151 Međutim, nije bilo svrhe da plače nad svojom sudbinom. Morala se udati za Bruta i to je to. „Jesi li čuo vesti, tata?“, upitala je oca kad je stigao kući ubrzo pošto je vreme za večeru prošlo. Bilo je strašno otkako Pompeja ovde ţivi. Nikad nije dolazio kući na spavanje, retko je s njima jeo, samo je u prolazu svraćao. Stoga je bilo divno imati vest koja bi ga mogla zadrţati dovoljno da s njim razmeni reč-dve; Julija je iskoristila svoju priliku. „Vesti?“, odsutno je uzvratio. „Pogodi ko me je danas posetio?“, radosno upita. Očeve oči zasvetlucaše. „Brut?“ „Pogađaj ponovo!" „Jupiter Najbolji i Najveći?" „Luckast si! On ne dolazi u vidu osobe, već samo kao misao." „Pa ko onda?", upita Cezar, koji se već uznemireno vrteo. Pompeja je bila kod kuće; prisvojila je njegov stari tablinum pošto Cezar u njemu više nije radio, i sad je po zvucima znao da je tamo. „O, tata, molim te, molim te, ostani još malo!" U krupnim plavim očima ukaza se nespokoj; srce ga je bolelo a savest grizla. Sirota devojčica, ona najviše trpi zbog Pompeje jer više ne moţe često da viđa svog oca. Uzdahnuvši, Cezar je podiţe i odnese do stolice na koju sede a nju posadi u krilo. „Prilično si porasla!", reče, iznenađen. „Nadam se da ću biti visoka." Ljubila mu je bele lepeze oko očiju. „Ko ti je danas bio u poseti?", upita ne pomerajući se. „Kvint Servilije Cepion." Cezar naglo odmače glavu. „Ko?„ „Kvint Servilije Cepion." „Ali on je kvestor Gneja Pompeja!" „Ne, nije." „Julija, jedini član te porodice koji je ostao ţiv sada nije u Rimu!", reče Cezar. „Bojim se", neţno reče Julija, „da čovek na koga ti misliš više nije ţiv. U januaru je umro u Enu. Međutim, postoji novi Kvint Servilije Cepion pošto je imenovan u testamentu i uskoro mora biti zvanično usvojen."
152 Cezar se zaprepasti. „Brut?" „Da, Brut. Kaţe da će se sada zvati Kvint Servilije Cepion Brut, a ne Cepion Junijan. Vaţnije je Brut nego Junije." „Jupiteru!" „Tata, veoma si iznenađen. Zašto?" Cezar se u šali lupi po obrazu. „Ne bi ti bilo jasno." Zatim se nasmeja. „Julija, udaćeš se za najbogatijeg čoveka u Rimu! Ako je Brut Cepionov naslednik, onda će treće bogatstvo sasvim zaseniti ona dva koja je već nasledio. Bićeš bogatija od kakve kraljice." „Brut ništa slično nije spominjao." „Verovatno i ne zna. Nije baš radoznao mladić, taj tvoj verenik", reče Cezar. „Mislim da on voli novac." „Zar novac ne vole svi?", gorko upita Cezar. Ustao je i posadio Juliju na stolicu. „Brzo se vraćam", reče i pojuri u trpezariju a odatle, pretpostavila je Julija, u svoju radnu sobu. Zatim ulete Pompeja i besno pogleda Juliju. „Šta je bilo?“, upita Julija maćehu, s kojom se zapravo lepo slagala. Na Pompeji je mogla da veţba kako će se ponašati prema Brutu, mada je morala priznati da Brut nije glup kao Pompeja. „Izbacio me!“, reče Pompeja. „Sigurno samo na trenutak." I zaista je bilo samo na trenutak. Cezar je seo i napisao poruku Serviliji, koju nije video od maja prošle godine. Naravno, nameravao je da se ponovo vidi s njom i ranije (sada je bio mart), ali vreme je prolazilo, a on je imao vaţnija posla. Neverovatno! Mladi Brut je nasledio zlato Toloze! Sada je svakako trenutak da bude ljubazan prema njegovoj majci. Ovo je veridba koja se ni zbog čega ne moţe raskinuti.
153 DRUGI DEO Od marta 73. Godine p.n.e. do kvinktila 65. Godine p.n.e.
154
155 Publije Klodije je imao i poreklo i pamet i novac, ali nije znao šta ţeli da postigne, a ni stariji ga nisu čvrsto usmerili. I u tome je bila nevolja. Nagonski je osećao da je rođen da bude drugačiji, ali to nije nova misao za nekoga ko se rodio u patricijskoj porodici Klaudija. Ako se za neku rimsku porodicu moglo reći da je prepuna izrazitih pojedinaca, onda su to bili patriciji Klaudiji. Čudno, s obzirom na to da su od svih patricijskih čuvenih porodica Klaudiji bili najmlađa, pošto su se pojavili otprilike u isto vreme kad je kralja Tarkvinija Oholog svrgnuo Lucije Junije Brut i kad je započelo razdoblje Republike. Klaudiji su, naravno, bili Sabinjani, a Sabinjani su bili vatreni, ponosni, nezavisni, neukrotivi, ratoborni; morali su biti kad su im koreni bili od Apenina do severa i istoka rimskog Lacija, u surovoj planinskoj oblasti čiji su mali pitomi delovi bili retki i međusobno veoma udaljeni. Klodijev otac je bio onaj Apije Klaudije Pulher koji nikad nije uspeo da povrati porodično bogatstvo nakon što ga je njegov nećak, cenzor Filip, izbacio iz Senata i zaplenio mu svu imovinu kaţnjavajući ga za nepokolebljivu odanost prognanom Suli. Njegova majka, visoka plemkinja Cecilija Metela Balearika, umrla je dok je rađala njega, svoje šesto dete za šest godina tri dečaka i tri devojčice. Preokreti u ratu i činjenica da je uvek uspevao da bude u pogrešno vreme na pogrešnom mestu značili su da Apije Klaudije Stariji nikad nije bio kod kuće, usled čega je Klodijev najstariji brat, Apije Klaudije Mlađi, obično bio jedini glas koji se slušao. Premda su mu i starija braća i sestre svi bili nemirni, samovoljni i puni ţelje da stvaraju nered, mali Publije je bio najgori među njima. Daje, kao što nije, iskusio malo strogosti, moţda Publije ne bi bio toliko sklon prohtevima kakvim je obeleţeno njegovo detinjstvo, ali kako su ga sve petoro starije dece nemilosrdno razmazili, radio je tačno šta je hteo i vrlo rano u ţivotu stekao uverenje da je on sasvim drugačiji od svih ostalih Klaudija koji su ikad postojali. Otprilike u vreme kad mu je otac umro u Makedoniji, saopštio je svom velikom bratu Apiju da će ubuduće svoje ime izgovarati
156 onako kako se u narodu izgovara Klodije i da neće koristiti porodični kognomen Pulher. Pulher je značilo „lep“ i zaista, gotovo svi muškarci i ţene iz porodice Klaudija Pulhera bili su lepi; prvobitni vlasnik, međutim, ovaj nadimak je dobio upravo zato što mu je narav bila sve samo ne lepa. „Kakva lepota!“, govorilo se za njega i tako mu je i nadimak ostao. Publiju Klodiju je, dakako, bilo dozvoljeno da preuzme u narodu odomaćen izgovor svoga imena; to su već učinile njegove tri starije sestre, od kojih je najstarija bila poznata kao Klauđija, srednja kao Klodija, a najmlađa kao Klodila. Veliki brat Apije je toliko voleo svoju braću i sestre da im je uvek dopuštao sve što su ţeleli. Na primer, ako Publije Klodije, već mladić, ţeli da spava sa Klodijom i Klodilom zato što ima košmare, zašto da ne? Siročići mali, bez majke i oca! Veliki brat Apije tugovao je zbog njih. A to je najmlađi brat Publije Klodije vrlo dobro znao i bezobzirno iskorištavao. Otprilike u vreme kad je mladi Publije Klodije odenuo svoju toga virilis i zvanično postao odrastao muškarac, veliki brat Apije je pametno povratio klimavo porodično bogatstvo oţenivši se usedelicom Servilijom Gnejom; ona se brinula o drugih šest plemićkih siročića, onih koji su ţiveli u domaćinstvu Servilija Cepiona, Livija Druza i Porcija Katona. Njen miraz je bio ogroman koliko i odsustvo lepote. Ali briga o siročadi im je bila zajednička i pokazalo se da ona odgovara osećajnom velikom bratu Apiju, koji se ubrzo zaljubio u svoju tridesetdvogodišnju nevestu (njemu je bilo dvadeset jedna), skrasio se zadovoljan ţivotom uz ţenu i svake godine dobijao po jedno dete tako nastavljajući klaudijevski običaj. Veliki brat Apije takođe je uspeo da veoma dobro uda svoje tri sestre bez miraza: Klaudiju za Kvinta Marcija Reksa, koji će uskoro postati konzul, Klodiju za njihovog prvog rođaka Kvinta Cecilija Metela Celera (koji je bio i polubrat Pompejeve ţene Mucije Tercije), a Klodilu za velikog Lukula, triput starijeg od nje. Tri čoveka ogromnog bogatstva i ugleda, od kojih su dvojica bila dovoljno stara da već učvrste porodičnu moć, i Celer, koji to nije morao jer je bio unuk Metela Balearika ali i unuk uvaţenog Krasa Oratora. Sve je to naročito išlo u korist mladom Publiju Klodiju, jer Reks ni posle nekoliko godina braka nije uspeo da dobije sina sa Klaudijom; Publije Klodije je stoga samouvereno očekivao da će biti Reksov
157 naslednik. Sa šesnaest godina, Publije Klodije se upustio u tirocinium fori, naukovanje za advokata i slavoljubivog političara na rimskom Forumu, a zatim je godinu dana proveo na zbornom mestu u Kapui igrajući se vojnika, da bi se kao osamnaestogodišnjak vratio forumskom ţivotu. Samouveren i svestan da ga devojke smatraju zanosnim, Klodije je traţio koga bi osvojio a da taj izazov odgovara njegovim zamislima o sopstvenoj naročitosti, koje su se uvećavale vrlo brzo. I tako je začeo strast prema Fabiji, koja je bila vestalska devica. I sam pogled na vestalsku devicu dočekivan je s neodobravanjem, a upravo je takvu ljubavnu pustolovinu Klodije ţeleo. Sreća Rima počivala je u čestitosti svake vestalske device; većina muškaraca je s uţasom uzmicala i pred samom pomisli na zavođenje jedne vestalke. Ali ne i Publije Klodije. Niko u Rimu od vestalskih devica nije ni traţio ni očekivao da ţive povučeno. Bilo im je dozvoljeno da izlaze na večere pod uslovom da veliki pontifik i velika vestalka odobravaju mesto odrţavanja večere i izbor gostiju, a prisustvovale su i svim svešteničkim svetkovinama kao ravne sveštenicima i augurima. Dozvoljeno im je da primaju muške posetioce u javnim delovima Domus Publica, drţavne kuće u kojoj su stanovale sa velikim pontifikom, premda je u takvim prilikama još neko morao biti prisutan. Vestalke nisu bile ni siromašne. Bilo je značajno za jednu porodicu da u svojim redovima ima vestalku, pa su devojčice koje nisu morale brakom učvrstiti saveze često davane drţavi kao vestalke. Većina je imala izvrstan miraz, a one koje nisu, darivala je drţava. Takođe osamnaestogodišnjakinja, Fabija je bila lepa, dobre naravi, vesela i tek pomalo glupa. Savršena meta za Publija Klodija, koji je uţivao u nepočinstvima na koje se ljudi zgraţavaju. Zavesti vestalku bilo bi baš zabavno! Istina, Klodije nije nameravao da ode toliko daleko i razdeviči Fabiju, jer bi to imalo zakonske posledice i po njegovu oboţavanu zadnjicu. Sve što je ţeleo bilo je da Fabija vene od ljubavi i ţelje za njim. Nevolja je počela kad je otkrio da ima suparnika u borbi za Fabijina osećanja. A suparnik mu je bio Lucije Sergije Katilina, visok, tamnokos, lep, smeo, privlačan i opasan. Klodijeva pri-
158 vlačnost jeste bila znatna, ali ni prineti Katilininoj pre svega nije bio izrazito visok i lepo građen, niti je zračio zlokobnom snagom. O da, Katilina je bio moćan suparnik. O njemu su kruţile mnoge glasine, nedokazane, ali čuvene i rđave. Svi su znali da je bogatstvo stekao za vreme Sulinih proskripcija kad je na spisak stavio ne samo svog zeta (koji je pogubljen), već i brata (koji je prognan). Pričalo se da je ubio tadašnju ţenu, ali ako i jeste, za taj zločin mu nikad nije suđeno. I, što je najgore od svega, pričalo se da je ubio rođenog sina kad mu je sadašnja ţena, bajna i bogata Orestila, rekla da se neće udati za čoveka koji već ima sina. da je Katilinin sin mrtav i da se Katilina oţenio Orestilom svi su znali. Ipak, je li on ubio sirotog mladića? Niko to sa sigurnošću nije mogao tvrditi. Činjenica da to nije potvrđeno nije, međutim, zaustavila nagađanja. Iza Katilininog opsedanja Fabije i Klodijevog pokušaja opsedanja verovatno su stajale slične pobude. Obojica su volela da prave nepočinstva, da licemerni Rim vuku za nos, da izazivaju uzbuđenje. Ali između tridesetčetvorogodišnjeg iskusnog Katiline i osamnaestogodišnjeg neveštog Klodija leţao je uspeh jednog i neuspeh drugog. Katilina nije opsedao Fabijin devičnjak to cenjeno parče tkiva ostalo je netaknuto a Fabija, dakle, strogo uzev čedna. Međutim, sirota devojka se očajnički zaljubila u Katilinu i dozvolila mu sve ostalo. Na kraju krajeva, kakvo zlo moţe naneti nekoliko poljubaca, otkrivanje njenih grudi za još nekoliko poljubaca, čak i dodir prstom ili jezikom po prijatno osetljivim delovima njene stidnice? Dok joj je Katilina šaputao na uvo, sve je to izgledalo prilično neduţno, a ushićenje koje je doţivela predstavljalo je uspomenu koju će čuvati dok ne okonča vestalsku sluţbu pa čak i posle toga. Velika vestalka je u to vreme bila Perpenija, koja, naţalost, nije bila stroga. Veliki pontifik tada nije boravio u Rimu; bio je to, naravno, Metel Pije, koji je protiv Sertorija vodio rat u Španiji. Fonteja je bila sledeća po starešinstvu, za njom dvadesetosmogodišnja Licinija, pa osamnaestogodišnja Fabija, a nakon nje Aruncija i Popilija, obe sedamnaestogodišnjakinje. Perpenija i Fonteja su bile gotovo istih godina, otprilike tridesetdvogodišnjakinje, i radovale su se što će vestalsku sluţbu okončati u narednih pet godina. Stoga je najvaţnije o čemu su dve
159 najstarije vestalke razmišljale podrazumevalo kraj sluţbe, pad vrednosti sestercija i stoga brigu hoće li im prilično bogatstvo biti dovoljno da ugodno dočekaju starost; nijedna nije pomišljala na brak po okončanju vestalske sluţbe, premda su se bivše vestalke mogle udati, ali se smatralo da to donosi nesreću. I tu je na pozornicu stupala Licinija. Treća po godinama od njih šest, bila je najbogatija i premda je po rođačkim odnosima bila bliţa Liciniju Mureni nego Marku Liciniju Krasu, moćni bogataš joj je ipak bio rođak i prijatelj. Licinija ga je pozivala kad bi joj u novčanim pitanjima zatrebao stariji savetnik, i tri starije vestalke su, okupljene oko njega, provodile mnoge ugodne časove u razgovoru o poslovima, ulaganjima, neumešnim očevima kad se radilo o unosnim sigurnim mirazima. Za sve to vreme, njima pred nosom, Katilina se ljubakao sa Fabijom a Klodije pokušavao da to učini. Fabija najpre nije razumela šta mladić ţeli jer, u poređenju s Katilininom besprekornom umešnošću, Klodijevi pokušaji su bili nespretni i nevešti. A kad se Klodije bacio na nju mrmljajući neţnosti između poljupčića kojima joj je obasuo lice, Fabija je napravila grešku nasmejala se njegovoj nemoći i oterala ga dok mu je njen kikot odzvanjao u ušima. To nije bio pravi način da se postupi prema Publiju Klodiju, koji je navikao da dobije ono što ţeli i kome se nikad niko u ţivotu nije nasmejao. Toliko je velika uvreda naneta slici koju je imao o sebi da je rešio da se smesta osveti. Odlučio se za uobičajeno rimsko sredstvo osvete sudski spor. Ali ne onaj uslovno rečeno bezopasan spor, kakav je Katon, na primer, odabrao nakon što ga je, kad mu je bilo osamnaest, Emilija Lepida ostavila. Katon je pretio zbog prekršenog obećanja. Publije Klodije je podneo tuţbu za nečednost, a u zajednici koja se u celini gnušala smrtne kazne, čak i za zločine protiv drţave, ovo je bilo nedelo koje je sa sobom prirodno povlačilo smrtnu kaznu. Nije se zadovoljio sveteći se samo Fabiji. Za nečednost je optuţio Fabiju (sa Katilinom), Liciniju (s Markom Krasom) i Arunciju i Popiliju (obe s Katilinom). Dva suda su uspostavljena, jedan za suđenje vestalkama, gde se kao tuţilac pojavio sam Klodije, a drugi za suđenje optuţenim ljubavnicima gde je Katilini i Marku Krasu tuţilac bio Klodijev prijatelj Plotije (i on je svoje ime, Plautije,
160 promenio u Plotije). Svi optuţeni oslobođeni su optuţbi, ali su suđenja izazvala veliko uzbuđenje, a sveprisutni rimski smisao za šalu zagolican je kad su Krasa oslobodili pošto je jednostavno izjavio da njega nije zanimala Licinijina vrlina, već njeno lepo malo imanje u predgrađu. Verodostojno? Porota je svakako mislila da jeste. Klodije se veoma trudio da ţene budu osuđene, ali mu je protivnik bio naročito sposoban i učen branilac Marko Pupije Pizon, kome je pomagao zapanjujuće veliki broj mladih advokata. Klodija su porazili sopstvena mladost i nedostatak čvrstih dokaza, pogotovo kad je veliko telo sastavljeno od najuzvišenijih rimskih matrona posvedočilo da su sve tri optuţene vestalke virgo intacta. Da Klodijeva nesreća bude još veća, i sudija i porota su se okrenuli protiv njega; njegovo drsko samopouzdanje i divlja napadnost, neuobičajeni za toliko mladog čoveka, svima su smetali. Od mladih tuţilaca se očekivalo da budu izvanredni, ali i pomalo skromni, a „skromnost" je reč koja nije postojala u Klodijevom rečniku. „Odustani, nije za tebe posao tuţioca", glasio je Ciceronov dobronamerni savet pošto se sve završilo. Ciceron je, naravno, prisustvovao suđenju kao član skupine branilaca koju je okupio Pupije Pizon, jer je Fabija bila polusestra Ciceronove ţene. „Tvoja mrţnja i predrasude i suviše su očite. Uspešan tuţilac ne unosi lična osećanja u svoj rad." Zbog ove primedbe Ciceron nije postao drag Klodiju, ali Ciceron je bio veoma sitna riba. Klodiju je najvaţnije bilo da Katilina plati i za to što ga je pretekao kod Fabije i za to što se izvukao od smrtne kazne. Da sve bude gore, ljudi od kojih bi se očekivalo da Klodiju pomognu, posle suđenja su ga izbegavali. Takođe je morao da istrpi retku grdnju svog velikog brata Apija, koji je bio vrlo uvređen i posramljen. „Ljudi to shvataju kao puku pakost, mali Publije", kazao je veliki brat Apije, „a ja ne mogu da im promenim mišljenje. Moraš da shvatiš da danas ljudi uţasnuto uzmiču i na samu pomisao o sudbini osuđene vestalke ţive sahranjene s vrčem vode i veknom hleba? A sudbina ljubavnika zavezanih na rašlje i bičevanih do smrti? Strašno, jednostavno strašno! Da bi ikoga od njih osudili,
161 potrebna je čitava planina nespornih dokaza, a ti nisi izneo ni breţuljak dokaza! Sve ove četiri vestalke povezane su sa moćnim porodicama koje si ti upravo pretvorio u smrtne neprijatelje. Tebi ne mogu pomoći, Publije, ali sebi mogu tako što ću otići iz Rima na nekoliko godina. Idem na istok Lukulu. Savetujem ti da i sam tako postupiš." Ali Klodije nikako nije ţeleo da mu neko drugi odlučuje o budućem ţivotu, pa ni veliki brat Apije. Stoga se iscerio i okrenuo mu leđa. I time sebe osudio na četiri godine kukavičkog skrivanja po gradu koji ga je nemilosrdno prekorevao, dok je veliki brat Apije na Istoku ostvario dela koja su pokazala čitavom Rimu da je on pravi Klaudije kad su u pitanju nepočinstva. Ali kako je njegovo nepočinstvo uveliko doprinelo porazu kralja Tigrana, Rim se tom nepočinstvu i Apiju izuzetno divio. Kako nikog nije mogao ubediti da je sposoban da tuţi kakvog prestupnika i kako su ga prestupnici kojima je bio potreban branilac prezrivo odbijali, za Publija Klodija ovo razdoblje je bilo uţasno. Kod drugih bi prekori moţda doveli do samopreispitivanja i urodili plodom i promenom ličnosti, ali kod Klodija su samo doprineli njegovim slabostima. Usled toga je lišen mogućnosti da stekne iskustvo na Forumu i prognan je u društvo male skupine mladih plemića za koje su svi smatrali da su lenji i neodgovorni. Četiri godine Klodije je samo pio po jeftinim krčmama, zavodio devojke iz raznih slojeva društva, igrao kockice i delio svoje nezadovljstvo sa ostalima koji su takođe bili kivni na plemićki Rim. Na kraju ga je dosada naterala da nešto uradi, jer se Klodijeva priroda zapravo nije zadovoljavala besciljnom svakodnevicom. Smatrao je sebe drugačijim i znao da se mora istaći u nečemu. U suprotnom, umreće kako ţivi zaboravljen i prezren. A to jednostavno nije dovoljno dobro. Ni dovoljno veliko. Za Publija Klodija je jedina prihvatljiva sudbina bila da na kraju postane prvi čovek Rima. Nije znao kako će to postići. Ali jednog dana se probudio, glave bolne od previše vina, kese prazne od prevelikih gubitaka na kockicama, i odlučio da se i suviše dosađuje da bi to i dalje trpeo. Trebalo mu je neko dešavanje. Stoga će otići tamo gde se nešto dešava. Otići će na Istok i pridruţiti se ličnom osoblju svoga zeta Lucija Licinija Lukula. Oh ne, neće on sticati ugled hrabrog i
162 vrsnog vojnika! Vojni poduhvati Klodija ni najmanje nisu privlačili. Ali kad bude među Lukulovim starešinama, ko zna kakve se mogućnosti mogu ukazati? Veliki brat Apije divljenje Rima nije stekao vojevanjem, već praveći tolike nevolje Tigranu u Antiohiji da je kralj kraljeva zaţalio što je Apija Klaudija Pulhera hteo da nauči gde mu je mesto time što ga je naterao da mesecima čeka da bude primljen. I, Publije Klodije je otišao na Istok nedugo pre no što je veliki brat Apije trebalo da se vrati bilo je to početkom godine koja je usledila neposredno posle one za koju su konzuli bili Pompej i Kras. Iste one godine kada je Cezar kao kvestor otišao u Onostranu Španiju. Paţljivo birajući put tako da izbegne susret sa velikim bratom Apijem, Klodije je stigao na Helespont i saznao da je Lukul zauzet umirivanjem novoosvojene kraljevine kralja Mitridata, Ponta. Prešavši uzanim tesnacem u Aziju, krenuo je po zemlji da nađe svog zeta Lukula. Klodije je mislio da poznaje Lukula gradskog sitničavog plemića s urođenim darom za zabavu, ogromnim bogatstvom koje se sada nesumnjivo uvećavalo velikom brzinom, i čuvenog po ljubavi prema dobroj hrani, dobrom vinu, dobrom društvu. Upravo onakav nadređeni kakav se Klodiju dopada! Pohod u Lukulovoj ličnoj pratnji sigurno će se odvijati u raskoši. Lukula je pronašao u Amisu, veličanstvenom gradu na obali Euksinskog mora u srcu Ponta. Amis je odolevao opsadi i tom prilikom je veoma narušen; Lukul je sada popravljao štetu i navikavao stanovnike na vladavinu Rima, koja je nastupila umesto Mitridatove. Kad mu se Publije Klodije pojavio na pragu, Lukul je od njega uzeo sveţanj sluţbenih pisama (koja je Klodije već sva otvorio i s veseljem pročitao), a zatim zaboravio da Klodije postoji. Odsutno naređenje da se stavi na raspolaganje legatu Sornaciju oduzelo je Lukulu onoliko vremena koliko je mogao posvetiti svom najmlađem šuraku pre nego što ponovo prione na ono što mu je najviše obuzimalo misli na predstojeći napad na Jermeniju,
163 Tigranovu kraljevinu. Besan zbog ovakvog neučtivog dočeka, Klodije se ţurno udaljio ali ne da bi se ikome, a ponajmanje Sornaciju stavio na raspolaganje. Stoga je, dok je Lukul svoju malu vojsku spremao za marš, Klodije istraţivao stranputice i zabačene ulice Arnisa. Grčki je, naravno, tečno govorio, pa ga ništa nije sprečavalo da se sprijatelji sa svakim na koga bi naišao lutajući naokolo, a upoznao je mnoge čiju je radoznalost pobudio drţeći se kao neobičan čovek koji se prema svima ophodi jednako i ne ponaša se kao ostali Rimljani. Takođe je prikupio mnoga obaveštenja o onoj strani Lukula koju uopšte nije poznavao o njegovoj vojsci i dosadašnjim pohodima. Kralj Mitridat je dve godine ranije pobegao na dvor svog zeta Tigrana ne mogavši da se izbori s rimskom nemilosrdnošću u ratu i osećajući nedostatak onih dvesta pedeset hiljada iskusnih vojnika koje je izgubio na Kaukasu u besmislenom kaznenom pohodu na albanske divljake koji su napali Kolhidu. Mitridatu je trebalo dvadeset meseci da ubedi Tigrana da se susretnu, a još duţe da Tigrana ubedi da mu pomogne da povrati izgubljene zemlje Pont, Kapadokiju, Malu Jermeniju i Galaciju. Lukul je, naravno, imao uhode i savršeno je dobro znao da su se dva kralja pomirila. Ali umesto da čeka da oni napadnu Pont, Lukul je odlučio da krene u napad, zauzme Jermeniju, udari na Tigrana i spreči ga da pomogne Mitridatu. Njegova prvobitna zamisao bila je da u Pontu ne ostavlja logor verujući da će Rim i rimski uticaj uspeti da obuzdaju Pont. Jer, upravo je izgubio upravu nad provincijom Azijom, a sada je iz pisama koja je doneo Publije Klodije saznao da mrţnja koju je potaknuo u nedrima viteškog reda u Rimu ubrzano raste. Kad je pročitao iz pisama da novi guverner provincije Azije nije samo jedan Dolabela, već da će Dolabela „nadzirati" i Bitiniju, Lukulu je mnogo štošta postalo jasno. Očigledno, rimski vitezovi i njihovi pokorni senatori više su voleli nesposobnost nego uspeh u ratu. Publije Klodije, smrknuto je zaključio Lukul, nije vesnik sreće! Devetorica izaslanika koja su iz Rima poslana pre nego što je njegova moć tamo oslabila bila su rasuta svuda po Pontu i Kapadokiji, uključujući i njegovog mlađeg brata Varona Lukula, čoveka koga je Lukul najviše na svetu voleo sad kad je Sula mrtav. Ali izaslanici nisu imali svoje vojnike, a sudeći po pismima koja je
164
165 Publije Klodije doneo, neće dugo ostati na poslu. Stoga, zaključio je Lukul, nije mu preostalo ništa drugo do da dve od svoje četiri legije ostavi u Pontu za slučaj da Mitriđat pokuša da povrati svoje kraljevstvo bez Tigranove pomoći. Legat koga je najviše cenio popravljao je ono što je uništeno na ostrvu Delosu, i premda je znao da je Sornacije dobar čovek, Lukul nije bio dovoljno siguran u njegove vojne sposobnosti da bi ga ostavio bez ikoga ko bi mu se našao pri ruci. Drugi stariji legat, Marko Fabije Hadrijan, takođe će morati da ostane u Pontu. Rešivši da dve od njegove četiri legije moraju ostati u Pontu, Lukul je znao i koje dve legije mora ostaviti što ga nije radovalo. Legije koje su pripadale provinciji Kilikiji ostaće u Pontu. On će na jug morati da krene sa dve legije fimbrijevaca. Divne jedinice! Lukul ih nikako nije voleo. Sada su već šesnaest godina bili na Istoku, osuđeni da se nikad ne smeju vratiti ni u Rim ni u Italiju pošto su bili toliko čuveni po pobunama i ubistvima da im Senat nije dozvoljavao da se vrate kući. Ovi ljudi, neprestano na granici vrenja, bili su opasni, ali Lukul, koji ih je godinama povremeno koristio, s njima se obračunavao nemilosrdno ih bičujući za vreme pohoda i dozvoljavajući im da sebi ispune svaki telesni prohtev tokom zimskog odmora. I tako su mu sluţili prilično rado, čak su mu se i protiv svoje volje divili. Ipak, više su voleli da sebe nazivaju po svom prvom zapovedniku, Fimbriji, te otud fimbrijevci. Lukul je bio srećan zbog toga. Je li ţeleo da budu poznati kao licinijevci ili lukulovci? Sasvim sigurno ne. Klodije se toliko zaljubio u Ainis da je odlučio kako će ostati u Pontu s legatima Sornacijem i Fabijem Hadrijanom; pohod je za Klodija izgubio svaku draţ kad je saznao da se Lukul sprema na marš od hiljadu milja. Ali ţelja mu se nije ispunila. Imao je naređenja da bude u Lukulovoj ličnoj pratnji. Pa dobro, mislio je Klodije, makar će ţiveti uslovno uzev raskošno! Tada je otkrio kako Lukul zamišlja udobnost za vreme pohoda. Udobnosti, naime, uopšte nije bilo. Razvratni epikurejac koga je Klodije poznavao u Rimu i Amisu sasvim je nestao; Lukulu koji je marširao na čelu fimbrijevaca nije bilo ništa bolje nego običnom vojniku, a ako njemu nije bilo bolje,
166 nije ni njegovoj ličnoj pratnji. Pešačili su, nisu jahali fimbrijevci su hodali, nisu jahali. Jeli su ovsenu kašu i tvrd hleb fimbrijevci su jeli ovsenu kašu i tvrd hleb. Spavali su na zemlji upotrebljavajući sagum kao pokrivač i hrpu zemlje kao jastuk fimbrijevci su spavali na zemlji upotrebljavajući sagum kao pokrivač i hrpu zemlje kao jastuk. Kupali su se u ledom okovanim potocima ili su u suprotnom smrdeli fimbrijevci su se kupali u ledom okovanim potocima ili su u suprotnom smrdeli. Ono što je fimbrijevcima bilo dobro i Lukulu je bilo dobro. Ali nije bilo dobro za Publija Klodija, koji je svega nekoliko dana nakon izlaska iz Amisa iskoristio prednost svog odnosa sa Lukulom i ogorčeno se poţalio. Vojskovođa ga je bledosivim očima bezizrazno odmerio od glave do pete, hladnim poput zemlje koja se otapala dok ju je vojska gazila. „Ako ţeliš udobnost, Klodije, idi kući“, rekao je. „Ne ţelim da idem kući. Samo ţelim udobnost!", uzvratio mu je šurak i prezrivo mu okrenuo leđa. To je bio poslednji razgovor koji je Klodije vodio s Lukulom. Ni smrknuta mala skupina mlađih legata i vojnih tribuna koja je okruţivala vojskovođu nije ohrabrivala druţenje, a bez toga, kako je sada i sam shvatio, Klodije nije mogao. Drugarstvo, vino, kockice, ţene i nepočinstva za tim je Klodije ţudeo dok su se dani, činilo se, pretvarali u godine a okolina i dalje bila jednako turobna i negostoljubiva kao i Lukul. Nakratko se se zaustavili u Eusebiji Mazaki, gde je Ariobarzan Filoromej, kralj, poklonio šta je mogao za snabdevanje i tuţno poţeleo Lukulu svako dobro. Zatim su dalje nastavili kroz krajolik ispresecan provalijama i tesnacima svih duginih boja, isprevrtanim gromadama bigra i stenama što su se opasno nađvijale nad krhkim kamenim prolazima. Zaobilazak ovakvih tesnaca i više je nego udvostručio duţinu marša, ali je Lukul nastavljao dalje zahtevajući da njegova vojska dnevno pređe najmanje trideset milja. To znači da su marširali od svitanja do sumraka, podizali logor u polutami i spremali logor u polutami. I svake noći pravi logor, ukopan i učvršćen protiv koga? KOGA?, ţeleo je Klodije da vikne u bezbojno nebo što se uzvisilo iznad njih više nego što ijedno nebo ima pravo
167 da se uzvisi. A zatim bi glasnije od grmljavine beskonačnih prolećnih oluja zaurlao i ZAŠTO? Najzad su stigli do Eufrata i prelaza kod Tomize i otkrili da su jezive mlečnoplave vode reke uskovitlane od otopljenog snega. Klodije je s olakšanjem uzdahnuo. Sada nema izbora! Vojskovođa će morati da se odmara dok čeka da vodostaj opadne. Ali, je li vojskovođa to učinio? Nije. Onog trenutka kad se vojska zaustavila, Eufrat se smirio i usporio, pretvorio u poslušni plovni put. Lukul i fimbrijevci prešli su čamcima u Sofenu i onog trenutka kad se i poslednji čovek iskrcao, Eufrat je ponovo postao zapenušana bujica. „Koje sam sreće", rekao je Lukul, zadovoljan. „Ovo je znak." Put ih je sada vodio kroz malo pristupačniju zemlju utoliko što su planine bile nešto niţe, padine prekrivene travom i divljom vilinom metlicom, a drveće raslo u malim gajevima gde je vlaga napajala njegovo korenje. Ali šta je to značilo za Lukula? Naređenje da se po ovako lakom predelu i uz vilinu metlicu za jelo vojska brţe kreće! Klodije je za sebe uvek smatrao da je spreman i okretan kao i svaki drugi Rimljanin, naviknut da svuda pešači. Ali ovde je, sa svojih bezmalo pedeset godina, Lukul daleko za sobom ostavljao dvadesetdvogodišnjeg Publija Klodija. Prešli su Tigar, što je bilo lako posle Eufrata, jer nije bio ni širok ni brz. I tada, nakon što je za dva meseca prešla više od hiljadu milja, Lukulova vojska ugledala je Tigranokertu. Trideset godina ranije ovaj grad nije postojao. Kralj Tigran ga je izgradio da zadovolji svoje snove o slavi i daleko većem svetu: veličanstveni grad od kamena, s visokim zidinama, tvrđavama, kulama, trgovima i dvorovima, visećim vrtovima, prelepim gleđosanim pločicama boje mora, mrkoţutim i bakarnocrvenim, ogromnim statuama krilatih bikova, lavova, kraljeva kovrdţavih brada i visokih kruna. Kad je mesto birano, vodilo se računa o svemu od toga da se lako brani do postojanja gradskih izvora vode i obliţnje pritoke Tigra što je odnosila sadrţaj ogromnih slivnika koje je Tigran osmislio po ugledu na Pergam. Čitave drţave su pale da bi se našao novac za izgradnju ovog grada; bogatstvo se moglo uočiti čak i sa velike daljine dok su fimbrijevci stizali na greben odakle su ugledali nju, Tigranokertu. Ogromnu, visoku, lepu. Pošto je ţudeo
168 za helenskim svetom, kralj kraljeva je gradnju započeo na grčki način, ali su prevagnule sve one godine detinjstva i mladićkog doba provedene pod parćanskim uticajem; kad je dorska i jonska savršenost dosadila, Tigran je pridodao gizdave gleđosane pločice, krilate bikove, vladare isklesane iz jednog komada. Zatim je, nezadovoljan svim onim niskim grčkim zgradama, dodao viseće vrtove, četvrtaste kamene kule, kapije i moć svog parćanskog vaspitanja. Za dvadeset pet godina niko se nije usudio da kralju Tigranu donese lošu vest; niko nije ţeleo da mu odseče glavu ili ruke, kako je kralj postupao sa donosiocima loših vesti. Neko je, međutim, morao da ga obavesti da se rimska vojska ubrzano pribliţava sa planina na zapadu. Razumljivo, vojno ustrojstvo (kojim je upravljao Tigranov sin, princ Mitrobarzan) odlučilo je da pošalje vrlo mladog starešinu kako bi preneo ovu zaprepašćujuće lošu vest. Kralja kraljeva obuzeo je strah ali tek pošto je obesio glasnika. Zatim je pobegao u takvoj ţurbi da je za sobom ostavio kraljicu Kleopatru i svoje ostale ţene, milosnice, decu, blago i vojsku pod Mitrobarzanom. Pozivi su upućeni od obala Hirkanskog do obala Srednjeg mora, svuda gde je Tigran vladao: šaljite mu vojsku, šaljite mu katafrakte, šaljite mu pustinjske nomade ako nema drugih vojnika! Jer, Tigranu nikad nije palo na pamet da bi Rim, u onakvim nevoljama, mogao zauzeti Jermeniju i zakucati na kapije njegovog sasvim novog glavnog grada. Dok mu se otac skrivao u planinama između Tigranokerte i Tospitidskog jezera, Mitrobarzan je u susret rimskim osvajačima poveo vojsku kojom je raspolagao uz pomoć nekih obliţnjih nomadskih plemena. Lukul ih je pregazio i krenuo u opsadu Tigranokerte, iako nije imao dovoljno vojnika da opkoli zidine; usredsredio se na kapije i oprezne straţe. Kako je i sam bio vrlo sposoban, iz grada je kroz zidine malo šta stizalo, a unutra ništa. Bio je siguran da Tigranokerta moţe da izdrţi dugu opsadu, ali je računao na to da Tigranokerta ne ţeli da dugo odoleva opsadi. Prvi korak je bio da se kralj kraljeva potuče na bojnom polju. To će dovesti do drugog koraka, predaje Tigranokerte, mesta ispunjenog ljudima koji Tigrana nisu voleli, premda su ga se veoma plašili. U
169 ovu novu prestonicu nije naselio stanovništvo iz severne Jermenije i stare prestonice Artaksate, već Grke dovedene protiv njihove volje iz Sirije, Kapadokije, istočne Kilikije; bio je to ključni deo za Tigrana, koji je rešio da helenizuje svoje, po soju, međanske narode. Biti Grk po kulturi i jeziku značilo je biti prosvetljen. Biti Međanin po kulturi i ne znati grčki jezik značilo je biti slab, zaostao. Njegovo rešenje bilo je otmica Grka. Premda su se dva kralja pomirila, Mitridat je bio i suviše prepreden da bi bio s Tigranom umesto toga, nalazio se s vojskom od svega deset hiljada ljudi raspoređenih severno i zapadno od mesta na koje je Tigran pobegao; nije imao visoko mišljenje o Tigranu kao o vojniku. S njim je bio njegov najbolji vojskovođa, njegov rođak Taksil, i kad su čuli da je Lukul opkolio Tigranokertu i da Tigran prikuplja ogromnu vojsku kako bi je oslobodio, Mitridat je kralju kraljeva poslao svog rođaka Taksila. „Ne napadaj Rimljane!'*, glasila je Mitridatova poruka. Tigran je poslušao savet, čak i pošto je okupio stotinu i dvadeset hiljada pešaka iz mesta udaljenih poput Sirije i Kaukasa, i dvadeset pet hiljada strašnih konjanika poznatih pod imenom katafrakti, koji su, kao i njihovi konji, od glave do pete bili odeveni u oklop sačinjen od gvozdene mreţe. Nalazio se pedesetak milja od svoje prestonice u jednoj lepoj dolini, ali je morao da krene. Snabdevao se uglavnom sa ţitnica i iz skladišta Tigranokerte, pa je znao da mora uspostaviti čvrstu vezu sa gradom ukoliko ţeli da prehrani svoje ogromne snage. A to, razmišljao je, ne bi trebalo da bude previše teško ako rimska vojska, kako su ga uhode obavestile, nema dovoljno ljudi da u celosti opkoli toliko veliko mesto kakvo je Tigranokerta. Nije, međutim, verovao u izveštaje da je rimska vojska neznatne veličine sve dok sam nije odjahao na vrh visokog brega iza svoje prestonice i video kakav je to komarac koji se usudio da ga ubode. „Previše ih je da bi bili izaslanstvo, premalo da bi bili vojska", kazao je Tigran i izdao naredbu za napad. Ali ogromna istočnjačka vojska nije bila ono što bi jedan Marije ili jedan Sula i na trenutak poţeleli, čak i da je ovoj dvojici rimskih vojskovođa ikad ponuđeno ovakvo mnoštvo vojnika. Snage moraju
170 biti male, prilagodljive, pokretljive lako ih je snabdevati, lako nadzirati, lako rasporediti. Lukul je imao dve legije vrhunskih, premda ozloglašenih vojnika koji su njegovu taktiku poznavali jednako kao i on, a uz to i vrlo veštu konjicu koja je brojala dve hiljade sedam stotina konjanika iz Galacije koji su godine proveli uz njega. Opsada nije proticala bez rimskih gubitaka, uglavnom zbog tajanstvene vatre kralja Tigrana koju kao da mu je dao sam Zoroaster. Grci su je zvali kameno ulje, a poticala je iz persijske zabiti negde na jugozapadu Hirkanskog mora. Mali svetleći grumeni ispaljeni na opsadne kule i skloništa prohujali bi kroz vazduh u plamenu i rasprskavali se pri padu bukteći toliko vreli i uţareni da ništa nije moglo ugasiti ni njih ni vatru koju se od njih širila. Palili su i sakatili a što je još gore, izazivali su uţas. Niko dotad nije doţiveo ništa slično. Stoga Tigran, kad je sa svojom moćnom silom krenuo u napad na komarca, nije shvatio šta komarcu znači raspoloţenje. Svakom Rimljaninu u toj maloj vojsci svega je bilo dosta jednolične hrane, Zoroasterove vatre, odsustva ţena, katafrakta koji tutnje na svojim ogromnim nesejskim konjima i proganjaju jedinice za snabdevanje, Jermenije uopšte, a posebno Tigranokerte. Svi su, od Lukula preko fimbrijevaca do galaćanske konjice, jedva čekali bitku. I glasno su zaklicali kad su izvidnici obavestili da kralj Tigran napokon uskoro stiţe. Obećavajući posebnu ţrtvu Marsu Nepobedivom, Lukul se spremio za boj u zoru šestog dana rimskog meseca oktobra. Napustivši mesto odbrane, vojskovođa je zauzeo brdo između nastupajućeg jermenskog gorostasa i grada, i rasporedio vojsku. Premda nije mogao znati da je Mitridat poslao Taksila kako bi upozorio kralja kraljeva da se ne upušta u bitku s Rimljanima, Lukul je tačno znao kako da Tigrana namami u boj skupio je svoje snage na jedno mesto i delovao uţasnuto pred veličinom jermenskog gorostasa. Pošto su svi istočnjački kraljevi verovali da je snaga vojske u njenoj brojnosti, Tigran će napasti. Tigran je zaista napao. A njegov napad se pretvorio u propast. Niko, izgleda, na jermenskoj strani, uključujući Taksila, nije shvatao
171 značaj uzvišice. Niti je, Lukulu je bilo jasno dok je uskomešano mnoštvo pristizalo uz brdo, iko u jermenskom zapovedničkom lancu smislio nekakvu taktiku ili strategiju. Čudovište je pušteno sa uzice; više ništa i nije potrebno. Ne ţureći, Lukul je strahovito kaţnjavao s vrha brda, zabrinut jedino da ga planine izginulih na kraju ne opkole i osujete potpunu pobedu. Ali kad je galaćansku konjicu poslao da raščisti put kroz pale Jermene, fimbrijevci su nadirali niz brdo nalik kosama u polju ţita. Čeoni deo jermenske vojske se rasuo gurajući hiljade sirijskih i kaukaskih pešaka u redove oklopljenih katafrakta dok konji i jahači nisu pali ili ovi bili zdrobljeni. Ovako je iz jermenskog mnoštva izginulo više ljudi nego što su ih ludi fimbrijevci imali na raspolaganju. U svom izveštaju rimskom Senatu Lukul je napisao: „Izginulo preko stotinu hiljada Jermena i petorica Rimljana." Kralj Tigran je pobegao i drugi put, toliko ubeđen da će ga zarobiti da je tijaru i dijademu predao jednom od svojih sinova i savetovao kneščića da brţe galopira jer je mlađi i lakši. Ali mladić je tijaru i dijademu poverio nekom robu neupadljivog izgleda, pa su jermenska vladarska znamenja dva dana kasnije pala Lukulu u ruke. Grci prisiljeni da ţive u Tigranokerti otvorili su gradske kapije, presrećni do te mere da su Lukula nosili na ramenima. Oskudica je postala stvar prošlosti; fimbrijevci su se s jednakim veseljem bacili u neţna naručja i meke krevete, jeli i pili, bludničili i pljačkali. Plen je bio zapanjujući. Osam hiljada talenata zlata i srebra, trideset miliona medimni ţita, neopisiva blaga i umetnička dela. I vojskovođa je postao čovek! Zadivljen, Publije Klodije je gledao kako se onaj Lukul koga je poznavao u Rimu pojavljuje iza surovog, hladnog i nemilosrdnog čoveka iz proteklih meseci. Rukopisi su poredani da uţiva u njima kao i lepa deca koju je zadrţao za sopstveno zadovoljstvo, jer nikad nije bio srećniji nego kad je mogao da u vode putenosti uvede devojčice koje su tek zakoračile na prag ţenstvenosti. Međanske devojčice, ne grčke! Plen je podeljen lukulovski pravedno na svečanosti odrţanoj na trţnici svaki od petnaest hiljada vojnika dobio je najmanje trideset hiljada sestercija u novcu, koji, naravno, neće biti isplaćen dok se plen ne
172 pretvori u hladnu, tvrdu rimsku gotovinu. Ţita je bilo dvanaest hiljada talenata; lukavi Lukul je najveći deo prodao kralju Parćana, Fraatu. Publije Klodije nije nameravao da Lukulu oprosti sve one mesece napornog pešačenja i teškog ţivota, čak ni kad je njegov deo plena dostigao sto hiljada sestercija. Negde između Eusebije Mazake i prelaza kod Tomize dodao je ime svoga zeta na spisak onih koji će platiti što su ga uvredili. Katilina. Sitna riba Ciceron. Fabija. I sada Lukul. Pošto je video zlato i srebro nagomilano u podrumima čak i pomogao da se prebroji Klodije se najpre usredsredio na to da shvati kako je Lukul uspeo svakog da prevari pri podeli plena. Pukih trideset hiljada za svakog legionara, za svakog konjanika? Smešno! A onda je izračunao da je osam hiljada talenata podeljeno sa petnaest hiljada ljudi svega trinaest hiljada sestercija otkud je stiglo preostalih sedamnaest hiljada? Od prodaje ţita, lakonski je odgovorio vojskovođa kad mu je Klodije zatraţio objašnjenje. Zahvaljujući ovoj uzaludnoj aritmetičkoj veţbi, međutim, Klodije je došao na jednu pomisao. Ako je on pretpostavio da Lukul vara svoje ljude, šta bi oni pomislili ako neko zaseje zrno nezadovoljstva? Dok je Tigranokerta bila zauzeta, Klodije nije imao prilike da neguje poznanstva ni sa kim izvan male i ćutljive skupine legata i tribuna oko vojskovođe. Lukul se strogo drţao pravila ponašanja i nije odobravao druţenje između običnih vojnika i njegovih starešina. Ali sada, kad je pristizala zima a ovaj novi Lukul bio spreman da svima koji mu sluţe priredi provod kakav nisu doţiveli, nadzor je prestao. O, imalo je šta da se radi Lukul je naredio da se, na primer, svi glumci i plesači privedu i primoraju da nastupe za njegovu vojsku. Praznik daleko od doma za ljude koji dom nikad više neće videti. Zabave je bilo u izobilju. A i vina. Vođa fimbrijevaca bio je primus pilus centurion koji je vodio stariju od dve legije fimbrijevaca. Zvao se Marko Silije i sedamnaest godina ranije je, kao i ostali, otišao kao običan legionar, još golobrad, na istok preko Makedonije sa Flakom i Fimbrijom. Kad je Fimbrija pobedio u borbi za prevlast, Marko Silije je pozdravio Flakovo ubistvo u Vizantiji. Prešao je u Aziju, borio se protiv kralja Mitridata, bio predat Suli kad je Fimbrija pao s vlasti i izvršio
173 samoubistvo, i vojevao za Sulu, za Murenu i potom za Lukula. S ostalima je išao u opsadu Mitilene, a dotad je već postao primus pilus, stigavši vrlo visoko u mučnom napredovanju centuriona. Godina je sustizala godinu; bitka je sustizala bitku. Svi su bili tek mladi momci kad su otišli iz Italije, jer je Italija u to vreme ostala bez iskusnih vojnika; sada u Tigranokerti već su polovinu ţivota proveli pod orlovima, a odbijena im je svaka molba za častan prestanak sluţbe. Marko Silije, njihov vođa, bio je ogorčeni tridesetčetvorogodišnjak kome je odlazak kući bio jedina ţelja. Nije bilo potrebno da Klodije sada proverava ovaj podatak; čak i legati mrzovoljni poput Sekstilija ponekad su progovarali, obično o Siliju ili o primus pilus centurionu druge legije fimbrijevaca, Luciju Kornificiju, koji nije pripadao istoimenoj porodici u usponu. Nije bilo ni teško pronaći Silijevu jazbinu u Tigranokerti; on i Kornificije zaposeli su omanju palatu koja je pripadala jednom Tigranovom sinu i uselili se sa nekoliko divnih ţena i dovoljno robova da opsluţe čitavu kohortu. Publije Klodije, patricij iz uzvišene porodice, otišao je u posetu i, kao Grci pred Trojom, doneo poklone. Ne, doduše, velike kao drveni konj! Klodije je doneo kesicu pečuraka što mu je dao Lukul (koji je voleo oglede s takvim sredstvima) i vrč vina toliko velik da su ga nosila trojica slugu. Primljen je obazrivo. Obojica centuriona su dobro znali ko je on, u kakvom je odnosu s Lukulom, kako se pokazao na maršu, u logoru pred gradom, u bici. Ništa od svega toga na njih nije ostavilo utisak, kao, uostalom, ni Klodijeva pojava bio je prosečne građe a i suviše osrednjeg stasa da bi se isticao i u kakvom skupu. Ono zbog čega su mu se divili bila je njegova drskost upao je u palatu kao da je njegova, smestio se opušteno na veliki vezeni jastuk između sofa gde su centurioni leţali, svaki obgrlivši ţenu koja se tog trenutka tu zatekla, izvadio kesicu pečuraka i pričao im šta će se dogoditi kad okuse ovu neobičnu hranu. „Neverovatna stvar!“, rekao je Klodije, dok su mu obrve šaljivo letele gore-dole. „Probajte malo, ali lagano ţvaćite i ne očekujte da će se smesta nešto dogoditi treba da prođe prilično dugo vreme.“ Silije nije pokušao da se odazove ovom pozivu, a primetio je da
174 ni Klodije nije dao primer i ţvakao smeţurane klobučiće, ni lagano niti bilo kako. „Šta ţeliš?“, oštro ga upita. „Da razgovaram", odgovori Klodije i tad se prvi put osmehnu. To je uvek izazivalo pravo zaprepaštenje kod onih koji nikad nisu videli nasmejanog Publija Klodija; osmeh bi mu lice, inače napeto i uznemireno, preobraţavao u nešto odjednom toliko dopadljivo, toliko privlačno da bi se osmesi rađali na licima svih prisutnih. I tako su se, kad se Klodije sada osmehnuo, osmesi ukazali i na licima Silija, Kornificija i obeju ţena. Ali jedan fimbrijevac se nije dao lako zavarati. Klodije je bio neprijatelj, daleko ozbiljniji neprijatelj od svakog Jermenina, Sirijca i Kaukaska. Stoga je, kad je osmeha nestalo, Silije i dalje razloţno razmišljao i sumnjao u Klodijeve pobude. Sve je to Klodije donekle očekivao i spremao se za to. Tokom one četiri poniţavajuće godine kad se krio po Rimu, primetio je da će svakog ko je visokog roda oni ispod njega posmatrati krajnje podozrivo i da u celini oni ispod njega ne mogu naći nijedan valjan razlog zbog kojeg bi neko visokog roda poţeleo da bude u mnogo gorim uslovima od onih na koje je navikao. Neupućen, ozloglašen među sebi ravnima i očajnički ţeleći da nešto učini, Klodije je prionuo da razveje nepoverenje podređenih. Uzbuđenje zbog pobede kad je u tome uspeo jeste mu prijalo, ali je takođe našao iskreno zadovoljstvo u društvu niţih od sebe; voleo je što je obrazovaniji i pametniji od svih ostalih u prostoriji, jer je tako imao prednost koju nikad neće imati među sebi ravnima po poreklu. Osećao se kao gorostas. A onima niţim od sebe prenosio je poruku da postoji jedan momak visokog roda kome je zaista stalo, koga zaista privlače jednostavniji ljudi, jednostavnije okolnosti. Naučio je kako da se ugura i oseća kao kod kuće. Uţivao je u novoj vrsti dodvoravanja. Koristio se razgovorom. Bez velikih reči, bez nesmotrenih nagoveštaja o njima nepoznatim grčkim piscima i pesnicima, bez ijednog pokazatelja da mu društvo, piće i okruţenje ni najmanje ne prija. A dok je govorio, svoje slušaoce je nalivao vinom i pretvarao se da i sam mnogo pije ali je vodio računa da na kraju od svih
175 prisutnih bude najtrezniji. Nije tako izgledao; umeo je da padne pod sto, sklizne sa stolice, izjuri napolje da povraća. Prvi put kad je delovao na odabrani plen, očuvali su sumnjičavost u izvesnoj meri, ali je došao ponovo, pa treći i četvrti put dok najzad i najoprezniji od prisutnih nije priznao da je Publije Klodije istinski divan, običan čovek koji je imao nesreću da se rodi u pogrešnom sloju. Pošto je poverenje uspostavljeno, spoznao je da svakim moţe upravljati kako mu drago pod uslovom da nikad ne otkrije šta zaista misli i oseća. Ljudi niţeg roda kojima se dodvoravao, ubrzo je zaključio, bili su gradske gedţe, prostaci, neznalice, nenačitani očajnički ţeljni poštovanja boljih od sebe, ţeljni pohvale. I samo je trebalo da ih neko oblikuje. Marko Silije i Lucije Kornificije nisu se nimalo razlikovali od uobičajenih posetilaca gradskih rimskih krčmi, iako su iz Italije otišli kao sedamnaestogodišnjaci. Bili su surovi, okrutni, nemilosrdni. Ali Publiju Klodiju su dvojica centuriona delovali podloţni oblikovanju kao glina u rukama vrhunskog vajara. Lagan zadatak Lagan... Čim su Silije i Kornificije sebi priznali da im se Publije dopada, da ih zabavlja, Klodije je počeo da se s njima savetuje, da ih pita za mišljenje o ovome i onome uvek birajući ono u šta su se razumeli i čime su vladali. Potom ih je puštao da vide kako im se divi njihovoj čvrstini, izdrţljivosti u poslu, a njihov posao je vojnički i stoga od najvećeg značaja za Rim. Najzad se s njima izjednačio, postao im prijatelj, njihov momak, svetio u tami; bio je jedan od njih, ali kao jedan od nas bio je u poloţaju da njima u Senatu i Komiciji, na Palatinu i Karini skrene paţnju na svaku nepriliku. Oh, bio je mlad, još pomalo dečak! Ali dečaci odrastaju, a kad napuni trideset, Publije Klodije će ući na sveta vrata Senata; preći će cursus honorum glatko kao voda što klizi uglačanim mermerom. Na kraju krajeva, on je jedan Klaudije, član porodice čiji su svi oni mnogi naraštaji rođeni u Republici uvek davali konzule. Jedan od njih. Ali i jedan od nas. Klodije je tek za vreme pete posete uspeo da stigne do razgovora o plenu i načinu na koji ga je Lukul podelio. „Bedna tvrdica!“, rekao je Klodije zaplićući jezikom. „A?“, upita Silije naćulivši uši.
176 „Moj uvaţeni zet Lukul. Vojnicima poput vas deli milostinju. Trideset hiljada sestercija po čoveku, a bilo je osam hiljada talenata u Tigranokerti!“ „Je li nas prevario?11, zapita Kornificije, zapanjen. „Uvek kaţe da više voli da podeli plen na bojnom polju nego posle svog trijumfa da nas Riznica ne bi prevarila!" „Ţeli da vi tako mislite", reče Klodije prosipajući vino iz čaše kao da je pijan. „Umeš li da računaš?" „Da računam?" „Znaš, da sabiraš i oduzimaš, mnoţiš i deliš." „O. Pomalo", reče Silije ne ţeleći da deluje neobrazovano. „Jedna od prednosti kad imaš svog učitelja u mladosti jeste to što stalno moraš da rešavaš računske zadatke. U suprotnom te šibaju do krvi!" Klodije se nasmeja. „I ja sam seo i malo računao, pomnoţio talente da dobijem dobre stare rimske sestercije, a zatim podelio sa petnaest hiljada. I mogu ti reći, Marko Silije, da je trebalo da svaki čovek u vaše dve legije dobije deset puta više od trideset hiljada sestercija! Onaj uobraţeni, nadmeni mentula od mog zeta izašao je na onu trţnicu praveći se velikodušan, a nabio je pesnicu pravo u guzicu svakom fimbrijevcu!“ Klodije udari pesnicom desne u dlan leve ruke. „Čuješ li ovo? E pa to nije ništa u poređenju s Lukulovom pesnicom u vašim guzicama!" Verovali su mu ne samo zato što su ţeleli da mu veruju, već i zato što je govorio kao neko ko zna o čemu govori, a zatim nabrojao brojku za brojkom u tren oka, čitav spisak Lukulovih utaja otkako je šest godina ranije stigao na Istok i ponovo preuzeo zapovedništvo nad fimbrijevcima. Kako je neko ko toliko zna mogao pogrešiti? I šta bi on dobio time što laţe? Silije i Kornificije su mu poverovali. Posle je sve bilo lako. Dok su fimbrijevci provodili raskalašnu zimu u Tigranokerti, Publije Klodije je šaputao na uvo njihovim centurionima, centurioni svojim vojnicima, a vojnici galaćanskim konjanicima. Neki su ostavili ţene u Amisu i kad su dve kilikijske legije pod Sornacijem i Fabijem Hadrijanom krenule iz Amisa u Zelu, ţene su ih pratile kao što vojničke ţene uvek čine. Jedva da je iko od njih umeo da piše, a ipak se pročulo sve od Tigranokerte do Ponta da je Lukul neprestano varao vojsku i nije joj davao deo plena koji joj pripada. Niko se nije ni potrudio da proveri Klodijevu
177 računicu. Više su voleli da veruju da je nagrada za takvo razmišljanje deset puta veća od onoga što im je Lukul rekao da će dobiti. Osim toga, Klodije je bio toliko pametan! On ne moţe pogrešiti u računu! Sigurno je tačno ono što Klodije kaţe! Pametni Klodije. On je naučio tajnu demagogije reci ljudima ono što najviše ţele da čuju, nikad im ne govori ono što ne ţele da čuju. Lukul u međuvremenu nije sedeo besposlen i pored zadovoljstva koje je nalazio u retkim rukopisima i malodobnim devojčicama. Putovao je nakratko u Siriju, a sve prinudno doseljene Grke poslao kućama. Juţna Tigranova drţava se raspadala i Lukul je hteo da bude siguran da će je Rim naslediti. Jer, postojao je i treći istočnjački kralj koji je predstavljao pretnju Rimu kralj Parćana, Fraat. Sula je s njegovim ocem zaključio sprazum po kojem je sve zapadno od Eufrata pripalo Rimu, a sve istočno od Eufrata Kraljevstvu Parćana. Kad je Lukul trideset miliona meditnni ţita pronađenih u Tigranokerti prodao Parćanima, učinio je to kako se tim ţitom ne bi napunili jermenski trbusi. Ali kako je teglenica za teglenicom hitala Tigrom ka Mesopotamiji i Kraljevstvu Parćana, kralj Fraat mu je poslao poruku traţeći novi sporazum istog sadrţaja sve zapadno od Eufrata da pripada Rimu, sve istočno od Eufrata da pripada kralju Fraatu. Tada je Lukul saznao da Fraat takođe pravi sporazum i sa izbeglim Tigranom, koji je obećavao da će Parćanima u zamenu za pomoć protiv Rima vratiti onih sedamdeset dolina u Mediji Atropateni. Bili su neiskreni, ovi istočnjački kraljevi, i nikad im se nije moglo verovati; imali su istočnjačke osobine, a istočnjačke osobine bile su pouzdane koliko i pesak I tada su u Lukulovim mislima iznenada iskrsle slike bogatstva koje nadmašuje sve rimske snove. Zamisli šta bi se našlo u Seleukeji na Tigru, u Ktezifonu, Vavilonu, Suzi! Ako su dve rimske legije i nepune tri hiljade galaćanskih konjanika u stanju da gotovo unište veliku jermensku vojsku, četiri rimske legije i galaćanska konjica bi mogli osvojiti čitavu Mesopotamiju do Eritrejskog mora! Čime bi se Parćani mogli odupreti što Tigran nema? Lukulova vojska je
178 iskusila sve od katafrakta do Zoroasterove vatre. Potrebno je samo da dovede dve kilikijske legije iz Ponta. Lukul je odluku doneo za svega nekoliko trenutaka. U proleće će zauzeti Mesopotamiju i pregaziti Kraljevstvo Parćana. Kakav će to biti udarac za Ordo Equester i njihove senatorske pristalice! Pokazaće njima Lucije Licinije Lukul. Njima i ćelom svetu. Poziv je upućen Sornaciju u Zelu. Smesta dovedi kilikijske legije u Tigranokertu. Krećemo na Vavilon i Elimeju. Bićemo besmrtni. Čitav Istok ćemo pretvoriti u rimsku provinciju i uništiti i poslednje rimske neprijatelje. Publije Klodije je, naravno, čuo sve o ovim namerama kada je otišao u krilo glavne palate u koju se Lukul smestio. U stvari, Lukul je prema svom mladom šuraku ovih dana bio ljubazniji, jer mu se Klodije sklanjao s puta i nije pokušavao da među mlađim vojnim tribunima stvara nevolje, što je navika koju je stekao pre godinu dana dok su marširali iz Ponta. „Ja ću Rimu doneti bogatstvo kakvo još nije imao“, rekao je srećno Lukul, čije je ozbiljno lice tih dana bilo veselije. „Marko Kras naklapa o bogatstvu koje će doneti zauzimanje Egipta, ali Egipat u odnosu na Kraljevstvo Parćana deluje siromašno. Od Inda do Eufrata kralj Fraat uzima porez. Ali kad ja završim s Fraatom, sav taj porez prilivaće se u naš mili Rim. Biće ga toliko da ćemo morati da sagradimo novu riznicu!" Klodije je pohitao da se vidi sa Silijem i Kornificijem. „Šta mislite o njegovoj nameri?“, upitao je ljubazno Klodije. Dvojica centuriona su smatrala da zamisao nije dobra, što je Silije jasno izloţio. „Ti ne poznaješ ravnicu", rekao je Klodiju, „ali je mi poznajemo. Mi smo svugde bili. Letnji pohod niz Tigar sve do Elimeje? Po onoj vrućini i vlazi? Parćani su odrasli u vrućini i vlazi. A mi ćemo svi pomreti." Klodije nije mislio na vremenske prilike, već na pljačku, ali je sada razmišljao o vremenskim prilikama. Da pod Lukulom maršira dok obliven znojem ne dobije sunčanicu i grčeve? Gore od svega što je dosad izdrţao! „U redu", ţustro kaza, „onda bolje da se postaramo da do pohoda i ne dođe."
179 „Kilikijske legije!", smesta reče Silije. „Bez njih ne moţemo ući u zemlju koja je ravna kao daska. Lukul to zna. Četiri legije su neophodne da se napravi savršen odbrambeni kvadrat." „Već je poslao poruku Sornaciju", mršteći se reče Klodije. „Njegov glasnik će juriti kao vetar, ali Sornaciju treba mesec dana da pripremi marš“, samouvereno reče Kornificije. „On je sam u Zeli, Fabije Hadrijan je otišao u Pergam.“ „Otkud to znaš?“, upita Klodije, radoznao. „Imamo svoje izvore", isceri se Silije. „Moramo poslati nekog od naših u Zelu.“ „Zašto?“ „Da kaţe Kilikijcima da ostanu gde su. Kad čuju gde vojska treba da stigne, ostaviće sve i neće se ni pomeriti. Da je Lukul tamo, uspeo bi da ih pokrene, ali Sornacije nema ni ugled ni smelosti da se obračuna sa pobunom." Klodije se pretvarao da je uţasnut. „Pobuna?" zacičao je. „Ne prava pobuna", tešio ga je Silije. „Ti momci će se rado boriti za Rim pod uslovom da to čine u Pontu. Kako se onda ovo moţe nazvati pravom pobunom?" „Tačno", reče Klodije, naizgled s olakšanjem. „Koga moţeš poslati u Zelu?“, upita. „Mog posilnog", odgovori Kornificije ustajući. „Nema vremena za gubljenje, smesta ću mu naloţiti da krene." Klodije i Silije ostadoše sami. „Mnogo si nam pomogao", zahvalno reče Silije. „Zaista nam je drago što te poznajemo, Publije Klodije." „Ne koliko se ja radujem što poznajem vas, Marko Silije." „Poznavao sam nekad veoma dobro još jednog mladog patricija", reče Silije zamišljeno okrećući zlatni pehar u rukama. „Zaista?" upita Klodije s iskrenim zanimanjem; nikad se ne zna kuda će razgovor krenuti, šta se moţe pojaviti i postati meljivo u Klodijevom mlinu. „Koga? Kada?" „U Mitileni, pre jedanaest-dvanaest godina." Silije pijunu na mermerni pod. „Još jedan Lukulov pohod! Njega se, izgleda, nikad neću rešiti. Kao stoku nas je sabio u jednu kohortu, momke za koje je Lukul smatrao da su i suviše opasni da bi bili pouzdani tada smo još mnogo razmišljali o Fimbriji. Stoga je Lukul odlučio da nas baci
180 strelcima a za zapovednika nam dao ono lepo dete. Mislim da je bio dvadesetogodišnjak. Gaj Julije Cezar." „Cezar?" Klodije se brzo uspravi. „Poznajem ga u stvari, znam za njega. Lukul ga mrzi." „Mrzeo ga je i onda. Zato je i on s nama bačen strelcima. Ali nije se tako završilo. Kako je bio smiren! Hladan kao led. A kako se borio? Jupitera mi, taj je umeo da se bori! Nije prestajao da razmišlja, zato je i bio toliko dobar. Spasao mi je ţivot u toj bici, da ne spominjem i svima ostalima. Ali meni je lično on spasao ţivot. Mislio sam da sam mrtav, Publije Klodije, mrtav." „Dobio je hrastov venac", reče Klodije. „Zato ga se dobro sećam. Retki su advokati koji se na sudu pojavljuju noseći hrastov venac na glavi. Sulin nećak." „I nećak Gaja Marija", uzvrati Silije. „Rekao nam je to na samom početku bitke." „Tako je, jedna se njegova tetka udala za Marija, a druga za Sulu." Klodije je izgledao zadovoljno. „On je i meni nekakav rod, Marko Silije, pa je to objašnjenje." „Za šta?" „Za njegovu hrabrost i činjenicu da ti se dopao!" „I te kako mi se dopao. Bilo mi je ţao kad se vratio u Rim sa Termom i azijskim vojnicima." „A siroti stari fimbrijevci morali su da ostanu kao i uvek", neţno reče Klodije. „Oraspoloţi se! Pišem svima koje znam u Rimu da se taj senatski ukaz ukine!" „Ti si", uzvrati Silije očiju punih suza, „prijatelj vojnika, Publije Klodije. Nećemo to zaboraviti." Klodije je izgledao oduševljeno. „Prijatelj vojnika? Tako me zovete?" „Tako te zovemo." „Ni ja to neću zaboraviti, Marko Silije." Sredinom marta promrzao i iscrpljen glasnik stigao je iz Ponta i obavestio Lukula da kilikijske legije neće da krenu iz Zele. Sornacije i Fabije Hadrijan učinili su sve što su bili u stanju da smisle, ali Kilikijci neće ni da se pomere, čak ni pošto je guverner Dolabela objavio strogo upozorenje. Nije to bila jedina uznemiravajuća vest iz Zele. Vojnici dveju kilikijskih legija nekako su, pisao je Sornacije,
181 stekli uverenje da ih je Lukul prevario i da im, otkako se šest godina ranije vratio na Istok, nije pravedno raspodeljivao plen. Razlog pobune je nesumnjivo bila vrućina u dolini Tigra, ali priča o tome da je Lukul varalica i laţljivac svakako nije ublaţila stanje. Prozor kraj kojeg je Lukul sedeo gledao je iznad grada u pravcu Mesopotamije; Lukul je bio slepo zagledan u udaljeno obzorje i niske planine i pokušavao da se izbori sa propašću onoga što je postalo moguć, opipljiv san. Budale, bezumnici! On, jedan Licinije Lukul, da uzima bedne iznose od ljudi kojima zapoveda? On, jedan Licinije Lukul, da se spušta u ravan onih grabljivih publikana u Rimu koji jedino ţele da se brzo obogate? Ko je to uradio? Ko je proneo ovakve glasine? I zašto i sami nisu u stanju da uvide da je to netačno? Nekoliko jednostavnih proračuna, to je sve što je trebalo da urade. Završen je njegov san o osvajanju Kraljevstva Parćana. Voditi manje od četiri legije u sasvim ravničarsku zemlju ravno je sarnoubistvu, a Lukul samoubistvu nije bio sklon. Ustao je uzdišući i otišao da nađe Sekstilija i Fanija, najstarije legate koji su bili s njim u Tigranokerti. „Šta ćeš sad da uradiš?", zapanjeno je upitao Sekstilije. „Uradiću ono što je u mojoj moći sa snagama koje imam“, odgovori Lukul, iz trenutka u trenutak sve napetiji. „Ići ću na sever za Tigranom i Mitridatom. Prisiliću ih da se preda mnom povlače, opkoliti ih u Artaksati i razbiti ih u komadiće.“ „Još je rano da se ide toliko daleko na sever", reče Lucije Fanije, zabrinut. „Nećemo moći da krenemo dok pa, dok po kalendaru ne nastupi sekstil. Tada ćemo imati svega četiri meseca. Kaţu da nema obradive zemlje ispod pet hiljada stopa i da zemlja rađa samo preko leta. A nećemo moći ni da ponesemo mnogo zaliha verujem da je tlo isključivo planinsko. No, ti ćeš, naravno, ići zapadno od Tospitidskog jezera." „Ne, ja ću ići istočno od Tospitidskog jezera", odgovori Lukul, sada sasvim navukavši svoju ledenu zapovedničku ljušturu. „Ako imamo svega četiri meseca, ne moţemo obilaziti još dvesta milja samo da bi marš bio neznatno lakši." Njegovi legati su izgledali uznemireno, aii mu se nisu suprot-
182 stavili. Odavno naviknuti na ovaj izraz na Lukulovom licu, nisu ni pomislili da bi ga ikakav razlog pokolebao. „Šta ćeš u međuvremenu da radiš?", upita Fanije. „Ostaviću fimbrijevce da ovde uţivaju", prezrivo reče Lukul. „Radovaće se kad budu čuli!" Lukulova vojska je najzad napustila Tigranokertu početkom meseca sekstila, ali nije krenula ka juţnim vrućinama. Ovaj novi pravac (kako je Klodije saznao od Silija i Kornificija) nije sasvim obradovao fimbrijevce, koji bi više voleli da dangube u Tigranokerti pretvarajući se da obavljaju logorske duţnosti. No, makar će vremenske prilike biti podnošljivije, a u celoj Aziji nema planine koja bi mogla obeshrabriti ijednog fimbrijevca! Nema te planine na koju se već nisu popeli, Silije je samouvereno rekao. Osim toga, četiri meseca znače lep mali pohod. Do zime će ponovo biti u udobnoj Tigranokerti. Lukul je lično predvodio marš u kamenoj tišini, jer je u jednoj poseti Antiohiji saznao da mu je oduzet poloţaj guvernera Kilikije; provincija je data Kvintu Marciju Reksu, starijem konzulu za tu godinu, a Reks je ţeleo da krene na Istok još za vreme svog konzulata. Lukul je pobesneo kad je čuo da s Reksom dolaze i tri nove legije! A on, Lukul, ne bi od Rima dobio ni jednu jedinu legiju sve i da mu od toga ţivot zavisi! „Za mene je dobro", samozadovoljno je kazao Publije Klodije. „Ne zaboravi da mi je i Reks zet. Ja sam kao mačka uvek se dočekam na noge! Ako me ti ne ţeliš, Lukule, otići ću Reksu u Tars." „Ne ţuri!" zareţao je Lukul. „Nisam ti rekao da Reks ne moţe krenuti na Istok onda kad je nameravao. Mlađi konzul je umro, a za njim i konzul sufekt. Reks ne moţe da mrdne iz Rima dok mu se konzulat ne završi." „O!“, kazao je Klodije i udaljio se. Kad su krenuli na marš, Klodije više nije mogao da se viđa sa Silijem i Kornificijem a da to ne bude primećeno; u tom početnom
183 razdoblju pritajio se među vojnim tribunima ne pričajući i ne čineći ništa. Osećao je da će se prilika s vremenom ukazati, jer je celim bićem slutio da je Lukula sreća napustila. Nije bio jedini koji tako misli; o tome su mrmljali i tribuni, pa čak i legati. Vodiči su ga savetovali da maršira uz Kanirit, pritoku Tigra što je tekla blizu Tigranokerte i uspinjala se u planine jugoistočno od Tospitidskog jezera. Ali njegovi su vodiči svi bili Arapi iz nizije; koliko god da je traţio, Lukul nije mogao naći nikoga u oblasti Tigranokerte ko potiče s tih planina jugoistočno od Tospitidskog jezera. Trebalo je da na osnovu toga zaključi nešto o zemlji u koju je krenuo, ali nije, pošto je bio toliko razočaran kilikijskim legijama da nije bio u stanju da prilike hladnokrvno sagleda. Bio je, međutim, dovoljno pribran da deo galaćanske konjice pošalje kao izvidnicu. Vratili su se za osam dana i obavestili ga da je Kanirit reka kratkog toka koje se završava pred pravim zidom ljutom planinom koju nijedna vojska ne moţe da pređe, čak ni peške. „Ali sreli smo jednog pastira", rekao je vođa izvidnice, „a on je savetovao da idemo prema Likusu, sledećoj velikoj pritoci Tigra na jugu. Duga je i vijuga između istog tog planinskog zida. Misli da joj je vrelo mirnije i da bismo preko nje mogli preći u niţu oblast kod Tospitidskog jezera. A odatle će se, kaţe, lakše ići." Lukul se smrkao zbog ovog kašnjenja i rekao Arapima da idu. Kad je zatraţio da mu dovedu pastira s namerom da ga uzme za vodiča, Galaćani su ga obavestili da je lupeţ nestao sa svojim ovcama i da ga ne mogu pronaći. „Dobro, idemo na Likus“, kazao je vojskovođa. „Izgubili smo osamnaest dana“, bojaţljivo je rekao Sekstilije. „Svestan sam toga.“ Pošto su stigli do Likusa, fimbrijevci i konjica su prateći reku išli u sve veće visine, sve uţom dolinom. Niko od njih nije bio s Pompejem kad je on probijao novi put kroz zapadne Alpe, ali da je i bio, ostalima bi mogao reći da je Pompejeva staza dečji posao u poređenju s ovim. I vojska se penjala, posrtala kroz ogromno kamenje koje je izbacila reka, sada zahuktala bujica, sve uţa, dublja, neobuzdanija, koju je bilo nemoguće pregaziti. Zaobišavši krivinu, izbili su na travnati pojas zemlje nalik velikom vrtu, ne savršenom, ali s dovoljno trave da napasu sve
184 mršavije gladne konje. Ali nisu se obradovali jer je suprotni kraj očigledno vododelnica bio strašan. A ni Lukul im neće dozvoliti da se zadrţe duţe od tri dana; prošlo je više od mesec dana otkako su krenuli, a stigli su tek nešto malo severnije od Tigranokerte. Kad su se otisnuli u ovu strašnu divljinu, zdesna im je bio planinski gorostas visok šesnaest hiljada stopa, a sada su stigli na deset hiljada stopa, teško disali pod teretom opreme, pitali se zašto ih boli glava, zašto u plućima nikako nemaju dovoljno dragocenog vazduha. Jedan novi mali potok bio im je jedini izlaz okruţen liticama toliko strmim da se čak ni sneg na njima nije mogao zadrţati. Ponekad za ceo dan nisu uspevali da pređu ni čitavu milju, verali su se uz stene i preko litica, grčevito se hvatali za ivicu uzavrelog vodopada koji su pratili očajnički se trudeći da ne padnu i ne smrskaju se. Niko nije primećivao lepotu koja ih okruţuje; put je bio i suviše uţasan. Činilo se da se uţas nimalo ne smanjuje kako su ctani sporo tekli a vodopad se nije smirivao, već samo proširivao i produbljivao. Noću je bilo ubistveno, premda je uveliko bilo leto, i danju nikad nisu osetili toplinu sunca, toliko su ogromne bile planinske zidine koje su ih opkoljavale. Ništa nije moglo biti gore, ništa. A tada su videli krvave tragove na snegu, upravo kad je klisura kroz koju su prolazili počela da se neznatno širi, a konji mogli da se dokopaju malo trave. U rascepima sada manje okomitih, ali jednako visokih planina očuvale su se hrpe i reke snega. Snega koji je izgledao upravo kako sneg izgleda na bojištu posle završenog pokolja, smeđecrven od krvi. Klodije je pojurio do Kornificija, čija je legija prethodila starijoj legiji pod Silijem. „Šta ovo znači?“, uzviknuo je Klodije, prestravljen. „Ovo znači da idemo u sigurnu smrt“, odgovorio je Kornificije. „Nikad ovo nisi video?" „Kako smo mogli da vidimo kad leţi ovde kao kobno znamenje za sve nas?“ „Moramo da se vratimo!" drhtao je Klodije. „Za to je prekasno", kazao je Kornificije.
185 I s mukom su nastavljali dalje, već malo lakše jer je reka isklesala nasipe duţ korita a i visina je opadala. Ali Lukul je objavio da se nalaze previše istočno, pa je vojska, i dalje zureći u krvavi sneg po liticama svuda oko sebe, ponovo krenula u uspon. Nigde nisu našli ni trag ţivota, premda su svi imali naređenje da zarobe svakog nomada koji se pojavi. Kako je iko mogao ţiveti s pogledom na sneg umrljan krvlju? Dvaput su se uzverali na deset i jedanaest hiljada stopa, dvaput su se posrćući spuštali, ali drugom prevoju su se obradovali jer je nestalo krvavih tragova sa snega, koji je sada bio običan, čist beo sneg i sa vrha drugog prevoja su u daljini videli Tospitidsko jezero kako se plavi na suncu. Klecavih kolena, vojska se spuštala u ono što im se činilo nalik Elizijskim poljima, iako je visina još bila pet hiljada stopa i nije bilo letine jer niko tu nije ţiveo ko bi obrađivao zemlju smrznutu do leta i zaleđenu ponovo čim prvi jesenji vetar dune. Ni drveća nije bilo, ali je trava rasla; makar su se konji ugojili ako već ljudi nisu, a opet je bilo i divlje viline kose. Lukul je hitao dalje, svestan da je za dva meseca odmakao jedva šezdesetak milja severno od Tigranokerte. Ipak, najgore je prošlo; sad se mogao brţe kretati. Zaobilazeći jezero, naišao je na seoce nomada koji su uzgajali ţito i pokupio svako zrno ne bi li uvećao osiromašene zalihe. Nekoliko milja dalje našao je još ţita pa je i to uzeo kao i svaku ovcu koju je vojska pronašla. Sada već vazduh nije bio onako redak ne zato što zaista nije bio redak, već zato što su se svi privikli na visinu. Reka, koja je tekla sa snegom pokrivenih vrhova na sever u jezero, bila je prilično široka i mirna, a njen tok je pratio pravac u kojem je Lukul ţeleo da ide. Od seljana, koji su govorili iskrivljenim međanskim, saznao je preko zarobljenog međanskog tumača da ga od reke Araks gde leţi Artaksata deli samo još jedan planinski greben. Gadne planine?, pitao je. Ne toliko gadne kao one s kojih je sišla ova čudna vojska, glasio je odgovor. I kada su fimbrijevci krenuli iz rečne doline uz talasastu visiju, mnogo zadovoljniji ovakvim tlom, na njih se obrušio odred katafrakta. Kako su fimbrijevci bili raspoloţeni za borbu, napravili
186 su pometnju među ogromnim oklopljenim jahačima i konjima i obračunali se s njima bez pomoći Galaćana. Potom je došao red na Galaćane, koji su vešto pregazili sledeći odred katafrakta. I osmatrali su i čekali da stigne novi. Novi nije došao. A posle jednog dana marša shvatili su i zašto. Tlo je bilo prilično ravno, ali u svim pravcima dokle je pogled sezao sastojalo se od novih prepreka, nečeg toliko čudnog i strašnog da su se pitali koje su bogove uvredili da na njih bace takvo prokletstvo. Krvavi tragovi su opet bili tu ovog puta ne po snegu, već svuda oko njih. Ono što su ugledali bile se stene. Kao brijač oštre stene visoke deset do pedeset stopa, ispreturane nemilosrdno bez prekida jedna na drugu i jedna pored druge, pruţale su se na sve strane, raspoređene bez ikakvog razloga, smisla i obrasca. Silije i Kornificije su zatraţili da govore s vojskovođom. „Ne moţemo da pređemo ove stene“, bez uvoda je rekao Silije. „Ova vojska sve moţe da pređe, već je to dokazala", odgovorio je Lukul, veoma nezadovoljan njihovim prigovorom. „Nema nikakvog puta", rekao je Silije. „Onda ćemo ga napraviti", uzvratio je Lukul. „Ne kroz ove stene, nećemo", kazao je Kornificije. „Znam, pošto sam naredio nekolicini ljudi da probaju. Od čega god da su napravljene ove stene, to je tvrđe od naših dolabrae.“ „Onda ćemo se jednostavno popeti preko njih", zaključio je Lukul. Nije hteo da popusti. Isticao je i treći mesec; morao je stići u Artaksatu. I njegova mala vojska je ušla u vulkansko polje izlomljeno unutrašnjim morem u nekoj davnoj prošlosti. I tresla se od straha jer su „ove stene" bile prekrivene krvavocrvenim lišajevima. Napredovali su izuzetno sporo, kao mravi koji s mukom prelaze ravnicu prepunu slomljenih krčaga. Ali ljudi nisu mravi; „ove stene" su ih sekle, ostavljale im modrice, surovo ih kaţnjavale. Nisu ih mogli ni zaobići jer su se svuda unaokolo na obzorju uzdizale sneţne planine, nekad bliţe, nekad dalje, neprestano ih opkoljavajući i prisiljavajući ih na ovakve strašne muke. Klodije je negde severno od Tospitidskog jezera odlučio da ne mari za ono što Lukul kaţe i radi; on će putovati sa Silijem. A kad
187 mu je (saznavši od Sekstilija da Klodije boravi kod jednog centuriona) vojskovođa naredio da se vrati na čelo povorke, Klodije je odbio. „Kaţi mom zetu", rekao je tribunu koji je došao po njega, „da mi je dobro tu gde sam. Ako ţeli da budem tamo napred, moraće da me baci u okove." Lukul je smatrao da je mudrije da na ovakav odgovor ne obraća paţnju. Još se nije slutilo da Klodije ima udela u pobuni kilikijskih legija, a kako su fimbrijevci svoj prigovor na „ove stene“ izloţili zvanićno preko vodećih centuriona, nije se naslućivala ni pobuna fimbrijevaca. Moţda do pobune fimbrijevaca nikad ne bi ni došlo da nije bilo planine Ararata. Pedeset milja se vojska probijala kroz izlomljeno vulkansko polje i potom ponovo izbila na travu. Blaţenstvo! Ali od istoka do zapada put im je presecala planina kakvu niko nikad nije video. Osamnaest hiljada stopa čvrstog snega, najlepša i najstrašnija planina na svetu, s još jednom kupom na istočnom obronku, manjom ali jednako strašnom. Fimbrijevci su pospuštali štitove i koplja i gledali. I zaplakali. Ovog puta je izaslanstvo pred vojskovođu doveo Klodije, a Klodije se nije dao zastrašiti. „Više nećemo ići ni jedan jedini korak“, rekao je praćen Silijem i Kornificijem, koji na to klimnuše. U trenutku kad je Bogitar ušao u šator, Lukul je shvatio da je poraţen, jer Bogitar je bio vođa galaćanskih konjanika, čovek u čiju odanost Lukul nije sumnjao. „Misliš li i ti tako, Bogitare?“, upita Lukul. „Mislim, Lucije Licinije. Moji konji ne mogu preći ovakvu planinu, ne posle stena. Kopita su im do zglobova u ranama, potkovice uništavaju brţe nego što kovači mogu da ih oprave a ponestaje mi gvoţđa. Da ne spominjem kako nismo došli do uglja otkako smo otišli iz Tigranokerte, pa nemam ni uglja. Išli bismo s tobom i u Had, Lucije Licinije, ali na onu planinu ne idemo s tobom“, odgovori Bogitar. „Hvala ti, Bogitare“, reče Lukul. „Idi. Idite, fimbrijevci, i vi. Ţelim da razgovaram s Publijem Klodijem." „Znači li to da se vraćamo?", sumnjičavo upita Silije.
188 „Nećemo nazad, Marko Silije, ukoliko ne ţeliš da opet ideš po stenama. Skrenućemo na zapad ka Arsaniji i pronaći ţito.“ Bogitar je već otišao, a sad su i dvojica centuriorla fimbrijevaca krenuli za njim ostavljajući Lukula nasamo s Klodijem. „U kojoj meri si ti umešan u sve ovo?“, upita Lukul. Blistavih očiju i veseo, Klodije prezrivo odmeri vojskovođu od glave do pete. Kako iscrpljeno izgleda! Sada nije teško poverovati da mu je pedeset godina. I pogled mu je izgubio nešto, hladnu postojanost koja ga kroz sve nosi. Ono što je Klodije video bila je ljuštura umora, a iza nje svest o porazu. „U kojoj meri sam ja umešan u sve ovo?“, upita i nasmeja se. „Dragi moj Lukule, ja sam ovo uradio! Misliš li zaista da je iko od ovih momaka toliko dalekovid? Ili smeo? Iza svega ovoga stojim ja i niko drugi." „Kilikijske legije", polako reče Lukul. „I to. I to je moje delo." Klodije poskoči na prstima. „Posle ovoga me nećeš hteti, pa ću otići. Dok stignem u Tars, moj zet Reks bi trebalo da bude tamo." „Nikud ti ne ideš izuzev nazad kod svojih slugu fimbrijevaca", reče Lukul i ţalosno se osmehnu. „Ja sam tvoj zapovednik i meni je dodeljen prokonzulski imperijum za borbu protiv Mitridata i Tigrana. Ne dajem ti dozvolu da odeš, a bez nje ne moţeš otići. Ostaćeš sa mnom sve dok pri pogledu na tebe ne počnem da bljujem." Odgovor koji Klodije nije ni ţeleo ni očekivao. Besno je pogledao Lukula i izleteo napolje. Vetar i sneg počeli su još kad je Lukul skrenuo na zapad, jer se vreme za pohod završilo. Iskoristio je i dodatno vreme da stigne do Ararata, tek dve stotine milja od Tigranokerte koliko bi i ptica preletela. Kad je stigao do Arsanije, najveće severne pritoke Eufrata, ţito je već bilo poţnjeveno a ono malo stanovništva razbeţalo se i posakrivalo po svojim trogloditskim kućama izdubljenim u stenama bigra, odnevši svako zrno hrane. Lukula su moţda porazili sopstveni vojnici, ali nedaća je nešto što je veoma dobro upoznao i nije nameravao da se zaustavi tamo gde bi ga Mitridat i Tigran i
189 suviše lako mogli pronaći kad proleće stigne. Uputio se u Tigranokertu, gde je bilo zaliha i prijatelja, ali ako su fimbrijevci očekivali da će i oni tamo prezimiti, ubrzo će se razočarati. Grad je bio miran i zadovoljan pod Lucijem Fanijem, čovekom koga je ostavio da njime upravlja. Snabdevši se ţitom i ostalim namirnicama, Lukul je odmarširao na jug u opsadu grada Nizibida, smeštenog na reci Migdoniji, i u suvljoj, ravnijoj oblasti. Nizibid je pao jedne crne kišne noći u novembru i doneo veliki plen kao i blagostanje dobrog ţivota. Ushićeni, fimbrijevci su se smestili s Klodijem kao svojim zaštitnim znakom, svojom amajlijom, da provedu divnu zimu ispod granice večnog snega. A kad se Lucije Fanije stvorio tek mesec dana kasnije i obavestio svog zapovednika da je Tigranokerta ponovo u rukama kralja Tigrana, fimbrijevci su bršljanom okićenog Klodija nosili na ramenima po nizibidskoj trţnici pripisujući svoju dobru sudbinu njemu; ovde su bili bezbedni, pošteđeni opsade u Tigranokerti. U aprilu, dok se zima bliţila kraju a mogućnost novog pohoda na Tigrana donosila izvesnu utehu, Lukul je saznao da mu nije ostalo ništa izuzev pukog zvanja zapovednika u ratu protiv dva kralja. Vitezovi su iskoristili Plebejsku skupštinu da mu oduzmu i poslednje dve provincije, Bitiniju i Pont, a zatim mu oduzeli sve četiri legije. Fimbrijevci će napokon otići kući, a Manije Acilije Glabrion, novi guverner Bitinije i Ponta, preuzeće kilikijsku vojsku. Zapovednik u ratu protiv dva kralja više nije imao vojsku s kojom bi nastavio da se bori. Preostao mu je jedino imperijum. Potom je Lukul odlučio da fimbrijevcima ne obelodani vest o časnom prestanku njihove sluţbe. Ono što ne znaju ne moţe im smetati. Ali fimbrijevci su, naravno, znali da im je dozvoljeno da se vrate; Klodije je presreo sluţbena pisma i otkrio njihov sadrţaj pre no što su stigla do Lukula. Ubrzo posle pisama iz Rima stigla su i pisma iz Ponta s obaveštenjem da ga je kralj Mitridat zauzeo. Glabrion ipak neće naslediti kilikijske legije; stradale su u bici kod Zele. Kad je stiglo naređenje da se maršira na Pont, Klodije je otišao Lukulu. „Vojska odbija da izađe iz Nizibida“, rekao je. „Vojska će marširati na Pont, Publije Klodije, kako bi izbavila svoje preţivele sunarodnike", odgovori mu Lukul.
190 „Ah, ali ti više nisi zapovednik ove vojske!", zakrešta pobedonosno Klodije. „Fimbrijevci su završili sluţbu pod orlovima i mogu da idu kući čim im daš spise o okončanju sluţbe. A to ćeš uraditi upravo ovde u Nizibidu. Tako nećeš moći da ih prevariš kad se nizibidski plen bude delio.“ I u tom trenutku Lukul je sve shvatio. Siknuo je, pokazao zube i s ubistvenim pogledom krenuo ka Klodiju. Klodije se sakri iza stola starajući se da bude bliţe izlazu nego Lukulu. „Da ni prst nisi stavio na mene!“, povika. „Dodirneš li me, oni će te raskomadati!" Lukul stade. „Zar te toliko vole?" upita ne mogavši da poveruje da bi čak i neznalice poput Silija i ostalih fimbrijevskih centuriona mogli biti toliko lakoverni. „Vole me toliko da bi za mene poginuli. Ja sam prijatelj vojnika." „Ti si, Klodije, kurva, prodao bi se najgorem ološu na svetu ako to znači da si voljen", reče Lukul ne krijući prezir. Šta se tačno tog trena i usred onolikog besa u njemu odigralo, Klodije nikad kasnije nije uspeo da rastumači. Ali sinulo mu je i zlurado je izgovorio: „Ja sam kurva? Nisam tolika kao tvoja ţena, Lukule! Moja mila sestrica Klodila, koju volim koliko tebe mrzim! Ona je kurva, Lukule. Mislim da je zato i volim ovako beznadeţno. Mislio si da si je ti prvi imao, zar ne, da si jedini za petnaest godina koliko je imala kad se udala za tebe? Za Lukula koji obljubljuje dečake, uništava mlade devojčice i dečake! Mislio si da si Klodili ti prvi, a? E pa nisi!“, vikao je Klodije, toliko zanet da mu se pena skupljala u uglovima usana. Lukul posive. „Šta hoćeš da kaţeš?“, prošaputa. „Hoću da kaţem da sam je ja prvi imao, uvaţeni i moćni Lucije Licinije Lukule! Ja sam je prvi uzeo i to mnogo pre tebe! Ja sam i Klodiju prvi imao. Spavali smo zajedno, ali nismo samo spavali! Mnogo smo se igrali, Lukule, a igra je sve više rasla kako sam ja rastao! Obe sam ih imao, na stotine puta, gurao sam prste u njih a onda sam u njih ugurao i još nešto! Sisao sam ih, grickao, radio sam im ono što ti ne moţeš ni da zamisliš! I znaš šta?“, upita smejući se. „Klodila smatra da si slaba zamena za njenog malog brata!“ Pored stola koji je razdvajao Klodija od Klodilinog muţa nalazila
191 se stolica; Lukul odjednom izgubi svu snagu i stropošta se na nju. Ispusti zvuk kao da će povratiti. „Otpuštam te iz svoje sluţbe, prijatelju vojnika, jer je došlo vreme za povraćanje. Proklet da si! Odlazi Reksu u Kilikiju!“ Nakon što se sa suzama u očima oprostio od Silija i Kornificija, Klodije je otišao. Naravno, fimbrijevski centurioni obasuli su svog prijatelja darovima, nekim veoma skupim, ali svim korisnim. Otkaskao je na lepom malom konju, u pratnji slugu na jednako dobrim konjima i sa nekoliko desetina mazgi natovarenih plenom. Misleći da je krenuo u pravcu gde mu ne preti opasnost, odbio je Silijevu ponudu za vojnu pratnju. Sve je teklo dobro dok kod Zeugme nije prešao Eufrat i krenuo prema Kilikiji Pedijadi i Tarsu. Ali između njega i plodne ravnice Kilikije Pedijade leţale su Amanske planine, neznatan priobalni greben posle venca preko kojeg je Klodije nedavno s mukom prešao; na Amanske planine prezrivo je gledao sve dok ga iz zasede arabljanski razbojnici nisu poterali niz stenovito korito presahlog potoka i pokrali mu sve darove, kese s novcem i lepe male konje. Klodije je putovanje završio sam, na mazgi, premda su mu Arabljani (koji su ga smatrali veoma zabavnim) dali dovoljno novčića da doputuje do Tarsa. A u Tarsu je saznao da njegov zet Reks još nije stigao! Klodije je prigrabio odaje u guvernerovoj palati i seo da razmotri spisak ljudi koje mrzi: Katilina, Ciceron, Fabija, Lukul a sada i Arabljani. I Arabljani će mu platiti. Kvinktil se pribliţio kraju pre no što su Kvint Marcije Reks i njegove tri nove legije stigli u Tars. Putovao je sa Glabrionom do Helesponta, a zatim odlučio da maršira kroz Anadoliju umesto da plovi uz obalu ozloglašenu po gusarima. U Likaoniji je, saopštio je radoznalom Klodiju,‟ dobio molbu za pomoć od samog Lukula, koji je posle odlaska prijatelja vojnika uspeo da natera fimbrijevce na pokret i pođe na Pont. Kod Talaure, kad je već dobro odmakao, Lukul je doţiveo da ga napadne Tigranov zet zvani Mitridat i saznao je da mu se dvojica kraljeva ubrzano pribliţavaju.
192 „I moţeš li da poveruješ da je imao toliko smelosti da se meni obrati za pomoć?“, upita Reks. „Pašenog ti je“, pakosno reče Klodije. „On je persona non grata u Rimu, pa sam, prirodno, odbio. Takođe verujem da je i Glabriona molio za pomoć, ali pretpostavljam da ga je i on odbio. Poslednje što sam čuo jeste da se povlači s namerom da se vrati u Nizibid." „Tamo nije stigao", uzvrati Klodije, koji je bio bolje obavešten o kraju Lukul ovog marša nego o događajima kod Talaure. „Kad je stigao na prelaz kod Samosate, fimbrijevci su ustuknuli. Poslednje što smo čuli u Tarsu jeste da Lukul sada maršira prema Kapadokiji a odatle namerava da ide u Pergam." Naravno, Klodije je čitajući Lukulova pisma otkrio da je Pompeju Velikom dodeljen neograničen imperijum kako bi Srednje more očistio od gusara, pa je u razgovoru s Lukula prešao na Pompeja. „ A šta ti treba da uradiš kako bi mrskom Pompeju Magnusu pomogao da uništi gusare?", upita. Kvint Marcije Reks frknu. „Ništa, kako izgleda. Kilikijske vode su pod zapovedništvom brata našeg zeta i pašenoga Celera, tvog rođaka Nepota, koji jedva ima godina da bude i član Senata. Ja treba da upravljam svojom provincijom i da ne smetam." „Vidi, vidi", zaprepasti se Klodije, shvatajući da tu ima mesta za još poneko nepočinstvo. „Da, da", ukočeno reče Reks. „Nisam video Nepota u Tarsu." „Videćeš ga. Ubrzo. Brodovlje je spremljeno za njega. Izgleda da je Kilikija konačno odredište Pompejevog pohoda." „Onda mislim", kaza Klodije, „da bi trebalo da izvedemo nešto dobro u kilikijskim vodama dok Nepot ne stigne ovamo, zar ne?" „Kako?", upita Klaudijin muţ, koji je znao Klodija, ali i dalje nije spoznao Klodijevu sposobnost da izazove meteţ. Mane koje je primetio kod Klodija, Reks je pripisivao mladalačkim glupostima. „Mogao bih da uzmem lepo malo brodovlje i krenem u rat na gusare u tvoje ime", odgovori Klodije. „Pa..." „Ma hajde!"
193 „Ne vidim ništa loše u tome", kolebljivo reče Reks. „Molim te!" „U redu. Ali da nisi stvarao neprilike nikom drugom osim gusarima!" „Neću, obećavam đa neću", reče Klodije, koji je u mislima video dovoljno gusarskog plena da nadomesti ono što su mu prokleti arabljanski razbojnici oteli na Amanskim planinama. Posle osam dana pomorski zapovednik Klodije isplovio je ne baš na čelu brodovlja, već pre male skupine brodova, desetak birema, dobro opremljenih i ljudstvom i sredstvima, za koje su i Reks i Klodije smatrali da neće nedostajati Metelu Nepotu kad stigne u Tars. Klodije je prevideo činjenicu da je Pompejev pohod toliko delotvoran da su vode oko Kipra i Kilikije Trahije (nepristupačnog zapadnog dela te provincije u kojem su se nalazila kopnena uporišta mnogih gusara) vrvele od izbeglog gusarskog brodovlja daleko brojnijeg od deset birema. Ni pet dana nije proveo na moru kad su se takvi brodovi pojavili, opkolili i zarobili njegove lađe. Kao i Publija Klodija, pomorskog zapovednika kratkog veka. I na brzinu su ga odvukli u jedno uporište na Kipru nedaleko od Pafosa, njegove prestonice i sedišta njegovog namesnika, onog Ptolemeja nazvanog Kiparski. Klodije je, naravno, čuo priču o Cezaru i gusarima i tada ju je smatrao sjajnom. A ako Cezar takvo nešto moţe da izvede, onda moţe i Publije Klodije! Najpre je oholo obavestio gusare da će otkupnina za njega biti deset talenata, a ne dva koliko je, prema ustaljenim gusarskim cenama, iznosio otkup za mladog plemića. Gusari, koji su o Cezarovoj priči znali više od Klodija, svečano su pristali da zatraţe otkup od deset talenata. „Ko treba da plati otkup za mene?“, vaţno je upitao Klodije. „U ovim vodama, Ptolemej Kiparski", glasio je odgovor. Pokušao je da igra Cezarovu ulogu u gusarskom uporištu, ali njegova pojava nije ostavljala utisak kao Cezarova; njegovo glasno hvalisanje i pretnje nekako su delovali smešno, a iako je znao da su se Cezarovi hvatači takođe smejali, bio je dovoljno pronicljiv da shvati da mu ova druţina ne veruje uprkos saznanju o Cezarovoj
194 osveti. Stoga je odustao od tog puta i krenuo onim na kojem se niko nije bolje snalazio trudio se da niţi sloj pridobije za sebe i da stvori neprilike. I u tome bi sigurno uspeo da gusarske starešine, sva desetorica, nisu saznali šta se dešava. Uzvratili su bacivši ga u tamnicu, gde nije imao drugih slušalaca izuzev pacova koji su pokušavali da mu ukradu hleb i vodu. Klodije je uhvaćen početkom sekstila a u tamnicu je bačen ni šesnaest dana kasnije. I u njoj je u pacovskom društvu proveo tri meseca. Napokon je pušten zato što je Pompejev napad bio neizbeţan pa za naselje nije preostala druga mogućnost do da se rasturi. Takođe je otkrio da se Ptolemej Kiparski, saznavši koliki otkup Klodije misli da zasluţuje, veselo nasmejao i poslao samo dva talenta a više od toga, kazao je Ptolemej Kiparski, Publije Klodije i ne vredi. I više od toga Ptolemej nije spreman da plati. Pod običnim okolnostima gusari bi Klodija ubili, ali Pompej i Metel Nepot su bili i suviše blizu da bi se gusari izlagali smrtnoj kazni pročulo se da kazna za zarobljavanje ne podrazumeva uvek razapinjanje na krst i da Pompej ume da bude blag. Publije Klodije je stoga jednostavno ostavljen kad je brodovlje s gomilom prišipetlji otišlo. Nekoliko dana kasnije tuda su prošle lađe Metela Nepota; Publije Klodije je spasen i vraćen Tarsu i Kvintu Marciju Reksu. Prvo što je učinio pošto se okupao i dobro najeo bilo je da pregleda spisak onih koje mrzi Katilina, Ciceron, Fabija, Lukul, Arabljani, a sada i Ptolemej Kiparski. Pre ili kasnije svi će oni nadrljati nije vaţno kada ni koliko dugo će Klodije morati da čeka. Osveta je bila toliko slasna mogućnost da mu nije bilo vaţno kada će se dogoditi. Klodiju je jedino bilo vaţno da se dogodi. Zatekao je Kvinta Marcija Reksa u lošem raspoloţenju, ali ne zbog njegovog, Klodijevog neuspeha. Reks je neuspeh doţivljavao kao svoj. Pompej i Metel Nepot su ga sasvim zasenili, pouzimali mu brodovlje i ostavili ga besposlenog u Tarsu. Sada su završili veliko čišćenje i sređivali tu i tamo poneku sitnicu; gusarski rat je završen, a sav plen je otišao u tuđe ruke. „Koliko razumem", Reks je besno saopštio Klodiju, „posle velikog obilaska provincije Azije, doći će ovamo u Kilikiju i obići poloţaje‟, kako je rekao."
195 „Pompej ili Metel Nepot?“, upita Klodije, zbunjen. „Pompej, naravno! A kako njegov imperijum nadmašuje moj čak i u mojoj provinciji, moraću da ga pratim sa sunđerom u jednoj i nočnom posudom u drugoj ruci!“ „Kakva budućnost", hladno reče Klodije. „To je budućnost koju ja ne mogu da podnesem!", zareţa Reks. „Stoga me Pompej neće zateći u Kilikiji. Kako sada Tigran ne moţe da se odupre nigde jugozapadno od Eufrata, nameravam da napadnem Siriju. Lukul je izvoleo postaviti lukulsku lutku na sirijski presto taj sebe naziva Antiohom Azijskim! E pa videćemo šta ćemo videti. Sirija pripada delokrugu guvernera Kilikije i u mom delokrugu će biti." „Mogu li da pođem s tobom?" ţeljno zapita Klodije. „Ne vidim zašto ne bi mogao." Guverner se osmehnu. „Na kraju krajeva, Apije Klaudije je izazvao veliko uzbuđenje dok je morao u Antiohiji da čeka na prijem kod Tigrana. Pretpostavljam da će na veliku dobrodošlicu naići i pojava njegovog malog brata." Tek kad je Kvint Marcije Reks stigao u Antiohiju, Klodije je uvideo da mu je jedna osveta nadohvat ruke. Reks je upotrebio izraz „napad", ali od borbi ništa nije bilo; Antioh Azijski, Lukulova lutka, pobegao je ostavljajući Reksa „kralja" da sam pravi kraljevstvo i na presto postavi izvesnog Filipa. Sirija je bila u nemirima, čemu je prilično doprinela činjenca da je Lukul oslobodio hiljade i hiljade Grka, koji su se svi vratili kući. Ali neki su stigli kući i otkrili da su im poslove i kuće preuzeli Arabljani koje je Tigran izmamio iz pustinje i predao im sve što je ostalo iza Grka koje je oteo da bi helenizovao svoju međansku Jermeniju. Reksu nije bilo značajno ko šta poseduje u Antiohiji, Zeugmi, Samosati, Damasku. Ali njegovom šuraku Klodiju je to bilo veoma vaţno. Arabljani on Arabljane mrzi\ Klodije se bacio na posao s jedne strane je Reksu na uvo šaputao o podmuklostima Arabljana koji su zaposeli grčke poslove i grčke kuće, a s druge strane je posećivao sve uticajne nezadovoljne Grke koji su ostali bez imovine, sve koje je mogao pronaći u Antiohiji, Zeugmi, Samosati, Damasku. Ni jedan jedini Arabljanin ne sme
196 ostati u prosvećenoj Siriji, govorio je. Neka se vrate pustinji i pustinjskim trgovačkim putevima, gde i pripadaju! Njegov rad je bio vrlo plodonosan. Uskoro su se ubijeni Arabljani počeli pojavljivati po slivnicima od Antiohije do Damaska, ili su plutali širokim Eufratom dok su za njima talasale njihove neobične odeţde. Kad je arabljansko izaslanstvo došlo u Antiohiju, Reks ih je grubo odbio; Klodijeva šaputanja urodila su plodom. „Za to vam je kriv kralj Tigran*, rekao je Reks. „U svim plodnim i naseljenim delovima Sirije Grci su ţiveli šest stotina godina. Pre njih su bili Feničani. Vi ste šatordţije iz predela istočno od Eufrata, vama mesto nije na obalama Našeg mora. Sirija će ubuduće biti u delokrugu Rima.“ „Znamo", kazao je vođa izaslanstva, mladi arabljanski šatordţija koji se predstavio kao Abgar; Reks nije shvatio da je ovo zvanje koje nasleđuje kralj arabljanskih šatordţija. „Sve što traţimo jeste da novi gospodar Sirije nama da ono što je naše. Mi nismo traţili da nas ovamo pošalju, ni da ubiremo putarinu duţ Eufrata, niti da se naselimo u Damasku. I nas su iščupali iz korena, a naša je sudbina okrutnija od one koju su doţiveli Grci.“ Kvint Marcije Reks ga nadmeno pogleda. „Ne vidim kako.“ „Veliki guverneru, Grci nailaze na same ljubaznosti. Poštovani su i dobro plaćeni u Tigranokerti, Nizibidu, Amidi, Singari, svuda. Ali mi smo stigli iz zemlje toliko surove i neprijatne, toliko išibane peskom i puste da smo noću uspevali da se zgrejemo jedino među telima naših ovaca ili ispred vatre koja se dimi i koju dobijamo iz sasušenog izmeta. Sve se to događalo pre dvadeset godina. Sada smo videli kako raste trava, svakog dana jedemo dobar pšenični hleb, pijemo čistu vodu, kupamo se u raskoši, spavamo u krevetima i naučili smo grčki jezik. Poslati nas ponovo u pustinju nepotrebna je okrutnost. Ovde u Siriji ima dovoljno mogućnosti za sve nas! Dozvoli nam da ostanemo, to je sve što traţimo. I kaţi Grcima koji nas progone da ti, veliki guverner, nećeš praštati varvarstva nedostojna svakog čoveka koji sebe naziva Grkom", s jednostavnim dostojanstvom izreče Abgar. „Zaista nikako ne mogu da vam pomognem", odgovorio je Reks, nepokoleban. „Ja neću izdati naređenje da vas sve pošalju nazad u
197 pustinju, ali hoću mir u Siriji. Predlaţem ti da pronađeš najgore grčke smutljivce i s njima sedneš i dogovoriš se." Abgar i ostali izaslanici prihvatiše taj savet, ali Abgar nikad nije zaboravio rimsku dvoličnost, rimski prećutni pristanak na ubistvo njegovih ljudi. Umesto da potraţi grčke kolovođe, arabljanske šatordţije su se najpre sami udruţili u dobro zaštićene skupine, a zatim krenuli da otkriju osnovni izvor rastućeg nezadovoljstva među Grcima. Jer, proneo se glas da pravi vinovnik nije Grk, već Rimljanin. Doznavši za ime Publija Klodija, otkrili su da je ovaj mladić guvernerov šurak, da potiče iz jedne od najstarijih i najuglednijih rimskih porodica i da mu je po bračnim vezama u srodstvu i pobednik nad gusarima Gnej Pompej Magnus. Stoga nije mogao biti ubijen. Tajnost je moguća u pustim prostranstvima, ali ne i u Antiohiji; neko će nanjušiti zaveru i progovoriti. „Nećemo ga ubiti", rekao je Abgar. „Daćemo mu ozbiljan nauk." Dalje ispitivanje otkrilo je da je Publije Klodije uistinu vrlo čudan rimski plemić. Ţiveo je, ispostavilo se, u običnoj kući u sirotinjskom kraju Antiohije i odlazio na mesta koja su rimski plemići inače izbegavali. Zahvaljujući tome bilo mu je, naravno, lako prići. Abgar se bacio na svoj plen. Vezanih ruku, s krpom u ustima i povezom na očima, Publije Klodije je unet u prostoriju bez prozora, prostoriju bez oslikanih zidova i ukrasa, nimalo različitu od milion takvih prostorija u Antiohiji. Publiju Klodiju nije dozvoljeno da vidi ništa izuzev letimičnog pogleda koji mu se ukazao kad mu je skinut povez s očiju i izvađena krpa iz usta a vreća mu navučena na glavu i stegnuta oko vrata. Goli zidovi i smeđe ruke bili su sve što je uočio pre nego što je nastupilo malo manje slepilo; kroz grubo tkanje vreće mogao je razaznati nejasne oblike kako se kreću, ali ništa više od toga. Srce mu je tuklo brţe nego srce kakve ptičice; znoj ga je oblivao; disao je brzo i plitko i ponestajalo mu je vazduha. Nikad se u čitavom svom ţivotu Klodije nije toliko prestravio, sasvim uveren da će umreti. Ali od čije ruke? Šta je uradio? Glas koji se začuo govorio je grčki s„ naglaskom koji je sad prepoznao kao arabljanski; Klodije je sada bio siguran da će zaista
198 umreti. „Publije Klodije iz velike porodice Klaudija Pulhera", reče glas, „veoma bismo te rado ubili, ali shvatamo da je to nemoguće. Izuzev, to jest, ukoliko, nakon što te oslobodimo, budeš ţeleo da se osvetiš za ono što će večeras biti urađeno. Ako budeš ţeleo da se osvetiš, biće nam jasno da ništa ne gubimo ako te ubijemo, i onda ćemo te, kunem se svim našim bogovima, ubiti. Budi mudar, dakle, i idi iz Sirije pošto te oslobodimo. Idi iz Sirije i ne vraćaj se do kraja ţivota." „Šta ćete uraditi?" procedi Klodije znajući da ma šta to bilo neće biti ništa manje od mučenja i bičevanja. „Pa, Publije Klodije" reče glas koji je odavao da se zabavlja, „pretvorićemo te u jednog od nas. Pretvorićemo te u Arabljanina." Neke ruke mu podigoše rub tunike (Klodije nije nosio togu u Antiohiji; nije mu se uklapala) i ukloniše bedrenu pregaču koju su Rimljani nosili kad bi izlazili na ulicu odeveni samo u tuniku. Borio se, ne shvatajući, ali mnoge ruke ga podigoše na ravnu tvrdu površinu i zgrabiše ga za noge, ruke, stopala. „Ne opiri se, Publije Klodije", reče glas i dalje se zabavljajući. „Naš sveštenik ne radi često na nečem ovoliko velikom, pa će posao obaviti lako. Ali ako se budeš pomerao, mogao bi da odseče više nego što namerava.“ Osetio je kako ga ruke hvataju za muškost, razvlače je šta se događa? Klodije je najpre pomislio da će ga uškopiti, pa se umokrio i uneredio, usred otvorenog smeha s one strane vreće koja ga je lišila vida; potom je leţao savršeno nepomičan i urlao, vrištao, mucao, preklinjao, zavijao. Gde je to on kad ne moraju da mu zapuše usta? Nisu ga uškopili, premda je ono što su mu uradili bilo jezivo bolno, nešto s vrhom njegovog uda. „Eto!“, reče glas. „Dobar si ti dečko, Publije Klodije! Zauvek jedan od nas. Zaceliće ti rana vrlo lepo ukoliko ga nekoliko dana ne budeš gurao u nešto nezdravo." Preko izmeta navukoše bedrenu pregaču, preko pregače tuniku i Klodije nije znao šta je dalje bilo jer nije znao jesu li ga hvatači omamili ili se sam onesvestio.
199 Probudio se u sopstvenoj kući, u sopstvenom krevetu, s bolom u glavi i s takvim bolom među nogama da je najpre osetio bol a tek potom se setio šta se dogodilo. Zaboravivši na bol, skočio je iz kreveta i, uţasnut da moţda ništa nije ostalo, podiţe ud na dlanove da vidi šta je tu, koliko je ostalo. Ostalo je sve, izgleda, izuzev što je nešto čudno imalo ljubičasti odsjaj između skorenih tragova krvi. Nešto što je obično viđao samo kad mu se ud ukruti. Čak i tada nije zapravo shvatio, jer iako je čuo za to, znao je da niko izuzev Jevreja i Egipćana to ne radi, a on nije poznavao ni Jevreje ni Egipćane. Dugo mu je trebalo, a kad je najzad shvatio, Publije Klodije je zaplakao. To su, dakle, uradili Arabljani, pretvorili su ga u jednog od njih. Obrezali su ga, odsekli mu koţicu. Publije Klodije je otišao sledećim brodom u Tars, ploveći spokojno kroz vode najzad očišćene od gusara zahvaljujući Pompeju Velikom. U Tarsu je prešao na lađu za Rodos, a na Rodosu se ukrcao na brod za Atinu. Tada mu je rana već tako lepo zacelila da bi se jedino kad se uhvati za ud da mokri podsetio šta su mu uradili Arabljani. Bila je jesen, ali je pretekao vetrove na Egejskom moru i iskrcao se u Atini. Odatle je odjahao u Patru, prešao u Tarent i suočio se s činjenicom da je bezmalo stigao kući. On, obrezani Rimljanin. Putovanje uz Via Appia bilo je najgori deo njegovog povratka, jer je shvatio kako su se sjajno Arabljani obračunali s njim. Do kraja ţivota neće smeti da dozvoli da mu iko vidi ud; ako bi neko video, priča bi se pročula i postao bi predmet podsmeha, takvog ismevanja i zabave da se s tim nikad ne bi mogao izboriti. Moći će da mokri i prazni creva moraće jedino da se suzdrţava dok ne ostane sasvim sam. Ali telesna strast? To je deo prošlosti. Nikad se više neće veseliti u naručju neke ţene ukoliko ne kupi neku koju ne poznaje, iskoristi je u mraku i izbaci pre no što se razdani. Početkom februara stigao je kući; bila je to kuća koju je veliki brat Apije Klaudije posedovao na Palatinu zahvaljujući ţeninom novcu. Kad je ušao, veliki brat Apije je briznuo u plač pri pogledu na njega, toliko je starije i umornije izgledao; najmlađi u porodici je odrastao i to očito ne bezbolno. I Klodije je, naravno, plakao, pa je proteklo
200 neko vreme dok se njegova priča o nedaći i oskudici nije otkrila. Posle tri godine na Istoku, vratio se siromašniji nego kad je otišao; da bi se vratio kući, morao je pozajmiti novac od Kvinta Marcija Reksa, koji nije bio zadovoljan ni ovim ţurnim neobjašnjivim odlaskom ni Klodijevom neimaštinom. „Toliko sam imao!“, kukao je Klodije. „Dvesta hiljada u gotovini, nakitu, zlatnim tanjirima, konjima koje sam mogao prodati u Rimu po pedeset hiljada sve je nestalo! Sve je otela šačica prljavih smrdljivih Arabljana!“ Veliki brat Apije potapšao je Klodija po ramenu, zaprepašten količinom plena; on nije ni upola toliko dobro prošao kod Lukula! Ali, naravno, on nije znao za Klodijev odnos sa centurionima fimbrijevaca ni za činjenicu da je veći deo Klodijevog plena tako stečen. On je sada bio u Senatu i vodio sasvim spokojan ţivot i u svojoj kući i u politici. Njegova kvestura za Brundizij i Tarent zvanično je počela, lep početak puta koji će, nadao se, biti uspešan. I bio je taj koji je Publiju Klodiju saopštio veliku novost, vest koju je objavio čim je uzbuđenje zbog ponovnog susreta minulo. „Nema razloga da brineš zbog siromaštva, najdraţi moj mali brate“, srdačno reče Apije Klaudije. „Više nikad nećeš biti siromašan!" „Neću? Šta hoćeš da kaţeš?“, upita Klodije, zbunjen. „Dobio sam ponudu da stupiš u brak kakav brak! O tome nikad nisam ni sanjao, u tom pravcu ne bih pogledao a da mi se Apolon ne javi u snu a Apolon mi se nije javio. Mali Publije, ovo je divno! Neverovatno!" Kad je Klodije pobeleo čuvši ovu čudesnu vest, Apije Klaudije je to pripisao iznenadnoj sreći, a ne uţasu. „Ko je ona?" jedva upita Klodije, pa dodade: „Zašto ja?" „Fulvija!" na sav glas viknu veliki brat Apije. „Fulvija! Naslednica porodice Grah i porodice Fulvija, kćerka Sempronije, jedinog deteta Gaja Graha, praunuka Kornelije, majke braće Grah, u srodstvu sa Emilijima, Kornelijima Scipionima..." „Fulvija? Poznajem li je?“, upita Klodije, zaprepašten. „Moţda ti nisi primetio nju, ali ona tebe jeste", odgovori Apije Klaudije. „Primetila te je kad si tuţio vestalke. Tada nije mogla imati više od deset godina sad joj je osamnaest."