protivnom ću se izgubiti. Pokaži mi put do vinarije, luckasta gospo. Osim toga, moraš se upoznati sa Sanjarenjem. Maggie ustane i uhvati ga za ruku. - Sanjarenjem? - Mojim automobilom! - reče Sandy. - Krstio sam ga. Ti si kriva. Postidjela si me pa sam mu dao ime. Pođimo. - Povuče je za ruku i odvuče kroz vrata niz ulicu. U jednom trenutku počnu trčati držeći se za ruke. Maggie se smijala. Sandy nije znao zašto se smije. Nije ni znao zašto trče. Kad su doglavinjali do Mazde, oboje su bili zadihani. - Eno ga - svečano objavi Sandy i poprati to širokim pokretom ruke. Ulica je bila tamna i pusta. Nikoga nije bilo osim njih dvoje, u kratkim rukavima, Maggie bosa. Hladno je, primijeti Sandy. Sanjarenje je čekalo tiho ispod žutog svetačkog kruga ulične rasvjete, okružen drugim parkiranim automobilima. Sandy je oponašao zvuk fanfara. - Ženo, da čujem uzdahe divljenja. Ovo nije obično vozilo. Ovo je Mazda RX-7, čije moći i mogućnosti nadmašuju obične Fordove. Ovo je Sanjarenje. - Ooooh! - hihotala je Maggie. - Aaaah! - Privine se u zaklon njegova naručja, pogleda ga i poljubi u nos. - Ne želiš se provozati? - upita Sandy. - Ne - reče ona i vragoljasto se nasmiješi. Privine se jače uz njega i objesi mu se oko vrata. - Vino - promrmlja on. - A što ćemo s vinom? - Dosta mi je vina - reče Maggie. Gledala ga je velikimzelenimveselimočima. - Dosta ti je vina - reče Sandy. - Dobro, jer ne mogu naći ključeve. Mislim da su u mojoj jakni. U tvomstanu. Moramo se vratiti. - Ooooh - reče Maggie. - Aaaah. - Počne otkopčavati njegovu košulju. Jedan gumb. Dva. Tri. Sandy se nije opirao. - Pijana si kao i ja - prekori je. Četiri. Pet. Ona izvuče krajeve košulje iz njegovih traperica. Još jedan gumb. Šesti. A tad je počne skidati s njega. - Ovdje? - upita on. - Ovdje? Sanjarenje nas promatra. Ima samo dvije godine. Ne smije gledati takve prostote. Doživjet će traumu. - Namigne. Maggie spusti njegovu košulju na beton pa mu izvuče potkošulju. Zapela je dok ju je pokušavala prevući preko njegove glave. Ona ga ostavi tako, pritisnuta na automobil. Sandy podigne ruke i pokuša otpetljati majicu. Maggie ga poljubi u gola prsa. Bilo je hladno. On povuče majicu, skine je i baci na tlo. Ona jezikom obliže jednu njegovu bradavicu. Sandy zadrhti. Maggie otkopča kopču na njegovu remenu. - Ovako mi se ukrutio samo 1959. godine kad sam vidio sestričnu Sally dok se kupala - reče on. - Tako mi se ukrutio da me boljelo. Maggie skine njegove traperice. - Nije pravedno - reče Sandy. - Ja se smrzavama ti si potpuno odjevena. Ona ustane, naceri se i raskopča bluzu. - Imaš pravo - reče. Grudi su joj se bijelile na mutnom uličnom svjetlu. Nema grudnjaka, pomisli Sandy. Još uvijek. Neke se stvari nikad ne mijenjaju. Nikakvih grudnjaka. Bila je dražesna. On ispruži ruku i sa strepnjom dotakne njezinu lijevu dojku. - Lijeva mi je uvijek bila miljenica - reče ozbiljno.
Maggie iskorakne izsvojih traperica. - Bok - reče vragoljasto se smiješeći. - Nisi gol. Sandy brzo i nespretno skine gaćice. - Umrijet ću od hladnoće - reče. - Dođi. Maggie odmahne glavom. - A, ne - reče. Strelovito se sagne, pokupi odjeću i potrči. Sandy je zaprepašteno gledao za njom kako trči niz ulicu. Dugo mu je trebalo da shvati što se događa. Tad je shvatio da stoji kao od majke rođen na ulici u Clevelandu u nepristojno doba noći, sam. - Hej - vikne i potrči za njom. Imao je dulje noge, ali nije bio vičan trčati bos pa su ga kamenčići boli, a bio je i u lošoj kondiciji. Maggie poveća prednost i zamakne za ugao. Sandy pogne glavu i pojuri za njom. Zaleti se u glomaznog crnca u mafijaškom odijelu koji se stvorio niotkuda. Momak se zapilji u njega i ustukne. Bilo je očito da čudni nagi bijelci koji trče noću ne spadaju u njegovu svakodnevicu. - Oprostite - promrmlja Sandy. - Pripremam se za Olimpijadu. - Ponovno potrči. Onaj tip vjerojatno i ne zna da se na starim Olimpijadama sudjelovalo u dresu od vlastite kože. - Nije shvatio poantu - promrmlja i potrči. Maggie ga je čekala na vratima svog stana. Sandy zadihan dotetura do nje. - Prokletnice - reče pokušavajući povratiti dah. Srce mu je ludo tuklo u grudima. Trčanje je rastjeralo kužne vinske pare. Ostala je samo požuda. - Bok - reče tiho Maggie. Uhvati ga za ruku, povuče u stan i zatvori vrata. U stanu je bilo toplo, ali je Sandy još drhtao od studeni. Maggie ga zagrli i poljubi. Kad se odmaknula, oboje su se smiješili. - Siguran si da želiš ići do kraja? - upita Maggie. Sandy zastenje. - Isuse - promrmlja. Njezine su ga grudi lagano, jedva, dodirivale. Tijelo ga je boljelo od želje za njom. Ponovno se poljube. - Sad imam krevet - reče Maggie. - Pravi. Hoćeš li se snaći na njemu? - Stavi ruku između njegovih nogu, lagano ga dodirne, a tad čvrsto stisne. - Dođi - reče i povede ga u spavaću sobu. - Oooh - reče ona dok je rukama prolazio po njezinoj toploj, glatkoj koži. - Aaah - reče kad ju je počeo ljubiti. Ali tad prestane igra i svlada ih strast i želja. Bili su gladni, oboje. Sandy se sjećao njezina tijela, sjećao se što voli. Činio je to i ona je reagirala. Jedno za drugim, i njihova strast rasvijetli tamu. Kad je Maggie svršila, čvrsto ga zagrli i očajnički stisne, a usta joj se bezglasno otvore. Sandy svrši poslije nekoliko pokreta, ali ne izađe iz nje. Bilo je toplo u njoj, sigurno i ugodno, a sviđale su mu se njezine ruke oko njega. Ležali su tako zagrljeni i uživali u tim trenucima. Sandy osjeti suze na njezinu licu, ali ne reče ništa. Što se moglo reći? Naposljetku, kao po prešutnom dogovoru, razdvoje se. Sandy je vidio Maggie kako se smiješi u tami, nekoliko centimetara od njegova lica. Ona ga cmokne u vrh nosa. - Kopile jedno - reče mu ona iz milja. - Nisi se promijenio. Još me dobro oznojiš. - Oh, Maggie - reče Sandy. Zadrhti iako je u sobi bilo toplo od žara vođenja ljubavi. - Nedostajala si mi. Nedostajalo mi je ovo. Luda si. Obožavam to. Obožavam tebe. Nikad nisamznao što ćeš učiniti. Pretvaraš me u trinaestogodišnjeg oštrokurčića. I vidio je i osjećao Maggien osmijeh. - A Sharon? - promrmlja ona. - Zar te ona
ne izluđuje? Sharonino ime ga malo otrijezni. Njegov spomen promijenio je situaciju. Sandy osjeti kako se povlači, iako se nije pomaknuo. - Sharon - nevoljko ponovi. - S njom je drukčije. Nije loše. Dobro nam je zajedno, barem u krevetu. Barem ondje želimo isto. Sharon je jako seksi. Nesputana. Daje se. Ali ne znam, drukčija je. - Uspravi se i rukama obgrli koljena. - Ona nije luda. Možda zato. Nimalo nije luda. A meni je potrebna ludost. Maggie je prstima nježno, lijeno prelazila po njegovoj kralježnici. - Potrebna ti je i staloženost - reče. - Sjećaš se? Zato smo prekinuli. Bila sam previše luda za tvoj ukus. Želio si više stabilnosti. Želio si nekog razboritog. - Da mi je znati kojeg sam vraga želio - reče Sandy. - Mislim da ne želim krenuti Sharoninim putem, ali ona barem nekamo ide. A ja, ja lutam iz dana u dan. - Okrene se prema Maggie, nježno je uhvati za ruku i poljubi. - A ti? - upita je. - Toliko sam se zanio pričama o svomživotu da te nisamstigao pitati o tvojem. Maggie lijeno slegne ramenima. - Obrađujem vrt - reče. - Radim u uredu, usrana tipkačica. Čitam. Katkad izađem i poševim se. Kadšto sam usamljena. Uglavnom sam dobro. - A muškarci? -Naravno. Nekoliko posebnih poslije tebe. Dvije sam godine živjela s jednim Bobom. Profesorom na srednjoj školi. I za njega sam postala previše luda. Aktivna sam u feminističkom pokretu. Pokušavam uštedjeti novac za nastavak studija. Nisam trebala prekinuti. - To samti i ja rekao - reče Sandy. - Znam. U to je doba revolucija bila važnija. Predavanja su bila sranje. Kome je bio potreban komad papira? Ha? Sandy se sjetno nasmije. - Sjećamse te parole - reče. - Izvući ću se - reče Maggie. - Nedostajao si mi. Učinila sam nekoliko pogrešaka. Povremeno zažalim zbog nekih. Tko ne? Ali izvući ću se, Sandy. - U glasu joj se osjeti prizvuk pomirbe sa sudbinomkoji rastuži Sandyja. Ponovno legne pokraj nje, zagrli je i poljubi. Sad kad su obavili seks, vino mu je ponovno udarilo u glavu i zauzelo područje iz kojeg ga je istjerala požuda. Nježno je šaptao Maggie i ona je šaptala njemu i u jednom su trenutku u tom šaputanju na jastuku prekoračili crtu koju su tako često prekoračivali u prošlosti. - Ne spavam - začuje Sandy svoj odlučan glas, ali ga ta izjava probudi i zastidi se kad shvati da ga je Maggie za to optužila prije nekoliko sati, da sviće i da Maggie tiho hrče u njegovu naručju. Lice joj je bilo blizu njegovu. Usnulo, bilo je puno manje živosti u njemu. Sandy ugleda bore ispod njezinih očiju, otežali podbradak. Nos joj je bio prevelik i grbav na mjestu prijeloma, a napol otvorene usne vlažne od sline. Sjeti se Sharon, koja besumnje spava u njihovoj kućerini u Brooklynu, u velikom mjedenom krevetu, pepeljasto-plava kosa rasuta po jastuku, njezino vitko tijelo otmjeno u svilenoj spavaćici. Lijepa, kao što Maggie nikad neće biti. A i voli ga, na svoj način. Bila mu je dobra. No ipak je Sandyju bilo drago da je ovdje, a ne ondje. Nježno poljubi Maggie da je ne probudi, privine se uz nju i ponovno zaspi.
ŠESTO POGLAVLJE Show me the way to the next little girl Oh don’t ask why, oh don’t ask why Sandy je prilično dobro poznavao Stari grad dok je studirao na tamošnjem sveučilištu Northwestern. I tad je već bio pun turista, pretjerano skup i opasan, ali se ondje moglo naslušati dobre glazbe. Više country glazbe nego rocka, ali dobre, pa Sandyju nije bilo mrsko vratiti se. Nažalost, Rick Maggio je živio u Starom gradu, ali to nije značilo da je ondje svirao, pa se Sandy morao vratiti istim putem i potjerati Sanjarenje južno od Chicaga da bi našao jazbinu u kojemje Maggiova grupa svirala svake večeri. Poslije Clevelanda i Maggie dobro se osjećao, ali je jedan pogled na krčmu u kojoj je svirao Maggio bio dovoljan da se ozlovolji. Come On Inn bila je prčvarnica, stiješnjena između dva veselija i veća bara na obalnoj cesti u blizini granice s Indianom. Veliko C na svijetlećoj reklami nije bilo ispravno - gasilo se pa se s naporompokušavalo ponovno upaliti. Jedan je prozor zauzela neonska reklama za pivo Budweiser. U drugom je bio kartonski natpis GLAZBA UŽIVO - BEZ KONZUMACIJE. Po cijeloj Americi, pomisli Sandy, bendovi po imenu “Glazba uživo” loše sviraju u barovima koji se zovu Come On Inn pokraj auto-cesta poznatih pod nazivom Obalna cesta. To je postao glazbeni estradni rod. Trebali bi prisiliti glazbenike da nose bijele trenirke s natpisom BAND ispisan velikim crnim slovima na leđima. Uzdahne i uđe. Bar je bio uzak i obložen zrcalima kako bi izgledao prostraniji. Mirisalo je po pivu. Sastav se mučio na zakrčenoj pozornici iza šanka. Nisu pretjerano dobro svirali, ali to ionako nije bilo važno jer ih nitko nije slušao. Sandy ode u stražnji dio bara i nađe stol pokraj zida sa zrcalima. Obazre se dok je čekao da ga konobarica uoči. Samo je još jedan stol bio zauzet. Za njim je sjedio smrknut postariji par koji je radije zurio u svoja pića nego razgovarao. Za šankom su sjedila još tri gosta: žena koja je pila bez društva i gledala na pozornicu i dva muškarca u radničkim košuljama koji su se prepirali o Chicago Bearsima. Govorili su tako glasno da bi Sandy povremeno čuo dijelove njihova razgovora unatoč bučnoj glazbi sumnjive kvalitete. Slab promet nije iznenadio Sandyja. Barovi pokraj ovog nudili su topless plesačice, a Come On Inn samo glazbu uživo. Konobarica se naposljetku pojavi: prsata djevojka smrknuta lica, vjerojatno donedavno srednjoškolka, pretjerano našminkana, prezrela za svoje godine. Sandy naruči pivo u krigli i odluči ga oprezno piti. Bio je užasno mamuran od Maggiena Chiantija i nije želio reprizu. -Tko svira? - upita konobaricu. Ona ga tupo pogleda. - Svira što? - Glazbu - reče Sandy povisivši glas toliko da bi ga ona mogla čuti. Sastav je upravo svirao svoju verziju “Help Me Make It Through the Night. ”
Konobarica prezirno pogleda prema pozornici. - Ah, ovi - reče ona. - To su Rolling Stonesi. Ne prepoznajete Micka Jaggera? - Zabaci kratku crnu kosu i ode. Sandy se nasloni i pričeka da stigne pivo. Nije prepoznao Micka Jaggera. Zapravo, trebala mu je minuta da prepozna Ricka Maggioa. Za dreku su bile krive četiri osobe: kržljavica na klavijaturi, bubnjar koji kao da je upravo izašao iz Treblinke, crvenokosi mladac na bas gitari i krupan, pretio muškarac na solo gitari. Maggio nije volio bojati kosu ili mijenjati spol, što je značilo da solo gitarist nije mogao biti nitko drugi osim njega, ali se teško bilo s time pomiriti. Tek kad se pjevač okrenuo prema njemu Sandy teškom mukom razabere sličnost s Maggiom u tom reflektorima osvijetljenompodbuhlomlicu. Kad ga je prepoznao, snuždi se. Pamtio je bolje dane. Sjećao se mršavog klinca koji je mogao natjerati gitaru da vrišti, cvili, zveči i preklinje za milost. Sjećao se tako temperamentnog pjevača da bi mu se košulja natopila znojem pola sata nakon početka nastupa, pa bije skinuo, zgužvao u loptu, bacio u publiku i svirao gol do pasa, a ispod kože su mu se jasno ocrtavala rebra. Djevojke bi vrištale i tukle se za njegove znojne košulje i najčešće ih rastrgale na smrdljive komadiće. - Kako to volim - Maggio je rekao Sandyju u jednom razgovoru. - Ovlaže imse traperice. Kad bi sad skinuo košulju, Maggio bi izmamio vrisak, ali ne uspaljenosti, nego gađenja. Nagomilao je kilograme koje je Gopher John izgubio, ali su na njemu izgledali gore. Slozewski je bio visok i širok, Maggio je bio ovješeno gojazan. Lice mu je bilo podbuhlo a nekoć senzualno podrugljive usne postale su mesnate. Dugačke kineske brkove je skratio i sad im je društvo pravila brada, ali je bila olinjala kao da je za lice zalijepio žicu za ribanje posuđa. Sandy je sumnjao da njome skriva podbradak. Maggio je bio odjeven u traperice, prsluk od zlatnog lamea i zelenu majicu kratkih rukava. Ispod pazuha vidjele su se velike mrlje od znoja. Majica je bila pretijesna. Zategnula se preko trbuha a kad bi Maggio učinio nagli pokret, majica bi se podigla pa bi zabjelasala njegova blijeda koža. Konobarica spusti pivo na stol, na podmetač ukrašen vicevima o punicama. - Dva dolara - reče ona. - Za jedno pivo? Ona slegne ramenima. - Inače je dolar kad ne sviraju Stonesi. Sandy izvadi lisnicu, izvuče tri dolarske novčanice i jednu posjetnicu s nacrtanim ježom. - Dva dolara za pivo i jedan za vas ako odnesete posjetnicu Micku Jaggeru za vrijeme stanke. Recite mu da želimrazgovarati s njim. Pogleda zbunjeno u posjetnicu, pa u Sandyja. - Vi ste pravi novinar? Za istač? - Naravno. Zar ne prepoznaješ Dana Rathera? Ona frkne i ode. Pivo je imalo previše pjene. Sandy ga je pijuckao i slušao glazbu. Sastav je užasan, zaključi kad su unakazili “Michelle” i upropastili “The City of New Orleans”. Crvenokosi basist se uglavnom pretvarao da pjeva. Bubnjar je bio u nekom svom svijetu i obožavao se ubaciti solo dionicama na potpuno nepotrebnim mjestima. Činilo se da djevojka na klavijaturama svira nešto što ostali ne sviraju. Iako oronuo, Maggio je ipak jedini davao bendu nešto profesionalnog zvuka. Kao što se moglo očekivati, svirao je mlitavo, ali bi katkad bljesnulo nešto od njegova nekadašnjeg stila, a glas mu
je još bio rasan i promukao, glas koji je tako izvrsno pratio Hobbinsa u danima kad su Nazgulovci žarili i palili. Bio je to zao glas, strastan, bolan i upotrebljiv. Sandyju se smuči kad taj glas zapjeva “Tie a Yellow Ribbon Round the Old Oak Tree”. Bog mu se smiluje i glazbenici odu na odmor poslije prve pjesme Barryja Manilowa. Konobarica pruži Maggiou posjetnicu kad je silazio s pozornice. On je ovlaš pogleda, osupne se pa pogleda prema Sandyju. Zbunjenost zamijeni sumnjičav, pomalo neljubazan pogled. On zaobiđe šank i prijeđe preko prostorije. - Je li to neki vic? - upita osorno. Baci posjetnicu na stol u lokvicu piva. - Nije - reče Sandy i malo se podigne u stolcu. Pokaže rukom na drugi stolac. - Sjedni. Kupit ću ti piće. Maggio je bio ljut. Ne sjedne. - Ja dobivam piće besplatno, stari moj - odbrusi. - Nisu mi potrebne nikakve govnarske usluge od tebe. Kakva je ovo zajebancija? Nisi ti ni iz kakvog Hedgehoga, zato ne seri. Sandyja začudi gnjev u Maggiovu glasu. - Hej - reče. - Smiri se. Ja zaista jesam iz Hedgehoga. Sandy Blair. Zar me se ne sjećaš? Dvaput samte intervjuirao. - Da? Kada? - Šezdeset devete u Bostonu, poslije objavljivanja Crnog albuma. I sedamdeset prve, dva tjedna prije West Mese. Bio si s onom crnom čudakinjom obrijane glave, ali si me zamolio da nju ne spominjemu članku. I nisam. To je nagrizlo Maggiovu neljubaznost. Čak se i nasmiješi i sjedne nasuprot Sandyju. - Da, tog se sjećam - reče. - Imala je slatku stražnjicu. Možda i ne lažeš. Kako se ono zoveš? Blair? Sandy kimne glavom. - Pa naravno - reče Maggio. - Mislim da se sad sjećam. Znaš, intervjuirali su nas milijun puta, teško je popamtiti sve vas dripce. Novinari su bili poput grupika, nova družina u svakom gradu koja pokušava iz tebe isisati sve što može. - Činilo se da je Maggio ipak shvatio koliko je neuljudan, jer zašuti, zapilji se u Sandyja, pa razvuče usta u najblesaviji himben osmijeh koji je Sandy ikad vidio. - Hej - reče - sad sam te se sjetio. Pa da. Bio si drukčiji, nisi bio poput drugih tipova. Napisao si dobrih članaka, pa da. Hej! Sandy, stari moj, dugo se nismo vidjeli! Bio je iskren koliko i govor Richarda Nixona, ali Sandy odluči ne tjerati mak na konac. - Nosio sam gustu bradu - reče da bi Maggiou sačuvao obraz. - Vjerojatno me zato nisi prepoznao. - Ma da. Naravno. Zato. - Maggio se okrene i pozove konobaricu. - Još važi ponuda za piće, ha? - Naravno - reče Sandy. Maggio naruči Chivas s ledom. Pijuckao ga je oprezno. - Pa što mogu učiniti za tebe? - upita. - Pišeš reportažu ili tako nešto? Sandy kimne glavom. U podbuhle, nemirne oči Ricka Maggioa ponovno se uvuče sumnjičavost. - Hej, nećeš valjda napisati jedan od onih podlih napisa, ha? U stilu, kako je nisko pao i slično sranje? - Neodređeno pokaže rukom bijedan klub, svoj bend i sve. - To nije pošteno, Sandy. To nisamja. Svirams timguzičarima iz usluge prema prijateljici, znaš
kako to ide. Ševimmalu na klavijaturi, a ona je željela osnovati bend, pa joj pomažem. Privremeni posao. - Shvaćam - reče Sandy. - To me ne zanima. Došao sam razgovarati o Jamieju Lynchu. Ricku Maggiou vidljivo lakne. - Ah, o Jamieju! - reče. - Da, pročitao sam u novinama. Koje bi zvijeri tako nešto učinile? - To ti kaži meni. Maggio se usplahiri. - Da ti kažem? A što? Nemam pojma o tome. Tužno, stari moj. - Zaista? - Za to je krivo naše doba - reče Maggio. - To možeš objaviti. Sandy se pretvarao kao da zapisuje. - Čudno - reče - ali nikad ne bih pomislio da bi tebi bilo žao što je Jamie Lynch ubijen. Pjevač malko zaškilji. - Što ti to znači? - Da nisi imao razloga voljeti Lyncha. Maggiova reakcija na to bio je ishitren gromki smijeh. - Tko ti je to rekao, Sandy? - Gopher John Slozewski, na primjer. - Oh - reče Maggio. - Među nama je kružio vic o Johnu. Što se dobije križanjem gophera i Poljaka? Sandy slegne ramenima. - Našeg bubnjara - zaceni se Maggio od smijeha. - Gopher nikad nije bio baš bistar. Sve bi krivo shvatio. Kao i to između mene i Lyncha. Jamie nas je stvorio. Dobro, bilo je trzavica. Koja se grupa ne gloži s menadžerom? Ali to je bilo davno, jako davno. Zašto Gopher misli da imamnešto protiv Jamieja? - Pa zbog nekoliko razloga - reče Sandy. - Droge, na primjer. - Droge - ponovi Maggio. - Vidiš? Blentavi Poljak misli da ću se naljutiti na tipa koji mi besplatno daje drogu. Jebem ti, kad bi mi barem netko danas davao besplatno drogu. - A fotografije tebe i pittsburških blizankinja? Sandyju se na trenutak učini da se Rick Maggio zarumenio. No rumenilo se izgubi u tjeskobnom osmijehu. - Jebi ga, na to sam skoro zaboravio. Bile su super, da znaš. Da mi je znati njihova imena. Prva liga. A sad su i punoljetne. Koliko bi sad mogle imati godina? Dvadeset šest ili dvadeset sedam. Sandy, trebao bi intervjuirati njih. Gledaj, Gopher nije ništa shvatio. Jamie je snimio nekoliko fotografija, to je istina, ali to je bila zafrkancija. Zezanac. Maličke se nisu bunile, migoljile su, prčile guzicu i smješkale se u objektiv. Ni mene to nije nimalo smetalo. Dobro, Jamie se volio šaliti. Pa što? Menije bilo svejedno. - Zašuti kao da se predomišlja pa reče: - Hej, nećeš to spomenuti u članku, ha? Nije da me smeta, ali bi moja stara mogla početi gnjaviti. - Neće mi to biti potrebno - reče Sandy pazeći da ne daje lažna obećanja. - Slozewski mi je rekao da bi ti htio ponovno okupiti Nazgul, zajedno s nekim promotoroms kojimsi se skompao. Istina? Maggio se nasmiješi. - Konačno da je Gopher nešto dobro shvatio. Okupit ćemo se. Pričekaj i vidjet ćeš. Edan će to srediti. Kakva će to biti senzacija! Najveći
povratak u povijesti rocka. Reci Jaredu Pattersonu da to objavi na naslovnoj stranici a ne pišljivu Farrah Fawcett. Reci mu da se Rick Maggio i Nazgul vraćaju, bolji nego ikad. Sandyju se ta maštarija učini pomalo otužna. Ubaci neku polu-duhovitu primjedbu o tome kako je Maggio promijenio naziv sastava u Rick Maggio i Nazgul. - To je dogovoreno? - upita. Maggio ispije piće i odmahne glavom. Njegova duga tamna kosa visjela je niz njegove napuhane obraze poput špage i zaljulja se od odrečnog pokreta njegove glave. - Ne, ali Edan radi na tome. - Edan - ponovi Sandy. Prelista nekoliko stranica unatrag do bilješki o razgovoru s GopheromJohnom. - Edan Morse? Maggio kimne glavom. - Poznaješ Edana? - Slozewski ga je spomenuo. A rekao je i da Jamie Lynch nije htio ni čuti za to. Što ti kažeš? - No dobro - reče Maggio razdražljivo. - Jamie Lynch je bio zajeban. Istina. Pa što? Sandy slegne ramenima. - Pa ako bi policajci poželjeli nekog osumnjičiti, mogli bi reći da si ti imao motiv da ga ubiješ. Maggio se teško okrene u stolcu, gume dva prsta u zube i fućne. - Francie! - vikne. - Dovući dupe ovamo! Prodoran Maggiov zvižduk presiječe razgovor u Come On Inn. Razgovor živne tek kad se klavijaturistica odlijepi od stola za kojim je sjedila grupa i krene prema njima. Dok je prilazila, Sandy shvati da se nije prevario u procjeni njezine dobi. Rick Maggio je još volio mlade cure. Francie je izgledala kao da joj je sedamnaest godina; djevojčica koja izigrava ženu. Odbjegla školarka. Podsjeti Sandyja na odbjegle klince koje je upoznao šezdesetih godina, djecu cvijeća preuranjeno uvelu na hladnoći svijeta, koja žive od izblijedjelih sjećanja na ljetnu ljubav. Francie je bila jako niska, lijepa na neki nevin način. Imala je štrčavu kosu, velike smeđe oči, upale obraze, puno prstenja po rukama. Bila je odjevena u prljavu bijelu majicu s natpisom MOLIM NE GNJEČITI TOALET PAPIR iznad slike dvije role zahodskog papira na strateškim točkama. Samo što na Francienom kržljavom, dječačkom tijelu nije bilo ništa za gnječiti, pa je dojam bio više žaloban a manje erotičan. Njezin je nesiguran osmijeh treperio njezinimlicempoput velikog slova C na reklami. Kad je prišla njihovu stolu, Maggio je zgrabi za ruku, povuče i posjedne na koljena. - Ovo je moja stara Francie - reče Sandyju. - Francie, reci ovom seronji gdje sam bio one večeri kad su Jamieju Lynchu izvadili srce? - Bio je sa mnom - reče ona piskutavim glasom. - Te večeri nismo nastupali, pa smo ostali kod kuće, gledali televiziju i ševili se. Poštenja mi. - Dobro - reče Sandy iako mu se učinilo da je Francie previše brzo odgovorila. Kao da ju je Maggio pripremio. - Eto - naceri se Maggio. Jednom rukom je obgrli i zavuče ruku pod majicu u potrazi za rolomtoaletnog papira. Da obriše govno, pomisli Sandy. Francie se ne obazre na to i dopusti njegovoj ruci da luta i gnječi.
- Stvarno ste iz Hedgehoga? - upita. Sandy kimne glavom. - Napisat ćete članak o nama? Kako vamse sviđamo? - Pa, nije to moja glazba - Sandy reče uljudno. - Ja volimčvršći rock. Ona lagano kimne glavom ne iznenadivši se. - Nisam ni mislila da ste ovdje zbog nas. Došli ste zbog Ricka, zar ne? Rick je predobar za nas. Genij. Svirao je s puno velikih grupa, znate? Nasty Weather, Catfight i Nazgul. - Maggio se cerio iza njezinih leđa i dirao je po grudima. Ona se pretvarala kao da se ništa ne događa. - Znam - reče joj Sandy. - Nekad sam pisao o Nazgulu. Bio sam njihov veliki obožavatelj. - Pogleda Maggioa. - Zaista misliš da možeš ponovno okupiti bend? - upita ga. - Ne bih te vukao za nos. Rekao samti, zar ne? Sandy slegne ramenima. - Da, jesi, ali sumnjam. - Samo ti sumnjaj, ali to će se dogoditi. Samo pričekaj. - Imat ćete manjih problema - reče Sandy. - Na primjer, koliko se sjećam Hobbins je mrtav. Maggio se veselo i gotovo samodopadno smiješio. - Edan je to riješio. Pričekaj samo. Iskočit će ti oči navrh glave. - Ma nemoj? A kako namjerava zamijeniti mrtvaca? - Bez komentara - reče Maggio. - Živi bili i vidjeli. Ili pitaj Edana. - Možda i hoću - reče Sandy. - Kako da dođemdo njega? Maggio reče oprezno: - Edan ne voli da se njegov broj daje nepoznatim ljudima. Pitat ću ga. Ako bude želio s tobomrazgovarati, naći će te. - Zanimljivo - reče Sandy. - Zašto je tako tajanstven? Maggio izvadi ruku ispod Franciene majice i reče nervozno. - Rekao samti. Pitat ću ga. Edan ne voli da se o njemu govori. - Shvaćam. Vratimo se razgovoru o povratku Nazgula. Kažeš da taj Edan Morse ima plan kako zamijeniti Hobbinsa. Neka ti bude. Zašto misliš da će ti se Faxon i Slozewski pridružiti? - Hoće. - Zašto? Žive svojimživotom. Nije imviše potreban Nazgul. Maggioa oblije rumenilo a lice mu poprimi čudan, ljutit i ogorčen izraz. - Kao meni, je li? To misliš. Njima nije potreban Nazgul, ali Maggiou jest, ishlapjelom starcu, koji više ne zna svirati, koji nastupa u ovakvim rupama i živi s maloljetnim kurvicama poput nje. - Grubo odgurne Francie i ona bez riječi, prazna pogleda, ustane s njegova koljena. Stajala je pokraj stola ne znajući da li da ode ili ostane. - Nisamto rekao - pobuni se Sandy. - Jebi ga, pa ne moraš reći. Ali tako misliš, ha? Pa što? Misliš da mi je potreban Nazgul? - S jezika mu je kapala zajedljivost. - Nije. Zašto bih morao ponovno nastupati s tim guzonjama? Zašto bih snimao nove ploče, zarađivao milijune usranih dolara i zašto bi mi uspaljene pičke skidale hlače čim ih pogledam? Kakva bi to bila jebaža, ha? Pa ja volim svirati u vukojebinama, u otmjenim krčmetinama i slušati iza sebe neke anonimuse kako se iz petnih žila trude ne falšati dok mamlazi u publici razvaljuju čeljusti ločući pivu. Obožavam se znojiti kao konj i za to dobiti drek. Zašto
bi do vraga ponovno želio svirati s pravim glazbenicima? - On lupi svojom praznom čašomo stol tako snažno da se Sandy na trenutak uplaši da bi se mogla razbiti. - Nisi odgovorio na moje pitanje - tiho će Sandy. - Želiš da se grupa ponovno okupi. A što na to kažu Faxon i Slozewski? - Tko jebe Faxona i Slozewskog - ljutito će Maggio. - Uobraženko i blentavi Poljak, tko njih zarezuje. Gopher John nije ni bio u Nazgulu u početku. Samo se motao oko nas i bio nam potrčkalo. Donesi ovo, donesi ono, shvaćaš? Ima još bubnjara. Nije mi potreban, čuješ? - Ne možeš organizirati povratak Nazgula samsa sobom- upozori ga Sandy. - Ne seri. Kažem ti, pristat će. Imaš moju kurčevu riječ, sveca mu, slušaš li ti mene? Objavi to u Hedgehogu! Duguju mi to, ti dripci. Dobro su me odrali. Gopher John si je sredio otmjeni noćni klub. Faxon živi kao jebeni kralj, a što ja imam? Ništa. Govno. Nulu! Eto što imam. Nazgul bi bio ništa bez mene. Čovjek bi pomislio da će te seronje biti zahvalne, ali ne, uvijek je bilo zajebi Ricka. Kad su se raspali Nasty Weather, zamolio sam glupog Poljaka da osnujemo sastav, ali ne, on ode s Mordenom i Leachom i ostavi me na cjedilu. A Faxon sjedi u Santa Feu na svojoj planini i bogati se na izdavačkim pravima. On ima puno a ja ništa. A i fućka mu se. Dužnici su mi, obojica. Znaš zašto su me zajebali? Reći ću ti zašto. Zbog cura. Cure su se uvijek palile na mene. Faxon nijednu nije dotaknuo prstom, ali se vidjelo da je htio. Bio je tako jebežljiv da bi mu seks izlazio na uši, ali nikad ništa nije poduzeo. A Gopher je dobivao samo moje ostatke. Jedino su mene željele, jebale su se s Poljakomkad bih im ja to rekao. Vidiš što se događa kad pokušavaš biti ljubazan? Ženske su bile lude za mnom i sad mi se oba osvećuju. - On pogleda Francie užeglim, ružnim i ljutitim pogledom i Sandy na trenutak pomisli da će je udariti. - U to sam doba dobivao prvoklasnu robu, a ne trećerazredne pičke poput nje - reče. -I dijelio sam ih s njima, prokletnicima. I zato će oni pristati, čuješ? Duguju mi to. -On naglo i bijesno ustane tako da se stolica prevrne i zaklopara po podu. - Mislim da ti više nemam što reći, stari moj - reče on. A tad reče Francie: - Dođi, moramo svirati za ove kretene. Maggio odjuri poput furije, ali ona zastane. Pokunjila se, ali joj u očima nije bilo suza. Naviknuta je na to, pomisli on. Kad je Maggio opazio da nije pošla za njim, on se okrene i zapilji u nju. - Hej! - vikne. - Dođi! - Htjela sam... - zausti Francie. On se zlokobno nasmije. - Htjela si - rugao se. - Kladim se da si htjela. Samo izvoli. Pojebi se s njim, baš me briga. Možda ti objave ime u Hedgehogu. Ne trebam te, pičko. Nikog ne trebam. - Namigne Sandyju. - Priušti si je, stari - reče. - Nije prva klasa, ali nije ni loša. - Ponovno se okrene i zagrabi prema pozornici. Svi su ga gledali. Maggio je naposljetku privukao pozornost svoje publike. Francie učini mali bojažljivi korak prema Sandyju. - Ponekad je takav - reče. - Ne misli to što govori. Vrijeđa, ali me nikad ne tuče. Nije on loš u duši. Samo mu loše ide, pa je sluđen. Bio je zvijezda. Molim vas, nemojte napisati nešto ružno o njemu u Hedgehogu. OK? Dotuklo bi ga. Sandy ustane od stola, namršti se i vrati bilježnicu u džep. - Ne zaslužuje vas,
Francie - reče on i nasmiješi joj se. Uhvati je za rame i lagano stisne. - Ma nije baš tako - reče ona i odvrati pogled. - Rick zaslužuje najbolje. Nemam pojma o sviranju. - Ima važnijih stvari od glazbe - reče joj Sandy. Uhvati je za bradu i podigne joj lice da ga pogleda u oči. - A sad da čujem istinu - reče on. - Jeste li zaista bili s njim one noći? - Časti mi - reče Francie. Prije no što je Sandy mogao postaviti drugo pitanje, s pozornice zatrešti glazba kad Maggio potegne gnjevni akord izsvoje gitare. - Sad ćete čuti, seratori - reče glasno u mikrofon. Svi su ga gledali, konačno. Crvenokosi basist i bubnjar sjedili su iza njega zdvojno ga gledajući. - Ovdje je ludi novinar koji misli da Rick Maggio više ne zna svirati. Sad ću mu održati lekciju. A vi si, publiko, možete zagurati vaše glazbene želje u guzicu, i zavezati žute vrpce oko pimpeka, jer sad počinje rock and roll! - On zaurla posljednje tri riječi, skoči i bučno prizemlji, pozornica se zaljulja, a tad se čitav jeftin bar zanjiše od njegove prkosne gitare. Prvi akordi bili su silno poznati i Maggiov sirov, svirep glas požudno dohvati stihove poput bolnog krika. Ain’t gonna take it easy Won’t go along no more Tired of gettin’ stepped on When I’m down here on the floor. Piljio je u Sandyja dok je to pjevao i cerio se kao nekad. Kad zaroni u pripjev, Sandyju se na trenutak učini da vidi dvostruko, kao da su podbuhlost, brada i naslage sala dio nekog nakaradnog mađioničarskog trika, i kao da u sanduku s dvostrukim dnomvidi skrivenog Ricka Maggioa. - Cause I’m ragin’!- pjevao je Maggio. - RAGIN’ - ponove momci iz pratnje. Dovoljno su poznavali taj stari Nazgulov hit da su se mogli pretvarati da ga prate. Bas gitarist je svirao nesigurno a bubnjar ni napola bjesomučno i raspomamljeno koliko bi trebao, ali su znali tekst, jednu jedinu riječ i pjevali suje s nešto gnjeva. Maggio se naceri i njegova gitara bolno zajeca. - Yes, I’m ragin’! - pjevao je. - RAGIN - vrištali su dečki. Zvučnici su bili navijeni do daske pa je bilo nemoguće razgovarati i bar je podrhtavao od glazbe. Neki su se slušatelji prestravili. Sandy imse nije čudio; Maggio je zaista izgledao zastrašujuće. “Ragin’!” je odvijek bila njegova omiljena pjesma, jedina pjesma na Music to Wake the Dead koju je pjevao on a ne Hobbins, i sad je u nju unio sve uvrede i otrov i zlu strast. - How I’m ragin’! - vrisne. - RAGIN’! - zaurla pratnja. Sandy se prisjeti West Mese. Upalila su se ljubičasta nadnaravna svjetla i
Maggio je koraknuo naprijed, žgoljav, isceren, da otpjeva tu pjesmu, njegovu veliku pjesmu s njihova novog, neobjavljenog albuma. Kad je treći put ponovio pripjev, publika je shvatila, pa kad je Maggio zarežao “Ragin’!”, šezdeset tisuća ljudi zaurlalo je to isto. Crveno svjetlo, krvožednost i neskriveni gnjev zbog okrutnosti života - šezdeset tisuća glasova stopljenih u jedan. Kao seks. Ain’t gonna tote no rifle Ain’t gonna sweep no floor Screw them liars in their suits I ain’t takin’ anymore! Da, bila je to amaterska izvedba, puna mana. Ali je imala snagu. Sirovu, opaku snagu. Sandy ju je osjetio. Osjeti kako gitara pije Maggiovu krv, bol u glasu, nakupljeni gnjev. Cause I’m ragin ’! RAGIN’! Yes, I ’m ragin ’! RAGIN’! How I’m... A tad naglo zavlada mučan tajac. Glazba utihne cvilečim drhtajem poput noktiju na velikoj školskoj ploči, prateći glazbenici stanu kao ukopani i pogledaju se. Ispod pozornice, barmen je izvukao utikač. Rick Maggio zatetura poput muškarca kojeg su prekinuli dok vodi ljubav, kojeg su grubo nasilu izvukli iz partnerice trenutak prije orgazma. Izgledao je omamljeno i bolesno. Kad je konačno shvatio što se dogodilo, problijedi od bijesa. - Što to radiš, jebem ti Boga? -vrisne na barmena. - Miči te prljave prste s moje opreme. Ubit ću te, pederu! Konobar je bio žilav muškarac pedesetih godina, izbočene brade, pun bora, a umjesto očiju imao je kremene listiće. - Nešto ste krivo shvatili, gospodine - reče. - Nikoga vi nećete ubiti. Vi se bitange spakirajte i mimo otiđite. Ne želim probleme. A oprostite se i s novcem. - Angažirali ste nas! - reče Maggio. - Dogovorili smo se. - Da dođete i svirate glazbu. Ugodnu glazbu, kakvu moje mušterije vole čuti. Nisam vas unajmio da prostačite, da mi plašite goste ili da mi gosti ogluše od tog sranja koje svirate. Tornjajte se prije no što pozovempoliciju. Maggio bijesno skine gitaru i skoči s pozornice. Izgledao je užasno. - Odsvirali smo dva seta - reče. - Duguješ namnovac za to. Barmen korakne unazad, posegne ispod šanka i izvadi pušku. - Odlazite - ponovi. - Dotakneš li me, bitango, slomit ću ti prste. - S obziromna to kako je izgledao, Sandy u to nije sumnjao. Maggio stisne šaku, podigne je, spusti i teškom se mukom okrene, drhteći od
bijesa. Ostali su već počeli pospremati opremu. Maggio je izgledao kao čovjek koji će se svakog trenutka slomiti. Sandy to nije želio vidjeti. Zgadi mu se i pomisao na to. Vrijeme je za polazak. Lagano dodirne Francie po ruci. - Bio je dobar - reče joj. - Recite mu to. Recite mu da samrekao da je bio dobar. Ona potvrdno kimne glavom. Tad priđe Maggiou i zagrli ga svojim mršavim rukama. Maggio je drhtao od bijesa, slomljen, blijed, nemoćan. Ragin, pomisli Sandy kad su se vrata zatvorila za njim.
SEDMO POGLAVLJE Hello darkness, my old friend I’ve come to talk with you again Dok je vozio u središte Chicaga, Sandy je bio turoban, previše utučen da bi gurnuo kazetu u kazetofon. Nije bio siguran kuda ide. Kao ni Rick Maggio, ili Gopher John i Maggie ili bijedni Jamie Lynch. No bilo je kasno i bio je odveć umoran za vožnju pa skrene s glavne ceste i počne kružiti po ulicama poslovnog središta grada koje ga je neodoljivo privlačilo. Bio je mrtav umoran. Uzeo je sobu u hotelu Conrad Hilton. - Petnaesti kat - reče recepcioneru kad se prijavljivao. Ovaj ga pogleda, slegne ravnodušno ramenima i preda ključ. Kad je nosač otišao, Sandyjev je sat pokazivao malo poslije ponoći. U New Yorku je sat manje. Pravo vrijeme za telefonski poziv Jaredu. Odluči se predstaviti kao noćni DJ koji organizira kviz i zatražiti od Jareda da otpjeva naslovnu pjesmu iz “Superchicken”. No kad je naposljetku začuo Pattersonov bunovan, zbunjeni glas, Sandy shvati da nema snage ni volje za tu neslanu šalu. - Jared, to sam ja - reče umorno. - Želio bih da mi nešto provjeriš. - Dovraga, zar ne možeš nazvati u pristojno vrijeme? - potuži se Patterson. - Obećao si da me nećeš gnjaviti kod kuće. Što ću s tobom, Blair? - Doznaj što možeš o Edanu Morseu - reče Sandy. - Kome? - Morseu, kao Morseova abeceda - reče Sandy. - Ime mu je Edan. - Tko je taj? - upita Jared. - To bi ti trebao reći meni - reče Sandy. - Ne znam, možda nitko, ali su to ime spomenuli i Slozewski i Maggio. Nekakav promotor, želi ponovno okupiti Nazgul. - To bi bilo nešto, ha? - reče Jared. - To bi bio šlag na tvoju priču. - Od toga neće biti ništa - reče Sandy. - Taj se Morse zavarava. Ipak želim znati koga zastupa, s kojim je sastavima radio, kakvih veza ima u glazbenom svijetu. Neka netko od tvojih zelenokosih šminkera pročeprka po mrtvačnici i pošalje mi dosje. Odsjeo sam u hotelu Conrad Hilton u Chicagu. Pošaljite ekspresnu pošiljku. Ovdje ću se zadržati stanovito vrijeme. - Zašto? - upita Patterson. - Zar još nisi posjetio onog... kako se zove? - Jesam - reče Sandy. - Ali moram naći i onog... znaš koga. - Spusti slušalicu nadajući se da je potpuno zbunio Pattersona. Sandy zapravo nije znao koliko ili zašto će ostati u Chicagu. Za grad i za koledž u Evanstonu vezivalo ga je puno uspomena, koje su u posljednje vrijeme oživjele i vrzmale mu se po glavi poput zombija. Možda će mu Chicago pomoći da se smiri. A osjećao je i da mora posjetiti Larka Ellyna, iako nije znao zašto. Lark i on nisu nikad bili pretjerano bliski iako su im se životni putovi često ukrštavali. Posljednjih deset godina potpuno su prekinuli vezu i nestali jedan drugom iz života. No na neki čudan
način, Sandy je znao da je Lark Ellyn dio njegove reportaže, kao što je to bila i Maggie. Ta mu se misao učini otkrovenjem, i znao je da je u pravu. Njegov novinarski instinkt mu je govorio da je ova priča nešto više od priče o Nazgulu, a posebice od ubojstva Jamieja Lyncha. Dremljivo kimne glavom i obeća si da će sutra pokušati objasniti zašto i dogovoriti ručak s L. StephenomEllynom. Nije se razodjenuo ni ugasio svjetlo; san ga je sustigao potpuno odjevenog, ispruženog na uskomkrevetu u staromhotelu. Snovi su mu bili zbrkani i rastrojeni. Nazgulovci su bili na pozornici, svirali su u nekoj velikoj tamnoj dvorani. Ljudi su bezglavo plesali. Neki su od njih gorjeli. Maggie se zavrti pokraj njega smijući se. Krv joj je curila iz nosa, a partner joj je bio pougljenjeni kostur s kojeg su u plesu otpadali komadi osmuđenog mesa. Vidio je i druga poznata lica: Larka, Sluma, Bambi. I Jamie Lynch je bio ondje i ludovao usprkos zjapećoj krvavoj rupi u prsima. Oko ruba plesnog podija skupljali su se bezoblični zlodusi. Sandy ih ugleda u tami i zavapi pokušavajući upozoriti ljude, ali su drugi bili slijepi i nisu obraćali pozornost na njega. Nastavili su plesati. Nazguli su svirali “Armageddon/Resurrection Rag” s albuma Music to Wake the Dead. Bila je to duga, duga pjesma, zauzimala je cijelu drugu stranu ploče i plesači su bili izvan sebe. Dok je svirala glazba, nisu mogli čuti Sandyjeve povike upozorenja i nisu mogli vidjeti neprijatelja. A zlodusi su se i dalje gomilali i nicali; oko njih se okupljala vojska u plavim i zelenim uniformama, u rukama su nosili puške i palice, a na glavama tamne kacige pod kojima su skrivali svoja neljudska lica. Na pozornici se okretao i svijao Hobbins i pjevao o smrti i ponovnom rođenju. Gopher John se mrgodio i bubnjao kao opsjednut. Maggio se znojio krvlju koja mu je natopila košulju. On je skine i baci; tijelo mu je bilo natečeno, zeleno i gnjilo. Žene s cvijećem nacrtanim na obrazima tukle su se za krvavu košulju. Sandy namiriše suzavac i krikne. Oni podignu pogled, svi, ali je bilo prekasno, zlodusi su dolazili... a pjesma je trajala. Dovijeka. Sandy se probudi. Poskoči iz kreveta i vrisne. Drhtao je dok ne izađe iz noćne more. Obazre se oko sebe i ugleda gole zidove hotelske sobe. Prođe rukom kroz svoju crnu smršenu kosu, duboko udahne, ustane, ode u kupaonicu i popije vode iz čaše koja je bila dezinficirana zbog njegove zaštite. Pa još jednu. Dok je pio drugu čašu vode, shvati zašto je došao u Conrad Hilton i zašto je tražio petnaesti kat. Ovdje ne bi mogao spavati, neće spavati. Pogleda se u zrcalo. Odjeća izgužvana, oči malo podlivene krvlju, kosa raščupana. Poprska se po licu, izvadi kovčeg, presvuče se u druge traperice i plavi vuneni pulover, počešlja se. Uzme kaput s naslona stolca gdje ga je navečer bacio i tiho izađe u hodnik. U hodniku je bilo tamno i tiho. Sandy se nije mogao sjetiti je li se promijenio ili nije. Vjerojatno jest, pomisli. Vjerojatno su ga prebojali, promijenili sagove ili nešto. Nije se mogao sjetiti. Izgledao je isto. Kao nekad. Sve je bilo prazno, mimo. Sva vrata zatvorena i zaključana. Kao da to nešto znači. Zaključana vrata nisu nikakva zaštita. Negdje u daljini začuje kako se otvorilo dizalo, a zatim korake, trčanje, povike i vrisku. Znao je da se ponavlja. Ošamućen, bunovan, Sandy krene niz hodnik i počne čitati brojeve soba. Skrene iza ugla i skameni se. Eno ih. Kuljali su iz dizala, hrlili kroz hodnike, ništa ne pitajući, nikome ne
odgovarajući, zamahivali su, udarali, ranjavali. Likovi u tamno-plavim ili zelenim uniformama, podignutih krvavih palica, revolvera u futrolama, ali ipak revolvera, njišu im se na bokovima. Bez lica, bez značaka, slijevaju se iz dizala, a u očima im se vidi da ste imneprijatelj, neljudi, i oni navaljuju, udaraju, i nikakvimriječima ili djelomne mogu se zaustaviti te palice. U prolazu je nastao metež. Udarali su po vratima rukama i nogama, izvlačili klince iz soba, šamarali ih, naguravali, vikali da izlaze, van, van, van! Nisu slušali molbe. Čuo je kako pendreci udaraju po rukama, zubima, glavama. Taj se zvuk nije mogao zaboraviti, nikad. Čuo je jauke, stenjanje, kletve koje su jedni drugima dobacivali. Jedan mršavi crnac pokušao im se oduprijeti, ali su se oni zaletjeli u njega mašući palicama, okružili ga i počeli udarati. Krv na pendrecima. A tad je jedan podigao glavu i ugledao njega. Usta se otvore bezglasno, hladne oči se suze, ruka u plavom pokaže prema njemu i oni krenu. Sandy uzmakne a zatim potrči. Vrištao je u znak upozorenja, jurio niz hodnike što je brže mogao, skretao, ali je stalno iza sebe čuo bat njihovih koraka. Ispred njega je stranački stožer. Ispred njega je stranački apartman. Spas, sigurnost, organizatori, neće palicama tući organizatore. Vrata apartmana bila su otvorena. On uleti u sobu i svi iznenađeno podignu pogled. Četvorica muškaraca igrali su bridž. Drugi su tiho razgovarali, pregledavali dokumente, ispijali gorko vino poraza, viđali rane. Sandy zausti da vikne zaključajte vrata, zatvorite vrata, ali bilo je prekasno, neprijatelj je bio među njima. Uletjeli su u prostoriju mašući palicama. Jedan od kartaša podigne ruku da se obrani od udarca, začuje se mučan zvuk udarca palice o tijelo, Sandy ugleda kako se odlomio komadić pendreka. Netko zatraži nalog za pretres, a oni su ga udarali, pa je prestao tražiti. - Prestanite! - vikne Sandy. - Prestanite! Što se događa? - Ustukne pred udarcem i zaštiti lice rukom. Otvori oči, omamljen. Prolaz je bio prazan. Mrtav i pust. Duboko je disao. Ne, reče samsebi. Nema ničeg ovdje. Nema povika, krikova, zvukova udaraca. A kako bi i moglo biti? Nije 1968. Te su strasti odavno zgasnule. Ne vjeruje u duhove. Zatvorena vrata skrivaju samo prazne sobe, nekoliko poslovnih ljudi, pilote i umorne putnike. Jedino se čulo zujanje dizala, negdje u daljini. Gume ruke duboko u džep kaputića i krene prema tom zvuku, pritisne gumb i pričeka. Dizalo naposljetku stigne. Kad su se otvorila vrata, zbog starih sjećanja, nagonski ustukne. Ali u dizalu nije bilo nikog. On uđe i odveze se do prizemlja. - Želim drugu sobu - reče recepcioneru. Preda mu ključ. - Izvolite - reče. - Neka mi nosač prenese prtljagu. Ja ću prošetati. Uzet ću novi ključ kad se vratim. Službenik ljubazno i ravnodušno kimne glavom. - Da, gospodine. Nešto nije bilo u redu sa sobom? - Ne želimbiti na petnaestomkatu - reče Sandy. - Želimneki drugi kat. - Tražili ste taj kat - istakne službenik, postariji čovjek, vitak i uščuvan, brižljivo počešljane prorijeđene kose. Imao je tamne, neljubazne oči. - Bio sam ondje jednom - promrmlja Sandy, odvrati pogled i rukom prođe kroz kosu. - O, da, i te kako sambio. - Da, gospodine. Kad je to bilo? Sandy ga pogleda pitajući se je li već tad radio u hotelu, je li bio u smjeni te noći. - Znate kad - reče. -I te kako dobro znate. Za vrijeme kampanje. Stožer je bio na
dvadeset trećem katu, to se sjećam, ondje je bio Gene, ali i petnaesti je kat bio naš, na petnaestomje bilo stranačko osoblje, i ondje su nas dohvatili. - Bacali ste predmete kroz prozore - reče recepcioner. Čudno je govorio, nije otvarao usta. - Bacali ste pepeljare, i vrećice s mokraćom i izmetom. Bacali ste svašta kroz prozore. Zaslužili ste. - Ne - reče Sandy. - Laži. Pa bio sammeđu njima. Nitko ništa nije bacao, odnosno mi nismo bacali. Bila je to jebena laž, čujete li? - Ali je čovjek samo piljio u njega i smješkao se, rugao mu se iza tog ljubaznog osmijeha. Sandyju se smuči. Okrene se, zagrabi kroz predvorje prema vratima, kao da ga progone duhovi, kao da je progonjena zvijer. Predvorje je bilo puno plavih sjenki bez lica i maskiranih specijalaca i oni se zapilje u njega dok je prolazio. On prođe kroz njih, trkom, posrćući, željan svježeg zraka. Avenija Michigan bila je pusta dokle mu je pogled sezao. Sandy pogleda na sat i nasloni se na zgradu. Bilo je pola pet. S druge strane ulice uzdizao se zastrašujuće taman i prazan Grantov park, prostrana ravnica smeđe trave i betona ispod sjajnih stijena okolnih zgrada. Krene prema avenijama Michigan i Balbo, privučen nečim. I ondje je bilo duhova. Sandy stane. Drhturio je na svježem listopadskom zraku i vjetru koji je puhao s jezera i prisjećao se jedne druge noći, toplije noći, sparne, kad je svaki povjetarac bio dobrodošlo osvježenje. Oko njega se pokrenu svjetlucave, bezoblične utvare. Vojske noći, pomisli on. Eno ih. Na jednoj strani ulice gomila mladih u odrpanoj, šarenoj odjeći, izvikuju parole, naoružani vrpcama, natpisima, cvijećemi zastavicama. Tako su mladi, pomisli Sandy, i sjeti se kako mu je tada sve to drukčije izgledalo. Nije bilo lica, samo nejasni obrisi, slike i znakovi. Mlada plava kosa, čista, sjajna, spušta se preko bezbrojnih vitkih strukova. Izblijedjele, iznošene traperice sa zakrpama s cvjetnim uzorkom. Vrpce svezane oko čela. Tratinčice. Lenonice, bodiji bez naramenica, košulje od indijskog platna, trapez hlače, povezi oko pešća, povezi oko glave. Jipiji i hipiji, i kampanja Clean for Gene. Držanje za ruke. Pjevanje. Skandiranje. Molitve. U prvom su redu bile samo djevojke, lijepe djevojke, prave djevojke. Ugleda stranačke organizatore kako hodaju između njih i govore: - Cure naprijed, cure u prve redove. Samo mimo. Samo mimo. - Neprekidno zibanje mnoštva, ljudi se guraju amo-tamo, metež, komešanje, sve je kao jedno, sjene se stapaju. Iznad glava vijore se zastavice, crvene i crne zastave, natpisi ispisani na plahtama, pacifistički znak i vijetnamska zastava, zastave se vijore i njišu i pucketaju kad bi zapuhnuo vjetar s jezera. Svi se njišu, djevojke i mladići i zastave zajedno, drže se za ruke, ispod ruke, bezglasno otvaraju usta. A nasuprot njima, oni drugi; red, bedem, nepomičan, ravan i vojnički. Nasuprot tom uzbibanom, iskričavom, uskomešanom mnoštvu, nepokretnost. Plave uniforme. Kacige. Tamna lica, lica bez lica, raširene noge, značke, tamne sjajne palice u crnim kožnim ulošcima zataknutim za debele bokove. Lica poput maski. Čekaju. Palice, nasilje i mržnja jedva se obuzdavaju. Mir i ljubav i red i zakon, duhovi, utvare, mrtvi, nestali, a nekim čudom sad oživljeni. Sandy ih je vidio, osjetio kako napetost raste, vidio je sve osim lica, jer su lica bila izobličena, nejasna. Stane između njih, zatetura, na sredini ceste. Okretao se i prisjećao kako je bilo.
On je bio među tom šarenom vojskom, na ruci nosio vrpcu organizatora i pokušavao održati red. I Maggie je bila ondje, negdje u prvimredovima, vikala, skandirala. Još je imala ravan, čitav nos. Sandy krene prema nepomičnoj vojsci, plavoj vojsci, vojsci koja je tiho čekala i obuzdavala gnjev. Sjene u tamnim uniformama, bez očiju, bez usta, njihove palice i revolveri bodu u oči. Stane ispred njih. - Ne - reče i cijeli red okrene glave ustranu i pogleda ga. On osjeti težinu tih neljudskih pogleda iz praznih duplji. - Ne - ponovi. - Nemojte, ne smijete. Zar ne shvaćate? Ovdje se sve promijenilo. Samo žele mir, to je sve. McCarthyja. To su djeca. Postupaju prema zakonu. Žele da ih sudionici skupštine saslušaju. Zato su ovdje. Oni vjeruju, zaista! Ne gledajte zastave, vijetnamske zastave, te gluposti, to nije važno. Slušajte me, i ja sam među njima, sjećam se, znam kako je bilo. Naporno smo radili i pobijedili, kandidati mira, Gene i Bobby, pobijedili su na svim stranačkim izborima, do jednog, a oni još ne slušaju. Zar ne shvaćate? Kad ih napadnete, kad počnete udarati, tad se sve mijenja, sve. Oni se razljute. Razočaraju se, prestanu vjerovati. I postaje sve gore. Ovo je posljednja prilika, posljednji trenutak prije promjene. Neka prođu! Bože, dopusti im da prođu! - Ali sjene odvrate pogled s njega, sjene ga više nisu slušale. Sandy shvati da plače. Podigne ruke kao da će to spriječiti predstojeći napad, suzbiti nasilje koje je bujalo i okruživalo ga. - Nisu vam oni neprijatelji! - vrisne iz petnih žila. - Mi smo vaša djeca, seronje, mi smo vaša djeca! Ali je bilo prekasno. Začuju se zvižduci i topot koraka i leteći klin plavih sjena sjuri se niz Balbo i zarije u uskovitlano raspjevano mnoštvo, razbije ga i slomi, a tad krene drugi red a iza njih, s boka, maskirane sjene specijalaca rašire se u glomazna kliješta i počnu se stiskati, zbijati i nastane metež, grozdovi utvara se bore, trče, vjetrovi iz prošlosti donose jedva čujne krikove. Nakratko nastane zatišje, policija se povuče i Sandy ponovno začuje organizatore kako viču i govore u svoje voki-tokije. - Ima ranjenih - vikali su i tražili medicinsku pomoć, i mladići i djevojke s bijelim vrpcama oko ruku klečali su pokraj žrtava, krvavih i pretučenih. Neki su transparenti ležali na asfaltu, bilo je puno crvenih lica, crvenih od krvi, od bijesa, od gnjeva koji se nakupljao godinama. - Samo mimo - govorili su organizatori. Sandy ugleda sebe, mladog kao rosa u jakni s natpisomClean for Gene, u početku brižljivo počešljane a sad raščupane crne kose, zbunjenog, jer ovo nije očekivao, počeo je gubiti vjeru, vjeru da izbori nešto znače, vjeru koju je zamijenio bijes. - Samo mimo - vikao je mladim glasom poput ostalih organizatora. - Ljudi su ranjeni, samo mimo - ali su se riječi gubile u galami. Ponovno začuje skandiranje, jeku iz prošlosti. Glasovi duhova, stotine tisuća nepostojećih glasova ujedan glas počne skandirati. - Svijet nas gleda, svijet nas gleda, svijet nas gleda, svijet nas gleda, svijet nas gleda, svijet nas gleda. - Ponavljali su to sve glasnije i glasnije. A tad se to kratko primirje razbije i rasprši, poput zrcala pogođena metkom, zrcala u kojem se ogledao jedan naraštaj, pa kad je zrcalo prsio, taj se odraz izobličio, slomio, da se nikad više ne ispravi. Plave su sjene pohrlile i na vjetru njihova mahnitog juriša ugasi se svijeća razbora. Palice se podignu i spuste i bitka otpočne. Udarali su sve bez razlike, one koji su vikali i one koji su šutjeli, one koji su izazivali i one koji su preklinjali, one koji su uzvraćali udarce i one koji su pobjegli ili se
skutrili. Udarali su djecu i starije gospođe i stranačke organizatore u poslovnim odijelima, medicinsko osoblje, ranjene na cesti i one koji su se razbjesnili i pljuvali po njima, one koji su uzaludno podizali novinarske iskaznice kao štit, snimatelje i kamere, punoljetne i maloljetnike, udarali su sve što se micalo, i svijet se raspao od krikova, topota nogu, šaka, udaraca palica i zdrobljenih kosti. Sandy je stajao nasred raskršća spuštenih ruku i gledao kako se to sve ponavlja, i bespomoćno je stiskao šake. Duhovi su trčali oko njega, jedan je projurio kroz njega, i imao je mučan osjećaj da je on bio taj duh. Ugleda mladog sebe kako viče u voki-toki, kako mu ga je netko izbio iz ruku, ugleda kako se spušta palica, kako trči, izbjegava udarce, maše. Maggie zatetura pokraj njega. Iz slomljenog nosa curila joj je svijetla krv, bluza joj je bila razderana. Smiješila se razdragano i visoko podigla pendrek koji je nekome otela. Opkole je i oduzmu joj ga, palice zamahnu i nje nestane. Svijet nas je gledao, pomisli Sandy. Podigne glavu i učini mu se da na osvijetljenim prozorima vidi lica, redove lica kako promatraju krvoproliće, jurnjavu i vrisku na ulicama uzavrelog grada. Iznad zgrada sjale su zvijezde, milijuni zvijezda. Sandy se zagleda u njih i kao da se svaka zvijezda pretvorila u oko, pa je nebo bilo puno žutih proreza, hladnih i pakosnih, očiju koje upijaju noćni prizor uličnih nereda. Nije nas gledao samo svijet. - Ne! - vrisne Sandy. Zadrhti od zebnje, skutri se i pokrije rukama. Nije znao koliko je tako stajao. Konačno ga strah mine. Oklijevajući spusti ruke. Zvijezde su samo zvijezde. Eno Oriona. Noć je bila hladna, vjetar je puhao a čikaške su ulice bile puste. Naravno, pomisli. Puste su godinama. Prošlo je puno vremena i sve što je vidio nestalo je, umrlo, raštrkalo se, napol zaboravljeno. Umoran i samkrene natrag u hotel ruku duboko nabijenih u džepove. Uzme ključ od recepcionera. Premjestili su ga na sedamnaesti kat. Soba je bila gotovo jednaka onoj iz koje je pobjegao, ali mu se činila drukčija. Sandy ipak nije mogao zaspati. Podigne zastor na prozoru i zagleda se u jezero. Sjedio je tako dok zora nije zarudjela na istočnomobzoru. A tad ga svlada umor. Razodjene se i legne. Zaboravio je naručiti buđenje. Kad se probudio bilo je već tri sata poslije podne, a događaji od prošle noći činili su mu se kao loš san. Sandy je bio siguran da je sve to bila duga noćna mora dok nije otvorio vrata i zagledao se u brojeve soba. Bio je na sedamnaestom katu. Zatvori vrata i nasloni se na njih mršteći se. Zaključi da je pretjerao: premalo sna, previše kilometara. Ledeno hladni tuš ispere nejasna sjećanja na prošlu noć i Sandy izađe iz kupaonice odlučan zaboraviti na duhove i posvetiti se poslu. Navuče čiste traperice i debeli pulover, potraži adresu agencije Larka Ellyna u poslovnom imeniku. Bilo je petnaest minuta do četiri kad je krenuo iz hotela. Agencija je bila u aveniji Michigan. Sandy pođe taksijemda izbjegne probleme s parkiranjem. Ellynov je ured bio na posljednjem katu. Pod predvorja bio je obložen debelim sagom, stolci su bili udobni, a za velikim stolom od orahovine sjedila je ljepuškasta tamnokosa žena. Izgledala je kao stvorena za ovakav okoliš; Sandy je nije mogao zamisliti negdje drugdje. - Gospodina Ellyna, molimvas - reče joj. - Imate li zakazano? - Nemam - odgovori Sandy. - Ali će me primiti. Mi smo stari prijatelji. - Dobro,
možda sammalo pretjerao, ali... - Recite mu da ga treba Sandy Blair. - Molimvas sjednite. Lark Ellyn za nekoliko minuta izađe iz svog uredskog labirinta. I promijenio se i nije. Umjesto traperica, majice i prsluka bio je odjeven u smeđe odijelo i prugastu kravatu. Nestalo je vrpce oko glave, brkova i kose koja je nekad bila bjelačka imitacija crnačke afro frizure, a sad je bila kratko ošišana i ravna. Ali čovjek u toj uniformi nije se promijenio: nizak, vitak, četvrtasta lica, malog nosa, zdrave kose i tankih obrva. I hod mu se nije promijenio - čim je ušao u predvorje, isijavao je sigurnost koje se Sandy tako dobro sjećao. Kad ugleda Sandyja, podboči ruke na bokovima i nasmiješi se. Osmijeh Larka Ellyna bio je malčice podrugljiv. Bio je to bistar, nadmoćan osmijeh koji bi mu uvijek bljesnuo na licu prije no što bi rekao nešto kritično ili jetko. Katkad bi se nasmiješio i ništa ne bi rekao, no učinak je bio isti. Svrha smiješka bila je dati na znanje da je kritika mišljena šaljivo, da Lark nije ozbiljno mislio. I jest i nije; Sandy je to odavno shvatio. Našavši se ponovno pred tim osmijehom, Sandy shvati kako i zašto se on i Ellyn nikad nisu slagali. - Blair - reče Ellyn. - Danas mi je sretan dan. - Odmjeri ga od glave do pete. - Malo si se udebljao. Izgledaš užasno. -I meni je drago vidjeti tebe - reče Sandy i ustane. Ellyn prekriži ruke na prsima. - Nešto me trebaš? - Ne naročito - reče Sandy. - U gradu sam zbog nekog članka pa sam pomislio da bih te mogao posjetiti. Maggie mi je to predložila. - Maggie Sloane? - Ne, Maggie Thatcher - prasne Sandy. - Maggie Sloane, a tko drugi? Čuj, Lark... - Steve - brzo ga ispravi Ellyn. - Znaš što, radno vrijeme mi je na isteku. A da malo sjedneš i pričekaš nekoliko minuta da posvršavam poslove pa možemo otići na piće. - Može - pristane Sandy. Sjedne u stolac i uzme časopis. Do povratka Larka Ellyna, Sandy je pročitao sve zanimljive i nekoliko nezanimljivih članaka. - Oprosti na čekanju - reče Ellyn kad se pojavio noseći kožni kovčežić. - Iskrslo je nešto neodgodivo. Radim na velikom poslu. Posao od milijun i pol dolara, ni manje ni više. Klijentima moram udovoljiti. - Povede Sandyja prema dizalima. - Kažeš da pišeš neki članak? Još pišeš za žuti tisak, ha? - Sad pišem žute romane - reče Sandy kad je Ellyn pritisnuo dugme. - Objavio samtri knjige. Vrata dizala se otvore. - To je krasno - reče Ellyn dok su ulazili. - Nažalost, nisam ih vidio. Imam puno posla pa nemam vremena čitati zabavno štivo. Znaš već kako je to. - Naravno - reče Sandy. - Nezahvalna zadaća, pratiti zabavno štivo. Imaš sreće da si se izvukao iztoga. Ellyn podigne tanke crne obrve i nasmiješi se. - Isti stari Sandy. Sandy mu se naceri. - Isti stari Lark. To zamrzne osmijeh na Ellynovu licu. - Sander, prekini s tim Larkom. Sad sam
Steve, osimako me ne želiš zvati gospodin Ellyn. - Ne hvala, šefe - reče Sandy. - Dovoljno su mi se rugali zbog imena kad sam bio klinac. Dosta mi je toga. Ovdje sam ugledna osoba. Svi misle da mi je prvo ime Lawrence. Prijatelji me zovu Steve. Jasno, Blair? - Ne, Lark. I ponovno taj osmijeh. - Shvatio si. - Stignu u predvorje. - Sad kad smo raščistili neugodne stvari, mogli bismo otići u Rush Street na piće. Ima ondje bar u kojem u ovo doba dana dobiješ dva pića za cijenu jednog. - Želiš ići u bar u Rush Street? - upita Sandy podsmješljivo. - Pa zna se da su barovi u toj ulici puni stjuardesa, sekretarica i sredovječnih računovođa u odijelima s prslukom. - Previše otmjeno za tebe, Blair? - upita Ellyn. - Krenimo - reče Sandy. Bar je bio stiješnjen između dva druga bara i svi su bili krcati. Bio je uzak, pun umjetnog zelenila i ljudi koji su se poznavali. Ellyn pozdravi barmena po imenu i mahne trima ženama za jednim stolom. On i Sandy sjednu pokraj prozora s pogledom na ulicu. Sandy naruči pivo; L. Stephen Ellyn naruči džin i tonik. Dobiju svaki po dva pića. - Ovu rundu ja plaćam- reče Ellyn. - Ako se želiš svađati, odabrao si krivu osobu - reče Sandy. Otpije gutljaj piva. Elly skine kravatu i gume je u džep, pa raskopča najgomji gumb na košulji. Oči su mu imale isti napregnut izraz kao nekad. - Prošlo je puno godina, Blair. - Desetljeće. Ellyn kimne glavomi nasmiješi se. - Ne mogu reći da si mi nedostajao. Sandy se naceri. - A sad bih - reče Ellyn - ja tebi trebao ispričati o svom životu, a ti meni o svom. A kad si pošteno dosadimo, naručit ćemo još nekoliko pića i početi priču o starim dobrim vremenima i o tome kako smo ludovali. Ja tebi ispričam novosti o ljudima s kojima sam ostao u vezi a kojih se ti jedva sjećaš, a ti uzvratiš istom mjerom. Naroljamo se i krenemo kući vodeći se ispod ruke i dok se opraštamo svečano si obećamo da ćemo svakako ostati u vezi. Što, naravno, nećemo. Možda ti pošaljem čestitku za Božić. Ti, kao hipi, ne vjeruješ u božićne čestitke, pa ti meni nećeš čestitati Božić. Ja te prekrižim sa svog popisa i više se nikad ne vidimo. Jedan od nas dvojice poslije nekoliko godina pročita osmrtnicu u novinama za onog drugog. - Nasmiješi se. -To je scenarij, zar ne? - Kao da ti se ne sviđa tvoja uloga, ha? - reče Sandy. Ellyn se podrugljivo nasmiješi i dobro potegne iz svoje čaše. -Sentimenti mi idu na živce. Slobodno me nazovi cinikom. - Ti i jesi cinik - bezljutnje će Sandy. - Vidim da si jednako oštrouman kao kad smo zajedno studirali na Northwestemu - reče Ellyn. - Nadamse da ćeš me poštedjeti prodika. - Prodika? Ellyn nestrpljivo odmahne lijevom rukom. - Znaš već, Blair. Prijateljska
zabrinutost zbog onog u što sam se pretvorio. Snishodljivo potcjenjivanje mojeg načina života. Vješto sročene zajedljive primjedbe o prodanim dušama. Šale na račun poslovnih odijela. Pozivanje na moje mladenačke ideale. A sve izrečeno dobrostivim čuđenjem zbog načina na koji sam se promijenio i potcrtano opetovanim usrdnim tvrdnjama da ne možeš povjerovati da radim u reklamnoj agenciji, da ne možeš povjerovati da živim u četvrti Wilmette, da sam vlasnik dionica i nekretnina, da nosim odijelo, pijem u barovima za samce u Rush Street, da jednostavno ne možeš u to povjerovati, ne ja, ne Lark, Mister radikala ’68. - On zajedljivo podigne obrvu. - Eto, Blair, sve znam, pa da obojica ne tratimo vrijeme, izbjegnimo to. - Osjećamli prizvuk obranaštva? - Krivo - obrečne se Ellyn. - Ne branim svoje životne izbore, ali mi to ide na živce, Blair. Naslušao sam se te ploče s tvojom prijateljicom Maggie, a ona nije bila prva. To je stara preživjela pjesma. Evergrini nisu nikad bili moja glazba. Zato te molim, preskoči to, iako znamda ti to pričinja bol. Znamda si zato došao. - Dakle, zato samdošao - reče Sandy. - A baš samse mučio razmišljajući. - Samo zato što nisi dobro razmislio. Nikad to nisi znao. Posjetio si Maggie, zar ne? I ona ti je pričala o meni. I evo te na mojem pragu u obličju izbjeglice s antiratnih demonstracija. Prvi put u deset godina si me poželio vidjeti. A zašto? Iz zluradosti, Blair. Jer si se htio osjetiti nadmoćnim, na tvoj nedorasli praznoglavi način. Nismo nikad bili bliski. Nije te prijateljstvo dovelo k meni, stari moj. Ne samo što si praznoglav, nego si i prozirno praznoglav. - On se nasloni i lijeno promiješa svoje piće, smiješeći se zadovoljno zbog svoje veličanstvene završnice. - Dakle? Sandy ispije prvo pivo, podigne drugo i nazdravi Ellynu. - Odličan si - reče. - Molim? - reče Ellyn. - Nećeš žestoko poricati? - Ne - zamišljeno će Sandy. - Ima malo istine u tvojimriječima. Nisamto shvatio, ali u pravu si. Uvijek sam znao da si kreten, ali si se dobro pretvarao. Radovao sam se tome da ću te vidjeti u punomkretenskomsjaju. Ellyn se pobjedonosno nasmije. - Nadao sam se da ćeš se posramiti - nastavi Sandy. - Trebao bi. Ti si živi kliše, La... Steve. Nepatvorena prodana duša kontrakulture. Reklamna agencija! Koliko nisko možeš pasti? Znaš, u dubini duše sam se nadao da ćeš se se pokušati braniti da si krtica i da pomažeš revoluciji. - Pa ja i pomažem revoluciji, zaista - reče Ellyn podrugljivo se smiješeći. - Prošle samgodine lansirao novi revolucionarni ispodpazušni dezodorans. - Čak mi kradeš riječi - reče Sandy snuždeno zadivljen. - Na sve misliš, zar ne? Raznijet ćeš immozak prije no što oni uspiju izvaditi revolvere izfutrole. - Kao da si malo rastrojen, Blair. Još jedno piće? - Ne - reče Sandy. Zavali se u stolac i zagleda u Ellyna dok je ovaj naručivao piće. Sandy osjeti umor. - Lark, spremi noževe. Nisam danas raspoložen za to. Proveo sam tešku noć. Samo me prosvijetli, može? Što se dogodilo? Kako je Lark postao L. Stephen? Zanima me. Donesu im pića. Ellyn podigne svoj treći džin i tonik, otpije, nasmiješi se, otpije pa spusti čašu. - Jednostavnim postupkom, Blair. Istim postupkom kojim Billyji postaju Williami a Bobbyji Roberti. Odrastao sam. To se naziva zrelost.
- Zrelost - ponovi Sandy bezbojno. Jedna od najomiljenijih Sharoninih riječi kad bi se počeli gložiti. Mrzio je tu riječ. - Bio sam prototip štovatelja mira i slobode - reče Ellyn - ali je takav način života brzo zastario poslije fakulteta. Priznaj, Blair, živjeti od danas do sutra je lijepo i romantično kad ti je dvadeset, ali ti s dvadeset pet dosadi, utuče te s trideset, a s četrdeset je nakazno. Počneš čeznuti za svim buržujskim pogodnostima kojima si se rugao kao glupavi klinac. Šezdesete su bile sprdnja. Sve je to bilo pogrešno. Bili smo razmažena djeca koja su se nabacivala frazama a nismo ništa znali o svijetu ili o tome kako funkcionira. Revolucija! Ma daj! Da se upišaš od smijeha! Nije se spremala nikakva revolucija. - Tu ne bih mogao ništa dodati - reče Sandy. - Ti si bio revolucionar, Lark. Ja sam sudjelovao u kampanji za McCarthyja, radio za demokrate. Unutar sustava, sjećaš se? Ti nisi. Govorio si da je to gubitak vremena. Zapravo si govorio da to održava buržujsku tiraniju jer stvara privid da sustav funkcionira. Cijela se zgrada mora srušiti, govorio si, čimbrže timbolje. Glasujte za fašiste, to si predlagao. - Pa što, bio samnezreli seronja - reče Ellyn. - A sad si zreli seronja - plane Sandy. - Baremsamse promijenio. - Znaš - reče Sandy - to je ono najzabavnije. Nisi se promijenio. Ja sam se promijenio, bez obzira vidiš li ti to ili ne. Maggie se promijenila. Mislim da ću posjetiti Bambi, Sluma i Froggyja, kladimse da su se i oni promijenili. Ali ti nisi. - Nešto ti nije u redu s vidom, Blair - reče Ellyn. Nasmiješi se i povuče za suvratak svog odijela. - To je vanjština. U duši se nisi nimalo promijenio. Kad je bilo pomodno biti radikal, bio si najradikalniji od svih. Iako, gledajući unatrag, nisi nikad podmetnuo guzicu, zar ne? U policijskom dosjeu L. Stephena nema nikakvih hapšenja, ha? Danas je pomodno biti uspješan, pa si uspješniji od svih. Posebice od mene, ha? - To si ti rekao, Blair, ne ja. Svijet se temelji na natjecanju. Ja sampobjednik, a ti gubitnik. To je bila kap koja je prelila čašu. Sandy se raspalio. - Lark, sve je za tebe natjecanje. Čak kad smo svi bili uvjereni protivnici natjecanja, ti si bio najgorljiviji protivnik. Lark, ti si folirant, i u tome se nisi promijenio, pa mi nemoj srati o zrelosti. Uvijek si bio folirant. - Ja folirant? Koji imam šestoznamenkastu plaću, živim u skupoj kući i vozim velik automobil - upita Ellyn. - Ja imam Mazdu RX-7. Hoćemo li se utrkivati, kretenu? Ellyn se nasmije. - Divno - reče. - A meni govoriš o djetinjastoj želji za natjecanjem! - Uvijek ista pjesma - reče Sandy. - Ja barem ne pokušavam biti ciničan, pametan i tankoćutan. - Sandy, znaš li da je kupnja sportskog automobila jadan način da potvrdiš svoju muževnost uoči skorašnjeg slabljenja spolne moći. Koje je boje taj tvoj falus od milijun konjskih snaga? - Odjebi - reče Sandy. - Tvoje preseravanje nije čak ni dosljedno. Ta je dosjetka
čisti Lark. L. Stephen morao bi imati svoj sportski automobil. Najmanje Maserati. Znaš, nekad nisam shvaćao koji ti je vrag, zašto me stalno podbadaš. Ali sam sad dovoljno zreo da te mogu prozrijeti. - Nastavi. Očaravaš me. - Zavist - reče Sandy. - Ja? - nasmije se Ellyn. - Zavidan tebi? - Zavist i nesigurnost - reče Sandy. - Pretekao sam te kod Maggie? Ili je nešto drugo posrijedi? Ili si se osjećao tako sitan u duši da si svakog morao ponižavanjem svesti na svoju mjeru? A tvoje je ime bilo dio toga, ha? Svatko bi ti se narugao pri upoznavanju, pa si naučio prvi napadati da se ne bi morao braniti. Preduhitriti ih, ha? - Lijep si kad se ljutiš - suho će Ellyn. - Nemoj prestajati. Obožavam salonsku psihoanalizu. Imaš bujnu maštu. Morao bi se okušati u pisanju. Sandy ispije preostalo pivo i ustane. -I jesam - reče. - Tebe sam opisao u Kaseyevoj potrazi. Policija te nasmrt prebila. Ellyn se zbuni. - Ha? Djevojka je jedina... - Shvati što je rekao pa zašuti. - Taj se lik zove Sarah - reče Sandy. - Mislio sam da nemaš vremena pratiti zabavno štivo. Slavni Ellynov osmijeh skiseli se brže od mlijeka ostavljenog na pustinjskom suncu a vrat mu oblije tamno rumenilo. Izgledao je jadno u odijelu i s pićem u ruci. - Nemaš me pravo osuđivati, Blair - reče hladno. - Nema ni potrebe - reče Sandy. - Ionako se sam dovoljno osuđuješ. Samo moraš shvatiti da to što si zamijenio Maovu malu crvenu knjižicu s knjigomOdjeća za poslovni uspjeh neće od tebe načiniti bolju osobu. - Dobra završna rečenica. Sandy ode. Rush Street bila je puna pripitih ljudi koji su dobili dva pića za cijenu jednog. Sve te dotjerane mlade žene i muškarci naglo su ostarjeli. Sandy nabije ruke u džepove i vrati se u hotel, umoran i iznemogao. Duhovi koje je sinoć vidio na ulicama nisu bili jedini osuđeni iznova voditi davne bitke.
OSMO POGLAVLJE Who’ll take the promise that you don’t have to keep? Don’t look now, it ain’t you or me Sandyja je u hotelu čekao ružičasti papirić s telefonskom porukom. Tupo se zagleda u nju. Nazvao je Jared Patterson. Bez sumnje, izvješće o Edanu Morseu. Možda je otkrio nešto važno kad nije poslao pismo. Ali Sandy nije bio raspoložen za Jareda. Zgužva papir i baci ga u jednu od pepeljara u predvorju. Kad je došao u sobu, zbaci cipele, upali televizor i naruči večeru u sobu. Cijena je bila pretjerana, ali Jared je plaćao. Da obilnu napojnicu poslužitelju i udobno se smjesti u naslonjač pogledati reprizu Happy Days dok je halapljivo gutao ukusnu piletinu. Richie i Potsie imali su puno nesuglasica, ali je Fonz sve izgladio u trideset minuta. Da barem on poznaje Fonza. Naravno, poznavao je klince poput Fonza pedesetih godina, ali bi te oni radije prebili namrtvo nego ti pomogli riješiti probleme. Pio je kavu kad su počele vijesti. Sandy se uspravi i posluša. - Vijest dana. Policija države Maine objavila je da je uhitila osumnjičenog za bizarno ubojstvo bivšeg rock menadžera Jamieja Lyncha - reče plavokosa, nezanimljiva novinarka. Sandy se zapilji u sliku iza njezina ramena u dobro skrojenom kostimu. Dva su policajca prema kameri i policijskom automobilu gurali tamnokosog muškarca u crveno-zelenom kaputiću. Jedan je od njih bio David (“Možeš me zvati Davie”) Parker. U drugom prizoru vidio se šerif Notch Theodore, kako gura istog muškarca u zatvor, okruženog uobičajenim čoporom novinara. Novinarka je još kratko mljela o tome, a tad bezbrižno promijeni temu i počne govoriti o trudnoj pandi. Sandy ništa nije doznao, a uspio se ražestiti na televizijske vijesti. Ugasi televizor, nađe Parkerov kućni broj u zakutku lisnice i nazove ga. Telefon je zazvonio šest puta prije no što se Parker javio. - Da? - reče. - Upravo sam vidio neki čudan program na televiziji - reče Sandy. - Najprije sam pomislio da ponavljaju McClouda. A tad shvatim, ne, to je Davie Parker. Kakvo je to sranje? Tko je taj tip? - Mislio sam da ćeš nazvati, Blair - prijazno reče policajac. - Taj tip, da upotrijebim tvoju riječ, je stanoviti Paul Lebeque. Upravo je uhićen zbog Lynchova ubojstva. On je sezonski radnik, Kanađanin. Francuskog podrijetla. Težak na farmama. I ovdje ih ima. Oni sa snijegomna leđima. - Ne zanima me kako zarađuje za život. Kakve on ima veze s Jamiejem? - Lynch je imao veze s Lebequovom sestrom a ne s njim, ako shvaćaš što želim reći. Sandy se namršti. - Njegova djevojka? - Za jednu noć. Stara priča. Slatka cura, osamnaest godina otprilike. Lynch se nekako upoznao s njom, doveo je na jednu od svojih zabava, dao joj finog kokaina, odveo u krevet i zaboravio je. Morala je abortirati. Bratje doznao. Posljednjih
nekoliko tjedana na sva se usta busao u barovima s obje strane granice što je učinio tom kopiletu bez srca koji mu je pojebao i ostavio sestricu. Obrati pozornost na ono bezsrca. - Jesam - reče Sandy. - Ne vjerujem, ali shvaćam što želiš reći. Nekakav jadni sezonski radnik? Koji brani čast svoje sestre? Ma daj, Parkeru. I ti si to popušio? - Notch je popušio. On je šerif, a ja samo policajac. - A što je s tvojim pitanjima-smicalicama? Glazba, plakat? Je li Lebeque znao odgovore? - Lebeque je rekao da je glazba već svirala kad je on stigao. Nije obraćao pozornost na glazbu. Samo ju je navio tako glasno da nitko ne čuje Jamiejeve krikove. Kaže da plakat nije skinuo sa zida. Lynch ga je skinuo, iz nekog razloga. Već je bio na stolu. - Čemu konopci? - upita Sandy. - Čemu čitav žrtveni obred? - Lebeque kaže da je želio da Lynch zna što mu se događa, da se osjeća bespomoćan i uplašen prije smrti. - Ne - reče Sandy. - Ne, ne i ne! To je podvala i ti to znaš, Parkeru. A datum? Godišnjica ubojstva u West Mesi? - Slučajnost - reče Parker. - A požar u klubu Gophera Johna u Jerseyu? - Nema veze s našimslučajem- reče Parker. - Ne mogu vjerovati - ustrajao je Sandy. - Ovo je smiješno. Znaš dobro da je ubojstvo Jamieja Lyncha nekako povezano s Nazgulom. - Provjerili smo i to. Sva tri glazbenika imaju alibije. Notch je zaključio da to nema nikakve veze. - Od svih najglupljih, kretenskih... - Blair, vika i krika ti neće pomoći - reče Parker. Nakratko zašuti. - Ako ovo budeš objavio, ja ću poricati, ali mislim da imaš pravo. Lebeque je težak tip, ali je udaren. Mislim da ga nije on ubio, ali je sav sretan preuzeo krivnju na sebe. S obzirom na način na koji ga je Notch ispitivao, svatko bi smislio uvjerljiv odgovor u vezi s pločom i plakatom. Notch ne želi ostati šerif cijelog života. Htio bi napredovati u karijeri. Brzo rješenje ovog slučaja donijet će mu puno bodova. - Ali taj je čovjek nevin! - To nije dokazano - razborito reče Parker. - To ti tako misliš. Mislim i ja. Ali tu se ništa ne može učiniti. Notch je zadovoljan, Lebeque je u zatvoru, i mi prekidamo istragu. - Glupan - bjesnio je Sandy. - Vi lakrdijaši činite što želite, ali ja nastavljam. A kad vamna stol iz vreće istresemubojicu, propast ćete u zemlju od srama. - Nešto si doznao? - upita Parker. - Pa i nisam- reče Sandy. - Ne puno. Ali imamosjećaj. Moja intuicija... - Notcha ne zadivljuje intuicija. - Doznao samjedno ime. - Da čujem. - Zašto bih ti rekao? Čemu? Lebeque je iza rešetaka, imate motiv, imate priznanje. Pa zašto te to zanima?
- Ne bi trebalo - reče Parker - ali me zanima. Notchu se to neće svidjeti, ali sam voljan nastaviti s tobomraditi na tomslučaju. Sandy je oklijevao. Ako Parker govori istinu, dobro bi mu došla njegova pomoć. Odluči prihvatiti. - U redu - reče - nije puno, ali se isplati provjeriti. Edan Morse. Parker ponovi ime. - Tko je taj? - upita. - Promotor, nadobudni promotor - reče Sandy. - Želio je ponovno okupiti Nazgule. Lynch mu se ispriječio. Više od toga ne znam. Maggio se ustručavao govoriti o njemu. - Hmm - reče Parker. - Zanimljivo. Ime mi je poznato. Vjerojatno jedno od pola milijuna imena iz Lynchovih pisama. Provjerit ću i javiti ti. - Lijepo prosim - reče Sandy. Spusti slušalicu, još ljut. Nema pomoći, morat će nazvati Jareda. Najbolje da se odmah tog riješi. Jaredov je glas bio gotovo bezbrižan. - Pretpostavljamda si čuo vijesti? - Aha. A gdje je moje izvješće o Morseu? - Ah, to. Ništa od toga. Dvije su moje cure jutros istraživale, ali nisu ništa našle. Ni u mrtvačnici, a naš glazbeni urednik nikad za tog tipa nije čuo. - Pretpostavljam da ti na um nije palo da pošalješ svoje novinare da se raspitaju, ha? - Raspitaju? A kod koga? - Menadžera, agenata, rock pjevača, šefova gramofonskih tvrtki, na primjer. Za početak. - Hej, Hedgehog je Biblija rock glazbe, Sandy. Ako mi nismo za njega čuli, nitko nije. Usto, rekao samimda prestanu istraživati kad samčuo za uhićenje. Zašto? - Zato što oni kreteni imaju krivog čovjeka. Lebeque to nije učinio. Jared naćuli uši na to. - Nije? Sjajno! Uspiješ li to dokazati, Hog će zaista imati priču! - Ne mogu dokazati. Još. - Čime raspolažeš? - Slutnjama - reče Sandy. - Predosjećajem. Vjeruj mi. - Da se uzdam u tebe? - Jared se zabezekne. - Hej, ne možemo se upustiti u tako veliku stvar na temelju tvojih predosjećaja. - Hog se proslavio time što se nije bojao riskirati. - To je bilo nekad. Sad smo ugledan časopis. Sad ih nazivamo policijom a ne svinjama. Slušamo ih. Ako oni kažu da imaju čovjeka koji je ubio Jamieja Lyncha, ja sam im sklon vjerovati. Sandy, znam kako si se trudio i srce mi se slama kad vidim što se dogodilo, ali pomiri se s činjenicama. Trag koji vodi do Nazgula mrtviji je od Elvisa. Odustani. Ja bih ti preporučio da se pokupiš u Maine i pokušaš ondje dobiti intervju ili nešto slično pa možda uspijemo spasiti priču. Volio bih je dobiti do utorka, za idući broj, ali sam ti voljan dati još jedan tjedan ako je potrebno. Što kažeš na to kako ti izlazimu susret, ha? - Izbij si to iz glave, Jared. Ne idem u Maine. Idem u New Mexico razgovarati s PeteromFaxonom. I napisat ću reportažu kako smo se dogovorili. - Nećeš, Sandy - reče Jared hladnimglasom. - Moramo zaštititi naš ugled. - Jared, takve su nas reportaže proslavile! Pa što ako je policija uhapsila krivog
čovjeka? To nam čak pomaže. K tome još i sezonski radnik. Kršenje prava manjina, ha? Napišemo ekspoze, sve razotkrijemo. Već smo to činili. - Kad bi imao nešto konkretno, to bi bila dobra zamisao. Ali nemaš. Hej, ja obožavam velike, sočne priče, ali ti mi imaš samo za reći “Vjeruj mi”. Nemam namjeru uložiti toliki novac u neki nostalgičan članak o bivšem rock sastavu. Ne dokažemo li vezu sa slučajem Lynch, priča je za smeće. Ako želiš dobiti svoj novac, pokupi prnje i vrati se u Maine. - Činimsve prema planu - reče Sandy. - Kako smo se dogovorili. - Divno - reče Jared. - Puno sreće - prodaj je nekomdrugom. - Prodao samje Hedgehogu. Jared se nasmije. - Razmisli ponovno. - Imamo ugovor - ozbiljno će Sandy. - Raskidam ga - odreže Jared. - Tuži me. Dobit ćeš svojih pet stotina dolara. Ali ćeš platiti deset put više za sudske troškove. - Ponovno se nasmije. Njegov je smijeh sličio na njakanje i frktanje i Sandy poludi. Jared prekine vezu. Sandy je sjedio i slušao zujanje telefona. - Nije moguće - reče naglas. - Nije moguće, jebem ti! - Tresne slušalicom i sjedne na rub kreveta, bespomoćan, stisnutih šaka. Nazvat će Sharon. Ali se predomisli. Sharon bi mu rekla da se vrati kući i nastavi pisati roman. Kakvog sve to ima smisla? Možda bi se trebao vratiti kući. Policija tvrdi da su ščepali Lynchova ubojicu i njegov je zadatak naprasno prekinut. Možda je vrijeme da baci ručnik u ring. Sve je krenulo naopako od početka. Sharon se naljutila na njega, Alan se naljutio na njega, a nikakve koristi od njegova njuškanja osim, možda, dirljivog susreta s Maggie. Što pokušava dokazati? U Brooklynu ga čeka život. Možda je vrijeme da se smiri i počne ga živjeti. Mora napisati trideset sedmu stranicu i prijeći na trideset osmu. To je razborito, razumno, zrelo. Sandyju se od te pomisli smuči. Roman će biti propast, on je to dobro znao i zato ga nije mogao pisati. Nema želudac za zrelost. Vidio je previše zrelosti na ovom putovanju. Maggie, umorna i uhvaćena u zamci slabo plaćenih zaposlenja, usamljena, na rubu očaja. Lark, koji u sebe natače džin i tonik i koji se iz petnih žila upinje sam sebi dokazati da je sretan. Gopher John, siv u licu dok je gledao požar, sjajnih očiju dok je pričao o prošlim vremenima, o tome kako je bilo svirati s Nazgulima. Rick Maggio, bjesni. Žrtve vremena. To je njegova priča, to je važnije od njegova romana. Jared je ne želi kupiti, Alan je ne želi prodati, Sharon ne želi o njoj ni čuti, ali je Sandy znao da je to priča koju mora ispričati. To je donekle i njegova priča. Sandy je znao da je to ludo. Sad čak nema ni podršku lista. Dosad je radio na temelju intuicije. Možda je tako i najbolje. Možda će je prodati nekom drugom. Ima boljih mušterija no što je Hog. Može pokušati u Playboyu ili Penthouseu. Može je čak pokazati i Rolling Stoneu. To bi razdražilo Jareda. Možda je ti časopisi ne bi kupili. Možda će je morati prodati nekom jeftinom smeću. Nije važno. Mora je završiti. Priča je u početku bila zanimljiva, zabavna. Ali nije zabavna, nimalo. A vjerojatno će sve manje biti zabavna. Alije znao da je mora dovršiti. Lynch je bio prvorazredni podlac, no toliko zaslužuje. A poglavito ljudi koji su izgorjeli u požaru u Gopher Hole, pa čak i taj Paul Lebeque. Glupan će izvisiti zbog ubojstva koje nije počinio i nikome ništa. Nije briga ni policiju, ni redakciju Hoga, pa čak ni Lebequea. Znači, sve je prepušteno
njemu. Kako bi se Sharon narugala! - Baš kao izšezdesetih - rekla bi. - Hrabra skitnica bori se sam za pravdu - rekla bi. - Čitao si previše Spidermana kao dijete - rekla bi. - Pretpostavljam da nikad nisi pomislio da možda nemaš pravo - rekla bi. - Ali ne! Ne Sandy Blair, dječak-križar, na strani anđela. Ti nikad ne griješiš. Tvoj je šešir bijel poput snijega, zar ne? - Sve je to već čuo. Nije se mogao dokazivati s njom. A i ne želi. Sandy izvadi bilježnicu. Ispod bilješki o Slozewskom i Maggiou, na čistoj stranici napisao je Faxon i potcrtao. Ispod toga napiše još “Edan Morse” i upitnik. Počne grickati vrh olovke, a tad dopiše još tri imena. Već je posjetio Maggie i Larka. Može potražiti Bambi, Sluma i Froggyja pa je gotov s time. I oni su dio ovoga. Maggie mu je dala adresu Bambi Lassiter, a fakultetska referada će ga odvesti do drugih. On zadovoljno pospremi bilježnicu, ustane i počne se sustavno pakirati. Nestalo je njegova umora. Osjeti nemir i želju da ponovno krene na put. Uzet će bačvu kave i voziti cijelu noć, odluči on, dok je bacao odjeću u kovčeg. Prije polaska pogleda se u zrcalo. Morao bi se obrijati. Neodložno. Protrlja bradu i nasmije se veselo. Pa što, pomisli. Bilo bi zanimljivo vidjeti kako bi poslije toliko godina ponovno izgledao s bradom.
DEVETO POGLAVLJE It was twenty years ago today Sgt. Pepper taught the band to play Telefon je bio nekoliko centimetara od njegova kreveta. Nije zazvonio, nego vrisnuo i nemilosrdno zazvrčao. Sandy se prene iz sna i ispruži ruku, ali sruši slušalicu na pod. Povuče je za žicu. - Da? - reče. - Pola pet, gospodine. Naručili ste buđenje. Sandy promumlja nešto nerazgovijetno i spusti slušalicu. Nesigurno se uspravi i rukama podboči glavu. Pola pet, pomisli on. Faxon je lud. Motelska soba bila je crna i hladna. Sandy bi dao sve na svijetu da se može ponovno skutriti ispod toplih pokrivača. Ali se prisili ustati i krene u kupaonicu. Kratko se tuširao - nije bilo tople vode. Hladna voda malo je pomogla. Kad se obrisao i izašao iz kupaonice, napol se rasanio. Kavana se neće otvoriti još nekoliko sati, ali na svu sreću motel u Albuquerqueu imao je nekih pogodnosti, iako topla voda nije bila jedna od njih. Skuha si šalicu crne kave na aparatu u sobi i umiješa vrhnje u prahu koje je motel ljubazno osigurao. Polako je pio kavu. Uskoro se ohladila. I vruća je bila kandidat za pobjedničko postolje na natječaju za najgoru kavu koju je popio u životu, ali mu kofein vrati ljudsko obličje. Netko pokuca na vrata dok je zakopčavao remen na trapericama. - Trenutak - vikne Sandy. Hitro prebaci košulju preko glave i ugura je u hlače dok je otvarao vrata. Peter Faxon se ležemo naslonio na vrata. - Odmah ću - reče mu Sandy. - Samo da navučem čarape i cipele. Znaš, ne funkcioniram u ovo doba. Najčešće se budimu cik podneva. - Ne moraš žuriti - reče Faxon. Uđe u sobu. Kao da ga je vrijeme mimoišlo. Još je imao dugu kosu, iako je duge uvojke zamijenila kacigasta frizura koja je uokviravala njegovo dugo smireno lice. Posvijetlila od sunca, zlatna i ravna, Faxonova je kosa izgledala ljepša i svjetlija nego prije. Šiške su mu padale do blještavo zelenih očiju. Oko tih očiju bilo je sitnih bora, od škiljenja na suncu. Imao je tamnu put čovjeka koji puno vremena provodi na zraku. Izgledao je vitko i uščuvano u plavoj radničkoj košulji, starim zakrpanim trapericama i naherenoj kapi od traper platna. Velika tirkizno-srebrna kopča krasila je njegov kićeni, rukom izrađeni remen. Zbog njegove plave kose i pristojna izgleda, Faxon se doimao kao tip muzičara kojem je bliži kalifornijski rock ili kaubojske balade nego bespoštedni nazgulovski rock. Ljudi bi se uvijek prevarili u njemu. Faxon kao da nikad nije spadao k ostalima, no zapravo je on bio stvaralački mozak grupe: svestrani glazbenik i sjajan skladatelj. Sandy navuče čizme, ustane i ispruži ruku. - Hvala što si pristao na razgovor - reče. - Nisam očekivao da ćeš doći po mene u Albuquerque. Jedino se nadam da sam došao k sebi i da ću ti moći postaviti nekoliko pametnih pitanja. Na primjer za početak, kamo idemo i zašto? Faxon se nasmiješi. - Idemo do West Mese - reče. - Hajde, kasnimo.
Parkiralište je bilo sablasno prazno u bjeličastom jutarnjem svjetlu. Zrak je bio prohladan a osjetio bi se i pokoji dašak vjetra. Faxon krene prema vozačevu mjestu velikog crveno-bijelog kamioneta. Sandy se popne na mjesto suvozača. Reče tjeskobno: - West Mesa? - Faxon upali prednja svjetla i izađe s parkirališta. - Ne brini - odgovori Faxon - momak s puškomje odavno otišao. Ulice Albuquerquea su u ovo doba bile gotovo puste. Kad se Sandy okrenuo da vidi izlazak sunca iznad Sandiasa, ugleda daleko iza njih stari Fordov kamionet, a jednom su ugledali još jedan automobil na raskršću, i to je bilo sve. Sve je bilo prazno, prigušeno, ali i živo. Kad je zarudjela zora, svjetlost uličnih svjetiljaka i automobilskih svjetala izblijedi. Bio je to čudan, opojan sat. Krenuli su prema zapadu, izvan grada. Nedugo zatim počnu se uspinjati; kuće su se prorijedile, gradska rasvjeta se ugasi. Faxon je skrenuo nekoliko puta i ceste su postajale sve uže. Sandy se okrene i ugleda isti onaj kamionet. Dok ga je promatrao, vozač ugasi prednja svjetla. - Slijede te - reče. - Znam- nasmiješi se Faxon. - Moja obitelj. Sandy se zbuni, ali i odahne. - Što se događa? - Vidjet ćeš. Stigli su na West Mesu. Tlo je bilo ravno, suho i prašnjavo. Neasfaltirane ceste prolazile su preko širokih, pustih polja, požnjevenih i praznih, te između ograda od bodljikavih žica. Biljni je pokrov bio rijedak, nešto pinija, nekoliko borovica, niski zdepasti kaktusi. Po cesti su se koturale smeđe kugle od suhog korova. Faxon bi ih pregazio ne trepnuvši okom. Blazer je ostavljao za sobom oblak prašine i zaklanjao kamionet. Sandy pogleda kroz prozor i sjeti se. Mjesto događaja. Negdje u ovoj pustopoljini, snajperist je nanišanio u Patricka Henryja Hobbinsa i svemu je bio kraj. Ovdje: ovdje je umrla glazba, san se pretvorio u noćnu moru. Ali ništa mu nije bilo poznato. Tad su ondje bile pozornica i prikolice, postavljene u moru od šezdeset tisuća ljudi, a sad tog nema. Ostala je nedirnuta pustoš i ne može se odrediti gdje je što bilo. Faxon naglo skrene udesno na raskršću dvaju putova i Sandy ugleda desetak automobila i kamiona. Na polju s lijeve strane, nešto se veliko micalo, dizalo. Nakratko je izgledalo kao da se tlo nadima od golemog vala koji kao da će iznjedriti praroditeljicu svih krtica. A tad shvati - bio je to balon. Veliki plavo-bijeli kockasti balon ležao je na boku, punio se plinomi podrhtavao. Faxon skrene s ceste i sparkira se iza jednog vozila. Fordov kamionet se zaustavi iza njega. Sandy je promatrao balon. Plinski plamenik je grmio. Oko balona se okupilo nekoliko ljudi koji su držali košaru. Nisu je dugo držali. Košara se uspravi i odlijepi od tla. Većina ljudi popada. Dva muškarca se uspnu u košaru, a drugi je puste. Polako, beskrajnom nehajnom lakoćom, balon se digne u jutarnje nebo i zračna ga struja ponese dok od njega ne ostane mala plava točkica u daljini. Bio je predivan. Faxon dovede obitelj i predstavi ih. Njegova je supruga Tracy bila visoka, vitka, preplanula. Ravna smeđa kosa padala je do širokog remena koji je držao njezine traperice. Ruka joj je bila mala i hladna. - Svidjele su mi se vaše knjige - reče. Sin, Christopher, mogao je imati šest ili sedam godina, iako je Sandy bio loš prosuditelj dječje dobi. Imao je čupu svijetlosmeđe kose i prštao od energije. Jedva je uspio ostati miran nekoliko trenutaka
koliko je bilo potrebno da pristojno kimne glavom Sandyju, a tad odjuri preko polja pomoći porinuti drugi balon, velik balon s uzorkom pečvorka koji se upravo počeo napuhavati. Starije dijete je bila djevojčica, Aurora, oko trinaest godina, štrkljasta i plavokosa kao Faxon. Na sebi je imala majicu s natpisomStar Wars i jaknu od trapera, i, poput svih tinejdžera, bila dobrostivo ravnodušna prema odraslim osobama, uljezima u njihovu malomsvijetu. Kad su završili s upoznavanjem, Faxon pljesne Sandyja po ramenu i reče: - A sad ćemo te zaposliti. - Zaposliti? - A zašto bih te inače doveo? Hajde. Pomozi nam s Letećim okom. - Odvede Sandyja do kamioneta. Tracy i Aurora su se već popele. U kamionetu je bila košara od pletera, glomazan ventilator i metri presavinute balonske svile, zamotane zajedno s plinskim plamenikom. Balon je bio crvene boje. Sve je to trebalo istovariti i prenijeti preko praznog polja do slobodnog mjesta koje im je Christopher već zauzeo i označio. Faxon reče Sandyju što da radi i oni se prihvate posla. Priskoče im u pomoć drugi ljudi. Svi su se međusobno poznavali, osim Sandyja, i bili jako ljubazni. Puno su govorili o vjetru. Povjetarac je za Sandyja bio slab, ali je nekoliko vlasnika balona govorilo o njemu kao da je riječ o orkanu i premišljalo da li da polete. Peter Faxon nije pokušavao odmah poletjeti. Kad je raširio svoj balon po zemlji, zaškiljio je prema vjetru, slegnuo ramenima i otišao pomoći drugima koji su stigli prije njega. Iskoristili su i Sandyjevu pomoć. Za polijetanje je bila potrebna mnogobrojna zemljana posada, a načelo je bilo jedan za sve, svi za jednoga. Sandy ubrzo shvati postupak. Balone bi se pažljivo rastvorilo na zemlji, košara bi se postavila na bok i pričvrstila za balon, a plinski plamenik i rezervoari bi se učvrstili na njihovo mjesto. Tad bi zemljana posada čvrsto uhvatila košaru i konopce, dok bi jedan ili dva muškarca otvorili otvor balona i velikim ventilatorom upuhali malo zraka. Tkanina bi se napuhnula, zašuštala i zaoblila, a kad bi se dovoljno napuhnula, pilot bi nogom udario plamenik koji bi jednom ili dvaput zakašljao a tad zagrmio pa bi dugi plavo-bijeli plamičci liznuli u unutrašnjost balona i ugrijali zrak. Sad je Sandyju postala jasna zabrinutost zbog vjetra. Dok bi se balon napuhavao, pomicao bi se, opirao se njegovu stisku poput živog bića, vukao ga i gurao, i migoljio na vjetru. Zemaljska posada morala ga je čvrsto držati; ako bi se balon previše nagnuo u stranu, plamenik bi mogao zahvatiti platno, a to bi bila propast. Jednom, kad su pokušavali uspraviti narančasti balon ukrašen kao bundeva za noć vještica, činilo se da će se upravo to dogoditi, ali su se svi ukopali petama u zemlju i uspjeli uspraviti balon. Bundeva se odlijepila od zemlje, postavila na košaru i plamen se izravnao. Dva “bundevonauta” uzverala su se u košaru, zemljana ih je posada pustila i balon se počeo dizati. Sandyju su bridjeli dlanovi od užeta a u stopalo mu se zabola bodlja od kaktusa. On se sagne i izvadi je. Na sreću, vjetar je jenjao kad su oni došli na red i Faxon pripremi Leteće oko bez ikakvih neprilika. - Ovaj put ćeš se voziti - reče Faxon Sandyju. - Ostani uz mene pokraj plamenika. - Plamenik se nije htio odmah upaliti, ali ga Faxon ipak ubrzo upali i sve krene kao podmazano. Samo što je ovog puta, kad se balon uspravio, Faxon stajao u košari i domahivao Sandyju da uskoči.
Sandy se kolebao. Pogleda uvis. Faxonov je balon bio žarko grimizan. Shvati otkud mu taj naziv. Preko duguljastih, okomitih ploha bio je nacrtan golem znak koji Sandy odmah prepozna. Mordorovo oko. Sauronov amblemiz Tolkienove trilogije. Svi su mu nešto dovikivali. On pogleda oko sebe. Leteće se oko micalo na vjetru i navlačilo ljude koji su ga pokušavali zadržati, poput velikog ugojenog psa koji poteže lanac. - Dođi! - ponovno zaviče Faxon i mahne mu. Sandy potrči k njemu. Faxon ga uhvati za ruku, netko ga krupnom rukom uhvati za tur i gurne i Sandy se nađe u košari pokraj Faxona, ljudi ih puste i oni se počnu dizati. Plamenik je šištao i grmio, ali se balon tako mirno dizao kao da stoji na mjestu, a zemlja strelovito pada. - A Tracy i djeca? - Sandy glasno upita Faxona da nadglasa plamenik. - Spasilačka ekipa - zagrmi Faxon. - Slijedit će nas u kamionu. Balonima se ne može precizno upravljati. Zatrebat će nam kad prizemljimo. Ne brini, doći će i oni na red. Nije ovo prvi let. Oni su već profesionalci. Već pet godina letimo Letećim okom jednomili dvaput tjedno, ovisno o vremenu. I zaista, Sandy na zemlji ugleda Tracy Faxon i djecu kako ulaze u kamionet. Krenuli su cestom i uglavnom slijedili putanju balona koju je određivao vjetar. Ali se Oko dizalo sve više i brže i kamionet se uskoro pretvori u točkicu. Iz balona se vidjela čitava West Mesa: gola smeđa polja, mreža prašnjavih putova, drugi baloni poredani ispod njih poput šarenih igračaka. Sandy u zraku ugleda samo jedan balon koji je poletio prije njih, onaj u obliku bundeve, istočno od njih, iznad Albuquerquea. Nije mogao ni zamisliti kamo su se ostali izgubili. - Sad vidiš zašto sam te morao tako rano dići iz kreveta - reče Faxon. - Rano je jutro najbolje za polijetanje. Vjetar je slab, a sunce još nije stiglo ugrijati zemlju pa nema toplih zračnih struja. - Mislio samda je to poželjno - reče Sandy. Faxon slegne ramenima. - Za jedrilice i zmajeve, naravno. Oni se dižu na toplom zraku. Ali baloni lete jer je zrak u balonu topliji od onog oko njega. Ako upadneš u struju toplog zraka, nestane razlika u temperaturi i gubiš uzgon. A to znači da gubiš visinu. - Plamenik je gorio i oni su se dizali. Već su bili prilično iznad narančastog balona-bundeve a blagi ih je vjetar nosio prema rubu West Mese. Faxon podigne ruku i zatvori plamenik. Tajac prestraši Sandyja. Nije očekivao da će biti tako tiho. Bilo je nestvarno mimo i tiho, kao u snu. - Ne čujemčak ni vjetar - reče. - Sad smo dio vjetra - reče Peter Faxon i nasmiješi se. - Zato ga ne čuješ. Ne brini, svi tako reagiraju. Još bi želio biti u krevetu? - Ne - reče Sandy. - Ovo je divno. - Polako položi ruke na rub košare, napol se bojeći da će je prevrnuti ako ih položi punom težinom i zagleda se u grad koji se prostirao ispod njihovih nogu. Ulice su se počele puniti vozilima. Albuquerque se sterao do obzora. Sunce je bliještalo iznad planina na istoku. - Podsjeća me na L. A. Faxon se sagne do hladnjaka na dnu košare, izvadi dva sendviča zamotana u masni papir i ponudi Sandyja. - Šunka s jajima - reče. - Doručak. Zapravo, Albuquerque će biti L. A. za deset ili dvadeset godina. Samo što će smog biti još gori. Sandias zadržavaju zagađeni zrak a zimi, kad svi upale kamine, nastane užasna temperaturna inverzija. Osim toga, grad se širi. Ništa nisu
naučili. To je prilično ružan grad, prava džungla s jeftinim restoranima, a postat će još gore. - Slegne ramenima. - Živimo u Santa Feu, ondje je puno bolje. Manje trgovačkog načina razmišljanja. Jedini problem Santa Fea je da postaje previše pomodan. Doseljava se previše ljudi poput mene. - On se nasmiješi i zagrize sendvič. - Zašto voliš živjeti ovdje? - upita Sandy između dva zalogaja. - Nije li malo čudno da si se doselio tako blizu mjesta gdje... - Gdje je Pat ubijen? - Faxon se nasmiješi. - Ne bojim se to glasno reći. Davno je to bilo. - On slegne ramenima. - Ne znam. Eto, dogodilo se. Kad je prošao koncert u West Mesi, svi smo se morali neko vrijeme ovdje zadržati. Istraga, ispitivanja, i slično. A ja sam bio u užasnom stanju. Tracy i ja smo tad živjeli u Pennsylvaniji, u lijepoj staroj seljačkoj kući, dijete je bilo na putu. Aurora. Ali nakon toga što se dogodilo, nisammogao ni pomisliti da bih se vratio i nastavio s timživotom. - Kažu da si se otkvačio poslije West Mese. - Pomodnost tog izraza me pomalo smeta, ali nije daleko od istine - reče Faxon i blago se namršti. - Vjerojatno sam doživio živčani slom. Bilo je to prilično traumatično iskustvo, Sandy, Pat Hobbins i ja smo bili prijatelji od četvrtog razreda, još u Philadelphiji. Izlemao je jednog starijeg klinca koji mi je pokušao ukrasti novac za užinu. Što je smiješno, jer je on bio tridesetak centimetara niži od mene. No ja sam bio knjiški moljac, a Pat je bio neustrašiv. Kad si majušan albino u siromašnoj talijanskoj četvrti, naučiš se tući ili si gotov. Dakle, bio mi je najstariji i najbolji prijatelj. Gotovo poput brata. Gledao sam ga kad se to dogodilo. U jednom je trenutku bio živ i zračio nevjerojatnomsnagom. Šezdeset tisuća ljudi bilo je opčinjeno njime. A tad mu se glava rasprsnula. Stajao sam iza Pata malo udesno. Hitac je došao slijeva, iskosa. Kunem se da sam osjetio kad je fijuknuo pokraj moje glave. Poprskala me Patova krv. Na bijeloj kožnoj jakni s resama koju sam nosio još se vide krvave mrlje. Kleknuo sam i zagrlio Pata. Ne sjećam se kako sam mu prišao, samo se sjećam da sam ga zagrlio, zanijemio i zagledao se u tamu, očekujući drugi hitac i promatrao nastali metež. Umro mi je na rukama. Uvjetno rečeno. Vjerojatno je bio mrtav kad sam stigao do njega, klinički. Gornji dio glave mu je bio raznesen. Ali sam još osjećao otkucaje njegova srca, još je bio topao, još je krvario, čak se malo i pomaknuo, kao da je bio živ. Poslije toga sam se raspao. Želio sam k Tracy, ali nisam mogao podnijeti pomisao na svoju kuću u kojoj mi je Pat tako često bio gost. Od pomisli na nove nastupe nadimao bi mi se želudac. I tako sam unajmio sobu u motelu i zabarikadirao se, dva tjedna pio pivo i gledao televiziju, nisam otvarao vrata osim posluzi, nisam se javljao na telefon. Tracy me spasila. Došla je kad me nije mogla dobiti na telefon. Kad je vidjela u kakvom sam stanju, prodala je kuću u Pennsylvaniji, kupila novu u Santa Feu i preselila me. Brinula je za mene. Tad se rodila Aurora pa smo se oboje morali brinuti za nju. Odgovornost mi je dobro došla. Nisam uopće mogao razmišljati o prošlosti, ali mi je Tracy kupila novu kuću i novi život i to mi je pomoglo. Pribrao sam se. Tracy je predložila da dijete nazovemo Patricia, po Patu, ali nisam želio ni čuti. Znao sam da to ne bih podnio. Sjetio sam se imena Aurora. Kao zora. Novi početak i tako to. Zaljubio samse u malu. Obožavao sampaziti na nju. Uskoro samzavolio i Santa Fe.
Tako je to bilo. Za mene je West Mesa mjesto s kojeg uzlijećemo u našembalonu. A ono drugo... ne razmišljamviše o tome. - Čini se da si se oporavio - reče Sandy. - Pa, prošlo je puno vremena - odgovori Peter Faxon. Nedokučivim zelenim očima gledao je u planine dok je vjetar nosio balon. - Prije pet godina ne bih te primio ili razgovarao s tobom. Osamio sam se. Živio za obitelj. Kad sam bio ponovno spreman za razgovore, nikoga više nisam zanimao. - Okrene se i pogleda vragoljasto Sandyja. - O čemu želiš razgovarati? O Lynchu? Sandy kimne glavom. - O tome i o mnogo čemu drugom. - Jamie Lynch i ja smo se poslovno dopisivali nekoliko puta godišnje - Faxon reče mimo - ali inače nisamimao veze s njimposlije Patove smrti. - Razgovarao sams GopheromJohnomi Maggiom- reče Sandy. - Gopher John je mrzio Lyncha. Maggio tvrdi da ga je volio. A ti? - Kako kada - reče Faxon. - Jamie Lynch bio je pokvareni gad. Ali je bio gad koji nam je pružio priliku kad nitko nije htio. Zajebao nas je s tim ugovorom, ali u to smo doba jedva dočekali da nas netko tako zajebe. - Što misliš, tko ga je ubio? Faxon se namršti. - Mislio sam da su zgrabili tipa koji ga je ubio. Neki drvosječa ili tako nešto. - Da, uhapsili su nekog - reče Sandy. - Ali mislimda nisu uhapsili ubojicu. - Znam samo što sam pročitao u novinama - reče Faxon. - Ako to nije učinio drvosječa, ne znamtko je. Sandy odluči promijeniti temu. - Nedostaje li ti Nazgul? Slava, novac, sve? Faxon se ponovno čudno nasmiješi, napol veselo, napol tužno. - Dugo je to za mene bio ružan san koji sampokušao izbjeći, zaboraviti. Čak i kad sam prebrodio krizu, činilo mi se to tako nestvarno. Kao da su te godine bile jedan dug grozničav san. Ne, ne nedostaje mi. Čak i kad sam tako živio, uvijek sam se osjećao malo izvan toga. To si i ti napisao u svom posljednjem napisu o nama u Hogu. Da sam ja neprilagođen. Da ne spadam ni u Nazgul ni u rock. Imao si pravo. Pat i Rick i Gopher John, oni su se svaki na svoj način ufurali u to, a ja sam uvijek ostajao po strani, promatrao. Vjerojatno sam previše razmišljao. Maggio bi rekao da sam se bojao. Možda i jesam. Grupika sam se gnušao. Od droga i pića sam zazirao. Slava mi se činila nekom vrstom ludila. A novac, pa novac mi je godio, ali ni sad nisam sirotinja. Zaradili smo puno novca dok smo svirali i ja sam taj novac mudro uložio. Osim toga, napisao sam skoro sve pjesme Nazgula i zadržao izdavačka prava. Lynch nas je prešao za koncerte i snimanja, ali sam ustrajao na tome da zadržim svoje pjesme. Bile su moje, još su moje. A sad me izdržavaju. “Napalm Love”, “Elf Rock”, “Blood on the Strets”... svaka od njih mi godišnje donosi dovoljno novca da podmirim račune. - A glazba? - upita Sandy. Znao je i prije no što je izrekao pitanje kakav će odgovor čuti. I zaista, Faxonov osmijeh postane sjetan. - Glazba - reče. Peter Faxon se možda nije uklapao u svijet rocka, ali je bio stvaralačko srce Nazgula i njihova zvuka. Bio je najsvestraniji glazbenik među njima. Uglavnom je svirao bas gitaru, ali je znao svirati
klavijature, alt saksofon, gusle, jednom čak i francuski rog. Mogao je zamijeniti Hobbinsa na ritam gitari. Mogao je i pjevati, iako njegov glas nikad nije bio na razini Hobbinsova ili Maggiova. Ali je znao pisati pjesme. - Da - reče tiho u dubokoj nebeskoj tišini, dok je zemlja hitro promicala ispod njih, a košara tiho zaškripala kad se on nasloni na nju. - Da, nedostaje mi glazba. Ona je dio mene. I uvijek će biti. - Nikad nisi došao u napast da se vratiš glazbi? - U početku me ta misao sablažnjivala - reče Faxon. - Ali poslije... razmišljao sam o tome. Da osnujem novi sastav. Isključivo studijski. Ne bih podnio turneje, ali sam pomislio da bih mogao napisati nekoliko novih pjesama, okupiti prvorazredne glazbenike i snimiti ploču. A tad sam se obazreo i shvatio da od toga neće biti ništa. Glazba se promijenila. Uključio sam radio i čuo samo disko glazbu. Svaka pjesma poput one prethodne. Tekstovi slabašni, dosadni i ponavljaju se unedogled. Ja sam pokušavao pisati pjesme o ljudima, životu, ljubavi i boli, o politici, idejama, dobru i zlu. I moja je glazba bila ambiciozna. Eksperimentirao sam s novim zvukom. I tako sam jednog dana slušao radio, radio postaju koja je nekad puštala sve Nazgulove pjesme čim bi se objavile, i znao sam da za mene više nema mjesta. Znam da sam napisao i loših pjesama, ne stidim se to priznati. Ali sam se trudio. Pisao sam glazbu za probuditi mrtve; sad je poželjna glazba uz koju se dobro pleše. Najmanji zajednički nazivnik. - Nasmiješi se turobno. - Ne hvala. Album Petera Faxona potonuo bi bez traga. - Ali ne i ponovni nastup Nazgula - reče Sandy. - Ponovna okupljanja nikad ne uspiju - reče Faxon. - Pogledaj Peter, Paul and Mary. Pogledaj Moody Bluese. Beatlesi su bili mudri. Da su ponovno nastupili, to bi za rock kritičare bio znak za odstrel. U takvoj prilici, uvijek gubiš: ako promijeniš zvuk, svi će reći da nije dobar, a ako to ne učiniš, reći će da stagniraš i da se ponavljaš. Ako sviraš stare pjesme umjesto da pišeš nove, tad kažu da je to nostalgija, a ne glazba. Znaš onu pjesmu Ricka Nelsona, “Garden Party”? Sandy je znao. - If memories were all I sang - reče - I’d rather drive a truck. - Tako je - reče Faxon. - Ili, u momslučaju, balon. - Kad sam u Chicagu razgovarao s Maggiom, tvrdio je da će se Nazgul jako brzo ponovno okupiti. Faxon se namršti. - Rick je ovisnik. - Ovisnik? - reče Sandy. - Znao sam da je nekad uživao droge, ali sam mislio da se odviknuo. - Nije riječ samo o drogama. Ima ovisničku prirodu. Slab je. Pali se na sve. Ne može si pomoći. Siromašan je jer je postao ovisnik o kreditnim karticama i potrošio sve što je imao. Goji se jer je postao ovisnik o hrani kad si više nije mogao priuštiti droge. Još se pali na mlade curice. I beznadno se pali na snove, odnosno na to da ćemo se ponovno okupiti i da će sve biti kao što je bilo. Nema teorije. Zapravo... -Da? - Nisam to nikome rekao - reče Faxon - ali je prošlo dovoljno vremena da to priznam. Nazgul je bio pred raspadom, ali nas je preduhitrila West Mesa. Sumnjam da bismo opstali još dugo. To je bilo neugodno iznenađenje. - Zašto? - upita Sandy. - Nikad niste bili
popularniji. - Naša glazba, ploče, da. Ali u duši smo bili ledeno hladni, izjedeni ljubomoromi neslogom. Nas trojica smo se dogovorili da otjeramo Maggioa. Više se na njega nije moglo računati. Bio je uglavnom napet ili drogiran i svirao je sve lošije. Gopher John želio je da se riješimo Lyncha, a ja sam se donekle slagao s njim. Alija sam bio najveći problem. Ja sam želio otići. Želio sam zauvijek prekinuti s Patom. Mislim da me zato njegova smrt tako pogodila. Krivnja. Dio mene ga se želio otarasiti. A tad mi se želja ostvarila. Sandy se zapanji. - Ne shvaćam. Upravo si rekao da si bio blizak s Hobbinsom. - Poput braće - reče Faxon i nakrivi usta. - Jesi li ikad čuo za suparništvo među braćom? U doba West Mese, bjesnio sam na Pata. Moj ego se uzbunio. Krao mi je moj bend. Smatrao samNazgul svojim. Ja sam bio vođa, pokretačka snaga. Naučio sam Pata svirati gitaru u osmom razredu. U srednjoj sam školi otkrio Ricka i još nekoliko klinaca, osnovali smo grupu i svirali na školskim priredbama, plesovima i vjenčanjima. Nazvali smo se Peter and the Wolves. Poslije smo promijenili naziv u Peter and the Werewolves. Pat Hobbins je bio samo član Werewolvesa, a ja sam bio zvijezda. Kad je Tolkienova trilogija postala popularna i kad su svi Hobbinsa počeli zvati Hobbit, pročitao sam knjige i odlučio da ćemo se prozvati Nazgul, ali nisam smatrao da bi to trebalo promijeniti odnose u grupi. Još samse smatrao vođom. Ja sam odlučio da izbacimo Tonyja Regettija i uzmemo Gophera Johna za bubnjara. Napisao samsve naše pjesme. Dok nismo potpisali ugovor s Lynchom, čak sami ugovarao naše nastupe. To je bio moj bend. Samo što nije tako bilo, posebice potkraj. Pat Hobbins je imao nešto što ja nisam. Na pozornici ja sam bio vrstan, svestran glazbenik, ali to je bilo sve. Pat je bio poput... strujnog udara... ma što strujnog udara, bio je poput atomske bombe. Ja sam bio i zgodniji od njega i znao više o glazbi nego što se on ikad mogao nadati, ali je Pat mogao u publici izazvati osjećaje o kojima sam ja samo mogao sanjati. Privlačnost, ponašanje, karizma... što god to bilo, on je to imao. Stajao bih i svirao svoju bas gitaru, pjevao prateći vokal, dao sve od sebe u svojim pjesmama, a ipak bih ostao zarobljen u njegovoj sjeni. Ispred mene, Pat bi se kočoperio i pozirao, cerio, kreveljio, ni djelića sekunde nije mirovao. A kako je pjevao! Kao ritam gitarist bio je najblaže rečeno prosječan, najslabiji glazbenik u Nazgulu, ali je znao pjevati! Pola zloduh, pola anđeo a sveukupno genij. I u tome je bio problem. Dominirao je Nazgulom. Znao je to, svi su mu tako govorili. Naravno, udarilo mu je u glavu. Nije Pat bio kriv. Bio je mlad. Svi smo bili mladi. Počeo se šaliti kako nas sve nosi na leđima. Predložio je da se grupa nazove Patrick Henry Hobbins i Nazgul. Ja sam dao protuprijedlog - Peter Faxon i Nazgul a on se nasmijao. Priredio je scenu kad sam Ricku dao da pjeva “Ragin’!”, rekao je da mu to činim iz inata. I bio je djelomice u pravu. Da, znam, sad se to čini djetinjasto, ali tad je to bilo životno važno. A i poslije. - Faxon zašuti i zamisli se. Balon je izgubio nešto na visini. Peter se okrene i upali plamenik: prokulja šišteći gromoglasni plamen i Leteće oko se podigne. Faxon ostavi
upaljeni plin. - Poslije? - Sandy upita. Glasno. Faxon se okrene prema njemu. - Čak i kad je Pat umro, nisam se mogao pomiriti s činjenicom da je on bio zvijezda. Već sam spomenuo otkuda je došao metak, kut pod kojim je došao. Kunem se da je prozujao blizu mene. Godinama sam svoju teoriju pričao Tracy i svakome tko me želio saslušati... Bio sam uvjeren da je snajperist nišanio u mene a da je Pata pogodio slučajno kad se ovaj pomaknuo i našao na putanji metka. Meni se ta teorija činila logičnom. Ja sam najčešće stajao na mjestu a Pat se stalno kretao i bio nemoguća meta. A ja sam bio krivac za tu podrivačku, sugestivnu glazbu. Ja samtrebao biti žrtva. - Još jedan razlog da se povučeš? - upita Sandy. Faxon kimne glavom. - Nisam želio postati drugi Kennedy. Da, na neki mi je način smetalo to što sam preživio. Smrt je od Pata učinila mučenika, potvrdila njegov status zvijezde. Ja sam bio uvjeren da je atentat bio politički motiviran i želio sam vjerovati... ne, bilo mi je potrebno vjerovati... da je mene trebalo ušutkati. Bio sam Isus rock doba, govorio sve te mudre i opasne riječi u svojim pjesmama, a budale umjesto mene srede jednog od mojih apostola. Zar nisu znali da sam ja trebao umrijeti za iskupljenje njihovih grijeha? - Usta mu se tugaljivo objese. Naglo se okrene i ugasi plamenik. Ponovno ih zavije nebeska tišina. Digli su se prilično visoko i vjetar ih je nosio prema jugoistoku. Sandy je bio na muci. Nije znao što bi rekao na Faxonovu ispovijest. - A sad? - naposljetku reče. Peter Faxon protrlja vrat. - Prebolio sam. Sad znam da atentator ipak nije bio politički motiviran. Jedan luđak u moru luđaka. Bio je to nasumični čin, svatko od nas je mogao odigrati ulogu žrtve. Pat je izvukao deblji kraj, eto. I s tim smo završili, zauvijek. Sandyjeva su usta bila suha. - Ne - reče kratko. - Nismo. Faxon ga oštro pogleda. - Kako to misliš? - Znaš da je Lynch umro na godišnjicu West Mese. Ali ne znaš da mu je ubojica izvadio srce na koncertnom plakatu dok je svirala Music to Wake the Dead. Ne znam što to znači, ali nešto znači. A mislim i da je osoba koja je zapalila Gopherov klub s timpovezana. Nije gotovo. Nešto se događa. Faxon se namršti. - Ne shvaćam. - Ni ja. Zasad. Ali se pripazi. Mislimda si u pogibelji. Faxon se nasmije. - Nemoj me zezati! Tko bi želio naškoditi meni? Ja sam obiteljski čovjek, pretvaramse u starog dosadnjakovića. -I Slozewski se smijao - reče Sandy. - A poslije nekoliko sati, planuo je Gopher Hole. Faxon se namršti. - Godinama sam patio od manije proganjanja i straha, osvrtao se neću li ugledati ubojicu. Konačno samse tog oslobodio, a ti me želiš ondje vratiti. - Nekome se Nazgul zamjerio. - Ja nisam dio Nazgula - uporno je tvrdio Faxon. - Moj su život Tracy, Aurora i Christopher, a ne Pat, Rick i Gopher John. Skoro samzaboravio na Nazgul. - Je li? - reče Sandy. - A zašto je na balonu nacrtano Mordorovo oko?
Peter Faxon se nasloni na košaru i prekriži ruke. Čvrsto je stisnuo usta, i namjerno skrenuo pogled svojih svijetlozelenih očiju. - No dobro - reče nakon stanke. - U redu - reče pomalo razdražljivo. - Jesi li ikad čuo za Edana Morsea? - upita Sandy. Faxon ne odgovori. Tlo koje se valjalo ispod njih bilo je sve ogoljelije dok su letjeli južno prema gradu. - Malo ćemo se spustiti - reče Faxon - i početi tražiti mjesto za prizemljenje. - Počnu se spuštati kao da poskakuju po stepenicama. - Edan Morse - nije odustajao Sandy. Faxon ga pogleda. - Nekakav menadžer - odreže. - Jednom mi je pisao. O velikim planovima za ponovno okupljanje Nazgula, o turneji. - Što si učinio s timpismom? Faxon se nasmiješi od uha do uha. -I na mojoj košari za otpatke je Mordorovo oko - reče. Tad su već bili prilično nisko. Kad su došli na dvadesetak metara od zemlje činilo se da balon puno brže juri. Letjeli su iznad kuća i ulica. Ljudi bi zastali i izvijali vratove da vide Leteće oko. Jednom je pomislio da će se zaletjeti u električni vod, ali Faxon uključi plamenik i oni glatko preskoče preko opasnih žica. Tad ispusti još zraka. Prošli su desetak metara iznad benzinske postaje pa preko širokog polja, spaljenog i ogoljelog pod suncem New Mexica. Sandy ugleda poznati Fordov kamionet na cesti koja je prolazila pokraj benzinske postaje. - Drži se - reče Faxon. - Slijećemo. - Upravljao je balonom jednakom vještinom kojom je svirao svoju bas gitaru. Tlo je jurilo ispod njih. Košara udari o zemlju i odskoči. Faxon zgrabi crveni konop i snažno ga povuče. Balon se smežura i splasne. Vukli su se po tlu dok se balon nije potpuno ispuhao. Sandyju zaškripe zubi i na trenutak izgubi ravnotežu. A tad se zaustave. Leteće se oko ponovno pretvorilo u košaru i golem komad mlohavog crvenog najlona. Faxon se veselo smiješio. - Čestitam - reče. - Preživio si prvi let balonom. - U hladnjaku je imao bocu pjenušca. Upravo ju je otvorio kad se doklapara njihova spasilačka ekipa u oblaku prašine koje su podizali kotači kamioneta. Sandy je morao kleknuti, pa su mu utrljali prašinu u kosu, rekavši da su to i pjenušac dijelovi neobičnog obreda svih letača balonom. Tad su malo otpili, utrpali Leteće oko u kamion, pa ponovno pili, smijali se, pili, pa ručali na stražnjem poklopcu kamiona. Hladnjak je bio pun sendviča, salate od krumpira, kupusa i kiselih krastavaca, a kad su ispraznili bocu pjenušca, našlo se tu Dos Equisa, i konzervi s voćnimsokomza djecu. Ugodan ručak. Ali na odlasku, Tracy Faxon je htjela da Sandy sjedne s njom u kabinu, a da Peter i klinci sjede otraga na balonu. - Peter je uznemiren zbog nečeg - reče Sandyju kad su izašli na cestu za Albuquerque. Imala je smirene crne oči. - O čemu ste razgovarali? - Nazgulu - reče Sandy. - Tako dakle - reče Tracy. - Nije ni čudo. - Žao mi je ako sam ga uznemirio - reče Sandy. - Nije mi bila namjera oživjeti neugodne uspomene. Tracy ga odmjeri i lukavo se nasmiješi. - Mislim da su one ugodne veći problem - reče ona.
- Peter kaže da mu ne nedostaju ti dani. -I meni to kaže - reče ona. Nije skretala pogled s ceste. - Svašta on kaže. Meni se čini da moj dragi previše priča. Znate li da nije prestao skladati? - Ne - reče Sandy. - Nisamto znao. Ona zakima glavom. - Ima škrinje pune pjesama i nota. Kadšto lunja kroz kuću a u svakoj prostoriji uključi stereo. Stare pjesme, njegove pjesme. Bilo mi je drago kad ste nazvali. A i Peteru. - Vi biste željeli da on ponovno svira? - U protivnomneće biti sretan - reče ona. - Volimga. Prošli smo puno toga. Želim da bude sretan. Tome se nije moglo ništa dodati. Sandy je razmišljao. Šutjeli su sve dok Tracy ne zaustavi automobil na parkiralištu njegova motela i Sandy izađe. Tad se ona nagne preko sjedišta. - Drago mi je da sam vas upoznala — reče. — Jedva čekam da pročitamvaš članak. Djeca ga nisu ni pogledala, ali Faxon skoči s kamiona i rukuje se s njim. - Zapamti što samti rekao - reče mu Sandy - čak ako i ne vjeruješ u to. Pripazi se. Faxon ga čudno iskosa pogleda. - Uvijek se pazim - promrmlja dok se penjao u kamion. Sandy je razmišljao o tim riječima dok je ulazio u svoju zamračenu motelsku sobu. Zavjese su još bile navučene i u sobi je bilo svježe. Sandy razmakne zastore i sobu preplavi sunčeva svjetlost. Sjedne na rub kreveta, skine čizme i pomisli da je Peter Faxon možda previše pažljiv u posljednje vrijeme. Slika škrinje pune neotpjevanih pjesama nije mu izlazila iz glave. Patrick Henry Hobbins nije jedina žrtva West Mese, pomisli Sandy. Legne na krevet, ruke sklopi na potiljku, i sjeti se teksta jedne pjesme. Well, he came back from the war zone all intact And they told him just how lucky he had been But the survivor has a dif erent kind of scar Stillborn dreams and no more hope Hooked on booze or hooked on dope The survivor has a dif erent kind of scar Yeah, the survivor has a dif erent kind of scar “Survivor”, pjesma s Music to Wake the Dead. Žestoka pjesma, pomisli Sandy. Nije bila veliki hit, ali je bila neobično proročanska, s obzirom da ju je Faxon napisao 1971. godine. Sjećao se kako bi Patrick Henry Hobbins otpjevao posljednji stih - zagledan u publiku, zamrznutog osmijeha na blago otvorenim usnama, zastao bi tek toliko da od bubnjanja Gophera Johna publiku podiđe jeza - a tad bi otpjevao, glasom odjedanput tamnimi hladnim, Hell, there ain’t none of us survived!
DESETO POGLAVLJE Mystic crystal revelation And the mind’s true liberation Na zemljovidu je udaljenost od auto-ceste do komune Golden Vision Earth Community bila mala. U automobilu mu se učinila puno duljom. Cesta je počela kao pristojna cesta s dva vozna traka u oba smjera, ali se brzo počela sužavati, pa se pretvorila u cestu pokrivenu šljunkom, pa prašinom, a naposljetku u prašnjavu cestu punu kamenja. Sanjarenju se to nije svidjelo. A ni Sandyju. Klizao je po sjedištu kako je automobil poskakivao preko brežuljaka, sutjeski, klanaca i korita presahlih potoka. Krajolik je izgledao hladno, prašnjavo i pusto, premda je morao priznati da su planine bile veličanstvene. Nije mogao zamisliti da bi netko mogao živjeti u toj strogoj, nepomirljivoj goleti. Sandy je već pomislio da se izgubio i da bi se trebao vratiti, ali konačno stigne do odvojka, još uže prašnjave ceste označene malim drvenim putokazom na kojem je netko rukom napisao GOLDEN VISION te velikim poštanskim sandučićemoslikanimastrološkimznakovima. Sandy oštro skrene i uspne se strmom, zavojitom planinskom cestom. Sanjarenje je prosvjedovalo i pokušavalo ga podsjetiti da je on sportski automobil a ne džip, ali je Sandy bio uporan. Komuna Golden Vision ljupko se smjestila u uskoj dolini omeđenoj strmim, visokimplaninama. Među široko postavljenimzgradama isticala se niska prastara kuća od nepečene opeke. Na jednom uglu odlomila se štukatura pa su se vidjele suhe cigle. Bio je tu i visok, drveni mlin, posivio i nagrizen zubom vremena, čije su vjetrenice čegrtale pri svakom okretu. Druga, manja zgrada, bez krova i prozora, bila je okrenuta prema glavnoj zgradi, a nalazila se na suprotnom kraju dvorišta od čvrsto utabane smeđe zemlje. Nasred dvorišta stajao je najveći indijanski šator koji je Sandy ikad vidio. Lišće jasika kojima su bile pokrivene planine okretalo se na vjetru pa se cijeli prostor činio okupan u zlatu. Sandy se parkirao pokraj starog maslinastog džipa. U blizini je bilo nekoliko betonskih kvadara na kojima je stajao plavi Volkswagenov kombi, zarastao u korov i odavno umirovljen. Kad je izašao iz Sanjarenja, Sandy je vidio da je velik dio južnog zida manje kuće srušen i da dva muškarca i jedna žena u njega umeću velika stakla. Oko njih su posvuda bile opeke, kolica s cementom, drvo, čekići, čavli, staklorezački alat i staklarski kit. Žena i jedan muškarac ovlaš pogledaju Sandyja i nastave raditi. Drugi muškarac, krupan bradati ćelav crnac mu priđe. - Izvolite? - upita dubokim glasom. - TražimBambi Lassiter - reče Sandy. - Svoju staru prijateljicu. Crnac kimne glavom. - U šatoru - reče. Izvadi rupčić i obriše znoj s čela pa se vrati poslu. Sandy polako ode do šatora. Zastane kad je trebao podići šatorsko krilo, jer nije znao kako pokucati. Dok je on tako oklijevao, krilo se podigne i iz njega vičući izjuri
skupina djece. Sandy se odmakne dok nisu prošli pa uđe. - Bambi? - zazove. Unutrašnjost šatora bila je slabo osvijetljena svjetlošću koja je prodirala kroz otvor za dim na vrhu šatora. Mirisalo je po tamjanu. U sredini šatora bila je velika starinska peć, okružena začuđujućom količinom starog, oguljenog, ali udobnog pokućstva. Zemljani pod bio je pokriven iskrzanim ostacima sagova u desetak različitih boja. Šator je izgledao prostraniji no što je Sandy očekivao. Na podu su prekriženih nogu sjedile dvije žene i razgovarale. Obje su bile sitne, tamnopute i crnokose. Jedna je bila odjevena u traperice i mušku flanelsku plavo-crvenu košulju. Druga je imala široku smeđu haljinu sa širokim bijelim ovratnikom. Jedna je imala sandale, a druga bila bosonoga. Jedna je šivala, druga je bila trudna. Obje pogledaju u Sandyja. - Bambi? - ponovi on nesigurno. Trudnica se nasmiješi anđeoskim osmijehom, ustane i priđe mu raširenih ruku. - Sandy Blair - reče srdačno i čvrsto ga zagrli. Njezin mu je potiljak jedva dosezao do brade, ali je bila iznenađujuće snažna za tako malu ženu. I Sandy nju zagrli, iako ne tako snažno. Kad su se odmaknuli, ustane i ona druga žena i priđe im. Bila je malo viša od Bambi i jako žilava, a crnu je kosu splela u dvije duge pletenice. - Moja sestra Fem - reče Bambi i zbuni Sandyja, jer je znao da je Bambi jedinica. - Fem, ovo je Sandy Blair, s fakulteta. Znaš, pričala samti o Sandyju. Sandy ispruži ruku. Fem je uhvati objema rukama, nježno, ali čvrsto. - Pisac - reče ona. - Da, osjećamto. Zračite kreativnošću. - Oh - reče Sandy. Nesigurno se nasmiješi pitajući se kad mu Fem namjerava vratiti ruku. Konačno je pusti. - Drago mi je da si došao - reče Bambi. - Dođi, sjednimo. Brzo se umaram. - Položi ruku na trbuh. - Želiš li čaja? - Naravno - reče Sandy. - Vani je svježe. Rado bih popio čaj. - Fem- reče Bambi - molimte, skuhaj namčaja. Femkimne glavom, nasmiješi se i izađe izšatora. - Mora u kuću - rastumači Bambi. - Ovdje je jako udobno, ali nemamo sve što nam je potrebno. Ali to je ionako privremeno dok ne postavimo kolektore za prikupljanje sunčeve energije u onu drugu zgradu. - Kolektore? - reče Sandy. - Izgledaju kao veliki prozori. Bambi se nasmiješi. - Pasivna sunčana energija - reče ona. - Harmonična. - Bila je lijepa trudnica. Izgledala je zadovoljno i puno drukčije od Bambi Lassiter koju je Sandy nekad poznavao. Na fakultetu je Bambi bila niska, debeljuškasta, naporno iskrena djevojka, za kakve se obično kaže da imaju zlatnu dušu. Lako bi se rasplakala, lako se oduševljavala i lako zaljubljivala. Imala je više plišanih životinja od svih ljudi zajedno koje je Sandy poznavao. Bila je Maggiena cimerica na prvoj godini, a preko Maggie je upoznala Sandyja, Larka, Sluma i ostale, pa politiku pa droge pa seks. Bambi se silno promijenila a da se zapravo uopće nije promijenila. Postala je promiskuitetna a da nije postala manje romantična, radikalna a da nije postala manje bezazlena, počela se družiti s ekstremnim anarhistima koji su izrađivali bombe a da nije bacila nijednog plišanog zeca. Sandy nikad nije mogao shvatiti Bambi. No žena u kakvu se razvila, koja je trudna i nasmiješena sjedila prekriženih nogu
pokraj njega činila mu se puno logičnijom. Izgledala je starije za svoju dob, imala je puno bora od sunca, vjetra i smijeha, ali joj je to dobro pristajalo. Ruke je položila na koljena dlanova okrenutih prema gore i Sandy ugleda žuljeve. Trudnički su joj kilogrami puno bolje pristajali nego kilogrami koje je nakupila od indijanera za kojima je ludovala na fakultetu (i jedino za njima, tučenim bjelanjcima prelivenima čokoladom). Bambi je izgledala izmučeno i istrošeno, ali puno življe nego prije. - Dobro izgledaš - reče Sandy. - Hvala - reče ona. - Dobro se i osjećam. Smirena sam. Ovdje sam našla dobar život. - Iznenadio sam se kad mi je Maggie rekla gdje si. Nisam znao da još ima komuna. - Još smo ovdje, kao što vidiš - reče Bambi. - Istina, većina komuna osnovanih šezdesetih godina više ne postoji. Previše njihovih članova nikad nije iskreno vjerovalo u alternativne načine života. Naravno, takvi ljudi ne izdrže. Preostale komune, poput Golden Vision, sastavljene su od ljudi koji iskreno vjeruju u novu vrstu života. Ima nas puno manje nego prije deset godina. Prije mog dolaska bilo je trideset odraslih članova. Sad nas je osam plus djeca. Ali se volimo i Golden Vision je stabilna. Divno mjesto za djecu. - Shvaćam- reče Sandy i pogleda u Bambin trbuh. - To ti je prvo? Ona se nasmiješi. - Drugo - reče. - Imam četverogodišnjeg sina Jasona. Otišao je baš kad si ti ušao. - Zamalo me srušio - reče Sandy. - Odlučan je. - I maštovit - reče Bambi. - Sva ovdašnja djeca su kreativna. Nemamo televiziju i ne kupujemo novine. Uglavnom sami izrađujemo igračke za djecu. Nema ničeg plastičnog. Nema ničeg opasnog. Nema ničeg seksističkog. I nikakvih oružja-igračaka. - A stripova? - upita Sandy. Bambi odmahne glavom. - Samo dobre knjige - reče odlučno. Sandy se zamisli. - Čopor djece koja ne znaju tko je Spiderman? - Djeci nisu potrebne maštarije o moći i nasilju. Ne dok imaju ljubav, glazbu i prirodu. Izgradili smo imzdrav, skladan, nenasilan okoliš u kojemnema natjecanja. - A kad krenu u školu? Zar im nije teško uspostaviti vezu sa svojim manje povlaštenimvršnjacima? - Poučavamo ih kod kuće - reče Bambi. — Jana je diplomirani nastavnik a Herb je doktor znanosti. Država je zadovoljna, iako smo imali određenih problema. Ali se snalazimo. - Čini se da ovdje imate uglavnomsve - reče Sandy. - Skoro sve - ponosno će Bambi. - Uzgajamo pola potrebne hrane, sve organski. Naravno, ne jedemo meso. Golden Vision je strogo nemesožderska kolonija. Što ne možemo uzgojiti, kupujemo u gradu. Potrebno nam je toliko malo novca da je lako povezati kraj s krajem. Svi pomažu. Fem šiva i veze, a ona i Herb prave naše čajeve. Ray je majstor. Ljudi mu sa svih strana donose stvari na popravak. On i Mitch rade i u gradu kao vrtlari ili zidari i slično. Jana izrađuje grnčariju i keramičke kipiće koje prodajemo turistima. Lisa uravnotežuje auru i masira. Dolaze joj ljudi izčitave države. Ed izrađuje narukvice, broševe i prstenje. Jako je dobar.
-A ti? - Ja kuhami pazimna djecu - reče Bambi. Nasmiješi se veselo. - A uzgajami pčele. - Pčele? - zaprepasti se Sandy. - Već pet košnica - reče Bambi. - Najbolji med na svijetu. Organski. Negrijan, necijeđen, pun vitamina. - Nekad bi vrišteći pobjegla izsobe kad bi ugledala žohara na zidu - reče Sandy. - Naravno. Odrasla sam u obiteljskoj kućici u River Forestu. Mama bi dobila mlade kad bi ugledala kukca na travnjaku ispred kuće a kamoli u kući. Kukce sam smatrala prljavima i odvratnima. - Nasmije se. - Ovdje se to promijenilo. Bliski smo s prirodom. Pčele, mravi, pauci pa čak i žohari dio su sklada, ekologije, baš kao i mi. Voće nije lošije samo zato što je neki kukac nagrizao neki njegov dio. Radije u voću nađem crva nego da je pošprican otrovnimpesticidima. - Ja ne bih nijedno - reče Sandy. Fem se vrati i donese keramički čajnik i tri rukom izrađene šalice na velikom drvenom pladnju. Na šalicama za čaj bile su nacrtane ruže. Bila je tu i staklenka s medom. - Ovo je moj čaj i Bambin med - reče Femkad je odložila pladanj. - Ako želiš zasladiti čaj. Ali nije potrebno. - Ne upotrebljavamo rafinirani šećer - doda Bambi. - Čisti otrov. - Ni ja - reče Sandy. Upotrebljava Natreen, mlaki pokušaj da pazi na liniju, ali odluči to ne spomenuti. Čaj je bio vruć i mirisan, težak od metvice, cimeta i mirisa nekog cvijeta. Daje upitao, Fem bi mu sigurno rekla kojeg cvijeta, ali on ne upita. Otpije malo čaja i nasmiješi se. - Dobar je - reče. - Uskoro će večera - reče Bambi. - Hoćeš li jesti s nama, Sandy? Lisa kuha večeras. Odlična je kuharica. - Naravno - reče Sandy. - Hvala. Cijenim tvoje gostoprimstvo. Bambi, nisi se jako iznenadila momiznenadnomdolasku. - Maggie mi je poslala razglednicu i spomenula da si tražio moju adresu. Sandy se nasmije. - Maggie je napisala pismo? Nevjerojatno! - Napisala je da ćeš možda posjetiti i Larka. Kako je on? - L. Stephen Ellyn ima veliki automobil, veliku kuću, šestznamenkastu plaću i odijelo s prslukom, odnosno barem tako on kaže. A ima i sav alkohol svijeta. I odrastao je. Toliko je odrastao da mu prijeti neposredna pogibelj da se pretvori u Waltera Cronkitea. Fem ga je netremice gledala preko ruba šalice. Odloži šalicu pa reče: - Pun si gorčine, Sandy. - Fem ima odličan dar opažanja - reče Bambi. - Ali i ja to osjećam. Zar si toliko nesretan? Puno sam pričala o Golden Vision, ali ti ništa nisi rekao o svom životu. Pričaj mi. Sandyju je bilo neugodno. Iako je iz Bambi na sve pore izbijala empatija majkezemlje, ona nije bila Maggie i Sandy shvati da ne osjeća preveliku potrebu razgolititi dušu pred njom. Usto, nije ni znao što mu je uopće u srcu. - Dobro živim - reče on. -
Objavio sam tri romana i radim na četvrtom. Imam kuću u New Yorku i živim sa simpatičnom, pametnom ženom po imenu Sharon Bumside. Jako je lijepa, dobra u krevetu i zarađuje više od mene. Moj je posao zabavniji nego ševa s majmunom. - Ne - reče Femi lagano mu dotakne ruku. - Sandy, osjećambol u tebi. - Prešao sam tri tisuće kilometara u dva tjedna - reče Sandy. -Leđa me bole, zuji mi u ušima od zvukova s ceste, dosadila mi je brza hrana, od Kansas Cityja nisam uspio uhvatiti na radiju ništa osim country glazbe a gaćice su mi preuske. Da, pun sam boli. A i vi biste bile. Femse namršti. - Lisa bi ti mogla uravnotežiti auru - reče ona. - Tako si napet i pun protuiječja. A osjećami neku tamu u tebi. - To su gaćice - reče Sandy. - Nisamih oprao od Chicaga. Fem ustane. - Oprosti što sam te uznemirila. Samo sam željela pomoći. Ostavit ću te nasamo s Bambi. - Nasmiješi se neveselo i ode. Bambi se zagleda u njega. - Svakako otiđi kod Lise. - Moja je aura dobro - odbrusi Sandy. - Ne želim da mi netko uspostavlja ravnotežu. Naviknut samda mi je aura zgužvana i zgažena. I Sharon. Ona obožava moju auru. Kad bih se vratio s tuđom aurom, ne bi me prepoznala. Vjerojatno bi me izbacila iz kreveta. Bambi zamaše glavom. - Zašto se uvijek moraš sprdati? - Kao djetetu majka mi je govorila da sam laprdalo. Ja radije za sebe kažem da samčarobno duhovit. - Sandy, tvoje su šale vrsta agresije. Morao bi to shvatiti. Kad se osjećaš ugrožen, braniš se tako da humorom šibaš sve što ne razumiješ. Rugaš se umjesto da prihvatiš. Zatvorio si se u ljušturu onoga što smatraš duhovitošću. Sandy se zagleda u nju. Postane mu neugodno. - U tome ima neugodna količina istine - reče oprezno. Ali stara navika mu ne da mira i on doda: - Ne mogu povjerovati da sjedim u indijanskom šatoru na vrhu planine i slušam mudre savjete od gurua po imenu Bambi. - Vidiš? - reče ona. Nasmiješe se. - Sjećaš li se našeg prvog susreta? - upita ona. - Na prvoj godini? - upita Sandy. - Baš i ne. - Došao si u paviljon po Maggie i ona nas je upoznala. Rekao si da je Bambi neobično ime i upitao kako sam ga dobila. Pa sam ti ispričala priču o tome kako su moji roditelji bili u kinu i gledali Disneyevog Bambija kad je mama bila u devetom mjesecu trudnoće, dobila je trudove i morali su je odvesti u bolnicu. Meni je ta priča bila slatka. Ti si blenuo u mene kao da sam luda i rekao da sam imala sreće. Ja sam učinila glupost i upitala zašto a ti si rekao: “Zamisli da su gledali Slonića Dumba!” - Joj. - reče Sandy. -Zaista joj. - Dobro - reče Sandy - priznajem krivnju. Ali Bambi, moraš priznati da ima nekih stvari s kojima se treba sprdati. - Ravnotežomaure? - Za početak - reče Sandy. - Ne, Sandy - reče ona. - Ne razumiješ. Ne želiš se tome prepustiti pa nikad nećeš shvatiti. Radije bi se našalio s tim i potvrdio sliku koju gajiš o sebi kao oštroumnoj i
pametnoj osobi, nego pokušao prihvatiti i povjerovati. Ako povjeruješ, ljudi bi mogli pomisliti da si lakovjeran ili da si budala, da nisi umni intelektualac kakvim se predstavljaš. Zato si tako tužan i nesretan. - Nisamtužan i nesretan - Sandy se ljutne. Bambi kao da je to prečula. - Tvoj je problem taj što ti razum upravlja životom. O svemu razmišljaš. Razmišljaš kad bi morao osjećati. Otvori se, prepusti na volju srcu, osjećajima i tijelu i bit ćeš punija, sretnija osoba, bliži prirodi, u skladu s njom. Vjeruj. Uzdaj se. Prihvaćaj. - Isključiti kompjutor, ha? - upita Sandy. - Uzdati se da će Sila smrviti Zvijezdu smrti u prah? Bambi ga zbunjeno pogleda. - Zvjezdani ratovi - reče Sandy. - Zar ne znaš Zvjezdane ratove? Bambi odmahne glavom. - Ali je poruka jasna. Kompjutori su bolest. Ne smijemo dopustiti da strojevi misle umjesto nas. Dok zatomljuješ osjećaje, bit ćeš potišten, zabrinut i slično. Umne može samspoznati istinu. - Možda ne može - reče Sandy - ali može spoznati prijetvornost. Bambi, zamisao da prolazim kroz život sa srcem na rukavu i isključenim detektorom za preseravanje nimalo mi se ne sviđa. - Samo zato što je nešto neobično, novo ili previše složeno da bi shvatio razumom, ne znači da je to preseravanje. Pogledaj oko sebe, Sandy. Nekad si to činio. Svijet je zatrovano, plastično mjesto u kojem se veliča smrt, pun je rata, zagađenosti, rasizma, gladi i gramzivosti. A izgrađen je razumom, tehnologijom, materijalističkim svjetonazorom i bez osjećaja. Jednom si, s pravom, odbacio taj svijet, kao i mi svi. Za razliku od Larka, nisi ga više prihvatio. Ali nisi ni našao novi način života... sve odbacuješ. - Na primjer? - reče Sandy. - Na primjer hipi pokret. Nikad nisi bio potpuno odan, Sandy. Uvijek si kritizirao. Više ti je značila novinarska etika nego naša stvar. - Tako je - reče Sandy. - Drugim riječima, nikad ne bih namjerno iskrivio činjenice ili izmišljao kad izvještavamo nekomdogađaju. - Istina je važnija od činjenica. Nikad to nisi shvatio. Sandy se nagne prema njoj i namršti. - Besmislica. Nikad nisam promijenio svoju politiku. Nikad nisam odbacio pokret. Ali je pokret bio širok pojam. Da, odbacio sam neke njegove dijelove. Mi smo zastupali neke ideje, a Charles Manson i SLA nisu imali veze s onimšto samja zastupao. - Odbacivao si i droge kao metodu širenja vidika. - Hej! - usprotivi se Sandy. - Probao samih. - Pokusno. Rekreativno. Ali si se uvijek bojao svega što bi te moglo učiniti prijemljivimza nove razine svijesti. - Uvijek samse bojao svega što bi mi moglo pretvoriti mozak u kravlji sir. - Novi sustavi vjerovanja, misticizam, meditacija, transcendencija... - Dvanaestogodišnji gurui, uvozna praznovjerja, samozavaravanje, bijeg od stvarnosti, mamlazi koji izvikuju parole. Ne hvala. Bambi se nasmiješi. - Vidiš, Sandy? Nisi se promijenio. Razum ti je još zatvoren
i krut. Ovo govori tvoj razum, naređuje tvojim osjećajima, tijelu. Um ti je okorjelo materijalistički, uplašen, kritičan. - Umnjaci su mi bili duboko duhovni, ali samih dao izvaditi -reče Sandy. Bambi Lassiter uzdahne. - Vidim da se nikad nećeš prepustiti prosvjećenju. Kad ti oslabe obrambeni mehanizmi, počinješ se šaliti. - Šale su bolje od nekritičnog vjerovanja. - Ne, Sandy. Volim te, ali griješiš. Da bi bio sretan i ispunjen, moraš naučiti vjerovati. Prihvaćati. Pogledaj me. - Ona se nasmiješi. Zračila je zadovoljstvom. - Tvoj način razmišljanja nije za mene. - Pokušaj. Vjeruj. Isključi razuma uključi osjećaje. Sandy odlučno odmahne glavom. - Vjernici me plaše, Bambi. Dobro, sretni su, ali i opasni. Pogledaj tipove iz Moralne većine, Hitlerovske mladeži, one sirote naivce iz Jonestowna, odreda dobri, sretni vjernici. Bambi se i dalje smiješila. - Beznadan si slučaj, Sandy. - U to se možeš okladiti. - Svejedno te volimi želimti dobro. - Ona se nasmiješi i promijeni temu. - Hoćeš li još nekoga posjetiti? On kimne glavom. - Froggy je u L. A. To mi je iduće odredište. Slum je u Denveru, živi s roditeljima. Posjetit ću ga kad se budemvraćao na istok. - Pozdravi ih - reče Bambi. - Zašto to sve činiš? Toliko se dugo nismo vidjeli, putovi su namse razišli. Zašto sve ovo, sada? - Ne bih znao reći - odgovori Sandy. - Možda nešto tražim. Možda sam samo znatiželjan. A i povezano je s člankom koji pišem. Ne pitaj kako, ali tako je. Zapravo ćeš mi ti možda više pomoći od drugih. - Kako? - upita ona. - Nekad si otišla puno dalje od nas u rušenju države. - Da - reče ona. - Bilo je to davno. Naposljetku sam shvatila da je država prevelika i prečudovišna da bi se lako srušila i da se ne može nasiljem okončati svijet nasilja. Sandy se naceri. - To sam ja nekad govorio. Ti i Lark ste tvrdili da sva moć dolazi iz puščane cijevi. Imala si veze s teroristima. Skupinama Weather Underground, Black Freedom Militia, American Liberation Front i njima sličnima. Moram razgovarati s timljudima. Preostalima. - To je davna prošlost - reče Bambi. - Reci mi ime, vezu - reče Sandy. - Ja ću ostalo. Bambi zastane i baš je namjeravala odgovoriti kad ih prekine zaglušna zvonjava. - Zvono za ručak - reče ona. Lagano ustane zagonetno se smješkajući i pomogne Sandyju ustati. Noge su mu utrnule. - Dopusti mi da razmislimo tvojoj molbi. Možda ću ti moći pomoći. Ručak je bio poslužen u glavnoj zgradi, na velikom rukom istesanom drvenom stolu punom rukom izrađenih tanjura i pladnjeva. Svi su jeli zajedno. Sandyja predstave drugim odraslim članovima komune i djeci. Bilo je ukupno šestero djece, u rasponu između desetogodišnjeg dječaka po imenu Free do šestomjesečne bebe koju je majka nosila na leđima. Nitko nikoga nije oslovljavao s vi. Kad su sjeli, i djeca i
odrasli su se uhvatili za ruke, stvorili golem prsten oko stola i punu minutu gledali u tanjure pognutih glava. Sandy imse pridruži. S desne strane uhvatio je za ruku Bambi a s lijeve ruku vitkog muškarca s kozjom bradicom po imenu Mitch. Osjećao se neugodno i neprilagođeno kao i za vrijeme Božičnog ručka kod Sharoninih roditelja, kad bi ustao njezin otac i održao beskrajnu molitvu nad puranom. U ovom ručku, naravno, nije bilo purana. Sva su jela bila strogo vegetarijanska: smeđa riža i golemi pladnjevi svježeg povrća, katkad začinjenog, s gustom ukusnom domaćom juhom i vrućim, svježim kruhom. Zalili su to ohlađenim biljnim čajevima i čašama svježeg mlijeka. Ručak je bio silno ukusan a članovi kolonije koji su sjedili za stolom ljubazni. Kuharica, visoka snažna žena po imenu Lisa koja je na leđima nosila dijete, reče mu ponosno da hrana koju je upravo pohvalio “nema kemikalija ni konzervansa”. Sandy prinese zalogaj riže ustima, ali zastane i zagleda se u Lisu. - Nema kemikalija? Nimalo? - Nimalo - reče Lisa. - Moram o tome napisati članak - reče Sandy. - Hrana sastavljena od čiste energije. To bi moglo riješiti problemgladi u svijetu. Bambi zatrese glavom, Lisa se zbunjeno pokupi u kuhinju a nekoliko ga članova komune čudno pogledaju. Poslije te primjedbe, raspoloženje malo splasne. Sandy pokuša ispraviti nepovoljan dojam svoje doskočice ponudom da će pomoći oprati posuđe nakon ručka. Zapamtili su to i Sandy završi u kuhinji s Fem. Očistili su ostatke hrane na hrpu komposta u dvorištu, a tad oprali posuđe domaćim sapunom. Sandy je prao a Fem brisala. Njihov je sapun bio jači od kupovnih, ali se mudro suzdržao od komentara i pustio Fem da čavrlja o književnosti. Bila je veliki poklonik knjige Stranger in a Strange Land. Kad je izašao iz kuhinje, četiri odrasla člana komune sjedila su za stolom i razgovarala. Namjeravao im se pridružiti, ali krupan bradonja s kojim je Sandy izmijenio nekoliko riječi na dolasku ustane i prepriječi mu put. - Stari moj - reče on i spusti tešku ruku na Sandyjevo rame - prošetajmo. Može? - Naravno - nesigurno će Sandy. Crnac ga izvede van. Sunce je nedavno zašlo i na planine se spuštao svjež sumrak. Bilo je tiho i mirno. Čuo je djecu koja su se igrala negdje podalje na cesti. Trčala su i vikala. - Zovem se Ray - reče crnac. Hodao je polako, ruku nabijenih u džepove. - Upamtio si? - Naravno - reče Sandy. Vukli su se preko dvorišta. Ray zastane uz stari džip, nasloni se na njega i prekriži ruke. - Bambi kaže da želiš razgovarati s nekimtko ima veze s podzemljem. - Aha - reče Sandy. Pozorno se zagleda u Raya. - Ti si taj? - Ne kažem ni da jesam ni da nisam. Bambi kaže da ti se može vjerovati, ali te ja ne poznajem pa moram biti oprezan. Dakle, rekao sam da se zovem Ray, ali se možda nisam uvijek tako zvao. Ovdje je lijepo. Volim biti ovdje. Sviđaju mi se ovi ljudi. Ne bih ni za što na svijetu učinio nešto zbog čega bih morao odavde otići. Shvaćaš? Sandy kimne glavom. - S kojomsi grupompovezan? - Ja? Nijednom. Kao što sam rekao, ja sam jedan običan Ray. Ray je čist, nema
policijskog dosjea, ničeg. Nitko ne traži Raya. Ali recimo da imam dobrog prijatelja kojeg traži šest država i koji je određeno vrijeme bio jako tražen. Silno su ga se željeli dočepati. Bio je u svimpostojećimgrupama, dok su nešto radile. Taj momak nije volio puno pričati. Volio je djela. Shvaćaš? Luđak. - Dobro - reče Sandy. - Znaš li nešto o Lynchovu ubojstvu? Na širokom, visokom čelu urežu se duboke bore. - Ne dobivamo novine. Pune su laži i nasilja, šire negativne valove. - Jamie Lynch je bio organizator rock koncerata i menadžer. Klijenti su mu bili Nazgul, American Taco, Fevre River Packet Company i još puno drugih. Prošlog mjeseca netko mu je iščupao srce. - On ukratko opiše Rayu stravične detalje ubojstva a spomene i požar u Gopherovu klubu. - Sjećam se Nazgula - reče Ray. - Za bijelce nisu bili uopće loš bend. Gopher John bio je zvijer na bubnjevima. - Namršti se. - Znači misliš da je podzemlje smaknulo tog jebenog Lyncha? - Ništa ja ne mislim. Pokušavamotkriti. Ray se povuče za čekinjavu crnu bradu. - Moj se prijatelj uglavnom družio s ljudima koji su imali političke ciljeve, ako shvaćaš što želim reći. Otmice političara. Pljačke banaka i drugih izrabljivača. Naoružavanje geta. U ovome ne vidim politike. - Mrko pogleda Sandyja. - To mi više sliči na Mansona. Ubijanje svinja. Ali zašto Lynch? - Slegne ramenima. - Mislimda ti moj prijatelj ne može pomoći. Žao mi je. Sandy kimne glavom. - Pokušao sam. Može još jedno pitanje? - Reci. - Edan Morse - reče Sandy. - Je li ti to ime poznato? Ray je šuteći stajao u sumraku, dok ga je Sandy promatrao i čekao da on slegne ramenima i niječno odgovori. No Ray se okrene prema njemu i reče: - Učinio sam puno sranja koja sam požalio - reče on. - Ovo me mjesto promijenilo. Imam i ja osjećaj krivnje, poput svih. Ali nikad nisam cinkao brata, čak ni bijelca. Siguran si da nećeš o ovome govoriti vlastima? Sandy ga pogleda ravno u oči i prožmu ga trnci. Nešto će doznati, samo ako ne učini pogrešku. - Ovisi - reče. - Bit ću iskren, Ray. Kad je izgorio Gopherov klub poginulo je puno mladih ljudi. Jamieju Lynchu su nožemizvadili srce. Doznamli tko je to učinio, neću ih štititi. A ako si se ti promijenio kako tvrdiš, nećeš ni ti. Ray se zabrinuo. - Dovraga - reče. - Možda imaš pravo. Klinci, ha? - Tinejdžeri. - Uskoro ću postati otac - reče Ray. - Ja sam otac djeteta koje Bambi tegli sa sobom. - Stisne šaku i počne blago udarati po vratima džipa, zamišljeno, blago, odmjereno. - Moje se ime neće spominjati? -Naravno. Ray duboko uzdahne. - Dobro, reći ću ti ako ti to bude pomoglo. Možda nije ništa. Edan Morse je čist. Kao i Ray. Živi na obali, mislim na Beverly Hillsu. Bogat je kako bog zapovijeda. Naslijedio je bogatstvo s dvadeset godina. Roditelji i starija sestra poginuli su u požaru. Edan nije bio kod kuće. Čudan je to bio požar. Nikad ništa nisu dokazali. Edan je vjerovao u revoluciju. Znao je prijeći s riječi na djela. Davao je novac za revoluciju. Pomagao je Panthers, SDS, Weather Underground, stotini drugih
grupa. U to doba, kad bi ti zatrebao novac, uvijek si se mogao obratiti Edanu. Poslije je bio jedan od začetnika Alfovaca. - American Liberation Front - zamišljeno će Sandy. ALF je bila radikalna sljedba s početka sedamdesetih godina, sastavljena od ljudi koji su smatrali da su druge skupine previše umjerene. Njihova je specijalnost bila gradski terorizami atentati. - Edan je bio faca u ALF-u. Ne samo zbog novca. On je i planirao, naređivao, nabavljao oružje. Ali sve iza kulisa. Nikad nije držao govore. Vlasti su znale da je Edan umiješan, ali mu nikad ništa nisu uspjeli prišiti. Bio je silno oprezan. Nije zločin davati nekome novac a jedino su mu to mogli dokazati. Ali je bilo stvari koje vlast nije znala. - Na primjer? - Kao što samrekao, Edan Morse je čist. I Ray je čist. Ali moj prijatelj baš i nije. I Edan je imao prijatelje, ako shvaćaš što želim reći. Victora Von Dooma. Maxwella Edisona. Sylvestera. Odreda sve dobri Edanovi prijatelji. Sandy se sjećao tih imena, iako nije za njih godinama čuo. Maxwell Edison bilo je ime čovjeka koji je preuzeo odgovornost za bombu koja je eksplodirala za vrijeme sastanka školskog odbora u Ohiu. Za Victora Von Dooma se govorilo da je vojni zapovjednik ALF- a i organizator pljački banaka. A Sylvester... Sylvester je bio šest godina na FBI-evu popisu deset najtraženijih ljudi. Nijednog nikad nisu uhapsili. Članovi ALF-a su se raspršili i nestali. - Isuse - reče Sandy. Ray se nasmiješi. - No Alfovci su ga naposljetku izbacili. Da je postao čudan. Baremse tako govorilo. - Čudan? - Aha. Čudan. Alfovci su bili luđaci, možda, ali su bili praktični luđaci. Smatrali su da će srušiti državu puškama, bombama i takvim sranjima. No Edan se počeo čudno ponašati. Počeo se baviti okultnim glupostima. Ne znam pojedinosti. Štovanje đavla i ostalo. Magija. To je čak i za Alfovce bilo previše. Pa su ga se riješili a on je osnovao vlastitu skupinu. Ali od toga nije bilo ništa. Koliko znam, Edan je na zapadnoj obali, živi u kući, pošten da ne može biti pošteniji. Njegove prijatelje nitko već duže nije vidio. - E pa on se odlučio uključiti u javni život - reče Sandy. - U glazbeni život. Želi ponovno okupiti Nazgule. - Nije mu to loša ideja - reče Ray. - Svirali su bolju glazbu nego što je ova današnja, to je sigurno. - Hvala na pomoći - reče Sandy. - Kakvoj pomoći? - reče Ray. - Ne spominji mi ime. Ništa ne znam. Mimo ovdje živim. Organski Ray, shvaćaš? - Nasmiješi se. - Pazi što radiš. Ne bih volio da se Edan Morse razljuti na mene. - Zapamtit ću to - reče Sandy. Okrene se i vrati u kuću. Bambi i još nekoliko članova sjedilo je oko kamina. - Smijemli se poslužiti vašimtelefonom? - Žao mi je - reče Fem. - Nemamo telefon. Sandy opsuje. - Gdje je najbliži telefon? - U gradu - reče Bambi. Ustane i priđe mu. - Uznemiren si, Sandy. A da sjedneš i opustiš se? Imamo dobre droge. Sami je uzgajamo. Možeš prenoćiti kod nas.