Pretinac 21 - Anders Roslund, Borge Hellstrom

Čuo se potvrdan odgovor. »Žena želi da pročitam ime s nekog papira, istrgnutog iz bilježnice. Na njemu piše Bengt Nordwall. Samo to.« Zamolili su ga da ponovi. »Bengt Nordwall. Ništa drugo. Nema baš čitljiv rukopis, no siguran sam da to piše. Engleski joj je jako nerazumljiv. Mislim da je iz Rusije ili s Baltika.« Lydia mu makne mobitel s uha. Pokazala mu je da se uspravi. Čula je kako izgovara napisano ime. Čula je i da spominje Baltik. Bila je zadovoljna. * * * BENGT NORDWALL ZURIO JE U NEBO. Bilo je posve sivo. Kiša ih je ovog ljeta pratila u stopu. Duboko je uzdahnuo. Bilo je vrijeme za prikupljanje snage, za predah pred kasnijim obvezama. Jesen bi ponovno trebala biti jedna od onih u kojima se ljudi već sredinom listopada zatvore u svoje sobe nezainteresirani za bilo što osim za sebe same. Bilo je tiho. Nikakva zvuka osim lupkanja kišnih kapi o tkaninu suncobrana. Lena je sjedila pored njega čitajući knjigu kao i inače. Pitao se pamti li ona te priče duže od jednog dana i do iduće knjige, no to je bio njezin način da nestane. Sklupčala bi se na stolici podvinuvši noge i s jastukom iza leda, zaboravljajući na svijet oko sebe. On je ovdje sjedio i onog jutra, prije dva dana, dok je kiša isto ovako neprekidno padala. Pored njega sjedio je Ewert. Odjeća im je bila sasvim mokra, no njihov je razgovor bio važniji od toga. Dijelili su onakvu bliskost kakva se može razviti samo nakon odredena vremena. Tada nije računao s tim da će ga susresti već dan poslije, pred stanom one baltičke kurve. Bengt ju je vidio pred sobom. Njezina leda i kožu razderanu udarcima biča. Osjećao se nelagodno. Ne ona. Ne opet to premlaćivanje. Ne sada. Njihov vrt nije bio velik, no bio je ponosan na njega. Vrt u kakvom bi djeca mogla trčati naokolo. Posljednje dvije godine radio je skraćeno radno vrijeme. Imao je pedeset i pet godina. Više nikad neće moći proživjeti

njihovo odrastanje, ovo je bila njegova jedina prilika te je želio biti s djecom koliko god je mogao. Sada su bila veća, sasvim su se dobro snalazila i sama, no on je želio biti nazočan. Izdaleka bi ih gledao i sudjelovao u njihovim igrama. Ovog ljeta i njima je dosadilo biti vani. Travnjak natopljen kišom mirovao je, nogometna lopta više se nije zabijala u ruže, nitko se nije skrivao u grmlju jorgovana dok bi netko drugi žmirio i brojao do sto. Sada su sjedili u svojim sobama, svatko ispred svog računala. Elektronički svjetovi o kojima on nije imao pojma. Bengt je ponovno pogledao Lenu. Nasmiješio se. Bila je tako lijepa. Duge svijetle kose, lica koje je odražavalo mir, onakvu smirenost kakvu on nikada nije imao. Mislio je na Vilnius, na švedsko veleposlanstvo. Nekoliko je godina ondje radio kao šef osiguranja, a ona se jednog dana iznenada pojavila ondje. Mlada, znatiželjna službenica. Nije mogao shvatiti zašto je izabrala njega. No upravo je to učinila, izabrala ga. On koji je već bio odbačen sada je ponovno oživio, vratio se u krug ljudi izabranih za osnivanje obitelji. Isluženi policajac, dvadeset godina stariji od nje. I dalje se užasno bojao da će se ona jednog jutra probuditi, njihovi će se pogledi sresti, a ona će shvatiti da je učinila pogrešku te ga zamoliti da ode. »Hej.« Nije ga čula. Nagnuo se naprijed i lagano je poljubio u obraz. »Lena?« »Da?« »Idemo unutra?« Odmahnula je glavom. »Ne još. Uskoro. Imam još tri stranice.« Kiša je padala, bio je siguran da ne može biti gore. Sada je počela jačati, kao da će prodrijeti kroz pokrov nad njihovim glavama. Travnjak koji ih je okruživao polako je nestajao pretvarajući se u maglovitu močvaru. Bengt je gledao u svoju ženu. Objema rukama držala je knjigu skrivajući lice iza poglavlja u kojem su joj preostale još tri stranice. Iznenada mu je ponovno pred očima iskrsnula druga žena. Pred njim je bila Lena, no to nije bila ona, bila su to ona izbičevana leda, sasušena krv i razderana koža. Pokušao je otjerati taj prizor, no slika te vražje kurve nije mu izlazila iz glave. Zažmirio je, a ona je postala još jasnijom, nosila na kojima je onesviještena ležala dok su je iznosili. Otvorio je oči, ona je bila ondje, bila je tiha dok su je nosili pored razvaljenih vrata.

Zgurio se od osjećaja nelagode koji je, kada ga je pokušao otjerati, prešao u strah. »Što je bilo?« Lena je odložila knjigu na naslon klupe i pogledala ga. Sjedio je mirno, a zatim slegnuo ramenima. »Ništa.« »Vidim da nešto jest. O čemu razmišljaš?« Još je jednom slegnuo ramenima, što je ležernije mogao. »Nije ništa.« Predobro ga je poznavala. Znala je da je nešto posrijedi. »Već dugo te nisam vidjela ovakva. Prestrašena.« Prokleti udarci biča na jednoj od njih, zatim druga koja je vrišteći trčala naokolo po stanu, njihova gola tijela, mlada i unakažena. Te slike su ga progonile. Možda bi joj to trebao ispričati. Lena je imala pravo znati. Ipak nije bio pripremljen za taj susret. »Zvoni ti mobitel.« Pogledao ju je, njezin prst koji je pokazivao prema džepu njegova kaputa. Zavukao je ruku u džep tražeći mobitel, zvonjava ga je uznemirivala. Četiri puta, zatim je prestalo zvoniti. »Nordwall.« Bengt Nordwall čvrsto je pritisnuo telefon na uho dok je slušao. Za nekoliko minuta razgovor je bio završen. Pogledao je svoju ženu. »Nešto se dogodilo. Trebaju prevoditelja. Moram k njima.« »Kamo?« »U bolnicu Soder.« Ustao je, poljubio Lenu u isti obraz kao i maloprije te sagnuo glavu dok je prolazio ispod suncobrana izašavši van na pljusak. Bolnica Soder. Baltička kurva. Mrtvačnica. Strah. Opet ga je osjećao. * * * ČUVAR U ZELENOJ UNIFORMI sjedio je na jedinom krevetu u sobi. Glava mu je bila omotana zavojem. Jako je krvario, na zavoju su se vidjeli svijetlocrveni tragovi. Medicinska sestra poljskog imena prišivenog na džepu na prsima stajala je pored njega s dvije smeđe tablete u ruci. Grens je pretpostavio da su to tablete protiv bolova.

Čuvar nije imao mnogo toga reći. Sjedila je u čekaonici i gledala TV. Dva dječaka koji su ležali u sobi četiri također su sjedili ondje. Bile su vijesti, podnevne vijesti na nekom programu, nije se sjećao kojem. Morala je u zahod, a on nije vidio razlog zašto bi joj to zabranio, onako tanašnoj i slaboj. S jednom rukom u gipsu i ozlijeđena kuka zbog kojeg je hramala, smatrao ju je bezopasnom i, bilo kako bilo, neće je valjda slijediti u zahod? Ewert Grens se nasmiješio. Kvragu, trebao ju je slijediti. Trebao ju je imati pod nadzorom. I dok spava i dok sere. Čuvar je imao bolove, hvatao se za glavu, za vrat. Bio je to snažan udarac. Čuo je kako pušta vodu, dvaput je pustila vodu u zahodsku školjku. Kad je izašla, nijemo mu je objasnila kako želi natrag u krevet te da on ide s njom. Nije vidio ništa čudno u tome. Otpratio ju je u sobu dva, u sobu u kojoj su sada sjedili, te zatvorio vrata za sobom. Odjednom se u njezinoj ruci stvorio pištolj. Nije shvaćao kako. Jedino što je razumio bilo je to da je povukla okidač i uperila pištolj u njegovu glavu. Nakon nekoliko trenutaka shvatio je da ona misli ozbiljno. Bila je to gola i neugledna soba. Čuvar je otišao držeći se za vrat te uzdišući nestao. Grens je i dalje sjedio na stolici za posjetitelje i gledao uokolo. Metalni krevet. Do njega stolić na kotačima. Uz prozor malen stol i stolica na kojoj on sjedi. To je bilo sve. Soba velika kao dnevni boravak, predvidena za četiri pacijenta, no namještena i prilagođena ženi koja je pretrpjela teško zlostavljanje. Sjedio je u tišini, misli su se odbijale o hladne bijele zidove. Čekao je skupljajući snagu. Trebao je snage, više nego što je mogao naslutiti kad su dobili dojavu na putu kući s aerodroma te prebacili u drugi trak jureći preko mosta Vasterbro u smjeru bolnice. Ono što je donedavno bio samo izgubljeni narkić te prilika koju je vrebao kako bi napokon tog čovjeka povezao sa zločinom koji je uništio njegov i Annin život, pretvorilo se u talačku krizu s dovoljno eksploziva da dijelove gusto naseljene zgrade digne u zrak. Ewert Grens bio je inspektor. Istraživao je ubojstva nakon što su počinjena i to je radio bolje od drugih. No već se odavno prestao baviti velikim slučajevima i intervencijama na iznenadnim i opasnim zadacima. I

tako je stajao ovdje, sa svježim dokazima protiv Langa, samo jedan kat ispod prostitutke koja je onesvijestila čuvara i pobjegla, te samo sedam katova iznad podrumske mrtvačnice u kojoj je držala petero talaca oblijepivši ih eksplozivom. Zato je poslao patrolna kola po policijsku uniformu koja je visjela u ormaru u jednoj sobi na Kronobergu. Vrlo brzo trebao bi biti imenovan načelnikom krim-policije. Sada će oba ta slučaja pripasti njemu. Slobodan se okrenuo i pogledao prema autu i Jochumu Langu koji je ulazio u bolnicu. Kroz stakla zamagljena od kiše uočio je njegovu obrijanu glavu potamnjelu od sunca i njegov širok vrat. Zapravo je jako volio tog ludog ćelavca, bio mu je poput starijeg brata. Onog koji ti je uzor, ali ga se i pomalo bojiš. No ovdje se radilo o samopoštovanju, on je napunio trideset i pet i trebao bi se pobrinuti za sebe, izboriti se da ga poštuju i oni od kojih se to nije očekivalo. A ovoga puta Jochum je bio taj koji je usrao stvar kada je razgovarao s onim narkićem i tako pokupio svjedoka. Ovoga će puta on sam morati riješiti stvar. Lisa Öhrström. Dijalekt sa sjevera zemlje. Između trideset i trideset pet godina. Visina sto sedamdeset i pet centimetara. Crna kosa. Naočale u gornjem džepu kaputa, crni okviri s malim staklima. Slobodan je otišao liftom na šesti kat. Krenuo je prema obližnjim vratima, otvorio ih te polako ušao u prazan hodnik, na odjel gdje su ležali pacijenti. Zastao je otprilike na sredini, pored ostakljene prostorije. Unutra je bila žena. Stajala je okrenuta leđima. Lagano je kuckao po prozoru dok se nije okrenula. To nije bila ona. Ova je bila starija, dvadeset godina starija. »Tražim doktoricu Lisu Öhrström.« »Nije ovdje.« Nasmiješio se. »To vidim.« Nije mu uzvratila osmijeh. »Zauzeta je. Što trebate?« Ovo je bila medicinska sestra s tog odjela, vidio je njezino ime na uniformi, bila je napeta, zabrinuta izraza lica. »Ovdje je upravo bila policija. Razgovarali su s njom. S doktoricom Öhrström. Trebate je u vezi s tim?«

»Moglo bi se reći. Gdje ste ono rekli da je mogu naći?« »Nisam ništa rekla.« »Gdje je?« »Ima pacijente. I dosta ih još čeka na red. Danas smo malo u gužvi, kasnimo.« Slobodan je izašao u hodnik, privukao stolicu koja je stajala uza zid i sjeo. Pokazao joj je kako nema namjeru otići. »Želim da je dovedete.« Sjedio je uz prozor za malenim stolom u sobi u kojoj je do maloprije ležala žrtva, u privremenom domu zlostavljane žene, onome što je sada mjesto zločina te drolje. Mobitelom je izdavao naredbe dok mu se baterija nije ispraznila pa ju je zamijenio novom. Naredio je da sva slobodna patrolna kola odmah krenu prema hitnom prijemu bolnice, mjestu za koje je smatrao da se nalazi na dovoljnoj udaljenosti od moguće eksplozije. Zatražio je da se zaustavi sav promet duž ulice Ringvagen. Tako je prilaz bolnici bio zatvoren. Kontaktirao je upravu bolnice i zatražio da se isprazni onaj dio zgrade koji se nalazio uz mrtvačnicu. Svi moraju van, tamo je žena s oružjem i eksplozivom, ljudi moraju van, odmah! Ustao je i ugledao Svena Sundkvista koji je ulazio u sobu. Pokazao mu je na vrata te su tiho izašli u hodnik. Bili su to napeti trenuci. »Hoću i stručnjaka za deaktiviranje eksploziva.« »Dobro.« »Ti ćeš se pobrinuti za to?« »Hoću.« Došli su do liftova. Sven je krenuo prema onom koji je stigao. »Idemo liftom? Ili stubama?« Grens je podigao ruku u zrak. »Čekaj.« U ruci je držao omotnicu. Dao ju je kolegi. »Ovo sam našao kraj njezina kreveta. Valjda jedino ondje što ne pripada bolnici.« Sven Sundkvist uzeo je omotnicu, pogledao je i vratio Grensu. Otišao je do najbliže sobe neko vrijeme tražeći nešto. Na polici iznad umivaonika ležala je hrpa gumenih rukavica. Uzeo je jedan par i navukao ih na ruke. »Tako. Mogu li dobiti omotnicu natrag?«

Otvorio ju je. Plava bilježnica. Ništa drugo. Pogledao je Ewerta, zatim prelistao bilježnicu. Nekoliko je stranica bilo istrgnuto. Na četiri stranice gusto ispisan tekst. Neki slavenski jezik, koliko je mogao vidjeti. »Njezino?« »Pretpostavljam.« »Ne razumijem ni jednu riječ.« »Svene, želim da se to prevede. Sredit ćeš to?« Ewert Grens pružio je ruku, čekajući dok je Sven stavljao plavu bilježnicu u omotnicu, zatim ju je uzeo. Pokazao je prema stubištu. »Idemo stubama.« »Sad?« »Ne bi bilo pametno da zaglavimo ako se što dogodi.« Spuštali su se strmim betonskim stubištem. Prošli su pored velike crvene mrlje koja je do maloprije bila Hilding Oldeus. Jedino što je od njega preostalo nakon što su ga odnijeli momci odjeveni u zelene odore. Dok su prolazili, Ewert je slegnuo ramenima. »Time ćemo se poslije pozabaviti.« Nakon nekoliko koraka Sven je zastao. Stajao je mirno nekoliko sekundi, a zatim se okrenuo prema mrlji od krvi. »Ewerte, pričekaj malo.« Buljio je u mrlju, u njezine rubove, u tragove krvi visoko na zidu. »Što je to što pokreće nas ljude? Vidiš li, Ewerte? Ostaci nekoga tko je do maloprije živio.« »Nemamo vremena.« »Ja to ne razumijem. Potpuno mi je jasno kako to funkcionira, što je to, to što nas pokreće, ali ja to ne razumijem.« Sven Sundkvist je čučnuo. Dok je ustajao, lagano se zanjihao gubeći ravnotežu. »Znamo tko je on bio. Ta imao je sve preduvjete. Hilding Oldeus bio je talentiran. To znamo. Ali taj prokleti teret koji je nosio na svojim leđima. Išao je naokolo noseći svoju sramotu, baš kao i svi ostali luđaci. Otkuda pak to dolazi?« »Vraški nam se žuri.« »Ne slušaš me, Ewerte. Sram izjeda. Sram ih sve pokreće. Ne bismo trebali proganjati zločince. Trebali bismo proganjati sram koji ih pokreće.«

»Svene, sada nemam vremena. Idemo.« Sven Sundkvist i dalje je stajao. Osjećao je da je Ewert iziritiran, no nije ga bilo briga. »Hilding Oldeus mislio je da poznaje svoje vlastito ja. Ni pod koju cijenu nije želio imati ništa s tom osobom, nije ju želio upoznati, sramio se nje. Zašto je to radio?« Ewert Grens je uzdahnuo. »Ne znam.« »Vjerojatno ni on sam to nije znao. Jedino što je znao jest to da heroin isključi te misli. Da isključi sram.« Sven Sundkvist pogledao je Ewerta Grensa. Nije ga slušao. Već je krenuo niza stube. »Ljudima dolje u mrtvačnici jedna drolja prijeti oružjem. Oprosti, Svene, ali o ovome ćemo poslije.« Jedan kat niže. Sven ga je upravo sustigao kad se Ewert okrenuo prema njemu. »Svene?« »Da?« »I jednog pregovarača. Moram imati pregovarača za taoce.« »Već je na putu.« »Na putu?« »Tražila je pregovarača.« Ewert je zastao usred koraka. »O čemu to, kvragu, pričaš?« »To sam saznao maloprije kad sam zvao da tražim pojačanje kao što si naredio. Tražila je jednog od talaca da govori umjesto nje. Predstojnika bolnice. Sigurno je on bio taj koji je prenio informacije o situaciji u mrtvačnici. Ona ne govori švedski. Jedva zna i engleski.« »I?« »Kad je talac završio, zamolila ga je da pročita ime koje je napisala na nekom papiru. Bengt Nordvvall.« »Bengt?« »Da.« »Zašto?« »To nitko ne zna. Uprava pretpostavlja da ona želi da ga dovedu. I ja mislim da je tako.«

Ewert i Bengt dugo se nisu vidjeli na poslu. Do jučer, ispred onih razvaljenih vrata. Sada će se opet sresti, samo dan poslije. Ewert je ipak više volio njihove privatne sastanke, doručke na kiši. Bio je to jedini njegov kolega koji mu je bio i osobni prijatelj. Žurili su kroz nekoliko stotina metara dug prizemni hodnik stigavši do hitnog prijema. Nabrzinu su pozdravili liječnike i sestre koje su zatekli, nadajući se da će izbjeći pitanja jer nisu imali vremena za objašnjavanje, ne još. Izašli su van, na prilaz na kojem su inače kola hitne pomoći više puta dnevno dovozila ozlijeđene ljude koje su iznosili na teškim nosilima. Sva slobodna patrolna kola trebala su se okupiti na ovom mjestu. Sven ih je izbrojao četrnaest. Petnaest, računajući ona koja su upravo ulazila kroz portu s upaljenim rotirajućim svjetlom. Ewert Grens pričekao je još pet minuta. Osamnaest označenih auta stajalo je priljubljeno jedno uz drugo. Izvadio je kartu Stockholma te je raširio na krovu najbližeg auta. Ostali su se skupili iza njega, nisu puno govorili. Čekali su inspektora. Krupan, glasan i tanke sive kose, pomalo je hramao, a vrat mu je bio ukočen nakon što je jednom zaglavio u omči za vješanje. Mrzovoljna budala za koju su svi čuli, ali nitko nije radio s njim niti ga vidio na poslu. Znali su da najradije sjedi u svojoj sobi slušajući pjesme Siw Malmkvist i baveći se istragama te da baš i ne prima ljude. Dapače, znali su da mnogi nisu ni željeli pokucati na njegova vrata. I dalje su čekali dok se nije okrenuo i nekoliko dugih sekundi gledao ih u tišini prije nego što je progovorio. »Radi se o ženskoj osobi. Prije nekoliko dana, kada je bila bez svijesti, iznijeli smo je iz stana onog svodnika. Primljena je u ovu bolnicu. Zasad je stvar jednostavna, s ovim smo se već susreli.« Pogledao je naokolo. Stajali su u tišini, slušajući. Tako su mladi, pomislio je. Tako lijepi i snažni, no dosad se zasigurno nisu susreli s ovim. »No iz nekog razloga, iz nekog vražjeg razloga, drolja je za vrijeme ručka napravila nešto što dosad nismo vidjeli. Nabavila si je, bogzna otkud, malo oružje. Jedva da može hodati, no tim je oružjem onesvijestila svog čuvara. Odšuljala se do podruma i mrtvačnice. Ondje se zaključala i petero ljudi koji su bili ondje uzela kao taoce. Na njihova je tijela postavila eksplozive te nas zatim nazvala.« Ewert Grens smireno je razgovarao s kolegama koje nikad prije nije vidio, koji i njega vjerojatno prvi put vide.

Znao je što treba raditi, što se očekuje od njega. Ispraznio je još veći dio bolnice nego što je prije zatražio. Znao je da ona dolje ima pola kilograma eksploziva, s detonatorima, no mogla je koristiti ili skriti još mnogo više toga. Na putu prema mrtvačnici prešla je dobar dio bolnice. Eksploziv je mogla postaviti bilo gdje. Zatražio je da se proširi područje blokade prometa. Sada nije bio blokiran samo prilaz bolnici već je oko bolnice podignuta i žičana ograda duž ulice Ringvagen kojom je tekao gust promet - od parka Tantolunden do igrališta škole Eriksdal. Od načelnika policijske uprave zatražio je da u roku od sat vremena specijalna policija bude spremna za mogući proboj u bolnicu. Osobno je nazvao jednog od zapovjednika specijalne policije, Johna Edvardsona, pametna čovjeka s kojim se ranije nekoliko puta susreo i koji je govorio ruski te mu razjasnio situaciju. Tako je s Bengtom, koji je već bio ovdje, sada imao dva čovjeka koji su znali jezik na kojem će uskoro morati pregovarati. Sven Sundkvist stajao je nekoliko metara dalje. Gledao je svoje kolege koji su ispred njega čekali na parkiralištu hitne i primali Ewertove naredbe. Oni su bili ondje. Zaista su bili ondje. Prisebni, koncentrirani, potpuno usredotočeni samo na zadatak. On sam bio je odsutan. Živo mu se fućkalo što je jedna prostituka s one strane Baltičkog mora uperila pištolj u pet bijelih kuta koje su se igrom slučaja u pogrešno vrijeme našle u mrtvačnici, kao i za to što je nekoliko katova više Jochum Lang upravo osumnjičen za ubojstvo Hildinga Oldeusa. Nije imao ništa protiv vlastita posla. Baš ništa. S vremena na vrijeme bi ga i zavolio, a i dalje mu je bilo lako ići na posao. Ipak su mu na pamet dolazile svakakve misli, dakako da jesu. Razmišljao je da radi nešto sasvim drugo, nešto što nije uključivalo suočavanje s posljedicama nasilja, nešto što je bilo malo vedrije. No uvijek bi potisnuo te misli, one su bile samo igra sa snovima. Bio je policajac. Sviđalo mu se biti policajac. Nije želio započeti nešto drugo. Ali sada, sada je bio odsutan. Želio je kući. Samo danas. Ta bilo mu je mjesto s Anitom i Jonasom, a i obećao je. Tog je jutra poljubio njihova usnula lica šapnuvši im da bi se trebao vratiti odmah nakon ručka, da će tada ponovno biti obitelj.

Napravio je nekoliko koraka unatrag, dijelom zaklonjen kolima hitne pomoći. Nazvao je kući. Javio se Jonas. Izgovorio je svoje ime i prezime kao i uvijek. Halo, ovdje Jonas Sundkvist. Sven mu je objasnio da neće moći doći i bilo ga je sram. Jonas je plakao zato što je obećao da hoće. Sven se posramio još više, a Jonas je vikao da ga mrzi jer su mama i on čekali s tortom i svijećicama. Sven više nije mogao. Nekoliko je trenutaka stajao šuteći i držeći mobitel pred sobom. Krišom je pogledavao u Ewerta koji je završavao s naredbama te u hrpu kolega koji su se brzo raspršili i otišli u različitim smjerovima. Duboko je udahnuo, sabrao se i podigao mobitel te šapnuo oprosti u elektroničku prazninu koja nastaje nakon što se poklopi slušalica. Bio je lipanj, ljeto u Stockholmu, te je evakuacija velike bolnice u središtu grada usred bijela dana i blokiranje prometa visokom žičanom ogradom izazvalo oduševljenje medija. Mirisalo je na krv i kaos, na vijest koja će podići smanjenu gledanost uzrokovanu nedostatkom većih dogadanja. Novinari su slijedili osamnaest auta s rotirajućim svjetlima na putu prema bolnici te su se sjatili rame uz rame sa znatiželjnom publikom ispred dvaju uskih prolaza na kojima su policajci u uniformama otvarali i zatvarali ogradu za osobljem koje je i dalje izlazilo iz bolnice. Ewert Grens zamolio je glasnogovornike policije i bolnice da konferencije za medije sazivaju dokle god je to moguće na mjestu na kojem se nalaze, a poslije da prenose samo najnužnije. Želio je mir u ambulanti na hitnom prijemu koja je uređena kao privremena soba za pregovore te mir u podrumskim hodnicima koji su okruživali mrtvačnicu. S užasom se sjećao talačke krize na zapadnoj obali prije nekoliko godina. Otmičari su se nalazili u privatnoj vili, a oružje velikog kalibra uperili su u taoca. Nasilni i otprije poznati policiji upravo su započeli pregovore čekajući idući poziv kada je jedan novinar s nekog švedskog programa, koji je otkrio identitet i telefonski broj otmičara, nazvao i u izravnom prijenosu pokušao dobiti intervju. Znao je da to ovdje neće pomoći. Mogao ih je poslati koliko daleko je htio na koliko god beznačajnih konferencija. Baltička kurva koja je bila zlostavljana, a zatim je u bolnici u kojoj je ležala uzela taoce, jest priča koja se ne propušta. Oni će ostati ovdje dok se sve ne završi.

Soba za pregovore bila je zapravo operacijska dvorana. Dvije dvorane bile su slobodne, a ovo je bila još jedna kompletno opremljena rezervna dvorana koja se rijetko koristila. Zajedno s bolničkim osobljem raskrčili su sobu. Ono što su dotada bile sterilne površine sada je pretvoreno u radne stolove i stolice. Dok su policajci ulazili i izlazili, skupina za pregovore, koja se uvijek sastojala od najmanje troje, a najviše petero ljudi, sjedila je na svom mjestu. Nakon više prijetnji, Ewert Grens prisilio je vlasnika jednog telefonskog operatera da im ustupi broj mobilnog telefona s kojeg je u 12:31 iz mrtvačnice nazvana policija. Broj se nije nalazio u telefonskom imeniku, a pripadao je bolnici i predstojniku Gustafu Ejderu. Isprintao je taj broj u boji te ga zalijepio na zid pred sobom, između dvaju ormara od nehrđajućeg čelika, pored fiksnog broja mrtvačnice koji je netko već zalijepio. Zatim je sjeo na svoje mjesto, u kut pored operacijskog kreveta. Čekao je gotovo dva sata nestrpljivo ispijajući kavu iz plastične čaše. »Provocira nas.« Nitko ga nije čuo. Ako to ima smisla, ili da si barem olakša dušu, reći će to glasnije. »Vjerojatno točno zna što radi. Svojom nas šutnjom provocira. Ili se možda povlači, shvaćajući da neće uspjeti pa odustaje od svega.« Ispio je kavu, zgnječio čašu, ustao te počeo nemirno hodati po sobi. Pogledao je Svena Sundkvista koji je sjedio na drugom kraju sobe, sklopljena nosila služila su mu kao radni stol. Dugo je razgovarao telefonom, a sada je spustio slušalicu. »Razgovarao sam s Ägestamom. Bio je na sastanku s Errforsom u vezi obdukcije Hildinga Oldeusa. Očito ga je htio otvoriti već danas poslijepodne. Još ga je zanimalo koji nam je sljedeći potez. Čuo je za uzbunu i evakuaciju i skužio da se tu radi o nečem prilično velikom.« Ewert je zastao nasred sobe bijesno bacivši zgnječenu čašu u zid. »Taj bijedni snob od odvjetnika! Kad mu miriše na slavu i dobru priču onda se umiljava, ali kad ga molimo da zadrži Langa, to mu nije milo. Mafijaški obračuni u kojima stradavaju narkići nisu materijal za sočne intervjue.« Ewert Grens nije volio Larsa Ägestama. Inače nije volio da mu mladi odvjetnici, sa zalizanim frizurama i u ulaštenim cipelama, koji su jedino iskustvo stekli na fakultetu, govore što su

opravdana sumnjičenja i dokazi dovoljni za tužbu. Njih dvojica prvi su se put sreli, zakvačili i zamrzili prije godinu dana, kada je Ägestam bio imenovan voditeljem pripremne istrage u potjeri za seksualnim manijakom. Ägestam se tada često pojavljivao pred kamerama, a Ewert Grens više puta bi ga poslao kvragu. Od tada mu se Lars, koji je ciljao na mjesto odvjetnika na višem sudu, u više navrata našao na putu te su se njih dvojica i dalje nastavili vrijeđati. Sada je Ewert progutao srdžbu. Već prije dva sata, kad je izlazio iz sobe 12 gdje je prije ležala Lydia Grajauskas, jedna mu je misao prošla kroz glavu - Ägestam će shvatiti da je ovdje posrijedi velika stvar i prilika za pojavljivanje u medijima. Ako je potrebno, klanjat će se, ulizivati, pa i skinuti gol kako bi i ovaj put bio izabran za voditelja pripremne istrage. Nastavio je nemirno hodati naokolo po jarko osvijetljenoj sobi. Neonska svjetla na stropu, čije je jako svjetlo bilo potrebno kod operacija, sada su samo smetala. Mahnuo je rukom prema njima, kao da će to pomoći. »Ista je stvar s Grajauskasicom.« Sven Sundkvist i dalje je sjedio na drugom kraju sobe, naslonivši ruke na sklopljena nosila. Pravio se da ne vidi Ewertovo mahanje. »Shvaćaš li, Ewerte? Ovdje se radi o istoj stvari. Sram je ono što pokreće nju i njezina djela. Isto kao i Oldeusa.« »Svene, ne opet s tim, ne sada.« »Sjećaš se ulice Völundsgatan? Sjećaš se votke i sedativa koje smo pronašli u kupaonici? Što misliš da je to bilo? Napravila je istu stvar. Isključila se. Sramila se. Nije mogla nositi se sama sa sobom.« Ewert Grens demonstrativno je okrenuo leđa Svenu. »Koliko je dugo ona sad već dolje?« »Jasno ti je, zar ne? Oni je neprestano ponižavaju. Ona mrzi to što joj se događa, ali mora nastaviti. Kao da dopušta ono što ne želi. Kao da svaki put sudjeluje u tome. Pokušala je živjeti s tim sramom, ali jasno je da tako ne ide. Ewerte?« Ewert Grens nije se okrenuo. Jako je lupio šakom o zid pred sobom i jauknuo. »Svene, pitao sam te koliko dugo? Koliko već dugo ta drolja prijeti da će ubiti petero ljudi koji su joj se našli na putu? Želim odgovor!« Sven Sundkvist nekoliko je puta duboko uzdahnuo, zatim je pogledao prema čovjeku koji se derao na njega. Još je malo odugovlačio, a zatim pogledao na sat koji je ležao na operacijskom stolu pored telefona. »Prošao je jedan sat i pedeset i tri minute otkako je nazvala policiju.«

»A koliko je dugo dolje?« »Pretpostavljamo dva sata i dvadeset minuta. Ozlijeđeni čuvar dobro je upamtio vrijeme. Bile su podnevne vijesti kada je otišla u zahod. Ondje je bila nekoliko minuta, a još je nekoliko minuta prošlo prije nego što je onesvijestila čuvara. Zatim smo računali i put do mrtvačnice. Mislim da su dva sata i dvadeset minuta prilično točno vrijeme.« Grens je mirno stajao dugo gledajući na svoj ručni sat. »Dva sata i dvadeset minuta. U zaključanoj prostoriji, s taocima i bez konkretnih zahtjeva. Zahtijevala je da dođe Bengt koji je znao ruski. Ništa drugo. Samo duga, iritirajuća tišina. Ona zna da nas ovako provocira. Sada ćemo mi nju isprovocirati.« Kada je uvidio da će morati oformiti sobu za vođenje pregovora, Ewert Grens uza se je imao Svena Sundkvista. Nazvao je i Johna Edvardsona, zapovjednika specijalne policije. Kontaktirao je i Odjel za prevenciju nasilja te zatražio mladu službenicu Hermansson koja je bila na zamjeni i govorila otegnutim južnjačkim narječjem. Koliko je ranije mogao vidjeti, ona je bila temeljita i dosljedna, a sada je znao da je bila i jaka. Nije ni trepnula okom kada ju je Hilding Oldeus na saslušanju izazivao pomičući svoje međunožje i nazivajući je pogrdnim imenima ili kada je toj nadrogiranoj budali opalila šamarčinu. Sada je u svojoj radnoj skupini imao ključne ljude. Pogledao je Hermanssonicu koja je dijelila improvizirani radni stol sa Svenom. Njezini su papiri ležali na drugom kraju. »Želim da kontaktiraš Vodafone. Objasnio sam tipu u službi za odnose s javnošću da im je u interesu izaći nam ususret. Zamolit ćeš ga da blokira odlazne pozive s prokletog mobitela one drolje. Samo to. Zatim nazovi centralu ovdje u bolnici i zamoli ih da to isto naprave s fiksnim telefonom dolje u mrtvačnici.« Kimnula je, bilo joj je jasno. Žena koja je govorila ruski i prijetila oružjem neće moći komunicirati onda kada ona to želi. To pravo pripadalo je njima, komunikacija će se odvijati prema njihovim pravilima. Ewert Grens krenuo je prema kuhalu za vodu koje je stajalo na klupici. Napunio ga je vodom koja se nalazila u vrču pored njega i uključio. Zatim je uzeo plastičnu čašu s hrpe koja je stajala na podu te stavio u nju tri čajne žličice instant kave. »Sada smo mi ti koji će odlučivati kada će se razgovarati. Mi ćemo biti ti koji će provocirati. Mi ćemo nju pustiti da čeka.«

Nije čekao na odgovor. »A Bengt? Gdje je on?« Bengi ju je držao. Njegove su ruke obuhvatile njezin pojas, ali više nije izdržao. Ispala je iz autobusa dok se još kretao. Dvadeset i pet godina. Bio je blizu. Kada završi ovo s mrtvačnicom. Gore se nalazio jedan svjedok. Kazna koju je Lang već odavno trebao odslužiti. Kazna za Anni. Sven je pokazao prema vratima. »Nordwall sjedi u čekaonici. Na kauču između pacijenata koji su čekali na hitnoj.« Ewert je šuteći gledao u pravcu koji je Sven pokazao. Pričekao je, a zatim rekao: »Želim da dođe ovamo. Vrijeme je. Za pola sata specijalci će se rasporediti u hodniku koji vodi prema mrtvačnici. Tada će je on prvi put kontaktirati.« Voda je bijesno kipjela. Ugasio je kuhalo, napunio čašu vodom i promiješao. Puhnuo je u smeđu tekućinu i upravo krenuo srknuti kada je telefon koji se nalazio na ormaru usred sobe i koji je bio namijenjen samo za jednu svrhu, zazvonio. Hermanssonica još nije stigla kontaktirati telefonskog operatera kako bi blokirala odlazne pozive iz mrtvačnice. Služba za hitnu pomoć prepoznala je broj te ga prema uputama prespojila dalje. Ewert Grens uzeo je telefon koji je zvonio. Držao ga je u ruci prepoznavši broj koji se pojavio na zaslonu. Prestigla ih je. Mirno je stajao i pustio da telefon zvoni. Zazvonio je četrnaest puta. Nasmijao se kada je utihnuo. * * * LYDIA GRAJAUSKAS POGLEDA NA SAT iznad vrata. Opet ih je nazvala, dala je studentici da bira broj i zatim prislonila mobitel na uho sjedokosog liječnika.

Pustila je da odzvoni četrnaest puta. Čekala je i slušala prigušene tonove, jedan za drugim, četrnaest puta. Nitko se nije javljao. Možda policajci uopće nisu ni zaprimili poziv, ili ga jednostavno ignoriraju. Sjedila je na stolici otprilike tri metra od njih. Razmak je bio dovoljno velik da ima svu kontrolu a da ne mora riskirati previše im se približavati. Sjedili su bez riječi, nitko nije ništa progovorio od prvog poziva. Stalno su držali oči sklopljene, strah je tako djelovao na njih. Pogledala je oko sebe. Mrtvačnica se sastojala od više prostorija. Prvo uska prostorija nalik na hodnik kroz koju je i došla, gdje se sabrala, a zatim izvukla pištolj i ušla u sljedeću prostoriju gdje je njih petero u kutama stajalo iznad nosila s mrtvacem. Iza zida pred kojim su klečali nalazila se još veća prostorija, nekakvo spremište s ormarićima za arhiv, nosilima i nekakvim elektroničkim uređajima. Sve je to znala i prije no što je došla. Dobro je proučila brošuru bolnice koju je precrtala u bilježnicu i zatim otrgnula potrebne stranice. Znala je da postoji još jedna prostorija. Nije još bila tamo, morala je nadgledati svoje taoce i privoljeti ih da je poštuju. No znala je da se nalazi iza nje, iza velikih, sivih metalnih vrata. Najveća prostorija. Glavni dio mrtvačnice, u kojem drže sva tijela. Jedan od trojice studenata, koji je prije plakao, odjednom je počeo teško disati, što je ubrzo preraslo u hiperventiliranje. Ostala je sjediti i gledala ga je kako pada prema naprijed s rukama na leđima. Ležao je licem na podu i tresao se. »Pomozi mu!« Stariji je liječnik promukao, vikao je, no nije se mogao pomaknuti. Zurio je u nju, sav crven u licu i vratu. »Help! Help him!« Lydia je oklijevala. Vidjela je da se muškarac na podu trese. Ustala je, podigla pištolj i krenula prema njemu. Pogledom je pratila ostale taoce, da se uvjeri da su i dalje leđima uza zid. Zato i nije vidjela. Da su mu ruke bile slobodne. Da je ležao i tresao se pred njom, licem prema podu i s rukama uz bok.

Čučnula je nad njega i stavila ruku u gipsu na njegov vrat, na što se bacio na nju. Pala je natrag, a on je stao iznad nje, udario je po glavi jednom rukom, a drugom joj pokušao oteti pištolj. Bio je toliko jači od nje. Poput drugih. Onih koji su lijegali s njom, tukli je i silovali, koje je mrzila i kojima nikad više neće dopustiti da je udare. Zato je i skupila snage. Barem je to poslije mislila. Zgrabio je pištolj, no ona se nekako uspjela izboriti i povući okidač. Prasak je zaorio sobom, a čovjek koji ju je ponižavao pao je ustranu. Srušio se na pod i napravio bolnu grimasu zbog rane na nozi. Pogodila ga je točno ispod koljena, neće dugo moći hodati. U podrumu bolnice Söder počeo se okupljati tim specijalaca, kad se odjednom začuo vrisak iz mrtvačnice. Bio je prigušen i nisu mogli razabrati nijednu riječ, čak ni kad su se približili vratima. Zvučalo je više kao jecanje. Zatim su ga ugledali kako leži na boku na podu nasred hodnika, glavom prema vratima mrtvačnice. Krvario je iz noge i glave. Gubio je puno krvi i bilo je očito da mu hitno treba medicinska pomoć. Pripremili su se na najgore, no ništa se nije dogodilo kad su uzeli i podigli ranjenog mladića na nosila. Svaki korak elitne postrojbe bio je dobro promišljen. Znali su da bi ostavljeni mladić mogao biti mamac. Dvanaest minuta poslije odveli su ga na hitnu gdje je Ewert Grens nestrpljivo čekao. Putem radija je saznao da se mladić zove Johan Larsen, student je medicine i bio je jedan od petero talaca. Bivša pacijentica propucala mu je oba koljena, a potom ga drškom pištolja više puta udarila po glavi. Grens je odmah otišao do mladića i pokušao razgovarati s njime, no ubrzo su ga liječnici istjerali i objasnili mu da mora pričekati dok se ne oporavi. Imao je mnogo pitanja. Trebalo mu je mnogo odgovora. Lydia Grajauskas opet je sjela u stolicu pred ostalo četvero talaca. Bila je umorna, ovo je bilo nekoliko veoma teških minuta. Čim ga je ustrijelila, shvatila je da to nije dovoljno. Od samog početka htjela je da je shvate ozbiljno i ukazu joj poštovanje, no nije išlo. Kad je

legao na nju kao i svi oni muškarci, shvatila je da mora poduzeti nešto oko toga. Mora pridobiti moć i utjerati im strah u kosti. Nije mogla dopustiti novu pobunu jer bi toga puta možda i uspjeli. Ležala je na podu s oružjem u ruci pokraj studenta koji je vikao od boli i držao se za desno koljeno. Ustala je i pogledala njega i ostalo četvero uza zid. Pokazala im je pištolj. »Not again. If again. Boom.« Zatim je došla iznad njega i opkoračila ga. Još jednom im je pokazala pištolj, rekla boom i propucala mu i drugo koljeno. Vrisnuo je i pao prema naprijed. Pogledala je njih četvero, rekla boom boom i stavila mu cijev pištolja u usta. Držala ga je tako dok nije ušutio, a zatim ga počela udarati drškom pištolja, sve dok nije izgubio svijest. Udarala ga je onako kako su nju udarali. Zatim je podigla eksploziv s njegovih ramena i pokazala na studenticu i sjedokosog liječnika. Odvezala im je ruke i objasnila da odnesu onesviještenog mladića do ulaza, otvore vrata i ostave ga u hodniku. Sjedila je mirno s pištoljem u ruci uperenim u njih. Vani će ga netko preuzeti, vidjet će da ga je ustrijelila, a možda će im i reći nešto. To je dobro. Što god da im kaže, uvjerit će ih da je trebaju shvatiti ozbiljno i ukazati joj neko poštovanje. Htjela je razgovarati s njima ondje vani. Nije mogla više čekati. Htjela im je reći sve što želi. Napravila je pokret pištoljem. Htjela je da djevojka uzme mobitel i nazove ih. To bi bio već treći poziv. Prvi put htjela ih je obavijestiti da drži taoce. Drugi je put samo zvonilo četrnaest puta. Sada je studentica opet birala broj, a ona je pritiskala slušalicu na liječnikovo uho. Čekao je i mahao glavom. »Dead.« Čula ga je, no nije bila sigurna što misli. Zamahala je pištoljem. »Again!« »Dead. No tone.« Prešao je rukom preko grla, kao u američkim filmovima kad prijete nekome da će ga ubiti. Ponovio je to i dvaput rekao dead.

Shvatila je. Ustala je, i dalje držeći pištolj uperen u njega, i otišla do telefona na zidu iznad njih. Podigla je slušalicu, ništa se nije čulo. Onesposobili su oba telefona koja su joj bila jedini način komunikacije. Počela je vikati nešto na ruskom što nisu razumjeli, vikala je i pokazivala na vrata prostorije s arhivom i elektroničkim uređajima. Ustali su, noge i leda već su im obamrli od višesatnog klečanja na podu. Ušli su ondje i smjestili se pred drugi zid. Znala je da će je sada dobro slušati, no svejedno je pokazala pištolj i rekla if again, boom, te zatvorila vrata za sobom. Požurila je preko sobe, pokraj nosila s truplom, do velikih limenih vrata na drugoj strani. Otvorila ih je i ušla u veliku prostoriju koja je zapravo bila prava mrtvačnica. * * * JOHN EDVARDSON POSTAO JE ZAPOVJEDNIK specijalne policijske jedinice sa samo trideset i četiri godine. Izučio se za tumača, studirao ruski i političke znanosti, a nakon toga upisao je i policijsku akademiju. Već nakon nekoliko godina službe u policiji, istaknuo se medu svim kandidatima za taj položaj. Mnogi su se bunili zbog toga, što se može i očekivati kad se naruši nečiji ego, no on se ubrzo pokazao pravim izborom. Bio je mudar i omiljen medu ljudima, nenametljiv. Nije morao vikati da bi dokazao nešto. Ewert Grens sreo ga je već nekoliko puta. Grensa nije zanimalo biti prijatelj s njim, no znao je kakva je osoba i poštovao ga je kao kolegu. Bila mu je čast imati ga uza se na ovom slučaju u improviziranom operativnom centru među nosilima i skalpelima. Edvardson priđe Ewertu, rukuje se s njim i odvede ga podalje od studenta s propucanim koljenima. »Ne moraš ga još ispitati. Jedan od mojih ljudi pričao je s njim na putu ovamo.« Ewert ga je slušao i gledao liječnika koji je pregledavao koljena studentu. »Trebam znati sve.« »Ne možeš sve saznati sada. Malo poslije. No možeš znati da je ozlijeđeni Larsen siguran da se radi o eksplozivu semtex. Ne želi priznati

kako to zna, no siguran je. Opisao ga je, blijeda bež masa, odgovara opisu. Obložila ga je oko svih vrata i stavila na taoce. Ima detonatore, a on je uvjeren da će ih iskoristiti ako joj zatreba.« »Trebao bih znati.« »Shvaćaš li što to znači?« »Mislim da da.« »Ne smijemo samo upasti unutra. To nije opcija. Riskirali bismo živote talaca.« Ewert se okrene prema Edvardsonu i ljutito udari rukom o čelična kolica. Udarac je bio glasan, još više zbog metalne površine koja je zavibrirala. »Ništa mi nije jasno. Kako to da se jedna obična drolja mogla naoružati i uzeti taoce?!« »Pričao je o tome kako ima zastrašujuću kontrolu nad njima. Dobro se pripremila za sve, donijela je uže kojim ih je vezala, dovoljno streljiva i eskploziva da nas zadrži podalje od sebe.« »Kontrolu.« »Tako je rekao. Kontrolu i smjelost. Ponovio je to nekoliko puta.« »Briga me za njezinu kontrolu. Želim da postaviš ljude onako kako misliš da je najbolje. I želim snajperiste. Ako bude potrebno, ustrijelit ćemo je.« Edvardson je već bio na odlasku kad ga je Grens zamolio da pričeka. Na jednom od nosila nalazila se omotnica s plavom bilježnicom. Ewert je uzme, da Edvardsonu gumene rukavice i pruži mu je u ruke. »Pripadala je Grajauskasici. Razumiješ li što piše?« John Edvardson oprezno je okretao stranice. Mahao je glavom. »Nažalost ne. Na litavskom je. Ne razumijem ništa.« »Svene, kakva je situacija s tim prokletim tumačem?« Ewert Grens okrene se prema kutku gdje je Sven Sundkvist sjedio pokraj liječnika koji je pregledavao rane Johana Larsena. Mahnuo mu je rukom da mu privuče pozornost. »Grense?« »Da?« Ewert krene prema nosilima u nadi da će moći ispitati studenta. Liječnik je podigao ruku kao da ga zaustavlja. »Ne, ne još.« »Trebaju mi neki odgovori.« »Ne još. Nije u stanju za ikakve odgovore.«

»Prokleta koljena! Dolje je još nekoliko ljudi!« »Nije stvar u koljenima. I sami vidite da je u šoku. Ako to ne uzmemo u obzir, možda nikad ne dobijete odgovore.« Ewert Grens pogleda Larsena. Bio je sav blijed u licu, a slina mu je tekla niz bradu. Ewert na trenutak posegne za rupčićem u džepu kojim je nju brisao. Sklopi oči i zatim opet pogleda Larsenova otvorena usta. Htio je ponovno udariti rukom o kolica, no samo je mirno zadržao ruku u zraku. »Uzela je taoce i pobrinula se da saznamo za to. Napunila je cijelu jebenu mrtvačnicu eksplozivom. No ne postavlja nikakve zahtjeve!« Ipak je udario rukom, a zvuk metalne ploče koja se zaljuljala odjeknuo je po prostoriji. »Svene!« »Da?« »Nazovi je! Krajnje je vrijeme da malo popričamo s njom.« Nikad prije nije bila u pravoj mrtvačnici. Zastala je na trenutak kad su se siva metalna vrata zatvorila za njom i pogledala oko sebe. Bila je veća nego što je zamišljala, svijetložuta dvorana sa sterilnim osvjetljenjem i bijelim zidnim pločicama u kojoj se obavljaju obdukcije. Bila je dvaput veća od plesne dvorane u Klaipedi u koju je išla s Vladijem kao tinejdžerka. Škrinje su bile poredane uzduž cijelog jednog zida. Izgledale su poput malih hladnjaka, čeličnosivih vrata, pedeset sa sedamdeset pet centimetara, naslagane tri po tri. Lydia je izbrojala petnaest redova. Četrdeset i pet škrinja s ljudima. Ohlađena tijela u stanju mirovanja. Nije ni mogla ni htjela to shvatiti. Opet je mislila na Vladija, nedostajao joj je. Zajedno su odrasli, išli u školu. Voljela ga je držati za ruku i ići u duge šetnje s njim. Zajedno su planirali otići iz Klaipede. Ponekad bi otišli do ruba grada i samo ga gledali te čeznuli za nečim višim. Smatrala ga je svojim. On je nju smatrao svojom. Lydia je oprezno prelazila preko sivih pločica. Nije ga vidjela preko tri godine. Pitala se gdje je i što radi, misli li ponekad i on na nju. Mislila je na roditelje. Na tatu i zatvor Lukuskele. Mamu i njihov stan u Klaipedi. Oboje su se trudili najbolje što su mogli. Možda se nisu toliko voljeli, no nije bilo ni mržnje ni nasilja. Kao da su sami sebi bili dovoljni. Pitala se jesu li i oni ikad čeznuli za odlaskom, jesu li došli do ruba grada, gledali i tražili nešto drugo.

Bilo joj je drago što mama ne zna gdje je ona sad. Pretučena kurva u mrtvačnici, koja je prijetila pištoljem ljudima. Bilo joj je drago što Vladi nema pojma o tome. Pitala se bi li ikada mogao to razumijeti. Vjerovala je da bi. Shvatio bi da kad te netko dovoljno dugo ugnjetava, dođe trenutak kada moraš uzvratiti istom mjerom. Jednostavno je tako. Više ne ide, ne može se više trpjeti. Začula je telefon nakon nekoliko sekundi. Onaj na zidu, tamo pokraj mrtvaca na nosilima. Pohitala je preko kamenog poda i otvorila metalna vrata. Zazvonilo je četiri, možda pet puta. Podigla je slušalicu i čekala bez riječi. Osjetila je bol. Morfij je počeo popuštati, teško se kretala i znala je da će uskoro postati još gore. Govorio je ruski, što nije očekivala. Muškarac je govorio ruski sa skandinavskim naglaskom, što je shvatila tek kad joj se predstavio. »Bengt Nordwall pri telefonu. Policajac sam.« Progutala je knedlu. Nije mogla vjerovati. Nadala se tome, no nije mogla vjerovati. »Zahtijevali ste da dođem.« »Da.« »Lydia, zar ne? Poslušat ću vas ako...« Prekinula ga je u pola rečenice, kucnula u slušalicu prstom i povisila ton. »Zašto ste isključili telefone?« »Mi smo...« Opet je kucnula prstom u mikrofon. »Vi možete mene nazvati, ali ja ne mogu vas. Želim znati zašto.« Oklijevao je pa je shvatila da je okružen kolegama i da čeka njihovu potvrdu. Kimnuli su jedni drugima i dali mu znak rukama. »Ne znam na što mislite. Nismo isključili telefone. Evakuirali smo veliki dio bolnice zbog toga što držite taoce, ali nismo isključili nikakve telefone.« »Objasnite mi to bolje.« »Lydia, evakuirali smo i ljude iz bolničke centrale. Možda zato telefon ne radi.« »Telefoni! Ne jedan, već oba! Mislite li da sam glupa? Da sam obična glupa kurva s istoka? Znam kako rade telefoni. A vi znate da se ne ustručavam od ranjavanja. Zato bez sranja! Imate pet minuta. Točno pet

minuta da spojite telefone da normalno rade. Inače ću ustrijeliti jednog od talaca. I to ne u nogu ovoga puta.« »Lydia, mi...« »I da vam nije palo na pamet doći ovamo jer ću raznijeti i taoce i cijelu bolnicu.« Opet je oklijevao. Pogledao je kolege i nakašljao se. »Ako to napravimo, što ćemo dobiti?« »Dobiti? Izbjeći ćete. Izbjeći ćete smrt još jednog taoca. Još četiri minute i petnaest sekundi.« Ewertu je Edvardson simultano prevodio cijeli razgovor. Skinuo je slušalice i stavio ih na ležaj između Svena i Hermanssonice. Ispio je ostatak već hladne kave iz plastične šalice. »Što vi mislite?« Pogledao je Svena, Hermanssonicu, Edvardsona i Bengta. »Što mislite? Blefira li?« John Edvardson bio je odjeven poput policajaca koje je upravo postavio po bolničkim hodnicima. Crne kožnate čizme, kamuflažne hlače s velikim džepovima na bedrima, dvostruki sivi prsluk; prvo prsluk s opremom i dodatnim šaržerom, a zatim pancirka ispunjena metalnim pločicama otpornima na sva moguća streljiva. U sobi je već bilo prevruće i znojio se, čelo mu se sjajilo, a ispod ruku su mu se stvorile velike mrlje. »Pokazala je da se ne boji ozlijediti taoce.« »No blefira li?« »Nema potrebe za tim. Ona je ta koja ima prednost.« »A zašto bi onda prokockala tu prednost?« »I neće. Ako ustrijeli jednog, ostaju joj još trojica.« Grens pogleda Edvardsona, odmahujući glavom. »Zašto pobogu drži taoce u mrtvačnici? Bez prozora i izlaza. Nebitno je hoće li ih sve pobiti! Uhvatit ćemo je čim pokuša izaći otamo. Ili to, ili će je snajperist ustrijeliti. Toga mora biti svjesna. Morala je to znati od početka. Ne shvaćam.« Hermanssonica je sjedila tiho nasred sobe pokraj ležaja. Ewert je primijetio da je zapravo jako malo toga rekla otkad je došla. Možda ni inače nije baš pričljiva, a možda se osjeća ugroženo medu muškim kolegama koji su bili puno iskusniji. Ustala je i pogledala ga. »Postoji još jedna opcija.«

Grens zapazi njezin skanski naglasak. Ulijevao je povjerenje, kao da je bio prisiljen slušati je. »Kako misliš?« Oklijevala je, dvojila se hoće li im reći ili ne. Znala je da ima svako pravo, no osjećala se tako nesigurno medu njima, poput male djevojčice, i to je mrzila. Znala je da nije tako, no svejedno se tako osjećala. »Teško je ozlijeđena. Boli je. Neće dugo izdržati. No mislim da ne razmišlja poput nas. Već je prešla granice izdržljivosti, pretrpjela stvari koje ni sama nije mislila da može pretrpjeti. Mislim da je odlučila. Mislim da ne namjerava napustiti mrtvačnicu.« Ewert Grens bio je posve miran, što se nije često događalo. Uvijek je nemirno pokretao svoje teško tijelo. Čak i kad bi sjedio, stalno je bio u nekom pokretu, protegnuo bi ruke, nesvjesno lupkao nogom o pod ili se naginjao naprijed-natrag. Nikad nije mirovao. Osim sada. Hermanssonica je rekla nešto što je on sam trebao zaključiti. Uzdahnuo je i počeo hodati oko ležaja i njihovih improviziranih stolica. »Bengte.« Bengt Nordwall stajao je na vratima, ruku naslonjenih na okvir. »Da?« »Bengte, želim da je opet nazoveš.« »Sada?« »Mislim da moramo itekako požuriti.« Bengt Nordwall dode do telefona nasred sobe, no ne sjedne odmah. Sekunde su prolazile, a on se borio s istim onim nemirom koji mu se javio još onda u vrtu kad su mu u sjećanje došle slike i/bičevanih leda. Znao je tko je ona. Znao je to otkad je došao do stana u ulici Volund. Osjećaj je bio sve snažniji, prešao je iz nelagode u strah. Bengt Nordwall pogleda papirić na zidu s brojem koji mora nazvati. Okrenuo se prema Ewertu i pričekao dok ne stavi opremu za prisluškivanje. Nazvao ju je. Osam puta je zazvonilo. Nije odgovarala. Pogledao je drugi papirić s brojem mobitela. Nazvao je taj broj. Osam, deset, dvanaest puta. Nije odgovarala. Odmahnuo je glavom i poklopio slušalicu. »Isključila je oba.«

Bengt pogleda Ewerta koji je nemirno kružio po sobi sav crven u licu i vikao. »Prokleta kurva!« Grens pogleda na sat, prvo onaj na ruci, a zatim na zidu. Htio je opet viknuti, no snizio je ton. »Još minutu i pol.« * * * ZNALA JE DA SLUŠAJU I MIRNO ČEKAJU, no svejedno je otvorila vrata i na brzinu provjerila gdje su i što rade. U spremištu se prašina iz arhiva kovidala u zraku. Sjedili su leđima uza zid. Okrenuli su se prema zvuku otvorenih vrata i pogledali je. Uperila je pištolj u njih dovoljno dugo da opet osjete smrt. Tata je pao na pod, ruku vezanih na leđima. Licem je snažno udario o do. Trebala je dotrčati do njega. No nije se usuđivala. Pištolj joj je bio uperen u glavu i boljelo je kad bi ga snažno pritiskao o tanku kožu na sljepočnici. Zatvorila je vrata i vratila se u veliku prostoriju. Pogledala je na sat. Dobili su svojih pet minuta. Uključila je telefon na zidu. Uzela je mobitel i pritisnula zeleni simbol kao što joj je objasnio liječnik. Pričekala je svega nekoliko sekundi. Zazvonilo je, kao što je i očekivala. Pustila je da odzvoni nekoliko puta. Zatim je podigla slušalicu crnog telefona na zidu. »Isteklo je vrijeme.« Začula je glas Bengta Nordwalla. »Lydia, treba nam...« Rukom je udarila o mikrofon. »Jeste li napravili što sam tražila?« »Treba nam još vremena. Samo još malo. Sredit ćemo problem s telefonima.« Oblio ju je hladni znoj. Sa svakim udisajem osjećala se kao da je netko tuče. Teško je sabirala misli i zanemarivala bol. Udarila je pištoljem o slušalicu. Više puta, i jače. No nije ništa rekla. Bengt Nordwall je čekao. Čuo je kako odlazi od telefona. Ona je znala da se sad okrenuo prema kolegama koji su držali slušalice na ušima i

pokušavali pohvatati sve. Zgrabio je telefon i viknuo najjače što je mogao. »Čekaj!« Čuo je kako su mu riječi odjeknule sobom. »Čekaj!« Zatim je začuo ono čega se bojao. Pucanj je nadglasao sve druge zvukove. Ispalila je metak u zatvorenom prostoru i to je snažno odjeknulo u slušalicu. Nije mogao procijeniti je li prošlo samo nekoliko sekundi ili više. »Sad imam tri živa i jednog mrtvog taoca. Dobit ćete još pet minuta. Telefoni moraju biti osposobljeni za odlazne pozive. Ako to ne učinite, pucat ću u još jednog.« Glas joj je bio postojan. »Bilo bi dobro da maknete one tamo iz hodnika. Ubrzo ću ondje detonirati dio eksploziva.« Ewert Grens čuo je pucanj, a zatim je čekao da utihne. Nakon toga usredotočio se samo na njezin glas, je li bio smiren ili se samo doimao takvim. Nije mogao ništa drugo. Nije shvaćao ni riječ prokletog ruskog. John Edvardson stajao je iza njega i prevodio. Grens je slušao i psovao. Okrenuo se prema Svenu, sredi te jebene telefone, Svene, mora moći zvati, i to hitno. Zatim je pogledao Edvardsona. Dogovorili su se da će povući ljude dalje od vrata mrtvačnice. Nitko neće umrijeti ondje! Neko je vrijeme šutio i teško disao, a zatim položio ruku na Svenovo rame. »Nabavi pancirku.« Sven se gotovo trznuo na dodir njegove ruke, nikad ga prije nije dodirnuo. »Želim da odeš ondje, Svene. Dolje u podrum. Moram znaci što se dogada iz prve ruke, trebaju mi oči u koje se mogu pouzdati.« Sven Sundkvist sjedio je pedesetak metara od vrata mrtvačnice, u dijelu gdje se hodnik račvao u dva pravca. Čekao je iza zida drugog hodnika zajedno s trojicom specijalaca. Nakon svega dvije minute provedene ondje začuo je kako se otvaraju vrata. Kleknuo je i otpuzao prema naprijed te pogledao zrcalo malo dalje od njih. Hodnik je bio u mraku, no obasjavalo ga je žarko svjetlo iz mrtvačnice. Vidio je siluetu čovjeka koji se kretao po hodniku nagnut

prema naprijed i vukao nešto. Trebalo mu je malo vremena da shvati što je to. Muškarac je držao nečiju ruku, vukao je tijelo. Sundkvist stavi naočale za noćno gledanje te uz rizik da bude otkriven, dode do ruba hodnika i pogleda u smjeru čovjeka. Nije mogao razaznati detalje lica, no vidio je kako je odmah pustio ruku i požurio natrag u mrtvačnicu zatvorivši vrata za sobom. Sven Sundkvist otpuzao je natrag do hodnika. Teško dišući, progovorio je u radio. »Grense.« Šumjelo je, kao i uvijek. »Ovdje Grens.« »Upravo sam vidio muškarca. Izišao je iz mrtvačnice i ostavio mrtvo tijelo u hodniku. On se vratio, ali tijelo je ovdje. Vidio sam da je omotan žicom. Ne možemo otići do tamo! Na njemu je eksploziv!« Ewert Grens upravo je htio odgovoriti kad je začuo zvuk kao da je eksplodiralo ljudsko tijelo. Radio je utihnuo. A možda je Sven cijelo vrijeme vikao. »Učinila je to, Ewerte! Raznijela je čovjeka u hodniku!« Glas mu je podrhtavao. »Čuješ li me, Ewerte?! Ništa nije ostalo, ništa!« * * * LISA OHRSTROM SE BOJALA. Već dugo je živjela s boli u trbuhu koja ju je sada već pekla i grizla i zbog koje je svakih nekoliko koraka morala duboko udahnuti. Upravo je vidjela muškarca koji joj je pretukao brata, a zatim ga gurnuo u kolicima niza stube. Znala je da će je te slike u glavi još dugo progoniti. Nije ništa jela, pokušala je pojesti jabuku i sendvič, no nije mogla. Kao da nije imala sline da išta proguta. Polako joj je dolazilo do svijesti da je mrtav. No nije mogla procijeniti osjeća li olakšanje što zna gdje je, što ne radi, i da ne šteti ni sebi ni drugima više, ili je to bila tuga. A možda se samo pripremala na to kako će javiti Ylvi i mami. Najviše ju je brinulo kako da to objasni svojim dragim nećacima Jonathanu i Sanni, djeci koju je voljela poput svoje, koju nikad nije imala.

Mamin je brat Hilding mrtav. Pretukli su ga nasmrt na stubištu. Lisa ode do kuhinje po kavu koju je još jutros skuhala. Nagovorila je policajca koji ju je ostao štititi da joj ispriča i više no što je smio. Saznala je da se obrijani muškarac koji joj je pretukao brata nasmrt i kojeg je na saslušanju identificirala zove Lang. Bio je profesionalni ubojica, plaćen da prijeti i koristi se nasiljem. Bio je optužen već nekoliko puta, a još mnogo više puta osumnjičen pa pušten na slobodu jer bi svjedoci u posljednji trenutak promijenili iskaz. To im je bio običaj, prijetili su ljudima, a oni iz straha onda ne bi progovorili. Jochum Lang ostao je sjediti u autu pred bolnicom a da se nije ni osvrnuo. Slobodan je išao naokolo glumeći šefa i vjerojatno mu se dignuo zbog činjenice da je Jochum ostavio svjedoka, a da je on taj koji će se pobrinuti za to. Tako to ide, pomislio je, prije ili poslije ti se dogodi da ne budeš dovoljno oprezan, i onda se moraš boriti s dječicom koja misle da ti mogu nešto, moraš ih podsjetiti tko ima moć. Nagnuo se prema vozačkom sjedalu i okrenuo ključ da na kontrolnoj ploči vidi koliko je sati. Prošlo je deset minuta. Slobodan ju je već trebao sresti i popričati s njom. Lisa Öhrström stajala je u kuhinji naslonjena na sudoper. Kava je bila mnogo jača nego što je trebala biti, no bilo joj je drago što može gutati. Obavila je tek polovicu s popisa pacijenata, jutro je bilo gadno i dan će biti dug. Upravo je htjela odložiti šalicu kad je ušla jedna od sestara s odjela, rumena lica i nemirna. »Zar nisi trebala ići kući?« »Ne sama. To ne mogu, Ann-Marie. Ostat ću ovdje.« Sestra lagano odmahne glavom, još uvijek zajapurena. »Dogodilo se ubojstvo. A ti si to vidjela. Barem kontaktiraj krizni stožer.« »Ovdje ljudi često umiru.« »Ali ovo je bio tvoj brat.« »Moj brat je već odavno mrtav.« Sestra pogleda kolegicu. Nježno joj položi ruku na obraz i nastavi. »Netko te traži.«

Lisa je pogleda i ispije kavu do kraja. »Tko?« »Ne znam, ali mi se ne sviđa.« »Pacijent?« »Ne.« Ann-Marie sjedne za stol s crveno-bijelim stolnjakom. Lisa je zurila u nju. »Što je htio?« »Ne znam. Samo je htio razgovarati s tobom. To je sve što je rekao.« Sjela je za stol i tada joj se tlo pod nogama zatreslo, a porculanske su šalice u ormarićima zazveckale. Kao da se cijela zgrada tresla. Znala je da su neki dijelovi bolnice evakuirani, ali nije znala zašto, a sada je pomislila da nije možda postavljena bomba. Nikad nije doživjela eksploziju bombe, no činilo joj se tako. Jochum Lang opet okrene ključ i upali brisače. Htio je gledati van dok čeka. Bio je to jedan od onih dana kad kiša pada cijelog dana i noći. Odjednom začuje prigušeni prasak iz bolnice. Okrenuo se i pokušao vidjeti što se dogada iza ulaznih vrata. Eksploziv. Bio je siguran da je o tome riječ. Tako je zvučalo. Pripremio se na još pokoji prasak, no nije ga bilo, sve je opet utihnulo. U sobi je bilo presvijetlo. Ewerta su ta svjetla strahovito živcirala otkako je ušao u operacijsku dvoranu i počeo micati stvari s puta. Upravo je začuo eksploziju ljudskog tijela i Svenov urlik preko radija. Proklete svjetiljke, pomislio je, ne mogu ih više podnijeti, kako oni izdrže uz ovoliko svjetla? Iako je tek sjeo, naglo je ustao, gotovo otrčao pored ležaja na kojem su sjedili Edvardson i Hermanssonica te ugasio svjetlo. Na trenutak nije bilo ni raznesenih tijela, ni kurvi koje kontroliraju tude živote. Samo na trenutak trebale su mu stvari koje može razumjeti - svjetiljke, njegov bijes, mrak, prekidači na zidu. Bilo je dovoljno svjeda da mogu vidjeti jedni druge. Ewert počne hodati naokolo po sobi, trebalo mu je to da zaboravi na svjetiljke, povrati dah i boju u licu. Zastao je kod Bengta koji je i dalje držao slušalice te mu položio ruku na rame. »Moraš je opet nazvati.«

Tlo se prestalo tresti jednako brzo kako je i počelo. Lisa Öhrström i dalje je sjedila za stolom u kuhinji i držala ruku medicinske sestre. »Ann-Marie.« »Da?« »Gdje je on sada?« »Pred tvojim uredom. Bojim ga se. Ne znam zašto, ali uza sve što se dogodilo s Hildingom i s policijom koja trči naokolo cijelo popodne, ovo mi je previše.« Lisa Öhrström mirno je sjedila i gledala u stolnjak, kad odjednom netko zakuca. Okrenula se i ugledala pomalo pretilog muškarca tamne kose, s brkovima. Vidjela je da joj Ann-Marie potvrdno kima glavom. »Oprostite na smetnji.« Glas mu je bio mekan, zvučao je prijateljski. »Jeste li me vi tražili?« »Da.« »O čemu je riječ?« »Osobno je. Možemo li otići nekamo?« Osjetila je grč u želucu. Jedan dio nje samo je htio vrisnuti i pobjeći otamo. No drugi dio odjednom je osjetio bijes. Sav strah koji je osjećala nije imao veze s njom, već s Hildingovom prokletom ovisnošću. Cijeli život bio joj je određen njegovim stalnim bježanjem, a nastavio je upravljati njome čak i u smrti. I mrtav joj je crpio snagu. Odmahnula je glavom, no nije odmah odgovorila. Trbuh joj je gorio, strah ju je potpuno obuzeo. »Radije bih ostala ovdje.« Ewert Grens zamolio ga je da je opet nazove. Bengt podigne slušalicu, no prvo malo pričeka dok se ne smiri. Uznemirilo ga je kad mu se zatreslo tlo pod nogama. Usta su mu bila suha, progutao je knedlu, no nije se riješio osjećaja nemira i nelagode. Mislio je hoće li im priznati ili ne. Da zna tko je ona. Ne još, još uvijek nije bilo potrebno. Učinio je što je Ewert od njega tražio i okrenuo broj mrtvačnice. Nije mogao odustati, već je zazvonilo. Okrenuo se i pogledao l'.vverta koji mu je kimnuo glavom i stavio slušalicu u uho. Zazvonilo je dvaput, a onda se javio. »Da?« »Nordwalle?«

»Da.« »Jesi li čuo?« »Jesam.« »Onda ste me razumjeli.« »Jesmo.« »Šteta što vam je trebao mrtvi talac da shvatite.« »Što ti želiš?« »Kao prvo, sa mnom nema pregovaranja. Kao drugo, ne možete doći ovamo, a da sve nas ne raznesete u zrak.« »Shvatili smo to.« »Taoci i mrtvačnica obloženi su eksplozivom.« »Lydia, ako se malo smiriš, uvjeren sam da bismo mogli nešto dogovoriti. No moramo znati zašto ovo radiš.« »Reći ću vam.« »Kada?« »Poslije.« »A sada?« » Ti ćeš doći ovamo.« Sada je shvaćao zašto je uzela taoce. Na neki je način cijelo vrijeme znao. Nelagoda koju je osjećao sada se pretvorila u nešto što nikad prije nije osjetio, strah od smrti. Nastavio je govoriti sklopljenih očiju. »Kako to misliš?« »Teško mi je nadgledati taoce dok moram trčati naokolo i sudjelovati u vašoj igri telefonima. Želim da dodeš ovamo. Nas dvoje govorimo ruski pa ćeš ti odavde sve prenositi kolegama.« Bengt Nordwall teško uzdahne. Ewert je slušao njihov razgovor a da ništa nije shvatio. Sven je i dalje sjedio u podrumu uza zid gdje se hodnik dijelio. Nordwall ukratko prenese njezine zahtjeve, a Grens odlučno odmahne glavom. To ne. Nikako. Dvojica policajaca hodala su oko bolnice Söder i ugledala auto na parkingu pred ulazom. Bio je nov, skup i nepropisno parkiran, s dvama kotačima na uskom pločniku. Stakla su bila zamagljena pa nisu mogli dobro

vidjeti unutra, no razabrali su muški lik na suvozačkom sjedalu. Otišli su do auta, po jedan sa svake strane i pokucali na staklo. »Ne možete biti ovdje.« Muškarac je bio krupne građe, ćelave glave i neprirodno tamne kože. Samo se nasmijao. »Cijelo je područje ograđeno. Nijedan auto ne smije biti ovdje.« I dalje se samo smiješio. Policajac je već izgubio strpljenje i pogledao je kolegu da vidi je li spreman. »Osobnu iskaznicu.« Čovjek na suvozačkom sjedalu nije se ni pomaknuo, kao da ih nije ni čuo, ili ih je samo ignorirao. »Osobnu iskaznicu. Odmah.« Duboko uzdahne. »Naravno.« Novčanik mu je bio u stražnjem džepu. Policajac je uzeo osobnu i nagnuo se prema vratima dok je govorio u radio. »Hans Jochum Lang. 570725-0350. Provjerite ga.« Prošlo je nekoliko minuta, a onda su svi začuli odgovor. »Hans Jochum Lang. 570725-0350. Tjeralica za njim raspisana je jutros.« Smijao se dok su ga izvlačili iz auta. Kad su ga pokleknuli na mokro tlo, pitao ih je kojeg to svjedoka imaju. Smijao se još jače kad su ga pretražili, stavili mu lisice i smjestili na stražnje sjedalo policijskog automobila. Bengt Nordwall vidio je kako Ewert odlučno odmahuje glavom i shvatio je njegovo jasno odbijanje. Laknulo mu je, odmah je osjetio kako inu se vraća snaga. To je bila Ewertova odluka, a on je odbio. Podigao je slušalicu. »Žao mi je, ali neće ići.« »Ne?« »Kad bih došao dolje u mrtvačnicu, prekršili bismo pravila protokola s taocima.« »Kršim ih i ja tako što ubijam ljude. Svejedno sam to napravila. I ubit ću još jednog ako ne dodeš ovamo.« »Možda možemo pronaći neko drugo rješenje.« »Dat ću vam ostale taoce, ako ti dodeš ovamo. Jedan talac umjesto tri.« Sada mu je bilo jasno kamo ovo ide. »Nažalost ne.«

»Želim tebe jer govoriš ruski. Imate trideset minuta. Nakon toga ću ubiti još jednog.« Borio se s nelagodom. Strahovito se bojao. »Lydia, ja...« »Dvadeset i devet minuta i pedeset sekundi.« Ewert Grens skine slušalice i ode do prekidača te upali svjetlo. Sat na zidu pokazivao je tri sata i jedanaest minuta. Čovjek na ulazu u kuhinju koji je htio razgovarati nasamo okrene se prema medicinskoj sestri. »Bilo bi dobro da odete.« Ann-Marie ustane i pogleda Lisu koja joj kimne glavom. Kimnula je i ona njoj te zatim spuštena pogleda izašla na hodnik. Slobodan je pogledao za njom i zatim se okrenuo prema Lisi. Nasmijao joj se i ona se htjela nasmijati njemu, no tada je naglo ušao u kuhinju i smjestio se svega nekoliko metara od nje. »Ovako, radi se o sljedećem.« Zastao je. »Nisi ništa vidjela danas. Nemaš pojma tko je došao u posjet Oldeusu.« Zažmirila je. Ne više. Ne sada. Osjetila je grč u želucu te povratila po sebi i po stolu. Prokleti Hilding. Oči su joj bile sklopljene, nije htjela vidjeti, ne više. Prokleti, prokleti Hilding. »Slušaj.« I dalje je držala oči sklopljene, a trbuh joj se grčio. Pokušavala je ne povratiti opet. »Pogledaj me!« Polako je otvorila oči. »To je sve što moraš učiniti. Zatvoriti gubicu. Zar nije jednostavno? Ako progovoriš, umrijet ćeš.« Kad je Ewert primio poruku da je Jochum Lang uhićen, osjetio je mnogo manje nego što je očekivao. Toliko je dugo čekao na ovo, i sad je napokon imao vjerodostojnog svjedoka za ubojstvo za koje može dobiti doživotnu. Nije ništa osjetio.

Otupio je. Grajauskasica koja se u podrumu igra ljudskim životima iscrpila mu je svu energiju. Poslije će misliti o tome. Radovat će se poslije, kad nju riješi. No napustio je sobu da pronađe mjesto s kojeg može nazvati tužitelja Ägestama. Objasnit će mu da imaju svjedoka - liječnicu koja je vidjela kako Jochum Lang tuče Hildinga Oldeusa - a da znaju i motiv. Prema izvještaju dvojice istražitelja, Lang je postupio po naredbi svojih jugoslavenskih šefova koji su doznali da je Oldeus miješao njihov heroin s deterdžentom. Razgovor nikako ne smije završiti dok mu ne objasni da prvo moraju optužiti Langa za ubojstvo, a onda ga pretražiti za uzorke krvi ili DNA koji bi pripadali Oldeusu. Sigurno je nešto krvi završilo i na njemu. Lisa Öhrström više nije mogla izdržati, bol u trbuhu bila je nepodnošljiva. Okrenula se prema stolu i povratila na isto mjesto kao maloprije. Primijetila je da joj se muškarac još više približio. »Nije ti dobro, Lisa, zar ne? Znaš, morao sam te dosta dugo čekati. Policija je svugdje naokolo, i na ulazu i kod tvog ureda. Obavio sam nekoliko poziva dok sam čekao. Znaš li to, Lisa? Samo nekoliko poziva pravim ljudima dovoljno je da dobiješ sve što ti treba.« Nagnuo se prema njoj. »Ništa ne govoriš. Onda ćeš možda poslušati. Zoveš se Lisa Öhrström. Trideset i pet ti je godina. Liječnica si već sedam. Posljednje dvije godine radiš u bolnici Soder.« Lisa Öhrström mirno je sjedila. Možda će sve završiti ako se ne pomakne i ne kaže ništa. »Neudana si i nemaš djece. No svejedno imaš slike djece na svom stolu.« Držao je dvije fotografije u ruci. Na jednoj od njih bio je šestogodišnjak koji leži pored starije sestre na molu, ljeto je i sunčaju se, već su pomalo i pocrvenjeli. Na drugoj su ta ista djeca pred božičnim drvcem, okružena darovima, blijede zimske puti i očiju punih iščekivanja. Sklopila je oči. Vidjela je Sannu i Jonathana, jedino što je imala u životu. Bila je tako ponosna na njih. Bila im je poput druge majke. Ponekad bi bili duže kod nje nego kod Ylve. Uskoro će odrasti, u ovom prokletom svijetu. Molila se da nikad ne dožive da im netko blizak bude ovisnik. Da nikad ne budu žrtve bolesnog ponašanja koje nastaje iz toga. Da nikad ne osjete ovaj prokleti strah koji ju je sada obuzeo.

Sklopila je oči i držat će ih tako sve dok ne bude gotovo. Ono što ne vidiš, i ne postoji. * * * »EWERTE?« »Da?« »Što se događa?« »Ne znam.« Ewert Grens nije imao pojma što se događa. I dalje nije ništa osjećao. Dala im je trideset minuta. Zašto ne dvadeset? Ili deset? Ili samo jednu? Kakve uopće veze ima koliko vremena imaš ako nemaš izbora? »Ewerte?« »Da?« Bengt Nordwall držao se za nosila, jedva je govorio i stajao na nogama. Zašto sam pitao? Zašto sam ustrajao? Rekao sam što nisam htio, i sada moram napraviti nešto što ne želim. Ne treba mi ovo. Ne treba mi grč u prsima. Ni strka na stubištu. Ni Stena Baltica. Ne to. »Znaš da moram ići, Ewerte. Nemamo izbora.« Ewert Grens znao je da je tako. A znao je i da ne mora biti tako. Minute su prolazile, a činilo mu se da ovoga puta nema nekog drugog rješenja, ponekad čovjek jednostavno ne može ništa. Ewert je htio otići iz sobe, no nije mogao. Još se jednom čuo s Ägestamom vezano za Langa. Tražio je Johna Edvardsona koji je bio u nekoj drugoj sobi i izvještavao svog nadređenog. Sven je bio u hodniku u podrumu i čekao hoće li se opet otvoriti vrata mrtvačnice. Trebao ih je ondje. Hermanssonica je bila dovoljno pametna, no nije ju poznavao dobro kao ostale. A Bengt, pa o njemu je i bila riječ, tako da je bio zadnja osoba s kojom je mogao razgovarati. »Želi te tamo. Pustit će ostale u zamjenu za tebe.« Ewert je stajao pred svojim prijateljem i kolegom. »Slušaš li me? Ja to ne shvaćam. Ti?« Bengt Nordvvall i dalje je sjedio držeći slušalicu u ruci iako je razgovor odavno završio. No vodio se i dalje u njemu. Čuo je što su oboje rekli i te su mu riječi sada neprekidno prolazile mislima.

On jest shvaćao, no nikad im to neće priznati. »Ni meni nije jasno. No ako želiš, ići ću.« Ewert se okrene prema telefonu koji im je bio jedini dodir s mrtvačnicom. Otišao je do njega, podignuo slušalicu i začuo monotoni zvuk. Viknuo je u slušalicu, derao se zbog drolje, tijela s detonatorima i sata na zidu koji je otkucavao vrijeme za razmišljanje. Crvenilo u licu nije mu se smanjilo ni nakon što je napravio nekoliko krugova oko ležaja. »Prekršio bih sva pravila da te pustim dolje. Znaš to.« »Znam.« »I, što onda?« Bengt Nordvvall je šutio. Ne mogu ja to, pomisli. Ne mogu, ne mogu, ne mogu. »Tvoja je odluka, Ewerte.« Grens nastavi hodati uokolo. »Hermanssonice ?« Pogledao ju je. »Da?« »Što ti misliš?« Pogledala je na sat. Još tri minute. »Ne možemo iskoristiti specijalce. Već smo evakuirali pola bolnice jer znamo da ima eksploziv i da ga se ne ustručava upotrijebiti. Prijeti da će to ponoviti. Ne možeš je uvjeriti da napravi po tvome, to smo već pokušali. Ona je odlučila. A ti nemaš vremena tražiti druge načine.« Opet pogleda na sat, a zatim nastavi. »Izabrala je savršenu prostoriju. Dok god drži pištolj uperen u taoce i vrata zatvorena, ne možemo ništa. Prekršiti pravila? Da, poslati Nordwalla dolje bilo bi gadno kršenje pravila, ali što nam drugo preostaje? I prije smo slali policajce u zamjenu za taoce. A dolje je troje ljudi kojima nije preostalo još mnogo vremena.« Ewert Grens shvatio je da im je ostalo svega dvije minute. Posljednji je put napravio nekoliko krugova po sobi. Čuo je što je Hermanssonica rekla i shvatio da ju je trebao i prije pitati za mišljenje. Pogledao je Bengta koji je i dalje držao slušalice. Njega, s dvoje male djece, lijepom ženom i kućom s dvorištem, koji... Radio. Čuo je Svenov glas. »Zapucala je. Bez sumnje. Čuo se pucanj iz mrtvačnice.«

Bengt Nordwall je slušao, no nije više mogao podnijeti sve to. Skinuo je slušalice. Bol u prsima bila je samo sve jača. Ewert zakorači i skine slušalice te vikne. »Jebemu, imali smo još dvije minute!« Sundkvist se micao pa je šumjelo iz radija. »Ewerte?« »Reci.« »Vrata mrtvačnice otvorena su. Jedan od talaca drži nekoga pod ruku, položio ga je na pod. Iznijeli su još jednog, Ewerte. Ne vidim dovoljno dobro odavde, no mislim da je osoba na podu... mrtva.« * * * BENGT NORDWALL STAJAO JE nasred jednog od mračnih hodnika u podrumu, najdalje od dizala. Na dnu su bila vrata mrtvačnice. Smrzavao se usred ljeta, pod je bio vrlo hladan za bosa stopala, a klimatski je uređaj previše hladio golu kožu. Nije imao odjeće na sebi, samo gaćice, mali mikrofon i slušalicu na uhu. Znao je što ga čeka s druge strane vrata. Znao je tko je ona i da se radi o pitanju života i smrti. Za njega i za ostale. On je bio meta. Njegova je krivnja što su ljudima ugroženi životi. Bengt se već dvaput okrenuo da provjeri trojicu policajaca i specijalce iza sebe. »Ewerte. Prijem.« Govorio je tiho. Htio je održati kontakt s centralom što duže moguće. »Čujem te. Prijem.« Ni na što se nije mogao osloniti. Nije bio siguran hoće li više moći stajati uspravno. Mislio je na Lenu, kako sjedi sklupčana negdje u njihovoj kući s knjigom u ruci. Nedostajala mu je. Htio je sjediti pored nje. »Učini mi nešto, Ewerte.« »Da?« »Lena. Želim da ti budeš taj koji će joj reći ako se što dogodi.« Čekao je, no nije bilo odgovora. Nakašljao se. »Spreman sam.« »Dobro.« »Ewerte, ulazim kad mi kažeš.«

»Sada.« »Sada. Jesam li dobro čuo?« »Da. Otiđi do vrata i stavi ruke iznad glave.« »Idem.« »Bengte?« »Da?« »Sretno.« Tiho je hodao, dodirujući betonski pod tankom kožom. Tako hladno. Bilo je tako hladno. Smrzavao se stojeći pred vratima mrtvačnice, sa specijalcima desetak metara iza sebe. Čekao je svega nekoliko sekundi prije no što su se vrata otvorila, a iz mrtvačnice izašao sjedokosi čovjek koji ga nije ni pogledao. Bengt Norđvvall primijeti pločicu s imenom Ejder i svijetlobež masu na njegovim ramenima. U rukama je držao zrcalo okrenuto prema nekome iza vrata, da može vidjeti da je posjetitelj sam i razodjeven. Norđvvall nije vidio o kome se radi, no čuo je nju ili njega kako diše. »Ejder?« Bengt Nordwall mu šapne, no liječnik je i dalje gledao u prazno, spustio zrcalo i mahnuo njime. Idu unutra. Zastao je nakratko, posljednji put i sklopio oči. Disao je na nos, izdisao na usta. Zatomio je strah u sebi. Od sada nadalje zadaća mu je da promatra. Bio je odgovoran za njihove živote. Ejder je bio nemiran, nije htio ući. Prešli su preko čovjeka na podu i napustili hodnik. Bengt zatim oprezno podigne ruku koja mu se tresla i pritisne malu elektroničku napravu u uhu, da provjeri da je sve na mjestu. Istodobno se smrzavao i preznojavao. »Ewerte.« »Prijem.« »Talac u hodniku je mrtav. Ne vidim krv, ne mogu odrediti gdje je pogođen. Ali smrad je gadan, Ewerte, oštar.« Vidio ju je čim je ušao u prostoriju. To jest bila ona. Prepoznao ju je sa Stene Baltice. Prije joj nije mogao dobro vidjeti lice, bila je izbičevana i pokrivena prekrivačem na nosilima. Sad je bio siguran. Pokušao joj se nasmijati, no usne su mu se grčile. Stajala je nasred sobe, s pištoljem uperenim u glavu mladića u bijeloj kuti.

Bila je mala, lice joj je bilo natečeno i oderano, ruka u gipsu. Oslanjala se na jednu nogu, boljelo ju je bedro ili koljeno. Pokazala je na njega. »Bengt Nordvvall.« Glas joj je bio jednako pribran kao i prije. »Okreni se, Bengte Nordwalle. Drži ruke na glavi.« Učinio je što je tražila. Polako se okrenuo i pritom ugledao eksploziv postavljen oko svih vrata. Još jedan okret i bili su licem u lice. Kimnula mu je. »Dobro. Reci im da mogu izaći jedan po jedan.« Ewert Grens sjeo je na pod privremene centrale i slušao glasove iz mrtvačnice. John Edvardson se vratio i prevodio mu ruski sjedeći na klupici pored njega. Hermanssonica je također nabavila slušalice i sjela na ležaj. Vodila je zapisnik tog apsurdnog razgovora, pokušavajući se riješiti stresa tako što zabavlja ruke nečim. Bengt je ušao u mrtvačnicu. Na njezin poticaj rekao je taocima da mogu ići. Ostali su sami. Progovorio je na švedskom. Glas mu je bio miran, no napet. Ewert ga je poznavao i znao je da bi mogao puknuti svaki čas. »Ewerte, bila je jebena lažna uzbuna. Nije nikog ustrijelila. Svi su na broju, četvero talaca. Živi su i upravo su otišli odavde. Obložila je oko tristo grama semtexa oko vrata, ali ne može ga detonirati.« Uznemireno ga je prekinula. »Govori ruski!« Ewert Grens čuo je sve što je rekao. Čuo je, no nije shvaćao. Pogledao je ostale, i oni su bili iznenađeni. Mora da ih je unutra bilo više od samog početka. Više od pet. Jednog je ustrijelila u koljena. Drugog je raznijela eksplozivom. A ostalo ih je još četvero i upravo su izašli otamo. Bengt opet počne mirno govoriti na švedskom, okrenut prema njoj. »Jedino što ima jest pištolj. Devetmilimetarski pištolj makarov, rusko vojno oružje. Eksploziv ne može detonirati bez generatora ili baterije. Baterija je tu, ali nije povezana ničim.« »Govori ruski ili ćeš umrijeti!« Ewert Grens sjedio je na podu i slušao Edvardsona kako mu prevodi. Rekla je Bengtu da mora mirno stajati i šutjeti. Pljunula je na pod pred njim i zatražila da skine gaćice. Kad je odbio, prislonila mu je pištolj na glavu sve dok ih nije skinuo i bacio na pod pored nje. Grens naglo ustane. Nasamarila ih je, a Bengt je potpuno ponižen. Edvardson mu kimne glavom. Uzeo je radio i povikao.

Upozorio je specijalce da budu spremni na nagli upad po potrebi i dao signal snajperistima da je drže na nišanu. »Gol si.« »Ti si tako htjela.« »Kakav je osjećaj? Biti gol u mrtvačnici pred ženom koja drži pištolj?« »Napravio sam što si tražila.« »Osjećaš se poniženo, zar ne?« »Da.« »Usamljeno?« »Da.« »Uplašeno?« »Da.« »Klekni.« »Zašto?« »Klekni i stavi ruke iza glave.« »Zar ovo nije dovoljno?« »Na koljena.« »Ovako?« »Vidiš da možeš.« »Što sada?« »Znaš li tko sam ja?« »Ne.« »Ne sjećaš me se?« »Kako misliš?« »Mislim ono što kažem. Sjećaš li me se, Bengte Nordwalle?« »Ne.« »Ne?« »Ne.« »Klaipeda, Litva. Dvadeset i peti lipnja dvije tisuće i druge.« »Ne znam o čemu govoriš.« »Stena Baltica. Dvadeset i sedmi lipnja dvije tisuće i druge. Dvadeset sati i dvadeset i pet minuta.« Ewert Grens vidio je Lydiju samo jednom. Samo dan prije, dok je ležala u nesvijesti iza razbijenih vrata stana. Prošao je pored onog kojeg su zvali prokleti svodnik Dimitri i požurio do njezina gola tijela na hodniku.

Ruka joj je bila slomljena, lice natečeno i krvavo, a leda prepuna tragova biča. Već je nailazio na takve poput nje. Iste priče, samo druga imena. Mlade žene koje su širile noge i bivale pretučene. Zatim bi ih izliječili da mogu opet širiti noge i primati nove udarce. Često su nestajale jednako brzo kao što su dolazile. Promijenile bi stan i klijentelu. To bi ponovili nekoliko puta, a onda bi ih zamijenili novima. Uvijek je bilo novih djevojaka za kupnju od trgovaca ljudima. Tri tisuće eura za djevojku koja je mlada i može bolje trpjeti batine. Vidio je kako je iznose na nosilima. Shvaćao je njezinu mržnju. Nije mu bilo teško shvatiti da netko koga se stalno povrjeđuje u jednom trenutku počne to i sam raditi, ili barem pokuša raditi to drugima. Ono što nije shvaćao jest odakle joj snaga da onako pretučena stoji u mrtvačnici i prijeti ljudima mirnim glasom, i zašto je za taoce odabrala liječnike i policajca. Što ona zapravo želp. Ništa mu nije bilo jasno, ni kad je odjednom prekinuo Edvardsona usred prijevoda i viknuo. »Stena Baltica? To je prokleti brod! Ovo je nešto osobno! Bengte, javi se. Kvragu, Bengte, odlazi! Odlazi odmah! Neka specijalci upadnu. Ponavljam, neka specijalci upadnu!« Poslije su se njihovi opisi razlikovali u nekim detaljima, poglavito u pitanju vremena. No vrijeme i jest najteže odrediti kad se radi o nečijoj smrti. Ono u čemu su se njihovi izvještaji podudarali jest to što se i kako dogodilo. Bili su svi zajedno u jednoj od operacijskih dvorana pretvorenoj u centralu i slušali su isti radio. Čuli su dva pucnja jedan za drugim, a zatim još jedan kad su specijalci srušili vrata mrtvačnice i ušli unutra.

SADA DRUGI DIO SVAKA SMRT IMALA JE SVOJE POSLJEDICE. Ewert Grens bio je svjestan toga. Policajac je već trideset godina od čega je najveći dio vremena istraživao ubojstva. Svaki mu je slučaj započinjao samom smrću, a nakon toga bavio se upravo njezinim posljedicama. A mrtvi su nastavljali živjeti na najrazličitije načine. Neki bi samo tiho nestali, nitko ne bi pitao za njih, nikome ne bi nedostajali. Kao da nikad nisu ni postojali. Neki su živjeli čak i više nakon smrti. Istraga bi stvorila veliku strku, a obitelj i poznanici govorili bi stvari koje nikad prije nisu bile izrečene, no tada bi se ponavljale sve dok ne postanu istina. U jednom trenutku dišeš, u sljedećem ne. No ono što ostaje za tobom, posljedice tvoje smrti, potpuno ovise o načinu na koji prestaneš disati. Kao onda kad je kroz slušalice začuo tri pucnja iz mrtvačnice. U tom trenutku znao je da je sve otišlo kvragu. Protrnuo je od glave do pete od tog prodornog zvuka. Možda je mogao razumjeti tugu, kojoj nije dopuštao da ovlada njime, no koja će ga polako izjedati sve do smrti. Možda je mogao i naslutiti da će usamljenost koja će uslijediti nakon toga biti još gora nego što se bojao. No nije mogao znati što će se sve dogoditi. Ewert Grens nikako nije mogao predvidjeti, unatoč tome što je svjedočio toj nasilnoj smrti, da će posljedice te smrti učiniti ovo jednim od najtežih razdoblja u njegovu životu. Nije plakao. Teško je reći zašto, ni sam si to nije mogao objasniti, no jednostavno nije mogao plakati. Nije plakao ni sada nakon svega, ni onda kad je uletio u mrtvačnicu kroz razrušena vrata i ugledao dvoje ljudi na podu prostrijeljenih glava, u lokvama svježe krvi. Bengt je ležao na leđima, s dvije prostrijelne rane. Jedna u lijevo oko, a druga u spolovilo, na kojem je držao krvave ruke. Tamo je prvo pucala, a on je instinktivno stavio ruke za zaštitu.

Bio je gol, bijela koža odudarala je od sivog poda mrtvačnice. Lydia Grajauskas ležala je do njega, s rukom u gipsu zgrčenom pod leđima. Ustrijelila se u sljepoočnicu i čini se da se od siline udarca odbila i završila na trbuhu. Ewert Grens oprezno se kretao uz svježe oznake oko tijela na podu. Mora obaviti pregled situacije, biti učinkovit. Takav je uvijek bio, samo je radio i radio sve dok ne bi potpuno zatomio osjećaje u sebi. Nije mu trebala nikakva droga da prestane osjećati, samo je spustio pogled na tlo i nije ga micao dok sve nije bilo gotovo. Nogom je lagano dodirnuo bijelu kožu bedra. Prokleti idiote. Kako možeš samo tako ležati a da me i ne pogledaš? Sven Sundkvist stajao je svega nekoliko metara dalje i vidio Ewerta kako nogom gurka Bengta, kako bez riječi stoji nagnut nad mrtvim tijelom obrubljenim bijelim linijama. Otišao je do njega. »Ewerte?« »Da?« »Mogu ja preuzeti.« »Ja vodim ovaj slučaj.« »Znam. Ali mogu preuzeti ovo barem nakratko, završit ću pregled. Ne moraš biti ovdje, ne sada.« »Radim, Svene.« »Znam da ti je...« »Svene, kako nas je jedna kurva mogla ovako nasamariti?« »Ewerte, idi sada.« »Shvaćaš li, Svene? Ako ne, otiđi ti, možda imaš pametnijeg posla.« Prokleti idiote. Reci nešto. Samo šutiš. Ležiš tu gol na podu sa zatvorenom gubicom. Ustani! Grens je prepoznao četvoricu forenzičara koji su klečali i tražili tragove kakve već forenzičari traže. Dvojica su bila njegovo godište i tijekom godina su se susretali ovako na mjestima zločina. Bili bi u kontaktu za vrijeme istrage, a nakon toga ništa. Zatim bi nakon nekoliko mjeseci uslijedilo novo ubojstvo, i onda opet ista priča. Još je jednom dotaknuo Bengtovo bedro, a zatim došao do jednog od tehničara koji je pokušavao skinuti otisak prsta s plastične vrećice iz supermarketa. »Nilse?« »Ewerte, moja sućut, zbog Bengta...«

»Ne sada. Sada radim. Je li to njezino?« »Čini se da jest. Ostalo je još mnogo streljiva. Nešto eksploziva i nekoliko detonatora. Nekoliko otrgnutih stranica iz bilježnice i videokaseta.« »Koliko je otisaka na njoj?« »Dva. Dvije ruke. Dvije lijeve i dvije desne. Gotovo sam siguran da su obje ženske.« »Dvije žene?« »Jedni otisci vjerojatno su njezini.« Forenzičar Nils Krantz pokaže na Lydijino nepomično tijelo. Ewert je pogleda, a zatim uhvati Krantza za ruku. »Mogu li dobiti to?« Ewert pokaže na videokasetu. »Naravno, kad završiš sa svim.« »Još samo nekoliko minuta.« Streljivo. Eksploziv. Videokaseta. Ewert Grens promatrao je njezina ranjena leda. »Što si ti htjela zapravo?« Odjednom neki muški glas vikne iz hodnika, na mjestu gdje su se prije nalazila vrata. »Ewerte?« »Čujem te.« »Dođi ovamo načas.« Nije mislio da će stići tako brzo, no bilo mu je drago što se vratio na njegov poziv. »Pogledaj ovo.« Ludwig Errfors stajao je među ostacima čovjeka koji je raznesen samo da bi svima poruka bila jasna. Pokazao je na otrgnutu ruku, nagnuo se i podignuo je. »Ewerte, pogledaj. Ovo je mrtvac.« »Nemam vremena za igre.« »Moraš vidjeti ovo.« »Koji ti je vrag? Čuo sam kad ga je raznijela na komadiće. Znam da je mrtav, ili mrtva.« »To jest mrtvac. To je bio mrtvac. I prije no što je raznesen. Mrtav je već oko tjedan dana.«

Ewert dotakne ruku koju je Errfors držao, bila je mnogo hladnija nego što je očekivao. Cijelo vrijeme se osjećao... prevarenim. A da nije znao zašto. Sada mu je bilo jasno. »Pogledaj oko sebe, Ewerte. Nema krvi. Ali taj smrad, prepoznaješ li ga?« »Da.« »Kakav je?« »Oštar. Poput gorkih badema.« Bengt pokuša opisati miris prije no što je ušao. »Formalin. To se uštrca u leš da bude što bolje očuvan.« »Formalin?« »Raznijela je leš. Pucala je u nešto drugo. Ne u taoca, ni u jednog od njih više nije pucala. Samo onog prvog studenta, Larsena. On ju je pokušao svladati, i samo je njega ustrijelila.« Errfors je držao ruku čovjeka koji je bio mrtav već tjedan dana. Odmahnuo je glavom i spustio je natrag na pod. Ewert je odlazio od jednog do drugog dijela tijela u hodniku. Nigdje nije bilo krvi, a mirisalo je jednako. Raznijela je leševe. Poštedjela je taoce. Samo je htjela da Bengt dođe ondje. Njeguje zapravo htjela. Vratio se u mrtvačnicu, do Bengtova nagog tijela i žene u širokoj bolničkoj odjeći pored njega. Ništa ne govoriš, Bengte. Reci nešto, pobogu! Umalo je ugazio u lokvu njezine krvi kad im se približio. Znači, njega si htjela. Prokleta droljo! Ne shvaćam to. Nije čuo da mu je Nils došao iza leda ni da mu je pružio plastičnu vrećicu s videokasetom. Nils ga potapša po ramenu da se okrene i ponovi. »Vrpca, Ewerte. Videokaseta. Htio si je uzeti.« Ewert Grens se okrene. »Da, naravno. Hvala. Jeste li našli išta?« »Kao i na ostalim stvarima. Dvije osobe, vjerojatno žene. Graj auskasica i još netko.«

»A ovo je bilo zajedno sa streljivom?« »U vrećici iz supermarketa.« Nils se okrenuo da ode kad ga je Grens zazvao. »Trebam li ti je vratiti?« »Da, sve mora biti po protokolu.« Grens ga je vidio kako ulazi u neku vrstu skladišta i s rukavicama oprezno proučava svijetlobež masu eksploziva koju je obložila oko okvira vrata. »Ewerte?« Sven Sundkvist sjedio je na stolcu pored zidnog telefona kojem su isključili opciju odlaznih poziva, a zatim je opet uključili. Grens je zažmirio i pokušao je zamisliti kako stoji pored telefona, s pištoljem uperenim u taoce, i postavlja svoje zahtjeve. Mršava, u gipsu i bolničkoj odjeći. Prisilila ih je da evakuiraju veliki dio jedne od najvećih stokholmskih bolnica. Svaki novinar i policajac u blizini dojurio je dotamo i tijekom nekoliko sati zaokupila je jednako onoliko ljudi koliko ih je pojebala. »Ewerte?« »Da?« »Udovica.« Ewert Grens začuo je Bengtov glas negdje u daljini. Sjetio se razgovora koji su maloprije vodili. Dok je njegov najbliži prijatelj, njegova jedina spona s nekadašnjim životom, još uvijek bio živ. Stajao je ondje u jebenom hodniku samo u gaćicama i molio ga da govori s Lenom. Ako se nešto dogodi, rekao je, ako se nešto dogodi, želim da ti budeš taj koji će javiti Leni. Kao da je znao. Kao da je u sebi osjećao što će se dogoditi. »Što s njom?« Sundkvist slegne ramenima. »Ti je poznaješ. Moraš otići tamo.« Tek sada je primijetio kako bijelo tijelo na podu izgleda smireno. Ruke su mu bile sklopljene na trbuhu, gotovo isprepletene, noge ispružene, stopala blago okrenuta prema van, a strahu zbog pištolja prislonjenog na čelo nije bilo ni traga. Ja ću javiti Leni. Reci mi onda nešto! Ja ću ići tamo. Ja sam preživio. Ti si mrtav!

Nema te više. Mrtav si! Grens je znao da ga već predugo čekaju. Morali su požuriti, Langa će svaki čas pretražiti, a sa svakom minutom koja prolazi umanjuje im se šansa da pronađu ono što im treba - tragove krvi i DNA Hildinga Oldeusa. Inzistirao je na tome da bude prisutan pri pretraživanju, htio je imati puni nadzor nad uhićenjem čovjeka kojeg mrzi. Uzeo je auto s rotirkom i otišao iz bolnice. Kad je stigao u ulicu Berg, zgrada mu se činila napuštenom. Zahvalio je vozaču i dizalom otišao gore do ćelija. Bolesnička soba nalazila se na kraju hodnika. Prošao je pokraj cijelog niza ćelija s čeličnim vratima. Njegovi hromi koraci i tvrde pete na cipelama odzvanjali su ružnim hodnikom u kojem se čak i svjetlo doimalo bezličnim. Bio je tamo već mnogo puta, na ponekom neformalnom saslušanju ili raspravi. Soba je bila potpuno opremljena. Ležaj je stajao uza zid, na kolicima je bio sav potreban metalni pribor i nekoliko elektronskih aparata za koje Grens nije imao pojma čemu služe. Proučavao je sobu. Svi ti ljudi. Izbrojio ih je, deset komada. Lang je stajao nasred sobe, žarka svjetla uperena u sebe. Bio je gol, u lisicama. Obrijane glave, nabijenih mišića, zureći naokolo. Pogledao je Grensa kad je ušao. »I ti.« »Lang?« »I ti ćeš mi gledati kurac.« Ewert mu se nasmije. Samo ti provociraj. Ne čujem te uopće. Moj najbolji prijatelj upravo je umro. Kimnuo je glavom ostalima, a i oni njemu. Četvorica policajaca u uniformi, trojica stražara i dva forenzičara. Grens ih je sve poznavao. Na ležaju su se nalazile papirnate vrećice, u svakoj po jedan komad Langove odjeće. Jedan od forenzičara upravo je u gumenim rukavicama stavljao crnu čarapu u posljednju vrećicu. Kolega pokraj njega držao je svjetiljku u obliku tube. Pogledao je Ewerta. Sada. Ne mora više čekati. Upalio je svjetiljku i usmjerio je prema Langu. Plavim svjetlom polako ga je pregledavao od glave do pete.

Zastao je na mjestu s potencijalnim tragovima krvi i uzeo uzorak za analizu. Djelić po djelić tijela, tražili su tragove koji će presuditi hoće li ga pustiti na slobodu ili zatvoriti. »Što kažeš, Grense?« Jochum Lang ispruži jezik i zamahne zdjelicom. »Što ti se čini? Uvijek isto. Svi dodete baciti pogled.« Lang zamahne zdjelicom još jače i počne stenjati, pokazujući jezik dvojici policajaca pokraj sebe. »Ovi ovdje nisu pravi policajci. Grense, priznaj. Jebeni „Village People". Be proud, boys. Be gay. Sing with me now. We are going to the YMCA.« Lang krene prema naprijed raširenih nogu. Pjevao je i mahao zdjelicom sve dok jednom od policajaca nije prekipjelo. Došao je uznemiren do Langa. »Vrati se natrag.« Ewert Grens ljutito pogleda policajca, čekajući da se vrati na mjesto. Zatim pogleda Langa. »Dobit ćeš doživotnu. Trebao si je dobiti već prije dvadeset i pet godina. Imamo svjedoka.« »Doživotnu? Za nanošenje fizičkih ozljeda?« Lang još jednom snažno zamahne zdjelicom i pošalje im poljubac, be proud, be gay. »Grense, jebemu. Znaš da ti svjedoci nikad više ne progovore.« »Zbog tvojih prijetnji.« »I za to sam već šest puta oslobođen.« »Miješanje u sudski postupak. Tako mi to zovemo.« Jochum Lang mirno je stajao. Obojica forenzičara pogledala su Grensa koji im je kimnuo glavom da nastave. Pregledavali su ga plavim svjetlom i uzimali mu uzorke DNA ispod pazuha. Ewert Grens vidio je ono zbog čega je došao. Za dan-dva rezultati će biti gotovi. Uzdahnuo je. Proklet bio ovaj dan. Znao je kamo sad mora ići. Mora do Lene, donijeti joj vijest o smrti. Za nju je Bengt još uvijek bio živ. »Onda, Grense?«

Okrenuo se. Jochum Lang i dalje je bio gol, a jedan od forenzičara uzimao mu je uzorak pod noktima na nogama. »Da?« Lang je napućio usne i poslao mu poljubac. »Čuo sam za tvog kolegu u mrtvačnici. Šteta. Samo leži ondje na podu? Jako tužno. Jesi li ga poznavao? Kao onu murjakinju onda? Shvaćam da to može biti... gadno. Je li tako, Grense?« Lang mu opet pošalje poljubac. Ewert je mirno stajao i duboko disao. Zatim se okrenuo i otišao. Trebalo im je nekih dvadeset i pet minuta do naselja s vilama gdje je bio prije svega tjedan dana. Cijelim su putem šutjeli. Sven je samo nazvao Anitu i Jonasa da im kaže kako će još više kasniti i da bi možda bilo bolje da onda sutra ujutro pojedu tortu zajedno. Errfors je sjedio otraga, Ewert ga je zamolio da dode i ponese neko sredstvo za smirivanje, za svaki slučaj. Nikad ne znaš kako će netko reagirati na smrt. U mislima je Grens i dalje bio ondje u onoj sobici gdje im se goli Lang podrugivao i sprdao se s njima, nesvjestan da je na korak od doživotne kazne. Što se duže bude ponašao kao svi prokleti lopovi, šutio, lagao i izjašnjavao se nevinim, dok god ne prizna da je barem pretukao Oldeusa, optužit će ga i za ubojstvo. Nije imao pojma da imaju svjedoka koji se ne boji progovoriti, unatoč prijetnjama. Ewert pomisli kako je ironično da sada kad napokon imaju svjedoka koji će pomoći osuditi Langa, on mora doći Bengtovoj supruzi s viješću o smrti. Besmislena smrt u istoj zgradi u kojoj je Lang nesmotreno dopustio da ga netko vidi. Bilo što. Dao bi bilo što da ne mora ići tamo i reći joj ovo. Zapravo ju nije poznavao. Sjedio je u njihovu vrtu ili dnevnom boravku i ispijao kavu jednom tjedno otkad su se preselili, otkad se udala za njegova najbližeg prijatelja. Ona ga je uvijek dočekivala toplo i srdačno, a on se jednako trudio, no nikad se nisu uspjeli zbližiti. Možda zbog razlike u godinama, a možda jer su jednostavno prerazličiti. Zajednička ljubav prema Bengtu možda je bila dovoljna. Grens je sjedio u autu i promatrao fasadu kuće. U kuhinji i hodniku svjetlo je bilo upaljeno, na gornjem katu nije. Sjedila je dolje i čekala svog muža, Ewert je znao da kasno večeraju. Ne mogu ja ovo.

Lena ništa ne sluti. Za nju je on i dalje živ. Dok god ne sazna, živ je. Kad joj kažem, umrijet će. Pokucao je na vrata. Djeca su im bila malena, možda su već i spavala, nadao se tome. Kad uopće malena djeca idu na spavanje? Zajedno sa Svenom i Errforsom iza sebe čekao je na šljunčanoj stazi pred kućom. Nije otvarala. Pokucao je opet, malo jače i duže. Čuo je kako dolazi i vidio je kroz kuhinjski prozor. Otključala je i otvorila. Već je toliko puta donio nekome vijest o smrti, no nikad osobi do koje mu je bilo stalo. Ne bih trebao biti ovdje. Da nisi umro, ne bih trebao stajati ovdje i čekati sa smrću u rukama. Nije ništa rekao. Samo ju je čvrsto grlio na ulazu sve dok nije prestala plakati, nije ni znao koliko dugo. Ušli su u kuhinju, skuhala im je kavu, a zatim joj je ispričao sve što je htjela znati. Nije ništa rekla sve dok nisu ispili kavu. Htjela je da joj još jednom objasni što se točno dogodilo, tko je ona bila, kako je ubijen, kako je izgledao nakon toga, i što je ona točno htjela. Ewert je to i učinio. Sve joj je objasnio, dok joj nije bilo dovoljno. To je sve što je i mogao učiniti, pričati joj sve dok polako ne počne prihvaćati što se dogodilo. Dugo je plakala, pogledavajući njega, Svena i Errforsa. Sjedila je za kuhinjskim stolom i držala ga čvrsto za ruku. Pitala ga je što da kaže djeci. Ewerte, kako da im kažem? Grensu su se obrazi zažarili. Vozili su se natrag gotovo praznom cestom E4. Uskoro će se upaliti ulična rasvjeta. Snažno ga je udarila. Nije to očekivao. Upravo su bili na odlasku u hodniku kad je došla do njega i viknula ne možeš mi reći takvo što i pljusnula ga po lijevom obrazu. Isprva mu nije bilo jasno, no onda je shvatio da svatko ima pravo to reći. Zatim je opet viknula, ne možeš mi reći takvo što, i podigla ruku. Mirno je stajao. Što je drugo mogao učiniti? Zgrabiti je za ruku kao inače kad ga netko hoće udariti ? Kad je počela vrištati, Sven je došao do nje, čvrsto je stisnuo, uzeo za ruku i odveo do kuhinje. Pogledao je Svena koji je vozio pomalo presporo u srednjoj traci, zaokupljen svojim mislima.