101 ljudi koji su po opštem mišljenju vaţili za bolje. Ako je Aul Gabinije, lepog lica i građe, nezadovoljan mišlju da za gospodara ima Pompeja, za to se moţe okriviti niko drugi do Gaj Julije Cezar. Gotovo vršnjaci, upoznali su se u opsadi Mitilene i smesta se jedan drugom dopali. Istinski zadivljen, Gabinije je posmatrao kako mladi Cezar pokazuje sposobnost i snagu, i to mu je govorilo da je povlašćen što je prijatelj čoveka koji će jednog dana biti veoma vaţan. I drugi su imali izgled, visinu, lepu građu, dopadljivost, čak i poreklo; ali Cezar je imao mnogo više. Imati takav um a ipak biti najhrabriji među hrabrima već je bilo dovoljna razlika, jer su veoma pametni ljudi videli previše opasnosti koje donosi srčanost. Činilo se da Cezar moţe da spreči sve što preti trenutnom poduhvatu. Ma kakav da je poduhvat bio, nalazio je pravi način da iskoristi samo one svoje osobine koje će mu pomoći da najdelotvornije obavi zadatak. I imao je moć koju Pompej nikad neće imati, nešto što je iz Cezara zračilo i sve oblikovalo onako kako je on hteo. Nije razmišljao o posledicama, ničega se nije plašio. I mada se u godinama posle Mitilene nisu mnogo viđali, misli o Cezaru su i dalje proganjale Gabinija. A Gabinije je odlučio da će, kad dođe dan da Cezar povede sopstvenu stranku, Aul Gabinije biti jedan od njegovih najpouzdanijih pristalica. Ali kako će se izvući od klijentskih obaveza prema Pompeju, Gabinije nije znao. Pompej mu je bio patron, te je Gabinije morao da radi za njega onako kako valjan klijent radi. Sve je to značilo da je u napad krenuo pre da bi zadivio uslovno mladog i tajanstvenog Cezara nego Gneja Pompeja Velikog, prvog čoveka Rima. Svog patrona. Nije se trudio da se najpre obrati Senatu; otkako su tribunima plebsa u potpunosti obnovljena ovlašćenja, to nije bilo obavezno. Bolje je udariti na Senat bez upozorenja tako što će najpre obavestiti Plebejsku skupštinu i to na dan kad niko ne očekuje da bi se mogle zbiti veoma značajne promene. Svega nekih pet stotina ljudi okupilo se u amfiteatru Komicije kad se Gabinije popeo na rostru da govori; bio je to zvanični deo Plebejske skupštine, ono jezgro koje nikad ne propušta nijedan sastanak i moţe napamet da izgovori čitave znamenite besede, a da ne spominjemo pojedinosti vaţnih plebiscita barem iz prethodnog naraštaja.
102 Ni na stepeništu Senata nije bilo mnogo ljudi; samo Cezar, nekoliko senatora Pompejevih klijenata uključujući Lucija Afranija i Marka Petreja, i Marko Tulije Ciceron. „Da nas uopšte treba podsećati koliko je velika gusarska nevolja za Rim, onda bi pljačka Ostije i zarobljavanje naše prve isporuke sicilijanskog ţita pre samo tri meseca morali predstavljati ogroman podstrek!“, rekao je Gabinije Plebejskoj skupštini i posmatračima na stepeništu Kurije Hostilije. „A šta smo uradili da očistimo Naše more od ove ubitačne napasti?", grmeo je. „Šta smo uradili da obezbedimo snabdevanje ţitom, da građani Rima ne moraju trpeti glad i svoju najvaţniju namirnicu, hleb, plaćati više no što mogu? Šta smo uradili da zaštitimo naše trgovce i njihove lađe? Šta smo uradili da zaštitimo svoje kćerke od otmičara, da nam pretore ne odvode na silu? Veoma malo, članovi Plebejske skupštine. Veoma, veoma malo!" Ciceron se pribliţio Cezaru i dodirnuo ga po ruci. „Pobudio mi je zanimanje", reče, „ali me nije prevario. Znaš li, Cezare, kuda ide?" „O, da." Gabinije je nastavio s velikim uţivanjem. „Veoma malo smo uradili otkako je pre više od četrdeset godina Antonije Orator pokušao da obavi gusarsku čistku pokrenutu posle vladavine našeg diktatora, kad je njegov odani saveznik i kolega Publije Servilije Vatija otišao da upravlja Kilikijom s naređenjem da rastera gusare. On je imao puni prokonzulski imperijum i ovlašćenje da sakupi brodovlje od svih gradova i drţava pogođenih gusarskim dejstvima, uključujući Kipar i Rodos. Počeo je u Likiji i obračunao se sa Zeniketesom. Trebalo mu je tri godine da porazi jednog gusara! A taj gusar je imao uporište u Likiji, a ne među stenama i zalivima Pamfilije i Kilikije, gde su najgori gusari. Preostalo vreme u guvernerskoj palati u Tarsu posvećeno je divnom malom ratu protiv kopnenog plemena pamfilijskih seljaka zemljoradnika, Izaura. Kad ih je porazio i zauzeo njihova dva bedna grada, naš uvaţeni Senat mu je kazao da na Publije Servilije Vatija doda još jedno ime Izaurik, molim vas! Vatija nije dovoljno nadahnuće, zar ne? Krivonog da bude kognomen! Moţete li zameriti sirotanu što je ţeleo da od Publija iz plebejske porodice Servilija koja ima Krivonogog, postane
103 Publije Servilije Krivonogi Pobedilac Izaura? Morate priznati da Izaurik da je malo sjaja inače ţalosnom imenu!“ Da pojasni suštinu, Gabinije je podigao togu i pokazao lepo oblikovane noge od polovine butina nadole, pa je prenemaţući se išao napred-nazad po rostri skupljenih kolena i široko rastavljenih stopala; slušaoci su mu odgovorili smehom i klicanjem. „Sledeće poglavlje u ovoj istoriji“, nastavio je Gabinije, „dogodilo se na ostrvu Kritu i oko njega. Ni iz kakvog boljeg razloga već samo zato što su njegovog oca Oratora daleko boljeg i sposobnijeg čoveka, koji ipak nije uspeo da obavi posao! Senat i narod Rima ovlastili da iskoreni gusare na Našem moru, sin Marko Antonije dočepao se istog tog ovlašćenja pre sedam godina, mada je ovog puta odluku doneo samo Senat, zahvaljujući novim propisima našeg diktatora. Prve godine svog pohoda Antonije je mokrio nerazblaţeno vino u svako more na zapadnom kraju Našeg mora i tvrdio da je odneo pobedu-dve, ali nikad nije doneo dokaze tih pobeda u vidu plena ili brodskih kljunova. Zatim je, naduvavajući jedra podrigivanjem i prdeţom, Antonije pijančeći stigao do Grčke. Tu je dve godine pokušavao da napadne kritske gusarske zapovednike, a s kakvim nesrećnim posledicama svi znamo. Lasten i Panar su ga jednostavno potukli! I na kraju, slomljeni Čovek od krede jer i to znači reč Creticusl sam je sebi oduzeo ţivot da se ne bi suočio sa Senatom Rima, koji ga je ovlastio. „Potom je stigao još jedan čovek sjajnog nadimka onaj Kvint Cecilije Metel koji je unuk Makedonika i sin Jarca Metel Mali Jarac. Izgleda, međutim, da Metel Mali Jarac teţi da postane novi Creticusl Ali hoće li Creticus u ovom slučaju biti Pobedilac Krićana, ili Čovek od krede? Šta vi mislite, prijatelji plebejci?“ „Čovek od krede! Čovek od krede!“, začu se odgovor. Gabinije je govor završio mirno. „I time, dragi prijatelji, stiţemo do sadašnjeg trenutka. Stiţemo do poraza u Ostiji, bezizlaznog poloţaja na Kritu, nedodirljivosti svakog gusarskog skrovišta od Gada u Španiji do Gaze u Palestini! Ništa nije urađeno! Ništa!" Toge pomalo u neredu od oponašanja hoda krivonogog čoveka, Gabinije zastade i poravna je. „Šta predlaţeš da uradimo, Gabinije?11, doviknu Ciceron sa stepeništa Senata.
104 „Zdravo, Marko Cicerone!“, veselo reče Gabinije. „I Cezare! Dvojica najboljih rimskih besednika slušaju skromno blebetanje čoveka iz Picena. Počastvovan sam, pogotovo što stojite tu skoro sasvim sami. Nema Katula, nema Gaja Pizona, Hortenzija, Metela Pija Velikog pontifika?" „Nastavi, čoveče“, reče Ciceron, veoma dobro raspoloţen. „Hoću, hvala. Šta da radimo, pitaš? Odgovor je jednostavan, članovi Plebejske skupštine. Sami nađimo čoveka. Samo jednog čoveka. Čoveka koji je već bio konzul, tako da se ne postavlja pitanje njegovog poloţaja po ustrojstvu. Čoveka čija vojnička karijera nije stvarana u prednjim klupama Senata kao što su neki koje bih mogao da imenujem. Nađimo tog čoveka. I pod tim mi, prijatelji plebejci, mislim na nas iz ove skupštine. Ne iz Senata! Senat je pokušao sve, od krivih nogu do onoga od krede, i nije uspeo, stoga kaţem da se Senat mora lišiti svog prava u ovom slučaju koji nas sve pogađa. Ponavljam, sami nađemo čoveka, čoveka koji je konzular sa dokazanim vojnim sposobnostima. Mi onda ovom čoveku damo ovlašćenje da očisti Naše more od gusara od Herkulovih Stubova do ušća Nila, kao i Euksinsko more. Mi mu dajemo tri godine da to obavi i za tri godine to mora uraditi jer ukoliko ne uradi, članovi Plebejske skupštine, mi ćemo mu suditi i zauvek ga prognati iz Rima!“ Neki boni su stizali trčećim korakom ostavivši sve što su radili kad su ih pozvali klijenti koje su rasporedili po Forumu da prate čak i najbezazlenije skupštinsko zasedanje. Pročulo se da Aul Gabinije govori o zapovedništvu u borbi protiv gusara, a boni su da ne pominjemo mnoge druge stranke znali da to znači da će Gabinije traţiti od Plebejske skupštine da zapovedništvo dodeli Pompeju. A to se nije moglo dozvoliti. Pompej više nikad ne sme dobiti nikakvo posebno zapovedništvo, nikad! To mu je dopuštalo da misli kako je bolji i veći od svojih kolega. Imajući, za razliku od Gabinija, slobodu da se osvrne, Cezar je opazio kako se Bibul spušta u amfiteatar sa Katonom, Ahenobarbom i mladim Brutom. Zanimljiva četvorka. Serviliji ne bi bilo milo da čuje kako joj se sin druţi s Katonom. To je očigledno i Brutu bilo jasno; izgledao je kao da ga progone i da se krije. Moţda je zbog toga delovao kao da ne sluša šta Gabinije govori, mada se
105 Bibulu, Katonu i Ahenobarbu gnev jasno očitovao na licima. Uprkos tome, Gabinije je nastavio. „Ovaj čovek mora biti sasvim nezavisan. Kad se jednom u ovo upusti, ni Senat ni narod ne smeju mu nametati nikakva ograničenja. To, naravno, znači da ćemo mu dati neograničeni imperijum ali ne samo na moru! Njegova vlast se mora protezati pedeset milja širokim pojasom kopna uz sve obale i u toj oblasti njegova vlast mora biti iznad imperijuma svih provincijskih guvernera kojih se to tiče. Mora dobiti najmanje petnaest legata propretorskog poloţaja i imati slobodu da ih izabere i uposli a da ga u tome niko ne ometa. Ako treba, mora mu se dati celokupan sadrţaj Riznice i ovlašćenje da sakupi šta god mu treba u svakom mestu koje podleţe njegovom imperijumu, od novca i brodova do tamošnje milicije. Mora imati onoliko plovila, manjeg i većeg brodovlja koliko traţi, i isto toliko rimskih vojnika." U tom trenutku Gabinije primeti novopridošlice i pokaza ogromno, neprirodno iznenađenje. Pogledao je Bibula u oči, pa se oduševljeno nasmešio. Ni Katul ni Hortenzije nisu stigli, ali dovoljan je i Bibul, jedan od očiglednih naslednika. „Ako ovo posebno zapovedništvo u borbi protiv gusara damo jednom čoveku, članovi Plebejske skupštine", uzviknu Gabinije, „moţda ćemo najzad videti kraj gusarenja! No ako dozvolimo da nas izvesni pojedinci iz Senata zastraše ili spreče, onda ćemo mi i nijedno drugo telo rimskih ljudi biti neposredno odgovorni za bilo koju nesreću koja usledi ukoliko u tome ne uspemo. Hajde da se jednom zauvek rešimo gusarenja! Vreme je da prekinemo s poluzakonima, nagodbama, ugađanjem sujeti porodica i pojedinaca koji tvrde da je pravo na zaštitu Rima isključivo njihovo! Vreme je da se nerad prekine! Vreme je da se posao valjano obavi!" „Zar nećeš da kaţeš, Gabinije?", doviknu Bibul iz podnoţja amfiteatra. Gabinije pogleda neduţno. „Šta da kaţem, Bibule?" „Ime, ime, ime!" „Nemam ja nikakvo ime, Bibule, već samo rešenje." „Koješta!", začu se neprijatan, prodoran Katonov glas. „Ovo je prava besmislica, Gabinije! Nego šta nego imaš ime! Ime tvoga gospodara, tvog picenskog skorojevićkog gospodara, čije je glavno zadovoljstvo uništavanje svakog reda i običaja koje Rim ima! Ne
106 govoriš ti sve ovo iz rodoljublja, ti sluţiš ciljevima svoga gospodara, Gneja Pompeja Magnusa!" „Ime! Katon je rekao ime!" uzviknu Gabinije, presrećan. „Marko Porcije Katon je rekao ime!" Gabinije se nagnu napred, savi kolena, pribliţi glavu Katonu koliko je mogao i reče veoma blago: „Zar nisi ti izabran za vojničkog tribuna za ovu godinu, Katone? Zar nije ţrebom odlučeno da ćeš sluţiti s Markom Rubrijem u Makedoniji? I zar nije Marko Rubrije već otišao u svoju provinciju? Ne misliš li da bi trebalo da dosađuješ Rubriju u Makedoniji umesto što praviš neprilike u Rimu? Ali hvala ti što si nam dao ime! Dok ti nisi predloţio Gneja Pompeja Magnusa, nisam znao koji bi čovek bio najbolji." I tim rečima raspusti sastanak pre nego što se mogao pojaviti neki od plebejskih tribuna pod uticajem optimata. Stisnutih usana, ledenog pogleda, Bibul se okrenu, pa oštrim pokretom glave dade znak ostaloj trojici. Kad su izašli iz amfiteatra Komicije, zgrabi Bruta za ruku. „Moţeš da preneseš jednu moju poruku, mladiću", reče, „a onda idi kući. Nađi Kvinta Lutacija Katula, Kvinta Hortenzija i Gaja Pizona, konzula. Reci im da smesta dođu u moju kuću." Nedugo zatim trojica vodećih članova optimata sedeli su u Bibulovoj radnoj sobi. Katon je i dalje bio prisutan, ali je Ahenobarb otišao; Bibul je smatrao da je Ahenobarb previše sklon umovanju za skup u kojem je Gaj Pizon, koji je bio prilično ograničen i bez pojačanja. „Previše je mirno i Pompej Magnus je previše miran", rekao je Kvint Lutacije Katul, vitak muškarac kose boje peska koji je više ličio na Domicije Ahenobarbe po majci nego na svoje pretke iz porodice Cezara. Katulov otac, Katul Cezar, bio je veći čovek suprotstavljen većem neprijatelju, Gaju Mariju; ţivot je okončao na svoj način za vreme uţasnog pokolja koji je Marije izvršio u Rimu na početku svog zloglasnog sedmog konzulata. Sin se zatekao u nezavidnom poloţaju nakon što je odlučio da ostane u Rimu dok je Sula bio u izgnanstvu, jer zapravo uopšte nije očekivao da će Sula pobediti Cinu i Karbona. Nakon što je Sula postao diktator, Katul se ponašao veoma oprezno dok nije uspeo da ubedi diktatora u svoju odanost.
107 Upravo ga je Sula imenovao za konzula i dodelio mu kolegu Lepida, koji se pobunio još jedna nesrećna prilika. Premda je on, Katul, porazio Lepida, Pompej je bio taj kome je dato da se bori protiv Sertorija u Španiji, što je bio daleko vaţniji poduhvat. Nekako je ovo postalo obrazac Katulovog ţivota nikad nije bio na najisturenijem poloţaju gde bi mogao da se istakne kao što je to njegov veliki otac činio. Ogorčen i sada bliţe šezdesetoj nego pedesetoj godini ţivota, slušao je Bibulovu priču nemajući pojma kako da se bori protiv onog što je Gabinije predlagao da se uradi izuzev da se po običaju Senat ujedini i usprotivi dodeljivanju bilo kakvog posebnog zapovedništva. Mnogo mlađi i podstaknut većom mrţnjom prema lepim momcima koji će stajati iznad svih ostalih, Bibul je znao da će i suviše senatora biti sklono da podrţi Pompejevo naimenovanje ukcjliko je zadatak suštinski vaţan kao što je to istrebljenje gusara. „Neće uspeti", ravnodušno je rekao Katulu. „Mora da uspe!", uzviknu Katul pljesnuvši rukama. „Ne moţemo dozvoliti tom picenskom tikvanu Pompeju i svim njegovim slugama da upravljaju Rimom kao da je Rim picenska provincija! Šta je Picen do zabačena italska drţavica prepuna takozvanih Rimljana koji zapravo vode poreklo od Gala? Pogledaj Pompeja Magnusa on je Gal! Pogledaj Gabinija on je Gal! Pa ipak, od nas, pravih Rimljana, očekuje se da se unizimo pred Pompejem Magnusom? Da ga opet uzdignemo na ugledniji poloţaj od onoga što pravi Rimljani mogu da prihvate? Magnus! Kako je jedan rimski patricij poput Sule mogao dozvoliti Pompeju da uzme ime koje znači veliki?" „Slaţem se!", ljutito prasnu Gaj Pizon. „To je nepodnošljivo!" Hortenzije uzdahnu. „Bio je potreban Suli, a Sula bi se podao Mitridatu i Tigranu da je to bio jedini način da se vrati iz progonstva i vlada u Rimu", reče slegnuvši ramenima. „Nema svrhe rugati se Suli", reče Bibul. „Moramo da sačuvamo hladne glave, inače ćemo izgubiti ovu bitku. Gabiniju okolnosti idu u prilog. Činjenica ostaje, Kvinte Katule, da se Senat nije obračunao sa gusarima, a mislim da i dobri Metel na Kritu neće uspeti. Pljačka Ostije bila je sve što je Gabiniju trebalo da predloţi ovakvo rešenje."
108 „Hoćeš da kaţeš“, upita Katon, „da nećemo uspeti da sprečimo da Pompej dobije zapovedništvo koje Gabinije predlaţe?" „Da, to hoću da kaţem." „Pompej ne moţe da pobedi gusare", dobaci Gaj Pizon smeškajući se kiselo. „Tačno“, reče Bibul. „Moţda ćemo morati da gledamo kako Plebejska skupština dodeljuje ovo posebno zapovedništvo, a onda ćemo čekati, i kad Pompej ne bude uspeo, zauvek ćemo ga uništiti." „Ne“, umeša se Hortenzije. „Postoji način da Pompeja sprečimo da dobije ovaj posao. Treba Plebejskoj skupštini predloţiti još nekoga ko će joj se dopasti više od Pompeja." Kratko zaćutaše; tišinu naruši oštar zvuk kad Bibul udari rukom o sto. „Marko Licinije Kras!“, uzviknu. „Sjajno, Hortenzije, sjajno! On je umešan koliko i Pompej i uţiva ogromnu podršku vitezova u Plebejskoj skupštini. Njima je jedina briga to što gube novac, a zbog gusara svake godine gube milione. Niko u Rimu nikad neće zaboraviti kako je Kras vodio pohod na Spartaka. Ima izuzetan dar za pripreme i red, nezaustavljiv je kao lavina, a bezobziran kao kralj Mitridat." „Meni se ne dopada ni on ni ono što predstavlja, ali ima poreklo", reče Gaj Pizon, zadovoljan. „A izgledi mu nisu ništa manji nego Pompejevi." „Dobro, onda ćemo zamoliti Krasa da se dobrovoljno prijavi za posebno zapovedništvo u borbi protiv gusara", sa zadovoljstvom reče Hortenzije. „Ko će mu to predloţiti?" „Ja ću", odgovori Katul. Strogo je pogledao Pizona. „U međuvremenu, stariji konzule, predlaţem da tvoji sluţbenici zakaţu zasedanje Senata za sutra u zoru. Gabinije nije sazvao novi sastanak Plebejske skupštine, pa ćemo izneti pitanje u Senatu i obezbediti consultum kojim se Plebejskoj skupštini naređuje da imenuje Krasa." Ali neko drugi bio je brţi, kako će Katul otkriti kad nekoliko sati kasnije pronađe Krasa kod kuće. Cezar je ţurno otišao sa stepeništa Senata, pravo sa Foruma u Krasove sluţbene prostorije u jednoj insuli iza Macellum Cuppedenis, trţnice začina i cveća, sada u privatnom vlasništvu,
109 pošto je drţava pre mnogo godina morala da je proda na draţbi; bio je to jedini način da se prikupi novac za Sulin pohod na Istok, protiv Mitridata. Kras, u to vreme mladić, nije imao novca da je kupi; za Sulinih proskripcija ponovo je dospela na draţbu a tada je Kras bio u mogućnosti da kupi mnogo štošta. Stoga je sada posedovao veliki deo probranih nekretnina iza istočnog oboda Foruma, uključujući desetak stovarišta gde su trgovci skladištili dragoceni biber, nard, tamjan, cimet, meleme, miomirise i mirisno bilje. Kras je bio krupan čovek, viši nego što je izgledao, i na njemu nije bilo sala. Vrat, ramena i trup su mu bili snaţni, što je, u spoju sa izvesnim mirom koji mu se ogledao na licu, sve koji su ga poznavali podsećalo na vola vola koji bode. Oţenio se udovicom, koja je najpre bila udata za jednog pa za drugog njegovog brata, Sabinjankom iz dobre porodice zvanom Aksija, koja je postala poznata kao Tertula pošto se udala za tri brata; imao je dva sina koji su obećavali, mada je stariji, Publije, zapravo bio sin Krasovog brata Publija. Mladi Publije je trebalo da uđe u Senat za deset godina, dok je Krasov rođeni sin, Marko, bio nekoliko godina mlađi. Krasu kao porodičnom čoveku niko ništa nije mogao zameriti; njegova pokornost i odanost ţeni bile su čuvene. No porodica mu nije bila trajna strast. Marko Licinije Kras imao je samo jednu strast novac. Neki su ga nazivali najbogatijim čovekom u Rimu, mada je Cezar, penjući se prljavim uskim stepenicama do Krasove jazbine na petom spratu insule, znao da nije tako. Bogatstvo Servilija Cepiona bilo je neimerno veće, a veće je bilo i bogatstvo Pompeja Velikog, čoveka zbog koga je Cezar sada išao Krasu. To što je odlučio da se penje na peti sprat umesto da se smesti u podesnije prostorije bliţe prizemlju odraţavalo je pravog Krasa, koji se vrlo dobro razumeo u najamnine. Što je viši sprat, to je niţa najamnina. Zašto da sam straći nekoliko hiljada sestercija zauzimajući unosne niţe spratove kad moţe da ih da u zakup? Osim toga, penjanje uz stepenice bilo je dobra veţba. Kras nije polagao paţnju ni na utisak koji će ostaviti; sedeo je za jednim stolom u uglu prostorije u kojoj je neprestano vladao meteţ, a pred očima su mu stalno bili njegovi stariji sluţbenici; nije mu nimalo smetalo kad bi ga u prolazu gurnuli niti što viču iz sveg glasa.
110 „Vreme je da malo izađeš na sveţ vazduh!“, doviknuo je Cezar pokazujući mu glavom na vrata iza sebe. Kras smesta ustade i krenu za Cezarom napolje, pa izađoše u novi meteţ, meteţ na Macellum Cuppedenis. Cezar i Kras su bili dobri prijatelji otkako je Cezar sluţio s Krasom u ratu protiv Spartaka. Mnogi su se čudili ovoj neobičnoj vezi, jer zaslepljeni njihovim razlikama nisu videli daleko veće sličnosti. Ispod ove dve, veoma različite spoljašnosti počivala je jednaka odlučnost, što je njima dvojici bilo jasno, iako njihovom okruţenju nije. Nijedan ni drugi nisu uradili ono što većina bi, dakle, nisu otišli u neku čuvenu krčmu i naručili začinjeno seckano meso obavijeno ukusnim lisnatim testom pravljenim od brašna i hladne masti. Cezar kao i obično nije bio gladan, a Kras je smatrao da su obroci van sopstvene kuće puko traćenje novca. Umesto toga, naslonili su se na zid između škole za dečake i devojčice, koji su učili pod vedrim nebom, i tezge gde se prodavao biber. „U redu, ovde niko ne moţe da nas prisluškuje", reče Kras češkajući se po ogoleloj glavi; ćela mu je odjednom postala primetna pošto je u godini koju je proveo kao Pompejev mlađi kolega konzul izgubio najveći deo kose za šta je Kras okrivljivao brige oko dodatnih hiljadu talenata koje je morao zaraditi kako bi nadoknadio ono što je potrošio starajući se da sluţbu okonča kao konzul najvećeg ugleda u narodu. Nije mu palo na pamet da su njegove godine verovatniji razlog za ćelavost; sledeće godine napuniće pedeset. Nevaţno. Marko Kras je smatrao da je za sve kriva briga o novcu. „Predviđam", reče Cezar, gledajući ljupku malu tamnokosu devojčicu u učionici pod otvorenim nebom, „da će te večeras posetiti niko drugi do naš dragi Kvint Lutacije Katul." „Je li?“, upita Kras, pogleda uprtog u bezobrazno visoku cenu ispisanu kredom na drvenoj tabli nameštenoj uz gleđosani ćup bibera sa Taprobane. „Šta se šuška?" „Trebalo je da ostaviš računovodstvene knjige i dođeš na danaŠQji sastanak Plebejske skupštine", reče Cezar. „Je li bilo zanimljivo?" „Zadivljujuće, mada ne i neočekivano makar za mene. Prošle
111 godine sam malo porazgovarao s Magnusom, pa sam bio pripremljen. Sumnjam da je iko drugi znao izuzev Afranija i Petreja, koji su mi pravili društvo na stepeništu Kurije Hostilije. Rekao bih da su pomislili da bi neko mogao nanjušiti odakle vetar duva ako budu stajali u amfiteatru Komicije. Ciceron mi je takođe pravio društvo, ali iz radoznalosti. On ume da namiriše kojim sastancima treba prisustvovati." Kako ni u politiku nije bio neupućen, Kras skrenu pogled sa skupog bibera na Cezara. „Oho! Šta je smislio naš prijatelj Magnus?" „Gabinije je predloţio Plebejskoj skupštini da donese zakon kojim će jednom čoveku dati neograničen imperijum i sve ostalo. Naravno, nije imenovao čoveka. Cilj ovih neograničenih ovlašćenja jeste konačan obračun sa gusarima", odgovori Cezar osmehnuvši se kad je devojčica voštanom tablicom udarila dečaka pored sebe. „Savršen posao za Magnusa", reče Kras. „Naravno. Slučajno znam da se za ovo pripremao više od dve godine. Međutim, ovo ovlašćenje Senat neće rado prihvatiti, „Neće Katul i njegovi momci." „Mislim da neće ni većina članova Senata. Nikad neće oprostiti Magnusu što ih je prisilio da ozakone njegovu ţelju da bude konzul." „Neću ni ja“, smrknuto reče Kras, pa uze vazduh. „I misliš da će Katul od mene traţiti da se kandidujem za ovo kao Pompejev protivnik, je li?“ „Sigurno hoće.“ „Primamljivo", reče Kras a paţnju mu privuče škola, gde je dečak vikao a učitelj pokušavao da spreči opštu tuču đaka. „Nemoj da ti bude, Marko", blago reče Cezar. „Zašto da ne?" „Ne bi uspelo, Marko. Veruj mi, ne bi uspelo. Ako je Magnus pripremljen onako kako mislim da jeste, onda ga pusti da dobije ovaj posao. I tvojim poslovima kao i svim ostalim gusarenje nanosi štetu. Ako si pametan, ostaćeš u Rimu i poţnjeti nagrade koje će doneti vodeni putevi oslobođeni gusara. Poznaješ Magnusa. On će posao obaviti, i to valjano. A svi ostali će čekati da vide šta će biti. Ti moţeš da iskoristiš ovu opštu sumnjičavost ma koliko meseci trajala i pripremiš se za bolja vremena", reče Cezar.
112 Bio je to, kao što je Cezar dobro znao, najubedljiviji razlog koji je mogao izneti. Kras po.tvrdno klimnu glavom i ispravi se. „Ubedio si me", reče i načas pogleda u sunce. „Vreme je da još malo poradim na onim računovodstvenim knjigama pre nego što odem kući da primim Katula." Krenuli su lagano i bezbriţno kroz meteţ koji je nastao u školi, što je Cezaru bio mali povod da joj se ljubazno osmehne dok je prolazio pored nje. „Do viđenja, Servilija!", reče joj. Kras, koji je krenuo na drugu stranu, pogleda zapanjeno. „Poznaješ lije?" upita. „Je li ona iz porodice Servilija?" „Ne, ne poznajem je", doviknu Cezar, koji je već odmakao petnaest stopa. „Ali me ţivo podseća na Julijinu buduću svekrvu!" Kad je u zoru sledećeg jutra konzul Pizon sazvao Senat, vođe tog tela nisu mogli naći vojskovođu koga bi suprotstavili Pompeju. Katulov razgovor s Krasom nije urodio plodom. Vest o onome što se sprema pronela se od prvog do poslednjeg reda u Senatu, dakako, i protivljenje je, na oduševljenje optimata, raslo sa svih strana. Sulin kraj nije bio toliko davno da većina ljudi zaboravi kako je ucenjivao Senat, mada je činio i usluge; a Pompej je bio njegov ljubimac, njegov dţelat. Pompej je pobio previše senatora koji su podrţavali Cinu i Karbona, zatim je ubio i Bruta i prisilio Senat da mu dozvoli da postane izabrani konzul a da pri tom nikad nije bio senator. Ovaj poslednji zločin bio je najteţi i neoprostiv. Cenzori Lentul Klodijan i Poplikola još su imali uticaja koji su koristili u Pompejevu korist, ali njegovi najmoćniji ljudi, Filip i Ceteg, više nisu bili tu jedan se kao razvratnik povukao iz javnog ţivota, a drugoga je uklonila smrt. Ne čudi, dakle, što su, kad su tog jutra ušli u Kuriju Hostiliju u svojim jednobojnim cenzorskim togama i ugledali brojna odlučna lica, Lentul Klodijan i Poplikola rešili da tog dana ne govore u Pompejevu korist. Ni Kurion, još jedan Pompejev čovek, neće govoriti. Besedničke sposobnosti Afranija i starog Petreja bile su toliko ograničene da im je naređeno da i ne pokušavaju. Kras nije bio prisutan. „Zar Pompej ne dolazi u Rim?“, upita Cezar Gabinija shvativši
113 da ni Pompej nije tu. „Dolazi", reče Gabinije, „ali se neće pojaviti dok mu se ime ne spomene u Plebejskoj skupštini. Znaš koliko mrzi Senat." Pošto su auguri protumačili znamenja i Metel Pije Veliki pontifik izrekao molitve, zasedanje je otvorio Pizon (koji je drţao fasces za februar pošto je Glabrion otišao na Istok). „Shvatam", rekao je sa svoje kurulske stolice na uzdignutom postolju u dnu dvorane, „da današnje zasedanje nije, po skorašnjem zakonu Aula Gabinija, plebejskog tribuna, povezano s poslovima koji se obavljaju u februaru. U jednom pogledu! Ali u drugom svakako jeste, pošto se tiče stranog zapovedništva. Sve to nije vaţno. Lex Gabinia ničim ne zabranjuje da u mesecu februaru ovo telo zaseda i raspravlja o hitnim pitanjima bilo koje vrste!“ Ustao je, pravi Kalpurnije Pizon, onako visok, tamnokos, gustih, čupavih obrva. „Ovaj isti tribun plebsa, Aul Gabinije iz Picena“ pokaza rukom na potiljak Gabinija, koji je sedeo levo od njega na tribunskoj klupi podno postolja „juče je, prethodno ne obavestivši ovo telo, sazvao Plebejsku skupštinu i saopštio njenim članovima u svakom slučaju onoj nekolicini prisutnih kako da se oslobodimo gusarenja. Nije se posavetovao s nama, nije se posavetovao ni sa kim! Bacite neograničeni imperijum, novac i moć u krilo jednom jedinom čoveku, rekao je! Nije spominjao nikakva imena, ali ko od nas ne veruje da je u njegovoj picenskoj glavi samo jedno ime? Otkako su stupili na duţnost, ovaj Aul Gabinije i njegov picenski kolega plebejski tribun Gaj Kornelije, koji ne potiče ni iz kakve ugledne porodice iako ima ovakav nomen, već su zadali dovoljno nevolja nama koji smo nasledili odgovornost za Rim. Ja sam, na primer, bio prisiljen da pripremim protivzakon o potkupljivanju na kuru Irskim izborima. Ja sam, na primer, vešto lišen svog kolege u ovogodišnjem konzulatu. Ja sam, na primer, optuţen za bezbrojne prestupe koji se tiču potkupljivanja na izborima. „Svi vi danas prisutni ovde svesni ste ozbiljnosti ovog predloţenog novog lex Gabinia, a takođe ste svesni koliko taj zakon krši svaki vid predačkih običaja. No, moja duţnost nije da otvaram ovu raspravu, već samo da je vodim. Dakle, pošto je sam početak godine i prerano da izabrani magistrati budu prisutni, pozvaću najpre ovogodišnje pretore i zatraţiti da govori njihov predstavnik"
114 Kako je red po kojem uzimaju reč u raspravi već bio određen, niko se od pretora nije ponudio, kao ni od edila, bilo kurulskih bilo plebejskih; Gaj Pizon je prešao na konzulare u prednjim redovima s obe strane doma. To je značilo da će najpre zapucati najmoćnije oruţje oratorskih snaga Kvint Hortenzije. „Uvaţeni konzule, cenzori, magistrati, konzulari i senatori", započe Hortenzije, „vreme je da se jednom i zauvek zatru ova takozvana posebna vojna zapovedništva! Svi mi znamo zašto je diktator Sula uneo ovu odredbu u izmenjeno ustrojstvo da bi kupio usluge jednog čoveka koji ne pripada ovom uzvišenom i poštovanom telu viteza iz Picena koji je imao drskosti da unovači vojnike i zapoveda im za Sulin račun dok mu je bilo tek dvadesetak godina, i koji je, okusivši slast otvorenog kršenja poretka, nastavio da se za to vezuje ali za Senat nije hteo da se veţe! Kad se Lepid pobunio, on je drţao Italsku Galiju, i čak imao smelosti da naredi pogubljenje pripadnika jedne od najstarijih i najboljih rimskih porodica Marka Junija Bruta, čiju je izdaju, ako je zaista bila izdaja, ovo telo utvrdilo obuhvativši Bruta ukazom koji je Lepida stavio van zakona. Ukaz nije Pompeju davao pravo da naredi svom pristalici da Brutu odrubi glavu na trţnici u Lepidovom Regiju! Niti da spali glavu i telo, a zatim nehatno pepeo pošalje u Rim uz kratko, polupismeno objašnjenje! Zatim je Pompej svoje dragocene picenske legije zadrţao u Mutini dok nije primorao Senat da ovlasti njega ni senatora, ni magistrata! i dodeli mu prokonzulski imperijum da ode u Španiju, upravlja bliţom provincijom u ime Senata i povede rat protiv otpadnika Kvinta Sertorija. A sve vreme smo, oci i upisani, u daljoj provinciji imali istaknutog čoveka visokog roda i porekla, dobrog Kvinta Cecilija Metala Pija Velikog pontifika, koji se borio protiv Sertorija čoveka koji je, dodajem, više doprineo Sertorijevom slomu nego ovaj Pompej koji je išao preko reda i koji nije bio u Senatu! A Pompej je taj koji je ovenčan slavom i lovorom!" Prilično lep muškarac upadljive pojave, Hortenzije se lagano okretao ukrug i odavao utisak kao da svakog ponaosob gleda u oči, što je smicalica koju je više od dvadeset godina koristio pred sudovima da bi zadivio prisutne. „I šta onda radi ovaj picenski nikogović Pompej po povratku u našu voljenu zemlju? Protivno
115 svakoj odredbi ustrojstva, sedi i ucenjuje nas da mu dopustimo da se kandiduje za konzula! Mi nismo imali izbora. Pompej je postao konzul. Čak i danas, oci i upisani, nijednim delićem svoga bića ne priznajem ono uţasno ime Magnus koje je sebi dodelio! Jer, on nije veliki! On je čir, truleţ, gnjila gnojna rana na izmučenoj koţi Rima! Kako se Pompej usuđuje i pomisliti da ponovo moţe da ucenjuje ovo telo? Kako se usuđuje da onog svog potrčka Gabinija, onog fellator, podstiče na to? Neograničeni imperijum, neograničena moć i neograničeni novac, pa molim vas! I to kad sve vreme Senat na Kritu ima sposobnog zapovednika koji izvrsno obavlja posao! Izvrsno, ponavljam! Izvrsno! Izvrsno, izvrsno!'1 Hortenzijev azijanizam sada je bio u punom zamahu i Senat se ućutao (posebno zato što se slagao sa svakom rečju koju je Hortenzije izgovorio) kako bi saslušao jednog od najvećih besednika svih vremena. „Kaţem vam, kolege senatori, da se ja nikad, nikad, nikad neću sloţiti sa ovim zapovedništvom ma ko da se za njega predloţi! Jedino je u našem vremenu Rim morao da posegne za neograničenim imperijumom, neograničenim zapovedništvima! To je protiv ustrojstva, nesavesno i neprihvatljivo! Naše more ćemo očistiti od gusara, ali ćemo to uraditi na rimski, a ne na picenski način!" U tom trenutku Bibul poče da kliče i lupka nogama, u čemu mu se pridruţi ceo Senat. Hortenzije je seo, zajapuren od slatke pobede. Aul Gabinije je ravnodušno slušao i na kraju slegnuo ramenima i podigao ruke. „Rimski način", reče glasno kad je klicanje utihnulo, „izopačio se do tačke nesposobnosti da bi se bolje mogao nazvati pizidijskim! Ako je Picen ono što je potrebno za ovaj posao, onda to mora biti Picen. Jer šta je Picen ako ne Rim? Povlačiš geografske granice, Kvinte Hortenzije, koje ne postoje!" „Umukni, umukni, umukni!", vrisnu Pizon skočivši na noge i siđe sa kurulskog postolja do tribunske klupe. „Usuđuješ se da brbljaš o Rimu, ti Gale iz galskog gnezda? Usuđuješ se da svrstavaš Galiju uz Rim? Pazi se, Gabinije Gale, da ne doţiviš istu sudbinu kao Romul i da se nikad ne vratiš iz lova!" „Preti!", povika Gabinije skačući na noge. „Čujete ga, oci i
116 upisani? Preti da će me ubiti, jer tako su ubili i Romula! Ubili su ga u zasedi u Kozjim močvarama na Marsovom polju oni koji nisu zasluţivali ni da mu veţu uzice na čizmama!" Nastade opšti urnebes, ali ga Pizon i Katul smiriše ne ţeleći da se Senat raspusti pre nego kaţu svoje. Gabinije se vratio na svoje mesto na kraju klupe gde su sedeli plebejski tribuni i blistavih očiju posmatrao kako konzul i konzular obilaze, umiruju, teše i ubeđuju ljude da se vrate na svoja mesta. A onda, kada se manje-više uspostavio red i Pizon hteo da zatraţi Katulovo mišljenje, ustade Gaj Julije Cezar. Kako mu je corona civica bila na glavi pa je mogao da govori kad i svaki konzular, Pizon, koji ga nije voleo, pogleda ga s neodobravanjem dajući mu jasno znak da sedne. Cezar je nastavio da stoji, a Pizon da besno gleda. „Dozvoli mu da govori, Pizone!" uzviknu Gabinije. „Ima pravo!" Premda nije veoma često koristio svoju povlasticu da besedi u Senatu, Cezar je bio priznat kao Ciceronov jedini istinski takmac; Hortenzijev azijanizam više nije bio omiljen nakon pojave Ciceronovog jednostavnijeg ali moćnijeg atičkog stila, koji je i Cezar više voleo. Ako je nešto bilo zajedničko svim članovima Senata, onda je to bilo znalačko prepoznavanje dobrog besedništva. Očekujući Katula, svi su se odlučili za Cezara. „Kako se ni Lucije Belijen ni Marko Sekstilije još nisu vratili u naše okrilje, verujem da sam jedini član ovog doma prisutan danas ovde a koga su gusari zarobili", reče onim visokim, sasvim jasnim glasom kojim je drţao javne govore. „Stoga sam, moglo bi se reći, stručnjak za ovo pitanje, ako se stručnost moţe steći ličnim iskustvom. To iskustvo nisam smatrao poučnim, a moje gnušanje je počelo onog trenutka kad sam ugledao kako se dve lepe ratne lađe ustremljuju na moj jadni i spori trgovački brod. Jer, oci i upisani, zapovednik broda me je obavestio da bi pokušaj oruţanog otpora izvesno doveo do pogibije i bio uzaludan. I ja, Gaj Julije Cezar, morao sam da sebe potčinim prostaku po imenu Poligon, koji je progonio trgovačke brodove u lidijskim, karskim i likijskim vodama više od dvadeset godina. Saznao sam mnogo za četrdeset dana dok sam bio Poligonov zarobljenik", nastavi Cezar razgovornije. „Saznao sam da postoji
117 promenljiva lestvica otkupa za sve zarobljenike i suviše dragocene da bi ih ovi gusari poslali na pijacu robova ili ih okovali kako bi im sluţili u njihovim jazbinama. Za pravog rimskog građanina to jeste ropstvo. Pravi rimski građanin ne vredi dve hiljade sestercija, što je najniţa cena koju moţe postići na pijaci robova. Za rimskog centuriona ili Rimljanina koji je na putu da postane publikan otkup iznosi pola talenta. Za rimskog viteza ili publikana, cena je jedan talenat. Za rimskog plemića iz ugledne porodice koji nije član Senata, cena je dva talenta. Za rimskog senatora koji ima poloţaj pedara, otkup je deset talenata. Za rimskog senatora na niţem magistarskom poloţaju poput kvestora, edila ili plebejskog tribuna otkup je dvadeset talenata. Za rimskog senatora na poloţaju pretora ili konzula, otkup je pedeset talenata. Kad ih uhvate sa liktorima i fasces, kao u slučaju poslednjih ţrtava, naše dvojice pretora, cena ide do stotinu talenata po glavi, kako smo saznali pre svega nekoliko dana. Za poznate cenzore i konzule, cena je stotinu talenata. Premda, nisam siguran koju bi cenu gusari odredili za konzule poput našeg dragog, ovde prisutnog Gaja Pizona moţda jedan talenat? Uveravam vas da ja za njega više ne bih ni platio. S druge strane, ja nisam gusar, mada se ponekad pitam nije li Gaj Pizon! Od čoveka u zarobljeništvu", opušteno nastavi Cezar, „očekuje se, redovno, da pobeli od straha, padne na kolena i moli za ţivot. To nije nešto što su ova moja julijevska kolena navikla da rade niti su uradila. Sve vreme sam izviđao tlo, procenjivao kakav otpor se moţe očekivati u slučaju napada, otkrivao šta je pod straţom i kakva je okolina. Takođe sam sve vreme uveravao svakoga da ću se, nakon što stigne moj otkup, određen na pedeset talenata, vratiti, zauzeti im uporište, poslati ţene i decu na pijace robija, a muškarce razapeti na krst. Smatrali su to divnom šalom. Rekli su mi da ih nikad, nikad neću pronaći. Ali ja sam ih, oci i upisani, pronašao, zauzeo im uporište, poslao im ţene i decu na pijace robija i razapeo sve muškarce. Mogao sam doneti kljunove četiri gusarske lađe da se ukrasi rostra, no kako sam za pohod koristio rođansko brodovlje, ti kljunovi sada stoje najednom stubu na Rodosu, odmah do novog Afroditinog hrama, koji je podignut mojim delom plena. Sad, Poligon je bio samo jedan od stotina gusara u tom delu
118 Našeg mora, a nije ni značajan gusar ako bismo ih svrstavali po vaţnosti. Poligon je i sam sa svoje četiri lađe obavljao toliko unosan posao da nije video svrhu udruţivanja sa snagama drugih gusara i stvaranja male mornarice pod vodstvom sposobnih pomorskih zapovednika poput Lastena ili Panara ili Farnaka i Megadata, tek da bi bio malo bliţe kući. Poligon je rado plaćao pet stotina denarija uhodi u Miletu ili Prijeni za obaveštenja o brodovima koje vredi napasti. A kako su samo priljeţne njegove uhode bile! Nije im promakao nijedan dobar plen. U njegovom blagu bilo je mnogo nakita napravljenog u Egiptu, što ukazuje da je napadao i brodove između Peluzija i Pafosa. Dakle, njegova mreţa uhoda morala je biti ogromna. Nije ih plaćao za sve dojave, već samo za one koje su ga dovodile do dobrog plena. Drţao ih je u oskudici i na oprezu, što je na kraju jeftinije i delotvornije. Ma koliko da su štetni i velika neprilika, međutim, gusari poput Poligona nisu ništa u poređenju sa gusarskim brodovljem pod vodstvom njihovih pomorskih zapovednika. Oni ne moraju čekati da naiđe usamljena lađa ili povorka nenaoruţanih brodova. Oni mogu da napadnu ţitno brodovlje koje prate teško naoruţane lađe. Zatim prodaju rimskim posrednicima ono što već pripada Rimu, što je kupljeno i za šta je plaćeno. Nije ni čudo što su rimski trbusi prazni, pola zbog toga što nema ţita, a pola zato što se ono ţito kojeg ima prodaje tri-četiri puta skuplje no što bi trebalo, čak i po edilovom spisku za pomoć.“ Cezar zastade, ali niko ga ne prekinu, čak ni Pizon, lica pocrvenelog od uvrede dobačene mu kao da je bez ikakve moći. „Jedno ne moram da objašnjavam", reče hladno, „jer smatram da nema svrhe to objašnjavati. Mislim na to da postoje guverneri provincija koje je imenovalo ovo telo a koji su stalno u dosluhu sa gusarima i dozvoljavaju im pristup lukama, hrani, čak i izvrsnom vinu na delovima obale koji bi gusarima inače bili nedostupni. Sve je to izašlo na videlo za vreme suđenja Gaju Veru, a oni od vas danas ovde prisutnih koji ste to radili ili puštali da drugi rade, dobro znate ko ste. I ako je iole suditi po sudbini mog sirotog ujaka Marka Aurelija Kote, upozoravam vas da to što vreme prolazi nije jemstvo da vam se nedela, stvarna ili izmišljena, jednog dana neće pripisati.
119 Neću objašnjavati ni još nešto toliko očigledno da je odavno postalo veoma poznato, veoma zamorno, veoma otrcano. Mislim na to da se Rim a pod Rimom podrazumevam i Senat i narod! dosad nije ni pozabavio nevoljama koje gusarenje donosi, a kamoli počeo da ga suzbija. Jedan čovek na jednom nevaţnom malom mestu, bilo ono Krit, Baleari ili Likija, nikako ne moţe prekinuti gusarsku delatnost. Kad se udari na jedno mesto, gusari samo pokupe sve svoje i otplove nekud drugde. Je li Metel na Kritu uspeo da odrubi neku gusarsku glavu? Lasten i Panar nisu ništa drugo do dve glave koje ovo čudovište Hidra ima, a njihove su još na ramenima, i još plove vodama oko Krita. Za ovo“, uzviknu Cezar glasnije, „nije potrebna samo volja da se uspe, samo ţelja da se uspe, samo teţnja da se uspe! Za ovo je potreban jednovremeni napad svim snagama, pohod koji vodi jedna ruka, jedan um, jedna volja. A ruka, um i volja pripadaju čoveku čija je veština toliko dobro poznata, dobro osvedočena, da mu mi, Senat i narod Rima, zadatak moţemo prepustiti uvereni da naš novac i naše ljudstvo i naša oprema neće biti proćerdani!" Cezar duboko udahnu. „Aul Gabinije je predloţio jednog čoveka. Čoveka koji je konzular i čija dosadašnja dela govore da on moţe obaviti posao onako kako posao mora biti obavljen. Ali ja ću otići korak dalje od Aula Gabinija i imenovaću tog čoveka! Predlaţem da ovo telo da zapovedništvo u borbi protiv gusara s neograničenim imperijumom u svakom pogledu Gneju Pompeju Magnusu!" „Triput bravo za Cezara!", povika Gabinije i skoči s tribunske klupe podigavši ruke iznad glave. „I ja to kaţem! Dajte zapovedništvo u ratu protiv gusara našem najvećem vojskovođi, Gneju Pompeju Magnusu!" Sa Cezara svi prisutni gnev i paţnju usmeriše na Gabinija, na čelu sa Pizonom, koji skoči sa kurulskog postolja, besno zgrabi Gabinija i povuče ga. Ali Pizonovo telo je privremeno pruţilo zaklon potreban Gabiniju, koji izbegnu udarac nečije pesnice, podiţe togu do butina, po drugi put u dva dana, i pojuri ka vratima, a pola Senata krenu za njim. Cezar se probijao kroz izvrnute tronošce do mesta gde je Ciceron sedeo podbočivši se na dlan; Cezar podiţe tronoţac pored Cicerona pa i on sede.
120 „Izvanredno", reče Ciceron. „Lepo od Gabinija što je gnev s moje skrenuo na svoju glavu", uzvrati Cezar, uzdahnu i protegnu noge. „Teţe je tebe napasti. U njihovim glavama podignuta je prepreka zato što si ti patricij i Julije. A Gabinije, e on je kako ono Hortenzije reče? -fellator i potrčko. Dodaj na to ono što se podrazumeva, Picenjanin i pompej evac. Stoga ga slobodno mogu napasti. Osim toga, stajao je bliţe Pizonu nego ti, a nije osvojio ni fo“, završi Ciceron pokazujući na venac od hrastovog lišća na Cezarovoj glavi. „Mislim da će biti mnogo prilika kada će pola Rima ţeleti da te rastrgne, Cezare, i zanimljiva će biti skupina koja u tome uspe. Nju sigurno neće predvoditi takvi kao što je Pizon.“ Spoljašnji povici i nasilje postadoše bučniji; zatim u dvoranu ulete Pizon a za njim razni sluţbeni članovi Plebejske skupštine. Potom se Katul skloni iza jednih otvorenih vrata, a Hortenzije iza drugih. Pizon pade i napadači ga opet izvukoše napolje; glava mu je bila krvava. „Izgleda da su ozbiljni", hladno reče Ciceron. „Pizona bi mogli rastrgnuti.“ „Nadam se da hoće“, uzvrati Cezar ne pomerajući se. Ciceron se zakikota. „Ako se ti ne umešaš da mu pomogneš, ne vidim zašto bih ja.“ „O, Gabinije će ih odgovoriti od toga, i tako će ostaviti lep utisak. Osim toga, ovde je mirnije." „Zato sam se ovamo i premestio." „Koliko shvatam", reče Cezar, „ti si za to da Magnus dobije ovo izvanredno zapovedništvo?" „Svakako. On je dobar čovek, čak i ako nije optimat. Ne postoji niko drugi ko bi imao ikakvih izgleda. Da to uradi, hoću reći." „Postoji, znaš. Ali ionako mi ovaj posao ne bi dali, a ja zaista i mislim da Magnus to moţe uraditi." „Samoljublje!" „Postoji razlika između istine i samoljublja." „A da li je tebi poznata?" „Naravno." Za trenutak obojica zaćutaše, a kad buka poče zamirati, ustadoše
121 i izađoše u portik. Tu im je postalo jasno da su pompejevci odneli pobedu; okrvavljeni Pizon sedeo je na stepeniku, gde mu je pomagao Katul, ali od Kvinta Hortenzija nije bilo ni traga. „Ti!“» ogorčeno uzviknu Katul dok je Cezar prolazio pored njega. „Kakav si ti izdajnik svoje klase, Cezare! Baš kako sam ti rekao pre mnogo godina kad si došao preklinjući da sluţiš u mojoj vojsci protiv Lepida! Nisi se promenio. Ti se nikad nećeš promeniti, nikad! Uvek na strani ovih demagoga rđavog soja, rešenih da unište nadmoć Senata!" „Koliko ti je godina, Katule, očekivao bih da si već uvideo kako ćete to uraditi upravo vi, vrhunski nazadnjaci s ustima zbrčkanim poput mačjeg čmara", uzvrati Cezar ne uzbuđujući se. „Ja verujem u Rim i u Senat. Ali vi mu ne doprinosite time što se protivite promenama koje su neophodne upravo zato što ste nesposobni." „Ja ću braniti Rim i Senat protiv takvih kao što je Pompej dok ne umrem!" „A to, sad kad te gledam, moţda i nije toliko daleko." Ciceron, koji je otišao da čuje šta Gabinije na rostri govori, vratio se u podnoţje stepeništa. „Prekosutra još jedan sastanak Plebejske skupštine!" doviknu i mahnu rukom u znak pozdrava. „Evo ga još jedan koji će nas uništiti", prezrivo reče Katul iskrivivši usne. „Skorojević, novi čovek sa darom za brbljanje i toliko pun sebe da ne moţe na ova vrata da uđe!" Kad se Plebejska skupština sastala, Pompej je na rostri stajao pored Gabinija, koji je sada predlagao svoj lex Gabinia de piratis persequendis navodeći i ime čoveka Gnej Pompej Magnus. A za Pompeja su bili svi, što je po svem onom klicanju bilo očigledno. Iako osrednji govornik, Pompej je imao nešto još dragocenije čist i otvoren, delovao je čestito i privlačno, od krupnih plavih očiju do širokog srdačnog osmeha. A to je, razmišljao je Cezar, koji je gledao i slušao sa stepeništa Senata, nešto što ja nemam. Mada mislim da za tim i ne ţudim. Njegov pristup nije i moj. Moj je jednako omiljen u narodu.
122 Lex Gabinia de piratis persequendis danas će naići na zvaničnije protivljenje, mada moţda ne i manje nasilno; tri nazadnjačka tribuna plebsa jasno su se videla na rostri. Trebelije je stajao malo ispred Roscija Otona i Globula dajući do znanja da im je on vođa. No pre nego što je prešao na pojedinosti svog zakonskog predloga, Gabinije je pozvao Pompeja da govori, i niko iz senatorske gomile, od Trebelija do Katula i Pizona, nije pokušao da ga zaustavi; svetina je bila na njegovoj strani. Uglavnom se i sastojala od njegovih ljudi. Pompej je najpre govorio kako je pod oruţjem bio u sluţbi Rima još od dečaštva i veoma se umorio od toga da ga ponovo pozivaju da sluţi Rimu i da mu ponovo dodeljuju posebno zapovedništvo. Nastavio je navodeći svoje pohode (bio je u više pohoda nego što je imao godina, čeţnjivo je uzdahnuo), a zatim objasnio da su ljubomora i mrţnja sve veće svaki put kad on to uradi, kad spase Rim. Ah, on ne ţeli da na njega budu još ljubomorniji, da ga još više mrze! Neka ga puste da bude ono što najviše ţeli da bude porodičan čovek, seoski zemljoposednik, običan pristojan čovek Neka nađu nekog drugog, usrdno je molio Gabinija i svetinu ispruţivši obe ruke. Naravno, ovo niko nije uzimao ozbiljno, premda su svi svesrdno odobravali Pompejevu skromnost i umanjivanje sopstvene vrednosti. Lucije Trebelije je zatraţio reč od Gabinija, predsednika Kolegija, i nije je dobio. Kad je ipak pokušao da govori, svetina ga je ućutkala pogrdnim uzvicima, ismevanjem i zviţducima. A kad je Gabinije hteo da nastavi, Trebelije posegnu za jedinim oruţjem koje Gabinije nije mogao zanemariti. „Stavljam veto na lex Gabinia de piratis persequendis!“, uzviknuo je Lucije Trebelije zvonkim glasom. Zavlada tišina. „Povuci veto, Trebelije", reče Gabinije. „Neću. Stavljam veto na zakon mog vođe!" „Ne prisiljavaj me da preduzmem mere, Trebelije." „Koje mere moţeš da preduzmeš, Gabinije, izuzev da me baciš sa Tarpejske stene? A to ne moţe uticati na moj veto. Ja ću biti mrtav, ali tvoj zakon neće biti usvojen", uzvrati Trebelije. Ovo je bio pravi ispit snage, jer prošli su dani kada su se sastanci
123 mogli pretvoriti u nasilje i kad je čovek koji je sazvao sastanak prolazio nekaţnjeno, kad je razjareni plebs mogao silom zastrašiti tribune i naterati ih da povuku veto dok čovek koji vodi Plebejsku skupštinu stoji kao neduţni posmatrač. Gabinije je znao da će, ukoliko nemiri izbiju upravo za vreme ovog sastanka Plebejske skupštine, po zakonu on biti odgovoran. Stoga je rešio ovu nevolju u skladu sa ustrojstvom i na način koji niko nije mogao dovesti u pitanje. „Mogu da zatraţim od ove skupštine da te opozove s poloţaja tribuna, Trebelije", odgovori Gabinije. „Povuci veto!“ „Odbijam da povučem veto, Aule Gabinije." Rimski građani su bili svrstani u trideset pet triba. U skupštinama se glasanje obavljalo po tribama, što znači da je na kraju, pošto bi glasalo nekoliko hiljada ljudi, beleţeno svega trideset pet glasova. Na izborima su sve tribe glasale istovremeno, ali kad su usvajani zakoni, tribe su glasale jedna za drugom, a ono čemu je Gabinije teţio jeste zakon da se Lucije Trebelije razreši duţnosti. Stoga je Gabinije pozvao tribe da glasaju jedna za drugom, i jedna za drugom su glasale kako bi se Trebelije razrešio duţnosti. Osamnaest triba je predstavljalo'većinu, pa je osamnaest glasova bilo sve što Gabiniju treba. U svečanoj tišini i savršenom redu glasanje se neumitno odvijalo: Suburana, Sergija, Palatina, Kvirina, Horacija, Anija, Menenija, Ufentina, Mecija, Pomptina, Stelatina, Klustumina, Tromentina, Voltinija, Papirija, Fabija... Sedamnaesta je glasala Kornelija, a glasala je jednako. Za razrešenje sa duţnosti. „I, Lucije Trebelije?", upita Gabinije široko se osmehujući svom kolegi. „Sedamnaest triba zaredom glasalo je protiv tebe. Da li da pozovem ljude iz Kamilije, pa da bude osamnaest i većina, ili hoćeš da povučeš veto?" Trebelije obliznu usne, očajnički pogleda Katula, Hortenzija, Pizona, pa odsutnog i ravnodušnog velikog pontifika Metela Pija, koji je morao da poštuje svoju pripadnost optimatima, ali je, otkako se pre četiri godine vratio iz Španije, bio promenjen čovek tih čovek pomiren sa sudbinom. Uprkos svemu tome, Trebelije je svoje pitanje uputio upravo Metelu Piju. „Veliki pontifiče, šta treba da uradim?", uzviknuo je. „Plebejska skupština je iskazala svoje ţelje u ovom pitanju, Lucije
124 Trebelije", odgovori Metel Pije jasnim zvonkim glasom nijednom ne zamucavši. „Povuci veto. Plebejska skupština ti je naloţila da povučeš veto." „Povlačim veto", reče Trebelije, okrenu se na peti i povuče ka zadnjem delu rostre. Iako je izloţio zakon, činilo se da Gabinije ne ţuri sa usvajanjem. Pozvao je Katula da govori, a zatim i Hortenzija. „Mali pametnjaković, zar ne?“, upita Ciceron, pomalo nezadovoljan što njega niko nije pozvao da govori. „Slušaj Hortenzija! Prekjuče je u Senatu rekao da će pre umreti nego da se dodeli bilo kakvo posebno zapovedništvo s neograničenim imperijumom! Danas je i dalje protiv posebnog zapovedništva i neograničenog imperijuma, ali ako Rim traţi da se stvori takva zver, onda povodac treba staviti isključivo u Pompejeve ruke. Ovo nam, dakako, govori odakle duva vetar na Forumu, zar ne?" To je, naravno, bilo tačno. Pompej je na kraju sastanka prosuo nekoliko suza i objavio da će, ukoliko Rim to zahteva, morati da primi ovo breme na svoja pleća, premda će napor biti ubistven. Potom je Gabinije raspustio sastanak, a glasanje još nije odrţano. Međutim, poslednju reč je imao plebejski tribun Roscije Oton. Ljutit, besan, ţeljan da pobije čitavu Plebejsku skupštinu, istupio je napred na rostru i podigao stisnutu pesnicu uvis, a zatim veoma sporo ispruţio međicus i njime mahnuo. „Nabij ga sebi u guzicu!" nasmeja se Ciceron, kome se ovaj beskorisni pokret veoma dopao. „Dakle, dopuštaš Plebejskoj skupštini da razmišlja još jedan dan, je li?“, upita Gabinija kad su plebejski tribuni sišli s rostre. „Sve ću uraditi onako kako treba." „Koliko zakona?" „Jedan opšti, jedan kojim se zapovedništvo dodeljuje Gneju Pompeju, a u trećem će biti izloţene pojedinosti o uslovima njegovog zapovedništva." Ciceron uhvati Gabinija podruku i krenu. „Dopao mi se onaj delić na kraju Katulovog govora. Znaš, kad je Katul pitao Plebejsku skupštinu koga će, ukoliko Pompej pogine, postaviti umesto njega?" Gabinije se presamiti od smeha. „A svi uglas povikali: ‟Tebe,
125 Katule! Tebe i nikog do samo tebe!‟" „Jadni Katul! Veteran dugočasovne bitke vođene u senci Kvirinala." „Shvatio je poruku", reče Gabinije. „Nadrljao je", uzvrati Ciceron. „To je nevolja kad si zadnji. Straţnjica ti je uvek izloţena." Na kraju je Pompej dobio i više nego što je Gabinije traţio. Njegov imperijum je bio maius na moru i u pedeset milja širokom pojasu kopna uz sve obale, što znači da je njegova vlast bila iznad imperijuma svih provincijskih guvernera kojih se to tiče i onih sa posebnim zapovedništvom poput Metela Malog Jarca na Kritu i Lukula u ratu protiv dva kralja. Niko mu nije mogao protivrečiti bez opoziva zakona u Plebejskoj skupštini. Imaće pet stotina brodova na trošak Rima i još onoliko koliko ţeli da prikupi od primorskih gradova i drţava; imaće stotinu dvadeset hiljada rimskih vojnika i još onoliko koliko smatra da je neophodno da unovači u provincijama; imaće pet hiljada konjanika; imaće dvadeset četiri legata propretorskog poloţaja, po svom izboru, i dva kvestora; iz Riznice će smesta dobiti sto četrdeset četiri miliona sestercija i još kad bude ţeleo. Ukratko, Plebejska skupština muje dodelila zapovedništvo kakvo dotad nije viđeno. No, istini za volju, Pompej nije gubio vreme šepureći se i nabijajući svoju pobedu na nos ljudima poput Katula i Pizona; i suviše je ţudeo da započne ono što je osmislio do poslednje pojedinosti. I, ako mu treba još dokaza da narod veruje kako je sposoban da jednom i zauvek uništi gusare na uzburkanom moru, s ponosom moţe pogledati na činjenicu da je onog dana kada su usvojeni leges Gabiniae cena ţita u Rimu pala. Mada su se neki tome čudili, za svoje legate nije odabrao svoja dva stara pomoćnika iz Španije, Afranija i Petreja. Umesto toga, pokušao je da ublaţi strah optimata odabirući ljude bez mane kakvi su Sisena i Varon, dvojica Manlija Torkvata, Lentul Marcelin i mlađi od dva polubrata njegove ţene Mucije Tercije, Metel Nepot. Najvaţnija zapovedništva, međutim, dao je svojim pokornim
126 cenzorima Poplikoli i Lentulu Klodijanu, i to Poplikoli nad Toskanskim morem, a Lentulu Klodijanu nad Jadranskim. Između njih je leţala Italija, spokojna i bezbedna. Srednje more je podelio na trinaest oblasti i za svaku je odredio zapovednika i zamenika zapovednika, brodovlje, vojsku, novac. I ovog puta neće biti neposlušnosti niti će ijedan njegov legat nešto činiti na svoju ruku. „Arauzon se ne moţe ponoviti", strogo se obratio legatima koje je okupio u zapovedničkom šatoru pred početak velikog poduhvata. „Ako neki od vas i vetar pusti u smeru koji ja lično nisam odredio kao pravi smer za puštanje vetrova, odseći ću mu muda i poslati ga na pijacu evnuha u Aleksandriji", rekao je, i nije se šalio. „Moj imperijum je maius, a to znači da mogu da činim šta god poţelim. Svaki od vas će imati pismena naređenja toliko podrobna i celovita da ne morate sami da odlučujete ni šta ćete narednog dana večerati. Postupajte onako kako vam se kaţe. Ako iko među vama nije spreman da radi kako mu se kaţe, neka se sad oglasi. U suprotnom će postati pevač s visokim glasom na dvoru kralja Ptolemeja, je li jasno?" „Moţda ne koristi birane izraze i poređenja", reče Varon Siseni, svom kolegi literatus, „ali čudesno ume da ubedi ljude da zaista misli to što kaţe." „Sve vreme mi je pred očima slika moćnog plemića poput Lentula Marcelina kome trepere krajnici na uţivanje kralja Ptolemeja Auleta u Aleksandriji", sanjarski je uzvratio Sisena. Na to su obojica prasnula u smeh. Ali pohod nimalo nije bio smešan. Odvijao se zapanjujućom brzinom i sa delotvornošću tačno onako kako je Pompej smislio, a nijedan legat se nije usudio da uradi bilo šta drugačije od onoga što su pismena naređenja nalagala. Ako je Pompejev pohod u Africi, u koji je išao za Sulin račun, sve zaprepastio brzinom i delotvornošću, onda ga je ovaj sasvim zasenio. Krenuo je sa zapadnog kraja Srednjeg mora i upotrebio brodovlje, vojsku i iznad svega legate kao mornaričku i vojnu metlu da očisti vode. Čistio je, čistio i neprekidno čistio zbunjenu i bespomoćnu gomilu gusara koji su beţali pred metlom; svaki put
127 kad bi se deo
128 gusara odvojio da zaklon potraţi na afričkoj, galskoj, španskoj ili ligurijskoj obali, nikakvo utočište nije mogao naći jer ga je svuda čekao poneki legat. Imenovani guverner obeju Galija, konzul Pizon, izdao je naređenje da nijedna provincija ne pruţa nikakvu pomoć Pompeju, što je značilo da je Pompejev legat u toj oblasti, Pomponije, s mukom obavljao zadatak. Ali i Pizon je doţiveo poraz kad je Gabinije zapretio da će ga zakonski isterati iz provincija ukoliko ne odustane. Kako su mu se dugovi gomilali zastrašujućom brzinom, Pizonu su Galije bile potrebne da nadoknadi gubitke, pa je odustao. Sam Pompej je sledio metlu od zapada do istoka; svoju posetu Rimu uredio je tako da se poklopi sa Gabinijevim delovanjem protiv Pizona, pa je izgledao još veličanstvenije kad je javno uticao na Gabinija da ne bude takav gad. „O, kakav neiskren stvor!", uzviknuo je Cezar obraćajući se svojoj majci, ali ne da bi Pompeja osudio. Aureliju, međutim, nisu zanimala forumska dešavanja. „Moram s tobom da razgovaram, Cezare", rekla je udobno se smestivši u stolicu u njegovoj radnoj sobi. „Veselja nestade; Cezar priguši uzdah. „O čemu?“ „O Serviliji." „Nema o čemu da se razgovara, mater." „Jesi li nešto o Serviliji rekao Krasu?“, uzvrati mu na to majka. Cezar se namršti. „Krasu? Ne, naravno da nisam.“ „Zašto je onda Tertula došla da me vidi i ispita ne bi li nešto upecala? Bila je juče.“ Aurelija se tiho nasmeja. „Nije baš najveštija ribarka u Rimu, Tertula! Pretpostavljam da je to zbog njenog sabinskog porekla. Brda nisu za pecanje, izuzev za prave stručnjake sa vrbinim štapom." „Kunem se da nisam, mater." „Kras je nešto naslutio i to je preneo svojoj ţeni. Pretpostavljam da i dalje ţeliš da tu vezu drţiš u tajnosti? I da je nastaviš kad se dete rodi?“ „To mi je namera." „Onda ti predlaţem da Krasu baciš malo prašine u oči, Cezare. Meni taj čovek ne smeta, a ne smeta mi ni njegova sabinska ţena, ali
129 glasine odnekud moraju da krenu, a ovo je početak." I dalje se mrštio. „Oh, glasine! Ne brine me posebno moja uloga u ovome, mater, ali protiv sirotog Silana nemam ništa i bilo bi daleko bolje da naša deca ništa ne saznaju o tome. Očinstvo se verovatno neće dovesti u pitanje pošto smo i ja i Silan plavokosi, a Servilija vrlo tamna. Kako god da dete bude izgledalo, jednako je verovatno da je i njegovo koliko i moje ako ne bude ličilo na svoju majku." „Tačno. I slaţem se s tobom. Premda bih zaista volela, Cezare, da si izabrao nekog drugog, a ne Serviliju!" „Izabrao sam sad kad je Servilija u poodmakloj trudnoći i nije na raspolaganju." „Misliš, Katonovu ţenu?" Cezar zaječa. „Katonovu ţenu. Beznadeţno je dosadna." „Mora i biti da bi opstala u onakvom domaćinstvu." Spustio je ruke na sto pred sebe i odjednom delovao vrlo poslovno. „Dobro, mater, imaš li neki predlog?" „Mislim da treba ponovo da se oţeniš." „Ne ţelim ponovo da se ţenim." „To znam! Ali to je najbolji način da svima baciš malo prašine u oči. Ako ti se učini da će se glasine proširiti, stvori novu glasinu koja će staru zaseniti." „U redu, oţeniću se ponovo." „Postoji li neka određena ţena s kojom bi voleo da se oţeniš?" „Nijedna, mater. Sad sam kao glina u tvojim rukama." To ju je izuzetno obradovalo; zadovoljno je odahnula. „Odlično!" „Da čujem njeno ime." „Pompeja Sula." „O, bogovi, ne!“, uzviknu zaprepašteni Cezar. „Bilo ko, samo ne ona!" „Besmislica. Pompeja Sula je savršena." „Glava Pompeje Sule je toliko prazna da bi mogla da je koristiš kao kutijicu za kockice", procedi Cezar. „A da ne spominjem koliko ju je skupo izdrţavati, koliko je dokona i koliko je nezamislivo glupa." „Savršena ţena", zadovoljno reče Aurelija. „Tvoja ljubakanja je neće brinuti, i suviše je glupa da sabere jedan i jedan, a ima sasvim
130 dovoljno sopstvenog bogatstva da zadovolji sve svoje potrebe. Uz to ti je prva rođaka iz narednog naraštaja s obzirom na to da je kćerka Kornelije Sule i Sulina unuka, a Pompeji Rufi imaju veći ugled od Magnusovog ogranka te picenske porodice. A nije ni u cvetu mladosti ne bih ti izabrala neiskusnu nevestu." „Niti bih je ja prihvatio", smrknuto reče Cezar. „Ima li dece?" „Ne, premda je njen brak sa Gajem Servilijem Vatijom trajao tri godine. Mislim da Gaj Vatija nije bio sasvim zdrav. Njegov otac stariji brat Vatije Izaurika, za slučaj da te treba podsetiti umro je toliko mlad da nije stigao ni u Senat da uđe, a sva politička korist koju je Rim imao od sina bila je u tome što mu je dodeljen poloţaj konzula sufekta. To što je umro pre nego što je stupio na duţnost u skladu je sa čitavom njegovom karijerom. Ali to zaista znači da je Pompeja Sula udovica te stoga uglednija nego razvedena ţena.“ Polako je prihvatao ovu zamisao, mogla je da vidi, i sada je sedeo ne protiveći se njenim razlozima do besvesti; seme je posadila a on je i sam mogao da ga neguje. „Koliko joj je sada godina?", upita Cezar polako. „Dvadeset dve, mislim." „I Mamerko i Kornelija Sula bi se sloţili? Da ne spominjem njenog polubrata Kvinta Pompeja Rufa i njenog rođenog brata Kvinta Pompeja Rufa?" „Mamerko i Kornelija Sula su me pitali bi li se ti oţenio njome, tako sam i došla na ovu zamisao", reče Aurelija. „Što se tiče njene braće, rođeni brat je premlad da bi se njegovo mišljenje ozbiljno vrednovalo, a polubrat se jedino plaši da će je Mamerko poslati njemu umesto da joj dopusti da bude kod Kornelije Sule." Cezar se suvo nasmeja. „Vidim da se porodica okomila na mene!" Zatim se uozbilji. „Međutim, mater, ne mogu da vidim kako bi mlada skupocena ptičica poput Pompeje Sule pristala da ţivi u prizemnom stanu usred Subure. Za tebe bi mogla postati prava muka. Činila ti je bila i dete koliko i snaha i da je poţivela sto godina, nikada ti ne bi osporila pravo da vladaš ovim domaćinstvom. Ali kćerka Kornelije Sule bi mogla imati krupnije zamisli." „Ne brini za mene, Cezare", reče Aurelija i ustade, veoma
131 zadovoljna; uradiće on ovo. „Pompeja Sula će činiti kako joj se kaţe i podneće i mene i ovaj stan." I tako je Sulina unuka postala druga ţena Gaja Julija Cezara. Venčanje je bilo malo, samo u prisustvu najbliţe porodice, a odigralo se u Mamerkovom domus na Palatinu u naizgled velikom veselju; naročito se radovao nevestin polubrat, oslobođen moguće uţasne obaveze da polusestru primi kod sebe u kuću. Pompeja je bila veoma lepa, čitav Rim je to govorio i Cezar (ni najmanje usrdan mladoţenja) zaključio je da je Rim u pravu. Kosa joj je bila tamnocrvena a oči svetlozelene nekakvo srednje rešenje između crvenkastozlatokose Suline porodice i narandţastocrvenih Pompeja Rufa, razmišljao je Cezar; lice joj je bilo uzorno ovalno, kosti skladne, telo lepo, visina znatna. Ali ni tračak pameti nije blistao iz tih očiju boje trave, a lice joj je bilo toliko glatko da je delovalo kao dobro uglačani mermer. Prazna. Poput kuće za izdavanje, pomisli Cezar dok ju je, okruţen veselim svečarima, nosio celim putem od Palatina do majčinog stana u Suburi i to tako da se činilo kako je taj zadatak mnogo lakši nego što zapravo jeste. Ništa ga nije primoravalo da je nosi, morao je samo da je prenese preko praga njenog novog doma, ali Cezar je oduvek bio stvorenje koje je moralo pokazati da je bolje od ostatka sveta, a to je podrazumevalo i pokazivanje snage koja se ne bi očekivala od njegovog vitkog tela. U svakom slučaju zadivio je Pompeju, koja se kikotala, gugutala i bacala ruţine latice pred Cezarove noge. Ali prvo bračno spajanje tela nije bilo podvig ravan svadbenoj šetnji; Pompeja je pripadala onim ţenama koje veruju kako je dovoljno da leţe na leđima, rašire noge i puste da se to dogodi. O, jeste bilo izvesnog zadovoljstva u lepim grudima i divnim tamnocrvenim stidnim maljama prilična novina! ali nije bila vlaţna. Čak nije bila ni zahvalna, što, pomislio je Cezar, čak i sirotoj Atiliji da je prednost, premda je Atilija bila nezanimljivo ravnogrudo stvorenje čije su strasti za pet godina braka sa jezivim mladim Katonom poprilično zgasle. „Bi li ţelela“, upitao je Cezar Pompeju podigavši se na lakat da je pogleda, „parče celera?" Zatreptala je neopisivo dugim, tamnim trepavicama. „Parče
132 celera?" upita zbunjeno. „Mogla bi da grickaš dok ja radim“, reče. „Tako bi se i ti zabavila a ja bih mogao da te čujem." Pompeja se zakikota jednom joj je neki zaljubljeni mladić rekao da je zvuk njenog smeha najslađi šum, poput ţubora vode što teče preko dragog kamenja u koritu potočića. „Oh, kako si luckast!", reče. Ponovo je legao, ali ne na nju. „Sasvim si u pravu", odgovori. „Zaista sam luckast." Majci je ujutro rekao: „Ne očekuj da ćeš me ovde često viđati, mater." „O“, mirno reče Aurelija. „Toliko je loše?" „Radije bih sam sebe zadovoljavao!", grubo odgovori i ode pre nego što ga izgrdi zbog prostakluka. Biti nadzornik Apijevog puta, spoznavao je Cezar, iziskivalo je da u sopstvenu kesu novca poseţe daleko češće nego što je očekivao iako ga je majka upozorila. Veliki put koji je povezivao Rim sa Brundizijem vapio je za paţnjom, pošto nikad nije valjano odrţavan. Premda je morao da izdrţi bat bezbrojnih vojski i točkove nebrojenih povorki kola, bio je toliko star da su ga svi prihvatali zdravo za gotovo; naročito je propao iza Kapue. Kvestori Drţavne blagajne su te godine pokazali iznenađujuće razumevanje, iako je među njima bio mladi Cepion, zbog čijeg je odnosa sa Katonom i optimatima Cezar pretpostavljao da će neprestano morati da se bori za novac. Novac je stizao, ali ga nikad nije bilo dovoljno. I kada su izgradnja mosta i obnavljanje gornjeg sloja prevazišli javna sredstva, Cezar je dao svoja. U tome nije bilo ničeg neobičnog Rim je oduvek očekivao i lične poklone u novcu. Posao mu se, naravno, izuzetno dopadao, pa je sve lično nadgledao i sam osmislio graditeljske radove. Nakon što se oţenio Pompejom, jedva da je odlazio u Rim. Dakako, pratio je Pompejevo napredovanje u onom neverovatnom pohodu na gusare, i morao je priznati da bi ga i sam teško nadmašio. Ovo je išlo dotle da je odao
133 priznanje Pompeju zbog milosti koju je pokazao kad se rat preneo u područje duţ kilikijske obale a Pompej hiljade zarobljenika naselio u napuštene gradove daleko od mora. Sve je, u stvari, uradio kako treba od toga da se postarao da njegov prijatelj i prepisivač Varon bude odlikovan pomorskim vencem, do nadziranja podele plena na takav način da nijedan legat ne uzme više nego što mu pripada, pa se Drţavna blagajna znatno napunila. Zauzeo je visoku tvrđavu na rtu Korakeziju na najbolji način, potkupljujući one u njoj, a kad je pala, svakom preţivelom gusaru bilo je sasvim jasno da sada Rim vlada onim što je postalo Mare Nostrum, Naše more. Pohod se proširio na Euksinsko more, a Pompej je i tu odneo sve pred sobom. Megadat i njegov gušteru sličan blizanac Farnak pogubljeni su; snabdevanje Rima ţitom dovedeno je u red i oslobođeno budućih opasnosti. Jedino u slučaju Krita nije uspeo, i to zbog Metela Malog Jarca, koji je uporno odbijao da se povinuje Pompejevom vrhunskom imperijumu, izgrdio Pompejevog legata Lucija Oktavija, koji je došao da izgladi spor, i, prema opštem mišljenju, bio razlog za kobni moţdani udar Lucija Kornelija Sisene. Pompej je na kraju postupio razborito, ostavio Krit Metelu i time prećutno pristao da podeli delić slave sa nepopustljivim unukom Metela Makedonika. Jer, ovaj pohod na gusare bio je, kako je Pompej rekao Cezaru, samo zagrevanje, prilika da Pompej protegne mišiće za veći zadatak. Stoga Pompej ništa nije učinio da se vrati u Rim; proveo je zimu u provinciji Aziji i navikavao se i mirio sa novim talasom poreznika koji su omogućili upravo njegovi cenzori. Naravno, Pompej nije morao da se vrati u Rim i više je voleo da bude negde drugde; imao je još jednog odanog tribuna plebsa kao zamenu za Aula Gabinija, koji se povlačio zapravo, imao ih je dvojicu. Jedan, Gaj Memije, bio je sin njegove sestre i njenog prvog muţa, onog Gaja Memija koji je stradao u Španiji sluţeći Pompeju u pohodu protiv Sertorija. Drugi, Gaj Manilije, bio je sposobniji i dobio je teţi zadatak da Pompeju pribavi zapovedništvo u pohodu na kralja Mitridata i kralja Tigrana. Bio je to, razmišljao je Cezar, koji je smatrao da je razborito biti u Rimu tog decembra i januara, lakši zadatak od onog s kojim se sučio Gabinije jednostavno zato što je Pompej onako ubedljivo potukao
134 senatorski otpor razbivši gusare za samo jedno kratko leto, za samo delić troškova u odnosu na ono koliko je pohod mogao koštati, te i suviše brzo da bi vojnicima morao darovati zemlju, nagrađivati gradove i drţave koji su pomogli, plaćati nadoknadu za pozajmljeno brodovlje. Krajem te godine Rim je bio spreman da Pompeju da sve što poţeli. S druge strane, pak, Lucije Licinije Lukul je na bojnom polju pretrpeo strašnu godinu punu poraza, pobuna, neuspeha. Zbog svega toga, on i njegovi zastupnici u Rimu nisu bili u poloţaju da opovrgnu Manilijevu tvrdnju da Bitiniju, Pont i Kilikiju treba smesta dati Pompeju a da Lukulu u celosti treba oduzeti zapovedništvo i narediti mu da se, tako osramoćen, vrati u Rim. Glabrion će izgubiti vlast nad Bitinijom i Pontom, ali to neće omesti Pompejevo naimenovanje, pošto je Glabrion lakomo odjurio da upravlja svojom provincijom na početku konzulata i time nikakvu uslugu nije učinio Pizonu. Ni Kvint Marcije Reks, guverner Kilikije, nije postigao ništa značajno. Istok je bio određen za Pompeja Velikog. Nije da Katul i Hortenzije nisu pokušali. Vodili su besedničku bitku u Senatu i Komiciji i dalje se protiveći ovim izvanrednim i sveobuhvatnim zapovedništvima. Manilije je predlagao da se Pompeju ponovo dodeli imperium maius, što bi ga uzdiglo iznad svakog guvernera, a takođe je predlagao da se unese odredba po kojoj bi se Pompeju dozvolilo da sklapa mir i vodi rat ne traţeći dozvolu i mišljenje ni Senata ni naroda. Te godine, međutim, nije samo Cezar govorio u korist Pompeja. Sada pretor Suda za iznude, Ciceron je grmeo i u Senatu i u Komiciji; to su činili i cenzori Poplikola i Lentul Klodijan, i Gaj Skribonije Kurion, i istinski trijumf! konzulari Gaj Kasije Longin i niko drugi do sam Publije Servilije Vatija Izaurik! Kako su Senat i narod mogli odoleti? Pompej je dobio svoje zapovedništvo i uspeo da prolije suzu-dve kad mu je, dok je obilazio snage po Kilikiji, stigla vest. Oh, kakvo je breme tih nemilosrdnih posebnih zapovedništava! Oh, kako ţeli da ode kući i ţivi u miru i spokoju! Oh, koliko je iscrpljen!
135 Servilija je treću kćerku, svetlokoso dete čije će oči, po svemu sudeći, ostati plave, rodila početkom septembra. Pošto su Junija i Junila bile mnogo starije i stoga naviknute na svoja imena, ovu Juniju će zvati Tercija, što je značilo „Treća“ i lepo zvučalo. Trudnoća joj je strašno sporo prolazila nakon što je Cezar polovinom maja odlučio da je ne viđa, a nije pomoglo ni to što je najteţa bila kad je bilo najtoplije, a Silan je smatrao da zbog njenog stanja i godina nije mudro napuštati Rim i otići u primorje. I dalje je bio ljubazan i paţljiv. Niko sa strane nije mogao pomisliti da među njima nešto nije u redu. Jedino je Servilija uočila u njegovim očima novi izraz, delom povređenost, delom tugu, ali kako je nije krasila saosećajnost, o tome je razmišljala kao o jednostavnoj ţivotnoj činjenici i nije postala neţnija prema njemu. Znajući da će glasine o rođenju njegove kćerke ionako dopreti do Cezara, Servilija nije ni pokušala da s njim stupi u vezu. Ionako je bilo teško, a sad još i sloţenije s novom Cezarovom ţenom. Kakav je to udarac bio! Nenadano, vatrena kugla stuštila se iz vedra neba da je sravni sa zemljom, ubije, smrvi u prah. Ljubomora ju je izjedala i noću i danju, jer je, naravno, poznavala mladu ţenu. Bez pameti, bez širine ali prelepa s onom njenom crvenkastom kosom i ţivim zelenim očima! Uz to i Sulina unuka. Bogata. Sa svim dobrim vezama i uporištem u svakom senatorskom logoru. Kako pametno od Cezara da zadovolji čula i uveća politički poloţaj! Jer, nemajući načina da dokuči šta je njenom voljenom u mislima, Servilija je smesta pretpostavila da je u pitanju brak iz ljubavi. E raspao se dabogda! Kako će moći da ţivi bez njega? Kako će moći da ţivi znajući da mu neka druga ţena znači više od nje? Kako će moći da ţivi? Brut je, naravno, redovno viđao Juliju. Šesnaestogodišnjak i sada zvanično odrastao muškarac, Brut je bio zgađen Servilijinom trudnoćom. On, odrastao muškarac, ima majku koja se još koja se još... O, bogovi, kakva sramota, kakvo poniţenje! Julija je, međutim, na to gledala drugačije pa mu je tako i rekla. „Baš lepo za nju i Silana", rekla je devetogodišnjakinja neţno se osmehujući. „Ne smeš se ljutiti na nju, Brute, zaista. Šta će biti ako mi posle dvadesetak godina braka dobijemo još neko dete? Bi li ti
136 razumeo gnev svog najstarijeg sina?“ Koţa mu je bila u gorem stanju nego pre godinu dana, neprestano su iz nje izbijale ţute i crvene kvrţice, kvrţice koje su ga svrbele i pekle, koje je trebalo počešati, istisnuti ili otvoriti. Mrţnju prema sebi samome raspirivala je mrţnja prema majčinom stanju, i nije je bilo lako ugasiti sada pred ovim razboritim i velikodušnim pitanjem. Narogušio se, progunđao a zatim i protiv volje rekao: „Razumeo bih njegov gnev, da, zato što ga ja osećam. Ali shvatam šta hoćeš da kaţeš." „I to je za početak dovoljno", rekla je mala mudrica. „Servilija više nije devojka, avia mi je to objasnila i rekla je da će joj trebati mnogo pomoći i razumevanja." „Potrudiću se", reče Brut, „zbog tebe, Julija." I s tom namerom otišao je kući. Sve je to izbledelo kad se Serviliji ukazala prilika ni dve nedelje pošto je rodila Terciju. Njen brat Cepion je svratio da je vidi i doneo joj zanimljive vesti. Kao jedan od gradskih kvestora, bio je ranije te godine određen da pomaţe Pompeju u pohodu na gusare i mislio je da zbog tog zadatka neće morati da napušta Rim. „Ali traţili su da dođem, Servilija!" uzviknuo je, a u očima mu se videla sreća i na licu osmeh. „Gnej Pompej ţeli da mu se u Pergam donesu veliki novac i izveštaji, a ja treba da idem na taj put. Zar to nije divno? Mogu da putujem kopnom preko Makedonije pa da posetim mog brata Katona. Uţasno mi nedostaje!" „Baš lepo od tebe", ravnodušno reče Servilija, ni najmanje ne mareći za Cepionovu ljubav prema Katonu, koja je dvadeset sedam godina bila deo njihovog ţivota. „Pompej me ne očekuje pre decembra, pa mogu, ukoliko smesta krenem, s Katonom provesti prilično mnogo vremena pre no što budem morao da nastavim put", nastavljao je Cepion i dalje u radosnom iščekivanju. „Vreme će biti lepo dok ne krenem iz Makedonije, a mogu i dalje drumom." Zadrhtao je. „Mrzim more!" „Ovih dana je, kako čujem, bezbedno od gusara." „Hvala ti, više volim tvrdo tlo." Cepion se zatim zabavio malom Tercijom, gugutao joj i coktao koliko iz iskrene ljubavi toliko i iz duţnosti, i upoređivao sestrino
137 dete sa svojim, takođe devojčicom. „Lepa mala", reče spremajući se da krene. „Veoma otmene kosti. Pitam se, od koga je to nasledila?" O, pomisli Servilija. A ja se ovde zavaravam da jedino ja vidim sličnost sa Cezarom! Ipak, iako je u njemu tekla krv Porcija Katona, Cepion u sebi nije imao nimalo zlobe, i njegova primedba je bila sasvim neduţna. Za nju je ta misao, međutim, imala uobičajeni nastavak o Cepionovoj očiglednoj nedostojnosti da nasledi plodove zlata Toloze, za čim je usledila ljuta srdţba što ga njen sin Brut ne moţe naslediti. Cepion, kukavica u porodičnom gnezdu. Katonov rođeni brat, ne njen rođeni brat. Prošli su meseci otkako je Servilija bila u stanju da se usredsredi na bilo šta do na Cezarovu izdaju u vidu braka s onom mladom i prelepom glupačom, ali ova razmišljanja o sudbini zlata Toloze, neometana osećanjima prema Cezaru, sada su potekla sasvim drugačijim pravcem. Jer, pogledala je kroz otvoren prozor i ugledala Sinona kako ţivahno poskakuje kolonadom na suprotnoj strani peristila. Servilija je ovog roba volela, mada tu nije bilo pohote. Pripadao je njenom muţu, ali nedugo nakon venčanja ljubazno je zamolila Silana da vlasništvo nad Sinonom prebaci na nju. Kad je to obavljeno, pozvala je Sinona i obavestila ga o promeni njegovog poloţaja, očekujući uţas, nadajući se nečem drugom. To drugo je i dobila i od tada je volela Sinona. Jer, on je vest dočekao s radošću. „Sličan se sličnom raduje“, drsko je rekao. „Ako je tako, Sinone, zapamti ja sam ti nadređena, ja imam moć.“ „Razumem“, odgovorio je smeškajući se. „To je dobro, znaš. Dok mi je Decim Junije bio gospodar, uvek je postojalo iskušenje da se pretera, a to bi dovelo do moje propasti. A kad si mi ti gospodarica, nikad neću zaboraviti da pazim šta radim. Vrlo dobro, vrlo dobro! Ali zapamti, domina, da sam tebi na zapovesti.“ I zapovedala mu je s vremena na vreme. Još od detinjstva je znala da se Katon ne boji ničeg izuzev velikih dlakavih paukova, koji su ga dovodili do izbezumljenja. Sinon je stoga često mogao da se šeta van Rima u potrazi za velikim dlakavim paukovima i bio je vrlo dobro plaćen da ih unese u Katonovu kuću i stavi u krevet, sofu, na
138 radni sto. Nijednom ga nisu otkrili u takvim prilikama. Katonova rođena sestra Porcija, koja je bila udata za Lucija Domicija Ahenobarba, uvek se plašila debelih buba. Sinon je hvatao debele bube i nosio ih u to domaćinstvo. Ponekad bi mu Servilija naredila da u jednu ili u drugu kuću pusti hiljade crva ili buva ili muva ili cvrčaka ili crnih ţohara i pošalje nepotpisane poruke sa kletvama vezane za crve, buve ili već prema potrebi. Dok Cezar nije ušao u njen ţivot, ovakve radnje su je zabavljale. Ali otkako joj je Cezar ušao u ţivot, takva razbibriga nije bila neophodna, a Sinon je sam raspolagao svojim vremenom. Nije mu bilo teško, izuzev pri nabavci štetočina, jer ga je štitio Servilijin skut. „Sinone!“, viknula je. Zastao je, okrenuo se i potrčao uz kolonadu, pa iza ugla stigao u njenu dnevnu sobu. Bio je lepuškast momak, imao je izvesnu ljupkost i bezbriţnost pa se dopadao i onima koji ga nisu dobro poznavali; Silan je, na primer, i dalje o njemu imao visoko mišljenje, a i Brut. Sitne građe i smeđ smeđe koţe, svetlosmeđih očiju, svetlosmeđe kose. Šiljastih ušiju, šiljaste brade, šiljastih prstiju. Nije čudo što su mnoge sluge, kad bi se Sinon pojavio, pravile znak kojim se tera zlo. U njemu je bilo nečeg satirskog. „Domina?“, upita prekoračivši prag. „Zatvori vrata, Sinone, pa zatvori prozorske kapke.11 „O, lepo, posao!“, reče i posluša. „Sedi.“ Seo je i posmatrao je s mešavinom drskosti i iščekivanja. Paukovi? Crni ţohari? Moţda će preći na zmije? „Bi li voleo, Sinone, da dobiješ slobodu i uz nju debelu kesu zlata?“, upita ga. To nije očekivao. Na trenutak satir nestade a ukaza se još jedno, skoro ljudsko lice, manje privlačnđ, nalik kakvom stvorenju iz dečjih košmara. Zatim i ono nestade; ocrtavali su se samo oprez i zanimanje. „To bih veoma voleo, domina.“ „Imaš li uopšte predstavu šta bih mogla traţiti da uradiš kako bi zasluţio takvu nagradu?'1 „Ubistvo u najmanju ruku", odgovori bez oklevanja. „Upravo tako", reče Servilija. „Jesi li u iskušenju?"
139 Slegnuo je ramenima. „Ko na mom mestu ne bi bio?" „Za ubistvo treba hrabrosti." „Svestan sam toga. Alija hrabrosti imam." „Ti si Grk, a Grci nemaju nikakvo osećanje časti. Hoću da kaţem da se mogu prodati." „Ja se neću prodati, domina, ako jedino moram da ubijem i posle da nestanem sa debelom kesom zlata." Servilija je leţala na sofi i sve vreme se nije pomerala. Ali dobivši njegov odgovor, uspravi se; oči joj postadoše sasvim hladne i nepomične. „Ne verujem ti jer ja ne verujem nikome", reče, „ali ovo ubistvo se ne moţe počiniti u Rimu, čak ne ni u Italiji. Mora se izvršiti negde između Tesalonike i Helesponta, što je savršeno mesto da se nestane. Ali imam načina da do tebe dođem, Sinone, to ne zaboravi. Jedan od njih je da ti sada isplatim deo nagrade, a ostatak pošaljem na odredište u provinciji Aziji." „Ah, domina, ali kako znam da ćeš ti ispuniti svoj deo dogovora?" neţno upita Sinon. Servilijine nozdrve zadrhtaše, nesvestan znak prezira. „Ja sam patricijka iz roda Servilija Cepiona", reče. „To poštujem." „To ti je jedino jemstvo da ću ja ispuniti svoj deo dogovora." „Šta ja moram da uradim?" „Pre svega, moraš da nabaviš otrov najbolje vrste. Pod tim podrazumevam otrov koji će biti delotvoran i koji se ne moţe otkriti." „To mogu da uradim." „Moj brat Kvint Servilije Cepion za dan-dva polazi na Istok", reče Servilija mirnim glasom. „Zamoliću ga da kreneš s njim kako bi za mene obavio neki posao u provinciji Aziji. On će, naravno, pristati da te povede. Nema razloga da ne postupi tako. On nosi potvrde o novcu i izveštaje Gneju Pompeju Magnusu u Pergam, i kod sebe neće imati gotov novac, da ne dođeš u iskušenje. Neophodno je, Sinone, da uradiš tačno ono što ti traţim i zatim ne remeteći ni najmanju pojedinost odeš. Njegov brat Katon je vojnički tribun u Makedoniji i njegov brat Katon je sasvim drugačiji. Sumnjičav i teţak, bezobziran kad je uvređen. Nema sumnje da će njegov brat
140 Katon otići na Istok da se pobrine za sahranu moga brata Cepiona, to mu je u prirodi. A kad stigne, Sinone, ne sme biti nikakve sumnje da je išta drugo izuzev bolesti okončalo ţivot moga brata Kvinta Servilija Cepiona." „Razumem", reče Sinon, potpuno nepomičan. „Razumeš li?“ „Sasvim, domina.“ „Moţda imaš samo sutrašnji dan da nađeš sredstvo. Je li to moguće?" „Moguće je." „Dobro. Onda moţeš sad da otrčiš iza ugla do kuće mog brata Kvinta Servilija Cepiona i zamoliš ga da me poseti danas u vezi sa jednim hitnim pitanjem", reče Servilija. Sinon ode. Servilija je legla na sofu, zatvorila oči i nasmešila se. I dalje je tako leţala kad se nedugo zatim Cepion vratio; kuće su im bile vrlo blizu. „Šta je, Servilija?" upita zabrinuto. „Tvoj sluga je izgledao vrlo uznemireno." „Ah, nadam se da te nije prestrašio!" oštro reče Servilija. „Ne, ne, uveravam te da nije." „Nisi pokazao netrpeljivost prema njemu?" Cepion zatrepta. „Zašto bih?" „Ne znam", reče Servilija potapšavši mesto na kraju sofe. „Sedi, brate. Moram da te zamolim za uslugu, i proverim jesi li nešto uradio." „Uslugu?" „Sinon je moj najodaniji sluga i treba da obavi neki posao za mene u Pergamu. Trebalo je da se toga setim kad si ranije dolazio, ali nisam i izvinjavam se što sam te naterala da ponovo dolaziš. Bi li ti smetalo da Sinon putuje s tobom?" „Naravno da ne bi!“, iskreno uzviknu Cepion. „O, sjajno", zaprede Servilija. „A šta je to trebalo da ja uradim?" „Da napraviš testament", reče Servilija. Cepion se nasmeja. „Je li to sve? Koji razuman Rimljanin ne pohrani testament kod vestalki onog trenutka kad postane
141 muškarac?" „Ali odraţava li tvoje sadašnje stanje? Imaš ţenu i novorođenu kćerku, ali u kući nemaš naslednika." Cepion uzdahnu. „Sledeći put, Servilija, sledeći put. Hortenzija je bila razočarana što je prvo rodila devojčicu, ali ona je milo dete, a Hortenzija nije imala teškoće pri porođaju. Biće sinova." „Dakle, sve ostavljaš Katonu", reče Servilija. Na licu toliko sličnom Katonovom ukaza se uţas. „Katonu?“ upita škripavim glasom. „Ne mogu ostaviti blago Servilija Cepiona jednom Porciju Katonu, ma koliko da ga volim! Ne, ne, Servilija! Ostavljeno je Brutu jer Brutu neće smetati da bude usvojen kao Servilije Cepion, neće mu smetati da uzme ime. Ali Katon?" Cepion se nasmeja. „Moţeš li zamisliti našeg malog brata Katona kako pristaje da nosi ičije ime izuzev sopstvenog?" „Ne, ne mogu", odgovori Servilija pa se i sama malo nasmeja. Zatim joj se oči napuniše suzama, a usne zadrhtaše. „Kakav mračan razgovor! Ipak, morala sam ga obaviti s tobom. Nikad se ne zna." „Katon je, međutim, izvršilac mog testamenta", reče Cepion spremajući se da napusti istu tu prostoriju već drugi put za jedan sat. „Pobrinuće se da Hortenzija i mala Servilija Cepiona naslede onoliko koliko mi lex Voconia dozvoljava da im ostavim, i pobrinuće se da Brut bude valjano obezbeđen." „Kakav je ovo besmislen predmet razgovora!", reče Servilija listajući da ga isprati do vrata i iznenadi ga poljupcem. „Hvala ti što si dozvolio da Sinon putuje s tobom i hvala ti još više što si mi razvejao strah. Bezrazloţan strah, znam. Vratićeš se ti!" Zatvorila je vrata za njim i na trenutak stajala toliko slaba da se zanjihala. Da, bila je u pravu! Brut je njegov naslednik zato što se Katon nikad ne bi sloţio da bude usvojen u patricijsku porodicu kao Servilije Cepion! O, kakav je ovo divan dan! Čak ni Cezarova izdaja ne boli kao pre nekoliko sati. Dok se to nije dogodilo, guverner Makedonije nije mogao ni zamisliti kakvo je iskušenje imati Marka Porcija Katona za potčinjenog, čak i kad su mu duţnosti ograničene na konzulske legije. Ako je mladić imao lični zadatak, odlazio bi kući pa da mu je i sam Jupiter Najbolji i Najveći bio
142 pokrovitelj; ali pošto mu je zadatak dao narod odlukom Narodne skupštine, guverneru Marku Rubriju nije preostalo ništa do da podnosi neprestano Katonovo prisustvo. Ali kako se čovek moţe poneti prema mladiću koji u sve zabada nos, neprekidno zapitkuje, ţeli da zna zašto ovo ide ovako, zašto je ono vrednije u knjigama nego na trţnici, zašto neko traţi poresko izuzeće? Katon je stalno traţio objašnjenja. Ako bi ga obazrivo podsetili da se to o čemu se raspituje ne odnosi na konzulske legije, Katon bi jednostavno odgovorio da sve u Makedoniji pripada Rimu, a Roma oličena u Romulu izabrala ga je za jednog od svojih magistrata. Stoga se u zakonskom, moralnom i etičkom pogledu njega u Makedoniji tiče sve. Guverner Marko Rubrije nije bio jedini. Njegovi legati i vojni tribuni (izabrani i neizabrani), njegovi pisari, straţari, nadzornici, publikani, milosnice i robovi svi su mrzeli Marka Porcija Katona. A on je strasno voleo posao i nisu ga se mogli rešiti poslavši ga na neki istureni poloţaj u provinciji jer bi se posle najviše dva-tri dana vratio dobro obavljenog posla. Veliki deo razgovora ako se glasna vika moţe nazvati razgovorom ticao se njegovog pradede Katona Cenzora, čiju je štedljivost i starovremsko ponašanje Katon izuzetno cenio. A pošto je Katon bio Katon, Cenzora je oponašao u svakom pogledu izuzev u jednom nije jahao, već je svuda išao peške, jeo je umereno i pio isključivo vodu, nije ţiveo nimalo lagodnije od običnog vojnika i imao je samo jednog slugu. I od kojeg je to pradedinog načela odstupio? Katon Cenzor je mrzeo Grčku, Grke i sve što je grčko, a mladi Katon im se divio i svoje divljenje nije krio. Zbog toga su ga često ismevali oni koji su morali trpeti njegovo prisustvo u grčkoj Makedoniji i svi ţudeli da probodu njegovu neverovatno debelu koţu. Ali sve to ismevanje nije čak ni zagrebalo Katonov oklop; onoga ko bi ga zadirkivao što voli grčku misao i time izdaje pradedin nauk jednostavno je zanemarivao kao nekog nevaţnog. Avaj, ono što je Katon smatrao vaţnim njemu nadređene, ravne i potčinjene dovodilo je do izbezumljenosti a to je nazivao lagodnim ţivotom i svaki dokaz o tome bio mu je razlog da prekoreva i guvernera jednako kao i centuriona. Pošto je ţiveo u dvosobnoj kući od opeke napravljene
143 od blata, na obodu Tesalonike, i delio je sa svojim dragim prijateljem i kolegom vojničkim tribunom Titom Munacijem Rufom, niko nije mogao reći da sam Katon ţivi lagodno. U Tesaloniku je stigao u martu, a krajem maja guverner je došao do zaključka da će doći do ubistva ukoliko se nekako ne reši Katona. Na guvernerovom stolu su se gomilale prituţbe publikana, ţitnih trgovaca, knjigovođa, centuriona, legionara, legata i raznih ţena koje je Katon optuţio za razvrat. „Čak je bio toliko drzak da je meni rekao kako je sam bio čedan dok se nije oţenio!", ţalila se Rubriju jedna gospa, vrlo bliska prijateljica. „Marko, napao me je na agori pred hiljadu iscerenih Grka i grdio me govoreći o ponašanju primerenom Rimljanki koja ţivi u provinciji! Otarasi ga se ili ću, kunem ti se, platiti nekom da ga ubije!" Srećom po Katona, tog istog dana je slučajno spomenuo Marku Rubriju da je u Pergamu izvesni Atenodor Kordilion. „Kako bih voleo da ga slušam!", vikao je Katon. „On je inače u Antiohiji i Aleksandriji, pa je ovo putovanje neuobičajeno." „Dobro", kazao je Rubrije brzo pošto mu je sjajna zamisao pala na pamet, „zašto ne uzmeš mesec-dva odsustva i ne odeš u Pergam da ga slušaš?" „To ne bih mogao da uradim!", uzvratio je zaprepašteni Katon. „Moja duţnost je ovde.“ „Svaki vojnički tribun ima pravo na odsustvo, dragi moj Marko Katone, a niko odsustvo nije zasluţio više od tebe. Idi! Zahtevam to. I povedi sa sobom Munacija Rufa.“ I tako je Katon otišao u društvu Munacija Rufa. Rimske snage u Tesaloniki gotovo su poludele od radosti, jer je Munacije Ruf toliko oboţavao svog junaka Katona da ga je usrdno u svemu oponašao. Ali Katon, jedini Rimljanin u Rubrijevom okruţenju koji je usputnu primedbu o duţini odsustva shvatio doslovno, vratio se u Tesaloniku tačno dva meseca nakon odlaska. A sa njim je stigao i sam Atenodor Kordilion, ugledni filozof stoik, spreman da Katonu bude ono što je Panetije bio Scipionu Emilijanu. Budući stoik, nije ni očekivao ni ţeleo raskoš kojom je Scipion Emilijan obasuo Panetija što je bilo dobro. Jedina promena koju je uneo u Katonov ţivot bila je ta što su sada on, Munacije Ruf i Katon umesto dvosobne
144 iznajmili trosobnu kuću od opeke napravljene od blata i što su u njoj umesto dvojice bila trojica slugu. Šta je ovog uglednog filozofa podstaklo da se pridruţi Katonu? Jednostavno to što je u Katonu video nekog ko će jednog dana biti izuzetno značajan, pa će činjenica da je ţiveo u Katonovoj kući biti dovoljna da se i njegovo ime pamti. Da nije bilo Scipiona Emilijana, ko bi ikad zapamtio Panetijevo ime? Rimski deo Tesalonike teško je uzdahnuo kad se Katon vratio iz Pergama; Rubrije je pokazao da nije spreman da trpi Katona, objavio je da ima hitna posla u Atini i ţurno otputovao. Nikakva uteha za one koje je ostavio za sobom! Ali na putu u Pergam u Pompejevu sluţbu stigao je Kvint Servilije Cepion i Katon je zaboravio na poreznike i lagodan ţivot, toliko se obradovao kad je video voljenog brata. Veza između njih stvorena je ubrzo posle Katonovog rođenja, a tada je Cepion imao samo tri godine. Bolesna, njihova majka (koja će umreti dva meseca kasnije) novorođenog Katona je predala u poslušne ruke malog Cepiona. Otada ih nije rastavilo ništa izuzev duţnosti, premda su čak i u duţnosti uspevali da ostanu zajedno. Moţda bi ova veza prirodno oslabila tokom odrastanja da njihov ujak Druz nije na smrt izboden u kući u kojoj su svi ţiveli; u to vreme Cepion je imao šest, a Katon jedva tri godine. Taj strašni događaj prekalio je njihovu vezu u vatrama uţasa i tragedije toliko snaţno da je kasnije postala još jača. Detinjstvo im je proteklo u usamljenosti, iskidano ratom, bez ljubavi, bez veselja. Nijedan blizak rođak im nije ostao ţiv, staratelji su im bili ravnodušni, a najstarije od šestoro dece, Servilija i Servilila, prezirale su dvoje najmlađih, Katona i njegovu sestru Porciju. Borba između najstarije i najmlađe dece nije prevagnula u korist dveju Servilija! Katon moţda jeste bio najmanji, ali je od svih šestoro bio najglasniji i najhrabriji. Kad god bi malog Katona pitali: „Koga voliš?" odgovorao bi uvek isto: „Volim svoga brata." A kad bi ga potom ispitivali koga još voli, njegov odgovor je uvek glasio isto: „Volim svoga brata." U stvari, on nikad i nije voleo nikog drugog izuzev u onoj strašnoj prilici koju je iskusio sa Emilijom Lepidom, kćerkom ujaka Mamerka; ukoliko je ljubav prema Emiliji Lepidi Katona ičemu
145 naučila, onda je to bilo da ţene mrzi i ne veruje im a takvom stavu doprinelo je detinjstvo provedeno sa Servilijom. Međutim, ono što je osećao prema Cepionu bilo je sasvim neiskorenjivo, u celosti uzvraćeno, veoma iskreno, pitanje krvi i mesa. Premda nikad ne bi priznao, čak ni samom sebi, da mu je Cepion i više nego polubrat. Niko nije toliko slep kao oni koji neće da vide, a niko nije bio toliko slep kao Katori, koji je ţeleo da bude slep. Putovali su svuda, videli sve, a Katon je barem jednom bio taj koji sve zna. I ako je skromni mali oslobođenik Sinon, koji je putovao u Cepionovoj pratnji po Servilijinom poslu, ikad došao u iskušenje da njeno upozorenje o Katonu olako shvati, pri prvom pogledu na Katona sasvim je razumeo zašto je Servilija smatrala da je vredno pomenuti Katona kao opasnost za Sinonov pravi zadatak. Sinon, dakako, nije privukao Katonovu paţnju; jedan rimski plemić se nije upoznavao sa podređenima. Sinon je gledao skriven iza gomile slugu i pomoćnika i trudio se da ne uradi ništa što bi Katona podstaklo da ga primeti. No svemu lepom dođe kraj, pa su se početkom decembra braća rastala i Cepion je sa svojom pratnjom odjahao dalje niz Via Egnatia. Katon je bez stida plakao. A plakao je i Cepion i to još više pošto je Katon prepešačio za njima mnoge milje, mahao, plakao, dovikivao Cepionu da se pazi, da se pazi, da se pazi... Moţda je predosećao neposrednu opasnost koja je pretila Cepionu; u svakom slučaju, Cepionova poruka koja je pristigla mesec dana kasnije nije ga iznenadila kako bi se očekivalo. Palfražk oql braug, razbqngq sao sg v Gpv k rnatko sg za swql žkwqu. Mamwa iqf fa lg qwq bqngsu, a pklgfap qf qwfatplkj ngmara pg ume da je odredi, svakim danom mi je sve gore. Oqnko ug, fraik Mauqpg, rrgmnkplgo ug fa fqđgt v Gp k bvfgt vz mepg pa mralv. Vgqoa sao vsaonlgp k pkmq og qwfg pg oqžg vugtkuk kako bi ti umeo svojim prisustvom. Pg oqiv uražkuk fa fržko oknklv rvmv qf uwqlg maf bvfgo ksrvtuaq rqsngfplk faj. Fqđk, rrgmnkplgo ug, fqđk tuq rrg. Rqurvfkev sg fa fqung kzfržko.
146 Testament sao vrgfpq rqjrapkq mqf wgsuanmk k, maq tuq soq raziqwarank, oql pasngfpkm lg onafk Brvu. Tk sk kzwrtknac ugsuaogpua i ostavio sam ti, kako si odredio, iznos od svega deset talenata. Fqđk tuq rrg. Kad je saznao da je Katonu smesta neophodno hitno odsustvo, guverner Marko Rubrije mu nije stvarao nikakve neprilike. Jedino ga je posavetovao da ide kopnom, pošto su uz tračku obalu divljale kasne jesenje oluje i već se saznalo za nekoliko brodoloma. Ali Katon nije hteo da sluša; kopnom bi putovao najmanje deset dana ma koliko brzo jahao, dok će vetrovi što zavijaju sa severozapada napuniti brodska jedra i ubrzati plovidbu toliko da se dolasku u En mogao nadati za tri do pet dana. I pronašavši zapovednika broda dovoljno nepromišljenog da pristane da ga (uz veoma dobru nadoknadu) preveze od Tesalonike do Ena, grozničavi i izbezumljeni Katon se ukrcao. Atenodor Kordilion i Munacije Ruf takođe su pošli s njim, svako povevši samo po jednog slugu. Putovanje je bilo ravno košmaru s ogromnim talasima, pucanjem jarbola, cepanjem jedara. Zapovednik broda je, međutim, poneo dodatne jarbole i jedra; mali brod se probijao i koprcao, ostajao na površini i, kako je izgledalo Atenodoru Kordilionu i Munaciju Rufu, napredovao nekako neobjašnjivo kao da ga mišlju i voljom tera sam Katon. A kad su četvrtog dana pristali u En, Katon čak nije ni sačekao da priveţu brod. Skočio je sa broda na pristanište i izbezumljeno potrčao po jakom pljusku. Samo je jednom zastao da zaprepaštenog beskućnika upita gde je etnarhova kuća, jer znao je da će Cepiona u njoj zateći. Grunuo je u kuću i u sobu gde mu je brat leţao zakasnivši jedan sat da ga drţi za ruku dok je Cepion svestan da je drţi. Kvint Servilije Cepion bio je mrtav. Dok se voda sa njega cedila na pod, Katon je stajao pored kreveta gledajući na suštinu i utehu čitavog svog ţivota, nepomično i strašno obličje lišeno boje, jedrine, snage. Na zatvorenim očima nalazili su se novčići, a okrugla srebrna ivica virila je između blago rastavljenih usana; neko drugi je, misleći da Katon neće doći, Cepionu dao novac da čamdţiji plati prelaz preko reke Stiksa. Katon je otvorio usta i proizveo zvuk koji je uţasnuo sve koji su
147 ga čuli ni jauk ni urlik ni vrisak, već jeziv spoj svega toga, ţivotinjski, divalj, uţasan. Svi prisutni u sobi nagonski su ustuknuli, zadrhtali kad se Katon bacio na krevet, na mrtvog Cepiona, prekrio usnulo lice poljupcima, beţivotno telo zagrljajima, dok su mu suze lile, dok mu iz nosa i usta potoci nisu potekli, a iz njega iznova i iznova izbijali ti strahoviti krici. Provala tuge nastavljala se nesmanjenom ţestinom i Katon je ţalio za jedinom osobom u svom svetu koja je značila sve, koja mu je bila uteha u strašnom detinjstvu, spas i oslonac u dečaštvu i muţevnom dobu. Cepion je bio taj koji mu je odvratio pogled sa ujaka Druza dok je krvario i vrištao na podu, skrenuo mu pogled na toplinu svoga tela i preuzeo breme svih tih jezivih sati na svoja šestogodišnja pleća; Cepion je bio taj koji je strpljivo slušao dok je njegov glupi mlađi brat svaku činjenicu učio na najteţi mogući način, ponavljajući je beskrajno dugo; Cepion je bio taj koji ga je urazumio i neţno ubeđivao i pridobijao dok su trajale nepodnošljive posledice izdaje Emilije Lepide i naveo ga da opet ţivi; Cepion je bio taj koji ga je odveo u prvi pohod, koji ga je naučio da bude hrabar i neustrašiv vojnik, koji se radovao kad je Katon dobio armillae i phalerae za hrabrost na bojnom polju inače poznatijem po kukavičluku, jer su pripadali Klaudijanovoj i Poplikolinoj vojsci koju je Spartak dvaput porazio; uvek, uvek je to bio Cepion. A sada Cepiona više nije bilo. Cepion je umro sam i bez prijatelja, bez ikoga da mu drţi ruku. Od griţe savesti i kajanja Katon je gotovo poludeo u toj sobi gde je leţao mrtvi Cepion. Kad su pokušali da ga izvedu, suprotstavio im se. Kad su pokušali da mu kaţu da izađe, samo je zacvileo. Skoro dva dana nije hteo da se pomeri s mesta na kojem je leţao prekrivši Cepiona, a najgore od svega bilo je što niko niko! nije mogao ni zamisliti strahotu njegovog gubitka, usamljenost u koju će se njegov ţivot zauvek pretvoriti. Cepion je otišao, a sa Cepionom su otišli ljubav, zdrav razum, sigurnost. Najzad je, međutim, Atenodor Kordilion uspeo da prodre u to ludilo govoreći o stavovima stoika, o ponašanju koje je primereno onome koji kao Katon zagovara stoicizam. Katon je ustao i otišao da se dogovori za bratovljev pogreb, i dalje u izguţvanoj tunici i
148 smrdljivom sagum, neobrijan, lica umrljanog i skorenog od ostataka onolikih izliva ţalosti. Deset talenata koje mu je Cepion testamentom ostavio biće potrošeno na ovu sahranu, a kad je, ma koliko se trudio da sve potroši kod tamošnjih pogrebnika i trgovaca začinima, sve dostiglo iznos od jednog talenta, još jedan talenat je potrošio na zlatnu kutiju optočenu dragim kamenjem u koju će pohraniti Cepionov pepeo, a preostalih osam talenata na Cepionovu statuu koju će podići na agori u Enu. „Ali nećeš mu verno predstaviti boju koţe, kose i očiju“, rekao je Katon onim svojim grubim glasom, još neprijatnijim od svih onih krikova što su mu izašli iz grla, „i ne ţelim da ova statua liči na ţivog čoveka. Ţelim da svako koji je vidi zna da je mrtav. Napravićeš je od jednobojnog sivog mermera sa Tasosa i glačaćeš je dok moj brat ne bude blistao na mesečini. On je sen i hoću da mu i statua izgleda kao sen.“ Dirljiviji pogreb ova mala grčka kolonija, odmah s istočne strane ušća Hebra, nikad nije videla; svaka ţena je pozvana da učestvuje u sluţbi kao prava ţalobnica, svaki štapić mirisnih začina pronađen u Enu goreo je na Cepionovoj lomači. Kad je obred završen, Katon je sam skupio pepeo i smestio ga u raskošnu malu kutiju, od koje se ni časa nije odvajao sve dok se godinu dana kasnije nije vratio u Rim i, kako mu je duţnost nalagala, kutiju predao Cepionovoj udovici. Poslao je pismo ujaku Mamerku u Rim s uputstvima da se pobrine za Cepionov testament u meri neophodnoj pre nego što se i sam vrati, a bio je prilično iznenađen kad je otkrio da ne mora da piše Rubriju u Tesaloniku. Etnarh je s najvećom paţnjom obavestio Rubrija o Cepionovoj smrti istog dana kad je Cepion umro, i Rubrije je tu video svoju priliku. Uz pismo u kojem je Rubrije Katonu izjavio saučešće, stiglo je i sve što su imali Katon i Munacije Ruf. Bezmalo je kraj vaše jednogodišnje sluţbe, momci, čitali su savršeni rukopis guvernerovog pisara, a ja nijednom od vas ne bih traţio da se vraćate ovamo sad kad se vreme pogoršalo i Besi otišli kući da prezime uz Dunav! Odmorite se na Istoku, prebolite to na pravi način, na najbolji način. „To ću i uraditi“, rekao je Katon s kutijom u rukama.
149 „Putovaćemo na istok, a ne na zapad." Ali promenio se, kako su i Atenodor Kordilion i Tit Munacije Ruf primetili, obojica sa tugom. Katon je oduvek bio kao svetionik, snaţan i postojan zrak svetlosti što se neprestano okreće. Sad je ta svetlost zgasla. Lice mu je bilo isto, vitko i mišićavo telo ni povijenije ni zgrčenije nego ranije. Ali sada se u zastrašujućem glasu osećala sasvim nova crta bezizraţajnost; Katon se nije ni veselio ni oduševljavao, nije se srdio niti ljutio. Najgore od svega, nestalo je strasti. Jedino je Katon znao koliko mora biti jak da bi nastavio da ţivi. Jedino je Katon znao šta je Katon odlučio više se nikad neće izloţiti ovakvoj muci, ovakvoj pustoši. Voleti znači zauvek gubiti. Stoga je voleti značilo prokletstvo. Katon više nikad neće voleti. Nikad. I dok je ova jadna mala skupina, sastavljena od trojice slobodnih ljudi i trojice njihovih slugu, pešačila niz Via Egnatia prema Helespontu, oslobođenik po imenu Sinon naslanjao se na ogradu lepog malog broda koji ga je nosio niz Egej pred brzim ali postojanim zimskim vetrom, ka njegovom odredištu Atini. Odatle će putovati do Pergama, gde će ga čekati ostatak iz njegove kese zlata. U ovo poslednje nije ni najmanje sumnjao. Velika patricijka Servilija bila je i suviše prepredena da ne plati do kraja. Na trenutak se Sinon poigravao pomišlju na učenu, a onda se nasmejao, slegnuo ramenima i bacio kao ţrtvu Posejdonu pokajničku drahmu u uzavrelu penu koju je za sobom ostavljao brod. Nosi me bezbedno, Oče dubina! Nisam samo slobodan, već i bogat. Lavica u Rimu ćuti. Neću je buditi i traţiti joj više novca. Umesto toga, uvećaću ono što je po zakonu već moje. Lavica u Rimu saznala je za bratovljevu smrt od ujaka Mamerka, koji je otišao kod nje čim je primio Katonovo pismo. Prolila je suze, ali ne previše; ujak Mamerko je bolje nego iko drugi znao šta je osećala. Uputstvo ogranku svojih bankara u Pergamu poslala je nedugo za Cepionom, opasnost koju je rešila da prihvati pre nego što se delo izvrši. Mudra Servilija. Nijedan znatiţeljan knjigovođa i bankar neće se pitati zašto je nakon Cepionove smrti njegova sestra poslala veliki iznos oslobođeniku po imenu Sinon, koji će taj novac
150 preuzeti u Pergamu. A kasnije tog dana Brut je kazao Juliji: „Promeniću svoje ime, zar to nije neverovatno?" „Je li te neko testamentom usvojio?" upita, sasvim upoznata s uobičajenim postupkom kojim čovek menja ime. „Moj ujak Cepion je umro u Enu, a ja sam mu naslednik." U tuţnim smeđim očima zablistaše suze. „Bio je dobar čovek, voleo sam ga. Pretpostavljam, najviše zato što ga je ujak Katon oboţavao. Siroti ujak Katon zakasnio je samo jedan sat. Sad ujak Katon kaţe da se dugo neće vraćati kući. Nedostajaće mi." „Već ti nedostaje", reče Julija, osmehnu se i stisnu mu ruku. Uzvratio joj je i osmeh i stisak. Nema razloga za brigu o Brutovom ponašanju prema njegovoj verenici; bilo je razborito kako bi svaka oprezna baka poţelela. Aurelija je odustala od bilo kakvog nadziranja mladog para ubrzo nakon što je potpisan ugovor o veridbi. Brut je sluţio na čast svojoj majci i očuhu. Juliji, koja je ne tako davno napunila deset godina (rođendan joj je bio u januaru), bilo je izuzetno drago što je Brut sluţio na čast svojoj majci i očuhu. Kad joj je Cezar rekao kakva je bračna sudbina čeka, uţasnula se, jer je, iako je saţaljevala Bruta, znala da ma koliko vremena provela s njim to saţaljenje nikad neće prerasti u onakvu ljubav kakva odrţava brak. Najbolje što je za njega mogla reći bilo je da je dobar. Najgore što je za njega mogla reći bilo je da je dosadan. Mada joj sopstveni uzrast nije dopuštao ljubavne snove, kao i većina devojčica njenog porekla, veoma je dobro znala kako će joj ţivot izgledati kad poraste, pa je samim tim znala mnogo i o braku. Bilo joj je teško da ode u Gnifonovu školu i ispriča drugaricama da se verila, jer je nekad samo mislila kako će joj biti veliko zadovoljstvo da bude ravna Juniji i Junili, i dalje jedinim verenim devojčicama u školi. Ali Junijin Vatija Izaurik je bio divan mladić, a Junilin Lepid neverovatno lep. A šta se moglo reći za Bruta? Polusestre ga nisu podnosile ni toliko da bi o njemu pričale u školi. I one su ga smatrale nadmenim dosadnjakovićem kao i Julija. A sad se ona udaje za njega! O, kako će je prijateljice nemilosrdno zadirkivati! I saţaljevati. „Sirota Julija!“, rekla je Junija veselo se smejući.