknuo je u maloj prostoriji i jače nego što bi čovjek očekivao. Earl stade u trenu. Polako je okrenuo glavu i zagledao se u rupu na prozorskom kapku. Okrenuo se opet meni. Lice mu je polako oživjelo, nacerio se. – Što to bi? – upitao je živahno. – Bacaj taj bokser! – rekoh gledajući ga u oči. Iznenađeno je pogledao dolje u svoju ruku. Skinuo je bokser i mirno ga bacio ravno u kut. – A sad pojas! – rekoh. – Ne diraj revolvere, samo kopču. – Nisu nabijeni – reče smijuljeći se. – Bez veze, nisu to uopće pravi, samo glume revolvere. – Pojas! Brže! Zagledao se u kratkocijevni .32. – Taj je pravi? Oh, sigurno jest. Prozor. Da, prozor. Muškarac na krevetu više nije bio na krevetu. Stajao je iza Earla. Posegnuo je i brzo izvukao jedan od njegovih blistavih revolvera. Earlu se to nije sviđalo. Lice mu je to jasno pokazivalo. – Pustite ga – rekoh bijesno. – Stavite to natrag gdje ste našli. – Istina je – reče Wade. – Ovi su na kapsule. – Odmaknuo se natrag i položio blistavi revolver na stol. – Isuse, osjećam se slabim kao slomljena ruka. – Skini pojas! – rekoh treći put. Kad nešto počneš s tipom kao što Earl, moraš to i završiti. Treba biti dosljedan i ne mijenjati odluke. Napokon ga je skinuo, mirno i poslušno. Zatim je, držeći pojas u ruci, došetao do stola, uzeo drugi revolver, stavio ga u futrolu i opet zakopčao pojas sebi oko struka. Pustio sam mu. Tek je tada ugledao dra Verringera izvaljenog na podu kod zida. Promrmljao je nešto zabrinutim glasom i brzo prešao sobu, otišao u kupaonicu i vratio se sa staklenim vrčem vode. Pljusnuo je vodu na glavu dra Verringera. Verringer je nešto prožlabrao i okrenuo se na drugu stranu. Onda je zastenjao. Onda se rukom uhvatio za bradu. A onda je počeo ustajati. Pomogao mu je Earl. – Oprostite, doktore. Mora da sam zamahnuo i ne gledajući u koga. – U redu, ništa nije slomljeno – reče mu Verringer, pokazujući mu rukom da se makne. – Dovezi auto, Earl. I ne zaboravi ključ za onaj lokot dole.

111 – Auto ovamo, jasno! Odmah! Ključ za lokot. Imam ga. Odmah, doktore! Izišao je iz sobe zviždučući. Wade je sjedio na rubu kreveta, očito potresen. – Vi ste njuškalo o kojem je govorio? – upita me. – Kako ste me našli? – Jednostavno pitajući ljude koji znaju o tim stvarima – odgovorih.– Ako želite kući,obucite se. Dr Verringer se naslonio na zid masirajući si bradu. – Ja ću mu pomoći – rekao je promuklo. – Ništa drugo i ne radim nego pomažem ljudima, a oni me udaraju po zubima. – Znam ja dobro kako vam je – rekoh mu. Izišao sam ostavljajući ih da obave što je trebalo.

112 20 Kad smo izišli, auto je bio sasvim uz kuću, ali Earla nije više bilo tu. Zaustavio je auto, ugasio svjetla i odšetao se ne rekavši ništa. Još uvijek je zviždukao, tragajući za napola zaboravljenom melodijom. Wade se oprezno uvukao na zadnje sjedalo, a ja kraj njega. Vozio je dr Verringer. Ako mu je čeljust gadno sijevala i boljela ga glava, nije to ni pokazao ni spomenuo. Odvezli smo se po padini i dolje do kraja pjeskovite ceste. Earl je već bio tamo, otključao je vrata i otvorio ih. Rekao sam dru Verringeru gdje je moj auto i on se dovezao tik uza nj. Wade se uvuče u moj automobil i sjede šuteći i gledajući u prazno. Verringer iziđe iz auta i zaobiđe na njegovu stranu. – Mojih pet tisuća dolara, gospodine Wade. Ček koji ste obećali. Wade spuznu niže i nasloni glavu na naslon sjedala. – Još ću razmisliti. – Obećali ste. Trebam ih. – Prisila, tako se to zove, Verringer, prijetnja. Sad imam zaštitu. – Hranio sam vas i prao – ustrajao je Verringer. – Usred noći sam dolazio k vama. Štitio sam vas, liječio vas – sve vrijeme do sada. – Ne vrijedi to pet tisuća – zareži Wade. – Dosta vam je što ste mi pokupili iz džepova. Verringer nije popuštao. – Imam obećanje u vezi s odlaskom, Wade. Vi ste bogati. Trebali biste pomoći drugima u gužvi. Moram se brinuti o Earlu. Ako želim iskoristiti te okolnosti, trebam novaca. Vratit ću vam sve. Stao sam se meškoljiti. Želio sam zapaliti cigaretu, ali bojao sam se da Wadeu ne pozli. – Đavola ćete vratiti – reče umorno Wade. – Nećete dovoljno dugo živjeti. Jedne noći će vas vaš cakani dečko ubiti na spavanju. Verringer ustukne. Nisam vidio izraz njegova lica, ali glas mu je bio oštar. – Postoje i gore vrste smrti – reče. – Mislim da će vas zadesiti jedna od takvih? Otišao je do svog auta i sjeo. Odvezao se kroz vrata i nestao. Zavezao sam unatrag, okrenuo auto i uputio se prema gradu. Poslije nekoliko kilometara Wade je promrmljao: – Zašto bih ja toj svinji dao pet tisuća dolara?

113 – Nema razloga. – A zašto se onda osjećam kao bitanga jer mu ih nisam dao? – Nema razloga. Okrenuo je glavu samo toliko da me može pogledati. – Njegovao me kao bebu – reče. – Jedva da me je ostavljao samog da ne bi došao Earl i isprepadao me. I pokupio mi je sav sitniž iz džepova. – Vjerojatno ste mu tako rekli. – Na njegovoj ste strani? – Preskočimo to – rekoh. – Za mene je to samo posao. Opet nekoliko kilometara tišine. Dovezli smo se do početka predgrađa. Wade opet progovori. – A možda ću mu ih dati. Dekintiran je. Posjed je pod hipotekom. Ni paru neće dobiti za njega. Sve to zbog onog šizeka. Zašto je takav? – Nemam pojma. – Ja sam pisac – reče Wade. – I trebao bih znati zbog čega neko pošašavi. A ne znam i ne razumijem ništa ni o kome. Skrenuo sam na odvojak uzbrdo i kad smo došli gore pred nama su se rasprostrla beskonačna svjetla doline. Spustili smo se dolje na auto-cestu prema Venturi. Za neko smo se vrijeme dovezli do Encina. Dok sam čekao zeleno, pogledao sam gore, na svjetla visoko na brdu, gdje su bile velike kuće. U jednjo od njih žive Lennoxovi. Krenuli smo. – Uskoro treba skrenuti – reče Wade. – Možda znate i sami. – Znam. – Zapravo, niste mi ni rekli kako se zovete. – Philip Marlowe. – Zgodno ime – reče i glas mu se naglo promijeni kad je rekao: – Čekajte malo. Jeste li vi onaj koji se upleo s Lennoxom? –Taj. U mraku unutrašnjosti automobila zurio je u mene. Vozili smo se mimo posljednjih kuća kraj glavne ceste u Encinu.

114 – Poznavao sam je – reče Wade. – Slabo. Njega nisam ni vidio. Čudna su to posla. Odvjetnici su vas baš sredili, zar ne? Nisam odgovorio. – Možda ne volite o tome govoriti – reče. – Možda doista ne volim. Zašto bi to vas zanimalo? – K vragu, pa ja sam pisac! To bi mogla biti dobra priča. – Pustite to večeras. Dovoljno se loše osjećate. – U redu, Marlowe. U redu. Ne sviđam vam se. Jasno mi je. Došli smo do odvojka i skrenuo sam prema brežuljcima između kojih je ležala dolina Idle Valley. – Nit' vas volim, nit' ne volim – rekoh. – Ne poznajem vas. Vaša me je žena zamolila da vas nađem i dovedem kući. Kad vas iskrcani pred kućom, moj je posao gotov. Zašto je baš mene izabrala, ne znam. Kao što sam rekao, ovo je samo posao. Zaokrenuli smo uz padinu i zavezli po široj, boljoj cesti. Reče da je njihova kuća s desne strane, milju daleko otprilike. Kazao je broj koji sam već znao. Za tipa u njegovu stanju bio je vrlo govoriljiv. – Koliko će vam platiti? – upita. – Nismo još dogovorili. – Koliko god bude platila, neće biti dovoljno. Dugujem vam veliku zahvalnost. Veliku ste stvar sredili, drugar. Nisam ja vrijedan toga. – To vam se večeras samo tako čini. Nasmijao se. – Znate što, Marlowe? Mogli biste mi se svidjeti. Vi ste donekle bitanga – kao i ja. Dovezli smo se do kuće. Bila je to jednokatnica prekrivena sindrom, s malim trijemom sa stupovima i širokom tratinom koja se protezala od ulaza do gustih grmova uz bijelu ogradu. Na trijemu je gorjelo svjetlo. Dovezao sam se prilaznim putem do garaže i stao. – Možete li sami? – Svakako – reče izišavši iz auta. – Zar nećete ući do popijete nešto? – Ne sada, hvala. Pričekat ću ovdje dok ne uđete u kuću. Teško je disao.

115 – U redu – reče kratko. Okrenuo se i oprezno koračao po šljunkovitoj stazi prema ulaznim vratima. Na trenutak se pridržao za bijeli stup, a onda pružio ruku prema vratima. Otvorila su se i ušao je. Vrata su ostala otvorena i svjetlost se razlila po zelenoj tratini. Najednom su dolepršali glasovi. Povezao sam unatrag po prilaznom putu. Netko je zazvao. Pogledao sam i vidio Eileen Wade kako stoji na pragu. Nastavih voziti a ona potrči. Tako sam morao stati. Utrnuo sam svjetla i iskoračio iz auta. Kad mi je prišla, rekoh: – Trebao sam vam telefonirati i javiti vam, ali se nisam usudio da ga ostavim samog. – Naravno. Jeste li imali velike neprilike? – Pa... nešto više nego kad samo pozvoniš na vrata. – Molim vas dođite unutra i sve mi ispričajte. – On mora u krevet. Ujutro će biti sasvim u redu. – Candy će ga spremiti u krevet. Večeras neće piti, ako ste mislili na to. – Nije mi ni na pamet palo. Laku noć, gospođo Wade. – Sigurno ste umorni. Zar ne biste popili nešto? Zapalio sam cigaretu. Kao da tjednima nisam primirisao duhan. Žudno sam udahnuo nikotin. – Mogu li jedan dim? – Naravno. Mislio sam da ne pušite. – Ne baš često. – Prišla mi je sasvim blizu i ponudio sam joj cigaretu. Povukla je i zakašljala se. Vratila mi je natrag smijući se. – Pravi amater, kao što vidite. – Dakle, vi ste poznavali Sylviju Lennox – rekoh. – Jeste li zbog toga htjeli unajmiti baš mene? – Koga sam poznavala? – reče zbunjeno. – Sylviju Lennox. Opet sam imao cigaretu. Zdušno sam je proždirao. – Oh! – reče trgnuvši se. – Ona djevojka koja... bila je ubijena. Ne nisam je poznavala. Znala sam tko je. Nisam li vam to već rekla? – Oprostite, zaboravio sam što ste mi točno rekli.

116 I dalje je stajala mirno, tik uz mene, vitka, visoka u bijeloj haljini. Svjetlost se kroz otvorena vrata slijevala niz pramenove njene kose i davala im mekani sjaj. – Zašto ste me pitali da li to što sam vas unajmila ima veze s tim slučajem? Kako nisam odgovorio, dodala je: – Je li vam Roger rekao da ju je on poznavao? – Kazao je nešto s tim u vezi kad sam mu rekao kako se zovem. U početku me nije povezao s tim, a onda jest. Brbljao je toliko mnogo da nisam polovicu toga zapamtio. – Tako. Moram unutra, gospodine Marlowe, možda moj muž treba nešto. Ako ne želite ući... – Ovo neka uđe s vama – rekoh. Zgrabih je, privukoh k sebi i pognuh joj glavu unazad. Svom snagom sam je poljubio u usta. Nije se branila niti mi uzvratila. Šutke se izvukla iz mog zagrljaja i stajala je tako, gledajući me. – Niste to trebali učiniti – reče. – To nije bilo pravo. Suviše ste ugodna osoba za tako nešto. – Naravno. Nije bilo pravo –– složio sam se. – Ali cijelog sam dana bio tako ugodan, dobro odgojen, lovački pas, uvukli ste me u jedan od najzaguljenijih poslova u koje sam se ikada uvalio, i, prokletstvo, sve je ispalo kao da je netko napisao scenarij za njega. Znate što? Siguran sam da ste cijelo vrijeme znali gdje je – ili ste barem znali ime doktora Verringera. Samo, htjeli ste da se, ja u sve to upetljam i zapetljam za vašeg muža tako da se osjetim dužan brinuti o njemu. Ili sam sasvim lud, što mislite? – Dabome da ste ludi – reče hladno. – Najluđa bedastoća koju sam ikad čula. – Okrenula se da ode. – Čekajte! – rekoh. – Taj poljubac ne ostavlja ožiljke. Vama se samo tako čini. I ne recite mi da sam jako ugodna osoba. Radije bih bio gad. Osvrnula se. – Zašto? – Da nisam bio ljubazan prema Terryju Lennoxu, on bi bio još živ. – Da? – reče mirno. – Kako možete biti tako sigurni? Laku noć, Marlowe. I mnogo vam hvala, za sve što ste učinili, gotovo sve. Hodala je natrag rubom trave. Gledao sam za njom. Vrata su se zatvorila. Svjetlo na trijemu se ugasnulo. Mahnuo sam u mrak i odvezao se.

117 21 Drugog sam jutra ustao kasnije, na račun onog što sam zaslužio prethodnu večer. Popio sam šalicu kave više, popušio cigaretu više i pojeo komad dimljene slanine više nego inače, i tristoti put sam se zakleo da nikada se više neću brijati električnim brijaćim aparatom. To je sve učinilo dan normalnim. U ured sam stigao oko deset, pokupio poštu, otvorio omotnice i ostavio ih da leže na pisaćem stolu. Širom sam otvorio prozor da iziđe zadah prašine i memljivosti koji se nakupio noću i lebdio u nepomičnom zraku, u kutovima prostorije i po daščicama venecijanskih roleta. Krepani je moljac ležao raskrečen na uglu stola. Po prozorskoj dasci je puzala pčela iskrzanih krila i nekako umorno zujala, kao da uviđa da ništa više nema smisla, da je s njom gotovo, da je imala previše letova i da se nikada više neće vratiti u svoju košnicu. Znao sam da će to biti jedan od onih šašavih dana. Svatko ih ima. Dani koji se tek tako dokotrljaju, a nedostaje im jedan kotač, kad vjeverice nikako ne mogu naći svoj lješnjak, a mehaničarima, kako god da sklope stvar, uvijek ostaje jedan šaraf previše. Prvi je došao svjetlokosi, veliki sirovi tip imenom Kuissenen ili nešto tako što zvuči finski. Strpao je svoju pozamašnu stražnjicu u stolicu za klijente, stavio svoje dvije lopataste žuljevite ruke na stol i rekao da je vozač bagera, da stanuje u Clyer Cityju i da mu ona prokleta baba što stanuje kraj njega pokušava otrovati psa. Zato mora svakog jutra, prije nego što pusti psa da se istrči po vrtu, pretražiti vrt od ograde do ograde da ne bi tamo bila neka kuglica koju susjeda baca preko međe. Do sada ih je već devet našao, unutra je bio zelenkasti prah i siguran je da je to arsenik protiv korova. – Koliko bi došlo da motrite na nju i ulovite je pri tome? – gledao me je ne trepnuvši, kao riba u akvariju. – Zašto to ne napravite sami? – Imam posao od kojeg živim, gospodine. Već sam izgubio četiri dvadesetpetice na sat dolazeći ovamo da vas pitam. – Jeste li pokušali s policijom? – Pokušao sam već. Možda će se i pojaviti za koju godinu. Upravo su sada svi zaokupljeni oko MGM. – A da pokušate sa S. P. C. A.? S izvidnicima? – Što s njima?

118 Rekoh mu tko su izvidnici. Nisu ga zanimali. Kazah mu i što je S. P. C. A. Nije bio uopće zainteresiran za njih. Znao je sve o takvim društvima za zaštitu životinja. Oni tamo u S. P. C. A. bi sve to površno shvatili i samo bi usput pokušali riješiti stvar. Nisu sposobni da vide išta manje od konja. – Piše na vratima da ste istražitelj – reče on misleći da mi laska. – Bacite se na posao i istražujte. Pedeset zelembaća ako je ščepate. – Žalim – rekoh. – Zauzet sam. Traćenje nekoliko tjedana skrivajući se u nekoj rupi u vašem vrtu, nije moj stil rada – čak ni za pedeset dolara. Razočarano je ustao. – Vi ste veliki kit – reče. – Ne trebaju vam pare, ha? Fućka vam se za život malog peseka. Baš ste odvratan veliki kit. – Imam i ja problema, gospodine Kuissenen. – Zavrnut ću joj vratom, ako je ulovim – reče i nisam uopće sumnjao u to da bi on to stvarno mogao učiniti. Mogao bi on i slonu zavrnuti stražnju nogu. – Ali radije bih da to netko drugi učini. A sve zbog toga što psić zalaje kad neki auto prođe kraj kuće. Prokleta stara vještica! Krenuo je prema vratima. – Sigurni ste da upravo psa pokušava otrovati? – upitah. – Dakako da sam siguran – odgovori. Sinulo mu je tek kad je bio blizu vrata. Tada se naglo okrenuo. – Ponovi to još jednom, gade. Samo sam odmahnuo glavom. Nisam se s njim htio tući. Mogao bi me pisaćim stolom lupiti po glavi. Zarežao je i izišao, gotovo odnesavši vrata sa sobom. Druga cvećka je bila neka žena, ni stara ni mlada, ni čista, ni suviše prljava, uobičajeno sirotinjska, ofucana, brbljava i glupa. Cura s kojom dijeli sobu – u njenom je jeziku cura svaka žena koja radi – uzima joj novac iz torbice. Jednom dolar, drugi put nešto sitno, pa se nakupi. Računa da joj je zginulo ukupno dvadesetak dolara. To si više ne može priuštiti. Isto si tako ne može priuštiti da se preseli. A ni detektiva si ne može priuštiti. Mislila je da sam možda voljan da malo isprepadam njenu cimericu, barem telefonski, bez spominjanja imena. Trebalo joj je dvadesetak minuta da mi to ispriča. Pričajući, stalno je gnječila torbicu. – To može učiniti bilo koji vaš znanac – rekoh. – Aha, al' ste vi detektiv. – Nemam dozvolu da prijetim ljudima koje uopće ne poznajem.

119 – Reći ću joj da sam bila kod vas. Kao da ne kužim da je to njezino maslo. Nek' misli da ste se primili posla oko toga. – Ja ne bih to rekao na vašemu mjestu. Ako spomenete moje ime, mogla bi osvanuti ovdje. Ako dođe, reći ću joj cijelu istinu. Skočila je sa stolice i udarila se oguljenom torbicom u trbuh. – Niste džentlmen! – vrisnula je. – Tko kaže da to moram biti? Izišla je mrmljajući nešto. Poslije ručka me posjetio gospodin Simpson W. Edehyeiss. Imao je posjetnicu koja je potvrđivala da je to on. Bio je direktor agencije za prodaju šivaćih strojeva. Mali čovo, umorna izgleda, negdje između četrdeset osam i pedeset godina, malešnih ruku i nogu, u smeđem odijelu s predugim rukavima, košulji s tvrdim bijelim ovratnikom i sa žarko crvenom kravatom. Sjedio je na rubu stolice, nepomičan, zureći u mene tužnim crnim očima, kosa mu je bila crna, gusta i čvrsta, bez ijedne sive vlasi, koliko sam mogao vidjeti. Imao je podrezane brkove koji su bili malo crvenkasti. Mogao bi proći kao trideset petogodišnjak, ali samo dok mu ne vidite nadlanice ruku. – Zovite me samo Simp – reče. – Svi me tako zovu. Ja sam vam dobio svoje. Židov sam, oženjen dvadeset četverogodišnjom ljepoticom koja nije Židovka. Nedavno je odjednom otišla. Ozvadio je njenu fotografiju i pokazao mi. Možda je za njega bila ljepotica. Meni je izgledala kao velika troma krava od ženske, s maleckim ustima. – U čemu je problem, gospodine Edelweiss? Ja se ne bavim razvodima – rekoh hoteći mu vratiti fotografiju. Odgurnuo je. – Za mene je klijent uvijek gospodin, sve dok me ne počne filati lažima. Osmjehnuo se. – Meni ne trebaju laži. Ovdje se ne radi o razvodu. Jedino želim natrag svoju Mabel. Ali ona neće doći dok je ne nađem. Možda je to za nju neka vrsta igre. Pričao mi je o njoj, strpljivo, bez srdžbe i ne optužujući. Ona pije, skiće se okolo, po njegovim mjerilima nije baš dobra žena, ali možda je to zato što su je previše strogo odgajali. Ona ima srce veliko kao kuća, rekao je, i on je voli. Ne umišlja si da je neki ljepotan, ali marljivo radi, donoseći kući plaću. Imali su zajednički račun u banci. Pokupila je sve, ali on je bio spreman na to. Sasvim mu je jasno s kim je zbrisala, i ako je to točno, taj tip će je opljačkati i ostaviti na cesti. – Zove se Kerrigan – reče. – Monroe Kerrigan. Ne mislim uopće napadati katolike. Ima i loših Židova. Taj Kerrigan je brijač, kad radi. Ni brijače ne napadam. Iako su većinom skitnice, i klade se na konje. Nisu uopće solidni.

120 – Što možete očekivati od nje, ako se da opljačkati? – Ona se užasno stidi. Mogla bi si nešto učiniti. – To je stvar ureda za nestale osobe, gospodine Edehveiss. To morate njima prijaviti. – Ne. Ne napadam ja policiju, ali ne želim ih. To bi ponizilo Mabel. Svijet je pun ljudi koje gospodin Edehyeiss nikako ne želi napadati. Stavio je nešto novaca na stol. – Dvije stotine dolara – reče. – To plaćam. Više mi se sviđa na ovaj način. – To će se opet dogoditi – rekoh. – Sigurno – reče. Slegnuo je ramenima i mirno raširio ruke. – Ali njoj su dvadeset i četiri, a meni već pedeseta. Zar bi moglo biti drukčije? Smirit će se barem neko vrijeme. Problem je u tome što nemamo djece. Ona ih ne može imati. Židovi jako vole obitelj. I to Mabel zna. Zato se osjeća poniženom. – Vrlo ste skloni opraštanju, gospodine Edehyeiss. – Čujte, ja nisam kršćanin – reče. – I uopće ne napadam kršćane, da se razumijemo. Ja tako uistinu mislim. Ne pričam samo. Ja tako i radim. Oh, gotovo sam zaboravio najvažnije. Izvadio je iz džepa razglednicu i gurnuo je preko stola. – Poslala je ovo iz Honolulua. Tamo u Honoluluu se novac brzo topi. Znam to jer je jedan od mojih stričeva imao tamo draguljarnicu. Sad je u mirovini. Živi u Seattleu. Opet uzeh fotografiju. – Treba je pronaći – rekoh mu. – I treba mi još jedna fotografija. – Mislio sam si da ću to čuti, gospodine Marlowe, još prije nego što sam došao ovamo. Zato sam već sve priredio. Izvukao je iz džepa omotnicu u kojoj je bilo još pet slika. – Imam i Kerrigana, ali samo polaroidne fotografije. Posegnuo je u drugi džep i dao mi još jednu omotnicu. Pogledah Kerrigana. Imao je glatko podmuklo lice koje me ničim nije iznenađivalo. Tri kopije Kerrigana. Gospodin Simpson W. Edelweiss mi dade još jednu posjetnicu sa svojim imenom, adresom, telefonskim brojem. Izrazio je nadu da neće koštati mnogo i veliku spremnost da poveća svotu ako zatreba, kao i želju da brzo čuje nešto od mene.

121 – Dvije stotine dolara bi trebalo biti dovoljno ako je još u Honoluluu – rekoh. – A sad trebam podroban opis njih oboje, da to strpam u brzojav. Visinu, težinu, godine, boju, vidljive oznake ili ožiljke, u što je bila odjevena i kakvu je odjeću ponijela sobom, koliko je novaca bilo na računu koji je ispraznila. Ako se to već događalo, Edelweiss, vi već dobro znate što želim. – Imam čudan predosjećaj što se tiče tog Kerrigana. Neugodan. Potroših još pol sata da izmuzem iz njega podatke i zapišem ih. Onda je mirno ustao, pružio mi mirno ruku, mirno se naklonio i mimo otišao. Pokazalo se to jednostavnim, rutinskim poslom. Poslao sam agenciji u Honoluluu brzojav, a za njim avionsku pošiljku s fotografijama i podacima koje nisam spomenuo u brzojavu. Pronašli su je, radila je kao čistačica u jednom luksuznom hotelu, ribala je kade i podove u kupaonicama i tome slično. Kerrigan je učinio upravo ono što je gospodin Edehveiss i očekivao, opljačkao ju je dok je spavala, zbrisao i nju ostavio s neplaćenim hotelskim računom. Zadržala, je prsten koji joj Kerrigan bez sile nije mogao skinuti i za njega je dobila dovoljno da plati hotel, ali ne dovoljno da bi mogla platiti put kući. Onda je Edehveiss skoknuo avionom po nju. Bio je za nju predobar. Poslao sam mu račun na dvadeset dolara i cijenu dugog brzojava. Dvije stotke je zgrabila agencija iz Honolulua. S Madisonovom slikom u mom uredskom sefu mogao sam si priuštiti da radim ispod cijene. I tako prođe jedan dan u životu privatnog detektiva. Nije bio sasvim tipičan, ali isto tako nije bio niti netipičan. Nikad ne znaš zbog čega ostaješ u tom poslu. Nećeš se obogatiti, a nema ni baš neke zabave. Ponekad te u kratko vrijeme više puta izmlate, ili upucaju, ili te strpaju u bajbok. A jednom u dugo vrijeme te i ubiju. Svakog drugog mjeseca odlučuješ da ćeš ostaviti sve to i potražiti neki drugi pametniji posao u kojem nećeš nositi glavu u torbi. Onda pozvoni na vratima, otvoriš čekaonicu, a tamo čeka novo lice s novim problemom, veliki komad tuge s malim komadićem para. – Uđite gospodine Tkogodbio. Što mogu učiniti za vas? Zbog nečeg sam ipak tu. Tri dana kasnije, kad se spuštala večer, telefonirala mi je Eileen Wade i pozvala me da sutradan uvečer dođem k njoj na čašicu pića. Nekoliko prijatelja će se okupiti na koktelu. Roger bi me htio vidjeti i zahvaliti mi na svemu. I da li bih, molim, poslao račun? – Niste mi ništa dužni, gospođo Wade. Ono malo što sam učinio već ste mi platili. – Mora da je bilo vrlo glupo što sam se tako viktorijanski ponašala – reče. – Danas nitko poljubac ne uzima kao nešto ozbiljno. Doći ćete, zar ne? – Da. Nadam se. – Roger je već zdrav. Radi.

122 – Dobro. Glas vam je danas vrlo zlovoljan. Mislim da uzimate život previše ozbiljno. – Tu i tamo. Zašto? Ona se lagano nasmije, pozdravi i spusti slušalicu. Onda sam se trudio da mislim na nešto smiješno ne bih li izazvao sebe na veliki veseli smijeh. Nije nikako išlo, pa uzeh iz sefa pismo kojim se Terry oprostio od mene i pročitah ga još jednom. Sjetih se da još nisam bio kod „Victora” na gimletu, kao što me molio. Bilo je baš pravo vrijeme, ono kad je u baru mirno kao što se njemu sviđalo, da je još ovdje, otišli bismo zajedno. Mislio sam na njega s nejasnom tugom i oštrom gorčinom. Kad sam došao „Victoru” već je bilo bolje. Ali ne sasvim. Imao sam previše njegovih novaca. Uzeo mi je mnogo toga, ali me je zato i dobro platio.

123 22 Kod „Victora” je bilo tako mirno da sam gotovo mogao čuti pad temperature kad sam ušao unutra. Na barskoj je stolici sjedila žena u crnom kostimu od orlona ili nekog drugog laganog materijala kakav se nosi u ovo vrijeme ljeta. Bila je sama, pred njom je stajalo neko blijedozeleno piće, pušila je cigaretu u dugom jantarnom cigarluku. Imala je onaj izražajan napeti pogled koji je ponekad neurotičan, ponekad pohotan, a ponekad je samo rezultat drastične dijete. Sjedoh dvije stolice dalje i barmen mi kimnu, ali bez osmijeha. – Gimlet! – rekoh. – Bez bitera! Položio je pred mene mali podmetač i zastao gledajući me. – Znate što? – reče zadovoljnim glasom. – Čuo sam neku večer što pričate s prijateljem pa sam nabavio bocu Rose's soka od limete. Onda niste više dolazili, pa sam je tek večeras otvorio. – Moj prijatelj nije više tu – rekoh. – Dajte dvostruki, ako hoćete. I hvala vam na trudu. Otišao je. Žena u crnom kostimu mi dobaci brzi pogled, pa se opet zagleda u svoju čašu. – Ovdje to vrlo malo ljudi pije – rekla je tako tiho da isprva nisam ni znao da govori meni. Onda me opet pogledala. Imala je vrlo tamne oči, najcrvenije nokte koje sam ikada vidio. Ali nije izgledala kao da baca udicu i u njenom glasu nije bilo ni traga od nekog poziva. – Mislim na gimlet – dodala je. – Prijatelj me naučio da ga zavolim – rekoh. – Sigurno je Englez. – Zašto? – Sok od limete. To je toliko engleski kao i ona kuhana riba u groznom umaku od sardela koji izgleda kao da je kuhar pustio u njega svoju krv. Zato ih i zovu limetice, Engleze, a ne ribe. – Mislio sam da bi to prije moglo biti tropsko piće, za vrućine. Iz Malaje ili tamo negdje. – Možda ste u pravu – rekla je i opet se okrenula od mene. Barmen postavi piće preda me. Sa sokom od limete dobilo je nekakvu blijedu zelenkastožutu zamagljenu boju. Kušao sam. Bilo je i slatko i oštro. Žena u crnom me je promatrala. Onda je podigla čašu prema meni. Oboje smo ispili. Sad sam već znao da ima isto piće. Sljedeći je korak već bio stvar rutine, zato ga nisam učinio. Samo sam sjedio.

124 – Nije bio Englez – rekoh nakon nekog vremena. – Mislim da je bio tamo za vrijeme rata. Običavali smo dolaziti ovamo ponekad, nešto ranije nego što je sada. Prije nego što se bar nakrca ljudima. – Ovo je ugodno doba – reče. – U baru vjerojatno jedino doba kad je ugodno. – Ispraznila je čašu. – Možda poznajem vašeg prijatelja – reče. – Kako se zove? Nisam joj odmah odgovorio. Upalio sam cigaretu i promatrao je kako izbacuje opušak iz jantarnog cigarluka i kako stavlja novu cigaretu. Pružih se prema njoj s upaljačem. – Lennox – rekoh. Zahvalila mi je na vatri i dobacila mi hitar, istraživački pogled. Onda je kimnula. – Da, vrlo dobro sam ga poznavala. Možda čak i predobro. Barmen je doplovio i promotrio čašu. – Još dva – rekoh. – Donesite u separe. Sišao sam sa tolice i pričekao je, mogla me je odbiti. Zapravo mi i nije bilo stalo. Tu i tamo u ovoj seksualno osviještenoj zemlji muškarac i žena treba da se sretnu i porazgovaraju, bez jurcanja u krevet. Ovo bi moglo biti to, ali ona je ipak mogla misliti da nešto izvodim. Ako tako misli, neka ide k vragu. Oklijevala je, ali ne dugo. Pokupila je crne rukavice i crnu torbicu od antilop-kože sa zlatnim kopčama, krenula u separe u kutu i tamo bez riječi sjela. Sjeo sam joj nasuprot. – Zovem se Marlowe. – A ja Linda Loring – reče mirno. – Pomalo ste sentimentalni, zar ne Marlowe? – Zato što sam došao ovamo popiti gimlet? A vi? – Meni se možda baš prohtjelo to piće. – Možda i meni. Ali onda bi tu bilo malo previše slučajnosti. Blijedo mi se osmjehnula. Imala je smaragdne naušnice i smaragdni broš. Činilo mi se da su smaragdi bili pravi, jer su bili oblikovani na pravilan način – ravni, iskošenih rubova. Svjetlucali su čak i u mutnoj barskoj rasvjeti. – Dakle, vi ste taj – reče ona. Konobar je donio piće i stavio ga na stol. Kad se udaljio, rekoh: – Ja sam momak koji je poznavao Terryja Lennoxa, koji ga je volio i ponekad popio s njim poneko piće. Nikad nisam bio u njegovoj kući, nisam mu poznavao ženu. Samo sam je jednom vidio na parkiralištu. – A nije li u svemu tome bilo i nešto više nego što ste rekli?

125 Uzela je čašu. Na prstu zasvijetli smaragd okružen sitnim dijamantima. Uz njega je bio i tanak platinasti prsten, koji je obznanjivao da je udata. Smjestio sam je u drugu polovicu tridesetih, na početak te druge polovice. – Može biti – rekoh. – Momak me izmučio. Još me muči. A vas? Nalaktila se pogledavši me bezizražajno. – Rekla sam da sam ga i predobro poznavala. Predobro, da bi mi se sad činilo jako važnim to što se s njim dogodilo. Imao je bogatu ženu koja mu je pružala sav luksuz. Zauzvrat je od njega tražila samo da je pusti na miru. – Zvuči razumno – rekoh. – Ne budite sarkastični, Marlowe. Neke žene su takve. One si ne mogu pomoći. To nije nešto što on nije znao od samog početka. Da je htio biti ponosan, vrata su bila otvorena. Nije je morao ubiti. – Slažem se s vama. Uspravila se, gledajući me tvrdo. Usne joj su iskriviše. – On je, dakle, pobjegao a vi ste mu u tome pomogli, ako je istina što sam čula. Držim da ste jako ponosni na to. – Nisam – podrugnuh se. – Učinio sam to za novac. – To uopće nije smiješno, gospodine Marlowe. Uopće ne znam zašto ovdje sjedim i pijem s vama. – To se lako može promijeniti, gospođo Loring. – Uzeo sam čašu i izlio sadržaj u grlo. – Mislio sam da mi vi možete ispričati o Terryju nešto što ne znam. Ne zanimaju me premišljanja o tome zašto bi Terry Lennox smrskao svojoj ženi lice u kašu od krvi i mesa. – To ste previše brutalno izrazili – reče ona bijesno. – Ne sviđaju vam se te riječi? Ni meni. I ne bih ovdje pio gimlet kad bih vjerovao da je on učinio tako nešto. Zurila je. Nakon nekog vremena polako je rekla: – Ubio se i ostavio vlastoručno priznanje. Što biste još htjeli? – Imao je pištolj. U Meksiku je to već dovoljan razlog da te neki nervozni pajkan napuni olovom. I američka je policija mnogo puta tako ubijala – kroz vrata, ako se nisu otvorila onako brzo kako se njima sviđa. A što se tiče priznanja – nisam ga vidio. – Sigurno ga je krivotvorila meksička policija – reče podrugljivo.

126 – Ne bi to znali učiniti, ne u tako malome mjestu kao što je Otatoclan. Ne, priznanje je čak vjerojatno pravo, ali to ne dokazuje da ju je on ubio. Barem se meni tako čini. Meni ono dokazuje samo to da nije vidio drugog izlaza. U takvoj se prilici neki ljudi, možete ih nazvati slabićima ili mekušcima ili sentimentalcima, ako vam se to sviđa, mogu odlučiti da učine nešto čime će druge poštedjeti od gadosti publiciteta. – Fantastično! – reče. – Čovjek se ne ubija niti dopušta da ga ubiju zato da bi sakrio skandalčić. Sylvia je već bila mrtva. A njena sestra i otac – njih dvoje se mogu sami vrlo dobro pobrinuti za sebe. Ljudi s hrpom novaca, Marlowe, uvijek lako sebe zaštite. – U redu. Griješim što se tiče motiva. Možda griješim i što se tiče svega. Minutu prije ste se ljutili na mene. Da li sad želite da odem kako biste na miru popili gimlet? Odjednom se osmjehnula. – Oprostite. Počinjem vjerovati da ste iskreniju početku sam mislila da pokušavate opravdati više sebe nego Terryja. Sad mi se čini da nije tako. – I nije. Napravio sam glupost i skupo je platio. Ne poričem da je njegovo priznanje spriječilo još gore zlo za mene. Da su ga doveli natrag i stavili pred porotu, vjerojatno bi i meni štošta prisili. I najmanje što bih mogao dobiti bilo bi za mene više nego što si mogu priuštiti. – Da ne spominjemo dozvolu za rad – reče ona suho. – Možda. Bilo je nekoć trenutaka kad me je svaki zlovoljan pajkan mogao srediti. Sad je ipak drukčije. Saslušaju te pred državnim komesarom za radne dozvole. A ti ljudi baš ne ljube gradsku policiju. Gutnula je piće i polako rekla: – Kad malo razmislim, zar nije najbolje ovako? Nema procesa, nema senzacionalnih naslova, ni kopanja po prljavom vešu da bi se novine bolje prodavale, bez ikakvih obzira prema istini, kao ni prema poštenju, ni prema osjećajima nedužnih ljudi. – Zar nisam upravo to i ja rekao? A vi ste rekli da je to fantastično. Naslonila se, položivši glavu na gornji rub naslonjača. – Fantastično zvuči to da bi se Terry Lennox ubio samo zbog toga da sve to spriječi. A nije fantaziranje to što je za sve nas najbolje da nema sudskog procesa. – Treba mi još jedno piće – rekoh i dadoh znak konobaru. – Osjećam kako mi kičmom prolaze žmarci. Imate li vi kakve veze s obitelji Potter, gospođo Loring? – Sylvia Lennox je bila moja sestra – reče ona jednostavno.

127 – Mislila sam da znate. Konobar doplovi i ja brzo naručih. Ona je odmahnula glavom, rekavši da neće više. Dok se konobar udaljavao rekoh: – U tišini kojom je stari Potter, oprostite gospodin Harlan Potter, prekrio cijelu aferu, slučajna je sreća što sam uopće znao to da je Terryjeva žena imala neku sestru. – Baš pretjerujete. Moj otac nije tako strašno moćan, a sigurno nije ni toliko nemilosrdan. Priznajem da ima prilično staromodne nazore o svojoj ekskluzivnosti. Nikad ne daje intervjue, čak ni svojini novinama. Nikad ne dopušta da ga fotografiraju, ne drži govore, većinom putuje automobilom ili svojim privatnim avionom s vlastitom posadom. Ali je usprkos svemu sasvim čovječan. Volio je Terryja. Govorio je da je Terry dvadeset i četiri sata na dan džentlmen, osim onih petnaest minuta između dolaska gostiju i serviranja prvoga koktela. – Na kraju se ipak malo okliznuo. Taj Terry. Konobar je dotapkao s trećim gimletom. Otpio sam gutljaj, a onda pričekao s prstom na rubu podmetača. – Terryjeva smrt ga je vrlo pogodila, gospodine Marlowe. A vi opet postajete sarkastični. Molim, nemojte. Otac je uviđao da je sve što se događa sasvim prozirno za neke. A on bi mnogo više volio da je Terry samo iščezao. Da ga je Terry zamolio za pomoć, mislim da bi mu pomogao. – Oh, ne, gospođo Loring. Ubijena je njegova kći. Razdraženo se trgla i pogledala me ledeno! – Ovo što ću reći zvučat će prilično surovo, bojim se. Moju sestru je otac odavno otpisao. Jedva da bi progovorio s njom kad bi se susreli. Kad bi rekao što misli, ali to on nikad ne radi niti će učiniti, sigurna sam da bi što se tiče Terryja bio u istoj nedoumici kao vi. Sad kad je Terry mrtav – zar je to uopće važno? Mogli su se oboje ubiti u avionskoj nesreći ili u požaru ili na auto-cesti. Ako je već morala umrijeti, onda je to za nju bilo najbolje vrijeme da umre. Za desetak godina ona bi postala stara flundra opterećena seksom, kao one grozne babe koje obilaze holi–vudske zabave. Ispljuvak internacionalne kreme. Odjednom pobjesnih bez razloga. Ustadoh, zagledajući druge odjeljke. Onaj uz nas bio je još prazan, a u jednom dalje neki je tip sasvim sam čitao novine. Svalih se natrag, odgurnuh čašu i nagnuh se nad stol. Imao sam dovoljno razuma da prigušim glas. – U vražju mater, gospođo Loring, što mi to pokušavate prodati?! Da je Harlan Potter prijazan i drag čovjek kojem nije ni na pamet palo da upotrijebi svoju moć kako bi preko javnog tužioca osakatio istragu o umorstvu, tako da istrage gotovo i nije bilo? I to da taj milosrdan čovjek sumnja u Terryjevu krivnju, a niti prstom ne makne da bi saznao tko je pravi ubojica?

128 Uvjeravate me u to da nije njegovo maslo što je u Meksiko išao samo pišljivi odvjetnik, a nitko iz tužilaštva, pa čak niti iz gradske policije nije bio tamo da bi provjerio da li se Terry uistinu upucao u glavu, ili ga je možda ukokao neki ćaknuti Indijanac? Vaš otac je težak sto milijuna dolara, gospođo Loring. Ne znam točno kako ih je zaradio, ali i te kako dobro znam da ih ne bi mogao zaraditi da nije stvorio organizaciju čiji utjecaj daleko seže. Nije on sentimentalan. On je tvrd i nemilosrdan čovjek. Danas moraš biti takav da bi mogao skupiti na hrpicu toliko para. Za to treba s kojekakvim tipovima poslovno surađivati, možda ih osobno ne susreće i ne rukuje se s njima, ali oni su tu, u mraku i idu uz rubove svakog posla. – Vi ste ludi – reče bijesno. – Sad mi vas je dosta! – Sigurno. Ne sviram muziku koju volite čuti. Reći ću vam nešto. Terry je razgovarao s vašim ocem one noći kad je Sylvia ubijena. O čemu? Što mu je vaš stari rekao? „Zbriši u Meksiko i upucaj se, dečko! Neka sve ostane u familiji. Znam da mi je kći drolja i da je svakome od njenih tucet pijanih kopilana moglo prekipjeli tako da joj smrska ono lijepo pokvareno lice u krvavu kašu. Ali to nije bitno, dečko. Bit će mu žao kad se otrijezni. Bilo ti je krasno i sad je vrijeme da platiš za to. Htio bih samo da uznosito ime Potter ostane čisto kao gorski ljiljan. Udala se za tebe jer je trebala paravan koji će je zaklanjati. Sad kad je mrtva treba ga i dalje. A to si ti. Ako se možeš izgubiti i ostati izgubljen, divno. Ali ako te pronađu, oprosti se i upucaj. Do viđenja u mrtvačnici!” Zar doista mislite – upita žena u crnom, glasom punim leda – da moj otac govori tako? Naslonih se i ružno se nasmijah. – Riječi možemo malko izbrusiti, ako mislite da bi to išta promijenilo. Skupila je svoje stvari i kliznula prema rubu klupe. – Htjela bih vas upozoriti – reče polako i vrlo ozbiljno – uistinu upozoriti. Ako mislite da je moj otac takav i ako te svoje ideje razglasite okolo, kao što ste ih sad rekli meni, sigurno je da ste zapečatili svoju karijeru u svom poslu ili u bilo kojem drugom poslu u ovom gradu. – Perfektno, gospođo Loring! Perfektno! To isto čuo sam od predstavnika zakona, od gangstera i sad od bogataša. Riječi su možda različite, ali smisao je isti. Digni ruke. Došao sam ovamo popiti gimlet, jer me čovjek zamolio. Pogledajte me. Praktički ja sam već sahranjen. Ustala je i brzo kimnula. – Tri gimleta. Dupla. Možda ste pijani. Bacivši na stol suviše novaca, stao sam uz nju. – A vi jedan i pol, gospođo Loring. Zašto toliko? Da li je i vas čovjek zamolio, ili je to bila vaša ideja? I vama se jezik malo razvezao. – Tko zna, Marlovre? Tko zna? Tko uopće išta zna? Tamo kraj bara je neki čovjek koji vas promatra. Poznajete li ga?

129 Pogledah, iznenađen što je to opazila. Zaglađen tip tamne puti sjedio je blizu vrata. – Zove se Chick Agostino – rekoh. – On je revolveraški štit kockara po imenu Menendez. Hajde da ga zaskočimo i poškakljamo. – Vi ste zaista pijani – brzo je rekla i krenula. Išao sam za njom. Muškarac na barskoj stolici se okrene i zagleda pred sebe u šank. Kad sam došao blizu njega, stao sam mu tik uz leđa i brzo pružio ruke pod njegova pazuha. Možda sam doista bio malo pijan. Bijesno se okrenuo i spuznuo sa stolice. – Pazi se, gnjido! – zarežao je. Krajičkom oka vidio sam kako je ona zastala na vratima osvrnuvši se. – Nema pištolja, Agostino? Kako neoprezno od tebe. Uskoro će mrak. Što bi bilo da sretneš kakva gadnog kepeca? – Briši! – reče divlje. – Ah, to si pokupio iz pisanije u „New Yorkeru”. Usta su mu se grčila, inače se nije pomaknuo. Ostavih ga i krenuh za gospođom Loring kroz vrata van pod platnenu tendu. Sjedokosi šofer je brbljao s čuvarom parkirališta. Dodirnuo je kapu, otišao i vratio se s elegantnim cadillacom. Otvorio je vrata i gospođa Loring uđe u auto. Vrata je zatvorio kao da zatvara poklopac kutije s draguljima. Obišao je limuzinu do šoferskog sjedala. Spustila je prozor i pogledala me napola se osmjehnuvši. – Laku noć, gospodine Marlowe. Bilo je ugodno, nije li tako? – Dobro smo se zabavljali. – Hoćete reći da ste se vi zabavljali, i to pretežno sami sa sobom. – Obično je tako. Laku noć, gospođo Loring! Stanujete tu negdje blizu, je li? – Ne baš. U Idle Valeyu. S one strane jezera. Muž mi je liječnik. – Možda poznajete neke Wadeove? Namrštila se. – Da, poznajem Wadeove. Zašto? – Zašto pitam? Jer su jedini koje poznajem iz Idle Valleva. – Shvaćam. Dakle, još jednom laku noć, gospodine Marlowe. Zavalila se u naslon sjedala i cadillac otmjeno zabruji i klizne u promet duž Stripa.

130 Okrenuvši se, umalo se nisam zaletio u Chicka Agostina. – Tko je ta cura? – zarežao je. – I drugi put kad se praviš važan, da znaš da je gotovo s tobom. – Nijedna koja bi se htjela upoznati s tobom – rekoh. – U redu, pametnjakoviću! Imam broj auta. Mendy voli znati svaku sitnicu. Otvore se vrata nekog automobila i iz njega iskoči muškarac visok metar i sto centimetara, širok metar i još nešto, pogleda Agostina, priđe mu dugim korakom i zgrabi ga jednom rukom za vrat. – Koliko ti puta moram reći, dripce žgoljavi, da se ne motaš oko mjesta gdje ja jedem! – zaurla. Potresao je Agostina i zavitlao ga preko pločnika u zid. Chick se skvrči napola, kašljući. – Drugi put – grmio je tipčina – tako mi đavola, raznijet ću te u komadiće, i vjeruj mi, momče, imat ćeš revolver u rukama kad te skupe na hrpicu. Chick odmahne glavom, ne govoreći ništa. Tipčina me odmjeri brzim pogledom i naceri se. – Laku noć! – reče i otplovi u „Victorov” bar. Promatrao sam kako se Chick pridiže i uspravlja. – Koji ti je ovo prijatelj? – upitah ga. – Veliki Willie Magoon – reče promuklo. – Iz Odjela za nemoral. Misli da je strašna fora. – A zar ti misliš da nije? – upitah ga uljudno. Pogledao me praznim pogledom i otišao. Pokupih auto s parkirališta i odvezoh se kući. U Hollywoodu se svašta događa, baš svašta.

131 23 Dugački sportski jaguar me naglo zaobiđe i skrene preda mnom na odvojak oko brda, a onda uspori da se ne bi okupao u uzvitlanom pijesku dok vozi po zapuštenom dijelu od pola milje ceste na prilazu Idle Valleyu. Kao da namjerno ostavljaju cestu takvom zato da bi nedjeljni vozači razmaženi vožnjom po auto-cesti morali tu smanjiti brzinu. Opazih svijetao šal i sunčane naočale. Prolazeći mimo, mahnuše mi kao susjed susjedu. Onda se nad cestom uzdignula prašina dodajući još jedan sloj pobijeljenom grmlju i sparušenoj travi uz rub ceste. Prešavši vrh brda, put kliznu nadolje, sad već prekriven asfaltom, i sve je tu bilo glatko i dobro održavano. Nad cestu su se naginjali hrastovi, kao da su radoznali tko to prolazi, a vrapci frumenih glavica skakutali su uokolo kljuckajući sve što se samo vrapcima čini vrijednim kljucanja. Onda dođe nešto jasikinog drveća i nije uopće bilo eukaliptusa. Zatim gusti red topola koje su zakrivale bijelu kuću. Nakon toga djevojče koje je vodilo konja za uzdu rubom ceste. Na sebi je imala hlače i košulju kričavih boja i grickala je grančicu. Konj je izgledao zagrijan, ali ne pokriven pjenom, i djevojka mu je nešto govorila. S druge strane kamene ograde vrtlar je vozio kosilicu po golemom travnjaku što se prostirao sve do trijema kolonijalnog zdanja koje je odisalo veličinom i raskoši. Negdje je netko na klaviru svirao vježbe za lijevu ruku. Onda sve to kliznu mimo mene, s vrućim i svijetlim bljeskom ukazalo mi se jezero, i ja počeh zagledati brojeve na ulazima. Samo sam jednom prije, i to noću, vidio kuću Wadeovih. Sada mi se nije činila velikom kao onda u mraku. Na prilazu je bilo mnogo automobila, zato sam parkirao uz rub ceste i krenuo unutra. Vrata mi je otvorio meksikanski sluga u bijelom kaputiću. Bio je to vitak, uglađen i pristao Meksikanac koji dobiva pedeseticu na tjedan i ne ubija se od teškog posla. Reče mi: – Buenas tardes, senor – i naceri se kao da je bogzna što rekao. – Su nombre de usted, por favor? – Marlowe – rekoh. – I koga vi to pokušavate nasamariti, Candy? Već smo razgovarali telefonski, sjećate li se? Opet se nacerio i ja kročih unutra. Bila je to uobičajena, odavno poznata cocktail party, zabava na kojoj svi govore previše glasno, nitko nikog ne sluša, svi grčevito, po cijenu života drže svoju čašu, oči im blistaju, a lica žare, ili blijede, prekrivena znojem, već prema tome koliko je tko popio alkohola i koliko ga može podnijeti. Onda se ispred mene stvori Eileen Wade u nečem blijedomodrom, što joj uopće nije loše pristajalo. U ruci je držala čašu, ali vidjelo se da joj to piće nije ništa više od rekvizita.

132 – Jako mi je drago što ste mogli doći – rekla je ozbiljno. – Roger vas čeka u svojoj radnoj sobi. Mrzi cocktail-zabave. On radi. – Uza svu ovu galamu? – Mislim da ga to nikad ne smeta. Candy će vam donijeti piće, osim ako biste radije pošli do bara... – Radije bih – rekoh. – Oprostite za onu večer. Osmjehnula se. – Mislim da ste se već ispričali. Nije to bilo ništa. – Vraga nije! Zadržala je smiješak dovoljno dugo da kimne, okrene se i ode. Spazih bar, u kutu kraj velikih dvokrilnih vrata. Onakvih vrata kakva možeš s lakoćom gurnuti. Već sam prešao pol puta kroz sobu, pazeći da se u nekoga ne zaletim, kad začuh glas koji reče: – Oho, gospodin Marlowe! Okrenuh se i ugledah Lindu Loring kako sjedi na kauču uz uglađenog tipa koji je ispod naočala bez okvira imao čuperak koji bi mogao biti kozja bradica. U ruci je držala piće i izgledala kao netko tko se dosađuje. On je sjedio ukočeno, prekrštenih ruku i namršten. Priđoh k njima. Osmjehnula se i pružila mi ruku. – Ovo je moj muž, doktor Loring. Edward, to je Philip Marlowe. Tip s kozjom bradicom dobaci mi brz pogled i još brže kininu glavom. Inače se ne pomakne. Kao da čuva energiju za nešto bolje. – Edward je vrlo umoran – reče Linda Loring. – Edward je uvijek vrlo umoran. – Doktori su to često – rekoh. – Mogu li vam donijeti neko piće, gospođo Loring? A vama, doktore? – Njoj je dosta – reče čovjek i ne pogledavši je. – Ja ne pijem. Što više gledam ljude koji piju, više se radujem što ja ne pijem. – Vrati se mala Shebo – reče sanjivo Linda Loring. On se okrenuo i odmjerio je. Ostavio sam ih i krenuo prema baru. Uz muža je Linda Loring sasvim drukčija osoba. U njenom je glasu bila neka oštrina, a u izrazu podrugljivost koju nije upotrebljavala u razgovoru sa mnom, pa ni kad je bila bijesna. Za barom je bio Candy. Upitao me što ću piti. – Ništa za sada, hvala. Čeka me gospodin Wade.

133 – Es muy occupado, senor. Vrlo zaposlen. Candy mi se nije baš sviđao. Pogledah ga tako da je dodao: – Ali idem vidjeti. De pronio, senor. Pažljivo se progurao kroz gužvu i za trenutak se vratio. – U redu, drugar, idemo – reče veselo. Išao sam za njim preko sobe i dugim putem kroz kuću. Uđoh kroz vrata koja je otvorio i on ih zatvori za mnom, prigušivši buku. Bila je to ugaona soba, velika, tiha i hladna, sa staklenim vratima ispred kojih su rasle ruže, i s rashladnim uređajem na jednoj strani prozora. S vrata sam vidio jezero i Wadea kako leži na dugom kauču prekrivenom svijetlom kožom. Na velikom svijetlom stolu stajao je pisaći stroj, a uz njega hrpa žutog papira. – Lijepo od vas što ste došli, Marlowe – izgovori on lijeno. – Smjestite se. Jeste li već popili koje piće? – Još nisam – rekoh. Sjeo sam i pogledao ga. Još je bio blijed i izmoren. – Kako ide posao? – Fino, osim što se brzo umorim. Šteta što se poslije četverodnevnog pijanstva tako teško oporavljam. Obično nakon toga napišem najbolje stvari. U mojem se poslu čovjek lako može previše zatvoriti i postati drven i tvrdo ukoričen. Iz toga ne može izići ništa dobro. Dobre stvari idu s lakoćom. Sve što ste čitali ili čuli suprotno tome, to su obične brbljarije. – Ovisi i o tome tko je pisac, možda – rekoh. – Nije ni Flaubertu išlo s lakoćom, pa ipak su mu stvari dobre. – U redu – reče Wade i sjedne. – Dakle, čitali ste Flauberta i to vas čini intelektualcem, kritičarom i poznavaocem literature. – Protrljao je čelo. – Uzdržavam se od pića i to mrzim. Mrzim svakog s čašom u ruci. Trebao bih ići tamo i smješkati se svim onim gnjusovima. Svaki od njih zna prokleto dobro da sam alkoholičar, pa se domišljaju, od čega li ja to bježim. Zbog nekakva tamo frojdovskoga gada, to je postala općepoznata stvar. To zna svaki desetogodišnjak. Da imam desetogodišnjega klinca, kakvog mi Bog nije dao, i on bi me već pitao: Pred čim ti to, tatice, bježiš kad se napiješ? – Koliko znam, ne suzdržavate se baš odavno – rekoh. – Sad je slabo, ali oduvijek sam što se tiče boce bio tvrd momak. Dok si mlad i u dobroj kondiciji možeš se nalokati kao zvijer i nikome ništa. Ali kad odvališ četrdesetu, nije se lako poslije vratiti na pravi put. Naslonih se nauznak i pripalih cigaretu. – Zašto ste me htjeli vidjeti? – A što vi mislite, od čega bježim?

134 – Nemam pojma. Nisam dovoljno informiran. Osim toga, svak' od nečega bježi. – Ali svatko ne pije. A od čega vi bježite? Od mladosti ili loše savjesti, ili od saznanja da ste beznačajna osoba u beznačajnom poslu? – Jasno mi je – rekoh. – Trebate nekog za vrijeđanje. Samo raspalite, drugar. Kad me počne boljeti, dat ću vam već na znanja. Nacerio se i razbarušio svoju gustu, kovrčavu kosu. Uperio je prst u svoja prsa. – Upravo gledate beznačajnu osobu u beznačajnom poslu. Svi pisci su dripci, a ja sam gori dripac od drugih. Napisao sam dvanaest bestselera i ako ikad završim tu hrpu bljezgarija tamo na stolu, vjerojatno će ih biti trinaest. I nijedan od njih ne vrijedi ni proklete šibice koja bi ih pretvorila u pepeo. Imam dražesnu kuću u elitnom predjelu koji pripada multimilijunašima iz visokog društva. Imam dražesnu ženu koja me voli, divnog izdavača koji me voli, a ja sebe volim još najviše od sviju. Ja sam egoističan pasji sin, literarna prostitutka, ili kurva, izaberite koja vam se riječ više sviđa, i savršen gad. – I što onda? – Zašto se ne sažalite? – Nema ničeg za sažaljenje. Samo slušam kako mrzite sami sebe. To je dosadno, ali ne dira moje osjećaje. Nasmijao se hrapavo. – Sviđate mi se. Hajde da popijemo nešto. – Ne ovdje, drugar. Ne sami, vi i ja. Ne dira me ako vas vidim kako ispijate prvu. Nitko vas ne može zaustaviti i mislim da nitko neće ni pokušati. Ali ja vam ne trebam baš ni pomoći u tome. Ustao je. – Ne moramo tu piti. Idemo tamo i pogledajmo onu izabranu vrstu ljudi koju možeš upoznati tek kad zarađuješ toliko para da možeš živjeti tamo gdje oni žive. – Čujte – rekoh, – pustite to. Zanemarite. Nisu oni ništa drukčiji od drugih. – Aha – reče tvrdoglavo – ali bi morali biti. Ako nisu, čemu onda služe? Oni su mjesna krema, a nisu ništa bolji od čopora vozača kamiona punih jeftinog viskija. Ne vrijede ni toliko. – Pustite to – rekoh opet. – Ako se hoćete otkačiti, samo se otkačite. Ali nemojte navaljivati na ljude koji to mogu a da zato ne moraju spavati kod dra Verringera i koji ne gube glavu toliko da bi gurnuli ženu niz stepenice. – Aha – reče i odjednom postane miran i zamišljen. – Položili ste ispit, drugar. Kako bi bilo da dođete živjeti ovamo neko vrijeme? Činili bi mi dobro samim tim što bi bili tu. – Ne znam kako.

135 – Znam ja. Samim tim što bi bili ovdje. Zanima li vas hiljadarka na mjesec? Opasan sam kad sam pijan. Ne želim biti opasan i ne želim biti pijan. – Ja vas ne bih mogao spriječiti. – Pokušajte, na tri mjeseca. Završit ću tu prokletu knjigu za to vrijeme, a onda ću na neko vrijeme nekamo otići. Zavući ću se u neko mjestance u švicarskim planinama i nestati. – Dakle, knjiga? Trebate pare? – Ne, samo je moram završiti, jer sam je počeo. Inače je gotovo sa mnom. Molim vas kao prijatelja. Učinili ste mnogo više za Lennoxa. Ustao sam, prišao mu sasvim blizu i tvrdo ga pogledao. – Učinio sam to da su ga ubili. Jer ja nisam učinio ništa da ne bude ubijen. – Fuj. Nemojte se raznježiti preda mnom, Marlowe – rekao je i položio rub dlana na grlo. – Dovde sam pun onih koji se raznježuju. – Raznježuju? – upitah. – Ili su samo ljubazni? Zakoračivši unazad, spotaknuo se o rub kauča, ali nije izgubio ravnotežu. – Đavo vas odnio – reče mirnije. – Ništa od dogovora. Ne krivim vas, naravno. Nešto bih htio znati, moram to saznati. Vi ne znate što je to, a nisam siguran ni da li ja točno znam. Siguran sam samo da ima nešto i da ja to moram doznati. – O kome? O svojoj ženi? Stisnuo je usne. – O meni – rekao je i dodao – barem mislim ... Hajde da popijemo to piće. Otišao je do vrata, otvorio ih i izišli smo. Ako je htio da se osjetim neugodno, postigao je to s odličnim rezultatom.

136 24 Kad je otvorio vrata, u lice nam je eksplodirala buka iz salona. Činila mi se još glasnija nego prije, ako je to uopće moguće. Za dvije čaše glasnija. Wade je tu i tamo pozdravljao nekog i gosti su izgledali sretni što ga vide. Ali sad bi vjerojatno bili sretni i da vide Jacka trbosjeka s nožem izrađenim po mjeri. Život je samo jedna velika vodviljska predstava. Na putu do bara sreli smo se oči u oči sa drom Loringom i njegovom ženom. Doktor ustade i stane pred Wadea. lzraz lica bio mu je bolestan od mržnje. – Drago mi je što vas vidim, doktore – prijazno reče Wade. – Halo, Linda. Gdje se skrivate u posljednje vrijeme? Ne, to je sigurno glupo pitanje. Ja ... – Gospodine Wade – reče Loring glasom koji je podrhtavao – nešto vam moram reći. Nešto vrlo jednostavno i nadam se sasvim jasno. Držite se dalje od moje žene. Wade ga radoznalo pogleda. – Umorni ste, doktore. I nemate ništa da popijete. Sad ću vam ja donijeti. – Ja ne pijem, Wade. A to vi vrlo dobro znate. Ovdje sam samo iz jednog razloga i taj sam vam upravo rekao. – Držim da sam shvatio – reče Wade još uvijek ljubazno. – I budući da ste gost u mojoj kući ne mogu reći ništa drugo nego da ste malo pretjerali. U blizini nastade muk. Momci i cure se pretvoriše u uši. Velika predstava. Dr Loring izvadi par rukavica iz džepa, izravna ih, uhvati jednu krajem prstiju i snažno zamahne njome po Wadeovu licu. Wade nije trepnuo okom. – Pištolji i kava u zoru? – upitao je mirno. Pogledao sam Lindu Loring. Zažarila se od bijesa. Polako je ustala i stala kraj doktora. – Za boga miloga, kakva amaterska limunada, dragi! Prestani igrati prokletu budalu, hoćeš li dragi? Ili ćeš radije to izvoditi sve dok neko tebe ne odalami po licu? Loring se okrene k njoj, podigavši rukavice. Wade stade pred njega. – Polako, doktore. Ovdje ne običavamo tući žene pred svima. – Ako govorite o sebi, dobro sam upoznat s tim – zareži Loring. – I od vas mi ne trebaju lekcije dobrog ponašanja.

137 – Uzimam samo učenike koji obećavaju – reče Wade. – Žao mi je što nas morate tako brzo ostaviti. – Podigao je glas: – Candy! Que el Doctor Loring salga de aqui en el acto! Okrenuo se opet Loringu. – U slučaju da ne znate španjolski, doktore, to znači da su vrata tamo – reče i pokaže na izlaz. Loring je zurio u njega, ne pomakavši se. – Upozorio sam vas, Wade – reče ledeno. – I dovoljno me je ljudi čulo. Neću vas više upozoravati. – I nemojte – odreza Wade. – Ali ako ipak budete, neka to bude na neutralnom terenu. Dajte mi malo više mogućnosti za slobodu akcije. Žao mi je, Linda. Ali vi ste udati za njega. – Lagano je protrljao lice tamo gdje ga je zahvatio kraj rukavice. Linda Loring se gorko osmjehnu. Slegnula je ramenima. – Odlazimo – reče Loring. – Dođi, Linda. Opet je sjela i uzela čašu u ruku. Gledala je u muža s mirnim prezirom. – Ti odlaziš – reče. – Imaš mnogo poziva da obaviš, ako se sjećaš. – Ti ideš sa mnom – reče on razbjesnjelo. Okrenula mu je leđa. On naglo posegne i zgrabi je za ruku. Wade ga uhvati za rame i natjera ga da se okrene. – Polako, doktore. Sve ih ipak ne možete pobijediti. – Miči ruke s mene! – Ma, jasno, samo se smirite – reče Wade. – Imam dobru ideju, doktore. Kako bi bilo da odete nekom doktoru? Netko se glasno nasmije. Loring se napeo kao životinja spremna na skok. Osjetivši to, Wade se glatko okrene i ode. Dr Loring ostane praznih ruku. Da je krenuo za Wadeom ispao bi još gluplji. Nije mu preostalo ništa drugo nego da ode, i on je to učinio. Brzo je koračao gledajući ravno preda se, prema vratima koja je Candy držao otvorena. Izašao je, a Candy zatvori vrata i bezizražajna se lica vrati k baru. Odoh tamo i naručih viski. Nisam znao kamo je Wade otišao. Jednostavno je iščeznuo. Ni Eileen nisam više vidio. Okrenuh leđa svima u sobi i ostavih ih neka bruje dok ja pijem svoj scotch. Maleno djevojče kestenjaste kose s vrpcom oko čela odjednom se stvori uza me, postavi čašu na šank i nešto promrmlja. Candy kimne i natoči u njenu čašu.

138 Cura se okrene meni. – Jeste li zaista zainteresirani za komunizam? – upita, imala je staklaste oči i crvenim je jezikom oblizivala usne kao da traži mrvicu čokolade – Mislim da bi svi morali biti – nastavila je. – Ali kad ovdje bilo koga pitaš, svi bi ti najradije odvalili jednu. Kimnuh i zagledah se kroz čašu u njen prćasti nos i preplanulo lice. – Nemam ništa protiv, ako to naprave kako treba – reče prihvativši opet punu čašu. Pokazala mi je sve svoje zube i otpila pol čaše. – Ne uzdaj se u mene – rekoh. – Kako ti je ime? – Marlowe. – S jednim e, ili bez njega? – Sa jednim. – Ah, Marlowe – naglasi ona. – Kako divno tužno ime. Postavila je na šank svoju već gotovo praznu čašu, zatvorila oči, zabacila glavu a ruke uzdigla tako da me umalo nije tresnula u oko. Glas joj je treperio od osjećaja dok je govorila: Je li to lice otpravilo tisuću lađa, spalilo visoke zidine Troje? Slatka Helena, poljupcem me besmrtnim učini. Otvorila je oči, zgrabila čašu i namignula mi. – To ti je bilo dobro, drugar. Pišeš li u zadnje vrijeme kakvu poeziju? – Ne baš mnogo. – Možeš me poljubiti ako želiš – reče ona izvještačeno. Momak u svilenom kaputiću i košulji otkopčanog ovratnika priđe iza nje i naceri mi se preko njene glave. Imao je kratku crvenu kosu i lice kao prignječena plućica. Bio je najružniji muškarac kojeg sam ikad vidio. Potapšao je curu po glavi. – Dođi, mačkice. Vrijeme je da idemo kući. Divlje se okrenula k njemu. – Misliš reći da je vrijeme da opet zaliješ one proklete kretenske begonije? – zatulila je. – Ma, slušaj, maco ... – Miči ruke s mene nasilnice uspaljeni! – vrisnula je i pljusnula mu u lice ono što je ostalo od pića. A nije ostalo više od nekoliko kapljica sa dva komadića leda.

139 – Zaboga, mala, ja sam tvoj muž! – uzvratio joj je urlanjem, zgrabivši maramicu da obriše lice. – Kužiš? Muž sam ti. Zajecala je divlje i bacila mu se u naručje. Obiđoh ih oboje i odoh odatle. Sve su cocktail-party iste, čak su i svi dijalozi isti. Kuća je sad ispuštala goste van, na večernji zrak. Glasovi su zamirali, automobili se pokretali, pozdravčići skakutati uokolo kao gumene loptice. Odoh kroz staklena vrata na popločanu terasu. Dolina se spuštala prema jezeru, koje je mirovalo kao uspavana mačka. Tamo dolje je bio mali drveni mol za koji je bijelim konopcem privezan čamac. Prema drugoj obali, koja nije bila mnogo udaljena lijeno je klizila crna vodena kokoš, krivudajući kao neki usporeni klizač na ledu. Ispružih se u tapeciranu ležaljku od aluminija, pripalih lulu. Pušio sam na miru i razmišljao za kojeg sam đavola uopće ovdje. Roger Wade se čini dovoljno sposoban da sebe kontrolira, kad to uistinu želi. Dobro je obavio to s Loringom. Ne bih se uopće iznenadio da je Loringa odalamio po kozjoj bradici. To bi bilo izvan pravila ponašanja, ali Loring je već grdno od njih odstupio. Ako pravila išta određuju onda određuju i to da nećeš u punoj sobi ljudi prijetiti čovjeku i udariti ga rukavicom preko lica u prisutnosti žene koju praktički optužuješ za nedopuštene izlete. Za čovjeka koji je još omamljen od višednevnog teškog pijanstva, Wade se čisto dobro ponio. Više nego dobro. Naravno, nisam ga vidio kad je pijan. Ne znam kakav bi bio da je pijan. To uopće ne znam, ali znam da je alkoholičar. Čovjek koji samo u nekim prilikama malo više popije, uvijek ostaje onaj isti čovjek kao kad je trijezan. U tome je velika razlika. Jer alkoholičar, pravi alkoholičar nije tada više isti čovjek. Ne možeš uopće predvidjeti kakav će biti, jedino možeš očekivati da postane čovjek kojeg nikad prije nisi sreo. Začuh lagane korake iza sebe i Eileen Wade priđe preko terase pa sjedne uz mene na rub ležaljke. – Onda, što mislite? – upita mirno. – O džentlmenu s izazivačkim rukavicama? – Ma, ne – namrštila se. Onda se nasmijala. – Mrzim ljude koji priređuju takve scene. Ne kažem da nije izvrstan liječnik. No, tu je scenu već odigrao s polovicom muškaraca iz doline. Linda Loring nije drolja. Ne izgleda tako, ne govori tako i ne ponaša se tako. Ne znam zašto se dr Loring drži kao da to ona jest. – Možda je preobraćeni alkoholičar – rekoh. – Većina izliječenih postanu pravi puritanci. – Možda – reče i pogleda prema jezeru. – Ovdje je tako mirno. Čovjek bi pomislio da ovdje pisac može biti sretan, ako pisac može uopće igdje biti sretan. – Okrenula se prema meni. – Dakle, vas se ne može nagovoriti da učinite ono što vas moli Roger.

140 – Nema to smisla, gospođo Wade. Ništa ja ne mogu učiniti. Već sam vam to rekao. Ne mogu biti siguran da ću se baš u pravom trenutku naći uz njega. Cijelo bih vrijeme morao biti blizu. To je nemoguće, čak i kad ne bih imao drugog posla. Ako bi podivljao, na primjer, to bi se dogodilo u jednom bljesku. A nisam ni vidio neke znakove da on uopće divlja. Čini mi se previše solidnim. Ona se zagleda u svoje ruke. – Kad bi uspio završiti tu knjigu, mislim da bi stvari stajale mnogo bolje. – U tome mu ne mogu pomoći. Podigla je pogled i položila ruke na rub ležaljke kraj sebe. Lagano se nagnula naprijed. – Vi to možete ako on vjeruje u to da možete. Dođe na isto. Zar se vama gadi da budete gost u našoj kući i da za to budete plaćeni? – On treba psihijatra, gospođo Wade. Ako znate nekog koji nije šarlatan. Bila je zaprepaštena. – Psihijatra? Zašto? Istresao sam pepeo iz lule i držeći je u ruci čekao da se ohladi da bih je spremio u džep. – Ako želite amatersko mišljenje, evo vam. On misli da duboko u sebi ima zakopanu neku tajnu do koje ne može doprijeti. To može biti neka njegova krivnja, a može biti i tajna krivnja nekog drugog? Misli da pije zbog toga što ne može doprijeti do te tajne. Možda misli i to da se nešto dogodilo dok je bio mrtav pijan kao što zna biti. To je stvar za psihijatra. Dotle je jasno. Ako nije, i ako je to pogrešno, onda pije zato što mu se pije i ne može si pomoći, pa je ta misao o tajni samo izgovor. Ne može završiti tu knjigu, jer nije sposoban pisati. Zato pije. Može ispasti i obratno: da ne može više pisati zato što pije. Može se to na razne načine obrnuti. – Oh, ne – reče. – Ne. Roger je veliki talent. Sigurna sam da će najbolju stvar tek napisati. – Rekoh vam da je to tek amatersko zaključivanje. Onog jutra ste kazali da se možda zasitio žene, koju više ne voli. I to može biti obratno. Pogledala je prema kući, a onda se okrenula leđima prema njoj. Pogledah u istom smjeru. Wade je stajao na vratima gledajući u nas. Dok sam ga promatrao, on priđe baru i uze bocu, – Nema svrhe da se miješam – reče ona brzo. – Nikad to ne radim. Nikada. Mislim da ste u pravu, Marlowe. Trebamo ga pustiti, ne možemo ništa, neka se sam izvlači iz toga. Lula se ohladila i spremio sam je. – Kad već kopamo po prljavom rublju, što je s onim drugim razlogom koji se može obrnuti. – Volim svog muža – reče jednostavno. – Možda ne ljubavlju kakvu osjeća sasvim mlada djevojka. Ali ga volim. Žena je samo Jednom djevojče. Muškarac kojeg sam tada voljela, sad je

141 mirtav. Umro je u ratu. Njegovo ime, baš je to čudno, ima iste inicijale kao vi. Sada to više nije važno, osim što ponekad ne mogu vjerovati u to da je doista mrtav. Nikad nisu našli njegovo tijelo. Ali to se mnogima događalo. Pogledala me istražujući očima. – Ponekad, naravno ne često, kad uđem u neki miran bar ili u predvorje nekog dobrog hotela, u vrijeme zatišja, ili onda kad rano ujutro ili kasno uvečer hodam palubom nekog broda, tada mi se ponekad čini da ću ugledati njega, kako me čeka u nekom mračnom kutu. – Zastala je, spustivši pogled. – To je sasvim šašavo. Stidim se toga. Jako smo se voljeli, bila je to divlja, tajanstvena, čudesna ljubav koja se događa samo jedanput. Zašutjela je i ostala tako sjediti, napola u transu, zagledana u daljine iza jezeny Osvrnuh se prema kući. S čašom u ruci Wade je stajao na otvorenim staklenim vratima. Pogledah opet u Eileenu. Za nju više nisam postojao. Ustao sam i vratio se u kuću. Wade je stajao s pićem u rukama, mora da je to bilo neko vrlo jako piće pogled mu je bio tvrd. – Kako napredujete s mojom ženom, Marlowe? – iskrivio je usne. – Ništa ne namjeravam, ako na to mislite. – To je upravo ono što mislim. One noći ste je poljubili. I vjerojatno sebe smatrate brzopoteznim osvajačem, ali samo gubite vrijeme. Čak i ako ste se toga prihvatili s prave strane. Pokušao sam proći kraj njega, ali me zaustavio snažnim ramenom. – Ne žurite, stari. Sviđa nam se što ste ovdje. Tako malo privatnih njuškala imamo u kući. – Ja sam upravo onaj jedan koji je suvišan – rekoh. Podigao je čašu i ispio je. Spustivši je, zabuljio se u me. – Niste se baš dugo suzdržavali – rekoh mu. – Prazne riječi, ha? – Tako je, profo. Preodgajatelj karaktera, to ste vi? Gdje vam je pamet da pokušavate preodgojiti pijanca. Pijanci se ne poučavaju, prijatelju. Oni se raspadaju. A dio tog procesa je vrlo zabavan. – Opet je otpio i gotovo ispraznio čašu. – Ali drugi je dio paklenski grozan. I, ako smijem citirati blistave riječi dobrog doktora Loringa, toga gadnoga gada s malom crnom torbom, držite se dalje od moje žene, Marlowe. Jasno je da plazite za njom. Kao i svi. Rado biste spavali s njom. To bi svi. Rado bi dijelili s njom snove i mirisali ruže njenih uspomena. Možda bih to rado i ja. Ali ne dijele se tu nikakvi snovi, drugar – nikakvi, nikakvi, nikakvi. Sasvim si sam u mraku? Ispio je do kraja i okrenuo čašu. – Prazno kao ovo. Nema ničeg unutra. Ja sam momak koji to dobro zna.

142 Postavio je čašu na rub šanka i ukočeno otkoračao prema stepenicama. Popeo se uz dvanaestak stepenica, držeći se za ogradu, a onda zastao i naslonio se na nju. Pogledao je dolje u mene s kiselim smiješkom. – Oprostite zbog ovog tužnog sarkazma, Marlowe. Vi ste krasan momak. Ne bih želio da vam se nešto dogodi. – A što to? – Možda je još opsjednuta čudesnom čarolijom svoje prve ljubavi, s momkom koji je nestao u Norveškoj. Vi ne biste htjeli nestati, nije li tako, drugar? Vi ste moj privatni detektiv. Vi ste me našli kad sam bio izgubljen u divotama Sepulyeda Canyona – reče i napravi kružni pokret dlanom po uglačanom drvu ograde. – U srce bi me pogodilo kad biste i vi nestali. Kao onaj tip koji je otplovio engleskim brodom. Nestao je tako da se čovjek ponekad pita je li uopće postojao. Čini livam se da ga je ona možda izmislila, kako bi se imala čime igrati? – Odakle da znam? Zagledao se u mene. Između očiju je imao duboke bore, a usta je s gorčinom iskrivio. – Tko bi to uopće mogao znati? Možda ne zna ni ona sama. Bebica je umorna. Bebica se predugo igrala strganim igračkama. Bebica hoće ići pa–pa. Otišao je gore uz stepenice. Još sam stajao tamo kad je došao Candy i počeo pospremati oko šanka, stavljao je čaše na pladanj, provjeravao da li je ostala koja boca, i uopće se nije osvrtao na mene. Barem sam tako mislio. A onda je rekao: – Senor. Ostalo je dobrog pića. Šteta je to proliti – pokazao je bocu. – Popijte. – Gracias, senor, no me gusta. Un vaso de cerveza, no mds. Meni je dovoljna čaša piva. – Mudar dečko. – Jedna pijandura u kući je dovoljna – reče zureći u mene. – Dobro govorim engleski, zar ne? – Da, krasno. – Ali mislim na španjolskom. Ponekad mislim s nožem. Šef je moj momak. On ne treba nikakvu pomoć, hombre. Ja brinem o njemu, znaš. – Veliki posao obavljaš, gnjido.

143 – Hijo de la flauta – procijedi on kroz bijele zube. Uzeo je pladanj s čašama i postavio ga na kraj ramena, pridržavajući dlanom, sasvim u konobarskom stilu. Odoh k vratima i izađoh, razmišljajući kako je to izraz „flautin sin” postao u španjolskom psovka. Nisam dugo razmišljao o tome. Bilo je toliko drugih stvari o kojima je trebalo razmisliti. U Wadeovoj obitelji nije problem samo u alkoholu. Alkohol je samo zamaskirana reakcija na nešto. Kasnije te večeri, između devet i pol i deset, okrenuh Wadeov broj. Odustao sam poslije upornog zvonjenja, ali tek što sam spustio slušalicu moj se telefon oglasi. Bila je to Eileen Wade. – Upravo je netko telefonirao – reče ona. – Naslućujem da biste to mogli biti vi. Baš sam se spremala pod tuš. – Bio sam to ja, ali ni zbog čega važnog, gospođo Wade. Činio mi se malo razdražen kad sam otišao, govorim o Rogeru. Čini se da sad osjećam neku malu odgovornost za njega. – Sasvim je u redu – reče. – Čvrsto spava, u krevetu. Mislim da ga je dr Loring više iznervirao nego što je pokazao. Sigurno vam je Roger nabrbljao hrpu besmislica. – Rekao je da je umoran i da želi ići spavati. To mi nije zvučalo kao besmislica. – Da, ako je to sve što je rekao. No, laku noć i hvala što ste zvali, gospodine Marlowe. – Nisam rekao da je to sve što je rekao. Samo rekoh da je tako rekao. Nastala je stanka, a onda: – Svatko ima ponekad fantastične ideje. Ne uzimajte Rogera suviše ozbiljno, Marlowe. Ionako je njegova mašta previše bujna. I nije čudo što je tako. Ne bi smio piti tako ubrzo poslije onoga. Molim vas, nastojte sve to zaboraviti. Pretpostavljam da je bio i grub prema vama. – Nije bio grub. I sve što je govorio imalo je smisla. Vaš muž je čovjek koji može u samog sebe zagledati dugim, tvrdim pogledom i vidjeti što je tamo. To nije uobičajen dar. Većina ljudi ide kroz živo trošeći pola svoje energije na to da brane dostojanstvo koje nisu nikad ni imali? Laku noć, gospođo Wade. Spustila je slušalicu a ja izvadih šahovsku ploču. Napunio sam lulu, razmjestio figure, provjerio da li su vojnički izbrijane i imaju li svu dugmad, pa odigrao šampionski turnir između Korčnoja i Meninkina, dvadeset i sedam poteza koji dovode do pata, savršen primjer sukoba nezaustavljive sile s nepobjedivom obranom, bitka bez oružja, rat bez krvi, najsavršeniji primjer traćenja ljudske inteligencije, primjer kakav ne možeš naći nigdje drugdje, osim možda još jedino u reklamnim agencijama.

144 25 Tjedan se dana nije događalo ništa, osim što sam se bavio poslovima koji baš i nisu bili neki poslovi. Jednog mi je prijepodneva telefonirao George Peters iz organzacije „Carne” i rekao da je slučajno bio u Sepulyeda Canyonu pa je otišao do imanja dra Verringera, da pogleda malo, tek tako iz radoznalosti. Ali dr Verringer nije više tamo. Pet-šest geodetskih ekipa sada premjerava kako će rasparcelirati zemlju. Oni s kojima je govorio nisu nikad ni čuli za dra Verringera. – Jadnog su dripca pritegnuli s hipotekom – reče Peters. – Provjerio sam. Dobio je hiljadarku da se makne, tek za utrošeno vrijeme i troškove, a sad će netko zaraditi čisti milijunčić godišnje zato što će rascjepati zemlju na građevne parcele. U tome je razlika između kriminala i biznisa. Za biznis je potreban kapital. Ponekad mislim da je to jedina razlika. – Kakav cinizam – rekoh. – Ali i za pravi kriminal trebaju pare. – A odakle one dolaze, kolega? Sigurno ne od vlasnika gostionica. Zdravo. Vidjet ćemo se. Bilo je deset minuta do jedanaest u četvrtak navečer kad mi je telefonirao Wade. Glas mu je bio hrapav, gotovo krkljanje, ali sam ga ipak prepoznao. Preko telefona se čulo i kratko, teško, ubrzano disanje? – Zlo je sa mnom, Marlowe. Vrlo zlo. Izgubio sam sidro. Možete li se brzo stvoriti ovdje? – Mogu, samo mi dajte da na trenutak govorim s vašom ženom. Nije bilo odgovora. Čuo se tresak, zatim mrtva tišina, a onda se neko vrijeme čula nekakva buka. Nešto sam zaurlao u telefon, ali bez odgovora. Vrijeme je prolazilo. I onda začuh lagani škljocaj spuštene slušalice i zvuk slobodne linije. Za pet minuta sam već bio na putu. Stigao sam tamo za manje od pol sata, još ni sad ne znam kako. Projurivši prilazom, doletio sam na Ventura Boulevard ravno pred semafor, nekako zavio ulijevo i ugurao se pred kamion zasigurno izazivajući proklinjanje. Kroz Encino sam vozio više od stotke, moja su svjetla jurila uz parkirane automobile smrzavajući svakoga tko je namjeravao izići iz auta. imao sam sreću, kakvu možeš imati samo onda kad ti je sasvim svejedno. Nikakvih pajkana, nikakve sirene ni crvenog svjetla. Samo vizije događaja koji se možda sad zbivaju u Wadeovoj kući, nimalo ugodne vizije. Sama je u kući s pijanim manijakom, leži u podnožju stepenica slomljenog vrata, ili se skriva u zaključanoj sobi a vani netko urla i razvaljuje vrata, trči bosa po cesti obasjanoj mjesečinom, a za njom golema crnčina s mesarskim nožem.

145 Uopće nije bilo ništa od toga. Kad sam zaokrenuo autom na njihov prilazni put, cijela je kuća bila osvijetljena, a ona je stajala na pragu s cigaretom u ustima. Izišao sam iz auta i krenuo k njoj. Bila je u hlačama i košulji otvorenog ovratnika. Mirno je gledala u mene. Ako je ovdje bilo ikakva uzbuđenja, onda je to ono što sam ga ja donio sa sobom. Prvo što sam rekao je bilo jednako idiotski kao i sve moje ponašanje. – Mislio sam da ne pušite. – Što? Ne, obično ne. – Izvukla je cigaretu iz usta, bacila je na tlo i stala na nju. – Jednom u dugo vremena. On je zvao dra Verringera. Glas joj je bio odsutan i blag, kao glas koji čuješ noću preko vode. Sasvim spokojan. – Nije mogao – rekoh. – Dr Verringer ne živi više tamo. Zvao je mene. – Oh, doista? Čula sam da nekog zove i moli ga da brzo dođe. Mislila sam da je to dr Verringer. – Gdje je sad? – Pao je – reče ona. – Mora da se nagnuo previše unatrag sa stolicom. Već mu se to događalo. Udario je glavom u nešto. Bilo je malo krvi, ne baš mnogo. – To je fino – rekoh. – Puno krvi mi baš i ne želimo. Pitao sam vas gdje je. Pogledala me uzvišeno. A onda je pokazala. – Tamo negdje vani. Uz rub ceste, ili u grmlju uz ogradu. Nagnuo sam se naprijed i unio joj se u lice. – Zaboga, zar niste ni pogledali? Sad sam već uviđao da je u šoku. Osvrnuo sam se po travnjaku. Nisam vidio ništa, jedino je uz ogradu bila tamna sjena. – Ne, nisam pogledala – reče ona sasvim mirno. – Pronađite ga vi. Ja sam već učinila sve što sam mogla. Više nego što sam mogla. Vi ga nađite. Okrenula se i ušla u kuću, ostavivši otvorena vrata. Nije daleko odmakla. Nekoliko metara od vrata ona se jednostavno sruši na tlo i ostane ležati. Podigoh je i spustih na jedan od dva velika kauča, koji su stajali nasuprot, s obje strane dugačkog svijetlog stola. Opipah joj puls. Nije mi se činio ni jako slab ni nepravilan. Oči su joj bile zatvorene, vjeđe modre. Ostavio sam je tamo i opet izišao. Bio je baš tamo gdje je rekla. Ležao je na boku u sjeni hibiskusa. Puls mu je bio brz i snažan, a disanje neprirodno. Na glavi mu je otraga bilo nešto ljepljivo. Oslovio sam ga i malo potresao. Nekoliko puta sam ga pljusnuo po licu. Promrmljao je nešto, ali nije došao k sebi.

146 Povukao sam ga u sjedeći položaj, podmetnuo rame pod njegovu ruku i okrenuvši mu se leđima uhvatio ga za nogu, trudeći se da ga podignem. Nije išlo. Bio je težak kao betonski blok. Obojica smo se svalili na travu. Uhvatio sam nešto zraka i pokušao opet. Naposljetku sam ga podigao kako to rade vatrogasci i oteturao s njim preko travnjaka prema otvorenim vratima. Činilo mi se da nisu ništa bliže od putovanja do Šijama. Dvije stepenice za verandu činile su mi se visokima tri metra. Dovukao sam se do kauča, kleknuo i svalio ga sa sebe. Kad sam se opet uspravio, osjećao sam kao da mi je kičma slomljena na tri dijela. Eileen Wade nije više bila tamo. Nikog u sobi. Za sada sam bio suviše izubijan da bih mario gdje je tko. Sjedio sam čekajući i gledajući da li diše. Onda pogledah glavu. Bila mu je umrljana krvlju. Kosa slijepljena od nje. Nije mi se činilo opasnim, ali kod rane na glavi nikad se ne zna. Onda se uz mene stvori Eileen, mirno gledajući dolje u njega istini onim odsutnim izrazon? – Oprostite što sam se onesvijestila – reče ona. – Ne znam zašto. – Mislim da je najbolje da pozovemo liječnika. – Telefonirala sam već doktoru Loringu. On je moj doktor, znate. Nije htio doći. – Pokušajte s nekim drugim onda. – Oh, doći će on – reče. – Nije htio. Ali doći će kad bude mogao. – Gdje je Candy? – Ima slobodan dan. Četvrtak. Kuharica i Candy imaju četvrtkom slobodno. Ovdje je tako uobičajeno. Možete li ga odnijeti u krevet? – Ne mogu bez nečije pomoći. Bolje donesite neki pokrivač. Noć je topla, ali u ovakvim slučajevima lako dolazi do upale pluća. Reče da ide po pokrivač. Pomislih da je to prokleto ljubazno od nje. Ali nisam baš imao neke pametne misli. Suviše sam se izmučio brinući o njemu. Pokrili smo ga dekom, a onda je kroz petnaestak minuta stigao i dr Loring u punoj opremi s uškrobljenim ovratnikom i naočalama bez okvira i s izrazom čovjeka koji je zamoljen da očisti bljuvotine bolesnog psa. Pogledao je Wadeovu glavu. – Površinska rana od udarca – reče. – Nema opasnosti od potresa mozga. Rekao bih da njegov dah već očito pokazuje u kakvu je stanju. Uzeo je šešir. Pokupio je torbu. – Držite ga na toplom – reče. – Lagano mu operite glavu i odstranite krv. Spavat će.

147 – Ne mogu ga odnijeti gore, doktore – rekoh. – Onda ga ostavite tamo gdje jest – rekao je gledajući me bez ikakva zanimanja. – Laku noć, gospođo Wade. Kao što znate, ne liječim alkoholičare. Čak i kad bih ih liječio, vaš muž mi ne bi bio pacijent. Siguran sam da to razumijete. – Nitko vas i ne moli da ga liječite – rekoh mu. – Tražim od vas samo da mi pomognete odnijeti ga u krevet kako bih ga mogao skinuti. – A tko ste uopće vi? – upita me dr Loring ledeno. – Zovem se Marlowe. Bio sam ovdje prošlog tjedna. Vaša me žena predstavila. – Zanimljivo – reče. – A gdje ste upoznali moju ženu? – Kojeg je đavola to uopće važno? Želim jedino da... – Ne zanima me što vi želite – prekinuo me je. Okrenuo se Eileeni, brzo kimnuo i krenuo. Stao sam između njega i vrata, naslonivši se leđima na njih. – Samo trenutak, doktore. Mora da je mnogo vremena prošlo otkad ste bacili pogled na prozni sastavak koji nazivaju Hipokratovom zakletvom. Ovaj me čovjek pozvao telefonski, a ja prilično daleko stanujem. Kad sam čuo da mu je zlo, prekršio sam sva prometna pravila da bih došao ovamo. Našao sam ga vani na tlu, donio unutra i, vjerujte, nije baš lagan kao pero. Sad nema sluge u kući niti ikoga tko bi mi pomogao da Wadea otpremim gore po stepenicama. Kako vam se sve to čini?– Mičite mi se s puta! – procijedi on kroz zube. – Ići ću telefonirati šerifu da pošalje pomoćnika. Kao profesionalac koji... – Kao profesionalni liječnik vi ste hrpa govna – rekoh i maknuh mu se s puta. Zacrvenio se, polako ali vidljivo. Vlastita ga je žuč pridavila. Zatim je otvorio vrata i izišao. Pažljivo ih je za sobom zatvorio. Zatvarajući ih, pogledao je u mene. Bio je to gadan pogled kakav još nisam doživio i lice gada kakvajoš nisam vidio. Kad sam se okrenuo od vrata, Eileen se smješkala.– Što je smiješno? – zarežao sam. – Vi. Uopće vas nije briga kome šta kažete, je li tako? Znate li tko je dr Loring? – Aha. A znam i što je on. Pogledala je na sat na svojem zapešću. – Candy bi već morao biti kod kuće – reče. – Idem vidjeti. Soba mu je iza garaže. Otišla je preko trijema, a ja sam sjedio gledajući Wadea. Glasoviti pisac je sada hrkao. Lice mu se orosilo znojem, ali sam ipak ostavio prekrivač na njegovu opuštenom tijelu. Koju minutu kasnije, vratila se Eileen dovodeći sa sobom Candyja.

148 26 Meksikanac je na sebi imao crno–bijelo kariranu košulju, crne hlače oštra ruba i bez pojasa, dvobojne, crne i bijele kožne cipele, besprijekorno uglačane. Gusta crna kosa mu je bila zaglađena unatrag, sjajeći nekim uljem za kosu ili kremom. – Senor – izgovorivši to, kratko se i sarkastično poklonio. – Pomozi Marlowu da odnese mog muža gore, Candy. Pao je i malo se ozlijedio. Oprosti što te uznemirujem večeras. – De nada, senora – osmjehnu se Candy. – A sada ću se oprostiti – reče mi ona. – Umorna sam. Candy će vas poslužiti ako nešto trebate. Polako se uspela stepenicama. Candy i ja smo gledali za njom. – Kakva lutkica – reče on povjerljivo. – Ostajete li preko noći? – Sumnjam. – Es Idstima. Vrlo je usamljena. – Prestani s tim pogledom, momče. Hajde smjestimo ga u krevet. Tužno se zagleda u Wadea koji je hrkao na kauču. – Pobrecito. – promrmlja, kao da to iskreno misli. – Borracho como una cuba. – Možda je pijan, ali sigurno nije malešan – rekoh. – Ti ga uhvati za noge. Nosili smo ga i čak je za nas dvojicu bio težak kao olovni lijes. Došavši na vrh stepenica prošli smo balkonom kraj nekih zatvorenih vrata. Candy pokaže bradom prema njima. – La senora – prošapće. – Sasvim tiho pokucajte, možda će vas pustiti unutra. Ne rekoh ništa, jer sam ga još trebao. Išli smo dalje noseći tijelo, skrenuli kroz druga vrata i spustili ga na krevet. Tada zgrabih Candyja rukom pod pazuho, tamo gdje najviše boli kad zariješ prste u meso. Zacvilio je na trenutak, a onda mu lice otvrdne i ukoči se. – Kako ti je ime, cholo? – Miči ruke – zarežao je. – I ne govorite mi cholo. Nisam ja izbjeglica. Zovem se Juan Garcia de Soto y Sotomayor. Ja sam Čileanac.

149 – U redu, don Juan. Samo pazi kako se ponašaš. Obrisi nos i usta i neka ti budu čisti kad govoriš o ljudima za koje radiš. Trgnuo se otresajući moju ruku i zakoračio unatrag, crne oči su mu plamtjele od bijesa. Ruka mu kliznu pod košulju i pojavi se s dugim tankim nožem. Poigravao se s oštricom na rubu dlana, jedva ga pogledavši. Onda ga pusti da se okrene u zraku i uhvati ga za držak. Učinio je to vrlo spretno i na izgled bez ikakva truda. Tada podigne ruku u visinu ramena i zamahne naprijed, nož zaplovi zrakom i zahode se u prozorski okvir, a držak mu je podrhtavao. – Cuidado, senor! – oštro je zarežao. – I k sebi ruke. Ne igrajte se sa mnom. Gipko je prošao kroz sobu i izvukavši nož iz drva baci ga u zrak, zavrti se na prstima i uhvati ga rukom iza svojih leđa. Jednim pokretom nož nestade pod njegovom košuljom. – Fino – rekoh. – Samo ipak malo vašarski. Prilazio mi je podrugljivo se smješkajući. – A mogao bi slomiti lakat – rekoh. – Ovako. Zgrabivši ga za desno zapešće izbacih ga iz ravnoteže, i pomičući se prema njegovim leđima podmetnuli mu ruku pod vanjsku stranu lakta. Pritisnuo sam nadolje, služeći se svojom rukom kao polugom? – Jedan trzaj – rekoh – i ode ti lakat. To je dovoljno da se iščaši. Nekoliko mjeseci za odvikavanje od baratanja nožem. Malo jači trzaj i gotovo je s tim zauvijek. A sad izuj gospodina Wadea. Pustih ga. Nacerio mi se. – Dobar štos – reče. – Zapamtit ću to. Okrenuo se prema Wadeu i sagnuo da mu skine cipele, ali zastane, trgnuvši se. Na jastuku je bila krvava mrlja. – Tko je ranio šefa? – Ja nisam, drugar. Pao je i u nešto se udario. Samo površinska rana. Doktor je bio tu. Candy polako reče zadržavajući dah: – Vidjeli ste kad je pao? – Bilo je to prije nego što sam došao. Voliš tog čovjeka, zar ne? Nije odgovorio. Izuo mu je cipele. Polako smo ga svukli. Candy odnekud dovuče zelenkasto– srebrnu pidžamu. Strpali smo ga u nju, utrpali u krevet i ututkali pod pokrivač. Još se znojio i još je hrkao. Candy se tužno zagleda u njega, polako odmahujući glavom. – Netko mora paziti na njega – reče. – Idem se presvući.

150 – Idi na spavanje. Ja ću paziti na njega. Zvat ću te ako mi budeš trebao. Stao je pred mene. – Ali da ste doista dobro pazili na njega – reče značajno. – Jako dobro. Izašao je iz sobe. Odoh u kupaonicu po mokru krpu i ručnik. Malo sam okrenuo Wadea, raširio ručnik po jastuku i oprao mu krv s glave, lagano da ne bi opet potekla. Onda pogledah plitku ranu oštrih rubova, ne dužu od pet centimetara. Ništa loše. Što se toga tiče dr Loring je imao pravo. Nije izgledalo loše, jedino što je on to trebao zašiti, a možda i nije trebao. Pronašao sam škare, odrezao kosu tako da sam mu mogao prilijepiti flaster. Onda ga okrenuh na leđa i umih mu lice. Time sam vjerojatno učinio pogrešku. Otvorio je oči. Isprva su bile mutne i neusmjerene, a onda mu se razbistriše i ugledao me je uz krevet. Krenuo je rukom prema glavi i opipao flaster. Nešto je promrmljao, a onda mu je i glas postao razgovijetan. – Tko me je udario? Vi? – još je opipavao flaster. – Nije vas nitko udario. Pali ste. – Pao? Gdje? Kada? – Kad ste telefonirali. Zvali ste mene. Čuo sam kako ste pali. Na telefonu sam čuo. – Pozvao sam vas? – polako se osmjehnuo. – Uvijek ste mi na raspolaganju, je li tako, prijatelju? Koliko je sati? – Prošlo je jedan sat ujutro. – Gdje je Eileen? – Otišla je u krevet. Ovo je bilo gadno za nju. Ušutio je i zamislio se. U očima mu se pojavi bol – Da li sam ... – zastao je zastenjavši. – Koliko znam, niste je ni dirnuli. Ako na to mislite. Izišli ste i sručili se kod ograde. Sad nemojte više govoriti. Spavajte. – Da, spavati – reče on mirno i polako kao dijete koje ponavlja lekciju. – Samo kako? – Možda bi vam pomogla pilula. Imate li koju? – U ladici. U noćnom ormariću. Otvorivši ladicu, našao sam plastičnu bočicu s crvenim pilulama. „Seconal”, jedna i pol na dan. Prema receptu dra Loringa za gospođu Wade.