DVADESET DRUGO POGLAVLJE When logic and proportion have fallen sloppy dead And the white knight’s talking backwards A tada... Sandy se ničeg nije sjećao. Nije se sjećao da se posrćući odmaknuo od Balrogova leša, da je povraćao, da su se vrata otvorila i svi pojurili van. Sve je bilo u omaglici od krvi i votke. Francie ugleda Maggioa, plačući potrči prema njemu i obisne mu se oko vrata. On se najprije zbuni, ali se tad čudno, skoro milo nasmiješi, i uzvrati joj zagrljaj. Čuli su se povici, pitanja, krici, ljudi su se gurali. Policajac je izvikivao naredbe na koje se nitko nije obazirao. Sandy to nije mogao podnijeti. Polako se počne udaljavati natraške, dalje od buke, dalje od krvi. Izađe Larry Richmond i ljudi se razmaknu. Kad je Richmond ugledao Balroga, spopadne ga histerija. Netko ga čvrsto uhvati i prodrma. Sandy okrene leđa cijelom prizoru i krene niz ulicu. Počne trčati, tek napol svjestan kamo je krenuo. Tamne ulice, još pune prolaznika. Poderanih hlača, oguljenog dlana i krvavih ruku, košulje zamrljane povraćenim narančinim sokom i votkom, pa su se ljudi odmicali od njega. Sandy to nije primjećivao. Potrči brže. Začuje korake iza sebe, lagane trčeće korake. Preplavi ga jeza i on pojuri, pokušavajući umaći. Ona ga ipak sustigne. Bila je brža od njega. Uhvati ga za rame i okrene. Bila je to Ananda, samo Ananda. On zadrhti i privuče je čvrsto k sebi, zagrli, priljubi se uz nju, uz svoje sidro u oceanu krvi i tame. Ona ga pogladi po kosi. - Smiri se, ljubavi - reče ona. - Sve je u redu. Sve je u redu. Sandy je odgurne. - Ne - reče. - Nije. Ubili su psa. Prerezali mu vrat. A ubit će i nju. - Koga? - Francie - reče on. - Maggiovu curu, Francie. Pribit će je na križ i... - Nije mogao nastaviti. - Ne znamo čemu govoriš - reče Ananda. - Kamo trčiš? - Ne znam - reče Sandy, iako je znao. Znao je kamo ide. - Idem Morseu. Moram razgovarati s njim. - Idem s tobom - reče mu Ananda i uhvati ga za ruku, svojom hladnom i čvrstom rukom, čiju je zadebljalu kožu i kratko podrezane nokte poznavao. Nije joj zasmetala krv na njegovoj ruci, ni njegovo drhtanje. Hodala je pokraj njega i njezina je nazočnost tjerala sjene. Bilo je kasno. Sandy je to znao. Gort otvori vrata apartmana Edana Morsea, pogleda ih i reče: - Kasno je. Sandy zausti da mu kaže da se nosi u materinu, ali mu riječi zapnu u grlu pa Ananda reče: - Probudi ga - reče oštro. - Važno je. Gort se zagleda u Sandyjevu potrganu, zamazanu odjeću, zagunđa i uvede ih. - Pričekajte - reče svojim dubokim, prijetećim glasom. Rukom im pokaže prema kauču i ode u spavaću sobu.
Pojava Edana Morsea bila je jednako napaćena koliko i Sandyjeva duša. Sandy ga je posljednji put vidio prije nekoliko tjedana i promjena je bila zapanjujuća. Morseovo je lice bilo upalo i beskrvno, poblijedio je, rupice na obrazima i bradi bile su skrivene rijetkom smeđom bradom. Oči su mu još zanesenjački žarile, ali su i one bile umorne, uokvirene debelim tamnim podočnjacima neispavana čovjeka. Bio je odjeven u crni satenski ogrtač. - Što je? - upita i sjedne u veliki stolac nasuprot kauču. Sandy ispruži ruke. - Ja... pas. - Nije mogao govoriti od ganuća. - Zaklali su psa. Richmondova psa. Morse je hinio iznenađenje. - Znaš li nešto o tome, ’Nanda? - Mirrors je pazio na psa. Ušao je na nekoliko minuta užicati cigaretu. Netko je psa ubio dok ga nije bilo. - Gort - reče Sandy i zapilji se u diva. - Skini mi se - zagunđa Gort. - Ovdje sam s Edanom već satima. Da sam htio ubiti psa, učinio bih to na zabavi, kad je blento poludio. - Nešto tu nije u redu - izleti Sandyju. Odmakne kosu s čela. - Taj pas, Francie, ono što se dogodilo večeras na koncertu... to je sve, ne znam... nevaljalo. Morse, dajemotkaz. Povlačimse. - Zašto? Na to pitanje Sandy nije mogao odgovoriti. Nije namjeravao reći što je upravo rekao, nije bio siguran ni zašto je uopće došao. Više ni u što nije bio siguran. U glavi mu se vrtjelo. Morseovo lice mu se mutilo, kao da se izoštrava i gubi fokus. - Krv - reče Sandy. - Toliko krvi. Ananda mu položi ruku na koljeno. - Pijan je, Edane - reče. - Ne zna što govori. - Nije istina - usprotivi se Sandy. - Znam... ali... ne mogu to više podnijeti. Toliku krv. Nije mi mjesto ovdje. - Je li? - hladno će Morse. - A gdje ti je mjesto? Gdje mu je mjesto? Gdje? Ako ne s Morseom i Nazgulima, i Anandom, gdje? Sve je nestalo. Maggie i Sharon i sve žene između njih, Hedgehog, njegove knjige, njegov agent, njegova kuća. Sve izgubljeno. I nikoga više nije briga, za njega, njih, ni za što. Naravno da mu je mjesto ovdje. Za njega nema drugog mjesta. - Edane, bojim se - začuje Sandy svoj glas. - Ne shvaćam što se događa, nema smisla, ali me plaši. A ta krv... Lynch, Gopherov klub, pas... nije vrijedno toga. - Ni ja ne volim krv - reče Morse. - Ali ovo ima svoju cijenu. I jaje plaćam. - On ispruži dlan, ispresijecan dubokim, užasnim, bijelim ožiljcima. - Možda nedovoljno. Ne znam. Trudimse. Nikad nije bilo revolucije bez krvi. Sve ima svoju cijenu. - Što to? - promuklim glasom upita Sandy. - Tko je ubio psa? Tko je Lynchu iščupao srce? - Nije važno. - TKO? - vrisne Sandy. - Ili što? To je ispravno pitanje, zar ne? Što, a ne tko! Nešto... neka sila. Ne mogu povjerovati u to, ali je to istina, zar ne? - Ne možeš vjerovati i to je tvoj problem. Vrijeme za racionalnost je prošlo. Svjestan si toga. Čuo si glazbu. Zašto se opireš? To je posljednja pjesma na prvoj strani. To je... - .. .predigra ludilu. — Sandy dovrši rečenicu umjesto njega. — Da, shvaćam.
Mrtvac je večeras podignuo svoju ruku, zar ne? Edan Morse se nasmiješi bezriječi. Sandy osjeti silnu studen. Jedan od prozora iza Morseovih leđa bio je otvoren i zavjese su se lagano njihale na vjetru, ali je topli lipanjski povjetarac odjedanput zahladio. Na noćnom nebu, iznad crnih kula okićenih rasvijetljenim prozorima, zvijezde su sjale poput milijun žutih očiju koje nikad neće skrenuti pogled. Sandy zadrhti. Osjećao je u duši da je Morseov gospodar sad s njima, prizvan glazbom, krvlju i umiranjemi da ga gleda. - Zatvori prozor - reče. - Gort, zatvori prozor - obrečne se Morse. Kad je ljudeskara ustala, Morse se nagne prema Sandyju. - Ne odobravaš - reče. - Ne znaš što činiš - reče Sandy. - Znam. Već smo pokušali jednom, ja i ti, zar ne? Ti si pokušao s izborima, tiskom, uvjeravanjem i kompromisima. Ja sam pokušao atentatima, uličnim neredima i nasiljem. Ništa od tog nije uspjelo, nije li tako? Preostalo nam je samo ovo, Blair. To namje posljednja prilika. - Ne isplati se. Morse se zagleda u njega, ali mu odgovori Ananda. Ispruži ruku i okrene Sandyjevo lice prema sebi. - Varaš se - reče. - Ne... - zausti Sandy. - Da - reče ona strogo. - Slušaj me. Ne isplati se? Sandy, neki luđak ubije psa, a ti kažeš da se ne isplati? Zbog psa? Pogledaj oko sebe. Pogledaj kamo srlja svijet. Bjesni utrka u atomskom naoružanju koja se svakog trenutka može pretvoriti u holokaust. Imamo Ayatollaha, Falwella, imali smo Jima Jonesa, a oni su svi isti, zar ne? Imamo usranu vladu koja ne mari za siromaštvo, glad i ljudsku bijedu. Svako malo izbije negdje rat, ponestaje nam izvora sirovina, energije, nade. Onečišćujemo zrak, vodu, zemlju. Na Srednjem istoku imamo genocid, u Americi seksizam i rasizam, ksenofobiju i mržnju svih za sve. Očekuje nas budućnost krajnjeg siromaštva, gospodarskog kaosa i čelične tiranije u novoj fašističkoj policijskoj državi, a čak nemamo ni snage oprijeti joj se, jer smo izgubili hrabrost i postali cinični i sebični. Pobijeđeni smo, izgubljeni, prokleti. Moramo promijeniti svijet. Moramo se vratiti onome što smo izgubili, a jedini način da to učinimo je da srušimo taj truli, smrdljivi sustav i iznova ga izgradimo, pametnijeg i boljeg. Isplati se. Ubila bih sve pse na svijetu kad bi to bio uvjet i isplatilo bi se! - Lice joj je bilo zažareno i uzbuđeno, velike crne, inače vesele oči, bile su pune ljutnje. Sjajna crna kosa koju je Sandy volio milovati, bijesno se klatila kako je ona ljutito zamahivala glavom. Uzbuđeno je disala, a ispod blijedoplavog pulovera nadimale su joj se grudi. Vragoljast, ironičan osmijeh zamijenile su čvrsto stisnute usne, a izazovno držanje glave sad je izgledalo prkosno. Sandy premre od pomisli da je zapravo uopće ne poznaje. Ali je jedino nju imao i znao je, čak i ovako smućen, da će mu, ako kaže nešto pogrešno, i Ananda zauvijek okrenuti leđa. - Samo sam... - tražio je pravu riječ. Imala je pravo, sve što je rekla je tako, ali ipak... - Potreban si nam, Sandy - reče Ananda nježno i lagano mu dotakne ruku. - Meni si potreban.
- Potreban samti - ponovi on. - A zašto? Edan Morse se okrene i pucne prstima. - Gort, donesi mi raspored. Div zagunđa, ode do radnog stola pokraj vrata spavaće sobe i vrati se noseći šuštav list bijelog papira. Pruži ga Sandyju. To je bio raspored turneje koju je spomenuo Richmond, uredni stupci s datumima i počecima koncerata, gradovima i dvoranama. Početak u New Yorku pa zatim preko sjevera prema jugu: Pittsburgh, Detroit, Cincinnati, Minneapolis, St. Louis, Houston, Kansas City, Denver. Sandy naglas pročita samo posljednji datum. - Albuquerque - reče. - West Mesa, 20. rujna. - Presavine raspored uredno na četiri dijela, naglašeno polako, i gume ga duboko u džep. - Nema koncerata na zapadnoj obali. - Naravno. Ti su koncerti otkazani poslije atentata. Ne bi imalo smisla održavati koncerte nakon West Mese. - Zato samvampotreban? - Za dan-dva ćeš to objaviti na tiskovnoj konferenciji. A tad ćeš organizirati medijsku kampanju. - To se neće dogoditi - reče Sandy, očajnički se nadajući da govori istinu. - Jedan pogled na taj raspored bit će dovoljan Faxonu da shvati o čemu je riječ. Mislite da želi ponovno otplesati iste plesne korake? Mislite da će odsvirati još jedan koncert u West Mesi? Na taj datum? Kad smo već kod toga, mislite li da će tamošnje vlasti to dopustiti? Morse se mrko nasmiješi. - Dozvole su već kod mene i pripremni radovi su započeli. Novac postiže čuda. Potcjenjuješ korumpiranost našeg društva. Sve će se poklopiti. Tog datuma, na tom mjestu, sile će biti nesavladive. Vrijeme, mjesto, glazba, ljudi, nada. Kad Nazgul zapjeva sve će se stopiti. Prošlost, sadašnjost, budućnost. Izvest će cijeli album, baš kao 1971. godine, ali će ovaj put završiti s Ragom, otpjevati ga čitavog, otpjevati sudnji dan i podariti nam uskrsnuće. Patrick Henry Hobbins će oživjeti, hipi pokret će oživjeti i ovog ćemo puta iskoristiti plimu. - Izranjavanu ruku skupi u šaku i lagano počne njome udarati po naslonu stolca. - Ali to će se dogoditi jedino ako očuvamo vjeru, nije li tako? -reče Ananda. - Svi imamo svoje uloge, Sandy. Ti si važan. Ostaviš li nas, oni bi ponovno mogli pobijediti. Sandy se osjeti izgubljen i zbunjen. - Želim isto što i vi - reče im. - Želim se vratiti u to doba kao i vi, ponovno pokušati i ovaj put iskoristiti priliku. Želim to zbog sebe i zbog... svojih prijatelja, ljudi koje ne poznajete. Ali krv... više je ne želim. Francie, u mojimsnovima, ona ... Ne želimda joj se nešto dogodi, čujete li? - Tko je Francie? - upita Morse. - Jedna od Rickovih cura - reče Ananda. - Bila je s njimkad je našao psa. - Dobro - reče Morse. - Dokazat ću ti da, poput tebe, ni ja ne želim krvoproliće, Blair. - Okrene se Gortu. - Nađi tu djevojku. Čuvaj je. Štiti. Ako joj netko pokuša učiniti nešto nažao, raznesi mu glavu. Jasno? Gort udari šakomo dlan. - Nema problema. - Divno - reče Sandy. - Vuk će čuvati janje. Gort reče: - Skini mi se, Blair. Već si mi dosadio. - To je sve što mogu učiniti - reče Morse. - Svejedno mi je hoćeš li mi
povjerovati, samo se odluči. - Ako nisi dio rješenja, onda si dio problema - reče Ananda. Povukla je ruku. Lice joj je bilo hladno i puno osude. - To će se dogoditi, Blair - reče Morse. - S tobom ili bez tebe. Dogodit će se, odobravao ti to ili ne. Bit će krvi, naše ili njihove ili i naše i njihove. Sudnji dan, brate. Uskrsnuće. Samo se moraš odlučiti na čijoj si strani. Obvezati se, ovako ili onako. Što ćeš odabrati? Nas ili njih? Lice mu je bilo kruto, nepopustljivo, sivo, hladno. Riječi su mu bile poput udaraca čekića. Sandy je pod njima uzmicao i našao se pritiješnjen uza zid. Soba se okretala. Promatrali su ga, Morse, Ananda, Gort. Teškom mukom ustane. - Ja... ne znam. - Stavi ruku na čelo. Sve je bilo tako zagušljivo, mutno. Gušio se uhvaćen u zamku. - Dajte mi minutu - reče on. - Imaš minutu - reče Edan Morse. Gort zagunđa i prijeteći protrlja šaku. - Potrebno mi je zraka - reče Sandy. Priđe prozoru, onom kojeg je Gort zatvorio. Još su ga netremice gledali. Položi dlan na staklo. Bilo je hladno, skoro ledeno. Lipanj, a prozor žeže hladnoćom. Sandy je držao tako položen dlan i hladnoća mu uspuže po ruci, bol zapeče u jagodicama prstiju. S druge strane stakla bila je tama. Sve su oči bile uprte u njega, s obje strane stakla. S druge strane prozora bio je hladan vjetar i svjetla crnog stranog grada, u kojem se nemušte vojske još bore noću - još, poslije toliko godina. Ugleda specijalce kako podižu puške i pucaju i kako studenti padaju. Ugleda kako s neba pada napalm. Začuje skandiranje, zagleda se u neprijatelja pod gas-maskama i zastakljenimočima, ugleda kako se svjećice gase jedna za drugom. Lica su mu plivala ispred očiju, izranjala iz kaosa, usta u bolnom grču. Lica iz novina, s televizije, lica iz prošlosti. Ugleda Bobbyja, okrvavljene glave. Ugleda Kinga, njegov san raznesen metkom. Eno Nixona i u njegovim očima Sandy ugleda utakmicu Redskinsa, koji ne dopuštaju prolaz i koji se zalijeću dok tisuće stupaju pokraj njih, neopaženi. I Maggie je bila ondje i blago se smiješila. Ne reče ništa, ali ga tužno pogleda. Froggy je bio na prozoru i kesio se. - Protrljaj mi čarobni štapić, Sandy - zakreketa. - Hajde, možeš ti to, o da, o da. - Lark je bio ondje, s maramom svezanom oko glave, podrugljivo se smiješeći kao uvijek i reče: - Uvijek sam znao da nemaš hrabrosti, Blair. Revolucija je propala zbog slabića poput tebe. - Bambi ga ozbiljno pogleda i reče: - Moraš vjerovati, moraš u nešto vjerovati. -I naposljetku ugleda Sluma, u blistavom “prosjačkom odijelu” od kravata spojenih u nešto neobuzdano, slobodno i predivno, s dugom bradom koja mu puže po prsima, drogiranog i blagog osmijeha. — Dopusti mi Sandy da uđem — reče on tihim glasom kao da se ispričava. - Pusti me, molimte. Ne želimbiti mrtav. Ne želimbiti nesposoban. Pusti me unutra. - On podigne ruku i Sandy u njoj ugleda čekić. S one strane prozorskog stakla vladao je kaos, nemir, krv i gnjev. Ali s ove strane prozora nije bilo ničeg. S ove strane stakla bilo je mrtvo, zagušljivo. Vani je vjetar bio svjež i prohladan, ondje ga čekaju prijatelji, s cvijećem, snovima i nadom. S druge strane prozorskog stakla. S druge strane boli. Slumvisoko podigne čekić. Edan Morse reče: - Tvoja minuta je istekla, Blair.
Sandy otvori prozor.
DVADESET TREĆE POGLAVLJE Come hear Uncle John’s band, playing to the tide Come with me or go alone, he’s come to take his children home Na turneji. New York. Pittsburgh. Detroit. Cincinnati. Minneapolis. St. Louis. Houston. Kansas City. I Nazgul raširi svoja crna krila nad zemljom, napiše Sandy u propagandnommaterijalu. Na turneji, svi se gradovi stope ujedan, a dani, tjedni i mjeseci postanu jedna besana cjelina. Turneja je jeftina hrana, vožnja, buka i krcate sobe, motelski apartmani, televizori upaljeni dan i noć koje nitko ne gleda, droge, cuga, nepoznati ljudi i besmislene prepirke, i glazba, ponajviše glazba, pjesme koje vas progone u sparnim vrućimnoćima i zaglušujuće odjekuju u koncertnimdvoranama. Na turneji je uvijek noć. Na turneji je uvijek vruće. Srpanj je bio tropski vruć, kolovoz neizdržljiv, osvane blještavo sunčan i vruć Labour Day, rashladni uređaji nikad potpuno ispravni, a na zabavama uvijek previše gostiju. Ali su se autobus i kamioni valjali dalje, Sandy za njima u Sanjarenju koje je žarilo po cestama, i u kojem su s kazeta odzvanjale stare pjesme i šaputale mu u glavi. Razdoblje omame, ludovanja, žarko-crvenih mjeseci užarenih od groznižave vrućine. New York je gorio od vrućine. New York je značio Shea Stadium. Nazgulovci su 1971. započeli turneju na tomstadionu i ondje su se vratili. Tad su napunili stadion, ali danas, nakon toliko godina, uz provaljenu tajnu o Larryju Richmondu i podijeljene osvrte o koncertu u Chicagu (Hedgehog ih je pokopao), gledalište je bilo tek napol ispunjeno. Ipak se okupilo tridesetak tisuća ljudi, trideset tisuća starih obožavatelja jedne vruće srpanjske večeri, pa se grupa izgubila u prostranstvu igrališta. Ponovio se Chicago. Nove pjesme, bio je uporan Faxon, a on im je bio vođa, pa iako su se iza pozornice neprekidno svađali, ipak bi njegova bila posljednja. I tako su odsvirali “Visions in the Dark”. Maggio je iscijedio gitaru do posljednjeg zvuka, Gopher John bjesomučno udarao po bubnjevima i naposljetku slomio palicu svirajući najžešći, najpomamniji solo koji je ikad odsvirao, ali je Richmond pjevao svojimmalimglasom i publika je ostala hladna. Odsvirali su i “Wednesday’s Child” tako glasno da su pojačala podrhtavala, grmjela i ispunjavala vlažnu newyoršku noć. Ali je ta ista noć progutala glas Larryja Richmonda i ništa od njega nije ostalo, pa se publika zamorila - i postala ravnodušna. Nazgulovci su otpjevali “Goin’ to the Junkyard” i “Good Ol’ Days” i “Sins” i konačno je Faxon progledao. Kad je rekao da će pjevati stare pjesme, Richmond kimne glavom, Maggio se zločesto naceri, Gopher John namrgodi i raspali uvodne taktove “Blood on the Sheets”. I ponovilo se, kao što je Sandy znao da će se ponoviti, kao što su svi znali da će se ponoviti. Baby, you cut my heart out, zapjeva Richmond, ali kad je otpjevao heart, više to nije bio Richmond, nego Hobbins, Hobbins se vratio pjevati. Publika se promeškolji, ne znajući što se događa, ali tad
uzbuđenje počne rasti. Uskoro su se podigli na noge, nabijeni nekom silom koju nitko nije mogao objasniti. Vrištali su, vikali, plesali u prolazima, a Nazgulovci su ih bombardirali zvukom i palili golim osjećajima. Hobbins otpjeva nekoliko pjesama, a za dodatak odsviraju petnaestominutnu verziju “What Rough Beast”. Gopher John baci palicu pet metara u zrak, ona zaceketa po zubima zvijezda, padne i on je uhvati. Na turneji je prazna auto-cesta, vlažna i sjajna od kiše, zvuk kotača koji sigurno leže na skliskom asfaltu, svjetla drugih vozila nestaju mu za leđima, brzinomjer pokazuje stotinu dvadeset kilometara, Ananda usnula na sjedištu pokraj njegova. Sandy uključi radio, nađe postaju koja emitira cijelu noć, ali bile su to pjesme s top lista, bez žara, bez duše, komercijalne poput našeg doba. Ugasi radio i poveća brzinu. Negdje pred njimje West Mesa i sladak zvuk prošlosti. U Detroitu (ili Cincinnatiju?) je s Gopherom Johnom gutao poslije koncerta cheeseburgere u zdravljaku otvorenom non-stop. Gopher John je jeo kao vuk; četiri burgera, tri porcije pečenih krumpirića. - Noćne more - prizna on, teškim, umornim glasom. - Stalno sanjam onaj požar. Da, neprestano. Djeca gore. Vrisak. Kažu da sam zaključao izlaze za nuždu. Prokleta laž, Sandy. Nikad to ne bih učinio. - Nasmiješi se. - Na pozornici mi je dobro. Bubnjanje. Glazba gasi vatru u mojoj glavi. U Cincinnatiju (ili Minneapolisu) nastupio je s njima Pop-Tarts, raskalašeni ženski bend koji je svirao kao predgrupa u bijelim kratkim hlačicama i topovima bez naramenica, izveo nekoliko starih pjesama i izazvao buru pohotljivih zvižduka, a tad su Nazguli izašli na pozornicu i odsvirali imjoš starih pjesama. Zabava je nakon koncerta prerasla u ludilo pa u nasilje, Sandy je previše popio i onesvijestio se i probudio se u stolcu kad je sve prošlo. Maggio je bio jedini član Nazgula koji je još bio ondje. Bio je obamro, a pijana tamnokosa prsata basistkinja iz Pop-Tarts pušila mu je mlitav kurac. Televizor je bio upaljen. Vijesti. Sandy je gledao u televizor krozizmaglicu dok se ne pokaže poznato lice. Poznajem tog čovjeka, pomisli, ali se ne sjećam otkuda ili zašto, a riječi novinara nisu imale smisla. Maggio zastenje i promeškolji se i Sandy opazi da mu se ud počeo ukrućivati. Novinarje govorio o nekom Paulu Lebequeu kojem će se suditi u Maineu. Ali tko je dovraga Paul Lebeque? Maggio se uspravi, pogladi Pop-Tarticu po glavi i reče: - Super, dušo, super. Na turneji su uvijek bili pijani ili drogirani ili raspoloženi za seks. St. Louis je bio Houston koji je bio Pittsburgh koji je bio Cincinnati. Nove pjesme bi propale, stare uspjele, publika bi od njih oživjela. I svake večeri, kad bi otpjevali neku pjesmu s Music to Wake the Dead, Patrick Henry Hobbins bi ponovno zapjevao s njima. Ali samo te pjesme. Nove bi pjesme pjevao Richmond, bijedni plašljiv plastični Larry. Čak i kad bi pokušali s pjesmama s ploča Napalm, ili Hot Wind out of Mordor ili Crnog albuma, kočio ih je Richmond. Samo bi Music to Wake the Dead probudila Hobbinsa. Peter Faxon se borio do posljednjeg daha, prepravljao nove pjesme, pokušavao, ali ništa nije uspijevalo. Richmond nije bio loš, ali bio im je potreban Hobbins. Sa svakim koncertom, ravnoteža se premještala. Preskočili su “Sins” u Detroitu i umjesto nje odsvirali “Survivor”. Izbacili “Good Ol’ Days” u St. Louisu (ili Minneapolisu?), svirali stanovito vrijeme “Napalm Love”, a u Kansas Cityju su zapalili publiku s “Ash Man”. Izbaci nove pjesme, pjevaj stare i nikad se ne prepiri s uspjehom.
Na turneji su potrebni pljesak, povici, zvižduci, obožavanje publike. Na turneji im se pridružila Francie. Ponovno je bila Maggiova cura, barem službeno, stajala je pokraj njega na pozornici za vrijeme koncerata, njihala se i plesala u ritmu glazbe, smješkajući se tužno i prazno, izgubljenih velikih očiju. Rick je bio neobično nježan prema njoj. Od New Yorka do St. Louisa mijenjao je grupike dotad neviđenombrzinomi unedogled pričao o svakoj. Francie je to sve podnosila, i pušenje i grupni seks, a kad bi se onesvijestio ili zaspao ona bi sjedila pokraj njega, milovala ga po dugoj masnoj kosi i smiješila se blago kao majka neposlušnom, ali voljenom sinu. Znala je da je ona stvarna, jednom je rekla Sandyju, dok su druge samo prolazni snovi, lica i imena i usta koja se mijenjaju kao i gradovi. Francie je uvijek bila uz Ricka. A Gort, glomazan i šutljiv, nikad nije bio daleko od Francie. Na turneji je uvijek ponoć. Na posljednjem odjeljku auto-ceste za Minneapolis, Sandy upali radio, moćne se antene podignu i zakrče i glazba ispuni Sanjarenje. Između dva tupoglava hita DJ reče: - A sad, udar za uši iz prošlosti... ili možda budućnosti? - i pusti “Napalm Love”, dugu verziju snimljenu uživo ali nikad snimljenu na nekoj od ploča Nazgula. I Nazgul raširi svoja crna krila nad zemljom i plemena se okupiše, pomisli Sandy, i tako se i dogodi. Svake večeri promatrao je kako je sve više publike, kako kipti i mijenja se. Dolazili su sredovječni i malo načeti životom, dolazili su odjeveni u skupe traperice i nakit, gonjeni uspomenama, odjecima pjesama uz koje su stupali, ševili se, drogirali, pjevali i vjerovali šezdesetih godina. Izlazili bi pomlađeni, puni gotovo opipljive snage, iskričave energije. Izlazili su nasmiješeni, zviždučući napjeve, držeći se ponovno za ruke, i njihove bi traperice izgledale izblijedjele, jeftine, iznošene i prljave, a rupe bi bile pokrivene zakrpama s motivom cvijeća i mira. U Minneapolisu (ili St. Louisu?) prebrojao je dvadeset poveza za glavu, pet rukom obojanih košulja, jedan par lenonica. Koncerti bi potrajali satima, ali može li ljudska kosa ipak tako brzo narasti? Pa zašto bi kosa žena na izlasku izgledala duga, čista i ravna, slobodno padala niz ramena, lelujala na vjetru, a na ulasku se činila tako oprljena, kovrčava i umjetno oblikovana? Na turneji je sve moguće i sve je stvarno. U St. Louisu Sandyju se učinilo da je u prvom redu prepoznao lice koje je vidio u Pittsburghu. U Houstonu je u to bio siguran, za to lice i još nekoliko. Slijedili su bend; zdepasta žena koja se uvijek skinula do gola i polako plesala čak i na najbrže pjesme, zatvorenih očiju, pa visok, koščat momak s kozjom bradicom kojemu je s usne uvijek visjela cigareta marihuane, zaljubljenici u motore, čopori hipija zaostalih iz nekog drugog doba, muškarac dlakav poput vukodlaka ali odjeven u ljubičasto starinsko odijelo, pa crnooka ljepotica srebrnoplave kose. Svake večeri, u svakom gradu. Mogao bi se zakleti da je u Kansas Cityju ugledao Larka u publici kako podiže šaku u zrak i viče: - On dolazi! - zajedno s ostalima u urliku predskazanja i obećanja. Na turneji sva su lica poznata. Kansas City je bio Houston koji je bio St. Louis. Živjeli su, selili se i putovali u nekom izgubljenom svijetu, u središtu rock’n’roll tornada, u stjecištu silnica. Kad su stigli u St. Louis (ili Houston?) postali su vijest dana, svi su zaboravili na podijeljene kritike iz Chicaga. Dan Rather govorio je o Nazgulima na CBS-ovu Dnevniku. Time im
je konačno posvetio naslovnu stranicu obećanu prije nekoliko mjeseci, Hedgehog ih je još jednom objavio na naslovnoj stranici, puno boljoj nego prva, i objavio reportažu od dvadeset stranica pod naslovom“Nemogući povratak”, iako Sandy nije uzvraćao na Jaredove pozive. Dva dodatka u Minneapolisu (ili u St. Louisu?), a u Houstonu im publika nije dopustila da odu s pozornice. Hobbins je plesao i pjevao kao opsjednut đavlom (a kako inače?) i tjerao ih na svirku, pa im je ponestalo pjesama, ali su nastavili svirati, odsvirali su “What Rough Beast” s beskonačnim soliranjem na sredini pjesme, sve dok povici: “On dolazi!” nisu izazvali juriš policije koja je prekinula koncert. Bilo je vike, kletvi, bačenog kamenja, uhićenja, dva punjenja suzavca da bi se rastjeralo publiku. Nazguli nisu prekinuli svirati u tom metežu, a kad su houstonski policajci napokon izvadili gumene palice i stvorili čvrst bedem, publika je jumula i probila ga, a Nazgul zasvirao “Ragin”. I Nazgul raširi svoja crna krila nad zemljom i slobodni se narodi okupiše i uzdigoše stare stjegove, s ljubavlju i radošću i opravdanim gnjevom, napiše Sandy u izjavi za medije poslije houstonskih nereda. Ali se predomisli i prekriži tu rečenicu. Već su počele trzavice. Neki teksaški političari tražili su da se grupu optuži za poticanje nereda, bilo je i zahtjeva u Kansas Cityju, Denveru i Albuquerqueu da se zabrane tri preostala koncerta, a televizijski evanđelist iz Alabame nazvao je rock komunističkom, sotoninom zavjerom. Dok su hrlili kroz tamu da stignu u Kansas City prije zore, Sandy reče Anandi da upali radio. Ona nađe postaju iz Dallasa koja je inače emitirala hitove s top lista, ali začuju “This Black Week”, pa zatim “Blood on the Sheets” i “Napalm Love” i “What Rough Beast”, puni sat Nazgulove glazbe, i na svršetku DJ reče: - Želim se zahvaliti svima koji su nazvali. Cure i dečki, svirat ćemo Nazgule dok budete nazivali i slali novac. I zapamtite, sav prljavi keš ide u fond za obranu hjustonske osamnaestorice. - Ananda stisne šaku, udari njome po komandnoj ploči i zaori njezin veseli smijeh. U Kansas Cityju okupilo se pedeset tisuća ljudi pod vedrim nebom. Koncert potraje do kasnih noćnih sati jer su svirali nekoliko dodataka. Počeli su s “Wednesday’s Child” (Faxon se još nadao), a poslije, kad su se zagrijali, odsviraju “Going to the Junkyard” kud puklo da puklo, ali je publika bila tako vlažna, voljna i raspoložena da suje skoro progutali, usprkos Richmondu, ali je te noći Patrick Henry Hobbins pjevao od početka do svršetka, vladao pozornicom, vladao publikom. Urlali su, pljeskali, toptali, uznosili glazbu. U tom moru ljudi bilo je svih šest članova American Tacoa, drugog kvalitetnog sastava Jamieja Lyncha, koji su se raspali 1975. godine. Hobbins ih ugleda i pozove na pozornicu. Skoro dva sata ta su se dva sastava natjecala u svirci kao nekad, pa se čak i neumjereni Todd Oliver iz Tacosa, odjeven u šarenu košulju i srebmosivi cilindar umjesto uobičajene trenirke od srebrnog lamea koju je nosio na nastupima Glistena, pokazao na razini situacije i podsjetio publiku na to što je pravi rock’n’roll. Rat tih dviju grupa završio se šepurenjem Olivera i Hobbinsa po pozornici i njihovim luđačkim duetom, dok je Maggio izmjenjivao pomamne note s gitaristom Tacosa. Tad Tacosi odu, a Nazgul zaključi koncert uzbuđujućom, kaotičnom, gromoglasnomverzijom“Prelude to Madness”. Ali u Kansas Cityju je Larry Richmond poludio u svojoj hotelskoj sobi poslije koncerta. Sandy je bos hodao po hodniku u potrazi za Pepsi kad je začuo buku. Vrata
sobe bila su odškrinuta. Sandy zastane trenutak pa ih otvori. Richmond se naslonio stisnutim šakama na prozor. Njegovo bijelo lice zajapurilo se od histeričnih suza. Na sagu je ležala prevmuta svjetiljka. Postolje je bilo smrskano, sjenilo poderano, ali je žarulja još svijetlila i soba se neprirodno bjelasala. Bilo je previše sjena na krivim mjestima zbog blještava svjetla s poda. Nedaleko Richmonda stajao je Peter Faxon i pokušavao ga smiriti svojim razboritim glasom. - Smiri se, Larry - govorio mu je. - Sve je u redu. Previše tableta, ništa drugo. - Ne uzimam tablete - vrisne Richmond. Njegove oči, problijedjele od straha, pogledaju u Sandyja. - Ne uzimamih! - ponovi. - Uzeo si punu šaku u prvom dijelu - reče Faxon. - Zato sada tako divljaš. - Podigne ruke, dlanova okrenutih prema naprijed, pokretom koji je govorio, mimo, samo mimo. - Ne - reče Richmond razdražljivo poput djeteta. - Ne, ne, ne i ne. Nisam! Ne uzimam... - Reci mu ti - Faxon reče Sandyju. Sandy polako zakima glavom. - Amfetamini, mislim. Larry Richmond vrisne i svom snagom nogom udari srušenu svjetiljku. Ona se zavrti i odvratne sjenke se pomaknu. A tad se Richmond svali na trosjed i zaplače. - Ne sjećam se - reče naglas. - Ne sjećam se, ničeg se ne sjećam. Što se događa sa mnom, što se događa? - Pomogni mi - reče Faxon. On i Sandy polegnu Larryja na kauč, pokriju ga i pokušaju smiriti. - Od napora - reče Faxon sigurnim znalačkim glasom. - Izlažeš se velikim naporima. Putovanja, koncerti. Nisi naviknut. Pa ni mi se nismo na to mogli naviknuti. Pogledaj što se događa Ricku i Johnu. John previše jede, previše pije. Rick se otkvačio drogama. A oni su stari rokerski vukovi. Možda je kod tebe riječ o slomu. Živčanom slomu. Pa što? Izvući ćeš se. Još samo dva koncerta, a tad nas sve očekuje dugačak odmor. Poslije West Mese snimit ćemo novu ploču, pa ćemo natrag kući i odspavati zimski san. Ne brini. Čuješ li? Ne brini. - On se usiljeno nasmiješi. — Usto, svake večeri sve bolje pjevaš. Faxonove riječi otupe oštricu Richmondova straha. Uspije se čak i osmjehnuti. - Zaista? - upita. - Ne zajebavaš? - Ne zajebavam- reče Faxon. Ali kad su zatvorili za sobom vrata i stajali na hodniku, Faxon se okrene Sandyju i reče puno neveselijimglasom: - Vjeruješ li ti u sve ovo što sammu nadrobio? - Zašto? - Ja ne vjerujem- reče Faxon. - Dođi. Želimporazgovarati s tobom. Odu u Faxonovu sobu. Faxon izvadi iz hladnjaka dvije limenke piva, otvori ih i sjedne tmurna izraza lica. - Znaš zašto je pošizio? - Pretpostavljam- reče Sandy. - Netko je spomenuo dečke iz American Taco, kako je to bila odlična zamisao. Richmond se toga nije sjećao. Ni mrvice. Nije ni znao da su Tacosi večeras bili na koncertu, a još manje se sjećao da smo s njima svirali. Svakog se koncerta sve manje sjeća, ali dosad je sam sebe zavaravao. Manje se sjeća, ali bolje pjeva. Da mi je znati
zašto? - Zašto me to pitaš? - upita Sandy. Faxon ga prodorno pogleda svojimsvijetlimzelenimočima. - Zato što mislimda znaš puno više nego što želiš priznati. Nemoj mi srati, Sandy. Previše smo pametni za te igre. Ti si dio toga. Ne znamkako ili zašto, ali jesi. Za mene je sve počelo kad smo zajedno letjeli u Flying Eye i kad si iščeprkao puno uspomena i zapretenih osjećaja. I zato mi nemoj glumiti nevinašce. Reci mi što se događa, dovraga. - Ne bi mi povjerovao da ti kažem. Peter Faxon se nasmije. - Pokušaj. Ne postoji ništa u što ne bih mogao povjerovati. Ti se ne penješ na pozornicu svake večeri. Ja se penjem. Osjećam, vidim, čujem. Ponekad... - On zašuti, potegne iz boce i namrgodi se. - Kunem se, na pozornici me obuzimaju čudnovate misli. Tako u St. Louisu sviram, zanijela me glazba, ne gledam u publiku, a tad podignem pogled, negdje na pola “Prelude to Madness”, a cijela dvorana puna svijeća. Tisuće svijeća u tami. Kao da sam se vratio petnaest godina unazad. Tad trepnemi svijeća nestane. - Zatrese glavom. - A ponekad me prožme nekakva hladnoća. Samo da ne počnem cvokotati zubima. Uglavnom kad pogledam Pata. Pata! A ne Richmonda. Da, slični su, ali sam poznavao Pata Hobbinsa bolje nego majka mu, i vjeruj mi na riječ, znam razliku. - Ponovno zasuti i potegne još malo piva. - To i jest Pat, zar ne? - upita on i lukavo nagne glavu u stranu. - To bi ti trebao znati - odgovori Sandy. - Ti si napisao glazbu. - Glazbu? - Glazbu što budi mrtve - reče Sandy. - Gluposti - promrmlja Sandy. - To ne može biti. - Ali jest - reče Sandy. - Nemoj si lagati. Vjeruješ u to koliko i ja. Larry Richmond se ne sjeća koncerata zato što, uglavnom, njega ondje i nema. - Pat - šapne Faxon. - Znao sam. Osjetio. Sandy ne reče ništa. - To je sigurno nešto... psihološki, ha? Podijeljena ličnost. Čuo sam o tome. Glumac koji tako često glumi određenu ulogu da prolupa i počne misliti da je on taj lik. Tako je. U Richmondovu tijelu su dvije osobe - on i taj lažni Hobbins. Na pozornici on ne može pjevati kako valja, pa preuzme Hobbins. - Razborito tumačenje - reče Sandy. - Vjeruj u to ako želiš. Ali oboje znamo da to nije tako. - Pa koje je drugo tumačenje? - prasne Faxon. - Opsjednutost? S onu stranu groba? Sandyja obuzme umor. Pivo mu se skisa u ustima. On umorno kimne glavom. - Nemoguće - reče Faxon. - Ne vjerujem. -I ne možeš - reče Sandy. - Zašto? - Jer si, Petere, fm momak, a kad bi u to povjerovao, morao bi tome stati na kraj, zar ne? A rekao si mi u Chicagu, nakon koncerta, kad se to prvi put dogodilo, da ne želiš da se to prekine. Želiš li?
Peter Faxon odvrati pogled i namršti se. - Želiš li? - ponovi Sandy. Faxon naglo okrene glavu i pogleda ga. - Ne - reče stisnutih usta. - Ne. - Iskrivi lice. - Isuse. Što to govorim? - Istinu - reče Sandy. - A koju nisi rekao Richmondu, je li tako? Zašto si mu lagao? Zašto si ga tješio? Osimako ne želiš da to potraje. Faxon je buljio u pod uplašenim očima. - Nije pitanje samo zvuka, Sandy, ili glazbe, nego i Pata. Bio mi je brat, najbolji prijatelj, moja druga polovica. Nekad sam ga mrzio, ali sam ga i volio. Kad ga ugledam na pozornici, na nekoliko koraka od mene, srce mi se cijepa. Želim mu prići i zagrliti ga, ponovno razgovarati s njim. Želim da se vrati. Da. Ali tad iščezne. Svaki put, nakon koncerta, on nestane a vrati se Richmond. - On podigne glavu i pogleda Sandyja ravno u oči. - Ali poslije West Mese neće, je li tako? To je svršetak puta. Za Morsea, tebe, mene. West Mesa i... i... - Pjesma sudnjeg dana - tiho reče Sandy. Peter Faxon kimne glavom. - Odlazi, Blair - reče on. - Moram malo biti sam sa sobom. Nosi se. Sandy ustane i krene prema vratima. Znao je kroz što prolazi Faxon. Ali kad je uhvatio za kvaku, Faxon ga zaustavi. - Još jedno pitanje. - Da? - reče Sandy. - Znam zašto ne želim prekinuti. Želim da se Pat vrati. Možda sam se tom rečenicom osudio na pakao, ali cijenim Pata više od deset Larryja Richmonda. Ali što je s tobom, Blair? Zašto ti to sve podnosiš? Teško pitanje za to doba noći i pred svršetak turneje i konačnog obračuna. - Nisi ti jedini koji obožavaš duha - reče Sandy. Peter Faxon kimne glavom i odvrati pogled. Sandy izađe. Ali u hodniku, kad su vrata škljocnula iza njegovih leđa, njegove posljednje riječi odjeknu šuplje i nadglasaju zujanje aparata za led i automata za piće. Nije istina, tupo pomisli Sandy, nije istina. Njegovi duhovi nisu mrtvi, samo su se promijenili i možda zato više pati, ali mu je istodobno i lakše. Kad se vratio u sobu, Ananda se probudi, pogleda ga, nasmiješi mu se, poljubi ga i oni se brzo i strasno poševe. Njezino ga tijelo razuvjeri a ruke utješe. Na turneji je Ananda uvijek bila pokraj njega i zbog njezine blizine sve je bilo dobro. Na turneji nema prostora sumnji.
DVADESET ČETVRTO POGLAVLJE Heard the singers playin’ how we cheered for more! The crowd then rushed together, tryin’ to keep warm Publika je došla u Denver puno prije Nazgulovaca. Koncert je bio rasprodan mjesec dana unaprijed, ali ih to nije obeshrabrilo. Pristizali su u kamp kućicama, novim Porscheima i oguljenim starim bubama, u kamionetima i školskim autobusima. Stiglo ih je na stotine i tisuće i slili su se u Red Rocks Park u podnožju brežuljaka zapadno od grada. Kampirali su u planinama, na brežuljcima, na stadionu, spavali u svojim vozilima, u vrećama za spavanje, jurtama, šatorima, indijanskim šatorima, postavljenima bez dozvole. Okupljali su se oko nedopuštenih vatri, svirali gitare, dijelili zabranjene cigarete marihuane, pjevali stare pjesme i podjednako se oglušivali na čuvare parka, policajce i tjelohranitelje. Tjedan dana prije koncerta tisak je vrvio senzacijama i uzbuđenjima. Govorilo se da bi trebalo poslati vojsku policajaca da otjera kampere, tražila se intervencija specijalaca; ozbiljno se raspravljalo o odgodi, zabrani ili selidbi koncerta. Stadion je bio predivno mjesto, zdjela od blijedo-crvena kamena, redovi stepeničastih sjedala usječeni u planinu, omeđeni s tri strane kišom i vjetrom išibanim stijenama i visokim kamenim stupovima, a s istočne strane nizak tako da su iza pozornice u daljini svjetlucala denverska svjetla. Iako je bilo mjesta za devet tisuća ljudi, bio je premalen za horde koje su iz daljine doputovale čuti uskrsnuli Nazgul. Uništit će Red Rocks, tvrdili su oni koji su željeli da se koncert ne održi i proricali velike nerede. Edan Morse pokušavao je smiriti situaciju uz pomoć hladnijih glava u gradskoj vladi, onih koji su se sjećali houstonskog slučaja. Zatražio je dopuštenje da postavi razglasne stupove po cijelomparku tako da i oni vani mogu slušati koncert. Dopuštenje je dobio. Najprije je udvostručio broj čuvara, pa učetverostručio a naposljetku je njihova brojka dostigla tisuću. Vlasti su mu izašle u susret; Morse je skupio malu privatnu vojsku. Potpisao je dokument kojim se obvezao da će Nazgul podmiriti moguću štetu i pristao platiti golemi račun za čišćenje stadiona i parka nakon koncerta. Sandy objavi posljednju izjavu za tisak. Koncert u West Mesi, prisegne Morse, bit će besplatan. Preostalo je samo deset dana do tog koncerta. Ondje će biti dovoljno prostora za sve, dobar zvuk i dobra preglednost. Otiđite u Albuquerque, reče im Morse, i tisuće poslušaju njegov prijedlog. Ostali ostadoše. Na dan koncerta, policija procijeni da ih je trideset tisuća. Sandy i Ananda krenu na koncert četiri sata prije početka pa ipak su se jedva probili. Ceste su bile zagušene vozilima koja su sva puzala u istom smjeru. Zaustavni su trakovi bili načičkani automobilima, zaustavljenimili parkiranim. Morali su ostaviti Sanjarenje pet kilometara od stadiona, jer je cesta postala neprohodna. Sandy nađe slobodno mjesto za parkiranje a ostatak puta prođu pješice, kao dio ljudske rijeke koja se slijevala niz cestu. Metež je prožimala neka čudna lakomislenost, radost, blagdansko raspoloženje. Svi su bili ljubazni. Otvarale su se limenke piva i dijelile
svima koji su izgledali žedni. Nepoznati su ljudi bezbrižno čavrljali jedni s drugima, dijelili marihuanu, sprijateljili se za čas. Frizbiji su jedrili krozzrak. U blizini stadiona, gužve su bile veće a živci tanji. Cesta se sužavala, crvene stijene se uzdizale oko njih crvene kao što im ime kaže, pa su hodočasnici bili stiješnjeni i počele su frcati iskre. Ali su i dalje hodali, stisnuti, tako da je ta bujica zaživjela vlastitim životom. Sandy se nije mogao izvući iz nje da je i htio. Kod ulaza u stadion, mnoštvo se pretvorilo u čvrsto zbijenu masu koja je ceptjela od nemoći, razočaranja i klaustrofobije. Oni s ulaznicama psovali su pokušavajući se probiti naprijed; ostali su se gurali natrag. Sandy ugleda jednog od Morseovih čuvara, krupnu plavušu sa žarkocrvenim povezom oko ruke i s crnim znakom Nazgula. - Molim da oni s ulaznicama pođu za mnom - vikala je. Držala je nešto poput otpiljene palice za bejzbol i vješto njome oslobađala prolaz kroz stisku. Tri ili četiri oznojena, nasmiješena sretnika s ulaznicama pođu za njom. - Hej! - vikne Ananda kad im žena priđe. Kimnu si glavom u znak prepoznavanja pa se ona i Sandy proguraju do žene koja ih odvede do ulaza. Već su bili ispred ograde kad neki visoki, gojazni crnac u tunici dovikne Anandi: - Hej, curo - vikne šušljavim, pijanim glasom. - Hej, mama, pomozi. Uvedi me unutra, sestro. - Ananda se ogluši na njegovu molbu. Ona i Sandy se pokušaju probiti kroz ulaz, ali je protok bio slab. Onaj se tip progura do nje. - Hej, sisata - reče on. - Ja bi’ ti bio bolji od tog bijelca. - Sandy, stiješnjen sa svih strana, nije mogao ništa učiniti kad je ovaj zagrlio Anandu debelom mesnatom rukom i grubo je uhvatio za dojku. - Hej, mama, budi dobra prema meni. Ja ću... Nije uspio dovršiti. Ananda se pomakne, hitro, i vještim se polu-okretom oslobodi njegova stiska. Udari ga laktom tako da mu je oduzela dah, a tad snažno sune rukom, poput stapnog klipa, ispruženog dlana. Zgnječi mu nos i iz jedne nosnice poteče tanak mlaz krvi. On se sruši ili poklekne... gomila se tako nabila sa svih strana da nije ni imao prostora pasti, ali zbog njegova okrvavljenog lica i staklenih očiju, ljudi se odmaknu od njega i to teško tijelo u zelenom i crnom polako nestane i padne na tvrdu utabanu prašinu. Među čuvarima je bilo najmanje dvadeset Morseovih ljudi, označenih žarkocrvenim povezima oko ruku. Mirrors je bio šef. U njegovim srebrom metaliziranim naočalama bliještala su dva sunca blizanca. Ananda pokaže palcem prema čovjeku kojeg je oborila udarcem. - Odvedite ga - reče. - Sredit ćemo to - reče Mirrors. Stignu do ulaza u stadion. I ondje je vladala gužva, ali se barem moglo disati. - Isuse - reče Sandy pogledavši preko ramena - što si mu to učinila, ’Nanda? - Slomila pizdi nos - reče ona. - Nos - zapanjeno ponovi Sandy. Prisjeti se hitrog, vještog udarca. Ispruženog dlana. Zvuka zdrobljene kosti. Mlaza krvi. - Kako se složio - reče Sandy. - Nije ni pisnuo. - Mirrors će se pobrinuti za njega. - Mogla bi ubiti nekoga takvimudarcem- reče Sandy.
Ananda ga nevino pogleda. - Je li? Pa on je prvi počeo. Nitko me neće pipati ako ja to ne želim. - Nasmiješi se i uhvati Sandyja za ruku. - A ti si jedini koji želimda me pipa. I točka. Dođi. Red Rocks je bio nabijen ljudima. Čak su i prolazi bili popunjeni. Ljudi su sjedili ili se verali po visokim tribinama usječenima u stijene. U dnu ispred pozornice, konopcem je bio ograđen uski prostor i čuvari su pazili da nitko ondje ne uđe. Sandy među njima ugleda Gorta i njegovu suncemopaljenu obrijanu glavu koja je nadvisivala ostale. Sandy i Ananda siđu nastojeći nikoga ne nagaziti. Gort nešto zarokće kad ih ugleda i prenese Anandu preko konopca. - Gle ovo, ko u džungli, ha? - reče. - Pričekaj West Mesu - reče mu Sandy. Maggio je koračao gore-dolje i uzbuđeno brbljao. Priđe Sandyju. - Hej, ovo je ludnica. Što kažeš? Ni 71. nismo privukli toliko ljudi. Ni približno. Ovo će biti ludi koncert, imaš moju kurčevu riječ. - Nasmije se. - Ma je li? - reče Sandy. Misli su mu bile negdje drugdje. Na onom debelom momku koji se bez riječi srušio, a živahne boje njegove tunike utopile u moru ljudi. Na krv iz razbijenog nosa. Na Anandinu ruku u njegovoj, na duge, snažne prste, kratko odrezane nokte, dobro mu poznatu odebljalu kožu na vanjskoj strani malog prsta i dlana. Uznemiri se. - Tako je, sveca mu - govorio je Maggio. - Reynard će izvesti neku foru sa svjetlima. Nekakav vatromet, ondje. - Upre prst u Denver. - A tek glazba, stari moj. Večeras će sve biti na svommjestu. Nikakvih propusta, imaš moju kurčevu riječ. Sandy naćuli uši. - Molim? Kako to misliš? Maggio se naceri. - Jesi gluh? Vođa je konačno oprao uši i poslušao me. Gotovo je s timnovimsmećem. - A to nije sve - reče Edan Morse. - Večeras će Nazgul odsvirati Rag. Je li tako, Rick? - Tako je. - On ispruži dlan. - Daj ruku, stari. - Ja... ne - reče Morse. Podigne ruke. Obje su bile u zavojima. - Jebi ga - reče Maggio. Ugleda Francie, okrene se i ode. Sandy je zurio u Morsea. Posljednja dva tjedna često je telefonski razgovarao s Morseom, ali ga je večeras prvi put vidio poslije Chicaga. Da nije progovorio, ne bi ga prepoznao. Morse je izgledao uništeno. Oči su mu se luđački caklile, upale u očnim dupljama, a lice mu je bilo koža nategnuta preko izbočenih kostiju. Bio je odjeven u košulju od svijetlog pamuka kroz koju se providjelo njegovo mrtvački mršavo tijelo. Pustio je dugu i čekinjastu bradu, ali mu se kosa prorijedila. Oko vrata je objesio nekoliko teških lanaca i privjesaka, koji kao da su bili preteški za njega. Morse se sagne i poljubi Anandu, iskrivi usne u osmijeh i sjedne pokraj nje. - Što se događa s tobom? - izlane Sandy. - Ništa - reče Morse. - Sve je pod kontrolom. Sve je pod kontrolom. - Po izgledu bi ti mjesto bilo u bolnici. Zašto si uopće ovdje? Dosad nisi bio ni najednomkoncertu. - Večerašnji će biti drukčiji - reče Morse. - Zašto? - strogo će Sandy. - Što... - Vidjet ćeš - reče Morse napeta glasa. Nagne se Anandi i počne joj nešto
govoriti tiho, samo za njezine uši. Tako odbačen, Sandy se zagleda u praznu pozornicu, pripremljene instrumente i Denver. Ondje je negdje Slum, pomisli on, zaključan u kući koja je postala zatvor, zaključan u kavezu vlastitog očaja. Prepusti se maštanjima. Zamisli se kako se penje na pozornicu, staje za mikrofon i drži dug govor, i svi polaze za njim, svih trideset tisuća, kliču, zvižde i pjevaju, stupaju za njim kroz ulice grada do tvrđave Byrne, jači od Butchera i njegova oružja i pasa. Slum izlazi i pridružuje im se i svakim se korakom mijenja. Njegovo lice se zaobljuje, kosa mu raste, odjeća se topi i pretvara u živopisnu odjeću s cvjetnim uzorkom. Kad je zagrlio Sandyja, bio je opet onaj stari, mlad i snažan. Sandy odagna taj san i pogleda na sat. Još sat vremena do početka koncerta, pokažu brojke. Sat i pol kasnije, sjenke kasnog poslijepodneva vidljivo su se produljile a stadion je brektao pod teretomnestrpljive publike. Netko počne skandirati. - Hoćemo koncert - vikne. Drugi prihvate. - Hoćemo koncert, hoćemo koncert, hoćemo koncert. - Pljeskali su i skandirali deset minuta, jačina zvuka se pojačavala, i Sandy shvati da ne skandira samo publika na stadionu nego i slušatelji u parku i uzcestu. Stijene koje su ih okruživale bile su jarkocrvene od zalazećeg sunca, a i nestrpljiva, uzbuđena lica publike bila su crvena. Počela su se paliti svjetla u Denveru, a istočni obzor bio je obrubljen plavo-crnom tamom. - Hoćemo koncert, hoćemo koncert, hoćemo koncert, hoćemo koncert. - I planina kao da je podrhtavala u ritmu udaranja dlanova. I tako to potraje, još najmanje dvadeset minuta, sve jače i jače dok se naposljetku nije učinilo da ne može biti jače. Dotad se Denver pretvorio u mrežu svjetala na istoku, u beskrajno polje zvijezda uhvaćenih, ukroćenih, poslaganih i raspoređenih po navirućem crnilu. Planine na zapadu bile su poput propinjućih crnih zuba, crveno-crnih vrhova oblivenih svjetlošću zalazećeg sunca. Oblaci su se gomilali na zapadu iznad planina, prijeteći zid uskovitlane crne i crvene boje koji se Sandyju nimalo nije sviđao. - Hoćemo koncert, hoćemo koncert, hoćemo koncert, hoćemo... ooooooh! Fijuk rakete presiječe galamu. Raketa se rasprsne na istoku i kotač od crvenih i narančastih iskri zavrti se na nebu. Skandiranje preraste u uzdah divljenja. Poleti još nekoliko raketa, jedna, dvije, tri, četiri. Prasak raketa razbije ritam skandiranja i ono postupno prestane. Vatromet rasvijetli noć. Sve su oči bile uprte u nebo. U pljusku iskri odjedanput iskrsne feniks, plamteći žuti feniks, krila većih od grada i očima poput užarenog crvenog ugljevlja. - OVO JE SAT - zagrmi razglas. Došli su na pozornicu dok je publika gledala u nebo. Stajali su tihi i nepomični poput sjenki, držeći instrumente, i samo su se njihovi obrisi naslućivali u polutami. - OVO JE DAN - reče razglas. Upali se nekoliko svjetala. Tamna crvena svjetla koja su ih osvjetljavala odozdo i pozornicu pretvorila u mutno crveno more. - OVO JE GODINA - obeća razglas. Još se jedna raketa vrišteći vine u nebo, bliža i glasnija od drugih, rasprsne se
iznad stadiona i zakrili ih blistavim bijelim kišobranom, tako blještavim da je na trenutak rastjerala tamu. Sa zapada dopre tihi štropot nadolazeće oluje. - NAZGULA! - zavrišti razglas i tisuće ljudi zavrišti s njim, pa pet tisuća, pa sve više i više jer se uzbuđenje prelilo sa stadiona i poplavilo park. Svjetla na pozornici se upale sva odjedanput, zasljepljujući bljesak reflektora različitih boja, a bubnjevi i sve gitare oglase se zajedno, glazba poput snažnog udarca čekićem grune u publiku, planine i oluju. Bijele sjajne kose, u crnom traper odijelu okupanom svjetlošću, Patrick Henry Hobbins zapjeva: Hey baby, what’s that in the skyyy?! I na nebu je zaista bilo nešto, srebrni lik koji poput treperavog noža zareže tamu. Iza njega se prostre plameni zastor, i goruće svanuće zakrili Denver. Nekoliko ljudi ustukne pred tim žarom, ali ostali počnu vrištati, zviždati, nastane urnebes. Maggio režeći odgovori Hobbinsu, promuklimi prostačkimglasom. It’s looooove! I glazba plane na pozornici. Teme koračnica, naglašene, izobličene, preobražene. Solo gitara žari poput napalma kojeg dočarava, bas gitara brunda poput nadolazećih bombardera. Zvuk se pretvori u dim i vatru na pucketavoj pozadini ranjenog crvenog neba. Hobbinsov glas je bio živa vatra, znojan seks, i kad je zapjevao pripjev, publika zapjeva s njim: Ooooh, napalm! Ooooh my napalm love! A tad ponovno zapjeva sam, ali mu je glas odjekivao nadaleko. Yeah, it’s hot because I love ya! Oh, it burns because we love ya! Ispunjen neizrecivim osjećajem, osjećajem kojeg je potaknulo nešto više od glazbe, Sandy se nagne prema Anandi. - To je Hobbins! - vikne u njezino uho kako bi ga čula. Ona odsutno kimne glavom. Ne shvaća, pomisli on. “Napalm Love” je pjesma s albuma Napalm, a ne Music to Wake the Dead. Trebao ju je otpjevati Larry Richmond. Ali nije. Večeras, Hobbins pjeva od početka. Od prve do posljednje pjesme. Kad je pjesma završila, Hobbins se nasmiješi i upita: — Jesu li vam popucali bubnjići? - NISUUUUU! - zaori tisuće glasova. - Znači da moramo svirati glasnije - reče Hobbins i povede ih u “This Black Week”. Vatromet je zastirao i parao nebo iza njega, plavo, pa zeleno, pa crveno, druga boja za svaki stih, reflektori su se mijenjali u skladu s pirotehnikom na nebu, a i glazba se mijenjala. Kad je zapjevao Black Sunday, stadion zapjeva s njim. Publika se njihala, pljeskala nebrojenim parovima ruku. Edan Morse, zatvorenih očiju, zamotanom je rukom lagano udarao ritam po koljenu. Čak se i Gort, koji je stajao i mrgodio ispod pozornice, lagano micao u ritmu glazbe. U prvom dijelu koncerta izveli su sve hitove, stare pjesme sa starih albuma, prve četiri ploče. Izveli su “Elf Rock” i “Cold Black Water” sa Hot Wind Out of Mordor, “Crazy Car” s ploče Nazgul, “Jack-hammer Blues”, “Poison Henry” i “Schuylkill River” s Crnog albuma, a završili dugom, dugom verzijom “Makin’ War!” s Napalma.
Maggio se zapalio i dao si oduška. Njegova je gitara vrištala, a publika je ponavljala za sviračima. - Makin’ War! - pjevali su - Makin’ War, makin’ war, makin’ war, war, WAR! - ali kao da su vodili ljubav, a ne rat, s toliko su strasti to pjevali. Kad je Maggio konačno završio beskrajnu improvizaciju, bio je natopljen znojem. Faxonove i Hobbinsove gitare ga vrate na zemlju za završni stih, a Gopher John završi pjesmu s nekoliko rifova kao da će odrati bubnjeve. Stadion Red Rocks vrišteći se digne na noge i pljesak zatutnji poput grmljavine. Ali kad pljesak mine, poput svake grmljavine, začuje se drugi potmuliji tutanj. Sandy okrene glavu i ugleda oluju koja se približila stadionu, crna i prijeteća. U daljini, iznad planina, sijevne munja. Obzor je bio nepregledan zid tinte koji je svaki čas prijetio da će se srušiti na njih. Oblaci se osvijetle iznutra. Publika je stajala, protezala se i muvala za vrijeme kratke stanke. Sandy ustane kad impriđe Gort. - Faxon želi skratiti drugi čin - obavijesti ih. Morse se lecne. - Molim? Zašto? Grmalj pokaže golemimpalcemprema zapadu. - Boji se oluje. - Ne - usplahiri se Morse. - Ne dolazi u obzir. Moraju završiti koncert. Moraju... moraju... - Zatetura i problijedi. - Vrti mi se -promrmlja. - Moram sjesti. - Svali se u sjedalo. - Porazgovarat ću s njim - žustro će Ananda. Krene za Gortom kroz publiku. Sandy hitro krene za njima, ali ne i dovoljno brzo. Svađa je već počela kad je stigao. - NE! - vikao je Faxon. - Ne dolazi u obzir! Jeste li ludi? Što vam je? - Podigne prst. - Oluja će nas začas sustići. - Ma, to malo kiše? - reče Ananda. - Pa i u Woodstocku se sviralo po kiši, zar ne? - Kiša? Šališ se! Pogledaj! Gledam u to cijeli koncert. Neće to biti kišica, ’Nanda. Sprema se potop. Munje i električni instrumenti ne idu zajedno. - Bojiš se, vođo? - dobaci Maggio. - Ja se ne bojimi ja ću svirati. Faxon, jadan i nadglasan, ipak se nije predavao. A tad se Hobbins probije do njih. - Nastavljamo - reče on. - Čuješ li me, Peter? Sviramo. - Ne - reče Faxon, ali bez uvjerenja. Bio je blijed i razdražljiv. - Da - plane Hobbins. - Uostalom, tko je tu zvijezda? - Svi se zagledaju u njega. Rekao je to šaljivim tonom, ali se osjećalo čelično samopouzdanje i sigurnost. Bit će po njegovu, govorio je taj ton, kao što je uvijek bilo. Hobbinsov ton, ne Richmondov. - Pat - reče Faxon. - To si zaista ti! - Isuse Kriste - lane Maggio i razvali usta od zaprepaštenja. - Drago mi je da smo se upoznali - reče Hobbins. - Vidim, pogodili ste kako se zovem. Peter Faxon se jedva uspije pribrati. - Ako ćemo svirati, krenimo da se što prije toga riješimo - reče. - Prije nego što počne oluja i struja nas sve pobije. - Dobro - reče Hobbins. - Ja sam spreman. Izvodimo pjesme s novog albuma redom. - Može - reče Faxon. Krenu svaki na svoju stranu. Kad su ostali otišli, Sandy zabrza i uhvati Hobbinsa za rame. - Što je? - obrecne se pjevač. - Ostali ne shvaćaju - reče Sandy. - Čak ni Faxon. Oni su samo oruđe... Morsea ili onoga tko stoji iza ovog. Ali ti, ti znaš. Zar ne?
Oči zaplamsaju crvenim žarom, tanka se usta razvuku u podsmješljiv osmijeh. - Pa što ako znam? - Armagedon - reče Sandy. - Posljednja bitka. Odlučujući sukob dobra i zla. To bi armagedon trebao biti, je li tako? Hobbins podigne bijelu obrvu i ne reče ništa. - Na kojoj smo mi strani? - molio je Sandy. - Na kojoj smo mi strani? - To moraš samotkriti, prijatelju. Ovo nije Tolkienova knjiga, zar ne? - On krene. - Čekaj - vikne Sandy za njim. Hobbins se okrene i odmahne glavom. - Žao mi je, Charlie. Moram svirati. - Podigne palac. - Slušaj glazbu, bratac, samo slušaj glazbu. Ananda i Gort su čuli njihov razgovor. Kad se okrenuo, Sandyju se učini da je u Anandinim crnim očima bljesnula neka čudna sumnja, ali ga ona uhvati za ruku. - Dođi - reče. Vrate se na svoja mjesta. Reynard pošalje još jednu raketu koja svojim kreštavim fijukom raspara noć, kao kontrapunkt potmuloj grmljavini nadolazeće oluje. Gopher John udari ritam, gitare odapnu svoje piskutave, oštre note, Hobbins upadne: Baby, you cut my heart out! Baby, you made me bleed! Prve kapi kiše padnu na svršetku “Blood on the Sheets”, sićušne hladne kapi koje vlaže kožu i hlade dušu. Kapi su postale teže i gušće dok su svirali “Ash Man”, ali nisu uspjele ugasiti zanos publike. Jedna se raketa ne rasprsne, ali je ushit na Red Rocksu i dalje rastao. Tmasti oblaci valjali su se iznad stadiona, progutali zvijezde, komešajući se poput uzburkanog mora. Rick Maggio iskorači. Cerio se svojim poznatim, prezimim osmijehom. Bio je prokisao do kože. - Jebi ga - zaurla u mikrofon. Skine svoju mokru majicu, zgužva je i baci u publiku. Žene su vrištale i otimale se za nju. Maggiou su se vidjela rebra. Tijelo mu je imalo nezdravu boju a koža mu je bila pokrivena gnojnim prištićima. Blistala se od pljuska. - Mokar sam! - reče u mikrofon, dodirne žice i pritisne pedalu zbog naglaska. - A kad pokisnem, onda POPIZDIM! - reče. - Koliko? - vrisne publika. - Toliko da POBJESNIM! - vikne Maggio i u tom trenutku iznad njihovih glava sijevne munja ispraćena grmljavinom, a ljubičasto-plava svjetlost pretvori noć u dan. Maggio žmime i naceri se. -Sranje - reče - čini se da nisamsamo ja popizdio. Publika zaurla od smijeha, Maggio zasvira i glazba grune. Ain’t gonna take it easy Won’t go along no more. Francie se popne na pozornicu, počne plesati, zatvorenih očiju i klatiti se naprijed-natrag ispred njih. Bila je mokra kao miš, kao i svi. Duga, rijetka kosa zalijepila joj se za lice, a široke, tamne bradavice jasno se ocrtavale kroz mokru majicu. Publika se povede za njezinim primjerom, popne se na sjedala, počne plesati i pljeskati. ’Cause I’m Ragin Maggio otpjeva, a tisuće ponove za njim.
Ragin Munje rasparaju nebo iznad njihovih glava. Mreža svjetlosti bljesne iznad planina, i dodirne zemlju jednom, dvaput, triput. Gromovi zatutnje, zvučnici zapucketaju od elektriciteta i na trenutak zagluše glazbu. A tad pjesma preplavi publiku, još zaglušnija. Hobbins preuzme od Maggioa i otpjeva nježnu, bolnu verziju “Survivora”, a tad se grubo isceri publici, zabaci svoju gustu bijelu kosu, otežalu od kiše koja se slijevala niz nju, raširi ruke, pogleda u nebo i zapjeva: Turning and turning in the widening gyre. A Nazgulovci šapnu He’s coming! gromko poput ponoči. The falcon cannot hear the falconer pjevao je Hobbins. Sandy začuje zvuk rakete koja se borila protiv pljuska i ostavljala za sobom plameni siktav trag. Uleti u crne tmaste oblake... a tad je dohvati munja, golema plavo-bijela munja koja je palila oči, pa još jedna, i još jedna i još jedna, i na trenutak se učini da raketu nogama drži električni pauk. Raketa se rasprsne. Na trenutak na nebu bljesne sokol, ali se raziđe i iskrivi u nešto odvratno i jezivo, a tad ga nestane. He’s coming! Faxon je bio bijel u licu poput Hobbinsa, ali nikad nije bolje svirao. Električna oluja krčala je i režala oko njih i slala nepredvidljiv statički elektricitet u ozvučenje, ali ga je Maggio iskoristio i utkao u glazbu. Gromovi bi zaorili baš kad bi Gopher John udario u veliki bubanj nožnompedalom. The best lack all conviction zapjeva Hobbins i pogleda u Sandyja i crvenimočima mu progori do u dušu. while the worst, OH! They’re full of passion, and intensity! Malo skrene pogled. U koga je sad gledao? U Morsea, Gorta? Ili Anandu? Munja bljesne u zaglušnom ritmu rocka. Žena koja je sjedila nedaleko od njih vrisne, ali se njezin nepojačani glas izgubi u noći, slab i nečujan. Ostatak publike se smijao, pljeskao, upirao prstom. Hobbins priprijeti oluji šakom. Trideset tisuća glasova uglas zaori: -HE’S COMING! - Yeah! - zapjeva Hobbins. Faxon je neuzbuđeno, koncentrirano svirao, Maggio se kesio, Gopher John se mrgodio i udarao i udarao. Sandy je bio pokisao, promrzao i bojao se. Uhvati Anandu za ruku. Bila je hladna i skliska od kiše, a rožnato zadebljanje tvrdo. Oh, what vast image comes troubling my night? He’s coming! Ananda se zanijela. Oči su joj oživjele od glazbe i zamišljenih slika, usta je otvorila od ushita. Na sjedalu pokraj njezina, skutrio se Edan Morse zatvorenih očiju. Zamotane ruke počivale su mu na koljenima. Zavoji su bili ružičastocrveni. Kiša je ispirala krv niz njegove noge. Plastična košulja zalijepila mu se od kiše za tijelo i iznad njegova srca pamuk je bio ružičast. Mrlja je postajala sve tamnija i širila se. A gaze as blank and pitiless as the sun!
Iznad pozornice između oblaka pomaljao se neki glomazan oblik, golemo crno lice užarenih očiju, izčijih usta sijevaju munje. HE’S COMING! HE’S COMING!!! YEAH, HE’S COMING!!! Skandiranje. Pljesak. Pljusak. Munje posvuda. Gromovi i bubnjevi. Skandiranje. Pljesak. Patrick Henry Hobbins pjeva stih za stihom i njegove riječi ispunjaju park i odzvanjaju u planinama. Kad je postavio posljednje pitanje, svjetla se ugase, a s neba im uši zapara zaglušni tutanj. Dugačka munja razreže obzor i publika - i Sandy s njima - umuknu na trenutak kad su se u Denveru pogasila sva svjetla. U tami je netko Hobbinsu dao svijeću. On je upali na kiši, stavi ispod brade i naceri se. Ozvučenje proradi. - Ja dolazim! - reče im. - Skoro sam tu. - Svjetla u Denveru žmimu, pa se ugase, i naposljetku se grad rasvijetli u znak dobrodošlice. Urnebes više nije jenjavao. Baš kad je Sandy mislio da se nikad neće smiriti, Nazgulovci ponovno počnu svirati, “Prelude to Madness”. Pjesma je bila puna kaotičnih instrumentalnih dijelova, s puno feedbacka i jeke, nesazvučja od kojih su poskakivale plombe u zubima, ali je poslije mahnitosti “What Rough Beast” djelovala skoro smirujuće. Right is wrong, black is white, Who the fuck’s got the justice tonight? Edan Morse jaukne. Sandy ga pogleda. Morse je podignuo ruke. -Ne - vrisne. - Nije pošteno, nije, ne. - Okrene se Anandi, zgrabi je za ruku i razmaže krv po njezinu kišom natopljenom rukavu. - Pomozi mi - reče. Košulja mu je bila natopljena krvlju, glas piskutav od straha. Ljudi su zurili u njega. I hear laughter in all the wrong places See color in all the white places Morse glavinjajući ustane. Vrištao je i mahao svojim krvavim rukama. I Ananda ustane, položi mu ruke na ramena pokušavajući ga umiriti. Kiša imse slijevala nizlica. Gort opazi što se događa i počne se probijati kroz plesače koji su se nagurali ispred pozornice. Queens beat aces every time, yeah! Dead man’s hand, dead man’s hand! And Charlie is the joker in the deck! Sandy se pokušao probiti do Anande i pomoći joj oko Morsea, ali su se odmaknuli od njega a publika je podivljala. On udari u nekoga, promrmlja ispriku, pa posrne kad se ta osoba okrene i zapilji u njega. Netko ga udari sa strane. A glazba nije prestajala. - Krvarim! - zakriješti Morse i nadjača glazbu. - Što se događa sa mnom? - Zamahne na Anandu. Začuje se mek, mokar udarac i na Anandinu licu ostane krvav trag. Kiša ga ispere. A tad stigne Gort, koji je nadvisivao sve oko sebe. Golemim rukama odgurne ljude ustranu i zaštitnički zagrli Morsea. Morse mu nešto dovikne. Gort ga uhvati ispod pazuha, podigne i prebaci preko svog širokog ramena. Ljudeskara
se počne probijati kroz mnoštvo, noseći Morsea na leđima. Plesači su se vrtložili oko njega, opijeni glazbom. Sandy stigne do Anande. Netko ju je srušio u onoj strci. On joj pruži ruku da joj pomogne ustati. - Dobro si? - upita. Maggio je svirao dug, treperavi, ludi rif koji je kidao živce, Faxonova bas gitara brundala je negdje duboko, duboko, skoro na granici čujnog, a Hobbins otpjeva završni pripjev. Queens beat aces every time, yeah! Dead man’s hand dead man’s hand! And Charlie is the joker in the deck! Koljeno joj je bilo krvavo, jedna nogavica razderana, ali ona reče: - Obična ogrebotina. Sandy je pokuša nešto upitati ali, iako je vikao, ništa se nije čulo. Gopher John je svirao posljednji solo u “Prelude to Madness”. Najedanput glazba uspori, zadrhti i prijeđe u nešto drugo, u uvodni dio druge pjesme. Publika zavrišti. Gromovi prigušeno zatutnje u daljini, kao da je oluja jenjavala. Hobbins ih pogleda svojim crvenim, crvenim očima, nasmiješi se važno i zapjeva: This is the land all causes lead to, This is the land where the mushrooms grow. A na nebu iza njega, iznad svjetala Denvera, bujale su nadimljuće, jezive prikaze - dolje plave, ljubičaste i otrovne, a gore usijano bijele i sjajne poput sunca. Cvjetaju i rasipaju svoje sjeme, pa su oko njih nicale druge, gljiva za gljivom, od obzora do obzora. Plesači ostanu kao ukopani, uzdahnu, prestanu disati. Svijet se pritajio i čekao. Čak se i oluja umirila dok su Nazgulovci pjevali. To the battleground I’m coming, Oh, don’t you hear the drumming? They’re playing the armageddon rag, oh! Playin’ the armageddon rag! I začuju se bubnjevi, bas bubanj se oglasi duboko, krvavo, doboši došapnu u vojničkomritmu koji se polako pojačavao, razbuktavao, prizivao prikaze. Gopher John se namrgodi, njegove ruke ubrzaju, svaki je udarac bio metak, granata. This is the day we all arrive at, This is the day we choose. Hobbins zapjeva tužnim, skoro nježnim glasom, ali se sa svakom riječju njegov bijes rasplamsavao i ponovno je oko njega jačala oluja. Još jedna udaljena munja razbije kratkotrajnu tišinu, a kad je grmljavina zamrla, Nazgulovci zapjevaju: Well, I’m here to make things right, To fight the last good fight, And they’re playing the armageddon rag, oh! Playin’ the armageddon rag! Obnažen do pasa, mokar, iscrpljen, iskešen, Rick Maggio pusti prstima da prelete
po žicama gitare i silovita paljba glazbe grune iz pojačala. Faxon i Hobbins uzvrate vatru, improvizacija preraste u pucnjavu. Kesili su se, primicali se jedan drugom, dugo izmjenjivali puščane taktove, sve dok Maggio ne učini svemu kraj, ubodom dugog, bolnog vriska feedbacka. Bas bubanj zagrmi, basovi su bili žitki živi pijesak, ritam ubrza i publika počne pljeskati u ritmu. Hobbins ponovno preuzme. This is the day of SOULSTORM, baby! The day all debts come due! Remember the things you done to me, while I’m doin’ em to YOU! Hobbins stisne šaku i zabije u zrak. Tisuće šaka ponovi taj pokret. Drugi su pljeskali i pljeskali, trideset tisuća pari ruku u bučnom jednoglasju. I Sandy je pljeskao. Hobbins je pjevao led i vatru i izbavljenje, Maggiova gitara je bjesnjela kao opsjednuta, Faxonova bas gitara bila je potmula topovska paljba, Gopher John zanio se u holokaust bubnjanja, a nebo je bilo ljubičasto-plava masnica, oživljena blijeskom munja. Svi su se stari duhovi digli poput magle, podrugljivi. Ljudi bezlica izlijevali su se iz dizala i zamahivali krvavim palicama. Daleyeva ružna gubica krivila se od mržnje, Nixon se vrpoljio i lagao, Butcher Byrne je ponovno zamahnuo puškom. Oblaci su bili puni bajuneta i cvijeća koje je otišlo u rat. Vojske su se vrtložile i borile puškama koje su rigale munje i grmjele poput gromova. Mrtvi su ustajali i pristupali vojskama. Izobličenje. Smrt. Feedback. Krv. Jeka. Duhovi. Stihovi. Krikovi. Stara vremena, stare rane, stari neprijatelji, oni su nam naškodili a mi smo željeli samo mir, stare gorčine, namješteni izbori, gluhe uši, sljepilo, glupost, pohlepa, ne vjerujte u ubijanje, nema izbora, rat za mir, ubij za ljubav, ubij, ubij, UBIJ. Pjesma zaurla u krešendu, instrumenti zasviraju na tankoj oštrici, nepopustljivo, bjesomučno, a Hobbins zapjeva: Kill your brother, YEAH! That sucker done you wrong. Kill your friend, goddamned traitor Just listen to the song They ’re playing the armageddon rag! Kill your brother, kill your friend, kill yourself. Cause you ’re a killer too And the dead look just like you When they ’re playin ’ the armageddon rag! YEAH! They ’re playing that armageddon rag! On to otpjeva gledajući netremice u Sandyja, crvenim i podrugljivim očima, i Sandy se sjeti Hobbinsovih riječi. Nazgulovci lepršavo odsviraju dugi instrumentalni prijelaz, glazba se raspjevano vine u visine, pa uspori pri prijelazu na prve stihove “Resurrectiona”. Hobbins konačno skrene pogled sa Sandyja i otpjeva: This is the day we’ve dreamed about, This is the land where the flowers grow.
Ali na nebu iznad njega nije bilo cvijeća, samo pomrčina i munje, i uporna kiša. Postupno se oluja istutnji i Sandy zazebe. Okrene se Anandi. Na njezinu licu ugleda nešto što ga prestraši, ali je on ipak okrene prema sebi. - Na sudnji dan - reče Sandy - obje će vojske misliti da se bore na strani dobra. I obje će biti u zabludi. - Ali je glazba treštala i ona ga nije čula, pa su njezine oči, kao i sve oči oko njega, bile hladne i sjajne poput crnog leda.
DVADESET PETO POGLAVLJE She was practiced at the art of deception Well, I could tell by her blood-stained hands Sandy se probudi iznemogao od noćnih mora rano poslije podne kad je sobarica treći ili četvrti put pokucala na vrata njegove sobe u Hiltonu. - Vratite se kasnije! - dovikne joj on kroz zakračunana vrata, glasa puna bezrazložnog bijesa. Pokuša ponovno zaspati, ali ne uspije, pa naruči doručak u sobu. Kava je bila odveć gorka, sok od naranče previše kiselkast, ali je krivnja bila vjerojatno u njegovu raspoloženju, a ne u napicima. Prisili se pojesti palačinke i kobasice pa upali svjetiljku pokraj kreveta i zadubi se u denverski tisak. Ananda je još spavala pa nije razmaknuo zavjese. ROCK RUSVAJ NA RED ROCKSU! poslužili su se aliteracijom u Rocky Mountain News; OBOŽAVATELJI ROCKA UNIŠTILI PARK, pisalo je u Denver Postu jarkocrvenimslovima. Na naslovnoj stranici u oba lista, s puno fotografija. Sandy otpije kavu i na brzinu pregleda članke. Od nekih se fotografija žacne. Ugašene logorske vatre nagrđivale su površinu parka poput krasta, posvuda planine limenki od piva, čikova i slomljenih boca, a čak su se i na crvenim stijenama vidjeli tragovi prolaska vojske. News je objavio tri stranice fotografija grafita. Posvuda simboli mira, veliki i mali. Parole stare i nove. I, zlokobno, u nekoliko različitih boja, slovima veličine od trideset centimetara do tri metra, stihovi pjesama. “Ragin’!", našarani krvavo crvenom bojom i triput potcrtani. “He’s coming! ” ispisano stotinu puta; He’s here, samo jednom ili dvaput. Oh, can’t you hear the drumming?, pitao je netko, a netko drugi je velikim crnim slovima na sjedalima stadiona napisao “Dance to the Rag! ” Članci su bili još turobniji i uglavnom izvještavali o neredima koji su izbili poslije koncerta. Nemoguće prometne gužve, više od četrdeset manjih nesreća i dvije velike. Koškanja između posjetitelja koncerta i stanara obližnjih kuća, između obožavatelja i policajaca, između policije i Morseovih čuvara. Jedan policijski automobil pogođen kamenom, razbijeno prednje staklo. Parkiran Mercedes prevmut i obojen u psihodelične boje. Tučnjave, pjevanje, opijanje, razbijeni prozori, slomljene kosti, izbijeni zubi, nekoliko uhićenja. I šestero mrtvih. Tri poginula u izgorenom automobilu u sudaru, jedna žena poginula kad se sunovratila s trideset metara dok se verala na stijene, jednog mladića pogodila je munja kad je udarila u razglasni stup, a jedan muškarac ubijen u tučnjavi. LeRoi J. King, 39, nezaposleni kuhar iz Los Angelesa, umro je na licu mjesta kad mu je netko slomio nos a komad kosti zabio u mozak. Sandy sklopi novine i zagleda se u Anandu, njezinu crnu kosu zamršenu na jastuku, usnulo lice široko i nevino. On ispruži ruku i ugasi svjetlo. Tad zazvoni telefon.
Htio je podići slušalicu, ali je Ananda bila brža. - Molim? - reče ona bunovno u slušalicu. Odgovor kao da ju je rasanio. Uspravi se, protrlja oči i nekoliko puta kimne glavom. - Dobro. Da. Već je budan. Odmah stižemo. Da. Odmah. - Ona spusti slušalicu i pogleda Sandyja. - Oblači se. To je bio Gort. Edan nas želi vidjeti. - Kako je? - Ne pitaj - odvrati Ananda i ode u kupaonicu. Za manje od deset minuta bili su na Morseovu katu. Gort ih pusti u apartman i uvede u spavaću sobu. Zavjese su bile čvrsto navučene, soba zamračena. Morse je ležao na visoko podignutim jastucima, pokriven vunenim pokrivačima, nejasan lik u polutami. - Priđite -reče nestrpljivo kao da mu je teško govoriti. Ananda ispruži ruku prema prekidaču za svjetlo, ali je Gort zaustavi i odmahne glavom. Sjednu u sjenu, koja još više pocrni kad Gort zatvori vrata susjedne sobe. - Jutarnje vijesti - procijedi Edan. - Čuli ste? - Spavali smo - reče Ananda. - Bilo je na ... - on zakašlje i podigne bijelu zamotanu ruku ustima - .. .na vijestima - ponovi on. - Albuquerque. Zabranili su koncert. Boje se. Već... već tamo kampira četrdeset, pedeset tisuća ljudi. Čekaju. A svaki dan pristižu novi. Zabranili su koncert. - I? - oštro će Ananda. - Pa znao si da će se to dogoditi, zar ne? Vidio u vizijama? Ne mogu nas više zaustaviti. Previše nas je. Sandy će objaviti da će Nazgul ipak svirati: svirat će za ljude, besplatno, a ti fašisti na vlasti mogu se jebati. Neka pokušaju izbaciti sto, dvjesto ili tristo tisuća ljudi. Uzvratit ćemo im. Spalit ćemo im grad do temelja i zaplesati na zgarištima. - Ne - promuklim će glasom Edan Morse. - Sandy, želim... sazovi tiskovnu konferenciju. Reci im. - Što? - upita Sandy. - Da odgađamo koncert - reče Morse. - West Mesa se odgađa. - Ne! - reče Ananda glasompoput tankog bodeža. - Što ti je, Edan? Sve se događa baš kako si rekao da će se dogoditi. Onako kako ti se prikazalo, zar ne? Kakva je sad ovo kenjaža? Ne možemo se prodati sad kad smo tako blizu! - Što mi je? - zapišti Morse visokim, histeričnim glasom. Nasmije se, ali se smijeh pretvori u napad kašlja i on se presavine od bola. Kad se kašalj smirio, on reče: - Izmaknulo se kontroli, ’Nanda. Ne ide kako treba. Ne ide! Trebalo je... trebalo je prestati. - Što to? - strogo će Ananda. - Krv - promrmlja Morse. - Bolestan si, Edan. Bolestan i prestrašen, zar ne? Morse se ponovno histerično nasmije. - Gort - reče on. - Svjetlo. - Siguran si? - upita div. - Svjetlo - ponovi Morse. Gort upali svjetlo. Edan Morse bio je natopljen znojem vlastite krvi. Kao da je otjecala iz svih pora, puzala niz njegovo tijelo, promočila zavoje, posteljinu, pokrivače. Iz nosnica su mu curila dva usporedna mala mlaza.
Plahte na kojima je ležao bile su umrljane njegovom krvlju, jastuci su bili umrljani i crvenkasti, a brada slijepljena krastama zgrušane smeđe krvi. Kraste bi pucale kad bi otvorio usta. Bjeloočnice su mu pocrvenjele, a zjenice bile male i uplašene. Čak mu je krvarilo i iz desni. Njegov smiješak bio je otvorena crvena i vlažna rana. Ananda duboko udahne. Sandyju pozli. - Isuse Kriste - promrmlja i podigne se u stolcu. - Moraš u bolnicu - reče. Ali ga Gort uhvati za rame i gume natrag. - Nema vremena - reče Morse iznenađujuće odlučno. - A ne bi ni pomoglo. Ovo nema... uzroka. Natprirodno je. Liječnici ne bi ništa mogli učiniti. - On umorno podigne lijevu ruku. - Moja krv - reče. - Dio cijene. Ali ne toliko krvi. Nisam mislio da će je biti toliko. - Zao mi te, Edan - reče Ananda hladnim, ravnodušnimglasom. - Ali to ništa ne mijenja. Ostani ovdje. Nadam se da ćeš se izvući. Ali ako se i ne izvučeš, ipak će se isplatiti. Revolucija je važnija od tvog ili mojeg života. Edan Morse nakratko sklopi svoje crvene, bolne oči, i ponovno ih teškom mukom otvori. Njegova ruka padne na pokrivač. - Ne... ne shvaćaš. Nisam samo ja važan. Obećanja... sranje... laži. Nije u redu! Ananda prkosno ustane. - O čemu ti to, čovječe? Morse teškommukompodigne lijevu ruku, uhvati je desnomi podigne. - Cijena je bila krv! - reče skupivši svu preostalu snagu. - Platio sam je, krvario. Brze posjekotine, duboke, bolne. Ali bi zarasle, ’Nanda! Zaliječile se. A poslije bi to zaraslo tkivo postalo jače od zdravog, čvršće, tvrđe. Trebalo je biti... tako. Kratka, bespoštedna borba, a tad rane zarastu. Postanemo bolji. Jači. Čvršći. - On pusti ruku, naceri se jezivim krvavim osmijehom. Između bijelih zubi slijevala se krv. - A ne ovako. Zar ne shvaćaš, prokletnice? Krvarenje neće prestati! Ovo jebeno krvarenje nikad neće prestati! - vrisne on njoj. Anandu to nije pokolebalo. - Edan, uvijek si bio preosjetljiv. Htio si iskoristiti moć glazbe, ali si je želio nadzirati. E pa ne možeš, budalo. Ona ima svoje zahtjeve. Ne možeš dati samo malo, moraš dati sve. - Ona se namršti, pogleda u Gorta, pa u Sandyja, zastane na trenutak, odmahne glavom i nastavi. - Ne možeš ispeći omlet a da ne razbiješ jaja, nije li tako? Ali ti bi radije pričekao da se jaja razbiju sama od sebe, na neki nadnaravan način. Glazba ne može sve sama -potrebni smo joj mi da se obistini. Ti se želiš pretvarati da je sve milost i svjetlost. E pa nije. Svijet je ružan i ne možeš se protiv njega boriti a da i sam ne poružniš. Zaista misliš da je nekoliko pišljivih kapi krvi iz tvoje ruke bilo dovoljno da se plati ceh? Zaista tako misliš? - Ona se prezrivo nasmije. - Ja... ja nisam... - Morse žmime i odvrati pogled. - Naravno, pretvaraj se da ne shvaćaš. Pretvaraj se da ne vidiš. To si stalno činio. Bio si pripravan platiti cijenu vizija, ali ja sam bila jedina spremna platiti cijenu revolucije. Ja sambila ta koja je činila što je glazba tražila. Sandy ustane i okrene se Anandi. Duša mu se ohladila, kao da je nešto duboko u njemu umrlo. - To si bila ti - reče bez trunka sumnje. Sumnjao je, shvati tad, sumnjao... koliko? Predugo. Ali ju je volio, jedino je nju imao, pa je odbijao to priznati, lagao samomsebi. - To si sve ti učinila, zar ne?
Ananda se podboči rukom o bok i zauzme vragoljastu, pretjeranu, izazovnu pozu i oblizne jezikom donju usnicu. - Ova mala curica? Al’ ja sam samo hipika u kratkim hlačicama. Misliš da bih mogla učiniti nekakvo nasilje? - Isuse Kriste - reče Sandy. - Znaš li koji je tvoj problem, Blair? Misliš kurcem. Kao i Jamie Lynch. Teško je bilo jedino upoznati se s njim. A kad mi je to uspjelo, ostalo je bilo jednostavno. Toliko se uspalio da me dovabi u svoju kuću da je skoro svršio u gaće. - Ona pogleda u Morsea. - Žrtva u krvi, Edane. Netko je morao to učiniti. Morse ne reče ništa. - A Gopher Hole? - upita Sandy. - Slozewskom je nešto moralo promijeniti način razmišljanja, morao je postati čovjek od pepela. Zaključati vrata... krv je to olakšala. Toliko mrtvih, sve je poslije išlo glatko i jednostavno. Glas joj je bio ledeno hladan. - Svejedno ti je - optuži je Sandy. - Naravno da nije. Zato ovo sve i radim! - Više nije važno - umorno reče Edan Morse. - Zar ne shvaćate? Ako ne prekinemo, neće... neće biti onako kako želimo. Previše krvi. Trajat će unedogled. Nikad kraja. Nema... nema uskrsnuća, to je laž. Sudnji dan za vijeke vjekova. - Bojiš se umrijeti, Edan, eto to je - reče Ananda. - Možda - reče Morse. - Ali samu pravu. - To ćemo tek vidjeti. - Ne, nećemo. Rekao samti, prekidam. Prekidam. Ananda se nasmiješi. - Kako ćeš to učiniti, Edan? Pogledaj se. Nazvat ćeš naše vojnike jednog po jednog i priopćiti im tu vijest? Ja sam tvoj glasnogovornik, gnjido, ja izdajem tvoje naredbe. A otkud si i pomislio da bi te oni uopće i poslušali? Oni slušaju mene. Mirrors, Reynard, Guli, Beca, zajedno smo prošli kroz ratove. Oni su moji. A ja kažemda nastavljamo. Edan Morse se teškom mukom malo podigne. - Slušaju i Gorta - reče on. - Gort, obavijesti ih. Sandy, organiziraj tiskovnu konferenciju. Otkaži West Mesu. Otkaži. Čuješ li? Sandy kimne glavom. Ananda uzdahne. - Vi mi seronje ne ostavljate izbora - reče ona. - Za mene su ulozi previsoki da bi me vi naivci zajebali. Pjesma sudnjeg dana je počela i nitko od vas je ne može prekinuti. Žalim. - Munjevit pokret ruke i u njezinoj ruci, kao stopljen s dlanom, ležao je neobičan mali srebmkast revolver. - Odavde nitko neće izići živ. - Taj izbacuje samo strelice - reče Morse hrabro. - Gort, oduzmi joj... Anandin prst dvaput trzne. Revolver ispusti tih siktav zvuk. Morse vrisne, ruka mu poleti k licu i pokrije oči. Tijelo mu se divlje napne i zgrči. Bacakao se po krevetu a tad užasan vonj ispuni sobu kad mu popuste crijeva. Sandy nije imao vremena nešto učiniti. Čim je ispalila strelicu, ispusti revolver i okrene se prema Gortu. Grdosija je bio snažan i brz. Ananda je bila brža i bolje uvježbana. Dohvatili su se kod podnožja kreveta. Gort je uhvati - zakratko. Ona se munjevito okrene, oslobodi njegova stiska i slomi mu ručni zglob. Otvorenim dlanom
raspali po četvrtastoj čeljusti i sruši ga razornim udarcem nogom u bubrege. On zastenje i padne, pokuša se otkoturati od nje, ali je bio odveć spor. Ona mu sjedne svom težinom na leđa, omota ruke oko njegove glave i povuče prema natrag. Sandy začuje kako mu je puknuo vrat. Gort beživotno klone a iz otvorenih usta mu poteče krv. Ananda mu pusti glavu i ona padne na sag. Sandy učini dva nesigurna koraka prema njoj. Ona ustane, hitro, pripremna za njegov napad. On dohvati revolver sa strelicama koji je Ananda ispustila, i brzo se odmakne. Bili su sami u prostoriji punoj leševa. On nacilja revolver u nju objema rukama. - Taj ispaljuje samo strelice - reče ona i nasmiješi se podrugljivo. - Doduše, one za uspavljivanje. Ali neće me zaustaviti. Nisu mogle zaustaviti ni Gorta. - Ubila si Morsea tomstrelicom. - Naravno. Pogodila samga u oko. Jesi li ti tako dobar strijelac, ljubavi? Ona makne kosu s čela. Lice joj je bilo užareno od uzbuđenja i napora. Bila je prelijepa. Lijepa i smrtonosna. - Isuse - promuca Sandy. - Volio samte! Njezinim licem preleti tuga. -I ja sam se zagrijala za tebe - reče ona. - U početku ne. U početku je sve bilo gluma. Kad mi je Edan rekao da ćeš ti biti dio ovog i da te moramo dobiti, na brzinu sam pročitala sve tvoje knjige, pripremila se. U njima su sve tvoje seksualne fantazije. Pa sam postala sve što si želio. Izvrsno je uspjelo, ha? - Naceri se. - No poslije... dobar si ti momak, Sandy. Nemam ništa protiv tebe. U nekom boljem svijetu, možda bih te i mogla voljeti. A ovako, ljubav je nemoguća. Postala je sredstvo tlačenja. Vojnik nikoga ne može voljeti dok traje rat. Ljubav te slabi. Pogledaj se. Još osjećaš nešto za mene. Kad bih te napala, ne bi imao snage povući okidač. - Ali ti bi, zar ne? Ti bi mene mogla ubiti. Ona se tugaljivo nasmiješi. - Edan i ja smo zajedno od hipi razdoblja. - Ona rukompokaže na krevet. - Svi smo mi potrošna roba. On, ti, ja. Ne smije prestati govoriti, grozničavo je razmišljao Sandy. Nemoj prestati govoriti i tako ćeš se spasiti. - Zar on nije bio dovoljno odan? Ananda slegne ramenima. - Na riječima, novcu, pravljenju velikih planova, da, bio je. Ali je u duši bio još jedan usrani liberal. Poput tebe. Bog me sačuvaj idealista koji nemaju želuca za bojište. - Čovjek bi pomislio da bi njegove ratne zasluge zadovoljile čak i tebe - reče Sandy. Ananda se nasmije. - Sandy, toliko si bezazlen da bih te mogla poljubiti. Njegove ratne zasluge! Ma nemoj. Jesi li se ikad zapitao zašto mu ništa nisu mogli prišiti? - Ona odmahne glavom. - Edan se volio pretvarati da je izvršitelj narodne pravde, i preuzimati odgovornost za svašta. Meni je bilo svejedno. Dobro mi je došlo. - Isuse - Sandy se nije mogao suzdržati. - Ti. To si sve bila ti: Sylvester, Maxwell Edison, Victor Von Doom. Morse je pustio glasine... - Imao je i on svojih dobrih strana. Njegove su vizije bile jako korisne. Vidio je moć u Music to Wake the Dead i kako je možemo iskoristiti. Vidio je kako će se sve dogoditi. Ponekad je bilo teško pohvatati konce svega toga što je vidio, a ponekad su
vizije bile proturječne, a ponekad netočne... ali ne često. Platio je cijenu i sve vidio, nejasno. I tebe. -I mene - ponovi Sandy. - Tako je. - Pa si me došla vrbovati. - Nije bilo previše teško. Sandy se pretvarao kao da je to prečuo. - Zašto? - upita je. - Možda si namtrebao za reklamu. - Čovjek bogat poput Morsea lako može platiti ljude iz medija. Postoji drugi razlog. Ona se nasmiješi i naruga mu se izazovno obliznuvši usne. - Možda je vidio da ćeš biti dobar pastuh. - Prekini s tim preseravanjem. Reci mi istinu! - On prijeteći mahne revolverom, ili se baremtako nadao. - Slušaj glazbu - reče ona. - Nazgulovu? Hoćeš reći da sami ja u njoj? Ona kimne glavom. - Vizije nisu nikad bile potpuno jasne. Ali je Edan osjećao da ćeš ti biti jedan od najvažnijih igrača. Imao je pravo. Oživio si puno uspomena, pokrenuo puno toga. A Edan te vidio na svršetku. Došao bi ovako ili onako. Nismo znali kako ćeš doći ni kako će se to odraziti na naše planove. I tako sam te počela zavoditi i ti si se zagrijao. Sjećaš se kad smo došli u Malibu pa samEdanu rekla kakvo je bilo vrijeme na putu? Da su vremenski izgledi bili lošiji, ubili bismo te na licu mjesta. Umjesto toga smo te drogirali. Da osjetiš što se sprema. To svakog jako pogodi. A sutra ujutro sam ti rekla da smo spavali. Znala sam iz tvojih knjiga da ćeš to osjetiti kao vezu između nas i da će to oslabiti tvoje druge veze. I tako je i bilo, zar ne? Sandy je želio bjesnjeti na nju, proklinjati je, udarati riječima, ali prvi put u životu ostao je bezriječi. - Trebao bih te ubiti. - Trebao bi, ali nećeš. Poznajem te. Ne možeš ubiti tijelo koje si jebao često kao moje, zar ne? - Ona korakne prema njemu, polako, sigurno. - Stani gdje jesi - reče on. Ananda se nasmiješi. - Ne vjeruješ u nasilje. Opališ li, ubiješ li me, postat ćeš isto što i ja. - Učini još jedan korak, pa još jedan. - Stani - reče Sandy. Ruke su mu drhtale. - Mislim da neću - odgovori ona. Četvrti korak, peti, njezina ruka munjevito sune i oduzme mu revolver. Ona uzdahne. - Rekla samti. Sandy je zurio u nju hladno, bijesno i ogorčeno. - Sad ćeš i mene ubiti. Pa dobro. Da svršimo s tim. Ananda nagne glavu ustranu. - Tražiš smrt? Sandy, da te želim ubiti već bi bio mrtav. Ja ne čavrljam s neprijateljima. Možda bi bilo sigurnije ubiti te, ali mislim da ne mogu riskirati. Preplavi ga val olakšanja. Zavrti mu se u glavi. - Riskirati? - ponovi nemoćno. - Tvoja uloga u svemu ovomje tako nejasna. Ali Edan je bio siguran ujedno. Ti si na svršetku, sretnom ili nesretnom. Ne usuđujem se ukloniti te. Charlie je džoker u špilu a potreban nam je čitav špil, zar ne? - Njezin prst se pomakne. Revolver sikne
jednom, dvaput. Sandy osjeti kratku slabu bol u ramenu a druga, malo viša, zapeče ga u vratu. Obamrlost se proširi od mjesta uboda strelica. - Laku noć, slatki prinče - reče ona veselo. A tad se nagne pa ga nježno i brzo poljubi dok se svijet pretvarao u kaleidoskop boja a noge ga izdavale.
DVADESET ŠESTO POGLAVLJE But my dreams they aren’t as empty As my conscience seems to be Noć. Kamenom popločana ulica skliska je i mokra. On luta, u beskraj, nemiran, bez cilja. Ulica je puna guste sive izmaglice. Nema prometa, nema buke. Čak ni njegove čizme ne odzvanjaju na kamenim kockama kako bi se očekivalo. Na obje strane naziru se žmigava svjetla neonskih reklama koja ga pozivaju, ali ih izmaglica prekriva pa ne vidi natpise. Ne zna kako dugo hoda kroz tu dugu, ravnu, tamnu ulicu, ali je umoran. Ipak nastavi hodati. Vlaga mu prodire do kosti, on podiže ovratnik kaputa, ali to ništa ne pomaže. Netko hoda pokraj njega, koracima tihim poput njegovih. On se okrene. Kroz maglu vidi nejasan lik mlade žene. Odjevena je u kratku suknju i top bez naramenica. Duge preplanule noge bijesnu svaki put kad korakne u ritmu njegova hoda. Njoj hladnoća ne smeta. Jako je privlačna, pomisli on, iako je ne vidi najjasnije. Njezina duga, ravna kosa pada joj do struka. Za uho je zadjenula cvijet, ružu, čija živa crvena boja osupnjuje u tom vlažnom sivom svijetu. Koračaju tako zajedno neko vrijeme i naposljetku je on upita kamo idu. — U San Francisco - kaže mu ona. Glas joj je čista radost, glazba i nevinost. - Zašto ti nemaš cvijet u kosi? - Prepozna glas. To je Maggie, i njezin glas kakav je bio nekad davno. - Vraćamo se onome što smo tako dobro naučili u mladosti - kaže mu ona - danima kad smo bili dovoljno mladi da bismo spoznali istinu. - To je Sharonin glas, snen poslije vođenja ljubavi, pun dragosti i zaigranosti novorođene ljubavi. - Zajaši vjetar - potiče ga ona - i odlazimo u život. - To mu govori Donna, krupnih očiju, ozbiljna; to je Alicijina nježna stidljivost, Beckyn opor humor, to je Barbara, u koju je bio zaljubljen u osnovnoj školi ali koju se nikad nije usudio pozvati na izlazak. To je Ananda koja hoda pokraj njega, mlada, nasmiješena i puna snage, a ispred njih je ljeto ljubavi, gdje je nebo plavetno a sunce uvijek sija, droga je kvalitetna a djevojke nose cvijeće u svojoj dugoj plavoj kosi. - Ah, prijatelju moj, ostario si ali nisi ništa pametniji - kaže drugi glas. - Jer u tvom srcu još su isti snovi. - Froggy hoda s njegove druge strane, ceri se, odjeven u žarkocrveni smoking, prsluk i leptir-kravatu. Lice mu je zeleno, a zubi žuti. - Sander, stari moj, to ispred tebe nije zelena, zelena trava doma tvog, a ne samo da ti je djevojka najružnija cura koju sam ikad vidio ili povalio, nego u njezinim očima ništa ne vidim. Ništa. Ne shvaća. Žena je prelijepa, bila je prelijepa, uvijek je bila prelijepa. Ponovno je pogleda. Ali ona crvena boja koja se probija kroz maglu više nije ruža nego zjapeća rana iz koje šiklja svježa krv. Pokraj njega hoda visok, tamnokos mladić, čija je sljepoočnica razbijena pendrekom. To je Bobby Kennedy, praznih očiju, slomljen. To je vitka crnkinja ubijena u uličnim neredima. To je Martin Luther King, njegov san uništen. To je klecav lik čovjeka u uniformi, kojemu je granata raznijela lice i kojem iz
otvorene crvene rupe u trbuhu curi utroba. Drži je rukama i naslijepo hoda prema maglom obavijenoj daljini. Drugi, čiji se obrisi tek naziru, hodaju za njim. Odred, jedinica, vojska. - Tko su oni? - upita Froggyja. - Kamo idu? Froggy pleše valcer s nepostojećom partnericom i ceri se. - Oh, zar ne čuješ bubnjeve? Dolaze na bojište. Eto, sviraju svoju pjesmu, o da, o da. - On pucne prstima. - Kako se ono zove ta ploča? Ne mogu se sjetiti, o ne, o ne. - Music to Wake the Dead - šapne Sandy. Froggy mu jako namigne i pokaže palcemna posrćuće mrtvace. - Morat ćeš zasvirati silovit rock ako želiš stupati s njima. Edan Morse hoda među mrtvima. I mrtav još krvari. Njegova bosa stopala ostavljaju tamnocrvene tragove na kamenu. Kašlje i vuče se nesigurnim, bolnim korakom. Ugleda Sandyja: - Zaustavi, zaustavi ples - preklinje - daj mi vremena da predahnem. - On ga zgrabi da se osloni o njega. Ruka mu je pokrivena finim slojem krvave magle, ali se Sandy uplaši i potrči dalje od povorke. Pokrajnja uličica se nadvije nad njega, uska i zavojita. Sandy je sad sam, izgubljen, uplašen. Golema, izmučena, poznata lica zure u njega iz sjena i salijeću ga kroz kišu. On viče, trči, posrće i pada. Kad se podigne, ruke su mu podlivene krvlju i pune ogrebotina. Ispred njega se uzdižu vrata. Jarko su osvijetljena, utočište u tami koja guši, kroz njih se izlijeva predivno blještavilo, sjajna prozračnost koja ga privlači. Bambi sjedi na vratima prekriženih nogu, okružena djecom velikih očiju. Noseća je i smiješi se dubokim unutarnjim mirom i govori tihim, zadovoljnim glasom o onome što leži s druge strane vrata. Mora čuti što govori, čuti mudre riječi, doznati odgovore. Gura se kroz djecu, prema svjetlosti. Bambi ga pogleda, nasmiješi se, otvori usta. - Oo ee oo ah ah - kaže ona - ting ting walla walla bing bang. Oo ee oo ah ah, ting ting walla walla bing bang. - Ne! - vikne on i ustukne. Ona djeca postanu divljaci. Počnu ga potezati za noge, gađati čokoladnim kolačićima, štapićima tamjana, križevima, papirnatim čašama. Uplašen i izmučen, on ih gura nogama, oslobodi se, pa potrči natrag u mrak, dalje od lažne svjetlosti. Sjenke postaju dublje. Ulica postane zavojiti puteljak. On krene kroz magloviti labirint. Zidovi od cigle su vlažni, ljepljivi, išarani grafitima, podrugljivim parolama na čudnim jezicima. Ne može pročitati riječi. Iz neosvijetljenih ulaza koji ne vode nikamo, zovu ga jako našminkane kurve. Odjevene su u mini suknje kričavih boja, koje se zatežu preko njihovih bujnih grudi i mesnatih bedara, ali u tami te boje izgledaju ogavno, a njihova lica mrtvačka, oči gladne i umorne pod teškimzelenimsjenilom. Ispred, ugleda još jedno treperavo svjetlo. Potrči prema njemu, zasoptan, i nađe se na velikom trgu punom ljudi. Visoke crne zgrade uzdižu se na sve strane i zakriljuju nebo. Goleme električne reklame pale se i gase. Ljudi pjevaju, klanjaju se i kleče pred reklamama. Pjevaju reklamne pjesmice, nude novac. Izbiju i koškanja jer se reklame natječu za pozornost i huškaju ljude jedne protiv drugih. Frcaju iskre. Divovski slogani i crteži nadvili su se nad njega i prijete da će ga poklopiti. Neonske cijevi cvrče posvuda, žmirkaju, bodu, pozivaju. Na ramenu osjeti ruku i okrene se. Lark mu se
smiješi i nešto govori, ali bezglasno. Sandy se odmakne. I ponovno ga zaogme tama. Satima glavinja kroz slijepe i zle ulice koje se vrte ukrug dok naposljetku ponovno ne izbije na glavnu prometnicu, dugu, ravnu aveniju i ugleda ulične svjetiljke na visokim željeznim stupovima s aureolom magle. Ali je ulica prazna, a on se izgubio i ne zna kud krenuti. Ode do sredine ulice i stane ondje, zbunjen, bespomoćan, okrene se najprije na jednu pa na drugu stranu, bojeći se pomaknuti, a prazni sivi zidovi magle zbiju se oko njega. I tako se okreće i okreće i okreće a cijeli svijet s njim. A tad se magla malo razrijedi i ugleda Nazgul. Nose instrumente i sviraju hodajući, a drugi hodaju iza njih, vojska sjena, vojska uspomena, vojska dobrih namjera. Sandy hoda uz njih. - Kamo idete? -pita Gophera Johna, Maggioa, Faxona. Nijedan ne odgovara. Faxon krvari iz starih rana koje će zarasti samo od pjesama. Maggiovo je tijelo užas kostiju i kože, puno krasta. Gopher John udara u veliki bubanj dok grabi velikim koracima i gleda u daljinu. Ali Hobbins hoda na čelu, sigurna koraka, smije se i uvlači Sandyja među njih. Njegove crvene oči žare, vatrene točkice u magli, a usta mu se krive od svirepog zadovoljstva. - Dođi - kaže on - idemo prema moru - a tad se zavrti i odskoči naprijed. Nazgulovci krenu za njim, a iza njih zavija duga, duga povorka, ali Sandy više nije siguran. Izađe iz povorke i sklupča se u vratima neke kuće. Vrata su zazidana i ondje ne nađe utočište; povorka prođe i ponovno je sam. Spusti se i sjedne, leđima naslonjen na vlažnu hladnu ciglu, bezizražajna lica. Sjedi danima, ali se magla ne podiže, sunce ne izlazi. Kadšto mu se učini da čuje poznatu glazbu, nejasnu i daleku, iz smjera u kojem je otišao Nazgul. Ali katkad to uopće nije glazba, nego zvuk bitke. U iskušenju je da pođe u tom smjeru. Osjeća se napušten i sam. Glavu je podbočio rukama, pa nije vidio kad je Maggie izašla iz magle ni odakle je došla. Alije odjedanput ondje. Uhvati ga za ruku i on je pogleda. - Kamo su otišli moji ljubavnici? - pita ona tugaljivo. On zna odgovor, ali ga ne može izustiti. Ona mu se smiješi, hrabrim nepravilnom osmijehom, ali su joj oči umorne i tužne. Povuče ga na noge, natrag na ulicu, natrag u maglu. Ali tad zastane i Sandy shvati da je ona izgubljena baš poput njega. Ponovno začuje glazbu. Glazba je jedini orijentir, jedini smjer preostao u ovom užasnom sivom svijetu. Uhvati je za ruku, povuče i oni krenu ulicom. Glazba postaje glasnija. Maggie se smiješi i oni žure, iako ga je, kad je skoro počeo trčati, povukla za ruku i požalila se da prebrzo hoda. On uspori pa krenu dalje, neumorni. Godi mu njezina ruka u njegovoj, a njezino je lice poznato, ljubazno, zadovoljno. A tad na sredini ceste naiđu na motor. Veliku, motoriziranu trokolicu, crvenobijelo-plavu, i u njoj sjedi Slum. Bose mu noge počivaju na guvemalu, u gustu je bradu upleo cvijeće i blago se smiješi. On vidi u kojem smjeru idu pa zatrese glavom. Njegova je trokolica okrenuta u suprotnomsmjeru. - Ne shvaćaš - reče strpljivo Sandy. - Za nas ondje ničeg nema. Ovuda. Pođi ovuda. -I pokaže mu prstom. Šešir na Slumovoj glavi se pomakne, podigne i majušni crni mačić proviri ispod njega. Slum ga skine, pogladi i uzdahne. - Oprosti -kaže on - ali tamo je rat. A ja ne vjerujemu ubijanje.
- Ali borimo se za... za važne stvari - kaže Sandy. - To i Butcher kaže - primijeti Slum. - Kukavica si - optuži ga Maggie. Je li to zaista Maggie? Glas joj je čudan, a ruka joj je postala hladna. Na rubu ruke joj je zadebljala koža. - Kukavica - ponovi ona. - To kaže i Butcher - ponovi Slum. - Rat je pravedan ako je razlog pravedan - reče Ananda vatreno. - Ponekad je ubijanje nužno. - To kaže i Butcher - kaže Slum. - Ako nisi dio rješenja, dio si problema - zaključi Ananda. - Ako nisi jedan od nas, onda si neprijatelj. Bojišnice su povučene. - Nitko nije u pravu ako su svi u krivu - kaže Slum. Butcher Byrne istupi iz magle noseći pušku. Odjeven je u vojničku uniformu, a lice mu je poput smrti. - Pazi se - kaže. Nacilja u sina. Ananda izvadi revolver i postavi se pred njega. - Pazi se - kaže ona. Ilije to bio Butcher? Glasovi su im tako slični. - Jedan, dva, tri, za što li se oni bore? - pita Slumi sliježe ramenima. - Slum, izgubljen sam- kaže Sandy. - Kamo da idem? - Pođi za rijekom - predlaže Slum. - Pođi za djecom. Pođi za sjajem u očima mladih zaljubljenih parova. - Kako? - zavapi Sandy. - Ne mogu... ne mogu sve ostaviti. Froggyja, Maggie, Larka, Bambi, sebe. I tebe. Osobito tebe. Moram poći s njom, moram pomoći da dođe do promjene. Ne znaš što ti je sve učinio. Slum posegne u svoje “prosjačko odijelo” i izvadi fotografiju. Pruži je Sandyju i kaže: - Vrijeme, vidi što je postalo od mene. - To je fotografija drukčijeg Jeffersona Davisa Byrnea, obrijanog ispaćenog muškarca, umornih i ispijenih očiju, odjevenog u bijelo, usta otvorenih od iznenađenja ili boli. Sandy kimne glavom. - Vidiš? - kaže. - Znaš, dakle. Zašto moram otići s njom? Zašto se moramo vratiti? - Ne - kaže Slum. - Fotografija. Kako patiš. Svi mi. - Ah, ali tad sam bio puno stariji, a sad sam mlađi. - Slum lupne po fotografiji. Ona se promijeni. Muškarac na slici je gojazan, ima dugu i tanku ušiljenu bradu, prošaranu sjedinama. Odjeven je u traper košulju i crveni rubac, ima popunjene i rumene obraze i veselo se smiješi. To je Slum; stariji, zdraviji i bezbrižniji Slum. Sandy ga pogleda. - Nikad nije kasno - tumači Slum. - Živ sam, zar ne? Sandy je zbunjen. Odmakne se, pogleda oko sebe. Magla se još u tišini obavija oko Butchera i Anande, koji su još okrenuti sučelice podignutog oružja, kruta izraza lica, zarobljeni u kazališnomprizoru bezsvršetka. - Ne znam- kaže Sandy. - Tako samzbunjen. - Najboljima nedostaje uvjerenja - kaže mu Slum - a najgori su puni strasti i pregnuća. - On pogladi mačkicu, vrati je ispod šešira, i stavi šešir na glavu. Maggie sjedi na trokolici iza njega, rukama se uhvatila oko njegova struka. I ona se smiješi i Sandy ne shvaća kako je nije primijetio. Slum pograbi guvemal, udari po pedali i trokolica zaštropota i krene.
- Kamo idete? - pita očajni Sandy. Ne želi ostati sam u magli. Ne želi ostati s Anandomi Butcherom. Boji ih se. Slum pokaže prstom. - Između zore i tame noći vodi zavojit put, a ne ravna autocesta. - Povedi me sa sobom. Slum odmahne glavom. - Oprosti. Da znam tvoj put, odveo bih te kući, ali tamo kamo ja idem, nitko ne može sa mnom. - Slum, moram to zaustaviti. Sve se ruši. Sukobi, rat, sudnji dan. Ne shvaćaju. Uništit će ih sve, Nazgul, Larryja Richmonda, Francie... poslužit će im za nekakvo žrtvovanje, Slum, razjapit će se dveri pakla i svi će se mrtvi vratiti. - Pa spriječi to, Sandy. Promijeni - on doda gas. - Čekaj - vikne Sandy. - Ne mogu to sam. Maggie mu se smiješi ispod svog slomljenog nosa. - Naravno da možeš, ljubavi - kaže ona. Podigne palac. - Superman i Green Lantern nemaju ništa protiv tebe. - Slum pritisne papučicu gasa i oni odjure kroz gustu maglu, trgajući je na bijele vrpce. Sandy stoji i gleda kako nestaju u daljini. Tunel koji su probili kroz maglu ne zatvara se. On krene kroz njega, sve brže i brže. Naposljetku počne trčati i konačno, konačno, ugleda sunce, veliko bijelo sunce koje sjaji na kraju ceste. On pojuri prema njemu, a sunce raste i raste sve dok ne ispuni svemir i otjera ostatke sna. Osvijesti se na uskom krevetu na razvlačenje u motelskoj sobi pretrpanoj pokućstvom. Zastori su bili razmaknuti i sunce se slijevalo kroz prozor na njegovo lice. Sandy prebaci ruku preko očiju i pokuša se uspraviti. U glavi mu se vrtjelo. Bio je ošamućen i zbunjen. Soba mu nije bila poznata. Gdje je to? Kako je ovdje došao? Na trenutak se jedino nejasno prisjećao lutanja beskrajnim ulicama obavijenima maglom i čudnih nestvarnih razgovora. A tad se san počne odmotavati i nahrupe i druga sjećanja. Sjeti se Denvera i sobe u Hiltonu, mrtvih Edana Morsea i Gorta i Anandina tri nježna poljupca. - Isuse - reče. Jedva ustane. Zavrti mu se u glavi pa je skoro ponovno pao. Nesigurno se održavao na nogama. U glavi mu je muklo udaralo. Soba je bila prazna, bračni krevet neraspremljen. Najednom krevetu ležale su novine. On ih podigne, zagleda se u slova, ali nije mogao pročitati što piše. Tad shvati da su to sportske stranice i odjedanput sve dođe na svoje mjesto. Novine su bile Albuquerque Journal, od 20. rujna. On ih baci na krevet i pogleda kroz prozor. Prema položaju sunca, bilo je kasno poslijepodne. Sandyju je bilo mučno i sve ga je boljelo. Čudni bolovi su mu nasumce sijevali tijelom. Drhtao je od studeni, a na desnoj je ruci imao tragove od uboda igle. Ali se prisilio otići u kupaonicu, razodjenuti se i stati pod hladan, bockav tuš dok voda nije sprala taloge njegova dugog sna, izazvanog uspavljujućim sredstvima. Kad se obrisao, osjećao se puno bolje. Ključevi od automobila bili su na televizoru. U ormaru nađe čistu odjeću... i još nešto. Pušku. Crnu i nauljenu, s remenom i velikim teleskopskim nišanom. Sandy ništa nije znao o puškama, nikad ni izjedne nije pucao. Ali je uzme i podigne, prijeđe rukom preko nje, privučen. Mora ih zaustaviti, pomisli. Sjetio se kako je Nazgul već jednom bio zaustavljen, 1971. godine.
Sanjarenje je bilo parkirano ispred motela. Bio je prljav, išaran prašinom, prednji dio i prednje staklo pokriveni mrtvim kukcima. To ga neobjašnjivo razbjesni. Otvori prtljažnik, ubaci pušku i pokrije je prljavim rubljem. Uđe u automobil i upali motor. Na njegovu digitalnomsatu pisalo je 4:49. Mora požuriti.
DVADESET SEDMO POGLAVLJE This is the end My only friend the end Očekivao je da će se morati probijati kroz popodnevnu gužvu, ali su ulice Albuquerquea bile čudnovato puste i Sandy pojuri na zapad prema zalazećem suncu. Nebo je bilo svijetloplavo, nijansa i magična i krhka; znao je da neće dugo potrajati. Ljudi koje bi ugledao na pločnicima bili su pretihi, gotovo nečujni; rijetki automobili imali su uglavnom upaljena velika svjetla. Pitao se što to znači. Kao da je grad pritiskala nenaravna tišina, podsjetivši ga na tišinu zore onog jutra, davnog jutra, kad ga je Peter Faxon odveo na zaravan da se provozaju balonom. Someone told me long ago, there’s a calm before the storm," pomisli on. A strepio je da će vidjeti kišu, jaku kišu, prije jutra. Na izlazu iz grada, naiđe na policijsku barikadu. Sanjarenje je skrenulo iza dugog prašnjavog zavoja i Sandy ih ugleda: dva policijska automobila ispriječila su se na cesti, a na zaustavnom traku veliki kamion s ceradom i džip. Na stražnjem dijelu džipa bila je pričvršćena strojnica. S obje strane ceste čučali su naoružani pripadnici specijalnih odreda. Začuje prodoran zvižduk i ugleda policajca kako mu maše da se zaustavi. On zakoči i zaustavi Sanjarenje na rubu ceste. Otkopča sigurnosni pojas, otvori vrata i počne izlažiti, ali ga netko zgrabi, okrene i gume na poklopac automobila. - U položaj! - zaštekće grubi glas. Sandy raširi noge i ruke. Bio je jako miran dok su ga pregledavali. Dobije i udarac puškomu stražnjicu. - Dobro, miči se! Kamo si krenuo? On se okrene prema niskom tamnoputom specijalcu časniku i pogleda ga u crne mrke oči. I Sandy je bio prilično ljut. - Što ovo znači? - upita. Specijalac ga odmjeri, njegovu bradu, podulju kosu još mokru od tuširanja, traperice. - Nemoj ti meni odgovarati - reče on. - Pitao sam te kamo ideš. Očekujem odgovor. - Na West Mesu. Na koncert. Specijalac se zagleda u Mazdu. Ponovno pogleda u Sandyja. - Imaš dokumente za taj auto? - Naravno. On ispruži ruku. - Da ih vidim. - Drugi specijalac priđe prtljažniku. — Otvori prtljažnik. - Zašto? - upita Sandy. Pomisli na pušku ispod prljavog rublja i na trenutak ga obuzme panika. - Nemate ovlaštenje za premetačinu. Specijalac se nasmiješi. - Svađao bi se? - Mahne rukom i priđu im još dvojica s puškama na gotovs. Ovo se pretvara u noćnu moru, pomisli Sandy. Odmakne se jedan korak. - Trenutak! - reče i podigne ruke. - Da uzmem lisnicu. - Polako je izvadi iz traperica, otvori, brzo pregleda pretince, moleći se Bogu da su posjetnice još ondje. Nađe jednu,
izvadi je, i pruži je specijalcu. - Ja sam novinar. Radim za National Metro News. - Izvadi i vozačku dozvolu. - To samja prije no što sampustio bradu. Specijalac pogleda u posjetnicu, zaškilji se u dozvolu pa u Sandyja. Nevoljko kimne glavom. Tog se pokreta glavomSandy sjećao iz prošlosti, pokreta kojeg je često vidio, kad bi mu njegova novinarska iskaznica kod policije osigurala nevoljku promjenu statusa. On ne stane na tome. - Želio bih razgovarati s glavnimzapovjednikom. Specijalac se nevoljko okrene kolegi i reče: - Chavez, pozovi kapetana. Ovaj novinar hoće s njimrazgovarati. Kapetan Mondragon bio je crnomanjast, nabit muškarac Sandyjevih godina. Pogleda Sandyjevu osobnu iskaznicu, slegne ramenima i ispriča se. - Oprostite ako su vas moji ljudi gnjavili - reče. - Nismo navikli na ovo, morate nas shvatiti. A i mladi su. Dječaci. Ovo imje sve uzbudljivo i neki se od njih zanesu. - Što se događa? - upita Sandy. - Ne znate? - reče kapetan zbunjeno. - Danas ujutro su me zadužili da napišem članak o tome, došao sam avionom iz New Yorka. Nisampuno obraćao pozornosti vijestima. Recite mi nešto. Mondragon je bio susretljiv. - Nisam ni ja tome obraćao pozornost dok nas nisu pozvali. Nema se puno za reći. Kad su se ti hipiji oglušili o naredbu da se raziđu, policija je zaključila da neće to moći sami obaviti pa su pozvali nas. Zatvorili smo ceste, ali to nije puno pomoglo. Došli su preko polja, brda, planina. Čuo sam da je jedan tip čak doletio balonom. Nemamo dovoljno ljudi da okružimo cijelo područje. Sad čekamo pojačanja. Priča se da će nas poslati da rastjeramo publiku. Vjerojatno ćemo morati to učiniti ako dođe do gužve. - Da? Što vi o tome mislite? - Neki od mojih ljudi jedva čekaju. Već je došlo do koškanja. Policajci su pokušali ući i neke uhapsiti pa su ih prebili na mrtvo ime. Osobno mislim da bi ih trebalo pustiti da u miru odsviraju tu svoju prokletu glazbu. - Koliko ih je? Mondragon slegne ramenima. - Naša je službena procjena stotinu tisuća. Sandy fućne. Skoro dvostruko više nego u West Mesi 1971. - Trebam napisati članak o tomkoncertu - reče. - Moramproći. - Znam kako je to kad čovjek dobije neko zaduženje - reče Mondragon i tužno se povuče za uniformu. - Pa, prođite. Morat ćete zaobići automobile, ali ako to učinite polako, nećete zapeti. Upozoravam vas, brzo se izvucite počne li gužva. Čuo sam da namjeravaju poslati tenkove, pozvati vojsku. Sve se može brzo zakuhati a nitko neće znati da ste vi samo novinar. Kažu da ima i naoružanih. - Kažu - mrko će Sandy. Zahvali kapetanu, uđe u Sanjarenje i skrene sa zaustavnog traka preko kvrgavog, izbrazdanog polja, dok nije zaobišao prepreku. A tad se vrati na cestu i pojuri. Vidio je još specijalaca, patrole koje su češljale okolicu, a ugleda i čovjeka koji je čučao u grmlju borovice i govorio u voki-toki. Prođe pokraj starog školskog autobusa parkiranog uz rub ceste. A zatim pokraj drugih vozila: Volkswagena, Cadillaca, kamioneta, kombija, prikolica, sve više njih dok obje strane auto-ceste ne
obrubi neprobojan bedemvozila. Ondje se već čula glazba, jedva čujan ali prepoznatljiv zvuk “Johnny B. Goode”. Nije to bio Nazgul. Godine 1971, Nazgulovci su došli u sumrak, poslije niza manje poznatih sastava; Ananda je sigurno organizirala koncert na isti način. Nestane asfalta i Sandy uspori vožnju. Parovi, koji su se držali za ruke, micali su mu se s puta, veselo mu mahali, a djeca na biciklima posrtala preko kamenja. Okolna su polja bila prošarana šatorima i vrećama za spavanje, logorskim vatrama i malim skupinicama plesača, iako se glazba na ovoj udaljenosti jedva čula. Sandy je morao zaobići jedan par koji je vodio ljubav nasred ceste; uskoro prođe kroz skupinu do pasa golih muškaraca koji su igrali neku igru košarkaškomloptom. Naposljetku više nije mogao dalje automobilom. Na raskrižju dviju neasfaltiranih cesta ispriječio se ukoso parkiran glomazni kamion. Na kamionu je stajala žena u trenirci i s crvenom vrpcom oko ruke i regulirala promet. Ona mu pokaže prema polju nadesno i gusto parkiranim automobilima iznad jazbina prerijskih pasa. Kad je izašao iz automobila, ugleda jednog prerij skog psa kako iz svoje rupe gura limenku piva. Kad ugleda Sandyja, nestane. Sandy se sažali nad njim. Druga su vozila pristizala bogzna otkud i okružila Sanjarenje. Pričeka dok ostane sam, otvori prtljažnik, ubaci pušku u torbu u kojoj je prije bilo prljavo rublje. Uzme torbu i krene pješice. Svakim korakom gužva je postajala sve veća a glazba glasnija. On prođe pokraj prvog razglasnog stupa, na brzinu podignutog metalnog kostura koji je nadvisio krajolik. Na vrhu je bio prsten zvučnika iz kojih je tutnjala glazba. Pozornica se još nije ni nazirala; stup je zbog radio-prijenosa, shvati Sandy. U West Mesi 1971. nije bilo razglasnih stupova, samo golema pojačala na pozornici. No što je bilo dovoljno za mnoštvo od šezdeset tisuća ne bi bilo dovoljno za ovaj veći skup. Koliko veći polako mu je dolazilo do svijesti kako se probijao prema pozornici. Veliki razglasni stupovi bili su postavljeni na razmaku od otprilike tri kilometra, a on prođe pokraj još tri. Sunce se spustilo sasvimnisko na zapadu i oblaci koji su se ondje skupljali stvarali su zlokobnu ljubičasto-crnu sjenu, poput velikog trulog voća koje će se svakog trenutka rasprsnuti od krvi. Na podlozi tog neba, stupovi su se zlokobno ocrtavali. Podsjetili su Sandyja na noćne more koje je imao kao dijete nakon što je pročitao Rat svjetova kad je sanjao ratne strojeve Marsijanaca. Poput smrtonosnih Marsovaca, svaki razglasni toranj imao je tri velike metalne noge, ali su umjesto toplinskih zraka bili naoružani zvukom, zvukomkoji je treštao kroztežak zrak sumračja i potresao tlo, zvukom koji je ispunjao svemir i žario dušu. U blizini stupova glazba je bila živa, uskovitlana, zaglušujuća, ali je oko njih bila najveća gužva. Publika je ležala na pokrivačima i ručnicima, odjevena, naga ili napol odjevena, sami ili u parovima. Sjedili su na kamenju i dodavali si cigarete marihuane ili boce pića. Pljeskali su i pjevali. I plesali. Nekoliko se hrabrih duša čak popelo na stupove i ispružilo na vrućem metalu, obavijeni glazbom. Mnoštvo je okružilo stupove, a ti su krugovi postajali sve zbijeniji što je stup bio bliže pozornici dok naposljetku više nije bilo praznina između stupova i svijet se pretvorio u more ljudi, na cesti i uz nju, masu živih boja, glazbe i ljudi. I tad Sandy shvati da je “službena procjena” kapetana Mondragona, poput nekadašnjih policijskih procjena rock koncerata i demonstracija, smiješno, namjerno, bezobrazno niska. Stotinu tisuća, rekao je Mondragon. Sandyju je
njegovo novinarsko oko pomoglo procijeniti broj nazočnih. Na West Mesi bilo je najmanje triput toliko, a možda i puno više. By the time we got to Woodstock, we were half a million strong. Prožme ga studen kad se sjeti da u Albuquerqueu živi manje duša nego što ih se okupilo u njegovoj okolici. Prođe pokraj reda poljskih zahoda, gdje su stotine strpljivo čekale na red. Sastav je svirao “Proud Mary” čvrsto i silovito. Na zapadu je sunce brzo blijedjelo. Oblaci prekriju obzor, kao natmuren ljubičast zid. Prođe pokraj balona, pričvršćenog za zemlju, na kojem je bilo nacrtano jarko žuto nasmiješeno lice. Tri žene u gondoli mahnu prijateljima na zemlji, a jedan je muškarac kroz teleskop gledao u daljinu. Sastav zasvira “Summer in the City”, ali je vrućina popustila zalaskom sunca; za nekoliko sati na toj pustinjskoj zaravni bit će čak svježe. Prođe pokraj bijele prikolice za prodaju hot-doga, zatvorene, s velikimnatpisomRASPRODANO. Natpis je izazvao nezadovoljstvo i preko njega je netko crvenim slovima napisao PROFITER! a još većim zelenim slovima MESOŽDERI! Neki drugi sastav svirao je “Riders on the Storm”. Lica su počela gubiti jasne obrise u sumraku. Zabole ga noge. Daleko naprijed, iznad uzbibanog mora ljudi, Sandy ugleda pozornicu, preplavljenu treperavim obojenim svjetlima. Pokraj njega je stajao vitak crnac s kineskim brkovima. Oko vrata mu je visio dalekozor. Sandy posudi dalekozor i pobliže pogleda pozornicu: instrumente, glazbenike, publiku koja se vrtložila i plesala oko pozornice, čuvare koji su odguravali one koji bi se pokušali popeti. Pozornica je bila uzdignuta tri metra od zemlje; iza nje se dizala metalna mreža visine deset metara na koju su bila pričvršćena pojačala i reflektori. Dvije goleme drvene grede podržavale su čitavu strukturu, prekrižene u obliku velikog slova X iza izvođača. Sandy je htio vratiti dalekozor, ali je muškarac koji mu ga je posudio nestao. On ga zadrži i krene dalje. Dva najisturenija razglasna stupa bila su postavljena oko šest stotina metara od pozornice, jedan sa svake strane. Krene prema najbližem, onom s desne strane. Sporo je napredovao. Tama se sad brzo spuštala a tlo je bilo neravno i puno kamenja. Ljudi su bili posvuda, gurali ga amo-tamo. Morao se probijati kroz njih, čvrsto držati torbu, ponekad je držati ispred sebe, privinutu na prsima, poput djeteta. Neka se žena pritisne uz njega, vitka, lijepa, crvenokosa, šupljeg pogleda. Bluzu je svezala oko struka i svojim malim grudima dodirne njegove. - Da se povalimo? - upita. Bez riječi, on se odmakne od nje. Zatim se sudari s nekim dugokosim mladićem u odjeći od trapera ukrašenoj kukastim križevima i znakovima mira, koji se zapilji u njega i reče: - Kog to misliš naguravati? Hoćeš da te malo sasjeckam? Izbušit ću te, govnaru. - A tad i on ode, otplavljen strujama uzbibanog mnoštva. Kad je Sandy bio stotinu metara od stupa, ugase se svjetla na pozornici i svijet utihne. Mnoštvom prostruji muk, šireći se od središta prema rubovima. Glazba prestane, plesanje prestane, razgovori prestanu. - Da - šapne žena koja je stajala pokraj njega tihim, promuklim glasom. - Da - reče kao što bi rekla ljubavniku pred orgazam. - Da, da, da. Na tamnoj pozornici nešto se micalo. Zvučnici zasikću i oglase se.
- OVO JE SAT - najave. - SAT! - ponovi publika, pola milijuna glasova rastrga tišinu. Kapetan Mondragon i njegovi ljudi, udaljeni nekoliko kilometara, sigurno su to čuli, poput golemog plimnog vala koji se razbija o stijene. Sandy podigne dalekozor u trenutku kad se upalilo mutno crveno svjetlo, krv i vatra, i ugleda Gophera Johna Slozewskog kako se mrgodi na svomprijestolju među crvenmo-crnimbubnjevima. - OVO JE DAN - zagrme zvučnici. - DAN! - odgovori mnoštvo i drugo se svjetlo upali, bolećivo zeleno,gnjilo svjetlo, i osvijetli nacerenog Ricka Maggioa, prstiju položenih i pripravnih na žicama gitare. - OVO JE GODINA. - GODINA - vrisne publika i tamno ljubičasti snop svjetla uperi se u Petera Faxona i njegovu Rickenbacker gitaru i pretvori ga u nejasnu, natučenu, bezizražajnu sjenku. Bio je odjeven u poznatu jaknu, bijelu kožnu jaknu s dugim resama. Na ljubičastomsvjetlu stare krvave mrlje izgledale su gotovo crne. -GODINA... - NAZGULAAAAAAAA! - mnoštvo krikne i upale se sva svjetla, počnu šibati pozornicu, paliti se i gasiti, plesati u divljemhipnotičkomstroboskopskomritmu, ritmu koji je uhvatio svaki i najmanji pokret i zamrznuo ga, uvećao i jasno ocrtao. Patrick Henry Hobbins izađe na pozornicu u odijelu od crnog trapera s američkom zastavom prišivenom preko prepona, s Mordorovim okom umjesto zvjezdica, prebaci preko ramena gitaru, nasmije se najglasnijim grohotom u svemiru i reče: - Dakle, govnari, pripremite se. Svirat ćemo rock dok vam bubnjići ne popucaju! - Publika još glasnije vrisne u pomamnoj dobrodošlici, Hobbins udari po svojoj gitari i glazba grune iz zvučnika, jača i življa od bilo kojeg zvuka na svijetu, a Hobbinsov glas zaječi kilometrima uokolo. Hey baby, what’s that in the skyyyy? Svijetleće rakete polete u luku iznad glava publike i prospe se fantomski plamen a Nazgulovci zapjevaju “Napalm Love”. Publika počne pljeskati i klicati. Sandy spusti dalekozor. Osjeti glazbeni udar, u krvi, gane ga, potrese ga. Želio se prepustiti, spustiti pušku i početi pljeskati, stopiti se s masom oko sebe i dopustiti da se dogodi što se mora dogoditi. Ali nije mogao, nije. Ugrize se za usnicu i krene dalje, prema stupu. Sve se događalo kao u Denveru. Red Rocks je bila generalna proba, West Mesa premijera. Osjetio je uzbuđenje među publikom, osjetio početak promjene, kako se tisuće i stotine tisuća slijevaju jedni u druge, postaju jedno, jedna glomazna zvijer s pola milijuna pari očiju i jednimglasom, jednimsrcem, koje sad brže lupa, brže i jače. On pogleda u nebo a zvijezde mu uzvrate pogledom milijardi žutih očiju. Nisu žmirkale. Bile su nemilostive, ledene i mirne, i promatrale prizor ispod sebe. Svakim korakom zvuk je pulsirao jače a publika bila mahnitija. Sandy se borio protiv glazbe kao protiv nečeg živog, žilavog crnog stvora s kojim se hvata ukoštac na svakom koraku. Pjesmu za pjesmom probijao se kroz publiku, gurao ljude u stranu, primicao se središtu glazbe. Zvuk je postajao jači i jači i jači. Rikao je na njega, siktao i režao, šibao ga poput nadnaravnog vjetra koji puše iz iskona, iz nezamislive tame. Svaki metar ga je stajao silnog napora. Gurao se kroz “Elf Rock” i “Cold Black
Water” i “Crazy Cara”, borio se protiv poletnog ritma “Jackhammer Bluesa”, protiv tijela koja su se ljuljala u ritmu “Poison Henry” i plesala na “Schuykill River”. Začuje vrisku kad je Maggio skinuo svoju majicu i bacio je u publiku, ugleda stup obojenog dima kad je Nazgul zaronio punom snagom u “Makin’ War”. U tom se trenutku ispred Sandyja ukaže mala pukotina u zidu ljudskih tjelesa. On to opazi i jume kroz nju, sve do podnožja razglasnog stupa. Pomicanje mnoštva prijetilo je da će ga odnijeti dalje, ali se on grčevito uhvati za veliku metalnu nogu i nije ju puštao. “Makin’ war, makin’ war, makin’ war, war, WAR! ” pjevala je masa i ponavljala neumorno dok su Maggio i Hobbins improvizirali. - Odjebi! - vikne poznati glas iz blizine. Nekoliko metara dalje, neka se djevojka popela na stup. Povik je bio namijenjen njoj, odozgo. - Odjebi s tog stupa! - reče glas i krupan se muškarac nagne s grede na kojoj je stajao i snažno udari djevojku po prstima nunčakom. Ona vrisne, pusti se i padne na one koji su stajali ispod. Na pozornici, crvena, žuta i bijela svjetla gasila su se i palila u zasljepljujućem praskavom slijedu. Svjetla su se odbijala od srebrom metaliziranih naočala onog čovjeka. "Makin’ war, makin’ war, makin’ war, war, WAR! ” Gopher John počne dugu solo dionicu na bubnjevima. Svi su vrištali, zviždali, svijali se. Sandy šuteći pogleda u Mirrorsa. Nije bilo pomoći. Pričeka da Mirrors pogleda na drugu stranu, pa se počne uspinjati po stupu. Stup je bio složen od golih metalnih šipki i bolno bi se zasjekao u njegove dlanove svaki put kad bi se povukao prema gore. Torba, koju je držao ispod ruke, bila je teška, smetala mu i stalno klizila. Cesto je morao stati, namjestiti je, pa ponovno krenuti. Jedva se popeo tri metra, kad se Mirrors okrene i ugleda ga. Sandy se hitro pomakne u stranu, pokušavajući se sakriti u sjeni kraka stupa, ali nije koristilo; vidio ga je. Mirrors krene prema njemu po gredi sigurna mačkastog koraka, držeći nunčaku. Nema povlačenja, pomisli Sandy. On se čvrsto uhvati za krak i spremi se poslužiti puškomkao palicom. A tad Mirrors stane. - Ti - reče i kimne glavom. - Nisam te prepoznao. Penji se. - On se nasmiješi i okrene leđa. Sandy je na trenutak stajao zaprepašteno, tijela ukočena od napetosti. Tad ponovno uhvati pušku i nastavi se penjati. Nije bio vičan pentranju. Morao se zaustaviti nekoliko puta da dođe do zraka. Torba s puškom bila je nemoguća i dvaput ju je skoro ispustio. Naposljetku stane, skine pulover, poveže ga na leđima i zatakne u nj torbu. To je bilo bolje, ali čak i tako se popeo samo dvadeset metara prije no što Nazgulovci najave stanku. Tu najavu isprati kakofonija pljeska, zvižduka i povika. Dugotrajan, ritmični pljesak stotina tisuća ruku bio je tako glasan da je razglasni stup podrhtavao, a u jednom se trenutku Sandyju učinilo da će rezonancija srušiti cijeli sklop. Ali se tad Nazgulovci vrate da udovolje publici. Sandy je visio na stupu i promatrao ih. Hobbins potegne gutljaj iz boce, Maggio proguta tabletu, a tad se zvuk ponovno razlegne i oni počnu drugi i posljednji dio koncerta pjesmom “Blood on the Sheets”. Tad je bio samo pet metara od vrha i kreštav fijuk iz pojačala u neposrednoj blizini bio je poput zvučnog noža od
kojeg pucaju bubnjići, od kojeg su ga zaboljeli zubi i gotovo ga odbacili s njegova nesigurnog uporišta. Držao se čvrsto, žmigao, ljuljao i stiskao zube. A tad se očajničkim pokretom uzvere posljednih pet metara i dovuče na plato na kojem su stajala pojačala. Podrhtavala su od zaglušujuće jačine zvuka. Sandy iz džepa izvadi papirnatu maramicu, naslini je i ugura u uši. To je malo pomoglo, ali se od glazbe nije moglo pobjeći. Bila je posvuda oko njega. Prevrne se na leđa, zadihan od penjanja. Dlanovi su mu bridjeli i krvarili. Ostane tako ležati prilično dugo. Odsvirali su dugu, uspjenjenu verziju “Blood on the Sheets”, pa zatim “Ash Man”, a Sandy još nije skupio snage da se pomakne. Tad začuje rezak, štropotav, razjebani glas Ricka Maggioa koji zavrišti kroz golema pojačala, kroz provizorne čepove za uši koje si je Sandy nabio u uši. - Gadovi su pokušali spriječiti večerašnji koncert - govorio je Maggio. - Što kažete na to? - MOGU SE JEBAT’! - mnoštvo odgovori. - Nećete povjerovati, ali rekli su da je ovaj skup nelegalan - zareži Maggio. - Rekli su da ostanemo kod kuće. Rekli su da ga treba razbiti. - MOGU SE JEBAT’! - poviče pola milijuna promuklih glasova. Maggio se nasmije. - Potpuno ste u pravu! Još su tamo. Hulje nas još žele zaustaviti. Imaju tenkove i puške pa čak i napalm, ali nas neće zaustaviti, ovaj put ne. Imate moju kurčevu riječ! Hoće li? -NIKAKO NE! - Ali će možda pokušati. Ako i pokušaju, baš me briga. A znate zašto? Jer sam ljut! - Koliko si ljut? Sijevne zvuk iz gitare, pojačan tisuću puta; jedan jedini, plameni, cvileći akord koji jume i zadrhti kroz noć. - E pa znajte - reče Maggio - bjesnim! -I provali se glazba Nazgula, ritamzatutnji i Maggio zapjeva o svomgnjevu. Ain’t gonna take it easy Won’t go along no more Tired of gettin’ stepped on When I’m down here on the floor. Sandy se otkotrlja do ruba platoa, otvori torbu i izvuče pušku. Nogom gume torbu i pogleda za njom kako pada u publiku koja je divljala i komešala se ispod stupa. Sandy čvrsto uhvati pušku i uperi je u Maggioa. Sadje bio bliže, a teleskopski je nišan bolje povećavao od dalekozora. Sve je jasno vidio. Maggioa je oblijevao znoj. Kraste na njegovu uništenom licu bile su pokrivene šminkom, ali su se od znoja naslage rastopile i kraste su sad izgledale ružne i bolne. Niz Maggiova prsa slijevao se znoj u potocima. Sandy mu je mogao prebrojiti rebra. Maggio je svu preostalu snagu unio u tu pjesmu, sipao solnu kiselinu u nepravedno lice svijeta, cerio se u svoju gitaru dok je iz nje izvlačio i posljednju kap krvi. Pjesma je urlala iz ozvučenja poput demonskog vjetra, ali bili su to samo bol i patnja jednog čovjeka, gorčina i nesigurnost i zebnja koji su stolovali u tijelu Ricka Maggioa i koje je izbacivao iz dna duše.
- How I’m ragin - pjevao je Maggio. - RAGIN’! - odgovore mu oni i olakšaju bol. Od žestine glazbe iskakali su plikovi. Maggio je bio na nišanu. Sandy stavi prst na otponac. Mogao bi svemu učiniti kraj. Maggio je najgori od njih, pomisli. Slabić, ogorčen, ne zna voljeti, samo nanositi bol. Nitko ne bi žalio za njim. Ubij Maggioa umjesto Hobbinsa, pomisli on, i svijet će odahnuti. - RAGIN’! - vrištala je publika. Kroz nišan, Maggiove kapi znoja izgledale su poput suza. Sandy skine prst s otponca. Ne Maggioa. Ne. Iako zao, Maggio je nevin. Ne može ga ubiti, bez obzira na posljedice. Nazguli su šahovske figure u ovome, svi osim jednog. Svi osim Patricka Henryja Hobbinsa. Ubiti Hobbinsa bit će nešto drugo, pomisli Sandy. To neće biti ubojstvo. Hobbins je ionako mrtav. Dok je Maggio svirao, Francie dođe na pozornicu. Plesala je, ruke je podigla iznad glave i pljeskala, zatvorenih očiju. Sandy premre kad je ugleda kako se kreće u ritmu glazbe ispred golemog slova X. Kad je pjesma završila i pljesak se konačno stišao, Hobbins ponovno istupi. Reflektori osvijetle samo njegovo lice, tu beskrvnu masku i te užarene crvene oči. - Jesu li vampopucali bubnjići? - naceri se. - NISUUUUUU! - zaurla publika. - Dobro - reče Hobbins. - Znači da moramo svirati glasnije! -I prvi taktovi “Survivora” se uskovitlaju oko njih. Well, he came back from the war zone all intact And they told him just how lucky he had been Bila je to najpolaganija pjesma s albuma; Hobbins ju je pjevao stojeći na mjestu. Sandy nanišani u njega i uokviri njegovo beskrvno čelo, pokriveno pramenovima bijele kose. Sada? pomisli. Pokoleba se, pa spusti pušku. Ne sad. Nije... vrijeme. Mora biti poslije, za vrijeme druge pjesme. Pogleda u nebo. Zvijezde su još sjale, ali su se oblaci brzo približavali i gutali ih jednu po jednu. Ali ipak večeras neće biti oluje, neće . biti munja koje bi parale tamu. To su bili drukčiji oblaci, tamniji, tiši, » koji klize preko noćnog neba poput tinte. Donose hladnoću i mir i tišinu koja je prijetila da će progutati čak i glazbu Nazgula. Sandy počne slušati glazbu, pozorno slušati, pa zaboravi na ono što će morati učiniti za minutu, dvije ili deset. Pjesma je bila tužna kao neuslišana ljubav i jednako neizbježna. Glazba je imala moć. Bez obzira na sve, Nazguli su još bili izvrstan rock sastav. Tronuli su ga kao i prije puno godina, kad je bio tinejdžer i slušao njihovu prvu ploču na svom prvom gramofonu. Njegovi roditelji to nisu mogli shvatiti. Nikad nisu u rocku mogli čuti radost, život, ljepotu. - Galama - rekao bi njegov otac. Njegova majka, koja je odlazila na previše roditeljskih sastanaka i misa, bila je još gora. - Davi ova glazba - rekla bi. Morao je skrivati ploče Doorsa od nje. Sandy pomisli na Jamieja Lyncha, kako vrišti od boli u noći, privezan za stol a život mu istječe na koncertni plakat. Pomisli na djevojke i mladiće koji su izgorjeli u
Gopher Hole, kako udaraju po zaključanim vratima sve dok se metal nije užario i obavio ih dim. Sjeti se Balroga, zaklanog u uličici, i krvi u Edanovim očima, i zvuka koji se čuo kad je puknuo Gortov vrat. Možda je imala pravo, pomisli on. Ali se glazba slijevala iz velikih pojačala iza njegovih leđa, pjesma tečna i mučna, koja ga je tjerala na plač, poticala srdžbu i izazivala želju da poboljša svijet, a Sandy je znao da to ne može biti, da to nikad nije moglo biti. Ponovno uzme dalekozor i pogleda, ne na pozornicu, nego u publiku. Nije znao što traži. Našao je samo lica. Debeljka drogiranog osmijeha. Predivnu mladu ženu, sklopljenih očiju, koju na leđima drži njezin dečko. Pa jednu drugu ženu, neuglednu i gojaznu, koja pleše sama sa sobom, ali ne i sama, jer je dio ovoga, dio publike i glazbe i dio noći. Motociklista, možda onog koji mu se nedavno priprijetio, a koji sad nezgrapno cupka u ritmu, smirena lica. Dobra i loša, stara i mlada, muška i ženska, sretna i tužna. Lica. Ljudi. Dobar je to koncert, pomisli on obamro od glazbe i spusti dalekozor. West Mesa 1971. bio je fantastičan kocert, prisjeti se on. Svi su to govorili - da je bio fenomenalan do pucnja ispaljenog iz tame, kad je Hobbins umro u krvi i tišini, ne otpjevavši pjesmu do kraja. A sad se to mora ponoviti, i on mora povući okidač. Nije li tako? Nije li tako? Smuči mu se od te pomisli. Dolje, ispod njega, publika je ponovno pljeskala, stotine i tisuće njih. Okupili su se oko vatri i stupova, držali se za ruke, grlili se, plesali, zviždali i pljeskali, a on je gore ležao sam. Pjesma je završila, shvati Sandy. A zatim glazba počne ponovno, ali čvršćih i potmulijih basova, a gitara lizne izazovno, grešno. Turning and turning in the widening gyre Pola milijuna grla šapćući obeća i taj se uzdah raširi u tami: He’s coming! Hobbins ogrezne u tekst a gitare zazvone. The falcon cannot hear the falconer I Sandy se zagleda u njega kroz teleskop. Kao da je Hobbins gledao ravno u njega, kao da su se te tamnocrvene oči duboko zagledale u njegove, kao da je Hobbins pjevao samo za njega. The best lack all conviction, while the worst Oh, they ’re full of passion, and intensity. Sad, pomisli Sandy. Ocean ljudi zapjeva He ’s coming!, svaki put sve glasnije. Ali nije povukao otponac. Ponajboljima nedostaju uvjerenja. Zašto koleba? To ne bi bilo ubojstvo. Patrick Henry Hobbins ionako je umro 1971. godine. Ovo je tek njegov demonski dvojnik. Na pozornici pjeva mrtvac. Oh, yes, I know, I know That twenty centuries of stony sleep Were vexed to nightmare by a rockin ’ cradle Oh, a rocknrollin ’ cradle! A Larry Richmond? Možda tamo zaista pjeva Hobbins, ali u Richmondovu tijelu.
Libije li Hobbinsa, umrijet će i Richmond. A Hobbins. .. Sandy ga se sjećao iz davnašnjih dana. Ohol, osoran, pun sebe i svojeg uspjeha i talenta, možda malčice uzdrman drogama, možda malčice načet... ali čudovište? Ne. Samo rock pjevač, dobar rock pjevač, derište. Faxon ga je najbolje poznavao i Faxon ga je obožavao. - HE’S COMING! - vrisne publika. - HE’S COMING! HE’S COMING! I svjetla se ugase, osim jednog, koje osvijetli Hobbinsa. Gledao je u njih, u zvijezde, pa imse nasmiješi i reče: - Ovdje sam. - Da - šapatom će Sandy. Znao je da je to istina. Ali tko je to ovdje, tko, tko? Antikrist? Đavo? Neko čudovište? Ili samo Hobbit? Nazguli zasviraju “Prelude to Madness”. Ležeći na stupu na hladnom metalu, pod udarima pojačala, Sandy ih je slušao i gledao. Još jedna pjesma, još samo jedna pjesma. A tad će zapjevati “The Armageddon Rag”, ali je Edan Morse rekao, da je uskrsnuće laž, da će sudnji dan potrajati vječno i krv nikad neće prestati teći. Mora to spriječiti. Nije li tako? Charlie is the joker in the deck A on je Charlie. - Oprosti, Charlie - rekao mu je Hobbins u pauzi koncerta u Red Rocksu, a i Ananda je to priznala i zato ga nije ubila. Morse je cijelo vrijeme znao što će se dogoditi, vidio je njega na kraju, između zemlje i zvijezda, s puškom u ruci. Sandy protrne. Ako je Morse znao, znači da i Ananda zna, zar ne? Zna gdje će biti. A i zašto. Ključevi od automobila na televizoru. Bezstražara. Buđenje točno na vrijeme. Mirrors se smiješi i okreće mu leđa. Queens beat aces every time, yeah! Pobjeđuju li dame i džokere, upita se on. Nije bio siguran, više ni u što nije bio siguran. Nazguli su pjevali, a s njima pola milijuna ljudi. Wolfman looked into the mirror and Lon Chaney looked back out Sandy se zapilji u crno, uzavrelo, tmasto nebo. Hladan vjetar prostruji mu tijelom. Puška mu postane teška i skliska u ruci, strana. Treperava nesazvučja i čudne jeke podrhtavale su u zraku oko njega. Ponovno se zagleda u pozornicu, ugleda Francie kako pleše i golemi X iza nje. Ako ne ispali metak, nju će pribiti na križ, iz nje će poteći krv, skinut će je do gola i iskopati oči, a publika će plesati u ritmuArmageddon Raga, beskrajnog, zlodusi će se okupiti oko njih i nitko neće slušati njegova upozorenja. Osimako to ne spriječi. Ako ne ispali metak. Ili... ili možda... ako ispali metak? West Mesa, 1971. Metak zalutao niotkuda, Hobbins mrtav, šezdeset tisuća ljudi u bezglavoj panici. Osmero mrtvih, stotine ranjenih. A danas? Još jedan metak, još jedno krvavo tijelo, glazba smrskana jednom za svagda, ali je večeras publika mnogobrojnija, i znali bi da je to učinio neprijatelj, neprijatelj koji ih je cijelo vrijeme pokušao zaustaviti, neprijatelj koji čeka u tenkovima, džipovima i uniformama, neprijatelj koji ih je okružio, stjerao u tor poput životinja. Ugleda jasno tu sliku, jasno
poput duhova koji su one noći ratovali na ulicama Chicaga. Od gnjeva i žalosti bi srušili razglasne stupove, poubijali se, Ananda i njezini poslušnici s crvenim vrpcama oko ruke pribili bi Francie na križi prinijeli je kao žrtvu i prigrabili kontrolu, Hobbins bi ustao iz mrtvih i grupa bi zauvijek pjevala “Pjesmu sudnjeg dana” u tamu i studen dok bi se vojske leševa okupljale i širile kroz noć. Glazba prestane. “Prelude to madness” je završila. A tad, polako, počne. This is the land all causes lead to, This is the land where the mushrooms grow. Ponovno ih ugleda na obzoru, začuje dugi uzdah zaprepaštenja kad ih je ugledala i publika: fantomski tornjevi - crveni, grimizni i plameno-plavi, okrunjeni zasljepljujućomvatrom, polako cvjetaju i preplavljuju svijet gnjevomi mržnjom. To the battleground I’m coming, Oh, don ’t you hear the drumming? They’re playing the armageddon rag, oh! Playin ’ the armageddon rag! A što ako nije u pravu? A ako ništa ne učini i prevari se? Hobbins je plesao na nišanu. Hobbins se vrtio, šepirio, pjevao i tijelom i glasom. Sandy je pomicao pušku; uhvatio bi ga na nišan, pa bi mu izmaknuo, pa bi ga uhvatio, pa bi mu izmaknuo. Kroz nišan ugleda Faxona iza Hobbinsa na vatrenoj liniji. Ponovno nacilja u Hobbita, stavi prst na otponac, ali je još oklijevao. Začuje Bambi kako mu govori da vjeruje. Čemu? Osjećajima? Ili noćnim morama? - Znaš što treba učiniti - šapne mu Maggie. Froggy se nasmije grubo i mljasne ustima. - A tad imstavi špagete u kosu, o da, o da. This is the day we all arrive at, This is the day we choose. Uhvati ga omaglica. Noćno je nebo bilo prošarano, redovi oblaka smjenjivali su se s redovima zvjezdanog neba. Ispod neba bila je nepregledna vojska. Ispod neba bilo je malo i uplašeno mnoštvo. Razglasni stup je izgledao nestvaran. On pogleda kroz metalne šipke na zemlju. Na njegovu pešću, kazaljke su pokazivale ponoć. Sandy odgurne pušku i ustane. Krenuo je prema stražnjem dijelu stupa, kad ona iskorači iza pojačala i zapilji se u njega, zbunjena i bijesna. - Što to radiš? - vrisne da nadjača glazbu. - Vrati se ondje i pucaj! - Sigurno joj je rekao Mirrors, pomisli Sandy. Bila je tako okretna i tiha, nije je čuo kad se popela na stup. - To bi ti željela - on joj dovikne. - To sam bio ja, zar ne? Džoker u špilu. Ubojica. - Ubij ga! - vrisne ona. Sad nije bila lijepa. Kosa joj je sličila crnom ledenom vjetru, a lice joj se iskrivilo od životinjskog gnjeva. - Odjebi i stavi si špagete u kosu! - reče joj Sandy. Well you’re a killer too All the dead look just like you When they’re playin’ the armageddon rag! YEAH! They’re playin’ that armageddon rag!
Ona se baci na njega i dohvati ga. - Učini to! - vrisne. - Učini to ili ću ti slomiti vrat, kao što samslomila Gortov. Učini to. UČINI! Sandy se opusti. Nije se bojao. Više se nije bojao. - Danas je sudnji dan, dušo - reče joj - a ti i ja smo odabrali suprotne strane. Ubij ga sama. Nazgulovci su neprimjetno prešli na dugi instrumentalni dio: tužbalice gitara, lupa bubnjeva, mumljanje bas gitare, urnebesno odobravanje nepregledne mase koja topće nogama i viče. Ananda se uspravi i zastane ruke panično podignute u zrak. - Prekasno je - vrisne. - Učinit ću to sama. - Bila je nevjerojatno brza. U trenutku se makne s njega i pograbi pušku. - Nećeš uspjeti - dovikne joj Sandy. Hobbins je skakao po pozornici, plesao u ritmu pjesme, smijao se. Pola milijuna ljudi plesalo je i smijalo se s njim. - Prestani se micati - promrmlja Ananda. - Jebem ti, prestani se micati! On joj priđe s leđa. - To nije tvoj izbor. To ništa neće značiti. To sam morao učiniti ja, džoker u špilu, trebao sam pucati i ubiti sve u što sam nekad vjerovao. Odustani, ’Nanda. Neće ti uspjeti. Ona se ogluši. Puška se pomicala u malim krugovima kako je pratila Hobbinsa. - Aaah - naposljetku uzdahne. Pritisne otponac. Fijuk metka izgubi se u fijuku gitara. Hobbins zatetura u trenutku kad je Sandy podigao dalekozor. Mnoštvom prostruji prepast. Faxon prestane svirati. Maggiova gitara zaciči pa umukne. Bubnjevi Gophera Johna zazvuče šuplje i samotno pa se i on skameni. Muk poput suspregnutog daha. Hobbins odmakne kosu s čela i naceri se. - Oprosti, Charlie - reče. - To je sigurno zbog droga. - Publika se nasmije. Hobbinsovo je lice bilo crveno, ali od vrućine, a ne krvi. Pogleda u Sandyja i Anandu i izvuče kratak, raskošan zvuk iz svoje gitare, zvuk prštav i uznosit. Tad ponovno povede Nazgul u pjesmu i glazba ispuni tamu. Oblaci se počnu razilaziti. Sandy ugleda zvijezde kako svjetlucaju na vedrom nebu. - Ne - reče Ananda glasa promuklog od nevjerice. Pritisne okidač još jednom ali joj odgovori škljocaj praznog šaržera. Ona još nekoliko puta okine, a puška svaki put škljocne. - Imala si samo jedan metak - reče Sandy. - Promašila si. Ona baci pušku, poskoči i okrene se bijesno prema njemu. - Puška je bila puna! Ja samje osobno napunila! A nisamga mogla promašiti, imala samga točno na nišanu! - Možda si ga ipak ubila - tužno reče Sandy. Ananda nije shvatila. Bila je bijesna i zbunjena. Nazgulovci su na pozornici pjevali “Pjesmu uskrsnuća”, kao što je nikad nisu odsvirali, i pola milijuna ljudi zaplješće, lica im ozari osmijeh i oni se zaljuljaju u ritmu. Sandy osjeti ugodnu klonulost i umor. Kao da je nešto pronašao, nešto dragocjeno, odavno izgubljeno. This is the day we’d dreamed about, This is the land where the flowers grow. And all my hopes I’m bringing,