Pretinac 21 - Anders Roslund, Borge Hellstrom

Prešao je rukom po obrazu. Imao je osjećaj da mu je utrnuo, udarila ga je po kosti. Shvaćao ju je. Došao joj je noseći smrt. Bilo je već iza deset sati, no još je bilo svjetla, a kiša koja je pljuštala cijeloga dana napokon je prestala padati. Bila je to zaista lijepa večer. Sven ga je prevezao do policijske postaje Kronoberg. Bili su jednako tihi na povratku kao na putu dotamo. Njezin ih je očaj pratio, bio je jači od svega izrečenog. Ewert Grens otišao je u svoj ured. Stol mu je bio prekriven žutim i zelenim post-it listićima s brojevima novinara koji su ga zvali. Sve ih je bacio u smeće. Organizirat će nekoliko konferencija za medije što je kasnije moguće i zamoliti stručnjake za odnose s javnošću da odgovore na pitanja za koja on nije imao snage. Sjeo je za stol. U cijeloj zgradi vladala je tišina. Zavrtio se u stolici nekoliko puta. Razmišljao je o svemu što se dogodilo u proteklih nekoliko sati, o smrti Bengta i Grajauskasice, taocima koje nije ozlijedila, beživotnom Bengtu na podu i Leni koja je sjedila u kuhinji i držala ga za ruku. Slike su mu dolazile jedna za drugom i nije ih više mogao podnijeti. Nije htio takve misli, vrtio se u stolici i pokušao ih odagnati. Prošlo je sat i pol vremena. Sjedio je u stolici bez ijedne misli u glavi. Mladi čistač koji je prilično dobro govorio švedski pokucao mu je na vrata, a Ewert ga je pustio unutra. Barem mu je malo skrenuo pozornost tih nekoliko minuta dok je očistio pod i ispraznio koš za smeće. Bolje nego da je bio sam s mislima s kojima se nije mogao nositi. Anni, pomozi mi. Ponekad mu je nedostajalo društvo. Ponekad je samoća bila nepodnošljiva. Podignuo je slušalicu i birao broj iz glave. Bilo je kasno, no sigurno je još uvijek budna. Kad ti se život svede na jedan dugi san, ne treba ti toliko odmora. Javila se jedna od mladih njegovateljica. Poznavao ju je, radila je noćne smjene posljednjih godina da otplati studij. »Dobra večer. Ewert Grens pri telefonu.« »Dobra večer, Ewerte.« »Htio bih razgovarati s njom.«

Zastala je na trenutak, kao da je pogledala na sat iza sebe. »Dosta je kasno.« »Znam, no važno je.« Mlada je njegovateljica ustala, čuo je kako joj koraci odzvanjaju kroz hodnik. Vratila se za nekoliko minuta. »Budna je. Rekla sam joj da ste na liniji. Netko od osoblja je ondje s njom i drži joj telefon. Spojit ću vas.« Začuo je dubok uzdisaj. Gukala je kao uvijek na telefonu, a on se nadao da joj netko tamo pomaže obrisati slinu koja joj teče niz bradu. »Bok, Anni. Ja sam.« Počela se glasno smijati. Osjetio je toplinu oko srca, gotovo da se umirio. »Moraš mi pomoći. Više mi ništa nije jasno.« Pričao je s njom gotovo četvrt sata. Ponekad bi dahtala ili se nasmijala, no uglavnom je samo šutjela. Nedostajala mu je čim je poklopio slušalicu. Ustao je. Tijelo mu je bilo teško, no ne i umorno. Išao je hodnikom do prevelike sobe za sastanke koja nikad nije bila zaključana. Neko vrijeme stajao je u mraku dok nije našao prekidač, koji je bio mnogo više na zidu nego što se sjećao. Osim svjetla, palio je i TV, video i projektor. Nikad nije bio vješt s prokletom tehnikom i psovao je dok nije uspio pronaći pravi kanal. Navukao je gumene rukavice i pažljivo izvadio kasetu iz vrećice koju je dobio u mrtvačnici i od tada nosio u unutarnjem džepu jakne. Slika je bila nejasna zbog snažnog plavog svjetla. Dvije žene sjedile su u kuhinji uz prozor, sunce je sjalo, a snimatelj očito nije znao kako izoštriti sliku. No bila je dovoljno jasna. Obje ih je prepoznao. Lydia Grajauskas i Alena Sljusareva, u stanu s elektronskom bravom u kojem ih je prvi put vidio. Tiho sjede i čekaju, vjerojatno znak snimatelja koji je pomicao objektiv gore-dolje i udarao prstom po mikrofonu kao da ga isprobava. Izgledaju nemirno, kao da nisu navikle gledati u objektiv koji snima sve što se dogada za poslije. Grajauskasica je prva progovorila. »3rno moü paccydoK. Moji ucmopus maKOJt.« Dvije rečenice. Zatim se okrene prema Sljusarevoj koja

ih prevede na švedski. »Ovo je moj razlog. Ovo je moja priča.« Grajauskasica pogleda prijateljicu i nastavi s još dvjema rečenicama. »Hadewcb nmo Kozda mu CAumuuib amo mozo o kom udem penb yxe uem. Hrno oh nyecmeoeoA moü cmud.« Ozbiljna izraza lica kimne glavom Sljusarevoj koja se okrene kameri i prevede. »Nadam se da će, dok ovo budete slušali, muškarac o kojem pričam već biti mrtav. Da će i sam osjetiti moj sram.« Govore polagano, žele da svaka riječ na ruskom i švedskom bude razumljiva. Ewert Grens mirno je sjedio pred televizorom dvadeset minuta. Vidio je i čuo nezamislive stvari. Lydia se iz zločinke pretvorila u žrtvu, iz drolje u zlostavljanu ženu. Ustao je i snažno udario rukom o stol sve dok nije zaboljelo. Vikao je i udarao. Ponekad je to sve što čovjek može napraviti. Upravo sam bio ondje. Ja sam razgovarao s Lenom! Tko će joj reći ovo? Nije to zaslužila. Je li ti jasno?! Nikad neće saznati za ovo. Glasno je vrisnuo, uvjeren da je zadržao to u sebi, no osjetio je vrisak u grlu. Da nije vrisnuo naglas, ne bi ga osjetio. Okrenuo se prema videu i pogledao zaslon koji je titrao. Premotao je kasetu na početak. »Nadam se da će, dok ovo budete slušali, muškarac o kojem pričam već biti mrtav. Da će i sam osjetiti moj sram.« Grens je poslušao njihove prve riječi još jednom, a zatim opet pogledao cijelu snimku. Vidio ih je pred sobom, kako leže na podu mrtvačnice jedno pored drugog, ona na trbuhu s rukom savijenom pod tijelom, a on gol, propucana spolovila, s rupom u oku. Da si joj barem priznao kad te pitala. Kvragu, Bengte! Pitala te!

Da si joj barem rekao: da. Da si joj barem rekao da znaš tko je. Možda bi preživio. Možda je samo to trebalo. Da je vidiš. Da shvatiš. Nekoliko je sekundi oklijevao, a zatim pritisnuo crveni gumb na kojem je pisalo REC. Izbrisat će sve što je upravo vidio. Od sada nadalje toga više neće biti. Ničeg neće biti. Pritisnuo je dvaput no ništa se nije dogodilo, vrpca se nije ni pomaknula. Uzeo je kasetu i vidio da je zaštitni zubac razbijen. To je bila njihova priča i potrudile su se da je nitko ne presnimi i ne uništi. Ewert pogleda oko sebe. Znao je što mora učiniti. Stavio je kasetu u džep i otišao iz sobe. Već je prošla ponoć, a Lena Nordvvall stajala je nad sudoperom i prala četiri šalice koje su još uvijek mirisale na kavu. Ispirala ih je vrućom pa hladnom vodom gotovo trideset minuta, prije nego što je skupila snage da ih odloži. Zatim ih je jednu po jednu brisala krpom, moraju biti potpuno suhe. Uzela je novu krpu, da bude sigurna. Položila ih je na stol, sjajile su se na kuhinjskom svjetlu. Zatim ih je jednu po jednu bacila o zid u hodniku. I dalje je stajala za sudoperom kad joj se sinčić spustio s kata u pidžami, pokazao na krhotine i rekao da su šalice jako glasne kad se razbiju.

ČETVRTAK, ŠESTI LIPNJA EWERT JE OSJEĆAO BOL U LEĐIMA. Kauč u uredu bio je premalen, trebao bi ga zamijeniti. Bilo mu je jako teško zaspati. Mučile su ga misli o Bengtovoj laži, Grajauskasici i onoj drugoj na snimci, Anninoj ruci koju nije mogao držati. Isplakao je svu dušu. Odjeća mu je bila zgužvana, a dah mu je zaudarao. Pokušao je skratiti vrijeme radom, no nije se mogao usredotočiti na istragu o Oldeusu i Langu. Misli su mu bile zaokupljene Lydijom i njezinom prijateljicom, koje su blijede i iscrpljene pričale o njegovu najboljem prijatelju i sramu za koji su se nadale da će osjetiti. Pokušao je zaspati, no samo je ležao i prevrtao se u krevetu dok ga sunce nije natjeralo da ustane. Dotaknuo je videokasetu u džepu. Pokušao ju je presnimiti, no nije uspio. Odlučio je. Mora je se riješiti. Policijska postaja i dalje je bila prazna. Kupio je sendvič od sira i sok na automatu. Nakon doručka otišao je u svlačionicu pod tuš. Moram opet otići do nje. Prošlog sam joj puta donio smrt. Hoću li joj ovoga puta donijeti sramotu? Voda koja mu je udarala u glavu i ramena polako je isprirala prokletu mrtvačnicu. Na trenutak se opustio i smirio. Uzeo je ručnik koji je nekom ostao ondje, obrisao se i odjenuo te opet otišao do automata po šalicu crne kave. Osjetio je da se polako razbuđuje. »Grense.« Začuo je njezin glas iz sobe pokraj koje je prošao. Sjedila je na stolici nasred sobe, papiri su joj prekrivali cijeli stol, kauč i police za knjige. »Hermanssonice, uranila si.« Bila je tako mlada. I vidjelo se da je ambiciozna. Brzo će je proći. »Čitam izjave svjedoka u bolnici Söder. Jako su zanimljive. Htjela sam na miru proći kroz to.« »Trebam li znati nešto?« »Mislim da da. Nemam ih još sve, čekam da se ˇ sprintaju izjave stražara kojeg je Grajauskasica ozlijedila i mladića koji su sjedili pored nje na kauču i gledali televiziju.« »I?«

»Veza između Grajauskasice i Sljusareve čini mi se snažna.« Nije znao je li to zbog njezina skänskog naglaska ili umirujućeg tona, no pozorno ju je slušao, baš kao i dan prije u bolnici. Trebao bi joj reći da je dobra i da joj vjeruje, što se ne dogada često. »Da čujem još.« »Možete li mi dati još nekoliko sati? Tada će mi sve biti jasnije.« »Nakon ručka.« Bio je na odlasku, trebao bi joj reći. »Nego...« »Da?« Pogledala ga je. Morao je nastaviti. »Obavila si dobar posao danas. Tvoje su analize jako dobre. Rado ću surađivati s tobom opet.« Nasmijala se. To nije očekivao. »Pohvala od Ewerta Grensa. To se ne dobiva tako često.« Grens zastane. Obuzeo ga je osjećaj usamljenosti, izloženosti. Gotovo da je zažalio što ju je pohvalio i prebacio je temu na nešto drugo, bilo što, samo ne ovo. »Znaš li gdje je spremište s elektronikom?« »Što?« »Trebam nekoliko stvari, no nikad nisam bio ondje. Znaš li gdje je?« Hermanssonica ustane i nasmije se. Ewertu nije bilo jasno zašto. Gledala ga je i smijala se dok mu nije postalo veoma neugodno. »Gospodine, može li ovo ostati između nas?« »Da?« »Jeste li ikad prije pohvalili policajku?« I dalje se smijala. Pokazala mu je prstom na hodnik, u smjeru automata. »Spremište je tamo. Pokraj aparata za kavu.« Vratila se na stolicu i počela pregledavati papire po podu. Ewert ju je samo pogledao i otišao. Smijala mu se, a nije shvaćao zašto. Lisa Öhrström dugo je žmirila. Čula je tamnoputog muškarca koji joj je prijetio kako odlazi, no svejedno se nije micala iz stolice, ne prije no što se Ann-Marie vrati u kuhinju. Starija žena sjela je s njom za stol, držala ju je u naručju i tješila je. U jednom trenutku su držale ruke jednu preko druge, kao što mala djeca rade kad uspoređuju čija je veća. Pokušala je nastaviti raditi, no nije imala snage, strah je bio toliko jak, nikad prije nije se tako bojala. Otišla je kući.

Bila je to duga noć. Pokušala se smiriti i ukloniti bol iz prsa. Srce joj je snažno lupalo, a umjesto da se dubokim uzdasima smiri, samo se zabrinula koliko teško diše. Nije mogla doći do zraka. Nije se usuđivala zaspati, bojala se da se više nikad neće probuditi. Nije htjela zaspati ni sklopiti oči nikad više. Mislila je na Jonathana i Sannu. Cijelu noć bili su joj u mislima. Pokušala ih je ukloniti iz misli dubokim disanjem. Voljela ih je, kako se nikad nije usudila nikog drugog voljeti. Možda samo Hildinga nekoć, dok je nije prisilio na to da prestane osjećati. No ovo dvoje bili su dio nje. Držala je njihove fotografije u ruci. Znao je za njih. Prokleta bol u prsima opet se pojavila. Ta su djeca istovremeno njezina jedina slabost i jedina zaštita. Nije mogla podnijeti pomisao da ih izgubi i baš zato su joj davali snagu da prebrodi napadaje panike. Inspektor Sven Sundkvist, koji ju je saslušao nakon Hildingova ubojstva i pokazao joj fotografije osumnjičenih, nazvao ju je ranije tog jutra dok je još uvijek ležala u krevetu. Ispričao se što je ometa, no objasnio joj je da moraju požuriti s cijelom istragom te ju je zamolio da dođe u policijsku postaju što prije. Sada se nalazila u mračnoj prostoriji negdje u postaji i čekala. Nije bila sama. Sundkvist je stajao svega nekoliko metara dalje, a odvjetnik koji je vjerojatno zastupao optuženika upravo je ušao u prostoriju. Sven Sundkvist zamolio ju je da si uzme vremena. Nije bilo žurbe. Jako je bitno da sve što napravi bude kako treba biti. Otišla je do prozora. Uvjeravao ju je da samo oni ovdje mogu vidjeti kroz staklo, koje se njima s druge strane samo čini kao zrcalo. Bila su desetorica, otprilike jednake visine, dobi i svi obrijane glave. Preko prsiju visjele su im velike ploče. Crne znamenke na bijeloj podlozi. Stajali su jedan pored drugog, bok uz bok i gledali u njezinu smjeru. Osjećala se kao da čekaju s druge strane i pomno prate svaki njezin korak. Gledala je, a nije vidjela. Svakog je odmjeravala od glave do pete nekoliko sekundi. Izbjegavala je gledati ih u oči. »Ne.« Odmahnula je glavom.

»Nitko od njih.« Sven Sundkvist joj priđe bliže. »Jeste li sigurni?« »Nitko od njih.« Sundkvist kimne glavom prema staklenoj površini. »Sada će napraviti nekoliko krugova. Želim da ih još jednom dobro pogledate.« Onaj koji je stajao na lijevom kraju, s brojem jedan preko prsiju, istupio je i napravio jedan krug po velikoj prostoriji. Pratila ga je pogledom, hod mu je bio specifičan i odavao je da je pun sebe. To je bio on. To je Lang. Prokleti, prokleti Hilding. Vidjela je kako se vraća na svoje mjesto, a broj dva kreće u krug. Pratila ih je pogledom jednog po jednog, do maločas su joj svi izgledali isto, a sada je jasno uočila neke razlike. Sven Sundkvist mirno je stajao kao i svi drugi dok se deset muškaraca prešetavalo pred njima. Zatim se okrenuo prema njoj čekajući odgovor. »Vidjeli ste ih još jednom. Lice, držanje tijela, hod. Sada trebate identificirati jednog od njih.« Nije ga gledala. Nije mogla. »Ne.« »Nitko od njih?« »Nitko.« Sundkvist joj se približi i pogleda je u oči koje su ga izbjegavale. »Jeste li potpuno sigurni u to? Da nitko od ovih ovdje ljudi nije ubio vašeg brata, Hildinga Oldeusa?« Pogledao je ženu pred sobom. Njezina ga je reakcija iznenadila. Bratova smrt nije ju rastužila, prije ju je razljutila. »Govorite o bratsko-sestrinskoj ljubavi, zar ne? Voljela sam ga nekoć. Onog Hildinga s kojim sam odrasla. Ali ne onog koji je jučer umro, ne narkomana Hildinga. Njega sam mrzila. Mrzila sam ono u što me pretvorio.« Progutala je knedl. Progutala je sav bijes, ljutnju i paniku koji su vrvjeli u njoj. »Kao što sam rekla. Ne prepoznajem nijednog od desetorice muškaraca s druge strane.« »Znači, nikad prije niste vidjeli nijednog od njih?«

»Ne.« »I posve ste sigurni u to?« Odvjetnik u četrdesetima, u odijelu s kravatom, progovorio je prvi put. Ton mu je bio oštar i zvučao je uznemireno. »Dosta je bilo. Svjedokinja je rekla da ne prepoznaje nijednog od njih. A vi i dalje vršite pritisak nad njom!« »Samo uočavam da se ova izjava razlikuje od prijašnje.« »Vršite pritisak nad njom.« Okrenuo se prema Sundkvistu. »Želim da oslobodite Langa. Odmah. Nemate ništa protiv njega.« Sven Sundkvist zgrabi ga za ruku i odvede do izlaza. »Moram vas zamoliti da odete. Znam kakva su pravila, no ovaj razgovor još nije gotov.« Ispratio je odvjetnika i pobrinuo se da vrata budu zatvorena. Lisa Öhrström stajala je uz staklo i zurila u sada već praznu prostoriju. »Ne razumijem.« Sundkvist dode do nje i zakloni joj pogled. »Ne razumijem. Sjećate li se saslušanja od jučer?« Lisa Öhrström sva se zacrvenjela, a pogled joj je bio molećiv. »Da.« »Sjećate se što ste rekli.« »Da.« »Pokazali ste čovjeka na fotografiji broj trideset i dva. Rekao sam vam da se zove Jochum Lang. Više puta ste ponovili da ste sigurni da je on taj koji je pretukao Hildinga nasmrt. Oboje to znamo. Zato mi nije jasno kako ga sada, kad je stajao pred vama glavom i bradom, niste mogli prepoznati?« Nije ništa rekla, samo je odmahnula glavom i uperila pogled u tlo. »Je li vam netko zaprijetio?« Čekao je njezin odgovor, no nije ga dobio. »On to tako radi. Utiša svjedoke prijetnjama i onda nastavi sa zločinima.« Sven ju je pokušao natjerati da ga pogleda. Naposljetku je i uspio. Nije više svraćala pogled s njega, već ga je pogledala u oči. »Tužna sam, gospodine Sundkvist. Jako sam tužna. Imam nećake, shvaćate li to? Volim ih.« Zakašljala se. »Shvaćate li?«

Jutarnja gužva u prometu se smanjila i lako se prolazilo kroz grad. Cesta E4 bila je gotovo prazna. Za manje od pola sata stigao je onamo po drugi put u pola dana. Leni je bilo drago vidjeti ga. Otvorila mu je vrata još dok je bio na stubama i zagrlila ga. Ewert Grens nije navikao na takav fizički kontakt. Instinktivno se htio povući, no ostao je jer im je oboma to trebalo. Uzela je jaknu i izašla u vrt s njim. Bilo je hladno unatoč tome što je kiša prestala padati. Bilo je to takvo ljeto, nikad neće biti posve toplo. Šetali su bez riječi gotovo dvadeset minuta po velikoj livadi sve do rezervoara Norsborg. Bili su zaokupljeni svatko svojim mislima. Odjednom ga je upitala tko je ona. Djevojka koja ga je ustrijelila. Ona koja je ležala uz Bengta na podu. Grens ju je pitao je li joj to stvarno toliko bitno, a ona mu je potvrdno kimnula. Htjela je znati, a on nije imao snage da joj to objasni. Zastao je i pogledao je te krenuo pričati o Lydiji, kako ju je prvi put vidio u stanu s elektronskom bravom, u nesvijesti i izbičevanih leda. Slušala ga je, a zatim opet upitala. »Želim znati kako izgleda.« »Sada? Kad je mrtva?« »Ne, prije. Želim stvoriti njezinu sliku u glavi, kakva je bila. Uništila nam je živote, Ewerte. Znam da ćeš od svih ljudi ti to najbolje shvatiti. Pokušala sam otkriti nešto iz vijesti. Pregledala sam dvoje novine čim sam se probudila. No nitko ne pokazuje njezinu sliku. Kao da nije ni postojala, ili kao da nije ni bitno kako je izgledala. Drugima možda i nije, možda im je jedino važno znati što je napravila i kako je sve završilo.« Uništila nam je živote. Ewert je i sam pomislio i rekao nešto slično jednom. Puhalo je. Zakopčao je sako prije no što su nastavili šetati. U džepu imam ovo, pomisli. Fotografiju koju su nam poslali litavski kolege. I tu prokletu snimku, Lena.. Snimku koje uskoro više neće biti. Mnogo toga nikad nećeš saznati. »Imam jednu fotografiju.« »Da?« »Da.« Grens zastane i otkopča sako. Uzeo je kuvertu, otvorio je i pokazao joj crno-bijelu fotografiju nasmijane djevojke s dugom, plavom kosom vezanom nekakvom vrpcom.

»Lydia Grajauskas. Imala je dvadeset godina. Iz Klaipede je. Ova fotografija nastala je prije tri godine, nedugo zatim je nestala.« Lena Nordwall posve je mirno stajala. Prstom je prelazila po licu na fotografiji, kao da traži nešto što može prepoznati. »Slatka je.« Htjela je još nešto reći. Gledala ju je, zurila je u sliku djevojke koja joj je svega dan prije ubila najbližu osobu u njezinu životu. Ništa nije rekla. Sven Sundkvist sinoć je kasno došao kući. Bila je gotovo ponoć, a Anita je sjedila u kuhinji i čitala. Čekala ga je, kao što je i rekla. Čvrsto ju je zagrlio i zatim otišao po srebrni svjećnjak koji su oboje voljeli. Upalio je dvije bijele svijeće. Gledali su se, jeli polovicu torte koja je ostala i ispijali vino. Upravo je napunio četrdeset i jednu godinu i ušao u četrdeset i drugu. Otišao je gore do Jonasove sobe, poljubio ga u čelo i odmah zažalio jer ga je probudio. Dječak je zbunjeno gledao oko sebe i promrmljao nešto. Sven je ostao s njim dok nije opet zaspao, nježno mu držeći ruku na obrazu. Zatim je došao do Anite u kupaonicu, rekao joj kako je lijepa, uzeo je za ruku i odveo do kreveta. Promatrao je njezino nago tijelo. Poslije su zaspali čvrsto zagrljeni. Rano se probudio. Kuća je bila tiha kad ju je napustio. Shvatio je da je previše zagrizao za ovo. Već su obavili identifikaciju putem fotografije, no svejedno je morao nazvati Lisu Öhrström da dode na identificiranje čim je stigao u ured. Identificiranje putem fotografije i uživo, to je bilo neprofesionalno i bio je svjestan toga, no bili su u žurbi i htio je biti siguran. Trebali su pribaviti dokaze za Ägestama, Jochum Lang ovaj put neće izmaknuti tužiteljstvu. Zbog toga je bio bijesan kad je ostavio Lisu pred staklom koje ju je dijelilo od desetorice s brojevima na prsima. Pokušao je ne pokazati to, znao je da nije ona kriva, da je ona žrtva u cijeloj priči, preplašena, pod prijetnjom životom. Nije uspio. Bio je sarkastičan i ohol. Teško se nosio s bijesom jer nije bio naviknut na njega. Otrčao je otamo do sobe za ispitivanje u Kronobergu. Lang ne smije biti pušten na slobodu.

Zbog radova na cesti između Skarholmena i Fruangena Ewert je počeo lupati rukom po kontrolnoj ploči i vikati. Zurio se natrag, morao je obaviti nešto u policijskoj postaji i zatim otići pješice do Ulice sv. Erika na ručak sa Svenom. Osjećao se bezvrijedno. Grlio je Lenu i pokušavao reći nešto prikladno, no samo je razmišljao o svim svojim manama i greškama i nije ju bio u stanju utješiti. Nije bio prava osoba za to, nikada to nije mogao. Stajala je na livadi dok je puhalo, čvrsto držeći fotografiju Lydije Grajauskas u ruci, sve dok ju nije nagovorio da mu je vrati. Zašto je uopće došao ondje? Samo ju je rastužio. Zato što mu je nedostajao Bengt? Jer nije imala nikog drugog? Jer on nije imao nikog? Automobili su polako puzali po cesti. Tri trake stopile su se u jednu, a sa svakom minutom čelo mu se sve više znojilo. Zakasnit će, no nije mogao ništa poduzeti oko toga. Mora prvo skoknuti do spremišta. Sven će ga morati pričekati. Soba za ispitivanje bila je turobna kao uvijek. Sven je stigao ondje sav zadihan, potaknut bijesom trčao je kroz postaju brže no što je bilo potrebno. Pogledao je Langa koji je sjedio za stolom i pušio, i ne podigavši pogled kad je ovaj ušao. Voditelj ispitivanja Sven Sundkvist (VI): Posjetio si Hildinga Oldeusa na odjelu bolnice Söder netom prije nego je pretučen na smrt. Jochum Lang (JL): To vi kažete. VI: Imamo svjedoke. JL: Odlično, Sundkviste. Onda podi po njih i dovedi ih na suočavanje. FL: Jedan od svjedoka usmjerio te je prema Oldeusovoj sobi. JL: Nek onda ti svjedoci pogledaju mene i još devetoricu iza stakla. Jako dobro, Sundkviste, učini to. Sven je bjesnio iznutra. Lang ga je pokušao izbaciti iz takta i umalo je i uspio. Moram se smiriti, i postavljati pitanja sve dok ne dobijem zadovoljavajuće odgovore. Jochum mu se smijao. Već je dobio informaciju od svog odvjetnika o tome kako je prošlo suočavanje svjedoka, takve stvari odvjetnici odmah jave klijentima.

No taj čovjek koji prijeti ljudima neće biti oslobođen. Ne još. Odgovorit će na pitanja i izlanut će nešto što nije htio, a to će biti dovoljno da Ägestam nastavi svoju istragu dok je on iza rešetaka. VI: Uhitili smo te u nepropisno parkiranom BMW-u pred ulazom u bolnicu Söder. JL: Tako dakle, Sundkviste. Baviš se i kaznama za parkiranje. VI: Zašto si sjedio na suvozačkom mjestu auta u ograđenom području? JL: Imam pravo sjediti gdje god hoću, jebote. VI: Ovoga te puta nećemo pustiti. JL: Sundkviste, bolje ti je da me odvedete u ćeliju jer ću inače napraviti nešto za što me možete optužiti. Dvanaest sati i deset minuta. Grens zastane pred postajom. Sven je već bio u restoranu i nervozno ga čekao. No svejedno je otišao unutra, do svog ureda. Zastao je pored automata, ne zbog pića već zato što se tamo nalazilo spremište. Barem mu je tako Hermanssonica rekla. Na policama u zagušljivoj sobi nalazile su se kutije pune videokaseta. Uzeo je crnu vrpcu iz jedne od njih. Pregledao ju je. Izgledala je poput svih drugih. Grens zatvori vrata spremišta za sobom i ude u ured. U ladici radnog stola nalazile su se njezine stvari. Stavio je kasetu u vrećicu iz supermarketa. Lenina, ili njezina sramota? Lena je živa. Ona je mrtva. Lydijine priče više nema. Bila je na dnu jezera Malaren negdje kod plaže Slagsta. Tamo je zastao na povratku iz Eriksberga. Sramota je toliko teža za onog tko je živ. Ewert zijevne i zamahne nekoliko puta vrećicom s novom kasetom. Zatim je vrati u ladicu medu njezine stvari. * * * EWERT GRENS SJEO JE U MRAČNI KUTAK RESTORANA, tamo gdje ga se teško može vidjeti s ulaza. Koja rupetina, pomislio je. Nalazio se

na uglu ulica Sv. Erika i Fleming, podosta daleko od postaje Kro noberg. Nije imao izbora. Novinari su ga naganjali preko Kungsholmena, znali su gdje inače objeduje i na putu prema tamo vidio ih je nekoliko pred ulazom restorana. Neće im ništa reći. Od njega neće dobiti nikakve informacije. Neka policijski stručnjaci za odnose s javnošću šturo odgovaraju na pitanja na konferencijama za tisak gdje svi upadaju jedni drugima u riječ. Nazvao je Svena koji je već bio ondje i čekao ga. Već je nekoliko puta tamo jeo kad bi nečija smrt punila novinske rubrike. Barem je mogao na miru jesti tu jadnu hranu. Na stolu do njegova bile su novine u kojima je priča o talačkoj krizi u mrtvačnici bolnice Söder zauzela cijelih šest stranica. »Upravo su mi bili donijeli hranu.« Sven Sundkvist dotakne ga po ramenu i sjedne. »Potrošio sam šezdeset i pet kruna ni za što. Da bih došao ovdje?« Sundkvist pogleda oko sebe i odmahne glavom. »Baš si divno mjesto odabrao.« »Ovdje nas nitko neće ispitivati.« »U to ne sumnjam.« Naručili su skanski goveđi odrezak s ciklom. »Kako je ona?« »Lena?« »Da.« »Tuguje.« »Treba te.« Ewert Grens duboko uzdahne i odloži novine. Nemirno se ljuljao na stolici. »Svene, nemam pojma što da radim. Nisam dobar u ovakvim situacijama. Možda sam upravo napravio pogrešku. Htjela je vidjeti kako je Grajauskasica izgledala pa sam joj pokazao njezinu fotografiju.« »Ako je ona to htjela...« »Ne znam, imam neki čudan osjećaj. Kao da joj nije bilo jasno. Kao da ju je na trenutak prepoznala. Zurila je u sliku i prelazila prstima po njoj bez riječi.« »I dalje je u šoku.«

»Nije trebala vidjeti ubojicu svog muža. Osjećao sam se kao da joj trljam sol na ranu.« Bilo je puno mesa i umaka. Jeli su jer su morali. »Ewerte?« »Da?« »Sve je propalo.« Grens je naganjao komad cikle po tanjuru, no odustao je kad je nestao u smećkastom umaku. »Želim li znati?« »Ne.« »Svejedno reci.« Sven Sundkvist još je jednom proživio događaje od tog jutra. Strah Lise Öhrström koja je odbila surađivati, što je osjetio čim su se našli. Desetorica muškaraca iza stakla, njezino negiranje, njegovo moljakanje da još jednom dobro pogleda, i osjećaj da ona i ne mari tko je unutra. Njegov bijes kad je shvatio da su joj prijetili i kad mu je pokušala objasniti da to radi iz ljubavi prema nećacima. Njezino nijekanje i sram, i odvjetnik koji je zatražio da oslobode Langa. Sven je predvidio njegovu reakciju. Ewert odloži pribor za jelo. Zacrvenio se u licu i stisnuo oči, a žila na čelu mu je nabrekla. Htio je lupiti šakom o stol, no Sven ga je spriječio. »Ne ovdje, Ewerte. Ne želimo privući pozornost.« Grens je teško disao. Glas mu se produbio od bijesa. »Kvragu, Svene, jesi li svjestan što to znači?« Grens ustane. Napravio je krug oko stola i udario nogom o njega. »Ewerte, jednako sam zgrožen kao ti. Ali moraš se urazumiti, molim te, nismo u postaji.« I dalje je bio na nogama. »Zaprijetio je liječnici! Zaprijetio je djeci!« Sven Sundkvist oklijevao je prije no što je nastavio. Slike tog čudnog jutra opet su mu se stvorile u glavi. Uzeo je mali diktafon iz džepa i stavio ga na stol između njihovih sada već polupraznih tanjura. »Ispitao sam Langa nakon toga. Poslušaj.« Ćula su se dva glasa. Jedan koji pokušava započeti razgovor, a drugi koji ga pokušava završiti. Ewert Grens stajao je mirno pored stola, a svaki mišić bio mu je napet dok je slušao Langa kako govori. Nije ništa rekao sve do kraja snimke. Sven je htio spremiti diktafon.

»Još jednom. Samo kraj.« Čuo se zvuk struganja stolice po podu i teškog disanja. Zatim Langov glas. »Sundkviste, bolje ti je da me odvedete u ćeliju jer ću inače napraviti nešto za što me možete optužiti.« Grens vikne, na što se nekoliko gostiju u restoranu okrene prema kutku gdje je visoki, stariji čovjek stajao uza stol držeći stisnutu šaku u zraku. »Sjedni, Ewerte.« »Neću nasjesti na ovo, Svene. Nema šanse da ću dopustiti Langu da opet vodi igru! Ostat će u ćeliji i uopće me nije briga što to znači.« Ewert je i dalje stajao na nogama. Pokazao je prstom na Svena. »Daj mi broj telefona Lise Öhrström.« »Zašto?« »Imaš li ga ili ne? Daj mi njezin broj! Obavit ćemo pravi policijski posao ovdje iz restorana.« Mlada konobarica oprezno je prišla njihovu stolu. Izbjegavajući Ewerta obratila se Svenu i zamolila ih da se utišaju iz poštovanja prema drugim gostima. Objasnila im je da će inače morati pozvati policiju. Sundkvist joj se ispričao, obećavši da se neće ponoviti i da će uskoro otići, te ju je zamolio da donese račun. »Izvolite.« Sundkvist izvadi rokovnik iz džepa u kojem je njezin broj bio uredno zapisan. Ewert se nasmiješio. Svi kontakti bili su mu zapisani abecedenim redom. Takav je bio Sven. Grens uzme mobitel i nazove Lisu Öhrström. Kad ju je dobio, bila je negdje na odjelu u bolnici i odmah je prešao na stvar. »Öhrström? Inspektor Ewert Grens pri telefonu. Za nekih sat vremena poslat ću vam nekoliko fotografija. Želim da ih pogledate.« Nije odmah odgovorila, kao da ne razumije što je rekao. »O čemu se radi?« »O ubojstvu, pljački i nasilju.« »Ne shvaćam.« »Koji vam je broj faksa?« Zašutila je i oklijevala, nije htjela nastaviti. »Zašto moram vidjeti te slike?« »Sve ćete shvatiti kad ih vidite. Za sat vremena. Javit ću vam se.«

Ewert je nemirno čekao Svena da ispije čašu piva. Kad je posegnuo za novcem u džepu, Ewert odmahne rukom. Zurilo mu se pa je platio za obojicu. Ostavio je veću napojnicu no što je bilo očekivano. Čim su otvorili vrata i krenuli prema prometnom kaosu Ulice sv. Erika, Ewert je primijetio nekoliko novinara koji su htjeli razgovarati s njima. Zamolio je Svena da pričekaju malo i zadržao vrata poluotvorena. Kad je vidio da su otišli, izašli su. Napustili su prostoriju s mirisom skanskog gulaša. Rastali su se nakon nekoliko minuta šetnje. Grens se vratio u ured, uzeo dvije crno-bijele fotografije i otišao do faksa u hodniku. »Grense?« Okrenuo se. Nasmijala mu se jednako kao jutros. »Hermanssonice. Duguješ mi izvještaj. Rekli smo nakon ručka, a to je sada.« Pitala se je li ljut. Nije bio. »Gotova sam.« »I?« »Dobila sam zapisnik sa saslušanja i prošla sam kroz njega. Zanimljiv je.« Ewert Grens držao je dvije slike u ruci. Pokazala je na njih i rekla mu da ih ode faksirati, da će ga pričekati. No on ih je odložio sa strane i rekao joj da mu ispriča sve. »Izjava zaštitara. Spominje ženu koja je bila na zahodu netom prije Grajauskasice. Prema njegovim opisima, sigurna sam da se radi o Aleni Sljusarevoj.« Ewert ju je slušao i razmišljao o tom jutru kad ju je pohvalio i nakon toga se osjećao loše, gotovo izloženo. Ni tad ni sad mu nije bilo jasno, nije navikao da mu se netko smije. »Zatim izjave dvojice mladića koji su sjedili do nje u dnevnom boravku i gledali televiziju. Jedan od njih sjeća se da je prošla neka žena. Dao je istovjetan opis kao i stražar. Točno odgovara opisu Alene Sljusareve.« Hermanssonica je držala fascikl s papirima o aktualnoj istrazi ubojstva i samoubojstva u mrtvačnici. Htjela mu ga je dati. »To je ona, Grense. Ona je nabavila pištolj i eksploziv Lydiji. Sigurna sam u to. Alena Sljusareva time je suučesnik u zločinu. Moramo je brzo uhititi dok nam ne pobjegne.«

Ewert uzme fascikl, pogleda za mladom policajkom koja je već krenula te se zakašlje. »Inače...« Zastane i okrene se prema njemu. »Nisi bila u pravu. Ti si druga policajka koju sam pohvalio. I trebao bih to ponoviti.« Odmahnula je glavom. »Hvala, no nije potrebno.« Hermanssonica je htjela opet krenuti kad ju je zamolio da pričeka. »Ono što si rekla jučer...« »Da?« »Znači li to da misliš kako ja imam nešto protiv policajki?« »Da, mislim to.« Odgovorila je bez oklijevanja, mirno i objektivno. On se opet osjećao izloženo i ugroženo, kao prije nekoliko sati. No shvaćao je. Sjetio se Anni. Trebala mu je crna kava iz automata u plastičnoj šalici. Trebalo mu je nešto tako jednostavno da ga umiri. Ispio je šalicu i uzeo još jednu. Znao je zašto se ne nosi dobro s policajkama. Sa ženama općenito. Zadnji put držao je jednu u rukama prije dvadeset i pet godina. Gotovo pa je i zaboravio kakav je to osjećaj. Nedostajalo mu je, no nije se mogao sjetiti kako je to bilo. Još jedna šalica. Posljednju je polagano ispijao. Nikad nije uzimao više od tri, a posljednju je uvijek htio piti polako, na miru. Dok je pio kavu držeći je u jednoj ruci, sjetio se fotografija koje je držao u drugoj. Pogledao ih je. Znao je da će upaliti. Nazvao je Lisu koja se javila nakon što je pet puta odzvonilo. »Sat vremena. Točni ste.« »Otiđite do svog faksa.« Ewert je čuo njezine korake i u glavi je točno imao sliku hodnika kroz koji prolazi. »Jeste li ih dobili?« »Upravo sada.« »I?« »Ne znam što želite od mene.« »Što vidite?«

Uzdahnula je. Pričekao je da mu odgovori. »O čemu se radi?« »Vi ste liječnica. Pogledajte slike i recite mi što vidite.« Lisa Öhrström šutjela je, čuo ju je kako diše no nije rekla ni riječi. »Još jednom. Što vidite?« »Lijevu šaku. Tri prsta su slomljena.« »Palac, zar ne?« »Tako je.« »Pet tisuća kruna.« »Ne razumijem.« »Kažiprst. Tisuću kruna. Mali prst. Tisuću kruna.« »Ni dalje mi nije jasno.« »Jochum Lang. To je njegova cijena. I potpis. To su fotografije iz jedne završene istrage. Ovaj dečko na slici, s polomljenom šakom, bio mu je dužan sedam tisuća kruna. Samo jedna od Langovih žrtava. A vi štitite jednog takvog čovjeka. Dokle god ga štitite, on će nastaviti raditi to što radi.« Ewert zašuti i pričeka te poklopi. Ona će sjediti tamo s crnobijelom slikom triju slomljenih prstiju pred sobom sve dok je opet ne nazove. Vrata u hodniku otvorila su se i Ewert se okrenuo. Sven mu se užurbano približavao. »Ewerte, upravo su me nazvali.« Grens sjedne na faks, boljela ga je noga kao što ga ponekad zaboli i nije ni čuo kvrckanje plastike pod svojom težinom. Sven je čuo, no nije imao vremena. »Zvali su me iz luke Frihamn. Ruski prevoditelj već je na putu.« »Da?« »Upravo se spremala ukrcati na brod za Litvu.« Grens nemirno slegne ramenima. »Prijeđi na stvar.« »Alena Sljusareva. Upravo su je uhitili.« * * * TOLIKO SU PUTA PRIČALI O TOME. U uredu, pivnici ili u Bengtovoj kući, često su pričali o tome kako je zapravo jednostavno - postoji istina, i postoje laži, a istina je jedino s čime

se čovjek može nositi. Sve je ostalo sranje. Jedna laž rada drugu i prije nego što se okreneš, toliko se upleteš u laži da više i ne znaš što je istina. Njihovo prijateljstvo temeljilo se na istini. Na tome da su uvijek iskreno govorili sve što su mislili, čak i kad to nije bilo lako. Znalo se dogoditi da jedan od njih osjeti da se onaj drugi ustručava priznati nešto, i onda bi vikali jedan na drugog neko vrijeme, lupali vratima i ljutili se sve dok napokon istina ne izađe na vidjelo. Ewert je drhtao. Koja prokleta laž. Što je on umišljao? Da su Bengt i on uvijek govorili samo golu istinu i ništa više? Sjedio je za stolom zaokupljen mislima o videokaseti koju je nosio u džepu sakoa i bacio na dno jezera. Sad sam ja taj koji laže. Za Lenino dobro. Naša usrana tajna. Lažem da sakrijem tvoju laž. Ewert zgrabi kutiju s ruba stola. Nagnuo se naprijed i otvorio poklopac. Unutra su bile stvari koje su prije svega nekoliko sati zaplijenjene u luci Frihamn kad su policajci uhitili i pretražili Alenu Sljusarevu. Izvrnuo je kutiju. Njezin cijeli život nalazio se na njegovu stolu. Nije bilo mnogo stvari, onoliko koliko bjegunac može ponijeti sa sobom. Uzimao je stvari jednu po jednu. Novčanik s nekoliko tisućica, plaća koju je dobivala za širenje nogu dvanaest puta dnevno posljednje tri godine. Dnevnik kojemu je razbio lokot i prolistao ga. Nije razumio ni jednu od dugih riječi napisanih na ćirilici. Jeftine, plastične sunčane naočale, koje čovjek kupi kad se želi skriti od pogleda. Potpuno novi mobitel s više funkcija no što ikome treba. Obična putnička karta za trajekt iz Stockholma za Klaipedu s datumom polaska sedmog lipnja. Pogledao je na sat. Karta prestaje vrijediti upravo sada. Još je jednom pogledao stvari koje su predstavljale njezin život i zatim ih vratio natrag u kutiju. Na brzinu je pročitao protokol koji slijedi u ovakvim situacijama, potpisao ga i stavio s ostatkom stvari.

Ewert je znao više no što je htio znati. Sada će je ispitati, a ona će mu reći ono što ne želi čuti. Poslušat će je, pokušati zaboraviti sve, zamoliti je da se spakira i otputuje kući. Za Lenino dobro. Ne radi tebe. Radi nje. Grens ustane i ode hodnikom do dizala i pritvora. Odveli su ga do ćelije gdje je Alena čekala već sat i pol. Stražar se nagnuo i pogledao kroz mali otvor na vratima. Sjedila je na uskoj klupici, skvrčenih koljena. Tamna kosa padala joj je preko glave. Stražar otvori vrata i pusti Ewerta u sumornu sobicu. Kad je podigla pogled, vidio je da je plakala. Kimnuo joj je glavom. »Govoriš švedski?« »Djelomično.« »Dobro. Ja ću te ispitati. Sjedit ćemo ovdje na klupici, a diktafon će biti između nas. Shvaćaš li?« »Zašto?« Alena se skupi u sebe. Onako kao što bi radila kad bi netko prejako prodro u nju, kad bi je sve boljelo dolje i kad se nadala da je nitko neće vidjeti. Voditelj ispitivanja Ewert Grens (EG): Sjećaš li me se? Alena Sljusareva (AS): Iz stana. Ti si policajac koji ga je udario u trbuh. Dimitrija. Ležao je na podu. EG: Znači, vidjela si to. No svejedno si pobjegla? AS: Vidjela sam i Bengta Nordwalla. Uhvatila me panika. Htjela sam otići. Sjedio je pokraj mlade žene s Baltika na uskom krevetu u ćeliji. Leđa su ga boljela nakon nekoliko sati spavanja na kauču, a noga kao i inače. Duboko je disao. Bio je umoran. Nije htio biti tu i kaljati jedino što mu je ostalo, ponos i identitet. Mrzio je laži koje je držao u sebi i koje je bio prisiljen i dalje čuvati. AS: Znam da je Lydija mrtva. EG: Tako je. AS: Znam to sada. EG: Prvo je ustrijelila nedužnog policajca. A zatim je ubila sebe istim pištoljem. Metak u čelo, s devetmilimetarskim pištoljem makarov. Zanima me kako je došla do njega. AS: Mrtva je. Mrtva je! Znam to sada.

Nadala se, kao što se uvijek čovjek nada. Ako ne znaš za to, nije se ni dogodilo. Počela je plakati. Prekrižila se i plakala onako kako plače netko kome je bliska osoba upravo umrla. Ewert je čekao da prestane plakati i pogledao u vrpcu koja se vrtjela. Šutio je dok se nije smirila, a zatim je nastavio. EG: Devetmilimetarski pištolj makarov. EG: I eksploziv. AS: To sam bila ja. EG: Što? AS: Ja sam joj ih nabavila. EG: Gdje? AS: Oboje na istom mjestu. EG: Gdje? AS: Podrum u ulici Volund. Grens udari rukom po diktafonu, jako blizu nje. Kako je pobogu bjegunka uspjela proći policajce ispred zgrade, otići do podruma i samo izići s dovoljno eksploziva da se raznese velik dio bolnice? Uplašila se, udario je jako i sva se skupila u sebe. Ispričao joj se. Obećao je da se neće ponoviti. EG: Znala si za što joj je trebalo. AS: Ne. EG: Donijela si joj vatreno oružje bez ikakvih pitanja? AS: Ništa nisam znala niti sam išta pitala. EG: A ona nije ništa rekla? AS: Znala je da bih ja inzistirala da budem ondje da mi je rekla. Ewert ugasi diktafon i izvadi vrpcu. Još laži. Ovo ispitivanje nikad neće biti zabilježeno. Vrpca će nestati, kao što je nestala i njihova priča dan prije. Pogledao ju je. Izbjegavala je njegov pogled, htjela je da završi. »Idi kući.« »Sada?« »Sada.«

Alena Sljusareva naglo ustane, prođe rukom po kosi, namjesti majicu i obuje zatvorske papuče. Obećale su jedna drugoj da će se zajedno vratiti kući. Lydia je mrtva, sama će se vratiti. Grens joj je pozvao taksi. Tako je bilo najbolje. Što je manje ljudi umiješano, to bolje. Išao je s njom do ulice Berg. Stariji muškarac s mlađom ženom. Stariji muškarac sa svojom kćeri. Moglo je biti oboje. No nitko nije mogao ni zamisliti da je riječ o inspektoru i prostitutki koja putuje kući. Sjela je na stražnje sjedalo i uputila se u popodnevnu prometnu gužvu do luke. Neće se više nikad vratiti ovamo. Nikad više neće napustiti Litvu. Znala je to. Proputovala je svoje. Grens je platio taksi i otišli su do terminala. Sljedeći brod polazio je za dva sata. Kupio joj je kartu. Čvrsto ju je zgrabila i nije htjela pustiti, ne dok ne stigne u Klaipedu, svoj rodni grad koji je napustila. Bilo joj je teško zamisliti ga. Mjesto koje je napustila sa sedamnaest godina. Onda kad su joj dvojica muškaraca ponudila dobru plaću i posao udaljen samo jednu vožnju brodom, nije puno oklijevala. Napustila je siromašno mjesto bez nade za nekom promjenom. Trebala je otići na samo nekoliko mjeseci i zatim se vratiti. Nikad to nije objasnila Janozu. Ne sjeća se zašto. Onda je bila drukčija osoba. Prije samo tri godine imala je sasvim drukčiji život, bila su to sasvim drukčija vremena. Doživjela je mnogo više od svojih vršnjaka. Je li mu nedostajala? Je li se pitao gdje je? Zamislila je Janoza. Imala je njegovu sliku u mislima, to joj nitko nije mogao oduzeti. Prodirali su u nju i pljuvali je, no nikad nisu mogli ni prići onome što nije htjela pustiti. Postoji li on i dalje uopće? Je li živ? Kako izgleda sada? Ewert joj je rekao da ode s njim do kantine na kraju terminala i kupio joj je sendvič i kavu. Oboma im je kupio novine pa su sjedili za stolom čitajući svatko svoje i čekali polazak. Nije prošao ni dan. Lena je sjedila za stolom i zurila nigdje posebno, no negdje mora zuriti. Koliko je prošlo? Dva dana? Tri? Tjedan? Godina? Ništa? Nije trebala razumjeti. To joj sada nije trebalo. Zar ne?

Netko je sjedio iza nje. Tek je sada to primijetila. Na stubama u hodniku koje su vodile na kat. Okrenula se i ugledala svoju kćerkicu koja ju je samo promatrala bez riječi. »Koliko si dugo već tu?« »Ne znam.« »Zašto se ne igraš vani?« »Pada kiša.« Njihova kći imala je pet godina. Njezina kći imala je pet godina. Sad mora tako razmišljati. Ona je sada jedina odrasla osoba u kući. Sama je. Sva odgovornost je na njoj. Sva njihova budućnost. »Koliko dugo, mama?« »Što to?« »Koliko će dugo tata biti mrtav?« Njezina kći zvala se Elin. Nosila je mokre, blatnjave gumene čizme. Lena to nije ni primijetila. Elin je otišla do kuhinje ostavljajući tragove blata po podu, no Lena to nije vidjela. »Kada će doći kući?« Elin sjedne na stolicu pokraj njezine. Lena je to primijetila, no samo to, ne i da ju cijelo vrijeme nešto pita. »Zar se neće vratiti?« Njezina kći ispruži ruku i pomiluje ju po obrazu. »Gdje je on?« »Tata spava.« »Kad će se probuditi?« »Neće se probuditi.« »Zašto?« Njezina kći sjedila je pokraj nje i postavljala joj pitanja koja su je doslovno boljela. Osjećala je kako joj gmižu po koži i uvlače se u tijelo. Ustala je. Nije više mogla podnijeti te bolne riječi. Viknula je na djevojčicu koja je samo pokušavala razumjeti. »Prekini! Prekini me više pitati!« »Zašto je umro?« »Ne mogu više! Je li ti to jasno? Ne mogu više!« Umalo je udarila svoje dijete. Osjetila je naglu navalu bijesa, ruka joj je već bila u zraku, a pitanja su joj rovala po glavi. Podigla je ruku, no nije ju udarila, nikad to nije radila. Počela je plakati i grliti svoju kćer. Svoju kćer. Sven Sundkvist smijao se sam sa sobom na povratku iz onog jadnog restorana u postaju. Nije se smijao hrani, iako je to ono meso u masnom umaku i zaslužilo, već Ewertu. Zamislio je kolegu kako kruži i udara u svaku nogu od stola te psuje na diktafon s kojeg se čuje Langov prijeteći

glas, sve dok konobarica nije došla do njih i zamolila ih da se utišaju inače će zvati policiju. Prasnuo je u smijeh, a dvije žene koje su prolazile pokraj njega promrmljale su nešto o alkoholu i nedostatku samokontrole. Duboko je uzdahnuo i pokušao se umiriti. Ewert Grens bio je mnogo toga, no nikad nije bio dosadan. Otišao je ispitati Alenu Sljusarevu. Sven je bio uvjeren da će im ona dati ključne informacije za istragu. Stoga je produžio korak do ureda i odlučio odložiti priču s Langom na stranu i pozabaviti se još malo s talačkom krizom. Situacija u mrtvačnici i dalje ga je proganjala, no nije se radilo samo o smrti. Nešto u cijeloj toj priči nikako nije shvaćao. Bila je tako odlučna i brutalna. Držala je taoce na nišanu, raznijela leš, htjela zamijeniti taoce za Bengta Nordwalla, a zatim ubila i njega i sebe. Sve to a da nije nikada rekla što zapravo želi. Još je jednom prošao kroz razvoj događaja. Najdulje se zadržao na srijedi, petog lipnja. Zapisao je točno vrijeme svakog posebnog događaja tog dana. Od dvanaest i petnaest kad je Lydia sjedila na kauču i gledala televiziju, do šesnaest i deset kad je više ljudi sa slušalicama na ušima začulo dva pucnja iz mrtvačnice, a zatim i kako se razvaljuju vrata. Pročitao je izjave talaca, starijeg liječnika Ejdera i četvero studenata koji su svi opisali Grajauskasicu na jednak način: bila je smirena i držala je kontrolu cijelo vrijeme. Nikoga nije ozlijedila, osim Larsena koji ju je pokušao svladati. Njihova zapažanja bila su detaljna, no svejedno mu nisu davala ono najvažnije. Zašto je napravila to što je napravila? Proučio je izvještaj do samog kraja, kad su forenzičari stigli u mrtvačnicu obaviti pregled nakon šesnaest i sedamnaest. Nije saznao ništa novo. Ništa što već nije znao ili što nije mogao predvidjeti. Osim jedne stvari. Dva retka upala su mu u oči. Medu njezinim stvarima pronađena je videokaseta bez futrole. Na rubu je nešto bilo ispisano ćirilicom. Zamijenili su novine. Naručio je još kave i pitu od jabuka s kremom od vanilije za oboje. Pojela je to jednako brzo kao i sendvič maloprije.

Ewert je proučavao ženu pred sobom. Bila je lijepa. To nije bilo važno ni radi čega, no bila je. Trebala je ostati kod kuće. Koja prokleta šteta. Tako je mlada, toliko je vremena pred njom, a svakoga dana morala je širiti noge za obiteljske ljude kojima su dosadili košenje trave, zahtjevna djeca i ostarjela žena. Grens odmahne glavom. Takva prokleta šteta. Pričekao je da pojede i odloži žlicu. Zatim je izvadio fascikl i stavio ga na stol pred nju. »Prepoznaješ li ovo?« Pogledala je plavu bilježnicu i slegnula ramenima. »Ne.« Otvorio ju je na prvu stranicu i gurnuo do nje preko stola. »Razumiješ li što piše?« Alena Sljusareva pročitala je nekoliko redova i zatim ga pogledala. »Odakle vam ovo?« »Nalazila se pored njezina kreveta u bolnici. To je jedino njezino što je ostalo. Je li to njezino?« »To jest Lydijin rukopis.« Objasnio joj je da je pokušao naći prevoditelja još dok je bila živa dolje u mrtvačnici, no nije uspio pronaći nikog tko govori litavski. Dok je Bengt još bio živ, pomisli on. Dok laži koje je otkrio i držao u sebi još nisu postojale. Alena je polako listala bilježnicu i čitala sve što je pisalo na tih pet stranica. Zatim mu je prevela. Sve. Sve što se dogodilo samo dan prije, u detalje. Lydia je sve podrobno isplanirala i zapisala. Kada će joj dostaviti oružje, eksploziv, uže i videokasetu u papirnatoj vrećici u toaletu. Kako će udariti stražara u glavu, otići do mrtvačnice, uzeti taoce, raznijeti leš i tražiti prevoditelja Bengta Nordwalla. Ewert ju je pozorno slušao i gutao knedl. Sve je tu. Sve. Da sam barem znao. Da je barem netko preveo to na vrijeme. Ne bih ga nikad poslao dolje. Bio bi živ. Bio bi živ! Da nisi otišao dolje, bio bi živ. Morao si znati!

Zašto nisi ništa rekao? Ni meni ni njoj? Da si barem priznao da je poznaješ. Da si joj barem to dao. Bio bi živ. Nije htjela pucati. Samo je htjela potvrdu da nije njezina krivnja to što se morala skidati za mušterije u stanu. Pitala ga je može li je zadržati. Grens odmahne glavom i posegne za plavim koricama te vrati bilježnicu u fascikl. Pričekao je dok nije ostalo dvadeset minuta do polaska. Zatim ju je zamolio da ustane i da zajedno odu do izlaza. Alena je držala kartu u ruci i pokazala je ženi u uniformi na šalteru. Okrenula se i zahvalila mu, a Ewert joj je poželio sretan put. Ostavio ju je tamo u redu i otišao do terminala. Zastao je na mjestu odakle je imao dobar pogled na putnike na trajektu i one koji su čekali dozvolu za ukrcaj. Naslonio se na stup i pokušao razmišljati o drugoj aktualnoj istrazi, uhićenom Langu i Lisi Öhrström koja je maloprije primila njegov faks i koja će uskoro vidjeti još slika. Nije se mogao usredotočiti na to, misli su mu bile zaokupljene djevojkama iz Klaipede. Odsutno je promatrao putnike koji su silazili s broda, još uvijek s osjećajem da su na moru. Volio je promatrati ljude s daljine. Ovi ovdje svi su nekamo išli. Neki su bili rumeni i nosili su velike plastične vrećice s pićem iz bescarinskog dućana. Takvi su pili, plesali i flertovali sve dok ne bi otišli spavati u donju palubu. Neki su bili obučeni u svoju najfiniju odjeću, štedjeli su po nekoliko godina za ovo putovanje preko Baltika u Švedsku. Bilo ih je i nekoliko u zgužvanoj odjeći bez prtljage koji su samo što prije htjeli otići. Ubio je vrijeme promatrajući ih sve. Za to je sada jedino imao snage. Ona će uskoro otići. Upravo se spremao otići kad je ugledao posljednju skupinu ljudi koji se iskrcavaju. Odmah ga je prepoznao. Prije samo jedan dan vidio ga je na aerodromu Arlanda između dvojice visokih stražara. Niski litavski veleposlanik održao mu je bukvicu, a zatim su ga grubo gurnuli prema terminalu s kojeg je letio avion za Vilnius. Prokleti svodnik Dimitri. Nosio je isto odijelo kao onda kad su ga deportirali i kao onda u stanu prije tri dana kad je izbičevao Grajauskasicu do nesvijesti, a zatim

zapriječio ulaz u stan na sedmom katu. Dimitri nije radio sam. Zastao je čim je prošao carinu i pričekao dvije djevojke, možda čak i djevojčice od nekih šesnaest, sedamnaest godina. Objema im je pružio nešto, a Ewert nije mogao vidjeti o čemu se radi. Bile su to njihove putovnice. Njihov dug. Neka žena u trenirci žurno je došla do njih. Imala je kapuljaču na glavi i bila je leđima okrenuta Ewertu. Samo to je mogao vidjeti, no primijetio je da ih je sve pozdravila uz, tipično baltički, tri poljupca. Pokazala im je na prvi susjedni izlaz i svi su krenuli za njom bez prdjage. Ewertu je pozlilo. Lydia Grajauskas upravo se ubila. Alena Sljusareva je otišla i sad je nadomak domu. Tri godine muškarci su ih iskorištavali u stanu s elektronskom bravom. Prijetili su im, tukli ih, a one su morale glumiti da su napaljene dok su se iznutra raspadale od tuge. Zamijenili su ih novima za samo jedan jedini dan! Dvjema djevojkama koje nemaju pojma što ih čeka, kojima će govoriti da se moraju nasmijati kad ih netko pljune, tako da bi ti trgovci ljudima mogli izbrojiti još koju tisuću mjesečno za svaku od njih. Grens je nepomično stajao. Za nekoliko minuta trajekt će se otisnuti s doka. Pratio ih je pogledom dokle je mogao, ženu s kapuljačom, Dimitrija pored nje i dvije djevojke koje su upravo ostale bez putovnica, a tek su se počele razvijati. Nije mogao ništa napraviti oko toga. Ne sada. Lydia i Alena usudile su se postavljati pitanja i oduprijeti se, što mu je bilo neobično, ili bolje rečeno, nikad prije nije čuo za takvo što. Ove dvije djevojčice nikad se ne bi usudile svjedočiti protiv njega, a prokleti svodnik sve bi zanijekao. Stoga službeno još uvijek nema nikakva zločina. No znao je da će ih obje ili on ili netko od kolega uskoro sresti. Nije znao ni kad ni gdje, no prije ili poslije sve će otići kvragu. Čim je vidio bilješku u izvještaju, Sven je otišao po kutiju s Lydijinim stvarima kako bi pronašao opisanu videokasetu u vrećici iz supermarketa i na kojoj bi trebali biti Lydijini i Alenini otisci prstiju. Prvo ju je potražio ondje gdje je trebala biti, na tehničkom odjelu krimpolicije. Nije bila tamo.

Provjerio je i na odjelu za zaprimanje nađenih stvari, i s lingvistima koji su proučili natpis na kaseti. Nitko nije znao gdje je. Opet ga je zabolio trbuh. Osjećaj nelagode rastao je i pretvarao se u bijes. Bio mu je stran i mrzio ga je. Tražio je forenzičara koji je prvi stigao u mrtvačnicu. Nils Krantz, stariji čovjek koji je radio na svakom slučaju još otkad je Sven bio u policiji, a i dugo prije toga. Kad ga je nazvao, bio je u stanu u ulici Regering, radio je na nekom slučaju i žurilo mu se, no odvojio je malo vremena za Svena. Krantz mu je ukratko opisao kasetu, što su pronašli na njoj, i samo mu potvrdio što je već znao iz izvještaja. »Dobro. U redu, Krantz. A sadržaj kasete?« »Kako misliš?« »Što je bilo na kaseti?« »Ne znam.« »Ne znaš?« »To je vaša zadaća.« »Zato i pokušavam istražiti ovo.« Čuo je kako se Nils Krantz odmaknuo od slušalice i razgovarao s nekim, no nije mogao odrediti s kim. Nakon pola minute vratio se na telefon. »Još nešto?« »Da. Znaš li gdje se vrpca sada nalazi?« Krantz se ravnodušno nasmije. »Zar vi ondje ne komunicirate međusobno?« »Kako misliš?« »Pitaj Grensa.« »Ewerta?« »On ju je uzeo. Dao sam mu je kad smo završili s njome, u mrtvačnici.« Sven Sundkvist teško je disao. Bolio ga je trbuh, bio je ljut, bijesan. Napustio je ured i otišao četiri sobe dalje do Ewertova ureda. Znao je da je Ewert trebao ispitati Alenu Sljusarevu. Vrata su bila otključana. Ušao je i pogledao oko sebe. Osjećao se neobično. Došao je po službeni predmet iz istrage, no u isto vrijeme doimao se poput lopova, nepozvan, nije smio biti ondje. Nikad prije nije bio sam u Ewertovu uredu, vjerojatno ni nitko drugi. Ugledao ju je gotovo odmah na

polici iza Ewertova stola, pored kasetofona na kojem je svirala Siw Malmkvist. Naljepnica na pozadini bila je na ćirilici koju nije razumio. Stavio je gumene rukavice, uzeo kasetu i pregledao je. Dobro je isplanirala svoj odlazak. Nije ni na trenutak oklijevala, a znala je da se svakim korakom sve više bliži svojoj smrti. Sven okrene vrpcu i pređe prstima preko njezine glatke površine. Ovo nije nikakva slučajnost. I vrpca ima nekakvu ulogu u cijeloj priči. Htjela im je pokazati nešto. Zatvorio je vrata za sobom i otišao do sobe za sastanke u kojoj je bio videorekorder. Stavio je kasetu. Sjedio je na istoj stolici kao i Ewert večer prije. No nisu vidjeli istu snimku. Jonas, njegov sin, nazivao je to mravljim ratom. Visoki ton i bez slike, osim sivkastih treperenja. Vrpca koja nije postojala, koja nije zavedena u protokolu ni registrirana igdje. Potpuno bez slike. Nelagoda u trbuhu pretvorila mu se u bijes zbog kojeg mu je pozlilo. Ewerte, što li si kvragu naumio? Alena Sljusareva ukrcala se na brod koji je napustio luku Frihamn. Prolazili su kroz stokholmski arhipelag prema otvorenom moru. Putovat će preko Baltika do Litve i Klaipede. Za nekoliko sati doći će ondje i više se nikad neće ni osvrnuti za sobom. Ewert je čekao taksi koji nikako nije dolazio. Psovao je i opet pozvao taksi službu te zahtijevao da mu kažu zašto kasni. Operaterka mu je objasnila da uopće nemaju zapisano da je ikoji Grens naručio taksi, ali da će mu ga rado poslati sada ako želi. Opet je opsovao i viknuo da su loše organizirani klaunovi. Rasrdio se više no što je bilo potrebno. Zatražio je operaterkino ime, no naposljetku je taksi stigao pa je odustao i sjeo na stražnje sjedalo. Gledao je preko vode u kuće koje su se nazirale u daljini s druge strane zaljeva. Krv joj je tekla iz glave. Potrčao sam prema njoj i uzeo je u naručje, a krv joj je neprekidno tekla iz ušiju, nosa i usta. Nedostajala mu je. Ceznuo je za njom, više nego posljednjih godina. Nije mogao čekati do sljedećeg ponedjeljka. Htio je otići ondje već sada, parkirati se na prazni

parking i utrčati u dom te biti uz nju. Samo biti tamo, s njom. No nje više nije bilo. Žene koja mu je nedostajala i za kojom je čeznuo nije bilo već dvadeset i pet godina. Oteo si mi je, Lang. Taksi je nekoliko puta upao u zastoje u prometu. Trebalo im je pola sata do postaje, što mu je dalo dovoljno vremena da se smiri prije nego što plati i izađe iz automobila. Zatopljelo je. Iako je jučerašnja kiša koja je lijevala od jutra do mraka zahladila tragove ljeta, sada se opet naslućivalo. Osjetio je sunce i blagi povjetarac. Promjene vremena nikad mu nisu bile jasne. Ewert ude u svoj ured. Upalio je Siw Malmkvist i zajedno su pjevali pjesmu Lyckans ost, original Hello Mary Lou, snimljeno 1968. Otvorio je fascikl u kojem je bila cijela istraga oko Langa. Znao je da su tu i fotografije. Proučio ih je jednu po jednu, na svakoj je bio mrtvac na podu. Fotografije su bile nekvalitetne i zrnate, gotovo mutne. Krantz i njegovi forenzičari obavljali su dobar posao, no nisu znali dobro fotografirati. Uzdahnuo je i izabrao tri slike najbolje kvalitete te ih stavio u kuvertu. Još dva poziva i sve će biti riješeno. Prvo je nazvao Lisu Öhrström, koja se javila uzrujana s nekog od bolničkih odjela. Kratko joj je objasnio da će za nekih sat vremena doći s kolegom Sundkvistom pokazati joj još nekoliko fotografija. Rekla je da ima mnogo posla i da je ne zanimaju crno-bijele slike polomljenih kostiju. Ewert ju je samo pozdravio rekavši da će se uskoro vidjeti i prekinuo. Drugi razgovor koji je obavio bio je onaj s tužiteljstvom, točnije Ägestamom. Ukratko mu je objasnio da za svjedokinju protiv Langa imaju liječnicu Lisu Öhrström, koja ga je sa svom sigurnošću identificirala kao krivca za ubojstvo pacijenta na njezinu odjelu. Ägestam nije bio upućen i htio je saznati više, no Ewert ga je prekinuo jer mu je trebalo još informacija o istragama oko Grajauskasice i talačke krize, te Langa i njegova ubojstva na stubištu samo nekoliko katova iznad. I dalje je pjevušio uz Siwan i polagano se kretao po sobi. Mamma är lik sin mamma, original Sadie the cleaning lady, snimljeno 1968.

Rijetki su primijetili automobil ispred ulaza na adresi ulica Völund 3. Nije bio ni velik ni nov i vozio je polako. Na prednjem sjedalu bio je neki čovjek, a na stražnjem dvije djevojke od šesnaest, sedamnaest godina. Bile su slatke i znatiželjno su se ogledavale. To je mogao biti otac sa svoje dvije kćeri. Otvorio im je vrata, a one su izašle iz automobila i pogledale zgradu s mnogo vrlo sličnih prozora. Vidjelo se da ne žive ondje i da su prvi put vidjele tu zgradu. Možda su došle u posjet nekome. Vozač je zaključao automobil i zajedno su krenuli prema stubištu. Čim je zgrabio kvaku, okrenuo se i rekao im nešto zbog čega je jedna od djevojaka vrisnula, a zatim i zaplakala. Druga, koja se doimala čvršćom, zagrlila ju je i pomilovala po obrazu te je uvjerila da nastavi dalje. On je i dalje nešto govorio kad su ušli u zgradu, a djevojka je i dalje plakala. Ljudima koji su to vidjeli nikako nije moglo biti jasno što se dogada. Jezik kojim je govorio bio im je stran, tako da nitko nije shvatio da im je rekao da su mu dužne i da će ih zato iskorištavati sve dok ne otplate dug. Sven je otišao iz sobe za sastanke s praznom kasetom u ruci. Zastao je pokraj automata s kavom i uzeo jednu s puno mlijeka. Trebalo mu je nešto da ga razbudi, no bio je na oprezu zbog boli u želucu. Na snimci nije bilo ničeg. Bio je siguran da to nije bila Lydijina namjera. Sve ostalo pomno je isplanirala, ona je upravljala svojim posljednjim satima. Znao je da je i vrpca trebala imati nekakvu ulogu u cijeloj priči. Vratio se u svoj ured i ponovo nazvao Nilsa Krantza. Odmah mu se javio, no bio je zauzet i ljut, još uvijek na slučaju u ulici Regering. »Opet ti o prokletoj kaseti.« »Zanima me je li bila nova.« »Nova?« »Je li bila korištena?« »Jest.« »Kako to možemo znati?« »]a to znam jer je bila puna prašine kad sam je otvorio. Ja to znam jer je zaštitni zubac straga bio otrgnut. Kao da se netko potrudio da se njezin sadržaj ne može presnimiti.«

Sundkvist je držao vrpcu u ruci. Namjestio je svjetiljku tako da svjetlo pada izravno na nju. Bila je toliko nova da se sjajila. Nije bilo nikakve prašine. Zaštitni zubac bio je netaknut. Podigao je slušalicu. »Dolazim do tebe.« »Poslije, nemam vremena sada.« »Moraš pogledati kasetu još jednom, jako je važno. Nešto mi je sumnjivo.« Lars Ägestam nije znao bi li se smijao ili plakao. Upravo je razgovarao s Ewertom koji mu je obznanio da ima dokaze koji objašnjavaju cijelu situaciju s Lydijom Grajauskas i Bengtom Nordwallom, kao i s Hildingom Oldeusom, Alenom Sljusarevom i Jochumom Langom. Dvije katastrofe koje su se odvijale istodobno na istom mjestu. Prošlo je gotovo godinu dana otkad je zadnji put surađivao s Grensom, na slučaju oca koji je ustrijelio ubojicu svoje kćeri. Tada je bio najmlađi državni tužitelj i silno je htio neki veliki slučaj, koji ga je jako opteretio kad ga je napokon i dobio. Izabrali su ga da vodi slučaj, što je značilo da je bio nadređen Ewertu Grensu, čovjeku o kojem su svi pričali, kojem se divio i s kojim je i protiv kojeg je napokon dobio priliku raditi. Za vrijeme te suradnje sve što je moglo otići kvragu je i otišlo. Kao da je Grens odmah na početku odlučio da neće surađivati s njim, nije se uopće potrudio da im bude što ugodnije raditi zajedno na istrazi. Tako da se sada Lars Ägestam smijao svemu tome. Sada je sve bilo toliko jednostavnije. Samo godinu dana poslije opet su ga dodijelili Grensu, za obje istrage na kojima je radio i koje su se odvile u razmaku od samo nekoliko sati u bolnici Söder. Ewertov argument bio mu je najsmješniji u cijeloj priči, taj da su na prošlom velikom slučaju uspješno surađivali pa da bi stoga trebali to i ponoviti. Suradnja, my ass. Ägestamovo sitno tijelo treslo se od smijeha. Skinuo je sako i sjajne crne cipele, raščupao svoju kratko ošišanu kosu i smijao se do suza. Suradnja, my ass. Sven Sundkvist stajao je na pločniku ulice Regering i zurio u nebo koje je trebalo biti čisto i plavo kao usred ljeta, no sve što je vidio bila je siva, ružna i sumorna masa. Kiša će uskoro opet početi padati. Neko je vrijeme stajao ondje. Trebao se vratiti u postaju, no nije bio siguran da ima snage vratiti se nečemu što ga je izjedalo iznutra. Nils Krantz bio je ljut što

usred istrage u jednom skupom stanu mora gledati kasetu. Nakon samo nekoliko sekundi utvrdio je da to nije kaseta koju je onda pregledao. Sven je toga već bio svjestan, no nadao se da je možda došlo do nekakve pogreške, kao što se čovjek uvijek nada kad otkrije nešto što nije htio znati. No sada je znao. Bolje rečeno, tek sad mu više ništa nije bilo jasno. Ewert Grens kojeg poznaje i kojem se divi nikad ne bi sabotirao dokaze u istrazi. Bio je čudak i gad, no pošteni i časni čudak i gad. Ovo je napravio netko drugi. I dalje je zurio u nebo kad mu je zazvonio telefon. Bio je to Ewert. Sven duboko udahne. Nije bio spreman suočiti se s njim. Ne još. Zato ga je samo slušao. Moraju se vratiti u bolnicu Söder i naći se s Lisom Öhrström da joj pokažu još nekoliko slika. Ewert će doći po njega za nekoliko minuta. Nije imao snage pogledati ga. Izbjegavao je šefov pogled i odlučio da će iznijeti to poslije kad bude bolji trenutak. Smjestio se pored njega u automobil, sretan što može samo gledati u automobil ispred njihova dok su prolazili kroz prometnu gužvu preko mosta Skeppsbro, put Slussena i Sodermalma. Razmišljao je o ženi s kojom su se išli naći. Još uvijek je bio uzrujan što se suočavanje svjedoka pretvorilo u fijasko, što je Lisa Öhrström zanijekala sve što je ranije potvrdila. Zaprijetili su joj, shvaćao je da ju je bilo strah. No nije se radilo samo o tome. Nju nije samo bilo strah. Ona se i sramila, što je ranije pokušao objasniti Ewertu. Bilo mu je očito kad ju je ispitivao koliko je, iako je tugovala, bila ljuta i puna mržnje prema svom mlađem bratu Hildingu kojega je droga došla glave, iako ne izravno. To nije mogla skriti. Toga se sramila, i to je bio dodatni razlog zašto je, osim zbog prijetnje, odlučila ne svjedočiti protiv Langa pri suočavanju svjedoka. Sven je bio siguran da je jedna od onih osoba koje se uvijek osjećaju nedovoljno dobro, koja uvijek pomaže drugima, no uvijek misli da nije dovoljno napravila. Hilding je vjerojatno i bio razlog zašto je odlučila postati liječnica jer se kao njegova sestra osjećala dužnom da ga spašava i liječi, spašava i liječi. A sada je mrtav, unatoč svoj njezinoj pomoći. Njezina sramota trajat će vječno. Nikad je se neće riješiti.

Sjedila je u sobi za medicinske sestre kad su stigli na odjel. Bila je blijeda, a oči su joj djelovale umorno. Tuga, strah i mržnja naizmjenično su joj crpile životnu energiju, sve ju je izjedalo iznutra. Nije ih ni pozdravila kad su ušli, samo ih je pogledala kao da ih prezire. Ewert se nije ni osvrnuo na njezin stav i samo ju je kratko podsjetio na njihov prošli razgovor i tri slomljena prsta koja je vidjela na slikama, a koji su stajali sedam tisuća kruna. Odvratila je pogled s njega, možda iz inata, a možda jer nije imala snage za to. Ewert ju je oštro zamolio da se okrene prema njemu i pogleda još nekoliko slika. Oklijevala je zureći u zid, no onda se okrenula i pogledala crnobijelu fotografiju na okruglom stolu pred sobom. »Što vidite?« »I dalje mi nije jasno što pokušavate postići ovim igricama.« »Samo me zanima. Što vidite?« Lisa Öhrström pogleda Grensa, a zatim lagano odmahne glavom. Podigla je fotografiju i dotaknula je, materijal je bio grub i drukčiji nego inače. »Frakturu lijeve ruke.« »Trideset tisuća kruna.« »Molim?« »Sjećate li se slika koje sam vam poslao? Onih s tri slomljena prsta? Palac vrijedi pet tisuća, a ostala dva prsta po tisuću. Rekao sam vam da je to učinio Lang. To je njegova tarifa, njegov potpis. Jadničak slomljenih prstiju bio mu je dužan sedam tisuća kruna. Lagao sam. Bio je dužan trideset tisuća. Ruka vrijedi trideset.« Sven je sjedio nagnut iza Grensa. Sramio se. Gaziš je, Ewert, pomisli. Znam što želiš postići, treba nam svjedok, no ovo je previše. »Imam još jednu. Što kažete na ovu?« Još jedna crno-bijela fotografija nage osobe na nosilima. Prikazano je cijelo tijelo slikano s boka. Osvjetljenje je bilo jednako loše kao i na ostalima, no sve se moglo razabrati. »Ništa ne govorite pa ću vam pomoći. Na slici je mrtvac. Ruka koju ste maloprije vidjeli pripada tom mrtvacu. Vidite li? Oni polomljeni prsti dio su te iste ruke. Jasno vam je da sam vam opet lagao. Čovjek na slici nije bio dužan samo trideset sedam tisuća kruna, već sto trideset i sedam tisuća.

Langova cijena za smrt jest sto tisuća kruna. Ovaj ovdje je otplatio svoj dug. Platio je svih sto trideset i sedam tisuća.« Lisa Öhrström stisnula je čeljust. Nije rekla ni riječi, niti se pomaknula, stisnula je usne da zadrži vrisak. Sven pogleda nju pa Ewerta. Uspjet ćeš. Blizu si. No pretjerao si. Povrijedio si je, a uskoro ćeš i još više. Ali pretrpjet ću, unatoč tome što se sramim tebe i tvojih postupaka. Moram priznati da si svejedno najvještiji policajac kojeg poznajem. Trebaš je da svjedoči i dobit ćeš to. No ono drugo! Ona druga istraga! Trebao bih ti pomagati u ovome, radovati se što ćeš je uskoro pridobiti, no Ewerte, Ewerte ! Što mi kriješ oko slučaja Grajauskas? Upravo sam došao od Krantza i ne mogu se usredotočiti na ovo. Ne želim te ni pogledati u oči. Najradije bih sjeo tu na stol i vikao sve dok me ne poslušaš. Krantz mi je samo potvrdio sumnje. Ono je neka druga vrpca. Druga vrpca, Ewerte! Ewert se protegne. Čekao je da se Lisa slomi i dao joj je još malo vremena. »Za kraj imam još jednu kompilaciju slika.« Lisa Öhrström prošapće gotovo nečujno. »Shvatila sam poantu.« »Dobro. Dobro. Onda će vam sljedeće fotografije biti još zanimljivije.« »Ne želim ih vidjeti i ne shvaćam zašto to radite. Ako je to zaista Langovo djelo, ako je to njegova takozvana tarifa, zašto nije već odavno u zatvoru?« »Zašto? Pa to biste vi trebali najbolje znati. I vama je zaprijetio, zar ne? Onda znate koji su njegovi trikovi.« Stajao je pred njom držeći fotografije Sanne i Jonathana. Osjetila je bol u prsima i tresla se. Grens odloži omotnicu na stol. Otvorio ju je i postavio najgornju fotografiju pred nju. Još jedna ruka. Još pet fraktura. Nije trebala liječnička diploma kako bi se utvrdilo da je svaki prst slomljen. Sjedila je za stolom bez riječi. Nije navaljivao, već je samo izvadio sljedeću sliku i stavio je pored one. Slomljeno koljeno, jednako očito. »Kao neka slagalica, zar ne? Ruka tu, koljeno tamo, a zajedno čine cjelinu, kao što se i vidi. No ovaj put se nije radilo o novcu već o poštovanju.« Ewert podigne obje slike i približi joj ih.

»Radilo se o tome da nije dopušteno miješati jugoslavenski heroin s deterdžentom.« Držao joj je obje fotografije pred nosom, a posljednju joj je još više unio u lice. Snimljena je odozgo, s visine nekoliko stuba, a na slici je bio netom ubijeni čovjek pokraj kojeg su bila invalidska kolica. Ležao je u lokvi krvi koja mu je tekla iz glave. Pogledala ju je, zatim naglo okrenula glavu i počela plakati. »A upravo to je napravio ovaj dečko. Zvao se Hilding Oldeus.« Sven je odlučio što će napraviti još u automobilu na povratku iz bolnice. Pričekat će mirno sve dok ne dođu do postaje, a zatim će otići do ureda, zatvoriti vrata i neće izaći dok ne pronađe ono što mu treba. Ugledao je gomilu isprintanih izjava i podignuo ih s poda. Znao je da je već naišao negdje na to. Sve ih je još jednom polako iščitao. Znao je da se nalazi tu negdje i nije mu smjelo promaknuti. Trebalo mu je samo nekih petnaest minuta. Započeo je sa studenticom. Ispitivanje je trajalo kratko jer je još uvijek bila slaba i trebat će još neko vrijeme dok joj se sve posloži. Zatim je proletio kroz izjavu starijeg, nadređenog liječnika Gustafa Ejdera. Ta je već bila duža, poput pravog razgovora. Ejder se pokušao boriti sa svojim strahom tako što je na sve gledao logički i konkretno. Dokle god bude mogao zadržati zdrav razum, neće osjećati strah. Sven je to vidio i prije, kako ljudi pokušavaju zatomiti paniku u sebi, svatko na svoj način. Ejder je bio poseban svjedok upravo zbog detaljnih opisa zbog kojih su njegovi ispitivači mogli sve sebi predočiti kao da su bili ondje, vezani na podu mrtvačnice s njim. Pronašao je što je tražio negdje u sredini izjave. Zaredala su se pitanja o njezinoj plastičnoj vrećici s oružjem, a Ejder je u jednom trenutku opisao nekakvu kasetu. Sven je polagano prelazio prstom po svakom retku i pažljivo čitao. Ejder je vidio crnu kasetu koju je Lydia izvadila iz vrećice kad je tražila eksploziv. Bilo je to još u početku talačke krize kad je Ejder mislio da bi bilo dobro da razgovara s njom i pridobije njezino povjerenje da barem malo umiri ostale. Ona mu je čak i odgovarala, nastavljao je s pitanjima, a ona mu je na kraju samo svojim krnjim engleskim odgovorila

da je na kaseti truth. Pitao ju je o kojoj istini se radi, a ona je samo triput ponovila tu riječ. Truth. Truth. Truth. Zatim je zašutjela neko vrijeme i pripremala eksploziv. Nakon toga se okrenula prema njemu i rekla. Two cassettes. In box station train. Twentyone. Pokazala je broj i prstima, prvo dva puta s obje ruke, a zatim samo s jednim palcem. Twentyone. Gustaf Ejder u izjavi je naglasio da se sjeća svake njezine riječi. Bio je siguran da je sve bilo doslovno kako je rekao. Govorila je jako malo uz velike napore, tako da nije bilo teško zapamtiti sve. Istina. Dvije kasete. U pretincu na željezničkoj postaji. Dvadeset i jedan. Sven još jednom pročita cijeli odlomak. U pretincu na željezničkoj postaji. Dvadeset i jedan. Bio je uvjeren da postoji još jedna, ista kaseta. U pretincu dvadeset i jedan na glavnoj postaji. Sa slomljenim zaštitnim zupcem na poleđini i sadržajem koji je mnogo više od sivih mrava. Odmaknuo je hrpu izjava postrance i ustao. Ide odmah tamo. Unio joj je slike u lice. Lisa nije bila u stanju mrziti, kao ni voljeti. Njoj su to bila dva jednaka osjećaja koja se samo drukčije izražavaju. Ako nije osjećala jedno, nije mogla ni drugo. No ovog policajca zbilja je mrzila. Prošao je samo jedan jako čudan dan otkad se morala početi nositi s tugom zbog Hildinga i strahom za nećake zbog prijetnje. No kao da to i nije bio strah. Kao da su joj u trideset i petoj godini u svega nekoliko sati iščupali sve emocije, a ona ih je sve morala vratiti natrag, skriti se iza svog srama i nikada više ne osjećati. Nije ni znala kako izgledaju te snažne, gole emocije pred kojima se ne može skriti. A neki tamo hromi policajac samo ih joj je unio u lice. Odmah je shvatila da je to Hilding na podu i ustala je, zgrabila slike i poderala ih te bacila komadiće o staklo na šalteru za prijem. Znala je kako će ovo završiti.

Otrčala je na hodnik prema izlazu iz bolnice. Trebala je raditi još nekoliko sati, no prvi put u životu nije ju bilo briga za to. Istrčala je na ulicu i krenula prema parku Tantolund preko željezničke pruge. Nije ni primijetila pse koje su uputili za njom, samo je nastavila trčati pored imanja Zinkensdamm, kroz ulicu Horn. Zastala je tek kad se dočepala sjene velike crkve Hogalid. Uopće se nije umorila, nije ni osjetila znoj koji joj se slijevao s čela na obraze. Samo je stajala ondje dok nije bila spremna nastaviti, a zatim je krenula preko livade do kuće koju je posjećivala jednako često kao i svoju. Vrata stana na sedmom katu zgrade u ulici Volund bila su promijenjena. U njima nije više bilo velike rupe koja je nastala prije samo nekoliko dana. Neupućeni nisu imali pojma da su ih policajci tada srušili zbog prijave za nasilje i da je žena unutra bila izbičevana trideset i pet puta po leđima. Dvije djevojke od šesnaestak godina stajale su iza čovjeka dok je otključavao vrata, a koji im je mogao biti otac. Kad su ušle, primijetile su elektronsku bravu, no nisu znale što je to točno. Čovjek je zatvorio vrata za njima i pokazao im njihove putovnice. Još im je jednom objasnio da putovnice koštaju, da će zbog toga morati raditi da mu otplate dug i da prve mušterije stižu već za dva sata. Jedna od djevojaka i dalje je plakala i htjela se pobuniti, no onda joj je čovjek kojeg su do nedavno druge dvije djevojke nazivale prokletni svodnik Dimitri, izvadio pištolj i prislonio joj ga uz sljepoočnicu. Na trenutak je pomislila da je i opalio. Rekao im je da se svuku. Htio ih je isprobati. Bilo je važno da od sada nadalje znaju što muškarcu treba. Lisa Öhrström zažarila se trčeći od bolnice i zastala je tek kad je ugledala Ylvinu kuću u ulici Hogalid. Pogriješila je, ipak je bila u stanju voljeti. Ne muškarca, već svoje nećake, i to više nego sebe samu. Nije mogla odmah ući. Posjećivala ih je svaki dan, a sada nije imala snage otvoriti ta vrata i reći im da im je ujak mrtav, da je umro dan prije na stubištu bolnice. Djeca su obožavala svog ujaka. U njihovim očima on nije bio narkoman, oni su viđali njegovu sasvim drugu verziju. Dolazio bi im uvijek nakon odvikavanja, čist, rumen i pun spokoja koji bi izgubio već nekoliko

dana poslije, kad bi mu cijeli svijet postao opasan i ne bi imao snage nositi se sa svojim demonima. Nikad nisu vidjeli njegovu prokletu narkomansku stranu, s njima je uvijek bio u najboljem izdanju nekoliko dana, a onda bi nestao kad bi se počeo mijenjati u svoje pravo obličje. Sada će im reći. Ne smiju znati za crno-bijele fotografije koje su joj unijeli u lice. Uzela je Ylvu za ruku. Zagrlile su se u hodniku, bez riječi, i zatim otišle u dnevni boravak sjesti na kauč. Obje su ih prožimali isti osjećaji, tuga koja je zapravo neka vrsta olakšanja što napokon znaju gdje je i što se događa s njim. Osjećale su grižnju savjesti zbog toga, no bilo im je lakše nositi se s tim osjećajima u dvoje. Jonathan i Sanna sjedili su pred njima, svatko u svojoj fotelji. Bilo im je jasno da ovo nije uobičajeni posjet. Nije morala ništa reći, bilo im je jasno čim je ušla, po načinu na koji je zgrabila kvaku, pozdravila ih i prošla kroz hodnik, vidjelo se na njoj i osjetili su da ovo neće biti dan poput svakog drugog. Nije znala kako početi. Ovo joj nije trebalo. »Što je bilo?« Sanna je imala dvanaest godina, razvijala se iz djevojčice u djevojku. Pogledala je obje žene u koje se pouzdavala i ponovila pitanje. »Što je bilo? Osjećam nešto čudno.« Lisa se nagne prema njoj i položi joj ruku na koljeno, a drugu na Jonathanovo. Bio je tako malen, mogla mu je prstima uhvatiti cijelu nogu. »U pravu si. Nešto se dogodilo. Radi se o vašem ujaku Hildingu.« »Mrtav je.« Sanna je to rekla bez oklijevanja, kao da je samo čekala da kaže. Lisa ih stisne još jače i kimne glavom. »Umro je jučer, na mom odjelu u bolnici.« Jonathan, koji je bio samo mališan od šest godina, pogledao je mamu i Lisu koje su plakale i ništa mu nije bilo jasno. »Ujak Hilding nije bio star, zar ne? Zar je bio toliko star da je umro?« »Baš si blesav. Ništa ne shvaćaš. Predozirao se nasmrt.« Sanna pogleda svog malog brata, pokušala je prebaciti ove teške misli iz glave na njega. Lisa podigne ruku i pomiluje nećakinju po obrazu. »Nije bilo tako.« »Nego kako?« »Bio je to nesretan slučaj. Umro je na stubištu jer su mu se kolica izvrnula. Nemoj to govoriti.«

»Nije uopće bitno što govoriš. Znam da je bio narkoman. Znam da je zbog toga umro. Znam to, koliko god se vi trudile uvjeriti me u suprotno.« Jonathan je slušao, no nije htio znati sve. Ustao je i počeo plakati i vikati da mu ujak nije mrtav. »Ti si kriva za to!« Istrčao je iz sobe van u dvorište i nastavio vikati cijelim putem. »Ti si kriva! Glupa si! Ako je to što govoriš istina, onda si ti kriva!« Poslijepodne se polako pretvaralo u večer, a Lars Ägestam iznenađeno je podignuo pogled i ugledao Ewerta Grensa koji mu je ušao u ured bez kucanja. Zaključio je da izgleda jednako kao inače, golemo tijelo, tanka sijeda kosa i hroma noga. »Trebao si doći ujutro.« »Došao sam sada. Donosim ti neke informacije.« »Da?« »O ubojstvima i istragama u bolnici Söder. O jednom i drugom.« Nije čekao da mu Ägestam ponudi da sjedne. Zgrabio je stolicu na kojoj je bila hrpa dokumenata. Nemarno ih je odložio na pod, privukao je k sebi i sjeo nasuprot mladom tužitelju kojeg je oduvijek doživljavao uštogljenim. »Prvo nešto o Aleni Sljusarevoj. Drugoj ženi s Baltika. Ona je sada na brodu, na putu kući. Razgovarao sam s njom i ništa ne zna. Nije znala tko je Bengt Nordwall. Nije imala pojma kako je Grajauskasica nabavila oružje i eksploziv. Nije ni znala ništa o njezinim planovima za otmicu. Stoga sam joj pomogao da ode kući, u Klaipedu u Litvi. Njoj to treba, a mi nju ne trebamo.« »Poslao si je kući?« »Imaš nešto protiv toga?« »Trebao si me prvo obavijestiti o svojoj nakani. Trebali smo popričati o tome i da sam došao do zaključka da je to sasvim primjereno, poslali bismo je kući.« Ewert pogleda uštogljenog mladića s gađenjem. Najradije bi bio vrisnuo, no suzdržao se. Upravo je pred tužitelja iznio ovu laž koju je nosio u sebi. Odlučio je progutati knedlu i zatomiti svoj bijes. »Jesi završio?« »Dakle, poslao si kući osobu koju smo možda mogli optužiti za uporabu oružja, potencijalno uništavanje zgrade i pomoć pri otmici.« Lars Ägestam slegne ramenima.

»No ako je ona sad na brodu kako kažeš, ništa od toga.« Grens se borio s prezirom koji je osjećao prema čovjeku nasuprot, a da nije znao odakle taj prezir. Uvijek je bio takav prema ljudima koji su navodili svoje obrazovanje kao iskustvo, koji su se samo pretvarali da su nešto stvarno i doživjeli. »Zatim, slučaj Jochuma Langa.« »Da?« »Krajnje je vrijeme da ga zatvorimo jednom za svagda.« Ägestam pokaže na dokumente koje je Grens maloprije bacio na pod. »Evo, Grense, to su transkripti s ispitivanja. Jedan za drugim, bez ikakva rezultata. Ne mogu ga držati još dugo.« »Možeš.« »Ne mogu.« »Možeš ga osumnjičiti za ubojstvo Hildinga Oldeusa. Imamo svjedoka.« »Koga?« Lars Ägestam bio je mršav, nosio je male, okrugle naočale i kosa mu je bila zalizana. Upravo je napunio trideset godina, no onako zavaljen u veliki kožnati naslonjač, izgledao je više poput dječaka. »Lisu Öhrström. Liječnicu na odjelu gdje je bio zaprimljen. Ona je uz to i Hildingova sestra.« Ägestam nije ništa rekao. Odmaknuo je stolicu, ustao i pogledao Ewerta. »Prema izvještaju tvog kolege Sundkvista, suočavanje svjedoka nije prošlo dobro. Došao mi je i njegov odvjetnik, zahtijevajući da oslobodim Langa s obzirom na to da ga nitko nije identificirao.« »Zar ne čuješ što ti govorim? Dobit ćeš svjedočenje najranije ujutro.« Lars Ägestam opet sjedne i nogama privuče stolicu bliže stolu. Podignuo je ruke u zrak kao u filmovima kad netko prijeti da će pucati. »Predajem se, Grense. Objasni mi što si to naumio.« »Ujutro ćeš dobiti svjedočenje. Nemam ti što objašnjavati.« Ägestam je mirno sjedio i pokušavao shvatiti to što je upravo čuo. Vodio je ispitivanje za oba Ewertova slučaja koja su se odvila u razmaku od nekoliko sati na istom mjestu. Ovaj odgovor činio mu se prejednostavnim. Trebao bi odahnuti, Sljusareva je poslana kući, a Langa će sutra identificirati. Čini se da glavni inspektor sve drži pod kontrolom. No nije bilo tako, nešto mu je bilo sumnjivo.

»Gnjave me novinari, znaš.« »Koga briga za njih.« »Zanima ih koji je motiv imala Grajauskasica. Zašto je jedna prostitutka ubila policajca i sebe u zatvorenoj mrtvačnici. Nemam odgovor na to pitanje, a trebam ga.« »Još uvijek ga nemamo. Istražujemo to.« »Onda smo opet na početku, Grense. Nije mi jasno. Ako nemamo motiv, zašto si pustio Alenu Sljusarevu da ode ? Jedinu osobu koja je možda i mogla znati nešto o tome?« Ewert osjeti gnjev koji su u njemu uvijek budili ovakvi uštogljenici. Htio se izderati na njega, no onda se sjetio da u sebi nosi Bengtovu laž koja ga je sprečavala u toj nakani. Zbog nje je postao netko drugi, morao je jednom za promjenu biti iznimno oprezan. Stoga je snizio ton, gotovo šapćući. »Ne ponašaj se kao da sam ja tu osumnjičenik.« »Pročitao sam transkripte razgovora koje si vodio s njom u mrtvačnici prije pucnjave.« Ägestam se ponašao kao da nije ni čuo njegovu prijetnju. Izbjegavao mu je pogled dok je tražio potrebnu hrpu papira na stolu. Točno je znao što traži. Pratio je tekst prstom i čitao naglas. »Na jednom mjestu si rekao, to jest povikao sljedeće, citiram: Ovo je nešto osobno! Bengte, javi se. Kvragu, Bengte, odlazi! Odlazi odmah! Neka specijalci upadnu. Ponavljam, neka specijalci upadnu!« Ägestam pogleda Grensa i slegne svojim mršavim ramenima. »Kraj citata.« Telefon na stolu odjednom je zazvonio, obojica su ga pogledala i pričekala da odzvoni sedam puta i utihne. Onda su nastavili razgovor. »Možeš citirati što god želiš. Nisi bio tamo. Ili jesi možda? Da, dobio sam takav dojam tada. Da je riječ o nečem osobnom. I dalje mislim da je to moguće, no ne znam kako.« Lars Ägestam nakratko pogleda Ewerta, a zatim skrene pogled kroz prozor na užurbani grad. Bilo je preteško pohvatati sve. Oklijevao je. Osjećaj da nešto nije u redu izjedao ga je. Zbog toga je htio reći nešto što bi se činilo kao optužba protiv ovog moćnog čovjeka. Nije htio to izreći naglas, no morao je. Okrenuo se i pogledao ga.

»Znači nemaš... ništa? Ne znam što radiš, Ewerte. Ovo je prvi put da te zovem imenom. Jesi li svjestan kako ovo izgleda? Istražuješ smrt svog najboljeg prijatelja. Jasno mi je da mora biti teško. I zato se pitam je li ovo možda previše za tebe. Tvoja tuga te možda ne čini objektivnim.« Ägestam duboko udahne i kaže. »Ono što želim reći jest... želiš li da te maknem s ovog slučaja?« Ewert Grens naglo ustane s nakanom da ode. »Ti samo sjediš za svojim stolom i čitaš! Ali nemaš pojma ni o čemu, štreberu mali. Istraživao sam ubojstva prije nego što ti je otac prvi put zadignuo suknju mami. I nastavit ću raditi to.« Grens pokaže prema vratima. »Sada se vraćam nasilnicima i kurvama. Imaš li što protiv?« Lars Ägestam odmahne glavom, pogleda ga i uzdahne. Znao je da ovaj inspektor rijetko kad griješi. Nikad mu se nisu događali propusti. To je činjenica, a njegove metode i način komunikacije druga su stvar. Pouzdavao se u Ewerta i odlučio je da će i dalje biti tako. Večer je polako istisnula ljude koji su gubili sate života na putu između predgrađa i svojih poslova u centru. Glavna željeznička postaja uskoro će utihnuti i pripremiti se za sljedeći dan i nove putnike koji će žuriti od jednog vlaka do drugog. Sven Sundkvist sjedio je na klupici i nesvjesno promatrao veliku ploču sa zabilježenim odlascima i dolascima. Pola sata prije, pronašao je pretinac broj dvadeset i jedan na dnu jednog od brojnih redova s ormarićima, i to čim je došao dolje u podrum. Znao je da postoje ti pretinci namijenjeni turistima, koje su mnogo češće koristili beskućnici za svoje stvari ili kao skrovište za drogu, ukradenu robu i oružje. Stajao je pred njim neko vrijeme, razmišljajući što da napravi. Pitao se je li možda najbolje da zaboravi što je vidio u izjavama svjedoka, ionako ih više nitko neće čitati. Mogao je otići kući, Aniti i Jonasu. Nitko se neće vratiti na to. Kod kuće je bilo tako lako riješiti se svih ovih sranja. No ipak je ostao. Opet je osjetio gnjev koji mu je stvarao bol u trbuhu, sad to već nije više bio samo osjećaj. Razmišljao je o razgovoru koji je vodio s Krantzom nekidan, koliko je bio siguran u ono što govori.

Kaseta je bila korištena. Zaštitni zubac bio joj je slomljen. A oni je ne mogu pregledati. Riskiraš tridesetogodišnju službu. Ne razumijem. Zato i jesam ovdje. Pred pretincem na željezničkoj postaji. Nemam pojma što ću uskoro otkriti, što je Lydia Grajauskas htjela ispričati, ali znam da ću poželjeti da nisam saznao. Trebalo mu je petnaest minuta da uvjeri ženu koja je radila kao zaštitarka da zaista jest policajac, da radi na slučaju ubojstva i da zato treba provaliti u tudi pretinac. Odmahivala je glavom i odbijala mu pomoći, no onda joj je zaprijetio da je može uhititi zbog odbijanja suradnje s policijom. Odmah je pozvala zaštitara koji je imao rezervne ključeve svih pretinaca. Sven Sundkvist ugledao je čovjeka u zelenoj uniformi čim je ušao u postaju. Ustao je s klupe, došao do njega i predstavio mu se. Zajedno su došli do prostorije s numeriranim ormarićima. Izvadio je veliki svežanj ključeva. Broj 21 izgledao je poput svih ostalih. Stražar se odmaknuo nakon što mu je bez ikakve poteškoće otključao pretinac. Sven je stajao pred dvjema limenim policama u zidu. Bilo je mračno pa se približio da bolje vidi. Nije bilo mnogo stvari unutra. Plastična vrećica s dvije haljine. Fotoalbum s crno-bijelim fotografijama neke obitelji, slikane u studiju. Svi su bili svečano obučeni i nervozno se smješkali. Kutija cigareta puna novčanica od sto i petsto kruna, nabrzinu je izbrojio da je bilo četrdeset tisuća kruna unutra. Imovina Lydije Grajauskas. Držao je limena vrata i shvatio da je u pretincu 21 cijeli jedan ljudski život. Sve što joj je ostalo. Jedina budućnost koju je imala pred sobom. Bila je to nada da će jednog dana pobjeći iz onog zaključanog stana. Sven otvori torbu i u vrećicu stavi haljine, fotoalbum i kutiju od cigareta. Zatim posegne za kasetom na gornjoj polici, s natpisom na ćirilici na naljepnici otraga. Potrčala je za njim preko vrta i stuba na pločnik ulice Hogalid. Stajao je tamo bosih nogu, a suze su mu tekle niz obraze. Voljela ga je. Zagrlila ga je, podigla i privinula k sebi. Ponovila mu je ime nekoliko puta. Zvao se

Jonathan i bio je njezin nećak, no vjerojatno bi jednako voljela i vlastito dijete. Lisa ga pogladi po kosi. Morala je ići, već je bilo kasno, a mrak je počeo padati mnogo ranije nego do prije nekoliko tjedana, gutajući polagano dnevno svjetlo. Poljubila ga je u obraz. Sanna je već spavala. Pogledala je sestru, zatvorila vrata i otišla. Toliko ih je malo ostalo. Nema više tate ni Hildinga. Znala je da će se to jednom dogoditi, no sada ju je odjednom zgrabio osjećaj samoće. Odlučila je prošetati dotamo. Preko mosta Vasterbro, uz sjevernu obalu i kroz poprečne uličice. Trebat će joj pola sata šetnje po stokholmskoj večeri do policijske postaje, bila je ondje već nekoliko puta. Znala je da će on raditi dokasno. Rekao joj je to, a i doimao se kao osoba koja u životu nema ništa drugo osim posla. Istraživat će aktualni slučaj, kao što je tjedan dana prije istraživao neki drugi, i kao što će sljedećeg tjedna dobiti novi. Uvijek je bilo razloga za neodlazak kući. Nazvala ga je da se najavi. Zvučao je kao da je znao da dolazi, kao da je očekuje. Dočekao ju je na ulazu i poveo kroz mračni hodnik. Zrak je bio zagušljiv, a njegov hromi hod odzvanjao je hodnikom. Cijela je postaja bila tako sumorna, nije mogla shvatiti kako netko može odabrati takav život. Pogledala ga je odostraga, bio je širokih ramena, pomalo pretio. Polako je počeo ćelavjeti, a tijelo mu je bilo blago pognuto zbog hramanja. Vjerojatno nije snažan čovjek, no u toj prašnjavoj postaji doimao se tako moćnim, ulijevao joj je povjerenje time što je odabrao živjeti ovakvim životom. Ewert otvori vrata svog ureda i pusti je unutra. Zamolio ju je da sjedne na stolicu za posjetitelje. Pogledala je oko sebe. Bila je to tako tužna prostorija. Jedino što je odisalo životom, što nije bilo samo običan dio uredskog namještaja, bili su kasetofon iza njegovih leda, koji se činio stotinu godina starim i ružnim, te otrcani kauč iza nje. Bila je sigurna da tu spava. »Jeste za kavu?« Nije to zbilja i mislio, no bilo je pristojno ponuditi. »Ne, hvala. Nisam došla na kavu.« »Pretpostavljao sam, no svejedno sam htio ponuditi.« Podignuo je plastičnu šalicu, napola ispunjenu crnom kavom s automata, i ispraznio ju.

»Onda?« »Ne činite se iznenađenim što sam došla.« »Nisam iznenađen, no drago mi je.« Lisa je shvatila da je ono što osjeća duboko u sebi zapravo umor. Bila je tako iscrpljena. Sada se opustila kolikogod je mogla, a nedavni su se događaji sručili na nju. »Ne želim više gledati vaše fotografije. Ne želim da mi se u lice unose slike ljudi koje ne poznajem niti ih želim poznavati. Bilo je dovoljno. Svjedočit ću. Identificirat ću Langa kao ubojicu svog brata.« Lisa Öhrström nagnula se, podlaktila na stol i naslonila bradu o ruke. Bila je tako umorna. Uskoro će ići kući. »Morate znati jednu stvar. Nisam bila odustala od svjedočenja samo zbog prijetnje. Već sam davno odlučila da neću više nikada dopustiti da mi Hildingova ovisnost upravlja životom. Tako sam živjela posljednih godinu dana. Nisam bila tu za njega. No to uopće nije pomoglo. Svejedno mu nisam mogla pobjeći! A sada je mrtav. No svejedno mi i dalje crpi više energije od ikog drugog! Onda mogu i svjedočiti.« Ewert je pokušao zatomiti osmijeh. Napokon je gotovo. Anni, gotovo je. Svemu je došao kraj. »Nitko vas ne može kriviti.« »Ne želim vašu samilost.« »Vaš izbor. No tako je. Nitko vas ne može kriviti što niste znali što napraviti.« Grens ustane i krene tražiti svoju kasetu. Našao ju je i stavio u kasetofon. Siw Malmkvist. Znala je da je to ona. »Samo još jedna stvar. Tko vam je zaprijetio?« Siw Malmkvist. Upravo je donijela najtežu odluku svog života, a on je pustio Siw Malmkvist. »Nije bitno. Svjedočit ću. No samo pod jednim uvjetom.« Lisa je i dalje sjedila naslonjena bradom o ruke. Približila mu se i pogledala ga. »Želim da moji nećaci dobiju zaštitu.« »Već su je dobili.« »Ne razumijem.«

»Pod policijskom su zaštitom od suočavanja svjedoka. Znam da ste bili ondje danas i da je jedno od djece istrčalo van na pločnik. Tu zaštitu imat će i dalje, naravno.« Umor ju je paralizirao. Zijevnula je, a da to nije ni pokušala sakriti. »Idem kući sada.« »Zamolit ću nekog da vas odveze civilnim autom.« »Do ulice Hogalidsgatan. Želim vidjeti Jonathana i Sannu, iako već spavaju sada.« »Ako nemate ništa protiv, predlažem da postrožimo policijsku zaštitu nad njima i postavimo nekog i u stan.« Stigla je noć. Zbog mraka i tišine činilo se kao da je cijela postaja potpuno prazna. Pogledala je policajca koji je stajao uz kasetofon i pjevušio nekakvu laganu melodiju i besmislene stihove. Žalila ga je.

PETAK, SEDMI LIPNJA NIKAD NIJE VOLIO MRAK. Vječna zimska tama bila je neizbježan dio njegova odrastanja u Kiruni. Ni kad se preselio u Stockholm na policijsku akademiju i radio po cijele noći, nikad se nije uspio priviknuti na mrak, za njega to nikad neće biti nešto lijepo. Pogledao je kroz prozor. Lipanjska noć protezala se šumom, a tama je prekrila guste krošnje. Stigao je kući oko deset sati, noseći kasetu među ostalim stvarima u smeđoj aktovci. Jonas je već spavao, a Sven je napravio što i inače radi kad dođe kasno, poljubio ga u obraz i sjeo slušati njegovo pravilno disanje neko vrijeme. Anita je sjedila u kuhinji i rješavala križaljku. Pomaknula se na stolici da mu napravi mjesta i sjedili su tako stisnuti jedno uz drugo. Nedostajalo joj je samo nekoliko riječi da ispuni križaljku do kraja i pošalje je lokalnim novinama u nadi da će osvojiti novčanu nagradu. Nakon toga vodili su ljubav. Prvo je skinula odjeću s njega, a zatim sa sebe. Htjela je da on ostane na stolici, a da mu ona sjedne u krilo. Tijela željna bliskosti ispreplela su im se. Čekao je da zaspi. Petnaest minuta nakon ponoći ustao je iz kreveta, obukao majicu i kratke hlače. Aktovka mu je ostala u kuhinji, uzeo ju je i ponio u dnevnu sobu. Htio je nasamo pogledati vrpcu. Nasamo, s mučninom u želucu. Ono što Anita i Jonas ne znaju ne može im nauditi. Promatrao je mrak i obrise drveća. Samo to. Pogledao je na sat. Jedan i deset. Sjedio je i gledao van gotovo sat vremena. Ne može više odgadati. Rekao je Ejderu da su dvije kasete u igri. Napravila je kopiju, za slučaj da se dogodi što se dogodilo. Da netko pokuša presnimiti onu koju je imala kod sebe ili je samo zamijeni praznom. Sven nije mogao znati je li ovo što sad vidi i čuje također bilo i na onoj snimci. No pretpostavljao je da jest.

Izgledaju nemirno, kao da nisu navikle gledati u objektiv koji snima sve što se dogada za kasnije. Grajauskasica je prva progovorila. »3mo mou noeod. Mosi ucmopusi maicasi.« Dvije rečenice. Zatim se okrene prema Sljusarevoj koja ih prevede na švedski. »Ovo je moj razlog. Ovo je moja priča.« Grajauskasica pogleda prijateljicu i nastavi s još dvije rečenice. »Haderocb urno Koeda nm caumumb amo mozo o kom udem penb yxe nem. Hmo oh HyecmeoeoA mou cmud.« Ozbiljna izraza lica kimne glavom Sljusarevoj koja se okrene kameri i prevede. »Nadam se da će, dok ovo budete slušali, muškarac o kojem pričam već biti mrtav. Da će i sam osjetiti moj sram.« Govore polagano, žele da svaka riječ na ruskom i švedskom bude razumljiva. Zaustavio je snimku, nije htio nastaviti. Ono što je osjećao više nisu bili mučnina i strah, već bijes koji ga je obuzeo kao nikad prije. Više nema nikakve sumnje. Nadao se, kao što se čovjek uvijek nada. No sada je znao da je Ewert uništio vrpcu, da je imao neki motiv za to. Sven ustane i ode napraviti kavu u kuhinju. Skuhao ju je posebno jaku, da ga drži budnim cijelu noć. Križaljka je i dalje bila na stolu. Pomaknuo ju je da napravi mjesta za veliki list papira koji je uzeo iz Jonasove bilježnice. Uzeo je jedan od Jonasovih markera, onaj ljubičasti, i počeo šarati njime po bijelom papiru. Nacrtao je čovjeka. Starijeg čovjeka, s malo kose i prodornim pogledom. Nacrtao je Ewerta. Nasmijao se kad je shvatio da ga je iscrtao ljubičastim markerom. Znao je zašto je to učinio. Čekala ga je duga noć za tim stolom. Poznavao je Ewerta gotovo deset godina. U početku je vikao na njega kao i na sve ostale, no s vremenom se između njih rodilo prijateljstvo. Sven je bio jedan od rijetkih kojima je Ewert dopustio da mu se približe. Tijekom ovih godina upoznao ga je dobro, no ne i potpuno. Nikad ga nije posjetio