Pjesma sudnjeg dana - George R.R. Martin

George R.R. Martin PJESMA SUDNJEG DANA ARMAGEDDON RAG

AUTORSKA PRAVA PJESAMA Kroz čitav tekst: “The Second Corning”, W. B. Yeats, The Collected Poems; copyright O 1924. Macmillan Publishing Company Inc., obnovila 1952. Bertha Georgie Yeats; naklada Macmillan Publishing Company Co., Inc. i Macmillan, London, Ltd. Prvo poglavlje “Those were the days” (riječi i glazba Gene Raskin), TRO; copyright © 1962, 1968 Essex Music, Inc., New York, New York. Drugo poglavlje “Bad Moon Risin’ ” (John Fogerty); copyright © 1969 Jondora Music. Treće poglavlje “Did You Ever Have to Make Up Your Mind?” (John Sebastian); copyright © 1965, 1966 the Hudson Bay Music Company. “Daydream” (John Sebastian), copyright © 1966, 1967 the Hudson Bay Music Company. Četvrto poglavlje “House Burning Down” (Jimi Hendrix); copyright © Bella Godiva Music, Inc. Svimpravima upravlja Chapell & Co., Inc. Peto poglavlje “Yesterday” (John Lennon i Paul McCartney); copyright © 1965 Northern Songs Limited. “Tombstone Territory” (William M. Backer); copyright William M. Backer. Šesto poglavlje “The Alabama Song” (Feldman & Weill); copyright © 1928 (obnovljeno) UNIVERSAL EDITION. Sedmo poglavlje “Sounds of Silence” (Paul Simon); copyright © 1964 Paul Simon. Osmo poglavlje “Don’t Look Now” (John Fogerty); copyright © 1969 Jondora Music. Deveto poglavlje “Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band” (John Lennon i Paul McCartney); copyright © 1967 Northern Songs Limited. Deseto poglavlje “Aquarius” (riječi James Rado i Gerome Ragni, glazba Galt McDermot); copyright © 1966, 1967, 1968 James Rado, Gerome Ragni, Galt McDermot, Nat Shapiro i United Artists Music Co., Inc. Pravima rukuje CBS Songs, podružnica CBS, Inc. Jedanaesto poglavlje “Volunteers” (Kanter/Belin); copyright © 1969 Ice Bag Corporation. “The Circle Game” (Joni Mitchell); copyright © 1966 Siquomb Publishing Corp.

Dvanaesto poglavlje “End of the Night” (riječi i glazba James Morrison, Robert Krieger, Ray Manzarek i John Densmore); copyright © 1966 Doors Music Co. Trinaesto poglavlje “Up Fromthe Skies” (Jimi Hendrix); copyright © 1968 Yameta Co., Ltd. Pravima upravlja Unichapell Music, Inc. Četrnaesto poglavlje “Chimes of Freedom” (Bob Dylan); copyright © 1964 Warner Bros., Inc. Petnaesto poglavlje “Homeward Bound” (Paul Simon); copyright © 1966 Paul Simon. “A Hazy Shade of Winter” (Paul Simon); copyright © 1966 Paul Simon. “I Am a Rock” (Paul Simon); copyright © 1965 Paul Simon. Šesnaesto poglavlje “Mexicali Blues” (Weir-Barlow); copyright © 1972 Ice Nine Publishing Co., Inc. Sedamnaesto poglavlje “Let It Be” (John Lennon i Paul McCartney); copyright © 1970 Northern Songs Limited. Osamnaesto poglavlje “Whate Have They Done to My Song Ma” (Melanie Safka); copyright © 1970 Kama Rippa Music, Inc., i Amelanie Music. Svjetska prava nadgleda Yellow Dog Music, Inc. Devetnaesto poglavlje “Purple Haze” (Jimi Hendrix); copyright © 1967, 1968 Yameta Co., Ltd. Pravima upravlja Unichappell Music, Inc. Dvadeseto poglavlje “Do You Believe in Magic?” (John Sebastian); copyright © 1965 Hudson Bay Music Company. “Woodstock” (Joni Mitchell); copyright © 1969 Siquomb Music Corp. Dvadeset prvo poglavlje “Patterns” (Paul Simon); copyright © 1965 Paul Simon. Dvadeset drugo poglavlje “White Rabbit” (riječi i glazba Grace Slick); copyright © 1967 Irving Music, Inc. (BMI). Dvadeset treće poglavlje “Uncle John’s Band” (Hunter, Garcia); copyright © 1970 Ice Nine Publishing Co., Inc. Dvadeset četvrto poglavlje “Who’ll Stop the Rain” (John Fogerty); copyright © 1970 Jondora Music. Dvadeset peto poglavlje “You Can’t Always Get What You Want” (Jagger/Richards); copyright © 1969 ABKCO Music, Inc. Dvadeset šesto poglavlje “Behind Blue Eyes” (Pete Townshend); copyright © 1971 Fabulous Music, Ltd.

“Goin’ Back” (Gerry Goffm, Carole King); copyright © 1966, 1967 Screen Gems-EMI Music, Inc., 6920 Sunset Blvd., Hollywood, California 90028, USA. “Up Around the Bend” (John Fogerty); copyright © 1970 Jondora Music. “Those were the days” (riječi i glazba Gene Raskin), TRO; copyright © 1962, 1968 Essex Music, Inc., New York, New York. “Stop, Stop, Stop” (T. Hicks, A. Clarke, G. Nash); copyright © 1966 Gralto Music Limited. “Witch Doctor” (Ross Bagdasarian); copyright © 1958 Monarch Music/Ross Bagdasarian. “I-Feel-Like-I’m-Fixin’-to-Die Rag” (Joe McDonald); copyright © Joe McDonald 1965, Alkatraz Comer Music Co. 1977. “Where Do I Go?” (riječi James Rado i Gerome Ragni, glazba Galt McDermot); copyright © 1966, 1967, 1968 James Rado, Gerome Ragni, Galt Me Dermot, Nat Shapiro i United Artists Music Co., Inc. Pravima upravlja CBS Songs, podružnica CBS, Inc. “A Hazy Shade of Winter” (Paul Simon); copyright © 1966 Paul Simon. “My Back Pages” (Bob Dylan); copyright © 1964 Warner Bros., Inc. “Ripple” (Hunter, Garcia); copyright © 1970 Ice Nine Publishing Co., Inc. “Sunshine Superman” (Donovan); copyright © 1966 Donovan (Music) Ltd., London. Prava prodaje isključivo Peer International Corporation. Dvadeset sedmo poglavlje “The End” (riječi i glazba James Morrison, Robert Krieger, Ray Manzarek i John Densmore); copyright © 1967 Doors Music Co. “Have You Ever Seen the Rain?” (John Fogerty); copyright © 1970 Jondora Music. “Woodstock” (Joni Mitchell); copyright © 1969 Siquomb Music Corp. Dvadeset osmo poglavlje “Truckin’” (Hunter, Garcia, Lesh, Weir); copyright © 1970 Ice Nine Publishing Co, Inc.

HVALA Sastav Nazgul nikad ne bi zasvirao da nije bilo Gardnera R. Dozoisa, jer me zamolio da napišem priču za antologiju koju se nadao objaviti i tako pokrenuo moju maštu. A nikad ne bi tako dobro svirali da nije bilo trojke rock znalaca, Lewa Shinera iz sastava Dinosaurs, Stephena W. Terrella iz Potato Salad Banda i Parris. Zahvaljujemim. George R. R. Martin listopad 1982. godine

Za Beatlese za Airplane i Spoonfoole i Deadovce, za Simona i Garfunkela, Joplinovu i Hendrixa, za Buffalo Springfielde i Rolling Stonese, za Doorse i Byrdse i Mamas & Papas, za Melanie, Donovana, Petera, Paula i Mary, za Whoovce, Moody Bluese i Moby Grape, za Country Joea & Fish, Paula Reverea & Raiderse, za Boba Dylana i Phila Ochsa i Joan Baezi Joni Mitchell, za Mothers of Invention i Smothers Brotherse, za Holliese i Association i Beach Boyse pa čak i za Hermana & Hermitse, za Creedence Clearwater Revival, za izgubljenu nevinost i sjajne, blistave snove, a posebice za Parris: kad te gledam, čujemnjihovu glazbu.

PRVO POGLAVLJE Those were the days, my friend! We thought they’d never end Taj dan nije bio među najblistavijima u životu Sandyja Blaira. Doduše, njegov mu je agent platio ručak, ali je to bila slaba utjeha s obzirom na to kako je razvezao zbog vremenskog roka do kojeg je Sandy trebao napisati roman. Podzemna željeznica bila je puna budala, a vukla se do Brooklyna kao odavde do vječnosti. Onih nekoliko ulica koje je morao propješačiti do zgrade koju je nazivao svojim domom učinilo mu se duljima i hladnijima nego inače. Čeznuo je za pivom. U kući izvadi jedno iz hladnjaka, otvori bocu i umorno se popne u svoj ured na trećem katu. Ondje ga zatekne hrpa praznih papira koji su, tobože, trebali biti njegova knjiga. Dok ga nije bilo, Tintilinići nisu napisali nekoliko poglavlja jer je u pisaći stroj još bila utaknuta trideset sedma stranica. Nema više dobrih patuljaka, mrštio se Sandy. S gađenjem pogleda u natipkane riječi, potegne iz boce i ogleda se po uredu da ne bi morao gledati u pisaći papir. Tad opazi crveno svjetlo na telefonskoj sekretarici. Nazvao ga je Jared Patterson. Zapravo je nazvala Jaredova sekretarica što je Sandyja zabavljalo - poslije sedam godina i svega što se dogodilo, Pattersonu je još neugodno. “Jared Patterson moli gospodina Blaira da mu se odmah javi. Riječ je o poslu”, reče ugodan služben glas. Sandy dvaput presluša poruku pa je izbriše. - Jared Patterson - zamisli se Sandy. Ime je budilo vraški puno uspomena. Sandy je znao da bi bilo najbolje oglušiti se na Jaredovu molbu. Ta hulja drugo i ne zaslužuje. No znao je da od toga neće biti ništa - već ga je počela kopkati znatiželja. Podigne slušalicu i nazove Jaredov broj. Malo se začudi kad shvati da se i poslije sedam godina još sjeća broja. Javi se sekretarica. - Hedgehog (dikobraz) - reče. - Ured gospodina Pattersona. - Ovdje Sandy Blair - reče Sandy. - Jared me nazvao. Recite tom kukavici da sam zvao. - Da, gospodine Blair. Gospodin Patterson mi je rekao da vas odmah spojim. Pričekajte trenutak. U Sandyjevu uhu zazvoni Pattersonov poznati himbeno srdačni glas. - Sandy! Drago mi je da te čujem, zaista. Prošlo je toliko vremena. Kako ide? - Jared, ne seri - oštro će Sandy. - Ne raduje te moj poziv kao što ni mene nije obradovao tvoj. Kog vraga hoćeš? Budi kratak, imamposla. Patterson se zahihoće. - Zar se tako razgovara sa starim prijateljem? Još si neuglađen. No dobro, nek’ ti bude. Želio bih da napišeš priču za Hedgehog. Jesam li bio dovoljno kratak? - Ugrizi se za rep - reče Sandy. - Zašto bih pisao za tebe? Pa ti si me najurio, seronjo.

- Kako smo ogorčeni - zadirkivao je Jared. - To je bilo prije sedam godina, Sandy. Jedva da pamtim. - Čudnovato. Ja se tog odlično sjećam. Rekao si da sam gotov. Da sam izvan događaja. Da sam prestar da pišem za tvoje čitatelje. Da uništavamHedgehog. Ma nemoj. Ja samstvorio te novine i ti to dobro znaš. - Nisam rekao da nisi - veselo će Jared Patterson. - Ali vremena su se promijenila, a ti nisi. Da sam te zadržao, propali bismo poput Freepa i Barba i ostalih. Bilo je svršeno s kontrakulturom. Kome je to više trebalo? Politika, pa kritičari koji su se gnušali popularnih novih smjerova u glazbi, priče o drogi. To nikog nije zanimalo. - On uzdahne. - Slušaj, nisam te nazvao da prežvakavamo prapovijest. Nadao sam se da si dosad nešto shvatio. Do vraga, Sandy, tvoj je otkaz više pogodio mene nego tebe. - Naravno - reče Sandy. - Prodao si časopis i dobio udobnu uredničku foteljicu, a otpustio tri četvrtine svojih ljudi. Silno si prepatio - naceri se on. - Jared, još si gad. Zajedno smo stvorili taj časopis. U komuni. Nije bio tvoje privatno vlasništvo. - Komune su bile u redu dok smo bili mladi, ali čini se da zaboravljaš da sam časopis financirao svojimnovcem. - Svojimnovcemi našimtalentom. - Bože, nimalo se nisi promijenio - reče Jared. - Imaš pravo na svoje mišljenje, ali naša je naklada triput veća nego u doba dok si ti bio urednik, a zarada od oglasa je bajoslovna. Hedgehog je prerastao u ugledan časopis. Predlažu nas za ugledne novinarske nagrade. Jesi li pročitao koji noviji broj? - Naravno - reče Sandy. - Izvrsno štivo. Osvrti o restoranima. Napisi o filmskim zvijezdama. Zaboga, Suzanne Somers na naslovnoj stranici! Noviteti u video igrama. Oglasi za usamljene samce. Kako se ono nazivate? Novine za alternativne životne stilove? - Izbacili smo ono “alternativni”. Sad piše samo Životni stilovi, između dva H u zaštitnomznaku. - Isuse - reče Sandy. - Vaš glazbeni urednik ima zelenu kosu? - Odlično se razumije u pop glazbu - obranaški će Jared. -I prestani se derati na mene. Uvijek se dereš na mene. Znaš, već sam požalio što sam te nazvao. Želiš li razgovarati o tomposlu ili ne? - Istini za volju, svejedno mi je. Zašto misliš da bi mi bilo stalo do tog posla? - Nisam to rekao. Pratim što se događa, znam da ti dobro ide. Koliko si romana objavio? Četiri? - Tri - ispravi ga Sandy. - Hedgehog je objavio osvrte o svima. Trebao bi pokazati zahvalnost. Otkazom samti učinio uslugu. Uvijek si bio bolji pisac nego urednik. - Hvala, milostivi gospodam, do groba zahvalni sluga. Vaš samdužnik. - Mogao bi biti barem pristojan - reče Jared. - Mi ne trebamo tebi, ti ne trebaš nama, ali sam pomislio da ne bi bilo loše kad bismo obnovili suradnju, zbog starih dobrih vremena. Priznaj da bi ti bilo drago ponovno vidjeti svoje ime u Hedgehogu. A i plaćamo bolje nego prije.

- Ne kukamzbog novca. - Je li to netko rekao? Znam sve o tebi. Tri romana i velika kuća i sportski automobil. Porsche ili ...? - Mazda RX-7 - odsiječe Sandy. - Da, a živiš s posrednicom za prodaju nekretnina, pa mi nemoj držati predavanja o tome tko se prodao, Sandy. - Jared, što želiš? - kosne se Sandy. - Umara me to prepucavanje. - Imamo priču kao naručenu za tebe. Udarna priča pa sam mislio da bi te zanimala. Riječ je o ubojstvu. - Zar želiš pretvoriti Hedgehog u glasilo detektivske udruge? Ništa od toga, Jared, ne zanima me kriminal. - Ubijeni se zove Jamie Lynch. Ime žrtve presiječe Sandyja. - Promotor? - Glavom. Sandy se zavali u stolac, otpije gutljaj piva i zamisli se. O Lynchu se godinama ništa nije čulo. Propao je još prije no što je Sandy najuren iz Hedgehoga, ali je svojedobno bio važna osoba rock subkulture. Mogla bi to biti zanimljiva priča. Lynch je oduvijek bio kontroverzna figura. Sjedio je na dva stolca: bio je i promotor i menadžer. Organizirao je nekoliko najvećih turneja i koncerata. Uspjeh bi zajamčio tako da bi na koncertima koje bi organizirao nastupili sastavi kojima je bio menadžer i kojima nije dopuštao sudjelovati na drugim koncertima. S obzirom da je raspolagao talentima American Tacoa, Fevre River Packet Company i Nazgula, bio je netko i nešto. Barem do 1971. godine, kad su ga tragedija u West Mesi, raspad Nazgula i nekoliko uhićenja zbog droge gurnuli na put bez povratka. - Što mu se dogodilo? - upita Sandy. - Nešto čudno - reče Jared. - Netko je provalio u njegovu kuću u Maineu, odvukao ga u ured i ondje ubio. Privezali su ga za stol i, moglo bi se reći, žrtvovali. Iščupali mu srce. Ipak ga je imao. Sjećaš li se starih šala? Ma, nema veze. Dakle, prizor je bio groteskan. Mansoneskan. Pa sam se sjetio članaka koje si napisao kad je ubijena Sharon Tate, o istrazi... kako si ti to nazvao? - Naličja kontrakulture - procijedi Sandy. - Dobili smo nagrade za tu seriju članaka, Jared. - Tako je. Sjetio sam se da je bila dobra pa sam se sjetio i tebe. To je tvoje područje. Šezdesete godine. Željeli bismo da napišeš opširnu reportažu kakve si nekad pisao. Ubojstvo će nam poslužiti kao mamac za čitatelje. Malo bi ga mogao istražiti, vidjeti možeš li iščeprkati nešto što je policiji promaknulo, no uglavnom neka ti posluži kao odskočna daska za napis o životu i radu Jamieja Lyncha, njegovim sastavima, koncertima, njegovu dobu i sličnom. Možda bi mogao posjetiti momke iz njegovih sastava, Fevre Rivera i Nazgula, porazgovarati s njima pa ubaciti malo podataka o tome gdje su i što rade. Znaš ono, čežnja za prošlošću. - Tvoji čitatelji misle da su Beatlesi bend u kojem je Paul McCartney pjevao prije Wingsa - reče Sandy. - Zaboga, pa neće ni znati tko je bio Jamie Lynch. - Varaš se. Još nas čita puno nekadašnjih čitatelja. Mislim da će članak o slučaju Lynch biti rado čitan. Dakle, možeš li ga napisati ili ne?

- Naravno da mogu. Pitanje je zašto bih? - Plaćamo troškove i najviši honorar. A to nije za odbaciti. Nećeš morati prodavati primjerke časopisa na ulici. To smo razdoblje prošli. - Izvrsno - reče Sandy. Htio je reći Jaredu da se nosi, ali nerado si prizna da ga taj zadatak na neki čudan način privlači. Zaista bi bilo lijepo ponovno raditi za Hog. Taj je časopis bio njegovo dijete, koje je doduše izraslo u zabludjelog i površnog tinejdžera, ali je ipak bilo njegovo i još je moglo računati na njegovu privrženost. Osim toga, napiše li tu reportažu o Lynchu, Hog će povratiti, makar nakratko, nešto od svoje nekadašnje kvalitete. Ne pristane li on, članak će napisati netko drugi i to loše. - Ovako ćemo se dogovoriti - reče Sandy. - Moraš mi napismeno jamčiti da ću doći na naslovnu stranicu i da će članak biti objavljen u obliku u kakvom ga napišem, bez ijedne promijenjene riječi ili kraćenja, pa ću možda razmisliti. - Dogovoreno, Sandy. Ne bi mi palo na pamet pačati se u ono što ti napišeš. Možeš li napisati članak do utorka? Sandy se nasmije. - Ni govora. Rekao si opširna reportaža. Molim bez vremenskih rokova. Možda je napišemza mjesec dana, a možda i ne. - Vijest će zastarjeti - zacvili Jared. - I? Zasad će biti dovoljna kratka obavijest u rubrici “Vijesti”. Ako ću napisati reportažu, napisat ću je kako valja. To su uvjeti. Ili tako ili nikako. - Sve bih druge poslao dovraga - odgovori Patterson. - Ali, zašto ne? Stari smo prijatelji. Dobio si posao, Sandy. - Nazvat će te moj agent zbog ugovora. - Hej! - uzvikne Jared. - Nakon svega što smo prošli ti želiš napismeno? Koliko samte puta izvukao izzatvora? Koliko smo trave popušili? - Puno - reče Sandy. - Ali, ako me pamćenje ne vara, to je uvijek bila moja trava, Jared. A prije sedam godina si mi dao otkazni rok od tri sata, a umjesto plaće kartu za autobus. I zato ćemo ovog puta sastaviti ugovor. Nazvat će te moj agent. - Spusti slušalicu prije no što je Patterson uspio nešto reći pa uključi sekretaricu u slučaju da Jared pokuša nazvati. Ruke sklopi na potiljku i zavali se dublje u stolac. Na usnama mu je poigravao osmijeh. Razmišljao je u što se upustio. Sharon se to neće svidjeti, pomisli. Ni njegovu se agentu to neće svidjeti. Ali njemu se sviđa. Bez sumnje je glupo čeprkati po nekakvom ubojstvu u državi Maine. Razboritija strana Sandyjeva mozga je to znala, kao što je znala da bi njegov roman i otplata stambenog zajma trebali imati prednost i da nema vremena za tu milostinju koju bi mu Hedgehog platio. No u posljednje je vrijeme nemiran i zlovoljan, a i morao bi malo pobjeći od te proklete trideset sedme stranice. Usto, već dugo nije učinio nešto nepromišljeno, spontano, novo ili malčice pustolovno. Nekad je svojim ispadima izluđivao Jareda. Sandyju su nedostajali ti dani. Sjećao se kad su se on i Maggie odvezli u restoran u dva sata ujutro jer mu se jela pita od sira. I kad su Lark, Bambi i on otišli na Kubu brati šećernu trsku. I svog pokušaja da se pridruži francuskoj Legiji stranaca, Froggyjeve potrage za najboljom pizzom, te tjedna koji su proveli cunjajući po kanalizaciji. Prosvjedne povorke, demonstracije, koncerti, rock zvijezde i heroji undergrounda, kolege kritičari, priče koje su punile njegove fascikle i širile mu obzore. Sve mu je to nedostajalo. Imao je i boljih i lošijih dana, ali je bilo puno

uzbudljivije nego sjediti u uredu i po dvadeseti put čitati trideset sedmu stranicu. Sandy prekopa po donjim ladicama stola. U stražnjem je dijelu držao suvenire, beskorisne predmete koje nije imao snage baciti - svoje bilješke, fotografije koje nikad nije zalijepio u album, zbirku starih bedževa. Ispod njih nađe kutiju punu starih posjetnica. Skine gumicu i izvadi nekoliko. Imao je dvije vrste posjetnica. Na jednima je na finom bijelom papiru crnom bojom bilo utisnuto njegovo ime: Sander Blair, ovlašteni izvjestitelj za National Metropolitan News Network. To nije bila laž, jer je to bio puni naziv izdavačke kuće koja je objavljivala Hedgehog dok ga Jared nije prodao. To s nazivom tvrtke bila je Sandyjeva zamisao jer je smatrao - potpuno ispravno kao što su događaji pokazali - da će u određenim situacijama reporteru koji radi za National Metropolitan News Network, Inc. biti puno lakše dobiti novinarsku iskaznicu nego reporteru koji izvještava za nešto što se naziva Hedgehog. Druga je posjetnica bila glomazna, od svijetlo ljubičastog papira s metalno srebrnimslovima i likomživotinje po kojoj je časopis nazvan kako pere zube umotan u pelene od američke zastave. U gornjem lijevom uglu pisalo je “Sandy”, a ispod crteža nešto većim slovima “Ja piše za Hoga.” I ta posjetnica može dobro doći. Otvara vrata i razvezuje jezike u slučajevima kad je službena posjetnica neupotrebljiva. Sandy stavi nekoliko posjetnica u lisnicu. Uzme pivo i polako siđe u prizemlje. Kad je u šest sati stigla kući, Sharon ga zatekne kako sjedi na podu u dnevnoj sobi prekriženih nogu, okružen zemljovidima, požutjelim isječcima iz najboljih dana Hedgehoga i praznim bocama piva. Zastane na vratima - odjevena u poslovni svijetlosmeđi kostim, s torbom za spise u ruci, pepeljasta kosa zamršena od vjetra - i zaprepašteno se zagleda u njega kroz metalizirane naočale. - Što se događa? - upita. - Duga priča - odgovori Sandy. - Donesi si pivo pa ću ti je ispričati. Sharon ga sumnjičavo pogleda, reče da će se začas vratiti, ode na kat, presvuče u traperice poznate marke i široku pamučnu bluzu i vrati noseći čašu crnog vina. Sjedne u jedan od velikih naslonjača. - Da čujem. - Ručak je bio ružan san - reče Sandy - a podli patuljci nisu napisali ni slovca, ali je oživio duh Hedgehoga kad samse vratio. - Ispriča joj čitavu priču. Slušala ga je ugodno se i profesionalno smiješeći kao kad prodaje kuće i stanove - isprva. Na kraju se mrštila. - Ma šališ se? - reče. - Ne - reče Sandy. Od toga je strepio. - Ne mogu povjerovati - reče Sharon. - Imaš rok za predaju rukopisa, zar ne? Koliko god ti Patterson platio, to će biti manje nego što ćeš dobiti za roman. Sandy, to je besmislica. Kasnio si s posljednje dvije knjige. Zar ćeš i s ovom? A otkad ti izvještavaš o zločinima? Zašto se petljati u nešto u što se ne razumiješ? Znaš li uopće nešto o ubojstvima? - Pročitao sampolovicu knjiga o Travisu McGeeju - reče Sandy. Sharon prezirno frkne. - Sandy! Uozbilji se. - Dobro - reče on. - Ne pišem o zločinima. Pa što? Znam puno o Jamieju Lynchu i znam puno o kultovima. Ovo je slično Mansonovu slučaju. Možda bih o tome mogao

napisati knjigu, drukčiju knjigu, nešto poput In Cold Blood. Shvati to kao važno razvojno iskustvo. Ti si luda za razvojnimiskustvima. - To o čemu ti govoriš nije razvoj - prasne Sharon - nego nazadovanje. Hedgehog ti pruža priliku da budeš neodgovoran a ti si lud za tim. Želiš otići i odglumiti Sama Spadea, razgovarati s nekadašnjim rock zvijezdama i ostarjelim hipijima i ponovno proživjeti šezdesete na Pattersonov račun. Vjerojatno ćeš pokušati dokazati da je Richard Nixon ubojica. - Ja samposumnjao u LBJ-a - reče Sandy. - On ima alibi. Mrtav je. - Au, šteta - reče Sandy i milo se nasmiješi. - Prestani se truditi biti sladak - reče Sharon. - Neće ti uspjeti. Odrasti, Sandy. Ovo nije igra, ovo je tvoj život. - Pa gdje je onda Ralph Edwards? - upita on. Zatvori mapu i odloži je. - Ne sviđa ti se ta zamisao, zar ne? - upita on. - Tako je - suho će Sharon. - Nije zabavno, bez obzira na to što ti mislio. Uspjela ga je slomiti; zlovolja je zarazna. Ali je odlučio pokušati još jednom. - Neću ostati dugo - reče on. - A u Maineu zna biti predivno u ovo doba godine, početkom jeseni. Pođi sa mnom. Shvati to kao praznike. Trebali bismo ionako više vremena provoditi zajedno, pa ako pođeš sa mnom možda ćeš lakše shvatiti moje stajalište. - Naravno - reče ona otrovno čangrizava glasa. - Nazvat ću Dona u ured i reći mu da odlazim na neodređeno vrijeme i da me zamijeni dok me nema. Ma nemoj! Ja imam posao, Sandy. Možda to tebi nije važno, ali meni jest. - Važno mi je - reče on uvrijeđeno. - Osim toga - doda Sharon slatko - bilo bi me nezgodno povesti ako poželiš nešto poševiti, zar ne? - Tko je rekao da se želim... - Ne moraš reći. Poznajem te. Samo izvoli, mene to ne smeta. Nismo oženjeni, imamo slobodu. Ali mi nemoj nešto donijeti. Sandy bijesno ustane. - Volim te Sharon, ali tako mi Boga, nekad si nemoguća. Riječ je o reportaži. Ja sam pisac i pisat ću o smrti Jamieja Lyncha. I to je sve. Nemoj napuhavati stvari. - Služiš se dražesnim nostalgičnim izrazima - reče Sharon. - A nisam se nimalo napuhnula od studentskih dana, mili. - Ona ustane. - Mislimda mi je ovog dosta. Odlazimu radnu sobu. - A ja odlazimsutra rano ujutro - reče Sandy. - Mogli bismo na večeru. - Imamposla - reče Sharon i krene prema stubama. - Ali ne znamkoliko će to potrajati. Možda me neće biti... Ona se okrene i pogleda ga. - Nemoj dugo, jer bih te mogla zaboraviti i promijeniti brave. Sandy je gledao za njom dok se uspinjala. Svaki udarac njezinih petica na drvetu povećavao je njegovu nemoć i bijes. Kad se zatvorila u radnu sobu, odvukao se u kuhinju, pograbio još jedno pivo i pokušao se ponovno usredotočiti na pripreme za putovanje, ali je odmah shvatio da je odveć ljut za to. Potrebna mi je glazba, pomisli.

Gucne piva i nasmiješi se. Rock glazba. Njihova zbirka ploča zauzimala je dvije visoke vitrine s obje strane glomaznih starih zvučnika tipa JVC 100 koji su mu godinama vjerno služili. Sharonina vitrina bila je puna bluesa, brodvejskih napjeva pa čak i disko glazbe, čemu se Sandy silno čudio. - Volim plesati - rekla bi Sharon kad bi on razvezao o tome. Sandyjeve su ploče bile punokrvni rock. Nije podnosio to što se dogodilo s glazbom u posljednjih deset godina i kupovao je isključivo ponovna izdanja za zamjenu starih ploča koje je oštetio slušanjem. Sandy nije gubio vrijeme izborom glazbe koja bi najbolje odgovarala njegovu raspoloženju jer za to nije bilo potrebe. Imao je pet njihovih ploča, složenih između Mothers of Invention i New Riders of the Purple Sage. Izvadi ih i pregleda. Omoti i naslovi bili su mu poznati poput crta lica starog prijatelja. Prvi album, Hot Wind out of Mordor, imao je omot sličan omotima Tolkienovih knjiga. Šćućureni hobiti u grmlju blijedih boja, vulkani rigaju vatru u daljini, a crni jahači jure iznad njih na krljuštima pokrivenim krilatim konjima. Na ploči Nazgul krajolik je bio nadrealističan - crveno sunce i jarko crvena magla, vijugave planine i stvorovi napol ljudi napol strojevi, a sve u živim, grozničavim, plamtećim bojama. Veliki dvostruki album bio je sjajno cm, s prednje i stražnje strane i u sredini, bez slova, i prazan osim četiri sićušna para užeglih crvenih očiju koje vire iz donjeg lijevog ugla. Album nije imao naslova. Prozvali su ga Crni album, kao parodija na Bijeli album Beatlesa. Na omotu idućeg albuma, Napalm, vidjelo se djecu u džungli kako čuče, gore i vrište, a iznad njih prelijeću izobličeni zrakoplovi i rigaju vatru na njih. Tek kad bi se pomnjivije pogledalo primijetilo bi se da je prizor inačica omota za Hot Wind out of Mordor, iako su se pjesme nadovezivale na njihove ranije, nevinije skladbe... ako su ikad bile potpuno nevine. Sandy pregleda ploče i vrati ih na policu. Zadržao je samo peti, posljednji album, snimljen nekoliko tjedana prije West Mese. Omot je bio taman i prijeteći, u mutnim nijansama crnog, sivog i blijedoljubičastog. Bila je to koncertna fotografija s koje je retušom izbrisana publika, dvorana i scenografija - sve osim članova sastava. Njih četvorica stoje u beskrajnom bespuću. Tama je pokrila prostor ispred i ispod njih i uvlači se između njih, ljigave sjenke pužu u gnusnim, jezivim oblicima. Nazgulovci se ocrtavaju na golemom mrkom, ljubičastomsuncu iza njihovih leđa i bacaju duge sjene crne poput grijeha i oštre poput noža. Stoje kao što su uvijek stajali dok su nastupali. U pozadini, u vrtlogu bubnjeva crne i crvene boje, sjedi smrknuti Gopher John. 1 Snažan, okrugla lica, gotovo da se i ne vidi iza guste crne brade. U glomaznim rukama palice za bubnjanje izgledaju poput čačkalica, no unatoč svojoj veličini čini se kao da se skutrio u bubnjevima poput velike divlje zvijeri koju je netko uznemirio u njezinu brlogu. Ispred i sa svake strane tamnog gnijezda Gophera Johna stajali su Maggio i Faxon. Maggio je pritiskao gitaru o svoja gola, mršava prsa i cerio se, a njegova duga tamna kosa i ovješeni brkovi lelujali su na nevidljivom vjetru. Bradavice su mu se crveno žarile. Faxon je bio odjeven u bijeli kaputić s resicama. Jedva se primjetno smiješio dok je trzao žice

svoje bas gitare. Obrijan, dugih plavih uvojaka i zelenih očiju - po njegovu izgledu nikad se ne bi moglo zaključiti kakav je blistav umimao. A naprijed je stajao Hobbins, raširenih nogu, zabačene glave, pa se njegova duga bijela kosa slijevala poput slapa do struka. Jednom je rukom čvrsto stezao mikrofon, a drugom kao kandžom derao zrak. Bio je odjeven u odijelo od crnog trapera s pucetima od kosti, a na šlicu je imao prišivenu američku zastavu. Umjesto zvjezdica bilo je nacrtano Mordorovo oko. Izgledao je nadnaravno, nizak i kržljav, ali pun životne snage koja je siktala na tamu i držala je na odstojanju. Na pozadini velikog ljubičastog sunca pisala je samo jedna riječ, ušiljenim crnim slovima, koja je izgledala poput munje sljubljene sa zmijom. Nazgul. A ispod nje, došapnuto blijedimsivimslovima na crnoj pozadini, Music to Wake the Dead. Sandy izvadi ploču iz omota i oprezno je namjesti na gramofon, uključi ga i pojača do daske. Večeras želi slušati tu glazbu glasno, kako ju je čuo prvi put, daleke sedamdeset prve godine, kako su Nazgulovci htjeli da se svira. Ako to smeta Sharon dok prebire po papirima u svojoj sobi, to je njezin problem. Na trenutak je vladala tišina, a tad se začuje tihi zvuk koji se pojača, poput čajnika koji pišti kad voda zavrije ili poput projektila u silaznom dijelu putanje. Zvuk se pojačavao dok nije prerastao u prodoran vrisak koji bi vam zaparao mozak a tad Gopher John teškimudarcima udari ritam, upadnu gitare i naposljetku Hobbins silovito zapjeva “Blood on the Sheets”. Od prvog stiha Sandyja prožmu žmarci. Baby, you cut my heart out, pjevali su Nazguli, Baby, you made me bleeed! Sandy sklopi oči i posluša. Kao da se vratio desetljeće unazad, kao da se West Mesa nije dogodila, kao da je Nixon još u Bijeloj kući, Vijetnam još bjesni a hipi pokret još živi. No čak i u toj iskrzanoj prošlosti, nešto je ostalo isto, i u tami, osvijetljenoj pjesmama Nazgula, ocrtavalo se jasnije nego ikad. Jamie Lynch je mrtav. I zaista su mu iščupali srce.

DRUGO POGLAVLJE I see a bad moon arising I see trouble on the way Šerifa Edwina Theodorea su i znani i neznani na njegovu području nazivali “Notch” zbog razloga neshvatljivih Sandyju Blairu. Notch je bio nizak, suhonjav muškarac, nepravilnog držanja, uskog ispijenog lica, s naočalama bez okvira i željeznosive kose koju je češljao od čela. Izgledao je kao da mu u ruci samo nedostaju vile da bi se našao na umjetničkoj slici. Sandy pogleda Notcha i odmah ga odluči zvati šerif Theodore. Šerif je okretao Sandyjevu službenu bijelu posjetnicu i istodobno sumnjičavo gledao Sandyja. Na trenutak, zbog ispitivačkog pogleda Theodoreovih blijedih vodnjikavih očiju, Sandy se osjećao kao da je ponovno 1969. godina i kao da ima kosu do dupeta i simbol mira ođ nerđajućeg čelika ovješen oko vrata na kožnoj uzici. Nije se sjetio da je, iako pomalo neuredan, izgledao kao tipičan novinar. Istina, odjeven je u traperice, ali to su skupe traperice, a njegova smeđa jakna od kordsamta, iako stara nekoliko godina, potpuno je prihvatljiva. Od nelagode provuče rukom kroz čupu crne guste kose i nakratko mu bude drago da je odavno odustao od nošenja brade. Theodore mu vrati posjetnicu. - Nikad čuo za National Metropolitan News Network - reče otresito. - Koji je to kanal? - Nije to televizija - reče Sandy odlučivši se za iskrenost. - Mi smo iz New Yorka. Objavljujemo tabloid o američkoj glazbi i estradi. S obziromna Lynchove veze s rock glazbom, taje priča kao stvorena za nas. Šerif Theodore nevoljko zagunđa. - Tiskovna konferencija bila je. prije dva dana - reče on. - Propustili ste je. Većina novinara je već došla i otišla. Nema ništa nova. Sandy slegne ramenima. - Ja pišemveliku reportažu - reče on. - Želio bih intervjuirati vas, porazgovarati o vašim pretpostavkama, a možda i pogledati Lynchovu kuću, gdje se sve dogodilo. Imate li kakvih tragova? Theodore prečuje pitanje. - Rekao sam što sam imao na tiskovnoj konferenciji. Nemam više ništa za reći. Nemam vremena ponavljati što sam rekao svakom zakašnjelom piskaralu. - On se mrzovoljno ogleda po uredu i pozove jednog od svojih ljudi. - Moj će vas čovjek odvesti u Lynchovu kuću i odgovoriti na vaša pitanja, ali vam ga mogu posuditi samo na sat vremena, pa zato budite brzi gospodine Blair ili će National Metropolitan News Network ostati kratkih rukava. Razumijete? - I te kako - reče Sandy, ali Theodore nije pričekao odgovor. Uskoro Sandyja uguraju u jedan od šerifovih automobila. Društvo mu je pravio dugonja konjska lika po imenu David (“Zovite me Davie”) Parker. Parker je bio otprilike Sandyjevih godina, iako je zbog prorijeđene kose izgledao stariji. Imao je simpatičan osmijeh i nespretne pokrete. - Koliko će potrajati vožnja do kuće? - upita Sandy kad su krenuli. - Ovisi o brzini - odgovori Parker. - Nije daleko zračnom linijom, ali su ceste

zavojite. Potrajat će. - Dodijeljeni ste mi na sat vremena. Parker se nasmije. - Ah, to. Ne brinite. Završava mi smjena, a nemam boljeg posla pa vas mogu odvesti do Lyncha. Notch se duri na novinare. Dvojica su mu krivo napisala ime poslije tiskovne konferencije. - Zove se Theodore? - provjeri Sandy u bilješkama. - Aha. Ali je Edwin, ne Edward. Sandy još jednom provjeri bilješke a policajac reče: - Kad smo već na imenima, vi ste Sandy Blair, zar ne? Pisac? - Aha. - Pročitao samvaše knjige. Dvije. - Koje dvije? - zabezekne se Sandy. - Otvorene rane i Izdaja - reče Parker. - Iznenadili ste se. -I jesam. Parker ga lukavo pogleda iskosa. - Policajci čitaju knjige. Baremneki. A ovo nije divljina kakvom je zamišljaju Njujorčani. Stižu nam filmovi, knjige, novine, pa čak i rock and roll. - Nisam - zausti Sandy, ali se predomisli. - Što mislite o mojim romanima? - upita. - Otvorene rane je bila preturobna za moj ukus - reče Parker. - Priznajem, dobro pišete. Nije mi se svidio svršetak Izdaje. - Zašto ne? - upita Sandy. Pomalo ga je zabavljalo to što prežvakava vrijednosti svojeg prvog romana s policajcem, u šumi u Maineu, na putu prema mjestu ubojstva. - Jer vam je junak seronja. Kakvog to ima smisla? Naposljetku je našao pristojan posao, dobro zarađuje, prvi put u životu je odgovoran, i onda to sve odbaci. Zašto? Ni on ne zna. Koliko se sjećam, knjiga završava tako da on korača ulicom i pita se kamo će ga odvesti. Ne smeta mu što je bez posla, što je iznevjerio sve koji su računali na njega. - Pa u tome jest poanta - reče Sandy. - Da mu je svejedno. To je sretan završetak. Slobodan je. Konačno. Prestao je prodavati dušu. - Da mi je znati koliko je to potrajalo - reče Parker. - Kako to mislite? - Kad ste napisali tu knjigu? - Počeo sam šezdeset devete ali sam je završio poslije odlaska iz Hoga prije sedamgodina. - U to se doba moglo prodati takve fore o slobodi - reče Parker - ali bi me zanimalo koliko je potrajalo. Kako se vašem junaku sviđa siromaštvo poslije deset godina? Gdje spava? Kladim se da se više ne ševi tako često kao u knjizi. Htio bih tog dripca vidjeti u osamdesetim, prijatelju moj. Kladimse da se ponovno prodao. - Touche - mrko će Sandy. - Priznajem, roman je malo naivan. Što da vamkažem? Bio je odraz vremena i društva. Morali ste to doživjeti. Parker ga pogleda. - Ja samvaših godina. - Možda ovisi na kojoj ste strani barikada bili. - Ni na jednoj. Bio sam u Vijetnamu, pod mecima, dok ste se vi i vaši likovi

drogirali i ševili. - Zamjenik se još smješkao, ali mu glas zazvuči gorko i Sandy se lecne. - Niste bili ondje zbog mene, prijatelju - reče Sandy. Nije mu se sviđao taj predmet razgovora, pa promijeni temu. - Razgovarajmo o slučaju Lynch. Tko je ubojica? Parker se veselo nasmije. - Ne okolišate. Ne znamo tko je ubojica. Prije nekoliko minuta skrenuli su s glavne ceste i sad su vozili zavojitom prašnjavomcestomkroz gustu šumu. Stabla su na kasnomposlijepodnevnomsuncu bila narančasta i tamnocrvena. Automobil je poskakivao, ali Sandy otvori bilježnicu, stavi je na koljena i zagleda se u pitanja. - Mislite li da je ubojica netko od ovdašnjih ljudi? -upita. Parker vješto svlada oštar zavoj. - Sumnjam. Lynch je živio prilično povučeno. Ova prokleta cesta vam je dokaz. Volio je svoj mir. Naravno, između Lyncha i ljudi s kojima je dolazio u dodir frcale su iskre. Hoću reći, nije se baš uklapao u sredinu. Ali nitko nije imao razloga ubiti ga, a posebice tako... kako je ubijen. - Da mu izvade srce? - upita Sandy i zapiše. Njihanje automobila pretvori njegov rukopis u švrljanje. Parker kimne glavom. - Ovo je Maine. A takvo bi se ubojstvo moglo očekivati u New Yorku. Ili Kaliforniji - doda zamišljeno. - Jesu li ga našli? - Oružje kojimje izvršen zločin? - Srce. - Ne. Nijedno ni drugo. - Dobro - reče Sandy. - Znači, nije nitko od ovdašnjih ljudi. Sumnjate li na nekoga? Nekoga sigurno ispitujete. - Pa, imamo nekoliko teorija, ali se ništa ne uklapa. Najprije smo sumnjali na pljačku. Lynch je možda propao u glazbenom svijetu, ali je ipak još bio silno bogat. Ali, čini se da ništa nije ukradeno. - Zaboravili ste na srce - reče Sandy. - Aha - ravnodušno će Parker. - Zatim smo pomislili na droge. Lynch je nekoliko puta zbog toga osuđivan. Sandy kimne glavom. - Nabavljao je hašiš i kokain svojim sastavima. To je poznato. Uklapa li se to? - Možda. Pričalo se da Lynch priređuje lude tulume. Pričalo se da je kod njega uvijek bilo droge. Mi nismo ništa našli. Možda ga je netko ubio zbog zaliha. Sandy i to zapiše. - Dobro - reče. - Što još? Policajac slegne ramenima. - Ima još čudnih stvari u tomubojstvu. - Recite mi. - Učinit ću nešto bolje. Pokazat ću vam. Stigli smo. - Automobil se zaljulja i skrene iza zavoja, prijeđe preko vrha brežuljka i pukne im vidik na kuću Jamieja Lyncha. Parker zaustavi automobil na šljunčanom okruglom kolnom prilazu i Sandy izađe. Okružena sa svih strana šumom, kuća se udobno smjestila u bogatim bojama jesenskog lišća. Bila je to modema, ukusna kuća, izgrađena od crveno-sivog kamena i

prirodnog drva. S jedne je strane bio trijem popločan crvenim kamenom a iznad njega velika nenatkrivena terasa. Na svim su prozorima kapci bili čvrsto zatvoreni. Kroz krov je raslo veliko drvo. - Kroz dnevnu sobu prolazi potočić - ubaci Parker. - Kuća je još ljepša noću. Sve je osvijetljeno. - Možemo li ući? Parker iz kaputića izvadi ključeve. - Zato smo ovdje. Uđu kroz ulazna vrata. Kuća je bila obložena drvetom i debelim sagovima. Svaka je prostorija bila na drugoj razini, tako da su se neprestano uspinjali i silazili po tri stube pa Sandy nije mogao odrediti koliko katova kuća ima. Parker je Sandyja brzopotezno proveo po kući. Bilo je stropnih prozorčića, vitraja i - kao što je Parker najavio - potočić je tekao kroz dnevnu sobu, oko debla starog stabla. Kuhinja je bila modema i čista. U četiri spavaće sobe bili su vodeni kreveti, zrcala na stropu i kamini. Ozvučenje je bilo fantastično. Jedan je cijeli zid bio pokriven pločama, a zvučnici postavljeni u svakoj prostoriji. Ozvučenjem se upravlja iz dnevne sobe, glavne spavaonice i Lynchova ureda, reče Parker. Pokaže Sandyju kontrolnu ploču, skrivenu iza posmične drvene zidne oplate u prostranoj dnevnoj sobi. Izgledala je poput komandnog mosta svemirskog broda Enterprise. Glavni su zvučnici bili viši od Parkera i tanki poput napolitanki. - S ovakvim zvučnikom mogli ste svirati na Woodstocku - zaprepasti se Sandy. - To je koncertna oprema. - Glasno jest - složi se Parker. - To je važno za slučaj. Sandy se ustremi na njega. - Kako to? - Doći ću do toga - reče policajac. - Najprije obidimo kuću. - Vrate se do ulaza. Parker otvori drugu posmičnu ploču u zidu i Sandy ugleda još svijetlećih tipki i prekidača. - Sigurnosni sustav - reče. - Lynch je imao svu silu alarma. Paranoičan tip. Kao da mu je najmljeni ubojica bio za petama. Alarm se nije oglasio. Nitko nije provalio. Smrt je ušla na glavna vrata. - Znači da je poznavao ubojicu? - Mislimo da je tako. Ili je bilo tako ili je to bio netko iz Fuller Brush 2 družine. - Nastavite. - Evo naše rekonstrukcije. Ubojica ili ubojice dovezle su se automobilom nesmetano do kuće, izašle, popele stubama do glavnog ulaza. Lynch ih pušta u kuću. Brava nije provaljena. Ulaze u dnevnu sobu. Tu počinje svađa. Našli smo tragove borbe i mislimo da je Lynch brzo svladan i odvučen u ured, u nesvijesti ili klonuo, možda i mrtav, iako smo uvjereni da nije bio mrtav. Na sagu u dnevnoj sobi vide se tragovi nogu. Niste još vidjeli ured. Dođite. Sandy se poslušno vrati za njim kroz dnevni boravak. Parker mu pokaže tragove na sagu, pa ponovno izvadi ključeve i otključa vrata ureda. Radni prostor Jamieja Lyncha bila je prostorija bez prozora, triput dulja nego široka, s jednim kosim stropnim prozorom. Jedini dijelovi pokućstva bili su veliki radni stol od mahagonija u obliku potkove, stolac i dvadeset crnih uredskih ormarića, koji su se sablasno isticali na podlozi mliječnobijelog saga. Jedan od duljih zidova bio je pokriven od poda do stropa zrcalnim ukrasnim keramičkim pločicama pa se ured

činio većim nego što je zapravo bio. Ostali su zidovi bili prekriveni plakatima i fotografijama; reklamnim fotografijama Lynchovih klijenata, i slavnih i ozloglašenih, fotografijama na kojima je Jamie bio s raznimslavnimosobama, koncertnimplakatima, političkim govorima, uvećanim omotima ploča, posterima. Sandy ih pogleda i obuzme ga blaga nostalgija. Eno Chea i Joplinove, obraz uz bradu. Nixon prodaje rabljene automobile pokraj zloglasnog pornografskog plakata za American Taco zbog kojeg je bio otkazan njihov koncert što je zamalo izazvalo ulične nerede. Najudaljeniji zid, iza radnog stola, bio je potpuno pokriven starimplakatima koncertne dovrane Fillmore. - Lijepa zbirka - reče Sandy. Parker sjedne na rub stola. - Ovdje su ga ubili. Sandy se okrene od plakata. - Na radnomstolu? Zamjenik kimne glavom. - Imali su uže. Svezali su ga za plohu, raširenih ruku i nogu, po jedna omča za svaki ud. - Pokaže rukom. - Pogledajte krvave mrlje na sagu. Pokraj jedne noge od stola bila je velika mrlja nepravilnog oblika i još nekoliko manjih oko nje. Bole su u oči na bijelom sagu, sad kad mu je Parker skrenuo pozornost na njih. - Nema puno krvi - reče Sandy. - Ah - nasmiješi se Parker. - Zanimljiva opaska. Bilo je zapravo puno krvi, ali je naš ubojica bio uredan. Skinuo je jedan plakat i podložio ga ispod žrtve da se ne uništi drvo. Vidi se prazno mjesto na zidu. -I pokaže glavom. Sandy se okrene i pogleda i naposljetku uoči prazno mjesto među plakatima, visoko na istočnomzidu, oko tri metra od mjesta na kojemsu stajali. Namršti se. Nešto ga je mučilo, iako još nije znao što. - Čudno - reče i okrene se ponovno Parkeru. - Kako je Lynch pronađen? - Preglasna glazba. Sandy izvadi bilježnicu. - Glazba? Parker kimne glavom. - Možda je Lynch slušao ploče kad ga je sustigla smrt. Možda je ubojica navio glazbu da bi time prigušio Lynchove krikove. Ovako ili onako, stalno je svirala jedna te ista ploča. Unedogled. I to glasno. I sami ste rekli da njegov hi-fi nije baš kućni model. U tri sata ujutro požalio nam se Lynchov najbliži susjed, kilometar od njegove kuće. - Tako glasno? - Tako glasno. A ujedno i glupo. Naš se čovjek vjerojatno za dlaku mimoišao s ubojicom na prilaznoj cesti. Ne uklapa se, jer tko god to učinio, inače je bio silno pažljiv. Nema otisaka, nema oružja kojimje izvršen zločin, malo fizičkih dokaza, nema svjedoka. Našli smo otisak automobilske gume, ali je obična, beskorisna. Pa zašto tako glasno naviti stereo? Ako su htjeli prikriti Lynchove krikove, zašto ga nisu poslije isključili? Sandy slegne ramenima. - To biste vi meni trebali reći. - Ne mogu - prizna zamjenik. - Ali imam ideju. Mislim da je riječ o nekakvom hipi kultu. Sandy se zapanji i nesigurno se nasmije. - Hipi kult? Parker se lukavo zagleda u njega. - Blair, zar mislite da svakog novinara koji dođe njuškati ovako vodimo u razgledavanje? Sve vam ovo govorim jer mislim da

biste mi mogli reći nešto zauzvrat. Vi znate stvari koje ja ne znam. Znam ja to. Da čujemo. Sandy se zabezekne. - Nemamništa za reći. Parker je grickao donju usnicu. - Reći ću vam nešto što nije za objavljivanje. Možete li to izostaviti izsvoje reportaže? - Ne znam - reče Sandy. - Nisam siguran da želim čuti nešto što nije za objavljivanje. Zašto je to tako povjerljivo? - Otkad je objavljena vijest o Lynchovoj smrti, već su nas nazvala tri obješenjaka i priznala zločin. Bit će ih još. Znamo da su priznanja lažna jer nisu znali odgovoriti na pitanja kojima ih provjeravamo. Reći ću vamjedno od tih pitanja i odgovor. - U redu - znatiželjno će Sandy. - Pitamo ih čija je glazba svirala. A odgovor je... - Bože mili - prekine ga Sandy. - Nazgul, zar ne? - izlane on ne misleći, ali je znao da je to odgovor. Konjoliki policajac Davie Parker čudno ga pogleda. Oči su mu se malčice uozbiljile. - Zanimljivo - reče. - A da mi kažete kako to znate, Blair? - Tako... znao sam, čim ste počeli govoriti. Moralo je tako biti. Lynch im je bio menadžer. A ploča... kladim se u život da je bila riječ o Music to Wake the Dead. Jesamli u pravu? Parker kimne glavom. - Poslušajte prvu pjesmu s tog albuma. Ima stih o vađenju srca. Učinilo mi se... ne znam, tako... - Primjereno - reče Parker. Sumnjičavo se mrštio. - Poslušao sam pjesmu i zamijetio taj stih. To mi je dalo misliti. Manson i njegova klapa, i oni su imali veze s nekakvompločom, zar ne? - Bijelim albumom Beatlesa. Manson je govorio da mu ta glazba nešto govori, kaže što mora učiniti. - Da. Znam to. Posudio sam nekoliko knjiga u našoj knjižnici. Ali vi Blair znate puno više. Zato sam pomislio da biste nam vi mogli pomoći. Što vi mislite? Je li to novi slučaj Manson? Sandy slegne ramenima. - Manson je u zatvoru. Neki članovi njegove obitelji su još živi, ali uglavnomu Kaliforniji. Zašto bi došli u Maine ubiti Jamieja Lyncha? - A drugi kultovi? Slični Mansonovu? - Ne znam - prizna Sandy. - Dugo nemam veze s tim luđacima pa ne bih znao reći što se događa. Ali Nazgul ... morao bi to biti netko naših godina da bi bio opsjednut njima. To je sastav iz šezdesetih, a raspao se prije više od deset godina. Music to Wake the Dead je bio njihov posljednji album. Poslije koncerta u West Mesi nisu nastupali ni snimali ploče. Parker se zaškilji. - Još jedna zanimljivost iz vaših usta. Nastavite. Što je West Mesa? - Sigurno se šalite - reče Sandy. Parker odmahne glavom. - West Mesa je naširoko poznata, i po dobru i po zlu. Niste vidjeli televizijska izvješća? Čak su snimili i dokumentarac. - Televizijska slika bila je loša u Vijetnamu - reče Parker.

- Niste ljubitelj rocka, to mi je jasno. West Mesa je bio rock koncert, jedan od tri najčuvenija. Woodstock je bio zora, Altamont sumrak a West Mesa crna, jeziva ponoć. Šezdeset tisuća ljudi u blizini Albuquerquea, u rujnu 1971. Razmjerno malo publike. Glavne zvijezde večeri bili su Nazgul. Usred njihova nastupa, netko je velikokalibarskom puškom raznio glavu njihovu pjevaču, Patricku Henryju Hobbinsu. U metežu koji je nastao poginulo je još osmero ljudi, ali hitaca više nije bilo. Ispaljen je samo jedan metak. Nikad nisu uhvatili ubojicu. Izgubio se u noći. A Nazgulovci nikad više nisu nastupili zajedno. Ploča Music to Wake the Dead već je bila snimljena i objavili su je tri tjedna poslije koncerta u West Mesi. Naravno, namlatili su novca s njom. Lynch i gramofonska tvrtka pritisli su trojicu preživjelih članova Nazgula da snime memorijalni album za Hobbinsa ili da ga zamijene i održe sastav, ali se to nije dogodilo. Bez Hobbinsa nije bilo Nazgula. West Mesa je bila njihov kraj, a bio je to i početak svršetka za Jamieja Lyncha. On je bio organizator koncerta. - Zanimljivo - reče Parker. - Znači dva neriješena ubojstva. - Što? U razmaku od trinaest godina? - usprotivi se Sandy. - Nema tu nikakve veze. - Ne? Blair, dopustite nekoliko riječi o plakatu. Sandy je tupo piljio u njega. - Sjećate se da sam vam rekao da je naš uredni ubojica skinuo plakat sa zida i njime pokrio stol. Lynch je ubijen na plakatu. Poster je bio prilično zamrljan, ali kad smo ga očistili, moglo se razaznati što prikazuje. Litografija pustinjskog krajolika u zalaz sunca. Iznad sunca četiri tamna lika jašu na nekakvim letećim gušterima, sličnim zmajevima, samo ružniji. A u dnu piše... - Znam što piše - prekine ga Sandy. - Isuse Kriste! Piše Nazgul i West Mesa, zar ne? Koncertni plakat. Ali nije valjda... sigurno je puka slučajnost... - No dok je to govorio, Sandy se okrene i shvati Što ga je prije smetalo kad mu je Parker pokazao prazno mjesto na zidu. Naglo se okrene Parker u. - Nije slučajnost - provali iz njega. - Lynchov se ubojica mogao poslužiti bilo kojim od desetak .plakata iza stola koje je mogao dohvatiti rukom. Umjesto toga je otišao do ovog zida, popeo se na nešto i skinuo plakat za West Mesu. - Prilično ste pametni za ostarjelog hipija - primijeti Parker. - Ali zašto? Što to znači? Zamjenik ustane s ruba stola i uzdahne. - Nadao sam se da ćete mi vi to reći, Blair. Zamislio sam si da će se vama, kad vam ispričam o plakatu i ploči, upaliti žaruljica i da ćete me uputiti u tajne nekog kulta koji štuje te dečke poput božanstava i ubija ljude uz zvuke njihove glazbe. Vjerujte mi, to bi mi olakšalo život. Ništa od toga, ha? - Ne, koliko ja znam- reče Sandy. - Preostaje namdakle da čujemo nešto iz prve ruke. Dovest ćemo ta tri glazbenika na saslušanje. - Ne - reče Sandy. - Imambolju ideju. Prepustite to meni. Parker se namršti. - Ozbiljno - reče Sandy. - To je ionako dio mojeg članka. Moram razgovarati s ljudima koji su poznavali Lyncha, sastaviti svojevrsnu retrospektivu o njemu i njegovu

dobu. Logično bi bilo početi od Nazgulovaca. Ako je oko njih ili njihove glazbe nastao kult, oni će za to znati, zar ne? Javit ću vam. - Poznajete li tehnike ispitivanja? - upita Parker. - Kao lud sam bez tehnika ispitivanja - reče Sandy. - Ja sam ja a vi ste vi, a ja ću iz Nazgulovaca izvući više nego vi. U ono je doba postojala uzrečica da Hog zna što ni prasci 3 ne znaju. Zamjenik se naceri. - Ima u tome nešto. Ne znam. Morat ću pitati Notcha. Možda. Ta veza s Nazgulom je ionako nategnuta, a imamo puno tragova za provjeriti, puno ljudi ispitati. Pregledavamo sva Lynchova pisma i dokumente. Puno ga ljudi nije voljelo. Notch će vjerojatno pristati ako mu ja tako kažem. Obećajete da ćete se javiti? Sandy podigne ruku. - Časna izviđačka. - Ne izgledate mi baš kao izviđač - reče Parker. Smiješeći se, Sandy zadrži ruku u zraku ali spusti tri prsta a preostala dva raširi u poznati znak V. - Onda mir, može? Parker kimne glavom. - Vidjet ću što mogu. Sigurni ste da ćete znati paziti na sebe? Imam zle slutnje. Jedan od vaših glazbenika mogao bi biti ubojica. Ili sva trojica. Lynch je bio deset centimetara viši od vas i dvadeset kilograma teži a ipak su mu izvadili srce nožem. - Neću učiniti ništa nepromišljeno - reče Sandy. - Usto, te sam momke već intervjuirao. Jednom 1969, a drugi put 1971. godine. Oni nisu ubojice. Prije bi se moglo reći da su žrtve u ovom malom igrokazu, nije li tako? Najprije Hobbins, a sad Lynch. - Možda se nekome ne sviđa njihova glazba. Sandy prezrivo frkne. - Zamjeniče, njihova je glazba bila u redu. Poslušajte njihov album, ali zbog nečeg drugog osimtragova. Moćna glazba. Poslušajte Maggiove rifove na gitari u “Ash Man” i bubnjanje Gophera Johna. A tek tekstovi. Ludnica. Posebice druga strana. Samo jedna pjesma, klasika, iako je predugačka za emitiranje na radiju. Ni prije ni poslije nije bilo nikoga poput Nazgula. Bili su zastrašujuće dobri. Ponekad pomislim da je to bio motiv ubojstva u West Mesi, da su iza njega bili Hoover ili jebena CIA ili netko sličan, da su se usrali od straha jer su Hobbinsovo pjevanje i njegova karizma pridobivali ljude za poruku glazbe. Taj hitac nije dokrajčio samo jedan rock sastav, nego i ideju, osakatio hipi pokret. - Ja osobno volim Johnnyja Casha - nehajno će Parker. - Pođimo, odvest ću vas natrag da porazgovaramo s Notchomprije no što se predomislim. Sandy se nasmiješi. - Znate li da to što biste se vi predomislili ništa ne znači? Prvi amandman još je na snazi i mogu otići do Nazgulovaca svidjelo se to Notchu ili ne. - Nemojte mu to reći - odgovori Parker. Na odlasku pogase svjetla. Sandy na trenutak zastane u tamnoj dnevnoj sobi. Noć se spustila i kroz stropne prozore ugleda mutni mjesečev krug. Njegovo bjeličasto svjetlo rasipalo se u desetak boja kroz obojena stakla. Ugledavši sobu u tom čudnom svjetlu, Sandyja zazebe oko srca. Nakratko mu se sporo žuborenje potoka učini poput krkljanja umirućeg, a zvuk lišća koje grebe po prozoru poput nokata koji grebu po drvenom stolu u smrtnom grču. No to potraje tek trenutak, a tad zvukovi ponovno

postanu zvukovi, obični noćni zvukovi lišća i potoka i Sandy se u sebi prekori. Parker je upalio motor i farovi zabljesnu Sandyja dok je glavinjao niz stube. Da je pokušao, ne bi mu bilo teško čuti tihu glazbu iz zamračene, prazne kuće iza njegovih leđa, udaljenu grmljavinu bubnjeva i tugaljivo zavijanje gitara i glasa te dijelove pjesme s usana odavno umrlog čovjeka. Sandy nije ni pokušao.

TREĆE POGLAVLJE It’s not often easy, and not often kind Did you ever have to make up your mind? Sandy nađe slobodnu sobu u motelu na izlazu iz Bangora. Motel je bio jeftiniji i derutniji nego što je želio - s obzirom da Jared Patterson podmiruje sve račune, namjeravao si je priuštiti sve prvorazredno - ali se razgovor s Notchom oduljio, jer je on postao nabusit kad je Sandy izjavio da pomoć koju im nudi ne znači da je pripravan gaziti načela novinarske etike ili ne objaviti ono što mu je rečeno u povjerenju. Stigao je u Bangor umoran i želio je naći krevet, bilo kakav krevet, pa je zaustavio svoju Mazdu kod prvog svijetlećeg znaka SLOBODNE SOBE. Nasreću, Jared Patterson nije promijenio svoj privatni telefonski broj u posljednje četiri godine. Sandy je s osjećajem zluradog zadovoljstva prenuo svog nekadašnjeg poslodavca iz dubokog sna. - Patterson, nastradao si - reče mu prpošno. - Ta djevojka koja leži pokraj tebe je moja kći i želim da znaš da ima tek petnaest godina. Strpat ćemo te u zatvor i izgubiti ključ. - Tko je to dovraga? - Patterson se otrese zbunjenim, opreznim glasom. Sandy ga je mogao zamisliti kako se naglo uspravio u krevetu u svojim visoko izrezanim gaćicama i kako trlja oči pokušavajući se rasaniti. - Ah, uvrijeđen sam. Šefe, javlja vam se Clark Kent iz Mainea. Vaša novinarska zvijezda. Zar ne prepoznajete glas? - Isuse - zamumlja Patterson. - Sedam godina, a ja sam već zaboravio tvoje kretenske fore, Blair. Kojeg vraga hoćeš? Znaš li koliko je sati? - Tri i sedamnaest - reče Sandy. - Točno. Imam digitalni sat. Prije tri godine orobili su me na ulici i dripac mi je uzeo sat s likom Spira Agnewa. Ma zamisli samo! Potrebni su mi neki podaci iz Hogove mrtvačnice. Zapisi broj. Na drugom kraju čuo se prigušen razgovor kad je Jared nekome nešto rekao a taj netko odgovorio. Zaista zvuči poput petnaestogodišnjakinje, pomisli Sandy. - Evo - reče Patterson. - Imamolovku. Slušam. I Sandy počne. - Potrebne su mi adrese trojice preživjelih članova Nazgula. Ako disko kraljice koje rade za tebe nemaju pojma tko su oni, zovu se Peter Faxon, Rick Maggio i John Slozewski. Ako ste vi komedijaši održavali kartoteku, morali biste imati te podatke. Nazovi što prije sutra. Ovdje sam obavio sve što se moglo, vrijeme je za put. - Naravno - reče Patterson. - Hej, kad smo se već tog prihvatili, da posjetiš dečke iz drugih Lynchovih bendova? - Ne - odreže Sandy. - Todd Oliver je svirao s American Taco, je li tako? A sad pjeva u Glisten. Trebao bi razgovarati s njim da bismo imali barem jedno popularno ime među tim nekadašnjim. - Jebeš Todda Olivera - reče Sandy. - Tip nema ponosa. Ako nastupa za Glisten,

znači da mu ništa nije sveto. Odbijam razgovarati s bilo kime tko za pozornicu odjene trenirku od srebrnog lamea. Molim, držimo se samo Nazgula. Razlozi nisu važni, ali znaj da će priča biti zanimljivija no što smo se nadali. Poljubi prijateljicu u moje ime. Bok. - Spusti slušalicu smiješeći se. No smijeh mu brzo prisjedne u toj otrcanoj i praznoj motelskoj sobi. Iako je bio mrtav umoran, Sandy je osjećao da mu san neće lako doći na oči i odgađao je ugasiti svjetlo. Nakratko je razmišljao o tome da nazove Sharon u Brooklyn, ali odbaci tu zamisao i ne posegnuvši za telefonom. Razljutila bi se na njega da je nazove u ovo doba, posebice jer joj zapravo nema ništa reći. Sandy uzdahne. Prvi put u puno godina zaželi se marihuane. Lijepo bi se od nje opustio, ali uzaludno je o tome misliti. Posljednjih je godina tako rijetko pušio da su mu izvori droge presušili i nestali u dimu. No takva ga razmišljanja podsjete na nešto drugo. On izvadi bilježnicu i preleti preko popisa imena i brojeva koje je zapisao kod kuće. Stari prijatelji, stare veze, stari izvori podataka. Većina brojeva vjerojatno više nije točna. Ljudi se često sele. Ipak, ako mu zatrebaju - a to se nikad ne zna s ovakvom pričom - ti bi mu brojevi bili polazište u potrazi za njima. Zamisli se nad jednim brojem. Naposljetku se nasmiješi. Maggie se neće ljutiti, pomisli on. Osim ako se potpuno promijenila. Sandy dohvati slušalicu i nazove njezin broj. Kao što je i očekivao, broj je bio iskopčan, ali su mu na informacijama rekli da u imeniku imaju jednu Margaret Sloane. Sandy zapiše broj nadajući se da je to ona njegova Margaret Sloane. Nazove broj i pusti ga da zvoni. Kad je telefon zazvonio deseti put, netko podigne slušalicu i poznati bunovan glas zagunđa u slušalicu: - Da? - Bok, Maggie - reče on tiho. - Ovdje Sandy. - Bože moj - reče ona. - Sandy? Sandy Blair? - Poslije svake riječi bila je budnija i Sandyja razdraga radost u njezinu glasu. - Bože, zaista si ti? U gradu si? Reci da jesi! - Nažalost nisam. U Maineu sam, zamisli samo. Vjerovala ili ne, ponovno radim za Jareda. - Tog kretena. - Aha, ali samo jednokratno. Jamie Lynch je ubijen pa pišem članak o tome. Svi zaposleni u Hogu su 1976. izniknuli iz Jaredove glave pa sam ja jedini kvalificiran. Spremam se intervjuirati članove Nazgula, gdje god bili, pa ću možda proći kroz Cleveland. - Ne dao ti Bog da ne prođeš i posjetiš me, čuješ li! Koliko je prošlo, tri godine? Pročitala samtvoje knjige. Ja samSarah, zar ne? U Kaseyevoj potrazi? - Nisi - reče Sandy. - Svi su moji likovi izmišljeni i svaka sličnost sa stvarnim osobama živima ili mrtvima je slučajna. Tako piše ispod izdavačkih prava. - Magarče - milo će Maggie. - Baremsi rekao da je dobra u krevetu. -I bila je. - Ali si je ubio! - cičala je Maggie. - Zar tako nije ganutljivije?

- Dat ću ja tebi ganuća. Zaista dolaziš? - Možda - oprezno će Sandy. - Nemoj računati s tim. Nemam pojma gdje bi mogli biti Nazgulovci. Ako svi žive na Guamu, morat ću zrakoplovom i u tom slučaju te zaobilazim. Ali ako ikako bude moguće, putovao bih automobilomi rado te posjetio na proputovanju. - Automobilom? Stižeš u Hogmobilu? Sandy se nasmije. Hogmobile je bio zeleni Mustang iz 1966. godine prekriven naljepnicama preostalima iz McCarthyjeve kampanje iz ’68. Prešao je tim automobilom skoro 300.000 kilometara prije no što je ispustio dušu i otišao na rajske pašnjake na koje Mustanzi odlaze. - Preminuo je - reče on Maggie. - Sad imam novi automobil. - Šmrc - reče Maggie. - Sviđao mi se. Što se može. Kako je ime novom automobilu? - Ime? - upita Sandy. - Ja... mislim da ga nema. - Čudno mu zazvuči to priznanje. Kupio je Mazdu prije skoro dvije godine. Kad je prestao automobilima davati imena, zapita se? Uvijek je automobilima davao imena, od prvog, crnog Volkswagena bube koju je dobio sa sedamnaest godina i odmah je krstio Žohar. - Nešto nije u redu - upita Maggie. - Odjednomti je glas tako čudan. - Ne - reče Sandy pomalo pokunjeno. - Sve je u redu. Tek, sjedim tako i razgovaram s tobom kad odjedanput shvatim da sam možda stariji no što sam voljan priznati. Ma, nema veze. A što mi ti radiš? Maggie mu ispriča. Zabrbljali su se o zajedničkim prijateljima koji su se razbježali po cijelom svijetu, pa o starim dobrim vremenima i brzo je bilo pet sati ujutro a da je Sandy jedva primijetio. - Ovo će koštati bogatstvo - reče prije no što su spustili slušalicu. - Dobro da Jared plaća. Vidjet ćemo se prvomprilikom. - Pobrini se da tako bude - odgovori Maggie. Kad je spustio slušalicu Sandy je bio dobre volje i umoran, i odmah zaspi dubokim, besanimsnom. Telefon ga probudi malo prije podneva. - Naručio bih pizzu s feferonima bez srdela - reče glas. - Jared, predebeo si za pizzu - umorno će Sandy. Privuče bilježnicu. - Imaš adrese? - Da - odgovori Patterson mrzovoljno. - Naputovat ćeš se. John Slozewski živi u Camdenu, u New Jerseyu, da pukneš! Maggio je u Chicagu. A Peter Faxon ima veliku kuću u Santa Feu u New Mexicu. Da ti rezerviramo avionske karte? - Ne - reče Sandy. - Automobilomću. - Automobilom? Potrajat će čitavu vječnost. - Bez vremenskih rokova, sjećaš se? Ne jamraj. Uštedjet ću ti novca. A sad mi daj te adrese. I telefonske brojeve, ako ih imaš. - Zapiše ih pažljivo, obeća Jaredu da više nikad (ne gospodine) neće nazivati u onako smiješno doba noći i oprosti se. Nedaleko od motela nađe zdravljak. Naruči slaninu s jajima i nekoliko bačvi kave. Malčice živne ali je ipak vrludao po cesti na povratku u motel. Brzo se spakira, sjedne na krevet pa nazove Sharon na posao. - Imamposla - reče ona. - Je li hitno? - Jest - reče Sandy. - Odlazim iz motela i krećem za New Jersey i ne znam kad ću

te ponovno moći nazvati. - Ukratko joj opiše svoj plan puta, ali kad joj je počeo pričati o Lynchu ona ga prekine. - Sandy, nemoj misliti da me ne zanima - reče ona. - Zanima me. Ali nazvao si me u nevrijeme. Ovdje je klijent a već kasnimo s obilaskom kuće. Nazovi me večeras. Da, nazvao je Alan. - Alan je bio njegov agent. - Ni on se nije oduševio tvojom novom karijeromprivatnog detektiva. Molio te da ga nazoveš. - Izvrsno - reče Sandy. - Koji je ono vaš idol uvijek govorio: “Znao si da je posao opasan kad si ga prihvatio”? - upita Sharon. - Superchicken - promrmlja Sandy. - Ah, mislila samda je ili on ili Gene McCarthy. - Dobro, nazvat ću Alana. Ne gnjavi. Hvala što si mi prenijela poruku. Alan Vanderbeck je razgovarao na drugom telefonu kad ga je Sandy nazvao. Alan Vanderbeck je gotovo uvijek razgovarao na drugom telefonu. Sandy je strpljivo čekao. Tješilo ga je to što guta novac Jareda Pattersona. Naposljetku se javi Alan. - Ah - reče on. - Razmetni idiot. Sander, što te za boga miloga spopalo? - Alan, s tobom je tako ugodno razgovarati. Jesi li dobio sva Pattersonova obećanja napismeno? Ostavio samti poruku na sekretarici. - Naravno da jesam. Bit ćeš na naslovnoj stranici, neće biti kraćenja teksta, nema rokova, najviši honorar. Zanima li te koliko je to? Pet stotina dolara, Sander. Pedeset dolara za mene. Mogao bih bolje utrošiti svoje vrijeme. A i ti, kad već o tome govorimo. Ne sviđa mi se to kako si mi ostavio poruku i odmaglio iz grada. Ne sviđa mi se taj posao. Rekao samSharon. - Da, rekla mi je. Tebi se ne sviđa i njoj se ne sviđa. Jedino se meni sviđa. Baš lijepo. Alan teatralno duboko uzdahne. - Koliko će to potrajati? - Ne znam. Slučaj zanimljivo mutira. Možda mjesec, možda dva. - Možda se sjećaš da smo prije nekoliko dana zajedno ručali? A možda se i sjećaš da sam te podsjetio da ti rok za predaju rukopisa novog romana istječe za nepuna tri mjeseca? Sander, ne možeš utrošiti dva od ta tri mjeseca na kihotovski homage tvojoj izgubljenoj mladosti, vrijedan 450 dolara. Zar ti već nisamto naglasio? - Prokletstvo Alan, ne govori mi što da radim! - reče Sandy razdražljivo. - Dosadili su mi ljudi koji mi govore što da radim. Gledaj, s romanom sam slabo napredovao. Dobro će mi doći malo odmora i rad na ovoj reportaži. Možda mi proradi nadahnuće. Dobro, neću ispoštovati rok predaje. Nije to propast svijeta. Nisam primijetio da je svijet suspregnuo dah od napeta iščekivanja. Zakasnio sam dva mjeseca s Kaseyevom potragom a s Otvorenim ranama skoro godinu dana. Pa ne može se stvarati prema jebenomrasporedu! - Ne, Sander - reče Alan. - Ovo ti neće proći. Okolnosti su drukčije. Za ovu si knjigu dobio velik predujam, uglavnom zato što se Izdaja tako dobro prodavala, ali izdavači su već požalili. Čini se da si zaboravio da za Otvorene rane još nismo našli izdavača za džepno izdanje. - Dobila je dobre kritike - prosvjedovao je Sandy. - To nije dovoljno. Kilavo se prodaje. Upozorio sam te, zakasniš li s ovom

knjigom, izmaknut će ti ugovor ispod nogu i oni će zatražiti povrat novca. Takvu im priliku ne možemo pružiti. - Previše si pesimističan - reče Sandy. - Ma neće valjda baš tako biti. Napisat ću samo ovu jednu priču za Jareda, a tad se vraćam pisanju. Možda čak i uspijem napisati roman u dogovorenomroku. Ako ne, dosjetit ćeš se ti već načina da ih umiriš. - Ja sam agent, a ne čarobnjak - reče Alan. - Precjenjuješ moju moć uvjeravanja. Dopusti da ti objasnim... - Isuse - reče Sandy. - Govoriš kao Nixon. - U svakom slučaju - Alan je bio uporan - upozoravam te da se ovim poslom ne bavim kako bih sklapao ugovore na pet stotina dolara s Hedgehogom. Ne predaš li roman i ugovor se raskine, traži si drugog zastupnika. - Možda bih to trebao učiniti i prije - reče Sandy. - Možda i bi - složi se Alan. Uzdahne. - Nerado to činim, Sander. Sviđaš mi se i ti i tvoje knjige. Ali ovoje za tvoje dobro. Zaboravi tu priču, vrati se u New York i prihvati se posla. Imaš profesionalne obveze. - Jebi se s profesionalnim obvezama - plane Sandy - i makni mi se s vrata, Alan. Zar nemaš poziv na drugomtelefonu? - Zapravo i imam. Nadao sam se da ću te uspjeti urazumiti. Sad shvaćam kako je to bila nerazborita nada. Razmisli, Sander. Odluku prepuštamtebi. - Drago mi je da si se toga sjetio - reče Sandy. - Zbogom, Alan. Čut ćemo se. - Jedva se suzdržao da ne zalupi slušalicom. Nečujno i polako je spusti. U kiselom raspoloženju podmiri račun i odvuče putni kovčeg u automobil. Danje već bio upropašten a razgovori s Alanom i Sharon su ga ozlovoljili i utukli. Možda i jesu u pravu, pomisli Sandy. Možda je glupo to što piše tu priču o Nazgulima umjesto romana. Možda je nezreo i neodgovoran. Ali zar nema pravo ponekad biti malo nezreo? Pa nije pobjegao s cirkusom. Piše reportažu koja bi se mogla iznjedriti u nešto dobro, važno. Možda i dobije nekakvu usranu nagradu. Zategne remenje kojima je omotao kovčeg, odmakne se i nepotrebno silovito zalupi poklopcem prtljažnika Mazde. Na trenutak zastane na motelskom parkiralištu. U njemu je kiptjelo i tražio je nešto na čemu bi iskalio svoj bijes, ali ne nađe ništa. Došlo mu je da udari nogom u auto. Puno je puta nabio palac na gumama Žohara, Džezabele, Bojnog broda Missouri i Hogmobilea kad se želio ispuhati. Ali Mazda - Mazda nije bila za udaranje. Ležala je na parkiralištu, otmjena i zamamna, niska, brončana i sjajna, sa svojim krovom za sunčanje, antenom i kosim crnim rešetkicama na stražnjem prozoru. Izgledala je munjevito i pohotljivo čak i ovako nepomična. Sandyjev je san oduvijek bio imati sportski automobil. Obožavao je svoju Mazdu. No ona mu nije bila stari prijatelj poput drugih automobila koje je imao, nije bila partner u pustolovinama i nedaćama koji bi shvatio i oprostio povremeni bijesni udarac nogom koji bi više zabolio Sandyjev palac nego gumu. Ne. Mazda je bila dražesno vozilo, statusni simbol, razlog za gizdavost, predmet za poliranje. Bila je vrijedna svakog dolara ... i ništa više. Žohar je bio kompa. Mazda je investicija, pomisli on. Zapilji se u nju pa otključa vrata. A tad stane. - Dovraga! - reče glasno. Zalupi vratima pa udari svom snagom nogom u prednju gumu. Cupkao je na jednoj nozi po parkiralištu i naizmjence se

kreveljio od bola i smijeha. Kesio se i poslije deset minuta dok je prašio po auto-cesti stotinu dvadeset kilometara na sat a mali motor ugodno preo. Pogleda kazete, izabere onu s glazbom Lovin’ Spoonfula, gurne je u kazetofon i navije tako glasno dok glazba ne ispuni automobil. What a day for a daydream pjevao je John Sebastian, custom made for a day-dreaming boy. - Sanjarenje - reče Sandy. Sviđala mu se ta riječ kao ime za automobil. Bila je lakomislena, bezbrižna, nešto što se nije smjelo činiti, ali su svi činili. - Sanjarenje - reče on Mazdi - nemaš odmora. Imamo sastanak s Gopherom u New Jerseyu. - Stisne papučicu gasa i kazaljka brzinomjera počne se okretati udesno.

ČETVRTO POGLAVLJE Look at the sky turning hellfire red Somebody’s house is burning down, down, down Sandy je neobjašnjivo mrzio auto-cestu kroz New Jersey. Bila je to prokleta cesta, uvijek zakrčena, a prolazila je kroz najružniji krajolik s ove strane Clevelanda, smrdljivu ničiju zemlju punu odlagališta smeća, raskuženih i zatrpanih zemljom, rafinerija, groblja napuštenih automobila i odlagališta opasnog otpada. Cesta je uvijek bila obavijena sivkastom izmaglicom jetka mirisa, kužnim isparavanjem ugljičnog monoksida, dizelskih para i karcinogenih kemikalija. I najmanji zapah tog smrada pobudio bi u Sandyju stare zebnje. U ono doba, na toj su ga cesti često zaustavljali zbog tobožnjih prometnih prekršaja i pretraživali ne bi li mu našli drogu. Prometna policija na toj auto-cesti, kao i u ostatku Amerike, bila je zakleti neprijatelj dugokosih pa bi ležali u zasjedi da zaskoče hipije i dugokose i ganjali ih gotovo bezumnom revnošću. Ako ste na automobil prilijepili nepoćudnu naljepnicu, na toj auto-cesti biste nastradali, a voziti se po toj cesti u Hogmobileu posipanom McCarthyjevim tratinčicama značilo je proglasiti otvorenu sezonu lova na samog sebe. To je doba odavno prošlo. Sanjarenje je bila ugledna i skupa marka automobila i bez ijednog cvjetića, stara su neprijateljstva minula, ali je ipak cesta Sandyja činila nervoznim. Njezin ga je miris podsjećao na svjetlost baterija koja probija kroz stražnji prozor, na suzavac, policajce iz odjela za borbu protiv droga, krvave policijske palice i Richarda Milhousa Nixona. Čak bi i od hrane koju bi pojeo u restoranima uz tu auto-cestu dobio probavne smetnje. Lakne mu kad je skrenuo za Camden. Klub Gopher Hole ležao je uz prometnu cestu, kilometar od izlaza s auto-ceste. Izvana je to bila ružna građevina, od betonskih kvadra i zelenih aluminijskih ploča. Na krovu je neonskim cijevima bio ispisan njezin naziv. Jedini veći prozor bio je prekriven kartonskim natpisom na kojem je pisalo GLAZBA UŽIVO. Iako je zgrada bila velika, činila se malom jer je bila okružena nepreglednim praznim asfaltiranim parkiralištem. Sandy sparkira Sanjarenje blizu ulaza, između prastarog crnog Stingraya i vitke male Toyote, jedina dva parkirana automobila. Izađe iz automobila, protegne se, prebaci jaknu preko ramena i uđe u restoran. Vani je bilo oblačno, ali svijetlo pa mu je bilo potrebno minutu-dvije da se privikne na pećinsku tamu u restoranu. Ostao je u predvorju kod garderobe dok nije počeo raspoznavati kuda ide. Pokraj ulaznih vrata u veliku dvoranu na drvenom je tronošcu stajala reklama za svakodnevne nastupe sastava Steel Angels, koji su mu se smiješili s plakata. Imaju jako bijele zube, pomisli Sandy. Iza reklame zjapio je prazni klub. Raspozna obrise pozornice po kojoj su još bili porazbacani instrumenti i oprema, pa plesni podij, mnoštvo stolova i stolaca i najmanje tri šanka, jedan dugi uz zapadni zid i dva manja polukružna na sredini podija okruženi barskim stolcima. Drvom

obloženi zidovi bili su pokriveni starim rock posterima koji ga neugodno podsjete na ured Jamieja Lyncha. Neki je mladić pospremao jedan od kružnih šankova i razgovarao s krupnim čovjekom u prugastom odijelu naslonjenim na šank. Izgledao je poput najmljenog ubojice. Sandy se obazre. U prostoriji nije bilo nikog osim njih pa im priđe. Oboje su ga motrili dok imje prilazio. - Zatvoreno je - naposljetku dovikne konobar. - Znam- reče Sandy. - TražimGophera Johna. Kad ga očekujete? Muškarac u prugastom odijelu se nakašlje. - Ja sam John Slozewski - reče i ispruži ruku. - Sandy Blair, zar ne? Sjećamte se. Sandy se rukuje s njim pokušavajući zatomiti zaprepaštenje. Gopher John Slozewski nekad je bio smrknuta ljudeskara koji se odijevao u iznošene traperice i široke rukom obojene duge kapute. Zbog svoje goleme crne brade, okruglog lica, rumenih obraza i zaobljenog trbuščića katkad bi podsjetio Sandyja na crnu inačicu Djeda Mraza. Muškarac s kojimse upravo rukovao bio je neznanac kojeg na ulici ne bi udostojio pogleda. Slozewski je smršavio, lice mu više nije bilo okruglo i rumeno kao u anđelka i skinuo je trbuh. Skinuo je i bradu. Prorijeđena crna kosa bila je moderno ošišana i dotjerana. Jedino se njegova veličina nije promijenila. Ruka kojom je stisnuo Sandyjevu bila je glomazna, ista snažna crvena šaka koja je udarala bespoštedni, nemilosrdni ritam Nazgula u punom zamahu. - Ja tebe nikad ne bih prepoznao - reče Sandy. - Vremena se mijenjaju - odgovori Slozewski. - Vodim klub. Gospodin John Slozewski može puno lakše njime upravljati nego dugokosi hipi po imenu Gopher John. Bi li povjerovao kad bih ti rekao da samčlan privredne komore. Što ćeš popiti? - Pivo - reče Sandy. - Natoči jedno, Eddie - reče Slozewski. Barmen natoči pivo i gume ga prema Sandyju. Slozewski mu glavom da znak. - Pospremi veliki bar da malo porazgovaramo nasamo, može? - Barmen ode. - Znači, još pišeš za Hog? -I da i ne - reče Sandy. Srkne pivo i sjedne na stolac. - Ovo je honorarni posao. Uglavnompišemromane. - Dobro - ravnodušno će Slozewski. Ni u glasu ni na licu nije se mogao primijetiti tračak topline, ali je Sandy znao da je to varljivo. Gopher John Slozewski bio je poznat po tome što se uvijek mrgodio, bio odsječan i otresit prema novinarima i poklonicima. Zbog toga i zbog njegovog divljačkog bubnjanja smatrali su ga pomalo zlim, ćaknutimi prilično glupim. Ništa od toga nije bilo istina, spoznao je Sandy kad je prvi put intervjuirao Nazgule. Slozewski je bio jedan od najpitomijih i najuljudnijih ljudi u svijetu rocka, ali je svoju blagost dobro skrivao iza prirođene stidljivosti i povučenosti. U tome se nije puno promijenio. Sjedio je šuteći i čekao da Sandy nastavi. Sandy izvadi bilježnicu. - Vjerojatno si pogodio o čemu želimrazgovarati - reče. Slozewski pogleda u bilježnicu i licem mu preleti jedva primjetan osmijeh. — Ma vidi ti njega. Stoljećima nisam vidio novinara s bilježnicom. Sad se svi služe malim kazetofonima. - Uzdahne. - Vjerojatno želiš razgovarati o Lynchu, zar ne? I Nazgulima?

Sandy potvrdno kimne glavom. - U redu je - reče Slozewski. - Nadao sam se da možda Hog želi objaviti napis o mojem klubu. Dobro bi nam došlo malo reklame. Ali nisam to smatrao vjerojatnim. - Namrgodi se. - Trebali biste napisati nešto o Gopher Hole. Poruči to Pattersonu, molimte. - Naravno - reče Sandy. - Lijep klub - slaže. - To samo tako kažeš. Za tebe je to samo još jedan noćni klub. Znam kako zgrada izvana izgleda jadno. Kvadri i tako to. Nisam glup. Ali to je tek jedna strana medalje. Ovo je važno mjesto. - Važno? - upita Sandy. - Gopher Hole je moj ostvareni san - reče Slozewski. - Sve sam uložio u nj, gubim novac na njemu, ali mi se živo fućka. Ja to smatram vraćanjem dugova. - Namrgodi se. - Glazba je teško zanimanje. Sjećam se kako se bilo teško probiti. Nikad to nisamzaboravio, ni kad smo postali popularni. - Nazgul? Slozewski kimne glavom. - Ti si vidio posljednje godine kad smo bili na vrhu. Nisi vidio početak. Loša vremena. Naša je glazba bila nova, bremenita i gnjevna poput tog doba i svirali smo samo vlastite skladbe, Faxonove. Nitko ih nije želio slušati. Nisu nas htjeli ni poslušati. A kad bismo i nastupili, u publici su bili mulci koji bi tražili da sviramo sranja. Standardne hitove. I menadžeri bi nam sjeli za vrat i tražili da sviramo to smeće. A plaćali su nam... za to nema riječi. Svi smo zarađivali sa strane. Ja sam bio kuhar u restoranu, noćna smjena. - Slegne svojim golemim ramenima. - Kad smo uspjeli, zarekao sam se da ću pomagati klincima koji se pokušavaju probiti. I zato sam otvorio Gopher Hole. Trebao bi se vratiti za nekoliko sati da čuješ Steel Angels. Odlični su. Novi val. Nisu komercijalni, ali su dobri. Jedino takve uzimam. Da bi ovdje svirali, moraju svirati svoje pjesme, izvorne. Nikakvih disko sranja. Omogućim im prvi nastup, a i stalan posao ako im je potrebno. I pristojno ih plaćam. Plaćao bih im još i bolje ali ne ide nam baš onako kako bih volio. - Ponovno slegne ramenima. - Pa što, mogu si priuštiti. Važna je glazba, a ne novac. Ali tebi se to ne sluša, zar ne? Želiš čuti nešto o Jamieju Lynchu. - I Nazgulu - reče Sandy. - Žao mi je. Možda uspijem privoliti Jareda da objavi člančič o tvomklubu. - Povjerovat ću tek kad vidim - zareži Slozewski. Glas mu je bio dubok i zvučan kao nekad. - Gledaj, nije mi mrsko s tobom o tome razgovarati, ali ću ti odmah reći da mislim da uzalud gubiš vrijeme. Blagog pojma nemam o tome tko je ubio Jamieja a nije me ni briga. A sit samrazgovora o Nazgulu. - Zašto? - upita Sandy. - Zašto je Lennonu dosadilo odgovarati na pitanja o raspadu Beatlesa? - Bilo je to retoričko pitanje. Slozewski ode na drugu stranu bara i počne si pomnjivo pripremati piće. - Idućeg ću mjeseca navršiti trideset sedam godina. Uskoro će i četrdeseta. To je puno godina. Imam klub do kojeg mi je zaista stalo i pokušavam učiniti nešto za glazbu. Dugo sam bio dobar bubnjar. Poslije West Mese, tri sam godine nastupao s Nasty Weather, zatim u Morden & Slozewski & Leach, pa kratko sa Smokehouse Riot Act. Riot Act mogao je biti izvrstan sastav da Morden i Jencks nisu

bili guzice. Snimili smo nekoliko dobrih pjesama. Da smo ostali zajedno, možda bi ljudi zaboravili na Nazgul. Pita li me itko ikad o tome, ha? Nitko nikad. - Namrgodi se i zatrese glavom. - Samo ih zanima Nazgul. Ne znači da bih ikad išta rekao loše o Nazgulu. Naprotiv. Bili smo odlični. Svjetska klasa rokera. Ponosim se tim dijelom svog života. No okončao se u West Mesi. Neki je luđak povukao otponac i bilo je gotovo. Morali smo početi nešto drugo. Ali mi oni ne dopuštaju. Čuješ li me? Zovem se John Slozewski i želim da se ljudi tako prema meni odnose, a ne kao prema četvrtini Nazgula. Seremti se ja na to. U duboki Slozewskijev glas uvukla se razdražljivost. Sandy ga je začuđeno slušao i nadao se da se to ne vidi na njegovu licu. Karijera Gophera Johna poslije raspada Nazgula nikako se ne bi mogla smatrati hvalevrijednom. Sastav Nasty Weather, kojeg su osnovali Slozewski i Maggio poslije West Mese, bio je u najbolju ruku loša kopija Nazgula. Smokehouse Riot Act je puno više obećavao, ali trzavice su ih razdvojile već poslije prvog albuma. A Morden & Slozewski & Leach bolje je i ne spominjati. Čovjek bi pomislio da bi ih i Gopher John najradije zaboravio. Sandy se uspije toplo nasmiješiti. - Znamkako ti je - reče. - Moja prva knjiga, Izdaja, prodala se u dvostruko više primjeraka od drugih. Kritičari pišu da su mi knjige sve lošije. Loše za živce, zar ne? Slozewski kimne. - Točno tako. Sandy nije pridodao da se u slučaju Gophera Johna slagao s mišljenjem kritičara. Jim Morden, Randy Andy Jencks, Denny Leach i drugi Slozewskijevi partneri bili su redom solidni profesionalni glazbenici, ali nijedan nije bio dostojan da namjesti Hobbinsonov mikrofon ili naštima bas gitaru Petera Faxona. No obzirnost ga je spriječila da to kaže. Umjesto toga reče: - Shvaćam zašto su ti dosadila pitanja o Nazgulu, ali vjerojatno i ti shvaćaš zašto je Lynchovo ubojstvo moralo pobuditi veliko zanimanje. Slozewski se namrgodi. - Naravno. Ali to mene ne zanima. - Dolazilo je puno novinara? - Baš i nije - prizna Slozewski. - Nazvao je neki tip da dobije moju izjavu ijedna TV postaja iz Philadelphije je poslala ekipu. Razgovarao sam s njima, ali to nisu prikazali. Nisam im imao bogzna što za reći. Ništa zanimljivo. - Otpije gutljaj pića. - Nema ništa zanimljivo ni za tebe, ali ako mi želiš postaviti nekoliko pitanja, izvoli. Klub se otvara za nekoliko sati. - Znači, ne znaš tko je mogao ubiti Jamieja Lyncha? - Ni govora. - Ili tko bi mu želio smrt? Slozewski se zlobno zahihota. - Pola svijeta mu je željelo smrt. - Slegne ramenima. - Barem je tako bilo prije deset godina. Lynch u posljednje vrijeme nikome nije učinio ništa nažao, to moram priznati. Iako nije bio u prilici. Ali u doba kad je bio utjecajan, kurvin sinje bio bešćutan. Vjerojatno ga je ubio netko kome je nekad stao na žulj. - Povelik žulj - reče Sandy. - Govoriš kao da se nisi ponajbolje slagao s Lynchom. - Nemamkomentara - reče Slozewski.

- Nije li to malo nezahvalno - reče Sandy. - Mislio sam da je Jamie Lynch otkrio Nazgul. Pružio vamje prvu priliku, učinio od vas jednu od najvećih rock atrakcija. - Naravno. On nas je učinio popularnima. On nas je učinio bogatima. A učinio je sebe još bogatijim. Blair, ja vraćam dug, zato i tako vodim ovaj klub. Znam biti zahvalan. Ali je Jamie odavno iskoristio zahvalnost koju je zasluživao. Kad nas je otkrio znao je kako smo dobri. Znao je i kako smo gladni. Trebao si vidjeti ugovor kakav smo potpisali s njim. A što smo mi znali? Bili smo četiri balavca koja su htjela svirati i doći na naslovnu stranicu Hedgehoga. Sandy je sve to zapisivao. - Kažeš da vas je Lynch prevario? - Iskoristio nas je. I pošteno zajebao. - Slozewskijev glas odjedanput se ispuni gorčinom. - Jesi li se ikad zapitao zašto Nazgul nije svirao na Woodstocku? Bili smo dovoljno popularni. Željeli smo ondje nastupiti. Još se žderem zbog toga. Lynch nam nije dopustio. Rekao je da će nas tužiti zbog nepoštivanja odredbi ugovora ako učinimo nešto protiv njegove volje i tužiti za milijune. Taj jebeni ugovor davao mu je pravo da odlučuje kada i gdje će Nazgul nastupati a mislio je da Woodstock nije dovoljno dobar za nas. Nije dovoljno dobar za nas! Isuse! - Zglobovi na prstima Gophera Johna pobijele. - A tu je bilo i pitanje droga. - Lynch je nabavljao droge za sve svoje sastave - reče Sandy. - Imao je veze, svi su to znali. Pa što? - Pa što. Da. Pa što. Ne shvaćaš. Droge su bile još jedan način kontrole nad nama. Bio sam lud za hašišem, i još sam, i povremeno rekreativno uzeti drogu nikome ne škodi. To je u redu. Ja sam znao granicu. Peter nikad nije dotaknuo droge. Čak ni marihuanu. Bio je takav. Ali Hobbins i Maggio su imali problema. Prije West Mese Hobbit nije mogao hodati bez mješavine tableta i dobrog gutljaja viskija a Rick je bio intravenozni. To se odražavalo na njegovu svirku. Da samo znaš koliko smo puta morali prepravljati neke pjesme s Napalma i Wake the Dead da bi Maggiova gitara zvučala kako valja. -I za to kriviš Jamieja Lyncha? - Pa Jamie je Ricku dao prvu iglu. Kao božićni dar, zaboga! Omotanu bijelom vrpcom. Peter je pobjesnio, ali Lynchu je bilo svejedno. Besplatne droge su mu omogućavale nadzor nad nama. On sam je uzimao drogu u razumnim granicama. Jamie Lynch je bio ovisnik koji je znao kontrolirati i sebe i druge. - Gadno - reče Sandy. - Da, bilo je zaista gadno. Ali nije to bilo sve. Rick je volio i grupike, naročito kad je bio drogiran ili poslije koncerta. Ne bi prošlo ni deset minuta od svršetka koncerta a on bi već imao gaće oko gležnjeva i neka bi mu ga cura pušila. Jedne večeri, poslije koncerta u Pittsburghu, Maggio se ševio s nekim blizankinjama, kad Jamie upadne u sobu s Polaroidom i počne ih slikati. Faxon je već otišao, Hobbit i ja smo bili crknuti od umora, pa nitko ništa nije učinio. Mislili smo da je to neki štos. Maggio se cerekao i namještao pred aparatom. - John Slozewski se tako mrgodio da se činilo da su mu bore urezane u lice. - Kad, dozna se da su blizankinje maloljetne. Četrnaestogodišnjakinje! Nisu tako izgledale, kunem ti se, ali je tako bilo i Jamie je to znao. Nikad nismo vidjeli te slike,

ali ih je Jamie često u šali spominjao. I da ga moramo slušati u protivnom će ih prodati, he-he-he, i mi bismo se svi nasmijali. Maggio se najglasnije smijao. Ali ja bih ga pogledao i bez obzira na njegov grohotan smijeh svaki put bi se dobro preznojio. On je znao da se Jamie nije šalio. Pizda je mislila ozbiljno. - Čemu znoj? - upita Sandy. - Ne bi bio prva rock zvijezda koju su u krevetu uhvatili s maloljetnicom. Pola grupika su bile maloljetnice. - Možda. Ali ne znaš ti Ricka. Kržljavi katolik iz južnog dijela Philadelphije. I to ružan kržljavi katolik. Nikad s time nije raščistio. Probao je sve droge koje bi mu Jamie nabavio i pojebao sve dvonožno što mu je htjelo raširiti noge, ali je uvijek pritom bio nervozan. Kao da će svakog trenutka doći časna sestra i opaliti ga ravnalompo turu. Te su ga slike mučile. No Peter je to sredio. - Faxon? Slozewski kimne glavom. - Jedne je noći opio Jamieja i uspio ga uvjeriti da želi malo pogledati slike i uspjelo mu je privoljeti Jamieja da ih izvadi i pokaže. Tad ih je Peter skupio i potrgao ih na male komadiće, Lynchu ispred nosa. No to nije ništa pomoglo. Lynch nas je imao u šaci na druge načine. - Slozewski popije piće i odloži čašu. - Hej - reče - to nećeš objaviti, zar ne? - Zar ne želiš da svijet dozna istinu o Jamieju Lynchu? - Ma daj! - usprotivi se Slozewski. - Zar ne može bez toga? Fućka mi se što svijet zna o Lynchu, a Maggio ima ionako dovoljno problema. Nije mi osobito drag, ali ga ne bih htio sjebati više nego što je sjeban. Sandy suosjećajno slegne ramenima. - Ne znam - reče. - Moram razgovarati s Maggiom. Možda se objesi vlastitim riječima. Ako ne, vidjet ću kako mogu ublažiti to što si rekao o njemu. Možda. - Hitro podigne ruku. - Ništa ne obećajem, ali me uglavnom zanima Lynch. Znao sam što ljudi o njemu govore, ali nisam znao pojedinosti. Jasno mi je zašto ne nosiš crninu. To Gopheru Johnu izmami lupeški osmijeh. - Eto, rekao samti sve što znam. - A poslije West Mese? - Nisam s njim puno kontaktirao poslije West Mese - reče Slozewski. - Namjerno. On je sklopio ugovor s Nazgulom. S četvoricom. Bio je vlasnik Nazgula. Jesi li to znao? Znaš kako ga je Hobbins zvao? - Milostivi gospodine Lynch? Slozewski se nasmije. - Ne. Ali ćeš se možda sjetiti ako malo razmisliš. Znaš otkuda ime Nazgul? - Patrick Henry Hobbins - reče Sandy. Tu je zgodu opisao u oba intervjua, bio je to dobro znani dio njihove povijesti. - Hobbins je bio prilično nizak, metar pedeset pet, imao je tu dugu bijelu kosu, a nešto dlaka i po stopalima i pušio je lulu. Punio je marihuanom, ali je ipak to bila lula. Pa kad je objavljen Gospodar prstenova, logično da je dobio nadimak Hobbit. Zarazio se Tolkienom, pa je prozvao grupu Nazgul po letećimzloćama iz knjige. - Da - reče Slozewski. - Pa kako je onda nazvao Lyncha? Sandy je Tolkienovu trilogiju pročitao davno. Morao je razmisliti. - Sauron - reče naposljetku. - Sauron je bio gospodar Nazgula.

- Dat ću mu pivo - reče Slozewski. Natoči ga i gume preko šanka. - Jamie je obožavao svoj nadimak. Kad se Hot Wind out of Mordor popela na vrh top liste, dao namje četiri jednaka prstena da proslavimo taj uspjeh. - Dražesno - reče Sandy. Otpije gutljaj piva. - Ali ne shvaćam. Što želiš reći time da je Lynch bio vlasnikomNazgula? - Bio je vlasnik imena - objasni Slozewski - i imao je pravo da bude menadžer svake grupe u kojoj bi bila najmanje trojica članova Nazgula. Tako se osigurao da se ne možemo razići i ponovo okupiti pod nekim drugim nazivom i tako ga se otarasiti. Do West Mese smo plesali kako je svirao. Ali kad je Hobbit ubijen, to se promijenilo. Lynch je htio da nađemo novog pjevača i nastavimo. Peter nije za to htio ni čuti. Otkvačio se poslije West Mese, dignuo ruke od svega. Rick i ja smo osnovali Nasty Weather, ali Lynch s tim nije imao ništa. Ništa nam nije mogao. Javljao bi mi se svake godine ili svake druge, uvijek pun planova o ponovnom okupljanju Nazgula. Pokušao bi mi prodati tu zamisao, a ja bih mu rekao da se nosi u materinu. Sandy zamišljeno lupne olovkom po bilježnici. - Da raščistimo - reče. - Jamie Lynch je ostao menadžer Nazgula? - Ako se može biti menadžer sastava koji je prestao postojati 1971. godine, da, bio nam je menadžer. Nije imao velike koristi od toga s obzirom da smo se razbježali svaki na svoju stranu. Jamie je bio pizda, nije nam dopustio raskinuti onaj ugovor ni za živu glavu. - Je li to netko od njega tražio? - Oh, da, nekoliko puta. Kad sam otvorio ovaj klub prije tri godine mislio sam da bi bila odlična reklama kad bi Nazgulovci svirali na otvorenju. Reklamni štos, tek nekoliko starih pjesama, nikakvo ponovno okupljanje. Ali bi napunilo klub do posljednjeg mjesta. Peter je bio voljan učiniti mi to kao uslugu, a Rick je jedva dočekao. Ricku nije baš najbolje išlo pa je to smatrao odličnom prilikom. Jamie je taj prijedlog pokopao. Odredio je smiješno visoku cijenu koju mu nisam mogao platiti i prijetio da će nahuškati nekog skupog odvjetnika na mene. Nije se bilo vrijedno zlopatiti pa samodustao. - Pucne prstima i uperi jednog u Sandyja. - Drugi put se o tome razgovaralo prije mjesec dana. Dobio sam pismo od nekog promotora, luckastog tipa po imenu Morse, koji si je zamislio veliku turneju Nazgula. Već je prodao tu zamisao Maggiou, koji me nazvao i preklinjao da pristanem. Mene to nije nimalo zanimalo. Novac mi nije previše potreban a Gopher Hole mi sad više znači nego Nazgul. Ali sam osjetio koliko Maggio to želi i nije bilo smisla sporiti se s njim oko nečeg što se nikad neće dogoditi. Pa sam mu rekao naravno, pristajem, ali moraju dobiti Jamievo odobrenje. Znao sam da ni sam vrag ne bi prisilio Lyncha da prepusti Nazgul nekom drugom menadžeru. I tako je i bilo. O tome se zašutjelo. Jamie je to osujetio ovako ili onako, s tim svojim ugovorom, timdivnimželjeznimneraskidivimdoživotnimugovorom. Sandy pogleda Gophera Johna pa praznu pozornicu i porazbacane instrumente i zvučnike. Zamišljeno je grickao svoju olovku. - Doživotni - reče. - Zanimljiva riječ. Slozewski se namrgodi. - Hej, imaš pravo. - Sad kad je Jamie Lynch mrtav, možda će te ponovno nazvati onaj promotor. Kako se ono zove?

- Morse - reče Slozewski. - Edan Morse. Sranje. Nisam na to pomislio. Znači, ipak me čeka rasprava s Rickom. Ni u kojem slučaju neću odbaciti sve što pokušavam postići ovdje i ponovno krenuti na turneju. Osim toga, to bi se izjalovilo. Ne mogu zamisliti Nazgul bez Hobbinsa. - Novi pjevač? Slozewski prezirno zastenje. - Aha. Kao da organiziraš koncert Beatlesa i angažiraš Petera Framptona kao zamjenu za Johna. Ne dolazi u obzir. Ništa od toga. Usto, Peter nikad na to ne bi pristao. Sandy se naceri. - Frampton ili Faxon? - Oba - reče Slozewski. - Još jedno pivo? Prazna ti je čaša. - Ne znam- reče Sandy. - Ali bih mogao nešto pojesti. - Nemam kuhinju ovdje - reče Slozewski. - Mogao bih ti ponuditi vrećicu čipsa. - Pogleda na sat. Digitalni, primijeti Sandy. To mu se učini nestvarnim, to da Gopher John, član Nazgula, nosi digitalni sat. To je kao da Richard Nixon vodi ljubav; znate da se to događa, ali je potpuno čudno uopće na to i pomisliti. Slozewski reče: - Uskoro će početi dolaziti moji radnici, a doći će i bend da se pripreme i vježbaju. Ništa se neće čuti. Želiš jesti? Kilometar niže je prilično dobar restoran. Sandy ustane i protegne se. - Odličan prijedlog - reče i uzme kaput. - Pođimo. Na parkiralištu Sandy se kolebao između Sanjarenja i crnog Stingraya parkiranog pokraj njega. - Mojimili tvojimautomobilom? - upita Slozewskog. Gopher John se nasmije. - Corvetta je Eddijeva - reče. - Onaj je moj - i pokaže na malu Toyotu s druge strane Sanjarenja. - Poći ćemo mojim - reče Sandy. Otvori vrata i Gopher John se ugura na suputničko sjedište. Restoran je bio malo dalje no što je rekao John i skoro prazan. - Jared Patterson plaća - reče Sandy kad su im dali jelovnike. Oboje naruče slabo pečene odreske i bocu najskupljeg vina. U restoranu je bilo tiho; crveni stolnjaci, svijeće gore u malim svijećnjacima od obojenog stakla, debeli tamni sagovi. Sandy se zagleda kroz prozor u zalazeće sunce dok su čekali pića a Gopher John se zapriča s vlasnikom, kolegom iz privredne komore. S druge strane prozora jurili su automobili i kako se smračivalo tako su oni jedan po jedan počeli paliti velika svjetla. Sandy je razmišljao kako da postavi Slozewskom preostala pitanja i koliko da mu ispriča o događajima u Maineu. Dok su stigla pića i Gopher John se vratio za stol, odlučio se. - Još nekoliko pitanja - reče i ponovno izvadi bilježnicu. Slozewski zakoluta očima. - Mrzimvas novinarske prdonje - reče mimo. - Pitaj. - Reci mi nešto o vašimobožavateljima - reče Sandy. - Imammačku koja je luda za mnom. Sandy se nasmiješi. - Oko Nazgula su se nekad sigurno vrzmali čudaci. Otkvačenjaci. Netko poseban? Ili skupina ljudi? Ljudi koji su vašu glazbu shvaćali zaista ozbiljno? - Puno je ljudi shvaćalo našu glazbu ozbiljno. Stotine tisuća. Milijuni. Bili smo Nazgul. Pa to ti znaš. Sandy nestrpljivo odmahne rukom. - Da, ali ne mislim na obične poklonike. Mislim na luđake, ljude koji su si umislili da se osobno njima obraćate, koji su živjeli

u skladu s vašomglazbom, koji su se poistovjećivali s vama. - Imali smo veliki klub obožavatelja. Zvali su se Orci. - Ma ne njih. Mislim na opasne tipove. Mansonova tipa. Tipa Marka Davida Chapmana. Znaš na koje mislim. - Ne - reče Slozewski. - Nije bilo takvih. Ulizice, grupike i Orci, i to je sve. - On kuša piće. Sandy se namršti i potegne iz svoje čaše s viskijem i sodom. Od ovog nikakve koristi, pomisli. Ili nije bilo kulta Nazgula, ili Slozewski za njega nije znao, ili laže, ali Sandy nije znao kako da otkrije što je od to troje. -I posljednje pitanje - reče. Odloži piće. Čaša se orosila s vanjske strane. On se zagleda u nju i zamišljeno prstom nacrta znak mira. - Gdje si bio u noći 20. rujna? Slozewski se nasmije. - Ove godine ili 1971? Sandy blene u njega. - Isuse - izlane. Kako je mogao biti tako glup! - Ja sam kreten - reče naglas. - Pa to je isti datum, zar ne? Dvadeseti rujan! I po izrazu Slozewskijevih crnih očiju vidjelo se da je i on shvatio. - Oh! - reče. - Jamie je ubijen istog datuma? - Namrgodi se. — Čudno. Sandy lupi šakom o stol. - Više nego čudno - ljutne se. Odlučio je ne ispričati Slozewskomsve što je doznao od Davieja Parkera, ali sad se predomisli. Gopher John mora znati. - To je krajnje čudnovato. Isuse, kako se toga nisam sjetio? Sharon je u pravu, nikad neću biti hipi Sherlock Holmes. Slušaj, nije slučajnost da je Lynch ubijen na godišnjicu West Mese. U tome ima nečeg. - On ispriča Slozewskomo glazbi koja je opetovano svirala i plakatu koji je skinut sa zida i stavljen ispod Lyncha. Na pola priče donesu im salate. Slozewski uzme vilicu i počne polako ali sustavno jesti, pažljivo žvačući svaki zalogaj, ne skidajući pogleda sa Sandyja. - Tako dakle - reče kad je Sandy završio s pričom. - Zato sam te pitao za kult Nazgula - reče Sandy. - Mislili smo da bi počinitelj mogao biti netko takav. Netko tko se pali na vašu staru glazbu. - Ne, ne poznajemnikog takvog. Sandy nabode salatu na vilicu i ubaci u usta, jedva je kušajući pa odloži vilicu. - Pa gdje si bio te večeri? - U Gopher Hole - reče Slozewski. - Gdje samsvake večeri. Osim ako je bila nedjelja. A nije bila, zar ne? - Ne - reče Sandy. - Znači, ti si čist. Slozewski odgurne praznu zdjelicu salate. - Čist? - Imaš alibi. - Zar mi je potreban? - Ubojica je ubio Lyncha najednom od vaših plakata, svirala je vaša glazba, na godišnjicu vašeg posljednjeg koncerta, na način opisan u jednom od vaših tekstova. Što bi ti pomislio? Priznaješ da se niste baš slagali. Ako nema kulta poludjelih poklonika, prirodno je da će se posumnjati na tebe, Maggioa i Faxona. - Ja sam bio ovdje - mrgodio se Slozewski. - A nisu ga ubili ni Rick ni Peter. Nema teorije, čuješ li? Konobarica odnese zdjelice salate. Sandy svoju gotovo da i nije taknuo. - Još

nešto - reče kad imje poslužila glavno jelo. Slozewski se upilji u njega. - Da? - Ti bi mogao biti sljedeći. - Molim? - Razmisli - reče Sandy. Vješto zareže meso, stavi na vrh malo hrena, pa brzo proguta. - Hobbins, pa Lynch. - Sranje - posprdno će Slozewski. - Ne misliš valjda ozbiljno. Ako i misliš, siguran samdo idućeg 20. rujna, zar ne? - Možda - reče Sandy - ali ja bih ipak pripazio na tvommjestu. - Uvijek se pazim- reče Slozewski. Zatimse lati jela. Jeo je mehanički u turobnoj tišini. Sandy je promatrao njegovo grubo, namrgođeno lice a tad obrati pozornost svom odresku. Jeli su šuteći. Razgovor se nastavi tek kad su stigli deserti i kava. - Ne sviđa mi se to - reče Slozewski i umiješa tri vrhom pune žličice šećera u kavu pa ih pokuša brzim miješanjem natjerati da se rastope. - Nimalo mi se to ne sviđa. Ne znam koji se vrag događa, ali ja s timnemamveze. - Iskrivi lice. - Razgovarat ćeš s Rickomi Peterom? Sandy kimne glavom. - Pripazi se kako razgovaraš s Maggiom - reče Slozewski. - Loše mu ide. Ponekad pošašavi. Nadam se da nije umiješan u to. Ne volim Ricka naročito, ali nikad ne bih pomislio da bi tako nešto učinio. - Zanosno je svirao gitaru - reče Sandy. - Najbolje od svih. Barem u početku, prije droga. Droge su ga upropastile. Mogao je biti svjetska klasa, ali se poslije West Mese srozao. Ako je netko imao razloga mrziti Jamieja Lyncha, to je bio Rick - reče i zašuti pa počne govoriti o Maggiu i Nazgulu, o tome kako su se našli. - Ja nisam bio njihov prvi bubnjar - reče. - Ali mi se sviđala njihova glazba pa sam se motao oko njih, bio im na usluzi. Zato su me prozvali Gopher John. Konačno mi je Peter pružio priliku i pokazao sam mu što mogu. Iduće večeri Regetti je dobio nogu a ja sampostao njihov bubnjar. - Taj Regetti - reče Sandy. - Je li se ljutio? Možda je on ubojica. - Nije. Poginuo je u udesu s motorkotačem još prije nego što smo snimili prvu ploču. Bio je dobar, ali ja sambio bolji bubnjar. -I nastavi dugo, dugo pričati. Sandy ga je uljudno slušao. - Nedostaje ti - reče kad je Gopher John zašutio. - Da, malo - prizna grdosija u prugastom odijelu i na trenutak Sandy ugleda s druge strane stola duh čupavog, namrgođenog mladića u ponču i trapericama, čarobnjaka i luđaka okruženog crnim i crvenim bubnjevima, zažarenih obraza, ruku čiji se pokreti od brzine i ne vide, kako udara poput gromovnika. - Nedostaju mi nastupi - reče. - Jebem ti, nema ničeg na ovom usranom svijetu što se s tim može usporediti, Blair. Gledaš tisuće ljudi, stotine tisuća, miču se, njišu, plešu i plješću a sve zbog tebe, tvoje glazbe. Ispunja ih tvoja glazba, mijenja ih i to ti se nekako vraća. Osjećaš to. Kao nekakvu snagu. Prelijeva se od publike u tebe, pa se raspametiš i bolje sviraš. Kao da si nekakav usrani Bog gore na pozornici - reče čežnjivo. - A glazba - doda. - To mi najviše nedostaje. Grupe koje su svirale u Gopher Hole, trudim se da mi se svide. Znam da glazba ne stoji na mjestu, i nova glazba je... ako ih mi budemo kritizirali, znači da smo isti kao glavonje koji su nas kritizirali. I zato omogućimnastup

onima koji to zaslužuju. Ali u dubini duše znam. Znam. - Urotnički se nagne prema Sandyju. - Nisu dobri kao mi - reče tiho. Sandy se nasmije i oblije ga toplina. - Većina ih je za smeće. Gopher John Slozewski se nasloni i naceri. Pogleda na sat. - Vrijeme za povratak? - upita Sandy. Gopher John slegne ramenima. - Aha. Klub je otvoren. Steel Angels će uskoro početi svirati. Ali da znaš da mi se zapravo ne vraća ondje. Istini za volju, klub dobro funkcionira i bez mene. Da popijemo još jednu kavu? - Može - reče Sandy. Slozewski podigne prst i pozove konobaricu. Dugo su sjedili pijuckajući kavu u tišini restorana dok je Gopher John govorio o starimvremenima, Nazgulu, koncertima i pjesmama. Skakao je s teme na temu, prisjećao se i prepričavao stare zgode glasom pomalo čeznutljivim, bez sumnje zbog vina. Od vina se postaje sjetan, pomisli Sandy. Sandy bi ga kadšto prekinuo smijehom ili bi ubacio kakvu pričicu o zajedničkom poznaniku iz svijeta rocka ili hipi pokreta. No uglavnom je slušao i zamišljeno gledao kroz prozor dok je Gopher John neumorno pričao a šalice kave se praznile i punile. Stigne račun i Sandy ga plati kreditnom karticom. Automobili su hrlili kroz noč, a prednja su im svjetla naslijepo bola prostor ispred sebe. Sandy ih je gledao i razmišljao zašto se tako žure stići u tamu ceste, tamu koja će ih progutati. Jednom ugleda i svjetla zrakoplova. Kasnije, puno kasnije, začuje sirene i pogleda kroz prozor. Krajičkom oka ugleda nejasno mahnito treperavo svjetlo. - Sigurno je neki hipi zalutao na auto-cestu - reče on i prekine Gophera. - Molim? - upita Slozewski. - Policajci - odgovori Sandy i pokaže rukom. - Zar ih nisi vidio? Još se čuju sirene. Slozewski se namrgodi i osluhne. - Ne - reče. - Vatrogasci. - Imao je pravo; zvuk se pojača umjesto da se stiša i projure dva duga crvena kamiona poput munje. Nedugo zatim prođu kola hitne pomoći, pa još veća vatrogasna kola, pa dva policijska automobila, čije su se sirene zaista potpuno drukčije glasale. - Što se događa? - promrmlja Slozewski i ustane. - Pođimo. Sandy pograbi kaputić i račun i izađe za Slozewskim na parkiralište. Gopher John je stajao pokraj Sanjarenja zagledan nizcestu. Ne reče ništa. Gledao je prema istoku gdje je nebo bilo preliveno crvenkastomsvjetlosti. Projuri još jedan policijski automobil. Gopher John omiriše zrak. - Osjeća se dim - reče. - Gori neka tvornica? - upita Sandy. - Ondje je puno tvornica, zar ne? Slozewski se okrene i pogleda ga. - Aha - reče. -I moj je klub u onom smjeru. Krenimo. - Nadamse da nije... - zausti Sandy. - KRENIMO! - zaurla Slozewski, grubimi prestrašenimglasom. Sandy pogleda u zjapeću crvenu ranu koja se širila noćnim nebom pa brzo otključa vrata Sanjarenja. Uskoro su bili na auto-cesti i jurili prema mjestu požara. Gopher John je sjedio čvrsto prekriživši ruke na prsima. Mrgodio se i šutio. Sandy je

osjećao mučninu. Znali su puno prije no što su stigli. Na cesti je bio blagi zavoj pokraj nekoliko trgovina a tad ugledaju plamen koji je lizao u nebo, kovitlac gustih oblaka ljepljivog dima, obruč vatrogasnih kola, poput opsade. Gopher John ne reče ništa. Sandy se doveze na parkiralište i naglo zakoči ne pokušavajući naći mjesto za parkiranje. Parkiralište je bilo zakrčeno policijskim automobilima i vatrogasnim kolima, policajcima i vatrogascima koji su trčkarali i izvikivali naredbe, i izbezumljenim civilima zagledanima u vatru, koji su se dovikivali i plakali. I automobilima. Parkiralište je bilo puno automobila. Klub je prepun posjetitelja, pomisli Sandy gledajući automobile. Osjeti žar na licu čim je otvorio vrata i izašao. Bila je hladna listopadna noć, ali nije mu bila potrebna jakna. Slozewski je brže izašao i gurao se kroz okupljeno mnoštvo. Sandy stavi ključeve od automobila u džep i pođe za njim. Nekim je ljudima, primijeti on, odjeća potrgana a lica osmuđena. Bilo je puno dima. Prođe pokraj djevojke koja je histerično vrištala i šakama udarala o asfalt parkirališta a prijateljica ju je pokušavala umiriti. Sandy je bespomoćno pogleda pa ponovno pogleda vatru. Voda se slijevala iz vatrogasnih šmrkova ali bez rezultata. Odjedanput golema užarena plamena kugla sune uvis i ljudi zadrhte poput uplašenih životinja i ustuknu, dalje od novog plamena i oštrog mirisa dima. Gopher John je stajao kod policijske barikade i prepirao se s gojaznim policajcem. - Morate me pustiti. Ja samvlasnik. Klub je moj. - Nitko ne može ući - reče policajac. - Zar ne shvaćate? Želite li izgorjeti, gospodine? - Ali ja samvlasnik! - uporno je ponavljao Slozewski. Sandy položi ruku na njegovo rame ali se Slozewski zapilji ljutito u njega i otrese ruku. Lice mu je bilo crveno od odsjaja vatre a plamičci su mu poigravali u očima. - Ništa ne možeš učiniti - reče mu Sandy. Slozewski se ne obazre na njega. - Pustite me! - reče policajcu. Policajac odrješito odmahne glavom i pozove kolegu. Priđu im dva policajca. - Kaže da je vlasnik - reče debeljko. - Pođite s nama, molim vas - reče jedan od pridošlih policajaca i uhvati Slozewskog ispod ruke. Gopher John se zapilji u njega. Zatrese glavom i dopusti da ga povedu kroz okupljeno mnoštvo. Sandy krene za njima, ali ga gojazni policajac zgrabi za rukav. - Hej, kamo ćete? - Novinar - reče Sandy pokušavajući se osloboditi stiska. - I? - reče policajac. - Pričekajte ovdje. Sandy pričeka. Vatra nije jenjavala. Nitko nije izašao iz zgrade, nitko nije ušao. Sandy se vrati u automobil i uzme bilježnicu, pa počne postavljati pitanja okupljenima. Medu njima je bilo puno ošamućene, izbezumljene, osmuđene mladeži. Tako su mladi, pomisli on. Djevojka u potrganoj haljini i s debelimslojemzelenog sjenila na vjeđama nešto je brbljala, ali se činilo da ništa ne zna. Gojazni mladić kratke kose slegne ramenima i reče: - Ugledao sam vatru i došao vidjeti što se događa. - Nekoliko mu ljudi reče da se vatra pojavila “niotkuda”. Sandy ugleda jednog čovjeka kako grčevito

jeca, ali kad mu se pokušao obratiti, neki ga muškarac grubo odgurne i reče: - Ne može naći djevojku. Odjebi. Ostavi ga na miru, čuješ li? Govnaru. Pizdo. - Bujica uvreda se pojača, Sandy se osupne i udalji, obazre se da vidi gdje su policajci pa se progura krozstisku. Naposljetku nađe osobu koja je tvrdila da je sve vidjela, mršavog mladolikog muškarca kratke prljave plave kose, sa zlatnom naušnicom u jednom uhu, u zelenoj kožnoj vjetrovki i rasječene usnice. -Gurnuli su me na pod - reče i obriše krv nadlanicom. Ali mu je bilo drago da ga netko intervjuira. - Jim - predstavi se Sandyju. - Nemoj napisati James, može? Ja sam Jim. Da, bio sam unutra. Stravično. Angels su svirali, svi su plesali a tad sam začuo vrisku, ali nisam bio siguran jer je glazba treštala. Pa sam nastavio plesati. A tad su se ti tipovi počeli gurati kroz plesače, izbezumljeno, i nešto počeli vikati. Sudarali su se s ljudima. Tako sam zaradio ovo. - Ponovno rukom obriše krv. - Tad sam namirisao dim pa sam požurio ustati. Ljudi su vikali vatra, ali nisam vidio ništa osim malo dima koji je dolazio kroz ova vrata? Kroz pukotinu. Nije izgledalo bogzna što. Bend je prestao svirati i jedan od konobara je potrčao prema vratima... - Kojimvratima? - prekine ga Sandy. - Nekimvratima, ne znam kojima. Stražnjima. Sjećam se da je na njima pisalo “Nezaposlenima ulaz zabranjen”. Dakle, momak pritrči vratima kroz koja ulazi dim, zgrabi kvaku i otvori vrata a tad vatra prokulja kroz njih. Odjedanput. Čulo se glasno vuš! - Pokretom ruku poprati zvučni efekt. - Momak koji ih je otvorio odmah je postao reš pečen. - Jim se blijedo smješkao a u očima mu svjetlucao odsjaj vatre. - Još se nekoliko ljudi zapalilo, glavinjali su tako zapaljeni, kotrljali se po podu. Tad sam shvatio da što brže valja izaći. Bio sam pokraj izlaza u nuždi, poskočio sam, ali se jebena vrata nisu dala otvoriti pa sam se progurao do glavnog ulaza i probio. Svi su se gurali. Neke su ljude pregazili. Trebali ste vidjeti kako je zgrada planula! Ni vatrogasci nisu mogli unutra. Nekoliko ih je utrčalo u zgradu ali i jednako brzo istrčalo. - Dobro - reče Sandy. - Hvala. - Krene dalje. - Jim- vikne mladić za njim. - A ne James! - Jebi se - promrmlja Sandy. Promuva se malo, pa naposljetku nađe šefa vatrogasaca kako razgovara s drugimnovinarom. - Znate li kako je vatra izbila? - upita ga Sandy. - Još ne - reče vatrogasac. - Istražujemo. - Koliki je broj žrtava? - upita drugi novinar. - Najmanje petero mrtvih. Dvoje se ugušilo od dima a troje je pregaženo u nastaloj strci. Čini se da je vatra prepriječila put kroz dva stražnja izlaza, a druga dva su bila zaključana, pa je tako preostao samo glavni ulaz. Pretpostavljamo da će broj mrtvih biti veći. Puno veći. Puno ljudi nije uspjelo izaći. - Možete li mi reći broj? - upita novinar. - Morampredati izvješće. - Najmanje pedeset. A možda i stotinu. Nemojte napisati moje ime, to je neslužbena procjena. - Zašto su bili zaključani izlazi za nuždu? - upita Sandy. - Pitajte vlasnika! - odbrusi policajac i ode.

Sandy spremi bilježnicu u džep i vrati se do policijske zapreke gledati kako vatra jenjava. Stajao je tiho, ruku duboko nabijenih u džepove. Konačno se i posljednje plamene zmije sfrču i zgasnu. Krov se odavno srušio u gustom oblaku dima. Nestane crvenog samrtnog žara koji je natopio tamu, ali su vatrogasci i dalje zalijevali ruševine iz kojih se dimilo. Promatrači i preživjeli uđu u svoje automobile i odvezu se. Ostane tek šačica ljudi. Sandy je bio jedan od njih. Kad bi zapuhao vjetar, zrak bi otežao od mirisa pepela. Gopher John Slozewski stajao je sam pokraj napuštene policijske prepreke, lica pepeljastog poput njegovog kluba. Sandy stavi ruku na njegovo široko rame i Slozewski se okrene prema njemu. Nije ga odmah prepoznao. A tad kimne glavom. - Oh - bilo je sve što je rekao. Ponovno pogleda ostatke Gopher Hole. - Žao mi je - reče Sandy. - Toliko mrtvih - reče Slozewski u vjetar. Nije pogledao Sandyja. - Ne znaju točno koliko. Više nego u West Mesi, to je sigurno. Puno više. Kažu da su izlazi za nuždu bili zaključani. - Konačno se okrene Sandyju. - Blair, moraš mi vjerovati, to nije moguće. Red mi je rekao da zaključam ta vrata. On je pomoćnik upravitelja, rekao je da se klinci uvlače krozta vrata i ne plaćaju ulaznicu i da moramo zaključati ta vrata i spriječiti ih. Ali sammu rekao da to ne dolazi u obzir. Kunemti se! - Možda ih je on ipak zaključao - reče Sandy. Slozewski se ponovno zagleda u ruševine kao da će snagom pogleda podići iskrivljene, pocrnjele grede i ponovno ih sastaviti. Lice mu je bilo bezizražajno, glatko i prostodušno kao u djeteta. Od očaja se prestao mrgoditi. - Znaju li kako je požar izbio? - upita Sandy. Gopher John Slozewski se gorko nasmije. - Pretpostavljaju - reče. A tad tiho doda: - Podmetnuti požar.

PETO POGLAVLJE Yesterday, all my troubles seemed so far away Now I need a place to hide away Oh, I believe in yesterday Otvori mu vrata i ne reče ništa, ali mu je njezin osmijeh bio dovoljan pozdrav. Isti onaj vrckast, luckast nepravilan osmijeh kakvog je pamtio, ispod istog grbavog nosa, kojeg predugo nije vidio. On joj uzvrati osmijeh a tad Maggie korakne naprijed, oni se čvrsto zagrle i dugo tako ostanu. Kad su se konačno odvojili, ona zadrži njegove ruke u svojima i reče: - Isuse, kako mi je drago da te vidim. Zaista. - Ma da - reče Sandy. Glas mu zazvuči pomalo zafrkantski ali on nastavi. - Da - ponovi. -I meni. - Maggie je bila poput daha svježeg zraka iz prošlosti. Tri izluđujuća dana borio se protiv tvrdoglavih policajaca, pokušavao sklepati priču o požaru koju je Jared tražio za Hedgehog i vodio zajedljive telefonske razgovore sa Sharon. Trebao mu je Maggien osmijeh. - Uđi - reče ona i odmakne se. - Uskoro će ručak. Još voliš lazanje? - Moja četvrta najomiljenija stvar na svijetu - uvjeravao ju je Sandy. - Poslije knjiga, seksa i pizze. - Pođe za njom. Stanje bio manji od onog u kojem je živjela prije pet godina, kad ju je posljednji put posjetio, ali više nije imala cimerice. Iznucani trosjed, velika polica za knjige od poda do stropa i antikni ormarić za pribor zajelo dominirali su u pretrpanoj dnevnoj sobi. U kutu pokraj uskog prozora s pogledom na malu uličicu stajao je udoban naslonjač-ležaljka na kojem su ležale dvije mačke, jedna pretila sijamska i manja narančasta kratkodlaka. - Ho-ši-min? - iznenadi se Sandy. Sijamka otvori jedno oko i sumnjičavo se zaškilji u njega. - Glavom i repom - reče Maggie. - Star je i klimav, ali se drži. Novopridošli je Orange Julius. Potjeraj ih i sjedni dok ja donesemvina. Imamo puno toga pričati. Mačke su gromko podigle glas protiv deložacije. Sandy se udobno smjesti. Maggie ode u kuhinju i uskoro se vrati s bocom Chiantija i dvije čaše. On pridrži čaše i ona ulije vino. Tad ona sjedne na pod, prekriži noge, otpije vina i nasmiješi mu se. - Pa - reče - kako tvoj ljubavni život? Sandy se nasmije. - Ne okolišaš, zar ne? Maggie slegne ramenima. - Zašto bih? - Malo se promijenila, pomisli Sandy. Bila je odjevena u izblijedjele traperice i široku bijelu narodnu bluzu, ispod koje su se slobodno bibale njezine grudi. Nikad nije nosila grudnjak. To je bila jedna od prvih stvari koje je primijetio na njoj kad su se upoznali daleke 1967. godine. To ga je silno uzbuđivalo. Maggie nikad nije bila klasična ljepotica. Imala je prevelika i malo nepravilna usta, posebice kad bi se smijala, velik i kriv nos jer joj ga je policajac slomio pendrekomna skupštini Demokratske stranke ’68. Ali je imala lijepe zelene oči i gustu grivu ticijanove boje koja je uvijek izgledala kao da leluja na vjetru, čak i u

zatvorenom prostoru, a bila je živahnija od svih žena koje je poznavao. Maggie je bila prva velika Sandyjeva ljubav i njegova prva ljubavnica. Dok je tako sjedio u njezinoj sobi i gledao je kako sjedi na podu, shvati da mu je silno nedostajala. - Moj ljubavni život - zamisli se on. - Pa, živims nekim. Mislimda samti pisao o njoj. - Možda i jesi - reče ona. - Znaš ti mene i pisma. - Maggie je bila poznata kao izgubljeni slučaj za dopisivanje, toliko izgubljen da je čak obeshrabrila i Sandyja. Ne samo što nikad nije odgovarala na pisma, nego bi ih i izgubila i ne bi se sjećala je li ih primila ili nije. - Ona plesačica? - Ne. To je bila Donna. Prekinuli smo prije nekoliko godina. Živim sa Sharon. Prodaje nekretnine. - Tako je - reče Maggie. - Zaista si mi pisao o njoj. Tvoje pismo je negdje ovdje. Znači, živite zajedno, ha? - Nećeš vjerovati, kupili smo kuću - odgovori on. - Dobio sam nešto novca za knjigu i Sharon me nagovorila da mi je bolje kupiti kuću nego uložiti novac u banku. Tad mi se to učinilo dobrim prijedlogom. - Gucne vina. - Ali više nisam baš siguran. Bit će problema ako prekinemo. - Hmm- reče Maggie. - Ne zvuči optimistično. Imate problema? - Malih - reče Sandy neodređeno. Bilo mu je neugodno. Maggie mu je uvijek bila i najbolja prijateljica i ljubavnica, pa mu je i poslije razlaza uvijek bilo lako njoj se povjeriti, ali je zaista dugo nije vidio i učinilo mu se kao da će biti izdajica ako joj bude previše pričao o nesuglasicama sa Sharon. - Možda uspijemo izgladiti probleme - reče nesigurno. - Nadam se. Ona je dobra osoba i tako to. Silno pametna, sposobna. Voli svoj posao. Samo što u posljednje vrijeme ne komuniciramo najbolje. - Iskrivi lice. - Uglavnom mojom krivnjom. U posljednje mi vrijeme ne ide pisanje i malo sam... ne znam, nemiran. Nervozan. Ćudljiv. Sve do ove reportaže, a Sharon mrzi i pomisao na taj posao s Hedgehogom. Maggie popije vino i ustane, pa ispruži ruku da podigne Sandyja iz naslonjača. - Morat ćeš mi to ispričati. Umirem od želje da doznam kako te Jared natjerao da ponovno legneš s njim poslije onog što je učinio. Razgovarajmo o tome uz tvoju četvrtu najdražu stvar na svijetu. Jeli su u kuhinji, ali iz pravog servisa zajelo, na finom stolnjaku, pa Sandy reče kako se vremena mijenjaju a na to se Maggie nestašno osmjehne. Ali se nešto nije promijenilo: još je spravljala opake lazanje, jako začinjene, s puno sira i umaka od rajčice. Sandy je tog dana za ručak pojeo plastični hamburger negdje na pensilvanijskoj autocesti pa navali na jelo. Maggie je punila čaše Chiantijem iz opletene boce koja je stajala na sredini stola. Između zalogaja Sandy ju je razgalio pričomo Nazgulu, od Jaredova poziva do Gopher Johna. Želio ju je nekome ispričati a Maggie je uvijek odlično znala slušati. Završi priču otprilike kad je ponestalo lazanja. Sandy odgurne tanjur i zastenje. - Bože - reče - više nikad neću jesti. Maggie se nasmiješi. - Nastavi. Optužili su Gophera Johna za palež? Sandy odmahne glavom. - Ne. Zgrada je bila osigurana na bijedan iznos a nema

smisla zapaliti klub na kojem gubiš novac ako nije osiguran. Ali požar jest podmetnut. Našli su tragove kerozina i plastičnog eksploziva. Samo što ga nije podmetnuo Slozewski. To sam im i ja mogao reći. Ako namjeravaš zapaliti klub, unajmit ćeš profesionalca koji će to učiniti u gluho doba noći kad nitko neće nastradati a ne kad je klub otvoren i prepun ljudi. Konačan broj poginulih je sedamdeset devet i dvostruki broj ranjenih. Slozewskog su oslobodili od optužbe za palež, ali je ipak u dubokim govnima. Mogu ga dovući na sud zbog zaključanih izlaza a obitelji poginulih ga tuže za milijunske iznose. Žalim ga. Uvjeren sam da nije on kriv. Vidio sam koliko mu taj klub znači. - Zaista misliš da se neki luđak okomio na Nazgulovce? - Tako se čini, zar ne? Hobbins u West Mesi, Lynch ubijen prije dva tjedna, i sad ovo. Misliš li da su policajci u Jerseyu htjeli slušati? Parker je bio razboritiji. Mislim da sam ga napola uvjerio. Rekao je da će se povezati s policajcima u Santa Feu i Chicagu da pripaze na Faxona i Maggioa za svaki slučaj. - Ustane od stola. - Da ti pomognemoprati suđe? Maggie odmahne rukom. - Baci ih u sudoper i neka se namaču. Nikuda neće otići. A ti hoćeš. Odnesu ostatak vina natrag u dnevnu sobu i Maggie upali nekoliko svijeća umjesto svjetla. Ovog puta oboje sjednu na kauč. Ho-ši-min skoči u Maggieno krilo i namjesti se bahato vlasnički. Gladila ga je po njegovu glatkom krznu, ali je on bio previše ohol da bi preo. - Sad idem u Chicago - reče Sandy. - Maggio živi u Starom gradu i svira vikendom s nekim jadničcima. Možda bi mi on mogao nešto reći. - Nećkao se a tad reče: - A sjetio samse još nečeg. Kad si se posljednji put čula s Bambi Lassiter? Maggie ga oštro pogleda i nasmiješi se. - Oh - reče - prije otprilike godinu dana. Negdje imam njezino pismo. - Neodređeno mahne rukom prema polici s knjigama, pretrpanoj starim džepnim izdanjima. Sandy pogleda malo bolje i prvi put opazi da su između knjiga ugurana pisma, omotnice i drugi papiri. Neka su pisma ležala na policama, a neka služila kao zaloge. - Što će ti Bambi? - upita Maggie. - Pokušao sam je nazvati, ali imam broj od prije šest godina koji više ne vrijedi, a ne znam kako bih došao do nje - reče Sandy. - Bambi je uvijek bila u vezi s hipi podzemljempa se nadamda bi me mogla povezati s njima. Imampredosjećaj. - Malo je ostalo od podzemlja - reče Maggie. - Zašto bi oni s time imali veze? Sandy slegne ramenima. - Ne znam. Ali našli su plastični eksploziv u Gopher Hole. To je pobudilo moje sumnje. Neće škoditi da provjerim. - Vjerojatno neće - reče Maggie. - Potražit ću to pismo prije tvog odlaska. - Ona pažljivo makne Ho-ši-mina iz krila, skine papuče i ispruži se a noge stavi u Sandyjevo krilo. Učinila je to bez riječi, poznatim i prisnim pokretom koji vrati Sandyja u prošlost. Stavi ruku na njezino stopalo. Nikad nije voljela nositi cipele. Na vanjskoj strani palca imala je debele i tvrde rožnate naslage, koje su se protezale duž cijelog stopala i ponegdje bile napukle. On prođe prstom po tom rožnatom rubu, čvrsto uhvati stopalo i počne ga masirati. Njegovi su se prsti sjećali. Maggie uzdahne. - Isuse, kako mi to godi - reče ona. -Sandy, nitko mi ne zna tako dobro trljati stopala kao ti. On joj se nasmiješi i nastavi s obrađivanjem njezinog stopala. -Svi smo za nešto

nadareni - reče on. Tad zašute. Ho-ši-min se vratio, skočio na kauč i smjestio na Maggienu trbuhu. Ona ga je gladila i on naposljetku počne presti. Maggie je pijuckala vino, smješkala se i gledala u svijeće. Sandy je masirao njezino stopalo i razmišljao. - Zamišljen si - reče Maggie. - Sjećamse - reče Sandy. Smiluje se i drugomstopalu. - Čega? On se nasmiješi. - Drugog doba. Drugih stanova, drugih trljanja stopala. - Reče i zašuti, posegne za svojom čašom pa je nekoliko trenutaka zadrži ispred svijeće prije no što otpije gutljaj. - Sjećam se kad su vinske zabave kod tebe značile da će se piti jeftino vino iz čaša od senfa - reče. - I da će se sjediti na podu. Nisi imala pokućstva osimcrnog stolca po kojemje Ho-ši-min uvijek piškio. - Imala samjastučiće - reče Maggie. - Moj ručni rad. - Jastučiće - reče Sandy. - Tako je. Nikad nisam znao sjediti prekriženih nogu. Stopala bi mi utrnula. A još sam bio nevještiji u jedenju iz tanjura na koljenima. Uvijek bih se zasvinjio. - Ali te to nije odvratilo od dolaska - reče ona. - Tako je - s ljubavlju reče Sandy. - Nije. Tad nisi imala policu s knjigama. Samo stare daske i kvadre koje smo ti Froggy i ja ukrali na gradilištu. A vjerojatno i polovicu knjiga. I veliku drvenu špulu od kablova za koju si govorila da ćeš je obojiti i od nje napraviti stol. I sve tvoje plakate. - Zaboravio si moj madrac u stražnjoj sobi - reče Maggie. - Nisi ga valjda zaboravio. Često smo se po njemu valjali. Sandy se naceri. - Madrac? — upita. - Koji madrac? Ona prezrivo frkne. - Sjećam se kako si nam čitao svoje članke pa bismo o njima razgovarali. - Kritika je bila pod utjecajem lošeg vina - reče Sandy. - Neću zaboraviti prepirke s Larkom. Nikad nisambio dovoljno radikalan za njega. Što god bih pročitao, on bi se nasmiješio i rekao da je to vješto sročena buržujska zabava, ali ne shvaća kako bi moglo pomoći revoluciji. Maggie se grohotom nasmije. - To sam zaboravila. Tako je! Dobri stari Lark. Znaš što Lark sad radi? - Nemampojma - prizna Sandy. Maggie se tako jako smijala da se pobojao da će joj lice prepući napola. - Posjeti ga kad odeš do Maggioa u Chicago. U imeniku je. Pogledaj pod L. Stephen Ellyn. Sandy zine. - L. Stephen Ellyn? - reče tupo. Lark Ellyn se uvijek nakaradno ponosio svojim prvim imenom, 4 bez obzira na viceve na račun dvospolnosti njegova imena. Sandy ga je zezao zbog toga kad su se upoznali ali mu je Lark hladnokrvno rekao da je njegova imenjakinja prelijepa ptica pjevica, obdarena slobodom leta i da je Lark stoga primjereno ime za muškarca odanog ljubavi i slobodi, dok Sander znači “branitelj čovječanstva” ili nekakva slična besmislica, s militarističkim i seksističkim implikacijama. Lark je bio stručnjak za simbologiju imena. - L. Stephen Ellyn? - ponovi Sandy. - Ma nemoj me zezati. - Stvarno - reče Maggie. Podigne ruku kao da priseže. - L. Steve je velika zvjerka u oglašavanju. Nekakav šef.

Sandy blene u nju a tad se počne hihotati. Nije se mogao zaustaviti i prasne u smijeh. - Nemoguće - mrmljao je - nemoguće - ali je Maggie uporno to ponavljala i Sandy se nije prestajao smijati. - L. Stephen Ellyn. O, ne! Isuse Kriste na križu, nemoj mi reći... ne! Tad je počela prava zafrkancija. Šalili su se na račun L. Stephena Ellyna desetak minuta, još pili vina, počeli pjevati stare pjesme kvaritonom, pili još vina, prešli na teme starih televizijskih serija pa na Superchicken i George of the Jungle i većinu vesterna Warner Brothersa i Car 54, Where Are You? dok ih vino i Tombstone Territory nisu skrenuli s toga. - Whistle me_up ajnemory - pjevala je Maggie nesigurno, ali glasno. - Whistle me back where I want to_ be. Dum, dum, la la la Tombstone Territory! - završi ona na visokoj noti. Sandyja je omamilo vino, pa mu se ono što je ona pjevala učinilo mudro i silno i neodložno važno. - A gdje bi htjela biti? - upita je on. Maggie prestane pjevati, natoči si još vina i nasmiješi mu se. - Ha? - reče srdačno. - Gdje bi željela biti? - ponovi Sandy. - Znaš li? Kakve uspomene oživljujemo? Kamo će nas odvesti? - On prođe prstima kroz kosu, zbunjen vlastitim glasom. - Pijan sam- reče - ali nema veze. Samo... Ne znam, zbunjen sam. Što se dogodilo, Maggie? - Ha? — reče ona. — Dogodilo? S čime? S Tombstone Territory? - Zasmijulji se. - Prestala se prikazivati, Sandy. - Ne - plane on. - S nama! Što se dogodilo s nama? - Sa mnomi s tobom, dušo? - Sa mnom i s tobom - ponovi on - i Bambi Lassiter, Jaredom Pattersonom, Gopherom Johnom Slozewskim, Jamiem Lynchom i Froggyjem, Slumom, Jerryjem Rubinom i Angelom Davis i Dylanom, Lennonom i Jaggerom i Weathermenima i Chicago Seven, Williamom Kunstlerom i Gene McCarthyjem i... i L. Stephenom Ellynom, zaboga! Što se dogodilo sa svima nama? Sa svima? - Divlje zalamata rukama, širokim pokretom koji obuhvati sve nade, snove i demonstracije, ulične nerede, atentate i povorke sa svijećama, Bobbyja Kennedyja i Donovana, Martina Luthera Kinga, Melanie, Smothers Brothers i hipije i jipije, vijetnamski rat, pokretom koji preleti preko sjećanja na burno desetljeće i sudbine cijelog naraštaja američke mladeži i kojimzamalo sruši svoju čašu s vinoms naslona kauča. Trgne se i uhvati je u posljednji trenutak. Maggie mu se primakne i zagrli ga. - Vrijeme se dogodilo - reče. - Promjena se dogodila, ljubavi. - Promjena - ogorčeno će Sandy. - Maggie, pa mi smo čeznuli za promjenom, za tim smo išli. Trebali smo promijeniti svijet, zar ne? Sranje. Umjesto toga je svijet promijenio nas. Promijenio je Larka u osobu po imenu L. Stephen Ellyn, Jareda u bogatog seronju, Jamieja Lyncha u lijes a Gophera Johna u prugasto odijelo, a nisam siguran u što mene mijenja, ali mi se ne sviđa. Ne sviđa! Maggie ga zagrli. - Drhtiš, dušo - reče blago. - Od vina - zamumlja Sandy ali je znao da to nije istina. - Slabo mi je od tog

usranog vina iako kažu da je u vinu istina. Istina. Sjećaš se istine? Šezdesetih se o njoj puno pričalo kao i o miru, ljubavi i slobodi. Kamo smo ih zametnuli, Maggie? Kao da smo zaboravili sve što smo bili, sve što smo zastupali. - Uzdahne. - Znam - to je prošlost. Odrasli smo, starimo. Ali da znaš Maggie, tad smo bili bolji. - Bili smo mlađi - nasmiješi se ona. - Da, možda zbog toga - reče Sandy. - Možda prolazim kroz krizu srednje dobi, je li? Tugujem za izgubljenom prošlosti. Sharon tako misli. - Tvrdoglavo pogleda u Maggie. -^Ali to nije tako. To je bilo nešto drugo. Sjećam se... znam da je stanje tad bilo zajebano, bio je rat, pa rasizam, Nixon i stari Spiro, ali smo imali i... ne znam... nekakav optimizam. Znali smo da će budućnost biti bolja. Znali smo jer mi smo je trebali učiniti boljom. Namjeravali smo promijeniti svijet, bili smo mladi, i vrijeme je bilo na našoj strani. Znali smo što je dobro a što zlo, znali smo tko su negativci, osjećali smo pripadnost. - Govorio je sve tiše, glas mu se stišao samod sebe. - Zarudjelo je doba Vodenjaka, sjećaš se? Kad će mir upravljati planetarna, a ljubav zvijezdama. Samo što su mir i ljubav nestali zajedno s trapez hlačama, dugom kosom i mini suknjama, a ja više ne znam tko su negativci. - Nakrivi lice. - Mislim da ih ima i među nama. - Hej - nježno ga prodrma Maggie. - Razvedri se. Nije sve tako crno, dušo. Dakle, nismo dosanjali sutrašnjicu. Nikad ništa ne ispadne onako kako se zamisli. Ali smo ipak nešto promijenili, Sandy. Zaustavili smo rat. Promijenili smo fakultete i vlast i pravila o muškarcima i ženama, ljubavi i seksu. Čak smo se i riješili muljatora Nixona. Nije došlo doba Vodenjaka, pa što? Svijet je ipak drukčiji no što bi bio da nije bilo nas. I bolji. - Nagne se prema njemu i brzo ga cmokne u vrh nosa. - Možeš to shvatiti i ovako: da nije bilo šezdesetih, pedesete bi trajale dovijeka. Sandy zadrhti i nasmiješi joj se. - A ti si uspio - nastavi Maggie. - Napisao si nekoliko knjiga. To je nešto. Ostavio si traga u svijetu. Sandyjev blijed osmijeh usahne. Odvrati pogled i pomisli, da, u vinu je istina. - Silan uspjeh - zamumlja s prilično gorčine u glasu. - Svaka knjiga koju napišem prodaje se lošije od prethodne, agent će me najuriti, Times piše da su moja djela književno važna kao Steal This Book ili The Greening of America, imam napad spisateljske konstipacije, što je, kad bolje razmislim, dobra govorna figura, jer ako ikad napišem taj prokleti roman, osjećam da će biti brabonjak. Za osam mjeseci ostat ću bez novca i neću moći otplaćivati svoju polovicu stambenog zajma, što će potvrditi Sharonino mišljenje o mojoj neodgovornosti. Sharon i ja imamo predivan odnos. Imamo ugovor znaš, nešto poput bračnog ugovora samo što nismo oženjeni, sve je lijepo napisano - sve! - kućanski poslovi i financije, i što tko dobiva u slučaju razlaza. Sve je uključeno, osimonoga što radimo u krevetu. U tome se ravnamo po sluhu, da bismo zadržali neposrednost. Divan je taj naš odnos. Dijelimo obveze, ne smetamo jedno drugom, imamo slobodu i možemo šarati. Jedino što ne valja je to što mislim da me Sharon ne voli naročito. - Sandy se prilično napio i sažalio nad sobom. Podigne čašu. Bila je prazna. - Potrebno mi je još vina - reče. - Nema više - odgovori Maggie. Sandy ustane. - Idem kupiti još! - svečano objavi. - Morat ćeš sa mnom. U