Raymond Chandler - Dugi oproštaj

51 Pogledao me brzo veselim pogledom, pa se opet posvetio vožnji. – Jeste li radili kada za novine? – Ne, nisam. – Novinama vladaju i izdaju ih bogataši. A bogataši su svi članovi istoga kluba. Naravno, postoji konkurencija, tvrda, oštra konkurencija za nakladu, za prvu vijest, za ekskluzivne reportaže. Samo dotle dok to ne zadire u prestiž, privilegije i poziciju vlasnika. Ako njima šteti, pada zavjesa. Zavjesa je, dragi moj, pala i na Lennoxov slučaj. Taj bi slučaj, prijatelju, ako bi se u njega dobro zahvatilo, prodao vrašku hrpu novina. Ima tu svega. Proces bi privukao reportere iz svih krajeva. Ali kako je krenulo, procesa neće biti. Riješili su se Lennoxa prije nego što je počeo. Kao što sam rekao, to je vrlo zgodno za Harlana Potter a i njegovu obitelj. Uspravio sam se i zagledao u njega. – Mislite da je sve to namješteno? Podrugljivo je iskrivio usta. – Sasvim je moguće da je Lennoxu netko pomogao da izvrši samoubojstvo. Mali otpor pri hapšenju, možda. Meksički policajci imaju vrlo nervozne prste. Da se kladimo u to da nitko nije prebrojio rupe od metaka. – Mislim da niste u pravu – rekoh. – Poznavao sam Lennoxa prilično dobro. On je sebe već odavno otpisao. Da su ga vratili ovamo živog, on bi im prepustio da rade što žele. Natovarili bi mu ubojstvo bez predumišljaja. Lonnie Morgan odmahne glavom. Znao sam što će reći, i rekao je: – Nikako. Da ju je samo ustrijelio ili joj samo razbio lubanju, možda. Ali ovako je tu bilo previše brutalnosti. Lice joj je bilo pretvoreno u kašu. Najmanje što bi mogao dobiti bilo bi ubojstvo drugog stupnja, a i to bi još zaudaralo. Rekoh: – Možda ste u pravu. Opet me pogledao. – Kažete da ste poznavali tog momka. Kako vam to sve ide uz njega? – Umoran sam. Ne mogu misliti večeras. Nastala je duga stanka. Onda je Lonnie Morgan tiho rekao: – Da sam neki pametan momak, umjesto što sam samo običan novinar, vjerojatno bih pomislio da je on uopće nije ubio. – Prava pomisao. Stavio je cigaretu u usta i zapalio je povukavši šibicom po komandnoj ploči. Pusio je šutke, namrštena čela.

52 Stigli smo u Laurel Canyon, rekao sam mu gdje treba skrenuti s bulevara i gdje treba zaokrenuti u moju ulicu. Auto se teško uspinjao uzbrdo i zaustavio se u podnožju drvenih stepenica. Izišao sam. – Hvala na vožnji, Morgan. Hoćete li popiti nešto? – Drugi put. Vjerujem da biste danas radije bili sami. – Imam dovoljno vremena za samoću. Prokleto mnogo. – Morate se oprostiti od prijatelja – reče. – Zasigurno vam je bio prijatelj kad ste se zbog njega dali strpati u bajbok. – Tko kaže da sam se dao? Osmjehnuo se lagano. – To što ne smijem pisati o tome ne znači da ne znam, prijatelju. Do viđenja. Vidjet ćemo se. Zatvorih vrata, a on okrene auto i odveze se nizbrdo. Kad su njegova zadnja svjetla nestala iza ugla, popeo sam se uza stepenice, pokupio novine i zakoračio u praznu kuću. Upalio sam sva svjetla i otvorio sve prozore. Unutra je bilo zagušljivo. Skuhao sam kavu, popio je i uzeo pet stotki iz kutije za kavu. Bile su čvrsto zamotane i sa strane ugurane u kavu. Hodao sam gore-dolje sa šalicom kave u ruci, uključio televizor, isključio ga, sjeo, ustao, pa opet sjeo. Prelistao sam novine što su se nagomilale na stepenici pred kućom. Lennoxov je slučaj prvog dana počeo naveliko, ali jutros je već nestao s prvih stranica. Objavili su Sylvijinu sliku, ali Terryjevu nisu. Bila je tu i moja fotografija, neka za koju nisam ni znao. „Privatni detektiv iz Los Angelesa, zadržan na saslušanju.” I veliki snimak Lennoxove kuće u Encinu. U pseudoengleskom stilu, s velikim šiljastim krovom, s toliko prozora da bi njihovo pranje stajalo sto komada. Uzdizala se na brežuljku od dva jutra, što je za područje Los Angelesa prilično zemljište. Uz to je bila i fotografija kuće za goste, minijature glavne zgrade. Okružena drvećem. Obje fotografije su očito snimljene iz daljine, a onda povećane i dotjerane. Nije bilo nijedne fotografije prostorije koju su novine nazivale „mrtvačnicom”. Sve sam to već vidio prije, u zatvoru, ali sam sada i čitao i gledao drugim očima. Nisam doznao ništa, osim da je ubijena bogata i lijepa djevojka i da je štampa lijepo isključena. Dakle, pritisak je vrlo brzo počeo djelovati. Dečki iz Odjela za ubojstva mora da su nabrusili zube, ali uzalud. Poklapalo se. Ako je Terry, te noći kad je ubijena, govorio s njenim ocem u Pasadeni, bilo je najmanje tucet stražara već tamo na posjedu, prije nego što je uopće javljeno policiji. Nešto se ipak nije poklapalo – način kako je bila ubijena. Neka mi nitko ne kaže da je to mogao učiniti Terry.

53 Ugasio sam svjetlo i sjeo do otvorenog prozora. Vani u grmlju kos je zapjevao nekoliko trilera i sam sebe zadivio, a onda se spremio na spavanje. Vrat me bolio, zato sam se obrijao, otuširao i otišao u krevet i tamo, ležeći na leđima, osluškivao kao da ću izdaleka, iz tame, čuti glas, miran i strpljiv glas, koji će mi sve objasniti. Nisam ga čuo i znao sam da ga i neću čuti. Nitko mi neće razjasniti Lennoxov slučaj. Objašnjenje nije više potrebno. Ubojica je priznao i sad je mrtav. Neće biti nikakve istrage. Kao što je rekao Lonnie Morgan iz „Journala” – vrlo zgodno. Ako je Terry Lennox ubio svoju ženu, sve je ispalo zgodno. Ne treba ga preslušavati i izvlačiti na svjetlo dana sve nezgodne pojedinosti. Ako je nije ubio, isto je zgodno. Mrtav čovjek je najbolje žrtveno janje na svijetu. Mrtvac nikada ne govori

54 11 Ujutro sam se, kao i uvijek, obrijao, obukao i odvezao uobičajenim putem u grad, parkirao na uobičajenom mjestu, i ako je čuvar parkirališta nekim slučajem znao da sam znamenita ličnost, on je to uspješno prikrio. Popeo sam se gore, prošao hodnikom i izvadio ključeve da otključam vrata. Jedan zalizani tamnoputan tip gledao je u mene. – Vi ste Marlowe? – Što onda? – Ostanite gdje jeste – reče on. – Netko vas želi vidjeti. Odlijepio je leđa od zida i lijeno se udaljio. Ušao sam u kancelariju i pokupio poštu. Najviše omotnica bilo je na stolu, gdje ih je stavila noćna čistačica. Otvorio sam omotnice nakon što sam otvorio prozore, a kad sam odložio u stranu sve što me nije zanimalo gotovo ništa nije ni ostalo. Uključio sam zvono na drugim vratima, napunio lulu, pripalio je i onda samo sjedio tamo čekajući da netko pozove u pomoć. Moje su misli o Terryju Lennoxu bile nekako udaljene. Nestajao je u daljinama, bijela kosa, lice s ožiljkom, nježan šarm i neobična vrsta ponosa. Nisam mu sudio, niti ga analizirao, kao što ga nikad nisam pitao kako je dobio ožiljke ili kako se uopće moglo dogoditi da se oženi nekim kao što je Sylvia. Bio je kao čovjek kojeg sretneš na brodu i zbližiš se s njim kao da ga odavno dobro poznaješ, ali ga nikad stvarno ne upoznaš. Nestao je kao čovjek koji ti u luci kaže do viđenja, daj piši, stari, a ti znaš da nećeš i da on neće. I uskoro ga nikad više nećeš vidjeti. Ako ga i vidiš, bit će sasvim drukčiji, tek jedan od kolega u klupskom automobilu. Kako posao? Oh, nije loše. Dobro izgledaš. Ti također. Nabacio sam koji kilogram previše. Pa svi smo takvi, zar ne? Sjećaš li se one plovidbe Franconiom ili kako se ono zvao brod? Oh, naravno, divna plovidba, zar ne? Vraga divna! Davež od dosade. S tim tipom si razgovarao samo zato jer nije bilo ničeg drugog što bi te zanimalo. Možda je tako bilo i s Terryjem Lennoxom i sa mnom. Ne, ne baš tako. U meni je dio njega. U njega sam uložio novac, vrijeme i tri dana bajboka, da i ne spominjem to što sam dobio preko čeljusti i po vratu, tako da i danas to osjećam čim zinem. Sada je mrtav i ne mogu mu vratiti tih petsto papira. To me ozlovoljilo. Uvijek te ozlovolje sitnarije. Zvono na vratima i telefon su se oglasili istovremeno. Najprije sam odgovorio na telefon, jer je zvono na vratima značilo samo to da je netko ušao u moju tijesnu čekaonicu. – Je li tamo gospodin Marlowe? Zove vas gospodin Endicott. Samo trenutak, molim.

55 Oglasio se na liniji: – Ovdje Sewell Endicott – reče kao da nema pojma da mi je ona šmizla od tajnice već rekla njegovo ime. – Dobro jutro, gospodine Endicott. – Drago mi je što su vas pustili. Vjerojatno ste došli k pameti i niste se odupirali. – Nisam došao k pameti. Stvar je bila samo u tvrdoglavosti. – Vjerujem da vas time više neće uznemiravati. Ako slučajno ipak budu, i ako zatrebate pomoć, samo me pozovite. – Zašto bi? Čovjek je mrtav. Trebali bi se đavolski nagnjaviti da mi dokažu kako smo bili zajedno. Zatim bi mi morali dokazati da sam znao o čemu se radi. A osim toga moraju dokazati da je učinio zločin i onda pobjegao. Pročistio je grlo. – Vjerojatno – reče oprezno – vam nisu rekli da je potpisao priznanje. – Rekli su mi, gospodine Endicott. Ali sada govorim s odvjetnikom. Da li bi zvučalo jako neprikladno ako sugeriram da najprije moraju dokazati porijeklo i vjerodostojnost tog priznanja? – Bojim se da nemam vremena za pravničke razgovore – reče on oštro. – Odlazim u Meksiko da obavim jednu žalosnu dužnost. Vjerojatno možete pogoditi o čemu se radi. – Oh. Ovisi o tome koga zastupate. Niste mi rekli, sjećate se? – Vrlo se dobro sjećam. Dakle, do viđenja, Marlowe. Moja ponuda za pomoć još vrijedi. Ali dopustite da vam dam i jedan mali savjet. Nemojte biti previše sigurni da ste čisti. U velikom ste škripcu. Zaklopio je. Oprezno sam položio slušalicu. Neko sam vrijeme sjedio držeći ruku na njoj. Onda sam se prestao mrštiti, ustao sam i otvorio vrata čekaonice. Čovjek je sjedio kod prozora i listao časopis. Bio je odjeven u modrikastosivo odijelo s jedva vidljivim svijetloplavim kvadratićima. Na prekriženim je nogama imao crne cipele slične mokasinama, koje su isto tako udobne, a ne trgaju nogavice nakon nekoliko koraka. Njegov bijeli rupčić bio je uredno složen u džepiću sakoa, i iza njega su virile sunčane naočale. Imao je gustu i tamnu kosu. I put mu je bila vrlo tamna. Podigao je svoje sjajne oči i tanki mu se brčići rastegnuše u osmijeh. Kravatu je imao tamnosmeđu, zavezanu u tanki čvor, na blistavo bijeloj košulji. Odložio je časopis. – Kakve nam bljuvotine serviraju ti idioti – reče. – Čitao sam članak o Costedu. Da, oni znaju baš sve o Costedu. Baš kao što ja znam sve o Heleni iz Troje.

56 – Što mogu učiniti za vas? Na brzinu me odmjerio pogledom. – Tarzan na velikom crvenom romobilu – reče. – Što? – Vi, Marlowe. Tarzan na velikom crvenom romobilu. Da li vas tambaju mnogo? – Tu i tamo. Što se to vas tiče? – I nakon toga što je Allbright govorio s Gregoriusom? – Ne. Nakon toga više ne. On kratko kimnu. – Imali ste petlje da napujdate Allbrighta na tog kenjca. – Pitao sam što se to vas tiče. Slučajno ne poznajem komesara Allbrighta i ništa od njega nisam ni tražio. Zašto bi on bilo što učinio za mene? Pogledao me kiselo. Polako je ustao, gipko kao pantera. Prošao je sobom i pogledao u kancelariju. Dao mi je znak glavom i ušao. Tipovi takve vrste su svuda, gdje se god zateknu, kao kod kuće. Ušao sam za njim i zatvorio vrata. Stao je kod stola, ogledao se oko sebe, zabavljajući se. – Bijedno! – reče. – Baš bijedno! Zašao sam za pisaći stol i čekao. – Koliko zarađujete na mjesec, Marlowe? Nisam se dao smetati, zapalio sam lulu i šutio. – Zacijelo ne više od sedamdeset i pet – reče on. Spustio sam zapaljenu šibicu u pepeljaru i otpuhnuo dim. – Niskoristi, to ste vi, Marlowe. Sitna riba. Tako sitna da mi treba povećalo da vas vidim. Opet ništa ne rekoh. – Vaši su osjećaji jeftini. Skroz ste jeftini. Družite se s nekim, popijete po koje piće s tim tipom, ispričate koju šalu, gurnete mu koji dolar kad je potpuno suh i već ste mu se prodali. Kao kakav školarac koji je pročitao Franka Merriwella. Nemate ni volje, ni mozga, ni veza, ni znanja, samo se pravite i očekujete da će se neko rasplakati nad vama. Tarzan na romobilu – ponovi i nasmiješi se umorno. – Po mojem računu, vi ne vrijedite ni pišljiva boba. Sagnuo se preko stola i udario me nadlanicom preko lica, učinio je to nekako usput i kao da mu nije stalo, bez namjere da me povrijedi, a na licu mu je još bio onaj umorni osmijeh. Onda je, kad se na to nisam ni pomaknuo, polako sjeo, nalaktio se jedpom rukom na stol i naslonio svoju

57 smeđu bradu na smeđu ruku. Njegove oči blistave kao u ptice netremice su me promatrale, a u njima nije bilo ničeg osim sjaja. – Znate li tko sam, niskoristi? – Ime vam je Menendez. Dečki vas zovu Mendy. Djelujete na Stripu, zar ne? – Tako? A kako sam postao velika zvjerka? – Ne znam. Vjerojatno ste počeli kao svodnik u nekom meksičkom hotelu. Izvadio je iz džepa zlatnu dozu i zlatnim upaljačem pripalio smeđu cigaretu. Otpuhnuo je oštar dim i kimnuo. Položio je zlatnu dozu za cigarete na stol i pogladio je prstima. – Ja sam veliki lupež, Marlowe. Mnogo zarađujem. Moram mnogo zarađivati da bih mogao cijediti one tipove koje moram cijediti da bih mnogo zarađivao i da bih mogao cijediti tipove koje moram. Imam kuću u Bel-Airu koja stoji devedeset hiljki, a da bih je uredio potrošio sam i više od toga. Imam dražesnu platinastu plavušu za ženu i dvoje djece u privatnim školama na istoku. Moja žena ima sto i pedeset hiljki u draguljima i još sedamdeset i pet u krznima i odjeći. Imam šefa posluge, dvije služavke, kuhara, šofera, ne računajući gorilu koji me svuda prati. Svuda me rado dočekuju. Najbolje od svega, najbolja hrana, najbolja odjeća, najbolji hotelski apartmani. Imam kuću na Floridi i jahtu sa pet članova posade. Imam „bentley”, dva „cadillaca”, „chrysler–karavan” i MG za svog sina. Za koju godinu i moja će curica dobiti jednog. A što vi imate? – Ne mnogo – rekoh. – Ove godine raspolažem kućom u kojoj stanujem samo ja. – Žena? – Sam sam. Osim ovoga što tu vidite imam još tisuću i dvije stotine dolara u banci i nekoliko tisuća u obveznicama. Zadovoljni odgovorom? – Koliko ste najviše zaradili na jednom poslu? – Osamsto i pedeset. – Gospode, kako čovjek može biti tako jeftin? – Prestanite izvoditi i recite što hoćete. Ugasio je napola popušenu cigaretu i odmah pripalio drugu. Zavalio se na naslon od stolice. Napućio je usne prema meni. – Bili smo trojica u rovu – reče. – Paklenski je bilo hladno, svuda naokolo snijeg. Jeli smo konzerve. Ledenu hranu. Padalo je nešto granata, ali više topovske vatre.

58 Bili smo modri od hladnoće, doslovno mislim modri. Randy Starr, ja i taj Terry Lennox. Među nas tresne topovska granata i zbog nečeg ne eksplodira. Mnogo štosova imaju te Švabe. Čudan smisao za humor. Ponekad misliš da neće eksplodirati, a za tri sekunde ona se rasprsne. Terry ju je zgrabio i izjurio iz rupe prije nego što smo se Randy i ja stigli pomaknuti. To je bila brzina, momče, zaista. Kao vrstan nogometaš. Bacio se na tlo i odbacio granatu od sebe, a ona se rasprsnula u zraku. Veći dio se razletio iznad njega, a jedan ga je komad pogodio postrance u lice. Upravo su tada Švabe navalile i kad smo se opet snašli nismo više bili tamo. Menendez zašuti i zagleda se u mene sjajnim i mirnim pogledom svojih tamnih očiju. – Hvala što ste mi to ispričali – rekoh. – Dobar ste slušalac, Marlowe. U redu ste. Randy i ja smo razgovarali o tome i zaključili da je to što se dogodilo Terryju Lennoxu dovoljno da čovjeku raznese mozak. Dugo smo mislili da je mrtav, ali nije bio. Švabe su ga pokupile. Sređivali su ga godinu i pol. Dobro su ga skrpali, ali je rana bila teška. Mnogo nas je stajalo da to saznamo, mnogo nas je stajalo da ga nađemo. Ali mi smo mnogo i zaradili na crnoj burzi poslije rata. Mogli smo si to priuštiti. Sve što je Terry imao od toga što je nama spasio život, bilo je pol novog lica, bijela kosa i klupko slabih živaca. Vrativši se ovamo, prihvatio se boce, tu i tamo bi ga strpali u zatvor, propadao je. Nešto ga je mučilo, a mi nikad nismo saznali što je to? Onda smo saznali da se oženio onom bogatašicom i da se visoko popeo. Zatim se on rastaje od nje, opet je na dnu, pa se opet oženi njome, a zatim ona umire. Randy i ja nismo mogli ništa za njega učiniti. Nije nam dopuštao, ako ne računam onaj poslić u Vegasu. A kad je zapao u pravi škripac, nije došao k nama, došao je jednom niskoristi kao što ste vi, jeftinom tipu s kojim se policajci poigravaju kako žele. A onda je on umro, bez oproštaja od nas i ne dajući nam šansu da mu uzvratimo. Imam u Meksiku znance koji bi ga mogli zauvijek sakriti. Izveo bih ga iz zemlje za kraće vrijeme nego što dobrom kartašu treba da izmiješa karte. Ali on je plačući došao k vama. Bijesnim zbog toga. K jeftinom niškoristi s kojim se policajci poigravaju kako žele. – Policajci se mogu sa svakim poigravati. Što želite da učinim u vezi s tim? – Samo prestanite – reče Menendez tvrdo. – Što da prestanem? – Prestanite pokušavati izmusti novac ili slavu iz Lennoxova slučaja. Gotovo je, svršeno. Terry je mrtav i mi ne želimo da ga itko dalje uznemirava. Momak se već previše napatio. – Razbojnik meka srca – rekoh. – Razdire me to. – Začepi gubicu, niškoristi. Bolje začepi. Mendy Menendez ne raspravlja. Samo naređuje. Pronađi neki drugi način da nagrabiš para. Jasno?

59 Ustao je. Razgovor je bio završen. Uzeo je rukavice. Od snježnobijele svinjske kože. Nije izgledalo da su ikad prije bile nošene. Elegantna osoba, taj Menendez. Ali uza sve to i vrlo neotesan. – Ne tražim ja nikakvu slavu – rekoh. – Nitko mi nije ponudio ni pare. Zbog čega i bi? – Ne zezaj me, Marlowe. Nisi ostao tri dana u ledani samo zbog dobrog srca. Platili su ti. Ništa ne kažem tko, ali naslućujem. A družba koju imam na pameti ima toga i previše. Lennoxov je slučaj završen i mora ostati završen, pa makar... – Naglo je zašutio i udario rukavicama o rub stola. – Pa makar je on nije ubio – rekoh. Njegovo je iznenađenje bilo prozirno kao pozlata na prstenu za hitno vjenčanje. – Rado bih to pročešljao s tobom, niškoristi. Ali nema smisla. Kad bi i imalo smisla – Terry je htio da bude ovako – zato neka tako i ostane. Ne rekoh ništa. Nakon nekog se vremena polako nacerio. – Tarzan na velikom crvenom romobilu – naglasio je. – – Pametnjaković. Dopušta mi da dođem ovamo i gazim po njemu. Tip koji se iznajmljuje za sitniž i dopušta svakome da se poigrava s njim. Bez love, bez obitelji, bez moći, bez svega. Do viđenja, niškoristi! Sjedio sam mirno, stisnuvši čeljust i zureći u bljesak njegove zlatne doze za cigarete na rubu stola. Osjećao sam se starim i umornim. Polako sam ustao i posegnuo za dozom. – Zaboravili ste ovo – rekoh obišavši stol. – Imam takvih pola tuceta – podrugujući se reče on. Kad sam mu prišao dovoljno blizu i pružio mu je, uzeo ju je u ruku kao usput. – A što mislite o pola tuceta ovoga? – upitao sam i svom snagom ga udario usred trbuha. Previo se i zacvilio. Doza za cigarete mu pade na pod. Naslonio se na zid, grčevito stišćući ruke. S mukom je hvatao zrak. Čelo mu je oblio znoj. Sasvim polako i s velikim naporom on se uspravi tako da smo opet stajali oči u oči. Prešao sam mu prstom po rubu čeljusti. Nije ni trepnuo. Napokon je uspio da na svoje smeđe lice navuče smiješak. – Nisam mislio da ima u tebi takvog nečeg – reče. – Drugi put ponesi revolver – ili me ne zovi niškoristi. – Imam ja tko mi nosi revolver. – Povedi tog tipa sa sobom. Trebat će ti.

60 – Niste baš partner za svađu, Marlowe. Nogom sam pomaknuo zlatnu dozu prema sebi, sagnuo se, dohvatio je i dao njemu. Spremio ju je u džep. – Još nisam načistu s tobom – rekoh. – Ne znam zašto si gubio vrijeme dolazeći k meni i natežući se sa mnom. To već mora da je dosadno. Sve su velike zvjerke živa dosada. Kao kad kartaš, a u špilu imaš same asove. Imaš sve, a nemaš nisla. Samo sjediš i diviš se sam sebi. Nije uopće čudno što Terry Lennox nije od tebe zatražio pomoć. Bilo bi to isto kao da traži pozajmicu od neke droce. On si prstima nježno pritisne želudac. – Žao mi je što si to rekao, niškoristi. Možda si dopuštaš previše. Prišao je vratima i otvorio ih. Tjelohranitelj koji je bio tamo odmaknuo se od zida i okrenuo se. Menendez mu je dao znak glavom. Tjelohranitelj uđe u kancelariju, stade preda me gledajući me bezizražajno. – Dobro ga pogledaj, Chick – reče mu Menendez. – Za svaki ga slučaj dobro upamti. Lako moguće da ćete uskoro vas dvojica imati posla. – Već sam ga vidio šefe – reče zalizani tamnoputan tip stisnutih usana i stisnuta glasa kakav uvijek imaju takvi tipovi. – Ne brine me ni najmanje. – Pazi da te ne tresne u crijeva – reče Menendez kiselo se osmjehujući. – S njegovom se desnicom ne valja šaliti. Tjelohranitelj se podrugljivo naceri prema meni. – Neće mi se moći toliko približiti. – Dakle, do viđenja, niškoristi – reče mi Menendez i iziđe. – Vidjet ćemo se još – reče mi hladno tjelohranitelj. – Ja sam Chick Agostino. Sad me poznaješ. – Kao odbačenu novinsku stranicu – rekoh mu. – Upozori me da ti ne bih stao na glavu. Mišići čeljusti su mu se napeli. A onda se odjednom okrenuo i otišao za gazdom. Vrata s pneumatičnim zatvaračem su se polako zatvorila. Osluškivao sam, ali nisam čuo njihove korake po stepenicama. Hodali su mekano kao mačke. Samo da bih se uvjerio, nakon nekog sam vremena otvorio vrata i pogledao van. Ali hodnik je bio potpuno prazan. Otišao sam natrag do pisaćeg stola, sjedio neko vrijeme razmišljajući zašto je tako znamenitom ovdašnjem gangsteru kao što je Menendez bilo vrijedno truda da dođe osobno u moj ured i

61 upozori me neka prestanem u to zabadati nos. I to jedva minutu nakon što sam isto, samo drukčije izraženo, upozorenje primio od Sewella Endicotta. Ništa nisam zaključio, pa se dosjetih zgodnom potezu. Podigao sam slušalicu i naručio razgovor s Terrapin dubom u Las Vegasu, osobno Philip Marlowe zove osobno Randyja Starra. Ništa. Gospodin Starr nije u gradu, želim li razgovarati s bilo kim drugim? Ne, ne želim. Zapravo nisam baš ni izgarao od želje da razgovaram s Randyjem Starrom. Samo mi je palo na pamet. Predaleko je da bi me tresnuo. Poslije toga se tri dana nije događalo ništa. Nitko me nije izmlatio, nitko pucao na mene, nije mi nitko telefonirao, niti me upozoravao da ne zabadam nos kamo ne treba. Nitko me nije unajmio da potražim zabludjelu kćer, odbjeglu ženu, izgubljenu bisernu ogrlicu ili skrivenu oporuku. Samo sam sjedio i buljio u zid. Lennoxov je slučaj umro gotovo isto tako naglo kao što se i rodio. Bila je samo kratka procedura na koju me nisu ni pozvali. Održali su to u neuobičajeno vrijeme, bez najave i bez porote. Sudac istražitelj je izjavio da je smrt Sylvije Potter Westerheym di Georgio Lennox izazvana ubilačkom namjerom njenog muža, Terencea Williama Lennoxa koji je nakon toga umro izvan nadležnosti dotičnog istražnog suda. Vjerojatno su priznanje pročitali u zapisnik. I vjerojatno je to priznanje bilo dovoljno vjerodostojno da zadovolji suca. Nakon toga su tijelo mogli pokopati. Nisu ga dovezli i lijes položili u obiteljsku grobnicu. Nisu zvali novinare. Nitko nije dao intervju, pogotovu ne Harlan Potter, koji nikada ne daje intervjue. Do njega je teško doći kao do Dalaj Lame. Glavonje s hrpom milijuna žive neobičnim životom, iza zavjese poslužitelja, tjelohranitelja, tajnica, odvjetnika i pokornih službenika. Vjerojatno i oni jedu, spavaju, šišaju se i odijevaju. Ne možeš biti sasvim siguran u to. Sve što čuješ ili čitaš o njima, servira ti klapa za odnose s javnošću koja dobiva hrpu para kako bi stvorila i održavala naslikanu ličnost, nešto jednostavno, čisto i oštro kao sterilna igla. To ne treba biti istina. Treba samo odgovarati poznatim činjenicama, a poznate činjenice možeš nabrojiti na prste jedne ruke. Kasno popodne trećeg dana zazvonio je telefon i razgovarao sam s čovjekom koji se predstavio kao Howard Spencer, predstavnik izdavačkog poduzeća iz New Vorka koji je na kratkom poslovnom putovanju ovdje u Kaliforniji, želio bi o nečemu razgovarati sa mnom, ako se možemo naći sutra u jedanaest prije podne u baru hotela „Ritz-Beverly”. Upitah ga o čemu se radi. – O nečem vrlo delikatnom – reče – ali sasvim etičnom. Ako se ne budemo sporazumjeli, platit ću vam za izgubljeno vrijeme, naravno. – Hvala, gospodine Spencer, ali nije potrebno. Je li me vama preporučio netko koga poznajem? – Netko tko zna prilično o vama – uključujući vaš nedavni sukob sa zakonom, gospodine Marlowe. Mogu reći da je i mene to zainteresiralo.

62 Moj posao nije ni u kakvoj vezi s tim tragičnim slučajem. Samo što ... hajde da porazgovaramo o tome uz piće, bolje nego preko telefona. – Sigurni ste da želite imati posla s tipom koji je bio u bajboku? Nasmijao se. I smijeh i glas bili su mu ugodni. Govorio je kao što su ljudi iz New Yorka govorili nekad, prije nego što su počeli geački zavlačiti. – Što se mene tiče, gospodine Marlowe, to je preporuka. Ne, da točnije kažem, sama činjenica da ste bili, kao što vi kažete u bajboku, nego činjenica, da tako kažem, što ste nevjerojatno šutljivi, pa i kad ste pod pritiskom. Bio je od onih ljudi čiji je govor pun zareza, kao u teškim romanima. Čak i preko telefona. – U redu, gospodine Spencer. Bit ću tamo ujutro. Zahvalio je i spustio slušalicu. Zapitao sam se tko me je uvukao u to. Misleći da bi to mogao biti Sewell Endicott, telefonirao sam mu da saznam. Ali nije ga bilo, cijelog je tjedna bio izvan grada i još nije došao. Zapravo, nije ni važno. Čak se i u mojem poslu dogodi da postoji neki zadovoljan klijent. A posao sam trebao, jer sam trebao novaca – barem sam tako mislio dok nisam te večeri došao kući i zatekao pismo, a u njemu Madisonovu sliku.

63 12 Pismo je bilo u crveno-bijeloj ptičjoj kućici za poštu u podnožju mojih stepenica. Djetlić, koji se nalazio na vrhu kućice pričvršćen za pomično kazalo, bio je uzdignut, ali čak ni to me ne bi navelo da pogledam u sandučić, zato što nikad ne dobivani poštu na kućnu adresu. Ali djetlić je izgubio vršak kljuna. Drvo je bilo svježe odlomljeno. Neki je bistar klinac opet gađao atomskom puškom. Na pismu je bila oznaka Correo Aereo i cijeli niz meksičkih maraka i natpisa koje možda ne bih prepoznao da mi Meksiko nije bio stalno na pameti. Žig nisam mogao razaznati. Bio je otisnut rukom i crnilo je gotovo nestalo. Pismo je bilo debelo. Uspeo sam se stepenicama i sjeo u dnevnu sobu da ga pročitam. Večer je bila vrlo tiha. Možda pismo od mrtvog čovjeka donosi sa sobom svoju tišinu. Počinjalo je bez datuma i uvoda. Sjedim uz prozor na drugom katu, u sobi ne baš čistog hotela u mjestu zvanom Otatoclan, planinskom mjestu uz jezero. Točno pod prozorom je poštanski sandučić i kad dođe mozo s kavom koju sam naručio, dat ću mu pismo da ga baci u sandučić, i to tako da mogu vidjeti kako ga drži u ruci i kako ga ubacuje u otvor na sandučiću. Kad to učini, dobit će novčanicu od sto pezosa, što je za njega vraški mnogo novaca. Zašto ta petijancija? Vani stoji crni tip sa šiljastim cipelama i prljavom košuljom i pazi na vrata. On nešto čeka, ne znam što, ali ne pušta me van. Nije ni važno, samo da pošaljem pismo. Htio bih da dobijete taj novac, jer ga ja ne trebam i jer bi ga sigurno ukrala ovdašnja žandarmerija. Primite ga kao ispriku za sve neprilike koje ste samnom imali i kao znak poštovanja prema jednom poštenjaku. Kao i obično, sve sam napravio pogrešno, ali još imam pištolj. Naslućujem da ste s nečim već načistu. Mogao sam je ubiti, možda i jesam, ali nikad ne bih mogao učiniti ono drugo. Takva mi brutalnost nije svojstvena. Dakle, tu nešto smrdi. Ali nije važno, na kraju krajeva. Sada je važno da se spriječi nepotreban i beskoristan skandal. Njezin otac i sestra nisu mi nikad učinili nikakvo zlo. Neka mirno žive dalje svoj život, a meni se moj smučio. Sylvia nije od mene učinila bijednika, ja sam to već bio. Ne znam točan odgovor na pitanje zašto se Sylvia udala za mene. Vjerojatno je to bio samo njezin hir. Barem je umrla mlada i lijepa. Kažu da pohota čini muškarca starijim, a ženu održava mladom. Govore same gluposti. Kažu da su bogataši od svega zaštićeni i da je u njihovu svijetu vječno proljeće. Živio sam među njima, i oni se dosađuju i osamljeni su. Napisao sam priznanje. Osjećam se ponešto slab i nešto više uplašen. U knjigama čitaš o takvim situacijama, ali tamo ne piše istina.

64 Kad se to tebi dogodi, kad ne ostane ništa osim pištolja u džepu, kad si ulovljen u malom prljavom hotelu u tuđoj zemlji i ostaje ti samo jedan put napolje – vjerujte mi, prijatelju, nema u tome ništa uzvišeno ni dramatično. Samo sasvim očita gadost i prljavština i sivilo i tuga. No zaboravite na to i na mene. Ali prije toga popijte kod „Victora” gimlet i za mene. A kad drugi put skuhate kavu, natočite šalicu za mene, dolijte malo bourbona, pripalite mi cigaretu i položite je kraj šalice. A onda zaboravite sve. S Terryjem Lennoxom je gotovo i točka. Ovo je oproštaj. Netko kuca na vrata. Mislim da je to mozo s kavom. Ako nije, bit će pucnjave. Volim, u pravilu, Meksikance, ali ne volim njihove zatvore. Opraštam se. Terry. To je bilo sve. Složio sam pismo i spremio ga natrag u omotnicu. Zacijelo je bio mozo s kavom. Inače ne bih dobio ovo pismo. Pogotovu ne Madisonovu sliku u njemu. Madisonova slika nalazi se na novčanici od pet tisuća dolara. Položio sam pred sebe na stol zelenu i šuštavu novčanicu. Nisam nikad prije vidio ni jednu. Ni većina ljudi koji rade u bankama nije ju vidjela. Vrlo vjerojatno da ih tipovi kao što su Randy Starr i Menendez nose u svojoj lisnici. Kad biste otišli u banku i zatražili jednu, oni je ne bi imali. Morali bi je zatražiti iz savezne rezerve. To bi potrajalo danima. Nema više od tisuću takvih u opticaju po cijelim Sjedinjenim Državama. Moja je sjajno izgledala. Stvarala je nekakve vlastite sunčeve zrake. Sjedio sam i dugo je gledao. Naposljetku sam je spremio u mapu za pisma i otišao u kuhinju skuhati tu kavu. Učinio sam što je tražio od mene, pa bilo to sentimentalno ili ne bilo. Natočio sam dvije šalice, dolio u njegovu malo bourbona i postavio je na onu stranu stola za kojom je sjedio onog jutra prije nego što sam ga odvezao na aerodrom. Zapalio sam mu cigaretu i položio je u pepeljaru kraj šalice. Promatrao sam paru što se pušila iz šalice i tanku nit dima što se uzdizao od cigarete. Vani u grmlju oglasila se ptica, tiho cvrkućući nešto sama sebi i od vremena do vremena kratko zamahujući krilima. Onda se iz kave nije više pušilo, iz cigarete se prestalo dimiti, ostao je samo ugašeni opušak na rubu pepeljare. Bacio sam ga u smeće ispod sudopera. Izlio sam kavu iz šalice, oprao je i spremio. To je sve. Nije mi se činilo dovoljnim za pet tisuća dolara. Poslije sam otišao u noćni kinematograf. Bez veze. Jedva da sam znao o čemu se radi. Samo buka i velike glave. Kad sam se vratio kući, stavio sam vrlo otupljujućeg Ruya Lopeza, ali ni to nije ništa promijenilo. Onda sam išao u krevet.

65 Ali nisam spavao. U tri noću šetao sam tamo-amo i slušao Ha–čaturjana kako radi u tvornici traktora. On to zove violinskim koncertom. Ja bih to nazvao raštimanim ventilatorom, do đavola s njim. Bijele su noći kod mene rijetka stvar kao debeli poštar. Da ne moram sutra biti s Howardom Spencerom u „Ritz-Beverleyu”, dokrajčio bih bocu i namrtvo se napio. A ako još kada vidim nekog finog momka u „Rolls-Royceu” zvanom „Srebrni duh”, brzo ću odmagliti kud me noge nose. Nijedna zamka nije toliko smrtonosna kao ona koju si sam namjestiš.

66 13 U jedanaest sam u baru hotela „Ritz-Beverly” sjedio u separeu, trećem zdesna kad se dolazi iz predvorja. Okrenut leđima zidu, mogao sam vidjeti svakoga tko ulazi ili izlazi. Bilo je to kristalno jasno jutro, nikakva smoga ni izmaglice, sunce je blistalo na površini bazena koji je počinjao s druge strane staklenog zida bara i protezao se do kraja blagovaonice. Djevojka u bijelom kupaćem kostimu blistavom kao koža, na sočnom tijelu, penje se na skakaonicu. Gledao sam u traku bijele puti koja se vidjela između preplanulih bedara i kupaćega kostima. Pohotno sam gledao. Onda mi nestade s vidokruga, skrivena niskom strehom. Idućeg sam je trenutka opet vidio kako, okrenuvši se u saltu, pada u vodu. Voda je prsnula tako visoko da su ulovljene sunčane zrake tvorile dugu koja je bila gotovo jednako tako lijepa kao djevojka. Zatim se po ljestvicama uspela iz vode, skinula bijelu kapu i raspustila svoju izbijeljenu kosu. Odleluljala je svoju oblu pozadinu do bijelog stolića i sjela pokraj manekenskog tipa u bijelim gimnastičkim hlačicama, sunčanim naočalama i sa takvom ravnomjernom preplanulošću da nije mogao biti ništa drugo nego unajmljenik koji pazi na bazen. Nagnuo se k njoj i potapšao je po bedru. Razjapila je usta i nasmijala se. Tad je nestalo i mojeg zanimanja za nju. Nisam čuo smijeh, ali taj otvor koji je nastao na njezinu licu kad je otklopila zube, to mi je bilo dovoljno. Bar je bio gotovo prazan. Tri separea dalje, dva su bezveznjaka prodavala jedan drugome komadiće Twenty Century Foxa, služeći se gestama ruku i laktovima umjesto novaca. Kraj sebe su na stolu imali telefon i svake su dvije-tri minute izvodili igru oko toga koji će od njih nazvati Zanucka i saopćiti mu bolju, vruću ideju. Bili su mladi, tamnoputni, oduševljeni i kipjeli su od energije. U telefonski su razgovor unosili onoliko mišićne aktivnosti koliko bi meni bilo dovoljno da donesem velikog debeljka stepenicama na četvrti kat. Na barskoj je stolici sjedio tužan čovo razgovarajući s barmenom koji je brisao čašu i slušao ga, s plastičnim smiješkom kakav si ljudi prilijepe na lice da ne bi zavrištali. Čovo je bio srednjih godina, lijepo odjeven, i pijan. Htio je pričati i ne bi se mogao zaustaviti, čak i da nije toliko želio govoriti. Bio je uljudan i prijazan, i dok sam ga tako slušao činilo se da govori sasvim razgovijetno, ali bilo je očito da je posegao za bocom još ujutro i da je neće ispustiti dok ne zaspi. Tako će to s njim biti ostatak života, to i jest njegov život. Zašto je takav postao ne možeš nikada saznati, jer i kad bi ti pričao o tome ne bi uopće čuo istinu. U najboljem slučaju to bi bilo samo iskrivljeno sjećanje na istinu koju je nekad znao. Takva tužnog čovu možeš naći u svakom mirnom baru na svijetu. Pogledah na sat, onaj je ugledni izdavač kasnio već dvadeset minuta. Pričekat ću pol sata, pa idem. Ne valja kad ti stranka nametne uvjete. Ako pomisli da se može poigravati s tobom, vjeruje da to mogu i drugi, pa te zbog toga neće angažirati. A sada mi posao nije baš tako nužan da bih dopustio da me vuče za uzde nekakav glavonja s Istoka, neka važna ličnost koja ima na

67 osamdeset petom katu uredske prostorije optočene drvom, s hrpom tastera, internim telefonom i tajnicom koja nosi Hattie Carnegie odjeću prikladnu za poslovne djevojke i uz to dva velika oka s pogledom koji obećava. Takav tip vas naruči za točno devet sati, a kada on uplovi tek dva sata kasnije, onda dobiva napadaj uvrijeđenosti ako ga ne čekate sjedeći s umilnim smiješkom, i tako pobijesni zbog uvrede njegovih organizacijskih sposobnosti, da ga samo pet nedjelja na rivijeri Acapulca može vratiti u staru formu. Stari je konobar protapkao kraj mene, odmjerivši usput moj viski s vodom. Odmahnuh, a on kimnu sijedom glavom. Upravo u tom trenutku u bar je kročilo Snoviđenje. Učinilo mi se da je odjednom utihnuo svaki zvuk, da su lajavci prestali lajati, da je onaj brbljavi pijanac prestao brbljati i da je sve u tom trenutku zastalo kao kad dirigent udari palicom o dirigentski pult i onda zastane uzdignutih ruku. Bila je vitka i prilično visoka, u bijelom lanenom kostimu, sa crno-bijelim točkastim šalom oko vrata. Imala je svijetlozlaćanu kosu, kao što je imaju princeze iz bajke. Ta se kosa boje blijedog zlata ugnijezdila pod njenim malim šeširićem kao ptice u gnijezdu. Oči plave poput različka, rijetko lijepe boje, a trepavice dugačke i možda malo presvijetle. Prišla je stolu preko puta, skinula duge bijele rukavice, a stari joj konobar primakne stolicu onako kako je meni nikada nijedan konobar neće primaći. Sjela je, gurnula rukavice u torbicu, pa mu zahvalila blagim osmijehom tako blistave čistoće da je stari gotovo ostao paraliziran. Nešto mu reče tihim glasom. On jurnu, lagano naklonjen. Izgledao je usrećen kao da je dobio životnu narudžbu sam u nju. Uhvatila me kako zurim. Samo je malo podigla pogled – i mene više nije bilo. No, ma gdje da sam tad bio, još sam zadržavao dah. Postoje plavuše i plavuše, i ta riječ danas ima već pomalo podrugljiv prizvuk. Svaka je plavojka nešto posebno od drugih, osim možda onih metalnih plavuša koje su plave kao pobijeljeni Zulu i za svakog upotrebljive poput pločnika. Postoje male, slatke plavojke koje cvrkuću i trepere, a postoje monumentalne plavuše koje te zgrabe jednim treptajem ledeno plavog oka. Postoje plavuše koje te pogledavaju ispod oka, mirišu ljupko i dražesno, objese ti se o ruku i uvijek su vrlo, vrlo umorne kad ih dopratiš kući. Takve čine one bespomoćne kretnje i imaju prokleto beznadne glavobolje zbog kojih bi im čovjek odalamio jednu preko lica, ali većinom nema sreće da za glavobolju sazna prije no što u takvu plavušu investira svoj novac, svoje vrijeme i svoje nade. Jer glavobolje su uvijek tu, spremne kao oružje koje ne možeš ničim onesposobiti, smrtonosno poput bodeža ili Lukrecijinih otrova. Zatim postoji mekana, podatljiva i alkoholizirana plavuša, kojoj je svejedno što odjeva, samo neka je to kunino krzno, i svejedno joj je kuda ide samo da to bude Starlight Roof i da tamo teče čisti šampanjac. Postoji i malecka, odlučna plavuša, koja je pravi drugar, sama podmiruje svoj dio računa, puna je sunca i zdravog razuma, temeljito poznaje džudo i može prevrnuti šofera kamiona preko ramena, a da pritom ne ispusti više od jednog retka iz Saturday Review.

68 Ima i bljedolika, bledunjava plavuša, s anemijom koja nije fatalna ali je neizlječiva. Vrlo je mlaka i vrlo malaksala, a govori tiho kao da joj glas dopire tko zna odakle, i ne možeš je ni prstom dotaknuti, prvo zato što nećeš, a drugo zato što čita „Pustu zemlju” ili Dantea u originalu, ili Kafku ili Kierkegaarda, ili pak uči provansalski. Obožava muziku i kad Njujorška filharmonija svira Hindemitha može ti reći koja od šest basističkih viola kasni za četvrtinu takta. Čuo sam da to može i Toscanini. Dakle, ima ih bar dvoje. I na kraju, ima i blistava plavuša, bujne vrste koja će preživjeti tri gangsterska šefa i zatim se udati za nekoliko milijunaša, milijun po svakoj glavi, i završit će u svijetloružičastoj vili na Cap d'Antibesu, s limuzinom „alfa romeo”, zajedno sa šoferom i njegovim pomoćnikom i s hrpom ofucanih aristokrata, a svime će upravljati s onom odsutnom ljubaznošću kojom neki stari vojvoda kaže laku noć svojem starom batleru. Snoviđenje koje je sjedilo preko puta nije pripadalo nijednoj toj vrsti, nikakvoj na ovom svijetu. Ona se nije mogla svrstati u ladicu, bila je udaljena i čista kao gorski potok, neodredljiva kao njegova boja još sam je gledao kad mi glas kraj lakta reče. – Užasno kasnim. Ispričavam se. Zadržalo me ovo – reče potapšavši aktovku. – Ja sam Howard Spencer. Vi ste sigurno Marlowe. Okrenuh glavu i pogledah ga. Bio je srednjih godina, prilično okruglast, odjeven kao da mu do toga uopće nije bilo stalo, ali zato glatko izbrijan i rijetke kose brižljivo začešljane uz glavu koja se poprilično širila od uha do uha. Na sebi je imao upadljiv sako s dvostrukom dugmadi, kakav se ne viđa u Kaliforniji, osim kad neki Bostonac dođe ovamo malo u obilazak. Imao je naočale bez okvira i tapšao je po otrcanoj nabrekloj aktovki u kojoj je očito bilo ovo o kojem je govorio. – Tri sasvim svježa rukopisa. Romani. Bilo bi grozno da ih izgubim prije nego što ih odbacimo. Dao je znak starom konobaru koji je upravo odstupio, stavivši neko zeleno piće na stol za kojim je sjedio moj san od plavuše. – Sklon sam ginu s narančom. Glupo piće. Hoćete i vi? Dobro. Kimnuh i stari konobar otplovi dalje. Pokazah na torbu i rekoh: – Kako znate da ćete ih odbaciti? – Da jesu nečemu, ne bi mi ih autori osobno donosili u hotel. Već bi ih imala neka agencija u New Vorku. – Zašto ste ih onda ipak uzeli? – Djelomično zato da ih ne ražalostim. A djelomično zbog tisuću i jedne vjerojatnosti, za koju žive svi izdavači. Najviše ipak zbog zabava na kojima ti predstavljaju sve moguće ljude od kojih su neki već napisali roman, a ti si upravo toliko natreskan da si dobronamjeran i pun ljubavi prema ljudskoj rasi, pa im kažeš kako bi silno volio vidjeti rukopis.

69 Onda ti ga donesu u hotel s tako isforsiranom žurbom, da ga moraš i pročitati. Ipak, uvjeren sam da vas baš ne zanimaju izdavački problemi. Konobar donese piće. Spencer zgrabi svoje i otpije pozamašan gutljaj. Nije zamijetio zlatno djevojče preko puta. Samo sam ga ja zanimao. Izvrstan je za kontakte sa strankama. – Kad pripada u posao – rekoh – i ja ponekad pročitam poneku knjigu. – Jedan od naših najuglednijih pisaca je odavde – reče on kao usput. – Možda ste čitali nešto njegovo. Roger Wade. – Uh! – Znam što hoćete reći – osmjehnuo se žalosno. – Ne marite za povijesne romane. Ali oni se bijesno prodaju. – Ništa nisam htio reći, gospodine Spencer. Jednom sam pročitao njegovu knjigu. Za mene je to sranje. Ne bih smio tako govoriti, zar ne? Nacerio se. – Ma, ne. Mnogi bi se ljudi složili s vama. Ipak, činjenica je da su sada ti romani automatski bestseler. Svaki izdavač pri današnjim cijenama nužno treba nekoliko takvih. Pogledah zlatno djevojče. Popila je limunadu, ili što je to već bilo, i pogledala na minijaturni ručni sat. Bar se polako punio, ali nije još bio bučan. Ona dva bezveznjaka su još mahala rukama, a solo-trinker na barskom stolcu imao je oko sebe još nekoliko kolega. Pogledah opet Howarda Spencera. – Ima li to veze s vašim problemom? – upitah ga. – Mislim, taj momak Wade? Kimnuo je. Odmjerio me pažljivo. – Recite mi nešto o sebi, Marlowe. Osim ako vam se ta molba ne čini neumjesnom. – A što to? Imam dozvolu privatnog detektiva i već neko vrijeme radim taj posao. Ja sam vuk samotnjak, neoženjen, zašao sam u srednje godine, nisam bogat. Nekoliko sam puta bio u zatvoru i ne bavim se razvodima. Volim piće i žene i šah i još ponešto. Policajci me baš ne vole, ali ih poznajem nekoliko s kojima to ipak nekako ide. Iz ove sam zemlje, rođen u Santa Rosi, oboje roditelja mrtvi, nemam braće ni sestara. Ako me zatuku u mračnoj ulici, što se događa u mojem poslu, a u ovo se vrijeme može dogoditi svakome u bilo kojem poslu, pa i onima bez posla, dakle, ako se to dogodi nikome se neće činiti da je njen, ili njegov, život ostao bez smisla. – Jasno mi je – reče. – Ali sve to nije ono što bih htio znati.

70 Popio sam gin s narančom. Nije mi prijao. Nacerih mu se. – Nešto sam propustio, gospodine Spencer. U džepu imam Madisonovu sliku. – Madisonovu sliku? Bojim se da ne... – Novčanica od pet tisuća dolara – rekoh. – Uvijek je imam uza se. Donosi mi sreću. – Bože moj! – reče prigušeno. – Zar to nije strašno opasno? – Tko je ono rekao da se u jednoj točki sve opasnosti izjednačuju? – Čini mi se Walter Bagehot. Mislio je na krovopokrivače tornjeva. – Opet se nacerio. – Oprostite, ipak sam ja neki izdavač. Imate pravo, Marlowe. Pokušat ću s vama. Ako ne, poslali bi me k vragu, zar ne? I ja se njemu nacerih. Pozvao je konobara i naručio još jednu turu. – Radi se o ovome – počeo je oprezno. – U gadnim smo neprilikama zbog Rogera Wadea. Ne može završiti knjigu. Nema snage, nešto ga grize. Propada. Divljački napadaji pijanstva i bijesa. Ponekad nestane na nekoliko dana. Nedavno je gurnuo ženu niza stepenice i otpremio je u bolnicu sa pet slomljenih rebara. Među njima inače nema problema u uobičajenom smislu, uopće ih nema. On jednostavno podivlja kad se napije. Naslonio se unatrag snuždeno me gledajući. – Moramo dobiti tu knjigu. Jako je trebamo. Donekle i moj posao ovisi o njoj. Gadno nam treba. Osim toga rado bismo pomogli uspješnom piscu koji je sposoban za mnoge dobre stvari, bolje od onih koje je već napisao. Nešto je tu nakrivo. Ovaj me put uopće ne želi primiti. Čini mi se da to poprilično miriše na nešto gdje bi psihijatri imali posla. Ali, gospođa Wade se ne slaže sa mnom. Uvjerena je da je on potpuno zdrav, samo što ga nešto nasmrt ždere. Možda ga ucjenjuju. Wadeovi su u braku pet godina. Možda ga nešto iz prošlosti muči. Možda je – sad samo nagađam – to kakav bijeg poslije nesreće, za koju netko zna. Mi ne znamo što bi to moglo biti. Ako se ispostavi da je to nešto za liječnika, u redu, to je drugo... Ako nije, moramo znati. I voljni smo dobro platiti da to sredimo. Osim toga moramo neodgodivo zaštititi gospođu Wade. Idući je put može ubiti. Nikad se ne zna. Stigla je druga runda pića. Ne dotičući svoje piće, promatrao sam ga kako u jednom gutljaju sređuje svoju čašu. Pripalivši cigaretu, samo sam ga gledao. – Vama ne treba detektiv – rekoh mu. – Vi trebate čarobnjaka. Kog đavola mogu ja učiniti? Ako bih se našao tamo upravo u pravom trenutku, i ako nije previše težak za mene, mogao bih ga strpati u krevet. Ali morao bih biti tamo u pravom trenutku. Mogućnost za to je sto naprama jedan. Znate i sami.

71 – Vaše je građe – reče Spencer – ali nije u takvoj formi. I mogli biste biti tamo sve vrijeme. – Teško. Svi su pijanci otkačeni. Sigurno bi izabrao baš onaj trenutak kad me nema. Nisam na iznajmljivanje, kao bolničar. – Bolničar ne bi bio od koristi. Roger Wade je takav čovjek da ga ne bi htio. On je vrlo talentiran momak koji je izgubio samokontrolu. Previše je novaca nakupio pišući gluparije za bedake. Ali za pisca je jedini spas u pisanju. Ako ima u njemu nešto, to će izići na vidjelo. – U redu, oduševljava me – rekoh umorno. – Izvanredan je. Ali uz to i prokleto opasan. Neka tajna ga proganja, pokušava to utopiti u alkoholu. Gospodine Spencer, ne bavim se takvim problemima. – Jasno mi je – pogledao je na sat i tako zabrinuto namrštio čelo da mu se lice stisnulo te je izgledalo manje i starije. – No, nemojte mi zamjeriti što sam pokušao. Pružio je ruku prema nabrekloj aktovki. Pogledah u zlatno djevojče. Spremala se da krene. Sjedokosi konobar je lebdio oko nje s računom. Dala mu je novac i ljubazan smiješak od kojeg je sav zasjao kao da ga je dotakla vilinska ruka. Navukla je rukavice, a konobar povuče stol da bi lakše mogla izići. Bacih pogled prema Spenceru. Mrštio se u praznu čašu na rubu stola. Torba mu je bila na koljenima. – Čujte – rekoh. – Ići ću da ga pogledam i pokušat ću prosuditi o njemu, ako hoćete. Razgovarat ću sa ženom. Iako imam osjećaj da će me on izbaciti iz kuće. Glas koji nije bio Spencerov reče: – Ne, gospodine Marlowe, mislim da neće to učiniti. Dapače, mislim da ćete mu se zasigurno svidjeti. Žagledah se u par ljubičastomodrih očiju. Stajala je kraj stola. Nezgodno sam zapeo za zid ustajući, drukčije se nisam mogao izvući. – Molim, nemojte se dizati – reče ona glasom koji je bio satkan od iste tvari kao i zlaćani ljetni oblaci. – Znam da vam dugujem ispriku, ali mislila sam kako treba da vas malo osmotrim prije nego što vam se predstavim. Ja sam Eileen Wade. Spencer turobno reče: – Nije zainteresiran, Eileen. Malo se osmjehnula. – Ne bih se složila s vama. Uspravio sam se. Dotle sam stajao pognut, dišući otvorenim ustima kao ushićena maturantica. Kakav komad! Ovako izbliza bila je doista nešto što te ukoči na mjestu.

72 – Nisam rekao da nisam zainteresiran, gospođo Wade. Rekao sam, ili sam htio reći, da mislim kako ništa ne mogu napraviti i da bih gadno pogriješio da uopće pokušam. Mogao bih sve pokvariti. Sad se sasvim uozbiljila. Smiješak nestade – Odlučujete previše brzo. Ljude ne možete prosuđivati po tome što rade. Kad ih već prosuđujete, onda neka to bude po tome kakvi su. Lagano kimnuh. Jer to je bilo upravo ono što sam mislio o Terryju Lennoxu. Gledajući činjenice, nije vrijedio ni pišljiva boba, osim onog bljeska herojstva tamo u rovu – ako je Menendez pričao istinu – ali činjenice ne pokazuju sve. Bio je čovjek kojeg moraš voljeli. Koliko ljudi čovjek u životu sretne za koje bi to mogao reći? – Zbog toga morate nekoga poznavati – dodala je ljubazno. – Do viđenja, gospodine Marlowe! Ako se slučajno predomislite ... – rekla je, brzo otvorila torbicu i dala mi posjetnicu. – I hvala vam što ste došli! Kimunla je Spenceru i otišla. Gledao sam za njom niz bar i kroz zastakljeni prolaz u blagovaonicu. Divno je nosila samu sebe. Gledao sam kako je skrenula u prilazne arkade i vidio posljednji bljesak bijelog platna kad je zamakla za ugao. Onda se spustih natrag na klupu i zgrabih gin s narančom. Spencer me promatranju njegovim je očima bilo nečeg tvrdog. – Dobro obavljeno – rekoh – ali ipak ste trebali ponekad pogledati prema njoj. Takvo snoviđenje ne može nekome sjediti nasuprot dvadesetak minuta a da ga ni ne opazi. – Glupo od mene, zar ne? – pokušao se osmjehnuti, ali nije to iskreno želio. Nije mu se sviđalo kako sam je gledao. – Ljudi svašta misle o privatnim detektivima. Kad pomislim kako bi bilo da imam jednoga kod kuće... – Nemojte uopće pomišljati na to da biste tako nešto imali kod kuće – rekoh. – Radije zamišljajte nešto drugo. I bolje je da pokušate s nečim drugim nego da mi servirate nevjerojatne priče o tome da bi bilo tko – bio pijan ili trijezan – gurnuo takvu čaroliju niza stepenice i slomio joj pet rebara. Zacrvenio se. Ruke mu grčevito stisnuše torbu. – Mislite da lažem? – Što to mijenja? Odigrali ste svoje. Možda ste i vi malo zagrijani za nju. Odjednom je ustao. – Ne sviđa mi se vaš ton – reče. – Nisam siguran da li mi se vi uopće sviđate. Učinite mi uslugu i zaboravite na sve ovo. Mislim da trebate biti plaćeni za izgubljeno vrijeme.

73 Spustio je na stol dvadeset dolara i još nešto sitno za konobara. Neko je vrijeme stajao zureći u mene. Oči su mu sjale, a lice još bilo crveno. – Oženjen sam i imam četvoro djece – reče iznenada. – Čestitam! Protisnuo je nešto nerazgovijetno, okrenuo se i otišao. Vrlo je brzo otišao. Gledao sam za njim neko vrijeme. Popio sam ostatak svojeg pića, izvadio kutiju cigareta, izvukao jednu, nataknuo je u usta i pripalio. Stari konobar priđe gledajući u novac. – Želite li da vam doneseni još nešto, molim lijepo? – Ništa. Ostatak je sav za vas. Hitro je pokupio novac. – Ovdje ima dvadeset dolara, gospodine. Mora da se gospodin zabunio. – Zna čitati. Ostatak je vaš, rekao sam vam. – Uistinu sam vrlo zahvalan, gospodine. Ako ste sigurni... – Sasvim siguran. Odlazio je, zabrinuto kimajući. Bar se punio. Ušle su dvije bujne poludjevice čavrljajući i mašući. Poznavale su ona dva tipa u separeu. Zrakom su počele zvrjati pusice i grimiznocrveni nokti. Popušio sam pol cigarete, zurio u prazno i onda odlučio da krenem. Okrenuo sam se da pokupim cigarete, kad me nešto otraga snažno udari. Samo mi je još to trebalo. Osvrnuo sam se i ugledao nacereno lice pozamašnog snagatora. Tip je imao na sebi flanelsko odijelo koje bi prikladnije pristajalo trokrilnom ormaru. Ruku je držao kao junak iz crtica, napinjući mišiće i cereći se osmijehom nepobjedivog, tipa koji nikad ne odustaje. Zgrabio sam ga za ispruženu ruku i svinuo mu je. – Glavni si, zar ne? Prolazi nisu dovoljno široki za tebe? Otresao je ruku i napeo se. – Ne napuhavaj se, mali. Mogao bih ti naravnati čeljust. – Ha, ha! Mogao bi ti igrati centarfora za Yankeeje i bobi-štapićem srediti utakmicu. Stisnuo je golemu pesnicu. – Dušo, misli na svoje lijepe nokte – rekoh mu. Ovladao je sobom. – Idi do đavola, mamlazu jedan! – nacerio se. – Vidjet ćeš drugi put kad sasvim izgubim pamet. – Zar imaš što izgubiti?

74 – Daj, skini mi se! – zarežao je. – Još jedan štos i zatrebat će ti nova proteza. Nacerih mu se. – Telefoniraj mi, glavonjo! Ali smisli neki bolji dijalog. Izraz lica mu se promijeni. Nasmije se. – Ti si s filma, drugar, zar ne? – Ne, samo s plakata. – Vidjet ćemo se u policijskoj kartoteci, stari – reče i ode i dalje se smješkajući. Bilo je to vrlo glupo, ali bar sam malo ispuhao osjećaj. Otišao sam Kroz prolaz i kroz predvorje hotela do glavnog izlaza. Zastao sam i nataknuo sunčane naočale. Tek kad sam sjeo u automobil, sjetio sam se da pogledam posjetnicu koju mi je dala Eileen Wade. Utisnutim slovima bila je ispisana samo adresa i broj telefona. Gospodin i gospođa Roger Stearns Wade, 1247 Idle Valley Road. Telefon 5–6324. Prilično sam dobro poznavao Idle Valley, znao sam da se dosta toga promijenilo od vremena kad su tamo imali vratare, privatnu policijsku službu, kockarnicu na jezeru i cure po pedeset dolara. Čiste pare su preuzele parcelu uz jezero kad je zatvorena kockarnica. Čiste pare ostvaruju snove dioničara. Sad jezero i sve oko njega pripada istom klubu i ako te nisu primili u klub nisi mogao uživati ni u jezeru. Bilo je to ekskluzivno mjesto, ne samo po skupoći. Pripadao sam u Idle Valley, baš kao luk u voćni kup. Predvečer mi je telefonirao Howard Spencer. Prošao ga je bijes i htio se ispričati ako se nije dobro ponašao htio je znati jesam li se predomislio? – Ići ću da ga vidim ako me on pozove. Inače ne. – Jasno mi je. Uz dobar honorar... – Gledajte, Spencer! – rekoh nestrpljivo. – Ne možete unajmiti sudbinu. Ako ga se gospođa Wade boji, neka se odseli. Nitko je ne može dvadeset i četiri sata na dan štititi od vlastitog muža. Nema na svijetu mogućnosti za to. Ali to nije sve što vi želite. Htjeli biste saznati zašto, kada i kako je momak zabrazdio, i srediti stvar da to ne učini opet, barem ne dok ne završi tu knjigu. A to ovisi samo o njemu. Ako želi tu prokletu knjigu napisati kako treba, ostavit će bocu dok je ne napiše. Vi želite prokleto previše. – Sve to ide zajedno – reče. – Sve je to jedan te isti problem. Ali čini mi se da razumijem. Malo je to previše profinjeno za vaš način rada. Dakle, do viđenja! Večeras letim natrag u New York. – Sretan vam put!

75 Zahvalio mi je i zaklopio slušalicu. Zaboravio sam mu reći da sam dvadeset dolara dao konobaru. Prernišljao sam da li da mu telefoniram i to mu kažem, ali pomislih da je i ovako dovoljno nesretan. Zatvorih svoj ured i uputih se „Victoru” da popijem gimlet kao što me Terry zamolio u pismu. Onda sam se predomislio. Nisam se osjećao dovoljno sentimentalnim za to. Radije odoh k „Lawryju” gdje sam popio martini i pojeo rebra sa žgancima. Kad sam se vratio kući, uključio sam televizor i gledao boks. Ništa naročito, sami plesači koji bi više voljeli raditi za Arthura Murraya. Samo su se muvali i poskakivali gore-dolje praveći se da jedan drugog izbacuju iz ravnoteže. Ni jedan od njih ne bi znao svojim udarcem čak ni probuditi bakicu koja drijema. Publika je negodovala, sudac je stalno pljeskao rukama neka već jednom počnu, ali oni su i dalje skakutali i muvali se pipkajući se ljevicama. Okrenuo sam drugi kanal i gledao krimić. Radnja je tekla u garderobi, lica su bila umorna, previše poznata i nimalo lijepa. Dijalozi napuhani, takve ni „Monogram” ne bi upotrijebio. Detektiv je imao crnog poslužitelja koji mu je trebao služiti za komične scene. Ali ga nije trebao, jer je i sam bio previše komičan. Od reklama bi proplakala i koza uzgojena na bodljikavoj žici, a pivske boce bi se raspuknule. Isključio sam ga i popušio dugu, pravu, dobro smotanu cigaretu. Ugodno me draškala. Bila je od finog duhana. Zaboravio sam pogledati koje je marke. Već sam se spremio u krevet kad je telefonirao detektiv Green iz Odjela za umorstva. – Mislio sam da biste rado znali to da su vašeg prijatelja Lennoxa prije nekoliko dana pokopali u onom meksičkom gradiću u kojemu je umro. Obitelj je na pogrebu zastupao odvjetnik. Ovaj put ste imali sreće, Marlowe. Drugi put prije razmislite nego što pomognete drugaru da zbriše iz zemlje. – Koliko je imao rupa od metaka? – Čemu to? – zarežao je. Neko je vrijeme potrajala tišina. Onda je rekao vrlo, vrlo oprezno: – Jednu, barem mislim tako. Obično je i to dovoljno da momku odnese glavu. Odvjetnik će donijeti natrag pisma koja je imao u džepu. Želite li još nešto znati? – Da, ali mi ne možete odgovoriti. Htio bih znati tko je ubio Lennoxovu ženu. – K vragu, zar vam Grenz nije rekao da je napisao priznanje. Bilo je i u novinama. Zar više ne čitate novine? – Hvala što ste me zvali, narednice. Bilo je to ljubazno od vas. – Čujte, Marlowe! – reče on hrapavim glasom. – Ako imate neke glupe ideje u vezi s ovim slučajem, mogli biste si natovariti hrpu neprilika, govoreći o tome.

76 Slučaj je završen, spakiran i spremljen u naftalin. To je za vas paklenska sreća. Saučesništvo poslije ubojstva povlači pet godina u ovoj državi. I još nešto ću vam reći. Već dugo sam pajkan i jedno sam dobro naučio, a to je da čovjeka u bajbok ne trpa samo ono što je učinio. Prije će ga strpati način kako to prikažu na sudu. Laku noć! Tresnuo je slušalicom da mi je sve u uhu zazvonilo. Spustio sam svoju, misleći o tome kako je pošten pajkan s lošom vijesti ipak gadna stvar. Jednako kao i nepošten pajkan. Isto kao i bilo tko, uključivši i mene.

77 14 Sutradan ujutro, upravo dok sam brisao pastu za brijanje iz uha, zazvoni na vratima. Kad sam ih otvorio, ugledao sam par ljubičastomodrih očiju. Ovaj je put bila u smeđoj platnenoj haljini, sa šalom u boji pimenta, ali bez naušnica i šešira, izgledala je malo blijeda, ali ne tako kao da ju je netko gurnuo niza stepenici, neodlučno mi se nasmiješla. – Znam da vas nisam ovdje smjela smetati, gospodine Marlowe. Vjerojatno još niste ni doručkovali. Ali nisam htjela doći u vaš ured, a telefonom nerado razgovaram o osobnim stvarima. – Naravno. Uđite, gospođo Wade! Jeste li za šalicu kave? Ušla je u dnevnu sobu i sjela na kauč, uopće ne pogledavši oko sebe. Torbicu je držala na koljenima i sjedila je stisnutih nogu. Djelovala je pomalo usiljeno. Otvorio sam prozore, povukao rolete i odnio pepeljaru sa stolića pred nju. – Hvala! Crnu kavu, molim. Bez šećera. Otišao sam u kuhinju i zeleni metalni poslužavnik prekrio papirnatim ubrusom. Sada je poslužavnik izgledao elegantan poput kakva visokog celuloidnog ovratnika. Zgužvao sam ubrus i stavio na poslužavnik podmetač s resicama, jednu od onih stvari koje sam dobio uz kuću kao i većinu namještaja. Priredio sam dvije porculanske šalice, natočio kavu i odnio poslužavnik u dnevnu sobu. Srknula je. – Baš je dobro – reče. – Kuhate finu kavu. – Posljednji sam put s nekim pio kavu prije nego što sam otišao u zatvor – rekoh. – Nadam se da znate da sam bio na ledu, gospođo Wade. Kimnula je. – Naravno. Sumnjičili su vas da ste mu pomogli da pobjegne, je li tako? – Nisu to rekli. Našli su moj telefonski broj u notesu u njegovoj sobi. Ispitivali su me, ja nisam odgovarao – uglavnom zbog načina kako su me pitali. Ali vas to, mislim, ne zanima previše. Pažljivo je položila šalicu na stol, naklonila se unazad i osmjehnula. Ponudih je cigaretom. – Hvala, ne pušim. Naravno, zanima me. Naš susjed je poznavao Lennoxove, mora da je poludio. Nikad ne bih rekla da je takav. Napunio sam široku lulu i zapalio je.

78 – Vjerojatno nije bio takav – rekoh. – U ratu je bio teško ranjen. Sad je mrtav i svemu je kraj. Mislim da niste došli ovamo da bismo razgovarali o tome. Polako je odmahnula glavom. – Bio je vaš prijatelj, gospodine Marlowe. Sigurno imate svoje mišljenje o njemu. I čini mi se da ste odlučan čovjek. Utisnuo sam duhan u lulu i još je jednom pripalio. Nikamo mi se nije žurilo dok sam je tako gledao preko luke. – Gledajte, gospođo Wade – rekao sam napokon – moje mišljenje ništa ne mijenja. Svakog se dana događaju takve stvari. Ljudi za koje to nikada ne biste povjerovali čine nevjerojatne zločine. Ljubazne staričice truju cijele obitelji. Dobra djeca napadaju i pucaju. Direktori banaka s besprijekornim karakteristikama za dvadeset godina službe, pretvaraju se u pronevjeritelje. I uspješni i popularni, i po vanjskom izgledu sretni pisci, opijaju se i otpremaju žene u bolnicu. QLnamo vraški malo čak i o svojim najboljim prijateljima. Mislio sam da će planuti zbog toga, ali ona samo stisnu usne i malo spusti kapke. – Howard Spencer vam to nije smio reći. Sama sam kriva. Nisam se znala maknuti pred njim. Poslije sam spoznala da ne valja čovjeka sprečavati da pije. To vi sigurno bolje znate od mene. – To se i ne može, pogotovu ne riječima – rekoh. – Ako ste dovoljno sretni ili ako ste dovoljno snažni, ponekad možete sačuvati čovjeka od toga da ozlijedi sebe ili nekog drugog. I za to treba imati sreće. Mirno je uzela šalicu i tanjurić. Ruke su joj bile ljupke, kao i sve ostalo. – Je li vam Howard rekao da ovaj put nije vidio mojeg muža? – Da. Popila je kavu i položila šalicu pažljivo natrag na poslužavnik. Nekoliko sekundi se još igrala žličicom. Onda je progovorila, ne gledajući me. – Nije vam rekao zašto ga nije vidio, jer nije znao. Howard mi je vrlo drag, ali on je od onih ljudi koji sve sređuju i sve žele sami napraviti. Misli da je vrlo efikasan. Čekao sam, ne govoreći ništa. Opet nastade tišina. Dobacila mi je brz pogled, a onda se opet zagledala u stranu. Vrlo je tiho rekla – Mog muža nema već tri dana. Ne znam gdje je. Došla sam vas zamoliti da ga potražite i dovedete kući. Oh, već se to znalo dogoditi. Jednom se odvezao čak do Portlanda i tamo mu je u hotelu pozlilo, morali su pozvati liječnika da mu

79 pomogne da se otrijezni. Pravo je čudo da je dospio tako daleko bez ikakvih neprilika. Tri dana nije ništa jeo. Drugi put je bio u sauni na Long Beachu, u jednoj od onih švedskih sauna, gdje priređuju klistir. Posljednji je put bio u nekakvom malom privatnom sanatoriju, vjerojatno ne baš ugodnom. To se dogodilo prije manje od tri tjedna. Nije mi htio reći o kojem se sanatoriju radi, niti gdje je, samo je rekao da se liječio i da je sad u redu. Ali bio je mrtvački blijed i vrlo slab. Letimice sam vidjela čovjeka koji ga je dovezao kući. Neki visok muškarac u kaubojskoj odjeći kakvu možeš vidjeti samo na sceni ili u muzičkim filmovima u boji. Rogera je dovezao na prilazni put, onda se odvezao natrag i tako otišao. – Možda je to bio turistički ranč – rekoh. – Neki od onih pitomih kauboja koji troše svaku paru na odjeću, jer to izluđuje žene. Otvorila je torbicu i izvadila presavijen papir. – Donijela sam vam ček na pet stotina dolara, gospodine Marlowe. Primate li ga kao predujam? Položila je ček na stol. Pogledao sam, ne dotaknuvši ga. – Zašto? – upitao sam je. – Kažete da ga nema tri dana. Tri ili četiri dana treba da čovjeka otrijezniš i utrpaš u njega nešto hrane. Zar mislite da se ovaj put neće vratiti, kao što se do sada vraćao? Je li ovaj put nešto drukčije? – On to više ne može podnositi, gospodine Marlowe. Uništit će ga to. Razmaci su sve kraći, strašno sam zabrinuta. I više nego zabrinuta, strah me je. Nije dobro. Pet smo godina u braku. Roger je uvijek pio, ali nije bio psihopatski pijanac. Nešto je krenulo po zlu. Htjela bih da ga nađete. Noćas nisam oka stisnula. – Naslućujete li zbog čega pije? Ljubičaste su me oči netremice gledale. Danas je izgledala nekako krhka, ali uopće ne slaba. Grizla je donju usnu i odmahivala glavom. – Jedino ako je to zbog mene – reče naposljetku gotovo šapćući. – Muškarci se zasite žene. – Ja sam samo amater u psihologiji, gospođo Wade. U mojem poslu čovjek mora biti i malo psiholog. Rekao bih da je vjerojatnije kako se on zasitio gluparija koje piše. – Lako moguće – rekla je mirno. – Mislim da svi pisci imaju takve napadaje. Istina je da on nikako ne može završiti knjigu koju piše. Ali to nije zato što je mora završiti da bi dobio novac. Ne, ne mislim da je to pravi razlog. – Kakav je kad je trijezan? Osmjehnula se. – Ja sam sigurno pristrana. Mislim da je sjajan. – A kada je pijan? – Užasan. Težak i okrutan, misli da je duhovit, a zapravo je gadan?

80 – Ispustili ste to da je i nasilan. Podigla je svijetle obrve. – Samo jednom, gospodine Marlowe. I to je bilo previše napuhano. Ja nisam o tome nikad pričala Howardu Spenceru. Roger mu je to sam rekao. Ustao sam i hodao po sobi. Dan će biti vruć. Već je sad vruće. Spustio sam roletu na jednom prozoru da ne bi sunce grijalo unutra. Onda sam joj se obratio posve izravno. – Potražio sam ga u Tko je tko jučer popodne. Četrdeset su mu i dvije godine, brak jedino s vama, nema djece. Rodom je iz New Englanda, studirao je na Andoveru i Princetonu. Bio je u ratu i dobro se pokazao. Napisao je dvanaest romana i svi su bili na listi bestsellera. Mora da je nakupio hrpu para. Čini mi se da je on tip koji bi, kad bi se zasitio žene, to rekao i razveo se. Da se on vodao s nekom drugom ženom, vi biste to vjerojatno znali, a sigurno je da se tada ne bi trebao opijati zato da pokaže kako mu je loše. Ako ste u braku pet godina, znači da mu je bilo trideset i sedam kad ste se vjenčali. Bekao bih da je tada već znao većinu stvari koje bi o ženama trebalo znati. Kažem većinu, jer nitko nikada ne zna sve. Rastao sam i pogledao je, nasmiješila mi se. Nisam štedio njene osjećaje. Nastavio sam. – Howard Spencer sugerira – ne znam odakle mu to – da se sve to s Rogerom Wadeom zbiva zbog nečeg što se dogodilo davno prije vašeg braka i da ga je to sad ulovilo i muči ga više nego što može podnijeti. Spencer misli na ucjenu. Gospođo Wade, što znate o tome? Polagano je odmahnula glavom. – Ako pitate da li Roger nekome plaća velike sume – ne, to ja ne bih znala. Ne pačam se u njegovo knjigovodstvo. Mogao bi davati mnogo novaca a da ja za to ne znam. – U redu. Budući da ne poznajem gospodina Wadea, nemam pojma kako bi reagirao na ucjenu. Ako je naprasit, mogao bi nekome razbiti gubicu. Ako bi mu tajna, bez obzira kakva, mogla uništiti društveni ili profesionalni ugled, ili pak, da odem u krajnost, nahuškala na njega pravnike i sud, onda bi možda plaćao – barem neko vrijeme. Ali sve nas to nikud ne vodi. Želite ga naći, zabrinjava vas to, vrlo vas zabrinjava. Dakle, potrudit ću se da ga nađem. Neću vaš novac, gospođo Wade. Barem ne sada. Opet je posegla u torbicu i izvadila nekoliko listova žutog papira. Izgledali su kao već upotrijebljen papir, presavijeni, a jedan list čak i izgužvan. Izravnala ih je i pružila mi. – Jedan sam našla na njegovu stolu – reče. – Bilo je vrlo kasno, zapravo već je bilo jutro. Znala sam da je pio i da nije došao gore. Oko dva sam sišla da vidim da li je s njim sve u redu, ili makar donekle u redu, možda leži svaljen na pod ili kauč, ili tako nešto. Nije ga bilo. Otišao je. Taj drugi papir je bio u košu za smeće, ili točnije zakačen za rub, tako da nije pao unutra.

81 Pogledao sam najprije papir koji nije bio izgužvan. Na njemu je bio samo kratak pasus otipkan pisaćim strojem i ništa drugo. Čitao sam „Ne marim više što sam zaljubljen u sebe, a nema više nikog u koga bih mogao biti zaljubljen Potpis: Roger F. Scott Fitzgerald Wade. P.S. Zbog toga neću nikad završiti Posljednjeg silnika. – Znači li vam to išta gospođo Wade? – Samo poza. Uvijek je bio veliki obožavalac Scotta Fitzgeralda. Govorio je da je Fitzgerald najveći pijani pisac poslije Coleridgea, koji se drogirao. Pogledajte kako je tipkano, gospodine Marlowe. Čisto, uredno i bez pogreške. – Opazio sam. Većina ne može napisati ni svoje ime pravilno kad se naljoska. – Otvorio sam zgužvani papir. Opet tipkano na pisaćem stroju, opet čisto i bez pogrešaka. Pisalo je: „Ne volim vas dr V. Ali sada ste jedini čovjek kojeg trebam.” Progovorila je dok sam još gledao u papir. – Nemam pojma tko je dr V. Ne poznajem nijednog liječnika čije ime tako počinje. Pretpostavljam da taj ima sanatorij" u kojem je Roger bio posljednji put. – Onda kad ga je dovezao onaj kauboj? Je li tada vaš muž spominjao kakva imena – ili mjesta? Odmahnula je glavom. – Ništa. Pregledala sam imenik. Ima na tucete doktora čija prezimena počinju sa V. Osim toga nije rečeno da je to baš prezime. – Sasvim je moguće da to nije ni liječnik – rekoh. – Tu se javlja i pitanje gotovine. Pravi doktor bi uzeo ček, ali lažni doktor ne bi. Mogao bi ga prokazati. I takvi tipovi nisu jeftini. Soba i hrana u njegovoj kući prilično su skupi. Da ne spominjem iglu. Djelovala je iznenađeno. – Iglu? – Svi nadriliječnici daju opojna sredstva klijentima. Tako najlakše upravljaju njima. Mirni su deset ili dvanaest sati, a kad se probude onda su dobri dečki. Ali upotreba narkotika bez dozvole može mu priuštiti sobu i hranu na državni trošak. Zato je to vrlo skupo. – Shvaćani. Roger je vjerojatno imao nekoliko stotina dolara. Uvijek toliko ima u ladici. Ne znam zbog čega. Vjerojatno je to samo hir. Sada tamo nema ni pare. – U redu – rekoh. – Pokušat ću naći dr V. Ne znam baš točno kako, ali trudit ću se koliko najbolje mogu. Uzmite svoj ček, gospođo Wade. – Zašto? Zar niste ovlašteni...

82 – Poslije, hvala! I radije bih ga dobio od gospodina Wadea. Neće mu se sviđati to što namjeravam, nikako mu se to neće sviđati. – Ali ako je bolestan i bespomoćan ... – Mogao je pozvati svog liječnika ili vas. Ali nije. To znači da nije htio. Stavila je ček natrag u torbicu i ustala. Činilo se da je vrlo izgubljena. – Naš liječnik je odbio da ga liječi – rekla je gorko.– Ima na stotine liječnika, gospođo Wade. Svaki od njih bi ga primio. Većina njih bi i ostala s njim neko vrijeme. Danas u medicini vlada prilično suparnički duh. – Da. Vjerojatno ste u pravu – reče. Polako je prišla vratima, pratio sam je. Otvorio sam vrata. –– Mogli ste i sami pozvati nekog doktora. Zašto niste? Zagledala se ravno u mene. Oči su joj se sjajile. Možda je u njima bilo i nešto suza. Krasan stvor, nema šta. – Zato što volim svoga muža, gospodine Marlowe. Sve na svijetu bih učinila da mu pomognem. Ali znam i to kakav je on čovjek. Kad bih uvijek, kad se god napije, zvala doktora ne bi mi dugo bio muž. Ne može se postupati s odraslim čovjekom kao s djetetom. – Može, ako je pijan. Ponekad ništa drugo ne preostaje. Stajala je tik kraj mene. Osjećao sam njen parfem. Ili sam mislio da osjećam. Nije upotrijebila sprej, bio je to fini parfem. A možda je to bilo samo od ljetnog dana. – Pa i ako jest bilo nečeg sramnog u njegovoj prošlosti – jedva je istiskivala riječi kao da su gorke poput pelina. – Pa makar i nešto kriminalno, meni bi bilo svejedno. Ali ne bih htjela pomoći da to iziđe na danje svjetlo. – Ali ste mislili da je u redu ako Howard Spencer unajmi mene da to izvučem? Sasvim polako se osmjehnula. – Zar uistinu mislite da sam očekivala od vas da ćete Howardu odgovoriti išta drugo, osim onog što ste odgovorili – od vas, čovjeka koji je radije išao u zatvor nego da izda prijatelja? – Hvala na komplimentu, ali nisu me zbog toga zatvorili. Poslije trenutka tišine ona kimne, reče zbogom i ode niz drvene stepenice. Odvezla se do kraja ulice i tamo zaokrenula. Mahnula mi je rukom dok se vozila mimo. Automobilčić je zaokrenuo za ugao i nestao.Pred kućom je stajao crveni grm oleandra. Iz njega sam začuo lepršanje, a onda je mladunče kosa počelo nesretno cijukati. Promatrao sam kako se drži za gornju granu i maše krilima kao da nikako ne može održati ravnotežu. Iz ciprova drveta na uglu začuo se rezak, oštar zvižduk. Cijukanje je odjednom prestalo i malo okruglo ptice je utihnulo. Ušao sam unutra i zatvorio vrata ostavivši ga na miru za vrijeme lekcije o letenju. I ptice moraju učiti.

83

84 15 Bez obzira na to koliko mislio da si bistar, uvijek moraš od nečeg početi: ime, naziv, okolina, atmosfera ili neki znak. Ja sam imao samo rečenicu otipkanu na žutom zgužvanom papiru: „Ne volim vas dr V. Ali sada ste jedini čovjek kojeg trebam.” Š ovim bih mogao cijeli mjesec listati po popisima članova liječničkih udruženja i opet bi završilo velikom okruglom 0. U našem se mjestu nadriliječnici kote kao morski praščići. Na kilometre od Gradske vijećnice u osam kotara koji je okružuju, u svakom naselju i svakome mjestu postoje liječnici, neki su pravi, a neki su mesari nastali dopisnom metodom, ovlašteni da režu kurje oči ili da opipavaju kičmu. Među pravim liječnicima ima onih kojima dobro ide, a ima i bijednika. Ima ih sklonih etici, a ima i onih koji nisu sigurni da si to mogu dopustiti. Malo uvrnuti pacijent s početnim delirijumom tremens može biti zlatna koka za većinu tih starih mahera koji su zaostali u svojoj trgovini vitaminima i antibioticima. Ali za svaki početak treba neki trag. Nisam ga imao, a nije ga imala ni Eileen Wade, ili barem nije znala da ga ima. I kad bih našao čovjeka koji bi odgovarao onome što znam i čije bi ime počinjalo tim slovom, moglo bi se pokazati da je sve to izmišljotina Rogera Wadea. Da je to pjesmica koja mu je jednostavno projurila mozgom kad se natreskao. Kao što bi aluvija na Scotta Fitzgeralda mogla glatko biti neobičan način oproštaja od nekoga. U takvoj se situaciji mali čovjek pokuša služiti mozgom velikoga. Zato sam telefonirao znancu iz organizacije Carne, bestidne agencije s Beverley Hillsa koja se specijalizirala za zaštitu transporta – zaštitu koja je podrazumijevala sve na rubu zakona. Zvao se George Peters i rekao je da mi može žrtvovati deset minuta ako budem kratak. Zauzimali su pola kata u jednoj od onih četverokatnica slatkasto ružičastih u kojima se vrata dizala otvaraju sama od sebe pomoću električnog oka, gdje su hodnici hladni i tihi, a na svakom mjestu na parkiralištu stoji ime, a apotekar u svom dućanu u velikom predvorju ima zglob iščašen od punjenja bočica pilulama za spavanje. Vrata su bila maslinastozelena s izbočenim metalnim slovima, blistavim i oštrim kao novi nož. ORGANIZACIJA CARNE, INC. GERALD C. CARNE, PREDSJEDNIK. Nešto ispod toga i manje: ULAZ. Kao da je to kakav investicijski trust. Iznutra je bila čekaonica, omanja i ružna, no ta je ružnoća bila smišljena i skupa. Namještaj je bio crvene i zelene boje, zidovi obojeni zeleno, a slike su bile u okvirima za tri nijanse tamnijima od boje zida. Na slikama krupni momci u crvenim kaputima, na velikim konjima ludim od želje za preskakivanjem visokih prepona. Bila su tu i dva ogledala osjenjena tek primjetnom, ali odvratnom nijansom ružičaste boje. Na poliranim su stolovima stajali najnoviji brojevi niza časopisa, svaki zasebno uložen u prozirni omot od plastike. Tip koji je dekorirao tu prostoriju nije bio od onih što se plaše boje.

85 Taj vjerojatno nosi krvavocrvene košulje, hlače boje duda, zebraste cipele, a gaće u boji cinobera s monogranaom u mandarinski narančastoj boji. Sve je to bila samo kulisa. Klijenti Organizacije Carne plaćaju najmanje sto dolara na dan i očekuju da budu usluženi u svojim domovima. Takvi ne sjede po čekaonicama. Carne je nekad bio pukovnik vojne policije, velik ružičast i bijel momak, tvrd kao čelik. Jednom mi je ponudio da radim za njega, ali nisam bio u tako očajnom stanju da bih to prihvatio. Postoji sto i devedeset načina da postaneš gad, i Carne ih je znao sve odreda. Stakleni zid se pomakao u stranu i djevojka na recepciji me odmjeri. Imala je čelični osmijeh i pogled sposoban da ti prebroji novac iz lisnice u stražnjem džepu. – Dobro jutro, izvolite! – Georgea Petersa, molim. Zovem se Marlowe. Stavila je pred sebe knjigu uvezanu u zelenu kožu. – Da li vas on očekuje, gospodine Marlowe? Ne vidim vaše ime na listi za sastanke. – Dolazim privatno. Upravo sam razgovarao s njim telefonski. – Ah, tako. Kako vam se piše prezime, gospodine Marlowe? I vaše ime, molim. Rekao sam joj. Upisala je ime i prezime na uzak dugački formular i upisala vrijeme posjeta. – Koga bi to trebalo impresionirati? – upitao sam je. – Mi ovdje pazimo na detalje – reče ona hladno. – Pukovnik kaže da se nikada ne zna kada najtrivijalnija činjenica može postati vitalna. – Ili obratno – rekoh, ali ona ne prihvati. Kada je završila svoje knjiženje, pogledala me i kazala: – Najavit ću vas gospodinu Petersu. Rekoh da će me to učiniti sretnim. Trenutak kasnije otvorila su se vrata i Peters me poveo niz sivi hodnik koji je izgledao kao prolaz u ratnom brodu i s čije su dvije strane bile radne sobe nalik na ćelije. Njegova je radna soba imala strop koji prigušuje zvukove, sivi metalni stol i još dvije upravo takve stolice, siv magnetofon na sivom postolju, telefon i pribor za pisanje u istoj sivoj boji zida i tla. Na zidovima je bilo nekoliko uokvirenih fotografija, jedna je pokazivala Carnea u uniformi, druga Carnea u civilu kako, tajanstvenog izgleda, sjedi za stolom. Isto tako uokvireno na zidu je visilo i poučno geslo s metalnim slovima na sivoj podlozi. Pisalo je:

86 Carneov službenik se odijeva, govori i ponaša kao gentleman, u svako vrijeme i na svakom mjestu. Nema iznimaka od ovog pravila. Peters George je u dva koraka prešao sobu i odmakao jednu od slika. Na sivom zidu iza nje nalazio se sivi mikrofon. Izvukao ga je, iščupao žicu i strpao ga na staro mjesto. Zatim je opet namjestio sliku. – Upravo sada sam izvan svakog posla – reče. – Osim što taj kujin sin negdje sređuje stvar oko vožnje u pijanom stanju za nekog glumca. Sve sklopke mikrofona su u njegovoj sobi. Sve sobe su isprepletene žicama. Posljednji put sam mu predložio da instalira mikrofilmsku kameru s infracrvenim svjetlom iza ogledala u prijemnoj prostoriji. Nije mu se to baš svidjelo. Možda zbog toga što nije njegova ideja. Sjeo je na jednu od tvrdih, sivih stolica. Gledao sam ga. Bio je trapav, dugonog čovjek koščata lica i rijetke kose. Sudeći po boji kože, bio je jedan od onih koji mnogo vremena provode napolju, bez obzira na vremenske prilike. Imao je upale oči i gornju usnu izbočenu koliko i nos. Kad bi se nacerio, donji dio lica naprosto je nestajao u dvije ogromne bore koje su išle od nosnica do njegovih širokih usta. – Kako to podnosiš? – upitah ga. – Sjedni, kolega! Diši tiho i ne diži glas, vodi računa o tome da je za Carneova službenika takvo njuškalo kao što si ti isto što bi za Toscaninija bio majmun koji vrti vergl. – Zastao je i nacerio se. – Podnosim jer me ništa ne stoji. Novac je novac. Ali zato ću, onog trenutka kada Carne počne misliti da se ja nalazim u onom maksimalno sigurnom zatvoru, u kojem je on bio glavni za vrijeme rata u Engleskoj, odmah pokupiti svoju knjižicu i zbrisati. A kako tvoji problemi? Čuo sam da si nedavno imao neku gužvu? – Nije loše. Htio bih pogledati tvoju kartoteku tipova koji imaju prozore s rešetkama. Znam da to imaš. Eddie Dowst mi je to rekao kad je napustio službu kod vas. Kimnuo je. – Eddie je bio nešto preosjetljiv za Organizaciju Carne. Kartoteka koju spominješ stroga je tajna. Ni u kakvu slučaju ne smijem izdati nikome ni najmanji podatak iz nje, Odmah ću je donijeti. Izišao je. Gledao sam sivi koš za smeće i sivi linoleum i sive kožne uglove bugačice na stolu. Peters se vratio noseći u rukama sivu mapu. Položio je na stol i otvorio je. – Za ime božje, zar tu nemaš ništa što nije sivo? – Školske boje, momče. Duh organizacije. Imam ja nešto što nije sivo. Otvorio je ladicu stola, posegnuo u nju i izvadio cigaru dugačku dvadesetak centimetara.

87 – Poklon od jednog staroga gospodina iz Engleske koji je četrdeset godina proživio u Kaliforniji, a još radio naziva „radio-prijemnikom”. Taj dok je trijezan ima još nešto izvještačenog šarma, što mi se sviđa, jer danas većina ljudi nema nikakva šarma, uključujući i Carnea. Taj je šarmantan poput donjeg rublja. Ali ovaj stari kada nije trijezan, ima čudnu naviku da izdaje čekove za banke koje nikada nisu ni čule za njega. Za sada dobro prolazi i uz moju svesrdnu pomoć uspijeva ostati izvan buturnice, On mi je to dao. Da je popušimo zajedno kao dvojica indijanskih poglavica dok planiraju pokolj? – Ne pušim cigare. Peters žalosno pogleda u veličanstvenu cigaru. – Ni ja. Mislio sam je dati Carneu. Ali to nije cigara za samo jednog čovjeka pa ni kad je taj jedan Carne. – Namrštio se. – Znaš li što? Previše govorim o Carneu. Mora da sam već gnjusan. – Spustio je cigaru natrag u ladicu i pogledao u otvorenu kartoteku. – Dakle, što ti treba odavde? – Tražim bogatog alkoholičara razmaženih prohtjeva i s dovoljno novaca da ih zadovolji. Do sada nije prekoračio račun. Ne vjerujem da će prekoračiti. Sklon je nasilju, njegova žena se brine za njega. Ona misli da se zabio u neko lječilište za pijance, ali nije sigurna. Jedini trag koji imamo jest papir na kojem se spominje dr V. Samo inicijal. Čovjeka nema već tri dana. Peters me zamišljeno pogleda. – To nije baš dugo – reče. – Što te zabrinjava u tome? – Ako ga nađem prvi, platit će mi. Još me jednom pogledao, vrteći glavom. – Ne shvaćam, ali neka bude. Da pogledamo. – Počne okretati listove kartoteke. – Neće biti lako. Te ptičice dolaze i odlaze. Samo jedno slovo neće te daleko odvesti. Izvukao je jedan list iz mape, okrenuo nekoliko stranica, pa izvukao još jedan i na kraju još i treći. – Imam tri – reče. – Dr Ames Verley, neki osteopat. Veliki prostor u Altadeni. Za pedeset komada ide u noćne posjete, ili je barem išao. Dvije bolničarke. Prije nekoliko godina sukob s državnim uredom za narkotike, vratio je knjigu recepata. Ta informacija nije baš najsvježija. Zapisao sam ime i adresu u Altadeni. – Zatim imamo dra Lestera Vukanicha. Uho, nos i grlo, Stockwell Building na Hollywood Boulevardu. Taj je mustra. Većinom radi ambulantno i specijalizirao se za neke kronične sinusne infekcije. Jednostavno funkcionira. Dođeš, žališ se na sinusnu glavobolju i on ti ispere nos. Prije toga, jasno, mora ti dati injekciju s novokainom. Ali ako mu se dopadaš, ne mora biti baš novokain. Bistro? – Naravno – zapisao sam to.

88 – Taj je baš zgodan – nastavi Peters čitajući dalje. – Ima probleme sa zalihama. Zbog toga taj dr Vukanich ribari u Ensenadi i često je dolje sa svojim avionom. – Ne čini mi se da može dugo sam prevoziti drogu. Peters promisli i odmahne glavom. – Ne slažem se. Mogao bi dugo izdržati ako ne bude pohlepan. Za njega je opasna jedino nezadovoljna stranka – oprosti, mislim pacijent – ali on vjerojatno zna kako s njim treba. Već petnaest godina ima istu ambulantu. – Odakle, do đavola, svi ti podaci? – upitah ga. – Mi smo organizacija, momče. Ne vuk samotnjak kao što si ti. Nešto saznamo od samih stranaka, nešto iznutra. Carne ne žali novaca. Vrlo je društven kad hoće. – Bilo bi mu drago da to čuje. – Pusti njega! Naša posljednja današnja ponuda je čovjek po imenu Verringer. Čovjek koji ga je zapisao nije više tu. Kaže da je neka pjesnikinja počinila samoubojstvo na Verringerovu ranču u Sepulyeda Canyonu. Vodi neku umjetničku koloniju za pisce i one koji žele samoću i drugarsku atmosferu. U skladu s tim su cijene. Vjerojatno legalno. Naziva se doktorom, ali ne prakticira medicinu. Možda ima doktorat. Ne znam, zapravo, zašto je ovdje. Jedino ako nije nešto u vezi sa samoubojstvom. – Uzeo je izrezak iz časopisa, prilijepljen na prazan list. – Da, prevelika doza morfija. Nema dokaza da je Verringer imao nešto s tim. – Taj Verringer mi paše – rekoh. – Baš paše. Peters zatvori mapu i potapša po njoj. – Ovo nisi ni vidio – reče. Ustao je i izišao iz sobe. Kad se vratio, već sam ustao i spremao se ići. Stadoh mu zahvaljivati, ali me prekine. – Znaš – reče – ima na stotine mjesta gdje može biti taj tvoj tip. Rekoh da znam. – Usput, čuo sam nešto o tvom prijatelju Lennoxu što bi te moglo zanimati. Jedan od naših je prije pet, šest godina u New Yorku viđao tipa koji sasvim odgovara njegovu opisu. Ali se onda nije zvao Lennox, kaže on. Nego Marston. Naravno, možda se zabunio. Tip je cijelo vrijeme bio pijan, pa nije sigurno. – Sumnjam da je to isti čovjek. Zbog čega bi promijenio ime? Imao je vojne podatke koji se lako mogu provjeriti. – Nisam to znao. Naš čovjek je sada u Seattleu. Možeš govoriti s njim kad se vrati, ako misliš da je važno. Zove se Asherfelt. – Hvala za sve George. Bilo je mnogo više od deset minuta.

89 – Možda ću jednom ja trebati tvoju pomoć. – Organizacija Carne – rekoh – nikad ni od koga ništa ne treba. Učinio je nepristojnu gestu prstom. Ostavio sam ga u njegovoj metalno sivoj ćeliji i otišao kroz čekaonicu. Sada mi se činila sasvim finom. Divljačke su boje imale smisla poslije onog bloka ćelija.

90 16 Kod auto-ceste, tamo na početku Sepulyeda Canyona, nalazio se dovratak sa žutim četverouglastim stupovima. Vrata su bila otvorena. Iznad ulaza je na žici visjelo upozorenje: PRIVATAN PUT, ZABRANJEN ULAZ. Zrak je bio topao i miran i pun slatkastog mirisa eukaliptusa. Skrenuo sam unutra i vozio se pošljunčanim putem u sunčanu dolinu. U dolini je bilo vruće, deset ili petnaest stupnjeva toplije nego na auto-cesti. Vidio sam da put završava zavijutkom koji je okruživao travnjak obzidan kamenjem. S lijeve strane mi je bio prazan bazen, nema stvari na svijetu koja može biti tako prazna kao prazan bazen. Bazen je bio s tri strane okružen ostacima travnjaka po kojem su bile razasute ofucane drvene ležaljke izblijedjelih presvlaka. S četvrte strane se nalazila visoka mreža teniskog igrališta. Nad praznim bazenom uzdizala se daska za skakanje, djelujući umorno onako krivih nogu. Presvlaka od gume bila je u dronjcima, a metalni okovi prekriveni rđom. Došao sam do okretališta i zaustavio pred drvenom zgradom raspucanog krova i sa širokim trijemom. Odavde su staze vodile među zimzelene i uvijek pršsne kalifornijske hrastove između kojih su bile razbacane drvene kolibice, neke sasvim zakrivene. Vrata su im bila zatvorena, na prozore navučene zavjese od debelog sukna ili nečega sličnog. Gotovo se osjećala debela naslaga prašine na prozorskim daskama. Ugasio sam motor i osluškivao sjedeći s rukama na volanu. Ništa nisam čuo. Mjesto je bilo mrtvo kao faraonova grobnica, jedino su dvokrilna vrata na glavnoj kući bila otvorena i nešto se micalo u tami prostorije. Onda sam začuo tiho, jasno zviždukanje i na vratima se pojavio muški lik. Sišao je niz stepenice. Vrijedilo ga je vidjeti. Na glavi je imao plosnati crni gaučerski šešir s pletenom vrpcom ispod brade. Bio je odjeven u bijelu svilenu košulju besprijekorno čistu, otvorenog ovratnika, pripijenu uz pleća i sa širokim rukavima zakopčanima na zapešćima. Oko vrata je imao crnu maramu s resama, vezanu tako da mu je jedan kraj bio kratak, a drugi dopirao do pojasa. Nosio je širok crni pojas i crne hlače, crne poput ugljena, tijesno pripijene uz bokove i sa strane ukrašene zlatnim opšivima sve do mjesta gdje su se zvonasto širile i gdje su bile ukrašene zlatnom dugmadi. Na nogama je imao lakirane plesne cipele. Zastao je na podnožju stepenica i pogledao me i dalje zviždučući. Bio je gibak kao jegulja vj'od dugim je trepavicama imao najveće i najpraznije zamagljene oči koje sam ikada vidio. Crte su mu bile profinjene, ali ne ženstvene. Nos mu je bio ravan i gotovo uzak, usne lijepo oblikovane, na bradi jamica, a uši su mu graciozno prianjale uz glavu. Koža mu je bila mliječnobijela, kakvu sunce nikad ne dodirne.

91 Namjestio se u pozu, s lijevom rukom na boku, a desnom elegantno zamahnuvši po zraku. – Dobro došli! – reče. – Krasan dan, zar ne? – Previše vruće za mene. – Ja volim vrućinu. – Stav je bio jasan i konačan, nema više diskusije o tome. Što ja volim, nije ga se ticalo. Sjeo je na stepenicu i odnekud izvukavši dugačku turpijicu stao turpijati nokte. – Iz banke ste? – upitao je ne podižući pogled s nokata. – Tražim dra Verringera. Prestade uređivati nokte i zagleda se u tople daljine. – Tko je taj ? – upita bez imalo zanimanja. – Vlasnik ovoga. Baš ste sažeti, zar ne? Kao da to ne znate. Vrati se noktima. – Krivo su vam rekli, dušo. Banka je vlasnik ovoga. Preko hipoteke ili posrednika, ili tako nešto. Zaboravio sam točne detalje. Pogledao me kao čovjek kojem detalji ne znače ništa. Izišao sam iz auta, naslonio se na vruća vrata, a onda se odmaknuo da dobijem više zraka. – A koja bi to banka bila? – Ne znaš, nisi odavde. Nisi odavde, pa nemaš ovdje nikakva posla. Sijevaj odavde, dušo. Brzo, briši. – Moram naći dra Verringera. – Zatvoreno, dušo. Baš kao što piše: privatni put. Neki bezveznjak je zaboravio zatvoriti vrata. – Vi ste upravnik? – Neke vrste. I ne pitaj više, dušo. Razdražljiv sam po prirodi. – I što radiš kad se razbjesniš? Zaplešeš tango s vjevericom? Odjednom je vrlo elegantno ustao. Nekoliko trenutaka se smješkao praznim smiješkom – Čini se da te moram strpati natrag u tvoj stari automobilčić – reče. – Kasnije. Gdje mogu sada naći dra Verringera? Spremio je turpijicu u džep košulje i sad se nešto drugo pojavilo u njegovoj desnoj ruci. Munjevit pokret i u desnoj mu pesnici zabljesne mjedeni bokser. Koža na licu mu se napela, duboko u njegovim velikim zasjenjenim očima pojavio se plamen.

92 Primakao mi se. Odstupio sam natrag da bih imao više prostora. Opet je zviždao, ali sad je to bilo visoko i prodorno zviždukanje. – Ne trebamo se tući – rekoh mu. – Nemamo zbog čega. Mogle bi ti puknuti te krasne uske hlače. Bio je brz kao munja. U gipkom se skoku našao uz mene, lijevu je ruku ispružio hitro kao zmija. Čekao sam ugriz i maknuo glavu, ali on je htio da me uhvati za desno zapešće, što je i učinio. Imao je zahvat, nema šta. Izbacio me iz ravnoteže i zamahnuo prema mojoj glavi. Takav udarac bokserom otraga po mojoj glavi, i neće me više biti. Ako se izmaknem, zahvatit će me sa strane u lice ili laktom pod pazuho. Biti će gotovo s mojim licem ili pak s ramenom, kako god da me zahvati. U takvoj situaciji preostaje samo jedno. Zamahnuo sam. Odostraga sam ga sapleo lijevom nogom, zgrabivši ga za košulju i čuo kako se trga svila. Nešto me zahvatilo otraga za vrat, ali nije bio metal. Zavrtio sam se nalijevo, a on odleti na stranu, dočeka se kao mačka i opet je bio na nogama. Cerio se. Svemu se tome veselio. Volio je takve stvari. Odjednom je opet bio uz mene. Snažan, bikovski glas začuo se odnekud: – Earl! Smjesta prestani! Smjesta, čuješ li?! Gaučo zastane. Na licu mu se pojavi bolan osmijeh. Brzom kretnjom bokser je nestao za širok pojas na hlačama. Okrenuo sam se i zagledao u zdepastog čvrstog muškarca u havajskoj košulji, koji je trčao putem prema nama i mahao rukama. Prišao je sav zadihan. – Jesi li lud, Earl? – Nikad to nemoj reći, Doc – tiho reče Earl. Onda se osmjehnu, okrene se i sjedne na stepenice pred kućom. Skinuo je nizak, ukrašen šešir, odnekud stvorio češalj i stao odsutno češljati gustu tamnu kosu. Za trenutak je opet počeo tiho zviždukati. Debeljko u kričavoj košulji stajao je i gledao me. Ja sam stajao i gledao njega. – Što se zbiva? – progunđao je. – Tko ste vi? – Zovem se Marlowe. Tražim dra Verringera. Momak kojeg zovete Earl htio se malo poigrati. Vjerojatno mu je vrućina udarila u glavu. – Ja sam dr Verringer – reče on dostojanstveno. Okrenuo je glavu. – Idi u kuću, Earl. Earl polako ustane. Zagledao se u Verringera zamišljeno i proučavajući, ali bez izraza u tamnim zamagljenim očima. Zatim je otišao gore stepenicama i otvorio vrata. Oblak muha je bijesno zazujao i spustio se natrag na dovratak kad je zatvorio vrata.

93 – Marlowe? – upita dr Verringer obrativši mi se. – I što mogu učiniti za vas, gospodine Marlowe? – Earl je rekao da je ovdje zatvoreno. – To je točno. Čekam još samo na pravne formalnosti, onda se selim. Tu sam sam s Earlom. – Razočaran sam – rekoh, gledajući razočarano. – Mislio sam da imate ovdje čovjeka koji se zove Wade. Odjednom je uzdigao obrve i bio bi izvrstan kao reklama za četku. – Wade? Možda poznajem nekog Wadea – to je prilično često ime – ali zašto bi on bio tu? – Na liječenju. Namrštio se. Kad neko ima takve obrve, vrlo se lako može krasno mrštiti. – Liječnik sam, ali sam prekinuo praksu. Kakvo liječenje imate na pameti? – Tip je kroničnjak. Ponekad se izgubi sasvim i nestane negdje. Ponekad se vrati kući sam od sebe, nekad ga dovedu, a nekad su potrebna druga sredstva – Izvadio sam iz džepa svoju dozvolu i pokazao mu je. Nije je pogledao nimalo prijazno. – Što je Earlu? – upitah ga. – Zamišlja da je Valentine, ili tako nešto? Opet je trznuo obrvama. Fascinirale su me. Same od sebe su se izvinule gotovo tri centimetra prema gore. Slegnuo je snažnim ramenima. . – Earl je sasvim bezopasan, gospodine Marlowe. On samo ponekad kao da sanjari. Živi u svijetu snova, tako bi se moglo reći, zar ne? – Moglo bi, doc. Ali što se mene tiče, prije u svijetu more. – No, no, Marlowe. Pretjerujete. Earl voli da se dotjeruje. U tom pogledu je vrlo djetinjast. – Hoćete reći da je ćaknut – rekoh. – Ovo je neka vrsta sanatorija, zar ne? Ili je to nekad bio? – Ne, nipošto. Dok je još bilo otvoreno, bila je to umjetnička kolonija. Brinuo sam se za hranu, prostorije, naprave za gimnastiku i zabavu, a prije svega za mir i osamljenost. Po umjerenim cijenama. Umjetnici, kao što vjerojatno znate, ne ubrajaju se u bogataše. Među umjetnike naravno uključujem pisce, muzičare i tako dalje. Bilo je to za mene dobro zanimanje – dok je trajalo. To rekavši, tužno je gledao. Obrve su me su objesile na strane, tako da su se izravnale s ustima. Da još malo izrastu dosegle bi ravno do usta.

94 – Znam to – rekoh. – Piše u kartoteci. Tamo je i samoubojstvo koje se nekad ovdje dogodilo. Droge, je li tako? Prestao ih je opuštati i nakostriješio se. – Kakva kartoteka? – upitao je oštro. – Imamo kartoteku o tipovima koji drže ovakva mjesta, zovemo ih momci s rešetkama na prozorima. To su mjesta iz kojih se ne možeš iščupati ako dospiješ unutra. Mali privatni sanatorij, ili što već imate, u kojem liječite alkoholičare i narkomane i razne oblike manija. – Takva mjesta moraju imati dozvolu – reče dr Verringer hrapavim glasom. – Da. Teoretski svakako. Ponekad se na to malo zaboravi. Uspravio se, ukrutivši se. Tip ima nekog dostojanstva, nema što. – Vaša sugestija je uvredljiva, Marlowe. Nemam pojma zašto bi moje ime bilo na popisu koji spominjete. Moram vas zamoliti da odete. – Hajde da se vratimo na Wadea. Bi li on mogao biti tu pod nekim drugim imenom? – Ovdje nema nikog osim Earla i mene. Sasvim smo sami. A sada, ako dopuštate ... – Volio bih malo pogledati uokolo. Ponekad ih možeš nekom besmislicom izbaciti iz kolotečine. Ali ne i dra Verringera. Dostojanstveno je krenuo. Njegove su obrve išle sve vrijeme s njim. Pogledah prema kući. Iznutra je dolazila muzika, plesna muzika. I sasvim razgovijetno pucketanje prstima. – Kladim se da pleše – rekoh. – Tango. Možemo se kladiti da pleše sasvim sam. Derište! – Odlazite, zar ne, Marlowe? Ili ću morati zvati Earla da mi pomogne izbaciti vas s mojeg vlasništva. – Dobro, odlazim. Ne zamjerite, doktore. Bila su samo tri imena koja počinju na V, i vi ste mi se činili najprikladnijim. Jedini pravi trag kojeg imamo je taj dr V. Napisao ga je na komadiću papira prije nego što je otišao. Doktor V. – Ima ih na tucete – reče dr Verringer mirno. – Naravno. Ali nema ih toliko u našoj kartoteci momaka s rešetkama na prozorima. Hvala, doktore. Earl me malo živcira. Okrenuo sam se, otišao u auto i sjeo. Dok sam zatvorio vrata, doktor Verringer je bio kraj mene. S prijaznim izrazom se nagnuo unutra. – Nema smisla da se prepiremo, Marlowe. Uviđam da u vašem poslu čovjek mora biti malo nasilan. Što vas smeta kod Earla?

95 – Očito izvodi. Kad vidiš jednog kako izvodi, očekuješ da ih ima još. Dečko ima manijačnodepresivna stanja, zar ne? Upravo ga sad drži. Šutke se zagledao u mene. Izgledao je ozbiljan i uljudan. – Mnogo je zanimljivih i talentiranih ljudi bilo ovdje kod mene, Marlowe. Nisu baš svi među njima bili pri zdravoj pameti kao što ste možda vi. Talentirani su ljudi često neurotici. Ali ja nemam mogućnosti da se brinem za zdravlje luđaka i alkoholičara, čak i kad bih to htio i imao dozvolu. Ovdje nema nikakva osoblja osim Earla, a on teško da bi se mogao brinuti o bolesnicima, nije čovjek za to. – A za što je takav tip čovjeka, što kažete doktore? Za ples s balonima i takve gluparije? Oslonio se na vrata. Glas mu postade dubok i povjerljiv. – Earlovi su roditelji bili moji dobri prijatelji, Marlowe. Netko mora paziti na njega, a njih više nema. Earl treba živjeti mirnim životom, daleko od buke i iskušenja grada. Labilan je, iako u biti sasvim bezopasan. Kao što vidite mogu ga s lakoćom držati pod kontrolom. – Vrlo ste odvažni – rekoh. Uzdahnuo je. Obrve su mu lagano zatreperile kao ticala nekog nepovjerljivog insekta. – Žrtvujem se – reče. – Gadno je to žrtvovanje. Mislio sam da će mi Earl ovdje pomagati. Krasno igra tenis, pliva i skače kao šampion, može proplesati cijelu noć. Gotovo uvijek je bio čista druželjubivost. Ali tu i tamo je dolazilo do incidenata – široko odmahnu rukom, kao da odguruje neugodne uspomene. – Napokon je došlo do toga da ili napustim Earla ili ovo mjesto. Podigao je obje ruke, raširio ih, zaokružio njima uokolo i pustio da mu padnu niz bokove. Oči mu zasjaše od neprolivenih suza! – Prodao sam – reče. – Ova mirna dolinica postat će veliko gradilište. Pločnici i ulične svjetiljke i djeca na romobilima i bučni radio-aparati. Sigurno čak i... – nesretno je uzdahnuo. –... televizija – odmahnuo je rukom. – Nadam se da će ostaviti drveće. Ali vjerojatnije je da neće. Po obroncima će se umjesto njih uzdizati televizijske antene. No, Earl i ja ćemo tada već biti daleko odavde, nadam se. – Zbogom, doktore! Srce mi zbog vas krvari. Pružio je ruku. Bila je vlažna, ali puna snage. – Zahvaljujem vam na suosjećanju i razumijevanju, Marlowe. I žao mi je što vam ne mogu ništa pomoći u pogledu gospodina Sladea. – Wadea – rekoh. – Oprostite, Wadea, naravno. Do viđenja i sretno! Potjerao sam auto i odvezao se putem kojim sam došao. Bio sam tužan, ali ipak ne toliko koliko je to priželjkivao dr Verringer.

96 Izišao sam i odvezao se dovoljno daleko iza zavoja da me s ulaza ne mogu vidjeti. Pješke sam se vratio rubom ceste do mjesta s kojeg sam mogao vidjeti ulaz na privatni put kroz ogradu od bodljikave žice. Stajao sam pod eukaliptusom i čekao. Prošlo je pet minuta. Tada se po privatnom putu dovezao auto, uzdižući pijesak. Zašao sam u stranu da me ne bi vidio. Povukoh se još dublje u grmlje. Čuo sam škripu, a zatim zvuk teškog lokota i zveketanje lanca. Zatim zvuk automobila koji se vraća po putu. Kad je zamro zvuk automobila, odoh do Oldsa i okrenuh prema gradu. Dok sam se vozio mimo ulaza na privatan put doktora Verringera vidio sam da su vrata zaključana lokotom i lancem. Za danas je gotovo s posjetima, hvala.

97 17 Odvezao sam se dobrih dvadesetak milja natrag do grada i ručao. Dok sam jeo sve sam više bio svjestan gluposti svega toga. Nemoguće je naći bilo koga načinom na koji sam počeo. Tako mogu sresti zanimljive tipove kao što su Earl i dr Verringer, ali neću sresti čovjeka kojeg tražim. Da i ne spominjemo gume, benzin i živce utrošene u igri bez dobitka. Kao kad na crno 28 staviš četverostruki ulog. Imam iste šanse da pomoću ta tri imena koja počinju slovom V naletim na pravog čovjeka, kao kad bih htio u kocki pobijediti samog crnog đavola, glavom i repom. U svakom slučaju prvi je pokušaj kao i obično bio pogrešan, slijepa ulica, mogućnost koja ti se bezglasno pred samim nosom raspline ni u šta. Ipak nije trebao reći Slade umjesto Wade. On je inteligentan čovjek. Nije to mogao tako brzo zaboraviti, a ako je zaboravljiv, zaboravio bi sve, ne samo to. Možda. A možda i ne. Nismo se dovoljno poznavali. Nad kavom sam premišljao o dru Vukanichu i dru Varleyu. Da ili ne? To bi mi oduzelo cijelo popodne. Tada mogu nazvati i čuti da se kućedomaćin vratio kući i da je sve u najboljem redu. Za doktora Vukanicha će biti lako. Stanovao je samo nekih šest blokova dalje. Ali Varley je bio bogu ispred nogu, tamo u brdima Altadene, dug, vruć i dosadan put. Konačni odgovor je bio – da. Iz tri dobra razloga. Jedan je bio to da nikada nije suvišno saznati nešto o mračnoj strani i ljudima koji tapkaju u njoj. Drugi, taj da se sa svakim podatkom prikladnim za kartoteku koju mi je Peters pokazao, zahvaljujem za njegovu dobru volju. A treći je razlog bio taj da ionako nisam imao drugog posla. Platih račun, ostavih auto gdje je bio i krenuh pješke do Stockwell Buildinga. Zgrada je bila starinskog izgleda s prodavaonicom cigareta na ulazu i s dizalom na ručno upravljanje. Na petom je katu hodnik bio uzak, a na vratima su bili prozorčići od mliječnog stakla. Bila je to manja i prljavija zgrada od one u kojoj imam ured. Puna doktora, zubara, vjerskih iscjelitelja kojima ne ide baš dobro, odvjetnika one vrste koju priželjkuješ da zastupa tvojeg protivnika. Doktori i zubari koji se jedva provlače. Ni previše iskusni, ni sposobni, niti previše čisti, za tri dolara koja, molim, platite sestri. Umorni ogorčenici koji precizno znaju tko su, kakve pacijente mogu imati i koliko para mogu iz njih istisnuti. Čast svakome, veresiju nikome. Doktor je tu. Doktora nema. Taj kutnjak vam se prilično ljulja, gospođo Kazinski. Ako hoćete novu akrilsku plombu, dobra je kao zlatna, mogu vam je napraviti za samo četrnaest dolara. Za novokain još dva dolara priđe, ako ga želite. Doktor je tu, otvoreno. Doktora nema, zatvoreno. To stoji tri dolara. Molim, platite sestri.

98 U takvim zgradama uvijek ima tipova koji dobro zarađuju iako tako ne izgledaju. Oni pripadaju toj otrcanoj okolini, jer im ona daje mimikrijsku zaštitnu boju. Nadriodvjetnici koji su partneri pri izvlačenju s kaucijom, usput ponešto zarade za svaku kauciju pokupe samo dva posto. Stručnjaci za abortuse koji se maskiraju bilo kojim poslom samo ako taj može opravdati opremu koju upotrebljavaju. Trgovci injekcijama droge koji se predstavljaju kao urolozi, dermatolozi ili nešto drugo iz medicine u čemu je terapija brza, a redovna upotreba lokalnih anestetika normalna. Dr Lester Vukanich je imao malu i ružnu čekaonicu u kojoj je bilo tuce ljudi, a svi su se očito nelagodno osjećali. Ljudi kao i svi drugi. Bez ikakvih posebnih znakova. Vrlo je teško razlikovati narkomana od knjigovođe vegetarijanca. Čekao sam tričetvrt sata. Pacijenti su ulazili kroz dvoja vrata. Hitar liječnik za uho, nos i grlo može srediti tri patnika odjednom, ako ima dovoljno mjesta. Napokon sam ušao. Morao sam sjesti na smeđu kožnu stolicu kraj stola pokrivenog bijelim ubrusom na kojem je stajao komplet instrumenata. Kraj zida je grgoljio sterilizator. Dr Vukanich žustro uđe, bio je u bijeloj kuti i na čelu mu je bilo pričvršćeno ogledalce. Sjedne pred mene na stolčić. – Sinusna glavobolja, je l' tako? Gadno, a? – pogleda u karton koji mu je dala sestra. Rekoh da je užasno. Uništavajuće. – Karakteristično – reče i navije stakleni produžetak na nešto što je izgledalo kao nalivpero. Gurnuo mi je to u usta. – Stisnite usne, ali ne zube, molim. – Rekavši to, ugasio je svjetlo. Nije bilo prozora. Negdje je šumio ventilator. Dr Vukanich izvuče van staklenu cjevčicu i opet upali svjetlo. Odmjerio me pogledom. – Uopće nije začepljeno, gospodine. Ako vas muči glavobolja, to nije od sinusa. Usuđujem se tvrditi da niste nikad u životu imali problema sa sinusima. Vidim da ste nekad imali operaciju nosa. – Da, doktore. Dobio sam nogom u njega igrajući nogomet. Kimnuo je. – Možda bi trebalo odstraniti još jednu koščicu. Ali teško da vam to smeta pri disanju. Naslonio se na naslon stolice i obujmio si koljeno. – Dakle, što zapravo želite da učinim za vas? Imao je usko lice, blijedo i bezizražajno Izgledao je kao tuberkulozni bijeli štakor. – Htio bih s vama popričati o svojem prijatelju. Sasvim je skršen. On je pisac. Mnogo novaca, malo živaca. Treba pomoć. Opija se od jutra do mraka. Onaj mali dodatak mu treba. A njegov liječnik ne želi više surađivati.

99 – Što zapravo mislite pod tim, surađivati? – upita dr Vukanich. – Momku tu i tamo treba injekcija da bi se smirio. Mislio sam da možda znate neki način. Bio bi to čist novac, gotovina. – Žao mi je. Te me stvari ne zanimaju – ustao je. – Priča je previše naštimana, ako smijem reći. Ako želi, vaš prijatelj može doći da se savjetuje sa mnom. Ipak, bilo bi bolje da ima nešto što treba liječiti. Za ovo plaćate deset dolara, gospodine. – Ma hajde, doktore. Zapisani ste u kartoteci. Dr Vukanich se nasloni na zid i pripali cigaretu. Ostavio me da čekam. Otpuhivao je dimove i gledao u njih. Pružih mu svoju posjetnicu neka umjesto toga gleda u nju. – A kakva bi to bila kartoteka? – upitao je. – O momcima s rešetkama na prozorima. Pretpostavljam da već poznajete mog prijatelja. Zove se Wade. Pretpostavljam i to da ga držite u nekoj maloj bijeloj sobici. Momak je nestao iz kuće. – Vi ste pravi magarac – reče mi dr Vukanich. – Ja se ne gnjavim s takvim petparačkim alkoholičarskim kurama. Te i ne pomažu. Nemam nikakve bijele sobice i ne poznajem toga vašeg prijatelja, ako uopće postoji. Ovo stoji deset dolara, i to u gotovini, smjesta. Ili biste radije da pozovem policiju i prijavim da ste me vrbovali za davanje droge? – To bi bio štos! – rekoh. – Hajde! – Napolje odavde, stjenico jedna. Ustadoh sa stolice. – Vjerojatno sam pogriješio, doktore. Kad je momak posljednji put nestao skrivao se kod doktora čije ime počinje slovom V. Sasvim ilegalno liječenje. Pokupili su ga usred noći i upravo tako ga i dovezli natrag. Nisu čekali ni da uđe u kuću. Pa kad je opet iščeznuo i nema ga već neko vrijeme, jasno da tražimo po kartoteci gdje bi mogao biti. Pronašli smo tri doktora čije ime počinje slovom V. – Interesantno – reče mrko se smješkajući. – A na temelju čega stvarate kartoteku? Zabuljio sam se u njega. Desnom rukom se lagano gladio gore-dolje po unutarnjoj strani lijevog lakta. Na licu su mu se pojavile sitne kapljice znoja. – Žao mi je, doktore. Način rada je povjerljiv. – Oprostite na trenutak. Imam drugog pacijenta koji... Izišao je ostavivši ostatak rečenice da visi u zraku. Dok ga nije bilo sestra proviri na vrata, na brzinu me odmjeri i povuče glavu.

100 Tada se dr Vukanich opet pojavi s veselom žustrinom. Opušteno se smješkao. Oči su mu blistale. – Što? Zar ste još ovdje? – rekao je vrlo iznenađeno ili se pravio da je iznenađen. – Mislio sam da ste svoj kratki posjet završili. – Odlazim. Bio sam uvjeren da želite da vas pričekam. Zahihotao se. – Znate što, Marlowe? Živimo u čudesno vrijeme. Za pukih pet stotina dolara mogao bih vas otpremiti u bolnicu s polomljenim kostima. Baš komično, zar ne? – Urnebesno – rekoh. – Piknuli ste se u venu, zar ne doktore? Kako vas je to sjajno diglo, momče! Krenuo sam van. – Hasta luego, amigo – zacvrkutao je. – Ne zaboravi na deset dolara. Plati sestri. Prišao je interfonu i govorio u nj dok sam izlazio. U čekaonici je s istom nelagodnošću sjedilo opet onih dvanaest ljudi, ili dvanaest istih onakvih. Sestra je bila sva u svom poslu. – To je deset dolara, molim. Ovdje se plaća u gotovini, gospodine Marlowe. Prošao sam između nagruvanih nogu do vrata. Skočila je sa stolice i jurnula oko stola. Držao sam otvorena vrata. – Što se događa ako ih ne dobijete? – upitah je. – Vidjet ćete vi što se događa – reče bijesno. – Sigurno. Vi samo radite svoj posao. I ja isto tako. Bacite pogled na posjetnicu koju sam vam ostavio pa ćete vidjeti što je moj posao. Izišao sam. Pacijenti u čekaonici su me gledali s neodobravanjem. Ne postupa se tako s doktorom.