Pretinac 21 - Anders Roslund, Borge Hellstrom

kod kuće. Ako nikad nisi bio u nečijem domu, onda ga i ne poznaješ dovoljno dobro. Ewert je bio u njegovu domu, sjedio je za stolom uz Anitu i Jonasa. Pio je kavu s njima i jeo ručak. Sven je pozvao Ewerta ondje gdje je sam bio najopušteniji. No Ewert nikad nije učinio isto. Pogledao je crtež pred sobom i počeo bojati male cipele i sako na nacrtanom čovjeku. Ewerta kao osobu uopće nije poznavao. Poznavao je policajca Grensa, onoga koji prvi dolazi u postaju ranom zorom i sluša Siw Malmkvist toliko glasno da odzvanja cijelim hodnikom. Grensa koji radi dokasno navečer i često prespava na kauču u uredu, da bi u zoru odmah mogao nastaviti raditi na slučaju koji još nije uspio riješiti. Znao je da je Ewert najbolji policajac kojeg je ikada upoznao. Nikad nije činio greške i predavao se svakom slučaju do kraja neovisno o posljedicama. Istraga sama po sebi njemu je bila najvažnija, ništa drugo nije bilo bitno. Sad više ništa nije znao. Sven ispije šalicu i posegne za vrčem punim svježe kave, trebala mu je. Uzeo je kričavozeleni marker kojim je počeo šarati po praznini uz ljubičastog čovjeka. Gustaf Ejder ugleda videokasetu u Lydijinoj plastičnoj vrećici. Zatim je Nils Krantz pronađe pri forenzičkoj istrazi mjesta zločina, zaključi da je ispravna i otkrije na njoj otiske prstiju koji su pripadali dvjema ženama, od kojih je jedna bila Lydia Grajauskas. Nils Krantz u mrtvačnici predaje kazetu Ewertu Grensu. Ewert Grens je uzima, no nigdje ju službeno ne pregledava. Ni u postaji ni kod forenzičara. Sven Sundkvist nalazi je na polici u Grensovu uredu i zaključuje da na njoj nema ništa. Gustaf Ejder u prijašnjem iskazu prepričava kako je Lydia Grajauskas objasnila da postoji kopija snimke u pretincu na glavnoj željezničkoj postaji. Sven Sundkvist otvara pretinac, uzima kasetu sa sobom i u okrilju noći je pogleda te zaključi da se itekako ima što vidjeti na njoj. Prestao je pisati. Mogao je dodati - prevelika je kukavica da nastavi dalje gledati, no umjesto toga je samo promatrao nacrtanog Ewerta. Što si to napravio? Znam da si uništio dokaz i znam zašto. Zgužvao je papir i bacio ga u sudoper. Primaknuo je križaljku i pogledao tri prazna polja koja

su ostala. Pokušavao je sa svim mogućim slovima, no nije uspio, pa je ubrzo odustao. Prebacio se iz kuhinje u dnevni boravak. Videokaseta je zahtijevala pozornost. Nije ju morao uzeti. Nije ju morao donijeti kući. No sad više nije imao izbora. Mora je pogledati do kraja. Opet Lydia Grajauskas. Snimka je isprva mutna nekoliko sekundi, no onda se izoštrava, a onda dobiva znak od kamermana da nastavi pričati. »Kozda Eemm HopdeaAA ecmpemwi M.enx e KiaimeUde cko3oa oh nmo amo 6bua xopomasi eucoKooruaHueaH paöoma.« I dalje gleda svoju prijateljicu, čekajući da prevede. Sljusareva je pogladi po obrazu i okrene se prema kameri. »Kad sam upoznala Bengta Nordwalla u Klaipedi, rekao mi je da je riječ o dobrom, visokoplaćenom poslu.« Sven opet zaustavi snimku. Otišao je do kuhinje, otvorio hladnjak i popio malo mlijeka iz tetrapaka. Pažljivo je zatvorio vrata da ne probudi Anitu. Nikad to nije izrekao, no upravo se ovoga bojao. Drukčije istine. Uz takvu istinu dolazi i laž. I bit će tu dok god je netko ne otkrije. Vratio se u dnevni boravak i sjeo na kauč. Upravo je počeo otkrivati Bengtovu laž. Bio je siguran da se isto dogodilo Ewertu i da je na kaseti koju je zaprimio bila snimka istovjetna ovoj. Ewert ju je pogledao i izbrisao da bi zaštitio prijatelja. A on sad sjedi tu, svjestan Bengtove laži koja je postala i Ewertova. Ako je odmah ne razotkrije, postat će i njegova, i on će postupiti kao Ewert, izbrisati je da zaštiti prijatelja. Opet je pokrenuo snimku i premotao je prema naprijed. Bilo je još dvadeset minuta snimljenog materijala. Pogledao je na sat. Pola tri. Ako krene odmah, uspjet će do tri čuti cijelu Lydijinu priču. Ušuljao se u sobu, ostavio na jastuku pored Anite poruku na papiriću objašnjavajući da mora hitno nešto obaviti za posao, odjenuo se i otišao do auta. U ovo doba noći trebat će mu samo dvadeset minuta do grada.

* * * BILO JE PETNAEST DO ČETIRI KAD JE STIGAO DO UREDA. Jutro je već svanulo, donijevši sa sobom svjetlo s istoka i s mora, koje ga je pratilo na putu od Gustavberga do Stockholma. I dalje je pio kavu. Ne da bi se razbudio, jer zbog svih misli koje su ga mučile spavanje i nije bilo opcija. Pio ju je da izoštri um i ne dopusti tim mislima da preuzmu kontrolu, kao što se zna dogoditi tijekom noći. Raščistio je radni stol i odložio hrpe papira i fotografija na pod. Drvena površina bila je potpuno prazna, nikad je nije vidio takvu. Možda kad je tek premješten tu, prije nekih pet, šest godina. Zatim je izvadio zgužvani papir iz džepa, koji je uzeo iz sudopera na odlasku. Rastvorio ga je i postavio na prazan stol. Shvatio je da je nacrtani čovjek prekršio svaku mjeru i uništio dokaz da bi zaštitio svoje interese. Čuvao je tudu laž. Sven počne prelaziti prstom po iscrtanim linijama. Osjećao je bijes u sebi jer nije imao pojma što da poduzme sada s ovim saznanjem. Lars Ägestam radio je što i inače kad nije mogao spavati. Obukao je crno odijelo i cipele, ispraznio aktovku što je više mogao i otišao šetajući se na posao, tri sata kroz stokholmsko zapadno predgrađe prema uredu tužiteljstva. Bio je ono čudan razgovor, teško ga je pratio. Ewert Grens, kojem se divio i kojeg je žalio, sjedio je pred njim i u jednom trenutku mu objašnjavao kako im još uvijek nije jasan motiv u slučaju Grajauskas, a u sljedećem mu trenutku rekao kako je poslao kući djevojčinu prijateljicu Sljusarevu, koja je jedina mogla pomoći pri tome, brodom preko Baltika. Nije mogao spavati. Odlučio se pouzdati u Ewertove odluke. Svjetlost rane zore pratila ga je u šetnji. Nazvao je čuvara u bolnici Söder i najavio da će još jednom doći do mrtvačnice. Nije pokucao, po dobrom starom običaju. Sven se trgne i pogleda prema vratima. »Ewerte?« »Svene, što to znači da si ovdje ovako rano?«

Sven se zacrvenio. Znao je da se vidi i sramežljivo je spustio pogled na stol. Osjećao se razotkriveno, upravo je bio gledao u crtež Ewerta. »A eto.« »Nije ni pola šest. Inače sam u to doba uvijek sam u postaji.« Ewert je stajao na vratima, no onda je ušao. Sven je brzo rukom pokrio papir ispred sebe. »Što te muči, mladiću?« Nije bio dobar lažljivac. Barem ne pred ljudima do kojih mu je stalo. »Ne znam. Mnogo se toga izdogadalo.« Osjećao se kao da se guši. Sad se već poprilično zarumenio. »Ewerte, znaš kako to ide. Mediji su nam za vratom zbog svega što se dogodilo u bolnici. Treba nam neka izjava za medije. Ti to želiš izbjeći, no to se jednostavno mora odraditi.« Spustio je pogled. Neću uspjeti lagati opet. Ne opet. Ewert mu se približi, zastane i zatim se okrene te vikne s vrata na odlasku. »U redu, Svene. Sigurno znaš što radiš. I drago mi je da ćeš se ti time pozabaviti.« Bolnica Söder bila je velika, nezgrapna i ružna zgrada, no na jutarnjem suncu doimala se gotovo lijepom. Crveno svjetlo odbijalo se o prozore i krov. Lars Ägestam prošao je kroz predvorje. Nije još bilo ni šest sati. Uskoro će se cijela zgrada probuditi. Spustio se dizalom do podruma, istim putem kojim je prije samo dva dana prolazila Lydia Grajauskas, pretučena, u bolničkoj odjeći, s plastičnom vrećicom ispod ogrtača, odlučna u namjeri da je nitko više nikad ne udari. Krajnji dio hodnika bio je oblijepljen policijskom trakom. Već se trideset metara prije moglo vidjeti da više nema vrata. Provukao se ispod trake i došao do uništenog zida na kojem su nekoć bila vrata. Bila su zapečaćena s više metara trake koju je potrgao i ušao. Prvo u dugu prostoriju nalik hodniku, a zatim u sobu u kojoj se sve dogodilo. Njihova tijela još uvijek su bila iscrtana bijelom kredom na hladnom podu, jedno pored drugog. Njezino tijelo bilo je pripijeno uz njegovo. Njihova krv bila je pomiješana. Umro je zajedno s njom, i ona s njim. Ägestam je bio siguran da je imala neki razlog za to, neku posljednju želju.

Bilo je tiho. Stajao je nasred sobe i gledao oko sebe. On, koji se toliko bojao smrti da više ni sat nije nosio jer ga je podsjećao da vrijeme samo prolazi, stajao je sam u mrtvačnici i pokušao shvatiti što se dogodilo. Kasetofon je bio nasred poda. Htio je poslušati njihove razgovore. Htio je sudjelovati, kao i uvijek nakon što sve završi. »Ewerte.« »Prijem.« »Talac u hodniku je mrtav. Ne vidim krv, ne mogu procijeniti gdje je ustrijeljen. No tako snažno zaudara, Ewerte.« Glas Bengta Nordwalla bio je postojan. Barem je tako zvučao. Lars ga nikad nije upoznao niti ga je ikad prije čuo da govori. Pokušao je upoznati mrtvog čovjeka. »Ewerte, ovo je sve prokleta namještaljka. Nije pucala. Svi su tu, četvero talaca. Svi su živi i upravo su otišli. Postavila je tristo grama semtexa oko vrata, no ne može ga detonirati!« Zatim mu je začuo strah u glasu. Nordvvall je nastavio opisivati što se događa, no čuo se i drugi glas. Pohvatao je nešto, razumio je ono što ljudi koji su se tada ondje nalazili nisu razumijeli. »Kakav je osjećaj? Stajati gol u mrtvačnici, pred ženom koja drži pištolj u ruci?« » Učinio sam što si zatražila.« »Osjećaš se poniženo, zar ne?« »Da.« »Usamljeno?« »Da.« »Prestrašeno?« »Da.« »Na koljena.« Ni dva dana nisu prošla. Glasovi sa snimke bili su živi, čak i u ruskoj verziji. Svaka riječ jasno se čula u toj zatvorenoj prostoriji. Bila je odlučna. Lars je bio siguran u to. Od samog početka bila je odlučna u tome kako će sve završiti. Umrijet će ondje. Prvo će ga poniziti, a zatim će oboje izdahnuti. Ležat će jedno pored drugog na podu mrtvačnice, zajedno u vječnosti.

Ägestam je mirno stajao, na mjestu gdje je stajao Nordwall, i pitao se je li bio svjestan da mu je preostalo samo nekoliko sekundi do ništavila. Ewert se teško koncentrirao. Gotovo uopće nije spavao. Uvjerio je sam sebe da mora prespavati u uredu. Previše misli mu se motalo po glavi i otimalo pažnju, tako da nije bilo moguće spavati kod kuće. Obećao je Leni da će se naći na ručku. Htjela je još malo pričati o Bengtu. Isprva ju je odbio jer zbilja nije imao volje za to. Nedostajao mu je, naravno, no bio je svjestan da se čovjek koji mu nedostaje veoma razlikuje od čovjeka kojeg je upravo upoznao. Da sam barem znao. Jesi li mislio ikada na nju? Jesi li ikada nakon toga otišao kući i vodio ljubav s Lenom? Radim ovo za nju. Ti si mrtav. Pristao je naći se s njom kad ga je zamolila i drugi put. Ništa nije jela. Prebirala je po hrani na tanjuru i popila dvije bočice mineralne vode. Plakala je, najviše zbog djece, kako je rekla. Oni ne shvaćaju što se dogodilo, a ako ni ja sama ne shvaćam, Ewerte, kako ću to njima objasniti? Kasnije mu je bilo drago što su se našli. Trebala ga je. Trebala je ponavljati iste stvari sve dok ih polako ne počne shvaćati. Nije joj uspijevalo tješiti samu sebe. No bilo je lijepo vidjeti da pokušava. Lars Ägestam preslušao je vrpcu više puta. Mirno je stajao nasred velike prostorije i slušao. Sjeo je na pod leđima okrenut prema zidu, baš kao i taoci. Legao je na pod na mjesto gdje je ležao Bengt, a bijele linije su mu okružile tijelo. Bio je manji od njega, tako da nije ispunio sav prostor. Stavio je ruke na spolovilo, baš kao i Bengt, i zurio u strop poput njega. Preslušao je cijeli razgovor s Grensom i bio je siguran da je Bengt Nordwall dobro znao tko je Lydia Grajauskas. Pripadali su zajedno na neki način i Grens je to naslutio. Do sada je već i mogao biti siguran u to i bio je spreman odreći se cijele svoje policijske karijere da bi sakrio istinu. Ägestam je otišao iz mrtvačnice nakon točno dva sata. Bio je gladan i otišao je na doručak u kafić, među mnoštvo ljudi koji jedu i žive. Opet ga je uhvatio strah od smrti.

»Ograničio sam pristup ovom dijelu.« Nije ga čuo da dolazi. Nils Krantz, forenzičar. Sreli su se prvi put, nisu se otprije poznavali. »Ispričavam se. Morao sam doći, tražim neke odgovore.« »Ne možete samo tako hodati po mjestu zločina.« »Ja vodim ovaj slučaj.« »Znam i nije me briga tko ste. Trebali ste hodati po iscrtanim linijama kao i svi drugi. Ja sam zadužen za to da svi tragovi s mjesta zločina budu čitavi.« Ägestam glasno uzdahne. Krantz je to čuo, no nije više imao volje objašnjavati tako očite stvari. Okrenuo se, podignuo kasetofon s poda, uzeo bilješke koje je napravio i spremio ih u aktovku te krenuo na doručak. »Čini se da vam se žuri.« »Ostavili ste dojam da moram otići što prije.« Nils Krantz slegne ramenima i uđe unutra. Proučavao je okvire vrata prostorije u kojoj su sjedili taoci, još uvijek je bilo tragova eksploziva na njima. Glasno progovori, okrenut leđima Larsu. »Možda će vas zanimati da smo dobili rezultate testova.« »Kakve rezultate?« »One druge istrage. Lang. Pregledali smo ga.« »Da?« »Ništa nismo našli.« »Ništa?« »Na cijelom tijelu nije bilo nikakvog traga od Oldeusa.« Lars Ägestam bio je na odlasku, no zastao je kad je Krantz povisio glas. Sad je samo nepomično stajao, osjećao se prazno. »Takva je situacija.« Gledao je Krantza koji je gumenim rukavicama pregledavao okvire. Trgnuo se, uzeo aktovku i krenuo prema nekadašnjim vratima. Upravo je bio na odlasku kad ga je Krantz još jednom zazvao. »Čekajte.« »Da?« »Pregledali smo i Langovu odjeću i cipele. Tamo smo našli nešto. Oldeusovu krv i DNA.« Ewert Grens ostavio je Lenu samu u restoranu. Rekla mu je da želi još malo ostati. Naručila je i treću bočicu mineralne i snažno ga zagrlila na

odlasku. Prvo je krenuo šetnjom prema Odjelu za umorstva, no predomislio se i nastavio do pritvora. Nije imao mira. Iskaz liječnice neće biti dovoljan, treba im nešto više od njezina prepoznavanja fotografije i pokazivanja ubojice. Kad je taj isti ubojica zaprijetio svjedokinji nakon toga, ona se nije usudila opet ga identificirati, a po zakonu je onda trebao biti oslobođen. Ali ne ovoga puta. Ovoga će puta biti dovoljno. Grens je otišao dizalom do drugog kata. Najavio je stražaru da želi razgovarati s Jochumom Langom u sobi za ispitivanje. Zajedno su prolazili hodnikom pokraj utihnulih ćelija. Stražar je hodao dva koraka ispred njega. Ćelija broj osam bila je zatvorena kao i sve druge. Kimnuo je stražaru koji je otvorio prozorčić na vratima, otvor kroz koji se moglo poviriti u ćeliju. Ležao je na krevetu na leđima, sklopljenih očiju. Spavao je, ništa drugo i nije mogao. Dvadeset četiri sata dnevno u usranih nekoliko metara kvadratnih, bez novina, radija i televizije. Ewert vikne kroz otvor. »Lang! Budi se.« Čuo ga je, no nije se ni pomaknuo. »Odmah. Malo ćemo popričati.« Lang se okrenuo na bok, leđima prema vratima. Grens ljutito zatvori prozorčić. Kimnuo je stražaru da otvori vrata. Ušao je i zamolio ga da ih ostavi nasamo. Stražar je oklijevao. Jochum Lang bio je klasificiran kao opasan zatvorenik. Stoga je ostao ondje. Ewert mu je objasnio da će on preuzeti svu odgovornost i da će on biti kriv ako nešto pođe po zlu. Stražar slegne ramenima. Izašao je i zatvorio vrata za sobom. Ewert zakorači u prostoriju i približi se ležaju. »Znam da me čuješ. Ustani.« »Grense, jebi se.« Približio mu se toliko da ga je mogao dotaknuti, no umjesto toga zgrabio je rub kreveta i počeo ga tresti sve dok Lang nije ustao. Stajali su jedan pored drugog. Bili su jednake visine i samo su zurili jedan u drugog. »Ideš na ispitivanje, Lang. Odmah.« »Goni se.«

»Našli smo krv i DNA na tvojoj odjeći. Imamo i svjedoka. Osudit ćemo te za umorstvo.« Između njih bilo je svega nekoliko centimetara. »Slušaj, Grense, pizdo jedna. Nemam pojma o čemu pričaš. No možda bi trebao dobro promisliti što radiš. Znaš i sam da se već jednom dogodilo da se policajac ozlijedio pri padu iz vozila.« Ewert se nasmije i pokaže zube koji više nisu bili bijeli. »Prijeti mi kolikogod hoćeš. Ja više ništa ne mogu izgubiti što ne bi bilo vrijedno toga da te zatvorim na šezdesetak godina.« Nije bilo lako odrediti tko tu koga više mrzi. Gledali su se u oči, pokušavali pronaći nešto čega nema. Langov glas bio je tih, a dah mu je bio topao. »Ne idem ja na nikakvo ispitivanje. Shvati to, pizdo jedna. Ako ti ili bilo tko drugi dodete i kažete mi da moram ići na ispitivanje, potrudit ću se da dobro ozlijedim tu osobu. Samo jednom te upozoravam. Idi kvragu. I zatvori vrata za sobom.« Sven je nazvao Anitu da joj objasni zašto je otišao usred noći ostavivši samo poruku na papiriću. Rekao joj je da je nije htio buditi. Anita je bila ljuta, nije joj bilo drago što je to napravio jer su obećali jedno drugome da nikad neće otići negdje bez pozdrava i objašnjenja. Na kraju su se i posvađali oko toga. Sven je pokušao popraviti grešku, no samo je pogoršao situaciju. Stoga se odlučio vratiti kući. Vozio je poprilično brzo, preko Slussena i pokraj luke s velikim Viking Line brodovima. Uto ga nazove Lars Ägestam i tiho mu reče da dođe u ured tužiteljstva. Htio je popričati s njim nasamo, izvan radnog vremena kad svi već odu kući. Sven je zaustavio auto i javio to Aniti, čime je dodatno pogoršao cijelu priču. Ostao je tako sam u gradu, čekajući nekoliko sati koji su mu se činili dugima poput vječnosti. Bila je to lijepa, ugodna lipanjska večer. Prošetao se od postaje preko otočića Kungsholm. Iz restorana pokraj kojih je prolazio čula se glazba i osjećao se miris hrane. Sve oko njega bilo je živo, trebao je zastati i uživati u trenutku, no to gotovo nije ni primijetio. Bivao je sve umorniji. Proveo je tešku noć i još teži dan.

Nije se usuđivao razmišljati o snimci koju je vidio i odvratnoj istini koju je nosio u sebi. Želi li Ägestam o tome razgovarati? Želi li dovesti u pitanje njegovu lojalnost? Bio je preumoran za takve razgovore, ne sada. Našli su se na mostu Kungsbro nekoliko minuta iza osam. Lars Ägestam čekao ga je na ulazu u ured. Izgledao je kao uvijek, zalizana kosa, crno odijelo i sjajne cipele. Rukovali su se i poželio mu je dobrodošlicu te ga uveo u zgradu. Nisu mnogo govorili, to će poslije i previše raditi, samo su stajali jedan uz drugog u dizalu. Izašli su na devetom katu. Lars ga je uveo u svoj ured. Kroz prozor se nazirao grad u daljini, a ljetni mrak polako je gutao dnevno svjetlo. Sven sjedne na jednu od dvije stolice za posjetitelje. Ägestam zatim izađe i vrati se za nekoliko minuta s dvjema kavama i keksima na pladnju te ih postavi na stol pored debelih spisa. »Šećera?« »Mlijeka.« Ägestam se trudio ublažiti cijelu dramu i napetost koju su obojica osjećali. Nije mu baš uspjelo. Bili su svjesni da nisu tu došli jesti kekse i piti kavu. Bilo je kasno, svi ostali već su odavno otišli, a oni će sada razgovarati o nečem tajnom, što nitko ne smije čuti. »Nisam nikako mogao zaspati.« Ägestam podigne ruke i protegne se, kao da želi pokazati koliko je umoran. I ja sam, pomisli Sven. Nisam gotovo nimalo spavao. Prokleta snimka i Ewert, reci mi više želiš li o tome razgovarati. »Cijelu sam noć razmišljao o tvom prijatelju i kolegi. O Ewertu Grensu.« Ne sada. Ne još. »Moram ti reći nešto, Svene. Nešto mi je jako sumnjivo.« Ägestam se nakašlje i pomakne kao da će ustati, no ostane sjediti. »Znaš da mi nismo baš u najboljim odnosima.« »Nije samo s tobom tako.« »Znam. Ali svejedno, želim naglasiti da se ovdje ne radi o tome sviđa li se meni Grens kao osoba. Ovo je službeno. Radi se o njemu kao policajcu u istrazi koju vodim.«

Opet se pomaknuo kao da će ustati, no ovaj put je i ustao. Pogledao je Svena i zatim počeo nemirno šetati po uredu. »Jučer sam imao jedan jako čudan susret s Grensom. Upravo je bio odveo Alenu Sljusarevu na trajekt za Klaipedu. A da to nije prvo potvrdio sa mnom.« Mirno je stajao nasred prostorije i čekao nekakvu reakciju, no nije ju dobio. »Jučer sam posjetio mrtvačnicu. Htio sam razumjeti sve što se dogodilo. Zatim sam tijekom dana razgovarao s nekoliko vaših kolega. Vrlo mudra inspektorica Hermannson, koju nikad prije nisam upoznao, rekla mi je da opis žene koja je netom prije Lydije bila u zahodu, prema obojici svjedoka odgovara opisu Alene Sljusareve. Nije teško zaključiti da je vjerojatno ona pribavila Grajauskasici eksploziv i oružje. Zašto ju je onda Grens tako žurno poslao kući?« Sven Sundkvist sjedio je i šutio. Vrpca. Bojao se da su se našli zbog toga, zbog vrpce koju je policajac zamijenio drugom da bi zaštitio kolegu. Vrpca za koju je on sada znao. Koja će ga uskoro prisiliti da progovori, ili nastavi lagati. »Svene, molim te. Znaš li nešto što bih i ja trebao znati?« Sven je i dalje samo šutio jer nije imao pojma što bi rekao. Lars ponovi pitanje. »Ima li nešto?« Sad mu je već morao odgovoriti. »Ne. Ne znam o čemu pričaš.« Ägestam je počeo uznemireno hodati i disati. »To je jedan od najvrsnijih policajaca. Trebao bih se smiriti i nastaviti s istragom.« Još je nekoliko puta uznemireno uzdahnuo, a zatim opet progovorio. »Ali nešto mi je sumnjivo. Shvaćaš li? Zato i ne mogu spavati. Zato sam i otišao na posao usred noći i legao unutar iscrtanih linija koje su označavale položaj mrtvog tijela na podu mrtvačnice.« Došao je pred Svena i pogledao ga. Sven je uzvratio pogled, no ni dalje nije govorio. Što god da kaže na to ne bi bilo dovoljno dobro. »Zatim sam nazvao Vilnius.« Stajao je pred njim. »Zamolio sam naše litavske kolege da lociraju Alenu Sljusarevu. Pronašli su je u roditeljskom domu u Klaipedi.«

Sjeo je na rub stola i uzeo svežanj papira vezanih za dotičnu istragu. »Nigdje nije zabilježeno ispitivanje Sljusareve koje je Grens vodio. Odlučio je da može napustiti zemlju a da nikog za to nije pitao. Sam je to priznao.« Na trenutak je izgubio glas. Znao je da je sljedeće što će reći ono najgore što netko može reći za kolegu policajaca. »Ewertova priča ne drži vodu.« Stanka, a zatim nastavi. »Ne znam zašto, no mislim da je na neki način manipulirao dokazima u istrazi.« Ägestam upali kasetofon na stolu. Slušali su razgovor koji su obojica već prije čuli. »Stena Baltica? To je prokleti brod! Ovo je nešto osobno! Bengte, javi se. Kvragu, Bengte, odlazi! Odlazi odmah!« Ni riječi o odanosti i pravoj istini. Ne još. »Svene?« »Da?« »Želim da odeš tamo. U Klaipedu. Želim da nasamo ispitaš Sljusarevu i zatim mi sve preneseš. Želim znati što nam ima reći.«

SUBOTA, OSMI LIPNJA NA AERODROMU PALANGA GADNO JE ZAUDARALO. Kad je išao po prtljagu, preplavio ga je miris sredstva za dezinfekciju. Pod je još uvijek bio mokar i nadaleko je zaudarao po raznim kemikalijama koje su u Švedskoj već odavno zabranjene. Sat i dvadeset minuta, promisli on. Samo sat vremena vožnje dalje, a čak je i čišćenje poda potpuno drukčije. To mu je bio drugi posjet Litvi, Baltiku općenito. Ne sjeća se detaljno svog prvog posjeta, kad je došao službenim poslom na samom početku karijere. Ne sjeća se ni gdje su sletjeli. Prevozili su nekog zatvorenika u zatvor u Vilniusu. Za njega je bila velika stvar što su mu ponudili da bude pratnja pri transferu zatvorenika izvan granica Švedske. Jedino se tog zatvora i sjećao. Osjećao se kao da je doputovao u neko drugo doba. Psi su lajali, hodnici su bili tijesni, bijeli izbrijani zatvorenici sjedili su bez riječi u svojim ćelijicama, a zrak je bio nepodnošljivo zagušljiv. Svuda su bili znakovi upozorenja na tuberkulozu. Bilo je to jedno jako čudno iskustvo o kojem nikome nije pričao, pa čak ni Aniti. Izašao je iz terminala i pozvao žuti taksi. Dvadeset šest kilometara južno. Do Klaipede. Do Alene Sljusareve. Do onoga što ne želi znati. Dok je čekao let nazvao je Jonasa i obećao mu kupiti nešto, za iznenađenje. To će vjerojatno biti nekakvi slatkiši s kioska, kupljeni u žurbi. Jedino to je mogao stići kupiti. Samo će kratko biti ovdje, već sljedećeg jutra vraća se natrag, a prije toga mora mnogo toga obaviti. Automobil se polagano kretao na putu od aerodroma do Klaipede. Sven se htio pobuniti i zamoliti vozača da malo požuri, no shvatio je da bi mnogo više vremena izgubio dok bi mu objasnio što želi reći. Prizor je bio lijep, sunce je sjalo nad cijelim područjem. Zemlja je bila jako siromašna, osam od deset ljudi živjelo je na rubu egzistencije. No unatoč tome zadržali su dostojanstvo. Ništa ga nije podsjećalo na onaj zatvor i to mu se sviđalo. U novinama su se mogli vidjeti samo klišeji o ovoj zemlji i zato su svi mislili da je Litva siva zemlja, sa sivim ljudima i vječno sivim vremenom. No bilo je posve suprotno od toga, divno ljetno vrijeme, žive boje svuda naokolo.

Zamolio je taksista da ga odveze do hotela. Uranit će, nije trebao stići do podneva, no hotel Aribo bio je jako lijep i čekala ga je uredna, prazna soba. Prvo se malo odmorio, u najmanjem hotelskom krevetu koji je ikad vidio. Pokušao je zamisliti ženu koju će uskoro sresti, kako izgleda i kako govori. Onog dana u stanu sve je bilo u strci. Bila je izvan sebe, vikala je zbog prijateljice koja je u nesvijesti ležala na podu, i zbog svodnika Dimitrija koji je stajao svega nekoliko metara dalje pred vratima s rupom, odjeven u sjajno odijelo. Sven ju tada nije dobro vidio niti je ikako mogao znati da će se samo tjedan dana poslije toga nalaziti s njom u stranom gradu s druge strane Baltika. Bila je u susjednoj sobi, gola poput svoje prijateljice na podu. Bila je tamnoputa, tamnija od većine žena iz istočne Europe koje su često bile upletene u lanac prostitucije. Nakon toga samo je nestala, dok su se oni bavili pretučenom ženom i svodnikom koji je mahao litavskom putovnicom govoreći da je to litavski teritorij. Od tada je nitko nije vidio. Dok je nisu pronašli u luci Frihamn, gdje je čekala ukrcaj na brod. Ewert ju je ispitao i nekoliko sati poslije odlučio da unatoč svemu može otputovati kući. Nakon kratkog predaha, Sven je ustao, istuširao se i obukao nešto tanju odjeću. Shvatio je da će mu biti prevruće i da je tu sve samo ne sivo. Otvorio je aktovku, pogledao malu vrpcu u njoj i zatim je opet zatvorio. Sada će je ispitati. Radit će zabilješke na papiru. Nije bio siguran zašto, bojao se onog što bi mogla reći, bojao se njezina glasa ako bude govorio ono što ne želi čuti. Šetao je gradom i promatrao lijepe zgrade koje su se doimale kao iz nekog drugog doba. U svakom čovjeku koji je prošao vidio je Lydiju Grajauskas. Rekla mu je da ode do jezera Curonia, pa brodićem do otoka Smiltyno. Vrućina koja ga je dočekala još na aerodromu i pratila do Klaipede postajala je sve nepodnošljivijom. Za vrijeme tog kratkog putovanja do otoka osjetio je kako mu sunce prži vrat. Trebao se namazati, ovako će do večeri sav pocrvenjeti.

Rekla mu je da kad side s broda krene obalom nadesno, do stare utvrde s velikim akvarijem u kojem je bilo preko sto riba s Baltika i predstava s dupinima, prema brošuri koju je vidio na brodu. Htjela je biti medu ljudima, rekla je da se želi naći s njim u doba ručka kad ima puno ljudi, turista i školaraca. Moći će dugo šetati i razgovarati a da im itko ne zasmeta. Došao je do ulaza gdje su se trebali naći i pogledao na sat. Uranio je gotovo dvadeset minuta. Nije mogao procijeniti koliko će mu trebati od hotela do kombinacije muzeja i akvarija s baltičkim ribama na nekakvom otoku. Sjeo je na klupicu, nekoliko metara od mjesta susreta. Sunce mu je pržilo lice, a on je kao i inače u stranom gradu promatrao prolaznike u nadi da će opaziti nekog sličnog sebi. Negdje u toj masi nepoznatih ljudi morao se nalaziti netko poput njega. Otprilike iste dobi, s voljenom ženom pokraj sebe i djetetom koje trčkara oko njih. Možda je policajac, a možda se bavi nečim drugim što svejedno traži savjesnost i rad dokasno. Čovjek koji je rijetko kod kuće, a većinu vremena provodi negdje drugdje. Negdje u ovom mnoštvu bio je čovjek koji se nije morao nositi s Ewertovom agresivnošću, Langovom ohološću i Lydijinom željom za osvetom nakon svega što je doživjela. Možda je bio običniji, predvidljiviji od njega. Ugledao je sebe u raznim verzijama. Kakav je mogao biti, da se rodio ovdje. Proučavao ih je i nasmijao se jednom od njih, u košulji kratkih rukava i tankim hlačama, na ulazu u muzej. U tom trenutku ona ga je dotaknula po ramenu. Nije ju ni vidio ni čuo, prikrala mu se dok se bavio svojom igricom. Stajala je pred njim, sa sunčanim naočalama, u majici, i pomalo preširokim trapericama. Otprilike ju je tako i zamišljao. Tamna, duga kosa, lijepo lice, prosječne visine. Tri godine živjela je kao komad robe i bila je ozljedivana više puta dnevno. No to se izvana nije vidjelo. Izgledala je poput obične djevojke u dvadesetima za koju život tek počinje. Iznutra. Iznutra je bila poput starice. To mu je bilo jasno. Tamo su bile sve rane. Ova žena više nikad neće biti potpuna. »Sundkvist?« »Sundkvist.« Kimnuo joj je i ustao s klupe. Dobro su se razumjeli, njegov engleski bio je nategnut i školski, no ona ga je bolje govorila. Vidjelo se da ga je učila u školi, no poslije i usavršila tijekom tri godine života u stranom okruženju u kojem se radije služila njime nego švedskim.

»Poznajete li me?« »Prepoznala sam vas. Iz stana.« »Bila je velika strka tada.« »Svejedno sam znala tko ste a da se nismo upoznali. Znam kako izgledaju švedski muškarci.« Krenuli su prema ulazu, jedno uz drugo. Platio je ulaz za oboje. Nije bio siguran kad bi bilo umjesno da počne s pitanjima. Priskočila mu je u pomoć. »Ne znam što vas to zanima. No reći ću vam sve što znam. Voljela bih da počnemo. Vjerujem vam, vidjela sam što ste napravili tamo u stanu. Ali želim ovo obaviti što prije. Želim ići kući i zaboraviti na sve. Shvaćate li?« Stajala je pred staklenom zidom iza kojeg je bila voda i neka riba u njoj. Pogledala ga je molećivo. Trudio se izgledati smirenim, smirenijim no što je bio. Bojao se njezinih odgovora. »Ne znam koliko će ovo trajati. Ovisi o tome u kojem će smjeru razgovor otići. Ali shvaćam vas. Potrudit ću se da bude što brže.« Nije shvaćao smisao akvarija. Ni zooloških vrtova. Ideja držanja životinja u kavezu nije mu se dopadala. S obzirom na to, svi ti ljudi koji su u skupinama dolazili promatrati ribe nisu mu nimalo smetali, mogao se potpuno usredotočiti na Aleninu priču. Na priču koje se bojao. Na cijeli splet okolnosti za koji bi najradije da se nikad nije odvio. Bio je to pravi razgovor, ne samo obično ispitivanje, i trajao je gotovo tri sata. Ispričala mu je sve o danu nakon što je pobjegla iz stana, o sreći zbog slobode koju je napokon osjetila, i strahu da će je pronaći. Bojala se što će biti s Lydijom koju je ostavila izbičevanu, u nesvijesti na podu. Obećale su jedna drugoj da će se zajedno osloboditi, no čim je pobjegla otamo znala je da će joj biti mnogo korisnija što dalje od tog stana. Uskočio bi kad god je oklijevala, a zatim bi mu sve objasnila. Nije pokušala mijenjati priču, barem nije dobio takav dojam. Polako su šetali i prolazili pokraj ljudi koji su zurili u ribe iza stakla akvarija. Otkrila mu je kako je već bila u luci i čekala brod kad ju je Lydia nazvala iz bolnice i zamolila da joj donese neke stvari, kojima se poslije koristila u mrtvačnici. Uvjeravala ga je da zaista nije imala pojma za što joj je sve to trebalo. Pogledao ju je i objasnio da svrha ovog razgovora nije da je okrive za

pomaganje pri otmici i umorstvu. Uzvratila mu je pogled i upitala ga o čemu se onda radi. »Ni o čemu. I o svemu. Samo to.« Došli su u kafić s jednostavnim stolicama i malim, okruglim stolovima. Zajedno s raznim obiteljima s djecom, naručili su kavu i sjeli za stol na čijem je stolnjaku bila velika plava riba. Pričala mu je o pretincu na postaji, provali u spremište i plastičnoj vrećici iz supermarketa koju je odložila u koš za smeće u zahodu na odjelu bolnice. Zaustavio ju je, da provjeri govori li istinu. »Koji je broj?« »Broj?« »Pretinca.« »Dvadeset i jedan.« »Što se nalazilo u njemu?« »Uglavnom moje stvari. Lydia je za dodatne usluge uzimala samo novac.« »Dodatne?« »Udarci. Pljuvanje. Snimanje. Možete i sami zamisliti.« Sven proguta knedl, mogao je osjetiti koliko joj je neugodno. »A ona? Što je ona tamo držala?« »Novac u kutijici. I dvije videokasete.« »Kakve kasete?« »Istina. Tako ih je nazivala. Moja istina.« »Što je bilo na njima?« »Ispričala je sve. Ja sam joj pomogla prevoditi. Pričala je o tome kako smo došle u Švedsku. O onima koji su nas prodali kao robu. O tome zašto je mrzila policajca kojeg je ustrijelila u mrtvačnici.« »Nordwalla?« »Bengta Nordwalla.« Sven joj nije rekao da je otišao do pretinca 21, vidio snimku, sjedio u dnevnom boravku i slušao njihovu priču. Nije joj rekao da nitko nije vidio vrpcu koju je Lydia imala sa sobom u mrtvačnici jer ju je uništio jedan policajac da zaštiti kolegu. Nije joj rekao da se srami što ne može odlučiti što je važnije, nepravda koja im je nanesena ili zaštita prijatelja i kolege. I hoće li ikad obznaniti ono što je saznao, da postoji još jedna snimka, još jedna istina. »Vidjela sam ga.«

»Koga?« »Vidjela sam ga ondje u stanu. Bengta Nordwalla.« »Vidjeli ste ga?« »I on je vidio mene. Znam da me prepoznao. Znam da je prepoznao Lydiju.« Bilo mu je teško slušati je nakon toga. Nastavila je s pričom, i on je postavljao pitanja, no u mislima je bio negdje drugdje. Razbjesnio se kao nikad prije. Htio je vrištati, no ipak se suzdržao. Ipak je bio običan, dosadan čovjek. Potiskivao je bijes i osjećao kako ga razdire iznutra. Nastavio je glumiti da je smiren, da se ne užasava njezinih riječi. Nije ju htio uplašiti, znao je koliko joj je teško ovo pričati, koliko je hrabra. Odjednom vikne. Vikne i odmah joj se zatim ispriča. Boljelo ga je. Objasnio joj je da nije viknuo na nju, nego zato jer ga je boljelo u prsima. Na brodiću na povratku s otoka Smiltyno, detaljno je sebi predočio one sate koje je provela na slobodi, u bijegu iz ulice Volund do luke Frihamn. Bijes je i dalje rastao u njemu, no njihov razgovor kao da još nije bio gotov. Htio je znati više. O one tri godine, o tome kako funkcionira trgovanje ljudima, prodaja ženskog tijela više puta dnevno muškarcima koji je kupuju kao auto. Pozvao ju je na ručak. Nasmijala se. »Mislim da ne mogu više. Samo želim ići kući. Nisam bila kod kuće tri godine.« »Švedska policija više nikad vas neće zamarati ovime. Obećavam vam to.« »Ne razumijem, što još želite znati?« »Razgovarao sam s litavskim veleposlanikom u Švedskoj prije nekoliko dana. Bio je na Arlandi kad su deportirali Dimitrija. Bio je uznemiren. Okvirno nam je opisao cijeli taj svijet iz kojeg ste upravo pobjegli. Ali ja želim saznati više.« »Tako sam umorna.« »Još samo jedna večer, jedan razgovor. I nakon toga nikad više.«

Odmah se zacrvenio, shvatio je da stoji pred njom i traži od nje nešto, što podsjeća na sve one švedske muškarce koje je mrzila. »Ispričavam se. Pogrešno sam se izrazio, nisam tako mislio. Zaista samo želim znati. Oženjen sam i imam dijete.« »Svi su oni oženjeni i imaju djecu.« Brzim korakom vratio se do hotela, pod još jedan tuš nakon nepodnošljive vrućine. Preobukao se po drugi put u osam sati otkad je stigao. Dvije žene koje su zaustavili na putu predložile su im kineski restoran Taravos Aniko. Nudili su velike porcije i moglo se vidjeti u kuhinju dok pripremaju jela. Kad je došao, ona je već bila ondje. Bila je odjevena jednako kao i prije u akvariju. Nasmijali su se jedno drugome, naručili mineralnu vodu i svatko svoj gotovi meni od predjela, glavnog jela i deserta. Dugo joj je trebalo da pronađe prave riječi, a on ju nije htio požurivati. Započela je negdje na sredini priče i polako je razvijala otud. Uvela ga je u svijet za koji je mislio da ga poznaje, no o kojem zapravo nije imao pojma. Plakala je, šaptala i pričala tako staloženo, bez prekida. Bio je to prvi put da nekome iznosi svoju životnu priču, prvi put da sama sebe čuje kako govori o tome, a on ju je slušao i divio se njezinoj snazi i činjenici da je unatoč svemu uspjela ostati tako zdrava uma. Slušao ju je do samog kraja, kad više nije imala snage i kad je samo sjedila i zurila u prazno. I ona i priča su gotove, više nikad je nikome neće ispričati. Sven posegne za aktovkom pod stolom. Stavio ju je na stol pokraj praznog tanjura. »Donio sam nešto što ne pripada meni.« Otvorio je aktovku i izvadio malu smeđu kutiju s dvije lijepo složene haljine. »Vjerujem da su Lyđijine.« Pogledala je kutiju i haljine. Znala je odakle mu, no svejedno ga je upitno pogledala, a on joj je samo potvrdno kimnuo glavom. »Pretinac je ispražnjen i iznajmljen nekom drugom. Zato vam sada ovo dajem. Pretpostavljam da su njezine. Dajem vam i kutijicu s četrdeset tisuća kruna, u stoticama.« Alena je nepomično sjedila, i dalje šuteći.

»Novac iskoristite kako god želite. Zadržite ga za sebe ili ga dajte njezinoj obitelji, ako je još uvijek ima.« Nagnula se i prešla rukom po crnoj, glatkoj haljini. Sve što je ostalo od nje. »Jučer sam išla potražiti Lydijinu mamu. Često je pričala o njoj.« Spustila je pogled. »Umrla je prije dva mjeseca.« Sven primakne kutijicu s haljinama Aleni, zatvori aktovku i odloži je na pod. »Htio bih saznati nešto više o njoj. O tome tko je ona zapravo bila. Samo sam vidio ženu s trideset i pet tragova biča na leđima, koja je uzela taoce nakon toga. To je sve što znam o njoj.« Alena odmahne glavom. »Ne više.« »Na neki način mogu razumjeti zašto je napravila to što je napravila.« »Ne mogu, ni danas, ni ikad više.« Ostali su sjediti u restoranu uz vrlo malo razgovora, sve dok ih konobar nije zamolio da odu jer zatvaraju. Kad su ustali od stola, u restoran je ušao mladić od dvadesetak godina i prišao im. Sven ga je nabrzinu promotrio: visok, svijetle puti, osunčan, doimao se mirnim, kao da ne želi nikakav sukob. Alena ode do njega, poljubi ga u obraz i primi pod ruku. »Janoz. Napustila sam ga, a on me čekao. Neizmjerno sam mu zahvalna na tome.« Opet ga je poljubila u obraz i privinula k sebi. Ispričala je kako ju je tražio prvih sedam mjeseci, potrošivši mnogo vremena i novca na to, no onda je odustao. Nasmijala se. Prvi put cijelog tog dana. Sven joj se osmjehnuo i čestitao, na trenutak mu se činilo kao da nije sve izgubljeno. »A Lydia? Je li ona imala nekog?« »Zvao se Vladi.« »I?« »Dobro je zaradio na njoj.« Nije ništa više rekla, a on nije dalje ispitivao. Rastali su se pred restoranom, a Sven joj je još jednom obećao da je švedska policija više nikad neće ispitivati.

Nakon nekoliko koraka okrenula se prema njemu. »Jedno pitanje.« »Recite.« »Ono ispitivanje kod akvarija. Ne shvaćam točno zašto smo ga morali obaviti.« »Zbog istrage zločina. Uvijek to radimo u takvim situacijama.« »To mi je jasno, da želite znati sve. No ovo ste već znali.« »Kako mislite?« »Već sam obavila isti razgovor, samo s drugim policajcem.« »S kim?« »S onim starijim koji je bio s vama u stanu.« »Zove se Grens.« »S njim.« »Isti razgovor?« »Sve što sam rekla vama, rekla sam i njemu. Ista pitanja, isti odgovori.« »Sve?« »Sve.« »O tome da vas je kontaktirala iz bolnice? Da ste joj donijeli kasetu, oružje i eksploziv iz pretinca? Da ste ostavili to u košu za smeće u zahodu?« »Sve.« Bilo je već dva ujutro kad je legao u uski krevet. Nije uspio ništa kupiti Jonasu. Odspavat će nekoliko sati, a ujutro će otići zapaliti svijeću u crkvu u kojoj je pokopana Lydijina mama. Nakon toga sjest će u avion za Stockhom. Ondje će mu u bescarinskoj prodavaonici naći neke slatkiše, od želea i čokolade, u sjajnom omotu. Ležao je u mraku uz otvoren prozor. Klaipeda je utihnula. Znao je da nema puno vremena, mora odlučiti. Znao je cijelu istinu, a sad mora odlučiti što će napraviti s njom.

NEDJELJA, DEVETI LIPNJA ISPROBAO JE DVIJE NOVE CURE i nisu bile nešto posebno. Bile su djevice, ako se izuzme događaj s trajekta. Ali uče se. Bio im je već treći dan u stanu u ulici Volund 3. Još malo pa će i one moći opsluživati dvanaest mušterija dnevno, kao što su to radile ona luđakinja Grajauskas i njezina prljava prijateljica, dok nisu podivljale. Moraju se još izučiti. Nisu dovoljno željne i napaljene, a to je bitno. Kupci se moraju osjećati privlačno, kao da imaju nekog, barem na to kratko vrijeme. Inače im je isto kao da su ga samo izdrkali. Udario ih je nekoliko puta pa su malo omekšale. Za nekoliko dana napokon će prestati plakati, nije podnosio sve to prokleto naricanje novih cura. Nedostajalo mu je iskustvo Grajauskasice i Sljusareve. One su se skidale za novac, i to su dobro radile. No nije mu nedostajalo čuti kako ga nazivaju pogrdnim imenom, bilo mu je drago što više ne mora čuti ono prokleti svodnik Dimitri dok ih tuče. Prve mušterije došle su rano, već iza osam. Dolazili su izravno od kuće, ostavili bi ženu koja se počela debljati i htjeli su osjetiti nekog drugog prije odlaska na posao. Danas će ih promatrati. Ovo im je ispit. Nakon toga će znati mogu li se početi redovito jebati ili će ih morati još podučavati. Počet će s onom koja se uselila u Grajauskasičinu sobu. Namjerno ju je ondje smjestio, jer joj je jako slična, pa će tako lakše preuzeti njezine mušterije. Lijepo se uredila, kao što joj je rekao. Obukla je donje rublje koje je mušterija zahtijevala. Dobro je izgledala. Netko je zakucao. Pogledala se u zrcalo i krenula prema električnoj bravi koja je sada bila otključana te otvorila vrata. Nasmijala se mušteriji u sjajnom sivom odijelu i svijetloplavoj košulji s crnom kravatom. Čak se i nasmijala kad je pljunuo. Izgledalo je više kao da mu je slučajno ispalo, na pod uz njezine noge u crnim cipelama s visokom potpeticom. Ispruženim prstom pokazao je prema dolje.

Sagnula se, i dalje sa smješkom, kao što joj je naređeno. Polagano se spustila rukama, nosom o pod. Jezikom je zgrabila ispljuvak i progutala ga. Nakon toga je ustala, sklopljenih očiju. Udario ju je preko uha punim dlanom. Ona mu se cijelo vrijeme smiješila, kao što je naučena. Dimitriju se svidio taj prizor. Podignuo je palac prema čovjeku u sivom odijelu, a on mu je uzvratio. Prošla je ispit. Od sada će joj biti redovita mušterija. Lydije Grajauskas više nema, barem ne ovdje. Oduvijek se bojao slijetanja. Zvuka spuštanja kotača, tla koje je sve bliže i bliže i prvog udara o asfalt. Taj strah nije jenjavao s vremenom. U ovako malim avionima s trideset pet mjesta, toliko skučenima da se ne može normalno ni ustati, panika pri slijetanju bila mu je još veća, i nije prošla sve dok avion nije počeo glatko kliziti po pisti. Sven je počeo opet disati punim plućima čim je izašao iz aviona i napustio aerodrom Arlanda. Za nekih pola sata vožnje stići će do Stockholma, pod pretpostavkom da kroz sjeverno predgrađe neće biti prevelikih zastoja. Misli su mu svukud bježale. U jednom trenutku imao je šesnaest godina i držao je u rukama golu Anitu prvi put, da bi u sljedećem trenutku bio s Jochumom Langom na stubištu gdje je ovaj ubio Hildinga Oldeusa, i s Lydijom Grajauskas na podu mrtvačnice uz čovjeka kojeg je mrzila. Zatim se prebacio na Jonasa i dan kad su ga sa samo godinu dana uzeli iz Plinom Penha, a nakon toga na Alenu Sljusarevu u širokoj crvenoj majici, koja mu u kineskom restoranu prepričava svoje trogodišnje zlostavljanje. Razmišljao je o svemu osim o Ewertu. Zbog radova na jednom dijelu ceste dvije trake slile su se u jednu, pri čemu je nastala velika kolona. Usporio je, pa stao, pa ubrzao, pa opet usporio i stao. Pogledao je ljude oko sebe koji su isto to radili, sjedili u autima i tratili vrijeme. Svi su gledali prema naprijed, zaokupljeni svojim mislima. Svi su imali svog Ewerta. Prošli su ga trnci po cijelom tijelu zbog nelagode koju je osjećao. Odlučio je krenuti dužim putem, preko Eriksberga. Ondje je živjela Lena Nordwall.

Trebalo mu je još vremena. Drvena klupa bila je tvrda i neudobna. Sjedio je na njoj već mnogo puta za vrijeme besmislenih parnica zločincima koji su nijekali svoju krivicu. Sudnica je utihnula, sjedili su sami otraga i čekali. Ewert je volio tu staru sudnicu u gradskoj vijećnici unatoč tvrdim klupama i brbljavim odvjetnicima jer je znao da je njegova istraga urodila plodom kad bi se tu našao. Pogledao je na sat. Još pet minuta do otvaranja vrata, a onda će uvesti Langa i objasniti mu da će odslužiti dugu kaznu zbog počinjenih zločina. Ewert se okrene prema Hermanssonici pored sebe. »Dobar osjećaj, zar ne?« Zamolio ju je da dode s njim. Sven je netragom nestao i nije se javljao na mobitel. Bengt je bio mrtav, a Lenu nije mogao dovoljno utješiti. Stoga mu je bilo drago imati nekog uza sebe tu, u ovom slučaju Hermanssonicu. Nevoljko je priznao sam sebi da mu se sviđa. Trebao bi biti ljut na nju zbog insinuacija da ima nešto protiv policajki i žena općenito, no rekla je to tako smireno i objektivno, da se činilo kao da je u pravu. Odlučio joj je ponuditi da ostane trajno raditi za njih. Htio je i dalje surađivati s njom, razgovarati s njom. Nije htio ispasti ljigavi starac koji hvata mladu ženu, nije se ni radilo o tome. Jednostavno je bio iznenađen što još uvijek postoji netko koga želi bolje upoznati. »Da, dobar je osjećaj. Znam da smo učinili dobar posao oko Langa i talačke krize u bolnici. Zato se moj posjet Stockholmu isplatio.« Sudnica se doimala pustom bez suca, porote, tužitelja, odvjetnika, osuđenika i znatiželjne publike. Cijela drama koja se tu odvijala svodila se na pomno izabiranje riječi koje najbolje oslikavaju težinu samog zločina. Bez toga nije bilo ničeg. Ewert promotri tmurne drvene zidove oko sebe, velike prljave prozore i prelijepi luster. Zrak je mirisao na stare zakonike. »Čudno je to, Hermanssonice. Baviti se profesionalnim kriminalcima poput Langa. Iako radim to cijeli život, ništa mi nije jasnije sada nego na početku. Svi imaju svoj obrazac ponašanja pri ispitivanju u policiji i na parnici. Šute. Što god mi rekli i pitali, oni samo šute. Ne znam. Nemam pojma o čemu je riječ. Sve su u stanju zanijekati. Ta strategija im nije loša. Ostavljaju na nama da nađemo dokaze da su učinili to za što ih optužujemo.«

Ewert podigne ruku i pokaže nasuprot njih na vrata na tom mračnom, teškom drvenom zidu. »Lang će doći za nekoliko minuta. Igrat će tu prokletu igru. Mirno će sjediti, mrmljati ne znam, i upravo zato će ovaj put izgubiti. Ovaj put će mu njegova vlastita igra biti najveća životna pogreška. Vidiš, ja mislim da on nije kriv. Barem ne za ovo ubojstvo.« Iznenađeno ga je pogledala, no odmah zatim otvorila su se velika drvena vrata, i u sudnicu su ušla četvorica stražara, u pratnji dvoje naoružanih policajaca. Jochum Lang bio je između svih njih, s lisicama na rukama i odjeven u plavu zatvorsku odoru koja je visjela s njega. Kad ih je Lang ugledao, Ewert mu je mahnuo i nasmijao se. Zatim se okrenuo prema Hermanssonici i prošaptao. »Pročitao sam forenzički izvještaj i Errforsov izvještaj s obdukcije. Mislim da to nije bilo ubojstvo. Mislim da mu je on samo slomio prste i koljeno, da smrt nije bila naručena ni plaćena, i da je Hilding Oldeus sam pao niza stube i udario o zid.« Ewert demonstrativno pokaže prstom prema Langu. »Pogledaj ti tu budalu. Šutnjom će se dovesti do deset godina zatvora za ubojstvo, a mogao se izvući s dvije i pol za teško nanošenje ozljeda.« Grens opet maline čovjeku kojeg je mrzio. Lang ga je pogledao prijezirno, jednako kao dan prije u ćeliji. Tamo iza njegove ćelave glave, ljudi su i dalje ulazili u sudnicu, a posljednji u nizu ušao je Ägestam. Kimnuli su glavom jedan drugome. Na trenutak se Ewert zapitao što mladi tužitelj misli o njihovu susretu i laži koju je bacio pred njega. Izbio je tu misao iz glave i nagnuo se prema Hermanssonici. »Znam da je tako bilo. Nije to bilo ubojstvo. Ali vjeruj mi, neću ni riječ nikome reći o tome. Zatvorit će ga, bogami, zatvorit će ga!« Dimitri je bio zadovoljan. Obje su bile mlade, mekane i glatke kože, i dobro su se jebale. Kupio ih je na otplatu i u samom početku odlučio da neće dalje plaćati ako ne budu dobre. Ali bile su. Nastavit će ih otplaćivati. Policajca više nema, no njegova kolegica obavila je jednako dobar posao i bez njega. Dostavila mu je dvije nove kurve, baš kao što su se i dogovorili.

Čekala ga je, htjela je i drugi dio zarade. Stajale su svaka po tri tisuće eura. Njoj ide trećina. Otvorio je vrata kluba Eden. Gola žena na pozornici naslonila je grudi na lutku za napuhavanje, simulirala seksualne pokrete, uzdisala i stenjala. Ljudi u publici, koji su uz jednu iznimku redom bili muškarci, sjedili su za stolovima i držali ruke u hlačama. Sjedila je na uobičajenu mjestu, sasvim straga u kutu, uz vrata za bijeg u slučaju opasnosti. Prišao joj je i kimnuli su glavom jedno drugome. Uvijek je nosila istu trenirku, istu kapuljaču preko glave. Rekla mu je da je zove Ilona. To je i radio, iako ga je ljutilo. Znao je da joj to nije pravo ime. Nikad nisu mnogo razgovarali, izmijenili bi nekoliko riječi na ruskom i to je bilo sve. Dao joj je omotnicu s novcem. Nije prebrojila novac, samo ju je strpala u torbicu. Za mjesec dana dobit će još jednu isplatu. Nakon toga obje će postati njegovim vlasništvom. Ewert ustane i rukom da znak Hermanssonici da učini isto. Izašli su iz sudnice netom prije no što je zavšio ponovljeni postupak. Požurili su tri kata ispod do podzemne garaže. Hermanssonica ga je pitala kamo idu, a on joj je odgovorio da će ubrzo shvatiti. Zbog žurbe je jedva dolazio do zraka, no nije stao dok nisu osjetili zagušljivi miris garaže. Gledao je oko sebe dok nije pronašao što je tražio i krenuo prema dizalima koja su vodila gore do ćelija. Stajao je mirno pred vratima. Znao je da će Jochum Lang tuda proći na putu od sudnice natrag do ćelije. Za nekoliko minuta ugledao je Langa u društvu četvorice stražara i dvojice policajaca. Ewert krene prema njima i zamoli ih da se malo odmaknu i na trenutak ga ostave nasamo s Langom. Iako je glavni stražar bio protiv, dopustili su mu to. Poznavao je Ewerta, znao je da taj uvijek dobije što želi, na ovaj ili onaj način. Zurili su jedno u drugo kao i inače. Grens je čekao nekakvu reakciju od Langa, no ovaj je samo mirno stajao, s lisicama na rukama. Njihao je svoje krupno tijelo, kao da razmišlja bi li ga udario ili pustio na miru.

»Budalo jedna.« Bili su tako blizu jedno drugome da je Lang mogao čuti njegov šapat. »Šutio si kao uvijek. Ali svejedno smo te ščepali. I sad će te i osuditi. Znam da nisi ubio Oldeusa. Ali što će ljudi misliti? Dok god se budeš ponašao poput zločinca, šutio i nijekao sve, plaćat ćeš za to. Stajat će te šest, sedam godina više nego što si do sada služio. Čestitam.« Ewert mahne stražarima da se vrate. »Samo sam ti to htio reći, Lang.« Jochum Lang nepomično je stajao, bez riječi, nije se ni okrenuo za Ewertom kad su produžili. Kad su se približili vratima, Ewert mu je viknuo da se okrene. Lang to učini i pljune kad je inspektor počeo vikati na sav glas. Podsjetio ga je na pregled prije nekoliko dana, kad ga je provocirao oko smrti kolege, a zatim je napućio usne za poljubac. Sjećaš li se ovog? Poslao mu je nekoliko poljubaca dok su ga odvlačili u ćeliju. Sven se parkirao u ulici punoj djece koja su igrala hokej, između dva ručno izrađena gola koja su blokirala cijeli promet. Vidjela su da im se približava automobil, no nisu se osobito zabrinula zbog toga. Bunila su se što im smeta, no ipak su pustila djedicu da prođe. Sada je znao. Lydia Grajauskas odlučila je umrijeti, ubiti se. A Ewert ju je spriječio da objasni zašto, da objasni svoju sramotu. Odakle mu to pravo? Lena Nordwall sjedila je u vrtu. Sklopljenih očiju slušala je radio, nekakvu glazbu s reklama koje su stalno ponavljale frekvenciju i naziv postaje. Nije ju vidio od one večeri kad su joj donijeli vijest. Ewert je htio zaštititi prijateljevu ženu i djecu. No oduzeo je pokojnoj osobi pravo govora. »Bok.« Bilo mu je vruće i znojio se, a ona je sjedila na suncu u dugim hlačama i traper jakni preko majice s dugim rukavima. Nije ga čula pa se stresla kad joj je prišao. »Uplašio si me.« »Oprosti.« Pokretom ruke pozvala ga je da sjedne uz nju. Pomaknuo je stolicu tako da mu sunce bude iza leda i sjeo.

Gledali su se. Nazvao ju je i zamolio da dođe jer želi razgovarati s njom o nečemu. Bilo mu je jako teško, pogotovo jer ju nije toliko dobro poznavao. Često su se viđali, no uvijek u društvu Bengta i Ewerta, na rođendanima i sličnim događajima. Bila je jedna od onih žena u čijem se društvu osjećao glupim i ružnim i zbog kojih je jedva sklapao rečenice. Nije mu bilo jasno zašto je tako. Bila je lijepa, da, ali nikad mu nije bilo teško razgovarati s lijepim ženama. Zračila je nečim što ga je činilo malenim i nesigurnim. Neki ljudi imaju takav utjecaj na druge. »Ispričavam se na smetnji.« »Nema veze.« Pogledao je oko sebe. Sjedio je već jednom u ovom istom vrtu, prije nekih pet, šest godina kad je Ewert napunio pedesetu, a Bengt i Lena pozvali su ga na rodendanski ručak. To je bila jedina proslava na koju je Ewert pristao. Sven i Anita sjedili su mu s obje strane, a Jonas, još jako malen, trčkarao je okolo po dvorištu s Nordwallovom djecom. Samo su oni bili ondje. Ewert je šutio cijelu večer. Bilo mu je drago što je u njihovu društvu, Sven je to znao, no osjećao se čudno u ulozi slavljenika. Navukla je traper jaknu preko ramena. »Smrzavam se.« »Sada?« »Smrzavam se od onog dana kad ste došli.« Uzdahnuo je. »Ispričavam se. Trebao sam imati razumijevanja.« »Sjedim na suncu, na gotovo trideset stupnjeva potpuno odjevena i smrzavam se. Shvaćaš li to?« »Da. Shvaćam.« »Ne želim se više smrzavati.« Odjednom ustane. »Jesi li za kavu?« »Ne treba.« »Ne, ali želiš li je?« »Hvala.« Ušla je u kuću i čuo je kako pristavlja vodu i uzima šalice. Djeca na ulici vikala su. Možda je netko zabio gol, a možda im je neki starac s autom opet omeo igru.

Kavu mu je servirala u visokoj šalici, s pjenom na vrhu, kao u onim finim kafićima za koje nikad nije imao vremena. Ispio je malo kave i odložio šalicu na stol. »Koliko dobro poznaješ Ewerta?« Pogledala ga je sumnjičavim pogledom koji ga je učinio nesigurnim. »Zato smo se našli? Da pričamo o Ewertu?« »Da.« »Je li ovo nekakvo ispitivanje?« »Nipošto.« »Što je onda?« »Ne znam.« »Ne znaš?« »Ne.« Opet je navukla jaknu, kao da se i dalje smrzava. »Ne razumijem o čemu pričaš.« »Volio bih da mogu biti jasniji, no ne mogu. Radi se o mojim osobnim mislima. Ne možemo biti dalje od policijskog posla negoli jesmo.« Polako je ispila cijelu šalicu. »On je najbolji prijatelj mog pokojnog muža.« »Znam to. No koliko dobro ga ti poznaješ?« »Nije ga tako lako upoznati.« Htjela je da ode. Nije joj se dopadao, i znao je to. »Još samo malo, molim te, strpi se.« »Zna li Ewert za ovo?« »Ne.« »Zašto ne?« »Da zna, ne bi mi trebali tvoji odgovori.« Sunce je dobrano pržilo, leda su mu bila potpuno mokra. Htio je da se premjeste nekamo, no ostao je tu, i ovako je bilo dovoljno napetosti medu njima. »Je li ti Ewert pričao o onome što se dogodilo u mrtvačnici? Što se dogodilo Bengtu?« Nije ga ni slušala, Svenu je to bilo jasno. Držala je prst uperen u njega sve dok mu nije postalo neugodno. »Tu je sjedio.« »Što?« »Bengt. Kad ste ga nazvali da dode u mrtvačnicu.« Nije trebao doći. Trebao ju je pustiti da tuguje na miru. No trebao je stvoriti drukčiju sliku o Ewertu, onu dobru. I ona mu ju je trebala dati. Ponovio je pitanje.

»Je li ti Ewert pričao o onome što se dogodilo Bengtu?« »Postavila sam nekoliko pitanja. Nije mi rekao ništa više od onog što sam mogla saznati i iz novina.« »Baš ništa?« »Ne sviđa mi se ovaj razgovor.« »Nisi ga pitala zašto je ona prostitutka tražila da upravo on dođe?« Dugo je šutjela. Oklijevao je s ovim pitanjem radi kojeg je i došao, a sad ga je napokon postavio. »Što želiš reći?« »Jeste li pričali o tome zašto je baš Bengta ubila?« »Znaš li ti nešto o tome?« »Tebe pitam.« Nije skidala pogled s njega. »Ne.« »I nisi se pitala zašto?« Odjednom je zaplakala. Sjedila je sklupčana na suncu i tresla se od tuge. »Naravno da jesam, i pitala sam ga to. Ali ništa mi nije rekao. Ništa. Samo da je to bila slučajnost. To je rekao. Da je mogao bilo tko drugi biti na Bengtovu mjestu.« Netko mu je došao iza leda. Sven se okrene i ugleda djevojčicu mlađu od Jonasa, od nekih pet, možda šest godina. Došla je iz kuće, u bijeloj majici kratkih rukava i ružičastim hlačicama. Došla je do mame i shvatila da je uznemirena. »Što je bilo, mama?« Lena se nagne i zagrli je. »Ništa, dušo.« »Ali plačeš. Je li on kriv? Ljuti li te?« »Ne, sve je u redu. Samo pričamo.« Djevojčica u bijeloj majici i ružičastim hlačicama okrenula se i zurila u Svena. »Mama je tužna jer je tata umro.« Pokušao se nasmijati i istovremeno izgledati i ozbiljno i milo. »Poznavao sam ti tatu.« Sven pogleda ženu koja je prije četiri dana ostala sama s dvoje djece. Osjećao je njezinu bol. Shvaćao je zašto ju je Ewert pokušao zaštititi, zašto je zaključio da je bolje da ne dozna istinu.

Ewert nije mogao čekati još jedan dan. Nedostajala mu je. Promet je nedjeljom bio rijedak i brzo je prolazio gradom. Vozio se gotovo praznom ulicom Vartavagen, slušao Siwan i pjevao refren na sav glas dok je prelazio most za Lidingo. Odjednom je počela padati kiša. Parkiralište koje je inače bilo prazno, sada je bilo puno. Na trenutak mu ništa nije bilo jasno, a onda je shvatio da nikad prije nije došao u nedjelju, na dan kada svi dolaze u posjet. Na recepciji je dobio iznenađen pogled, njegovateljica ga je prepoznala no bilo joj je čudno što ga vidi danas, trebao je doći tek sutradan. Nasmijao se zbog njezine iznenađenosti i produžio u hodnik. Viknula je za njim i zamolila ga da stane. »Nije tamo.« Isprva ju nije dobro čuo. »Nije u svojoj sobi.« Ukipio se. U tih nekoliko sekundi dok nije nastavila, opet se osjećao kao da je umro. »Na terasi je. Na popodnevnoj nedjeljnoj kavi. Pokušavamo ih sve izvoditi na zrak tijekom ljeta. Zaštićeni su velikim suncobranima.« Nije ju čuo. Mlada je njegovateljica govorila, no on ju nije čuo. »Slobodno otiđite do nje, bit će joj drago.« »Zašto nije u sobi?« »Oprostite?« »Zašto nije tamo?« Bio je sav smeten. Sjeo je na stolicu pred ulazom, skinuo sako i odložio ga preko koljena. »Jeste li dobro?« Njegovateljica je čučala pred njim. Pogledao ju je. »Na terasi je?« »Da.« Četiri velika suncobrana s reklamom za sladoled prekrivala su velik dio drvene terase. Ewert je prepoznao dio osoblja i sve ljude u kolicima ili za hodalicama. Sjedila je u sredini, s pecivom u ruci i šalicom kave pred sobom. Nasmijala se poput djeteta i čuo je to unatoč kiši koja je udarala po suncobranima i pjesmi koju su svi zajedno pjevali. Pričekao je kraj pjesme, koja mu se činila kao neka Taubeova. Krenuo je prema njima, a kiša mu je smočila ramena i leda. »Bok.«

Pozdravio je jednu od njegovateljica, ženu njegovih godina koja se srdačno osmjehnula. »Dobrodošli. I to u nedjelju!« Okrenula se prema Anni koja ih je gledala, ali nije doživljavala. »Anni, imaš posjet.« Ewert joj priđe i pogladi je po obrazu kao inače. »Mogu li je odvesti malo dalje? Imam neke dobre vijesti za nju.« Njegovateljica ustane i otkoči Annina kolica. »Naravno. Ionako smo tu već jako dugo. Uostalom, sigurno ne želi biti s nama babama kad joj je muškarac došao u posjet.« Danas je nosila jednu drugu, crvenu haljinu. Davno ju joj je kupio. Kiša je i dalje padala, no ne tako snažno kao prije. Malo se smočila u kratkom prolazu između suncobrana i krova zgrade. Hodao je iza nje i usmjeravao kolica prema hodniku i njezinoj sobi. Sjeli su kao i inače, ona nasred sobe, a on na stolici uz nju. Još jednom joj je pomilovao obraz i poljubio je u čelo. Stisnuo joj je ruku i učinilo mu se kao da je ona stisnula njegovu. »Anni.« Pogledao ju je, htio se uvjeriti da ga gleda prije nego što nastavi. »Gotovo je.« Bilo je trinaest sati i Dimitri joj je obećao stanku od sat vremena. Radila je bez prestanka od rana jutra, otkad je došla prva mušterija čiju je slinu morala progutati i pritom se smiješiti. Plakala je. Još sedmorica nakon njega bila su u njoj, a još ih je četvero ostalo. Dvanaest komada dnevno. Posljednji dolazi oko pola šest. Imala je stanku od sat vremena. Ležala je na krevetu u sobi koju je sada smatrala svojom. Bio je to lijep stan na sedmom katu jedne obične zgrade. Nekoliko muškaraca nazivalo ju je Lydia. Rekla im je da to nije njezino ime, no oni su joj objasnili da što se njih tiče, jest. Saznala je da je Lydia žena koja je živjela u njezinoj sobi prije nje. Oni su bili njezine mušterije, a sad ih je ona naslijedila. Dimitri je više nije toliko tukao. Rekao joj je da je sve bolja i bolja. Objasnio joj je da se mora više glasati, mora stenjati dok prodiru u nju, ponekad i zajaukati. To se mušterijama sviđalo, imali bi osjećaj da to nije samo kupljena usluga.

Plakala je samo kad je bila sama. Udario bi je još jače ako bi je vidio da plače. Sad je imala sat vremena odmora. Zatvorila je vrata i mogla je plakati cijelo vrijeme, dok se ne bude opet morala urediti, smiješiti se u zrcalu i dirati po spolovilu, kao što je onaj u dva sata tražio. Ewert je sjedio u svom uredu neko vrijeme, ne radeći ništa. Unatoč svemu i dalje je bio nemiran i nije se mogao koncentrirati. Otišao je do zahoda, po kavu s automata u hodniku, dvaput do recepcije da ih zamoli da mu naruče pizzu, i to je bilo sve što je napravio. Sve što je imao bio je ured sa zatvorenim vratima. Činilo se kao da čeka nešto. Plesuckao je uz nježni glas Siw Malmkvist u uskom prostoru između stola i kauča. Nije imao pojma gdje je Sven. Ägestam mu se uopće nije javljao. Pojačao je glazbu. Večer se polako bližila i osjetio je kako je soba topla od sunca koje je mazilo prozore veći dio dana. Znojio se dok se gibao uz ritam šezdesetih. Nedostaješ mi, Bengte. Nisi mario za nas. Shvaćaš li ti to? Lena ništa ne zna. Nema pojma ni o čemu. Imao si nju. Imao si djecu. Imao si sve! Ugasio je kasetofon i izvadio vrpcu. Pogledao je oko sebe. Ne večeras. Neću biti ovdje večeras. Otišao je iz sobe niz pusti hodnik i izašao na svježi zrak. Otišao je do auta, koji je ostavio nezaključanim kao uvijek. Sjeo je za volan i stavio ruke na njega. Odlučio je malo se provozati, odavno to nije napravio. U sedam sati obavila je i posljednji, dvanaesti posao tog dana. Brzo je završilo i nije ju ni udarao ni pljuvao. Samo je htio analni seks i da mu šapće kako je napaljena. Gotovo ju nije ni boljelo. Dugo se tuširala, unatoč tome što je to napravila već nekoliko puta od jutros. Tu pod tušem najviše je plakala. Dimitri joj je naredio da u sedam sati mora čekati, sređena i vedra, na svom krevetu. Zena koja tvrdi da se zove Ilona, koju su upoznale na brodu i

putovale s njom do stana, dolazi provjeriti je li sve u redu. Dimitri joj je objasnio da im je ona i dalje jednotrećinska vlasnica i da je njezino mišljenje bitno još mjesec dana. Stigla je na vrijeme. Sat u kuhinji otkucavao je posljednjih trideset sekundi do sedam. Izgledala je isto kao u luci, u trenirci i s kapuljačom preko glave. Nije ju skinula ni kad je ušla u stan. Dimitri ju je pozdravio i ponudio pićem, no odbila je. Žurim, rekla je. Samo je htjela provjeriti posjed koji i dalje iznajmljuje. Kad je ušla u sobu, izgledala je onako vedro kako joj je Dimitri naredio. Pitala ju je koliko je mušterija imala danas i odgovorila joj je - dvanaest. Žena se doimala zadovoljnom, pohvalila ju je da je to jako dobro za tako mladu baltičku kurvu. Legla je na krevet i počela plakati. Znala je da je to zabranjeno, da će doći Dimitri i udariti je, ali nije se mogla suzdržati. Razmišljala je o ženi s kapuljačom, muškarcima koji su prodirali u nju i Dimitrijevoj vijesti da se moraju spakirati i odseliti u jedan drugi stan, u Kopenhagenu. Htjela je umrijeti. Vozikao se po gradu gotovo dva sata. Prvo po samoj gradskoj jezgri, gdje je promet najgušći, semafori uvijek na crveno, ljudi izlijeću nasred ulice, a idioti odmah počnu trubiti. Zatim preko Slussena, ulicama Hornsgatan, Ringvagen i Gotgatan, tamo gdje je četvrt Sodermalm trebala izgledati tako boemski, no doimala se poput bilo kojeg drugog grada. Zatim je prešao na drugu stranu, kroz beživotni Ostermalm, pokraj televizijske kuće na Gardetu i dolje do luke Vartahamn gdje su veliki brodovi dovodili kurve s Baltika. Zijevnuo je. Vratio se preko ulice Valhallavagen i kružnog toka na Roslagstullu koji nije imao kraja. Svi ti ljudi, svi ti životi koji idu nekamo. Ewert im je zavidio, on nije znao kamo ide. Bio je umoran, ali još malo će se voziti. Krenuo je prema Trgu sv. Erika. Prometa više gotovo nije ni bilo, večeri su uvijek sa sobom donosile mir. Nakon nekoliko manjih ulica skrenuo je kod kuće Bonnier u ulicu Atlas. Parkirao se pred ulazom i iznenadio kad je shvatio da je prvi put bio ovdje prije svega tjedan dana. Ugasio je motor. Bilo je tako tiho. Svi veliki gradovi utihnu na kraju radnog dana. Promatrao je sve te prozore s otmjenim zastorima i velikim lončanicama.

Ljudi tu žive. Sjedio je u autu pred zgradom. Prošlo je nekoliko minuta, možda deset, možda šezdeset. Imala je otekline od biča po leđima. Ležala je gola na podu, u nesvijesti. Alena Sljusareva vrištala je iz susjedne sobe na čovjeka u odijelu koji ju je tukao, kojeg je nazivala prokleti svodnik Dimitri. Bengt je čekao pred vratima gotovo sat vremena. Ewertu se ta slika stvorila pred očima. Sigurno si već tada znao. Ostao je sjediti u autu. Ne još, još nekoliko minuta. Prvo se htio smiriti. Onda će otići, na mjesto koje još uvijek naziva domom, a koje je najmanje posjećivao. Još samo nekoliko minuta. Odjednom se otvore velika, tamna vrata. Izašle su četiri osobe, sve ih je prepoznao. Prije nekoliko dana kad je otpremio Alenu Sljusarevu na brod za Klaipedu, oni su se upravo bili iskrcali na švedsko tlo. Čovjek je nosio isto odijelo kao i onda u ulici Volund. Prokleti svodnik Dimitri. Cim je prošao carinu, okrenuo se prema dvjema djevojkama od nekih šesnaest, sedamnaest godina, ispružio je ruku i zatražio natrag njihove putovnice, njihov dug. Neka žena u trenirci, s kapuljačom preko glave, došla ih je pozdraviti, poljupcima u obraz kako to rade ljudi s Baltika. Izašli su iz zgrade, prvo Dimitri, dvije nove cure s torbama u rukama iza njega i na kraju žena koja se skrivala pod kapuljačom. Grens je mirno sjedio i gledao ih kako prelaze pločnik. Nazvao je Ministarstvo vanjskih poslova i raspitao se o Dimitriju Simaitu. Imao je već previše toga na pameti i bez ovog, ali htio je znati ima li prokleti svodnik još uvijek diplomatski imunitet i zamolio ih je da provjere tko je žena s kojom surađuje. Zatim će ih oboje uhititi. Kad sve ovo s Langom završi, i kad bude iza rešetaka. Kad pokopaju Bengta. Kad bude siguran da Lena može nastaviti sa životom, bez laži. * * * DAN MU JE PROLETIO a da to nije ni primijetio.

Probudio se u malom hotelskom krevetu u Klaipedi, da bi poslije s aerodroma otišao do Lene Nordwall koja se smrzavala na suncu, a nakon toga do postaje i ureda tužiteljstva gdje ga je čekao Ägestam, već na rubu živaca. Sven je htio ići kući. Bio je umoran, no dan koji se približavao kraju nije mu dao mira i krao mu je i posljednje sate. Nakon njihova besmislenog razgovora, otišao je natrag do auta na ulici gdje su djeca igrala hokej, a Lena je dotrčala do njega. Sva zadihana zgrabila ga je za ruku i upitala poznaje li on Anni. Sven nikad prije nije čuo to ime. Poznavao je Ewerta deset godina, radili su zajedno, smatrao ga je prijateljem, ali nikad nije čuo za tu osobu. Lena mu je prepričala dogadaj kad je Ewert bio zadužen za patrolno vozilo pri uhićenju koje je pošlo po zlu na najgori mogući način. Sven se pokušao smiriti, no osjećao je kako mu tijelo podrhtava. Toliko toga na ovom svijetu nije shvaćao. Nije imao pojma gdje Ewert živi. Nikad, nijednom ga nije posjetio kod kuće. Sve što je znao jest da se nalazi negdje u centru grada. Nasmijao se, no vidjelo se da mu nije do toga. Bilo je zaista fascinantno koliko je jednostrano njihovo prijateljstvo. On je Ewerta stalno pozivao k sebi i Ewert je to dopuštao. S jedne strane on, koji je dijelio svoje misli i osjećaje, a s druge Ewert, koji se skrivao iza svog prava na privatnost. Sven je pronašao njegovu adresu u policijskom registru. Čekao je pred vratima lijepe zgrade, u dijelu grada gdje je ulica Sveavagen prometno najgušća. Čekao je već dva sata. Tratio je vrijeme promatrajući cijeli niz prozora na četvrtom katu gdje je trebao biti njegov stan, no svi su izgledali tako isto, iz daljine se činilo kao da u cijeloj zgradi živi samo jedna osoba. Ewert je stigao ubrzo nakon osam sati. Onako velik, držao se kruto i hodao hromim korakom. Otvorio je vrata i nestao iza njih. Sven je pustio da prođe desetak minuta. Duboko je uzdahnuo. Bio je nervozan. Odavno se nije osjećao tako usamljenim. Pritisnuo je gumb na parlafonu. Čekao je, no nije bilo odgovora. Pritisnuo je opet, ovaj put malo duže. Zvučnik je zapucketao kad su s druge strane nespretni prsti podigli slušalicu. »Da?«

U glasu mu se čulo da je razdražen. »Ewerte?« »Tko je to?« »Sven.« Čuo je tišinu. »Ewerte, ja sam.« »Što radiš ovdje?« »Htio bih doći gore nakratko.« »Ovamo?« »Da.« »Sada?« »Sada.« »A zašto?« »Moramo razgovarati.« »Možemo to i sutra, u mom uredu.« »Bit će prekasno tada. Moramo večeras razgovarati. Otvori mi.« Opet tišina. Pogledao je u parlafon koji je još uvijek bio uključen. Prošlo je mnogo vremena, ili mu se barem činilo tako, prije no što se brava otključala. Zgrabio je kvaku i otvorio vrata. Ewert šapne, jedva ga je čuo. »Četvrti kat. Na vratima piše Grens.« Opet je osjetio gadnu bol u trbuhu, kao onda kad je gledao snimku. Nije mu pozvonio, nije bilo potrebno, vrata su ga čekala otvorena. Pogledao je niz dugi hodnik. »Halo?« »Slobodno uđi.« Nije ga vidio, no čuo mu je glas iz neke sobe. Ušao je i zastao na tepihu u hodniku. »Druga vrata s lijeve strane.« Sven nije bio siguran kako je zamišljao njegov stan, no svakako ne ovakvim. Bio je to najveći stan koji je ikad vidio. Ogledavao se prolazeći kroz beskrajni hodnik. Bilo je tu šest, možda sedam soba. Stropovi su bili visoki, kamini u svakom kutu, a debeli sagovi prekrivali su savršene parkete. No stan je bio tako prazan.

Sven je jedva disao. Osjećao se kao da ometa nekog, iako nije bilo nikog. Bio je tako velik i čist, ostavljao je neopisiv osjećaj usamljenosti. Ewert je sjedio u nekoj vrsti knjižnice. Bila je to jedna od manjih prostorija, s policama potpuno ispunjenim knjigama preko dvaju zidova, starom foteljom od crne kože i upaljenom podnom svjetiljkom pored nje. Nekoliko stvari upalo mu je u oči. Na zidu uz vrata zlatnim slovima na crvenoj tkanini bio je izvezen natpis sretan božić. Pored toga, dvije crnobijele fotografije dvoje policajaca u uniformama, žena i muškarac u dvadesetima. Veliki stan doimao se kao da nema kraja, no bio je jako uredan. Dvije fotografije i izvezeni natpis kao da su bili u samom središtu. Ewert ga pogleda i uzdahne. Pokretom ruke pozove Svena da ude. Gurnuo je prema njemu stolicu na kojoj je odmarao noge, a Sven ju je uzeo i sjeo na nju. Čitao je knjigu kad ga je Sven prekinuo. Pokušao je vidjeti koju, da započne razgovor nekako, no odložio ju je na stolić sa strane, a naslov je bio s donje strane. Ustao je i pokazao prema hodniku iz kojeg je došao. »Ewerte, što je ovo?« »Kako misliš?« »Živiš li ovdje oduvijek?« »Da.« »Nikad prije nisam vidio nešto slično.« »Provodim sve manje i manje vremena ovdje.« »Tvoj je hodnik veličine cijele moje kuće.« Ewert mu pokaže glavom da sjedne. Sklopio je knjigu i nagnuo se prema naprijed, sav crven u licu. Nije bio od volje za čavrljanje. »Nedjelja navečer je. Zar ne?« Sven nije odgovorio. »Prošlo je osam sati. Zar ne?« Nije ni tražio odgovor. »Kvragu, imam pravo biti sam, zar ne?« Tišina. Ništa više. »Zašto onda narušavaš moju privatnost?« Sven pokuša smireno disati. Već je osjetio ovaj bijes u njemu. Ali ne i strah. U to je bio siguran. Ewert nikad prije nije pokazao strah pred njim. Ali sada, ovdje, u svojoj crnoj fotelji, skrivao je strah iza agresivnosti.

Sven pogleda svog starijeg kolegu. »Znaš li koliko je ponekad teško suočiti se s istinom?« Nije mario želi li Ewert da sjedne ili ne. Stajao je na nogama i gledao kroz prozor, automobili su jurili od jednog crvenog svjetla prema drugome. Naslonio se na jednu od polica. »S tobom provodim najviše vremena. Više nego sa ženom i sinom. Nisam tu iz zabave, ovdje sam jer nemam izbora.« Ewert je sjedio zavaljen u fotelju i zurio u njega. »Radi se o laži, Ewerte, o velikoj prokletoj laži!« Nije se ni pomaknuo, samo je zurio. »Lagao si i želim znati zašto.« Ewert frkne. »Znači, ovo je nekakvo ispitivanje?« »Želim da mi odgovoriš na nekoliko pitanja. Slobodno frkći i nazivaj me kako god hoćeš, naviknut sam već na to.« Vratio se na prozor, autima koji su vozili sve sporije i sporije. Jedva je čekao da sve završi i da ode odavde. »Bio sam na bolovanju dva dana.« »No svejedno si dovoljno zdrav da se igraš ispitivanja.« »Nisam bolestan. Bio sam u Litvi, u Klaipedi. Ägestam je to tražio.« Sven je točno predvidio što će se dogoditi. Znao je da će Ewert početi vikati. »Taj mali gad! Poslao te u Litvu meni iza leda?« Sven pričeka da prestane vikati. »Sjedni, Ewerte.« »Kvragu!« »Sjedni.« Ewert je oklijevao, no ipak je sjeo i stavio noge na klupicu. »Našao sam se s Alenom Sljusarevom u jednom akvariju u Klaipedi. Čuo sam njezinu priču, dobio sve odgovore koji su nam trebali. Na Lydijin nagovor donijela joj je oružje i eksploziv u bolnicu.« Sven pričeka, no nije bilo nikakve reakcije. »Rekla mi je da su komunicirale mobitelom nekoliko puta prije i tijekom talačke krize.« Pogledao je čovjeka u fotelji. Reci nešto! Reagiraj! Nemoj samo zuriti u mene!

»Poslije, na rastanku, navečer pred kineskim restoranom, dogodilo se nešto neobično. Upitala me zašto sam je pitao sve to kad je već sve ispričala jednom švedskom policajcu.« Tišina. »Nemoj samo šutjeti, Ewerte.« Opet. »Reci nešto!« Ewert se odjednom počne smijati, toliko da su mu potekle suze. »Hoćeš da ti kažem nešto? A što da ti kažem? Vas dvojica balavaca ništa ne shvaćate!« Počeo se smijati još jače, rukavom je brisao suze. »Za Ägestama znam tko je i što je. Ali ti, Svene, ti si stvarno balavac!« Pogledao je svog nepozvanog gosta koji mu je pozvonio u nedjelju u osam navečer, narušavajući mu privatnost. I dalje se smijao i mahao glavom. »Počinitelj, Grajauskasica, mrtva je. Žrtva, Nordwall, također je mrtav. Koga briga onda zašto i kako? To ne zanima one koji ti daju plaću, Svene, u to budi siguran.« Sven je i dalje stajao uz prozor. Htio je vrištati da ga nadglasa i ne čuje više, no znao je da se iza ovog agresivnog istupa krije strah. »Ewerte, zar ti stvarno tako gledaš na to?« »I ti bi trebao.« »Nikad neću. Znaš, nastavili smo pričati nakon toga. U jednom restoranu u centru Klaipede. Alena Sljusareva pričala je, na moj nagovor, o trima godinama koje su ona i Lydia provele kao roblje po cijeloj Skandinaviji. O dvanaest mušterija dnevno. O zatvoru, robiji i ponižavanju za koje nisam ni znao koliko grozno može biti. O rohypnolu koji su pile da bi izdržale, u kombinaciji s votkom da potisnu sve to, da mogu živjeti nekako s tim sramom, da ih nikad potpuno ne obuzme.« Ewert ustane i krene prema vratima. Mahnuo je Svenu da dođe s njim. Sven mu kimne, no ipak zastane i pogleda fotografije dvoje mladih ljudi punih nade. Nije mogao prestati gledati u muškarčeve oči, bile su tako pune života, nikad ih prije nije vidio. Nisu se uklapale u ovaj stan. Sjajile su se, pune živosti. Ovdje je samo praznina, kao da je sve stalo. Napustio je prostoriju i kroz dugi hodnik došao do treće prostorije po redu, kuhinje. O takvoj je Anita uvijek pričala, dovoljno velikoj da se u njoj

kuha i uživa provoditi vrijeme. »Jesi li gladan?« »Ne.« »Hoćeš li kave?« »Ne.« »Onda ću je sam piti.« Pristavio je vodu u lonac i upalio ploču koja se zažarila. »Briga me za tvoju kavu, Ewerte.« »Nisi ti ništa bolji od mene, Svene.« Sven je čekao, skupljao snagu da nastavi s ovim i izdrži do kraja. »Ispričala mi je i kako su došle do Švedske. Bilo je to jedno dugo putovanje brodom. Rekla mi je tko je sve to organizirao i doveo ih. I znam da i ti znaš o kome se radi.« Voda je uskuhala, a Ewert je ugasio ploču i natočio si šalicu instant kave. »Što želiš reći?« »Zar nije tako?« Ewert uzme šalicu i krene prema drugom dijelu kuhinje, sa sagom i okruglim stolom sa šest stolica. Obrazi su mu se crvenjeli, a Sven se pitao je li to zbog bijesa ili straha. »Je li tebi to jasno, Ewerte? To nije bilo dovoljno! Rohypnol i votka nisu bili dovoljni da potisnu sve što im se dogada! Zato su pronašle novi način. Lydia Grajauskas zamišljala je da nema tijelo. Nije ga osjećala. Kad su prodirali u nju, to nije bilo njezino tijelo.« Ewert je gledao u šalicu s kavom i otpio je do pola, bez riječi. »A Alena Sljusareva radila je upravo suprotno. Osjećala je svoje tijelo, i to kako je iskorištavaju. Ali nikad ih nije gledala u lice. Za nju nisu imali lice.« Sven mu priđe i otrgne šalicu iz ruke, prisilivši ga da podigne pogled. »Ali to si već znao, zar ne? Vidio si to na snimci.« Ewert pogleda šalicu u Svenovoj ruci i nastavi šutjeti. »Prošao sam kroz cijelu istragu. Znao sam da je nešto sumnjivo u cijeloj priči. Imala je videovrpcu sa sobom u mrtvačnici, u plastičnoj vrećici. Vidio sam je poslije na forenzičkim fotografijama, bila je na podu. Kontaktirao sam Nilsa Krantza, rekao mi je da ju je predao tebi nakon što su završili s njom.«

Ewert pruži ruku prema šalici. Uzeo ju je i ispio. Opet je ponudio kavu Svenu, a on je opet odbio. Stajali su u kuhinji, s dvije strane šanka s noževima, kutlačama i kuhinjskim daskama. »Gdje ti je televizor?« »Zašto pitaš?« Sven napusti kuhinju i krene prema vratima. Uzme torbu koju je smjestio uz cipele i vrati se u kuhinju. »Gdje ti je?« »Tamo unutra.« Ewert pokaže na sobu preko puta hodnika. Sven krene prema tamo i pozove Ewerta da dode s njim. »Pogledat ćemo jednu snimku.« »Nemam video.« »Pretpostavljao sam pa sam ponio svoj prijenosni.« Raspakirao ga je i priključio na Ewertov televizor. »Pogledat ćemo ovo. Zajedno.« Sjeli su na suprotne strane kauča. Sven je držao upravljač i pokrenuo vrpcu. Crna slika s bijelim crticama. Mravlji rat. Pogleda Ewerta. »Izgleda da na ovoj nema ničeg.« Ewert nije odgovorio. »A tako i treba biti, s obzirom na to da ovo nije vrpca koju ti je dao Nils Krantz. Zar ne?« Vrpca je proizvodila neki iritantan zvuk koji mu je odzvanjao u glavi. »Znam to jer mi je Nils Krantz objasnio da je vrpca koju ti je dao bila korištena, puna prašine i s dva seta otisaka prstiju. Na ovoj su vjerojatno samo moji i tvoji otisci.« Ewert mu okrene leđa, nije mogao pogledati svog podređenog u oči. »Zanima me, Ewerte. Što je bilo na izvornoj snimci?« Usmjerio je upravljač prema televizoru i isključio nepodnošljivi zvuk. »U redu, ovako ćemo. Malo jasnije pitanje. Što je na toj snimci bilo vrijedno riskiranja tridesetogodišnje službe?« Sven posegne za torbom i izvadi još jednu kazetu. Izvadio je prvu iz videorekordera i stavio drugu.

Dvije žene. Slika je mutna. Snimatelj pomiče kameru dok izoštrava objektiv. Žene izgledaju nervozno i čekaju zeleno svjetlo. Jedna od njih, svijetle puti i sa strahom u očima, govori nešto na ruskom, dvije rečenice zaredom. Okreće se prema drugoj, tamnoputoj, koja prevodi to na švedski. Ozbiljne su, naprežu glasnice, nikad prije nisu ovo radile. U nekih dvadeset minuta ispričale su cijelu svoju trogodišnju priču. Sven nije odustajao, gledao je Ewerta i čekao nekakvu reakciju. Naposljetku ju je i dobio, kad su dvije žene na snimci završile svoju priču. Počeo je plakati. Položio je ruke na lice i pustio suze koje su se skupljale posljednjih trideset godina, kojih se toliko bojao, a sad ih je samo htio izbaciti iz sebe, htio je da nestanu. Sven nije imao snage pogledati ga u takvu stanju. Osjetio je nelagodu i bijes, počeo se tresti. Otišao je do videa, izvadio vrpcu i položio je na stol pred njega. »Zamijenio si samo jedan primjerak snimke.« Sven je prstom primakne Ewertu. »Pregledao sam transkript razgovora iz mrtvačnice. Gustaf Ejder spominjao je dvije vrpce. Jedna se nalazila u pretincu na glavnoj željezničkoj postaji.« Ewert duboko udahne i pogleda Svena, no nije ništa rekao, i dalje je samo plakao. »Pronašao sam je u pretincu.« Primicao mu je vrpcu sve bliže, pored vaze s cvijećem, sve dok je nije postavio točno pred njega. Morao je izbaciti bijes iz sebe. »Kako si se, k vragu, samo usudio oduzeti im pravo da ispričaju sve ovo što im se dogodilo?! Da bi zaštitio svog najboljeg prijatelja!« Ewert pogleda vrpcu i uzme je u ruku, i dalje šuteći. »Ne samo to, već si i sam počinio zločin! Uništio si dokaz, zaštitio suučesnicu u zločinu tako što si je poslao kući, jer si se bojao svega što ima reći. Dokle si bio spreman ići da sačuvaš ovu laž?« Ewert prijeđe prstom po plastičnom omotu. »Za ovo?« »Da.« »Zar misliš da sam to zbog sebe napravio?«

»Da.« »Što?« »Da, zbog sebe.« »Znači nije bilo dovoljno što je ostala udovica, nego sam je i ovim trebao opteretiti? S njegovim prokletim lažima?!« Bacio je kasetu na stol. »Dovoljno joj je što se nosi s ovolikom prazninom u životu! Leni ne trebaju ova sranja! Ne smije nikad saznati za ovo!« Svenu je to bilo dovoljno. Suočio se s prijateljem, vidio ga da plače. Čak je i osjetio njegovu dugogodišnju tugu. Samo je htio da ovaj dan završi, nije se više mogao nositi s njim. »Alena Sljusareva.« Okrenuo se prema Ewertu. »Ewerte, ona je pričala o svom sramu. O onome što je pokušavala potisnuti, dvanaest puta dnevno. Ali ovo...« Sven je udario nogom o televizor. »Ovo se dogodilo jer se ti nisi mogao nositi s time. Zato što osjećaš krivnju zbog onoga što si ti radio drugima i sram zbog onoga što radiš sam sebi. S krivnjom se nekako i možeš nositi, ali sram ti je nepodnošljiv.« Ewert je sjedio, bez riječi, i promatrao čovjeka pred sobom. »Osjećao si krivnju što si poslao Bengta u mrtvačnicu, u smrt. To mi je jasno. Osjećaj krivnje uvijek se može shvatiti.« Sven povisi glas, nije htio pokazati da je na izmaku snaga. »Ali taj sram, Ewerte, to je mnogo teže prihvatiti. Osjećao si se posramljeno što si dopustio Bengtu da te nasamari i što moraš reći Leni kakav je on zaista bio.« Nastavio je još glasnije. »Ewerte, nisi ti pokušao zaštititi Lenu. Pokušao si izbjeći svoj vlastiti sram.« Vani je bilo poprilično hladno, a lipanj je trebao biti najtopliji mjesec. Čekao je na semaforu pred Ewertovom zgradom na Sveavägenu. Dugo je trajalo dok se nije upalilo zeleno. Upravo je skinuo teret laži s duše, priču dviju mladih žena koja je izbrisana da bi se treću osobu zaštitilo od istine. Bengt Nordwall bio je svinja i Sven ga je također mrzio. Bio je svinja i u smrti, tamo u mrtvačnici. Čak i tamo, gol na podu s ruskim pištoljem

uperenim u čelo, zanijekao je svoju sramotu. Ewert je samo nastavio s tim, pretvorivši njezin sram u crno-bijele smetnje, mravlji rat. Upalilo se zeleno svjedo. Prešao je ulicu Sveavägen i krenuo prema sjeveru, bez nekog cilja. Skrenuo je prema parku Haga kod centra WennerGren. Lydia Grajauskas je mrtva. Bengt Nordwall je mrtav. Ewert je to dobro sažeo, bio je to slučaj bez počinitelja i žrtve. Park Haga dopadao mu se jer je bio tako tih iako se nalazi sasvim uz cestu. Neki čovjek vikao je za svojim crnim ovčarom koji mu je pobjegao, mladi par grlio se na travi, a osim njih nije bilo nikoga. Grad je bio prazan, kao uvijek kad se život preseli nekamo drugdje za vrijeme ljetnih praznika. Nitko neće govoriti uime mrtvih, ni sada ni ikad više. Teško je disao. Što će se dogoditi ako prijavi najboljeg policajca kojeg poznaje? Zar to ima ikakva smisla? Bi li trebao zahtijevati odgovore od onih koji još žive? Što je bolje, Ewert Grens koji radi u policiji kao i do sada, ili odbačeni Ewert Grens koji samo gubi vrijeme sam kod kuće? Došao je do jezera. Večernje sunce zrcalilo se na površini kao inače. Sven je i dalje držao torbu s videom i dvije kasete u ruci. Otvorio ju je i izvadio vrpcu koja se nalazila u pretincu 21 na glavnoj postaji, s natpisom na ćirilici na pozadini. Bacio ju je o pod i izgazio dok je nije posve smrvio, a zatim je iščupao smeđu vrpcu. Izvlačio ju je metar po metar, poput ukrasne vrpce za rođendanski dar. Površina jezera Brunnsvik bila je poput ulja, dobro mu je došao takav mir. Zakoračio je, pokupio ono što je ostalo od kasete i svom snagom bacio je u vodu. Istovremeno je osjećao olakšanje i grč u želucu. Počeo je plakati, u Lydijino ime. Shvatio je da je upravo napravio ono što je do maločas prezirao. Oteo joj je pravo da ispriča svoju priču. Ägestam nikad neće saznati što mu je Sljusareva zaista ispričala. Posramio se.

TRI GODINE PRIJE BIO JE TO MALI STAN s dvjema sobama i kuhinjom, u kojem je živjelo njih petero. Mama, stariji brat, mlada sestra, baka i ona. Nikad prije nije se toliko obazirala na njega, oduvijek su tako živjeli. Sedamnaest joj je godina i zove se Lydia Grajauskas. Čezne za nekim drugim mjestom. Želi imati svoju sobu, svoj život. Ovo što sada ima joj je pretijesno. Postala je žena ili, bolje rečeno, uskoro će postati, a čim se to dogodi treba će joj više prostora. Nedostaje joj. Često misli na njega, svog tatu koji ju je uvijek shvaćao. Uvijek je bio uz nju kad ga je trebala. Pitala je, no i dalje joj nije bilo jasno zašto mora umrijeti. Najviše joj nedostaju njihove šetnje, kad bi držeći se za ruke polako hodali i sanjarili o danu kad će otići iz Klaipede. Često bi otišli do ruba grada, baš kao što je to radila i s Vladijem. Zastali bi ondje i okrenuli se prema gradu, dobro ga promotrili, a tata bi joj onda zapjevao neku od pjesama koje je naučio kao dijete i koje je čula samo od njega. Zajedno bi čeznuli za boljim vremenima. Ovaj stan je tako skučen! Uvijek je netko kod kuće. Uvijek. Razmišljala je o večeri prije i ljudima koji su došli u kafić. Nikad ih prije nije vidjela. Doimali su se tako prijateljski. Pozdravili su Vladija, njezinog Vladija koji je oduvijek s njom, koji je ležao s njom na kauču kad je vojna policija upala i vikala zatknis dok su joj tatu gurali na pod. Obojica su se nasmijala kad su naručila kavu i sendvič. Govorili su ruski, no jedan od njih nije joj izgledao kao Rus, više kao Šveđanin ili Danac. Dosta su se dugo zadržali u kafiću, dvaput im je natočila šalice. Nakon što je Vladi otišao, pričali su s njom. U početku samo bok i takve sitnice, no poslije kad je većina gostiju otišla, pitali su je kako se zove, koliko dugo radi ondje i koliko zarađuje kao konobarica. Bili su zabavni, nisu bili sladunjavi poput drugih kad joj se nabacuju. Nisu to ni pokušavali. Sjela je

za njihov stol iako to nije smjela, no bilo je vrlo malo ljudi u kafiću pa ionako nije imala posla. Pričali su o svemu i svačemu. Zaista jesu. Nije mogla vjerovati da je upoznala dvojicu toliko zabavnih muškaraca. Cijelo se vrijeme smijala s njima, što nije bilo tako uobičajeno. Kod kuće se nisu baš smijali. * * * VRATILI SU SE. Upravo se spremala zatvoriti kafić kad su dvojica muškaraca opet došla. Zvali su se Dimitri i Bengt. Dimitri je iz Vilniusa, a Bengt iz Švedske. On je policajac koji trenutno istražuje slučaj u Klaipedi. Čini se da se dobro poznaju. Upoznali su se prije mnogo godina. Nije bila sigurna, no činilo joj se da je Dimitri na neki način povezan s litavskom policijom. Opet su jednako zabavni. Zaprepastili su se kad im je rekla koliko zarađuje u kafiću. Usporedili su to s iznosom koji bi mogla dobivati u Švedskoj. Dvadeset puta toliko. Mjesečno! Nije to mogla shvatiti. Dvadeset puta toliko! Ispričala im je kako želi otići otamo. Pričala im je o skučenom stančiću, šetnjama s Vladijem i Klaipedi koja joj više nije dovoljna. Naručili su još sendviča i zamolili je da im se pridruži. Opet su se zajedno smijali, bilo joj je lijepo. Taj smijeh joj je pročišćavao dušu. * * * DOŠLI SU I TREĆI DAN ZAREDOM. Gotovo da ih je čekala. Krenula je pripremati kavu i sendviče i prije no što su stigli naručiti. Dan prije ponudili su joj pomoć oko traženja posla u Švedskoj, gdje bi mogla zarađivati dvadeset puta više nego sada. Nasmijala se i rekla im da nisu normalni. Danas ih je sama upitala više o tome, kako to funkcionira. Treba joj putovnica u kojoj će pisati da je malo starija no što jest. Oni joj je mogu nabaviti, mora se platiti, ali oni će joj to napraviti, a ona će im vratiti od plaće u Švedskoj.

Već su prije tako sređivali poslove litavskim djevojkama. Pitala ih je o kome se radi i oni su joj naveli nekoliko imena. Nitko njoj poznat. U Švedskoj brigu za njih preuzima jedna dobra žena koja se potrudi da se osjećaju kao kod kuće. Dugo su sjedili za stolom, a ona im je nudila kavu. Rekli su joj da ne mora odlučiti dok ne bude sasvim sigurna, bitno je da dobro razmisli. No ako želi, ako stvarno toliko želi otići, već za dva dana mogu je ukrcati na brod za Stockholm. Putovala bi zajedno s njima. * * * U LUCI JE TOPLO, a Vladi je drži za ruku. Sretan je zbog nje. Kiša je napokon prestala lijevati i zasjalo je sunce, uz blagi povjetarac. U torbu je spakirala većinom odjeću, nekoliko fotografija, dnevnik i nekoliko časopisa. Nikome nije ništa rekla. Mama ne bi shvatila, ona ne želi nikamo ići. Nazvat će je poslije, kad dode u Švedsku. Nazvat će je s posla i reći joj da će im slati novac svakog mjeseca. Onda će možda i shvatiti da se radi o sasvim drugom životu koji ona želi. S njima se nalazi na terminalu kod ulaza. Ugledala ih je iz daljine. Dimitri je tamnoput, odjeven u sivo odijelo. Bengt je svijede puti, malo niži od njega, s prijateljskim pogledom. Dao je Vladiju nekakvu omotnicu. Pogledala ga je. Činio se zadovoljnim, no izbjegavao je njezin pogled. Zagrlio ju je i otišao. U tom trenutku pridružila im se još jedna djevojka, otprilike njezine dobi. Imala je tamnu kosu i bila je jako lijepa. Upoznale su se, zove se Alena, ima također samo jednu torbu i lažnu putovnicu. Brod im je jako lijep, najveći na kojem je ikad bila. Ima jako puno Šveđana, malo Litavaca i nekoliko ljudi za koje nije mogla pogoditi odakle su. Smiješila se dok se ukrcavala. Bila je sretna što napušta ovaj život. Dijeli kabinu s Alenom. Veoma je lako zbližiti se s njom, takva je osoba koja se voli družiti, slušati, znatiželjna je. Stalno se smije, a ona se onda smije s njom. Obuzeo

ju je nekakav poseban osjećaj sada kad je već na putu. Uskoro će ići na večeru. Prvo će pokupiti Dimitrija i Bengta na palubi iznad njihove, a onda će svi zajedno otići u restoran. * * * POKUCALE SU IM NA VRATA KABINE. Čekale su kratko vrijeme, a onda im je Bengt otvorio. Nasmijao se i rukom pokazao da uđu. Pogledale su se. Bilo ih je sram ući u kabinu s dvojicom muškaraca, imale su čudan osjećaj. I tada je sve krenulo nizbrdo. U jednom jedinom dahu. Samo to je bilo potrebno. Muškarci su podigli ruke i jako ih udarili po licu. Tukli su ih dok nisu pale na pod. Poderali su im odjeću i nagurali komad tkanine u usta. Svom snagom raširili su im noge i zabili svoja spolovila. Lydia nikad neće zaboraviti njegov dah na svom licu. * * * NIJE NI OKA SKLOPILA TE NOĆI. Ležala je na krevetu u kabini grleći jastuk. Vikali su na nju, tukli je. Prislonili su joj hladni metalni pištolj na glavu i objasnili da će umrijeti ako ne bude tiha. Nije mogla shvatiti zašto to rade. Htjela se vratiti kući. Alena je ležala u svom krevetu. Ona nije toliko plakala. Ništa nije rekla, nije pustila nikakav zvuk. Lydia pogleda svoju torbu na podu pokraj umivaonika. Spakirala se i otišla a da to nije nikome rekla. Otišla je od kuće prije manje od jednog dana.

Čula je kako valovi ucjaraju o pramac. Čula je to kroz prozor koji se može otvoriti, ali je premalen da se provuče kroz njega. Stići će ondje oko podneva. Ostala je ležati, nije se usudila pomaknuti. Pokušala ih je ignorirati kad su došli do kabine, počeli lupati po vratima i vikati da izađu jer se uskoro iskrcavaju. * * * DIMITRI JE HODAO nekoliko koraka pred njom, a Bengt odmah iza nje. Moraju proći kontrolu na izlazu. Htjela je vrištati, no nije se usudila. Sjetila se svih udaraca i boli kad su prodirali u nju i nakon što ih je molila da prestanu. Terminal je velik, puno veći od onog u Klaipedi. Ljudi koji su nedostajali jedni drugima susreću se i grle. Ona ne osjeća ništa osim srama, a ne zna zašto. Pokazuje svoju putovnicu čovjeku u staklenoj kabinici. Ni riječi. Čovjek ju je prolistao i kimnuo joj da može proći. Ili ćeš umrijeti. Ona je prošla, a Alena je upravo pokazivala svoju. Dimitri se okrene prema njoj i reče joj da mu da svoju putovnicu. To je njezin dug i od sada nadalje će ga otplaćivati. Nije ga ni čula. Ljudi oko nje polako su nestajali, cijeli terminal se praznio. Čekali su malo dalje pokraj kioska s novinama. Ubrzo zatim došla je žena koju su čekali, s kojom su Dimitri i Bengt radili. Nosi trenirku i sivu kapuljaču preko glave. Poprilično je mlada. Nasmijala se Dimitriju i poljubila ga u obraz. Zatim se nasmijala i Bengtu i poljubila ga u usta. Čini se da su zajedno. Okrenula se prema Lydiji i Aleni, i dalje s osmijehom na licu. Rekla je nešto što nisu razumjele, vjerojatno na švedskom. »Znači, to su naše nove baltičke kurve.« Prišla im je i poljubila ih obje u obraz. Nasmijala im se, a one su pokušale uzvratiti. Nisu ni primijetile da se Bengt Nordvvall nagnuo prema