Pretinac 21 - Anders Roslund, Borge Hellstrom

Olsson ga pogleda kao da nije svjestan je li budan ili spava. »Čuješ li, trebam lovu. Trebao si mi je dati još prošli tjedan.« »Sutra.« Zvao se Olsson. Hilding je znao da mu to nije pravo ime jer su bili zajedno u klinici za odvikavanje u Skaneu, no nije znao kako da ga zove drukčije. »Olsson. Tisuću kruna kvragu! Sada! Ili si sam nabavljaj heroin, gade jedan!« Olsson se uspravi i sjedne. Zijevne i rastegne se. »Kvragu, Hilding, nemam love.« Hilding Oldeus grebao je ranu. Gad nema love. Kao ni ona baba iz socijalne. Kao ni sestra. Bio ju je opet zvao i preklinjao kao onda s perona nekoliko dana prije, no rekla je isto što i onda, to je tvoj izbor, tvoj problem, i ne pretvaraj ga u moj. I dalje je grebao ranu, krasta je otpala i počeo je jako krvariti. »Treba mi lova. Je 1' ti jasno, jebote?« »Nemam je. No imam jednu informaciju koja vrijedi toliko.« »Kakvu prokletu informaciju?« »Jochum Lang te traži.« Hilding se grebao po rani, teško disao i pokušao ne pokazati da je progutao knedlu. »Jebeš njega.« »Hilding, zašto te traži?« »Služili smo zajedno u Aspsasu. Valjda želi malo popričati sa mnom.« Olsson protrlja obraze nekoliko puta i zatrepće, bio je rob svojih narkomanskih tikova. »Je li vrijedno tisuće?« »Želim svoju lovu.« »Nemam je.« Olsson lagano spusti ruku u jedini džep na jakni. »Ali imam malo dopa.« Izvadio je plastičnu vrećicu koju je skrivao u tkanini i držao je tako da je Hilding može vidjeti. »Malo dopa. To možeš dobiti, i onda smo kvit.« Hilding se prestane grebati po rani na nosnici. »Dop?« »Jak k'o vrag.«

Hilding zamahne rukama i lagano gurne Olssona. »Vidjet ćemo.« »Smeđi heroin. Jak je.« »Četvrtinu, ubrizgat ću samo četvrtinu toga. Jesi sretan?« Vlak za Malmo i Kopenhagen kasnio je, odjekivalo je iz zvučnika na stropu po cijeloj dvorani da kasni petnaest minuta. Sjednite na klupe i čekajte. Malo dalje čulo se zveckanje šalica iz kafića, a miris svježe mljevene kave i masnih danskih peciva širio se svuda naokolo. Oni ga nisu primijetili. Nisu uopće primijetili da se cijeli prostor oko njih ispunio putnicima koji su trčali da stignu na peron, putnicima vlakom po cijeloj Europi s ogromnim naprtnjačama sa zastavama, obiteljima koje putuju u čudno doba i drže crvene jeftine karte koje su im poklonili predstavnici tvrtke. Nisu to primijetili. Umjesto toga teturali su do automata za slike na stupu pokraj ulaza. Olsson je čekao ispred, pazio je na to da nitko ne uđe i da se Hilding ne predozira unutra. Hilding sjedne na nisku stolicu. Tresao se. Povukao je zavjese no vidjele su mu se noge pa se Olson pomaknuo malo da ih zakloni. Žlicu je držao u unutarnjem džepu kabanice. Napunio ju je s bijelim heroinom i nekoliko kapi limunske kiseline i držao iznad upaljača da se sve to stopi zajedno, a zatim pomiješao sadržaj s vodom i napunio špricu tekućinom. Jako je omršavio, remen koji je inače zakopčavao na trećoj ili četvrtoj rupi sada je mogao razvući sve do sedme. Stiskao ga je dok mu se nije stvorio krug oko ruke, kožnati remen urezao mu se duboko u kožu. Spustio je glavu, čvrsto držao remen i stiskao ga zubima, no svejedno mu se vene nisu nazirale. Tražio je vene iglom, prislonio se na tamnu hrskavicu i pritiskao veliku šupljinu koja mu se stvorila u ruci nakon svih godina zabijanja injekcija. Kopao je okolo nekoliko puta, pokušavao više puta i naposljetku osjetio kako se igla probija kroz stijenke vene. Izvukao je iglu i nasmijao se. Inače nikad nije bilo ovako lako, zadnji put morao je zabiti injekciju u vrat. Vidio je krv kako pluta u prozirnoj tekućini unutar plastične šprice, kako je prvo bila gusta, a zatim se rasplinula, poput latica crvenog cvijeta kada otpadnu. Bilo je lijepo. Pao je u nesvijest nakon nekoliko sekundi.

Pao je licem na pod preko stolice, jasno ga se vidjelo ispod zavjesa koje je navukao, i prestao je disati.

SRIJEDA, PETI LIPNJA LYDIA SE UPRAVO PROBUDILA. Pokušala se okrenuti na desni bok jer su je tako leda malo manje boljela. Bila je sama u velikoj sobi. U nesvijesti je bila pola dana, barem joj je tako rekla sestra koja je govorila ruski. Lijeva ruka bila joj je slomljena. Nije se sjećala toga, nije znala kako se dogodilo, vjerojatno je izgubila svijest već prije toga. Bila je u gipsu i bit će tako nekoliko tjedana. Udario ju je nekoliko puta u trbuh. Toga se sjećala. Vikao je da je kurva, a kurve se jebu kako im se kaže. Napravio je to, kad ju je prestao tući, silom je ušao u njezinu stražnjicu, prvo spolovilom a zatim prstima. Čula je kako ga je Alena pokušala spriječiti, kako je vikala i udarala ga po leđima, a on ju je zaključao u sobu i prisilio da se skine. Došao je i njezin red. Lydia je znala što se događalo sve dok ju nije počeo bičevati. Sjećala se svega prije toga. Isprva ju je blago udario po stražnjici, dupe ti ne smijem ozlijediti, ali leda nitko ne jebe, o leđima se ne moram brinuti. Izbrojala je jedanaest udaraca. Toliko ih se sjećala. No on je nastavio i dalje. Sestra joj je to rekla. Da ih je bilo više od jedanaest i da su rane dobro zarastale. »Dobro jutro.« Sestra je bila tamnokosa, zvala se Irena i bila je iz Poljske, to se čulo u njezinu izgovoru ruskog. Živjela je u Švedskoj gotovo dvadeset godina, bila je udana i imala je troje djece. Bilo joj je lijepo tu, voli Švedsku. »Dobro jutro.« »Jesi dobro spavala?« »Na trenutke.« Irena joj je očistila rane, kao i prethodnog dana. Prvo lice, zatim leda. Na nogama su bile samo modrice, one će nestati same od sebe. Trznula se kad su joj ruke prešle preko leda. »Peče li te?« »Da.«

»Bit ću pažljiva.« Ispred njezine sobe stajao je čuvar. Imao je zelenu uniformu, poput onih koje je viđala na čuvarima skandinavskih željezničkih postaja od kojih su bježali svaki put kad bi se Dimitri uspaničio i prisilio nju i Alenu da se na brzinu spakiraju i promijene grad. Pet gradova u tri godine. Stanovi su svi bili slični, uvijek na najvišem katu, kreveti su imali crvene prekrivače, a brava je bila elektronička. Lydia je osjećala bol na leđima dok je sterilna otopina nagrizala otvorene rane. Nije znala zašto, no razmišljala je o pogrebu u selu negdje između Klaipede i Kaunasa, gdje su joj bili pokopani baka i djed, a gdje će joj i otac biti pokopan. Promislila je kako joj više ne nedostaje taj čovjek obrijane glave koji je izgledao tako maleno u hodniku zatvora Lukuskele. Nema ga više, nestao je usred pogreba dok je stajao uz mamu i plakao, i nakon toga je više nije potražio. Lydia se nemirno pomicala, htjela je vrisnuti jer su je rane iznova zapekle. Pogledala je čuvara u zelenoj uniformi i pokušala se usredotočiti na njega da odvrati pozornost od boli. Nije znala zašto je on tamo. Ni hoće li se prokleti svodnik Dimitri vratiti po nju. Možda misle da će pobjeći. Irena je razgovarala s njom dok joj je čistila leđa, pitala je o bilježnici na kolicima, o tome kako joj se dopada hrana, i obje su znale da su to besmislena pitanja koja bi trebala opustiti Lydiju, natjerati je da na trenutak razmišlja o nečem drugom i zaboravi bol na svojoj oderanoj koži. Odgovorila joj je da je to neka vrsta dnevnika u koji zapisuje svoje misli, uglavnom o budućnosti, i da joj se hrana nije dopadala jer je tvrda i obrazi je bole od žvakanja. »Draga moja.« Irena ju je pogledala i odmahnula glavom. »Draga moja, ja ne mogu shvatiti to kroz što si ti prolazila.« Lydia nije odgovorila. Ona je znala. Znala je kroz što je prolazila. Znala je kakvo joj je tijelo, koje inače nije osjećala. Znala je što je zapisala u bilježnicu na kolicima. Znala je da se to više nikada neće ponoviti. »Gotova sam. Još ću jednom ponoviti ovo kasnije popodne. Svaki put će te sve manje peći. Jaka si ti, draga moja.« Irena ju kratko pomiluje po ramenu, nasmije joj se i izađe iz sobe. Odmah pokraj susrela je liječnika u društvu četiriju osoba, tri muškarca i

jedne žene. Prvo se obratio čuvaru, a zatim njoj, ona se okrenula i vratila se s njima u sobu. »Lydia.« Irena opet stane uz njezin krevet i pokaže joj prema liječniku i četvero ljudi također u bijelim kutama. »Ovo je liječnik. Već ste se sreli, on te pregledavao kad si došla ovamo. Uz njega je četvero studenata medicine koji se školuju ovdje u bolnici Söder, kako bi se naučili pomagati ljudima. Liječnik bi im htio pokazati tvoje ozljede. Smije li?« Lydia ih je pogledala. Nije ih prepoznavala. Nije htjela da je neki ljudi promatraju, boljelo ju je i nije htjela da to vide. »Mogu pogledati.« Irena im prevede, a liječnik pogleda Lydiju i zahvalno kimne glavom. Zamolio je Irenu da ostane i pokuša prevoditi, bilo mu je važno da Lydia sve razumije. Okrenuo se prema studentima i počeo pričati kako to izgleda kad zaprime osobu na intenzivnu, o Lydijinu putu kroz bolnicu, od hitne do kirurške dvorane. Zatim uzme laserski pokazivač iz džepa i pokaže na njezina gola leđa. Crvena točka polako je prelazila preko rana. »Jako su crvene i otečene. Vidite li?« »Primila je teške udarce bičem. Vidite li?« »Mislimo daje to bio bič za stoku, dug tri-četiri metra. Vidite li?« Opet se okrenuo prema Lydiji i pogledao je u oči. Irena je prevodila. Lydia je potvrdno kimala glavom. Četvero studenata šutjelo je, nisu rekli ni riječ. Nikad prije nisu vidjeli tragove biča na ljudskim leđima. Liječnik je pričekao da dođu k sebi pa nastavio. »Bič za stoku koristi se za tjeranje životinja. Zadobila je trideset i pet udaraca njime.« Još je neko vrijeme govorio, no Lydia više nije mogla slušati. Nakon toga su nestali, nije ih ni primijetila. Pogledala je svoju bilježnicu. Znala je. Znala je što je proživjela. I znala je da se to više nikad neće dogoditi. * * * KAT ISPOD.

Tri osobe ležale su ondje, u sobi broj dva na jednom od odjela bolnice Soder. Nisu ni vidjeli ni znali za ženu koja je ležala gore s tragovima biča duž leda. Ona ih nije ni vidjela niti je znala za njih. Pod sobe Lydije Grajauskas bio je njihov strop, i to je bilo sve što ih je povezivalo. Lisa Öhrström stajala je nasred sobe i promatrala svoja tri pacijenta. Stajala je tako neko vrijeme. Imala je trideset i pet godina i bila je umorna. Nakon nekoliko godina službe bila je jednako iscrpljena poput svojih kolega vršnjaka. Često su pričali o tome, kako neprekidno radi, a nikad nema dovoljno vremena. Taj ju je osjećaj pratio svih onih dugih dana kad bi nosila posao kući i zaspala nad njim, kad ne bi mogla ni popričati normalno s nekim već bi stalno izbacivala dijagnoze, dozvole i propisivala tretmane. Zurila je od jednog do drugog kreveta, od jedne do druge sobe, i u toj žurbi je morala donositi ključne odluke a da nikad nije uspjela zastati i dobro promisliti o njima. Pogledala je njih troje, jednog za drugim. Stariji čovjek do prozora probudio se, boljelo ga je i držao se za trbuh. Pokušavao je dosegnuti zvono za poziv sestri negdje uz kolica s hranom koju nije ni dotaknuo. Mladi čovjek do njega, zapravo tek dječak od osamnaest godina, redovito je bio zapriman i otpuštan s raznih odjela bolnice tijekom gotovo pet godina. Tijelo mu se upravo bilo osnažilo kad se naglo razbolio. Nije htio umrijeti, plakao je i proklinjao sve i borio se na samrti. Odavno je izgubio kosu, promijenio mu se izgled i jako je smršavio, no ležao je tamo gnjevan i buljio u zidove da bude siguran da će dočekati još jedno jutro. Treći je bio nov. Lisa Öhrström duboko udahne. Upravo zbog njega je i bila tako umorna jer je morala mirno stajati dok su se vani čuli pozivi pacijenata duž cijelog hodnika. Ležao je najdalje u jedinom kutu u prostoriji nasuprot starijem čovjeku. Došao je sinoć. Bilo je čudno i nepravedno, mislila je, iako nije imala pravo na to, da će on jedini od njih troje preživjeti i napustiti ovu zgradu kucajućeg srca.

On, koji je jedini radio na tome da mu zastane. On, koji joj je crpio vrijeme i snagu a da nije ništa shvaćao. Nije uopće bilo bitno to što je bio više mrtav nego živ. Nije shvaćao, ili se tako barem činilo, i učinit će to opet i onda će ona ili netko od njezinih kolega opet morati stajati tamo u sobi, ljutito i bez samilosti. Mrzila ga je zbog toga. Otišla mu je do kreveta. Morala je. »Probudio si se.« »Kvragu. Što se dogodilo?« »Predozirao si se. Jedva smo te spasili ovaj put.« Otrgnuo je povez koji je imao oko glave i pao licem na tlo. Odignuo se i počeo češati po rani na nosnici, onoj koju je imao otprije i koju nikako nije mogao prestati grebati, čak ni sada kad je ona skrbila o njemu. Pogledala mu je karton. Već je sve znala. Hilding Oldeus, dvadeset i osam godina. Prebrojavala je sve zapisane datume, znala ih je napamet, ovo je već bio dvanaesti put da je ovdje i da zauzima mjesto u bolnici zbog predoziranja heroinom. Prvih pet-šest puta je plakala i htjela ga spasiti pod svaku cijenu, a sad joj je više bilo svejedno. Htjela je crpiti svoju snagu i žaliti jednako sve. Nije si mogla pomoći. Nije si mogla priuštiti posebnu brigu oko baš samo njegove budućnosti. »Imao si sreće. Osoba koja nas je nazvala, mislim da je neki tvoj prijatelj, na licu mjesta ti je dao umjetno disanje i masirao srce. U automatu za fotografiranje na glavnoj postaji, čini mi se.« »Olsson.« »Tvoje tijelo ne bi inače izdržalo ovo. Ne ovaj put.« Grebao se po rani na nosu. Isprva ga je htjela zaustaviti, kao inače, no znala je da će mu ruka opet krenuti prema tamo, ma nek izgrebe cijelo lice ako želi. »Ne želim te više ovdje vidjeti.« »Daj, sestro.« »Nikad više.« Hilding pokuša ustati, no odmah padne natrag, vrtjelo mu se i držao se za glavu. »Eto vidiš, to se dogodi kad mi ne posudiš lovu. Uzeo sam koncentrirani dop. Shvaćaš li ? «

»Molim?« »Ne mogu se osloniti na tebe.« Lisa Öhrström udahne. »Slušaj ti, nisam ja ta koja je pomiješala heroin s limunskom kiselinom. Nisam ga ja stavila u špricu ni ubrizgala u vene. To si ti učinio, Hilding.« »O čemu ti pričaš?« »Ne znam. Zaista ne znam o čemu pričam.« Nije više imala snage. Ne danas. Živ je, i to je jedino bitno. Razmišljala je o tome kako je njegova ovisnost polako postala i njezina. Svaku je špricu i ona dobila, živjela je u svakoj klinici za odvikavanje, i prestajala je disati pri svakom predoziranju. Išla je na sve obiteljske sastanke, tečajeve za samopomoć, privikla se na to da dijeli tu ovisnost s njim i naposljetku shvatila zašto nikad nije bilo bitno kako se ona osjeća. Već duže vrijeme kao da nije postojala, Hildingovo drogiranje upravljalo je cijelom obitelji, pa i njome. Htjela je samo ustati i izaći na hodnik, prije nego što je počne zazivati. Odlučila je da se neće vraćati, posvetit će se vlastitim pacijentima. On je vikao, sve glasnije i glasnije. Bila je vani samo nekoliko minuta, plakala je od bijesa i zatim utrčala ponovo u sobu. »Što hoćeš?!« »Daj, hajde, sestro.« »Pričaj što hoćeš!« »Hoćeš li me samo ostaviti ovako? Pa predozirao sam se.« Lisa Öhrström osjetila je poglede starijeg čovjeka i dječaka koji nije htio umrijeti, gledali su je, a ona se htjela pokazati čvrstom i odlučnom pred njima, no nije uspjela, ne sad. »Sestro, trebam sedativ.« » Ti nećeš dobiti nikakve narkotike ovdje. Pitaj liječnika koji je odgovoran za tebe. Dat će ti isti odgovor.« »Valium.« Progutala je knedlu, suze su joj počele teći niz obraze, uvijek ju je dovodio do toga. »Brinule smo se oko tebe svih ovih prokletih godina. Mama, Ylva i ja. Živjele smo s tvojim prokletim problemima. Zato ustani odatle i prestani cmizdriti.«

Hilding nije čuo što je rekla. Nije mu bilo drago kad joj je ton bio takav. »Ili rohypnol.« »Bilo nam je drago svaki put kad si završio u zatvoru. Kao sad u Aspsasu. Shvaćaš li to? Tako smo barem znale gdje si.« »Valium? Hajde.« »Sljedeći put... Sljedeći put napravi to kako treba. Ako se budeš predozirao, pobrini se da bude dovoljno da te ubije.« Lisa Öhrström nagnula se naprijed, držala se rukama za trbuh i plakala, a zatim se okrenula da je on ne vidi. Nije više ništa rekla, samo je otišla od njega i krenula prema starcu koji je pritisnuo gumb za poziv, a alarm se oglasio u hodniku. Sjedio je i držao ruku na prsima. Trebalo mu je nešto za bol, rak je činio svoje. Pozdravila ga je i uzela za ruku, no ubrzo se okrenula prema Hildingu. »Još nešto.« Brat joj nije odgovarao. »Imaš posjet. Obećala sam mu javiti čim se probudiš.« Krenula je prema vratima i htjela otići otamo, nestati u blijedozelenom hodniku. Hilding je gledao za njom. Nije mu bilo jasno. Kako je itko mogao znati da je ovdje? Jedva je i on sam to znao. Jochum Lang parkirao je auto ispred ulaza u bolnicu Söder. Miris sjedala od crne kože u zadnjih nekoliko sati zgadio mu se gotovo jednako poput mirisa ćelije u kojoj je sjedio dvije godine i četiri mjeseca. Drukčiji, no opet jednak miris. Miris zbog kojega se osjećao zatvorenim. Radilo se o moći i kontroli. Nakon dugo vremena shvatio je da zapravo nema neke velike razlike između toga da u zatvoru sluša stražarove naredbe ili na slobodi Miove. Prošao je pokraj ljudi pred vratima bolnice koji su čeznuli za povratkom kući, kroz hodnik koji je bio pun užurbanih ljudi. Ušao je u blješteće dizalo u kojem je nasnimljeni glas govorio na kojem se katu nalaze. Nek' sam sebe krivi. Njegova je greška. Jochum Lang imao je svoju mantru. Svaki put iznova je to ponavljao, i znao je da djeluje.

Nek' sam sebe krivi. Znao je u kojoj je sobi. Liječnički odjel na šestom katu, soba broj dva. Zurio je tamo, dobio je zadatak i htio ga se riješiti. U sobi je bilo pretiho. Spavali su i starac nasuprot njemu i dečko koji je izgledao više mrtav nego živ. Hildingu se nije dopadala tišina. Nikad je nije volio. Uznemireno je gledao oko sebe, prema vratima. Čekao je. Ugledao ga je čim je otvorio vrata. Odjeća mu je sva bila promočena, očito je vani padala kiša. »Jochum?« Srce mu je lupalo. Grebao je duboko po rani na nosi. Nije htio osjećati strah koji ga je toliko uništavao. »Kog vraga radiš ovdje?« Jochum Lang izgledao je kao i inače. Bio je jednako prokleto visok i ćelav. Hilding je osjećao. Nije mu se mogao suprotstaviti ovakav. Nije htio osjećati. Nije to htio. Htio je valium. Ili rohypnol. »Uspravi se.« Jochum je bio nestrpljiv, nije povisivao glas, no bilo je očito. »Uspravi se.« Jochum zgrabi kolica koja su stajala uz starčev krevet. Sagnuo se i otpustio kočnicu. Prevezao ih je preko sobe i postavio uz Hildinga, čekajući da sjedne na rub kreveta. Pokazao mu je prstom da se prebaci s kreveta u kolica. »Sjest ćeš tu.« »Što želiš?« »Ne ovdje. Tamo, kod dizala.« »Što želiš?!« »Sjedni tu, kvragu.« Jochum opet pokaže na kolica i približi ruku Hildingovu licu. Nek' sam sebe krivi. Hilding zažmiri. Njegovo mršavo tijelo bilo je preslabo, prije svega nekoliko sati onesvijestio se u kabini s fotoautomatom. Njegova je greška. Polako se pomicao s kreveta prema kolicima, zastao je da počeše ranu na nosu, a krv mu je počela teći niz bradu. »Nisam ništa rekao.« Jochum je došao iza njega i vozio kolica po sobi, pokraj starca i mladića koji su spavali u svojim krevetima. »Slušaj me, Jochume, kvragu. Nisam ništa rekao. Čuješ li? Pitali su me, murjačke svinje, pitali su me o tebi na saslušanju, ali im ništa nisam rekao.«

Hodnik je bio prazan. Plavozeleni pod i bijeli zidovi djelovali su hladno. »Vjerujem ti. Prevelika si kukavica za to.« Naišli su na dvije sestre, obje su kimnule glavom čovjeku u kolicima i pozdravile ga. Hilding je plakao. Nije plakao od djetinjstva, otkako se počeo drogirati. »Ali prodavao si pokvareni speed. I to pogrešnim ljudima.« Napustili su odjel i krenuli prema dizalima. Hodnik je postao širi i boje su bile drukčije, pod je bio siv, a zidovi žuti. Hilding se sav tresao, nije znao da strah može toliko boljeti. »Pogrešnim ljudima?« »Mirji.« »Mirja? Prokleta krava.« »Ona je Miova nećakinja. A ti si dovoljno glup da joj uvališ deterdžent napola pomiješan s jugićkim heroinom.« Hilding pokuša zaustaviti suze, no nije mogao, nije vladao sobom. »Ne razumijem.« Stajali su pred dizalima, bilo ih je četiri, dva po dva u nizu. »Ne shvaćam ništa!« »Shvatit ćeš. Sad ćemo malo popričati ti i ja.« »Jochume, daj!« Vrata dizala. Kad bi ispružio ruke mogao bi ih dohvatiti, zgrabiti ih i čvrsto se držati. Nije mu bilo jasno odakle dolaze proklete suze. * * * ALENA SLJUSAREVA TRČALA JE dokom u luci Värtahamn. Gledala je u tamnu vodu. Kiša je padala cijeloga dana i vodu koja bi na suncu bila plava pretvorila u crnu. Valovi su udarali o betonske zidove i činilo se više kao da je jesen nego ljeto. Plakala je već gotovo cijeli dan. Prvo iz straha, zatim iz ljutnje, pomalo iz čežnje, a sada zbog beznadnosti. Proživjela je posljednje tri godine u jednom danu. U mislima je prolazila kroz sve ovo vrijeme otkad su ona i Lydia zajedno stigle na litavskom brodu. Dvojica muškaraca pokazala su im put, njihove ruke uljudno su im otvarale vrata, a usta sa smiješkom govorila kako su lijepe.

Jedan od njih bio je Šveđanin i dobro je govorio ruski te im je dao lažne putovnice, ključeve za novi život. Kabina im je bila velika, poput spavaće sobe u Klaipedi gdje ih je živjelo četvero. Alena se smijala od sreće, bila je na putu za bolja vremena. Bila je nevina. Brod je tek napustio luku. Osjećala je kako joj niz unutarnju stranu bedra teče krv. Tri godine. Stockholm, Göteborg, Oslo, Kopenhagen, i opet Stockholm. Nikad manje od dvanaest mušterija dnevno. Svaki dan. Pokušala je zamisliti neke od njih, njihova lica, one koji su je udarali, koji su ležali na njoj i koji su samo htjeli gledati. Nije se nijednog mogla sjetiti. Nisu postojali. Nešto kao Lydia i njezino tijelo, samo obratno. Lydijino tijelo nije postojalo. Alena to nikad nije shvaćala. Ona ga je imala. Osjećala se posramljeno, svake večeri ih je brojala, ležala bi gola i brojala, množila dvanaest puta dnevno s tri godine. Imala je tijelo, koliko god da su joj ga pokušavali uzeti. Njihova lica nisu postojala, ona se tako nosila s time. Pokušala je upozoriti Lydiju. Smiriti je. Nije mogla. Kao da se u tren oka promijenila čim je vidjela članak u novinama. Njezina burna reakcija i oči iskazivale su mržnju. Već je vidjela Lydiju poniženu, no nikad je nije vidjela punu mržnje. Alena se sada kajala, trebala ih je skriti ili baciti kao što je prvo pomislila. Lydia je došla pred Dimitrija i rekla mu da će od sada zadržavati novac za sebe, ona je ta koju siluju i ona ih zarađuje. Prvo joj je opalio pljusku. Na to je i računala, i inače je to radio, bilo je neizbježno. Zatim je rekla da nekoliko dana neće nikog primati, da nitko neće leći s njom jer je umorna i ne želi više. Lydia se nikad prije nije bunila. Barem ne naglas, ne Dimitriju. Bojala se udaraca, boli i pištolja koji bi im ponekad prislonio na glavu. Alena je sjela na rub doka, noge su joj slobodno visjele nad vodom. Tri godine. Nedostajao joj je Janoz, opet ju je obuzela čežnja. Zašto nije otišla do njega, zašto mu nije rekla da odlazi? Bila je dijete. Sad je netko drugi.

Postala je to čim ju je čovjek koji je govorio švedski zgrabio u kabini i dvaput pljunuo u lice dok se nabijao u nju. Nakon toga nastavila je biti netko drugi. Sve više svaki put kad bi je netko silovao. Gledala je iz svoje sobe. Kad je uzeo bič i primaknuo ga Lydijinu licu izletila je i bacila se na njega. Nikad prije nije koristio bič, samo ga je pokazivao i plašio ih njime. Sada ju je udario i ona mu ga pokušala oduzeti, no udario ju je u trbuh i zaključao u sobu. Rekao joj je da će ona poslije dobiti svoje. Gledala je u vodu i čekala. Vratit će se u Klaipedu. Janozu, ako je još uvijek tamo. Ali ne još. Ne dok ne sazna što je s Lydijom. Ne prije toga. Brojala je udarce. Jedan za drugim. Policija je došla kad ju je Dim tri udario već trideset i šest puta. Ćula je svaki od njih kroz zatvorena vrata, prvo kako podiže bič, a zatim kako udara o Lydijinu golu kožu. Njezina stopala gotovo su doticala tamnu vodu. Mogla je uskočiti. Mogla je ustati i ukrcati se na brod. Ali ne još. Vidjele su jedna drugu kako ih siluju. Mora čekati. Netko je otključao njezinu sobu, tražili su po cijelom stanu, a Dimitri je ležao na podu u hodniku i držao se za trbuh. Bila je sama ondje nekoliko sekundi, a zatim je ugledala policajca kojeg poznaju, uhvatila ju je panika i istrčala je kroz vanjska vrata u kojima je netko napravio veliku rupu, okrenula se i udarila nogom prokletnika Dimitrija na podu u prepone. Zatim je požurila šest katova ispod niz kameno stubište. Bio je u torbi na njezinu ramenu. Čula je kako zvoni. Znala je tko je. »Da?« »Alena?« »Ja sam.« Raznježila se kad je čula Lydijin glas. Boljelo ju je, Alena joj je čula u glasu. Teško je govorila, no bilo je tako lijepo čuti joj glas. »Gdje si?« »U luci.« »Ideš kući.« »Čekala sam te. Znala sam da ćeš me nazvati. Odlučila sam otići nakon toga.«

Dobila je mobitel na poklon. Od jednog od onih bez lica kojih se nije sjećala. Lydia je tražila stotinu više. Ona nije htjela novac, htjela je stvari, dobivala je stvari, a oni su dobivali poseban tretman. Dobivala je odjeću, ogrlice, a ponekad i naušnice. Dimitri nije imao pojma o tome. Ni o mobitelu. Bio je posve nov, onaj bez lica za njega je dobio poseban tretman s njih dvije istovremeno. Bila je to Lydijina ideja, htjela je da to zajedno naprave. »Što ćeš učiniti?« »Kada?« »Kad dodeš kući.« »Ne znam.« »Čezneš li za domom?« Alena je zadržala dah, sjetila se kako je tamo bilo mračno i neuredno. Klaipeda nije baš bila lijepo mjesto. »Da. Želim ih opet vidjeti. Da vidim kako izgledaju. Kako smo mi izgledale.« Ispričala joj je kako je trčala niza stube u ulici Völund bez osvrtanja, daleko od stana i zgrade koje je mrzila, o dugom danu bez sna u gradu, o tome kako sada želi spavati, barem nakratko. Lydia nije mnogo govorila. Nešto malo o bolnici u kojoj su obje bile već nekoliko puta. Malo o krevetu, hrani i sestri iz Poljske koja je znala ruski. Ništa o ranama na leđima. »Slušaj.« »Da?« »Moraš mi pomoći oko nečega.« Alena pogleda površinu vode koja je na trenutak bila mirna, vidjela je magloviti odraz svojih nogu kako se njišu i ruke koja drži mobitel uz glavu. »Pomoći ću ti. Što trebaš?« Lydia je teško disala u slušalicu. Nije mogla doći do riječi. »Sjećaš li se spremišta u podrumu?« Sjećala se. Tvrdi pod, gusta tmina i miris vlage. Dimitri bi ih zaključao dolje na nekoliko dana kad bi mu netko došao u posjet. Koristili su se njihovim krevetima. Nikad im nije rekao o kome se radi. »Da, sjećam se.« »Želim da odeš tamo.« Njezin odraz nestao je s površine zbog valića koje je stvorio motorni čamac.

»Traže me. Možda je i tjeralica raspisana za mnom. Ne mogu se slobodno kretati.« »Želim da to napraviš.« »Zašto?« Lydia je šutjela, nije joj odgovorila. »Zašto, Lydia?« »Zašto? Jer se ono više nikad neće dogoditi. Ono se više nikad neće ponoviti. Eto zašto.« Alena ustane. Šetala je naprijed-natrag duž ruba doka, između dva metra viskokih željeznih stupova. »Što želiš da napravim?« »U spremištu se nalazi jedna kanta. Ispod ručnika nalazi se oružje. Revolver. Pokraj semtexa.« »Semtexa?« »Vrsta eksploziva. I nekoliko metaka u plastičnoj vrećici.« »Kako znaš?« »Vidjela sam.« »Kako znaš što je semtex'i« »Jednostavno znam.« Alena Sljusareva slušala je, ali ju nije čula. Ušutkivala ju je. Kad je Lydia nastavila govoriti, opet ju je ušutkala, ovaj put glasnije. Pištala je u slušalicu sve dok se nije samo to čulo. »Poklopit ću sada. Možeš me opet nazvati za dvije minute. Dvije minute bit će dovoljne.« Jedan brod odlazi u doba ručka. Za dva i pol sata. Mogla ga je uhvatiti. Imala je novac i sve što joj treba u torbici. Htjela je ići kući. U ono što je nazivala domom. Htjela je sklopiti oči i zaboraviti prošle tri godine te i dalje biti ona lijepa i sretna djevojka. Sedamnaest joj je godina i nikad nije napustila Klaipedu, nije ni Vilnius posjetila. No nije bilo tako. Vremena su bila drukčija i ona je bila netko drugi. Mobitel je opet zazvonio. »Pomoći ću ti.« »Hvala. Volim te, Alena.« I dalje je nemirno šetala naprijed-natrag između željeznih stupova na doku, držeći mobitel na uhu. »Broj četrdeset i šest. Male znamenke su visoko gore na vratima. Na njima je jedan mali lokot, ništa posebno. Kanta je iza vrata, kad uđeš odmah

nadesno. Pištolj i streljivo nalaze se u maloj vrećici. Eksploziv je odmah pored nje. Uzmi sve to i otiđi na glavnu postaju, do našeg ormarića.« »Jučer sam bila tamo.« »Je li sve na broju?« Alena nije odmah odgovorila. Četvrtasti ormarić u kamenom zidu jedne od čekaonica. Njihovi životi bili su unutra. U pretincu 21. »Sve je tamo.« »Onda želim da uzmeš odande našu videokasetu.« Kaseta. Alena je umalo zaboravila na nju. Na njoj je bio muškarac bez lica koji je uvijek zahtijevao da se snimaju. Koji je jednom od nje tražio da vodi ljubav s Lydijom. Ona je odbila, no Lydia ju je pogladila po obrazu dok je on gledao i rekla mu da će se njih dvije poseksati i da može snimati, samo ako i one mogu dobiti tu snimku. »Sada?« »Da. Krajnje je vrijeme da je iskoristimo.« »Jesi li sigurna?« »Potpuno sigurna.« Lydia se iskašljala i zatim joj objasnila. »Ležeći tu razmišljala sam o svemu. O ruci, boli, leđima, ranama koje me peku i zbog kojih mi je teško spavati. Sve sam zapisala. Pročitala, pa obrisala i opet zapisala. Alena, da, ja sam potpuno sigurna. Netko mora znati. Ovo se više nikad ne smije dogoditi.« Alena zastane i pogleda veliki plavi trajekt nekoliko stotina metara dalje. Neće stići na njega. Ne danas. Sutra kreće u isto vrijeme. Samo mora nestati na još jednu noć, a to neće biti problem. »I što onda?« »Onda ćeš doći ovamo. U bolnicu Söder. Nadgledaju me pa nećemo moći razgovarati. Sjedit ću u dnevnom boravku i gledati televiziju. Neću biti sama, ondje uvijek bude nekog, drugih pacijenata koje i ne poznajem. Odmah uz boravak nalazi se zahod. Ako budem sjedila na kauču, vidjet ću te kako prolaziš. Uđi u zahod, ubaci to u smeće i prekrij s nekoliko papirnatih ručnika. Nek bude u plastičnoj vrećici jer možda bude mokro unutra. Pištolj, streljivo, eksploziv i kaseta. I malo užeta. Treba mi i uže, možeš li mi to nabaviti?« »Znači, samo ću proći pokraj tebe bez pozdrava?« »Da.«

Alena Sljusareva okrenula je leda vodi i krenula odande. Počelo je puhati kad je došla do ceste koja prolazi kroz luku i skladišta te vodi prema četvrti Gardet. Bilo je mnogo ljudi u gradu, turista koji su očajnički trošili novac dok je padala kiša. Bila je zahvalna na tome. Što ih je više vani, lakše će se skriti među njima. Odvezla se podzemnom do glavne postaje, uzela kasetu iz pretinca i spremila je u torbicu. Dugo je nepomično stajala pred otvorenim vratima ormarića i zurila u dvije police pune njihovih zajedničkih stvari. U njihove živote. Jedini život koji su poznavale. Ono što je ostalo nakon tri godine. Samo je dvaput prije bila tamo, jučer i onda kad su ga nabavile. Došle su vlakom prije gotovo dvije godine, nakon što im je prokleti svodnik Dimitri rekao da će se za dva tjedna preseliti u Kopenhagen, u stan blizu luke i četvrti Stroget. Klijenti su im uglavnom bili pijani Šveđani koji su brodom dolazili iz Malmoa i zaudarali na pivo i Toblerone. Često su plaćali odjednom za dva puta, jednu večer bi se izopijali ondje i zatim se vratili, tukli ih, masturbirali ili penetrirali u njih sljedećeg dana na povratku kući. Rekla je da mora ići na zahod dok su čekali vlak za Kopenhagen. Dimitri je bio sam s njima dvjema i zaprijetio joj je da ne pobjegne jer će ubiti Lydiju ako se ne vrati na vrijeme do polaska. Bila je sigurna da je mislio ozbiljno i nije joj ni padalo na pamet ikada napustiti prijateljicu. Htjela je imati ormarić, svoj dom. Jedan od njezinih vjernih mušterija, vlasnik tvrtke za cjevovodne sustave u Strangnasu koji je jednom tjedno vozio više od sat vremena da dođe do nje u Stockholm, pričao joj je o ormarićima koje se može unajmiti na dva tjedna. Bili su namijenjeni turistima, no njima su se koristili uglavnom beskućnici. Iskoristila je petnaest minuta za zahod da ode srediti jedan takav za sebe. Imala je malo vremena, no uspjela se vratiti točno pred polazak, s oba ključa u cipelama. Vjerni mušterija zatim je kopirao ključeve i produživao najam svaki put kad bi istekao, a na taj način mogao je tražiti posebne stvari od nje. Uvijek bi krvarila nakon toga, no bilo je vrijedno toga. Shvaćala je to sada kada je stajala pred otvorenim vratima pretinca.

Vrijedilo je svakog udarca znati da postoji mjesto koje je samo njihovo, do kojeg prokletnik Dimitri ne može doći, koliko god im prijetio. Znala je da se nikad više neće vratiti ovamo. Uzela je sve što je bilo njezino, ogrlice, naušnice, haljine. Ostavila je Lydijinu kutiju i novac, bili su zaključani i ona će doći po njih kad ozdravi. Zaključala je ormarić i otišla. Opet je išla podzemnom, ovaj put zelenom linijom. Ustala je i napustila ružni vlak kod trga Eriksplan te se popela jedan kat. Tražila je vijetnamski restoran koji joj je bio orijentir. Zatim se popela drugim stubama, onim lijepim koje su imale velike kamene anđele pri vrhu. Odavde je išla sve do ulice Volund. Ugledala je policijski auto već sa posljednje stube. U njemu su bila dvojica muškaraca, oba u uniformama. Sagnula se i skinula cipelu, pretvarajući se da joj je nešto upalo kako bi dobila na vremenu. Morala je dobro razmisliti. Nije mogla. Gledala je dvoje djece koja su na biciklima prošla pokraj policijskog automobila. Jedva da su ga i primijetila. Nije mogla razmišljati. Što bude, bit će. Uvijek je bilo tako. Obula je cipelu i uspravila se te nastavila laganim hodom kao da ne mari za kišu, točno prema ulazu. Mislila je na one koji su lijegali s njom, na njihova lica kojih se ne sjeća. Mislila je na njih i samo išla i gledala naprijed. Nisu se ni pomaknuli. Sjedili su na prednjim sjedalima i vidjeli je kako prolazi. Ušla je i pričekala. Ništa. Ostali su sjediti. Brojala je do šezdeset. Jednu minutu. Za minutu će nastaviti prema dolje. Bila je spremna začuti korake iza sebe, glas koji joj zapovijeda da se okrene i polako krene prema stražnjem sjedalu auta. No ništa se nije dogodilo. Skrenula je misli s toga što se nije dogodilo i krenula prema kamenom stubištu. Dva kata. Nije hodala brzo, nije htjela duboko disati. Htjela je biti tiha i mislila je na vrata na sedmom katu.

Zažmirila je. I dalje je u glavi čula udar sjekire o vrata kad je policajac provalio, a Dimitri bacio Lydiju o pod i otrčao do njega. Nakratko je zastala, pokušavajući prigušiti nadolazeći uzdisaj. Gotovo cijelu godinu od one tri bila je zatočena ondje gore. Nije to mogla shvatiti. U roku od samo jednog dana bila je u gradu, slobodna. Tih godinu dana činilo joj se stranim. Nikad nije bila ondje. Ako tako odluči, tako će i biti. Nikad nije bila u onom stanu s dvama velikim krevetima i nikad nije stajala u hodniku i zurila u elektroničku bravu. Nastavila je dalje, do podruma. Okrenula se prema vratima s rupom i pokazala prst svima onima koji više neće dolaziti ni nazivati. Vrata od podruma bila su od sivog, hladnog metala. Nije bila snažna, no mogla ih je otvoriti polugom. Učinila je to već jednom davno u Klaipedi. Bila je to jedna teška noć, no sada kada razmišlja njoj činila joj se poput sretne uspomene iz nekih drugih vremena. Skinula je torbu s ramena i položila je na kameni pod. Haljine i plastične kutijice s ogrlicama i naušnicama odložila je ustranu, a uz njih videokasetu i klupko konopa. Poluga je bila na samom dnu. U željezariji su joj se smijali. Poluga i uže, kao da planiraš provaliti negdje, ali ne izgledaš kao provalnik. I ona se nasmijala. I live in an old house, rekla je, you know, you just need a strong man and some tools. Pogledala ga je onako kako je gledala svoje mušterije, kako je znala da žele da ih gleda. Poklonio joj je klupko konopa i zaželio sreću sa starom kućom i snažnim muškarcem. Poluga je bila lagana. Najmanja koju su imali. Podigla ju je i s oba zupca zabila u bravu te gurala svom težinom. Pokušavala ju je razvaliti jednom, dvaput, triput. Nije išlo. Bojala se da će je netko čuti, nije se usuđivala jače pritiskati. No nije imala izbora. Ponovo je zabila željeznu polugu o bravu, položila je o vratnicu, pokušala otvoriti i zatim uprla svom snagom. Začuo se tup udarac kad je brava napokon popustila, zvuk se proširio po stubišu i svaki stanar ga je mogao čuti. Legla je na pod. Kao da će ju se tako manje vidjeti. Čekala je. Opet je brojila do šezdeset. Bolio ju je zglob, upirala je mnogo snažnije nego što joj je tijelo dopuštalo.

Još jednom je izbrojila do šezdeset. I dalje je bilo tiho. Nije čula otključavanje vrata ni korake nekoga tko ide provjeriti što se događa. Ustala je, skupila svoje stvari i vratila ih u torbu. Lagano je gurnula vrata i širom ih otvorila. Iza njih nalazio se dugi hodnik s bijelim betonskim zidovima koji kao da su se rušili pred njom. Dolje u dnu bila su druga vrata. Znala je da su iza njih četiri odjeljka sa spremištima prema kojima ide. Prelazila je rukom po limu, snažno zgrabila polugu i upravo se spremala razvaliti i ova vrata jednakom snagom kao prije kad je ugledala da su već otključana. Netko je već bio ondje. Netko tko ih je otključao, tko će se uskoro vratiti, zaključati ih i otići. Otvorila je vrata. Zaudaralo je na zagušljivo spremište i vlažne tepihe. Oči su joj se nakon nekog vremena priviknule na mrak. Osjećala je još neki miris. Muški parfem. Znoj. Tako je Dimitri mirisao. Tako su neki klijenti mirisali. Nepomično je stajala. Uzlupalo joj se srce. Teško je disala, kao da nije bilo zraka koji je mogla udahnuti. Netko je već bio ovdje. Alena je mislila na trajekt za koji je već kupila kartu te na vodu pokraj koje je sjedila i promatrala je. Čuli su se nečiji koraci iznutra. Zvuk stopala po grubom podu koji je izgledao kao da je od cigle. Plakala je. Plakala je i oprezno se pomicala duž zida najbližeg odjeljka. Sjela je uz jedno od spremišta i sklopila oči. Držat će ih sklopljene dok sve ne završi. Sjedila je tako duže no što je mogla pratiti. Netko je hodao naokolo, otvarao i zatvarao vrata, podizao i spuštao teške stvari, a ti zvukovi su joj se urezivali u uši sve dok ih više nije čula. Tišina koja je uslijedila bila je još gora. Počela je hiperventilirati, plakati i tresti se. Sve dok nije shvatila da je sama. Ustala je, noge je nisu slušale, a glava ju je boljela. Nije upalila svjetiljku jer nije trebala pročitati broj spremišta. Znala je točno gdje se nalazi. U tom vlažnom zraku sjedila je dva dana i dvije noći.

Spremište je bilo u jednom od srednjih odjeljaka. Zidovi su bili od smedeg drva, s malim otvorom skroz na vrhu. Premalim za nju, činio se više kao ventilacijski otvor. Na bravi je bio samo jedan obični lokot. Duboko je udahnula. Stavila je polugu između zlatnog kvadratića i luka. Stala je uz vrata, nabila polugu o drvenu dasku s lokotom i pritisnula svom snagom kao maloprije. Iznenađeno je pogledala lokot koji je visio u zraku. Otvorila je vrata i ušla. * * * JOŠ JE UVIJEK BILA SRIJEDA UJUTRO, peti lipnja, a kiša koja se slijevala od rane zore jednako je jako plesala po ulicama. Nebo je bilo tamno, kao u snenim noćima studenog. Ewert Grens otvorio je vrata jednog od civilnih automobila gradske policije i sjeo na suvozačko mjesto. Htio je da Sven vozi. Sve je češće to htio jer mu je bilo teško usredotočitii se na cestu dok mu oči suze zbog svjetla. Naglo je ostario i mrzio je to. Ne to što mu tijelo izvana propada, to mu nije bilo bitno i odustao je od izgleda prije mnogo godina, nije morao biti lijep ni za koga. No radilo se o snazi. Svu ju je iscrpio. Imao je svoj unutarnji motor koji ga je nosio i prisiljavao da se bori sa svojim nemirom. Ima pedeset i šest godina i sam je. Kako da se nosi s prošlošću? Sven je vozio brzo cestom od aerodroma Arlanda do centra Stockholma. Kasnili su. Bilo je to čudno jutro. Ono što je trebalo trajati nekoliko minuta razvuklo se na nekoliko sati, na terminalu broj pet. Htjeli su vidjeti kako se čovjek kojeg su zvali prokleti svodnik Dimitri ukrcava na bijelo-plavi avion na jednosatnom letu za Vilnius. Htjeli su se uvjeriti da je otišao, završiti s njime u popodnevnom izvještaju. Ewert je zurio u dvotračnu cestu pred sobom i nije čuo razdražljivost u Svenovu glasu. »Žuri nam se.« »Što?« »Moram ubrzati. Je li netko od kolega ondje?« »Koliko ja znam, nije.« Izlazna cesta s Arlande bila je gotovo pusta. Sven je vozio mnogo brže od dopuštenog, čeznuo je za domom i odlučio je stići na vrijeme.

Slučaj prokletog svodnika Dimitrija bio je zaključen, kao što su se i nadali. Išao je prema izlaznim vratima s dvojicom krupnih čuvara s obje strane i prošao kontrolu. Ewert i Sven stajali su malo dalje, kraj šaltera s kartama. Vidjeli su njegove nervozne pokrete glavom i prekratke korake koji su iritirali njegovu pratnju. Zabrinuto je tražio avionsku kartu po svim džepovima sakoa, kad je odjednom do njega došao niski, snažni čovjek od šezdesetak godina, u odijelu, i počeo vikati na njega te ga je pljusnuo po licu. U roku od nekoliko minuta sva je pozornost bila usmjerena na njega, mlatarao je rukama po zraku i nastavio vikati na Dimitrija koji se sklupčao i čučnuo. Stariji čovjek još ga je jednom pljusnuo i gurnuo prema elektroničkom senzoru za metal, traci s rendgenom te susjednoj čekaonici. Ewert i Sven nisu se htjeli miješati, u ovakvim situacijama po potrebi uskaču zaštitari. Oni su se samo htjeli uvjeriti da više nikad neće vidjeti tog čovjeka koji je zlostavljao mlade žene, samo to. Stariji čovjek prestao je vikati, okrenuo je leda prokletom svodniku Dimitriju i krenuo ravno prema Ewertu i Svenu. Nije oklijevao, cijelo vrijeme bio je svjestan gdje se nalaze i da gledaju sve. Približavao im se iznenađujuće lakim korakom, noseći aktovku u jednoj, a kišobran u drugoj ruci. Stao je pred njih i rukovao se s obojicom. Automobil je sišao s izlazne trake, sada su se vozili po cesti E4, na putu prema sjevernom predgrađu Stockholma. Jedva su vidjeli išta pred sobom zbog kiše, brisači su bili postavljeni na najjače, no Sven je svejedno sporije vozio. Ewert duboko uzdahne i upali radio. Starijem čovjeku sa šeširom Ewert je zaboravio ime čim ga je čuo. Mirno je stajao pred njima dok su putnici koji kasne žurili, gurali se i psovali pokraj njega. Dok je pričao s njima, prokleti svodnik Dimitri nestao je negdje iza njegovih leđa. Objasnio im je da je šef osiguranja litavskog veleposlanstva u Švedskoj i da ih želi pozvati na piće. Ewert je odbio uz zahvalu, bio je umoran i žedan i u tom trenutku bi mu alkohol jako dobro sjeo, no nije htio piti pred Svenom. Onda na kavu, službenik veleposlanstva inzistirao je da odu na kavu u kafić na drugom katu uz pokretne stube. Predugo su oklijevali pa im je pokazao na stol uz staklo s pogledom na pistu. Sam je otišao do šanka i naručio tri kave i danska peciva, servirao ih im i zatim sjeo u stolicu nasuprot njima. Šutio je dok je ispijao polovicu svoje šalice.

Engleski mu je bio jako dobar, s tvrdim naglaskom, no svejedno bolji od Ewertova i Svenova. Ispričao se zbog svog ispada maloprije, objasnivši da je protiv nasilja i vikanja, ali da je to ponekad potrebno, kao što je bilo sada. Zatim im je zahvalio. Održao je cijeli komplicirani govor, uime svih Litavaca. Dugo je sjedio i promatrao ih prije nego što je počeo objašnjavati kako je bio šokiran kad je saznao za zločin svog djelatnika u veleposlanstvu Dimitrija Simaita, kako se prije zvao, i koliko je to teško i mučno za jednu zemlju koja se polako oporavlja nakon desetljeća represije. Tražio je njihov pristanak da se cijela priča drži dalje od javnosti, na svoje su oči vidjeli kako prevoze Dimitrija, i neka ostane na tome. Ewert i Sven uljudno su zahvalili na kavi i sočnim pecivima, ustali su s namjerom da odu i zajedljivo objasnili da se takav zločin ne može zataškati, barem ne uz njihovu pomoć. Ipak je riječ o trgovanju ljudima. Ewerta je već odavno umorila glazba na radiju koja je sva zvučala jednako. Držao je jednu od svojih kaseta u ruci. »Sven?« »Da?« »Slušaš li ovo?« »Da.« »Nije baš nešto.« »Želim čuti stanje u prometu, približavamo se ulazu u grad.« »Ja ću sada staviti ovo da svira.« Ewert prekine čovjeka s Radija Stockholm koji je pričao o sudaru i stavi kasetu Siw Malmkvist koju je sam snimio. Njezin mu je glas odgovarao, sklopio je oči i mogao je ponovno razmišljati. Litavski službenik veleposlanstva zacrvenio se kad su ustali iz kafića s pogledom na pistu i molio ih da još malo sjednu, ili barem da ga samo saslušaju. Zvučao je umorno kad je to rekao pa su se Ewert i Sven pogledali i sjeli natrag. Rijetka kosa visjela mu je preko čela, jako se znojio i smetalo mu je žarko neonsko svjetlo. Posegnuo im je za rukama, uhvatio one najbliže sebi i položio svoje bucmaste, ljepljive prste preko njih, držeći ih tako neko vrijeme. Nekoliko stotina tisuća mladih žena, rekao je. Iz istočne Europe. Nekoliko stotina tisuća života! Prodano u ilegalno seksualno roblje na

zapad. Samo dok razgovaramo, još ih je više takvih. Naše djevojke. Naše djevojke! Stisnuo im je ruke, a glas mu je zadrhtao. Sve je to zbog nezaposlenosti, nastavi on. Nije tako teško nagovoriti neku djevojku. Što vi mislite? Mlade su, žele posao, žele se uzdržavati i imati bolju budućnost. Tako su mudri ti ljudi koji itn obećavaju cijeli svijet. Obećavaju im svašta, pa im prijete i prodaju ih u sobe s elektroničkim bravama, kao one dvije djevojke u ulici Volund. To im je bila adresa, zar ne? A kad to naprave, kad ti koji obećaju i prijete dobiju svoje tisuće, nestanu, nitko nije odgovoran za to, ne investiraju u ništa i ništa ne riskiraju. Novac. Dobiju novac pa nestanu! Službenik veleposlanstva zatim im pusti ruke. Ewert je ljutito pogledao Svena i htio se pobuniti, no odlučio je ostati sjediti. Mali čovjek naslonio je ruke na obraze i čvrsto ih držao tako. Shvaćate li? rekao je. U mojoj Litvi ozbiljan je zločin prodavati narkotike. Dobiva se mnogo osuda, teških osuda i dugih kazni. No trgovanje mladim ženama potpuno je bezopasno. U Litvi jedva da se kažnjava svodnike. Nema osuda ni kazni. Vidim što se dogada s našom djecom. Plačem s njima, ali ne mogu ništa poduzeti. Shvaćate li vi to? Primicali su se ulazu u grad pokraj gradića Norrtulla. Ewert je izbacio iz glave sliku očajnog malog čovjeka sa šeširom i aktovkom koji moli za razumijevanje i prešao na sljedeću: duge kolone automobila mokrih od kiše. Po njegovoj brzoj procjeni, semafori su propuštali deset vozila zaredom. Zaključio je da se barem stotinu automobila natiskalo ispred njih, što znači da će čekati više od deset minuta. Sven je živčano psovao, što nije često radio, jer su već kasnili, a sad će i još više kasniti. Ewert se zavalio u sjedalo i pojačao glazbu. Njezin glas, kad si me prvi put razočarao otišla sam kući i plakala na kauču, nadjačao je i Svenove psovke i idiote koji su trubili. Ewert se primirio, u mislima je bio u nekim drugim vemenima kad je sve bilo jednostavnije, poput crno-bijele fotografije, a on je imao više živosti i sve vrijeme svijeta pred sobom. Pogledao je plastičnu kutijicu u ruci, Prekasno će se grešnik probuditi, 1964, u originalu Today's teardrops, i fotografiju Siw koju je on napravio u jednom zabavnom parku.

Smijala se prema kameri, ljudi su je pozdravljali, ona mu je mahnula i zatim otišla. Pogledao je popis pjesama koje je sam odabrao, snimio i zapisao. Slušao je Siwan, no nije mogao prestati razmišljati o niskom službeniku veleposlanstva i njegovu očaju. Nakon što su popili kavu, Ewert i Sven jedva su uspjeli osloboditi ruke od njegovih, zahvaliti mu i otići iz kafića kad je viknuo za njima. Molio ih je da stanu i pričekaju da dođe do njih. Zatim je počeo hodati između njih i na putu prema dolje im je objasnio da dobro poznaje Lydiju Grajauskas i njezina oca. Došao je na Arlandu ne samo da se uvjeri da se Dimitri Simait ukrcao na avion, već i zbog poštovanja i tuge. Priča o njezinu ocu bila je tužna i činilo se kao da nema kraja. Zastao je s pričom samo dok su išli prema ulazu, a tamo je onda nastavio pričati o čovjeku kojeg su zatvorili i prisilili da napusti obitelj jer je s ponosom nosio litavsku zastavu u društvu u kojem to nije bilo dopušteno. Nakon odslužene kazne dobio je otpust iz vojne službe, a nekoliko godina poslije ponovo su ga osudili na zatvor zbog kaznenog djela protiv nacionalne sigurnosti, pod optužbom da je zajedno s još trojicom kolega krao, krijumčario i prodavao oružje drugim zemljama. Službenik veleposlanstva zatim se prebacio na tužnu priču mlade djevojke i obojicu ih uhvatio za ruku te potom nestao među poredanim kovčezima pred šalterima za čekiranje. Ewert i Sven dugo su gledali za njim. Postigao je ono što je htio, ispričao im je o nizu događaja koji su ga se iz nekog razloga ticali i pokušao na dvojicu švedskih policajaca prenijeti dio tereta s kojim se nije mogao nositi. Ewert Grens na trenutak odvrati pogled s radija i pogleda dugu kolonu nepomičnih automobila, jednako dugu kao prije. Sven se nemirno pomicao naprijed-natrag na vozačkom mjestu, polagano stiskao gas da motor bruji. »Ewerte, nećemo stići.« »Ne sada. Slušam radio. Siwan.« »Obećao sam. Obećao sam i ovoga puta.« Sven Sundkvist napunio je četrdeset i jednu godinu. Jutros kad je otišao Anita i Jonas još su spavali pa će poslije proslaviti. Trebao bi se vratiti već u doba ručka, u njihovu kućicu u Gustavbergu. Uzeo je slobodno cijelo poslijepodne, barem za rođendan htio je biti uza ženu koju voli otkad su se upoznali u gimnaziji, barem tada želi sjesti uz Jonasa i grliti ga sve dok se ne počne buniti.

Dijete koje su čekali gotovo petnaest godina. Već su rano odlučili da žele stvoriti život zajedno, no nikako nisu uspijevali. Anita je triput bila trudna, a prvo se dijete rodilo mrtvo nakon sedam mjeseci. U bolnici je bila prisiljena na inducirani porod. Nakon tiskanja i boli, plakala je u njegovu naručju s mrtvom djevojčicom pored sebe. Nakon toga imala je dva spontana pobačaja, dva mala srca prestala su kucati. Čežnju za djetetom osjećao je u svemu, dugo im je uništavala sve što su radili, krala sve zajedničke trenutke i umalo ugušila njihovu ljubav. Nakon gotovo osam godina pokušavanja, otputovali su dvjesto kilometara zapadno od Phnom Penha, gdje ih je već na aeorodromu dočekao službenik iz agencije za posvajanje i proveo ih kroz krajolik kakav nikad prije nisu vidjeli. On je ležao tamo u jednostavnom krevetiću lokalnog dječjeg doma, s ručicama, nožicama i kosicom. Već tada zvao se Jonas. »Trebao sam već biti u busu za Varmdo.« »Stići ćeš.« »Trebao sam barem čekati na autobusnoj stanici Slussen.« »Još malo pa si tamo.« Obećao je. I ovaj put. Sjetio se prošlog rodendana, prije godinu dana kad je napunio četrdeset. Bio je toplotni udar, torta se sva rastopila u autu dok je on istraživao slučaj petogodišnje djevojčice koju je netko izbo po trbuhu i bacio u šumu izvan Strangnasa. Bio je već na putu kući, Jonas je sjedio za postavljenim stolom i čekao, a njemu je bilo teško nazvati i objasniti da je netko izbo dijete i da će zato kasniti kući. Nedostajali su mu. »Upalit ću rotirku. Jebeš ovo. Hoću kući.« Sven pogleda Ewerta koji je slegnuo ramenima. Postavio je plastičnu polukuglu na krov automobila i čekao da se svjetlo upali. Izišao je iz nepomične kolone, prešao dvije pune crte, išao cik-cak medu autima koji su mu pokušavali osloboditi mjesto kojeg nije bilo. Nekoliko minuta poslije izvukli su se iz kolone, prošli tri semafora i bili na putu u grad. Alarm se gotovo odmah oglasio. Isprva ga nisu čuli zbog sirene i Siw Malmkvist koji su nadjačali poziv. Neka liječnica pronašla je Hildinga Oldeusa, mrtvog, na stubištu pokraj odjela na kojem su ga liječili nakon predoziranja.

Oldeus je bio unakažen i teško prepoznatljiv. Liječnica im je tihim glasom objasnila da je imao posjet koji je ona sama dopustila. Opis koji je dala svratio im je pozornost, bio je jasan: visok čovjek, obrijane glave, iskvarcan, s ožiljkom od usta do sljepočnice. Ewert je zurio ispred sebe, izgledalo je kao da se smije. »Jedan dan, Svene. Samo jedan dan bio je dovoljan.« Sven ga pogleda. Mislio je na Anitu i Jonasa koji su ga čekali, no nije ništa rekao. Prebacio se u drugi trak, preko mosta do bolnice Söder. * * * SJELA JE NA STRAŽNJE SJEDALO AUTOBUSA. Bio je gotovo prazan, jedna starija žena sjedila je nekoliko mjesta naprijed, a jedna je stajala s dječjim kolicima u sredini. Nitko drugi. Alena Sljusareva nadala se da će ih biti više, što ih je više lakše je nestati, no svi su izašli dvije stanice prije, kod dvorane Eriksdalshallen. Bili su u trenirkama i išli su na neki sportski događaj. Sišli su s rotora i prošli pokraj ulaza u hitnu službu bolnice Soder, u kojoj je jednom bila s Dimitrijem nakon što je mušterija s posebnim zahtjevima pretjerala i napravila nešto što se nisu dogovorili. Autobusna stanica nalazila se točno pred ulazom u bolnicu, nakon jednog manjeg uspona. Nije pritisnula gumb za zaustavljanje, no svejedno je zastao na stanici jer je bila posljednja. Pogledala je oko sebe. Ako ju je netko i promatrao, ona to nije primijetila. Primaknuta je kišobran bliže glavi, da pokrije lice. Sklonila se s kiše koja je pljuštala i ušla u veliko predvorje te promatrala zidove obložene umjetničkim djelima od neke vrste metala. Krišom je gledala klupe na kojima su posjetitelji ispijali kave iz kartonskih šalica, a zatim skrenula pogled na brojne hodnike koji su vodili u raznim smjerovima. Nitko se nije ni okrenuo, nije ih bilo briga za nju. Svi su bili zaokupljeni liječenjem svog života, svog tijela. Ušla je u kiosk nekoliko koraka dalje, pokraj cvjećarnice. Kupila je bombonijeru, časopis i buket cvijeća u celofanu. Platila je i otišla noseći sve to bez skrivanja, svi su mogli vidjeti da ide vidjeti nekog pacijenta, bila je samo jedna od mnogih koji su došli u posjet u doba ručka, samo jedna od

mnogih. Dizalo za kirurški odjel nalazilo se najdalje od svih. Dugi hodnik vijugao je beskrajno velikom zgradom. Susrela je tek zaprimljene pacijente na putu za nekakve pretrage, one koji su se već polako gasili, i one koji nisu ni znali gdje su niti će ikada znati. Hodnici su se povremeno križali, poput onog u kojem je bila, a bilo ih je previše i to joj se nije sviđalo. Dizalo ju je čekalo otvorenih vrata. Ide na najviši od sedam katova. Sama u skučenom prostoru, u zrcalu je promatrala odraz osobe od dvadeset godina, u prevelikoj kabanici, koja samo želi ići kući. Kad su se vrata otvorila, postavila je bombonijeru i buket pred sebe kao štit. Pokraj nje prošao je neki liječnik u žurbi, i nestao na pola hodnika u sobi iza zatvorenih vrata. Prema njoj su išla dvojica pacijenata u jednostavnoj bolničkoj odjeći i s plastičnim vrpcama oko ruku. Pogledala ih je i zapitala se koliko su već tu i kada će, to jest hoće li ikada, otići odande. Prostorija s televizijom nalazila se s lijeve strane. Kad se približila začula je vijesti, koje su uz popratnu glazbu pokušavale zvučati važno. Stražar je stajao pokraj vrata, prekriženih ruku u zelenoj uniformi, s lisicama i pendrekom. Bio je okrenut prema kauču i ljudima na njemu, dvojici mladića u vlastitoj odjeći. Pored njih sjedila je jedna žena. Lice joj je bilo unakaženo, ruka u gipsu, a pogled odsutan. Gledala je u čovjeka na televiziji, no nije ga vidjela. Alena joj je htjela uhvatiti pogled barem nakratko, no nije se ni pomaknula, kao da nije bila svjesna svijeta oko sebe. Nekoliko koraka dalje prošla je stražara i njih troje na kauču. Na kraju hodnika nalazio se zahod sa znakom za invalide. Otvorila je vrata, ušla te ih zaključala za sobom. Tresla se. Ispustila je cvijeće i bombonijeru iz ruku i naslonila se rukama o zid, noge je nisu slušale. Opet je ugledala nekog u zrcalu. Nekog tko želi ići kući. Spustila je torbu s ramena na zahodsku školjku. Plastična vrećica bila je čvrsto zamotana jer ju je htjela što više smanjiti. Izvadila ju je iz torbe, izvagala u ruci i zatim smjestila u koš za smeće ispod umivaonika. Otvorila je slavinu, što je trebala odmah napraviti. Trebala je pustiti vodu da teče, proklinjala se što se nije toga sjetila, jer to su zvukovi koji se moraju čuti iznutra da ih nitko ne bi otkrio. Uzela je papirnate ručnike iz gotovo praznog spremnika i zgužvane ih ubacila u koš iznad plastične vrećice koja se više nije vidjela.

Lydiju je sve boljelo. Svaki pokret bio joj je prava muka pa je zamolila sestru Poljakinju dvije tablete morfija da joj ublaže bol. Sjedila je na kauču uz dvojicu mladića koje je od jutra promatrala. Smiješila im se, no nije razgovarala s njima, nije ni htjela saznati nešto o njima. Pred njom su se vrtjele vijesti o stvarima koje nije shvaćala, a s druge strane nalazio se stražar koji nije skidao pogled s nje. Krajičkom oka ugledala je ženu koja prolazi noseći bombonijeru i buket cvijeća u rukama. Nakon toga počela je teško disati. Čekala je da se vrata opet otvore, a ženini koraci potpuno nestanu. Samo je htjela sklopiti oči, leći potrbuške na kauč i probuditi se kad sve završi. Nije mnogo prošlo. Ili joj se tako činilo, nije bila sigurna. Žena je otvorila zahodska vrata. Lydia je jasno čula, isključila je zvukove koji su dolazili s televizije i samo se usredotočila na zvukove s hodnika. Ženini koraci bili su sve bliži. Vidjela je kako netko opet prolazi, siluetu tijela u pokretu koje je ubrzo nestalo u istom smjeru iz kojeg je i došlo. Lydia krišom pogleda čovjeka u zelenoj uniformi. Gledao je ljude koji su prolazili, no ništa više od toga. Nije obraćao pozornost na nju dok je napuštala odjel. Lydia je zamolila dvojicu mladića da ustanu da može proći. Pogledala je stražara, kimnula mu, pokazala na trbuh i prema zahodu. Potvrdio joj je da može ići, a on je ostao tamo. Zaključala je vrata i sjela na poklopac zahodske školjke. Duboko je udahnula. Ono se više nikad neće ponoviti. Ustala je i zahramala, prokleti svodnik Dimitri jako joj je ozlijedio kuk. Otvorila je slavinu i pustila vodu da teče. Dvaput je potegnula vodu u školjci. Došla je do koša i zdravom rukom odmaknula zgužvani papir s vrha. Lydia je prepoznala plastičnu vrećicu. Bila je to obična vrećica iz supermarketa. Podigla ju je i otvorila. Sve je bilo tamo, pištolj, eksploziv, videokaseta i uže. Nije znala kako, no Alena je učinila sve što je od nje tražila, otišla je do pretinca 21, do ulice Völund 3, prošla čuvare koji su

vjerojatno još uvijek bili ondje i provukla se do podruma kroz dvoja zatvorena vrata. Ona je obavila svoje. Sad je Lydijin red. Bolnička odjeća koju su nosili gotovo svi pacijenti bila je bijela i šlampava. Dugi ogrtač ionako joj je već bio prevelik, no svejedno je zatražila broj veći. Visio je na njezinu tijelu kao da ga ni nema. Uzela je bijelu bolničku vrpcu iz džepa i dvaput zamotala pištolj na desnu, a eksploziv na lijevu stranu prsa. Kasetu i klupko konopa ostavila je u vrećici koju je ugurala u gaćice i namjestila tako da ne ispadne. Pogledala se u zrcalo posljednji put. Prelazila je prstima po unakaženom licu i velikim modricama oko očiju. Vrat joj se bijelio od poveza oko ovratnika. Desna ruka kruto joj je visjela u gipsu. To se više nikad neće ponoviti. Lydia otvori vrata i odhrama iz zahoda. Stražar se okrenuo prema njoj, a ona mu je prstima zdrave ruke pokazala da se neće vratiti na kauč već da bi se vratila u svoju sobu. Shvatio je i kratko joj kimnuo. Hodala je polako i opet mu pokazala prstima, htjela je da je otprati do sobe. Nije ju shvatio. Još jednom je pokušala, pokazala je na njega, sebe i sobu, da joj pomogne do tamo. Podigao je ruku, shvatio je i nije više trebala objašnjavati. Promrmljao je OK, a ona se nasmijala i zahvalno mu se naklonila koliko god je mogla. Pričekala je dok nije ušao s njom u sobu i dok mu nije osjetila dah na leđima. A zatim se sve brzo odvilo. Odlijepila je vrpcu kojom je prilijepila pištolj uz prsa. Okrenula se prema stražaru i pokazala mu oružje. Brzim pokretom otkočila je pištolj. »On knee!« Pištoljem je pokazala prema podu. Engleski joj je bio nespretan, a naglasak jako tvrd. »On knee! On knee!« Stajao je pred njom i oklijevao. Samo dan prije bila je zaprimljena na intenzivnu njegu u nesvijesti. Hramala je, jedna ruka joj je bila u gipsu, a lice natečeno i puno modrica. Izgledala je poput uplašene ptice u prevelikoj odjeći. A sada je držala pištolj uperen u njega. Lydia je primijetila da oklijeva i podigla ruku. Čekala je.

Imala je samo devet godina. Sjetila se da je tada prvi put razmišljala o smrti. Proživjela je jedva devet godina, a čovjek u uniformi, poput ovog pred njom, prislonio joj je prištolj na glavu i vikao zatknis zatknis, a slina iz njegovih usta padala joj je po licu. Tata se tresao, plakao je i vikao da je on taj kojeg žele i da će ga i dobiti, samo neka maknu pištolj od njegove kćeri. Sada je i sama nekome prijetila pištoljem. Prislonila ga je uz nečiju glavu, kao što su i njoj to radili. Lydia je poznavala taj osjećaj. Znala je kako prokleti strah izjeda iznutra, samo jedan pokret prstom i može izgubiti život u trenu oka. Znala je da on sad misli kako više nikad neće mirisati, okusiti, vidjeti, čuti ni osjetiti, kako ništa više neće doživjeti. Sve će se oko njega nastaviti, samo njega više neće biti, samo on će nestati. Pomislila je na Dimitrija i njegov pištolj koji joj je nebrojeno puta prislonio uz glavu. Zamišljala je njegov osmijeh, kakav je imao i vojni policajac kad je imala devet godina, i kakav su imali svi oni muškarci koji su lijegali s njom, uzimali je, prodirali u nju. Lydia ih je mrzila. Pogledala je stražara i znala je kako se osjeća s pištoljem uz glavu, držala ga je visoko i šuteći ga gledala. Spustio se na koljena i stavio ruke iza glave. Lydia mu pokaže pištoljem da joj se mora okrenuti leđima. »Around! Around!« Više nije oklijevao. Okrenuo se i spustio na pod pred njom licem prema vratima. Drškom pištolja udarila ga je svom snagom po zatiljku. Zanjihao se prema natrag i izgubio svijest prije no što je pao na tlo. Podigla je vrećicu koju više nije skrivala, držala ju je u ruci poput najobičnije vrećice i požurila kroz hodnik prema dizalu. Stiglo je za nekoliko trenutaka. Neki ljudi su prolazili, ali jedva su je i primijetili, bili su zaokupljeni vlastitim problemima. Ušla je i stisnula najniži gumb. Nije mnogo razmišljala unutra. Znala je što mora napraviti. Spustila se do podruma i kad je dizalo zastalo, krenula svijetlim hodnikom prema mrtvačnici. Jochum Lang sjedio je na klupi u velikoj čekaonici bolnice Soder kad je Alena Sljusareva prošla pokraj njega. Nije ju primijetio jer ju nije ni poznavao. Ni ona njega nije primijetila jer ga nije ni poznavala. Sjedio je na klupi i pokušavao odagnati nemir. Odavno nije pretukao nekog poznatog.

Nek sam sebe krivi. Njegova je greška. Trebalo mu je nekoliko minuta da dode k sebi, samo da sjedne i posloži misli te pokuša shvatiti odakle takva napetost. Hilding se očajnički držao za vrata dizala. Plakao je, molio ga i zazivao mu ime. Znao je da je Hilding prokleti narkoman. Da se drogirao i da bi to radio sve dok mu tijelo to više ne bi moglo podnijeti. Imao je svoje šprice i zeznuo bi bilo koga za novi fiks. No, nije imao neprijatelja, nikoga nije mrzio niti je imao nekakvu svrhu u životu, osim što je uštrcavao kemikalije u krv da bi zatomio sve osjećaje s kojima se nije mogao nositi. Jochum duboko udahne. Nije bilo kao inače. Nikad prije nije mu bilo bitno je li ih poznavao te jesu li plakali i molili za život. Nikad nije bilo tako. Sam si je kriv. Predvorje bolnice bilo je jako čudno. Jochum pogleda oko sebe. Stalno je netko prolazio. Neki su bili osuđeni na liječenje, a drugi upravo na odlasku. Nitko se nije smijao ovdje, nije bilo prikladno mjesto za to. Nije volio bolnice. Ovdje se osjećao ranjivo, nije imao nikakvu moć, bio je gol i bez kontrole nad tuđim životima. Ustao je i krenuo prema automatskim vratima. I dalje je padala kiša, a asfalt je bio pun malih jezeraca i vode koja se svuda probijala. Slobodan je čekao u autu, u zoni taksija blizu autobusne stanice, s dva kotača na pločniku. Nije se ni okrenuo kad je Jochum otvorio vrata jer ga je vidio kako izlazi. »Kvragu, koliko ti je trebalo.« Slobodan je gledao naprijed i okrenuo ključ te stisnuo gas. Jochum ga uhvati za ruku. »Stani.« Slobodan ugasi motor i prvi put se okrene prema Jochumu. »Koji vrag?« »Pet prstiju i koljeno. Prema tarifi.« »To je cijena miješanja našeg heroina s deterdžentom.« Slobodan je bio mali šef. Stekao je neke loše navike, poput glasnog uzdisanja ili mahanja rukama kad nije zainteresiran. »I?« Jochum se vozikao s tim malim gadom i davno prije nego što je dobio vozačku. Nije mu se sviđalo njegovo šefovanje i htio je razgovarati s njim o

tome. Poslije, objasnit će mu to poslije. »Tip se gadno odupirao, nisam ga mogao ubaciti u lift. Odjednom je zgrabio jedan od kotača na kolicima, pao niz stube i zabio se u zid.« Slobodan slegne ramenima, opet okrene ključ, stisne gas i uključi brisače. Jochuma je počeo izjedati gnjev. Zgrabio je Slobodana za ruku, maknuo je s volana i oteo mu ključ te ga spremio u džep. Zatim ga je uhvatio za lice i snažno stisnuo prstima, okrenivši mu glavu prema svojoj tako da bude prisiljen slušati ga. »Netko me je vidio.« Sven Sundkvist uvezao se u bolnicu Söder kroz ulaz za hitnu, kao i uvijek kad su ondje dolazili poslom. Svi su ih već poznavali, a i bilo je dovoljno mjesta za parking. Šutjeli su cijelim putem otkad su dobili dojavu i otkako je promijenio smjer vožnje prema mostu, daleko od rođendanskog ručka na koji je obećao stići. Ewert je znao koliko mu je to bilo važno, iako sam nije shvaćao zašto, on je davno odustao od takvih stvari u životu ili bolje rečeno, one od njega. Bilo mu je teško pronaći prave riječi da ga utješi. Imao je nekoliko ideja, no zvučale su mu isprazno, što je on znao o tome kako je to kad ti nedostaju žena i dijete? Sve. Sve je znao o tome. Krenuli su kroz hitnu do dizala i stisnuli gumb za odjel opće medicine na sedmom katu. Na izlasku iz tog skučenog prostora čekala ih je liječnica. Bila je podosta visoka, mlada i zgodna. Ewert se malo predugo zagledao u nju i predugo joj je držao ruku pri rukovanju. Ona je to osjetila pa ga je pogledala, a on se posramio. »Ja sam odobrila posjet. Ali nisam vidjela da ikamo idu.« Lisa Öhrström pokaže na stubište pored dizala. Oldeus je ležao na prvom odmorištu s licem na betonu, a oko tijela mu se stvorila velika crvena mrlja od sad već zgrušane krvi. Ležao je tako mirno, nije više grebao nos, lutao pogledom ni mahao rukama. Djelovao je spokojno, na način na koji ga nikad prije nisu vidjeli, kao da su sva srdžba i nemir iscurili iz njega kroz krv. Spustili su se dvanaest stuba niže. Ewert je kleknuo i počeo pretraživati mrtvaca u nadi da

će pronaći nešto važno, iako je znao da neće. Lang je sigurno nosio rukavice, bio je oprezan i nije ostavio nikakve tragove. Čekali su Ludwiga Errforsa. Ewert ga je nazvao čim su dobili dojavu. Odlučio je. Kad je riječ o Langu, sve će ići po protokolu. A Errfors je bio najbolji, nikad nije griješio. Još nekoliko minuta. Ewert sjedne na stube i promotri mrtvaca pred sobom. Pitao se je li Hilding Oldeus ikada razmišljao o smrti. Je li znao do čega ga droga dovodi i je li se bojao toga. Ili je žudio za njom. Prokleti idiot. Mogao je i očekivati da će s takvim načinom života završiti ovako, mrtav na stubištu prije tridesete. Ewert uzdahne i zafrkće prema mrtvacu koji ga nije mogao čuti. Tko zna kako ću ja umrijeti, promisli, ustane i opet dođe do Hildinga. Zanima me hoću li i ja ovako ležati nasred puta. I tko će frktati na mene. Uvijek se nade neki gad kojifrkće. Ludwig Errfors bio je visok i tamnoput čovjek u pedesetima. Došao je u civilu, u trapericama i odijelu, što je uglavnom uvijek nosio i u svom uredu na forenzičkoj medicini u Solni. Obojicu ih je pozdravio i zatim pokazao na tijelo koje je do maloprije bilo Hilding Oldeus. »U žurbi sam, možemo li odmah početi?« Ewert slegne ramenima. »Što se nas tiče, može.« Errfors klekne i promotri mrtvaca. Počeo je govoriti, licem i dalje prema podu. »Tko je on?« »Sitni diler i ovisnik o heroinu. Zvao se Hilding Oldeus.« »Dobro, ali zašto sam ja tu?« »Tražimo krvnika koji ga je ubio. Tražimo ga već neko vrijeme i želimo pravilnu obdukciju.« Errfors uzme crnu torbu pokraj sebe, otvori je i uzme gumene rukavice. Navukao ih je i zatim ljutito bijelim rukama mahao Ewertu da se pomakne barem jednu stubu gore. Opipao mu je puls kojeg nije bilo i poslušao srce koje nije kucalo. Nekom vrstom džepne svjetiljke osvijedio mu je oči, izmjerio temperaturu rektalnim toplomjerom i nekoliko puta snažno pritisnuo trbuh. Sve zajedno trajalo je možda petnaest minuta. Poslije će otvoriti tijelo i obaviti detaljan pregled. Sven Sundkvist odavno se već popeo na najvišu stubu i gledao u beskrajno dug plavi hodnik koji je vodio od dizala do odjela opće medicine.

Sjetio se prvog puta kad je vidio Errforsa na djelu, napustio je prostoriju u suzama, a jednako mu je teško bilo i sada. Nije se dobro nosio sa smrću, pogotovo ne na ovaj način. Errfors se premjestio i pogledao Ewerta koji je čekao na prvoj stubi, i Svena na posljednjoj. Okrenuo se prema Ewertu i gotovo prošaptao. »On neće ovo podnijeti. Sjeti se prošlog puta.« Ewert se okrene i pogleda mlađeg kolegu. »Svene?« »Da?« »Želim da odeš ispitati svjedoke.« »Imamo samo Lisu Ohrström.« »Dobro.« »Već smo razgovarali s njom.« »Učini to još jednom.« Sven Sundkvist proklinjao je svoju nesposobnost nošenja sa smrću, no istovremeno je bio zahvalan što je Ewert imao razumijevanja za to. Ustao je i otišao do kraja hodnika, do vrata odjela s kojeg je Hilding Oldeus maloprije bio odveden u strahu. Ludwig Errfors vidio ga je kako odlazi i zatim se posvetio lešu ispred sebe. Jedan čovjek izgubio je život, prestao je postojati i postao je samo zabilješka u protokolu. Nakašljao se i zatim prinio diktafon ustima. »Vanjski pregled mrtvog muškarca.« Rečenica po rečenica. »Proširene zjenice.« Zatim stanka. »Na desnoj ruci slomljena su četiri prsta. Hematomi upućuju na to da je ozljeda nanesena prije smrti.« Nekoliko udisaja. »Lijevo koljeno čini se slomljeno, a podljevi upućuju da je ozljeda nastala prije smrti.« Bio je pedantan i vagao je svaku riječ. Ewert Grens zamolio ga je da obavi neosporivi pregled. Takav će i dobiti. »Abdomen je pun modrica, rastegnut i mreška se na dodir. Sumnja se na nakupljenu krv, vjerojatno zbog unutarnjeg krvarenja.« »Tragovi od injekcija različite starosti, od kojih su neki inficirani. Vjerojatan uzrok jest drogiranje.«

»Mrtav je trideset, ne duže od četrdeset minuta, prema pregledu i izjavi svjedoka.« Još je neko vrijeme govorio u diktafon. Otvorit će ga poslije na odjelu forenzičke medicine, no znao je da će tada utvrditi sve što je i sada utvrdio. Već je imao ovakvih slučajeva. Jochum makne ruku sa Slobodanova lica. Ostali su mu crveni tragovi koji su se pomicali dok je govorio. »Jesam li dobro shvatio? Netko te je vidio?« Slobodan prede prstima preko crvenih, vrućih otisaka. Duboko uzdahne. »To nije dobro. Ako ima svjedoka, moramo pričati s njima.« »Ne svjedoka, jedan svjedok. Samo jedan. Neka liječnica.« Zbog kiše koja se slijevala jedva su vidjeli pred sobom, a kad su se prozori zamaglili i iznutra zbog užarenih tijela, uzdisaja i agresivnosti, i ono malo vidljivosti je nestalo. Slobodan pokaže na vjetrobransko staklo i ventilator u autu, a Jochum kimne glavom i uzme ključ iz džepa te ga da Slobodanu da upali auto i posuši vlagu koja se nakupila. »Ja se ne mogu vratiti onamo, ne sada. Liječnica je još uvijek tamo. A vjerojatno je i murja stigla.« Slobodan je šutio i čekao da se voda polako osuši. Nek' se gad muči malo. Morali su razdijeliti moć između sebe. Kad god bi je Slobodan malo dobio, Jochum bi je jednako toliko izgubio. Kad se pola prozora već raščistilo, okrenuo se prema Jochumu. »Sredit ću to.« Jochum je mrzio biti zahvalan nekome. No, morao je biti. »Lisa Öhrström. Između trideset i trideset pet godina. Visoka oko metar i sedamdeset i pet. Mršava, pomalo žgoljava. Poluduga tamna kosa. Nosi naočale s crnim okvirima i malim staklima, drži ih u džepiću na prsima.« Pričao je s njom, znao je kako joj glas zvuči. »Ima sjevernjački naglasak. Nježan glas. Malo šušlja.« Jochum Lang ostane sjediti, ispruži noge i pusti vjetar. Vidio je u retrovizoru kako Slobodan ulazi u bolnicu kroz automatska vrata. * * *

PJEVALA JE. Kao što uvijek radi kad je nemirna. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Lydia Grajauskas. Pjevala je tiho, gotovo da je mumljala. Nije htjela riskirati da je otkriju. Pitala se koliko će trebati da se stražar kojeg je upravo udarila osvijesti. Bio je to snažan udarac po potiljku, no on je bio krupne građe, mogao ga je podnijeti. Možda je već i pozvao pomoć. Lydia izađe iz dizala i krene svijetlim hodnikom u podrumu bolnice Söder. Nije se mogla riješiti tog osjećaja da je, kad mu je prislonila pištolj o glavu, opet bila ondje, s devet godina, u onoj sobi gdje je tata klečao, a vojni policajci ga tukli i vikali da će ubiti krijumčara oružjem. Zastala je i otvorila svoju bilježnicu. Dobro je proučila informativnu brošuru o bolničkim katovima i odjelima, koju joj je dala medicinska sestra. Proučavala je kopiju brošure na litavskom koju je sama zapisala u bilježnici ležeći u bolničkom krevetu pod nadzorom. Bila je na dobrom putu. Požurila je, noseći vrećicu iz supermarketa u lijevoj ruci bez gipsa. Hodala je najbrže što je mogla, no kuk ju je bolio, hramala je i bilo ju je strah što svakim korakom te bolne noge proizvodi zvuk koji je odjekivao hodnikom pa je usporila da ju se ne čuje. Točno je znala što mora napraviti. Nijedan prokletni svodnik neće joj više naređivati da se skida ni da dopušta bilo kojem strancu da radi što hoće s njezinim tijelom jer ga je kupio. Prošla je pored nekoliko ljudi, no nisu je primijetili. Bila je uvjerena da znaju tko je, no onda je shvatila da je ne primjećuju jer se čini poput svih drugih, bila je obična pacijentica u bolničkoj odjeći, 11 bolničkom hodniku. Upravo zato i nije bila pripremljena. Opustila se, a to nije smjela. Kad ga je ugledala, bilo je prekasno. To je bio njegov hod, prvo što joj je palo na pamet. Bio je visok, koraci su mu bili dugi, a ruke su mu se klatile. Zatim njegov glas. Bio je s nekim

drugim muškarcem, pričao je glasno i ona ga je čula. Glas mu je bio visok i nazalan, dobro ga se sjećala. Bio je jedan od njezinih mušterija. Jedan od onih koji su je tukli. Sada je nosio bijelu kutu. Uskoro će se sresti, išli su točno jedno prema drugome, a hodnik je bio uzak i bez ikakvih vrata. Usporila je i oborila pogled, držeći jednu ruku na pištolju preko širokog bolničkog ogrtača. Umalo su se dotaknuli dok su prolazili jedno pored drugog. Mirisao je jednako kao dok je prodirao u nju. Samo jedan pogled i prošao je. Nije ju prepoznao. Žena koju je plaćao svakog četrnaestog dana u mjesecu protekle godine nosila je crnu haljinu, donje rublje po njegovu izboru, kosa joj je bila raspuštena, a usne crvene. Zenu koja je upravo prošla pored njega nikad nije vidio. Unakažena lica, s rukom u gipsu i bijelim bolničkim papučama, nije ju ni primijetio. Ostala je začuđena. Ono što je osjećala nije bio strah ni panika, već čuđenje koje je preraslo u gnjev. Prolazio je ovuda kao svi drugi, nije se izvana vidjelo kakav je. Došla je do kraja hodnika. Lydia zastane pred vratima koja će uskoro otvoriti. Nikad prije nije bila u mrtvačnici. Imala je u glavi sliku iz američkih filmova koje je gledala u Litvi i na tome je temeljila cijeli plan. Iz skice u bilježnici znala je kolika je i od koliko se prostorija sastoji. Sada će ući i mirno se suočiti s mrtvima kao i sa živima. Nadala se da će biti nekog unutra. Više od jednog čovjeka. Otvorila je vrata. Bila su teška, kao da su vukla zbog propuha, iako nije bilo prozora. Začula je prigušene glasove iz susjedne prostorije. Nepomično je stajala, sretna što ima ljudi. Sada sve ovisi o njoj, ima oružje i eksploziv koje je Alena nekako uspjela nabaviti i dostaviti, a ona je sama onesposobila zaštitara i pronašla mrtvačnicu. Imala je sreće, čuli su se glasovi, netko je zaista unutra. Lydia duboko udahne. Provest će svoju zamisao u djelo. Pobrinut će se da se ono nikad više ne ponovi. Bilo ih je barem troje tamo. Nije razumjela što govore. Samo nekoliko zasebnih riječi, no ne i cijeli smisao. Njezin švedski bio je jako slab i sad se kajala zbog toga. Uklonila je bolničku vrpcu kojom je privezala pištolj na

prsa i uzela ga zdravom rukom. Oprezno je prolazila praznom, dugom prostorijom koja je izgledala poput hodnika u nekom stanu. Išla je prema glasovima. Sada ih je vidjela. Stajala je u mračnoj prostoriji i promatrala ih. Svi su bili zauzeti nečim pred sobom što nije mogla vidjeti. Bilo ih je petero i sve ih je prepoznala. Vidjela ih je rano jutros. Tada su stajali oko njezina kreveta. Jedan od njih, malo stariji čovjek sijede kose i s velikim naočalama, bio je liječnik koji ju je pregledao kad je prvi put zaprimljena na odjel i koji se vratio nekoliko sati poslije da je pokaže studentima medicine. Pokazivao je njezino tijelo, rane na leđima, pričao o tome kolike su, kako ih liječe i kako su nastale, a četvero mladih mirno je stajalo i razmišljalo o tome koliko će još ozljeda morati vidjeti prije nego što ih sve nauče i budu mogli liječiti. Stajali su malo podalje i promatrali nosila. Lydia je sada to vidjela. Nosila su bila nasred prostorije, a svjetlo je dopiralo sa stropa iz dviju jakih svjetiljaka. Na nosilima je bilo tijelo. Već s vrata vidjela je da je riječ o mrtvacu, nije disao i bio je blijed. Sijedi čovjek s velikim naočalama pokazivao je po tijelu upotrebljavajući isti laser kao i kad je pokazivao po njezinu, a četvero studenata bilo je jednako mirno i prisebno pred mrtvim čovjekom kao i pred ozlijeđenim. Lydia je zastala u dijelu prostorije obavijenim mrakom. Nisu je vidjeli. Primijetili su je tek nakon što im se približila još osam koraka. Bila je na dva, možda tri metra od njih. Vidjeli su je, ali kao da nisu. Prepoznali su da je to žena s tragovima biča na leđima i tužnim, odsutnim osmijehom u krevetu među jednoličnim bolničkim plahtama. Sada kad je stajala pred njima, izgledala je jednako tako, no opet drukčije. Htjela je nešto, oči su joj žudjele za pozornošću. Podigla je pištolj i uperila ga u njih te krenula naprijed. Svjetlo sa stropa sada je padalo i na njezino lice koje je bilo unakaženo i modro, no nije se činilo da je boli. Bila je istodobno napeta i smirena. Prekinula je sjedokosog liječnika koji je zatim demonstrativno nastavio s izlaganjem, no ubrzo je zašutio u pola rečenice. Žena pred njima otkočila je pištolj. Podigla ga je prema njegovu licu, prema svim njihovim licima, pomicala ga od jednog prema drugome.

Držala ga je dovoljno dugo dok ne osjete grč u želucu kakav je i ona uvijek osjećala kad bi joj prokleti svodnik Dimitri prislonio pištolj o sljepočnicu. Nitko nije ništa rekao. Čekali su da ona progovori. Lydia pištoljem pokaže prema podu. »On knee! On knee!« Svi su kleknuli u krug oko nosila na kojima je ležalo nekoć živo biće. Gledala ih je u oči da vidi boje li se, no nisu joj uzvratili pogled, nijedno od njih. Dvoje ih je zažmirilo, djevojka i jedan od mladića samo su zurili ispred sebe, negdje pokraj nje, kroz nju. Nisu imali snage ni za što drugo, čak ni sjedokosi, ni on. Opet je imala devet godina, u onoj sobi. Vojni policajac držao joj je pištolj prislonjen o glavu, a tatu su bacili na koljena i tražili da legne licem o pod, ruku vezanih na leđima. Sjećala se tupog udarca kad je pao naprijed, licem o tvrdo tlo. Krv mu je tekla iz obiju nosnica. Sada je i sama držala oružje. Napravila je posljednji korak naprijed. Posrnula je i umalo izgubila ravnotežu. Znala je da mora biti oprezna. Nije hramala samo zbog Dimitrijevih udaraca, nego je i imala problema s ravnotežom već gotovo dvije godine. Jedan od mušterija platio joj je dvostruko da bi je mogao pljuskati po licu, na što je pristala, no udario ju je po lijevom uhu toliko jako da je zauvijek izgubila dio sluha na to uho, a ozlijedio joj je i unutarnje uho zaduženo za ravnotežu. Nikad nije shvatila što se točno dogodilo, no očito je ozljeda bila preozbiljna. Uspjela se održati na nogama, povratila je ravnotežu i držala pištolj uperen u petero ljudi koji su čučali pred njom. Htjela je održati dovoljan razmak od njih, nekoliko metara, ni manje ni više. Uvjerila se da su svi sigurno na koljenima i zatim zavukla ruku u kojoj je držala pištolj pod bolnički ogrtač te izvadila vrećicu iz gaćica i bacila je na pod. Pretražila ju je nogom, izvukla klupko konopa i gurnula ga prema nosilima. Pokazala je na djevojku i viknula joj. »Lock! Lock!« Gledala je uplašenu ženu koja se sva uvukla u sebe. Bile su jako slične. Obje su imale svijedu, crvenkastu poludugu kosu. Bile su otprilike jednake visine i dobi. Tako nedavno Lydia je bila ta koja leži, a ona je stajala nad njom i promatrala je. Lydia se umalo nasmije. Sada je obratno, promisli.

Sada ona leži, a ja stojim iznad nje i gledam je. »Lock!« Mlada žena odsutno je zurila prema naprijed. Vidjela je da je netko uperio pištolj u nju. Znala je i da joj je taj netko viknuo nešto. No nije čula ni shvatila što. Nije mogla razmišljati. Riječi nisu imale nikakva značenja. Ne sada, ne s pištoljem prislonjenim uz glavu. »Last time! Lock!« Stariji liječnik sijede kose shvatio je što se dogada. Okrenuo se prema djevojci, pogledao je i tiho joj objasnio. »Želi da nas vežeš.« Žena ga je pogledala, no nije se ni pomaknula. »Želi da nas vežeš konopcem.« Glas mu je bio umirujuć. Poslušala ga je i pogledala, a zatim ustrašeno prebacila pogled na Lydiju. »Mislim da neće pucati. Shvaćaš li? Ako nas vežeš, neće pucati.« Djevojka kimne glavom. Polako je kimnula glavom i Lydiji, da joj pokaže da shvaća što je traži. Oprezno se primicala klupku konopa. Zgrabila ga je, ustala iz klečećeg položaja i pogledala po nosilima s mrtvacem. Pronašla je nož kojim su se maloprije koristili za otvaranje mrtvačeva trbuha i odrezala komad konopa njime. Došla je do svog učitelja, čučnula iza njega i vezala mu ruke konopcem. »Hard! Very hard! You lock hard!« Lydia napravi korak naprijed i mahne pištoljem prema djevojci. Čekala je dok ne vidi da je konop duboko urezan u njegovu kožu. »Lock!« Djevojka je odlazila s oštrim nožem od jednog do drugog kolege, dok ih sve nije vezala jednako velikim komadom konopca, stežući ga oko njihovih zglobova sve do krvi. Kad je završila, pogledala je Lydiju i, teško dišući, čekala da joj uzvrati pogled. Lydia joj pokaže pištoljem da joj okrene leda i klekne. Zatim uzme konopac i odreže posljednji komad te joj ga zaveže oko ruku kao što je i ona vezala ostale. Sve zajedno trajalo je šest, sedam minuta. Lydia se u toj prostoriji zadržala malo dulje nego što je planirala. Nije mislila da će ih biti petero. Jedan, možda dvoje. Ne petero. Netko je dosad sigurno već pronašao stražara. Netko je znao da je pobjegla. Netko je pozvao policiju.

Morala je požuriti. Svima im je pretražila džepove na kutama. Zatim na hlačama. Sve što je pronašla stavila je na jednu gomilu na pod. Nekoliko privjesaka za ključeve, rokovnika, kovanica, iskaznica, gumenih rukavica i napola punih kutija s pastilama za grlo. Kod sjedokosog je pronašla i mobitel. Proučila ga je i zaključila da ima još dovoljno baterije. Petero ljudi klečalo je pred njom vezanih ruku, skrivajući se pred pištoljem koji je držala u ruci. Pored njih bio je mrtav, napola otvoren čovjek, na žarko osvijetljenim nosilima. Uzela je taoce. S taocima čovjek može postavljati uvjete. * * * PLAKALA JE. Dugo je nije natjerao na to. Mrzila ga je zbog toga. Lisa Öhrström mrzila je svog brata. U glavi je vrtjela prokleti razgovor koji su vodili nekidan kad ju je nazvao s perona i tražio novac kao inače, a ona ga odbila kao što su je naučili na tečajevima za obitelj ovisnika. Plakala je s knedlom u grlu i tresla se. Toliko je puta dolazila po njega kad bi ležao nadrogiran negdje i svaki joj je put obećavao da je to posljednji. Djelovao je na nju na jedan poseban način i polako joj crpio snagu i unutarnji mir. Nije ni bio svjestan da joj je ukrao nekoliko godina života. Sada je ležao tamo na stubama nekoliko metara od nje. Ovo je zaista bio posljednji put i na trenutak je osjetila olakšanje što ga više nema, dok nije shvatila da se upravo s time nikada neće moći pomiriti. Sven Sundkvist, voditelj ispitivanja (VI): Znam da vam Hilding Oldeus nije bio samo pacijent. No moram postaviti nekoliko pitanja. Lisa Öhrström (LO): Upravo sam htjela nazvati sestru. VI: Shvaćam da vam je teško. No jedini ste svjedok, samo ste ga vi vidjeli. LO: Želim govoriti s nećacima. Obožavali su ujaka. S njima bi bio samo odmah nakon odvikavanja. Uvijek je bio čist i uredan. Rumen u licu. Onakvog ga nikad nisu vidjeli.

VI: Zanima me koliko ste bili blizu posjetitelju. LO: Upravo sam je htjela nazvati. Zar ne čujete? Pokušavam vam objasniti! VI: Koliko blizu? Sjedili su svatko za svojim drvenim stolom u staklenoj prostoriji za medicinske sestre, usred hodnika na sedmom katu bolnice Söder. Lisa Öhrström i dalje je plakala i polako je gubila sve dostojanstvo. Pokušavala ga je zadržati, no osjećala je da gubi tlo pod nogama. Bio je njezin brat. No jednostavno više nije imala snage. Uskratila mu je pomoć ovaj posljednji put i sad joj se činilo da sve suze svijeta neće moći isprati grižnju savjesti koja je izjeda. Sven Sundkvist gledao ju je i čekao. Kuta joj se već polako naborala, sklopila je oči, ispuhivala nos i prolazila rukom kroz dugu kosu. Već ju je upoznao. Ne baš nju osobno, ali takve poput nje. Već je mnogo puta ispitao takve žene, koje su se držale postrance i osjećale odgovornima za sve. Bili su to ljudi puni krivnje i znao je da mogu biti problematični. Njihova sposobnost da sve prikažu svojom krivnjom otežavala je situaciju i najiskusnijem ispitivaču. Ponašali su se kao da su sve oni skrivili, sve što bi rekao, doživjeli bi kao optužbu. Cijeli život činio im se kao jedna velika optužba i bili su sposobni, čak i kad su najmanje krivi, zakomplicirati cijelu istragu. LÖ: Jesam li? VI: Što? LO: Jesam li ja kriva? VI: Jasno mi je da vam se zbog svega što se dogodilo stvorio osjećaj krivnje. No to je nešto s čime se sami morate nositi, ja vam ne mogu pomoći. Lisa Öhrström pogleda policajca pred sobom koji je sjedio prekriženih nogu i tražio nešto od nje. Nije joj se dopadao. Bio je mekši od onog starijeg, ali joj se svejedno nije dopadao. Odisao je nekim autoritetom zbog kojeg joj se činilo da ovo nije ispitivanje već sukob, početak prepirke za koju nije imala snage.

VI: Čovjek koji je bio ovdje i vjerojatno ubio vašeg brata. Koliko ste mu blizu bili? LÖ: Kao vama sada. VI: Toliko blizu da ste ga jasno vidjeli? LÖ: Toliko da sam mu osjećala dah. Okrenula se i pogledala kroz staklo. Bilo je nepodnošljivo sjediti ondje dok svi prolaznici znatiželjno gledaju unutra i narušavaju im privatnost. Nije se mogla usredotočiti pa ga je zamolila da se zamijene za mjesta, da bude leđima okrenuta prozoru. VI: Izgled? LÖ: Vrlo zastrašujuć. VI: Visina? LÖ: Bio je znatno viši ođ mene. A ja sam poprilično visoka, metar i sedamdeset i pet. Možda poput vašeg kolege. Desetak centimetara viši. Lisa Öhrström mahnula je glavom prema dnu hodnika gdje je Ewert Grens zajedno s Ludvigom Errforsom proučavao mrtvaca na podu. Sven nesvjesno pogleda u istom pravcu i izmjeri Ewerta iz sjećanja. VI: Lice? LÖ: Nekako oštro. Nos, brada i čelo. VI: Kosa? LÖ: Nema je. Netko je pokucao. Lisa Öhrström bila je okrenuta leđima, nije ni primijetila da netko dolazi pa se trgnula. Ušao je policajac u uniformi. Predao mu je omotnicu i izišao. VI: Imam tu nekoliko fotografija različitih ljudi. Želim da ih pogledate. Ustala je. Ne želi više, ne sada. Nije marila za smeđu omotnicu posred stola. VI: Sjednite. LÖ: Moram ići na posao. VI: Lisa, pogledajte me. Niste krivi.

Sven Sundkvist zakorači i uhvati za ramena ženu koja se već počela gristi i rastuživati te je nježno vrati u stolicu. Pomaknuo je dva fascikla s liječničkim kartonima sa stola i napravio mjesta te otvorio smeđu omotnicu i uzeo fotografije. VI: Pokušajte identificirati posjetitelja. Onog čiji ste dah osjetili. LÖ: Imam osjećaj da znate koga sam opisala. VI: Molim vas, pogledajte fotografije. Uzimala ih je jednu po jednu. Pažljivo ih je promatrala. Zatim ih je posložila na hrpu okrenute naopako. Pregledala je tridesetak portreta muškaraca naslonjenih na bijeli zid, a onda odjednom osjetila grč u prsima, kao onda kad se kao djevojčica bojala mraka. Opisivala je taj osjećaj kao neko treperenje, kao da ju je taj laki strah podizao. LÖ: Ovo je on. VI: Potpuno ste sigurni? LÖ: Potpuno. VI: Neka uđe u zapisnik da je svjedokinja pokazala čovjeka na fotografiji broj trideset i dva. Sven Sundkvist sjedio je bez riječi, nije bio siguran što da osjeća. Znao je kako je to kad te tuga izjeda iznutra, a žena pred njim gušila se od tuge dok ju je on prisiljavao na to da je kontrolira. Znao je da se može raspasti u svakom trenutku, a da je njegova dužnost da to zanemari. A sada je pokazala na osobu za koju su se nadali da će ju pokazati. Nadao se da je dovoljno snažna. VI: Identificirali ste čovjeka kojeg smatramo veoma opasnim. Iz iskustva znamo da su svi svjedoci protiv njega izloženi prijetnjama. LÖ: Što to znači? VI: Da ćemo vam omogućiti osobnu zaštitu. Nije htjela čuti to. Htjela je da se ništa od ovog nije dogodilo. Htjela je ići kući, spavati dok je ne probudi budilica, doručkovati, odjenuti se i otići u bolnicu. To se više neće ponoviti.

Sve što se dogodilo neće samo nestati, koliko god ona to htjela. Sjedila je na tvrdoj stolici i pokušala zaplakati, izbaciti ono što ju je tištalo iznutra, no nije uspjela. Nije više mogla plakati. Ponekad jednostavno ne ide. Htjela je ustati i samo otići nekamo, no tada su se nanovo otvorila vrata staklene prostorije. Nije ni pokucao, samo je ušao. Bio je to stariji policajac od maločas, koji joj je predugo držao ruku. Sada je bio crven u licu i vikao je. »Kvragu, Svene!« Svena šef nije toliko živcirao kao ostale. Većini njegovih kolega Grens nije bio drag, a neki su ga i mrzili. On ga je prihvatio onakvim kakav jest, sa svim manama i vrlinama. Mogao ga je ili trpjeti ili dobiti otkaz. Uglavnom ga je trpio, uz pokoju iznimku. »Neka ude u zapisnik. Čovjek koji je prekinuo ispitivanje svjedokinje Lise Öhrström jest Ewert Grens, inspektor gradske policije.« »Oprosti, Svene. No prokleto je hitno.« Sven se nagne prema diktafonu i isključi ga. Gestom ruke da mu znak da nastavi. »Žena koju smo iznijeli iz onog stana u nesvijesti.« »Ona koja je bičevana?« »Nestala je.« »Nestala?« Ewert kimne glavom. »Bila je smještena na jednom od odjela ovdje, do maloprije. Dobio sam dojavu da je nestala. Naoružana je, onesposobila je zaštitara pred svojom sobom. Još uvijek je tu negdje, s pištoljem u ruci.« »Zašto je to napravila?« »Znam samo ovo.« Lisa Öhrström vrati fotografiju broj trideset i dva na stol. Pogledala je obojicu policajaca i pokazala prema gore. »Tamo gore.« »Što?« »Tamo gore odjel je opće medicine.« Grens pogleda gore i krene iz prostorije u koju je uletio, na što ga Sven zgrabi za ruku.

»Ewerte, čekaj. Jochum Lang upravo je identificiran sa stopostotnom sigurnošću.« Visoki, nezgrapni čovjek zastane pokraj vrata. Okrene se, kimne glavom prema Lisi Öhrström i nasmije se Svenu. »Napokon, Anni.« »Što si rekao?« »Ništa.« Sven zbunjeno pogleda Ewerta i zatim se okrene prema Lisi te joj položi ruku na rame. »Mora dobiti zaštitu.« Bilo je to nedugo nakon ručka u srijedu, petoga lipnja. Ewert Grens i Sven Sundkvist pohitali su sa šestog na sedmi kat. Bio je to čudnovat dan. * * * SVE PETERO NEKO SE VRIJEME NEMIRNO MICALO. Oprezno bi pomaknuli nogu ili naslonili glavu na rame. Tijela kao da su ih boljela, no nisu htjeli privući njezinu pozornost i upravo zbog toga nisu ni mogli mirno sjediti. Lydia je osjećala njihov strah, no nije marila za to. Znala je kako je teško disati kad sjediš i gledaš čovjeka koji ima moć nad tvojim tijelom. Sjetila se broda Stena Baltica i kako prijetnja smrću ubrzo uguši vapaj u pomoć. Odjednom jedan od njih padne licem na pod. Jedan od mladića izgubio je ravnotežu i napustio krug oko nosila s mrtvacem u kojem je klečao. Lydia odmah uperi pištolj u njega. Još je uvijek klečao, no lice mu je bilo na podu, a ruke čvsto vezane na leđima. Tresao se i nije se mogao držati uspravljeno. Od straha je počeo plakati. Nikad prije nije razmišljao o životu, jednostavno ga je živio. Bio je mlad i sve je bilo vječno, a sada je shvatio da sve može završiti u jednom trenutku, sa samo dvadeset i tri godine. Tresao se, htio je još dugo živjeti. »On knee!« Lydia dođe do njega i prisloni mu pištolj o zatiljak. »On knee!«

Polako se uspravio, no i dalje se tresao, a suze su mu se slijevale niz obraze. »Name.« Gledao ju je bez riječi. »Name!« Nije mogao govoriti, riječi mu nisu izlazile. »Johan.« »Name!« »Johan Larsen.« Nagnula se prema njemu i snažno pritisnula cijev pištolja o njegovo čelo. Kao onaj čovjek na brodu. Držala ga je tako dok je govorila. » You on knee! If again. Boom!« Uspravio se i sjeo. Nije disao. Nije mogao kontrolirati svoje tijelo, urin mu je počeo teći niz nogu i močiti hlače, a on toga nije ni bio svjestan. Lydia ih je sve redom pogledala. I dalje se nisu usuđivali pogledati je. Podigla je vrećicu iz supermarketa s poda, izvadila paket eksploziva i detonator. Otišla je do stolića od nehrđajućeg čelika pokraj nosila i razdijelila svijedu masu rukama, mijesila je sve dok nije postala dovoljno mekanom da se može postaviti oko vrata kroz koja se ušuljala. Zdravom rukom držala je pištolj i istovremeno gnječila masu, dok nije odvojila polovicu i u tankoj, pravilnoj liniji oblijepila je po okviru vrata. Preostalu polovicu stavila je na svakog od petero ljudi, koji su klečali pred njom u krugu oko golog, netom obduciranog čovjeka. Na ramenima su nosili smrt, u obliku tanke opne eksploziva na vratu. Bila je unutra gotovo dvadeset minuta. Deset joj je trebalo samo da dođe s kirurškog odjela na sedmom katu do mrtvačnice u podrumu. Bila je svjesna da su je već odavno otkrili, pozvali policiju i da je traže. Lydia ode do djevojke koja joj je nalikovala, crvenkaste poluduge kose i tanka tijela. »Police!« Lydia joj pokaže mobitel koji je zaplijenila nekome od njih i stavi joj ga pred lice. Zatim položi ruku na eksploziv na njezinim ramenima, kako bi je podsjetila da je mora slušati i pažljivo odvezati čvor oko zglobova. »Police! Call police!« Djevojka je oklijevala. Bojala se da ju nije dobro shvatila. Nemirno je gledala oko sebe, pogotovo u sjedokosog liječnika. Opet joj se obratio

jednako mirnim glasom, prikrivajući svoj vlastiti strah. »Želi da pozoveš policiju.« Studentica tada shvati, kimne glavom i skupi snagu. Liječnik pokuša održati miran ton još nekoliko rečenica. »Učini to. Napravi što traži. Zovi 112.« Ruka joj je drhtala, mobitel joj je ispao na pod, podigla ga je i nazvala pogrešan broj. Molećivo je pogledala Lydiju i zatim ukucala točan broj: jedan, jedan, dva. Lydia je čula da zvoni, bila je zadovoljna. Pokazala je studentici da legne na trbuh. Uzela joj je mobitel iz ruke i odnijela ga starijem liječniku te mu prislonila na uho. » Talk!« Kimnuo je glavom i čekao. Čelo mu se sjajilo od znoja. U sobi je vladala tišina, jednu minutu. Zatim se napokon netko javio. Prislonio je usta mikrofonu. »Trebam policiju.« Sjedio je i čekao. Lydija je stajala pokraj njega i držala mobitel. Ostali su zažmirili ili zurili u pod pred sobom, negdje daleko. Zatim se opet začuo glas. Sjedokosi je nešto govorio. »Zovem se Gustaf Ejder. Liječnik sam u bolnici Söder. Nalazim se u mrtvačnici u podrumu bolnice zajedno s još četvero ljudi. Mlada, naoružana žena u bolničkoj odjeći uzela nas je za taoce. Otkočila je pištolj i drži ga usmjerenog prema nama. Takoder je i stavila neku vrstu eksploziva na nas.« Student koji je maloprije pao licem na pod, a zvao se Johan Larsen, viknuo je prema telefonu. »Eksploziv semtex\ Tako se zove. Stavila ga je gotovo pola kilograma. Bit će gadno ako ga detonira!« Lydia je isprva odmah uperila pištolj u njega, no onda se smirila. Čula je riječ semtex, a glas mu je bio toliko uplašen, da su oni s druge strane slušalice sigurno shvatili o čemu se radi. Uzela je stranice istrgnute iz bilježnice. I dalje držeći slušalicu na njegovu uhu, poredala je papiriće pred liječnika na pod, a na vrh je stavila gotovo prazan komad papira na kojem je pisalo svega nekoliko riječi. Dala mu je do znanja da želi da nastavi. To je i napravio. »Jeste li tu?«