- Hvala, ne bih - reče Sandy. - Moramtelefonirati. Morat ću odmah krenuti. - Otpratit ću te do automobila - reče Bambi. Uhvati ga za ruku pa odu do Sanjarenja. Ray je još bio u dvorištu, sjedio u džipu s rukama sklopljenim na zatiljku i gledao u zvijezde. Izgledao je beskrajno zadovoljan. Nakon mnogih godina provedenih kao bjegunac, sigurno mu ovdje godi, pomisli Sandy. Bambi primijeti izraz na njegovu licu. - Kad se sklonio ovdje, Ray je bio izmučen, progonjen čovjek - reče ona tiho. - Poučili smo ga. Ovdje je našao mir. Mogao bi i ti, Sandy. Nisu ti potrebne igračke poput ovog automobila, nego ljubav. Sandy uzdahne. - Ne - reče tužno. - Ne mogu. Ne kažem da nemate nešto dobro ovdje. Za tebe. Možda i za Raya. Ali ne i za mene. Sagradili ste si lijepo sklonište, ali ste otpisali svijet. - Ovo jest svijet - reče Bambi. - Pravi svijet. Imamo hranu i piće i jedni druge, planine i zvijezde, čist zrak, mir. Ovo je duševno zdravlje. - Možda. Ali nije stvarnost. Planine i zvijezde su u redu. Ali je iza planina svijet zagađenja, ubojstava, buke, neona i automobila. A stvaran je kao i tvoj. Još i više. Vas je samo osam, a u onom drugom svijetu su milijuni. Vi ste u središtu vihora, a pretvarate se da oluje nema, ali vihor ipak puše i zavija. - On pokaže planinsku cestu. - Pedeset kilometara od vas je auto-cesta. Puna je kamiona, cisterni i ugljičnog monoksida. Prolazi tik uz motel u kojem se mogu kupiti najmasniji cheeseburgeri na svijetu. To je stvarnost, Bambi. Stvarnost. Ona podigne glavu. - Ne za nas - reče. - Padne li drvo a nitko to ne čuje, postoji li zvuk? - Ruke su joj počivale na trbuhu. Ogrnuta svjetlošću zvijezda, izgledala je jednostavno, uzvišeno i silno ozbiljno. Sandy joj se nasmiješi i okrene prema Sanjarenju. Otvori vrata, uđe, upali motor pa spusti prozor. - Bambi, tvoji su snovi dobri - reče joj - i snažnija si nego što sam mislio. Ali ja se kladimna svijet. Prejak je za vas. - Ništa nije presnažno za ljudski duh - reče Bambi. - Drago mi je da si došao, Sandy. Ponesi moju ljubav i putuj u svjetlost i radost. - Pokušat ću - reče Sandy. - Učini mi uslugu, može? - Kakvu? - upita ga ona ozbiljno. Sandy upre prst u nju i naceri se. - Nemoj nazvati klinca Thumper. 5 Na trenutak se Bambi užasnuto zagleda u njega, a tad joj se usnice iskrive u osmijeh a oči bijesnu. Pokušavala se oduprijeti, borila se protiv smijeha, ali je izgubila bitku pa prasne u smijeh. Zakorakne prema njemu i priprijeti mu šakom. - Sandy Blair! - reče smijući se. -Užasan si. Nemoguć! Odvratan! - Nikad nisam tvrdio suprotno - reče Sandy. Mahne joj, ubaci Sanjarenje u prvu brzinu, upali prednja svjetla i krene. Svjetla se podignu i zarežu tamu. Sandy se počne pažljivo spuštati zavojitim planinskim putem. Na usnama mu je poigravao širok osmijeh. Iza prvog zavoja začuje dječje glasove pa uspori da ih propusti. Dvoje mahnu i produ, a za njima još dvoje. Drugi par mu ne mahne. Igrali su se. Kad je Sandy skrenuo, na trenutak ih osvijetli a njihovi glasovi uplove kroz otvoren prozor. Bambin sin Jason držao je u ruci štap, uperio ga u desetogodišnjeg Freea i viknuo: - Bang, bang! - Ali je Free ostao na nogama ispruženih ruku. - Pogođen si! - zapišti Jason. -
Meci ne mogu naškoditi Hulku! - odvrati Free i zgrabi mlađeg dečkića. Sandy pogleda preko ramena i glasno se nasmije. Ali mu smijeh zamre u grlu i osjeti tugu i umor. To što će dobiti okladu s Bambi nije ga nimalo veselilo. Svijet će ih zgaziti. On potraži kazetu i ubaci je pa klizne kroz noć prema telefonu i Daveu Parkeru, dok mu je Bob Dylan govorio da se vremena mijenjaju. Najužasnije je bilo to što je Dylan imao pravo.
JEDANAESTO POGLAVLJE One generation got old, one generation got soul This generation got no destination to hold -I? - upita Froggy kad je Sandy završio razgovor. - Što je rekao policajac Parker? - Daje čekao da mu se javim. Stupio je u vezu s FBI-em. Njihov dosje o Morseu je debljine pola metra i potvrđuje većinu onoga što mi je rekao moj izvor. Naravno, nemaju dokaza, u protivnom bi Morse odavno bio iza rešetaka. Ali imaju gomilu sumnji. U vezi s požarom pomoću kojeg je postao jedini nasljednik obiteljskog bogatstva. O Alfovcima. O Sylvesteru. Ali ništa s čime bi se moglo izaći pred sud, a budući da Morse i Alfovci već dugo miruju, i federalna ih je policija ostavila na miru. - A sad? - upita Froggy. Sjedili su u malom japanskom restoranu u Santa Monici, na visokim stolcima, i zalijevali hobotnice i sirove ribe obilnim količinama zelenog čaja. - Parker je silno uzbuđen. Pokušava privoliti šerifa da ponovno pokrene istragu o tom slučaju. Dosad nije imao sreće. Upozorio me da se ne petljam u to jer bi situacija mogla postati ozbiljna. A posebice da se držimpodalje od Edana Morsea. - Hoćeš li? Sandy proguta zalogaj mesa od hobotnice i osmjehne se. - Ma kakvi. Morse ima kuću u Malibuu. Telefonski broj mu nije u imeniku. Utrošio sam tri dana da ga nađem, a jučer sam ga pokušao posjetiti. Neka žena mi je otvorila vrata i rekla da nije kod kuće. Ostavio sam posjetnicu i telefonski broj hotela. Mogu čekati. Prevalio sam previše kilometara da bih se sad spakirao i pokupio. Želimsložiti taj mozaik. Froggy se naceri. Imao je široko, plosnato lice i debele obraze, ali kad bi se nasmiješio, kutovi usana bi mu gotovo dodirnuli uške, a dio lica ispod nosa bi se pretvorio u zube. I to žute. - Priča zvuči zanimljivo - reče on. - Jared će se usrati od muke kad je objavi netko drugi. - To sami ja pomislio - reče Sandy. Začudo, bio je dobro raspoložen. Razgovor s Rayem puno mu je pomogao; bio je siguran da je na dobrom tragu. Usto, oraspoložio ga je i ponovni susret s Froggyjem. Harold “Froggy” Cohen bio je dvije godine Sandyjev cimer na fakultetu i dugogodišnji prijatelj. Dobro su se slagali od početka. Froggy je bio nizak, nezgrapan dečko, širokih bokova, s debelim naočalama, peruti u nenjegovanoj smeđoj kosi i najgušćim obrvama na svijetu. Ali su imali puno zajedničkog. Harold Cohen je bio iz Bronxa, a Sandy iz New Jerseya, pa su u koledžu oba bili azilanti s istoka. Obojica su obožavali njujorške pizze i Schaeferovo pivo. Prezirali su stanovnike Nove Engleske. Froggy je priznao da je uzrok tome što su ga u djetinjstvu često mlatili. Uglavnom su voljeli istu vrstu glazbe, čitali slične knjige, radikalizirali se jednakom brzinom i povukli granicu otprilike na istom mjestu. Ali najčvršće ih je vezivala televizijska serija Andy ’s Gang, koju su kao djeca oboje gledali s vjerskimzanosom.
Domaćin te serije bio je Andy Devine, a sponzor tvornica cipela Buster Brown. Prikazivali su pustolovine Ghange, dječaka slona, te koncerte mačke Ponoćnice i miša Cvilidrete. Ponoćnica je pilila na violini a Cvilidreta je izvodio trikove. Sandy je dugo mislio da su to prave životinje. No mačka i miš bili su epizodisti. Prava zvijezda programa bio je Froggy /Žabac/ Gremlin. Svakog tjedna Andy Devine bi rekao: - Protrljaj svoj čarobni štapić, Froggy! - Pojavio bi se stup dima i u njemu besprizorni gumeni lutak žabac, odjeven u večernje odijelo, prugasti prsluk i leptir kravatu. - Bok klinci, bok, bok, bok - zakreketao bi najdubljim, najzločestijim, najžabastijim glasom, a usto bi se ljuljao i kesio poput zloduha. Andy bi ispričao Froggyju nešto o večerašnjem gostu, na primjer Aero Biku koji će pokazati tjelovježbu, ili kuharu Tijestu Ninu koji je donio nekoliko kulinarskih recepata ili nekom drugom, i zamolio bi Froggyja da bude dobar, a Froggy bi to svečano obećao, našto bi se djeca zahihotala. Tad bi Tijesto Nino počeo pokazivati djeci kako se kuhaju špageti. Njemu iza leđa, Froggy bi kreketao: - A tad ih stavite u kosu, o da, o da - svojim dubokim zlim glasom, i kuhar bi to učinio. I drugi su gosti lako potpadali pod njegov utjecaj ili je to bilo zbog gremlinske magije. Sve je goste glumio isti glumac, ali Sandy ni to nije shvatio. Svaki bi tjedan završio propašću, Andy Devine bi otrčao na pozornicu da ubije Froggyja, ali bi krivac nestao u oblaku dima, na radost djece. Idućeg bi se tjedna vratio i ponovno obećao da će biti dobar. Froggy Gremlin bio je Cohenov heroj. - Moj idol - govorio je Froggy Cohen kad je taj izraz došao u modu - izvorni anarhist. - U prvom broju izazovnog, drečavog, ali uzbudljivo živahnog Hedgehoga objavljena je zlurada Cohenova fantazija u kojoj je on kratko i sažeto objasnio vijetnamski rat: Froggy Gremlin posjetio je Nixona u Bijeloj kući. - A tad ćeš ispustiti napalm bombe na njihovu djecu, o da, o da. - Froggy se smijuljio a Nixon bi učinio upravo to. Nixon i Aero Bik imali su puno zajedničkog, istaknuo je Cohen. Nakon tog silno uspješnog debija, Cohen je nastavio za Hedgehog pisati rubriku pod naslovomAmerikan History. Priče koje niste mogli čuti od stare profesorice povijesti. No vrhunac njegove karijere bio je kad je izazvao predstavnika Dow Chemicala na javnu polemiku. Froggy je te godine bio predsjednik studentske udruge. Blento iz Dowa prihvati izazov. Posjednu ga na kraj dugog stola. Bio je odjeven u sivo odijelo, bijelu košulju i plavu kravatu. Na drugomkraju stola aktivira se dimna bomba i Harold Cohen pojavi se u smokingu i leptir kravati, lica obojenog zelenom bojom. - Bok klinci, bok, bok, bok - zlokobno zakrekeće a publika uglas zaurla: - Bok Froggy! - Predstavnik Dowa posramljeno se odvukao s pozornice. Bila je to nadahnuta gerilska kazališna predstava. Froggy je bio i najjebežljivija osoba koju je Sandy ikad upoznao. Unatoč peruti, trbuhu i žutim zubima, u tome je bio začudno uspješan. Sandy, Lark i Slum su se prema njemu odnosili sa strahopoštovanjem. Froggy se kao brucoš poševio više puta nego njih trojica zajedno u sve četiri godine studija. Froggyjeva je tajna bila u besramnosti. Približio bi se djevojci koju je netomupoznao, nacerio i rekao: - Hej, može ševa? - Sandy je jednom optužio Froggyja da je postao radikal samo zato što je u Pokretu bilo lakše doći do žena. Froggy se nakesio i rekao: - Dovraga,
Sandy, pa netko mora protrljati moj čarobni štapić! Sandy je održavao vezu s Froggyjemposlije koledža, kad je Sandy postao urednik u Hedgehogu u New Yorku, a Froggy profesor u Kaliforniji. Sandy je odavno izgubio vezu s Bambi i Larkom, ali su se on i Froggy dopisivali, nazivali pa čak i posjećivali, ali je i tome došao kraj kad se Froggy drugi put oženio oštrokondžom koja je mrzila sve njegove stare prijatelje (njegov prvi brak bio je dvomjesečna katastrofa na trećoj godini studija; prva mu je supruga bila učenica četvrtog razreda srednje škole koju je upoznao na demonstracijama i za koju je rekao da je imala “lice anđela, strpljivost svetice, najveće sise na svijetu i mozak miša Cvilidrete”). Na sreću, to je bila davna prošlost. Prvo što mu je Froggy rekao kad ga je Sandy nazvao bilo je: - Hej, ne brini o Liz. Odavno je otišla s mojeg kućnog praga, iako ne i s bankovnog računa. - Znači, ponovno si samac? - Ne. Oženjen sam. - Uh - reče Sandy. - Broj tri? - Četiri - reče Froggy. - Broj tri i ja samo se odlično zabavljali dvije godine, al je tad pobjegla sa svojim učiteljem karatea. Ali broj četiri je izvrsna. Čekaj samo dok je upoznaš. Izgleda kao Andy Devine. Ljubav na prvi pogled. Sandy se nasmije. - U redu - reče. - Da se nađemo na ručku? -I tako su se sastali u japanskom restoranu. Froggy se nije puno promijenio. Obrazi su mu bili malo širi nego prije, trbuh malo izraženiji, kosa rjeđa. Ali su mu zubi bili jednako žuti, a osmijeh jednako širok, i Sandy mu uskoro ispriča cijelu priču o svojoj američkoj odiseji. Kad su završili s jelom, Froggy predloži da se prošetaju. - Blizu je plaža - reče. - Danas nemam nastave. Predajem ponedjeljkom, srijedom i petkom, a konzultacije imam utorkom, ali nitko nikad ne dolazi pa me nitko neće tražiti. - Sandy rado pristane i uskoro su šetali kroz park koji se protezao uz ocean pa se spuste stubama na plažu. Puhao je oštar vjetar i u zraku se osjećala svježina kasne jeseni, iako je po njujorškim mjerilima bilo još toplo. Plaža je bila pusta. Polako su šetali uz more, razgovarali i utrkivali se s valovima pa krenu prema zabavištu. Uglavnom je govorio Sandy kako bi utažio Froggyjevu beskonačnu znatiželju. Počeo je s pričom o Maggie, Larku i Bambi, pa prešao na priču o sebi, svojem životu, knjigama, kući, snovima, neuspjesima. Froggy se isprva šalio, ali se uskoro uozbilji. Naposljetku sjednu pokraj mora. Sandy je prebacivao hladni suhi pijesak iz ruke u ruku dok je govorio, a Froggy je obgrlio koljena i zagledao se u Sandyja kroz debela stakla svojih naočala. - S obzirom da smo bili društvo koje je živjelo jedno drugom u džepu, život nas je odnio prilično različitim putovima - reče Sandy - a nisam siguran da je netko od nas pronašao ispravan odgovor. Uključujući i mene. Froggy puhne i podrigne se. - Sandy, nemoj misliti da smo jedini. Mi smo samo dio sociološkog fenomena. To ti govori sveučilišni profesor doktor Harold M. Cohen pa me zato poslušaj. Ti, ja, Lark i Bambi i ostali možda smo sve sjebali, ali ipak stvaramo povijest, moj Sanderu. Kad umremo, o nama će ljudi pisati doktorske disertacije. Izvadi bilježnicu, a ja ću te gađati mudrostima. - Nakašlje se. - Kad već govorimo o povijesti, četiri su najvažnija čimbenika. Prvi je razdoblje u kojem smo odrastali. Poratna Amerika, potkraj četrdesetih i početkom pedesetih.
Razdoblje procvata, jedno od najboljih u američkoj povijesti. Mir i blagostanje, zahuktali napredak posvuda, sve postaje veće i bolje svakim danom. Nismo znali za prepreke. Bili smo naraštaj koji je sve želio i sve očekivao. Mogli bi reći, najpohlepniji klinci u povijesti. Ali i najveći zanesenjaci. Kao drugo, bili smo i prvi naraštaj odgojen na televiziji. Odrasli smo uz seriju Father Knows Best, plešuće cigarete, vijesti i Bože pomozi - on zakoluta očima - Froggyja Gremlina. Od kolijevke smo bili uronjeni u poplavu informacija, izloženi svemu pod kapom nebeskom. Što više podataka, to više proturječja, shvaćaš? Čak i na jugu, robovlasnici su znali da znanje nije dobro za crnce i imali su pravo. Svijet koji smo gledali na televiziji nije se uvijek poklapao s onim što su nam govorili mamice i tatice i učitelji, a Vijetnam nam je to nabio na nos. Pomiješaj to s našim idealizmom i velikim očekivanjima pa ono, što se tako zgodno naziva Nemirnim šezdesetim, postaje neizbježno. Treće, a možda i najvažnije, bila je brojnost našeg naraštaja. Željeli smo promijeniti svijet zbog prvog i drugog, a starci su se samo smješkali, odmahivali glavama i govorili da svaki naraštaj to želi, da će nas to minuti kao i njih. A mi smo se smijali. I bjesnili. I znali bolje. Tvrdili smo uporno, bit ćemo drukčiji. Ovaj put će se to zaista i dogoditi. Ironija je bila u tome da smo bili u pravu - zaista smo bili drukčiji od svih bivših naraštaja, jer nas je bilo toliko puno. Bili smo dio eksplozije nataliteta, najveće dugokoso društvo pozvano na životni tulum. Američko se društvo užurbano mijenja da bi zadovoljilo naše potrebe. Predgrađa su izgrađena da bismo mi u njima stanovali. Igračke, pelene i dječja hrana su se najbolje prodavali kad smo ih mi upotrebljavali. Mediji su na svakom koraku lizali našu ružičastu guzu. Kad smo bili mladi, bili smo šik. Kad je došlo vrijeme za ševu, odjedanput si u knjigama slobodno mogao napisati riječ jebati i pokazati sise na filmu. Pričekaj dok ostarimo i posijedimo, na televiziji će biti toliko serija o starijim ljudima da ćeš dobiti staračke pjege na očima od gledanja. Nije ni čudo da smo mislili da imamo moć. Stalno mijenjamo svijet. Naša mnogobrojnost ima i svojih nedostataka. Koliko se mladih inženjera natječe za unapređenje. Pogledaj nepregledno more nadobudnih pisaca, umjetnika, filmadžija, hordi dramskih pisaca željnih slave, uzavrelu masu mladih političara koji čeznu za javnim nastupima! Nitko ne želi mesti podove, čistiti zahode ili tipkati na pisaćem stroju; naučili smo da ima boljih zanimanja, ali nas ima tako puno da većina završi na radnim mjestima koja nam se ne sviđaju. I zato se Maggie osjeća promašenom i starom, i žali za danom kad je odlučila prekinuti studij, zato Lark tako očajno igra monopoli u koji ne vjeruje. I zato Bambi mijenja pravila da bi izašla kao pobjednik. I zato Sandyja ljuti njegovo skromno mjesto u svjetskoj književnosti. Froggy je uživao; sa svakom riječi se sve više uživljavao, a kad je završio skoči na noge i kićenim se pokretom lako nakloni. Tad očisti pijesak sa svojih izvješenih smeđih hlača. - To napiši u članku - reče on. - Rekao si da su četiri razloga - reče Sandy. - A nabrojao si samo tri. - Lagao sam - reče Froggy. - Bila je to varka da vidim slušaš li me. To stalno radimstudentima. Sandy se nasmiješi i ustane s pijeska. - Sigurno te obožavaju - reče. - A i mrze.
- Pola-pola - reče Froggy - ali su najnoviji trendovi protiv mene, Sanderu. - Stvarno? - iznenadi se Sandy. - Ne vjerujem ti. Sigurno si fenomenalan predavač. A i stalo ti je. - Do krivih stvari - reče Froggy Cohen. - Stalo mi je do krivih stvari. Sandy, samo zato što mogu dojmljivo pričati o povijesnim silama koje su razočarale i povrijedile djecu Vodenjaka ne znači da sam imun na proces. I ja sam izgubio korak. - On se tobože snuždi, a njegovo široko savitljivo lice poprimi izraz komične obeshrabrenosti. - Penjem se na svoj podij naoružan duhovitošću, mudrošću i golemom zalihom tajnog i nedokučivog znanja, raširimruke i zavapim: - Poslušajte me, o vi sinovi i kćeri prodavača automobila! Poslušajte me i pokazat ću vam put do istine! - Polovica studenata zuri u mene kao da sam lud. Ona druga polovica, Bože mi pomozi, to sve zapisuje. - Lupne Sandyja po ramenu. - Sanderu, pođimo na mol. Kupit ću ti hot-dog i sladoled a možemo i na vrtuljak. Iznad vrtuljka su izgradili stanove i želio samunajmiti jedan kad samse doselio iz Oaklanda, ali žena broj tri nije htjela ni čuti. Ta žena nije imala ni trunke pjesničkog u sebi. Zamisli da se budiš i odlaziš na počinak uz zvuke vergla, da pogledaš ispod sebe i ugledaš ljude kako se vrte na lijepimoslikanimkonjima. Okolo-naokolo, poput nas. - A godišnja doba se okreću i okreću, a oslikani konjići se podižu i spuštaju - citirao je Sandy. - Zarobljenici smo vrtuljka vremena - dovrši Froggy. - Hej, uhvatio si me. Ali tako otkrivaš svoje godine, stari moj. Ne možeš više citirati Joni Mitchell. Osim toga, otkrivaš svoje malograđanske sklonosti, kao što bi rekao Lark. Citiraj Yeatsa. Yeats je bezvremen i osigurat će ti ugled pravog intelektualca. — On zločesto otfrkne poput zlog gremlina, uhvati Sandyja ispod ruke i povede ga prema obali. - Dopusti mi da ti ispričam o profesorskoj zabavi na koledžu na kojem sam prije predavao. Bila je ondje rajska prikaza, anđeo, raskošna sočna osoba suprotnog spola, ta plavokosa jahačica valova, a usto i asistentica iz povijesti, imala je takvo dupe i sise da bi svatko htio da mu asistira. Ah, Sandy, trebao si biti ondje! Moj je čaropni štapić pao u očaj jer me istisnuo muškarac po imenu Fowler Harrison. Bilo je to nepravedno, znaš. Visok i đavolski zgodan, sjedine na sljepoočicama, lula, redovni profesor. I zove se Fowler! I znaš što je činio? Začarao je plavokosu Juliet recitiranjem Yeatsovih stihova! Pjesmu za pjesmom. Ljudski um ne može upamtiti toliko Yeatsa osim ako se ne nalazi u lubanji profesora engleskog po imenu Fowler. A kakav je prekrasan glas imao! Gledala ga je netremice, kao kobra očarana visokim sivim mungosom, i što sam mogao? - Namigne. - Pridružio sam im se i pun poštovanja slušao, a kad je Fowler udahnuo, ja sam se oduševio i upitao kako je uspio zapamtiti toliko pjesama. Fowlerovo lice zasja. On reče da ne zaboravlja kad čuje nešto lijepo. - Čudno - velim ja njemu -ja ne mogu zaboraviti kad čujem nešto užasno. Na primjer, svakodnevno me progoni ta prokleta glazbena tema iz Party Duke Show i ne izlazi mi iz pameti. -I počnem je pjevati. I da znaš, moja rajska prikaza se veselo nasmiješi, pa se nasmije i pridruži mi se u pjesmi. Fowler pozeleni, a Sherry i ja... ili Brandy ili Gin ili nešto slično... Dakle, prešli smo na Dobie Gillis i Beverly Hillbillies pa u krevet. - Froggy, protrljaj svoj čarobni štapić - reče Sandy.
- Tako su mlade, Sandy, tako im se napinju puloveri, pa jedva čekam da posijedimna sljepoočicama da se počnu zaljubljivati u mene, ali umjesto toga, kosa mi počinje ispadati. - On ponovno prezrivo mljasne slinavim ustima. - To je bilo u doba moje pustopašne mladosti. Ali više ne! Istetovirao sam ime broja četiri na čarobni štapić i zaboravio ostale. - Popnu se na šetalište, Froggy naprijed. Nađu otvoreni kiosk i kupe dva sladoleda koji su imali okus kartona prelivenog čokoladom. Odmotaju papir i prošeću do kraja šetališta. - Kako ti se sviđa predavati? - upita Sandy. - Iskreno. Froggy se zagleda u njega kroz debele naočale. Gledao ga je pametno i malo podsmješljivo, a na gornjoj je usni imao brkove od sladoleda. - Ozbiljno? - upita. - Ozbiljno - reče Sandy. Froggy uzdahne. - Obožavam nastavnički poziv - reče. - To mi je život. Obožavam povijest i na neki nastran način obožavam i fakultet, tu kulu od slonovače. A osobito volim studente. - Namigne. - Ne dovoljno često, ali ih zaista volim. Da, Sandy, istina je ono što samti rekao na plaži. Ne izmišljam. Zaista. - Kako? - upita Sandy. - Zašto? Froggy zgužva papir u kuglicu, baci u kantu za otpatke i pažljivo obliže prste, jedan po jedan. Tad se nasloni na ogradu i reče: - Obožavao sam koledž. Atmosferu, uzbuđenje, previranje. Godine provedene na Northwestern zauvijek su me promijenile. Demonstracije. Rasprave. Predavanja. Bergen Evans koji me natjerao razmišljati o svemu, iako je predavao englesku književnost. Pa moji profesori povijesti. Isuse, obožavao sam sve to. Želio sam biti poput tih profesora kojima sam se divio. Želio samprodrmati klince, da vide svijet u novomsvjetlu, da se razljute, da se sablazne. Da se prepiru sa mnom. Da misle! Ha! Sandy, klinci su se promijenili. Nisu kakvi smo mi bili. A svake su godine sve gori. Krotki su, praktični, uljudni. Ne grizu. Odnosno, rijetko. Predavao sam na četiri koledža, i nigdje nisam dospio više od asistenta, pa sam dobivao uvodne kolegije s puno studenata. Pokušavao sam sokratovskom metodom kako bih rasplamsao raspravu, nesuglasice. Uzalud. Odustao sam. Bez obzira na to kakve užasne stvari govorim na predavanjima, nitko me ne pobija. Sve zapisuju. Ono što sam ti rekao o tome da ima četiri uzroka toga i toga, pa spomenuo samo tri? To nije šala, Sandy. Zaista to činim na predavanjima. To je jedini način na koji mogu izazvati nekoga da podigne ruku i kaže: - Hej, profesore doktore Cohen, zajebali ste se. - Samo što to oni kažu probranim riječima. Jednom sam držao uvodni kolegij o američkoj povijesti za sedamdeset devet studenata i bio sam uvjeren da su se svi pretvorili u kameni stup ili umrli. I tako sam održao čitavo predavanje o predsjednikovanju Samuela Tildena. Njegovu izboru, postignućima, neuspjesima, ponovnom izboru. Nakon predavanja prišlo mi je slovima i brojkama troje studenata i reklo: - Oprostite, sigurno je posrijedi neka zabuna, u udžbeniku piše da je predsjednik postao Rutherford Hayes a ne Tilden. - Kad sam ih izružio, jedan od njih je otišao predstojniku odsjeka. To je bila moja posljednja godina na tomfakultetu. Ima iznimaka, naravno. Klinaca zbog kojih se isplati potruditi. Ali ih je tako malo. To ne znači da su ostali glupi ili da ih ništa ne zanima, samo su drukčiji,
proizvod drugog doba. Sjećaš se kako smo birali kolegije koji su bili više u skladu s vremenom? I današnji naraštaji to traže, ali za njih to znači računovodstvo i reklamu. - Uzdahne. - Zar je čudo da se ne mogu uklopiti? A to je istina, Sandy, zaista. Ja jesam dobar profesor, zanimljiv predavač, ali se selim s koledža na koledž, nikad nisam dobio stalno radno mjesto a nikad i neću. Ja sam anakronizam blistavog uma. Moji me studenti zaprepašteno gledaju ili se prestrašeno smiju, a dekani misle da sam luđak, anarhist, prijetnja dostojanstvu njihovih bršljanompokrivenih dvorana. Zaboga, Sandy, ja svojimstudentima govorimda u kosu stavljaju špagete, a oni me pitaju kako će imto pomoći da dobiju zaposlenje! - Nisamznao da je stanje tako loše - reče Sandy. Froggy iskrivi lice. - Loše? Loše? Reći ću ti kako je loše... oživljavaju studentska bratstva! - On teatralno zastenje, okrene se na peti i zagleda u more. Bili su sami na kraju šetališta. Kad je Froggy zašutio, Sandy začuje kako valovi udaraju o stupove. Zrak je bio oštar od soli i mirisa oceana a planine na sjeveru bile su pod velom izmaglice. Froggy gume ruke duboko u džepove. - Jebem ti - opsuje glasno u vjetar. Okrene se i namršti. - Nisam htio toliko o tome. Dođi večeras kod nas na večeru, može? Obećajem da neću toliko pričati. Svirat ćemo ploče Nazgula i prisjećati se Timothyja Learyja, 6 a ja ću ti reći koji su nedostaci tvojih knjiga. Uključujući i zahvale, od kojih nijedna nije namijenjena meni. Nemoj misliti da nisam primijetio, Sanderu moj. I to poslije svega što sam učinio za tebe. - On se iskesi. - A upoznat ćeš Sam. - Sam? - Samanthu - reče Froggy. - Od milja zvanu Broj Četiri. Svidjet će ti se. Ti njoj nećeš, ali tebe nitko ne voli, pa što? Što kažeš? - Rado, Froggy - reče Sandy - ali se moram vratiti u hotel i provjeriti je li Edan Morse ostavio poruku za mene. Pokušat ću ga večeras posjetiti. - Sam ne izgleda kao Andy Devine - reče Froggy. - Ne želi čak ni nositi cipele tvornice Buster Brown. - Oprosti - nasmiješi se Sandy. - Ali ću svratiti prije odlaska. Obećajem. - Upozori me prije nego što dođeš da iznajmim smoking i obojim lice u zeleno - reče Froggy. - Želimo da se osjećaš kao kod kuće. - Zaceni se od smijeha, lupne Sandyja po leđima pa krenu natrag, pokraj vrtuljka i kioska sa sladoledom, prema gradu. Froggy Cohen počne pričati o povijesti vrtuljaka. Sandy se nasmiješi i posluša.
DVANAESTO POGLAVLJE Some are born to sweet delight Some are born to the endless night Recepcioner, bucmasti čovječuljak u sivoj vesti i papučama, zadubio se u čitanje pornografskog romana kad se Sandy predvečer vratio u motel. - Ima li kakvih poruka? - upita ga Sandy naslonivši se na recepciju. Čovjek se sumnjičavo zaškilji u njega, očigledno razdražen ometanjem. - Poruka? - Aha. Poruka. Znate onih malih komadića papira u boji na kojima je nešto napisano. Od ljudi koji su me nazvali dok nisambio u sobi. Službenik se nakašlje. - Nema poruka - reče. Vrati se čitanju romana a Sandy ode u svoju sobu. Soba je bila u stražnjem dijelu motela, iza neopisivo prljavog bazena. Sandy krene prema njoj ljut i nemiran. Bio je siguran da će Edan Morse nazvati. Ruku bi stavio u vatru. Zapravo, možda je to već učinio. Prešutio je jednu pojedinost u verziji koju je ispričao Froggyju: poruku koju je napisao flomasterom na poleđini ljubičaste posjetnice sa znakomHoga i koju je ostavio u Malibuu: Mislim da sam vidio micu-macu. Nije shvaćao kako se Morse mogao na to oglušiti. I nije. Vrata Sandyjeve sobe bila su širomotvorena i oni su čekali. Dvoje. Žena koja je sjedila u kričavom narančastom stolcu pokraj vrata ustane i okrene se kad je Sandy zakoračio u sobu. Nasmiješi mu se kad su im se pogledi sreli. Njegov letimičan pogled pretvori se u buljenje. Bila je upadna. Visoka i crna, puti boje bijele kave i garavo crne kose koja se spuštala poput slapa do struka. Ta gusta kosa činila ju je manjom nego što je bila. Tijelo joj je bilo čvrsto i mišićavo. Bijeli top, zavezan između visokih okruglih grudi otkrivao je potpuno ravan i čvrst trbuh. Izblijedjele traperice zategnuto su slijedile obrise lista i bedara. Umjesto pojasa nosila je crveni šal i okoglavnik odgovarajuće boje. Imala je krupne, crne, duboke oči. Lične kosti su joj bile visoke i izražene. Usta su izgledala kao da pripadaju osobi koja se puno smiješi. Sve u svemu, bila je najzamamnija žena koju je Sandy vidio u posljednjih nekoliko godina, osim filmova i časopisa. Dugo bi je mogao gledati. Ali je druga osoba u sobi bila dovoljna da skrene svačiji pogled, čak i s nje. Ležao je na Sandyjevu krevetu. Njegove su noge, u teškim besprijekorno ulaštenim vojničkim čizmama virile pola metra preko ruba kreveta. Sve u svemu najkrupniji čovjek kojeg je Sandy ikad vidio i na filmu i u časopisima. Ili na košarkaškim igralištima. Ovaj je tip bio visok najmanje dva metra dvadeset, ali je bio i širok. Imao je ramena kao superjunak iz stripova i velik trbuh koji je napinjao njegovu zelenu trenirku i izgledao čvrst kao da je od cigle. Bio je opaljen suncem, imao obrijanu glavu i zlatnu naušnicu u desnom uhu. Izgledao je kao neuspjeli križanac King Konga i Nevjerojatnog Hulka. Sandy zastane na vratima i pogleda ih. - Ne izgledate kao pospremačice - reče. - Što radite u mojoj sobi? Kako ste ušli?
- Otvorila sam vrata ukosnicom - reče žena bezbrižno. - To mi dobro ide. Nismo znali koliko ćemo morati čekati pa smo se raskomotili. - Dok je ona govorila, onaj muškarac ustane i sjedne na rub kreveta, a ruke veličine betonskih kvadara položi na bedra debljine telefonskih stupova. Sandy se namršti. - Tko ste vi? - Gledao je u diva. Žena je bila puno ljepši prizor, ali ga je gorostas uznemiravao, posebice kad bi se pokrenuo. Nešto takve veličine ne bi se smjelo kretati bez daljinskog upravljača. - Ovo je Gortney Lyle - reče žena. - Gort. A ja sam Ananda. Radimo za Edana Morsea. - Toliko sam shvatio - reče Sandy i okrene se prema njoj. - Drago mi je, Amanda. - Ispruži ruku. - Nisam Amanda - reče ona, očigledno naviknuta na tu omašku - nego Ananda. - Rukuje se s njim, ali namjesti njegove prste u hipijevski pozdrav. Sandy se godinama nije tako rukovao. Ananda je imala hladnu i snažnu ruku. Koža na rubu dlana bila je ogrubjela i zadebljala. - S njimse neću rukovati — reče joj Sandy pogledavši u Gorta. - Tipkanjemzarađujemza život. - Promigolji prstima. Ananda se nasmije. Gort ustane i zabrunda. Na čizmama je imao visoke, debele potpetice pa je glavom skoro dodirivao strop. - Krenimo - reče on dubokim glasom poput bas gitare, ali ne toliko milozvučnim. - Još želiš razgovarati s Edanom? - upita Ananda. Nagne glavu ustranu i otvoreno ga odmjeri. Vrhomjezika obliže donju usnicu pa se nasmiješi. - Aha - reče Sandy. Osjeti nesigurnost. - Zašto ne? Večeras nema ništa zanimljivo na programu. - Na televiziji nikad nema ništa zanimljivo - reče Ananda. - Uzmi kaput ili bilježnicu ili što već hoćeš pa ćemo te odvesti Edanu. Nestrpljivo te očekuje. Ona bilješka koju si ostavio malo je uzdrmala njegov zlatni kavez. Sandy se naceri; ipak mu je uspjelo. - Samo trenutak - reče. Ode u kupaonicu do ormara, zaobišavši Gorta u velikom luku pa zamijeni svoju laganu vjetrovku debljim kaputićem. Dok ga je navlačio na sebe, ugleda se u velikom zrcalu iznad umivaonika. Brada mu je bila gusta i tamna, a crna kosa zarasla i raščupana. Dobro izgledam, pomisli. Što je još važnije, izgleda prilično radikalno. Dovoljno radikalno za Edana Morsea. Ispred motela, pokraj Sanjarenja, bio je parkiran neugledan plavi kombi. Prije no što je ušla u kombi, Ananda zastane i s divljenjem se zagleda u automobil. - Lijep je - reče. - Tvoj? Sandy kimne glavom. Godilo mu je da ju je zadivio. Bila je tip žene koju očajnički želite zadiviti. Da je Froggy s njim, već bi pjevao temu iz Patty Duke, bez obzira na ono što je utetovirao na svoj čarobni štapić. Stajali su na sve bljeđem poslijepodnevnom suncu i razgovarali o njegovoj Mazdi. Ananda je postavljala pronicljiva, pametna pitanja, a Sandy je opširno na njih odgovarao. Sandy se do Malibua vozio kao pod oružanom pratnjom, jer je Ananda vozila, a Gort šuteći sjedio na stražnjem sjedištu. Imati Gorta iza leđa najprije je Sandyju bilo
silno neugodno, ali se uskoro udubio u razgovor s Anandom i nekako uspio zaboraviti na trećeg putnika. Ananda je pročitala sve njegove knjige, što mu je pretjerano polaskalo. A čak se sjećala i nekih njegovih članaka iz Hoga. - Obradovala samse kad sam čula po koga moramo otići - reče mu. - Dugo ti se divim. Zaista. Hog nam je nekad puno značio. Kad su sve vladine novine tiskale laži i poluistine, i iskrivljavale činjenice kako bi nas obijedile, samo su Hog i nekoliko ilegalnih časopisa opisivali pravo stanje stvari. A sviđaju mi se i tvoje knjige. Tako sam se razbjesnjela kad je Sarah umrla u Kaseyevoj potrazi. Rasplakala sam se. Nisi se prodao poput drugih. Zadržao si vjeru. - A to ti se sviđa? - zapanji se Sandy i nasmije. - Bože mili, da znaš kako je ugodno upoznati nekoga tko mi ne želi propovijedati o mojoj nezrelosti! Ananda ga pogleda i toplo se i sjetno nasmiješi. - Moraš se braniti od njih, ha? Ništa ne brini i ne predaj se. I sa mnom je isti slučaj. Majka je nekoć bila borac za građanska prava i mislila je da je sve što činim odlično, ali je prije pet godina dobila bubu u uho: unuke. Ni o čem ne govori osim o zrelosti. - Uzdahne i stisne usta. - Ne shvaćaju. S obzirom na stanje u svijetu, ne pada mi ni na pamet imati dijete. Ja smatram da je veza ozbiljna stvar, bez obzira na to je li to u modi ili nije. Ako je hipi pokret mrtav kao što kažu, tad smo mi preostali potrebniji nego ikad, sad kad svi ti vojnici sunca rade za velike tvrtke. Načela još vrijede, zar ne? Nepravde još ima, ljudi su još potlačeni, rat je još silno nezdrav za djecu i živa bića, zar ne? Znači da još ima posla. Ne bih mogla živjeti sa sobom kad bih odustala. Ali sam jedna od rijetkih. - Pogleda ga i nasmiješi se. - Još jedan razlog zašto sam te željela upoznati. Danas je teško naći pozitivce. - Polako! - reče Sandy. - Možda jesam pozitivac, ali još nisam pristupio ničijoj vojsci. A ponajmanje vojsci Edana Morsea. Ananda slegne ramenima. - Hoćeš, kad shvatiš. Srce ti je na pravommjestu. Što se ne bi moglo reći za Jamieja Lyncha, pomisli Sandy, ali ništa ne reče. Uznemiri ga ta pomisao. Zbriše mu osmijeh s lica i probudi sumnje u tu zamamnu ženu koja isijava toplinu, osjećajnost i dobre vibracije. - Još se smatraš radikalom? - on je upita. Ona ga pogleda i uoči njegov ozbiljan izraz lica. - Radikalom? - reče. - Nimalo. Ja revolucionar, bijeli gospodaru, i posljednja hipica na svijetu. Sandy se nasmije protiv volje. - Barem imaš smisla za humor - reče. - Nikad nisamvjerovao revolucionarima koji nisu imali smisla za humor. - U naše doba mora se imati smisla za humor. Svakog dana očekujem da ugledam Timothyja Learyja u reklami za American Express. "Nekad mi na putovanjima nije bila potrebna kreditna kartica, ali sada, kao predavač, ne mogu dobiti ni kocku šećera na lijepo lice. Zato nosim ovo. ” Da nije smiješno, bilo bi tragično. - Reci mi nešto o Edanu Morseu - reče joj Sandy. Ona se ponovno zagleda u njega svojim krupnim crnim očima, veselo i samouvjereno. - Zaista si vidio micu-macu - reče suho. Sandy se namršti. - Vidjela si moju posjetnicu? - Naravno. Ja sam Edanova lijeva ruka. Gort desna. Dražesna posjetnica. No
Edanu se nije svidjela. Te dane smatra prošlošću koju želi zaboraviti. - Nije li suviše neoprezno to priznati? - upita Sandy. - Sylvester je bjegunac. Mogao bih otići na policiju i uprijeti prstomu tvog šefa. - Kao prvo, nećeš - reče Ananda. - Pročitala sam dovoljno tvojih stranica i stekla prilično jasnu sliku o tome kakav si. Vjerujem ti. Ali čak ako se i varam, nije važno. Naravno, Edanu prorade živci kad ga dovode u vezu sa Sylvesterom ili Von Doomom ili Alfovcima. I tvoji bi. Ionako se sumnja. Ilegalni je pokret uvijek brujao o tome. A ne moram ti ni reći kako je i u najradikalnijim skupinama bilo ubačenih krtica, što znači da je i federalna policija čula za te priče. Želiš nazvati FBI i ispričati im o Sylvesteru? Reci Edanu, on će ti dopustiti da se poslužiš njegovim telefonom. Ništa se ne može dokazati, jer ono što znaš ti, ja ili oni ništa ne znači dok nema dokaza. Edan je uvijek bio oprezan. Želiš da ti nešto kažemo Edanu? To je prvo. Oprezanje. Mora biti. - Da? - reče Sandy. - A kakav je još? - Postojan - reče Ananda. - On je izniman čovjek, Sandy. Zaista. Vidjet ćeš. Da smo imali više Edana Morsea, revolucija bi se dogodila kad je za to bilo vrijeme i danas bi svijet bio bolji. - Pa zašto su Alfovci najurili tog divnog, postojanog čovjeka nogom u tur? - upita Sandy nadajući se da će otkriti neku pukotinu. - To je iskrivljena verzija onoga što se zaista dogodilo. Edan je oprao ruke od Alfovaca. Nadmudrivali su se, bili nesposobni i kompromitirani. Rekla bih da su polovica bila tajni agenti. Znaš one koji su nazočni na svim sastancima i predlažu sve više nasilja da bi se u novinama što češće pisalo o terorističkim grozotama. Edanu je to dojadilo pa je povukao vodu. - Znači li to da se ozloglašeni Sylvester odrekao nasilja? - Edan nikad nije bio pristaša besmislenog nasilja - odgovori Ananda. - Zanimljivo - reče Sandy - ali se ne poklapa s drugim pričama koje sam čuo. Rekli su mi da je Morse skrenuo u spiritualizam. - Nije daleko od istine - smireno će Ananda. - Edan ima viziju. Moć. Sandy se uzvrpolji. - Sjajno. - Nepovjerljiv si. Sve u redu. I ja sam isprva bila takva. Tko bi povjerovao u te uvrnute okultističke bljezgarije? Sad vjerujem. Vidjela sam. Iskusila. Ne pretvaram se da sve razumijem, ali vjerujem. - Ona ga pogleda iz kuta svojih velikih crnih očiju i ponovno lizne jezikom donju usnicu, pokretomistodobno neurotičnimi erotičnim. - Sandy, jesi li ikad vidio duha? - upita. Prije mjesec dana slatko bi se nasmijao na takvo pitanje. Ali to je bilo prije one čudne noći u Chicagu. Oklijevao je s odgovorom. - Ja... nisamsiguran. Možda. Mislimda samsanjao. - Svijet je pun sila koje ne razumijemo - veselo će Ananda. - Može im se odricati postojanje, ali od toga neće izgubiti ništa na svojoj realnosti. Na tome se temeljila naša kontrakultura, zar ne? Odbaciti način razmišljanja srednjeg staleža, sve predrasude naših mamica i tatica i velečasnog Jonesa, tako da vidimo svijet kakav stvarno jest. Samo što su se predrasude pokazale prejakima za većinu. Ali ne i za Edana. On se probio kroz njih.
- U što? - upita Sandy. - Neka ti to on kaže - reče ona. - Samo se prepusti. Između neba i zemlje, Horatio, ima stvari o kojima ni sanjat.... - Imam te! - prekine je Sandy i oboje se nasmiju bez osobita razloga. Tad na trenutak zavlada neugodan tajac. Sandy ju je gledao. Osjećao je seksualnu napetost u zraku. Pokušao si je reći da je Ananda samo izvor podataka, dio njegova članka, ali nije mogao zanijekati privlačnost. Pokušavao je gledati okoliš, ali mu se pogled vraćao na njezin glatki goli trbuh, grudi koje su se napinjale ispod bijelog topa, jasno ocrtane bradavice, njezin osmijeh. Od neugode se nakašlje. Osjećao se poput srednjoškolca na prvomsastanku. Ananda razbije tu tišinu i upita ga što sad piše. On joj ispriča o romanu od kojeg je dignuo ruke na trideset sedmoj stranici. Ispitivala ga je o njegovu putovanju, on joj ukratko ispriča o prijateljima koje je posjetio, a dvaput ju je nasmijao najdražim anegdotama o Froggyju. A tad nekako prijeđe na temu osobnog života. Ananda se namršti kad je spomenuo Sharon i dramatično uzdahne. - Zašto su dobri muškarci zauzeti a oni slobodni su svi fašisti? - reče ona. Malo ga je zadirkivala zbog Sharonina zanimanja. - Nekretnine su izrabljivačka prevara. Pomisli samo. Biti vlasnikom zemlje! Kao da si vlasnik zraka. Ludost. Zemlja bi trebala pripadati svima. - Ali to reče tako dobronamjernom iskrenošću da Sandy nije osjećao potrebu nešto reći, a nije ni osjećao pretjeranu potrebu da brani Sharon. Ona je pričala o svom djetinjstvu u Los Angelesu, a tad stignu do kuće Edana Morsea pokraj oceana. Bila je velika i prostrana, na dvije razine, s garažom u podrumu. Ananda dohvati daljinski za otvaranje garažnih vrata i debela drvena vrata skliznu i propuste ih. Upale se svjetla. Izađu iz kombija. Gort se protegne i zabrunda. Tad se uspnu stubama u kuću. Kuća je bila čista, modema, ukusno namještena, ali nekako uznemirujuća. Sandyju se učini pustom. Sve jednostavno i funkcionalno, ali slike na bijelim zidovima koje je letimično pogledao u prolazu, bile su nadrealistički prikazi izobličenih lica i tijela zgrčenih od boli. Ali nije ga to smetalo. Nešto s tom kućomnije bilo u redu. Sandy to pripiše živcima. Iz ureda Edana Morsea se kroz metalizirana stakla prozora pružao pogled na plažu. Sunce je počelo zalaziti. Ispred prozora nalazio se masivan radni stol od tikovine. Najuredniji, najpospremljeniji radni stol kojeg je Sandy ikad vidio. Točno u sredini stola bio je krvavo crveni podsjetnik. Na postolju od crnog mramora stajao je zlatni komplet od nalivpera i kemijske olovke, antikni srebrni bodež neobična oblika, oko čije su drške bile svijene zmije, prazna drvena košara za pristiglu poštu i prazna drvena košara za poštu koju treba poslati, stakleni okrugli pritiskivač za papir s idiličnim seoskim prizorom. Protresete kuglu, i počne lažna snježna oluja. Sandyjev je otac nekoć imao takav pritiskivač. Ali ispod Morseovog pritiskivača nije bilo papira, a nije ga bilo nigdje na stolu, osim točno na sredini podsjetnika, na koji je netko položio Sandyjevu ljubičastu posjetnicu tako uredno da se činilo kao da je uokvirena papiromiz podsjetnika. Iza stola je bio kožni uredski stolac s visokim naslonom. Morse ju je okrenuo prema valovima i zalazećem suncu, no kad su se vrata zatvorila, on se okrene i pogleda Sandyja.
Bio je to neugodan trenutak. U prostoriji nije bilo drugih stolaca. Sandy je morao stajati ispred stola. Podsjeti ga to na osnovnu školu kad bi ga odvukli u ravnateljev ured. Gort i Ananda stajali su sa svake strane kao čudan par policajaca u patroli. To što je stajao i gledao na Morsea svisoka trebalo mu je osigurati psihološku prednost. Ali nije. Sandy je morao priznati: Edan Morse bio je dojmljiv na neki čudan način. Na prvi pogled Morse je izgledao tako normalno da su Sandyja zaboljeli zubi. Umjesto divljookog tipa u stilu Mansona ili Raspućina kakvog je zamišljao Sandy, ugleda vitkog, obrijanog, nasmiješenog muškarca od trideset pet godina. Morse je bio odjeven u čiste nove traperice i bijelu dolčevitu. Svijetlosmeda kosa je na čelu činila trokut. Imao je krupne smeđe oči, rupicu na bradi i obrazima. Čovjek koji je pomogao osnovati ALF izgledao je kao da bi jedina paravojna organizacija s kojom bi ga se moglo povezati bili izviđači. Na trenutak Sandy pomisli da mu je Ray podvalio nešto samo da ga se riješi. A tad uoči Morseov nakit i slika duševnog zdravlja malo se naruši. Nosio je težak privjesak prekriven astrološkim znakovima, a na lijevoj ruci velik srebrni prsten, s motivom crne udovice u dragom kamenu. A bilo je nešto i u njegovim očima. Iza nježno smeđe površinske topline, nešto nakratko bljesne a tad zgasne. Sandy je čekao hoće li se ponoviti, ali ne ugleda ni traga, pa zbunjeno ponikne pogledom. Možda je umišljao da je vidio što je očekivao vidjeti: fanatika. Novinar se mora čuvati predrasuda. Morseove prve riječi bile su bezazlene i upućene Anandi, a ne Sandyju. - Kako je prošao put? - upita. - Nije bilo nikakvih problema - odgovori ona. - Čini se da će večer biti lijepa. Neće biti previše svježe. - Dobro - reče Morse. Pucne prstima. - Kako sam nepristojan! -reče. - Gort, donesi Sandyju stolac, molimte. Onaj veliki udobni izigraonice. Gorostas nečujno ode pa se uskoro vrati noseći glomazan tapecirani naslonjač lakoćom kojom bi Sandy donio stolac na rasklapanje. Spusti ga nasred sobe i zabrunda. Sandy sjedne, prekriži noge i pogleda Edana Morsea. Sadje morao podignuti pogled jer je Morseov stolac bio viši od njegovog. Izmijene nekoliko besmislenih uljudnih fraza, a tad Morse otpusti i Anandu i Gorta. Kad su se vrata za njima tiho zatvorila, Morseov osmijeh postane napet i oni prijeđu na posao. - Nije bilo potrebno ostaviti mi takvu poruku - reče on, uzme srebrni bodež i lagano njime lupne po Sandyjevoj posjetnici. - Primio bih te u svakom slučaju. Nazvao me Rick Maggio i ispričao o reportaži koju pišeš. Javio bih ti se da sam znao kako doći do tebe. Ja želim razgovarati o Nazgulu i mojimplanovima vezanimuz njih. - Ma zar? - reče Sandy. - A o Jamieju Lynchu? Želiš li razgovarati o njemu? Edan Morse se nasloni na stolac. Poigravao se nožemi mrštio. - Lynchu? Zašto bih želio razgovarati o toj svinji? Ne shvaćamšto želiš reći. - Prestani, Morse! Ili da te zovem Sylvester? Ili Maxwell? Znaš ti i predobro što želimreći. Gdje si bio one večeri kad je Jamie umro? Morse se neveselo osmijehne. - Bio sam na Beverly Hillsu, kod kuće, s jednim starim obiteljskim prijateljem. Bankarom koji je nekad bio blizak s mojim ocem.
Bogat, analni fašist i silno ugledan. Bilo je kasno. Izvukao sam ga iz kreveta i dugo zadržao, ali se nije bunio jer je predsjedatelj nekog dobrotvornog društva i ja sam mu donio ček na pet tisuća dolara. Prezire me, ali samsiguran da će zapamtiti moj posjet. - Pa što? - reče Sandy. - Možda i nisi bio osobno u Maineu, ali je to ipak bilo tvoje djelo, na daljinu. - To ne možeš dokazati - reče Morse. Nasmiješi se svojim izviđačkim osmijehom uz punu podršku jamica na obrazima. Sandy ga odluči malo uzdrmati i vidjeti hoće li mu otpasti značka za dobro ponašanje. - Lynch je bio pedantan čovjek. Organiziran. Imao je sređenu prepisku. Policajci su našli tvoja pisma i kopije njegovih odgovora. Znaju da si želio Nazgule a da ih on nije želio ustupiti. To je motiv. Imaju pismo u kojem si se dogovorio da ćeš poslati Lynchu zastupnika da se dogovorite, pa znaju i zašto je pustio ubojicu u kuću. To je prilika. Sve imaju. - Pa zašto sam onda ovdje, a nisam uhićen? - upita Morse. - Ma daj, molim te. Kad bi ta pisma zaista postojala, ubojica bi sigurno otišao do Lynchove arhive i odnio ih, a ostavio nekoliko ranijih, neškodljivih pisama. Po svemu sudeći, Lynchov je ubojica znao što radi. Ne bi za sobom ostavljao tragove, zar ne? - Morse odmahne glavom. - Nisi u pravu. Ali čak i da imaš pravo, ništa ne možeš dokazati. Vjeruj mi. To nije prvi put da se moram braniti od smiješnih optužbi. Ne mogu ni popamtiti zbog čega sve sumnjaju na mene. Ispitivala me i gnjavila četa svinja, tukli su me gorile predstavnika vlasti, deseci nadobudnih novinara su istraživali moj slučaj, i morao sam svjedočiti pred dvije porote. Nitko mi nikad nije dokazao da sam počinio kriminalno djelo. - On se nagne i uperi bodež u Sandyja zbog boljeg dojma. - Ali ću ti nešto reći. Nije mi žao što je netko ukokao Lyncha. Kao što samrekao, bio je svinja. Smeće. - Da? - reče Sandy. - A zašto? - Kao prvo, bio je izrabljivač. Nije bio nadaren ni za što. Nije bio kreativan. Hranio se stvaralačkim duhovima našeg doba. Živio je kao parazit od tuđe glazbe i pretvarao je u nekakvu usranu kapitalističku igru. Bio je diler. Droge mogu osloboditi um. Ali se Lynch njima služio za porobljavanje. Ako si vidio njegovu kuću, možeš zamisliti koliko je bogatstvo isisao iztih ljudi. Sandy prezrivo frkne. - Koliko čujem, ti bi mogao kupiti Lyncha za jedan mjesečni džeparac. Edan Morse slegne ramenima. - Pa što? Ne ponosim se svojim bogatstvom. Moja baka i moj pradjed stekli su većinu toga na nemoralan način. Ali sam ga ja upotrijebio za pozitivnu promjenu. Jamieju Lynchu novac je služio samo za osobni probitak. Moć. Jedino mu je do toga bilo stalo. Do moći. Nadzora. Novac, seks, ljubav, pa čak i glazba kojom se bavio - sve mu je to bila moć i ništa više. Bio je svinja. Dugokosi Nixon. Zaslužio je smrt. Da znam tko ga je ubio, nikad ih ne bih prijavio. To je bilo smaknuće. Narodna revolucionarna pravda. - Jamie Lynch je bio propali rock menadžer - reče Sandy. - Kako će njegova smrt pomoći revoluciji? - Na načine kojih se ti nikad ne bi sjetio - odgovori Morse. - Ono je pokrenulo sile koje će izazvati neizbježan, neumoljiv rasplet. I pojedinci i narodi bit će zbrisani s
lica zemlje. Svijet će se preustrojiti na načelu pravde. Konačno ćemo imati ljubav, mir i slobodu, zlatno doba, sve o čemu smo nekad sanjali. - Nasmiješi se. - A ti Sandy, možeš napisati reportažu s mjesta događaja. Ako želiš. Što kažeš? - Mislimda si kao dijete gledao previše crtića - reče Sandy. - Podjetinjio si. - Misliš da ne može biti revolucije? - Otprilike - reče Sandy. - Put me nanio kod starih prijatelja s fakulteta. Jedan od njih bio je zadrti pristaša revolucije. Sad radi u reklamnoj agenciji. On je gnjida, ali je dobro rekao: “Nikad se nije trebala dogoditi nikakva revolucija.” Edan Morse ga pogleda ravno u oči. Opet bljesne onaj čudni sjaj u njegovim smeđim očima i Sandy si ga pokuša rastumačiti. Uvjerenje? Zaslijepljenost? Što? - Kladim se - reče Morse - da nisi uvijek tako mislio. Budi iskren prema sebi. Zaboravi što je rekao tvoj govnar iz reklamne agencije i zaviri u svoju dušu, sjeti se kako je bilo. Woodstock. Kent State. Kambodža. Kako si se tada osjećao? Sandy zausti, ali ostane tako otvorenih usta. Nije mogao to zanijekati. Morse ga je stjerao u kut. Zaista je vjerovao; čak i realistični Sandy Blair, koji je bio za rušenje sustava iznutra, koji je radio u kampanji Clean-for-Gene, skeptik, šaljivac, čak je i on nakratko vjerovao. Edan Morse je promatrao Sandyja. - Znaš li Shakespeareova “Julija Cezara”? - upita on. - Kad Brut kaže: There is a tide in the af airs of men, which, taken at the flood, leads on to fortune; omitted, all the voyage of their life is bound in shallows and in miseries? 7 Za nas, za hipi pokret, to je bila naša plima: Kambodža i Kent State. To je bio trenutak koji smo trebali iskoristiti. Otad plutamo po plićacima i bijedi. Revolucija je postala napola zaboravljena šala, čak i za nas. San se pretvorio u pepeo. - Govorio je blago, tužno i uvjerljivo. - Poznajemtu dramu - reče Sandy. - A znami da je taj govor odveo Bruta i Kasija do poraza i sloma njihove revolucije. - To je samo drama - reče Morse i odbaci Sandyjevu primjedbu ležerno mahnuvši bodežomkoji je lagano držao u ruci. - Čak i da imaš pravo, kakve to ima veze? - upita Sandy. - Sam si rekao da je plima prošla. Revolucionari su pokupovali obiteljske kuće i odijela. Nikad više neće dizati pobune. - Istina - reče Edan Morse. - Osim ako vrijeme ne poteče unazad i plima ponovno dođe. - Nagne se preko stola i zapilji u Sandyja. - Dopusti mi jedno pitanje. Kad su završile šezdesete? - Krajem 1969. - reče Sandy - ili krajem 1970, ako tjerate mak na konac, jer nije bilo... - Pusti te kalendarske besmislice - prekine ga Morse. - Govorim o duhu jednog doba, a ne o tome kad se na Times Squareu spustila ona glupa kugla. Šezdesete su počele ubojstvom Kennedyja i zahuktavanjem rata u Vijetnamu. A kad su završile, Sandy? Kada? Sandy slegne ramenima. - Možda kad je Nixon dao ostavku. Ili kad je pao Saigon i završio rat. - Krivo. Prekasno. Naša je oseka počela puno prije toga. Naš zamah, naše
jedinstvo, osjećaj poslanstva, neizbježnog trijumfa - sve smo to izgubili, jedva smo i primijetili kad su počeli krvariti, ali smo osjećali. Proučavao sam. Znam trenutak promjene. Znam! Sandy je nepomično sjedio i gledao u Edana Morsea. Prožme ga jeza. Sunce je zašlo. Iza Morsea je bilo crno nebo, koje je samo na obzoru bilo prerezano tankom crvenom linijom. Oblaci su se kovitlali po tamnom nebu iznad mora oblivenog crvenilom. Tama, oluja i kaos i bljesak Morseovih očiju. - Kada? - upita Sandy. - Znaš ti kada - odgovori Morse. - Napisano ti je na licu. Osjećaš u utrobi. Znao si to cijelo vrijeme. - Njegov je osmijeh bio zastrašujući. - Reci naglas - naredi. - Dvadesetog rujna - procijedi Sandy kroz suha usta. - Dvadesetog rujna 1971. godine. - West Mesa - reče Morse - i svršetak Nazgula. - Uhvati srebrni nož desnom rukomi snažno ga povuče preko lijevog dlana. Nož ostavi dugu krvavu posjekotinu. Na dlanu je bilo još ožiljaka. Krv šikne iz rane, kapne na podsjetnik i pošprica Sandyjevu ljubičastu posjetnicu grimiznim mrljama. - Bila nam je u krvi - reče Edan Morse glasom punim vatrenog uvjerenja. - Ta glazba, Sandy, glazba. Naše gorivo, naš duh, palila nas je i uznosila, davala nam hrabrost, svrhu i istinu. Njihove su pjesme bile više od pjesama. One su nam obuzele misli i duše i oblikovale ih, one su zazivale nešto izvorno u svemiru i nama. Ti znaš istinu. Svije znamo, osjećamo. Čak i naši neprijatelji. Pogledaj kako televizijske stanice prikazuju to razdoblje! Prosvjedne povorke i ulični neredi, demonstracije, izbori, atentati, Vijetnam - svaki isječak koji prikažu poprate rock glazbom. Negdje duboko u sebi shvaćaju da je rock bio dio toga. Otrcana je fraza da je glazba odraz vremena, ali vrijedi i obratno. Sandy, u glazbi ima snage. Pjesme nas diraju dublje, neposrednije, nego riječi. Svaka vojska koja je odmarširala u rat, činila je to uz zvuke bubnjeva i pjevušeći koračnice. Svaka je revolucija imala svoju glazbu. Svako povijesno razdoblje. Glazba određuje i oblikuje doba. Naše doba, hipi pokret, provalio je u snažnom ritmu rocka. Kretao se u tom ritmu, marširao, jebao, bujao u tom ritmu. Droge, seks, rock i revolucija, mir i sloboda. Mislim da su naši neprijatelji to bolje razumjeli od nas. Bili smo prijetnja tom trulom sustavu, korumpiranoj vlasti i nemoralnombogatstvu. Naša je glazba zgnječila njihovu, otjerala je s radija, ulica i kulture, a ostalo je bilo tek pitanje vremena. Mislim da su oni to znali. A tad je glazba umrla. Malo-pomalo, djelomice slučajno, a djelomice namjerno. Beatlesi su se raspali kao i stotine drugih grupa. Žestoka, zastrašujuća glazba prognana je s radija. Lovaši su stegnuli obruč oko medija i diskografskih kuća i istisnuli vitalnost iz rocka, pretvorili čelik u šlag pjenu, postupno, dan za danom, i gasili, neprimjetno, naše unutarnje vatre. A one koje nisu uspjeli kupiti, razbiti ili umiroviti, one najglasnije i najopasnije, njih su ubili jednog za drugim u nekoliko godina. Hendrix, Joplinova, Jim Morrison. I naposljetku Hobbins u West Mesi. Nazgul i su bili šezdesete, više od ikoje grupe. Bili su mladi, vitalni, gnjevni, imali su krv u glazbi, a bili su previše popularni da bi se prešlo preko njih, previše svoji da bi ih se potkupilo. Bili su opasni. Moralo ih se ušutkati. Nije ni čudo da ubojica nikad nije
uhvaćen. Sandy ga je zapanjeno gledao. Želio se nasmijati. Morao se nasmijati. Ali nije mogao. Nije bilo smiješno. Iz ruke Edana Morsea kapala je krv, ali se Morse nije obazirao. Umjesto boli, u glasu mu se osjećala strast. Kao da se hranio boli. Da bi narastao. Ojačao. U očima mu je plamtjela tiha smeđa vatra potpune uvjerenosti. - A sad? - tiho upita Sandy. Morse polako stisne svoju krvavu ruku. - A sad je konačno kucnuo čas - reče propovjedničkimglasom. - Vrijeme vuka i zmije, velikog požara koji će progutati kuću laži. Nazgul će ponovno poletjeti. Dopustit ćemo da nas ponese krvav plimni val, a kad se on povuče, imat ćemo novi svijet. - Lud si! - reče Sandy uvjereno iako se nije tako osjećao. Njegov mu je razbor govorio da je ovo sve ludost, ali u nazočnosti Edana Morsea, gledajući u tu krvavu šaku, svijet se nije činio nimalo razboritima Morse je zvučao uvjerljivo. - Ne - reče Morse. - Sile su se poklopile u središtu. Sve je došlo na pravo mjesto. Slušaj njihovu glazbu. - Razgovarao sam s Nazgulima - usrdno će Sandy. - S trojicom preostalih. Čak i da su ove gluposti istina, nikad neće ponovno zajedno zasvirati. Maggio to želi, ali ne i Slozewski i Faxon. - Ne razumiješ situaciju tako dobro kao što misliš - odgovori Morse nešto smirenijim glasom. Nije ni pogledao Sandyja. Gledao je u svoju okrvavljenu ruku kao da je silno i beskrajno zanimljiva. - Na primjer Slozewski. Znaš za požar. Razmisli o posljedicama. Nema kluba. Plaćao je malo osiguranje i ne može ponovno otvoriti klub. Tuže ga za goleme iznose novca kojeg nema. Svirat će kad dođe vrijeme. Sandy naposljetku shvati. - Nisi ga želio ubiti! - izlane. - Čekao si da ode sa mnoma tad si zapalio klub! Da bi ga prisilio... da... - Imaš moju riječ, kao brat bratu i kolegi revolucionaru, da nemam veze s tim požarom. - Morse zavuče desnu ruku u džep, izvadi rupčić i omota ga oko lijeve ruke da zaustavi krvarenje. - Sandy, požar je bio neizbježan. Dio sheme, sheme koju su predvidjeli i Nazguli. Bilo je suđeno. Djelo viših sila. Sandy nije slušao. - Što ćeš učiniti Faxonu? Oteti mu dijete? - Ne shvaćaš. Tvrdoglav si. Faxon će nam se obratiti kad dođe vrijeme. Mora. Obećano je. Kazaljka je učinila puni krug i sve će doći na mjesto. Slušaj njihovu glazbu. Sandyja preplavi bijes. Nije to više mogao podnijeti. Ustane. - O čemu sereš? - vikne. - Faxon ne želi... Faxon je prošlost... - Ali dok je tražio odgovarajuće riječi, sjetio se vožnje u balonu koji je polako klizio iznad Albuquerquea i Tracynih riječi u kamionu pa njegovo nijekanje zazvuči šuplje. - Samo malo - reče. - Što bi Faxon promijenio? Ti si lud, a i ja sam lud što te slušam. Pa što ako Slozewski i Faxon pristanu? To su samo trojica od četvorice. A četvrtog će biti jako teško nagovoriti. - Sandy je počeo vikati kao da će jačina njegova glasa dati njegovom poricanju težinu i istinitost. - Napni svoj mozak pa ćeš se možda sjetiti da je Patrick Henry Hobbins umro 1971. godine. Pola glave mu je raznio metak iz visokokalibarske puške i nakon toga nije otpjevao ni pišljiva boba. Što ćeš učiniti u vezi s tim?
Edan Morse je bio iznenađujuće miran. - Smrt nije uvijek nepremostiva prepreka kao što možda misliš - reče on. Ustane, hitro zaobiđe stol i priđe vratima. Otvori ih, okrene se i svojom ranjenom rukom pozove Sandyja. Rupčić je bio crven. Sandy tupo priđe vratima. U dnevnoj sobi sjedila je Ananda i razgovarala s niskim, vitkim mladićem u traper odijelu koji je sjedio okrenut leđima. - Pat? - reče Edan Morse. Patrick Henry Hobbins se okrene, ustane s kauča, pogleda u jednog pa u drugog i reče: - Da?
TRINAESTO POGLAVLJE And I come back to find the stars misplaced And the smell of a world that has burned Začuje se šum, nečiji tihi koraci i Sandy se probudi. Srce mu je snažno tuklo. Bio je gol i bilo mu je hladno pod tankom plahtom na velikom bračnom krevetu. Soba mu je bila nepoznata. Zaškilji se kroz slabo svjetlo u kamin, drvom obložene zidove, osjeti miris mora. Vrtjelo mu se u glavi i nije znao gdje je. Tad ustane ne klimave noge i odmakne tešku zavjesu pokraj kreveta. Sobu preplavi blijedo hladno svjetlo. S onu stranu staklenih posmičnih vrata bila je terasa i siva, hladna plaža. Oko ograde terase svijala se magla koja je pritiskala more. A tad se Sandy počne prisjećati. U gostinjskoj je sobi u kući Edana Morsea na plaži. Da. Ali kako...? Dok je on tako stajao žmirkajući i mršteći se, iza njega se otvore vrata i uđe Ananda. - ’Bro jutro - reče veselo. - Učinilo mi se da čujem tvoje korake. Imamo kave i svježeg soka od naranče, a ja pravim najluđe palačinke na svijetu. Naučila sam to gledajući mamu. Hoćeš li? - Bila je odjevena u bijelu majicu i donji dio plavog bikinija. Izgledala je kao da je došla ravno s jutarnjeg plivanja. Kosu je umotala pahuljastim smeđim ručnikom a majica je bila potpuno mokra i priljubijena uz tijelo i isticala njezine nevjerojatne grudi, velikih i čvrstih bradavica. Sandy ju je gledao a tad shvati da nisu samo njezine bradavice velike i tvrde. Odjedanput postane svjestan svoje golotinje. Okrene se od nje i pokuša zadržati prisebnost. - Uh - reče rječito. - Dobro jutro. Ananda se nasmiješi i priđe mu. Na parketu su ostajali vlažni tragovi njezinih malih stopala. - Hej - reče ona - čemu sramežljivost? - Uhvati ga za bradu i nježno mu okrene lice prema sebi. - Pa sve sam vidjela sinoć, zar ne? - Lagano otvori usne, ponovno učini ono s jezikomi obliže donju usnicu. -I svidjelo mi se da znaš - doda. Krv u njegovu ukrućenom udu kucala je u ritmu njegova bila. Sandy pogleda u nju pa u krevet pa ponovno u nju. - Hoćeš reći da smo ti i ja... mi? Ananda se tobože namrgodi. - Ne sjećaš se? Uvrijeđena sam. Mislila sam da sam bolja. - Ovlaš ga cmokne. - Znači da ću morati još jednom pokušati. I ponavljati dok ne bude dobro. Bijeli gospodaru, ja samnezasitna curica. - Isuse - Sandy promrmlja. Vrati se i sjedne na rub kreveta pa uhvati rukama glavu. - Ničeg se ne sjećam. Skoro ničeg. - Pogleda u nju. Stajala je, oslonjena na jednu nogu, i toplo mu se i beskrajno veselo smiješila. - Što se dogodilo sinoć? - upita je. - Osimmene i tebe. Nas. Znaš već. - Znam da ti je potrebna ta kava - reče Ananda. - A i palačinke. A da se istuširaš dok ih ja namažem? U ormaru je nekoliko ogrtača. Različitih veličina. Jedan će ti sigurno pristajati. - Ona se okrene i odšljapka iz sobe. On se zagleda u njezinu čvrstu i zaobljenu stražnjicu i zastenje. Tuš je pomogao. Najprije snažan mlaz vruće vode, pa se dobro istrljao spužvom,
a zatim pustio hladan mlaz da rastjera paučinu sa sjećanja. Izašao je iz kupaonice drhteći od studeni, ali sličniji čovjeku. Na bradi su mu se uhvatile kapljice vode. U teškom ormaru nađe debeli zeleni ogrtač s uzorkom bijelih znakova mira i navuče ga. Bio je jako topao. Sjedne na krevet, obriše kosu i pokuša se prisjetiti. Ali se najživlje sjećao svojih noćnih mora. Napunile su mu glavu i odbijale izblijedjeti kao što snovi blijede kad zaradi i Sandy je znao da će mu dugo praviti društvo. Po noći je vidio Sharon, kako zuri u njega, mirnog lica, hladnih očiju iza svojih metaliziranih naočala. Dok ju je tako gledao, mraz je prekrio njezine naočale, uspuzao uz obraze dok joj se cijelo lice nije pretvorilo u led. A tad se rasprslo i razletjelo. Sjećao se papira koji su lepršali na vjetru, okretali se i dizali uvis, jedan za dragim. Posebice jedan papir, napol ispisan, koji se vrtio dok se dizao u grimizno nebo. Gledao je u taj papir s čudnimčeznućem. Čuo je Jareda kako mu se smije, zlobno, a njegov veliki trbuh se tresao. Bio je sa Slumom, razgovarao sa Slumom, gledao Sluma. Samo što je Slum bio drukčiji - nestalo je brade i golemog oblaka kose, bio je ispijen i upalih obraza, uredno odjeven u bijelu odjeću, ali mu je osmijeh bio plah, plave oči beskrvne, vodnjikave i ustrašene. Počeo je vrištati, neočekivano, i nije prestajao, a mršavim je rakama grebao po zraku. Sanjao je bakljadu u kojoj je jednom sudjelovao i hodao kroz beskrajne tamne, vjetrovite, kišom oprane ulice noseći malu svijeću u raci, štiteći je dlanovima da vjetar ne bi ugasio plamičak. Iza njega i ispred njega bilo je ljudi i stigli su na neko široko polje ispod visoke bijele zgrade na brežuljku. Bilo ih je na tisuće i svi su nosili svijeću. Posvuda su gorjeli plamenovi, hrabre zvjezdice na mora noći podrhtavale su u nejakimrakama. Iznad njih na noćnomnebu treperilo je još milijun svijeća. A tad su se zvijezde promijenile. Nisu to više bile svijeće, nego oči, milijun žutih očnih proreza koje motre. Pod njihovim pogledom pomrčina je razjapila usta i dojurili su sivi oblici bezlica u plavomi maslinastomi svijeće su pale i zgasnule. Ali najdulji i najupečatljiviji san bio je onaj koji je već sanjao, onu užasnu noć u Chicagu. Samo što je noćas taj san bio dulji, stvarniji, s više pojedinosti. U nekoj golemoj tamnoj dvorani, ples je trajao unedogled. Nazguli su bili na pozornici i ponovno svirali “Armageddon/Resurrection Rag”, ali su bili ogavni. Gopher John bio je sjedokos i užasno opečen i iz njega je letio pepeo dok je svirao. Maggiov prezriv osmijeh pretvorio se u demonski a po prsima su mu puzale larve. Jedna polovica Faxonova lica bila je mirna i lijepa a na drugoj je šikljala krv iz stotina dubokih posjekotina. Naprijed je stajao Hobbins, dvostruko veći nego u životu, ali nekako netjelesan. Sandy je vidio kroz njega, stražnji dio pozornice, gdje je naga žena bila prikovana za veliki križ u obliku slova X. Kržljava žena dijete velikih očiju koja je vrištala od muka a krv joj je kapala iz bradavica i slijevala se iz vagine niz noge. Njezin je glas bio čudno poznat, ali nitko od plesača nije obraćao pozornost. I Froggy je bio ondje, plesao je s nekomplavušomi pipao je. Maggie i Lark su plesali zajedno i vrtjeli se uokolo. Bambi je sjedila sa strane, okružena djecom i čekala partnera. Kroz gužvu na podiju gurali su se ljudi u plamenu, leševi i žene oderane kože. Sandy je vikao i upozoravao ih na nadolazeću krvavu plimu, ali ga nitko nije čuo.
Ananda ga trgne iz tog jezivog snatrenja kad se vratila noseći pladanj s vrućom, mirisnom kavom, dvije šalice, sokom od naranče i palačinkama. Miris je bio božanstven i Sandy odjedanput osjeti silnu glad. - Da odemo na terasu? - upita ga ona. - Sunce se probija kroz maglu i postaje lijepo i toplo. Sandy odsutno kimne glavom, ustane i otvori staklena pomična vrata. Na terasi su bili bijeli željezni stol i tri stolca. Ananda odloži pladanj, a Sandy sjedne. Ulije mu šalicu kave i on otpije povelik gutljaj prije no što je Ananda uspjela poslužiti palačinke. Zaista je pekla dobre palačinke. On premaže svoje debelim slojem maslaca i sirupa od javora - pravog sirupa od javora, stopostotnim, koji stoji koliko i bruto nacionalni prihod Ecuadora. Poslije nekoliko zalogaja osjećao se puno bolje. Pogleda u nju. - Sinoć sam se napio ili što? - upita. - Nisam mamuran, ali sam sanjao čudne snove. - Nisu to bili snovi - ozbiljno će Ananda - nego priviđenja. Sandy se namršti. - Priviđenja? - Zar se ničeg ne sjećaš? - upita ona. - Sjećamse dobro razgovora s tvojimšefom- reče Sandy. - Uzeo je onaj svoj usrani nož i razrezao si dlan do kosti i krvario po stolu. Upečatljiv obrat u razgovoru, nema što. Nije ga to naročito zasmetalo. - Edan je naučio kako ne osjećati bol - reče Ananda. -I mene je malo poučio, ali mi ne polazi za rukomkao njemu. Mogu voljomotjerati zubobolju ili bol od udarca, ali Edan može podnijeti sve. Sandy joj je vjerovao. Dobro je znao da na ruci ima više živaca nego na bilo kojem dijelu tijela, osim genitalijama. A Morse je duboko zasjekao. Običan bi se čovjek svijao od boli. - Ali zašto? - upita Sandy. - Koja je svrha toga? - Zbog krvi - reče ona potpuno ozbiljno. - Potrebna mu je krv za vizije. Ali ne samo zbog toga. Želi tvoju pomoć, Sandy, želi da shvatiš. Timti je postupkomdokazao da nije varalica ili lažac, zar ne? - Nije - trpko će Sandy. - Samo je dokazao da je mazohist i luđak. - Odgrize komad palačinke i ispere ga kavom a tad u daljini ugleda lik kako šeta po obali. Oko nogu mu se motao veliki pas koji je skakutao i lajao. Čovjek je podvinuo traperice do koljena i hodao po hladnom plićaku. Njegova duga i bijela kosa bjelasala se na suncu. I tad se Sandy svega prisjeti. Zamalo ispusti šalicu s kavom. - Onaj mali! - reče. - Hobbins! Ananda se nasmiješi. - Prilično te uzrujao razgovor s Edanom. Kroza zid te se čulo kako vičeš. Kad su se vrata otvorila, izgledalo je kao da ćeš nekog udariti. A tad si ugledao Pata i poludio. Mislila samda će ti oči iskočiti na vrh glave. Vjetar zapuše s mora i Sandy zadrhti. - Ma nemoj? E pa ja sam pomislio da ću umrijeti! Skoro sam se usrao u gaće. I neka mi netko još spomene duhove! Gledao sam snimke Hobbinsove smrti desetak puta, kako leži krvav u Faxonovu naručju, pola mu glave razneseno i steže mikrofon u ruci, bio na njegovu ukopu a tad Morse otvori vrata, a Hobbins sjedi u sobi, malen kakav je bio i izgleda kao da ni dana nije ostario od West Mese. - Sandy se uhvati rukama za glavu i uzdahne. - Naravno da samse šokirao. Tvoj šef ne bi smio raditi takve stvari. Taj mali sliči Patu Hobbinsu kao da je kloniran.
Zaskočite li Faxona s Hobbinsom kao što ste zaskočili mene, čovjek će doživjeti težak slomživaca. Sandy se ponovno naježi kad se sjetio svega, ali malo-pomalo popusti mu napetost u utrobi. Taj mali nije Hobbins, naravno. To je shvatio čim je otvorio usta i rekao nekoliko riječi. Izgledao je poput Hobbinsa, glas mu je imao sličnu boju Hobbinsovoj, pa čak i filadelfijski naglasak, ali je osoba bila potpuno i očigledno drukčija. Pravi Patrick Henry Hobbins imao je obilježja koja često prate talent, slavu i silan uspjeh postignut u mlađim godinama: kad ga je Sandy intervjuirao, bio je bahat, osoran, glasan, tvrdokoran i često podrugljiv. Imao je silan ego. No ovaj mladić nije imao ništa od toga. Govorio je blago i smjerno, bio dozlaboga uljudan i stidljiv. Četiri je puta ponovio kako se nada da je dovoljno dobar za Nazgul a Edan Morse i Ananda su ga morali uvjeravati u to. Larry Richmond. Tako se mladić zvao pravimimenom, i tako je odgovorio kad ga je Sandy upitao. Rođen je u Betlehemu u Pennsylvaniji, gdje mu je otac radio u željezari, ali se preselio u Philadelphiju kao tinejdžer nakon očeve smrti. Otuda naglasak. Kao i Hobbins, bio je albino i nizak i često su mu se rugali i tukli ga jer je bio drukčiji od drugih. Za razliku od Hobbinsa, njega je to kinjenje prestrašilo a ne očvrsnulo. Patrick Henry Hobbins bio je njegov junak. Larry je to ovako rekao: - Nema puno albino uzora. Hobbit je bio najveći. - I tako je, naravno, Richmond naučio svirati gitaru i pjevati, i, naravno, osnovao svoj bend čim je mogao, i naravno, specijalizirao se za pjesme Nazgula. Larry Richmond je prilično dobro pjevao pa je počeo od toga i živjeti; postao je oponašatelj Hobbinsa. A tad ga je otkrio Edan Morse. Ostalo je bilo Morseovo djelo. Richmond je površno sličio Hobbinsu, zbog boje i visine, što je on iskoristio i pojačao vještom upotrebom odjeće i šminke. Plastične operacije, koje je platio Morse, dovršile su djelo prirode i sličnost učinile gotovo nadnaravnom. Tri operacije, ponosno reče Larry. Između operacija i nakon njih, mladić je živio u Morseovoj kući i učio ulogu. Provodio je šest sati dnevno uronjen u Nazgul: preslušavao njihove albume, gledao filmove i video snimke, proučavao svaki Hobbinsov pokret i intonaciju. Uzimao je satove iz pjevanja da bi pjevao sličnije Hobbinsu. Učio je ples, odlazio na tjelovježbu da bi se kretao poput Hobbinsa. Pročitao je svaku riječ ikad napisanu o njegovu idolu, uključujući i sve brojeve Hedgehoga, Rolling Stonea i Crawddadyja. Bio je Sandyjev obožavatelj. Jedini je problem bio taj što je on bio fino dijete. A Edan Morse, poput opsjednutog čovjeka, pokušavao mu je zatrti svaki trag. Larry Richmond nije postojao u Morseovoj kući. Mladića su zvali Hobbins, Pat ili Hobbit i Larry je žalosno priznao, nervozno se nasmiješivši i pogledavši svog domaćina, da se na ta imena odaziva brže nego na rođeno. Sandy se zavali u stolcu. Njegova se kava hladila na stolu. Promatrao je Larryja Richmonda dok im se približavao. Napol je hodao, napol trčao, igrao se s psom, velikim mahnitim prepeličarom. Pas je kevtao, lajao, optrčavao oko njega, prskao ga vodom, a Larry se smijao, dovikivao naredbe psu na koje se pas veselo oglušivao. Richmondova kosa, duga, bijela i svilena, micala se na vjetru i pratila pokrete njegova tijela i Sandyju se ponovno učini da vidi duha. Beskrvnog duha ružičastih očiju.
- Ništa mi se to ne sviđa - reče on Anandi. - Hobbins je mrtav. Mali mora živjeti svojimživotom. Morse ga pretvara u nekakvu grotesknu karikaturu. Nastrano. - To si rekao i sinoć - odgovori Ananda - ali sam se nadala da ćemo te razuvjeriti. Sandy iskrivi lice. - Još mi nisi rekla što se sinoć dogodilo. Sjećam se da sam upoznao Larryja... - Pata - ispravi ga Ananda. - Larryja - bio je uporan Sandy. - Nakratko sam porazgovarao s njim i kad sam sastavio cijelu priču rekao sam Morseu što o tome mislim. A to je bilo kratko. A tada.. - Protrlja vrat. - Dalje je sve u nekakvoj magli. - Sjećaš se da si pio? - upita ona. -I da i ne. Sjećam se da sam bio prilično potresen kad sam ugledao Richmonda. Morse mi je dao piće. Viski s ledom. Pijuckao sam ga i razgovarao s Larryjem. - Zatrese glavom. - A zatim? - Zatim si popio još jedno - reče Ananda. - Pa još jedno. Sjedio si, razgovarao s Edanom, Patom i sa mnom i pio i uskoro si se razveselio. - Ona se naceri. - I postao raspoložen za seks. Edan je otišao viđati ranu na ruci, Pat je otišao na počinak a ja sam te odvela u krevet i ušuškala. Bio si jako pijan, malo drogiran od hašiša koji sam odnekud izvukla, i budalast, i pohotljiv. Ako se nisi dobro zabavljao, to se iz tvog ponašanja nikako nije moglo zaključiti. Sandy se toga nije sjećao. Uznemiri se. Nije u njegovu stilu da se nalije kao zemlja, iako je zapravo previše pio cijelim putem. Još je manje tipično za njega da se ne bi sjećao seksa s Anandom, barem je ona nezaboravna. - Osjećam se kao budala - reče on. -I podlac. - Usprkos njegovu neobvezatnom odnosu sa Sharon, osjećao je pomalo krivnju, kao da ju je izdao. Možda je to bilo značenje njezina mrazom pokrivena lica koje ga je mučilo u snu; njegova nečista savjest ga je progonila. Osjećao se prevarenim; zgriješio je i osjećao krivnju, a ne sjeća se užitka. Ananda je bila puna razumijevanja. - Sladak si kad si pijan -reče veselo. - Ne brini. - Okrene se prema plaži i mahne Richmondu. Richmond je spazi, odmahne i laganim korakom potrči prema njima, a pas pojuri za njim. Popne se na terasu, zadihan, i svali u slobodan stolac. - Bok - reče. - Bože, kako samgladan. Je li vamšto ostalo? Sandy je pojeo jednu palačinku i pola druge. Gume Richmondu ostatak palačinke, hladnu i gnjecavu od sirupa i mladić to proguta u jednom zalogaju. Pas je neumorno trčkarao oko stola, uhvaćen u psećoj orbiti oko njih. Naposljetku mu Richmond reče: - Hej, mali, hej, smiri se. Sjedni, Bal. Sjedni. - Pas zastane i strese se, pošprica Sandyja slanom morskom vodom i pijeskom, a tad sjedne. Larry Richmond mu da komad palačinke. On ga proguta, pa se sumnjičavo zaškilji u Sandyja. Onjuši ga, nešto mu se na njemu nije svidjelo, pa zalaje. Kao i većini pasa, zaudaralo mu je iz usta. Ponovno zalaje. - Sviđaš mu se - reče Richmond. - Divno - reče Sandy. - Što radi kad mu se netko ne sviđa? Pregrize mu grlo? - Reži - reče Richmond. Pogladi psa po glavi. - Lezi, Bal. Lezi. - Pas zalaje na Sandyja za oproštaj, divlje zamaše repom pa se ispruži na terasi. -
Dobri Bal - reče Richmond. - Bal? - upita Sandy. Richmond se stidljivo nasmiješi. - Balrog - prizna. - Poludio sam za Tolkienom, zbog Hobbinsa. Bal i ja smo ortaci šest godina. Dobio sam ga kad je bio štene. Posvuda idemo zajedno. - On se sagne i pogladi psa. - Nije li tako, mladiću? Nije li tako? - Bal potvrdi veselimlavežom. Sandy se namršti. - Zaista ćeš isfurati tu ludost? - upita Richmonda. - To s oponašanjemHobbinsa? Richmond ga pogleda zbunjeno i bezazleno. - Naravno - reče. - Zašto ne? Gospodine Blair, morate shvatiti, ja sam to ionako činio. Gospodin Morse je samo sredio da ja to činim bolje. Bilo bi prilično glupo propustiti takvu priliku. Dajemsve od sebe, ali znamda nisampjevač kakav je bio Pat Hobbins, niti ću ikad biti. Jedini način na koji mogu uspjeti je da iskoristimto što imam. A sad će mi se pružiti prilika da pjevam i sviram s Nazgulom. Ne znate koliko mi to znači. Nazgul! Mili Bože, shvaćate? Bio mi je san makar ih upoznati, a sad ću svirati s njima. - Ustane. - Moram se istuširati i odjenuti. Bilo mi je ugodno popričati s vama, gospodine Blair. Nadam se da ćete lijepo napisati o nama. Hvala za palačinku. - Pljesne se po bedru. - Bal, uz nogu. - Pas ustane i krene za njim. Sandy pogleda Anandu. Ona ga je pozorno promatrala. - Hoćeš li? - upita ga. - Pozitivno o njima pisati? - Možda neću ništa napisati - odgovori Sandy. - Kao prvo, još ne vjerujem u ponovno okupljanje. Kao drugo, sumnjamda ću ja pisati osvrt. Mislimda to i ne želim. - Nasloni se laktovima na stol i zapilji u nju. - Ananda, tvoj je šef uvrnut kao i onaj orijaš koji ga čuva. Ne znamzašto se s njima družiš. Ona se nasmiješi. - Što tako fina djevojka radi na ovakvom mjestu? Ispunjavam svoju funkciju, Sandy, eto što radim. A i ti bi to trebao. Još si uvijek nepovjerljiv prema Edanu? - Priznajem da me sinoć pokolebao - reče Sandy. - Bio je uvjerljiv, priznajem. Ali na hladnom danjem svjetlu, sve se to čini smiješnim. Morse je poremećen. Čini se da sam sebe unakazuje, onako za dobar dan, a zamijenio je terorizam luđačkom umišljotinomo nekakvomrock’n’roll smaku svijeta. Ma daj, Ananda! - Ne znamšto bih mogla ili trebala reći. Ako nisi dio rješenja, dio si problema, je li tako? Ako nisi s nama, naš si neprijatelj, a neprijatelju se neke stvari ne govore. - Ona se nagne i nervozno obliže usnicu. - Ali mi se sviđaš, Sandy. Nadamse da to znaš. Zaista. Da znaš, ne zbližavam se često tako brzo s ljudima. I zato bih željela pokušati. Zbog tebe i zbog mene i svijeta, želim da progledaš. - Ona zamišljeno nagne glavu i pogleda ga. - Ako Edan nema moći, kako tumačiš to što ti se dogodilo u Chicagu? Sandy osjeti kako mu se naježila koža na rukama. Zadrhti i odmakne se od nje, nespreman istini pogledati u oči. - Chicagu? - reče. - Kako to misliš? - Posjetio si Maggioa u Chicagu i razgovarao s njim - strpljivo je tumačila Ananda. - Rick je nazvao Edana čim se te večeri vratio kući i sve mu ispričao. Edan je istog trena zaključio da bi nam ili mogao koristiti ili nas upropastiti. Pa je odlučio da utječe na tebe, da te provjeri. On... se porezao, kao što uvijek čini na početku obreda.
Stupio je u vezu s tobom na udaljenosti od nekoliko tisuća kilometara. Osjetio si njegovu moć. Ne možeš to zanijekati, zar ne? Te ti se noći u Chicagu dogodilo nešto čudnovato. Sandy je sjedio uspravno na stolcu i zurio u nju. Srce mu je tuklo u grudima. Tišina i napetost su se mogli sjeći nožem. Zausti da odgovori, ali ništa ne reče i odvrati pogled. Nije mogao izdržati pogleda njezinih ozbiljnih, pomalo jezivih, očiju. Naposljetku se prisili ponovno je pogledati. - Da - reče tiho. - Mislio sam da sam sanjao. Nešto čudno. Bio sam u hotelu Hilton i ponovno je bila 1968. Izborna skupština. Demonstracije, razbješnjela policija, neredi. Sve. Hodao sam kroz taj prizor, kao da se sve ponavljalo, samo drukčije, jezivije. Katkad sam bio dio toga, kadšto sam bio duh. Ljudi nisu imali lica, bili su zastrašujući. Mislio sam da je to noćna mora, ali samu snu promijenio sobu i probudio se u drugoj sobi. Ananda kimne glavom. - Dodirnuo si prošlost. Mogao si dodirnuti i budućnost. Edan kaže da su prošlost i budućnost na neki način jedno, i da je oboje rastezljiv pojam. Naš nas način razmišljanja kruto zatvara u sadašnjosti. Ali je Edan donekle probio tu granicu. Priviđenjima. - Ona se nagne preko stola i stisne Sandyjevu ruku. - Sandy, vjeruj mi! To se može dogoditi! I dogodit će se! Mora! Edan kaže da u krvi ima moći, da u vjeri i glazbi ima moći. Sile su počele djelovati, sile jače nego što mi možemo i zamisliti, i one će objediniti krv, vjeru i glazbu i zidovi će se srušiti, Sandy, hoće, prošlost će postati budućnost a budućnost prošlost, pa ćemo iskoristiti taj trenutak i promijeniti što je bilo, što jest i što će biti. Možemo. I to je za našu stvar, Sandy. To je jedini način. Ukinut ćemo rasizam, seksizam i potlačenost, riješiti se rata, zločina i nasilja i nepravde, preobrazit ćemo ovaj usrani svijet! Ali svi moramo odigrati svoju ulogu. A ti moraš vjerovati. Na trenutak koji potraje čitavu vječnost, vjetar prostruji kroz Sandyja i on osjeti toplinu i snagu Anandine ruke, osjeti uvjerenje u njezinu glasu i prisjeti se krvi koja je tekla iz ruke Edana Morsea, sjaja njegovih očiju i duhova bez lica na ulicama Chicaga i povjeruje. Samo u tom vječnom trenutku; ali tad vjetar ponovno puhne i sve nestane i izblijedi. On izvuče ruku iz Anandine. - Ne - reče. Ananda ga zbunjeno i prkosno pogleda. - Osjetio si. Priznao si. - Sanjao sam čudan san - reče Sandy. - Nisam znao kako za njega znaš pa sam se na trenutak zbunio. Ali sam se dosjetio. - On se nasmiješi. - Ja sam ti ga ispričao, zar ne? Noćas, u krevetu. -Nisi. - Jesam - nije se predavao Sandy. - Kako inače? Priznajem da se ne sjećam da sam to učinio, ali se ne sjećam ni da sam s tobom spavao, pa se još manje može od mene očekivati da se sjećam šaputanja na jastuku. Ponekad puno pričam. Dobar pokušaj, ali nećeš dobiti kocku šećera. Ananda uzdahne. - Neka ti bude - reče ona. - Nemaš pravo, ali vidim da te neću moći uvjeriti. Dobro. Uvjerit ćeš se, a kad se to dogodi, vratit ćeš se. Samo se sjeti svega što si vidio noću. I sjeti se mojih i Edanovih riječi. - ’Nanda, može jedan savjet? Odlijepi se od Edana i to odmah. Cijeli je ovaj plan ludost. Morse je opasan. On to niječe, ali ja znam da je odgovoran za smrt Jamieja Lyncha a vjerojatno i za požar u klubu Gophera Johna, a tko zna što je još spreman
učiniti. Ti si draga žena i znam da iskreno želiš poboljšati svijet, ali vjeruj mi, to nije način. Ananda ga je gledala svojimvelikimcrnimočima koje se na trenutak učine čudne, strane. A tad se nasmiješi, zatrese svojom dugom crnom kosom a oči joj veselo blijesnu. - To je jedini način - reče ona. - A griješiš u vezi s Edanom. On nije dao ubiti Lyncha ni zapaliti klub Gophera Johna. Vjeruj mi na riječ. - Kad bih barem mogao. - Ustane. - Moram krenuti. A da mi pokažeš gdje mi je odjeća i odvežeš natrag u Santa Monicu? Ananda kimne glavom i odvede ga u kuću. Kad je Sandy skinuo teški ogrtač i počeo se odijevati, ona mu nježno ovije ruke oko vrata. -Siguran si da nemaš vremena za nešto na brzinu? - nasmiješi se. - Ali bi ovaj put morao biti prisebniji jer bi poslije možda trebalo odgovoriti na nekoliko glazbenih pitalica. Tako naslonjena na njega bila je toplo iskušenje, ali je žara nestalo i Sandy odmahne glavom. - Ne mogu - reče. - Moramkrenuti. Ananda se odmakne i šaljivo se namršti. - Ne može se vjerovati nikome starijem od trideset godina - reče. I udari ga ručnikom. Ali poslije, kad se odjenuo i ona ga vratila u motel, Ananda se nagne kroz prozor kombija, cmokne ga u čelo i reče: - Pazi se. Vidjet ćemo se, zar ne? - Nisamsiguran - reče Sandy. - Ja jesam. Ti to ne znaš, ali ja znam. Vratit ćeš se. - Ona se naceri. - U međuvremenu, putuj dalje. - Upali motor, izađe s parkirališta, mahne mu posljednji put i odjuri. Sandy se vrati u sobu. U duši se sledenio, osjećao je prazninu i želju da krene. Počne se pakirati.
ČETRNAESTO POGLAVLJE Flashing for the warriors whose strength is not to fight Flashing for the refugees on the unarmed road of light U visokim planinama zapadnog Colorada Sandy upadne u prvi nalet zime. Hladni su vjetrovi udarali u Sanjarenje i hujali u pukotinama vrata. Tanak snježni prah prekrio je neke ceste i prisilio ga da uspori. Trebalo mu je više vremena da stigne u Denver nego što je očekivao, a još više da nađe imanje Byrne iako je ondje jednomdavno bio. Bio je to veličanstven posjed, koji je zauzimao čitav blok, odvojen od gradske vreve tri metra visokom ogradom od lijevanog željeza koja je završavala u zastrašujućem nizu crnih kopljastih vršaka. Iza te prepreke koja je opasavala imanje bila je guštara starih stabala koja je zaklanjala vidik na kuću da oči smrtnika ne bi zavirivale dok se djeca Byrneovih igraju. Iza stabala bili su široki zeleni travnjaci, brižljivo njegovane cvjetne lijehe i četiri mišićava i opaka dobermana koji su slobodno lutali po imanju i za ručak voljeli pojesti nepoželjne posjetitelje. Kuća je bila glomazna, bijela i neukusna, s četiri visoka stupa na pročelju pa je ostavljala dojam stare južnjačke kuće. Jedino je nedostajalo nekoliko crnaca i taj nedostatak nedvojbeno ukućani nisu mogli prežaliti. Sandy se sjećao da je ispred kuće stajao kip džokeja crnca kojeg je Slumov otac u svojoj neizmjernoj dražesti volio potapšati i nazvati “Jigaboo Jim”. Unutrašnjost kuće Byrneovih bila je puna glava mrtvih životinja, stilskog pokućstva i oružja. Mirisala je na dim lule i novac. Koledž Northwestern bio je skup, ali od Sandyjevih prijatelja sa studija jedino je Jefferson Davis Byrne - Slum - potjecao iz bogataške obitelji. Prije prekida studija, Maggie je dobivala stipendiju, Sandy je imao djelomičnu stipendiju i studentski zajam i usput je radio preko studentservisa, a Froggy Cohen, Bambi Lassiter i Lark Ellyn su svi potjecali iz imućnih obitelji visoke srednje klase. Samo se Jefferson Davis Byrne dovezao na koledž u vlastitoj Corvette Stingray. Sandy sparkira Sanjarenje u hladnoj, sunčanoj ulici preko puta velikih dvostrukih ulaznih vrata kolnog prilaza, izađe, zaobiđe automobil pa zastane, zagleda se u kuću i počne se prisjećati. Bio je Božić na drugoj godini studija. Slumje pozvao Sandyja kod sebe na blagdane i Sandy je prihvatio. Jedna od najvećih pogrešaka u životu. Prihvatio je zapravo zato da upozna Slumova oca. Čak je i u to doba Sandy želio biti pisac, a glava obitelji Byrne bio je uspješan pisac, iako je Sandy smatrao njegove knjige seksističkim, rasističkim i polupismenim. No Sandyjevo mišljenje nije imalo nikakva utjecaja. Joseph William Byrne bio je autor beskrajnog niza debelih, paprenih, krvavih romana o plaćenicima, punih potanko opisanih prizora ubijanja, muževnih vojničkih vrlina i pustopašnog silovanja. Svaki je roman imao najmanje šest stotina stranica i naslov od jedne riječi. Najbolji su mjesecima bili na popisu najbolje prodavanih knjiga, iako su to bile knjige za koje nitko ne bi priznao da ih čita. Njegov najgori roman prodao se u više primjeraka nego Izdaja, Sandyjeva najuspješnija knjiga, i to u
omjeru četiri naprema jedan. U književnim krugovima, nazivali su ga “Butcher” Byrne, a on se ponosio svojimnadimkom. Sandy ga je vidio samo jednom, za vrijeme tog davnog Božića, ali mu je i to bilo dovoljno. Živo se svega sjećao. Butcher Byrne je bio visok i snažan, čeličnosive kose i s naočalama debelih okvira. Njegovo je držanje bilo mrtvački ukočeno i uspravno. Pušio je lulu i tvrdio da nosi nož u svojoj teškoj crnoj čizmi. Rado se odijevao u vojničke kaputiće s remenjem, džepnim klapnama i čudnim obojenim vrpcama. Sandy je sumnjao da na potkošuljama nosi epolete. Glas mu je odzvanjao i grmio poput artiljerijske vatre i nije trpio da ga itko ili išta prekida. U vrtu je držao četiri dobermana a u kući velikog crnog njemačkog ovčara i svi su bili dresirani za napad. Imao je pet sinova, Slum je bio treći po redu, i vjerojatno je i njih htio dresirati poput svojih pasa. Nije imao kćeri, ali je imao čvrsta mišljenja o ulozi žena u društvu. Zapravo je imao čvrsta mišljenja o gotovo svemu, no omiljene su mu teme bile rat, politika i pisanje. Sandy je pogriješio i spomenuo svoje književne ambicije pa je dva dana slušao nadaleko poznati tečaj pisanja Butchera Byrnea. Bit njegovih pouka bila je kako se Butcherove knjige odlično prodaju i koliko je novca zaradio na njima. - Plačem dok ne dođem u banku - rekao je Sandyju osam ili devet puta kad je želio pokazati da ne mari za loše kritike. On je samo “pripovjedač”, rekao je Butcher. Zaboravimo na “umjetnost”. - Ljudski izmet - rekao je glasno. Unatoč tome što je Butcher znao opisati kako izgleda ljudski mozak na zidu nakon što ga je raznio puščani metak, riječ “sranje” nije bila dio njegovog rječnika i nije se mogla čuti u njegovoj kući. S obzirom na Butcherovu narav i način života u onome što je Sandy odmah prozvao “Tvrđavom Byrne”, nije bilo čudno da je Jeffersona Davisa pobuna odvela u novu reinkarnaciju po imenu Slum, da se pretvorio u potpunu oprečnost svemu što je njegov otac predstavljao i utjelovljenje svega što je njegov otac prezirao. Čudno je bilo to što se Slum vratio u tvrđavu Byrne nakon toliko gorčine i odbacivanja. Posljednje što je Sandy čuo o njemu bilo je da je pobjegao u Kanadu da izbjegne novačenje 1973. godine. Ruku duboko nabijenih u džepove, Sandy prijeđe ulicu i krene po kolnom prilazu. Ogledavao se ne bi li na vrijeme spazio dobermane. Pitao seje li se Butcher smekšao ili je Slum postao sablasni odraz svog oca. Dobermani se nisu pojavili. Možda im je prehladno. Zrak je štipao za obraze, a stabla su bila ogoljela. Sandy se uspne na trijem, pokraj kipa džokeja i pritisne zvono, napol očekujući da će zvono odsvirati juriš. No zvono samo promuklo zazvrji. Nije bilo slugu. Nikad ih nije bilo. Butcher je mogao priuštiti poslugu, ali je bio duboko sumnjičav prema onome što je on nazivao “inferiornimgenetskimmaterijalom” i nije mu dopuštao pristup u svoj dvorac. Sandy se lecne kad ugleda mladića koji je otvorio vrata. Izgledao je kao Jefferson Davis Byrne kad ga je Sandy ugledao za volanom crvene Corvette. Sandy se odlično sjećao tog Jeffa Byrnea. Visok, mršav mladić, tankih i dugih nogu, sav u laktovima i koljenima, nespretan, koji bi uvijek u nešto udario i prevrnuo. Život u Butcherovoj sjeni učinio je od njega tihog i krotkog dečka, uvijek pripravnog
na ispriku. Stidljiv i silno nesiguran u sebe, imao je jež frizuru, stotine širokih kravata i sportskih kaputića s dvorednim kopčanjem. Puno je učio, jer se bojao da će imati slabe ocjene i shvatio je Rush Week 8 smrtno ozbiljno, užasnut da neće uspjeti postati član elitne studentske udruge. Tad ga je dohvatila Maggie i počela je promjena. Hodala je s Jeffom prije no što je počela izlaziti sa Sandyjem. Zapravo, upoznali su se preko nje i godinu-dvije uspijevali dijeliti njezinu ljubav bez gorčine ili ljubomore. Ali Maggie nije samo razdjevičila Byrnea; prvi put u životu mu je dala samopouzdanja i posijala sjeme njegove pobune. Kad je počela, preobrazba je bila poput lavine i Jeff se promijenio u Sluma jednako brzo kao što se Lon Chaney ml. promijenio u Vukodlaka. U listopadu je s Maggie prvi put otišao pogledati strani film i pojesti kinesku hranu (ili “žute splačine” kako ih je od milja nazivao Butcher). U studenom je otišao poslušati govor jednog radikala i popušio prvu marihuanu. U prosincu je potpisao peticiju protiv rata i sudjelovao u studentskimdemonstracijama. U veljači se ispisao iz studentske udruge. U ožujku je počeo puštati bradu a kosa mu je bila sve razbarušenija. Nije oštucao bradu ili ošišao kosu svih godina koliko su se on i Sandy družili. Naposljetku je brada postala čvornata crveno-smeda guštara koja mu je pokrivala pola prsnog koša, a kosa mu je štrcala pola metra od glave na sve strane. Šiške su mu visjele do pola lica, a zalisci uspuzali po obrazima pa mu se jedva naziralo lice. Vidjela su se mala ustašca razvučena u blagi osmijeh i dva bistra plava oka iza dlakavog vela. U travnju ga je Maggie naučila šivati pa si je sašio “prosjačko odijelo” tako da je spojio sve kravate osim jedne u ludi raznobojni pončo koji mu je dosezao do koljena. Silno se njime gizdao. Rekao je da je od svojih kravata, simbola potlačenosti, napravio živopisan i kričav stijeg slobode. Baš kad je Butcher Byrne uplaćivao golemi porez na prihod, njegov je sin odjenuo svoj začudni pončo. Nosio ga je svaki dan do svršetka studija. Jedinu kravatu koju je sačuvao - tanku žarkoplavu na kojoj je rukom napisao “suvenir iz Guama” - objesio je oko vrata, nemamo zavezanu. U svibnju je kupio komad hašiša veličine kamena temeljca i dijelio ga besplatno svim studentima u paviljonu. Postao je silno popularan. U lipnju je rekao Butcheru da ne dolazi kući za ljetne praznike, obojio Corvettu zeleno i ljubičasto i napisao na poklopcu ZAJEBI LBJ-a, i otišao s Maggie na put po Americi. Vratio se u jesen na crveno-bijelo-plavoj trokolici s Maggie na stražnjem sjedištu. U bradu je popikao cvijeće, na glavu nabio izblijedjeli šešir i tad su ga prozvali Slum. I dalje tih i blag, volio je sjediti u sobi i žderati kolačiće začinjene hašišem koje je sam pekao. Kupio je tri mačića (Butcher je govorio da su mačke “pederski ljubimci”) i nazvao ih Sranje, Pišaka i Korupcija. Platio je dvojici studenata da odlaze na njegova predavanja i pišu testove umjesto njega. Spalio je čizme i na stopalima su mu se stvorile debele naslage ogrubjele kože i sloj crne prljavštine. Volio se smijati, i pucao je od smijeha gledajući televizijske humorističke serije. Udebljao se od kolača pa mu se njegovo prosjačko odijelo zateglo preko trbuha. I tako je izgledao kad je za Božić na drugoj godini studija odveo Sandyja kući da upozna Butchera. Izraz Butcherova lica kad su kolnim prilazom doplovili na Slumovoj trokolici bio je vrijedan sedamdana žalosti.
- Da? - upita onaj mladić na vratima. - Izvolite? - Sandy shvati da nijemo zuri preda se. Mladić je imao sedamnaest ili osamnaest godina, bio odjeven u Lacoste majicu i skupe traperice i nevjerojatno je sličio nekadašnjemJeffu Byrneu. Ali to, naravno, nije bio Slum; bio je to njegov najmlađi brat. - Ja sam Sandy Blair - reče. - Bio sam dobar prijatelj vašeg brata Jeffa na fakultetu. A vi ste... Dave, zar ne? - Doug - ispravi ga mladić. - Ne sjećamvas se. - Bili ste mali kad smo se posljednji put vidjeli - reče Sandy. -Četiri ili pet godina. - Sjećao se živahnog momčića, snažnog glasa i s puno igračaka-oružja. Doug, pa naravno, zove se Doug. Douglas Mac-Arthur Byrne. Imao je veliki pištolj na vodu u obliku strojnice i njime je špricao Sandyja i Sluma u prepone kako bi izgledalo kao da su se pomokrili u gaće. - Je li vaš brat kod kuće? Rado bih ga vidio. - Jeffa? - zbuni se mladić. - Aha. Jedini Byrne brat kojeg poznajem. Doug nije znao što bi. - Ne znam baš. - Namršti se. - Pa dobro, uđite. - Pusti Sandyja u kuću i povede kroz predvorje u veliku, ukočenu i službenu prostoriju punu polica s oružjemi pehara. - Pričekajte ovdje - reče on. - Pozvat ću Jane. Sandy nije imao pojma tko bi mogla biti Jane. Možda Slumova majka, pomisli. I nju je, naravno, upoznao. Debeljuškasti miš od žene, izblijedjele plave kose i prestrašenih očiju, ali koliko se sjećao ona se zvala “gospođa Josepha Williama Byrnea” ili katkad samo “majka”. Dok je čekao, Sandy prošeta po sobi, koja ga podsjeti na muzej ili spomengroblje. Iznad kamina bio je najvažniji ukras: dugačka i široka polica krcata Butcherovim trofejima osvojenima u pedesetak godina. Nagrade za streljaštvo, vojničke medalje na crnom pustu, priznanja od različitih loža, nagrade s izložaba pasa i ni više ni manje nego tri nagrade za Oca godine od organizacije po imenu Patriotska liga: 1954, 1957 i 1962. Na zidu iznad trofeja bile su Butcherove diplome i veliki portret u ulju, otprilike iz vremena drugog svjetskog rata. Odjeven u kapetansku uniformu, iza njega se rasprskavaju bombe, a nebo iznad njegove glave paraju messerschmiti. Sandy se upita koliko je messerschmitova bilo u vojnoj bazi u Georgiji gdje je, prema Slumovimriječima, kapetan Joseph WilliamByrne proveo rat. Među Butcherovim trofejima nije bilo književnih nagrada, ali su ugrađene police za knjige sa svake strane kamina bile pune njegovih romana, u crnomkožnomuvezu. Svaki Byrneov sin imao je svoju vitrinu s trofejima i portret. Najstariji sin, Joseph William Byrne ml., osvojio je gotovo jednak broj trofeja poput oca. Na portretu je bio četrdesetogodišnjak odlučna, markantna lica, u uniformi i epoletama. Sandy se prisjeti da je on profesionalni vojnik. Preko puta te vitrine bila je vitrina u crnom, puna osobnih stvari i nagrada, te nekoliko komadića uniforme. Portret je bio u crnom paspartuu i prikazivao mladog muškarca u zelenoj beretki kojemu sunce udara u oči. Robert Lee Byrne bio je jedan od prvihAmerikanaca u Vijetnamu i jedna od prvih žrtava. Dougova vitrina bila je puna nagrada za bejzbol i košarku. Četvrti brat, George Patton Byrne, bio je igrač nogometa. Na portretu je bio prikazan u sivoj uniformi akademca West Pointa.
Slumova je vitrina bila gotovo prazna. Nekoliko pohvalnica iz škole, dva mala šahovska trofeja, pa čak i jedan bijedni plastični pobjednički pehar za utrku s vrećama na školskom izletu 1957. godine. Njegov je portret očigledno bio naslikan prema maturalnoj fotografiji. Gledao je u sliku kad začuje korake. - Dobar dan - reče ženski glas. - Vi ste sigurno gospodin Sandy Blair. Ja samJane Dennison. Ona sigurno nije bila Slumova majka. Vitka, živahna, ljepuškasta žena od otprilike trideset pet godina, kratke smeđe kose i kratko odrezanih nokata. Čvrsto se rukuje sa Sandyjem i odvede ga do stolca. Tad sjedne nasuprot njemu, prekriži noge i reče: - Što mogu učiniti za vas? - Nemampojma - reče Sandy. - Želimvidjeti Sluma. Jeffa. To samrekao i Dougu, a on je otišao po vas. - Tako - reče ona. - Zašto želite vidjeti Jeffa? - Nemam posebnog razloga. Prijatelji smo. Još od studentskih dana. Putovao sam kroz Denver pa sam ga se sjetio. U čemu je problem? I tko ste vi? Domaćica, Slumova djevojka, ili nešto treće? Ona odrješito stisne usta. - Ja samJeffova njegovateljica - reče. - Gospodine Blair, tvrdite da ste Jeffov prijatelj, ali je očigledno da već dugo niste s njimu vezi. Smijemli vas upitati kad ste se posljednji put vidjeli? - Davno - prizna Sandy. - Ili 1972 ili ’73, u Kanadi. - Dobro se sjećao tog susreta. Slum je tad bio u izgnanstvu dvije godine. Prekinuo je studij početkom treće godine, pa je izgubio odgodu služenja vojnog roka, a njegovi pokušaji da dobije status osobe koja se na temelju savjesti protivi služenju vojnog roka nisu uspjeli, iako ga je Butcher zbog toga razbaštinio. - Ni u koga ja neću pucati - tvrdoglavo je ponavljao Slum. - Pozlilo bi mi kad me Butcher kao dijete prisiljavao da pucam u jelene. Jednom me prisilio da pucam u mačku koju sam našao na ulici i popišao sam se u gaće. Ne dolazi u obzir da pucam u ljude. -I tako je otišao u Kanadu. Maggie mu je priredila veliku oproštajnu zabavu i došlo ga je ispratiti stotine prijatelja. Ozarena je lica sjedio na podignutom podiju ispod natpisa HELLNO, SLUM WON’T GO!, 9 a nazočni su mu priredili ovacije. Froggy je skočio na stol i nazdravio mu kao “pravom heroju ovog rata” i “najhrabrijemčlanu klana Byrneovih”. Slum je završio na farmi u Novoj Scotiji s još tri Amerikanca, a kad je Sandy za Hog trebao napisati članak o pokolju malih tuljana, posjetio ga je. Svidio mu se prijatelj kojeg je našao na sjeveru. Još je imao bradu i kuštravu kosu, ali je “prosjačko odijelo” zamijenio jednostavnim kombinezonom od trapera, salo se pretvorilo u mišiće a i narkomanska faza bila je prošlost. Jednog mu je dana Sandy pomogao pokriti krov šindrom. Sjećao se kako je Slumhitro i vješto radio, načina na koji bi s tri sigurna udarca čekića zabio čavao, dok je Sandyju bilo potrebno deset udaraca i najčešće bi iskrivio čavao, kako se ponosio obavljenim poslom. Izgledao je čelična zdravlja, pun samopouzdanja, odrastao, sretan. Sandy je na odlasku obećao da će ga ponovno posjetiti, uskoro, ali naravno nikad nije. - Kanada - reče Jane Dennison. - Pa to je bilo davno, gospodine Blair. Jeff se vratio iz Kanade u ožujku 1974, kad mu je umrla majka. Želio je biti nazočan na ukopu. Naravno, vlasti su motrile na njega, uhitili su ga i poslali u zatvor zbog izbjegavanja
služenja vojnog roka. Proveo je nešto više od dvije godine u kaznionici i, nažalost, to ga je iskustvo skršilo. Otad ima teške psihološke poremećaje. - Kakve? - strogo će Sandy. Ražestio se. Na sestru zato što mu je priopćila loše vijesti. Na Sluma jer nije pisao i pokušao stupiti s njim u vezu. Prokletstvo, mogao mu je pomoći, pokrenuti kampanju u Hogu, nešto učiniti. A najviše se ljutio na sebe jer mu se prestao javljati i dopustio da se to sve dogodi iza njegovih leđa. - Kronična depresija - reče sestra - i razdoblja psihotične agresivnosti. - Agresivnosti? - upita Sandy. - Nemoguće. Slum je bio jaganjce u ljudskom obličju. - Uvjeravam vas da Jeff može biti nasilan kao i svi. Gospodine Blair, već je dva puta bio u bolnici i na elektrošok terapiji, ali mu se stanje ne popravlja. Što znači da u takvim okolnostima ne bi bilo u Jeffovu interesu da razgovarate s njim. Iako je uglavnom miran, lako se uznemiri i bojim se da bi susret s vama izazvao napad. Sigurna samda to ne želite. Sandy se zapilji u nju. - O čemu vi to, do vraga, govorite? Ja sammu prijatelj. Bit će mu drago da me vidi. - Jednom njegovu dijelu da, ali će se drugi dio uznemiriti. Vi predstavljate razdoblje njegova života koje želi zaboraviti, razdoblje kad se počeo nerazborito ponašati i preuzeo identitet “Sluma”, kako ga vi nazivate. Za njega je puno bolje da se ne podsjeća na te godine. - To su mu bile najsretnije godine života - reče Sandy. - Ništa ne shvaćam. Želim vidjeti Sluma. - To što ga uporno nazivate tim nadimkom za mene je znak da vam ne mogu dopustiti da s njim razgovarate - reče ona ukočeno. - Da ste mu pravi prijatelj, to biste shvatili. - Mislimda vi ne znate o čemu govorite. Jane Dennison ustane. - Ne namjeravam sjediti ovdje i slušati nestručnu osobu kako dovodi u pitanje moju stručnost. Nažalost, ne mogu vam dopustiti da vidite Jeffa. Da vas Doug isprati ili znate put? Sandy ustane, namršti se i postavi pred nju. - Aha - reče - znam put, ali ne namjeravamotići. Dok ne vidimSluma ili Jeffa ili kako god želite da ga zovem. - O tome, gospodine Blair, ne odlučujete vi, nego ja, a ja vas uvjeravam da me prostačkimizražavanjemnećete prisiliti da se predomislim. Moramli vas izbaciti? - Aha, mislimda ćete to morati učiniti - oštro će Sandy. On je brzo zaobiđe, ode u predvorje, pa se okrene kad je začuo njezine žurne korake. Na prvom katu, pomisli. Spavaće su sobe gore i ondje će naći Sluma. Jume prema širokim stubama i počne preskakati po dvije stube. U prizemljuje Jane Dennison glasno zvala Douga. - Slum! - vikne on idući niz hodnik i otvarajući redom vrata. Debeli je sag upijao njegov glas pa je morao jače vikati. - Slum! Gdje si, dovraga? Slum! Na kraju hodnika otvore se vrata. Na njima je stajao visok, užasno mršav čovjek u teniskoj odjeći i žmirkao. Bio je obrijan i ošišan i izgledao prestar za svoje godine. - Sandy? - začudi se. - Zar si to ti, Sandy? - Njegovo lice, duguljasto i upalih obraza, rastegne se u drhtav osmijeh. - Sandy! - Lice mu se ozari. Sandy učini dva duga koraka, pa zastane i skoro posrne. Slumov izgled udari ga
posred lica. Ispijenost njegova lica. Beskrvne, vodnjikave oči. Mršavost. I njegova odjeća. Teniska odjeća. Bijela odjeća. Blještavo bijela. Moj san, pomisli Sandy i preplavi ga neobjašnjiva bojazan, ali mu tad Slum priđe i čvrsto ga zagrli. Zebnje nestane i Sandy mu uzvrati zagrljaj. - Izgledaš... - zausti Sandy. Namjeravao je reći “dobro”, ali nije mogao lagati. - ... drukčije - reče. Slum se umorno nasmiješi. - Znam, Sandy - reče. - Dođi. - Odvede ga u veliku svijetlu spavaću sobu. Sjedne na pod prekriženih nogu, a Sandy u naslonjač. - Kako si izbjegao Butchera? - upita Slum. - Nisam ga ni vidio. Samo tvog brata Douga i neku ženu-zmaja koja se naziva Jane Dennison. Nije mi htjela dopustiti da te vidim. Projurio sampokraj nje i popeo se na kat. - Znači da moramo brzo razgovarati. Dennison već vjerojatno telefonira Butcheru. Sigurno je u klubu ili na ručku. U protivnom bi već nahuškao pse na tebe. -I ponovno taj brzi, drhtav prestrašen smiješak, kao da Slum zna da se smije nečemu čemu se ne bio smio smijati i da će ga uskoro stići kazna. - Ali će se brzo vratiti, a tad će te izbaciti. - Što se događa? Ne možeš primati posjetitelje? Zar ti nemaš pravo glasa? - Ne - reče Slum. Sandy se namršti. - Ona kaže da si lud. Kronična depresija. Psihotična agresivnost. Je li to istina? Da si poludio, Slum? Slum pogleda svoje tanke, koščate ruke i zasmijulji se. - Lud -reče. - Vjerojatno jesam. - Ponovno zahihoće. Sandyju se to smijuljenje nimalo nije svidjelo. - Zakonski sam nesposoban za život. Butcher me proglasio zakonski nesposobnim. Po tome sam vjerojatno lud. -On pogleda Sandyja i osmijeha nestane. Usne mu zadrhte i na trenutak se činilo da će zaplakati. - Sandy, ja sam... poremećen. Zaista mi je bilo loše kad sam izašao iz zatvora. Oni su to nazvali kroničnom depresijom. Stavili su me u bolnicu, davali mi elektrošokove. Terapija, to nazivaju terapijom. A otad Sandy, možda nisam tako potišten, ali sam prestrašen, bojim se da će mi ponovno dati te šokove. A i zaboravljam. Ne sjećam se stvari kojih bih se morao sjećati. Kao da mi je umro dio mozga. Možda i jesu u pravu. Lud sam. Ali oni su krivi, Sandy. Butcher je kriv. - On se obujmi rukama i počne drhtati. Sandy je sve jače bjesnio ali se pokušavao obuzdati. - A ta psihotična razdoblja? - upita. - Zaista si nasilan? - Kad samse prvi put vratio iz bolnice i došao kući, pokušao samotići. Želio sam se vratiti u Kanadu. Butcher mi to nije dopustio, pa sam nasrnuo nožem na njega. Kuhinjskim. On mi je prišao, oduzeo nož, ošamario i rekao da sam prevelika kukavica da bih ga upotrijebio. Imao je pravo. To je bilo jedno od mojih razdoblja. Nekad se razbjesnim i počnem nabacivati predmete. Prošlog sam tjedna razbio Butcherov pehar koji je dobio kao Otac godine 1964. godine. Dao ga je popraviti. Sandy, ja samopasan manijak. Opasan nasilan nesposoban manijak. Moram se brijati električnim aparatom. - Usiljeno se nasmiješi. - Baš mi je drago da te vidim, Sandy. Kako je staro društvo? Viđaš li ih? - Ne - reče Sandy. - Dugo ih nisam vidio. Ali sam ih nedavno sve posjetio,
jednog po jednog, na proputovanju kroz Ameriku. Zato samovdje. - Kako je Maggie? - upita Slum. - Ako je ponovno vidiš, reci joj da često mislim na nju, hoćeš li? - Ponovno pogleda u ruke. - Nisam bio sa ženom otkad sam izašao iz zatvora. Impotentan sam. Ne znam je li to zbog elektrošokova ili zatvora. U zatvoru je bilo gadno. Često su me silovali. Kao da se nešto slomilo u meni, nešto snažno, po čemu samja bio ja. Silovanje to može učiniti. Sandy se zaprepasti. - Nije moguće! Pa u kakvom si to zatvoru bio? Mislio sam da se za izbjegavanje vojne obveze išlo u pristojne zatvore otvorenog tipa u kojima se takve stvari nisu događale. Slum se nasmiješi. - Ne, to je za tipove iz Watergatea. A možda su i neki kao ja bili u zatvorima otvorenog tipa, ali oni nisu imali Butchera za oca. Ne mogu to dokazati, ali mislim da mi je on to smjestio. Sudac je bio njegov stari prijatelj iz studentskih dana. Butcher nije želio da me se tetoši, mislio je da će mi stroži zatvor dobro doći. Odslužio sam kaznu u zatvoru za teške kriminalce dok nisam šiznuo. - Namršti se. - Kad to kažem ljudima, da je Butcher odgovoran za to, oni kažu da je to dokaz moje nesposobnosti. Da imam maniju proganjanja. Da okrivljujem oca za sve. A on me prijavio i policiji kad samse vratio ria majčin sprovod. - Siguran si? Čak ni Butcher... - O, priznao je on to. Ja sambio kriminalac. Morao samodgovarati za svoj zločin kao muškarac, ispaštati posljedice svojih djela. Posljedica su bili milijuni kuraca u mojoj guzici. Čak sam se prestao i opirati. - U oči mu navru suze. - Sandy, zašto me nisi posjetio? Ili barem pisao? Bilo je užasno, Sandy, zaista, dobro bi mi došlo nekoliko prijatelja. Nadao sam se da ćeš doći ti, Maggie ili Froggy. Bilo bi mi drago vidjeti čak i Larka, iako bi me on nazvao usranim glavonjom. Zašto nitko od vas nije došao? - zapišti. - Jer nismo znali - reče Sandy. - Zar smo trebali čitati misli? Sve do prije nekoliko tjedana mislio sam da si još u Kanadi. Zašto nisi pisao kad su te zadesile nevolje? Slum blene u njega. Bezglasno je otvarao i zatvarao usta. A tad zabaci glavu i nasmije se. - Ooooooo - reče visokim, histeričnim glasom. - Ooo, to je zabavno, jako zabavno. - Obriše suze s lica. - Sandy - reče - pisao sam ti, tri, četiri puta. Pisao sam i Bambi i Froggyju, pa čak i Larku. Pisao sam Tedu, Melody i Anne, svima koga sam se sjetio. Pisao sam Maggie jednomtjedno pola godine dok nisamodustao. - Ne shvaćam - reče Sandy. - Nisam dobio ta pisma, a siguran sam da nisu ni drugi. Nazvali bi. Čak i Lark. Slum se ponovno nasmije. - Veselo! - reče on. - Naravno da nisi dobio pisma. Završila su u Butcherovim rukama. Nekoga je potplatio. Upravitelja zatvora ili čuvare, možda čak i nekoga na pošti, tko bi to znao. Možda i sve zajedno. Butcher ih je mogao platiti. Nije želio da se družims tobom. Ni sa kimod vas, jer da loše utječete na mene. Pretvorili ste njegovog sina u komunističkog narkomanskog pedera. Reći će ti to kad stigne. Znao je da sam kukavica, ali nisam bio komunistički narkomanski peder dok se nisam počeo družiti s vama, niškoristima. Kako sam bio glup! Zaista sam nesposoban, trebao sam znati. Nisam još dovoljno paranoičan. S Butcherom ne možeš nikada biti dovoljno paranoičan. Mislio sam što je on želio da mislim, da vam nije stalo, da mi
nikad niste bili pravi prijatelji. - Stisne šake. - Sandy, želim ga ubiti. Moj psihijatar kaže da je to bolesno, ali želim to učiniti. Kad bih barem imao hrabrosti za to. U kući imamo dovoljno oružja. Revolvera, pušaka. Ima čak i uzi strojnicu i staru bazuku u podrumu. - Slum dohvati zamišljenu strojnicu i prorešeta sobu nevidljivim mecima. - Ratatatatatam - reče glasno. - Raznijeti mu glavu, kao u njegovim knjigama. Popišati mu se na lijes. A tad silovati gospođicu Dennison. Ako bi mi se mogao dići. Gurnut joj ga u guzicu, to jedino zaslužuje. - Zacereka se. - Rekao samti, Sandy, imaju pravo. Sandy se prisjeti visokog krakatog brucoša koji je sve rušio oko sebe i ispričavao se. Sjeti se okrupnjalog, čupavog studenta druge godine u odijelu od tisuću boja, kako se smiješi dok po stoti put sluša Donovanovu “Atlantis” i sjedi nepomično da ne bi probudio mačiće koji mu spavaju u krilu. Sjeti se izgnanika, bradatog i mišićavog, kako vješto zabija čavle. Skoro je povratio. U prizemlju se zalupe vrata a tad zagrmi poznati glas: - Gdje je? - Odgovori mu ženski glas, visok, ali pretih da bi Sandy razabrao pojedine riječi. Po stubama se počnu uspinjati dva para koraka. - Nastradao si - reče Slum. - Prijetit će ti psima i obećati da će te osobno ustrijeliti. Živi bili pa vidjeli. Butcher je predvidljiv poput zapleta svojih romana. Istog trena Butcher Byrne se pojavi na vratima spavaće sobe svog sina, ali je Sandy imao vremena ustati, prekrižiti ruke na prsima i raspiriti svoj gnjev. Joseph William Byrne je ostario. Njegovo čvrsto lice bilo je ispresijecano dubokim borama, a čeličnosiva kosa je posijedjela. Zamijenio je svoje debele okvire srebrnim, a vojnički kaputić bio je od kože umjesto vojničkog platna. Ali je još imao epolete. - Gospodine Blair - reče gromko - upali ste neovlašteno na moj posjed. Molim vas otiđite. Odmah. - Došao samposjetiti prijatelja - reče Sandy. - Slum, želiš li da odem? Slumse nasmiješi. - Naravno da ne. - Moj sin Jefferson je pod psihijatrijskom paskom zahvaljujući prijateljima poput vas. Ne zna što je za njega dobro. Vaša je posjeta možda već pogoršala njegovo stanje. Blair, ovo ste mu učinili vi. Vi i vaš cimer Židov i ta jeftina irska drolja s kojom se spetljao. Jefferson je završio sa svima vama. Ja samse pobrinuo da tako bude. - Da, znam- reče Sandy. - Otvaranje pisama je krivični prekršaj, Butcher. - Namjeravate li otići milom? - upita Byrne. - Ne - reče Sandy. Butcher se nasmiješi. - Dobro. Imam nekoliko pasa u vrtu. Moram samo zafućkati i oni će se pobrinuti da zauvijek odete. A mogao bih vas i ustrijeliti. Slumse nasmije. - Rekao samti. - Izbor prepuštate meni? - upita Sandy. - Butcheru, znate, vi ste pravo govno. Byrne poplavi u licu. Na čelu mu iskoči žila poput debelog plavog crva koji se upravo hrani. - Ako me želite sablazniti, sačuvajte dah. Služio samu vojsci... - Ma tko bi rekao - reče Sandy. - ... a u kasarnama sam imao priliku čuti sve poznate i nepoznate psovke. Pa me poštedite vaših prostačkih riječi. - Želite riječi? Evo vam nekoliko. Sadist. Ta je dobra. Analnoretentivni gad.
Podlac. Psihotičar. Rasist. Fašist. A sve zajedno znače BUTCHER. Žila na Byrneovu čelu samo da nije prsnula. - Neću stajati i dopuštati da me fašistomnaziva nekakva hipi ništarija - zagrmi on. - Dopustite da vamkažem, ja sambranio ovu zemlju od nacista! - O da! Koliko čujem, goloruki ste spasili sva polja kikirikija u Georgiji od prodora Nijemaca. Svaka čast. - Jeste li svjesni Blair, da vi i ja imamo istog izdavača? I da jednim telefonskim pozivommogu učiniti kraj vašoj karijeri? - Ne morate se mučiti, ja samto već osobno učinio. Butcher Byrne se okrene. Jane Dennison i njegov sin Doug stajali su iza njega na vratima i promatrali predstavu. - Douglase, donesi mi pušku - reče Butcher. - Da, gospodine - odgovori Doug. I nestane. - Otiđi sad - reče Slum. - Ubit će te, Sandy. Hoće. I reći da si neovlašteno ušao na njegov posjed. Sandy se okrene. - Otići ću, ako ti pođeš sa mnom. Slum odmahne glavom. - Ne mogu - promrmlja i odvrati pogled. - To ne bi pomoglo. Butcher bi pozvao policiju i oni bi me odvukli natrag, a možda bi me čak zatvorili ponovno u ludnicu. Ja samnesposoban za život. - Vraga - reče Sandy. - No, dobro. Ostani. Ali angažirat ću odvjetnika, Slum. Oslobodit ćemo te ovoga, obećajem. - Unajmite koga god želite, gospodine Blair - reče Butcher Byrne. - Uvjeravam vas da ja mogu unajmiti bolje. Nećete mi ponovno oduzeti sina. - Douglas uđe u sobu noseći dvocijevku. Butcher je bez riječi uzme, provjeri je li napunjena pa je uperi u Sandyja. - Izaberite, Blair. Ili odmah krećete ili povlačimokidač. Iz takve blizine, otvor puške zjapio je poput goleme jame. Sandy zadrhti. Butcher je izgledao prijeteće. Ali nešto, neki gnjev, tvrdoglavost, divlja hrabrost, nije dopuštala Sandyju da ustukne. Sandy se posluži jedinom obranom koju je uvježbao do savršenstva: riječima. - Nasilje je posljednje utočište nesposobnih - reče drsko, iako mu nije bilo do hrabrosti. - Ubiješ li me, huljo, gotov si! Butcher nanišani pažljivo, zaškilji i na trenutak Sandy pomisli da je svršeno s njim. A tad Slum vikne: - Ne! - i nešto prozuji pokraj Sandyjeva ramena - zavitlana knjiga. Butcher se sagne, ali presporo. Knjiga ga pogodi posred sljepoočice i on zaglavinja. Spusti pušku, a ruku podigne k čelu i žmirne. Namiješi se: - Nije loše, Jeffersone -reče. - Možda još uspijemod tebe učiniti muškarca. Slum je ustao. Oči su mu se divlje žarile, iskezio je zube. - Ubit ću te, pizdo, pizdo! - vrisne i pojuri prema ocu. Ali mu se Sandy ispriječi na putu i pograbi ga. - Nećeš. - Pusti me - koprcao se Slum. - Pa on bi te ubio. Bogami bi. - Možda - reče Sandy, odgurne Sluma i postavi se između njega i oca. - Ali ako ga ubiješ, postat ćeš ono što je on. A to on i želi. To je oduvijek želio - da te stvori na sliku i priliku svoju. To ti nije potrebno. Ti si bolji od njega. Imao si hrabrosti reći ne, više hrabrosti od sve tvoje braće. Nemoj to sad upropastiti. Udariš li ga, pobijedio je. Slum se nasloni na zid. Njegova je ljutnja jenjavala i pretvori se u zbunjenost. -
Ne znam- promrmlja i rukompokrije lice. - Ne znam. Jane Dennison mu priđe odlučnim korakom noseći liječničku torbu. - Vidite što ste učinili - reče ona hladno Sandyju. - Rekla sam vam da će to izazvati napad. - Ona nježno uhvati Sluma za ruku. - Jeffe, vrijeme je za tvoj lijek. Slumistrgne ruku i odmakne se od nje. - Nisu mi potrebni lijekovi. - Podigne ruke kao štit. - Ne prilazite. - Ali se Dennisonova nije osvrtala na to. Izvadi injekciju iz torbice, napuni je lijekom. - Ne! - ponovi Slum glasnije. Dennison uzme njegovu ruku i očisti je alkoholom. Slumse lecne, ali se nije opirao. - Ovo je samo za smirenje, Jeffe - reče mu sestra, ali kad se igla približila njegovoj veni, Slum krikne. Sandy se zgrozi i krene prema njima, ali ga Butcher uhvati s leđa. Slum je vrištao i plakao. Nije prestao vrištati ni kad su Butcher i Doug odvukli Sandyja izsobe. Kad su se vrata zatvorila za njima, Joseph William Byrne se nakesi. - Ne bi on mene ni taknuo, Blair. Nije mi bila potrebna vaša mala propovijed. Jefferson je kukavica. Uvijek je bio, od malena. Kadšto pomislim da uopće nije moj sin. Ali nosi moje prezime i više ga neće blatiti. - Blatiti? - zakriješti Sandy. Gušio se od bijesa, ali mu suze navru na oči. Pokušavao ih je zadržati, jer nije želio pružiti Butcheru zadovoljstvo da ga vidi plakati. - Kakva ste vi to gnjida? On vamje sin! Trebali biste se njime ponositi! - Ponositi čime? Kukavičlukom? Odbacio je sve što sammu priskrbio, a kad ga je domovina pozvala, pobjegao je. Majka mu je umrla od stida. U njemu nema ni trunke hrabrosti. - Ma nemojte - reče Sandy. - Mislite da je za Vijetnam bila potrebna hrabrost? Pa barem je to bilo lako. Odeš i činiš što se od tebe očekuje, slušaš naređenja. Potrebno je puno više hrabrosti za ono što je Slum učinio - da se usprotivi i posluša vlastitu savjest. Više hrabrosti, više pameti i više poštenja. Odabrao je teži put, odrekao se obitelji i prijatelja i zemlje za nešto veće. Mislite li da je to bilo lako? Posebice za njega, za jednog Byrnea? Što ste željeli? - Da bude muškarac, izvrši svoju dužnost. - Muškarac? - bjesnio je Sandy. - On i jest muškarac, guzičaru. Muškarac koji razmišlja svojom glavom i bori se za ono u što vjeruje. A vi ste željeli poslušnost. Da je otišao u Vijetnam, spalio napalmom nekoliko sela, vratio se s ogrlicom od ušiju Vijetnamaca, to bi smatrali fantastičnim, iako bi otišao samo zbog straha od vas. A možda bi i poginuo. To bi bilo bolje, zar ne? Tad biste u salonu imali dva u crno uokvirena portreta umjesto jednog. Žila na Butcherovu čelu ponovno nabrekne. - Moj je sin Robert dao život za ovu domovinu i neću dopustiti da hulite njegovu uspomenu, Blair! - Sranje! - reče Sandy. Suze mu ipak potekoše i on zavrišti. - Slum je heroj, a ne vaš mili Robert! Za ubijanje nije potrebna hrabrost, seronjo. Stroj izvršava naredbe, a za naći se na putanji metka i umrijeti potreban je samo peh. Vi glupi zli čovječe, vi... Butcher je još držao pušku u ruci. Njegovo se lice smrači i poplavi. Munjevitim pokretom podigne pušku i kundakom dohvati Sandyja posred lica. Glava mu odleti u
stranu i on posrne. Padne na zemlju i uspravi se pljujući krv. Ugrizao se za jezik a lijeva strana lica žarila ga je od udarca. Butcher je stajao iznad njega, puške uperene u njega. - Još jedna riječ i mrtvi ste. - To je rečenica izjedne od vaših šund knjiga? - dobaci mu Sandy. Tad se umiješa Doug. Uhvati oca za rame i povuče. - Ne, tata - reče blago, ali to je bilo dovoljno. Butcher se zagleda u Sandyja dubokim prezirom, a tad se okrene i krupnimkoracima zagrabi preko predvorja. Doug pomogne Sandyju ustati. - Gospodine, najbolje bi bilo da odete - reče on. - Butcher se neće smiriti, bit će sve bjesniji. Nije mu se svidjelo što ste rekli o Bobbyju. - Opazio sam to - reče Sandy. Dodirne si obraz. Već je bio otečen. Imat će užasnu masnicu, ali je imao sreće i nije ostao bezzuba. - Odlazim- reče. Doug ga otprati do vrata. Ali na terasi se Sandy još jednom okrene prema najmlađem Byrneovu sinu. Tako je sličio mladom Slumu. - Moraš shvatiti - reče usrdno. - Slum je dobar čovjek. Tvoj otac nema pravo. Slum je bio pun ljubavi. I bio je hrabar. To je važno. Da, bio je nesiguran, kolebljiv, plašljiv. Osobito se bojao tvog oca. Ali se uvijek borio s tim strahovima a to je hrabrost. Bojati se, ali ne posustati. Razumiješ li? Razumiješ li zašto je Slumotišao u Kanadu? Ha? Douglas MacArthur Byrne se nasloni na jedan od četiri stupa i zagleda u Sandyja smirenim, bistrim očima, punima mladalačke samouvjerenosti. Bio je sličan Slumu, a opet tako drukčiji. Naposljetku prekriži ruke na prsima. - Ljudi poput vas me izluđuju - reče mirnim, čudnim glasom. - Zbog takvih smo izgubili u Vijetnamu i dobili nogom u tur od Iranaca. Naravno da znam zašto je Jeffy otišao u Kanadu. Jeffy je otišao u Kanadu jer je Jeffy strašljivac. Nije potegnuo na njega oružjem, ali je Sandyja zaboljelo deset put jače od udarca Butcherove puške.
PETNAESTO POGLAVLJE Home, where my thought’s escaping Home, where my music’s playing Home, where my love lies waiting, silently for me Kad je izašao iz Denvera i ušao na auto-cestu prema sjeveroistoku, lijeva strana lica mu je otekla i boljela ga. Uz malo sreće njegova će brada sakriti najgori dio modrice, ali bol mora otrpjeti. Nije mu to bilo teško. Gnjev mu je pomogao. Bio je silno ljut i bol mu je samo potpirivala ljutnju. Grozničavo je razmišljao. Olujni oblaci su mu prekrili razumi ispunjavali ga zloslutnimvizijama i nemogućimplanovima. Prijeđe kroz bespuće istočnog Colorada i ne primijetivši ga. Bio je svjestan samo kilometara koje je prevaljivao, hladnog vjetra, grmljavine radija i svojeg gnjeva. Vozio je brzo, gonjen bijesom kojeg je raspirivao brzinom. Sanjarenje se pretvori u brončani metak u preticajnom traku koji je fijukao pokraj automobila i kamiona, klimavih prikolica, a skrenuo bi udesno jedino kad bi mu se na lijevom traku ispriječilo neko sporije vozilo. Brzinomjer je puzao udesno: stotinu deset, stotinu dvadeset, stotinu trideset. Razbješnjeli Sandy tjerao je automobil još brže i mislio na Butchera Byrnea. Bio je pun gnjeva i planova. Unajmit će odvjetnike, osloboditi Sluma. Nagovorit će Jareda da Butchera razotkrije u Hogu. Napisat će pogubne kritike o Byrneovim knjigama. Učinit će nešto, sve. To je sablazan, zločin. Slum je možda bespomoćan, ali Sandy nije. Pravda će pobijediti. Cesta se pretvorila u bijelu crtu i to je pothranjivalo njegove maštarije. Za volanom Sanjarenja imao je moć. Osjećao ju je, vidio opipljiv dokaz kad bi pretekao neko vozilo. Ima nešto u brzom automobilu što tako djeluje. S volanom u rukama i papučicom gasa pod stopalom čak i najveći gubitnik nakratko postane sposoban. U svijetu koji ljude tako često osujećuje i u kojem se osjećaju bespomoćno, u kojem ne može ništa promijeniti, učiniti, utjecati na nešto, automobil se pokorava ljudskoj volji. Pun rezervoar, dobra auto-cesta i kutija kazeta bila je dovoljna da Sandyju osigura privid samopouzdanja i djelotvornosti. Ali ga to raspoloženje napusti blizu granice s Nebraskom, na ulazu na drugu autocestu. Ponestajalo mu je benzina a denverska radio postaja koja je emitirala stare hitove počela je krčati. Auto-cesta je skretala u dugom i širokom luku; Sanjarenje ga prijeđe brzinom od stotinu dvadeset kilometara, čvrsto prianjajući uz cestu. A tad Sandy u daljini ugleda policijski automobil. Bilo je prekasno, već su ga uhvatili na radaru i jedan mu policajac mahne da stane. Gume su zaškripale kad je stao na zaustavnom traku. Spusti prozor i natmureno uzme papirić s kaznom. Policajac ga zabrinuto pogleda kad mu je vraćao vozačku dozvolu. - Dobro ste? - upita. - Ne izgledate sjajno. Sandy dotakne lice. Boljelo je. - Nije to ništa - reče. - Ali bi mi dobro došla vrećica s ledom.
Policajac kimne glavom. -I usporite. Vozio je devedeset kilometara do sljedećeg odmorišta gdje se zaustavi. Napuni rezervoar Sanjarenja, kupi led za lice - bucmasta konobarica sažalila se na njega - popije tri šalice kave i pojede pola komada pite od kupina. Vani se smračivalo. Kako je blijedio dan, tako je blijedio i njegov opravdani gnjev. Sve je to obmana, pomisli. Voziš brzo, pun samopouzdanja, vješto, a oni te zaustave. Uvijek negdje čekaju u zasjedi sa svjetlima, sirenama i revolverima, čekaju da te zaustave i ništa im ne možeš, bez obzira na to koliko si filmova u kojima glumi Burt Reynolds gledao. A ne može ništa učiniti ni Butcheru Byrneu. Može angažirati odvjetnika, Butcher će naći boljeg, može ih angažirati cijelu četu, ali bi Butcher ipak dobio sud. Pravda ništa ne znači na sudu. Mogao bi Sluma oteti, a Butcher bi ga dao uhapsiti. Mogao bi napisati članak i biti osuđen za klevetu. Kakvog to ima smisla? Moć je na njihovoj strani. Led malo pomogne njegovu natučenom licu. Nije mogao pojesti pitu, ali je zamolio konobaricu da mu napuni termosicu vrućom crnom kavom pa kupi najveću bočicu tableta protiv umora u trgovini pokraj restorana. Sandy proguta nekoliko kad je ponovno sjeo za volan. Prijeđe gore-dolje po skali radija ali nije uspio naći pristojnu postaju. Samo country-western i vjerska glazba. Naposljetku mu se zgadi, pročeprka po kutiji s kazetama i gume Doorse u kazetofon. Upali svjetla - Mazdina skrivena prednja svjetla podignu se poput strojnica koje iskoče iz Aston-Martina Jamesa Bonda. Ponekad bi Sandy poželio da i jesu strojnice - pa se vrati na auto-cestu. Nebraska je bila ravnija i dosadnija i beskrajnija od istočnog Colorada. Na autocesti je promet bio gust, ali Sandy nije obraćao previše pozornosti na druga vozila. Vozio je u desnomvoznomtraku, dopuštenombrzinom, potišten, zamišljen, pun kofeina i bez nade. Jim Morrison je tražio da netko raspiri njegov plam, ali se Sandyju učini da je njegov plam zauvijek zgasnuo. Putovanje, reportaža, sve mu je to ostavljalo gorak okus u ustima. Butcher Byrnesi ovog svijeta traju i katkad se čini da su na svim najvažnijim mjestima. Slum je otišao u zatvor, silovali su ga, mučili elektrošokovima, a Richard Nixon će slobodno živjeti do smrti u udobnosti i raskoši. Watergate urotnici napisali su knjige i zaradili bogatstvo držeći predavanja, a Bobby Kennedy je mrtav, zauvijek. Prije no što ga je Butcher udario, Sandy ga je nazvao zlim. Najgore je od svega da više u to nije siguran. Butcher nedvojbeno smatra Sandyja zlim. Edan Morse je rekao da je Jamie Lynch zaslužio smaknuće. Drugi bi to rekli za Edana Morsea. Sandy ispred sebe ugleda njihova lica, nejasne noćne prikaze, negdje na pola puta između ceste i zvijezda, izvan domašaja svjetala njegova automobila. Pridružila su im se i druga lica: prijatelji, neprijatelji, osobe iz javnog života, tiskaju se i guraju. Beskičmenjak Jared Patterson, koji je prijatelje i načela prodao za šaku dolara. Rick Maggio, gojazan i ogorčen, koji toliko pati da tu patnju mora prenositi na ljude oko sebe. Charlie Manson i Richard Nixon, zagrljeni; koji je bolji ili gori? Sve ih je vidio. Mladi specijalci na koledžu Kent State nasuprot SLA. Vojnici iz My Laija plešu s Alfovcima. Dobro odjevena gospoda iz Dow Chemicala koji su se obogatili na proizvodnji napalma zgražavaju su se nad postupcima u prnje odjevenog crnačkog ološa koji pali geta za vrijeme nestanka struje. Prodavači droga, ubojice,
vlasnici zgrada u siromašnim četvrtima, muškarci i žene bez lica koji su mislili da se dobro i zlo ne odnosi na njih, oni koji puštaju da ih voda nosi, koji čitaju Bibliju i čine bogougodna djela, oni koju su morali biti praktični, slušati naređenja, koji su samo radili svoj posao, oni koji su provodili politiku tvrtke. A njihovi odrazi, njihove suprotnosti, bili su oni koji su živjeli za neku ideju, koji su umirali za ideju i ubijali zbog ideje, koji su bili slijepi za sivilo ljudske duše i crvenilo ljudske krvi. Nekad ih je Sandy mogao razlikovati, dobre od zlih, ali su mu sad izgledali jednako. Nastavi voziti. Gledao je u zvijezde, gledao u cestu, u lica. Boljelo ga je. Lica su se spajala, stapala, uvijala i zgušnjavala. Djelatnici Dowa, stanodavci, specijalci na koledžu stopili su se u jednu uskovitlanu prikazu. Nixon je stupao na čelu, rame uz rame s Butcherom Byrneom. SLA, pljačkaši trgovina i prodavači droga stvorili su drugu vojsku na čijem su čelu stupali Manson i Edan Morse. Jared Patterson se kolebao i naposljetku otišao udesno; Rick Maggio se kolebao pa otišao ulijevo. Vojske su se pretvorile u dva nejasna obrisa, a naposljetku su se oblikovala dva lica koja se netremice motre: lica Edana Morsea i Josepha Williama Byrnea. Razlikovali su se poput dana i noći, bijelog i crnog. A tad Sandy shvati da ih uopće ne može razlikovati. Isto lice, pomisli. Imaju isto lice. Nebraska se oduljila. Pokraj njega su kloparali kamioni s prikolicama i kad bi prošli, struja zraka bi potresla Sanjarenje poput pljuske nekog bezobraznog diva. Na praznom je nebu bilo milijun zvijezda koje su ga gledale poput mnoštva žutih očiju, promatrale i tištale. Jim Morrison je i dalje pjevao. Jim Morrison je umro za naše grijehe, poput Joplinove, Hendrixa, Bobbyja Kennedyja i Johna Lennona. Poput Patricka Henryja Hobbinsa. Jim Morrison je pjevao o svršetku. Sandy se zaustavi na zaustavnom traku. Vozila su fijukala pokraj njega. On u odjeljku za rukavice potraži aspirin. Nađe bočicu, istrese dvije tablete na dlan, pa još dvije. Proguta na suho sve četiri; trpki prah imao je okus zdrobljene cigle. Tad popije još nekoliko tableta protiv umora i zalije ih kavomiztermosice. Kava mu je palila usta a u glavi mu je zujalo od kofeina. Strelovito je mijenjao brzine nastojeći se što brže uključiti u promet, ali je vozač velikog kamiona s prikolicom to smatrao presporim pa mu ljutito zatrubi, zaslijepi ga svjetlima i skrene na preticajni trak. - Jebi se! - dovikne mu Sandy, ali su prozori bili zatvoreni a kamion je već odjurio. Kazeta s Doorsima se ponovno uključi. Sandy pritisne tipku za izbacivanje i kazeta iskoči. - Dobro si učinio, Blair. Već mi je dosadila. Usto, svi će znati koliko ti je godina. Sandy pogleda na suputničko mjesto: podsmješljiv osmijeh, podignuta obrva. - Lark? - upita. - Steve - ispravi ga Lark. - Moraš se promijeniti, Blair. Vremena se mijenjaju, ljudi se mijenjaju. Pomiri se s tim. - Kao ti? - Tako je. - Lark, ti si folirant. - Duhovito! Ja samprikaza a ti mi govoriš da samfolirant! A zovemse Steve. - Više si mi se sviđao kao Lark - reče Sandy. - Iako mi nisi ni tad bio posebno drag.
- Zato što sam uvijek bio pametniji od tebe. Naravno da sam bio folirant. Blair, misliš li da svijet dijeli pozlaćeno govno za iskrenost? Nisi ni bolji ni gori od mene. Ne možeš ništa učiniti, Blair, a ne mogu ni ja. Pa zašto se zbog toga žderati? Napij se, poševi se, obogati se. Pobjednik je onaj koji umre okružen s najviše igračaka. - Odjebi, Lark. - Steve. Kamo si krenuo, Blair? - Kući. Idemkući. Lark mu se nasmije. - Naivac. Ti si nekakav usrani slavni pisac. Blair, ne možeš natrag kući, trebao bi to znati. Kupio si ludi sportski automobil, ali to samo znači da hitaš - nikamo. Sandy gume ruku u odjeljak za rukavice. Bio je prazan osim kutije s kazetama. Izvuče jednu nasumce i gume je u kazetofon. Simon i Garfunkel. Time, see what’s become of me, pjevali su. - Pogledaj što je nastalo od svih nas - reče Sandy naglas. - Sander, stari moj, u tome i jest tvoj problem - odgovori mu Froggy. - Vidio si što se dogodilo, i to te nije baš razveselilo, ha? Ne bi se moglo reći da ti se srce ogrijalo. - Momsrcu nisu potrebni radijatori - reče Sandy. Froggy nepristojno mljasne ustima. - Prestani pokušavati biti smiješan. Za mene si poštenjačina, i to je sve. - Lark kaže da odustanem. - Bijeda voli društvo, kao što je jednom rekao netko nepodnošljivo otrcan. A ti mi govoriš o Larku. Momku koji je svakoj djevojci koju bi upoznao govorio da je romantična ljubav malograđanska zamka kojoj je svrha odvratiti nas od revolucije. A tad cendrao jer nije mogao naći nekoga za povaliti. Sandy se nasmiješi. - Ipak ima pravo. Što mogu učiniti? Ne mogu promijeniti ovaj usrani svijet. Ne mogu pomoći Slumu. Mislimda ni Jamieju Lynchu nisambogzna kako pomogao. - Detektivi rijetko pomognu nekom. Jesi li primijetio da, kad se Charlie Chan prihvati nekog ubojstva, smrtno strada još šest ljudi prije nego što on pronađe ubojicu? - Nasmije se. - Želiš uspjeti svaki put? Nema teorije. Devet od deset slatkica koje sam zamolio da mi protrljaju čarobni štapić radije su ošamarile moje nasmiješeno lice. Otkuda mi inače takva ružičasta put? Od šamara, Sander, stari moj, od stotina i milijuna šamara! - Froggy zakoluta očima. - Ali deseta! Ona deseta! Vlažne usne i uzbibane grudi, smijeh i vino od jagoda, pjesništvo i ploške od krumpira, a tek kakve gležnjeve ima, prijatelju moj, kakve gležnjeve! Uvijek postoji deseta, skrivena deseta koja spolovilo lukavo skriva ispod odjeće, s požudom u srcu, spremna staviti špagete u kosu ako je netko zamoli. To je život, Sanderu, potraga za tomdesetom. - Froggy, srce mi je i dalje ledeno hladno. Butcher Byrne nije skrivena deseta. Zamoliš li njega da u kosu stavi špagete, raznijet će ti glavu! - Froggy Gremlin bi ga sredio - reče Froggy Cohen. - Gumeni lutak u dječjoj seriji? Prestala se prikazivati. Nema je. Zaboravljena - gorko će Sandy. Froggy se užasne. - Nemoj tako govoriti! Živjet će zauvijek u mislima i srcima
svojih sunarodnjaka. Froggy je bio čaroban! - Ne vjerujemu čarolije - reče Sandy. Bambi Lassiter uzdahne s blagim prijekorom. - Ne. Ti ne vjeruješ ni u što. To je uzrok tvoje patnje, Sandy. Odbacuješ svjetlost koja bi ti mogla osvijetliti život, odbijaš prihvatiti. Sve propituješ i odbacuješ. To će biti tvoja propast. Dolazi vrijeme kad ćeš morati vjerovati, ili poludjeti. Svjestan si toga, Sandy. Već si to okusio. U Chicagu. U Denveru. Slumje bio baš kao u tvomsnu, zar ne? Bijel. Mršav. Vrištao je. - Slučajna podudarnost - reče Sandy - ili... ne znam. Doznao sam da živi kod kuće s Butcherom, moja podsvijest je sigurno... - Sandy, počinješ shvaćati. Svijet je veći no što tvoj um može pojmiti. Prije ili poslije morat ćeš to priznati. Predstoje namčudni događaji. - Ma nije valjda - reče Sandy. - Sandy, ti znaš što se događa. U dubini duše, na neki iskonski nagonski način, ti shvaćaš. Vidiš. To je istina, Sandy. Istina. Ali nećeš postati toga potpuno svjestan dok ne priznaš da je to moguće. A moraš shvatiti. I znaš to. Mora se izvršiti izbor. Važan izbor. - Njezin glas prijeđe u šapat pa zamukne. Slum je prekriženih nogu lebdio ispred automobila, između prednjih svjetala i odmicao jednakom brzinom kojom mu se Sanjarenje približavalo. Bio je odjeven u “prosjačko odijelo”, staro i dronjavo, u krilu je držao dva mačića, a za uho zataknuo maslačke. Smiješio se prijekorno. - Ostavio si me - reče. - Skoro sam ga istukao, skoro mi je uspjelo. Bilo mi je potrebno samo malo pomoći, a tebe nije bilo. - Nisamznao - reče Sandy glasompunimboli. - Prezauzet vlastitimživotom, pretpostavljam. Izdao si me. - Slum, angažirat ću odvjetnike, kunem se. Iščupat ćemo te iz njegovih šapa. Froggy će pomoći, znam. A i Maggie. Volimo te. - Nedovoljno - reče Slumi bespomoćno slegne ramenima. - Oprosti mi. Nisam te želio ometati u pisanju članka. Ali sadje prekasno. Srušio sam ga i razbio se. Oprosti mi, ja sam kriv. Razbio sam ga. Razbio sam svoj um, Sandy, svoj um, a sadje kasno. - Slum! - vikne Sandy, ali Slumov lik počne blijedjeti. - Prekasno je - reče Slum. Kosa mu ispadne i nestane u oblaku dima, boje njegova Prosjačkog odijela izblijede, i on se pretvori u izmučen, blijedi, hihotav lik sa strojnicom u rukama. Nasmije se i prerešeta prednje staklo. Meci udare u staklo i rasprsnu se i Sandy se lecne. Počela je ledena kiša. A winter’s day, in a deep and dark December, pjevali su Simon i Garfunkel. I am alone. - Ne - reče Maggie. Osjeti njezin blag dodir na ruci. - Imaš Sharon. Vrati joj se, ljubavi. To je jedino važno. Nisi kamen, i nikad nećeš biti. Patiš, voliš, stalo ti je. Vrati se kući i isplači se zbog Sluma i sjećaj ga se onakvog kakav je bio i voli ga. To je sve što možeš učiniti. - Nije dovoljno - reče Sandy. -I nije - reče Maggie. - Nikad nije dovoljno. I zato se ljutiš, zar ne? Tjera te na plač, ha? - Njezina ruka sklizne na njegovo koljeno, lagan nestvaran dodir koji okrzne
unutarnju stranu njegovog bedra. - Zato sam te voljela, Sandy. Mogao si plakati zbog stvari koje nisi mogao ispraviti. - A ja sammislio da si bila sa mnomzbog mojeg tijela. Ona se nasmije. -I zbog toga. Bilo namje ludo i nezaboravno. - Ili se to čulo s kazete. - Moraš li govoriti u prošlom vremenu? Cleveland nije predaleko. Mogao bih svratiti. Mogli bismo... Nešto lagano i hladno na njegovim usnama ga ušutka. - Ne, mili - reče ona. - Kad bi barem bilo tako. Ali mi smo prošlost. Povijest. Negdje smo zabrljali. Tvoja mi je posjeta bila draga, ali između nas je previše duhova. Samo bismo pokvarili što smo nekad imali. Neka duhovi počivaju. Vrati se svojoj Sharon i voli je. Sandy okrene glavu. Maggie je bila napol prozirna a lice joj je bilo obliveno nečujnimsuzama. - Bojiš se - začudi se on. - Nikad se nisi ničeg bojala. Ona kimne glavom. - Previše sam prepatila, Sandy. Nisam ja ona nekadašnja, dušo. Više ne želimpatiti. Ne govori više o tome. Njezine ga suze zapeku. U kutovima očiju skupljale su mu se suze. - Bila si najbolja od svih nas - reče on. - Utjecala si na nas, promijenila nas, vodila. Imala si toliko duha, toliko ljubavi. Radosti. Uvijek si bila vesela. Nisu to mogli uništiti. Mene si tom radošću sludila, Froggyja raspalila, Sluma zarazila. Sve si obasjala svojim veseljem. A sad ga je nestalo, zar ne? Osjetio sam to one noći u Clevelandu. Suze i očaj. Usamljenost. Ti - usamljena! I što je najgore, previše ranjena da bi se oslobodila. Ona slegne ramenima. - Uređujemsvoj vrt. - Candide - reče Sandy. - Dobro, nisam originalna. Tuži me. Nemoj se tako žalostiti, mili moj. Molim te. To je zbog vremena i slabe sreće. Kad bih morala proživjeti sve iznova, možda bi bilo bolje, ha? Za tebe i mene? Ali ne moram. Možda bi bilo još i gore. Sandy, rane ne zacjeljuju. I zato ne diraj kraste. Vrati se svojoj trgovkinji nekretninama u Brooklyn i budi dobar. To je sve što možemo učiniti. Kiša je rominjala i udarala u prednje staklo dok je Sanjarenje jurilo kroz noć. Bilo je kasno i većina vozila negdje je našla prenoćište. S obje strane ceste jurila su crna polja, puna kukuruznog strna i skrivenih raketnih baza. Cesta je bila skliska. Sandy je čvrsto držao volan. Grlo mu se osušilo. Osjetio je kako Maggie nestaje, kako se i posljednja utvara udaljava. - A ako nije? - upita on. - Molim? - reče ona. Učini mu se malo stvarnijom kad je pogledao na suvozačko mjesto. - Ako to nije sve što možemo - reče Sandy. - Ako postoji još nešto, druga prilika, da vratimo vrijeme unatrag, da ponovimo. Da Lark ponovno odjene traperice, da vratimo Slumu razuma tebi bezbrižnost. - Ali ne postoji - šapne Maggie. Simon i Garfunkel pjevali su o silno čudnom čovjeku. Sandy pritisne tipku za izbacivanje. Glazba naglo prestane i kazeta iskoči. - U kutiji je kazeta Nazgula. Daj mi je.
- Nazgul? - upita Maggie. - Prešao sam tisuće kilometara, slušao kazete ili radio cijelim putem, a nisam nijednom poslušao Nazgulovce. Mislim da sam se bojao. Bambi je imala pravo. Shvatio sam. Odavno sam vidio što se pomalja u daljini. Ali sam se bojao priznati. Kazeta? Nije bilo odgovora. Tišina je bila teška. Kiša i buka prometa. Sandy pričeka s ispruženom rukom, ali se tad sjeti da nje zapravo nema. Nikoga od njih. A ipak su bili i uvijek će biti s njim. Posegne u kutiju i otprve izvadi kazetu koju je tražio kao da mu ju je netko stavio u ruku. Nazgul, Music to Wake the Dead. Gume je u kazetofon koji to jedva dočeka. Sandy pojača glasnoću tona i glazba ispuni unutrašnjost automobila, zaguši zvuk kiše i okretanja guma po glatkomi vlažnom kolniku. Zavijanje bombi, topot bubnjeva i Hobbinsov glas. Baby, you cut my heart out! Baby, you made me bleed! - Jamieju Lynchu je netko na njegovu radnom stolu, pokrivenom plakatom za koncert u West Mesi, izvadio srce. Plakat. Poster. Svejedno. - A tad zašuti, dok je Hobbins pjevao o ljubavi, odanosti i izdajstvu a Maggiova gitara bolno jecala. See the ash man, gray and shaken, too powdery to cry počne drugi dio pjesme. Prateći su glasovi ponavljali, Ashes, ashes, all fall down. Maggio poludi na gitari. Glazba je bila živa, praskava i žestoka. Gopher John odsvira dionicu solo bubnjeva. Sandy izvadi tablete protiv umora i proguta ih cijelu šaku. Noćas nema spavanja. Samo vožnja. Samo glazba. Bez spavanja i bez snova, dosta mu je snova. Ashes, ashes, all fall down, glasio je tekst, glasovi četvorice Nazgulovaca stopljeni u jezivu cjelinu, punu patnje, gubitka i zapretene strasti. - A sad slijedi - najavi Sandy prije početka treće pjesme - Richard Maggio i njegov blistavo uvježbani angst. Yes, I’m ragin ’! RAGIN’! Režanje Maggiova glasa, potmula tutnjava Faxonove bas gitare, bubnjevi, gitara, gnjev pretopljen u cvilež guma Sanjarenja, nečujan šum njegova motora. Sandy ne posluša pjesmu do kraja. Pritisne tipku za premotavanje. Zadrži prst ondje. Koliko treba. A tad se ponovno začuje Hobbinsov glas, praćen teškimritmom. The survivor has a dif erent kind of scar YEAH! The survivor has a dif... Ponovno brzo premota. - Mislim da sam znao već na odlasku iz Albuquerquea - reče Sandy - ali kad sam vidio Morsea i porazgovarao s njim, sve je postalo jasno. Slušaj njihovu glazbu, ponovio je. Nekoliko puta. Što mu to, dovraga, znači? Još nešto. Ponavljao je da je došlo vrijeme za njegovu revoluciju, da je kucnuo čas. Samo što se on nije tako izrazio. Bio je jako precizan. Vrijeme je konačno učinilo puni krug, ponavljao je. To mi je poznata rečenica. Je li to čuo Maggiov glas, šapat glasniji od buke i zvuka vrpce koja se premotava? Ili mu to u glavi šumi od kofeina? - Yeats - reče glas. - I da i ne - reče Sandy. - Tekst Williama Butlera Yeatsa, glazba Petera Faxona.
Poslušajmo. - Makne prst s tipke u sredini pjesme. Things fall apart, obeća Nazgul. The centre cannot hold! Opora bezumnost. Nesuzvučje. Metež bubnjeva. Feedback. Pjevanje kao zavijanje prokletih. Irski pjesnik se okreće u grobu a šezdeset tisuća mladih skače na noge, plješće, pleše i viče. He ’s coming! vrisnu prateći glasovi. He ’s coming! vikne publika. Pa još jednom. Neprestano. Nešto divlje, predivno i jezivo. Mere anarchy is loosed upon the world, The blood-dimmed tide is loosed, and... Pritisak na tipku za izbacivanje. Tajac se spusti poput vela, mrtvačkog pokrova. - Najboljima nedostaju uvjerenja - reče Sandy - a najgori su puni strastvenog pregnuća. - Izvadi kazetu. - Larry Richmond, novi Hobbins, ponovno rođen u operacijskoj dvorani i mozgu Edana Morsea. A koji je rođen u Betlehemu. Gradu čeličana u Pennsylvaniji. U Betlehemu. - Pogleda naslove pjesama. Prva strana: 1. BLOOD ON THE SHEETS 2:07 2. ASH MAN (ASHES, ASHES) 5:07 3. RAGIN’ 3:01 4. THE SURVIVOR 3:15 5. WHAT ROUGH BEAST 2:02 6. PRELUDE TO MADNESS 5:23 Druga strana: 1. THE ARMAGEDDON / RESSURECTION RAG 23:14 - Rag je bila najbolja pjesma Nazgula - reče Sandy. - Tu su pjesmu pjevali u West Mesi kad je ubijen Hobbins. - Ponovno ubaci kazetu, premota vrpcu na početak i pusti je da svira. Poslije će se ubrzati, znao je Sandy. Poslije će postati pomamna i nemilosrdna, ritam će se uvući pod kožu i ući u krv, gitare i bas će ubrzati, bubnjanje će postati paklensko, i čut će se suzvučja kakva je svirao Hendrix, nemoguće fraze, zvukovi zbog kojih biste se upitali na koliko to instrumenata sviraju i tekst koji bi vas razgnjevio, ražalostio, tekst koji je zazivao noćne prikaze. Poslije. Poslije. Početak pjesme bio je polagan, tugaljiv i skoro nečujan, gitare se oglašavale šapatom, bubnjevi rominjali poput kiše. This is the land all causes lead to, This is the land where the mushrooms grow. Sandy prestrašeno pritisne tipku za izbacivanje prije no što se pjesma zahuktala. Čega se boji? Da će biti izrečeno to čega se boji. Glazba koja budi mrtve - reče Maggie. Ali nje nije bilo. Bio je sam, bolan, umoran, u kišnoj i tamnoj zimskoj noći u Nebraski.
ŠESNAESTO POGLAVLJE Is there anything a man don’t stand to lose? When the devil wants to take it all away? New York je doživio prvi snijeg, i ulice Brooklyna bile su prljave od smeđe bljuzgavice. Sandy je vozio polako da izbjegne otklizavanje, ali su kotači Sanjarenja ipak podizali prskav mlaz za sobom. Bilo je prilično kasno, pa nije bilo puno prolaznika, ali jedna skitnica na aveniji Flatbush koju je poprskao u prolazu dobaci mu nekoliko kletvi. - Dobro došao kući - promrmlja Sandy. Parkira Mazdu u svojoj iznajmljenoj garaži, otvori prtljažnik, uzme kovčeg i krene prema svojoj dva bloka udaljenoj kući. Bljuzgavica mu je promočila čizme, noge su mu bile mokre i promrzle, pa požuri. Vozio je cijeli dan; umor ga je svladao i želio je biti kod kuće. Kao da je godinama izbivao. Kuća je bila u tami. Sandy odloži kovčeg pokraj vrata i potraži prekidač za svjetlo. Predvorje je izgledalo čudno. U njemu je bio novi sag a Sharon je premjestila policu za knjige iz dnevne sobe u predvorje i popunila je staklenim figuricama. Upita se što je učinila s njegovim knjigama. Vjerojatno ih bacila u nekakvu kutiju. Često se žalila da jeftina džepna izdanja čine dnevnu sobu neurednom. - Sharon! - vikne. - Ja sam. - Počne se uspinjati stubama. Blizu vrha počne preskakati po dvije stube, upadne u njihovu spavaću sobu i upali svjetlo. Čula ga je. Sjedila je u krevetu. Kao i muškarac pokraj nje. Sandy žmime, uzdahne i pokuša zadržati mir. - Zdravo, Don - reče. Don je bio krupan, plavokos, rumen. Dlakav po prsima. Četrdesetogodišnji polovnjak koji se upravo počeo debljati, ali ga u trgovini nekretninama očekuje velika karijera, rekla je Sharon. Sandy se naljuti. Mislio je da ima bolji ukus. - Uh - reče Don. Pocrveni još jače. - Bok, Sandy. Kako je bilo na putu? - Zabavnije nego poševiti majmuna - reče Sandy, malo preostro. Sharon uzme naočale s noćnog stolića i natakne ih na nos. Kosa joj je bila raščupana od spavanja, a čipkana spavaćica koju je imala na sebi se zgužvala. Ona je izgladi i namršti se. - Nema potrebe biti zajedljiv prema Donu - reče Sandyju. - Nismo monogamni, a usto mi nisi najavio svoj dolazak. - Nisamznao - reče Sandy. - A i toliko toga se dogodilo. - U to ne sumnjam - suho će Sharon. - Mogao si nazvati. Na primjer iz Jerseya. Upozoriti me. - Aha - reče Sandy. Hej, Penelopo, naposljetku ti se vratio tvoj suprug Odisej, vrijeme je za izbaciti prosce, pomisli on. Sjedne na rub kreveta. - Što ćemo sad? - upita on. - Da odigramo partiju monopolija? Sharon se okrene Donu. - Dušo, pođi kući - reče ona. - Sandy i ja moramo razgovarati. - Shvaćam - reče Don. Nakrevelji lice koje, po Sandyjevu mišljenju, postane nepodnošljivo slatkasto, poljubi Sharon u vrh nosa i pođe se odjenuti. Nosio je
bokserice na pruge, imao mlohava bedra i Sandy se još više razljuti. Ni on ni Sharon nisu progovorili ni riječi dok se ulazna vrata nisu zatvorila. Tad Sandy skine čizme i pogleda je, prekriži noge i nasloni se na mjedeni naslon kreveta koji mu se zabode u leđa. - Dakle? - reče Sharon pribrano. Nije pokazala nikakvu želju da ga dodirne. - Što da kažem? - reče Sandy. - Trebao bih biti zahvalan da još nije uselio. Zaboga! Don! - Ne sudi o ljudima, Sandy. Nemaš pravo. On je privlačan, pametan muškarac. Pažljiv je, odgovoran i imamo puno zajedničkog. - Voliš li ga? - upita Sandy. - Ne posebice, ali mi je s njim ugodno, što za tebe ne bih mogla reći. Dugo te nije bilo, Sandy. Nisi pisao, rijetko bi me nazvao. Imala sam puno vremena razmišljati o nama. - Ne sviđa mi se taj ton - reče Sandy. - Molimte, Sharon, ne sada. - Odugovlačenje neće pomoći. Želim to raščistiti. Učinimo to bezbolno i civilizirano, ako je moguće. Sandyja odjedanput užasno zaboli glava. Protrlja sljepoočice. - Sharon - reče - nemoj mi to činiti. Molim te. Lijepo te molim. Putovanje, članak... prerastaju u noćnu moru. Nadnaravnu. Moram o tome s tobom razgovarati. Ne mogu podnijeti više jada, shvaćaš? Potrebna si mi. Potreban mi je netko kome je stalo do mene. - Ali meni nije, Sandy - reče ona mimo. Nije se čak potrudila izgledati tužno. - Potreban ti je netko, ali to nisam ja. Moramo istini pogledati u oči. Između nas je svršeno. Dugo već ne valja. Samo nas je inercija držala zajedno. - Ljutiš se na mene zato što samonako otišao... - zausti on. - Ljutila sam se - prizna ona - ali ne zadugo. U tome i jest problem. Prestala sam se ljutiti. Nisamništa osjećala. Nisi mi nedostajao, Sandy. Nimalo. - Divno. - Oprosti mi ako ti pričinjam bol, ali moram to reći. S koliko si žena spavao na putu? - Jednom i pola - reče Sandy. - One druge polovice se ne sjećam. U tome je bilo nešto čudno. Zašto? Sharon slegne ramenima. - Samo sam željela znati. Da vidim hoće li me to zasmetati. Nije. Na početku naše veze mi je smetalo. Pokušavala sam ne biti ljubomorna, ali sam uvijek bila, makar malo. Ništa pretjerano. Mislim da mi se to čak i sviđalo, da si privlačan drugim ženama, a da se ipak vraćaš meni, no mali je crvić nesigurnosti uvijek postojao. A sad tog više nema. Mogao si reći pedeset i bilo bi mi svejedno. Ne mrzimte, Sandy. Nisi mi ni mrzak. Naprosto, nisi mi važan. Sandy žmirne. - Silno si obzirna, gospođo. Mogla bi mi barem reći da ću ti uvijek ostati drag prijatelj. - Ali nećeš, Sandy - reče ona. - Ljubavnici su zajedno iz najčudnijih razloga, poput nas, ali prijatelji moraju imati nešto zajedničkog. Ti i ja živimo u drugim svjetovima. Stupamo u ritmu drukčije glazbe. - Linda Ronstadt i Stone Poneys - mrko će Sandy.