Pretinac 21 - Anders Roslund, Borge Hellstrom

ROSLUND i HELLSTROM PRETINAC 21 Naslov izvornika Anders Roslund & Borge Hellstrom Box 21 Copyright ©Anders Roslund & Borge Hellstrom 2005 Prevela sa švedskoga Lidija Škarica

IZ JEDNOG KARTONA BOLNICA SÖDER, STOCKHOLM »... Onesviještena žena, identitet nepoznat, kola hitne pomoći stigla u 9:05 h, pronađena u stanu u ulici Volund 3, hitnu pozvao susjed. Opće stanje: ne reagira na podražaje, ne osjeća bol. Blijeda i hladna. Decimetar duge svježe brazgotine na leđima, više modrica i manjih ožiljaka na licu. Velika oteklina na lijevoj nadlaktici. Pluća: plitko i kratko disanje, s povišenom frekvencijom. Nema drugih zvukova. Srce: ritam uredan, puls slab. 110 otkucaja u minuti. Tlak: 95/60 Trbuh: napet i tvrd Preliminarna procjena: Žena u dvadesetima, čini se da je pretrpjela višestruke ozljede (bićevana je?). Pokazuje znakove početnog šoka. Sumnja se na unutarnje krvarenje. Moguće puknuće slezene i slomljena nadlaktica. Prebacuje se na intenzivnu njegu radi daljnjih pretraga... «

JEDANAEST GODINA PRIJE ČVRSTO JE DRŽALA MAMU ZA RUKU. Ove je godine često stiskala maminu mekanu ruku i zauzvrat očekivala njezin snažni stisak. Nije htjela ići onamo. Zvala se Lydia Grajauskas i trbuh ju je zabolio čim su napustile kuću u Klaipedi, na ružnoj autobusnoj postaji. Što su dalje išle, sve ju je više boljelo. Nikad prije nije bila u Vilniusu; maštala je o njemu, vidjela slike i slušala priče drugih, ali sada nikako nije htjela onamo. To nije njezino mjesto, nema što raditi ondje. Prošlo je više od godinu dana otkako ga je zadnji put vidjela. Upravo je bila napunila devet godina i mislila je da je ručna granata sasvim dobar dar. Tata je, naravno, nije vidio; sjedio im je okrenut leđima u prljavoj sobi i bio je zaokupljen drugima, onima koji su pili, vikali i mrzili Ruse. Ležala je s Vladijem, glavom uz njegova stopala, na velikom smedem kauču od pamučne tkanine koji je zaudarao. Tamo su ležali kad ne bi bilo škole, a tata bi radio. Slušali su. Bilo je nešto u pištoljima, kutijama s barutom i dubokim muškim glasovima što ih je fasciniralo i tjeralo da leže ondje i duže no što je možda bilo potrebno. Tata je bio crven u licu, upravo onako kao ponekad kod kuće kad bi popio izravno iz boce, prišuljao se mami i privio joj se uz leđa. Činilo se da to nije primijetila niti je to ičim pokazala. On bi još malo otpio, a mama bi također potegnula iz boce i zatim bi otišli u malu spavaću sobu, istjerali sve ostale i zatvorili vrata za sobom. Lydia ga je zamišljala zarumenjenih obraza. Kod kuće i među drugim muškarcima koji su čistili oružje. Tada bi se činio živim, ne bi izgledao onako staro. Bio je drukčiji, pobogu, imao je gotovo dvadeset devet godina. Oprezno je virila kroz prozor autobusa. Trbuh ju je bolio još više sada kad su se vozili cestom punom rupa i svaki put kad bi prednji kotači naletjeli na neku od njih, sjedalo na kojem je bila poskočilo bi i pritom bi je odmah presjeklo ispod rebara.

Tako je izgledao njezin još uvijek neistraženi svijet, cijeli dugi put između Klaipede i Vilniusa. Ona nikad prije nije išla onamo. Nikad nije imala priliku, bilo je preskupo, a najvažnije je bilo da mama ode. Mama je išla svake nedjelje već gotovo godinu dana, s hranom i novcem koje bi nekako nabavila. Lydia je pomislila da je teško znati kako mu je uistinu ondje i što će im reći. Vjerojatno mu mama najviše nedostaje. Od onog dana s granatama Lydiju nije nijednom vidio. Ležala je na kauču, nagnuta naprijed, okružena kutijama eksploziva i ručnih granata, i Vladiju je, prislonivši prst na usta, davala znak da bude tih jer ne smiju uznemiravati očeve. Znala je kako sve to funkcionira, i eksploziv i granate i mali pištolji. Uvijek ih je gledala dok su vježbali i znala je o njihovom oružju koliko i oni sami. I dalje je zurila kroz prljavi prozor autobusa. Jako je kišilo, ceste su trebale biti čiste, no umjesto da uklone prljavštinu, teške kapi kiše samo su raspršivale smeđi mulj naokolo, tako da je bilo sve teže promatrati krajolik. No cesta je sada bila bolja, nije bilo rupa, nikakvih trzaja ni boli ispod rebara. Držala je ručnu granatu i kada je policija srušila vrata i nahrupila u veliku prostoriju. Tata i ostali muškarci dovikivali su se, no bili su spori i u samo nekoliko minuta policija ih je prislonila uza zid, stavila im lisice i zadala dosta udaraca. Ne sjeća se koliko ih je bilo, možda deset, dvadeset, sjeća se samo da su stalno vikali zatknis, da su imali iste pištolje kakve je tata prodavao te da su pobijedili i prije nego što su počeli. Njihovi vrisci miješali su se sa zveckanjem oružja i zvukom smrskanih boca. Svi ti zvukovi koji su joj se urezali u sjećanje odjednom su se pretvorili u neobičnu tišinu, kad su tata i ostali muškarci legli na pod. Toga se najbolje sjećala. Tišine koja je zavladala. Opet je zgrabila maminu ruku. Povukla ju je k sebi i položila na sjedalo. Držala ju je sve dok joj koža nije pobijeljela i više nije imala snage za jači stisak. Onako kao što ju je držala onda kad su sjedile pred sudnicom u Klaipedi za vrijeme parnice protiv tate i drugih muškaraca. Sjedile su i držale jedna drugu za ruku, a mama je dugo plakala nakon što je čuvar u sivoj uniformi izašao i rekao im da su ih osudili na dvadeset jednu godinu zatvora, svakog od njih.

Nije ga vidjela godinu dana. On je ne bi prepoznao. Lydia stisne platnenu vrećicu koju je mama ponijela. Unutra je bilo mnogo hrane, bila je ispunjena do vrha. Mama je pričala o tome što su tamo jeli, o zobenoj kaši koju su dobivali svaki dan. Pričala je o vitaminima, o tome kako se čovjek može razboljeti bez njih i o tome kako ondje svima treba dodatna hrana koju im donose posjetitelji. Autobus je sada vozio jako brzo. Široka cesta s malo više prometa i kuće koje je gledala kroz prozor bivali su sve većima što su se više približavali Vilniusu. Zgrade, koje je ugledala još ondje gdje je cesta bila puna rupa, bile su u lošem stanju. No sada je vidjela velike stambene zgrade s limenim krovovima koje su, iako su izgledale poput sivih zidova, svejedno bile znatno modernije od ostalih. Ubrzo su vidjele i neke skuplje kuće, a zatim mnogo benzinskih postaja smještenih vrlo blizu jedna drugoj. Nasmijala se i pokazala prstom, nikad prije nije vidjela toliko mnogo postaja. Gotovo je prestalo kišiti; pomislila je kako je to lijepo jer joj kosa neće biti vlažna, ne danas. Zatvor Lukuskele nalazio se samo nekoliko stotina metara od autobusne postaje. Bila je to golema ustanova, velika kao cijela četvrt, s visokim zidinama svuda naokolo. U početku je to bila ruska crkva, no potom su je preuredili, dodali i druge zgrade, i sada tamo leži preko tisuću zatvorenika. Red se stvorio već pred teškim, sivim željeznim vratima usred betonskog zida. Druge majke s drugom djecom. Jedna obitelj uspjela je ući, čekali su ih naoružani stražari u uniformama. Morali su odgovarati na neka pitanja. Pokazati svoje isprave. Pokazati što nose sa sobom. Jedan od stražara joj se nasmijao, no ona se nije usudila nasmijati njemu. »Ako netko zakašlje, odmah otiđi otamo. Izađi iz prostorije.« Dok joj je to govorila, mama se okrenula prema njoj. Izgledala je strogo, kao i uvijek kad je situacija bila ozbiljna. Lydia je htjela upitati zašto, no nije; mama je jasno pokazala da više ne želi razgovarati o tome. Vodili su ih stazom od glavne zgrade, na vrhu ograde bila je bodljikava žica, a iza nje bijeli psi lajali su i bacali se na nju. Na jednom prozoru iza rešetaka vidjela je dva lika koja su ih pratila pogledom, mahala im i dovikivala joj nešto. »Slatka djevojčice, pogledaj ovamo, slatka djevojčice.« Samo je išla naprijed, gledala ispred sebe, sljedeća zgrada bila je blizu.

Mama je držala vrećicu u krilu, a Lydia je posegnula za njezinom rukom. Opet ju je zabolio trbuh. Onako kao što ju je bolio u autobusu kad bi naletjeli na rupu u asfaltu. Došli su do stubišta sterilnih zelenih zidova, boja je bila tako žarka da je morala gledati mami u leđa, i držala je ruku na njima dok su se penjale. Zastale su na trećem katu i slijedile stražara koji im je pokazao na dug, mračan hodnik koji je istovremeno zaudarao na ustajali zrak i sredstva za čišćenje. Ispred svakih vrata stajale su kante, na kojima je pisalo TBC. Pogledala je u jednu poluotvorenu kantu, unutra su bili krvavi rupčići. Svi su ondje imali obrijane glave, bili su blijedi i izgledali jako umorno. Neki su ležali, neki sjedili omotani plahtama, a neki stajali uz prozor i razgovarali. Osam kreveta u nizu uza zid, u dijelu koji se nazivao bolesničkim odjelom. Tata je sjedio na najudaljenijem. Lydia ga je krišom pogledavala i pomislila kako joj se čini manjim nego nekad. On nju nije vidio. Ne još. Dosta je dugo čekala. Mama mu je prva prišla, nešto su razgovarali, no nije mogla ništa čuti. Lydia ga je i dalje promatrala i nakon nekog vremena shvatila je da se više ne stidi. Razmišljala je o godini koja je prošla, o podrugivanju u školi koje ju više nije vrijeđalo, ne sada kad je bila tu, tako blizu njemu. Čak je i ona bol u trbuhu nestala. Kada ga je zagrlila zakašljao se, no nije otišla iz sobe kao što je obećala mami. Čvrsto ga je držala i nije ga puštala. Mrzila ga je, trebao bi otići kući s njima.

SADA PRVI DIO PONEDJELJAK, TREĆI LIPNJA U STANU JE BILO TIHO. Dugo nije razmišljala o njemu, ni o kome iz svoje prošlosti. No sada je radila upravo to. Razmišljala je o posljednjem zagrljaju, kada je bio u zatvoru Lukuskele. Ona je imala deset godina, on je izgledao tako maleno i kašljao je cijelim tijelom, a mama mu je pružila rupčić koji je natopio krvlju prije no što ga je zgužvao i bacio u jednu od kanti u hodniku. Tada nije shvaćala da je to bio posljednji put. Još uvijek to nije shvaćala. Lydia je duboko udahnula. Otresla je ramenima kako bi odagnala nemir i osmjehnula se svom odrazu u velikom zrcalu. Bilo je još uvijek rano ujutro. Netko je pokucao na vrata. Još je uvijek držala četku u ruci. Koliko je dugo ona uopće ondje sjedila? Pogledala je još jednom u zrcalo. Kosa joj je bila malo neuredna. Nanovo se nasmijala, htjela je biti lijepa. Nosila je crnu haljinu, tamna tkanina bila je kontrast svijetloj puti. Njezino tijelo, gledala je, bilo je još uvijek tijelo mlade žene, nije se mnogo promijenila otkad je došla ovamo, barem ne izvana. Čekala je. Opet se začulo kucanje, sada još jače. Trebala bi otvoriti vrata. Odložila je četku na policu uz zrcalo. Zvala se Lydia Grajauskas i običavala je pjevati to, pjevala je i sada, melodiju pjesmice za djecu koje se sjećala iz škole u Klaipedi. Refren je imao tri stiha, a ona je u svakom pjevala Lydia Grajauskas. Uvijek je to radila kad je bila nervozna. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Prestala je pjevati kad je došla do vrata. On je bio s druge strane. Da je položila uho na vrata mogla bi ga čuti kako diše, mogla je prepoznati

njegov ritam, to je bio on. Našli su se već nekoliko puta, osam, možda devet? Mirisao je drukčije. Već je poznavala njegov miris, kakav su imali i neki ljudi koji su radili s tatom u onoj prljavoj sobi u kojoj je ležala dok je bila mala. Mješavina cigareta, nekog muškog parfema i znoja ispod debele jakne. Pokucao je. Već treći put. Vrata su se otvorila. Stajao je ondje. Tamno odijelo, svijetloplava košulja, zlatna kravata. Kratka svijeda kosa. Bio je osunčan. Iako je kišilo usred svibnja, svejedno je imao brončanu put, uvijek je bila takva. Nasmiješila se, kao maloprije pred zrcalom, znala je da mu se to sviđa. Nisu se ni dodirnuli. Ne još. Maknuo se sa stubišta, prešao prag i ušao u stan. Odmah je pogledala prema vješalici, da ti uzmem kaput, rado ću ga uzeti. Odmahnuo je glavom. Bio je deset godina stariji od nje, blizu tridesete, pretpostavljala je, nije bila sigurna. Htjela je opet zapjevati. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Podignuo je ruku, kao što je običavao, i prstima prešao preko njezine crne haljine, polako preko ramena, do njezinih grudi, sve preko odjeće. Nije se micala. Rukom joj je obuhvatio jednu dojku i krenuo prema drugoj. Nije disala, prsa su joj bila mirna, mora se smiješiti, mora stajati mirno i smiješiti se. Smijala se i kad je pljunuo. Stajali su jedno uz drugo. Činilo se da mu je pljuvačka ispala, ne da je namjeravao pljunuti. Rijetko bi završila na njezinu licu, najčešće pred stopalima, crnim cipelama s visokim potpeticama. Pomislio je da oklijeva. Pokazao je. Ravnim prstom prema dolje. Lydia se sagnula, smiješeći se i dalje. Znala je da mu se to sviđa, i on se ponekad smiješio. Koljena su joj malo škljocnula kad je kleknula, namjestila se na sve četiri, licem prema naprijed. Molila je za oprost. On je to htio. Naučio je kako se to kaže na ruskom, htio je biti siguran da se koristi pravim riječima. Polako se spustila na ruke, gotovo je polegla nosom na pod te je jezikom zgrabila ispljuvak s poda u usta i progutala ga.

Zatim je ustala. On je tako htio. Zažmirila je, uvijek je pogađala koji obraz. Desni, bit će desni. Lijevi. Pljusnuo ju je punim dlanom preko cijelog obraza. Nije ju previše zaboljelo. Ostao je crveni otisak, udario ju je punom snagom i boljelo je. Boljelo je kad je to htio. Opet je pokazao prstom. Lydia je znala što mora napraviti, bilo je suvišno, no svejedno je pokazao i drugi put. Mahnuo je prstom u njezinu smjeru, htio je da ode u sobu, da se smjesti na crveni prekrivač na krevetu. Krenula je prije njega, morala je hodati polako i milovati svoju stražnjicu. Htio je da glasno uzdiše, a njegov pogled na leđima kao da ju je bolio. Zastala je pred krevetom. Otkopčala je tri gumba na leđima i spustila haljinu preko bokova, do poda. Zatim svoj grudnjak i gaćice od crne čipke, što je on zatražio, koje joj je on poklonio i koje je obećala nositi samo kada je s njim, samo tada. Legao je preko nje, a ona više nije imala tijelo. Tako je to radila. Tako je uvijek radila. Razmišljala je o domu, o onome što joj nedostaje svakoga dana otkad je došla ovamo. Ovdje i sada ona ne postoji. Ovdje je bilo samo njezino lice, bez tijela. Nije imala vrat, ni grudi, ni utrobu, ni noge. Kad se on trljao uz nešto, nabijao u nešto, kad je krvarila iz stražnjice, to nije imalo veze s njom. Ona je bila negdje drugdje, a ovdje je ostalo samo lice koje je pjevalo Lydia Grajauskas u refrenu davno naučene pjesmice. * * * PADALA JE KIŠA kad je došao na prazno parkiralište. Bilo je to jedno od onih ljeta kad se čovjek probudi, tiho prikrade prozoru, duboko udahne i ponada da će danas, na ovaj dan, sunce zasjati iza zastora. Bilo je to ljeto kad se kiša vani slobodno poigravala, dok su umorne oči svakog jutra odmah nakon buđenja susretale sivilo i udarce kapi o staklo.

Ewert Grens je uzdahnuo. Parkirao je auto, ugasio motor i ostao sjediti za volanom sve dok se više ništa nije moglo vidjeti kroz prozor od kapi kiše koje su poput rijeke zaklanjale pogled. Nije se uspio pomaknuti. Nije htio. Nemir se uvukao u ono što je ostalo od njega. Prošao je još tjedan i gotovo je zaboravio na nju. Teško je udahnuo. Nikad je neće zaboraviti. I dalje je bio s njom, svakoga dana, gotovo svakoga sata, već dvadeset pet godina, i to mu nikako nije pomagalo. Kiša se malo smirila pa je mogao nazrijeti kuću kroz vjetrobransko staklo. Velika crvena vila od opeke, iz sedamdesetih. Vrt je bio divno uređen, na granici pretjeranog, a najviše mu se sviđalo šest stabala jabuke koja su netom izgubila svoje bijelo cvijeće. Mrzio je tu kuću. Pustio je volan koji je čvrsto stiskao, otvorio vrata i izašao. Hodao je između lokava na asfaltu, a voda mu je ušla u cipele prije no što je došao i na pola puta. Pokušao se osloboditi osjećaja da mu je svakim korakom kojim se približi ulaznim vratima život sve ugroženiji. Zaudaralo je na stare ljude. Dolazio je svakog ponedjeljka ujutro, no još uvijek se nije naviknuo na miris. Oni koji su se ovdje nalazili, u invalidskim kolicima i s hodalicama, nisu uopće bili toliko stari pa mu nije bilo jasno odakle je miris dolazio. »Sjedi tamo, u svojoj sobi.« »Hvala.« »Zna da dolazite.« Nije imala pojma da je došao. No kimnuo je glavom mladoj njegovateljici koja ga je već poznavala. Samo je htjela biti srdačna, nije ni slutila koliko ga je ovo zaboljelo. Prošao je pokraj nasmiješenog čovjeka svojih godina koji je sjedio u fotelji u hodniku i radosno mahao svima koji su došli. Zatim pokraj žene koja se zvala Margareta i koja je vrištala ako ju se ne pogleda i ne upita kako je. Svakog ponedjeljka ujutro, uvijek su tu sjedili, kao dio fotografije koja nikad nije trebala nastati. Pitao se hoće li mu nedostajati ako ih jednog dana ne bude ili će mu laknuti što više ne mora prolaziti kroz tu predvidljivost. Čekao je mirno neko vrijeme pred njezinom sobom.

Ponekad se znojan budio noću i jasno ju čuo kako mu govori dobrodošao, kako mu uzima ruku i drži je, sretna što drži nekog tko je voli. Mislio je na to, na san koji se iznova ponavljao, i ohrabrio se da otvori vrata kao inače, da ude u njezin život u četrnaest kvadratnih metara s prozorom koji gleda na parkiralište. »Bok.« Sjedila je nasred sobe. Kolica su bila okrenuta prema vratima. Vidjela ga je. No ništa u njezinim očima nije odalo da ga je prepoznala, nije ni čula da ju je pozdravio. Došao je do nje, položio joj ruku na hladan obraz i opet joj se obratio. »Bok, Anni. To sam ja, Ewert.« Nasmijala se. Iskrivljeni, uvijek previsoki smijeh, poput dječjeg. »Prepoznaješ li me danas?« Opet se nasmijala, naglo i previsoko. Primaknuo je stolicu koja je stajala uz pisaći stol kojim se nikad nije koristila i sjeo pokraj nje. Uzeo je njezinu ruku, držao je, položio u svoju. Lijepo su je uredili. Svijeda kosa bila joj je počešljana, i podignuta kopčom, jednom sa svake strane. Plava haljina koju dugo nije vidio na njoj mirisala je svježe oprano. Razmišljao je o tome koliko je fizički nepromijenjena. Dvadeset pet godina je u kolicima, u nesvjesnom svijetu, a nije se činila ništa starijom nego onda. On je dobio dvadeset kilograma, izgubio kosu i vidjele su mu se mnoge bore na licu. Ona je bila tako netaknuta. Kao da je naknada za nemogućnost sudjelovanja u stvarnom svijetu bio spokoj koji joj je podario mladost. Pokušala je reći nešto. Nešto je promrljala, okrenula se prema njemu. Imao je osjećaj kao da stvarno nešto govori. Stisnuo joj je ruku i progutao knedlu. »Sutra će ga osloboditi.« Mrmljala je i slinila, a on je izvadio rupčić iz džepa i obrisao slinu koja joj se spuštala niz bradu. »Shvaćaš li to, Anni? Još sutra i odslužit će svoje te biti slobodan. Opet će raditi sranja po našim ulicama.« Soba je izgledala jednako otkad se uselila. On je sam izabrao koji će namještaj ponijeti od kuće i sam ga je posložio, jedini je znao koliko joj je bitno da spava glavom prema prozoru.

Doimala se tako sigurnom već prve noći. Odnio ju je do kreveta i položio na njega te prekrivačem omotao njezino vitko tijelo. Ostao je uz nju sve do zore, duboko je spavala. Otišao je ujutro kad se probudila, ostavio je auto ondje i išao pješice cijelim dugim putem do policijske postaje na Kungsholmu. Bilo je gotovo podne kad je stigao. »Ovoga ću ga puta srediti.« Gledala je kao da ga sluša. Znao je da nije tako, no ponekad se činilo kao da vode razgovor, kao onda, kao prije. Njezine oči bile su možda pune iščekivanja, a možda samo prazne. Da sam barem stigao na vrijeme. Da te barem taj vrag nije izvukao van. Da ti barem glava nije bila mekša od kotača. Ewert Grens sagnuo se prema njoj, položio svoje čelo na njezino i poljubio je u obraz. »Nedostaješ mi.« * * * ON, U TAMNOM ODIJELU sa zlatnom kravatom, koji je pljuvao na pod pred njom, upravo je otišao. Ovoga puta nije joj pomoglo zamišljati Klaipedu i zatvoriti ostatak tijela, biti samo lice. Osjećala ga je unutra. Ponekad se dogadalo da osjeti kako boli kad netko prodire u nju i istovremeno joj viče da se mora micati. Lydia se pitala je li to bio njegov miris. Miris koji je prepoznala i koji je podsjećao na miris muškaraca oko tate u onoj prljavoj sobi s oružjem. Pitala se je li uopće dobro što ga je prepoznala, je li to značilo da je još uvijek bila vezana uz prošlost i ono za čim je tako žudjela. Ili ju je samo još više slamalo to što je mogla imati, a bilo je tako daleko, i to je sve više shvaćala. Nije mnogo govorio nakon toga. Pogledao ju je, pokazao prstom posljednji put i ništa više, samo nekoliko riječi. Nije se ni okrenuo prije nego što je izašao. Lydia se nasmijala. Da je imala utrobu, on bi ju napunio svojim tjelesnim tekućinama. Tada bi još više osjećala njegov organ. No nije bilo tako. Bila je samo lice. Smijala se i bijelim sapunom trljala dio po dio tijela. Koža joj se zažarila, trljala ju je snažno, sapunom po vratu, ramenima, preko grudi, u

vaginu, bedra, noge. Prigušeni sram. Isprala ga je. Njegove ruke, njegov dah, njegov miris. Voda je bila vrela, gotovo ju je pekla, a sram poput ružne opne koju nije mogla skinuti. Sjela je u kadu i pjevala refren dječje pjesmice iz Klaipede. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Voljela je tu pjesmu. Bila je njihova, njezina i Vladijeva, pjevali su je svakoga jutra dok su se šetali do škole, sa svakim korakom jedan slog, svoja imena, glasno i stalno iznova. »Prestani pjevati!« Dimitri je viknuo iz predsoblja ustima prislonjenima uz vrata kupaonice, no ona je nastavila. Udario je šakom o zid i opet viknuo da izađe što prije. Ona je ostala sjediti u mokroj kadi, no prestala je pjevati, a njezin glas jedva se čuo kroz vrata. »Tko sada dolazi?« »Duguješ mi, prokleta kurvo.« »Želim znati tko dolazi.« »Operi pičku! Imaš novu mušteriju.« Lydia je osjetila gnjev u njegovu glasu. Ustala je, osušila se, stala pred zrcalo iznad umivaonika, i namazala usne crveno, sloj po sloj. Obukla je baršunasto donje rublje bijelo poput mlijeka, koje je sljedeća mušterija jutros unaprijed poslala po Dimitriju. Četiri rohypnola i valium. Progutala ih je, nasmiješila se zrcalu i pomiješala tablete s pola čaše votke. Otvorila je vrata kupaonice i izašla u predsoblje. Sljedeća mušterija, drugi danas, kojeg nikad još nije vidjela, već je čekao na stubištu. Dimitri je sjedio u kuhinji, vidjela je kako je buljio u nju dok je išla prema vratima. Pustila je da još jednom zakuca, a zatim je otvorila. * * * HILDING OLDEUS SNAŽNO JE GREBAO ranu na nosu. Imao je kroničnu infekciju na desnoj nosnici, kao posljedicu čestog uzimanja heroina. Kad god je bio na zahodu, češao se po tome. Već

godinama ima duboke rane po nosu. Činilo mu se kao da gori, morao ju je trljati, kopati kažiprstom, grebati kožu. Pogledao je oko sebe. Bio je u prokletom uredu socijalne službe koji je prezirao, no uvijek se iznova vraćao ovdje. Nije mogao ništa osim zanovijetati, pa je sjeo, pripremajući osmijeh koji mu donosi još novca. Prošlo je tjedan dana. Naklonio se stražarima zatvora Aspsas i nabrzinu pozdravio Jochuma Langa kojem se uvlačio u dupe posljednih mjeseci. Trebao je nekoga tko će ga štititi, a Jochum je bio dovoljno velik za to. Nikome ne bi palo na pamet zamjeriti mu se dok god mu Jochum čuva leda. Jochum je uzvratio pozdrav. Ostao mu je još samo jedan usrani tjedan (Hilding odjednom shvati da je to već sutra, da je prošlo već tjedan dana) i nakon toga se vjerojatno nikada neće sresti izvan zidina zatvora. Jochum mu je neko vrijeme bio zaštitnik. Nije se drogirao, a takvi koji se nisu drogirali uvijek su bili nekako smušeni, u svom svijetu. Nije ih bilo mnogo unutra. Nekoliko ciganskih vještica, jedan vražji Finac i dvojica prokletih penzionera. Koji vrag im treba? Hilding opet počne grebati ranu na nosu. Samo su mu tratili vrijeme, skupina ljudi koja mu stoji na putu. Bio je to jedan od onih dana kad je osjećao. Nije to ni htio ni mogao podnijeti, no na ovaj prokleti dan samo je osjećao, osjećao, osjećao. Trebao mu je fiks, mora se riješiti ovih sranja, mora nabaviti prokleti heroin i riješiti se svih ovih prokletih ljudi koji sjede u punom prokletom uredu. Njegov je red, kvragu, njegov je red sada. »Da. Sljedeći?« Velika, debela socijalna radnica otvorila je vrata svog ureda. Žurno je ustao, i krenuo prema njemu. Mršavo tijelo kretalo se neujednačenim pokretima i svi su vidjeli da je to još uvijek mlad čovjek koji nema ni trideset godina, s dječjim odlikama u kombinaciji s izbodenom kožom, na putu nekamo, no ne prema životu. Opet se češao po nosu, i osjećao je kako se znoji. Bio je lipanj i padala je prokleta kiša, a on je nosio dugu kabanicu. Bilo je zagušljivo i htio ju je skinuti, pomislio je to, no nije se usudio. Sjeo je u stolicu za posjetitelje pred praznim radnim stolom i pokraj nekoliko polica bez knjiga. Uznemireno je gledao po sobi. Nije bilo nikog osim proklete socijalne radnice, inače ih uvijek bude dvoje.

Klara Stenung zatvorila je vrata i sjela nasuprot njemu. Imala je dvadeset i osam godina, kao i narkoman pred njom. Već ga je prije srela i znala je tko je, i kamo ide. Bilo je tu i takvih. Radila je kao asistentica u socijalnoj službi za predgrada nekoliko godina, a ovdje u gradu, u tvrtki Katarina-Sofia posljednje tri godine. Mršavi, živčani, povišena glasa, nedavno otpušteni, dolazili su i odlazili. Nestajali bi po tri mjeseca, ali bi se uvijek iznova vraćali. Ustala je i pružila mu ruku preko stola. Pogledao je njezinu ruku, poželio je pljunuti te je naposljetku labavo uzeo. »Trebam lovu.« Šuteći, pogledala ga je u oči kao da čeka još nešto. Izvadila je fascikl s arhivom. Znala je sve o njemu. Hilding Oldeus bio je poput svih drugih. Nije imao oca, a ni majku. Dvije starije sestre snalazile su se kako su znale i umjele. Prilično je talentiran, zbunjen i napušten. Počeo je piti s trinaest godina, a pušiti marihuanu s petnaest. A onda je krenulo nizbrdo. Počeo je pušiti i ubrizgavati heroin. Prvi put je završio u zatvoru već sa sedamnaest godina. Sada je već, do dvadeset i osme, odslužio deset kazni u jedanaest godina. Uglavnom zbog krađe i skrivanja ukradene robe. Sitni lopov. Takav koji je jednom uletio u supermarket s nožem za kruh u ruci i otrgnuo kasu, a zatim ispred istog dućana kupio gram od nekog sitnog dilera i ubrizgao ga na prvom sljedećem stubištu. Nije ništa shvaćao tada, kad su u dućanu pokazali policiji u njegovu smjeru, a oni ga uhitili i ubacili u auto te odmah odveli u zatvor. »Znaš moj odgovor. Nećeš dobiti novac.« Uznemireno se micao na stolici, njihao se i zastao da uhvati ravnotežu. »Koji vrag! Ali upravo sam odslužio kaznu!« Gledala ga je, a on je vikao i grebao ranu na nosu. Opet je krvario. »Zao mi je. Nisi prijavljen, ni kao nezaposlen ni kao tražitelj zaposlenja na zavodu za zapošljavanje.« Ustao je. »Kravo jedna! Bez kinte sam! Gladan sam, pobogu!« »Jasno mi je da ti treba novac za hranu. No nisi prijavljen. Ne mogu ti ništa dati.« Krv iz rane na nosu kapala je svuda, poprilično je tekla, zacrvenjevši žutu plastiku na podu. Vikao je na nju. Čak joj je i prijetio, no ostalo je samo na tome. Krvario je, no nije ju udario. Nije bio takav i ona je to znala. Nije ni pomislila na to da pozove pojačanje.

Udario je rukom snažno o policu. »Jebeš vaša pravila!« »Radi što hoćeš, no novac nećeš dobiti. Mogu se pobrinuti da dobiješ bonove za obroke za dva dana.« Vani je upravo prošao kamion, a zvuk se probijao između zgrada na uskoj ulici. Hilding to nije čuo, nije ništa čuo. Babetina pred njim pričala je o bonovima za hranu. A kako da nabavi heroin preko socijalnog formulara? Zurio je u debelu ženu preko puta stola koja mu nudi bonove, u njezine velike proklete grudi i prokletu ogrlicu od prokletih drvenih kuglica. Smijao se i vikao, okrenuo je stolicu na kojoj je do maloprije sjedio i šutnuo je u zid. »Jebeš tvoje bonove! Mogu i sam onda nabaviti lovu! Prokleta socijalna babo!« Izletio je kroz vrata i pogledao Finca, Ciganke i penzionere u punoj čekaonici. Svi su ga gledali, no nitko nije ni prozborio, tiho su sjedili, gotovo čučeći. Viknuo je prokleti socijalni slučajevi okrenut prema njima dok je prolazio, i na kraju još nešto što je bilo nemoguće razumjeti. Njegov prodoran glas gubio se i miješao s krvlju koja je tekla iz nosa i ostavljala trag, niza stube i van kroz glavna vrata, cijelim putem preko ulice Ostgota prema četvrti Skanstull. * * * JOŠ MALO PA ĆE LJETO, a s njim i vjetrovito vrijeme, rijetko kad iznad dvadeset stupnjeva. Pokoje sunčano prijepodne, a inače samo kiša koja pada po krovovima i vrtnim roštiljima. Ewert Grens držao ju je za ruku dok god mu je to dopuštala, a onda se odjednom uznemirila, prestala se smijati i gukati, a slina joj je počela pravilno teći niz bradu. Zagrlio ju je i poljubio u čelo te objasnio da će doći opet za tjedan dana, kao uvijek. Da si barem mogla još malo izdržati. Vozio se autom preko mosta Lidingo, na putu prema Bengtu Nordwallu koji je sada živio u Eriksbergu, nekoliko desetaka kilometara južno od grada. Vozio je prebrzo i vidio se, kao što mu se često dogadalo, kako sjedi za jednim drugim volanom. U patrolnom vozilu za koje je bio zadužen prije dvadeset i pet godina.

Vidio je Langa tamo ispred vozila. Znao je da njega traže te je učinio ono što su inače mnogo puta radili. Dostigao je trčećeg čovjeka, a Bengt je otvorio bočna vrata vozila. Anni je sjedila najbliže Langu koji ju je zgrabio, a ona je viknula da ga je uhvatila. Sjedila je na tom mjestu. Zato ju je Jochum mogao izvući. Ewert Grens je zatreptao, naglo skrenuo iz svoje trake i maknuo se s ceste, uznemirivši jutarnje putnike na posao. Ugasio je motor i ostao sjediti mirno dok mu slike nisu prestajale navirati u sjećanje. Svaki put kad bi je posjetio ove godine događala se ista stvar, sjećanja su mu navirala i ostavljala ga bez zraka. Čekao je tako neko vrijeme, nije mario za idiote koji su mu trubili, čekao je da se smiri. Još petnaest minuta i tamo je. Susreli su se već vani, na uskoj ulici između kuća, i stajali tako na kiši jedno uz drugo, promatrajući nebo. Nijedan od njih ne smije se baš često, možda zbog godina, a možda jer su jednostavno takvi. No sivilo, vjetar i kiša koja se slijevala prisilili su ih na osmijeh, ništa drugo im nije ni ostalo. »Što kažeš?« »Što kažem? Da se više neću brinuti.« Slegnuli su ramenima i sjeli u vrtne naslonjače natopljene vodom. Poznavali su se trideset i dvije godine. Tada su bili mladi, život im je brzo proletio i ostalo im je još znatno manje od polovice. Ewert Grens tiho je gledao svog prijatelja, jedinog kojeg je zbilja imao, s kojim je razgovarao izvan posla, kojeg je podnosio. Još je uvijek vitak, s mnogo kose. Bili su isto godište, no Bengt je izgledao dosta mlade. Tako je to kad imaš malu djecu, prisiljavaju te na mladost. Ewert nije imao ni djecu ni kosu i bio je trom. On je hramao, a Bengt je hodao lagano poput pera. Imali su zajedničku prošlost i još uvijek su radili kao policajci u centru Stockholma, no svaki se nosio s vremenom na svoj način. Ewertu kao da ga je još trebalo, brže ga je iscrpilo. Bengt ravnodušno uzdahne. »Zbog ove vlage uopće više ne mogu izaći s djecom.« Ewert nije bio siguran je li ga njegov najstariji prijatelj pozvao kući jer je mislio da bi to moglo biti lijepo, ili iz osjećaja dužnosti jer su ga žalili, tako usamljenog i golog izvan hodnika policijske postaje. Došao je svaki

put kad su ga pozvali, nikad se nije pokajao, no nije mogao prestati razmišljati o tome. »Danas je bila dobro. Pozdravila me. Siguran sam u to.« »A ti, Ewerte? Kako si ti?« »Kako misliš?« »Ne znam što mislim. No izgledaš mi... kao da ti je teže sad, na kraju. Pogotovo kad pričaš o Anni.« Ewert ga je čuo, no nije mu odgovorio. Nezainteresirano je gledao oko sebe, promatrao život iz predgrađa koji nije shvaćao. Imali su zaista lijepu kućicu. Bila je to obična kuća, s malo opeke, malo travnjaka i lijepo podšišanim grmljem, te izblijedjelim plastičnim igračkama razbacanima svuda naokolo. Da nije padala kiša, dvoje djece izjurilo bi u stražnji vrt i igralo dječje igre tipične za svoju dob. Bengt ih je kasno dobio, imao je gotovo pedeset godina, a Lena je bila dvadeset godina mlađa. Kao da je dobio drugu šansu. Ewert nije shvaćao zašto je mlada, lijepa i talentirana žena htjela sredovječnog policajca. Zavidio je Bengtu na tome što ima, no nikad to nije mogao shvatiti. Odjeća im je bila promočena, postala je teška tkanina oko njihovih tijela. No nisu je više osjećali, zaboravili su na kišu na neko vrijeme. Ewert se nagnuo naprijed i pogledao svog prijatelja. »Znaš što?« »Što?« »Danas oslobađaju Jochuma Langa.« Bengt odmahne glavom. »Moraš pustiti to već jednom.« »Lako je tebi reći. Nisi ti vozio.« »I nisam je ja volio. No to nije ni bitno. Moraš pustiti to. Dogodilo se prije dvadeset i pet godina, Ewerte.« Okrenuo se prema zadnjem sjedalu. Vidio je kako ga je zgrabila i nestala. Ewert Grens teško uzdahne i pređe rukom po mokroj glavi te osjeti bijes koji je bio stalno prisutan otkad se ono dogodilo. Jocbum Lang osjetio je njezinu ruku i u trku se okrenuo. Zgrabio ju je i snažno povukao, a Bengt koji je sjedio uz nju, nije ju uspio uhvatiti za pojas. Ewert uzdahne i opet prede rukom preko mokre glave.

Tada se to dogodilo, kad je ispala iz vozila, a jedno od stražnjih kola pregazilo joj glavu. Shvatio je da je njihovu zajedničkom životu došao kraj. Lang se smijao dok je bježao otamo, a smijao se i kada su ga osudili na pišljivih nekoliko mjeseci zbog nanošenja ozljeda. Ewert Grens ga je mrzio. Bengt otkopča jedan gumb svoje mokre košulje i pokuša uhvatiti prijateljev pogled. »Ewerte?« »Da?« »Činiš se potpuno udaljenim.« Ewert Grens gledao je preko natopljenog travnjaka pogrbljene tulipane u urednoj cvjetnoj gredici. Bio je umoran. »Sredit ću tog gada.« Bengt mu položi ruku na rame, a on se tržne. Nije navikao na to. »Pusti sad njega, Ewerte.« Maloprije ju je držao za ruku. Ona mu se smiješila poput djeteta, a ruka joj je bila hladna i mlitava, kao da je odsutna. Sjećao je se dok je bila drukčija, topla, čvrsta, prisutna. »Bit će na slobodi od danas. Shvaćaš li to? Lang će šetati okolo i izrugivati nam se.« »Ewerte, je li Lang kriv za to? Jesi li siguran u to? Ili sam ja kriv? Ja je nisam uspio uhvatiti. Možda bi mene trebao mrziti. Možda bi mene trebao srediti.« Opet je počelo puhati, vjetar je nosio kišu koja im je udarala u lice. Iza njih otvorila su se vrata terase. Zena koja je izašla držala je kišobran. Bila je mlada, imala je nešto više od trideset godina, duga kosa bila joj je svezana u rep i smijala se. »To vam nije baš pametno.« Okrenuli su se. Bengt joj se nasmijao. »Kad si već sav mokar, postane ti svejedno.« »Ja bih da uđete. Doručak je spreman.« »Sada?« »Sada, Bengte. Djeca su gladna.« Ustali su, a hlače i jakne bile su im zalijepljene za tijelo. Ewert Grens opet pogleda gore, nebo je još uvijek bilo sivo.

* * * JOŠ JE UVIJEK BILO JUTRO. Čula je ptice kako pjevaju vani, pjevale su jedna drugoj, kao inače ovih dana. Lydia je sjedila na rubu kreveta i slušala. Bilo je lijepo, pjevale su jednako kao i ptice u Klaipedi medu onim ružnim betonskim kućama. Nije znala zašto, no već se nekoliko puta budila noću jer je sanjala svoj i mamin posjet zatvoru Lukuskele u Vilniusu prije mnogo godina. Sanjala je tatu kako joj je mahao. Ostavila ga je ondje u mračnom hodniku na odjelu za tuberkulozu. Prošla je pokraj još petnaest drugih zatvorenika koji su se polako raspadali u takozvanoj HIVsobi, prije nego što je shvatila koliko je on zapravo propao. Mirovala je neko vrijeme. Kad je vidjela da on neće ustati, pojurila je preko kamenog poda najbrže što je mogla. Vukla ga je i potezala sve dok nije nanovo ustao te iskašljao krv i žuti ispljuvak. U snu je to bilo točno tako, mama je došla do njih te plakala i vikala sve dok netko od osoblja nije došao i odveo je odande. San je uvijek bio isti, a nikad ga prije nije sanjala. Lydia duboko udahne, pomakne se još malo bliže rubu kreveta i raširi noge, onoliko polagano koliko je muškarac pred njom to tražio. Sjedio je nekoliko metara dalje. Muškarac u srednjim godinama, kakav bi bio i njezin otac. Nalazili su se jednom tjedno već gotovo godinu dana, svakog ponedjeljka ujutro, bio je točan. Bio joj je već treća mušterija danas i uvijek bi zakucao na vrata u istom trenutku kad bi kroz zatvoreni prozor začula crkveni sat kako otkucava devet sati. On nije pljuvao. Nije htio prodrijeti u nju. Izbjegavala mu je spolovilo. Nije osjećala nikakav miris na njemu. Bio je jedan od onih koji su samo htjeli da ih zagrli kad otvori vrata, a nakon toga je više nije dirao. Jednom rukom čvrsto je držao svoje spolovilo, a drugom joj dao znak da se razodjene. Htio je da prelazi prstima gore-dolje po vagini i sve je čvršće hvatao svoje spolovilo. Htio je da cvili poput psa kojeg je imao, a spolovilo mu je postalo blijedocrveno kad ga je obujmio. Zavalio se u crnu kožnatu fotelju dok mu je sperma klizila niz glatku površinu. Bio je gotov u devet sati i dvadeset minuta, i otišao je iz stana prije no što je sat otkucao pola deset. Lydia je ostala sjediti na rubu kreveta i opet je čula ptice kako cvrkuću.

* * * KRV JE PRAVILNO TEKLA iz rane na desnoj nosnici niz pločnik ulice Ostgota. Hilding je žurio. Nije bio u kondiciji iako je tek pušten iz zatvora, jer nije bio jedan od onih koji su liječili frustracije ili gradili poštovanje u teretani zatvora Aspsas. No unatoč tome žurio je, iz straha i ljutnje prema prokletoj socijalnoj radnici iz Katarine-Sofie, i iz želje za prokletim heroinom. Stoga je dahtao kad je došao do ulice Ringvagen i stanice podzemne željeznice na Skanstullu. Jebeš tvoje proklete bonove. Sam ću nabaviti lovu. »Hej ti.« Hilding dotakne po ramenu djevojčicu koja je stajala pred njim na peronu. Pretpostavio je da ima dvanaest, trinaest godina. Nije se obazirala pa ju je opet dotaknuo. Demonstrativno se okrenula u smjeru iz kojeg će uskoro doći vlak. »Ti tamo. Tebi govorim.« Ugledao je njezin mobitel. Posegnuo je za njim, napravio korak naprijed, otrgnuo joj ga iz ruke i ukucao broj ne mareći za to što se ona bunila, i čekao da zazvoni. Hilding hrakne. »Sestro? Ja sam.« Čekala je pa je nastavio. »Sestro, jebemu, moram posuditi od tebe.« Čuo je kako je uzdahnula prije nego što mu je odgovorila. »Nećeš dobiti novac od mene.« »Ali, sestro, za hranu i odjeću. Samo za to.« »Idi u socijalnu službu.« Ljutito je zurio u uređaj u ruci, duboko udahnuo i zatim viknuo približivši usne onome za što je mislio da je mikrofon. »Kvragu, sestro! Onda ću morati sam nabaviti! Ti si kriva za to!« Odgovorila mu je isto kao i zadnji put. »To je tvoja stvar. Tvoj problem. Ne prebacuj ga na mene.« Hilding Oldeus vikne u elektroničku tišinu koja je nastala kad mu je poklopila. Bacio je krvavi telefon o beton na peronu. Djevojčica je stajala i plakala dok se on ukrcavao na vlak koji je upravo stigao.

Smjestio se točno ispred jednih od vrata vagona i grebao još dublje po crvenoj rani. Bio je sav krvav i znojan, mršava, mrtvačkog lica, i izgledao je prljavo. Izašao je na glavnoj podzemnoj stanici T-centralen i liftom se uspeo iz podzemlja. Kiša je blago padala, a on uopće nije znao je li padala i cijeli dan. Pogledao je oko sebe, znojio se pod zakopčanom kabanicom, potpuno mokrom na leđima. Zatim je prešao preko ulice Klaraberg na pločnik s druge strane. Požurio je između kuća kraj Ferlinova kipa i kroz vrata do groblja sv. Klare. Bilo je prazno, potpuno prazno, kao što se i nadao. Samo neki pijanac na travi malo dalje od njega, i nitko drugi. Prošao je spomenik Bellmanu i krenuo prema klupici iza njega, pod stablom za koje je mislio da je brijest. Ispružio je noge i počeo pjevušiti. Držao je ruku u desnom džepu kabanice. Osjetio je deterdžent i polagano ga provlačio kroz prste. Drugu ruku držao je u lijevom džepu, uzeo je i otvorio paket s dvadeset i pet omota za markice; male plastične vrećice veličine osam puta šest centimetara, s pomiješanim deterdžentom i amfetaminom koji su jedva napunili svaku od njih. Trebala mu je lova, i uskoro će je i dobiti. Pala je noć. Gotova je za danas, više nitko neće doći. Lydia je prolazila ugodno zamračenim stanom, samo je pokoja svjetiljka gorjela. Stan je bio dosta velik, najveći od svih u kojima je bila otkad je ovdje, s četirima sobama. Zastala je u hodniku. Ne znajući zašto, promatrala je uzorke na tapetama, uske linije koje su ispunjavale prazninu između poda i stropa. Često je to radila, stajala bi tako i zaboravila na sve drugo. Znala je da je to zato što su je podsjećale na nešto što je već jednom davno vidjela, na jednom drugom zidu, u jednoj drugoj prostoriji. Lydia se živo sjećala tog zida i te sobe. Vojne policije koja je uletila, tate i ostalih muškaraca poredanih uza zid i glasova koji viču zatknis zatknis, te naposljetku znakovite tišine. Znala je tada da je tata već jednom bio u zatvoru. Kod kuće na zidu postavio je litavsku zastavu i za to je bio osuđen na pet godina u zatvoru u Kaunasu. Bila je tako mala, imala je svega nekoliko godina, no dan-danas nije shvaćala to što se dogodilo zbog obične zastave. Nakon toga su ga,

dakako, otpustili iz vojske. Jasno se sjeća što je jednom rekao, crven u licu pod utjecajem votke, u onoj sobi sa zidnim tapetama i među ukradenim oružjem koje su planirali prodati. Upitao je naglas, što drugo može učiniti ? Kad mu djeca plaču jer su gladna, a država mu odbija platiti, što kvragu da učini ? Lydia je ostala u hodniku. Godili su joj tišina i mrak koji se polako ušuljao i uspavljivao je. Uske linije na zidu sezale su sve do vrha. Pratila ih je pogledom i morala je nagnuti glavu da ih vidi. Strop je bio visok, tipično za starinsku gradnju. Pomislila je kako je nekoliko puta radila sama u značajno manjim stanovima, no inače su uvijek bile dvije. Muškarac koji je kucao sa stubišta mogao je birati između njih dviju. Svaki dan morala je primiti dvanaest mušterija. Ponekad i više, no nikako manje. U tom bi je slučaju Dimitri udario, ili bi je sam uzeo onoliko puta koliko joj je klijenata nedostajalo, i to uvijek u stražnjicu. Imala je svoj ritual svake večeri. Istuširala bi se, a ta bi uvijek prevruća voda isprala njihove dodire. Popila bi tablete, četiri rohypnola i Valium, s malo votke. Obukla bi široku odjeću koja je visila s nje i skrivala joj obrise tijela. Nitko je nije mogao vidjeti, nitko je nije mogao uzeti. Ponekad bi je dolje boljelo više nego inače. Osjećala je prodornu bol. Znala je i zašto. Neki od njih bili su novi, a novi uvijek budu pregrubi. No rijetko kad je išta govorila, znala je koliko je bitno da opet dodu. Lydiji su dosadile uske linije na zidu pa je prebacila pogled na vanjska vrata. Odavno nije bila vani. Koliko dugo? Nije bila sigurna, možda četiri mjeseca. Nekoliko puta pomislila je razbiti prozor u kuhinji, nije ga se moglo otvoriti, kao ni ostale. Htjela je smrskati staklo i iskočiti, no bojala se. Bili su na šestom katu i nije znala kako bi bilo skočiti i pasti u mrak. Krenula je prema sivim metalnim vratima, osjećala je kako su hladna i čvrsta. Zastala je i zatvorila oči, pružila ruku prema crvenoj svjetiljci i duboko udahnula. Proklinjala se što nije znala kako funkcionira elektronska brava. Pokušavala je vidjeti što Dimitri radi s njom, no nije uspjela jer joj je uvijek zaklanjao pogled. Znao je da stoji iza njega i viri. Napustila je hodnik i krenula kroz prostoriju bez namještaja koju su iz nekog razloga nazivali dnevnim boravkom, a zatim pokraj svoje sobe. Ugledala je veliki krevet koji mrzi, a mora na njemu spavati. Produžila je

do najdalje, Alenine sobe. Vrata su joj bila zatvorena no Lydia je znala da je završila s poslom, istuširala se, i da je bila sama unutra. Pokucala je. »Da?« »Ja sam.« »Pokušavam zaspati.« »Znam. No mogu li ući?« Nekoliko sekundi. Lydia je čekala da se Alena odluči. »Naravno. Uđi.« Alena je ležala gola na nenamještenom krevetu. Put joj je bila tamnija nego Lydijina, a duga kosa još uvijek mokra. Bit će joj teško raščešljati je ujutro. Često je tako ležala nakon što bi svi otišli, zureći u strop. Razmišljala je kako mu nikad nije rekla da će otići, da je sada prošlo već nekoliko godina, a ona i dalje osjeća i čezne za njihovim zadnjim zagrljajem. Trebalo je proći samo nekoliko mjeseci, vratila bi mu se, Janozu, i zatim bi se vjenčali. Lydia je mirno stajala. Gledala je Alenino nago tijelo i razmišljala o svom koje krije glomaznom odjećom na kraju dana. Znala je da to radi, da se skriva. Gledala ju je i uspoređivala se, te se pitala kako Alena uspijeva ležati na tom istom krevetu bez odjeće. Shvatila je da je ona njezina suprotnost, da se dobro nosi sa svim ovim, ništa ne krije, gotovo kao da se zabavlja. Alena pokaže na prazno mjesto na krevetu. »Sjedni.« Lydia je ušla u sobu poput svoje, s istim krevetom, policom i ničim više. Sjela je na nenamješten krevet, gdje je netko drugi maloprije ležao. Neko vrijeme gledala je u crvene zidne tapete s malim baršunastim, valovitim cvjetovima. Uzela je Alenu za ruku i zagrlila je, a zatim gotovo prošaptala. »Kako si?« »Ah, dakle znaš.« »Isto kao inače?« »Isto.« Poznavale su se preko tri godine. Upoznale su se na brodu. Tada su se smijale, sretne što su na putu. Brod je prodirao kroz vodu koja se pjenila. Nikad prije nisu bile na moru. Lydia je povukla prijateljičinu ruku k sebi, čvrsto je stisnula i milovala drugom te je ispreplela prste među njezine.

»Znam. Znam.« Alena je mirno ležala zatvorenih očiju. Na tijelu joj nije bilo modrica, ne kao na Lydijinom, ne na taj način. Lydia je legla uz nju, neko vrijeme dijelile su tišinu. Alena je u mislima bila s Janozom od kojeg je neplanski otišla, a Lydia u zatvoru Lukuskele, medu muškarcima obrijanih glava koji su kašljali na prašnjavom bolničkom odjelu. Ležale su tako dok Alena odjednom nije ustala i položila jastuk iza leda te se prislonila na zid. Pokazala je prstom na večernje novine na podu. »Uzmi ih.« Lydia pusti Aleninu ruku, nagne se i pokupi novine. Nije ju pitala odakle joj te novine jer je znala da ih je donio netko od današnjih mušterija, jedan od onih koji donose stvari sa sobom, žele nešto posebno i dobiju to. Lydia nije imala puno takvih. Htjela je novac. Htjela je namamiti Dimitrija jedinim što ga je zanimalo. One mušterije koje su htjele poseban tretman, morale su joj platiti još stotinu. »Otvori ih. Na sedmu stranicu.« Pričala je o tome Aleni. Mušterije su joj plaćale petsto kruna. Znala je koliko je petsto kruna dvanaest puta dnevno, svaki dan. No Dimitri je uzimao gotovo sve, one su dobivale samo dvjesto pedeset kruna po danu. Ostalo su dobivale kroz hranu, smještaj i otplatu duga. Isprva je tražila više, no nakon što bi ju Dimitri svaki put silovao u stražnjicu, nije se više usuđivala pitati. Zato je odlučila tu i tamo uzeti koju stotku za sebe. Na svoj način. Više zato da namami prokletog svodnika Dimitrija nego radi samog novca. Dobivala je batine, dopuštala je batine. Puštala ih je da je tuku i to ih je stajalo dodatnih sto kruna. Većina njih nije ju tukla prejako, samo su htjeli započeti time prije nego što prodru u nju. Ona je dobila šesto, Dimitri svojih petsto, i nije imao pojma da ona uzima sebi stotine. Radila je to već dugo, imala je ušteđevinu za koju prokleti svodnik Dimitri nije znao. Lydia nije govorila švedski. Još manje ga je znala čitati. Nije razumijela naslov novinskog članka, ni debelo otisnuti uvod, ni dugi tekst. No vidjela je sliku. Alena je držala novine tako da Lydia može vidjeti, a ona je promotrila sliku i vrisnula te počela plakati i vikati. Izjurila je iz sobe i opet se vratila, proklinjući novine koje je Alena držala.

»Taj gad!« Bacila se na krevet i legla uz nago tijelo; više je plakala nego vikala. »Prokleti, prokleti gad!« Alena je pričekala neko vrijeme jer nije imalo smisla išta govoriti sada, Lydia se morala isplakati kao što se i ona sama isplakala maloprije. Zagrlila je prijateljicu. »Mogu ti pročitati.« Alena je znala švedski. Lydia nije shvaćala kako ga je uspjela naučiti. Jednako su dugo bile u zemlji, susrele jednako mnogo ljudi, znači nije se o tome radilo. Ona je jednostavno odlučila zatvoriti se. Nikad ne slušati. Ne učiti jezik na kojem su je silovali. »Hoćeš li da napravim to?« Lydia nije to htjela. Nije htjela. Nije htjela. »Da.« Primaknula se goloj koži i preuzela njezinu toplinu. Alena je uvijek bila topla, a ona se uglavnom smrzavala. Slika nije bila ništa posebno, sredovječni muškarac naslonjen na zid kuće. Izgledao je zadovoljno, kao da su ga upravo pohvalili za nešto. Bio je vitak, imao je brkove i svijetlu počešljanu kosu. Alena je pokazala na njega i naslov iznad. Pročitala ga je prvo na švedskom, a zatim ga je prevela na ruski. Lydia je mirno ležala i slušala, nije se pomicala. Zatim je uslijedio tekst, nezgrapno i nabrzinu napisan, o drami koja se odvijala rano tog jutra, svega nekoliko sati prije tiska. Čovjek sa slike bio je policajac i uspio je uspaničenog lopova koji je petero ljudi uzeo kao taoce u trezoru jedne banke pridobiti za razgovor, a zatim i da odustane i preda se. Ništa neobično. Policajac, običan radni dan, sedma stranica; sutra će ga zamijeniti neki drugi policajac i novi dan. No on se smijao. Policajac na slici smijao se, a Lydia je opet počela plakati od esa. * * * SERGELOV TRG BIO JE PUN NARKOMANA koji su samo stajali i htjeli još.

Hilding se pomaknuo nekoliko koraka i smjestio još malo više na stubama prema ulici Drottninggatan. Uvijek je tamo stajao, bilo je bitno da ga mogu vidjeti. Proklinjao je policajce koji su trčali okolo s dalekozorima. Ona ga je čekala malo dalje, kod ulaza u podzemnu. Najniža crnkinja koju je ikad vidio, nešto iznad metar i pedeset. Bila je mlada, imala je dvadesetak godina, no bila je jako ružna. Kosa joj je bila razbarušena, majica prljava, a nakon tri-četiri dana drogiranja bila je živčana i napaljena i samo se htjela bosti i jebati, bosti i jebati. Znao je da se zove Mirja i da govori čudnim naglaskom. Bilo ju je teško razumjeti, a kad je bila u najgorem stanju, bilo je i nemoguće, kao da joj usta nisu htjela govoriti. »Išta?« Posprdno se nasmijao. »Što?« »Imaš li išta?« »Imam li išta? Što bi ti?« »Jedan gram.« Prokleta ženska. Samo su joj droga i jebanje na pameti. Hilding se protegne prije nego što nastavi te pogleda preko trga policajce koji se nisu obazirali. »Met ili obični?« »Obični, tristo.« Nagnula se naprijed i zavukla ruku u cipelu, negdje oko vezica. Izvadila je nekoliko zgužvanih novčanica i dala njemu tri. »Samo obični.« Mirja je bila urokana gotovo tjedan dana. Nije jela, samo je htjela još, još, još da se riješi osjećaja u glavi kao da je pod visokim naponom i ludosti koje prolaze glavom i bole kao što samo visoki napon u glavi boli. Otišla je od Hildinga, stubišta i ulice Drottninggatan što je brže mogla, prema kipu pred crkvom i na groblje. Jasno je čula kako je prolaznici komentiraju. Njihovi visoki glasovi, oni koji sve znaju, koji znaju njezine tajne i samo govore, govore, govore, no uskoro će nestati, barem na nekoliko minuta. Mirja sjedne na klupicu najbliže ulazu. Zurilo joj se, skinula je torbu s ramena i uzela limenku kole napola ispunjenu vodom. U jednoj ruci držala je nju, a u drugoj špricu. Povukla je malo vode u špricu i ispustila je u plastičnu vrećicu.

Toliko je žudjela za fiksom i čekala je toliko dugo da nije ni primijetila da se sadržaj vrećice počeo pjeniti. Nasmijala se i sjela na kanilu te je držala mirno neko vrijeme. Napravila je to već mnogo puta. Stisnula je ruku, potražila venu, pronašla je i zabola iglu. Odmah ju je zaboljelo. Naglo je ustala i izgubila glas, pokušala je vratiti ono što je već uštrcala. Žila joj je natekla i stvorila se centimetar visoka izraslina između zgloba i lakta. Bol je prestala kad je koža pocrnjela, a deterdžent nagrizao stijenke njezinih vena.

UTORAK, ČETVRTI LIPNJA JOCHUM LANG NIJE SPAVAO. Posljednja noć uvijek je najgora. Zaudaralo je. Kad se ključ okrenuo u bravi posljednji put, uvijek bi osjetio taj smrad. Sve su male ćelije uvijek smrdjele, jednako usrano kao i cijeli zatvor. Štoviše, jednako su smrdjeli i zidovi, krevet, ormar, stol i bijeli strop. Sjedio je na rubu kreveta i zapalio cigaretu. Čak je i tlak zraka bio isti. Bilo je tako glupo da nije nikome to rekao, no tlak zraka bio je isti u svakoj ćeliji u svakom zatvoru i pritvoru, u nijednoj drugoj prostoriji i nigdje drugdje nije bio takav. Pozvonio im je, kao i uvijek posljednje noći. Otišao je do metalne ploče u zidu i dugo pritiskao crveni gumb. Prokleti stražar nikako da dode. »Treba ti nešto, Lang?« Crveno se svjetlo upalilo i centralna je jedinica reagirala. Jochum se nagne naprijed i prisloni usne o bezvrijedni mikrofon. »Želim isprati ovaj prokleti smrad sa sebe.« »Zaboravi to. I dalje si zatvorenik poput svih drugih.« Jochum ih je mrzio. Odležao je svoje vrijeme, no ovi prokletnici su ga u posljednji čas uhvatili na zub. Ostao je sjediti na krevetu i ogledavao se po ćeliji. Pustit će da prođe deset minuta. Onda će opet pozvoniti. Tada bi trebali doći. Obično odustanu nakon tri, četiri puta, otvore mu vrata i odmaknu se na stranu da ga propuste. Shvatili su da nije toliko blesav da im prijeti kad mu je ostala još samo jedna noć, no shvaćali su i da ga već sljedećeg dana mogu sresti u gradu i da bi bilo dobro da im ništa ne zamjera. Ustao je. Još nekoliko koraka do prozorskih rešetaka, a od tamo još nekoliko do metalnih vrata. Spakirao je dvije knjige, četiri kutije cigareta, sapun, četkicu za zube, radio i hrpu pisama te neotvoreni paket duhana. Stavljao je dvije godine i četiri mjeseca života u plastičnu vrećicu i radio je to što je sporije mogao te je smjestio na stol.

Zazvonio im je i ljutito prosiktao usnama prislonjenima o mikrofon i metalnu ploču oko njega, koja se zamaglila od njegova daha. Proldetnik opet nije dolazio. »Želim svoju odjeću.« »U sedam sati.« »Probudit ću cijeli prokleti odjel.« »Radi što hoćeš.« Jochum zalupa po vratima. Netko s drugog kraja hodnika učini isto. Zatim još netko. Odzvanjalo je po cijelom katu. Ovoga je puta vražji čuvar odmah došao. »Sve ćeš probuditi!« »To sam i rekao.« Čuvar uzdahne. »U redu. Ovako ćemo. Idemo dolje do prtljage i do spremišta. Isprobaj nešto pa se vraćamo gore. Ne izlaziš prije sedam.« Hodnik je bio pust. Nikome se nije žurilo. Oni koji se nalaze iza svih tih vrata čekat će još nekoliko godina, što će im onda zora? Prolazio je kroz odjel sa šesnaest ćelija, osam sa svake strane, pokraj kuhinje, biljarskog stola i kutka s televizijom. Hodao je uz čuvareva leda i zurio u njih. Mršavi gad, mogao ga je razbiti u tren oka, deset minuta prije isteka kazne. Otključali su vrata odjela i krenuli kroz jedan od dugih podzemnih hodnika kroz koje je prolazio već mnogo puta, tamo do centralne stražarske jedinice. Spremište se nalazilo odmah pored nje, s druge strane zida s monitorima. Bilo je jednako loše kao i cijela služba, tražiti među vrećama od jute koje su zaudarale na podrum, pronaći svoju među stotinama drugih, otvoriti je te isprobati odjeću u njoj. Premala, uvijek mu je bila premala. Nabio je sedam kilograma ovoga puta, trenirao je kao lud i bio je veći nego ikad. Pogledao je oko sebe. Nije bilo zrcala. Ugledao je kartonske kutije s naljepnicama s imenima onih koji su služili duge kazne, a nisu imali stan. Sve što su imali nalazilo se u nekoliko kutija ovdje u spremištu odgojne ustanove Aspsäs. Ponio je sa sobom bocu parfema Karla Lagerfelda, a čuvar to ili nije vidio ili ga nije bilo briga. Jochum Lang nije mirisao još otkad su skinuli sve s njega pri upisu u zatvor prvog dana. Nikakve posude s alkoholom nisu bile dopuštene na odjelu. Skinuo se i otvorio bocu te je dignuo iznad obrijane glave. Protresao ju je i cijelu ispraznio, tekućina mu je klizila s

glave niz ramena preko cijelog tijela, padala na stopala i pod. Parfem je zasmrdio dok je ispirao miris zatvora s njega. Deset do sedam. Bio je točan, prokleti stražar. Vrata su bila širom otvorena. Jochum uzme plastičnu vrećicu, pljune na pod ćelije i izađe. Samo je još trebao proći kroz hodnik i zamijeniti preusku odjeću koju je upravo isprobao, uzeti prokletih tristo kruna i kartu za vlak. Poslat će stražara kvragu dok se vrata budu polako otvarala, zatim otići s vrećicom u ruci do nadzornih kamera i pokazati im srednji prst te naposljetku doći do najbližeg zida, otvoriti šlic i popišati se po betonu. Puhalo je vani. * * * MNOGO DALJE, U PODRUMU policijske postaje, svanula je zora uz glazbu Siw Malmkvist. Tako je uvijek bilo. Ewert Grens radio je kao policajac punih trideset i tri godine, a od toga je trideset godina imao svoj vlastiti ured. Imao je jednako stari kazetofon s mono zvučnikom i diktafonom. Dobio ga je za trideseti rodendan i oprezno ga nosio u naručju od sobe do sobe pri svakom preustrojstvu. Puštao je samo Siw Malmkvist. Napravio je kompilaciju njezinih pjesama, cijeli repertoar svih njezinih klasika, na svakoj vrpci u različitom redoslijedu. Ovog jutra svirala je Tunna skivor 1960, u originalu Everybody's somebody's fool. Uvijek je stizao prvi pa je mogao puštati glazbu koliko god je glasno htio. Tu i tamo bi se netko bunio na glasnoću, no dok god je bio mrzovoljan, puštali su ga na miru. Iza zatvorenih vrata i sa Siwan na najjače, mogao se zadubiti u istrage i bježati od života. Još je uvijek živio u prošlosti. S Anni koja je bila tako lijepa kad ju je posjetio, začešljane kose i u izglačanoj haljini. Doimala mu se drukčijom nego inače, kao da su uspostavili kontakt, kao da je na trenutak bio nešto više od stranca koji sjedi na stolici uz nju i drži je za ruku. Zatim Bengt i njegova uredna kuća puna života. Doručak i maženje s djecom uz tople poglede. Bio je zahvalan na tome kao i uvijek. Zadovoljno je kimao glavom kao inače, a Bengt, Lena i djeca iretirali su ga kao člana obitelji, no on se nikad nije osjećao usamljenije. Još je uvijek živio u prošlosti, s tim prokletim osjećajem koji ga |e pratio i glazbom koja ga je još više vraćala u prošlost.

Ustao je sa stolice i polagano hodao po otrcanom linoleumu u sobi. Mora razmišljati o nečem drugom. O bilo čemu osim ovome. Ne dvojiti, ne danas, ne više. Zbog ovoga je zanemario sve, posao i policijsku svakodnevicu. Jednostavno se dogodilo. Dan za danom prolazile su trideset tri godine bez žene, djece i pravili prijatelja, uz dugu i vjernu službu koja će završiti za manje od deset godina kad ode u mirovinu. Ewert Grens pogleda oko sebe. Soba u kojoj je proveo tolike sate jednog dana više neće biti njegova. Nastavio je hodati po njoj hramajući, a njegovo veliko, teško tijelo nezgrapno se zaokretalo kraj police i prozora. Nije bio lijep, toga je bio svjestan, no bio je snažan, silan i opasan, a najviše od svega gnjevan. Prešao je rukom preko onog što je nekoć bila kosa, a sada samo sive, kratko podšišane dlačice. Slušao je stihove poslao si mi prekrasne tulipane i molio me da zaboravim sve od jučer, i na trenutak je zaboravio da je jutro i da mora proći kroz hrpu papira na stolu radi istrage koju mora dobro pročitati i dovršiti. Netko je pokucao. Prerano je. Nije se obazirao. Netko je otvorio i zavirio unutra. Bio je to Sven. »Ewert?« Ewert nije odgovorio, samo mu je pokazao na stolicu za posjetitelje. Sven Sundkvist ude u sobu. Kolega mlađi za jednu generaciju od njega, kratke svijetle kose, mršav i uspravan. Bio je pametan, i jedini u postaji uz Bengta Nordwalla kojeg Ewert nije prezirao. Sven sjedne i ne reče ništa. Znao je, već je davno shvatio da Siwan za Ewerta predstavlja neka druga, sretnija vremena, sjećanje koje on sam nikad neće shvatiti, no svejedno je uviđao koliko je snažno. Šutjeli su, čula se samo glazba. A zatim zujanje koje proizvodi vrpca kad je pri kraju i kratki prasak kada se na zastarjelom kazetofonu opet stisne gumb za sviranje. Dvije i pol minute. Ewert je i dalje bio na nogama. Zakašljao se, prvi glas koji je pustio tog dana. »Da?« »Dobro jutro.« »Da?« »Dobro jutro.« »Dobro jutro.«

Ewert ode do stola i stolice. Sjedne i pogleda Svena. »Treba li ti nešto ili si mi samo htio poželjeti dobro jutro?« »Znaš li da danas puštaju Langa na slobodu?« Ewert iživcirano odmahne rukom. »Znam.« »Samo sam to htio reći. Idem upravo na jedno ispitivanje. Neki diler prodaje deterdžent pod heroin.« Ewert odjednom s obje ruke odgurne cijelu hrpu papira ispred sebe. Pali su sa stola i raspršili se po cijelom podu. »Dvadeset i pet godina.« Još jednom udari rukama o stol, na prazno mjesto gdje su do maloprije bili dokumenti istrage. Udario je rukom o drvenu površinu. »Dvadeset i pet godina, Sven.« Završila je pod kotačima. On je zastao, dotrčao do njezina ukočenog tijela i krvi koja je tekla negdje iz glave. Hrpa papira prekrivala je veći dio poda. Sven Sundkvist shvatio je da je Ewert zapeo u mislima s kojima se ne može nositi. Sagnuo se i nasumce pokupio nekoliko dokumenata s poda te ih naglas pročitao. »Studentica pronađena gola u parku Ralambshov. Slomljena potkoljenica. Slomljena oba palca. Neriješen slučaj.« Prstom je prešao na sljedeći papir. »Službenik osiguranja u Eriksdalslundenu. Četiri uboda nožem u prsa. Devet svjedoka. Nitko ništa nije vidio. Neriješen slučaj.« Ewert osjeti bijes. Penjao se iz trbuha, tijelo ga je boljelo, morao ga je izbaciti iz sebe. Mahnuo je rukom prema Svenu da se pomakne nekoliko koraka unatrag i da mu ne stoji na putu. Sven se pomaknuo, znao je da je to najbolje. Ewert uzme zalet i udari koš za smeće koji poleti preko cijele sobe, a smeće se rasprši po podu. Kiša je tiho padala. Sven se počne spuštati tiho, gotovo mehanički, pokupi prazne kutijice za duhan i ispijene šalice za kavu. Ustane i nastavi čitati. »Sumnja na teško zlostavljanje. Neriješen slučaj. Sumnja na pokušaj ubojstva. Neriješen slučaj. Sumnja na ubojstvo. Neriješen slučaj.« Sven se nije mogao ni sjetiti koliko je puta ispitao Jochuma Langa. Iskoristio je svaku ispitivačku tehniku iz udžbenika i izvan njega. Samo jednom bio je blizu, kad je prije nekoliko godina uspio pridobiti njegovo

povjerenje tako što mu je dao naslutiti da se može nositi sa svim što čuje, koliko god gadno da bilo, ako mu se poželi otvoriti. Lang je to shvatio, no povukao se kad mu je bio najbliže, i umjesto toga nastavio pušiti cigaretu i gledati kroz prozor. Zatim je sve zanijekao i odlučio da nikad neće ništa priznati, čak ni da je išao na zahod. Sven se okrene prema šefu. »Ewert, ja ću zadržati ovu hrpu papira koje si razbacao po podu koliko god mi bude trebalo.« »Dosta je bilo.« »Nasilje u sudnici, gruba otmica... osumnjičeni dvadeset puta iz istih razloga.« »Dosta je bilo, rekao sam.« »Uhićeni samo triput, odslužili kratke kazne. Prvi put... ovdje...nanošenje tjelesnih ozljeda...« »Zašuti!« Sven Sundkvist ustukne. Nije mogao prepoznati čovjeka koji je vikao na njega. Vidio je Ewerta Grensa kako viče na druge ljude, no nikad, nikad na njega, tako je uvijek bilo. Ewert mu je okrenuo leda i krenuo prema kazetofonu, pustio istu vrpcu u prastarom uređaju, dovoljno glasno da nadglasa čitanje. Povrijedio si me, ništa mi ne znači to što me moliš Nikad ti se više neću nasmijati, povrijedio si me Grens je slušao glazbu, omiljeni glas smirivao mu je bijes. Ne mogu više, pomislio je. Možda upravo sada i ovdje treba prestati. Jochum Lang davao mu je povoda za trideset i tri godine rada, nije ga mogao zaboraviti ni mirno spavati dok god ne bude kažnjen. No ako se više ne bude mogao nositi s tim smećem, morat će prestati, otići kući i pokušati živjeti. Misli su mu navirale sve češće posljednjih godinu dana, pokušavao ih je odagnati, no vraćale su mu se sve jasnije i sve češće. Sven sjedne ispred njega, stavi ruku na bradu i prođe prstima kroz svijetle šiške. »Hej, ti.« Ewert podigne ruku. »Sššš.« Još nekoliko minuta. ...i nećeš vjerovati da se kajem, iako si me povrijedio. Sven pričeka. Siw je prestala svirati. Ewert podigne pogled.

»Da?« »Ne znam. Imam samo jednu misao u glavi. Zatvor Aspsas. Razmišljam o Hildingu Oldeusu. Sasušenom ovisniku o heroinu kojeg ću uskoro ispitati.« Pogledao je Ewerta koji je potvrdno kimnuo glavom. Znao je tko je Hilding Oldeus. Sven nastavi. »Znamo da je služio zajedno s Langom. Znamo i da su bili dobri prijatelji, koliko god možeš biti prijatelj s nekim poput Jochuma Langa. Hilding mu se ulizivao tako što mu je nudio rakiju koju je krio u aparatu za gašenje požara. On mu je čuvao leda i zviždao ako bi vidio stražara da dolazi.« »Hilding mu je nudio rakiju, a Jochum njemu zaštitu.« »Da.« »Htio si reći nešto?« »Nakon slučaja s deterdžentom pričat ćemo o Langu. Nek nam Oldeus pomogne oko njega.« Glazba je utihnula. Ewert je stavio Siwan na čekanje. Opet se ogledao po prostoriji. Nije bila velika, ni najmanje osobna, njegova. Osim kazetofona ništa ju nije razlikovalo od obične sobe u nekoj ustanovi, s jeftinim namještajem od svijetle brezovine. Soba koja je jednako tako mogla biti u Poreznoj upravi u ulici Got ili Blagajni socijalnog osiguranja u Gustavbergu. No ovdje je provodio daleko više vremena nego kod kuće. Dolazio bi ranom zorom, a uvijek odlazio kasno. Često bi i prespavao na malom kauču uz prozor, premalom za njegovo veliko tijelo. Bilo je neobično što je unatoč tome bolje spavao ondje nego kod kuće u krevetu. Znao je budan provoditi duge noći. Mučila ga je nesanica, mrak ga je gonio i nikako se nije mogao smiriti. Nije znao zašto, samo je znao da se u početku dogadalo samo pokoju noć, a poslije je ponekad prerastalo u tjedne u kojima uopće nije odlazio kući. »Oldeus i Lang. Gadno je to. Dva su suprotna svijeta. Oldeus je narkoman i samo mu je stalo do droge, ništa drugo ga ne zanima. Lang je kriminalac, ali ne i narkoman, nekoliko puta bio je pozitivan na marihuanu u Aspsasu, ali to je sve. Nemaju ništa zajedničko. Barem ne izvan zatvora.« Sven se promeškolji, zavali u stolicu i duboko udahne. Izgledao je poprilično umorno. Ewert ga je dugo ravnodušno promatrao.

Razmišljao je o Oldeusu, o tome kako mu je dosta gubljenja vremena na sitne narkomane koji grebu rane na nosu jer vremena je premalo, a idiota previše. »No, kvragu. Učinit ćemo to. Budala manje ili više. Ispitat ćemo ga i o Langu.« * * * AUTOMOBIL KOJI SE POLAKO PRIBLIŽAVAO velikim vratima usred zida sjajio se poput novog. Poput onakvog koji kad otvoriš prednja vrata miriše na kožu i još netaknutu kontrolnu ploču. Jochum Lang ugledao ga je dok je prolazio kroz središnju jedinicu i izlazio u dvorište. Nije razgovarao s njima niti ga je naručio, no znao je da će ga čekati ispred, to se podrazumijevalo. Kratko je kimnuo glavom za pozdrav čovjeku na prednjem sjedalu, a on mu je uzvratio. Motor je bio ugašen dok je Jochum pokazivao srednji prst nadzornim kamerama i pišao po betonskom zidu. Nije bilo nikakve žurbe, a to je bio njegov ritual. Automobil je čekao dok je on još jednom mirno pokazao prst prije nego što je završio s mokrenjem, svukao hlače do kraja i pokazao guzicu prema vratima koja su se polagano zatvarala. Znao je da je to besmisleno i djetinjasto, no sada je oslobođen i nitko ga više ne može ponižavati. Sada je on taj koji će ponižavati, čekao je na to dvije godine i četiri mjeseca, a kazna kao da je završila upravo sada i ovako, urinom po zidu i guzicom okrenutom prema stražarima. Krenuo je put automobila, otvorio vrata suvozačkog sjedala i ušao. Pogledavali su se bez glasa, odmjeravali se a da ni sami nisu znali zašto. Slobodan je ostario. Nije imao više od trideset i pet godina, no duga jugićka frizura posijedila mu je uz sljepočnice, oko očiju su mu se stvorile nove bore i imao je tanke, prosijede brkove. Jochum nakon nekog vremena počne lagano kuckati rukom po vjetrobranskom staklu. »Promijenio si se.« Slobodan zadovoljno kimne glavom. »Kako ti se čini?« »Previše jugićki.«

»Nije moj. Miov je.« »Prošli put si zdipio novi auto i koristio odvijač kao ključ. To ti bolje pristaje.« Polako je upalio automobil, s nogom oprezno na gasu. Jochum Lang uzme kartu za vlak iz stražnjeg džepa na hlačama, podere je na male dijelove i otvori bočni prozor. Vikao je na upsalskom dijalektu o oproštajnim darovima u zatvoru kojima ne možeš ni guzicu obrisati, a zatim je bacio papiriće niz vjetar. Slobodan se javio na mobitel koji je zvonio neko vrijeme, ubrzavši automobil. Ostavili su zatvor i veliki sivi zid iza sebe. Nakon nekoliko stotina metara počelo je kišiti. Brisači su isprva radili lagano, a kasnije punom parom. »Nisam te pokupio jer sam htio, nego jer me Mio zamolio.« »Naredio ti je.« »Želi se naći s tobom što je prije moguće.« Jochum Lang bio je visok, širokih ramena i obrijane glave. Imao je ožiljak od lijevog uha sve do usta, neki jadnik mu ga je zadao pokušavši se obraniti britvom. Zauzeo je mnogo mjesta na prednjem sjedalu automobila. Mahao je rukama dok je pričao i zato mu je kad je bio uznemiren trebalo više prostora. »Zadnji put kad sam napravio nešto za njega završio sam ovdje.« Napustili su uski prolaz pokraj zatvora i prešli na nešto širu, prometnu cestu, punu ljudi koji su putovali na posao. »Ti si ležao u zatvoru, no mi smo brinuli za tebe i tvoju obitelj. Zar ne?« Slobodan Dragović okrenuo se prema Jochumu i nasmijao pokazavši nepravilne zube te se javio na mobitel koji je opet zazvonio. Jochum nije ništa rekao, samo je zurio naprijed u brisače koji su odmicali vodu s vjetrobranskog stakla. Znao je da je bilo tako. Sve je krenulo nizbrdo pri utjerivanju novca kad je prokleti svjedok koji je trebao šutjeti ispričao sve pri identifikaciji i na suđenju. Jochum je pogledom pratio kapi kiše koje su udarale o staklo i promislio kako shvaća sve to, shit happens. Mio je zato uvijek bio negdje u blizini, kao da je nadzirao sve tuđim ušima i očima svakog jutra čim bi se netom probuđen ogledavao po ćeliji. Paziti na sve, paziti na sve, tako se to radilo. Novi automobil koji se sjajio išao je sve brže. Krajolik se polako pretvarao iz seoskog u velegradski; kroz predgrađa na sjeveru stigli su u Stockholm.

* * * SOBA ZA ISPITIVANJE nalazila se na katu ispod pritvorskih ćelija. Teško da ju se moglo nazvati sobom zapravo. Usrani zidovi koji su nekoć bili bijeli, visoko gore prozorčić s debelim rešetkama, stol u sredini koji je podsjećao na otrcani kuhinjski stol od borovine i četiri jednostavne drvene stolice, kao da su uzete iz neke školske kantine. Sven Sundkvist, voditelj ispitivanja (VI): Želim da ostaneš sjediti. Hilding Oldeus (HO): Koji vrag uhićujete nevine? VI: Amfetamin pomiješan s deterdžentom, nazivaš to nevinim? HO: Nemam pojma o tome. VI: Prodavao si pokvareni speed. Za sada imamo već tri osobe s oštećenim venama. Oni su nam dali tvoje ime. HO: O čemu ti pričaš? VI: Imao si speed sa sobom. HO: Nije bio moj. VI: Dali smo državnom kriminalističkom laboratoriju da ispita sadržaj vrećica koje si imao uz sebe pri uhićenju. Šest komada. HO: Ali nisu moji. VI: Dvadeset posto amfetamin, dvadeset dva posto panadol i pedeset i osam posto deterdžent. Sjedni dolje, Oldeus. Ewert Grens otvori vrata i ude. Na putu od svoje sobe prošao je pokraj osam zatvorenih vrata a da nije ni bio svjestan toga. I dalje je razmišljao o onim istragama. Čuo je Svena kako mu čita naglas, a u mislima mu se vrtjelo nanošenje tjelesnih ozljeda, patrolno vozilo koje se prekasno zaustavilo i kako ju je držao u naručju dok nije došla hitna i odnijela je na nosilima. Borio se protiv Svenova glasa u glavi, pokušao ga se osloboditi. Neko vrijeme gledao je u žarko svjetlo na stropu, a zatim skrenuo pogled na mršavo lice nasuprot Svenu, lice čovjeka koji se nemirno grebao po rani na nosu i kapi krvi koje su tekle prema ustima i niz bradu. VI: Detektiv Ewert Grens ulazi u sobu u devet sati i dvadeset i dvije minute. HO: (promrmlja nečujno) ... VI: Što si rekao, Hilding? HO: Nije moje, kvragu. VI: Hilding, slušaj me sada. Znamo da si prodavao speed na trgu.

HO: Ma ne znate vi ništa. VI: Tamo smo te i uhitili. S vrećicama deterdženta. HO: Nisu moje. Dao mi ih je neki tip kad sam došao ondje. Prokletnik jedan. Dilaj to za mene. Razbit ću ga kad odem odavde. Ewert Grens (EG): Ne ideš ti nikamo. HO: O čemu ti pričaš, prokleti murjače? VI: Mnogo ljudi te želi ovdje. Ako te prijavi netko od ovih kojima si prodavao to sranje, tretirat ćemo ovo kao pokušaj ubojstva. Možeš dobiti od pola godine do osam godina. Mršavo tijelo koje je žudjelo za heroinom, jelo pa povraćalo, rušilo se pred njima. Ustao je i počeo nezgrapno hodati po skučenoj prostoriji. Jednom je rukom mahao, pa je opet spustio, napravio nekoliko koraka i zastao te počeo nesuvislo govoriti. Trznuo je glavom i njihao je naprijednatrag. Ewert pogleda Svena. Već su jednom to vidjeli. Sada bi ga mogli posjesti i čuti sve što ih zanima. Izgledao je kao da će leći na pod u fetalni položaj i pasti u nesvijest. EG: Od šest mjeseci do osam godina. No danas smo jako dobro raspoloženi. Tvoje optužbe za dilanje speeda mogle bi stoga nestati. HO: Kako misliš nestati? EG: Želimo znati nešto o jednom tipu koji se zove Lang. Jochum Lang. Poznaješ ga. HO: Nikad čuo za njega. Hildingovo lice počelo se trzati. Radio je grimase, kolutao očima i vrtio glavom naprijed-natrag nekoliko puta. Grebao je ranu. Bojao se. Jochumovo ime ga je potreslo, htio se riješiti toga, nije to htio sada, ovdje. Upravo se htio pobuniti kad je netko pokucao. Bila je to jedna kolegica, Ewert joj se nije mogao sjetiti imena. Bila je na zamjeni u Stockholmu tijekom ljeta, govorila je skanskim dijalektom. »Ispričavam se. Detektive Grens, mislim da je ovo važno.« Ewert ju je pozvao unutra. »Nema koristi. Nek sve ide k vragu. Ovom narkiću žuri se otići odavde i umrijeti.« Pogledala je Svena koji je kimnuo, zatim je ušla i smjestila se iza Hildinga u onoj skučenoj prostoriji. Hilding je ustao, pokazao na nju i izbacio medunožje.

»Jebote, Grense, dobra pička!« Udarila ga je snažno, punim dlanom po licu. Izgubio je ravnotežu i spotaknuo se. Nagnuo se naprijed i rukama obuhvatio obraze. Počeo se nazirati crveni trag. »Prokleta svinjo!« Pogledala ga je. »Za tebe sam policijska pomoćnica Hermansson. Možeš ići.« Hilding je i dalje držao ruku na crvenom obrazu. Psovao je cijelo vrijeme dok je odlazio, a Sven mu je bio odmah iza leda te ga držao pod ruku vodeći ga naprijed. Ewert je iznenađeno pogledavao Svena, a zatim se okrenuo prema mladoj kolegici. »Hermansson, je li tako?« » Hermansson.« Bila je mlada, imala je oko dvadeset i pet godina, vidjelo joj se u očima. Nije ništa pokazala. Ni iznenađenje ni bijes. Ni zbog Hildingova ispada ni zbog svog nasilnog udarca. »Rekla si da imaš nešto važno reći.« »Iz sjedišta policije. Žele da odete na adresu ulica Volund 3. Nalazi se na karti.« Ewert je slušao i pokušavao se sjetiti, bio je već ondje, i to nedavno. »Tamo kod željezničke pruge? Kraj trga Eriksplan?« »Točno tamo. Provjerila sam na karti.« »O čemu se radi?« Držala je papir u ruci, običan komadić iz bloka. Pogledala ga je jer nije htjela ništa pogrešno reći, ne pred Ewertom. »Nekoliko kolega provalilo je u stan na sedmom katu zbog teškog zlostavljanja.« »Da?« »Poprilično je hitno.« »Da?« »Imaju problema.« * * * BILA JE TO STARIJA ZGRADA u lijepoj četvrti. Sve fasade bile su pomno očuvane, a svaki mali travnjak pred ulaznim vratima bio je ukrašen cvijećem u gredicama u crvenoj i žutoj boji. Bilo je i nekoliko manjih stabala koja se tu nisu baš uklapala. Ewert Grens otvorio je vrata automobila i pogledao zgradu i prozore. Bila je to secesijska zgrada u kojoj su susjedi čuli jedni druge kako hodaju

po kuhinji, ako povise ton kad gledaju vijesti u pola osam ili ako se spuste pola kata niže da bace smeće niz otpadnu cijev. Promatrao je prozore sa skupim zastorima. Toliko stanova i ljudi koji žive svoje živote unutra, rađaju se i umiru. Svi ti svjetovi samo nekoliko koraka jedan od drugog, a nitko se nikad ne susreće i nemaju pojma jedni o drugima. Sven Sundkvist parkirao je auto i promrljao kad je došao do Grensa. »Ulica Volund 3. Izgleda skupo. Tko si može priuštiti život ovdje?« Sedmi kat. Osam prozora. Jedan od njih je njihov. Ewert Grens uspoređivao ih je, promatrao ih jednog po jednog. Svi su bili tako slični, s istim prokletim zastorima i lončanicama, različitih boja i uzoraka, ali opet slični. Duboko uzdahne i zafrkće na urednu fasadu. »Ne sviđa mi se nasilje unutar takvih zidova. A uvijek se događa na takvim mjestima.« Pogledao je oko sebe. Kola hitne, dva policijska auta, oba s upaljenim hladnoplavim svjetlima. Znatiželjni susjedi, njih desetero, stajali su pokraj automobila pokazujući neku vrstu nejasnog poštovanja. Ewert i Sven krenuli su kamenim puteljkom prema otvorenim vratima. Kvaka je bila vezana užetom za stalak za bicikle. Ušli su unutra. Ewert je zadovoljno kimao glavom, to jest bila secesija, brojka 1901 bila je upisana velikim znamenkama u željezu na zidu iznad vrata. Okrenuo se prema susjednoj ploči na kojoj je bio popis stanara, kat po kat. Sedam katova, četiri prezimena: Palm, Nygren, Johansson, Lofgren. Zakleti Šveđani. Bila je to takva zgrada. »Vidiš li nekog poznatog, Sven?« »Ne.« »Ne daju nikakav znak.« »Kako to?« »Nemam pojma.« Dizalo je bilo blizu. Skučeno, s crnim rešetkama koje se moraju gurnuti na stranu: primao je najviše tri osobe ili dvjesto dvadeset i pet kilograma. Jedan policajac u uniformi stajao je ispred, a drugi je bio kolega kojeg Ewert dugo nije vidio. Zaboravljam kojih sve budala ima u ovoj struci, pomislio je. Ovog tu potpuno sam zaboravio, ako dugo ne vidiš idiote i ne postoje više za tebe. Ewert Grens se nasmije i promotri čovjeka pred sobom.

Stajao je raširenih nogu, kao u filmovima kada policajci nadziru nešto bitno i čuju se gudački instrumenti. Bio je od onih koji drže pete spojenima dok odgovaraju na pitanje, sriču glasno dok pišu izvještaje i koji uvijek samo nadziru dizala. Kolega koji je stajao raširenih nogu nije mu uzvratio osmijeh, osjetio je prijezir i stoga se demonstrativno okrenuo prema Sunđkvistu kad je započeo sa svojim izvještajem. »Dobili smo dojavu prije sat vremena. Pijani svodnik i gadno pretučena kurva.« »Da?« »Susjedi su dojavili. Stvarno ju je pošteno pretukao. U nesvijesti je i mora ići u bolnicu. A još jedna je unutra. Čini se da je i ona kurva.« »Zlostavljana?« »Mislim da ne. Valjda nije uspio i nju pretući.« Ewert Grens je šutio dok je Sven razgovarao s idiotom koji nadgleda lift. No više nije mogao. »Prije sat vremena! Što više čekate onda?« »Ne možemo ući unutra. U stan. Ima neke veze s litavskim teritorijem.« »Što to pričaš? Ako se dogodio zločin itekako imate pravo ući!« Ewert Grens teško je disao. Svaka stuba izazivala mu je bol, a trebao se popeti šest katova. Naravno da je trebao ići dizalom, no bijesno je odjurio pokraj budale koja je stajala ispred njega. Začuo je glasove iznad, sve jače što se više približavao. Već na petom katu naišao je na liječnika i dva bolničara. Kratko su se pozdravili, a on je zatim nastavio do posljednjeg kata. Teško je disao, a krajem oka ugledao je Svena koji se približavao lakim korakom. On se više nije mogao penjati, noge ga nisu služile, više ih nije osjećao. Na najvišem katu nalazila su se četvora vrata. Na jednima od njih bila je velika rupa, nastala udarcem nogom ili nekim predmetom. Ispred su stajala trojica policajaca u uniformama koji mu nisu bili poznati, a tamo dalje ugledao je poznato lice - Bengt Nordwall bio je u civilu baš kao i Ewert Grens i Sven Sundkvist. Prošao je jedva jedan dan otkad su se vidjeli onog prokletog kišnog jutra u vrtu sretne obitelji. Ewert je doručkovao s njima, pozvali su ga i brinuli se o njemu. U zadnje vrijeme rijetko su se viđali na poslu pa je zbunjeno pogledao prijatelja.

»Što ti radiš ovdje?« Pozdravili su se kratkim stiskom ruke, kao uvijek. »Ruski. Dečko unutra ne govori nijedan drugi jezik.« Bengt Nordvvall bio je jedan od dvojice policajaca u Stockholmu koji su znali ruski. Ukratko ga je uveo u slučaj. »Svodnik je pretukao kurvu na mrtvo ime. Kad je policija stigla ona je vrištala, a oni su zalupili vratima. Zatim su sreli njega.« Bengt Nordwall pokazao je na muškarca pred vratima koji je izgleda nadzirao cijeli veliki hodnik. Bio je nizak i debeo, u četrdesetima, obučen u sjajno sivo odijelo koje se doimalo skupocjenim, no nije mu pristajalo, kao da je visilo na njemu. Nastavio je. »Počeo je mahati diplomatskom putovnicom. Vikao je da je to litavski teritorij i da švedska policija nema pravo ući. Odbija pustiti djevojku. Ne pušta ni našeg liječnika unutra. Ako itko ude, to će biti liječnik litavskog veleposlanstva. Pretučena žena nije se oglasila, no ona druga koja je unutra više je puta vikala. Zazvala ga je prokleti svodnik Dimitri, na ruskom, dakako. Razljutio se, no samo je viknuo nešto natrag, ne usuđuje se napraviti ništa više pred nama.« Sven Sundkvist stajao je nekoliko stuba niže pokraj odvoda za smeće između petog i šestog kata držeći mobitel u ruci. Pokušavao je pridobiti Grensovu pozornost i ushićeno mu je mahao jednom rukom završavajući razgovor. Poklopio je telefon i popeo se do sedmog kata te vidio da Ewert razgovara s nekim. »Upravo sam zvao gradsku upravu. Stan je u posjedu Hansa Johanssona. Nije ga iznajmio nikome drugome.« Ewert Grens šutio je i gledao vrata i čovjeka koji je stajao tamo u sivom sjajnom odijelu tvrdeći da ima pravo tući žene koje su u vlasništvu službenika veleposlanstva. Zatim je pogledao policajce u uniformi iza Bengta i pozvao jednog od njih te zatražio pendrek. »Tako, dakle. Prokleti svodnik Dimitri može mahati s kojom god diplomatskom putovnicom želi.« Krenuo je prema vratima. Čovjek u sivom sjajnom odijelu dao je do znanja da će mu se ispriječiti, napravio je nekoliko koraka unatrag i raširio ruke. Grens je produžio i udario ga pendrekom po trbuhu. Čovjek pred njim odmah je odstupio. Maloprije je pričao o litavskom teritoriju, a sada se držao za trbuh i siktao nešto na ruskom. Ewert Grens prošao je pokraj njega

i dozvao bolničare i liječnika s kata ispod. Pozvao je i ostale policajce da prođu i zatim požurio dugim hodnikom i kroz prazni dnevni boravak. Isprva mu nije bilo jasno što vidi. Na krevetu je bio crveni pokrivač. Žena je ležala potrbuške na njemu i na trenutak nije mogao razabrati što je njezino tijelo, a što prekrivač, crvene nijanse kao da su se stapale. Nije dugo vidio nekoga tako pretučenog. Svjetlo je uvijek bilo isto na odjelu intenzivne njege u bolnici Söder. Ujutro, prijepodne, za ručak, poslijepodne, navečer, i po noći, svjetlo je uvijek bilo upaljeno. Mladi liječnik umornih očiju i mršava tijela zurio je u jednu od žarulja na stropu. Pokušavao se sabrati, prošao je pokraj nosila i saslušao medicinsku sestru. Još ovaj pacijent i možda će napokon ići kući, na drugačije svjedo koje se ponekad mijenjalo. »Onesviještena žena, vjerojatno pretučena, ozljede glave, slomljena ruka, sumnja na unutarnje krvarenje. Teško diše samostalno. Pozvat ću traumatologiju.« Mladi liječnik šutio je i gledao sestru, nije mogao podnijeti još i to danas, nije htio slušati o ljudima koji istrebljuju jedni druge. »Moramo je intubirati.« Kimnuo je potvrdno i zastao uz nosila s djevojkom. Još malo pa će i on leći na svoja. Imao je težak dan i susreo se s mnogo više mladih ljudi nego inače, njegovih godina ili mlađih. Krpao je i popravljao njihova tijela najbolje što je mogao i znao je da nitko od njih više neće živjeti kao prije. Znao je da će ih ovaj dan uvijek progoniti, na nekima će to biti očito, a neki će zatomiti to unutar sebe i nikad neće pokazati. Promatrao joj je lice. Nije bila Šveđanka, nije bila odavde, ali ni odnekud daleko. Bila je svijetle puti i po svoj prilici lijepa. Podsjećala ga je na nekoga, no nije se mogao sjetiti koga. Izvadio je papirić iz plastičnog omota, onaj koji je dobio od osoblja hitne. Pročitao je kratke rečenice. Shvatio je da se zove Lydia Grajauskas, tako je barem rekla druga žena koja se nalazila u stanu u vrijeme zločina. Promatrao ju je. Sve te žene. Kako je izgledala dok ju je tukao? Što je rekla? Ljudi obučeni u bijelo i zeleno žurno su prolazili hodnicima. Čekali su da liječnik, umornih, crnih očiju da znak da mogu početi. Preuzeli su nosila,

odvezli ih u traumu, pažljivo je podigli i polegli na operacijski stol. Kontrolirali su joj puls, EKG i krvni tlak. Otvorili su joj usta i isisali sadržaj želuca. Nije više bila osoba, već dio statistike i grafikona, na taj način bilo mu je lakše nositi se s time. Je li uopće išta rekla? Možda je vikala, kako uopće viče čovjek kad si netko uzme za pravo da ga udara? On, umornih očiju, nije mogao otići otamo. Htio je vidjeti, a ni sam nije znao što. Jedan od kolega koji je preuzeo odgovornost stajao je nekoliko metara ispred njega i pažljivo je podignuo ženu za koju su sada znali da se zove Lydia Grajauskas, okrenuo njezino malo tijelo postrance, i pogledao njezinu poderanu, krvavu kožu koja kao da je zapomagala. »Trebam pomoć!« Liječnik umornih očiju požurio je naprijed. Ugledao je ono što je liječnik do njega vidio. Izbrojio ih je. Zastao je na trideset. Pruge su bile crvene i natečene. Morao je zatomiti suze koje su mu svako malo navirale. Osjećao je kako se trudi zadržati profesionalnost. Ona mora biti samo dio statistike i grafikona. Pokušavao je razmišljati tako, ja nju ne poznajem, ja nju ne poznajem, ja nju ne poznajem, no nije mu uspijevalo, ne na ovaj dan, bilo je previše svega, nije mogao shvatiti to bezumlje. Zatim je rekao nešto naglas, ili da čuje kako zvuči, ili da informira ostale, nije bio siguran. »Pa ona je bičevana!« Ponovio je to. Sporije, tiše. »Bičevana je. Od vrata do stražnjice. Netko ju je izmrcvario.« Bio je to jako lijep stan, pomislio je. Polirani parketi i kaljeve peći u svakoj prostoriji, visoki stropovi, mora da je bilo ugodno živjeti u ovakvom domu. Ewert Grens sjedio je u kuhinji uz štednjak, na jednoj od četiri sklopive plastične stolice. Zajedno sa Svenom Sundkvistom i dvojicom tehničara pokušavao je dobiti nekakve informacije iz stana: tko je bila žena koja se prema riječima prijateljice zove Lydia Grajauskas, tko je ta prijateljica koja se zove Alena Sljusareva i tko je prokleti svodnik Dimitri koji je mahao diplomatskom putovnicom i tvrdio da je to litavski teritorij?

Obje žene, pretučena Grajauskas i njezina prijateljica Sljusareva koja je nestala upravo kad su iznijeli nosila, a tehničari stigli, bile su prostitutke s druge strane Baltika, toliko je uspio shvatiti. Već je naišao na nekoliko takvih. Uvijek ista priča. Mlade, siromašne baltičke djevojke koje je obradio netko tko je stigao u selo i obećao im posao i blagostanje, priskrbio im lažnu putovnicu i zatim je odmah i oduzeo, te ih iz tinejdžerki punih nade pretvorio u bludnice. Lažne putovnice bile su skupe, i tako su ih zaduživali, a taj dug su morale otplaćivati. One koje su se usudile odbiti polako su saznavale što znače batine, zatim su ih njihovi vodiči silovali dok nisu prokrvarile, stavili im pištolj na glavu i ponovili isto: raširi noge, prokletnice, odradit ćeš svoj dug za putovnicu i put preko Baltika, jebat ćeš se ili ću ti ga opet zabiti u dupe! Taj isti koji ih je nagovarao, udarao, silovao i prijetio pištoljem zatim ih je dalje prodavao, tri tisuće eura za svaku tinejdžerku koju je prevezao s istoka na zapad i koja je uvjerljivo stenjala dok su prodirali u nju. Ewert Grens udahne i pogleda Svena Sundkvista koji je ušao u kuhinju da ga izvijesti o ostavi koja im je promakla pri prvom pregledu. »Ni ondje nema ništa. Nikakvih osobnih predmeta.« Samo nekoliko pari cipela, haljina, mnogo donjeg rublja, bočica parfema, plastičnih torbica sa šminkom te ladica s kondomima, dildoima i lisicama. Ništa drugo. U stanu nisu pronašli ništa što nisu očekivali, ništa što bi im moglo ispričati priču iza same penetracije. Ewert uznemireno slegne ramenima. »Sva ta djeca bez lica.« Te djevojke zaista nisu postojale. Nisu imale radnu dozvolu, identitet ni život. Oprezno su disale u stanu s elektroničkom bravom na sedmom katu, u gradu posve drukčijem od sela koje su napustile. »Ewerte, koliko ih ima u ovom gradu?« »Onoliko koliko tržište zahtijeva.« Ewert Grens ponovo udahne, nagne se naprijed i dotakne tapete. Ovdje ju je jebeni svodnik bičevao. Osjetio je zgrušanu krv na cvjetnom zidu, vidio je kako je prskala preko velikih površina, sve do stropa. Bio je ljut i umoran, htio se zaderati no odlučio je prošaptati. »Ona je ovdje ilegalno. Netko je mora nadgledati.« »Sada je na operaciji.« »Na odjelu, nakon toga.« »Iz bolnice kažu još nekoliko sati. Nakon toga bit će dobro.« »Hoćeš li srediti to, Svene? Čuvara? Ne želim da nestane.«

Pred zgradom s lijepom fasadom bilo je prazno i tiho. Ewert Grens promatrao je prozore, i one bez ičeg i one sa zastorima i sličnim lončanicama. Osjećao je zlovolju kako se budi u njemu. Razmišljao je o pretučenoj ženi, svodniku u sjajnom odijelu te Bengtu i kolegama koji su gotovo sat vremena čekali ispred dok je ona krvarila u nesvijesti. Pokušao je odagnati te misli i naježio se jer kako da zaboravi ono o čemu još ništa i ne zna. * * * BILO JE POLA JEDANAEST i Jochum Lang doručkovao je sa švedskog stola koji je još uvijek bio postavljen u prenoćištu Ulriksdal. Tako su to radili jugići. Pozvali bi ljude na otmjeno i skupo mjesto da dogovore posao. Vozili su se prema sjevernom predgrađu na sastanak koji je bio uskoro zakazan. Samo još malo omleta, zatim šalica kave i čačkalice koje mirišu na mentol. Lang pogleda duboko dolje u blagavaonicu. Bijeli stolnjaci, srebrni pribor za jelo i ljudi na sastanku. Zarumenjene žene pušile su, a muškarci su sjedili zbijeni jedni uz druge i pili pića koja su se stalno iznova točila. Nasmijao se njihovu susretu i očekivanjima, on sam nikad nije sudjelovao u tome, nije shvaćao poantu tako predvidljive igre. »Htio si nešto reći?« Nisu mnogo pričali otkad ga je Slobodan dočekao pred vratima zatvora Aspsas u blistavom automobilu, a Jochum se smjestio na kožnatom sjedalu i bacao dijeliće karte kroz prozor na putu otamo. Sada su čekali jedan pokraj drugog, uz lijepi stol u skupom restoranu, deset minuta od centra Stockholma. »Mio je.« Jochum je sjedio, bez riječi. Glava mu je bila velika i obrijana, bio je nakvarcan i imao je ožiljak od usta preko obraza. Zauzimao je mnogo mjesta. Slobodan se nagne prema naprijed. »Želi da popričaš malo s jednim dečkom koji prodaje naš speed pomiješan s deterdžentom.« Jochum Lang i dalje je čekao. Nije rekao ni riječi, sve dok telefon na sredini stola nije zazvonio, a on se protegnuo i zgrabio Slobodanov zglob.

»Sa mnom pričaš. O vražjim poslovima se kasnije brini.« Prošlo je nekoliko sekundi, u očima mu se vidio prkos. Slobodan je povukao ruku upravo kada je prestao zvoniti. »Prodaje smeće, kao što sam rekao. Napravio je to i Miovoj nećakinji.« Jochum podigne soljenku s uglačanog stolnjaka između njih i pomakne je u stranu. Valjao ju je po stolu sve do ruba i bacio na pod, a ona se otkotrljala do prozora. »Mirji?« Slobodan kimne glavom. »Da.« »Mio se nikad prije nije brinuo za nju. Prokleta ovisnica i kurva.« Čula se glazba iz zvučnika na zidovima. Zarumenjene žene smijale su se i palile cigarete, a muškarci su raskopčali košulje i pokušavali svom silom skriti prsten na ruci. »Mislim da poznaješ ovog dečka.« »Prijeđi na stvar.« »Pomiješan je s deterdžentom, a naš je. Shvaćaš li?« Počeo je povisivati ton. »Ne sviđa mi se to! Miu se to ne sviđa! Prokleti speed\« Jochum se nagne natrag ne odgovorivši ništa. Slobodan se zacrvenio u licu. »Izgubit ćemo ugled! Brzo će se proširiti. Deterdžent u nekoliko vena i počet će kružiti priče.« Jochumu je bilo dosta dima koje su stvarale žene na sastanku, mirisa pečenih kobasica i restorana s pomalo preljubaznim konobaricama. Htio je otići otamo, iskoristiti dan, htio je da svane neki drugi dan. Mislio je da će mu vrijeme u Aspsasu probuditi želju za ovakvim stvarima, no bilo je upravo suprotno. Kad god bi odležao nekoliko godina, bilo mu je mnogo teže biti okružen ovime. »Samo mi više reci koji vrag želiš da ja napravim.« Slobodan shvati da je nestrpljiv. »Nijedan gad neće prodavati deterdžent u naše ime. Slomi nekoliko prstiju. Ruku. Ali ne više od toga.« Pogledali su se. Jochum kimne glavom. Čula se glazba, klavir je dodatno uništavao već lošu glazbu. Ustao je i otišao prema autu.

* * * NA GLAVNOJ ŽELJEZNIČKOJ POSTAJI u Stockholmu ljudi su još uvijek zijevali kao netom probuđeni iako je već prošlo podne. Nikad se nije zatvarala, uvijek je netko ležao po podu, ili oni koji samo privremeno tu spavaju, ili ljudi koji se bore protiv usamljenosti. Kiša je padala od ponoći, a oni bez krova povukli su se unutra iza golemih vrata i ležali po klupama nasred dvorane velike poput nogometnog igrališta. Selili su se jednog mjesta na drugo da ih čuvari ne ugledaju i ne potjeraju, krili se medu živčanim putnicima, onima s kovčegom u jednoj, a kavom u kartonskoj šalici s plastičnim poklopcem u drugoj ruci. Hilding Oldeus upravo se probudio. Odspavao je dva sata usred bijela dana. Pogledao je oko sebe. Sve ga je boljelo, klupa je bila tvrda, a neki ga je zaštitar stalno podbadao palicom. Nije jeo ništa otkad su ga ponudili keksima pri saslušanju tog jutra. Nije bio gladan. Nije bio napaljen. Nije bio ništa. Grohotom se nasmijao nekolicini baba koje su buljile u njega i pokazao im srednji prst. Nije bio ništa i morao je nabaviti heroina. S njim je mogao nastaviti biti ništa, zatvoriti se i ne osjećati ništa. Ustao je. Zaudarao je po urinu, kosa mu je bila masna i neočešljana, a krv iz rane na nosu opet se zgrušala. Bio je mršav i prljav, a bilo mu je dvadeset i osam godina. Nikad nije bio u tako lošem stanju. Polagano je krenuo prema pomičnim stubama koje su mirovale, čvrsto se držao za crnu gumenu traku, i zastao nekoliko puta kad se previše zanjihao. Pretinci za prtljagu nalazili su se u betonskom prolazu, nasuprot toaletu gdje su naplaćivali pet kruna za pišanje. Valjda im je jasno da svi radije pišaju u prolazu. Olsson je uvijek ležao uz stražnje pretince, negdje između brojeva sto dvadeset i sto pedeset. Gad je spavao. Hilding je došao do njega, jedna noga bila mu je bosa, nije bilo ni cipele ni čarape. Gad je imao love, ali ga nije bilo briga za prokletu cipelu. Hrkao je. Hilding ga povuče za ruku i protrese najjače što je mogao. »Treba mi love.«