Pjesma sudnjeg dana - George R.R. Martin

- Molim? - Sharon se namršti pa uzdahne. - Ne, Sandy. To je rekao Thoreau ili Rousseau ili netko takav. Vidiš? Ne govorimo istim jezikom i ne pjevamo iste pjesme. I nikad nećemo. Ne volim Dona, ali možda ću ga jednom zavoljeti. Želim dati vremena toj vezi da se razvije. - Jebi ga - reče Sandy. Trebao bi plakati, ali isplakao je sve suze za Slumom i Butcher Byrneom. Usto, znao je da je Sharon u pravu. Putovanje je bilo naporno, ali ne zato što mu je ona nedostajala. Jedva da je i pomislio na nju. Ali se ipak osjećao napuštenim. - Zar moraš biti tako prokleto smirena? - optuži je on. - Jednom smo si nešto značili. Mogli bismo završiti vezu barems malo strasti. - S kojom svrhom? Pokušavam biti civilizirana. Oboje smo zrele i odrasle osobe koje su nešto pokušale i to nije... - Zajebi zrelost - reče Sandy. Ustane i namrgodi se. - Do ovuda mi je zrelosti. Prokletstvo, nazovi me gnjidom, baci mi nešto u glavu, viči! Plači, zaboga! Proveli smo skoro dvije godine. Zaslužujembaremnekoliko suza, zar ne? - Ne želim plakati - odlučno će Sharon. - Pobrinimo se za neugodnije pojedinosti. Vratio si se s duga puta pa noćas možeš prespavati ovdje. Ja idem Donu. Ali bih željela zadržati ovu kuću ako nemaš ništa protiv. Otkupit ću tvoju polovinu. Po povoljnoj cijeni. Oboje znamo koliko je kući porasla cijena. Mogu ti sad dati samo deset tisuća dolara, ali ću ti ostalo isplatiti u obrocima. Što kažeš? Sandy poželi vrisnuti. - Svejedno mi je - reče. - Vodili smo ljubav milijun puta. Dijelili smo smijeh, snove, sve. To je važno. Plači, do vraga! - Sad ti nije stalo do novca, ali će ti biti - reče Sharon. Ustane iz kreveta i počne se odijevati. Kad je skinula spavaćicu preko glave, Sandy se zagleda u tijelo koje više nikad neće moći zagrliti. Zbog činjenice da je izgubljena za njega učini mu se privlačnijom nego ikad. Dok se odijevala, kao da je navlačila oklop i zaštićivala ranjiva mjesta. Navuče blijedoplave gaćice, grudnjak jednake boje i zakopča ga. Pa izblijedjele traperice i snježnobijelu majicu. Plavo i bijelo, kao led. - Sharon - reče Sandy glasom pomalo očajnim - plašiš me nasmrt. Sanjao sam ovo. Lice ti se pretvorilo u led. I sad se san ostvaruje. Molim te, nemoj. Ostavi me ako želiš, otiđi Donu, ali nemoj ovako otići. Pokaži malo osjećaja. Molim te. Preklinjem te! Ona izvadi torbu i počne pakirati radnu odjeću. - Sandy, djetinjast si - reče ne podižući pogleda. - Ne zanimaju me tvoji snovi. Mora je natjerati da zaplače, grozničavo je razmišljao Sandy. Mora je razljutiti. - Sjećaš li se kad smo vodili ljubav u spavaćoj sobi na onoj dosadnoj zabavi i kad je upao neki tip uzeti svoj kaput? Sjećaš se? Ona ga ne pogleda i nastavi se pakirati. - Sjećaš li se praznika u Mexicu? Proslave koju sam organizirao u tvoju čast kad si navršila trideset godina? Kako smo cmuljili kao djeca kad je E.T. telefonirao kući? Sharon zatvori torbu, prebaci je preko ramena, okrzne Sandyja pogledom, hladnim, u kojem se jedva nazirao neki osjećaj. A taj je osjećaj bilo sažaljenje. Krene prema vratima. Sandy pođe za njom. - Sjećaš li se mačića kojeg sam ti kupio? Kojeg su pregazili kad je izašao kroz otvoreni prozor? Sjećaš li se demonstracija “Jednaka plaća za

jednak rad” na koje smo išli zajedno? - Sharon skine kaput s vješalice. - A kad ti je otac obolio? Ostao sam s tobom. Sjećaš li se svih tvojih smiješnih darova? Moraš... Ali nije morala. Nije čak ni zalupila vratima. Čuo se samo tih, nepovratan škljocaj, zvuk kao kad siga padne i rasprsne se na tlu. Plavo-bijelo i mraz na njezinimnaočalima, pomisli Sandy. Dugo je stajao na stubama, preumoran da se uspne na kat, ne znajući kamo bi krenuo. Naposljetku odlunja u kuhinju. U hladnjaku nađe dva paketa limenki piva. Počne vaditi jednu, ali se predomisli, uzme oba paketa i odvuče ih u dnevnu sobu. Sharon je slušala glazbu prije njegova dolaska. Poklopac gramofona još je bio podignut. Tisuću joj je puta rekao da spusti poklopac, ali nikad to ne bi učinila. Razbjesni se, skine njezinu ploču Donne Summer s gramofona i zavitla je preko sobe. Ona se odbije od zida u kojemostane dubok usjek. Ne bi sad mogao podnijeti glazbu Nazgula. Pregleda svoju zbirku ploča, izvadi rane Beatlese i pažljivo stavi ploču na gramofon. Namjesti gramofon da se automatski vraća na početak i pojača zvuk. Tad se opruži na kauču i otvori prvu limenku piva. Iduće jutro probudi se s užasnom glavoboljom, limenkama piva porazbacanima po sobi, a John, Paul, George i Ringo još su pjevali iz sveg glasa, po tisućiti put. Žmirne, teškommukomustane s kauča, isključi gramofon. Nije se sjećao kad je zaspao. Istušira se, skuha si jaku kavu, ispije dvije velike čaše soka od naranče i pojede pljesnivi kolač koji je Sharon ostavila u hladnjaku. Pokušao je ne misliti. U spavaćoj sobi zagleda se u odjeću u ormaru. Tako je dugo nosio jednu te istu odjeću, prao je u kojekakvim praonicama, da je zaboravio da ima i druge odjeće. Kao da gleda u nečiji tuđi ormar. Naposljetku izabere par crnih samtastih hlača i široku, izblijedjelu pamučnu košulju s maskirnimuzorkom. Maggie mu je darovala tu košulju, prisjeti se. Sharon je poslagala njegovu poštu na pisaći stol u njegovoj radnoj sobi. Sandy je ovlaš pregleda. Pozornost mu privuče pismo Alana Vanderbecka. Možda je ček, ali je osjećao da nije riječ o čeku prije no što je otvorio pismo. Otrgne jedan kraj omotnice i istrese pismo. Dragi Sandere! Puno sam razmišljao o našim odnosima. S obzirom na smjer kojim je krenula tvoja književnička karijera, nisam više siguran da sam ja pogodna osoba da zastupam tvoje interese. Možda bi bilo najbolje za obojicu kad bismo... Sandy zgužva pismo u ruci i baci ga prema košu za otpatke. Promaši ga i pismo se otkotrlja među odbačene stranice njegova romana. U pisaćem je stroju još bila utaknuta trideset sedma stranica. On je izvadi. Listje bio nepopravljivo svinut. Sandy ga pokuša izravnati pa ga stavi u kutiju zajedno s ostatkomknjige. Odnese kutiju u prizemlje, odjene svoj teški plavi kaput i krene prema podzemnoj željeznici s romanomispod ruke. Ured Hedgehoga bio je u Villageu, blizu Washington Squarea. Sandy zastane na stubama i zagleda se u vrata kroz koja je toliko puta prošao. Nekad mu je to bio dom.

A danas? - Izvolite? - upita sekretarica kad je ušao. Nije ju poznavao, a ni ona njega. - Nekad sambio urednik ovdje - reče Sandy. - Želimvidjeti Jareda. - A tko ga traži? - Nemojte se mučiti - prekine je on. - Poznajem put. - Krene po stubama ne obraćajući pozornost na njezine prosvjede. Jednako postupi i prema Jaredovoj osobnoj sekretarici i ušeta u njegov ured. Sandy godinama nije vidio Jareda Pattersona uživo. Imalo se što i vidjeti. Jared je sjedio iza velikog pisaćeg stola i gledao neke ozalide. Bio je odjeven u mornarsko plavo odijelo, svijetlu košulju bez kravate i tri zlatna lanca oko vrata. Odijelo mu je bilo preusko i usijecalo se u meso ispod ruku. Jared je uvijek bio gojazan, a sad je bio pretio. Zaprepašteno pogleda u Sandyja pa se nasmiješi. - Sandy! - reče, odgurne materijale i zavali se u glomazni uredski stolac. - Kakva čast! Kad smo se posljednji put vidjeli? - Prije trideset pet ili četrdeset kilograma - reče Sandy, prijeđe preko prostorije i sjedne. Sekretarica uđe ali joj Jared da znak rukom da izađe. - Porazgovarao bih o reportaži o Nazgulu - reče Sandy. -Zanimljivija je no što smo se nadali, Jared. - Sandy, stari moj, misliš na priču o Jamieju Lynchu. Zakasnio si. Već smo to obavili. Upozorio sam te. - On se nagne i pritisne tipku na interkomu. - Betsy, donesi mi pretposljednji broj, molim te. Koji na naslovnoj stranici ima onu ludu sliku, s patuljcima i sličnimsranjem. Ona donese i da ga Jaredu. Jared se zasmijulji i pruži ga preko stola Sandyju. - Oprosti, prijatelju - reče - ali ne možeš reći da te nisam upozorio. Zaista sam želio da ti napišeš taj članak za nas, Sandy, ali ti si morao biti tvrdoglav. I eto, morali smo to učiniti beztebe. Na naslovnoj stranici tabloida, ispod znaka Hoga, bila je stara fotografija Jamieja Lyncha, nalijepljena na fantazmagorični krajolik kričavih boja. Hobiti su mu se skupili oko nogu, a po ružičastom nebu plovile su ploče poput jata letećih tanjura. Popratni tekst je glasio: “Tko je ubio Saurona?” U članku se govorilo o toj temi. Novinar je doznao da je Hobbins nazvao Lyncha “Sauron” i uhvatio se toga kao pijan plota. Stranice bljezgarija o Tolkienu. Maine je postao Shire, Paul Lebeque neuvjerljivi Frodo. Sandy se zapanji. - Ne mogu vjerovati da si objavio to smeće - reče. Jared Patterson slegne ramenima. - Hej, kad si nas zafrknuo, morali smo nešto na brzinu učiniti. Nemoj kriviti mene, Sandy. Samsi kriv. Sandy se teškom mukom svladavao. - Jared, slušaj me. Ovaj idiotski škart nije ni p od prave priče. Jared se nasmiješi. - Dobro, da čujempravu priču. - Kao prvo, Lebeque nije ubojica. U to sam siguran. Siguran sam da je pravi ubojica radikal, plaćenik po imenu Gortner Lyle, ali to ne mogu još dokazati. Bez obzira na to je li to bio Gortner Lyle ili nije, ubojica je postupio po naredbi stanovitog Edana Morsea, jednog od nekadašnjih poglavnika Alfovaca. - Zvuči senzacionalno, ako imaš dokaze - prizna Jared. - Zašto bi Alfovci željeli ubiti Lyncha?

- Ne Alfovci, samo Morse. - Sandy je oklijevao. - Ludo je, Jared, ali vjerujem u to. Bog mi je svjedok. Sve je to povezano s Nazgulom. Neposredno prije West Mese snimili su albums naslovom Music to Wake the Dead. Sjećaš ga se? - Platinska ploča - reče Jared. - Naravno da se sjećam, nisam blentav. To mi je posao. - Morse želi probuditi mrtve - reče Sandy. A tad provali iz njega i on ispriča cijelu priču, o svakoj pjesmi na ploči, njezinu značenju, o plimama i o prikazanjima koja se ostvaruju. Jared ga je slušao veselo se smiješeći a tad se više nije mogao suzdržati pa prasne u smijeh. Pa još jednom. A tad se počne grohotom smijati. Uhvatio se za trbuh i tresao čitavim tijelom. Sandy strpljivo pričeka da prođe taj napad smijeha; znao je da će se to dogoditi. Kad je konačno Jareda popustio smijeh i kad je obrisao slinu s brade, Sandy reče: -I to sam vidio u viziji, tebe, kako se smiješ. Hoćeš li mi dopustiti da napišemčlanak? - I ti naš članak nazivaš smećem? - reče Jared. - Sandy, potreban ti je psihijatar. Mogu ti preporučiti nekoliko dobrih, ako ih možeš platiti. - Nećeš ga objaviti? - upita Sandy, siguran u to. - Kenja li papa u šumi? - upita Jared. - Naravno da neću. Sandy, ovo nije National Enquirer. Osim toga, tužit će nas za klevetu. Onaj glupi Kanađanin je ubojica. Sandy ustane. - Znao sam da nema nade i prije no što sam došao, ali sam morao pokušati. Ima nešto čudno u tome kad vidiš budućnost. Najprije pokušavaš iz petnih žila promijeniti to što si vidio. A tad se umoriš pa se prepustiš događajima. Jarede, Nazgulovci se okupljaju. Vidjet ćeš. Nazgulovci će se okupiti i odsvirat će Armageddon Rag, a onda neka namBog bude na pomoći. - Krene prema vratima. - Hej, Sandy - pozove ga Jared. Sandy se okrene. - Da? - Tebe ćemo nazvati prvog kad Marsovci slete na Zemlju! - obeća Jared gušeći se od smijeha. Sandy se namršti i pričeka da se Jared prestane smijati. - Drago mi je da si tako dobro raspoložen - reče. - Dok nisamušao i ugledao tebe, mislio samda je plavetni kit ugrožena životinjska vrsta. Siđe niz stube i izađe na bljuzgavicu. Nije mogao podnijeti pomisao na podzemnu željeznicu, a usto, morao je učiniti pretposljednju gestu. Zaustavi taksi i da svoju adresu u Brooklynu. Dok su jurili preko brooklynškog mosta, Sandy otvori kutiju koju je držao u krilu, spusti prozor i baci prvu stranicu romana u vjetar. - Hej! - vikne taksist. - Vozi dalje - reče Sandy. - Ako nas zaustavi policija zbog onečišćavanja ulica platit ću kaznu i dvostruki iznos za vožnju. - Baci drugu stranicu. Pa treću. I tako dalje. Oklijevao je kod trideset sedme stranice. Još je bila malo svinuta. Sandy ponovno pročita posljednju, napol dovršenu rečenicu. Tad slegne ramenima i frkne stranicu kroz prozor. Kao što je i očekivao, vjetar je dohvati. Umjesto da je pala na zemlju kao ostali listovi, dizala se sve više, dok nije nestala negdje na sivom nebu iznad brooklynških krovova. Sandy je promatrao njezin uzlet krozstražnje staklo. - Sigurno ste pisac - reče taksist.

Sandy se nasmije. - Aha - prizna. - Znao sam. Čimste tako počeli bacati papir u vjetar. - To je samo gesta - reče Sandy. - U ladici stola kod kuće imamkopiju. - Oh - reče taksist. To je bio svršetak razgovora. Kad se vratio u ured, na telefonskoj sekretarici nađe Sharoninu poruku. Ako obeća da će se ponašati odraslo, ona je pripravna sastati se s njim i porazgovarati o uvjetima rastanka. Sandy izbriše poruku, sjedne, razmisli, pa nazove Davea Parkera u Maineu. - Poslušaj me - reče Sandy kad mu se javio Parker. - Ti si mi posljednja prilika. Lebeque je nevin. - Notch to neće povjerovati, Blair - reče Parker. - Razgovarao sam s Edanom Morseom - reče Sandy. - On je u pozadini toga. Vjeruj mi. - Rekao sam ti da se kloniš Morsea - ljutne se Parker. - Mi vodimo vlastitu istragu i sve ćeš pokvariti. - Morse ima alibi za noć kad je ubijen Lynch, ali znamtko je ubio Lyncha. Čovjek po imenu Gortney Lyle, izvršitelj Morseovih naređenja. Ne znam otkuda polijeću avioni za Maine, ali provjeri kod zrakoplovnih tvrtki. Gort se vjerojatno ukrcao na zrakoplov u L. A. a poslije unajmio automobil. Nadam se da jest, jer ako je vozio svoj automobil cijelimputem, bit će nemoguće dokazati. Ali ako je letio avionom, čak i pod lažnim imenom, naći ćeš ljude koji će ga se sjetiti. Ima obrijanu glavu, nosi zlatnu naušnicu i opaljen je od sunca. Možda je bio dugokos kad je ubio Lyncha, i bez naušnice i možda nije bio opaljen suncem, ali to nije važno, ipak će ga se sjetiti. Parkeru, to je gorostas. - Ima puno gorostasa, Blair - sumnjičavo reče Parker. - Ne poput Gorta - reče Sandy. - Viši od dva metra deset a i širok. To je ljudeskara. Kladim se da je putovao prvim razredom. Mislim da takva ljudina ne bi stala u putnički razred. Ako jest, putnik koji je sjedio do njega sigurno će se sjećati tog putovanja da kraja života. - Zanimljivo - reče Parker. - Veliš, snažan? - Izgleda kao da bi mogao igrati obaranje ruku s parnimvaljkom. - Hmm- reče Parker. - To bi odgovorilo na neka pitanja. Nije lako izvaditi nečije srce. Mora se probiti kroz rebra. Kirurzi pile rebra, a ubojica ih je jednostavno probio. Gortney Lyle, kažeš? - uzdahne. - Notch će dobiti mlade, ali moram to provjeriti. - Učini mi to - reče Sandy. - Poslije toga te ostavljam na miru. Neću te više nazivati. Ne znamzašto ti uopće to sve govorim, vjerojatno zato što samobećao. Patim na obećanja. - Nisamsiguran da mi je to drago čuti. - Bi li uhapsio jednog tipa u Denveru? - upita Sandy. - Zlostavljanje djeteta. Koje ima trideset pet godina. - O čemu ti to? - Šalio sam se - reče Sandy. - Moram o svemu ovom dobro razmisliti. Za početak ću pokušati odlučiti na kojoj samstrani. Parkeru...

-Da? - Nemoj polagati previše nade u ovo desetljeće. Možda će završiti prije no što se nadaš. -I Sandy pažljivo spusti slušalicu.

SEDAMNAESTO POGLAVLJE And in my hour of darkness She is standing right in front of me Došli su snjegovi i ledene kiše, čelično sivi zimski mjeseci. Sandy ih je proživio poput mjesečara, od danas do sutra, ali nezainteresiran za pojedinosti svoje svakodnevice, čekajući da se nešto dogodi, nešto što je samo naslućivao. Preselio se u derutan jednosobni stan pun žohara u East Village, iznad prodavaonice polovnih ploča. To mu se učini neobično primjerenim. Kupaonički prozor bio je napuknut, pa su hladni vjetrovi cvokotali kroz tu pukotinu, hladili porculan i okrhnute keramičke pločice koje su bile poput leda na goloj koži. Sandy čak nije psovao vlasnika kuće - jednostavno bi zatvorio vrata od kupaonice. Sharon nije odustajala, pa joj je naposljetku dopustio da ga počasti ručkom i da podijele život. Već je sastavila ugovor o kući; Sandy ga potpiše i ne pročitavši ga. Prihvati njezin ček na deset tisuća dolara, presavine ga i gume u džep traperica, gdje je ostao mjesec dana dok mu nije ponestalo gotovine pa ga je unovčio. Podijelili su novac s bankovnog računa popola. Sandy je tražio i dobio stereo. Sharon je tražila da on uzme i polovinu pokućstva, starije, uništene komade. I tako uskoro njegov stan bude natrpan s četiri puta više krame nego što je bilo potrebno, pa se Sandy morao probijati kroz labirint kutija i praznih polica za knjige i pisaćih stolova da bi stigao do madraca na kojemje spavao (Sandy je uzela krevet). Preživio je blagdane u obamrlosti, rijetko izlazeći iz stana. Kao da se svijet povukao od njega i ostavio ga u malommjehuriću samoće. Ili se on povukao od svijeta. Nekoliko je prijatelja doznalo njegovu adresu od Sharon i posjetilo ga da ga malo razveseli, ali on je slušao njihove riječi bodrenja turobnom tvrdoglavošću pa su uskoro prestali dolaziti. Namjeravao je potražiti i drugog agenta, ali je to unedogled odlagao. Namjeravao je ponovno početi pisati roman, ali je i to unedogled odlagao. Sharon bi mu s vremena na vrijeme donosila poštu, nabirala nos zbog nereda u njegovu stanu i svojom bolesnom uljudnošću tjerala Sandyja na gorke i zajedljive primjedbe. Od Froggyja je dobio dugo, zabavno pismo, u kojem mu je pisao o svemu i svačemu, prigovorio mu zato što nije došao upoznati ženu broj četiri i zatražio izvješće o reportaži o Nazgulu i Edanu Morseu. Bambi je poslala kratko, ljubazno pismo i fotografiju na kojoj doji svoju novorođenu kćer Azure. Od Davieja Parkera je primio brzojav. Kratak, otresit i sažet. “Nema dokaza da je Lyle ili itko sličan njemu u rujnu putovao u Maine.” Stanovito vrijeme Sandy se jedva prisilio pročitati poštu, a kamoli odgovoriti na pisma. Nije želio razmišljati o sebi i svojem životu, a pomisao da bi o njemu morao pisati svojim prijateljima bila mu je nepodnošljiva. Zapravo, nije volio ni o čemu previše razmišljati. Pronašao je vezu u susjedstvu i nabavio si hašiš i nekoliko vrećica loše trave. Prolazili su tjedni. Sandy je sjedio na madracu, drogirao se svakodnevno i

često gledao televiziju. U obližnjoj je trgovini kupio stari crno-bijeli prenosivi televizor. S novcem koji mu je Sharon dala za kuću, mogao je kupiti jedan od onih televizora u boji s velikim ekranom, ali je taj mali televizor s ugrađenim slušalicama i treperavom slikom punom snijega i sjenki spadao u taj stan kao što velik i nov televizor ne bi. Sandy je pohvatao konce događaja i likova u nekoliko sapunica i gromko dovikivao odgovore kretenima koji su sudjelovali u kvizovima, ali vrhunac njegovog dana uvijek je bila repriza Leave It to the Beaver. - Gdje si, Eddie Haskell? - mrmljao bi. No to nije moglo potrajati. I nije potrajalo. Sandy je predugo bio pisac i pisanje je bilo preduboko u njemu, ugrađeno u njegov život. Riječi su bile njegova obrana, ovisnost, instrument kojim je svrstavao, tumačio i opravdavao svoje postupke i iskustva, način na koji je spoznavao svijet i davao svojem životu makar i malo smisla. Sve što bi mu se dogodilo, pokušao bi shvatiti pomoću riječi. I naposljetku nadođu riječi, probiju se čak i kroz drogu i piće, odvrate mu pozornost od Beavera i Wallyja i Lumpyja Rutherforda, ispune ga nemirom. Nahrupe riječi i Sandy ih je morao staviti na papir. To se dogodilo u siječnju. Siječanj je bio mjesec kad je pisao pisma. Ugasi televizor zauvijek, uključi pisaći stroj i kupi nekoliko blokova pisaćeg papira. Pisma su mu bila duga, polemična, zbrkana. Namijenjena i njemu i onima na koje su bila naslovljena. Neka je prepravljao nekoliko puta, želeći, neuspješno, napisati najhitnije. Pismo koje je napisao Maggie imalo je dvadeset stranica, iako je znao da vjerojatno neće na njega odgovoriti. Mora biti dugo. Bilo je to pismo puno očaja, pomutnje i patnje. Pismo za Froggyja bilo je još dulje i nepovezanije. Napisao je o Edanu Morseu i Nazgulima i Music to Wake the Dead, pokušavajući sam sebi sve rastumačiti kroz pisanje, ali nije uspio. Pisao je o seksu, ljubavi i starim glazbenim temama televizijskih emisija. Pisao je o Alanu Vanderbecku i Sharon i svom pisanju, a puno je pisao i o svomautomobilu. Osjeti potrebu da napiše pismo i Bambi, osjetivši prema njoj bliskost koju dotad nije osjećao, kao da je naposljetku shvatio kako se nekad osjećala. Napiše joj to, nakon što je ukratko opisao svoje nevolje. Počeo je pisati pismo Slumu, ali nije za to imao želuca. Znao je da ili Butcher ili Jane Dennison čitaju Slumovu poštu. Izgledi da Sandyjevo pismo stigne do Sluma bili su nikakvi, pa nije imalo smisla. Bilo mu je svejedno. Kad je napisao pisma za Maggie, Froggyja i Bambi, zatvori ih, stavi marku i napiše adresu, ali ih ne pošalje. Uskoro shvati da ih nije ni namjeravao poslati. Nije ih bilo važno poslati. Važno ih je bilo napisati. Nakon stoje napisao pisma, Sandy se osjeti sposobnim da se ponovo vrati u svijet. Najprije ode odvjetniku posavjetovati se o Slumu. Ovaj obeća da će ispitati slučaj i vidjeti što se može učiniti, ali nije puno obećavao. Sandy počne ponovno čitati tisak, čak i Hog, pitajući se koliko će još proći do objave ponovnog okupljanja Nazgula. Strepio je od tog dana, ali ga je i s nestrpljenjem očekivao. Čak je počistio i stan, riješio se pola pokućstva, izvadio knjige iz kartonskih kutija i poslagao ih na

police. Prođe i Lincolnov rođendan. Sandy je puno razmišljao. Imao je dva izbora. Mogao se pretvarati da je sve što se dogodilo nakon Lynchova ubojstva bio ružan san, zaboraviti na sve, srediti svoj život i karijeru, poput uravnotežene, razborite osobe. Ili je mogao ponovno sjesti za kartaški stol i odigrati partiju do konačnog razrješenja. Zapravo, nije to bio pravi izbor. Osjećao se poput moljca koji je upravo ugledao veliki požar. Ode do police s pločama, uzme Music to Wake the Dead i stavi je na gramofon. Idućih je mjeseci Sandy tako često svirao tu ploču, da se morao dati u potragu za zamjenomu trgovini ispod svog stana, jer se njegova stara ploča uništila. Što ju je više slušao, postajao je sigurniji. Jedino što se nije uklapalo bila je posljednja pjesma na prvoj strani ploče, “Prelude to Madness”. Naslov je bio jasan, ali je tekst bio nepovezan, zagonetan. Right is wrong, black is white, who the hell’s got the justice tonight? — glasio je jedan stih. Wolfman looked into his mirror and Lon Chaney looked back out - glasio je drugi. A pripjev je bio, Queens beat aces every time, yeah! Dead man’s hand, dead man’s hand! And Charlie is the joker in the deck. - Ali, tko je do vraga Charlie? Svirao je “Prelude to Madness” češće od ostalih pjesama i pitao se što poručuje, pokušao razumjeti. Ali nije uspio. Rijetko je slušao “The Armageddon Rag”, jer ju je i predobro razumio, a to ga je činilo nervoznim. U ožujku ponovno počnu snovi. Neki su snovi bili obične noćne more. Sanjao je Sharon zaogrnutu u led, kože poplavjele od studeni, naočala obrubljenih mrazom. Sanjao je zaplakanu Maggie. Butcher Byrne progonio ga je u noćima s puškom u ruci i Sandy bi ugledao svoju glavu na zidu tvrđave Byrne, između glava losa i medvjeda. Probudio bi se drhtureći cijelim tijelomi obliven znojem, mrtvački hladan ispod tankih pokrivača. No oni drugi, neobični sni, su ga plašili. Već ih je znao raspoznati. Osjetio bi razliku između utvara vlastite uznemirene podsvijesti i onih koje mu, nekako, šalje Edan Morse. U tim drugim snovima bilo je nešto čudnovato. Bili su jasni i grozničavi, u boji, ali manje zbrkani od njegovih snova. Često je sanjao rat. Nikad nije bio u ratu, nije upoznao rat, ali su ti ratni snovi bili stvarni. Bio je u Vijetnamu, srebrni lovački zrakoplovi parali su nebo, padao je napalm, i on bi osjetio njegov vatreni poljubac na tijelu kako žeže i pali, smrtnu bol koja bi potrajala pola noći. Bio je opatica u El Salvadoru, došli su odredi smrti i dugo ga silovali, dvojica ili trojica istodobno, usta, anus, vagina, dok naposljetku ne bi izvadili noževe i hladan čelik gurnuli u sva mjesta u koja su maloprije gurali svoje meso. Bio je negdje na Bliskom istoku, radio na bušotini, spustili su se padobranci, on bi pograbio pušku i pokušao se boriti, ali je bio inženjer a ne vojnik, pa bi dobio metak u trbuh i umirao satima. Ali bilo je i dobrih snova. Katkad bi mu noću došla Ananda, užeglih crnih očiju, meke smeđe puti sjajne od ulja. Nasmiješila bi mu se, opkoračila ga i činila mu što se samo može činiti u snovima, sve do zore, kad bi zavikao i probudio se pod vlažnim, zamrljanimplahtama.

A uvijek je sanjao glazbu. Na snu ili javi, bila je s njim. Nazgul u dvorani nepreglednoj poput noći, slomljeni ljudi plešu, žute oči gledaju odozgo, njegova upozorenja zaglušena dreždećim ritmom rocka, Gopher John gori, Maggio crvotočan, Faxon rasječen krvari a Hobbins vrišti i uvija se kao opsjednut, a iza njega mršava okrvavljena žena na velikom križu. Pomrčina gusne, zrak je nabijen zebnjom, seksom, veseljem i metalnim okusom krvi. Svaki put kad bi sanjao taj san, osjećaj pogibelji bi se pojačao, dok ga jedne noći u travnju nije probudio vlastiti krik. Sjedio je u mraku, soptao, mokar od znoja, misleći, nešto nije kako valja. San je bio nepodnošljivo stvaran. U ušima mu je još odzvanjala glazba, sjetna i prijeteća, kao pred oluju, bolećive gitare, skoro vojnička kadenca bubnjeva, i krv mu pojuri u mozak. Na zatamnjenoj ravnici u pozadini, primicale su se vojske, dobrih i zlih. This is the day we all arrive at, pjevao je Hobbins, this is the day we choose. Ritam se ubrza, bitka otpočne, sudnji dan, velika oluja, soulstorm, otpjeva Hobbins i četiri Nazgulovca zapjevaju uglas, Kill your brother, kill your friend, kill yourself. U “Ragu” je jedan stih obećavao: all the dead look just like you. Borba nije prestajala. Mrtav ili živ, to ništa ne znači na sudnji dan. Koliko je sjedio u tami i čekao da zvuk utihne? Kako dugo je duboko i teško disao i pokušavao se smiriti? Koliko je sjedio i osluhivao prije no što je shvatio istinu? Ovo je java. Glazba je stvarna. Nije dio sna, nimalo. U drugoj je sobi netko uključio stereo. Nazguli su svirali “The Armageddon Rag”. Sandyja prožme zebnja, brza, studena i tanka poput šila. Ustane s madraca i tapkajući u mraku priđe vratima. Jedino je svjetlo dopiralo s njegova pojačala; mutno crveno svjetlo, blijeda skala radio postaja koje nikad nije slušao. Tama je bila ispunjena glazbom. Ona je sjedila u staromstolcu za ljuljanje pokraj prozora, ali ustane kad Sandy uđe u sobu. On priđe stereu i udari po tipki. Pjesma naprasno završi, prekine Hobbinsa u pola riječi. Posljednji, nedovršeni akord lebdio je u nepomičnom hladnom zraku njegova stana. Sandy je sad lakše disao. Zadrhti od hladnoće. Otvorila je vrata njegove kupaonice i hladnoća se zavukla u svaki kutak. On ih zatvori i okrene se prema njoj. - Sanjao samte - reče. Ona mu priđe. - Znam - reče i obujmi ga oko vrata, privuče k sebi i poljubi. Otvori usta i gume jezikom u bedem njegovih zuba. Odmakne se i upitno ga pogleda. - Što je? - Ništa - reče Sandy. Zadrhti. - Sve. Njezino je lice bilo mimo poput mirne površine vode koja skriva dubine. - Nismo završili započeto - reče ona. Sandy je bio neuobičajeno nervozan. Osjećao se kao prije puno godina, kad mu je bilo prvi put, s Maggie. Ponovno je bio dječak, uplašeni dječak. Želio ju je, silno, ali ipak reče: - Nisamsiguran. - Ja jesam- šapne Ananda, uhvati ga za ruku i povede u spavaću sobu. Ud mu se ukrutio čim ju je ugledao u dnevnoj sobi, ali bila je to čudna erekcija, i od straha i od požude. Obamro je. Glava mu je bila puna Sharon, Maggie i sudnjeg dana. Ali je Ananda bila stručnjak za istjerivanje duhova. - Ovaj ćeš se put sjećati -

obeća ona. Bilo je kao u snovima. Raskopčala je bluzu, otkopčala traperice, skinula ih jednim pokretom i opkoračila ga odjevena samo u gaćice. Učini onaj mali pokret jezikom. Tijelo joj je bilo gipko i vitko, dugih tvrdih plivačkih mišića. Imala je visoke čvrste grudi bradavica boje tamne čokolade koje su se napele čim ih je Sandy okrznuo prstima. Kosa joj je bila mekan cm slap koji mu se vukao po licu i grudima dok ga je ljubila u usta, bradavice, pupak i, naposljetku, u ud. Dugo ga je dražila, lizala, dovodila ga na rub vrhunca a tad se povlačila, smiješila se, jezikomoblizivala usne. Kad su poigravanja prestala, kad je konačno skinula gaćice i zahajala ga, počela je s njim razgovarati; šaliti se, šaptati nježne riječi, ispuštati tihe uzdahe užitka, bjesomučne prostačke naredbe. I to je učinilo seks boljim, uzbudljivijim, osobnijim. Načas pomisli na Sharon, uvijek tihu kad bi vodili ljubav, kao da bi on svojim ulaskom zatvorio njezinu dušu. Micala bi se u njegovu ritmu, i kadšto zaječala, ali nikad nije govorila i ostala bi mu nepoznata dok su vodili ljubav, ostala bi tek tijelo. Ali je Ananda bila ovdje, uvijek nazočna, s njim na svakom koraku, a njezina pamet, duhovitost i riječi činili su njezino tijelo erotičnijim. Kad je Sandy svršio nije to bio samo orgazam, nego orgazam u Anandi, a to je bilo nešto drugo. Bio je svjestan nje, njezinog osmijeha i uzvika. A tad je i ona svršila, na njemu, snažno se trzajući, zabačene glave, hvatajući zrak, njezina kosa ljuljala se naprijed-natrag, a grudi joj oblije tamno rumenilo. Sandy je osjećao njezine grčeve, sve dok nisu polako oslabili. On je privuče na sebe, zagrli i poljubi. Ona mu lizne uho. Kad se on nasmije, ona se smiješeći otkotrlja s njega i reče: - Ovo je bilo za prolaznu ocjenu, ha? - Tad bosa ode u kupaonicu i vrati se držeći vlažnu, toplu krpu čiji mu je dodir silno godio. - Reci nešto - reče mu ona. Ali u onih nekoliko trenutaka koliko je nije bilo, tama se ponovno uvukla u sobu i spustila na madrac i Sandy se više nije smiješio. - Ti si jedina dobra stvar u mojim snovima - reče on. - Ostalo me plaši. Ananda sjedne pokraj njega. - Da čujem- šapne ona. I on joj ispriča. Kad je prestao pričati, ona uzdahne. - Užas - reče. - Ali za tebe su to samo snovi, a drugi su ljudi te snove proživjeli ili će ih proživjeti. Mislimda nas čeka rat za naftu. - Da - reče Sandy. I on je na to pomislio. Zrakoplovi su u tom snu izgledali čudnovato futuristički. - Mislim da razumiješ, Sandy. Negdje duboko u duši. Otuda sve dolazi. Edan to samo izvlači na površinu. Znao si cijelo vrijeme. To su stvari protiv kojih se borimo. Rat, izrabljivanje, nepravda. Snovi su podsjetnik. - A san o koncertu? - upita on. - Mislim da ga krivo tumačiš. A možda i ne. Možda na taj način želiš reći da nas čeka teško doba. To je istina. Sjećaš se, Rag ima dva dijela, s dugim instrumentalnim prijelazomizmeđu, ali prije uskrsnuća moramo proći kroz vatru. - Armagedon - reče Sandy. - Krvava plima. To je noćna mora. - Ne - reče Ananda - svijet koji nas okružuje je noćna mora. - A ti si san? - upita Sandy. Ona ga nježno poljubi. - To je najljepše što si dosad rekao. - Kako si me našla? - upita Sandy.

- Dobila sam tvoju adresu preko Hoga. I tvoja trgovkinja nekretninama mi je pomogla. Simpatična žena, ako ti se sviđaju obijeljena kosa i lakirani nokti. Što se dogodilo? - Pokazalo se da je naš odnos prema nekretninama potpuno različit - reče Sandy. - Ona je željela raskošno gnijezdo kako bi izvukla najveću korist iz kupnje, a ja kolibu od slatkiša da u njoj plešemboogie-woogie. - Drago mi je - reče Ananda. Lagano mu rukomprijeđe preko tijela i on zadrhti. - Zašto si ovdje? - upita on. - Znamda me priroda nije silno obdarila šarmom. - Potcjenjuješ se - reče ona - ali imaš pravo. Edan me poslao po tebe. Sporazum je postignut. Nazguli su se okupili. Sad su u Philadelphiji i održavaju pokuse u tajnosti. Edan mi je rekao da te dovedem. - Zašto? - upita Sandy. - Zašto ga ja zanimam? - Želi da budeš s nama. Potrebne su namtvoje sposobnosti. - Sposobnosti? Ona se uspravi i zatrese svojom crnom kosom. - Kad kucne čas, moramo okupiti vojsku. Moraju doći čuti Nazgule, u stotinama i tisućama. Ti to možeš. Pišeš. Razumiješ medije, imaš pristup njima. Edan želi da putuješ s bendom i da brineš za publicitet. Rekao je da možeš samodrediti honorar. To je bila “felšana” lopta koju Sandy nije očekivao. - Jesi li zato ovdje? - upita grubo. - Jesi li ti dio mojeg honorara? Ona se namršti i prekriži ruke preko svojih visokih, divnih grudi. - Edan mi ne govori s kim da spavam - reče. - Poslije takve duhovite primjedbe, trebala bih ti pljunuti u lice i ošamariti te, zar ne? Ali neću. Zaboravit ću da si to rekao. Ima važnijih stvari nego što su moji ili tvoji osjećaji. Sjeti se svojih snova. Misli na važnost onoga što nas čeka. Važnost onoga što nas čeka. Uređujem vrt, rekla je Maggie umorno, pomirena sa sudbinom. Izgledala je staro i iznemoglo; lišeno veselja, njezino je lice bilo skoro ružno. Kakva glupost! isceri se Lark. Je li uvijek bio takav ogorčen, isprazan čovjek? Vjeruj, poučila ga je Bambi, vjeruj i bit ćeš sretan. Vjeruj u Isusa ili silnice piramide, u vegetarijanstvo, ljubav ili demokrate, svejedno. Zadovoljstvo podignuto na pijesku prema kojem hrli plimni val. Froggy se posprdno nasmije. - Mogli smo postati nešto i netko - reče - ali su oni rekli, djeco, to nije vaše desetljeće. Nije naše desetljeće! Mogli smo promijeniti svijet, mogli smo biti netko i nešto, a ne propalice. A to smo postali. Propalice sa špagetima u kosi. Koliko sam žena promijenio? Koliko koledža? Prekasno je, reče Slum, oborena pogleda. Nesposoban sam za samostalan život. Prekasno je. Ali što ako nije? Edan Morse i Butcher Byrne, tko je bijeli a tko crni? Vrtuljak se okreće, konjići se propinju i spuštaju i svi stare osim Mame Cass. Misli na važnost onoga što nas čeka. Ananda ga uhvati za ruku. Njezina je bila manja, hladna i čvrsta, kratko podrezanih nokata, skoro do korijena. On palcem prijeđe po ogrubjeloj koži na vanjskoj strani dlana i malog prsta, pokretom i nježnim i zbunjenim. - Svjestan sam važnosti događaja koji nas očekuju možda i više no što možeš i zamisliti - reče tiho. Ona se nasmiješi. - Znači, s nama si? Sandy se zagleda u nju. - Znaš, ne znamti ni prezime.

- Caine, ali nikad se ne služimnjime - reče ona. - Je li to važno? - Možda nije - umorno će Sandy. - Dakle? - bila je uporna Ananda. - Ako nisi dio rješenja, dio si problema. Što si od toga, spisatelju? On se uspravi. - Želim vidjeti kako će to sve proći. Želim vidjeti vlastitim očima. Mislim da je Edan ubojica, ali tko nije, pa možda to nije važno. Ionako ću sudjelovati u tome, pa zašto ne bih bio plaćen za to. Reci Morseu da prihvaćamposao. Ananda mu lagano dotakne obraz. - Dobrodošao u rat - reče ona. Sandy je zagrli i gladno poljubi. Ponovno su vodili ljubav. Ovaj put je on bio na njoj. Zajašio ju je čvrsto i satima se očajnički zabijao u nju, dok se ona uvijala ispod njega i vikala i poticala ga. Bio je to taman, zastrašujući seks, i na trenutak Sandy pomisli da će potrajati vječno, da nikad, nikad neće svršiti. Ali kad je naposljetku doživio orgazam, kao da se rasprsnuo, poput grča olakšanja koji mu je rastjerao misli. Pretvorio se u čisti osjećaj - kucanje u preponama, omotan njezinom toplinom, a negdje u nekom zakutku mozga, nejasan krešendo bubnjeva. Ananda zaspi, ali se Sandy nemirno prevrtao po krevetu. Vidio je Jamieja Lyncha sa zjapećom rupom u grudima, kako ga netremice gleda slijepim očima. Čuo je vrisku zapaljene djece u Gopherovu klubu i osjetio miris dima. Ustane i odjene se, pa izađe na hladnu ulicu, ostavivši Anandu u krevetu. Nedaleko od njegova stana bila je mala trgovina sa slatkišima koja je bila otvorena cijelu noć. Još nije zarudjelo kad je ušao, ali je nekoliko mušterija sjedilo oko boce sa sodom, pilo kavu i listalo prvo izdanje Daily News. Sandy prođe pokraj njih, do telefona koji je bio stiješnjen iza flipera. Još nije uveo telefon u stan. Pročeprka po džepu, izvadi pregršt kovanica, ubaci ih u telefon i nazove broj. Telefon je zazvonio desetak puta, a tad se začuje dremljiv glas Jareda Pattersona. - Tko... što? Isuse, koliko je sati? Tko je to? Molim? - To sam samo ja, Jared - reče Sandy. - Želio sam ti reći da su Marsovci sletjeli. I znaš što? Ja samnjihov predstavnik za tisak.

OSAMNAESTO POGLAVLJE Look what they’ve done to my song, ma! Look what they’ve done to my song! Bilo je to u starom kinu u osiromašenom dijelu Philadelphije, spomenu na tridesete godine, zatvorenom cijelo desetljeće, napola razrušenom i s tragovima nekadašnje ljepote. Na natkritom prilazu bilo je šest redova neonskih cijevi, tri iznad i tri ispod sive praznine na kojima su nekad pisali naslovi filmova. Sve su žarulje bile izvađene ili razbijene. Blagajna je bila kićeno ukrašena kao da je iz 1001 noći. Prednje staklo bilo je polomljeno i zabijeno daskama. Stajala je nasred pločicama popločanog vanjskog predvorja; trećina pločica je nedostajala. Vrata unutrašnjeg predvorja bila su pribijena daskama i zaključana lokotom. Sparkira Sanjarenje u uličici pokraj kino dvorane i oni izađu. - Ovuda - reče Ananda. Povede ga otraga, do jednog od izlaza u nuždi od dvostrukih čeličnih vrata s kojih se gulila crvena boja. Gort je bio ondje, naslonjen na zid od cigle i čitao Sartrea. Pogleda ih i zagunđa. Sandy mu pokaže znak mira. - Klaatu borada nicto, Gort 10 - reče. Gort sijevne očima. - Originalan si, nema što. Mrzim taj usrani vic. Svi uvijek izvale taj blesavi štos. - Vrati se Sartreu i propusti ih. Ananda i Sandy prođu kroz kratki hodnik i probiju se kroz težak samtasti zastor, izjeden od moljaca i pokriven prašinom. Njegova nekadašnja smeđa boja izblijedjela je skoro u sivu. Prođu kroz lukom nadsvođena vrata u slabo osvijetljeno gledalište. Kad su mu se oči priviknule na tamu, Sandy ugleda more natrulih praznih sjedala, širok pust balkon, imitaciju arapskog dekora, strop oslikan zvijezdama i oblacima, i pozornicu po kojoj su bili porazbacani instrumenti i oprema. Dva golema zvučnika stajala su sa strane, žice smotane poput zmija, a kod prastarog ekrana bubnjevi oslikani poznatim crno-crvenim uzorkom. Gopher John već je sjedio za bubnjevima i proždirao sendvič. Sandy ugleda i Ricka Maggioa i Larryja Richmonda. Richmond je sjedio na rubu pozornice, malen i usamljen, kako Patrick Henry Robbins ne bi nikad izgledao. Zatvorio je oči i napinjao i opuštao mišiće grla. Maggio je bio malo straga, okružen čoporom ljudi, uglavnom ženskog spola. Sandy začuje njegov glasan, rzajući smijeh. Nazguli su već privukli priličan broj trutova, pratilja, potrčkala i prišipetlja. Sandy ugleda najmanje desetak nepoznatih ljudi. - Gdje je Faxon? - upita. - Ondje - Ananda pokaže prstom u prvi red u kojem je sjedio Peter Faxon, udubljen u papire koje je držao u krilu. Oni mu priđu. Faxon se iznenadi kad ga ugleda. - Blair - reče. Odloži papire, ustane i rukuje se s njim. - Što radiš ovdje? -I ja bih tebe mogao isto to upitati - reče Sandy. Faxon se bezvoljno osmijehne. - Štedi dah. I ja sam sebe pitam. Katkad ne znam što ovdje radim. - Zatrese glavom. - Ti si za sve kriv. Nakon našeg razgovora, počeo

sam puno razmišljati. Možda sam shvatio kako mi to sve nedostaje. Ali me zapravo Tracy nagovorila. Prišla mi je jednog dana, podbočila rukama bokove i rekla: “Ne mogu to više podnijeti. Ti to želiš i znaš da želiš, pa podigni slušalicu i nazovi prije no što svi poludimo.” I eto me ovdje. - Ovdje - ponovi Sandy. Pogleda oko sebe. Gnjila sjedala, prašina, izblijedjeli zastori, vjerojatno i puno štakora i žohara. - Predivna dvorana za probe - reče on. - Zarje gradsko smetlište bilo zauzeto? Faxon se nasmije. - Morse je kriv za to. Meni i ne smeta. Nostalgija. Ovdje je sve počelo, Blair. - Zovi me Sandy, molimte. Kako to misliš? - Prva dvorana u kojoj su Nazguli svirali. Tad smo se još zvali Peter i vukodlaci. Svirali smo na puno svadbi i srednjoškolskih zabava, u nekoliko klubova, i postali prilično popularni u gradu. Ova je kino-dvorana već bila u škripcu i prikazivala filmove namijenjene mladeži, filmove strave i užasa ili zgode sa plaža, sve za što je uprava mislila da bi ih moglo privući. Naposljetku im je palo na um da prirede rock koncert uživo, s ovdašnjim sviračima, jer su bili jeftini. Mi smo bili najveća atrakcija. Naš prvi koncert bio je upravo na ovoj pozornici. - Kimne glavom. - Neko smo vrijeme razmišljali o novom imenu i to nam se učinilo povoljnim trenutkom za to, pa smo tu prvi put nastupili kao Nazgul i odsvirali puno novih pjesama. Klincima se svidjelo, pa nas je uprava počela redovno angažirati. Održali smo šest koncerata, jedan mjesečno. Nakon posljednjeg koncerta pristupio nam je tip po imenu Lynch, donio nambocu šampanjca, kocku hašiša veličine cigle i ugovor. - Dvorana je vidjela i boljih dana - primijeti Sandy. - Zar nismo svi? - upita Faxon. - Koliko si dugo s njima? - upita Sandy. - Nekoliko tjedana. - I? Kako ide? Faxon iskrivi lice. - Recimo da moramo ispraviti neke nedostatke. - Problemje u novimpjesmama - reče Ananda. Njezina primjedba ozlovolji Faxona. - Pa i okupili smo se zbog novih pjesama - reče oštro. - Rekao sam ti, voljan sam ubaciti nekoliko starih pjesama, jer će svi to očekivati, ali će se na koncertu izvoditi ili moje nove pjesme ili nečije tuđe. Jasno? Ananda digne ruke u zrak i dražesno se nasmiješi. - Hej, Peter, ja samo prenosim poruke. Smiri se. Faxon se namršti. - Oprosti, ali znaš što o tome mislim. Ako se Morseu to ne sviđa, neka pozove svoje kirurge i načini si poslušnu plastičnu Faxonovu kopiju. - Joj - reče Sandy. - Kao da ti se ne sviđa ta ideja s Richmondom. Peter Faxon ga mrko pogleda. - Simpatičan momak i trudi se, ali nije Pat niti će ikad biti. A te plastične operacije mi se čine malo jezovitima. Upozorili su me na vrijeme, ali samipak proživio nekoliko čudnih minuta kad samga upoznao. - A sada? - Popustilo me. Poznavao sam Pata Hobbinsa bolje od drugih, a ovaj mu klinac nimalo ne sliči. Čak ima i psa, zaboga miloga! - Pa? - upita Sandy.

- Pat je mrzio pse. U djetinjstvu ga je ugrizao njemački ovčar, dobio je injekciju protiv bjesnoće i od tada se bojao pasa. Oni bi namirisali njegov strah pa bi režali na njega i kezili zube. Da se pitalo Pata, on bi sve pse svijeta stavio u plinsku komoru. Ali Richmond posvuda vodi tog neurotičnog cucka. - Pokaže rukom, i zaista, Sandy ugleda Balroga u gledalištu, privezanog lancem za kićeni stup. - A to je samo jedna razlika. Nemam ništa protiv malog. Teško je mrziti nekog tko te obožava. Ali bih radije da namje Morse nabavio pjevača umjesto jeftinog plastičnog Hobbinsa. - Znači ne bojiš se da će Richmond dominirati bendom kao nekad Hobbins? - upita Sandy. Faxon se nasmije. - Kad barem bi. Larry Richmond ne bi mogao dominirati ni Pillsbury Dough-Boyem. 11 - Pogleda na sat i uzdahne. - Vrijeme je. Sjedni, Sandy, i poslušaj kako ja okajavamsvoje grijehe. Upozoravamte, možda ćeš patiti. - Gume dva prsta u usta i zazviždi. Sve se glave okrenu prema njemu. - Dosta zajebavanja - objavi glasno. - Pokušajmo ponovno. Sandy i Ananda sjednu u prvi red, zajedno s desetak drugih slušatelja. Nekoliko tehničara zauzme svoje položaje i jedan po jedan članovi Nazgula se pripreme. Za bubnjevima Gopher John zalije posljednji zalogaj sendviča gutljajem piva pa dohvati palice, marke ProMark 2B, velike, dugačke, debele, teške palice, kao za bubnjara dobošara, zastrašujuće, ali su u njegovim krupnim, kvrgavim šakama izgledale krhke. Iako obrijan i izmučen, bio je odjeven u traperice i široku ljubičastu košulju, pa je puno više sličio Gopher Johnu nego onaj poslovni čovjek u prugastom odijelu s kojim je Sandy davno razgovarao u Camdenu. Maggio dođe na pozornicu s cigaretom u ustima. Trbuh mu je poskakivao ispod krvavo crvene majice s natpisom Nazgul koja je bila najmanje petnaest godina stara i dva broja premala. Povuče posljednji dim, baci cigaretu na pozornicu, ugasi je nogom, podigne gitaru, Fender Telecaster, kakvu je svirao nekad. Počne je uštimavati i glasno promumlja “jebi ga” u mikrofon. Larry Richmond, u novim trapericama i izvezenoj košulji od traper platna, u ulaštenimi sjajnimčizmama, stajao je ispred njih. Držao je već uštimanu gitaru Gibson SG. Bijela kosa mu je blago padala na ramena. Nervozno obliže usne. I naposljetku Peter Faxon, plavokos i lijep, ozbiljna, poslovnog izraza lica, prebaci preko ramena svoju bas gitaru, crni sjajni metalni Rickenbecker. Uštimavao ju je i provjeravao s tehničarem i kad ovaj kimne glavom, on se okrene ostalima i reče: - Dobro, počinjemo. Pokušajmo još jednom “Sins”. Rick, bilo bi mi jako drago kad bi pjevao isti tekst kao i mi, može? - Jebi se, Peter - prasne Maggio. Sandy uhvati Anandu za ruku. Bio je nervozan koliko i Larry Richmond. Više od pola godine ganjao je prikazu po nazivu Nazgul, slušao njihove stare pjesme dok ih nije naučio napamet, opsjednut tom glazbom i značenjima. Sve je to doživjelo vrhunac ovdje, u ovoj ruševnoj dvorani otkuda je ta glazba krenula i gdje uskrsava. Duga šutnja prekinut će se jednom zauvijek, plima se promijeniti, vratit će se gnjev, ljubav i izgubljeni snovi, a pravi, zastrašujući glas šezdesetih ponovno će zaoriti. Nazguli polijeću. Maggiova gitara tiho, gotovo nježno prošapće, Richmond ukliže milozvučnijim

zvukom svoje Gibsonice, Gopher John lagano lupne u bubnjeve i Richmond zapjeva. Oh, lately I been thinking on my sins. “Sins” je bila skoro balada. Glazba je bila varljivo nježna a tekst podmuklo dvosmislen. Nazguli zatim otpjevaju “Goin’ to the Junkyard”, grozničavu hard rock pjesmu o upropaštenim životima, sa surovim bas ritmom i pripjevom koji je glasio, Everybody’s goin’ to the junkyard! Maggio je za tu pjesmu uzeo crvenu Gibson Firebird gitaru u obliku rakete i odsvirao nekoliko prodornih, nesazvučenih akorda kao da je autobus pun djece pao u stroj za gnječenje željeza. Ponovno je uzeo Fendericu za pjesmu “Good Ol’ Days”, rock-country pjesmuljak u kojoj je Faxon zasvirao na violini. Tekst “Dogfood” bio je oštro politiziran, kakvi se ne pišu već deset godina, o tome kako pas pekinezer zbog debljine boluje od kostobolje dok djeca u Aziji umiru od gladi. “Visions in the Dark” bila je tajnovita, sanjarska, poput kopileta žestokog rocka i heavy metala koji im je zapravo bio stariji brat. U njoj je Gopher John imao solo dionicu a bilo je i nekoliko dionica za gitaru koje su samo mogli izvesti Hendrix, Clapton i stari Rick Maggio, puno brzih i teških nota, bolnih krikova zbog kojih je Maggio nagazio na wah-wah pedalu, tamnih treptavih odjeka, crno na crnom, za što je bilo potrebno puno Echoplex i phase shifting. Maggio je pjevao “Cupsakes”, još jednu zaglušnu rock pjesmu s izrazito feminističkim stihovima. Njegov je hrapav macho glas bio stvoren za takvu pjesmu, iako on vjerojatno nije shvaćao ironiju teksta. Faxon ode za klavijature u “The Things that I Remember”, otužnu ljubavnu pjesmu, a za sintesajzer u “Flying Wing” koja je obećavala onozemaljsko iskustvo među zvijezdama. U “Dying of the Light” Faxon je pokrao Dylana Thomasa i nijedan Nazgul nije “odlazio nježno u tu dobru noć”. Posljednju su odsvirali “Wednesday’s Child”, dugu žestoku pjesmu s beskrajnim instrumentalnim prijelazom u kojem su bubnjevi udarali poput pneumatskog čekića, gitare vrištale i greble a Faxonova gitara svirala sve dublje i dublje. Trebala je to biti apokaliptična pjesma, pjesma koja podiže publiku na noge, od koje slušatelji počnu skakati i urlati, vrištati, tresti se, od koje im krv zaplamti poput benzina koji čezne za šibicom. Trebala je to biti pjesma koja na koncertu traje petnaest, dvadeset minuta i koja može izazvati ulične nerede ili rat. Ali nije bila. Ne kako su je oni odsvirali. U prvom redu starog kina, Sandy je osjećao miris plijesni i stjenice u sjedalu na kojem je sjedio. Glazba ga je trebala osupnuti, a umjesto toga, uhvatio se kako razmišlja o gnjiležu, na pozornici i u gledalištu. Najprije je bio uzbuđen i uplašen, ali iz pjesme u pjesmu, u njega se uvukla obamrlost... a naposljetku čudna smirenost, i olakšanje i razočaranje. Zebnje koje su ga obuzimale prošlu zimu učine mu se dalekima i smiješnima dok je sjedio u ruševnom starom kinu i promatrao trojicu sredovječnih muškaraca i novajliju kako pokušavaju ponovno uhvatiti čaroliju koje je odavno nestalo, zvuk i obećanje koji su zauvijek zbrisani s lica zemlje 1971. godine kad je iz tame dojurio metak i krvlju ispisao poruku, poruku od jedne riječi: SVRŠETAK. Edan Morse i njegov govor o moći u glazbi i plimi koja se mora ponoviti i povratku vremena

odjedanput mu se učini patetičnim samozavaravanjem. Nije ni čudo da mu se Jared smijao. To je i zaslužio. Došlo mu je i da se samnasmije, ali umjesto toga stisne zube i nastavi slušati. Problem nije bio u pjesmama. Iako su sve bile nove, a neke očito slabije od drugih, gotovo sve su bile devet kopalja bolje od glazbe koja se može čuti na radio valovima u današnje doba. Faxon nije izgubio osjećaj. Još je bio majstor svih stilova, nepredvidljiv i oštar. Zvuk je još bio tipično nazgulovski, brz, iskričav, ritmičan, složenih glazbenih fraza, bremenitih tekstova. Bila je to paklenska glazba, ali ne na punkerski način. Poruke su bile oštre poput noža i prijeteće, ali ne nihilističke; nasilje je bilo zlo, a ne dobro, i nešto je u toj glazbi mirisalo na novi, uskrsnuli red, a ne na metež. Problem nije bio ni u tome da je Faxon zastario ili ostao na mjestu. Pjesme nisu bile podgrijani hitovi Nazgula - otišle su korak dalje i bile glazbene prikaze onoga kako bi Nazgulovci zvučali 1972, 1973. i 1974. da se West Mesa nije dogodila. Najbolje nisu bile nimalo lošije od njihovih nekadašnjih pjesama. Nekad bi se “Goin’ to the Junkyard!” i “Wednesday’s Child” za tjedan dana poput metka našle među prvih deset najslušanijih pjesama. A možda i još nekoliko pjesama. Ne, nisu bile krive pjesme. Problem je bio u grupi. Nazgulovci su izgubili ono nešto. Faxon je bio najbolji, vjerojatno zato što je dugo živio s tim pjesmama. Njegova bas gitara i glas zvučali su sigurno, a i ostale instrumente koje je svirao na pokusu odsvirao je profesionalno. Ali rijetko nešto više od profesionalnog. Silnu koncentraciju koja mu je nekad krasila lice kad se krvavo znojio da dostigne kvalitetu prirodno darovitijih glazbenika u sastavu, zamijenila je frustracija i nelagoda. I on je izgubio ono nešto; bio je profesionalan i ništa više. Rick Maggio je bio dobar i loš, naizmjence. Faxonova zajedljiva primjedba na početku pokusa bila je točna: Maggio je često imao problema sjetiti se teksta. Sandy je primijetio da samo otvara usta u “Dogfood” i “Flying Wing”, a u “Visions in the Dark” toliko se uživio u sviranje gitare da je zaboravio otvarati usta i naposljetku je otpjevao drugi tekst, pa se proba prekine uz škripu instrumenata i započne kratka, ali ružna prepirka između njega i Faxona. No mora mu se priznati da je znao riječi od “Cupsakes” i da ju je otpjevao s odlučnim, pakosnim veseljem. Kao solo gitarist, bio je i dobar i loš. U brzim, zahtjevnim dijelovima “Visions in the Dark” teško bi se snašao i nekad, prije nego što su ga uništile droge; sad je to bilo preteško za njega, iako se Maggio trudio. Sandy opazi da se strašno znoji, a ponekad bi mu zamalo uspjelo dobro odsvirati i njegovi bi prsti uspjeli dostići stari sjaj, zamalo, bili bi blizu, blizu... ali bi tad pogriješio i prilika bi propala. Lijepo je odsvirao “Wednesday’s Child”, bio nemoguće drven u “Good Ol’ Days” a potpuno nezainteresiran za ono što je trebao svirati u “The Things That I Remember”. Na kraju pokusa, njegova je majica bila natopljena znojem, a lice bijelo poput trbuha mrtve ribe i ružno. Maggiovo sviranje bilo je nejednake kakvoće, no Gopher John Slozewski bio je dosljedno loš. Maggio je ipak održavao sviračku kondiciju nastupima sa svojim barskim grupama; Gopher John nije predugo svirao. Njegov solo u “Visions in the Dark” bio je bezizražajan. Nije izdržao divljački tempo u instrumentalnom dijelu

“Wednesday’s Child”, pogriješio je nekoliko puta i često se činilo da svira pola takta iza ostalih i da ih svim silama pokušava sustići, kao da su mu refleksi ostarjeli za glazbu koja je nekad bila njegov zaštitni znak. Na svršetku “Wednesday’s Child” baci palicu u zrak. To je bio stari štos koji je Sandy vidio stotinu puta. Puno rock bubnjara bacilo bi palicu uvis i ponovno je uhvatilo; Gopher John se proslavio time što bi svoju palicu bacio više od ostalih i ne gledajući je uhvatio točno na vrijeme da stigne snažno raspaliti po činelama. Danas je palica odletjela uvis, okrenula se u zraku i prizemljila pet metara dalje, ispred Faxona. Gopher John nije se imao snage ni namrgoditi. Izgledao je umorno i zbunjeno, kao da nije potpuno načistu zašto mu ništa ne polazi za rukom. I naposljetku taj mladić. Duh koji to nije. Ona trojica će možda doći k sebi; vremenom će možda ponovno ovladati svojim nekadašnjim vještinama. Ali je Faxon imao pravo u vezi s Larryjem Richmondom; on nije bio Patrick Henry Hobbins i nikad to neće biti. Izgledao je kao Hobbins, odijevao se poput njega, trudio se oponašati Hobbinsove scenske pokrete, ali je u najboljem slučaju to bila nespretna parodija. Mali je prilično dobro svirao ritam gitaru, bolje od pravog Hobbinsa. Ali nije bio pjevač. Kad bi govorio, glas mu je zvučao poput Hobbinsova, ali kad je pjevao, glas mu je zvučao slabo, isprano, napregnuto. Za hard rock je nužno da pjevač ima stanovitu prštavu verbalnu snagu koju Richmond nije imao. Polaganije pjesme vapile su za glasom koji može izvući osjećaj iz teksta, a Richmond je zvučao prazno i šuplje. Nije imao raspon, nije imao snagu, nije imao gnjeva da bi mogao pjevati poput Patricka Henryja Hobbinsa. Imao je samo bijelu kosu, poznato lice i traper odjeću, a to nije bilo dovoljno. Nije bilo dobro, i svi su to znali. Nazgulovci, Sandy, Ananda i svi nazočni u dvorani. Kad je utihnuo posljednji akord, Peter Faxon uzme svoju bas gitaru, zgađeno iskrivi lice i bijesno ode s pozornice bez riječi. Maggio reče: - I tebi, gade - i krupnim koracima zagrabi na drugu stranu. Gopher John umorno siđe s prijestolja i pođe podignuti palicu. Larry Richmond ugleda Sandyja, nasmiješi se pa skoči s pozornice. - Bok - reče veselo. - Vidio sam vas na pola probe. -Ispruži ruku. - Sjećate me se? - upita glupavo. - Upoznali smo se u Malibuu. Ja samPat Hobbins. Sandy prihvati ispruženu ruku ali odmahne glavom. - Ne, nisi. Richmond se uvrijedi. Njegov izraz lica bio je neprimjeren na tom beskrvnom licu tako sličnomHobbinsovu. - Nismo vamse svidjeli? - Neke pjesme obećavaju - oprezno će Sandy, pokušavajući biti ljubazan. Znao je da Richmond uopće ne shvaća koliko su bili loši. - Ali ćete morati puno vježbati. Richmond kimne glavom, ali se ražalosti. - Da. Zvučali bismo bolje da Peter nije tako tvrdoglav. Trebali bismo svirati stare pjesme. Njih znam. Puno nam bolje idu stare pjesme. Pa, uvježbat ćemo se. -Pogleda oko sebe i nasmiješi se. Jedan od potrčkala mu je prilazio vodeći psa. Richmond reče: - Ali Balrogu se svidjelo. Zar ne, mali moj? Zar ne, ha? - On klekne, podraga psa po glavi, a Balrog veselo zalaje potvrdivši istinitost njegovih riječi. - Tako je, Bal, bili smo dobri, ha? Sve smo bolji i bolji, zar ne, Bal? - Richmond se veselo nasmije Sandyju i Anandi. - Bal je moj najstroži kritičar - reče on. - Ako mu se ne sviđa kako pjevam, počne lajati za vrijeme pokusa. Čuli ste kako je bio tih.

Sandy kimne glavom. - Ni pisnuo nije. Richmond ustane. - Tako je. Ispričajte me sad, gospodine Blair. Moram odvesti Bala u šetnju. Vidimo se kasnije, vrijedi? Uostalom, što radite ovdje? Napisat ćete članak o nama za Hog? - Tako nekako. Ja samvaš novi reklamni agent. - Izvrsno! - oduševi se Richmond. - Vidimo se na idućempokusu. - Odskakuće niz prolaz, a pas za njim. Sandy se okrene Anandi. - Ne ako će ikako biti moguće - reče on. - Isuse, mali misli da je njegov pas rock kritičar! Raskomadat će ga, ’Nanda. Ananda se mrštila i kao da nije čula Sandyjev komentar. - Moram razgovarati s Edanom- reče. -Gdje je? - U hotelu. Bellevue-Stratfordu. - Pođimo - reče Sandy. -I ja imam Morseu nešto reći. Do hotela nisu progovorili ni riječi. Anandine su misli bile negdje drugdje a pokus ju je na određen način ražestio. Ni Sandyju nije bilo do priče. Zaustave se ispred hotela i Sandy izvuče svoj kovčeg iz prtljažnika. - Prijavit ću se u hotel - reče on. - Naći ćemo se u Morseovoj sobi. Koji je broj sobe? Ona mu reče pa krene prema dizalima a Sandy prema recepciji. Poslije deset minuta, kad je odnio kovčeg u sobu i objesio nekoliko košulja, siđe niz stube i pokuca na vrata Edana Morsea. Ananda mu otvori vrata. Još je bila bijesna i ne reče ništa. Edan Morse je sjedio pokraj prozora na drugom kraju sobe. Izgledao je puno starije nego u Malibuu. Pustio je bradu, koja je narasla gusta i tamna i pokrila mu rupice na obrazima i bradi. Izgledao je i vitkije, kao da mršavi, a ispod očiju su se nazirali podočnjaci. Težak srebrni privjesak s isprepletenim paukom i zmijom visio mu je oko vrata na crnoj dolčeviti. Njegove smeđe oči bijesnu kad ugleda Sandyja. - Znači, pristao si nam se pridružiti. - Ne znambih li to tako nazvao - reče Sandy. Edan Morse se namršti. - Ako ne vjeruješ u to što činimo, zašto si ovdje? - To ti reci meni. Ti si čarobnjak. Morse podboči rukama bradu i zagleda se u Sandyja svojim tamnosmeđim očima. - Tri su moguća razloga - reče uskoro. - Prvi, jer znaš da će to biti prvorazredna priča, pa želiš pisati o njoj. Drugi je da si se ponovno želio zavući u Nandine gaćice, a treći, da to činiš radi novca. -I četvrti - reče Sandy - sva tri zajedno. - Znaš što, Blair? Svejedno mi je. Dok dobro obavljaš svoj posao, ne zanimaju me tvoji motivi. - Porazgovarajmo o mom poslu - reče Sandy. Prijeđe preko sobe i sjedne na stolac nasuprot Morseovu. - Pretpostavljam da si od Anande čuo o pokusu. Tebi nije potreban reklamni agent, nego nova grupa. Zaboravi na Nazgul i ponovno okupi Beatlese. Skupi Paula, Georgea i Ringa i daj si izraditi plastičnog Johna. Samo pripazi da zna bolje pjevati od Larryja Richmonda. - Ne poznajemnikakvog Larryja Richmonda - odsiječe Morse.

- Kad dođe vrijeme, Patrick Henry Hobbins otpjevat će koncert života. - On se nasmiješi. - Ili smrti. Računaj s tim. Sandy se nasloni i podrigne se. Nije mu uspjelo kao Froggyju, ali je poruka bila jasna. - Skepticizam je zdravo stajalište za građanina ove svinjske države - reče Morse - ali ti si pretjerao. - Čuo samih danas - otrese se Sandy. - Ti nisi. Edan Morse slegne ramenima. - Nemoj ići na probe. Ionako nemaš ondje što tražiti. A imaš i posla. Želim da ljudi doznaju da se Nazgul vraća. Želim uzbuđenje, nestrpljivo iščekivanje. Želimda publika bude spremna. Možeš li? - Naravno - reče Sandy - ali... - Bez ali. Učini to, Blair. Već sam ugovorio prvi koncert. Chicago, Civic Auditorium, 12. lipnja. Sandy se namršti. - Pa to je za manje od šest tjedana - reče. - Ne možeš? - Ja mogu - reče on - ali Nazgulovci ne mogu. Neće biti spremni za šest tjedana. Po tome kako su danas zvučali, možda neće biti spremni ni za šest godina. - Bit će spremni. A to ionako nije važno. To je tek uvod. Bit će drugih koncerata, važnijih. Od načina na koji je to rekao, Sandyja podiđu trnci. - Slušao sam glazbu - reče on. - To je temelj svega. Music to Wake the Dead. Misliš da u njoj ima nekakve moći. Edan Morse se neveselo osmjehne i ne reče ništa. - Zamalo samti povjerovao. Ali danas poslijepodne sve se raspalo. “The Rag” je samo pjesma. - Je li? - upita Morse. - Da - reče Sandy. - A ostale pjesme s albuma obistinile su se jer si se ti pobrinuo za to. Ubio si Jamieja Lyncha ili naredio Gortu da to učini. Zbog teksta. Jer si lud. - Moram li ponovno to opovrgavati? Još ne shvaćaš. Ono što se zaista dogodilo jest da je Peter Faxon 1971. godine vidio Lynchovu smrt i napisao o njoj pjesmu. Odbijaš prihvatiti istinu. Glazba je uzrok tom događaju. A moglo bi se i reći da je bilo suđeno da se dogodi, i da je glazba to predvidjela. Ali bila je to slučajnost, slučajnost koja je ubrzala ostvarenje našeg plana. - A požar u Gopher Hole? I to je bila slučajnost? - Da. Dio obrasca. - Slučajnost koja je zatvorila izlaze za nuždu? Ne, Morse. Netko je želio da ti ljudi izgore u vatri, želio da ljudi umru. Netko tko je želio da se pjesma obistini, netko tko je povjerovao u tu tlapnju da je u krvi moć. Plastični eksploziv ne zaluta često u klubove u Camdenu, zar ne? - Plastični eksploziv? - Morse slegne ramenima. - Jesam li ikad rekao da to nije bio podmetnuti požar? Ne. Ali ga ja nisam podmetnuo. Nikakve veze nemam s tim požarom. Ananda je šuteći slušala cijeli razgovor, ali sad progovori. - Edan govori istinu - reče. - Dugo ga poznajem i znam što je sve kadar učiniti. Lagao bi vlastima, lagao bi da zaštiti našu stvar, ali ne bi lagao svojimljudima. A ti si jedan od naših, zar ne?

Sandy je oklijevao. - Vjerojatno - reče. Pogleda Morsea, koji je vrtio veliki srebrni prsten na ruci i gledao u crnu udovicu uhvaćenu u njemu. - Kad bih zaista mogao povjerovati da nemaš nikakve veze s Lynchomili požarom. - Ono što ti vjeruješ je tvoj problem - nestrpljivo se obrečne Morse. - Iskreno rečeno, dosadio si mi i ti, i tvoja pitanja i tvoja neumorna malograđanska razboritost. Blair, nisi vrijedan tolikog truda. Možda bi zaista bilo najbolje da odeš kući i napišeš nekoliko zgodnih romana o razočaranju i očaju. - Ne - brzo će Sandy. Možda i prebrzo. Znao je da mora ostati uz Nazgule, mora vidjeti kako će to sve završiti. Ali zašto? Vjeruje li ili ne? Je li još novinar/istražitelj koji se ubacuje među neprijatelja nadajući se pronaći dokaz Morseove povezanosti s Lynchovim ubojstvom? Ili je jedan od njih, dio te grozničave vizije oživljene prošlosti? Kad kucne čas, hoće li ih zaustaviti ili im pomoći da uspiju? Nije znao. Ali je znao da se ne može vratiti kući. Nema doma. Prošlost je njegov dom. - Ostajem - reče Edanu Morseu. - Bit ću ti reklamni agent. - Dobro - reče Morse. - Pa budi, Blair, ali dosta ovog besmislenog nadmudrivanja. - Njegovo se lice smekša. Na trenutak je izgledao skoro umorno, kao da teret svih tih događaja postaje pretežak za njega. Glas mu zazvuči napaćeno i ljudski: - Zapravo, želimo isto. Ne razlikujemse od tebe, Sandy. Zar misliš da mene ne muče sumnje? Ponekad bih sve odbacio i uživao u svom novcu poput svake druge kapitalističke svinje. Moraš uvijek misliti na cilj, bez obzira na to kako teško bilo. - Revoluciju? - upita Sandy. - Ona je samo sredstvo, a cilj je bolji svijet. Za sve. To je jedini način, Sandy. Jučer stopljeno s danas. Probudit ćemo usnulu viziju. Odnosno, oni. Nazgul. Mrtav duh će uskrsnuti i preplaviti zemlju. -Morse ustane. - Vidjet ćeš - reče. - Sve će doći na svoje mjesto i tad ćeš vidjeti. - On ispruži ruku Sandyju za hipi pozdrav. Sandy prihvati. Nije se mogao sjetiti razloga zbog kojeg bi odbio. - Mir - reče i ironično iskrivi usta. Između Sandyjeva palca i kažiprsta poteče nešto mokro. On brzo povuče ruku. Dlan mu je bio umrljan krvlju. - Porezao si se - reče Morseu. - Nisam - reče Morse ali se zagleda u ruku. Preko dlana i niz prst slijevala se svijetla crvena krv. Morse se užasnuto zagleda u nju. - Ne, nije moguće - reče. - Sigurno ti se otvorila neka stara posjekotina - reče Sandy. - Da, tako je - brzo se složi Ananda. Edan Morse se zagleda u nju. - Druga ruka. Nikad se nisam porezao po desnoj ruci, ’Nanda, nego lijevoj. Uvijek. -I on podigne lijevu ruku. Bila je išarana desecima zacijeljenih ožiljaka, starijih i novijih. Ali je bila suha, a krvario je iz desne. - Što se dovraga događa? - upita Morse drhtavimglasom. - Sigurno si se porezao, Edane - reče Ananda. - Dođi, povezat ćemo je i sve će biti u redu. - Ona mu priđe i zagrli ga, pa pogleda u Sandyja. - Idi sad - reče. - Ja ću pomoći Edanu. Vidimo se u tvojoj sobi, dušo. Sandy polako priđe vratima. Kad je koraknuo u hodnik još je gledao u svoju ruku i mrlju Morseove krvi koja se brzo sušila na njegovoj koži. Nešto nije u redu, pomisli. Nešto nikako nije u redu.

DEVETNAESTO POGLAVLJE Purple haze all in my brain Basic things don’t seem the same I feel funny but I don’t know why Te je noći zgoda s Morseovom krvavom rukom mučila Sandyja, ali je poslije nitko nije spominjao i nakon nekoliko dana on na nju zaboravi. Imao je tako puno posla da mu to nije bilo teško. S tako malo vremena do koncerta u Chicagu, morao se požuriti. On bi radije počeo polako; nekoliko glasina došapnutih pravim trač rubrikama, možda poneka retrospektiva da se javnost podsjeti tko su bili Nazguli. Ali za takvu strategiju nije bilo vremena, što je značilo da Sandy mora posegnuti za brzopoteznom senzacijom. Bio je samo jedan način da to postigne. Nazove Hedgehog. Jared se isprva izrugivao. Sandy je bio pomirljiv a malčice i dodvorljiv. Znao je Jaredove slabe točke i igrao na njih. Bio je zagonetan i dao je obilno naslutiti kako će to biti senzacionalna reportaža. Često se služio riječju “ekskluzivna”. Obećao je da više nikad neće telefonirati Jaredu kući, ni u kojemslučaju, do kraja života, svečano se zaklevši na majčin grob. Uspije osigurati željeno: naslovnu stranicu. Tad Sandy nazove Time, Newsweek i Rolling Stone i dogovori se za isto sa svakim časopisom. To mu je bilo teže, jer kod njih nije imao toliko kredita, ali su ipak i oni pristali. To je ipak bila vraški dobra priča, a oni su dobili pravo na ekskluzivnu reportažu. - Dakle - reče Sandy Anandi kad je Time naposljetku, nevoljko, pristao na njegove uvjete. - Upravo sam upropastio sve izglede za karijeru reklamnog agenta. Kad sve te ekskluzivne reportaže budu istodobno objavljene, izgubit ću i ono malo ugleda kojeg imam, a puno ugleda kojeg nemam. A da ne spominjemo da nijedan od tih časopisa neće objaviti povoljan osvrt o mojimknjigama. - Znao si za rizike tog posla kad si ga prihvatio - reče Ananda. - Zašto sve moje žene citiraju Superchicken? - razjari se Sandy. A tad se razvedri. - Nema veze. Isplatit će se samo vidjeti Jareda kad pozeleni. S obzirom na datume izlaska tih časopisa, njegova će reportaža biti posljednja. - Nasmiješi se. - Froggy Gremlin bi se ponosio mnome - doda. Sandy je svakom časopisu osigurao jednake uvjete: razgovor s Maggiom, Faxonom i Slozewskim. Mogli su fotografirati tu trojku do mile volje, na pozornici i izvan nje. Ali nisu mogli dolaziti na pokuse, a Larryja Richmonda se brižljivo skrivalo. Naravno, bjesnili su. - Ali što je s Hobbinsom? - Postavljali bi to pitanje svima: Sandyju, Nazgul ovcima, potrčkalima, grupikama. - Imate li novog pjevača? -I da i ne - morali su svi odgovarati. - Što to znači?

- Ne možemo zasad otkriti sve pojedinosti. Dođite u Chicago. - Morate mi nešto reći! - Dobro. Postoji četvrti član Nazgula. Novi pjevač, a moglo bi se reći i stari. Ovisno kako to shvatite. Veliko ime. Posljednja osoba na svijetu koju biste očekivali. - Možete li mi reći ako obećamda neću objaviti? - Nažalost ne - popraćeno odmahivanjemglavom. - Hoćete li kimnuti glavomako pogodim? Zagonetan osmijeh. - Netko koga ne bih očekivao? Hmm. Rod Stewart? Ne? Mick Jagger? Elton John? Sranje. Bruce Springsteen? Pogodio sam, zar ne? Ne? Jebemu. Netko slavan, kažete? Ne znam. Paul McCartney? Novinaru iz Timea, zajedljivcu, najbrže je dosadila igra pogađanja imena. - Znam - reče - Elvis. - Vruće, vruće - veselo mu reče Sandy i tad zasuti. Umjetnički direktori svi razmišljaju na isti način, kao što je Sandy dobro znao. U razdoblju od četiri dana sredinom svibnja, sva četiri časopisa objave ekskluzivne reportaže. Newsweek je na naslovnoj stranici objavio staru fotografiju s koncerta Nazgula, a iznad Hobbinsova lika otisnuo veliki crveni upitnik. Rolling Stone je objavio fotografiju Faxona, Maggioa i Slozewskog s pokusa i s ucrtanom sjenkom čovjeka koji drži mikrofon. Sjena je imala tipično Hobbinsovo držanje. I Hog se poslužio novom fotografijom Nazgula, ali su ubacili Hobbinsovu sliku iz mrtvačnice da upotpune četvorku, preko Hobbinsova lika nacrtali snajperski nišan, a u sredini crveni upitnik i četiri Tolkienova Nazgula koji se vrte oko grupe. - Jared, diskretan si, svaka čast - reče Sandy. Time ga je prevario i na naslovnoj stranici objavio priču o problemima uAfrici, ali su Nazguli virili ispod preklopa u gornjem desnom uglu. - Ne možeš više nikome vjerovati - reče Sandy. Tajna Patricka Henryja Hobbinsa dominirala je u svim reportažama kao što je Sandy i pretpostavio. Zapravo, računao je na to. To će pobuditi zanimanje javnosti. Nekadašnji poklonici Nazgula bi ionako došli na koncert, ali ovako će i znatiželjnici pohrliti u Civic Auditorium. Novinari su napisali otprilike slične reportaže. Puno starih i novih fotografija. Uspon i pad prve postave. Užas West Mese. Nikad uhvaćeni ubojica. Peter Faxon kao jedan od najvećih stvaralaca rock glazbe. Živčani slom Petera Faxona. Maggiova i Slozewskijeva karijera poslije raspada Nazgula. Maggio i droge. Slozewskijev noćni klub i nedavni tragičan požar. Paul Lebeque, koji je omogućio njihovo ponovno okupljanje kao (“vjerojatni”) ubojica Jamieja Lyncha. Razlikovale su se jedino po tonu napisa i spisateljskom umijeću. Hogova reportaža, primijeti Sandy sa žaljenjem, bila je najlošija. Jaredova je novinarka prežvakavala previše senzacija; da je Sandy urednik, dobila bi nogom u svoje slatko dupence. Reportaža Rolling Stonea bila je najsadržajnija a Timeova najciničnija. Je li Nazgule na ponovno okupljanje natjeralo neiživljeno stvaralaštvo ili financijske poteškoće? pitao se Time. I mogu li ponovno uspjeti u doba kad su se glazbeni ukusi tako drastično promijenili, kad top listama vladaju grupe poput Styxa, Joumeya i REO

Speedwagona, skupine čiji je zvuk potpuna antiteza svega što je Nazgul simbolizirao u rocku? Time je mislio da neće. I Sandy je tako mislio, ali se trudio te sumnje zadržati za sebe. To nije ni bilo važno. Sumnja, očaj i predosjećaj predstojeće propasti nadvili su se nad pokuse Nazgulovaca. Moglo ih se rezati nožem, a takvo se raspoloženje pred čikaški koncert pojačavalo umjesto slabilo. Sandy je došao na još nekoliko proba, tek toliko da vidi što se događa, ali je odlazio s njih potišten i umoran. Poboljšali su se, u to nije bilo sumnje. Pod bičemFaxonova jezika, Maggio je ujednačio svoje sviranje na solo gitari i naučio tekstove svih pjesama. Bubnjanje Gophera Johna puno se poboljšalo kad je odbacio godine zahrđalosti i kad su mu se vratili neki njegovi stari potezi. No bez obzira na njihovu profesionalnost, ispred njih je stajao Richmond, a Richmond se nije poboljšao. Već je učinio koliko je mogao, ali jedini koji je to smatrao dovoljnim bio je Balrog. - Možda bismo morali nastupati na priredbama za pse - mrko će Faxon nakon jedne osobito naporne probe. Sandy gotovo da i nije viđao Edana Morsea. Morse je komunicirao s grupom preko Anande i sveprisutnog Gorta. Sandyju je to odgovaralo; od Morsea i njegova krvarenja podilazila ga je jeza. Ananda je bila puno simpatičnije društvo. Živjeli su zajedno i dijelili hotelsku sobu i krevet. Sandy nije znao kako se to dogodilo. Nikad nisu razgovarali o svojoj vezi, kao da su pali u nju. Nije mu to smetalo. Što ju je više poznavao, to mu je bila zanimljivija. Provodili su puno vremena u krevetu. Ne samo zbog seksa, iako je seks bio važan dio toga. ’Nanda je bila putena i nesputana kao rijetko koja žena koju je poznavao. Bila je otkvačena poput Maggie, nikad nije znao čega će se dosjetiti, ali je u tome silno uživao. Jednom, poslije posebice burne noći, on joj se nasmiješi i reče: - Uskoro ću se probuditi i shvatiti da sve ovo zamišljami da samsvršio u snu. Puno su razgovarali u krevetu. Jednom ili dvaput proveli su cijelu noć pričajući i Sandy je oteturao na posao zijevajući - ali i pun vedrine. Ananda je znala odlično slušati. Ispričao joj je o prekidu sa Sharon i to mu je pomoglo da bol oslabi. S Anandom u zagrljaju, toplom i nasmiješenom, gubitak Sharon činio mu se nevažan. Ionako nikad nisu imali puno zajedničkog, Sandy je morao priznati. Ispričao joj je i o Maggie i o svim drugim ženama koje su prošle kroz njegov život i krevet. Ispričao joj je sve najomiljenije zgode s Froggyjem i ona se smijala s njim. Ispričao joj je o Butcheru i Slumu i ona se žestila s njim. Razgovarali su o njegovim romanima, o tome koliko mu pisanje znači. O hipi pokretu i Hogu. Razgovarali su o filmovima, stripovima, politici i glazbi. Gotovo uvijek su se slagali u mišljenjima, a čak i kad nisu, Sandy kod Anande nije primijetio porugu koja je bila tako često prisutna u njegovu odnosu sa Sharon. - Zašto samo ja govorim? - reče joj on jedne noći dok je ležala u njegovu zagrljaju. - A ti? Ona se uspravi, prekriženih nogu i božanstveno naga i nasmije mu se. - Što sa mnom? - upita. - Pričaj mi o sebi. Znaš već, gdje si odrasla, o obitelji, dečkima. - Uh-oh - reče ona tobože usplahireno. - On želi čuti sve o mojoj burnoj prošlosti. Gdje početi? Javnoj kući u Kairu? Godinama provedenim u cirkusu? Želiš znati zašto

samodustala od leta u svemir? Sandy je udari jastukom. - Prestani - zagunđa. - Smiri se! - Rođena samjako mlada - reče Ananda ozbiljno. - Roditelji su mi heavy metalci. Mama pegla, a tata je kotlokrpa. On je ponovno udari, zareži, ona se okrene, pograbi jastuk i uzvrati mu udarac. Minutu-dvije su se udarali jastucima, psovali i smijali, a tad Sandy izgubi jastuk pa se tučnjava jastucima pretvori u rvački meč, a zatim u seks. To je bio svršetak razgovora za tu noć. Ali je Sandy bio uporan i naposljetku je uspio prisiliti Anandu da kaže nešto o svojoj prošlosti. Reče mu da je bila razmaženo derište vojnog lica. Otac joj je bio podoficir. Bio je strog i razbaštinio ju prije deset godina i otad ga nije vidjela. Jedinica je, odrasla u desetak baza u zemlji i inozemstvu. Imala je teško djetinjstvo, bila usamljena i bez prijatelja zbog čega je zauvijek duboko zamrzila sve što je povezano s vojskom. Sandy je u to povjerovao i vjerovao tjedan dana, do noći kad je slučajno spomenula sestru. - Sestra? - upita on. - Kakva sestra? I tako se otkrije da sve što je rekla nije bila istina. Bila je najmlađe od troje djece. Ne voli govoriti o svojoj obitelji. Nikad nije upoznala oca. Majka joj je rekla da je bio mornar i to je sve što zna o njemu. Nikad se nije dobro slagala sa svoje dvije polusestre. Najstarija je postala radnica, kao i mama. Najmlađa se spetljala s lošim društvomu školi, postala ovisnik i uzela preveliku dozu sa sedamnaest godina. Sandy izrazi žaljenje, ali je bio sumnjičav. Nije to bila posljednja verzija koju je čuo od nje. Ananda je bila silno maštovita. Jednom mu je rekla da je morala prekinuti srednju školu. Ma nije istina, dobila je stipendiju za Berkeley i diplomirala s odličnim. Ne, zaista, istjerali su je s fakulteta jer je izazivala nerede u koledžu. Glavni joj je predmet bio novinarstvo. Ne, engleski. Ne, povijest. Ili film. Barem utorkom. Majka joj je mrtva. Otac joj je mrtav. Oboje su živi, simpatični starčići koji mimo žive u San Diegu. Ne, preselili su uAfriku prije deset godina, kad su mješoviti brakovi bili društveno prihvatljiviji. Ananda je smatrala da je važnije ostati i boriti se. Bili su tako siromašni da je kao mlada djevojka morala snimiti nekoliko pomo filmova. Ali je bila djevica dok nije upoznala Edana Morsea. Nekad je živjela s Edanom, ali su odavno prekinuli. Edan i ona nikad nisu bili ljubavnici. Nikad nije bila uhićena. Provela je osamnaest mjeseci u zatvoru. Kao dijete, bila je u nekoliko popravilišta. Bila je najružnije dijete u razredu. Bila je cheerleader u srednjoj školi. Bila je radikal u srednjoj školi. Pravo joj je ime Sarah. A možda i Cynthia. Ili Jane. Sandy joj naposljetku reče: - Moraš priznati da su te tvoje priče pomalo proturječne. Ananda se nasmiješi. - Dosljednost je vražićak sitnih duša. Moja je velika, zar ne? Umeni su svjetovi. - I jesu - složi se on. Ali mu je to već počelo smetati. - Slušaj, ’Nanda, imam osjećaj da nemaš u mene povjerenja. To mi se ne sviđa. Zašto mi ne kažeš istinu? - Mislila samda ti se sviđaju zagonetne žene - reče ona šaljivo. - Dovraga! - plane Sandy. - Prekini s tim! To joj zamrzne osmijeh na licu. Ona prekriži ruke na grudima i ozbiljno se

zagleda u njega. - Dobro - reče ona. - Želiš ozbiljnost, pa ću biti ozbiljna. Prisiljavaš me, Sandy, a to ne volim. - Zašto? - Možda zato što mi se sviđaš. - To nema nikakva smisla. - Nema? Za mene ima. Znam kakvim sam životom živjela, iako ti ne znaš. Recimo da ima stvari kojima se ne ponosim. I još nekoliko kojima se ponosim, ali kojima se ti ne bi. Sandy, ne poznajemo se dovoljno dugo. Jako mi se sviđaš, a mislim da se i ja tebi sviđam, ali sam i uznemirena. Preplašena. Da me zaista dobro poznaješ, možda ti se ne bi tako sviđala. - Moraš mi pružiti priliku da to ustanovim. - Možda i hoću - reče Ananda tiho. - Ali ne sada i ne uskoro. Toliko se toga događa i to prebrzo. Daj mi malo vremena. Nemoj navaljivati. Pusti da stvari idu svojimtokom. - A u međuvremenu? - upita on. Ananda mu se naceri. - Dobro ćemo se zabavljati. Upoznavati se. Uživati jedno u drugom. Vrijedi? - Nemam izbora - reče on, nevoljko. Nije mu se to sviđalo. Ali nije htio navaljivati i izgubiti je. Ne bi to mogao podnijeti nakon svega što se dogodilo. - Dobro - reče ona. - Dogovoreno. Bila je to njihova jedina ozbiljnija svađa. Inače su se odlično slagali. Ananda je imala sve što je Sandy mogao poželjeti. Bila je brze pameti i inteligentna, privlačna, putena, puna razumijevanja, zabavna. Strastveno je vjerovala u nekadašnje, zastarjele ideale u koje je nekad vjerovao i Sandy. Uz nju, počeo je ponovno u njih vjerovati, kao da ih nikad nije odbacio. Na Anandu je trošio toliko vremena i snage da je skoro zaboravio na svoje noćne more, Morseovu krvavu ruku, Jamieja Lyncha i zlokobne akorde Music to Wake the Dead. To mu se sad činilo smiješnim. Možda Morse sanja neobične snove, ali Nazgulovci o njima ništa ne znaju. Oni su bili obični smrtnici, četiri glazbenika koje muče vlastiti problemi i sudbina. Zaista su se mučili. - Ne želim biti ovdje - reče Gopher John Sandyju jedne večeri u hotelskom baru. - Da nije bilo onog požara, već bih otišao. Ne uspijeva nam. Morali bismo ostaviti uspomene na miru. Nekad smo bili dobri. Najbolji. Najbolji od najboljih. Posrat ćemo se na sve to ovim povratkom - reče gorko. - Ali kakvog izbora imam? Nikakvog, koliko mi se čini. - Natmuri se, ispije pivo pa naruči još jedno. Slozewski je počeo piti puno piva. Previše. Lice mu se već napuhnulo ispod crne brade koju je pustio za koncert. A mali okrugli trbuščić napinjao je remen. Peter Faxon nije tako otvoreno govorio o svojim razočaranjima, ali je Sandy znao da i on pati. Tracy Faxon ga je triput posjetila. Posljednji put bila je vidno uznemirena. - Brinem za njega — reče Sandyju prije no što je krenula na aerodrom. - Boji se Chicaga. Jako. Ne dopušta da dođem na koncert, ili djeca. Kaže da nas ondje ne želi. Kaže da te večeri odem u kino ili da poletim s djecom u balonu, ali ne želi da dođemo u Chicago. Ne želi čak o tome ni razgovarati, a to nije slično njemu. Znam što to znači. Ne smije reći naglas, ali smatra da neće uspjeti, da će doživjeti veliki neuspjeh, i ne može podnijeti pomisao da ja tome budem nazočna. Sandy, čini mi se da si dobar

čovjek. Pazi mi ga. Nazovi me ako nešto ne bude u redu. Ne želim da mu se nešto dogodi. Ne ponovno. To ne bi izdržao. Čak ni Rick Maggio nije bio sretan ostvarenim snom. Čikaški Civic Auditorium bio je puno bolji od Come On Inn, ali je Maggio izgledao uplašeno i očajno, poput čovjeka koji pokušava uživati u svim porocima jer zna da sutra više neće biti u prilici. Udvarao je svim ženama među tehničkim osobljem i publikom, predlagao seks većini njih, poševio polovinu a idući bi dan svima dugo i nepovezano pričao o svojim seksualnim pothvatima. Budući da nikad nije spavao dvaput s istom ženom, uskoro je morao sve dalje tražiti žrtve, a one su bivale sve mlađe. Sandy ga sretne jedne večeri u hotelu, ruke prebačene oko ramena jedne crnkinje koja nije mogla biti starija od četrnaest godina, pa je čak i Maggiou bilo malo neugodno, iako se odmah prisilio razvratno se isceriti i upitati Sandyja želi li njegove ostatke. Maggio je govorio i o strogoj dijeti kojoj se podvrgnuo. I zaista, naočigled je gubio kilograme. Samo što je “dijeta” bila prijevara. Maggio je držao dijetu od droge. Uspijevao je to sakriti sve do dana kad ga je Faxon zatekao u zahodu kad je Maggio prosipao crne tablete po podu. Svađa koja je tad izbila zamalo je na licu mjesta ubila zamisao o ponovnom okupljanju Nazgula. Sandy je razgovarao sa Slozewskim kad se začula dernjava. Otrčali su zajedno s još nekoliko ljudi. Maggio je vrištao, crven u licu, na koljenima, pokušavao pokupiti tablete i usput vrijeđao Faxona. Faxon uopće nije odgovarao; samo je stajao ispred pisoara i gledao u svojeg solo gitarista mrtvačkim izrazom lica. Kad je Maggio pokupio sve svoje tablete i ustao, nastavio je urlati. - Nemaš nikakvo pravo, jebem ti! Tko si umišljaš da si? Nisi mi ti šef, je li ti jasno, nitko mi neće naređivati što da radim, nitko, a posebice ne ti! - On se zapilji u Sandyja i Slozewskog i ostale. - Nosite se, strašila - reče. - Ovo je između mene i ovog jebenog umišljenka. To nije vaš problem, čujete li? Ionako ste svi protiv mene, nemojte misliti da ne znam. Ja povalimsve pičke pa ste ljubomorni na mene, slinite od ljubomore. I ti, Faxon. Posebno ti. Za vratom si mi od početka. Ti i tvoja velika kuća i tvoja jebena izvođačka prava, a meni kurac. Kurac! A Nazgul ne bi ništa bio bez mene, ništa, čuješ li? - Rick... - zausti Gopher John. - Začepi, Poljak - odbrusi Maggio. - To se tebe ništa ne tiče. Čuješ? Ionako si preglup da to shvatiš. Pa što, uzeo sam nekoliko tableta? Držim sve pod kontrolom, čuješ li? Imam sve pod kontrolom! To je zbog dijete, da smršavim, ne mogu izaći na pozornicu ovakav, hulje jedne, čujete li? Hoćete da izgledam kao raspjevani nilski konj? Da biste vi dobili prvoklasne komade, ha? Zaboravite na to, gnjide, od toga neće biti ništa, sve imam pod kontrolom. - Pogleda ih sve. - Jebite se - reče. - Jebite se. -I zagrabi izzahoda. - Zaista ima sve pod kontrolom - reče Faxon kad je Maggio otišao. Okrene se prema pisoaru, pomokri se bez riječi, mimo zakopča hlače i izađe iz zahoda i dvorane. Nije ga bilo dva dana i Sandy se pitao je li svemu kraj. Trećeg dana Faxon se vrati. - Gopheru Johnu je potreban novac, a meni glazba - reče Sandyju hladna, mirna lica. - Koncert će biti propast, ali ne mogu proživjeti život a da ne pokušam. - A Maggio? - upita Sandy. - Svejedno mi je - oporo će Faxon. - Bio mi je prijatelj, ali to je bilo jako davno

a sad shvaćam da mi se živo fućka. Ako propadnemo, tada to neće ionako biti važno, a ako uspijemo, zamijenit ćemo Ricka kad se ubije. A na to nećemo morati dugo čekati. Otad je Maggio otvoreno uzimao droge, prkosno. Prije svakog bi pokusa progutao nekoliko tableta, još nekoliko poslije a bogzna koliko kad je bio sam. Salo se otopilo, ali s njim i veliki komadi njegova karaktera. On i Faxon bi jedva prozborili pokoju riječ, a odnosi između Maggioa i Slozewskog postupno su se pogoršavali, sve dok se jednog dana nisu zamalo potukli zbog jednog iz nepresušne zalihe Maggiovih viceva o Poljacima. Čak se i Larry Richmond, onako krotak, ražestio jer je Maggio s njim postupao kao sa smećem. - Daje barem on Hobbit - reče Gopher John Sandyju nakon jednog užasnog pokusa, punog kinjenja i jetkih riječi. - Hobbit je znao držati Ricka na uzdi... kao nitko. Sandy je izbjegavao pokuse koliko je mogao. Nije to bilo teško. Kad se pročulo o ponovnom okupljanju Nazgula, njegovi telefoni nisu prestajali zvoniti. Novinari su tražili podatke, intervjue, stari prijatelji članova grupe slali su poruke a gotovani su htjeli besplatne ulaznice. Usto, organiziranje reklame u Chicagu bio je posao za puno radno vrijeme. Morao je pripremiti izvješća za tisak, objaviti oglase, oblikovati plakat i tiskati ga, pripremiti vijesti za lokalne medije. Ali posao nije bio najvažniji razlog zbog kojeg nije išao na pokuse. Patio je kad bi čuo Nazgulovce u tako lošemizdanju a raspoloženje u toj staroj kino-dvorani bilo je svakimdanomotrovnije. Na pokusima je bilo sve više ljudi, vojska neznanaca, zbog kojih se Sandy nije osjećao ugodno. Sandyjeva reklama imala je udjela u tome, a Edan Morse učinio je ostalo; njihovim trudom, broj sljedbenika koji su se željeli dokopati djelića Nazgula povećavao se. Bilo je to šareno društvo. Bilo je tu, naravno, grupika, iako ne dovoljno brojnih i dovoljno lijepih za Maggiov ukus. Većinom su bile baš grupike, nekoliko još prostodušnih i ushićenih, a ostale umorne, izmučene i napaćene, te dvije olinjale, poharanih tijela i praznih očiju. Ali je bilo i drugih, otresitih i hladnih, šutljivih, opasnih i nekako zastrašujućih. I inače je bilo svakojakih tipova. Glavni ton-majstor bio je nizak, krupan crnac koji je nekad radio za Nazgul. Bio je dobroćudan i stručan, kao i njegova dva pomoćnika, iako su pokusi načeli i njegove živce. Ali Reynarda (tim se imenom služio), majstora rasvjete, doveo je Morse i Sandyju se učinio čudnim; kost i koža, nepočešljane rijetke kose, ovješenih starih hlača, s nekoliko raznobojnih flomastera nabijenih u džep njegove majice s kratkim rukavima. Reynard je bio čarobnjak rasvjete, ali je njegovo ponašanje variralo između ledene nesnošljivosti i pretjerane zajedljivosti. Organizator turneje bio je veteran unajmljen zbog svog iskustva i dobro je radio svoj posao, ali su članovi pomoćnog osoblja bili iznimka u svojem zvanju. Bili su šutljivi, odsutni duhom, ozbiljni. Nikad se nisu napili ili drogirali. Jedna od žena je na obje ruke imala istetovirane zmije, koje su se svijale od pešća do ramena. Jedan muškarac nije skidao srebrom metalizirane naočale i nosio je nunčaku. Ostali bi se lako uklopili u godišnju skupštinu republikanaca, toliko su bili razdražljivo normalni. Ali kad bi im Gort nešto naredio - Gort je bio šef pomoćnog osoblja - poslušali bi ga vojnički precizno. Od njih bi se Sandyju zgrčio želudac, a bio je uvjeren da nije jedini. Čak se i Maggio držao podalje od tih žena, iako ih je nekoliko

bilo silno privlačnih. Faxon ih je nazvao “orcima” i Sandy je znao da misli na Tolkienove likove a ne na nepostojeći klub obožavatelja Nazgula. Deset dana prije Chicaga, Sandy kratko porazgovara s Anandom o orcima. - Edanovi ljudi, zar ne? - upita je. - Alfovci ili još nešto gore? Zato izgledaju tako, ne znam... disciplinirani. Ona se nasmiješi. - Pa što? I Ja samEdanov čovjek. - Ali nisi poput njih. Nešto s njima nije u redu, ’Nanda. Mislim da su podešeni na valnu dužinu Jima Jonesa i Charlija Mansona, ako shvaćaš što želimreći. Mislimda bi učinili sve što imGort naredi. Baš sve. -I bi. -I to te ne smeta? — Oni su vojnici - reče mu ona. — U ratu su ti potrebni vojnici. Rat mijenja ljude. Znaš što je učinio iz vojnika u Vijetnamu. Borba koju smo vodili protiv tog rata ovdje, u Americi, nije bila ništa lakša. Nekad čak i teža. Tate i mame, nastavnici pa čak i neki prijatelji, bili su nam neprijatelji. Oni ti ne vjeruju, Sandy. Zato su hladni. Daj imvremena, dobro? - Ovo je rock koncert, a ne iskrcavanje u Normandiji - reče joj Sandy. Ali prekine razgovor o tome, jer se uznemirio. Nije to bio jedini njegov trenutak nemira. Često bi se probudio usred noći u svojoj hotelskoj sobi, izmučen snovima kojih se nije sjećao, pitajući se što ovdje radi, i zašto se u to sve upleo. U takvim bi noćima bilo nemoguće ponovno usnuti. Često bi se odjenuo u tišini i ne paleći svjetlo, da ne probudi Anandu, otišao u neki kafić, gdje bi sjedio i buljio u kavu i nadao se da će u njoj ugledati bradato lice kojeg se jedva sjećao, lice koje je odavno odbacio i promijenio. Svi bi se njegovi duhovi nabili za njegov stol i on bi ih ugledao kako mu se smiješe s druge strane stola i žamore. Sandy bi u tišini popio kavu i zagledao se kroz prozore u tamu koja je uzdisala po ulicama. Te su besane noći postale učestalije uoči koncerta. Tjedan dana prije najavljenog koncerta, konačno su zatvorili onu kino dvoranu. Instrumenti, teška oprema, pomoćno osoblje, prijatelji, grupike, ton majstori, majstori za rasvjetu, ukrcali su se na autobus i kamion i krenuli u Chicago. Maggio, Slozewski i Larry Richmond otputovali su zrakoplovom. I Faxon je trebao otputovati s njima, na posljednji tjedan pokusa, ali je objavio da odlazi u New Mexico posjetiti obitelj. - Ako dosad nismo postigli potrebnu razinu, nećemo ni u ovih nekoliko dana - reče, ne izrekavši ono što su svi znali - da je nisu postigli. - Ne brinite. Vratit ću se na vrijeme. Ali me nemojte pitati zašto. Sandy i Ananda krenuli su Sanjarenjem. On se prvom prilikom odlijepi od autobusa i kamiona jednostavnim načinom: najjačim pritiskom na papučicu gasa, i ostavi ih iza sebe. Bio je predugo u svemu tome i želio je biti sam. Ananda, koja je redovno bila nazočna pokusima, posljednji je tjedan bila neobično šutljiva, ali joj se na cesti vrati živost. Bila je razigrana, živahna, putena. Izmislili su igru - voditi ljubav u svakoj državi kroz koju prođu, a kad bi njega obuzele sumnje i crne slutnje, ona bi ih odagnala šalomili utješnimriječima. Bila je dobro društvo. Pomislio je da bi mogao posjetiti Maggie kad su prolazili pokraj Clevelanda, ali mu se to nekako nije učinila pametna zamisao, zbog Anande, iako nije nikad vidio Maggie ljubomornu.

Kad su stigli u Chicago, Sandy se klonio hotela Conrad Hilton. Prijavi se u veliki novi Hyatt Regency, visok moderni hotelski gorostas koji 1968. godine nije postojao ni u nacrtima. U posljednjem trenutku... to jest doslovno u posljednjem trenutku, trebalo je obaviti milijun poslova. Sandy ih obavi. To ga je toliko izmorilo da mu nije preostalo snage za brigu. Ali se posljednje noći onaj san ponovi. Dvorana, golema tamna dvorana. Ali to zapravo nije bila dvorana. Stajali su vani, pod zvijezdama, žutim očima. Ondje su bili Nazguli, okupani treperavim plesnim svjetlom, crvenim, tamnoljubičastim, bijelim svjetlom pa se činilo kao da gore i svjetlucaju, crnim svjetlom od kojeg su još jače svijetlili. Sandy ih nikad nije takve vidio. Gopher John spržen, Faxon krvava mirna lica, Maggiovo tijelo gnojno i crvotočno. A ispred njih Hobbins u pokretu. Hobbins, a ne Larry Richmond, pravi, izvorni, mrtvi Patrick Henry Hobbins, i pjeva kao što je samo on znao pjevati. Bio je golem, viši od ostalih, one trojice običnih smrtnika, živih; bio je dovoljno visok da se očeše o užasno crno nebo, a bio je proziran i žario se divljim unutarnjim plamom. Pjevao je “The Armageddon Rag”. Iza pozornice bio je veliki križ u obliku slova X, i na njega pribodena naga, krvava žena. Iščupali su joj bradavice kliještima i krv joj se slijevala po grudima. Drugi tanki krvavi mlaz cijedio joj se po bijelim bedrima, curio iz vagine, iz njezine utrobe. I oči su joj bile iskopane; okretala je glavu, vrištala, i gledala u plesače iz šupljih, krvavih duplji. Učini mu se poznatom. Poznavao ju je odnekuda, tu izmučenu ženu-dijete. Poznavao je njezine krikove, pogled tih slijepih krvavih očiju, poznavao jadne, patetične pokrete tog kržljavog tijela. Ali kako? Gdje? Nije se mogao sjetiti. Iza nje su bili zlodusi, plesači su bili okruženi zlodusima, tamnim likovima koji se svijaju u još dubljoj tami, žuti očni prorezi, crvena usta, vatreni dah. Ali su na podiju ljudi i dalje veselo plesali, izgubljeni u čaroliji Hobbinsova glasa, opčinjeni Nazgulom. Sandy je trčao od jednog do drugog, drmusao ih, udarao, pokušao ih prenuti. Froggy mu se naceri i našali. Lark mu reče da mu politička stajališta nisu ispravna. Bambi mu reče da mora vjerovati, vjerovati u obećanja. Obećanja su divna. I Ananda je bila ondje i divlje plesala i smijala se. Bila je naga i njezin je ples bio izluđujuće erotičan. Ali ona prestane plesati kad joj je Sandy prišao. - Sve je u redu - reče ona pa brzo i zavodljivo obliže jezikom donju usnicu. - Ne opiri se. Dođi. -I ona ga uhvati za ruku i pokuša uvući među plesače. Ali on tad ugleda Edana Morsea, kako stoji postrani, sam i zagledan u ruke. Krvarile su. On ih podigne i s njih počne kapati krv, gusta krv. - To nije u redu - reče Morse. - Nije u redu. - Ne! - vrisne Sandy i uspravi se u krevetu. Drhtao je. Na trenutak mu se san učinio stvarnim. A tad shvati da je to samo san i pomisli da će i ovo biti još jedna besana, crna noć. Ali je njegov krik probudio Anandu. Ona mu nježno položi ruku na rame i povuče ga natrag. - Sanjao samonaj san - reče Sandy. - Ne misli na to - reče ona. Položi njegovu ruku na svoju dojku. Bila je topla i živa i Sandy osjeti kako joj se bradavica napela pod njegovimdodirom. - Ovo nije noć za noćne more - šapne Ananda. Poljubi ga i prođe mu rukom po kralježnici. - Sve je u redu - reče ona. - Nemoj se opirati. Dođi. - Ud mu se već ukrutio i ona raširi noge da ga primi.

Bila je vlažna i topla i on uđe u nju i nađe utjehu ondje, toplinu i mir, sklonište od oluje. - Svrši - šapne mu ona dok su se zajedno pomicali - svrši, svrši, svrši. -I on to i učini.

DVADESETO POGLAVLJE And we'll go dancing baby and then you see How the magic’s in the music and the music’s in me Između hotela Hyatt i dvorane Civic Auditorium bile su ulice po kojima su koračali duhovi prilikom njegove posljednje posjete Chicagu, ulice u kojima se 1968. godine dogodila bitka jedne vruće, sparne noći poput ove, ali su danas treptale od drukčijeg uzbuđenja. Uobičajeni promet na petlji nabujao je od rijeke parova koji su hodali prema jugu od javnih garaža u dvoranu da čuju Nazgul. Sandy je sam propješačio taj komad puta, jer je Ananda bila cijelo poslijepodne u dvorani. Osjećao se dijelom tog mnoštva koje je teklo prema dvorani. Njemu nepoznati ljudi, ali ih je poznavao, muškarce i žene u trapericama i pamučnim majicama i one u odijelima od trapera, one koji su pristizali taksijima i one koji su se izvlačili iz prastarih Volkswagenovih kombija, oni čija je kosa bila podšišana i onih nekoliko koji su još imali dugu kosu. Znao je da će publika u prosjeku biti starija nego na drugim rock koncertima, da će biti puno ljudi poput njega, puno Bambija, Froggyja i Slumova, koji su se nakon toliko godina okupili na slavlju, da ponovno čuju neke uspomene... ili možda zato što su izgubljeni i nešto traže. Ulica u kojoj je bila dvorana pretvorila se u džunglu. Taksiji su se zaustavljali jedan za drugim i ispuštali putnike. Automobili su polako prolazili, žene se naginjale kroz prozore i tražile kartu više, i naglo kočili kad bi im se približio preprodavač karata. Ulaznice za koncert rasprodale su se za nekoliko sati od puštanja u prodaju. Dvored posjetitelja koncerta već se svijao oko obližnjih zgrada. Sandy ugleda puno brada, nekoliko okoglavnika i pokoji prsluk s resicama. Ugleda jednu ženu crvene kose do struka čije su grudi bile pokrivene bedževima; bedževima odavno zaboravljenih političkih kandidata, kampanja i sastava, ispisanima geslima koje više nitko ne izvikuje. Sandy osjeti miris marihuane dok se gurao kroz mnoštvo. Nabroji puno majica sa slikama Nazgula; slavnu plavu majicu s natpisom Mrtav Hobbit s turneje iz 1969. godine, mrtvački crnu (već ispranu) majicu, samo s četiri para crvenih očiju koje su se dijelile u sklopu promotivne kampanje za Crni album, zatim običnu krvavocrvenu majicu s bijelim slovima i, naravno, novu majicu u čijem je osmišljavanju sudjelovao i Sandy, tamnoljubičaste boje, boje masnice stare nekoliko dana, sa srebrnim natpisom NAZGULI PONOVNO LETE preko obrisa crnog jahača na pozadini nabreklog crvenog sunca. Pokaže propusnicu na ulazu i uđe. Iza pozornice vladala je uobičajena pretkoncertna gužva, ali deset puta veća. Svi su nekuda žurili i vikali. Ananda je bila s bendom. Sjedili su usred tog meteža i pokušavali izgledati smireno. Rick Maggio je pušio travu, nogu podignutih na stolac. Još je bio debeo, iako je izgubio dvadesetak kilograma, a napor mu se zrcalio u očima. Slatka plavuša sjedila je prekriženih nogu pokraj njegovih, poput vjernog psa, i svako malo Maggio bi je potapšao po glavi, a ona bi ga pogledala i nagradila osmijehom svojih crvenih usana. Gopher John je

pijuckao pivo i mrgodio se sam na sebe u zrcalu. Bio je odjeven u stari ručno obojeni dugi kaput koji je vjerojatno iskopao s dna ormara u koji ga je bacio prije petnaest godina. Brada mu je narasla velika i divlja, pa mu je lice izgledalo okruglije nego što je zapravo bilo. Larry Richmond imao je na sebi odijelo od crvenog trapera i crnu košulju. Njegova duga bijela kosa bila je svježe oprana i počešljana i izgledala blijedo poput leda, poput zaleđenog vodopada. Stavljao je kontaktne leće koje će promijeniti njegove blijedoružičaste oči u jarko crvene, prodorne i demonske. Balrog je spavao pokraj njegovih nogu. - Gdje je Faxon? - upita Sandy. Ananda slegne ramenima. - Cijeli je dan na nogama, provjerava svjetla, zagorčava život Reynardu, prigovara Gortu, nadgleda ton majstore. Sve želi sam. Ne znam... Faxon uđe mršteći se. - Počeli su ih puštati u dvoranu - reče. - Rasprodana je. Znači, nastupamo. - Pogleda ostalu trojicu Nazgulovaca. - Pokusi možda i nisu bili najbolji, ali to je bila vježba, a ovo je pravo. Ako se večeras ne priberemo, propali smo. Shvaćate? Sva trojica? Rick? - Ne pigaj se - reče Maggio. - Sjajni smo. Sve ide kao podmazano. Imaš moju kurčevu riječ. Najveći povratak u povijesti rock’n’rolla. Opusti se. Sandy je vidio da se Faxon teškom mukom suzdržava. Napetost se odražavala na svakoj crti tog lijepog lica. - Zajebeš li, Rick - polako reče Faxon - na pozornici ću ti zagurati svoju bas gitaru u dupe. Jesam li bio dovoljno jasan? - Nasmiješi se. - Da čujem, tko je napet? Ja ne. John, Pat, kako ste? - Ja sammalo nervozan - prizna Richmond. Strah mu je izbijao iz svake pore lica. Nikada nije manje sličio Hobbinsu nego danas, tako ustrašen. - Bio bi čudovište da nisi - reče Faxon. - Nemoj se bojati, mali. Sve će biti u redu. - Glas mu nije zvučao previše uvjereno. - Dakle, znamo što ćemo svirati. Počinjemo s “Napalm Love” zbog starih dobrih vremena, a tad prelazimo na nove stvari. Zvuk je odlično podešen. Dvorana je fantastično akustična. - Znamo, Peter - reče Gopher John i lagano se nasmiješi. - Svirali smo ovdje ’71, zar ne? Smiri se. Faxon se zbunjeno nasmiješi. - Dobro - reče. Pogleda na sat. - Imamo još sat vremena prije nastupa. Krenimo u susjednu prostoriju. Morse je pripremio đavolski banket. Cuga, vino, pivo, hrane dovoljno za nahraniti cijelu vojsku Poljaka. Sve je puno slavnih i poznatih. Puno skupih traperica i zlatnih lanaca i novinara, naravno. Sandy kaže da bismo se trebali promuvati i biti ljubazni. - Seremti se na to - reče Maggio. - Ostajemovdje pušiti travu. - On pogladi po glavi djevojku koja je sjedila pokraj njega, a ona mu se ponovno osmjehne. - Kako želiš - reče Sandy. - Ionako ih zanima Larry. - Jebi ga - reče Maggio i ustane, kao što je Sandy i očekivao. - Slistit ću nekoliko piva i porazgovarati s tim blentavcima. Pođimo, mala. - Ona krene za njimkao što bi Balrog krenuo za Richmondom. Sandy brzo ode s koktela. Bilo je previše ljudi, dima i celzijusa, a postajao je sve nervozniji kako se približavao trenutak istine. U dvorani su bila popunjena gotovo sva

mjesta i publika je glasno žamorila i počela se komešati. Zatamnjena pozornica, s postavljenim instrumentima i tonskom opremom, izgledala je bremenita obećanjem. Stajao je i gledao u nju, kad mu priđe Ananda i uhvati ga ispod ruke. - Pogledaj ih - reče Sandy i glavom pokaže redove sjedala, balkone i mnoštvo lica. - Što bih trebala vidjeti? - Mene - reče Sandy. - Mene, velikim slovima. Nas, moju generaciju, koji smo diplomirali 1970. Ovo nije rock koncert, to je skupština ostarjelih hipija i kooptiranih radikala. Zašto su dovraga ovdje? - Jer su jednom davno krenuli krivim putem - reče Ananda neočekivano jarosno. Glas joj je zvučao smrtno ozbiljno, a tamne joj oči plamtjele. - Izgubili su nešto, baš poput tebe. Izdali su sve u što su vjerovali, odustali, pretvorili se u svoje mamice i tatice a da su toga bili tek napol svjesni. A sad svijet sere po njima kao što je srao po njihovim roditeljima, i to im se ne sviđa. Osjećaju i tijelom i dušom da je ovaj svijet spičkan i znaju da su ga mogli promijeniti, ali da su zajebali. Pa se sad žele vratiti. U doba kad su nešto značili, kad su u nešto vjerovali, kad je još bilo malo nade da će njihovi životi imati smisla. A glazba je jedini put, Sandy, jedini put povratka. Nije li? Sandy se nasmiješi. - Kad bih barem znao - reče. Sjeti se teksta jedne pjesme. — We are stardust, we are golden, and we’ve got to get ourselves to the garden - reče. - Točno tako. - A ako nikad nije bilo rajskog vrta, ’Nanda? Ako nikakvog vrta nije bilo? Nije stigla odgovoriti. Odjedanput ih okruže ljudi, galama, metež kad se društvo na zabavi raspršilo i zauzelo mjesta sa strane pozornice. A tad se u gledalištu pogase sva svjetla. Osjećao se tajac, iščekivanje. Razgovor je zamro. Moglo se napipati bilo publike, treperavi uzbuđeni otkucaji tisuća objedinjenih srdaca u toj tami. Mirisalo je na nadu i zebnju. Crni muk potraje. A tad voditeljev glas ispuni bešumnu tišinu. - DAME I GOSPODO, PRVI PUT NAKON 1971. GODINE... NAZGUL! Tri užarena crvena kruga poput koplja presijeku tamu pozornice. U krugovima su stajali oni, kao što su često stajali na davnim, ali ne i zaboravljenim, koncertima. Rick Maggio se naceri i prebere dugim, tvrdim noktima po svojoj Telecaster gitari, pritisne wah-wah pedalu i prolomi se nesazvučeni krik kao izazov noći. Gopher John, smrknut iza svojih crveno-crnih bubnjeva, zatutnji po svom bas bubnju. Peter Faxon je držao bas gitaru ispred sebe poput štita, mirna i bezizražajna lica. Uštimavao je gitaru smireno kao da je samu svojoj sobi. Publika poskoči na noge, počne oduševljeno klicati, pljeskati, zviždati, toptati nogama, vrištati. Povici se stope u zaglušnu, nesuvislu buku, grmljavinu dobrodošlice koja potraje dugo i zagluši tiho rominjanje bubnjeva Gophera Johna, duboke vibracije Faxonove bas gitare, prodoran cvilež Maggiove gitare. Zvuk je jačao i jačao, kao da nikad neće prestati, kao da bend neće nikad zasvirati... a tada, kao da se oglasio Bog s nebesa, glas Larryja Richmonda izreče riječi Patricka Henryja Hobbinsa, riječi koje mu je trebalo uklesati na nadgrobni spomenik. - Dosta je bilo, djeco - glas zasiječe

kroz galamu poput noža - sad ćemo svirati rock dok nambubnjići ne puknu! Upali se bijeli reflektor, blještavo bijeli, užaren poput super nove, sjajni trak koji probije polutamu i u kojem gu plesale čestice prašine. To se živo svjetlo spusti i uhvati Hobbinsa. On zaobiđe bubnjeve, on, njegova bijela kosa bliješti na tom svjetlu, njegova odjeća crna i sjajna poput grijeha i crvena poput kobi, užegle oči, on - on - prebacuje preko ramena gitaru, prilazi mikrofonu, on - on - nemoguće, umro je i pokopan, nije moguće, ali je to ipak on, Patrick Henry Hobbins, Hobbit glavom i bradom, na pozornici, uskrsnuo iz mrtvih. Pljesak utihne i prestane. Dvoranu ispuni muk nevjerice. Pastva je zinula, iskolačila oči. Netko histerično vrisne. A tad ponovno započne klicanje, dvostruko jače nego prije, divlje, pomamno, promuklo pa se činilo da će krov dvorane odletjeti. Nazgulovci su uživali. Jednom po jednom usne se razvuku u osmijeh. Toliko je vremena prošlo, bilo je to davno, davno. Prvi se osvijesti Peter Faxon i razbije čaroliju. Podigne glavu, naceri se i reče: - Hej, može malo rock’n’rolla? - Publika mu uglas odgovori i postupno klicanje se stiša. Nazgulovci se pogledaju. Maggio krene sa silovitim uvodnim rifom “Napalm Love”, publika ga prepozna i počne vrištati, Richmond prihvati na svojoj ritam gitari i počne pratiti Maggioa, zazveče oprečnosti, a tad se uključe bas gitara i bubnjevi, ubrza se tempo i publika još jače počne vrištati. Larry Richmond trzajem zabaci svoju dugu bijelu kosu i izusti prvi stih: Hey baby, what’s that in the skyyyy? Maggio odgovori svojim glasom hrapavim od viskija koji zaškripi poput miješalice za beton: It ’s loooove! A tad krenu punom snagom, gitare zavrište zajedno, Slozewski se namrgodi, Richmond počne zauzimati Hobbinsove poze, izvijati se, namještati se, mlatiti po Gibsonici upinjući se iz petnih žila da otpjeva Faxonov otrovni tekst. Nekoliko minuta se to publici sviđalo. Stajali su, plesali, vikali. Jedna žena u prednjim redovima stane na sjedalo i počne plesati. Kad su Nazgulovci zapjevali svoj prvi pripjev, stotinu glasova zapjeva: Ooooh, napalm! Ooooh my napalm love! kao što su nekad pjevale tisuće na koncertima, demonstracijama i prvomajskimparadama. Richmond se trudio, koliko je mogao... Yeah, it’s hot because I love ya! Oh, it burns because we love ya! .. .ali čak i uz željnu, ustreptalu i gladnu publiku, čak i uz tako raspoloženu publiku, iako je Maggio svirao bolje nego ikad, čak i uz potmulu i rasnu podršku bas gitare, čak i uz sve uspomene na njegovoj strani, Richmond nije bio dovoljno dobar. Sandy nije znao kad se dogodila promjena, ali se dogodila. Postupno, jedan po jedan, slušatelji shvate da ne slušaju Hobbinsa, nego vješto izrađenu plastičnu lutku koja ni izbliza tako dobro ne pjeva. Jedan po jedan sjednu i zavale se u sjedala. Drugi pripjev je izazvao puno slabiji odaziv publike. Maggio i Faxon su se trudili u instrumentalnom dijelu, nadmetali se u improvizacijama, svirali bespoštedno i žestoko i to je malo pomoglo, ali samo dok Richmond nije ponovno zapjevao. Završni pripjev otpjevali su članovi grupe potpomognuti tek s nekoliko glasova iz publike. Ona žena koja je plesala

na sjedalu, sišla je. Pljesak je bio srdačan, topao... ali i nekako suzdržan. Publika je čekala. Više nisu bili sigurni. - A to je bila jedna od starih pjesama - tupo reče Sandy Anandi. - Loše imse piše. “Napalm Love” je trebala biti žestok početak koncerta i pojačati naboj u dvorani, pa su iza nje zasvirali “Sins”, jednu od novih laganijih pjesama. Bila je to velika pogreška. Nepoznata pjesma nije u publici probudila nikakve uspomene, nije dirnula ni u kakve strune, a zbog njezine razmjerne jednostavnosti još su više došli do izražaja nedostaci Richmondove imitacije Hobbinsa. Trudio se kao i uvijek, sličio je Hobbinsu, naučio je pokrete i geste, ali je publika mlako reagirala. Poslije te pjesme nije se mrgodio samo Gopher John. Ni Faxon nije izgledao presretno, a Maggioa je već oblio znoj. Nakon “Sins” odsvirali su “Goin’ to the Junkyard”, dreždeću, bespoštedno ritmičnu pjesmu s lako pamtljivim pripjevom. Možda je teoretski bio lako pamtljiv, ali se činilo da ga u publici nitko nije zapamtio. A to su najbolje nove pjesme, pomisli Sandy. Stojeći sa strane pozornice, držeći Anandu za ruku, osjetio je čudnu mješavinu osjećaja. Ako je Edan Morse gajio nekakve snove o rokerskom sudnjem danu, ti su snovi izdisali na pozornici, i Sandy osjeti olakšanje... no istodobno osjeti i razočaranje i priličnu sjetu. “Flying Wing” doživi udes i proguta ga plamen. “Dying of the Light” izdahne. U dvorani se već osjećao nemir. Svi su sjedili. Prvi koncert Nazgula poslije 1971, rasprodana dvorana, a publika se zalijepila za sjedala. Bilo je to gotovo tragično. Reakcija publike slabila je sa svakom pjesmom. Nakon “Dying of the Light”, Maggio zareži u mikrofon: - Hej, narode, ima li budnih među vama? Sviramo rock. - Ne svirate! - dovikne netko izazovno. Faxon pogleda Maggioa. - “Visions in the Dark” - reče. Ta pjesma malo popravi raspoloženje u dvorani. Gopher John se istakne u solo dionici, i publika počne zadovoljno zviždati i vrištati, a Maggio je odlično, iako ne i nadahnuto, odsvirao svoje teške note, i bio nagrađen s nekoliko zadovoljnih povika. Pljesak je bio nešto srdačniji. Ali se iznad pljeska ponovno zaori onaj muški glas: - Svirajte stare pjesme! - Nekoliko glasova prihvati: - Razbjesni se, Rick! - dovikne jedan klinac, a neka žena vikne: - Želimo Rag! Dajte namRag! Larry Richmond se okrene i pogleda Faxona. Faxon se mrštio. - Voli li netko božićne kolačiće? - upita. I ne dobije odgovora. Maggio se naceri, Richmond se okrene prema publici pokisla, uplašenog izraza lica i Nazgulovci zdušno zasviraju “Cupcakes”. - Slamka za utopljenika - reče Sandy. - Tom su pjesmom trebali otvoriti drugi dio koncerta. - Urođenici su nemirni - odgovori Ananda. - Pa neka jedu kolače - tmurno će Sandy. “Cupcakes” je otpjevao Maggio. Svojim hrapavim glasom zaogrnuo je Faxonov jetki tekst, Richmond se usredotočio na svoju ritam gitaru a Gopher John se skoro razletio za bubnjevima, pa je pjesma prilično dobro primljena. Kad je Slozewski na svršetku pjesme udario po činelama, nekoliko je ljudi čak ustalo a netko je povikao: -

To se traži! - Ali se tad oglase oni koji su tražili stare hitove, “Elf Rock” i “This Black Week” i “Ragin’ ” i “The Armageddon Rag”. Glazbenici su lipsali. - Malo ćemo se odmoriti - reče Faxon. - Nemojte otići, vratit ćemo se. - Umorno odloži gitaru i ode s pozornice, a za njimostali. Kad su prošli pokraj Sandyja i Anande već su se gložili. - Užas, ljudi - glasno je govorio Maggio svima koji su ga slušali. - Pjesme su sranje, a onaj šupljoglavi klinac ne zna pjevati. Užas. Sandy pođe za njima, zajedno s Anandom i s još nekoliko ljudi. Faxon zareži i istjera iz garderobe sve osim Sandyja i Anande. Gopher John umorno sjedne i otvori limenku piva. Maggio iščeprka nekoliko crnih tableta iz džepa - tri - proguta ih i spere s nekoliko gutljaja viskija koje potegne iz boce. Larry Richmond je sjedio i buljio u svoje noge, kao da bi najradije umro. Faxon se nasloni na vrata i sve ih kiselo pogleda. - Da čujem, što ćemo? - Klinac je nesposoban - reče Maggio. - Ja ću pjevati. Moramo spasiti što se spasiti da. Čuo si ih kad samotpjevao “Cupcakes”, svidjelo imse, poludjeli su. - Trudio sam se - reče Richmond na rubu plača. - Mislio sam da dobro pjevam. - Balrog dotapka i položi glavu u Richmondovo krilo, ovaj ga odsutno pogladi po glavi i blijedo se nasmiješi. - Trudio si se - reče Faxon. - Svi smo se trudili. Ali ne ide. - Daj da ja pjevam- ponovi Maggio. Faxon se ljutito okomi na njega. - Odjebi, Rick! Teško zapamtiš i tekst pripjeva, a kamoli riječi solističke dionice. - Znam stare pjesme, čovječe - reče Maggio. - To bismo morali svirati, pametnjakoviću. Svidjela im se “Napalm Love”, zar ne? Pizdeki. - On ponovno potegne iz boce s viskijem. - U pravu je - reče Gopher John. Faxon ga zaprepašteno pogleda. - Zar i ti? Gopher John se namrgodi. - Ni meni se to ne sviđa, Peter. Nove su pjesme izvrsne, ali ih ostavljaju hladnima. Ovi su ljudi došli zbog onoga što smo bili. Moramo imdati ono po što su došli. To ne znači da ne treba svirati nove pjesme, samo bismo ih morali postupno uvoditi, shvaćaš? A ne ih odjedanput preplaviti gomilom novih pjesama koje još nisu čuli. - Ne dolazi u obzir - žestio se Faxon. - Gospodine Faxon - reče Richmond - bolje mi idu stare pjesme. Znam. Godinama ih pjevam, proučavao sam kako ih je Hobbins pjevao, svaku riječ, svaki pokret. Mogu ih otpjevati skoro kao on, zaista. Ove nove pjesme, kao što John kaže, odlične su, ali ih Hobbins nije pjevao pa nisam siguran kako bih ih trebao pjevati, shvaćate? Faxon je pogledavao svu trojicu a tad se okrene Sandyju i Anandi. - ’Nanda, znamšto ti misliš - reče. - A što ti kažeš, Sandy? - Neće ti se svidjeti - oklijevao je Sandy. Faxon se namršti. - Reci. - Imaju pravo - reče mu Sandy. Mrzio se zbog toga, znajući koliko nove pjesme znače Faxonu i koliko je želio izbjeći da se taj koncert pretvori u nostalgično

putovanje u prošlost, ali je to ipak bila istina. -Ne kažem da će stare pjesme spasiti koncert, ali bi pomogle. Ti su ljudi došli na koncert glava punih uspomena. Bili su na vašoj strani... - Kao kuja koja se tjera - reče Maggio. - Nikad nisam vidio tako željnu publiku, a mi smo sve upropastili. - Da - reče Sandy. - Kad svirate stare pjesme, podsjećate ih na prvu ševu, ili kad su prešli s marihuane na nešto jače ili se sjete vašeg koncerta iz 1969., ili kako ste zvučali na njihovom starom stereu kad su prvi put kupili vašu ploču ili kako je bilo pjevati Nazgulove pjesme na demonstracijama. Bude lijepe uspomene. A to pomaže. Nove pjesme se svide ili ne svide kao glazba, a očito imse ne sviđaju. Peter Faxon gume ruke u džepove. Kiptio je. - Čini se da sam nadglasan - reče. - Dobro. Nećemo izbaciti sve nove pjesme, to neću dopustiti, ali će drugi dio koncerta biti mješovit. - Tko će pjevati? - postavi se Maggio. - Larry - reče Faxon. - Ti otvaraš drugi dio koncerta s “Ragin’ ”, a tada preuzima on. - Sve će sjebati. Imaš moju kurčevu riječ. Richmond se konačno naroguši. - Jebi se, Maggio - reče. Maggio mu se nasmije. - Opa! - reče. - Prestrašio si me, pogledaj kako mi klecaju koljena, mali mekušac postao je junačan. - Trebao bih... - zausti Richmond stisnuvši šaku. Maggio poskoči. - Hajde, mali. Pokušaj. Da te vidim. Samo se usudi pokušati - podsmjehivao se. - Prestanite! - vrisne Faxon. Maggio se ustremi na njega. - Ti ćeš me prisiliti, ha, glavonjo? Ha? To hoćeš reći? Ti ćeš me prisiliti da prestanem! Da klinca ostavim na miru? Što je, mali pederčić ti ga puši kad nas nema, je li? Zato ga braniš, ha? Ananda pusti Sandyjevu ruku i stane između njih. Pogleda u Maggioa i reče: - Ja ću te natjerati da prestaneš, Rick. Da pozovemEdana? - Ne, jebi ga - reče Maggio. Istog trenutka sjedne i uzme bocu s viskijem. - Više nitko ne shvaća šalu - promrmlja. - Nitko nema smisla za humor. - Hvala ti - reče FaxonAnandi. Sandy se iznenađeno zagleda u nju. - Dakle - reče Faxon - za početak ćemo odsvirati “Ragin’”, a poslije naizmjence sviramo stare i nove pjesme. Porazgovarat ću s Malcolmom da malo pojača instrumente. Pjevanje nam je slaba točka, pa će možda biti bolje da se nadglasa. Posljednju sviramo “Wednesday’s Child”. ^ - Krivo - obrečne se Maggio. - Želimo odsvirati dodatak, ha? A to se neće dogoditi ako završimo koncert s novimsranjem. - Prokletstvo, Rick... - zausti Faxon. Gopher John Slozewski ga prekine. - Polako, Peter. Nije mi to drago reći, ali Maggio je u pravu. I ti to znaš. Sačuvaj “Wednesday’s Child” za dodatak, ako ga bude bilo. Završimo koncert s nečimšto znaju. Faxon je kiptio, ali se suzdrži. - Dobro - reče bespomoćno. - Pa što ćemo odsvirati?

- “The Rag” - predloži Maggio. - Ne - reče Faxon. - Predugačka, preteška a nismo je ni probali. Nismo spremni za “The Rag”. Nešto jednostavnije. - A “What Rough Beast!? - reče Gopher John. Faxon se zamisli na trenutak pa umomo kimne glavom. - OK - reče. - Ako zbog toga ne podignu guzice sa sjedala, nikad ih neće podići. Hoćeš li moći, Larry? - Naravno - ozari se Richmond. - Stotinu puta sam je pjevao. Ali me zovite Pat. Gospodin Morse kaže da me svi moraju zvati Pat. - Zajebi gospodina Morsea - veselo će Maggio. - Dovedi Reynarda - reče Faxon Anandi i svali se u stolac. - Moram porazgovarati s njimo osvjetljenju. - Ananda kimne glavomi ode. Grupa se vrati na pozornicu za dvadesetak minuta. Vrzmali su se po pozornici i nestrpljiva ih publika iz pristojnosti pozdravi sporadičnim pljeskom. Svjetla se ponovno ugase. Nazgulovci podese instrumente. Kao da je netko isisao svu snagu iz njih, osimdrogiranog Maggioa koji se luđački cerio. - Znate što, seronje? - zareži u mikrofon kad mu Faxon kimne glavom. - Vi ste me guzičari razljutili u prvomdijelu! Nekoliko salvi grohota pozdravi ovu najavu, i začuju se povici: - Koliko si ljut, Rick? - Jebi ga - reče Maggio. - Bjesnim! - Slozewski lupne po malim i velikim bubnjevima da potcrta njegove riječi, gitare gnjevno dohvate prve taktove i Maggio grune u pjesmu. Ain ’t gonna take it easy Won’t go along no more Tired of getting stepped on When I’m down here on the floor Publika se silno trudila dobro zabavljati, pomisli Sandy. Stotine glasova zavrišti pripjev “Ragin’!”. Nekoliko parova skoči sa sjedala i počne plesati u prolazima, a začuju se zvižduci i povici podstreka. Članovi Nazgula kao da su se napajali time. Glazba se zahukta, Maggio je sve jače bjesnio. Njegova je gitara urlala od boli i gnjeva, bespomoćnog očaja koji se provlačio krozsvaki stih. Sandy osjeti kako ga glazba ispunjava i pali. - Ovo je dobro - reče Anandi dovoljno glasno da nadglasa glazbu. - Zvuče kao stari Nazgul. - Ona potvrdno kimne glavom. I publika je to osjetila. Puno ljudi ustane sa sjedala, a kad je grupa drugi put počela pjevati pripjev, pola publike je pobjesnilo zajedno s Rickom. On im se kesio kao nekad, znojio, prstima mamuzao gitaru i bljuvao otrov na publiku, na sve njih, na čitav svijet. A kako im se to svidjelo! Zaglušujućom rikom pozdrave posljednji pripjev i nadglasaju čak i glazbu koja se razlijevala iz hrpe golemih zvučnika. Maggio završi pjesmu iskonskim krikom praćen vriskom gitara. Slozewskijevo bubnjanje provali u orgazmu treštećeg zvuka, svjetla su se bjesomučno palila i gasila, crveno,

bijelo, crveno, bijelo, crveno, bijelo i publika se raspametila. Pljesak nije prestajao. Čuli su se povici, “Tako je!” i “Daj!” i neki nerazumljivi, pomiješani sa zvižducima i topotom nogu. Nazgulovci su se barem jednom pjesmom probili do publike i pridobili je za sebe. Maggio se kupao u znoju kad je završio. Majica mu je ispod pazuha i na prsima, u obliku širokog slova V, poprimila tamnocrvenu boju, ali se smiješio. Faxon nije bio tako siguran u pobjedu. Nervozno obliže usne. On i Gopher John potmulo zabrundaju na bas gitari i bubnjevima u uvodu u “Dogfood”. Na pola pjesme, dvorana se ponovno uspavala. Sandy je stajao i promatrao kako se publika smiruje, plesači su se vratili na mjesta, a između izvođača i slušatelja zjane provalija. I Nazgulovci to osjete. Vidjelo im se na licima. Larry Richmond je izgledao kao da će se svaki čas rasplakati, ali je nekako uspio otpjevati do kraja. Mlaki pljesak bio je protkan s nekoliko uzvika negodovanja. A tad je krenulo nizbrdo. Čak je i Peter Faxon izgubio živce. Nakon “Dogfood” odustao je od novih pjesama i pokušao osvojiti simpatije i raspiriti ushit publike igrajući na sigurno, stare poznate hitove. Odsvirali su najprije “Elf Rock”, njihov prvi veliki hit, s ploče Hot Wind out of Mordor, pjesmuljak koji je Faxon zamrzio usprkos njegovoj popularnosti, ili možda zbog nje, ali Richmond nije mogao izvući dovoljno prostodušne mladalačke bahatosti, a toliko ga je dotukao “Dogfood” da je zabrljao i zaboravio cijeli stih “Elf Rocka”. Ostala trojica su ga pokušali izvući, ali je publika znala pjesmu pa su počeli dovikivati. Pjesmu isprati gromko nezadovoljstvo. “This Black Week” bio je veliki hit s Crnog albuma. Bila je to duga pjesma, gotovo deset minuta na albumu a često dvaput dulja uživo. Sastojala se od sedam različitih dijelova, svaki je dan u tjednu imao drukčiji zvuk i boju. Pjesma započne u gotovo bolnom ritmu. Pozornicu preplavi tmurno plavo svjetlo i Larry Richmond zapjeva: Monday is a blue day, baby, Monday is the pits Nekad bi publiku ta pjesma odmah oraspoložila, ali ne i s Richmondom kao zamjenom za Hobbinsa. Nekoliko ljudi izađe kad su stigli do srijede, a još nekoliko je odšetalo kad su stigli do subote. Kad je završio taj tužan beskonačni tjedan, Sandy osjeti očaj koji je obuzeo Nazgule. Larry Richmond je stajao na pozornici poput izgubljenog djeteta, njegovo odijelo od crvenog trapera i košulja od crne svile žalosna maska koja nije mogla prikriti prijevaru. Maggio se još znojio i izgledao jadno, odveć svjestan svojeg sala da bi skinuo majicu. Gopher John se skvrčio iznad bubnjeva poput čovjeka koji bi radije bio negdje drugdje u prugastom odijelu i družio se s kolegama iz trgovačke komore. A Peter Faxon je patio. Sve je uzalud. Faxon odluči prikratiti muke i reče im da odsviraju “What Rough Beast” i da tako privedu kraju taj propali koncert. Umjesto uznositog, reskog zvuka početnih taktova začuje se drhtav i malođušan zvuk. Bubnjevi nisu grmjeli nego štropotali. Larry Richmond otpjeva prvi stih piskutavimglasom, stegnuta grla. Turning and turning in the widening gyre A Faxon, Maggio i Slozewski upadnu s pripjevom:

He’s coming! Richmond reče: The falcon cannot hear the falconer. I ponovno Nazgul obeća: He’s coming! Richmond se namršti i pogleda u svoju gitaru, izmami kontrapunkt Maggiovoj solo gitari, zabaci svoju bijelu kosu i otpjeva: Things fall apart! The centre can... A tad zaglavinja. Na trenutak Sandy pomisli da se dogodila nekakva užasna nesreća, kratki spoj u gitari ili žicama i da je pjevačevim tijelom prostrujio strujni udar. Mladić se na trenutak divlje zgrči. Prekine pjevati i pogleda omamljeno u publiku. Nezadovoljna publika počne se meškoljiti. A tad se licem Larryja Richmonda razlije pakostan osmijeh, ohol, čaroban i odnekud poznat. Ponovno zabaci tu dugu kosu, neosjetljiv na nezadovoljstvo slušatelja, prezriv. - Aha! - vikne, glasom koji ispuni dvoranu. Udari po Gibsonici, naceri se začuvši nesazvučje i ubaci se u pjesmu: Things fall apart, yeah! The centre canNOT hold! Ostali članovi Nazgula prestali su svirati. Sandy primijeti kako su Maggio i Faxon izmijenili poglede pa nastavili svirati. He’s coming! Otpjevali su to s malo više uvjerenja nego prije. More anarchy is loosed upon the world! That blood-dimmed tide is loosed, and everywhere the innocents are drowned! To predskazanje otpjeva glas koji se probijao i ječio kroz zvučnu opremu, veliku hrpu marshallovih pojačala, koji je pucketao niz prolaze poput kuglaste munje i prodirao ravno u kosti, glas bogat poput najboljeg vina i trpak poput octa, glas koji je probušio balon nezainteresiranosti publike i krv se iscijedi na pod. He ’s coming! Viknu Nazgulovci, a nekoliko glasova prihvati, nekoliko dlanova zaplješće, nekoliko šaka zabode u zrak. The best lack all conviction, while the worst YEAH! They’re full of passion, and intensity Maggio kao da se probudio iz duga sna i odjedanput solo gitara zaječi od snage. Feedback zareži u pojačalima, zasikće poput goleme smotane zmije, živo biće koje vriskomizražava svoje zloslutno nezadovoljstvo. He’s coming! Promuklo zaurla stotinu glasova, šake se podignu u zrak, Larry Richmond otvori usta, naceri se, zauzme karakterističnu pozu i iskesi se u njih. Surely some revelation is at hand! YEAH! Surely it’s at hand! Gopher John poludi za bubnjevima. Mrgodio se koncentrirano, njegove glomazne

šape nisu se vidjele od brzine udaraca, bas bubanj zadrhti, činele zazvone, zazveče i narugaju se svakoj nadi, a dubok Slozewskijev glas pridruži se tisućama drugih pozivom: He’s COMING! Hobbins pogleda bubnjara, zločesto se naceri, okrene se na peti i poskoči metar u zrak, prst upre u publiku poput živog noža. Oči su mu gorjele i žarile, crvene poput pakla, a i glas kao da mu je plamtio. Surely the Second Corning is at hand! YEAH! What else could it be! Faxon je problijedio, ali su mu prsti sigurno kao nekad prebirali po žicama gitare, duboke note zatutnje i sliju se u glazbenu rijeku, note duboke poput božjeg nakašljavanja, prijeteće poput prvog tutnja potresa, stvarne i jezive poput atomskog oblaka. HE’S COMING!!! HE’S COMING!!!! HE’S COMING!!!!! Publika je ustala na noge, počela vrištati, pjevati, stotine šaka pohrli uvis, ruke su se podizale u zrak poput pneumatskog čekića, dobro podmazanimi čulnimritmom. - He’s COMING! - poviče Sandy zajedno s ostalima i stisnutom šakom nijemo posvjedoči o snazi i gnjevu te istine. Hobbins se okrene i rukom zakloni oči od reflektora, u bezglasnoj kakofoniji koja je zarobila i grupu i pjevača. Zaškilji u tamu, nešto ondje ugleda pa vikne: The Second Coming, YEAH! But what’s this thing I see? HE’S COMING! What vast image comes troubling my night? HE’S COMING! Somewhere in the sands of the desert HE’S COMING! A shape with lion body and the head of a man! HE’S COMING! A gaze blank and pitiless as the sun! HE’S COMING! HE’S COMING!! HE’S COMING!!! Maggio zapleše divlje preko pozornice, kao da su ga dotaknuli strujom, ali se cerio i kesio, a njegova je gitara bljuvala otrov, rigala vatru. Pomamno je trzao žicama i akordi su letjeli poput noževa. Hobbins se okrene prema njemu, užeglih očiju, i prstima kao kandžama zagrebe po žicama svoje gitare. Note su frcale između njih poput iskri. Ljudi su stajali na sjedalima, pljeskali rukama iznad glave, svijali se u ritmu glazbe, tresli se, jebali zrak šakama. HE’S COMING!

HE’S COMING!!! YEAH! HE’S COOOOMING!!! Maggio se kesio. Njegova je gitara bila siktava kobra, koja se njiše, vreba i napada. Hobbins je piljio u njega užeglim očima. Njegova je gitara bila mungos, neukroćen, neuhvatljiv, hitar poput munje, zvuka punog sitnih oštrih zuba. Lavina bas gitare i bubnjeva raspomamila ih je i bitka se rasplamsala. Njihova improvizacija potraje pet minuta. Deset. Petnaest. Publika je vrištala, puna naboja, histerična. HE’S COMING! OH, HE’S COMING! YEAH, HE’S COOOMING! Maggio napadne, ubije. Hobbins zaglavinja, isceren, zavrti se, ispusti urođenički vrisak koji zaboli bubnjiće, skoči u zrak, okrene na peti i ponovno upre prst u publiku. It ’s moving its slow thighs, while all about it Reel shadows of indignant desert birds The darkness drops again, but now I know Yeah baby, how I know! HE’S COMING! Oh yes, I know, I know That twenty centuries of stony sleep Were vexed to nightmare by a rockin ’ cradle Oh, a rocknrollin ’ cradle! Nazgulovci i publika zapjevaju s njim: - He’s coming, he’s coming, he ’s coming, he ’s coming, he ’s coming he ’s coming he ’s cominghescominghescominghescominghes... - sve dok se pripjev nije pretvorio u gromoglasan žamor. Patrick Henry Hobbins pokretom ruke zatraži tišinu i u dvorani zavlada tajac. Skandiranje prestane. Bubnjevi i gitare zasute. Svjetla se pogase. U tami njegov glas zaječi tugaljivo i uplašeno. Oh, what rough beast its hour come round at last Slouches towards Bethlehem to be born? U muku koji zavlada nakon tih stihova, upali se jedan mali reflektor i osvijetli samo Hobbinsovo lice, mimo i bijelo. Svi su suspregli dah. A tad se on nasmiješi. - Ja dolazim- reče tiho i reflektor se ugasi. Trenutak poslije upale se istodobno svjetla u dvorani i na pozornici, zasljepljujuća provala svjetla, i publika u dvorani poludi, počne vrištati, toptati nogama, zviždati, skakati, plesati po sjedalima. Ovacije potraju pet minuta nesmanjenom žestinom. Nazgulovci su stajali omamljeni, kao da ih je netko udario batom, osimHobbinsa, koji se samosvjesno smješkao.

Ljudi su tražili dodatak, a kad se publika naposljetku stišala, Peter Faxon se nagne, nasmiješi i reče: - A da imsad odsviramo “Wednesday’s Child”? Provala obnovljenog oduševljenja pozdravi njegove riječi, ali ga Hobbins pogleda, odmahne glavom, okrene se publici i da znak da se stišaju. I oni se stišaju. - Zaista ste bili odlična publika, ljudi - reče veselo. Nasmiješeni Gopher John učini bum-bum-ba-bum i baci palicu u zrak. Tisuće očiju je isprati pogledom. Okretala se u zraku pa se počne spuštati. - A sad - reče Hobbins - gubite se i ostavite nas na miru. - Palica padne točno na ispruženi dlan Slozewskog. On se začuđeno zagleda u nju, a tad raspali po činelama zaglušujućimpraskom. Publika je još klicala i zviždala kad su Nazgulovci otišli s pozornice. Izgledali su malaksalo - osimHobbinsa. Ne Hobbinsa, već Richmonda, ispravi se Sandy. Ali je izgledao poput Hobbinsa, s tim bahatim šepurenjem, uznositim držanjem glave i glazbom u smijehu. A i pjevao je kao Hobbins, barem u jednoj pjesmi. Sandyju se zavrti u glavi. Krene za Nazgulima iza pozornice. Kad su stigli, garderoba je bila krcata. Svi su se gužvali oko članova grupe, tapšali ih po leđima, čestitali. Maggio je galamio i hvalio se, i dok se gurao krozstisku usput grabio svaku žensku za grudi. Gopher John je izgledao zbunjen. Faxon je bio blijed i šutljiv. A iz Larryja Richmonda je izbijalo zadovoljstvo. Marihuana je prelazila iz ruke u ruku, boce su gubile čepove, kokain se kočoperio na stolu pokraj ostataka hrane. Od galame Sandyja zaboli glava. Uzme koktel i pokuša se probiti kroz novinare do Faxona ili Richmonda. Grrrrrrrrrrrrrrrrr. Taj zvuk prekine razgovor. Ljudi se počnu vrpoljiti i odmicati od nečega i Sandy se neočekivano nađe na rubu čistine, nedaleko Larryja Richmonda. Grrrrrrrrrrrrrrrrr. Bilo je to tiho, prijeteće režanje, dovoljno da se nakostriješi kosa na vratu. Richmond je stajao držeći bocu piva u ruci, bjelji nego inače. Zjanuoje. Kao i Balrog. Pasje nabirao njušku, kezio zube, ukočio rep. Neki usplahireni mladić držao je lanac i bez uspjeha potezao psa pokušavajući ga odvući u kut. Režanje nije prestajalo. - Taj zajebani pas! - zareži Richmond. Richmond? Balrog skoči.

DVADESET PRVO POGLAVLJE Like a rat in a maze the path before me lies And the pattern never alters, until the rat dies Balrogov skok završi trzajem kad ga je lanac snažno povukao, ali je žestina skoka bila dovoljna da ustrašenog mladića sruši na koljena. U padu je pustio lanac. Balrog je bio slobodan, pa ponovno podvine noge, zareži i napne mišiće za novi skok. Poput ostalih, i Sandy se sledio od iznenađenja i užasa. A tad ispred njega prođe golema sjena. Gort se pomakne brže nego što bi Sandy očekivao. Kad je Balrog ponovno skočio na Richmonda, taj se grdosija već postavio između njih. Uhvati životinju objeručke u zraku i zavitla je u zid. Pas se odbije od zida i padne na stol. Prevrtao je boce s pićem koprcajući se po stolu i pokušavajući stati na noge. Gort mu priđe i raspali ga snažno po njušci. Balrog zakevta od šoka i boli i pokuša uzmaknuti, režeći i škljocajući zubima. Gort uhvati kraj uzice, prebaci je preko Balrogova vrata i zategne. Balrog molećivo i nimalo bijesno zacvili. Mlaz njegove mokraće pošprica sendviče. Gort još jače zategne uzicu i pas se bezuspješno pokuša osloboditi. Nakratko se činilo da će gorostas zadaviti životinju, naočigled sviju. A tad Larry Richmond vikne: - Ne! Ostavite ga! Richmondov glas kao da je razbio omamu. Svi uglas počnu govoriti, pokrenu se; prostorija bukne od galame i meteža. Gort zagunđa i popusti malo stisak, a Balrog zacvili od olakšanja. Richmond se progura pokraj Gorta i zaštitnički zagrli psa. - Hej, mali - reče - polako, Bal. Sve je u redu, ja sam tu, sve je u redu. - Balrogove su se slabine nadimale, soptao je, ali ga Richmondove riječi smire. Mrsio mu je dlaku i gladio, i uskoro Balrog podigne rep i naposljetku njime mahne. Gort se odmakne zagunđavši s gađenjem, okrene se i da rukom znak dvojici iz pomoćnog osoblja da priđu. - Ti i ti. Izvedite tog usranog psa i stavite ga na lanac. - Ne! - vikne Richmond. - Bal ostaje ovdje! Sa mnom! Ananda mu priđe i uhvati ga za ramena. - Ništa mu neće biti, Pat. Ne može ostati ovdje. Eto, popišao se po hrani. Previše uzbuđenja za njega. I buke. Pa nepoznati ljudi. Ne bi želio da nekoga povrijedi, zar ne? - Ne bih - nevoljko reče Richmond. - Dopusti im da ga odvedu - reče Ananda. Ona podigne uzicu i da je jednom od Gortovih momaka. - Pat, pođi s njima dok se pas ne smiri. A tad se vrati i zabavljaj. - Nasmiješi se. - Imaš razloga za slavlje, zar ne? - Pa dobro - reče Richmond. S Richmondom koji ga je smirivao i umiljavao mu se, pas poslušno izađe praćen dvojicomGortovih plaćenika. Sandy pogleda oko sebe. Ananda je odvukla Gorta ustranu i razgovarali su o nečem tiho, povjerljivo. Zabava se nastavi. Polovica ljudi je razgovarala o koncertu, a polovica o ludom psu. Peter Faxon stajao je sam oslonjen na zid i zamišljeno zurio u vrata kroz koja je izašao Richmond. Napunio je veliku čašu kockicama leda i Chivas Regalomi skoro je iskapio. Sandy mu priđe. - Dobar koncert - reče mu. - Što misliš da

je spopalo psa? Faxon se zagleda u njega pijuckajući svoj Chivas i namršti se. - Ništa - reče otresito. - Pitanje je što je spopalo Richmonda? Sandyjev se pogled susretne s pogledom Faxonovih bistrih zelenih očiju i znao je da ga te oči proziru. - Mislimda znaš odgovor - reče Sandy. - Naravno - reče Faxon. - Samo što je taj odgovor nemoguć. - On ispije piće, pogledompotraži potrčkalo i pošalje ga da mu ponovno napuni čašu. - Što god da ga je spopalo, pas je strahom to istjerao iz njega - reče Sandy kad je Faxon dobio svoje piće. Faxon dobro potegne iz čaše. Kockice leda su se rastopile i uglavnom je gutao čisti viski. Pio je poput čovjeka koji se želi brzo napiti. - Koncert nije bio dobar - reče on. - Koncert je bio grozan, do posljednje pjesme. A tad se nešto dogodilo. Osjetio sam to. Richmond se promijenio. A kad se on promijenio, to je promijenilo i nas. - On pucne prstima. - Ponovno smo bili Nazgul. Kao u starim dobrim danima, u jednoj pjesmi. Glazba je oživjela, a iz publike je izbijala energija. Nisam mogao povjerovati. Sve što smo željeli, pokušavali cijele večeri, svi ti tjedni uvježbavanja, i odjedanput se to dogodilo. Znaš što? Prestrašio sam se nasmrt. - Ispije još nekoliko gutljaja i zamisli se. - Ali bih želio da se ponovi, Sandy. U to sam siguran. Što god da se dogodilo večeras, želimda se ponovi. - Čini mi se da hoće - reče Sandy. Peter Faxon odloži svoju praznu čašu. - Moram nazvati Tracy i ispričati joj kako je bilo - reče. - Iako ne znamšto bih joj rekao. Na odlasku se Faxon mimoiđe s Larryjem Richmondom koji se upravo vratio. On zastane, potapše mladića po leđima, nešto mu reče i Richmond se nasmiješi. Kad je Faxon otišao, Richmonda okruže čestitari, grupike i članovi osoblja. Cerio se poput šestogodišnjaka u božično jutro koji je upravo zatekao mrtvog Djeda Mraza na podu svoje dnevne sobe i shvatio da su igračke za djecu cijelog svijeta sad njegove. I Gopher John je bio okružen svojim poklonicima, koji su zujali oko njega poput jata debelih sretnih stršljenova i donosili mu boce piva koje bi se uskoro pridružile praznim bocama koje su se množile pokraj njegovih nogu. Maggio se opružio na velikom stolcu kao na prijestolju. Smijao se razuzdano, a iz njegovih se usta slijevala bujica riječi, glasnijih i tiših, tako da su do Sandyja, koji je bio na drugom kraju sobe, dopirali tek čudni nepovezani dijelovi. U krilu mu je već sjedila jedna djevojka, ispod čije je bluze zavukao ruku. Druga djevojka, još mlađa i ljepša, sjedila je na naslonu njegova stolca i on joj je obraćao više pozornosti nego onoj koju je pipao po grudima. Ona plavuša koja je bila s njim prije koncerta stajala je dva metra podalje, narogušena. Sandy uzme još jedan koktel i počne obilaziti skupinice gostiju. Poslušao bi što govore i rijetko nešto ubacio. Nije mu bilo do razgovora. Uzbuđenje je bilo zarazno, ali on je bio imun, izvan toga. Možda je previše toga znao. Potraži Anandu, ali je nije bilo, vjerojatno je otišla s Gortom. Kad je ispijao svoj četvrti ili peti koktel i od votke se prostorija učini obavijenom pahuljastom maglicom, obre se ispred Larryja Richmonda, zagledan u lice Patricka Henryja Hobbinsa. - Kako ti je bilo? - začuje Sandy svoj glas.

- Super! - reče oduševljeno Richmond i počne blebetati o tome kako je bilo divno pjevati s Nazgulima. - Ne - presiječe ga Sandy. - Mislio sam na posljednju pjesmu, kako ti je bilo? Kad se sve promijenilo. Poskočio si, znaš. Kao od elektrošoka. Poskočio si i preokrenuo pjesmu. - Da, znam- reče Richmond a u glasu mu se osjeti zbunjenost. - Nije to bio nikakav šok. Ništa slično struji, shvaćate? Kao... ne znam, uživio sam se u riječi, i odjedanput... kao nekakva studen... ne, gore od zimice... kao da mi je netko prišao s leđa i bacio mi kockicu leda za vrat. Prožela me nekakva hladnoća, cijelog. Jezivo, ha? - Jezivo - složi se Sandy. - Ali sam došao k sebi - bezbrižno će Richmond. - Bio je to samo trenutak, a tad samse pribrao. - Bio si izvrstan - složi se Sandy. - Pjevao si tako da su impopucali bubnjići. Larry Richmond se nesigurno nasmiješi. - Svi su vikali, vrištali i plesali, hej! Bilo je ludo, zar ne? To mi se prije nije događalo. Ali svi kažu da je bilo ludo. Sandy osjeti kako i njemu hladni trnci gmižu po kralježnici. - Kažu? Zar se ne sjećaš, Larry? - Pat - automatski ga ispravi mladić. Dobar momak i poslušan Morseu. Neveselo se osmjehne kao da se ispričava Sandyju zbog ispravka. - Naravno da se sjećam - reče. - Iako moram priznati, od uzbuđenja i svega... malo mi je sve u magli. Vjerojatno sam se uživio u glazbu. Posljednju sam pjesmu otpjevao u polusvjesnom stanju, iscrpilo me, nisambio pri sebi. Pribrao samse tek kad je Balrog poludio. - Mislim da nitko nije bio pri sebi - reče Sandy, ali shvati da mladić nema pojma što mu se zapravo dogodilo na pozornici. Pasje znao, ali ne i gospodar. - Što sad? - Turneja - reče Richmond ozarena lica. - Turneja? - Naravno. Zar vam gospodin Morse nije još rekao? Organizira veliku američku turneju, od istočne do zapadne obale. A tad ćemo možda snimiti novi album, ali najprije ćemo na turneju da se ljudi zapale. - Naravno - reče Sandy. - Američka turneja. Aha. A ti ćeš, naravno, sudjelovati. Richmond se zbuni. - Pa da, zašto ne bih? - Nema veze - reče Sandy i neveselo se osmjehne. - Mislim da sam popio previše votke. Potrebno mi je svježeg zraka. Ispričaj me. - On se naglo okrene i krene prema vratima. Pogleda preko ramena. Richmond je još zbunjeno stajao na mjestu. Sandy odglavinja niz prolaz, nađe muški zahod i umije se. Malo se razbistri, ali mu je zaista bilo potrebno svježeg zraka. Krene prema stražnjem ulazu. Ondje je stajao jedan od Gortovih pomoćnika, onaj sa srebrom metaliziranim naočalama. Zagleda se u Sandyja bez riječi. I Balrog je bio ondje, privezan pokraj vrata. On zalaje a Sandy ga pogladi po glavi prije nego što zakorači na ulicu. Nekoliko je ljudi još stajalo ispred dvorane i na pločniku je vladala prilična gužva. Sandy se nije obazirao na to. Nasloni se na zid i udahne svjež noćni zrak. To je ono što Richmond želi, pomisli. Mali je cijelog života najviše želio biti Pat Hobbins, a sad će dobiti...

- Sandy? - reče tanak, preplašen glas pokraj njega. On se okrene, pogleda. Malo mu se zavrti u glavi, imao je osjećaj deja vu. Ugleda mladu djevojku koja mu se učini jako poznatom, ali se onako pripit nije mogao sjetiti otkuda je poznaje. Bila je niska i mršava, ravna kao daska ispod majice sa slikom Nazgula najmanje tri broja prevelikom za nju. Povuče ga za rukav. Na svakom je prstu imala po jedan prsten. Lice joj je bilo išarano zelenom bojom od suzama razmazane šminke, a činilo se da će se iz njezinih velikih smeđih očiju ponovno izliti suze. - Poznata si mi - reče Sandy. Ona se žalosno osmjehne. - Drago mi je da se sjećaš. Ja samFrancie. - Francie? - reče Sandy. A tad se sjeti. Maggio i Come On Inn. - Naravno - reče. - Bila si s Rickom. - Ali nešto nije u redu, razmišljao je uporno. Sjećao je se, sjećao se večeri kad je razgovarao s Maggiom, ali to nije bilo to, odnosno, to nije bilo sve. Poznata mu je odnekud... ali otkuda? - Bila sam Rickova cura - reče Francie. - Želim ga vidjeti, Sandy. Silno ga želim vidjeti. Nije mi ni poslao ulaznice i nisu me pustili k njemu, iako sam im pokušala reći tko sam bila. - Glas joj postane molećiv. - Živjeli smo zajedno skoro dvije godine i on se samo pokupio i otišao. Nije mi ni pisao, nazvao ili poslao ulaznice. Bila sam sigurna da će me nazvati kad se vrati u Chicago. Da će me dovesti na koncert i to. Ali nije. Sandy se još pokušavao sjetiti gdje ju je vidio osim s Rickom, ali nije mu ništa padalo na um. - Oprosti - reče on. - Imali su puno posla. Možda je zaboravio. - Možeš li me uvesti da vidim Ricka? - upita puna nade. - Ili mu barem reći da samovdje? Molimte. Sandy, jako ga želimvidjeti. Volimga. On je moj čovjek. Sandy pomisli na Maggioa, okruženog grupikama. Znao je da je posljednje što bi Rick sad želio bila pojava njegove nekadašnje koštunjave cure, cmoljave i pune prijekora. - Slušaj - reče Sandy - mislim da... hoću reći, koncert je tek završio, svi su malo tankih živaca, pijani, umorni i izludjeli. Mislim da ovo nije povoljan trenutak, ali ću ti nešto predložiti. Ostat ćemo u Chicagu najmanje dan-dva. Svrati sutra ujutro u hotel i ja ću te odvesti Ricku. Može? - Molim te - ponovi Francie preklinjućim glasom. - Moram ga vidjeti sada. Svejedno mi ja ako je s nekom drugom, Sandy. Ne smeta me to nimalo. Znam da je s nekim. Rick je takav. Ništa ne misli loše, takav je, potrebne su mu djevojke. Navikla sam na to. Zaista. Tražio je od mene da mu namještam svoje prijateljice. Volio je igre utroje. - Ona se usiljeno nasmiješi. - Neće me to smetati. Moramga vidjeti. Molimte. Sandy nije bio siguran može li joj vjerovati, ali je zvučala tako jadno, a Maggio se ponašao prema njoj tako svinjski i u Come On Inn i ovdje, da se počeo ljutiti umjesto nje. - Već samti rekao da te ne zaslužuje - reče on. - Zaista. - Želim brinuti za njega. Nije on loš, samo mu je potreban netko da o njemu brine. Hoćeš li mi pomoći? - Aha - reče Sandy i uhvati je za ruku. - Dođi sa mnom. Ući ćemo na stražnji ulaz. - Onaj tip s naočalama možda će je pokušati zadržati, ali bolje da ne pokušava previše. - Hvala - reče Francie i stisne Sandyjevu ruku. Kod ulaza je bilo tamno. Jako tamno i jako tiho. Onog pomoćnika je nestalo. - Prokletstvo! - reče Sandy. - Vrata su zaključana. - On udari šakom po vratima. -

Otvorite! - vikne. Nitko se ne javi. Konačno, poslije tri pune minute kucanja Sandy reče: - Mislim da nas ne mogu čuti od galame. Sveca mu. Morat ćemo na prednji ulaz. - On se ljutito okrene i krene niz uličicu, a Francie za njim. Sandy učini četiri koraka kad petom ugazi u nešto vlažno, peta se otkliže ispod njega, on zalamata rukama i padne, ogrebe ruku i podere traperice. Padne usput i u smeće. Bilo je vlažno i toplo i vrvjelo od muha. - Jebem ti! - reče Sandy. - Koji je to vrag? - On opipa rukom, osjeti životinjsku dlaku i nešto toplo i vlažno između prstiju. Naglo udahne i hitro ustane. Francie zaciči i ustukne. - Krv - reče. Sandy pogleda i osjeti mučninu. Dođe mu na povraćanje. Osjeti kako mu se nadimlje želudac i kako ga guši. Pokušavao se suzdržati. Mračilo mu se pred očima. On se prisili kleknuti i pogledati izbliza. Krv. Puno krvi. Pokraj kanti sa smećem, pokriven muhama i još topao, ležao je Balrog. Odnosno njegovi ostaci. Netko mu je prerezao vrat i ispod njega se širila lokva krvi. Sandy bojažljivo ispruži ruku i dodirne Balrogovu glavu i nepomične slijepe oči pokrivene muhama. Glava se zaklati pod neprirodnim kutom. Razjapi se golema vlažna rana na njegovu vratu i izlije se svježa krv. Francie vrisne. Ovo je učinio netko snažan, tupo pomisli Sandy. Jednim rezom su prerezani mišići, tetive i koža, sve do kosti. Skoro su mu odsjekli glavu. Francie ponovno vrisne, glasnije. Sandy osupnuto ustane. Francie duboko udahne pa ponovno vrisne. Netko je trčao niz tamnu uličicu. Francie se prislonila uza zid, šćućurila, i ruke pune prstenja podigla ispred lica. I vrištala. Vrištala je tankim visokim glasom, punim prepasti i nezamislive boli. Dok je tako vrištala, Sandy se zagleda u nju. Odjedanput ga obuzme užas pred kojim izblijedi jeza koju je osjetio kad je ugledao jadnog unakaženog psa. Prepoznao je taj vrisak. Bio mu je poznat. I shvatio je zašto mu se Francie učinila tako jezivo poznata. Upoznao ju je u Come On Inn, to je istina. Ali ju je viđao i nakon toga, ne jednom nego nekoliko puta u svojim snovima, na koncertu, nagu, okrvavljenu i pribijenu na veliki križ u obliku slova X.