Kim Stanley Robinson - Godine riže i soli

1

2 Kim Stanley Robinson Godine riţe i soli The Years of Rice and Salt (2002) (Locus Award for Best Science Fiction Novel 2003.)

3 SADRŢAJ KNJIGA 1. SAGLEDAVANJE PRAZNINE KNJIGA 2. HODOĈAŠĆE U SRCE KNJIGA 3. OCEANSKI KONTINENTI KNJIGA 4. ALKEMIĈAR KNJIGA 5. OSNOVA I POTKA TKANJA KNJIGA 6. UDOVICA KANG KNJIGA 7. DOBA VELIKOG NAPRETKA KNJIGA 8. RATASURA KNJIGA 9. NSARA KNJIGA 10. PRVE GODINE

4 TRIPITAKA: Kako daleko je Zapadno nebo, mjesto gdje boravi Buda? WU KONG: Moţeš poći od doba svoje mladosti pa do vremena kada budeš ostario, a poslije toga dok ponovo ne budeš mlad; i prolazeći taj krug i tisuću puta, moţda će ti još uvijek biti teško dosegnuti to mjesto kamo ţeliš poći. Ali kada, odluĉnošću svoje volje, u svim stvarima spoznaš prirodu Bude, i kada se svaka od tvojih misli vrati svojem izvorištu u tvom sjećanju, to će biti vrijeme tvog prispijeća na Planinu Duha. PUTOVANJE NA ZAPAD

5 KRONOLOGIJA

6 KNJIGA 1. SAGLEDAVANJE PRAZNINE

7 1 ________________________ Još jedno putovanje na zapad, Bodri i Psin nalaze pustu zemlju; Timur je nezadovoljan, i ovo poglavlje ima burni kraj. MAJMUN NIKADA NE UMIRE. STALNO SE VRAĆA KAKO BI NAM POMOGAO U TEŠKIM vremenima, baš kao što je pomagao Tripitaki u opasnostima prvog putovanja prema zapadu vratiti budizam natrag iz Indije u Kinu. Sada je poprimio oblik malenog Mongola imenom Bardaš Bodri, konjanika u vojsci Timura Lenka. Sin tibetanskog trgovca solju i mongolske gostioniĉarke, srĉane ţene, pa stoga i prije svoga roĊenja putnik, uzduţ i poprijeko, gore i dolje, i preko rijeka i planina, kroz pustinje i stepe, krstareći srcem svijeta. U vrijeme naše priĉe on već bijaše ostario: ĉetvrtastog lica, povijenog nosa, sijede ispletena kose, ĉetiri ĉekinjaste dlake umjesto brade. Znao je da će ovo biti Timurov zadnji pohod i pitao se hoće li i njemu biti posljednji. Jednoga dana je, izviĊajući ispred glavnine vojske, malena skupina izjahala iz tamnih breţuljaka u sumrak. Bodri je bio sve tiši i nervozniji. Naravno da nije vladala baš potpuna tišina, jer u usporedbi sa stepom šume su uvijek buĉnije; pred njima je bila velika rijeka ĉiji su se zvuci pronosili vjetrom i izmeĊu drveća, no nešto je nedostajalo. Moţda pjev ptica ili neki drugi zvuk, Bodri nije mogao toĉno odrediti. Konji su frktali dok su ih podbadali koljenima. Nije pomagalo to što je vjetar mijenjao smjer, dugi repovi kobila poput naranĉastih sjena u zenitu neba, isprekidani jaki naleti vjetra, vlaga u zraku... sa zapada se valjala oluja. Pod prostranim nebom stepe to bi bilo oĉito. Ovdje, u šumovitim breţuljcima, moglo se vidjeti manje neba, a vjetar bi tek pokatkad naletio, no znakovi su ipak bili tu. Jašu uz polja što se niţu, sva nepoţnjevena. Na granama stabala jabuka sasušeni plodovi, Ili leţe na tlu, pocrnjeli. Ni tragova kola ni kopita niti ljudskih stopa Na prašnjavom putu. Zalazi sunce, Nad glavama nepravilan krug gotovo punog mjeseca. Sova se spušta nad polje. Nagli snaţan nalet vjetra: Kako se u njemu svijet ĉini velik. Konji su napeti, a i Majmun takoĊer. Stigli su do praznog mosta i prešli ga; zvuk kopita po daskama. Sada su naišli na neke drvene zgrade s krovovima prekrivenim slamom. No nigdje vatre ni upaljene svjetiljke. Krenuli su dalje. IzmeĊu drveća pojavile su se opet zgrade, ali još uvijek nije bilo ljudi. Ta mraĉna zemlja bila je prazna. Psin ih je poţurivao, a s obje strane sve šireg puta bilo je sve više zgrada. Pošli su zavojitim putem koji je vodio iz breţuljaka na ĉistinu i pred njima je leţao crn i tih grad. Nigdje svjetla ni glasa; samo vjetar što trlja grane jednu o drugu iznad površine širokog i tamnog toka rijeke. Grad je bio pust. Naravno da se mnogo puta iznova raĊamo. Ispunjamo naša tijela onako kako zrak ispuni mjehurić sapunice, a kada ovaj pukne, lutamo u ništavilu sve dok ne budemo upuhani u neki nov ţivot, negdje u svijetu. Ta spoznaja je ĉesto tješila Bodrog dok je, iscrpljen i suoĉen s posljedicama, nakon bitke teturao bojnim poljem, a na tlu su, poput praznih kaputa, leţala rastrgana tijela. No bilo je drukĉije doći u grad u kojem nije bilo bitke i saznati da su već svi mrtvi. Već dugo vremena mrtvi, sasušena tijela; u sumraku i pri svjetlosti mjeseĉine mogao se vidjeti odbljesak ogoljenih kostiju što su ih razbacali vukovi i vrane. Bodri je u sebi recitirao Sutru srca. "Obliĉje je praznina, praznina oblikuje. Otišlo je, otišlo, otišlo tamo daleko, puno predaleko. O, kojeg li ushita buĊenja! Pozdravljeno budi!" Na ulazu u grad konji su oklijevali. Nikakav zvuk, samo ţubor rijeke. Škiljavo oko Mjeseca jasno je obasjalo kamen, tamo posred svih onih drvenih kuća. Velika zgrada obzidana kamenom, pokraj manjih kamenih kuća. Psin im je zapovjedio da preko lica navuku odjeću i neka izbjegavaju dodirnuti bilo što, neka ostanu na svojim konjima i neka pripaze da se konji ne dotiĉu niĉega, osim što im kopita dodiruju tlo. Polako su jahali kroz uske ulice obrubljene drvenim zgradama, visokim dva ili tri kata i oslonjenim jedna na drugu kao u kineskim gradovima. Konjima nije bilo drago, ali nisu otvoreno pokazivali neposluh. Došli su do poploĉenog glavnog trga pokraj rijeke i zaustavili se pred velikom kamenom zgradom. Bila je golema. Mnogi od ovdašnjih ljudi došli su baš tu umrijeti. Hram lama, bez sumnje, no bez krova, otvoren prema nebu... nedovršen posao. Kao da su se ovi ljudi tek u svojim posljednjim danima obratili vjeri, no prekasno; mjesto je bilo nalik kosturnici. Otišlo, otišlo je, otišlo je tamo daleko, tamo predaleko. Ništa se nije

8 micalo i Bodrom se uĉini kako je onaj prolaz u planini kroz kojeg su projahali moţda bio pogrešan, moţda je to bio onaj koji vodi prema onom drugom zapadu koji je zemlja mrtvih. Na trenutak se neĉeg prisjetio, tek bljeska drugog ţivota... neki grad, mnogo manji od ovog, selo potpuno iscrpljeno istom nevoljom koja se nad njih nadvila, šaljući ih sve zajedno u ništavilo. Sati provedeni u sobi, ĉekanje smrti; zato je on tako ĉesto osjećao kako prepoznaje ljude koje je susretao. Njihovo je postojanje bilo sudbina koju su dijelili. − Kuga, − rekao je Psin. − Idemo odavde. Kad je pogledao Bodrog oĉi su mu ţarko sjale, a izraz lica mu je bio tvrd; izgledao je poput onih kamenih vojnika iz carskih grobnica. Bodri se stresao. − Pitam se zašto nisu otišli, − rekao je. − Moţda se nije imalo kamo otići. Nekoliko godina ranije, kuga je zahvatila Indiju. Mongoli su vrlo rijetko obolijevali, tek ponekad, i to mala djeca. Turci i Indijci su bili podloţniji toj bolesti a, naravno, Timur je u svojoj armiji imao mnoge: Perzijance, Turke, Mongole, Tibetance, Indijce, Tadţike, Arape, Gruzijce... Kuga ih je mogla ubiti, bilo koje od njih, ili sve. Ako je to zaista bilo to što je pogodilo ove ljude. Nisu mogli biti posve sigurni. − Vratimo se, da im javimo, − rekao je Psin. Ostali su kimnuli, zadovoljni što je Psin donio tu odluku. Timur im je rekao neka izvide maĊarsku ravnicu i ono što je leţalo iza nje, udaljeno ĉetiri dana jahanja prema zapadu. On nije volio kad su mu se izviĊaĉi vraćali ne obavivši posao do kraja, ĉak i ako su meĊu njima bili njegovi najstariji suborci. No Psin se mogao suoĉiti s tim. Jahali su natrag, obasjani mjeseĉinom, zaustavljajući se tek nakratko kada bi se konji umorili. Nastavili bi dalje već u zoru, natrag kroz široki rasjed u planinama kojeg su raniji izviĊaĉi nazvali Moravska Vrata. Ni u jednom selu ili kolibi pokraj koje su prošli nije se vidio dim. Podbadali su konje u brzi galop i toga su dana naporno jahali. Dok su se dugaĉkim istoĉnim obronkom spuštali natrag u stepu, golemi zid oblaka zatamnio je zapadni dio neba. Kao da je Kali nad njih navukla svoj crni pokrivaĉ. Ta boţica smrti tjerala ih je iz svoje zemlje. Donja strana oblaka sva crna i naborana, Ispod nje se zrakom kovitlaju crni svinjski repovi i udice. Loš znak, toliko obeshrabrujući da su konji sagnuli glave. Ljudi više nisu gledali jedan drugoga. Pribliţili su se Timurovom velikom logorištu, a onaj olujni oblak je prekrio ostatak dana, tvoreći tminu tamnu kao noć. Bodrom su se najeţile dlake na potiljku. Spustilo se nekoliko krupnih kišnih kapi, a sa zapada se zakotrljao grom poput kakvog golemog ţeljeznog kotaĉa što tutnji iznad glava. Pogrbili su se u sedlima i podboli konje, iako se nisu ţeljeli vratiti po ovakvoj oluji s ovakvim vijestima. Timur bi to mogao shvatiti kao loš predznak, baš kao što su i oni to shvatili. Timur je ĉesto govorio kako sve svoje uspjehe duguje jednom asuri1 koji ga je pohodio i davao mu smjernice. Bodri je nazoĉio jednom takvom posjetu, vidio Timura kako je zapodjenuo razgovor s nevidljivim bićem, a kasnije je govorio ljudima što misle i što će im se dogoditi. A ovaj crni oblak mogao je samo biti znak. Zlo na zapadu. Tamo se dogodilo nešto loše, moţda nešto gore i od kuge, a Timurov plan da osvoji MaĊare i Franke morat će sada biti napušten. U to ga je ĉvrsto uvjerila sama boţica smrti. Bilo je teško zamisliti da bi on prihvatio neki takav naĉin da preduhitri protivnika, ali evo, sada su tu, u oluji kakvu nitko od njih nije nikada vidio, a svi MaĊari su bili mrtvi. S nepreglednih logorskih vatri uzdizao se dim, nalik prinošenju neke goleme ţrtve, taj miris poznat, a opet nekako dalek, kao onaj u rodnome domu kojeg su zauvijek napustili. Psin je gledao ljude oko sebe. − Ulogorite se ovdje, − zapovjedio im je. Razmišljao je. − Bodri! Bodri osjeti kako mu je tijelom prostrujao strah. − DoĊi! Bodri je progutao slinu i kimnuo. Nije bio neustrašiv, ali imao je stoiĉki stav ka'uĉina, Timurovih najstarijih boraca. A Psin je znao da je i Bodri svjestan kako su sada zašli u neku posve drugu sferu, da će sve što će se odsad pa nadalje dogaĊati biti vrlo ĉudno, nešto što je već predodreĊeno i kroz što neumitno moraju proći, karma koju se ne moţe izbjeći. Jednako tako, Psin se, bez sumnje, prisjetio jednog incidenta iz njihove mladosti, kad su njih dvojicu zarobili lovci nekog plemena iz tajge, tamo sjeverno od rijeke Kame. Zajedno su izveli uspješan bijeg, noţevima izboli voĊu lovaca i kroz logorsku vatru pobjegli u noć. Njih dvojica su jahali vanjskim dijelom logorišta prema mjestu gdje je bio šator kana. Na zapadu i sjeveru munje su parale crno nebo. Nijedan ĉovjek nije u svome ţivotu vidio takvu oluju. Onih nekoliko 1 U hinduistiĉkoj mitologiji asura je neljudsko i zlo biće, neprijatelj nebeskim bićima.

9 dlaĉica na Bodrovim podlakticama uspravilo se poput svinjskih ĉekinja, osjećao je kako u zraku pucketa onaj gladni duh koji silno ţeli svjedoĉiti Timurovom izlasku iz šatora. Ta on ih je već toliko ubio. Obojica su sjahali i onda ostali stajati. Straţari su izašli, povukavši u stranu krajeve šatorskog krila gdje je bio ulaz i tu ostali pozorno stajati, naoruţani lukovima. Bodrom je grlo bilo tako suho da nije mogao progutati slinu i uĉinilo mu se da je plava munja sijevnula iz unutrašnjosti kanove prostrane jurte. Timur se pojavio visoko u zraku, sjedeći na nosiljci koju su njegovi nosaĉi već podigli na svoja ramena. Lice mu je bilo blijedo i znojno, a bjelooĉnice su mu se dobro vidjele. Zurio je dolje u Psina. − Zašto si se vratio? − Kane, kuga je udarila MaĊare. Svi su mrtvi. Timur je zurio u svog omrznutog generala. − Zašto si se vratio? − Da ti to kaţem, kane. Psinov je glas bio ĉvrst, a s onim kanovim pogledom se suoĉio bez straha. Ali Timur nije bio zadovoljan. Bodri je progutao slinu; ništa ovdje nije bilo isto kao onda kada su on i Psin pobjegli onim lovcima. Ništa nije ukazivalo na to da bi sada mogli to ponoviti. Ostala je samo pomisao kako bi to mogli uĉiniti. Nešto je u Timuru prepuklo, Bodri je to zapazio... da je kroz njega sada govorio njegov asura i da ga iznutra uništava dok to ĉini. Moţda ne asura, nego onaj zloduh ţivotinje koji je ţivio u njemu. Kan je zaškrgutao: − Ne mogu se oni izvući tako lako! Platit će zbog ovoga, bez obzira koliko to pokušavali izbjeći. − Umorno je mahnuo rukom. − Vrati se svojim ljudima. Tada je mirnijim glasom rekao svojim straţarima: − Povedite ovu dvojicu natrag i ubijte i njih i njihove ljude i njihove konje. Napravite lomaĉu i sve to spalite. A onda pomaknite naš logor dva dana jahanja istoĉnije. Podigao je ruku. Svijet se rasprsnuo. Grom je udario izmeĊu njih. Bodri je, gluh, sjedio na tlu. Zapanjeno gledajući oko sebe, vidio je kako su i svi drugi popadali, kako kanov šator gori, vidio je da se nosiljka prevrnula i kako nosaĉi pokušavaju ustati i kako kan kleĉi na jednom koljenu drţeći se za prsa. Nekolicina njegovih ljudi potrĉala je prema njemu. Ponovo je munja bljesnula izmeĊu njih. Zaslijepljen, Bodri se podigao i brzo krenuo. Osvrnuo se preko ramena i u titrajućem zelenom odbljesku vidio kako Timurov crni ţivotinjski duh izlijeće kroz njegova usta u crnu noć. Timura Lenka, Ţeljeznog Šepavog, napustili su i asura i ţivotinjski duh. Prazno se tijelo srušilo na tlo, a kiša je po njemu padala kao da lije u vjedro. Bodri je potrĉao u mrak, prema zapadu. Ne znamo na koju je stranu otišao Psin niti što se s njim dogodilo, a što je bilo s Bodrim moţete saznati u sljedećem poglavlju. 2 ______________________ Kroz podruĉje gladnih duhova Majmun luta osamljen poput oblaka. CIJELE TE NOĆI BODRI JE TRĈAO ILI HODAO, PROBIJAJUĆI SE PO PLJUSKU KROZ GUSTU MLADU šumu, uspinjući se najstrmijim breţuljcima koje je mogao naći, kako bi mogao umaknuti jahaĉima koji su ga moţda slijedili. Nitko neće previše ţudjeti za tim da poĊe u potjeru za moţebitnim izvorom kuge, no mogli su ga ubiti i sa znatne udaljenosti, a on je ţelio pobjeći iz njihovog svijeta kao da nikad nije postojao. Da nije bilo te ĉudne i tako neprirodne oluje, bio bi zasigurno mrtav i već bi se preselio u neki drugi svijet, što je sada ionako morao uĉiniti. Otišlo, otišlo je, otišlo je tamo daleko, puno predaleko... Hodao je cijeli sljedeći dan i cijelu noć. Zora narednog dana zatekla ga je kako ţuri natrag kroz Moravska Vrata, osjećajući kako se nitko neće usuditi poći tamo za njim. Stigavši do MaĊarske ravnice, pošao je prema jugu, u šumu. Pri jutarnjoj vlaţnoj svjetlosti našao je srušeno stablo i zavukao se duboko ispod ogoljelog korijenja kako bi ostatak dana prespavao skriven i na suhom. Te noći je kiša prestala i trećeg jutra se probudio silno gladan. Našao je, išĉupao i pojeo divlji luk, a onda se dao u potragu za nekom jaĉom hranom. Bilo je sasvim moguće da u smoĉnicama onih pustih sela još uvijek visi sušeno meso i da u njihovim hambarima ima ţita. Jednako bi tako mogao pronaći i neki luk i strijele. Nije ţelio prilaziti tim naseljima punim mrtvaca, no ĉinilo se kako je to najbolji naĉin da pronaĊe hranu, a to mu je sada bilo vaţnije od svega drugog. Te je noći loše spavao, ţeludac mu je bio nadut od luka. U zoru je, slijedeći veliku rijeku, krenuo prema jugu. Sva sela i naselja bila su pusta. Jedini ljudi koje je vidio bili su mrtvaci koji su leţali na tlu. Bilo je neugodno, no tu se nije moglo ništa uĉiniti. I sam je bio ĉvrsti zagovornik posthumne egzistencije, duh koji je zaista bio jako gladan ţiveći od jednog pronaĊenog komadića hrane do drugog, bez imena i prijatelja,

10 poĉeo se povlaĉiti u sebe; kao u vrijeme najţešćih stepskih bitaka postajao je sve više i više ţivotinja, a um mu se povlaĉio u sebe poput ticala dodirnutog puţa. Svojedobno je za vrijeme mnogih straţarenja razmišljao o maloĉemu osim o Sutri srca. Obliĉje je praznina, praznina oblikuje. Nisu ga uzalud u jednoj ranijoj inkarnaciji zvali Sun Wu-kong, Sagledavanje Praznine. Majmun u pustoši. Stigao je do sela koje je izgledalo nedirnuto. U jednoj praznoj staji našao je lûk koji nije bio napet i tobolac sa strijelama, sve to vrlo primitivno i loše izraĊeno. Vani se nešto kretalo po travnjaku pa je izašao i zazviţdao maloj crnoj kobili, namamio ju je nudeći joj luk, uhvatio je i brzo je nauĉio da ga nosi na leĊima. Jašući, prešao je kameni most na velikoj rijeci, a onda se preko ţitnih polja polako uputio na jug, idući gore-dolje, gore-dolje. I dalje je nailazio na prazna sela u kojima je hrana već istrulila ili su je razvukle ţivotinje, no sada je imao kobilje mlijeko i krv pa ga je to odrţavalo na ţivotu i tako potraga za hranom više nije bila toliko bitna. Tu je sad bila jesen i on je poĉeo ţivjeti poput medvjeda, jedući bobice i med, i zeĉeve koje je lovio onim smiješnim lukom. Vjerojatno je taj lûk napravilo neko dijete; nije mogao vjerovati da bi neka odrasla osoba napravila takvo što. Bio je to tek jedan svinut komad drveta, vjerojatno jasenovina, djelomiĉno zakrivljen no još uvijek bez pravog oblika, bez ţlijeba za tetivu i oslonca za strijelu, a i odapinjao je vrlo slabo. Njegov stari lûk bio je napravljen od nekoliko slojeva: od roga, javorovine, ljepila skuhanog od ţivotinjskih tetiva i presvuĉen plavom koţom, krasno se napinjao i odapinjao strijele s dovoljno snage da probije oklop na udaljenosti većoj od jednog lia2 . Otišlo je, otišlo predaleko, izgubljeno zajedno sa svim stvarima koje je posjedovao pa je sada, kad bi odapinjao ovu granĉicu od luka s granom umjesto strijele i promašio, odmahivao glavom, pitajući se isplati li se uopće ići traţiti i pokupiti strijelu. Nije ni ĉudo da su ti ljudi umrli. U nekom se malom selu, pet kuća stisnutih uz gaz preko potoka, pokazalo da je zakljuĉana smoĉnica seoskog starješine bila prepuna sušene ribe, zaĉinjene neĉim što Bodri nije prepoznao i od ĉega mu se dizao ţeludac. Ali s trbuhom punim te hrane osjećao je kako mu raste raspoloţenje. U staji je pronašao bisage za svoju kobilu i natrpao ih s još one sušene hrane. Nastavio je jahati, sada obraćajući više pozornost na predjele kojima je prolazio. Stabla s bijelom korom uspravila crne grane, Na grebenu još zeleni borovi i ĉempresi. Crvena ptica i plava ptica sjede jedna blizu druge Na istom stablu. Sada je sve moguće. Sve, samo ne vratiti se prijašnjem ţivotu. Nije se ljutio na Timura; da je bio na njegovom mjestu, Bodri bi uĉinio isto. Kuga je kuga i s tim se ne moţe olako postupati. A oĉito je da je ova kuga bila gora od većine njih, ubivši ovako baš sve ljude u tom podruĉju. MeĊu Mongolima, kuga bi obiĉno ubila poneko dijete, a neki odrasli bi se osjećali loše. Ubiješ na licu mjesta nekog štakora ili miša, pa ako dijete dobije vrućicu ili se ospe kvrţicama, mati ga odnese do rijeke i ostavi neka tamo preţivi ili umre. Govorilo se kako je u indijskim gradovima bilo teţe s tim, da su ljudi masovno umirali. Ali nikada nešto ovakvo. Bilo je sasvim moguće da ih je ubilo nešto drugo. Putovanje pustom zemljom. Oblaci mutni, mjesec sve manji i turobniji. I nebo boje inja, hladno je i pogledati ga. Vjetar puše do kosti. I odjednom silan strah. Urlik tisuća stabala širi se šumom: Krik usamljenog majmuna na ogoljelom breţuljku. No uţas je prostrujao kroz njega i otišao dalje, baš poput nagle bujice koja ostavi pustoš i u mislima i na tlu. Sve je bilo vrlo mirno. Otišlo, otišlo je, otišlo predaleko. Neko vrijeme je mislio kako bi trebao projahati kroz to podruĉje zahvaćeno kugom i onda izaći iz njega i opet pronaći ljude. No tada je naišao na barijeru crnih, nazubljenih breţuljaka i vidio kako se ispod njih prostire velik grad, veći od i jednog kojeg je vidio, grad ĉiji su krovovi prekrili cijelu dolinu. Ali napušten. Nigdje dima ni zvuka ni pokreta. Usred grada je opet bio jedan kameni hram otvoren prema nebu. Vidjevši to, osjetio je kako se uţas opet uvlaĉi u njega pa je odjahao u šumu kako bi izbjegao pogled na tolike ljude koji su završili poput jesenskog lišća. 2 Tradicionalna kineska mjera za duţinu, nešto više od 600 metara, sada standardizirana na 1 li = 500 metara

11 Naravno, znao je, onako ugrubo, gdje se nalazi. Ako bi pošao prema jugu, konaĉno bi naišao na otomanske turske posjede na Balkanu. Mogao bi razgovarati s ljudima, ponovo bi se vratio svijetu, no izašao bi iz Timurovog carstva. Tada bi za njega nešto zapoĉelo, neki nov naĉin ţivota. Jahao je prema jugu. No sela su još uvijek bila ispunjena samo kosturima. Bio je sve gladniji i gladniji. Sve je više gonio kobilu, a pritom je sve više pio njezinu krv. A onda, jedne tamne noći bez mjeseĉine, odjednom se zaĉulo zavijanje vukova i neko komešanje. Bodri je imao samo toliko vremena da prereze uţe kojim je kobila bila vezana i da se nekako uspne na drvo. Većina vukova odjurila je za kobilom, ali nekoliko ih je, uzbuĊeno, ostalo sjediti ispod stabla. Bodri se gore smjestio onoliko udobno koliko je to mogao i bio je spreman ĉekati duţe nego oni. Kad je naišla kiša, vukovi su priznali poraz i otišli. On se u zoru po deseti puta probudio i sišao sa stabla. Krenuo je nizvodno i naišao na lešinu kobile. Samo koţa i razbacane kosti. Nigdje nije mogao pronaći bisage. Nastavio je pješice. Jednoga dana, previše slab da bi mogao dalje hodati, legao je uz potok i ĉekao i tada je ubio jelena, jednom od onih bijednih strelica, pa je zapalio vatru i dobro se najeo, lakomo gutajući velike komade kuhanog buta. Spavao je podalje od lešine, nadajući se da će joj se još moći vratiti. Vukovi se ne mogu popeti na drvo, ali medvjedi mogu. Spazio je lisicu, a kako je, nekad davno, duh ţenke lisice bio zaštitnik njegove ţene, osjetio se bolje. Ujutro ga je sunce ugrijalo. Ĉinilo se da je medvjed odvukao lešinu srne, no još sit svjeţeg mesa osjećao se osnaţen i nastavio je put. Nekoliko je dana išao prema jugu, drţeći se grebena brda kada je to bilo moguće, prelazeći nenastanjene puste breţuljke, gazeći tlom ogoljenim do kamena i sprţenim ţegom sunca. U sumrak je po dolinama tragao za lisicama i pio vodu iz potoka, upadao u zamrla sela traţeći ostatke hrane. To je bilo sve teţe i teţe naći pa je ubrzo spao na ţvakanje koţnatog remena, taj stari mongolski trik iz teških stepskih borbi. No ĉinilo mu se kako mu je tada tamo bilo lakše, u onoj beskrajnoj travi koju je bilo mnogo lakše prelaziti nego ovo muĉenje po breţuljcima. Pri kraju jednog dana, kada je već odavno navikao ţivjeti sam na svijetu, zašao je u šumarak da bi tamo zapalio vatru, i ostao šokiran vidjevši kako ona već gori i da je uz nju ţiv ĉovjek. Taj je ĉovjek bio nizak, poput Bodrog. Kosa mu je bila riĊa poput lišća javora, a gusta brada mu je bila iste boje, koţa blijeda i osuta tamnijim pjegama, kao u psa. Bodri je isprva bio siguran da je taj ĉovjek bolestan pa se drţao podalje od njega. No ĉovjekove plave oĉi su bile bistre, a i on se bojao, bio je na rubu ţivaca i spreman na sve. Stajali su tako, svaki s jedne strane male ĉistine posred šumarka i u tišini zurili jedan u drugog. Ĉovjek je pokazao prema svojoj vatri. Bodri je kimnuo i oprezno izašao na ĉistinu. Ĉovjek je pekao dvije ribe. Bodri je iz svog kaputa izvadio zeca kojeg je tog jutra ubio i onda mu noţem ogulio koţu i oĉistio ga. Ĉovjek ga je gladno promatrao, kimajući glavom na svaku poznatu kretnju. Okrenuo je one svoje ribe na vatri i na ţeravici napravio mjesto za zeca. Bodri je zeca nabio na raţanj i stavio na vatru. Kad je meso bilo peĉeno jeli su ga u tišini, sjedeći na kladama, svatko na svojoj strani vatre. Obojica su zurila u plamen, tek povremeno pogledavajući jedan drugog, stidljivi nakon tolikog vremena provedenog u samoći. Nakon tolikog vremena nije bilo jasno što bi jedno ljudsko biće moglo reći drugome. Na kraju je onaj ĉovjek progovorio, najprije kratko, a onda naširoko. Ponekad bi se posluţio nekom rijeĉi koja se Bodrom uĉinila poznatom, ali ne toliko bliskom koliko su mu bili poznati njegov pokreti oko vatre i, ma koliko se trudio, Bodri nije mogao razaznati ništa od onog što je ĉovjek rekao. I Bodri je pokušao govoriti, onako u jednostavnim frazama, osjećajući kako su mu u ustima rijeĉi ĉudne, poput šljunka. Onaj drugi ga je vrlo pozorno slušao, na onoj prljavoj blijedoj koţi mršavog lica plave su oĉi sjale u odbljesku vatre, no nije bilo znaka da je razumio ijedan od poliglotskih pozdrava na mongolskom, tibetanskom, kineskom, turskom i još nekim jezicima koje je Bodri nauĉio godinama prolazeći stepom. Na kraju tog Bodrovog recitiranja ĉovjekovo se lice zgrĉilo i on zajeca. Onda je obrisao oĉi, ostavivši musave tragove na svom prljavom licu, stao ispred Bodrog i nešto rekao, pritom divlje gestikulirajući. Uperio je prst u Bodrog, kao da je ljutit, a onda se povukao natrag, sjeo na svoju kladu i poĉeo glumiti kao da vesla u ĉamcu, barem je to Bodri tako shvatio. Veslao je leĊima okrenut smjeru kretanja, onako kako to rade ribari na Kaspijskom moru. Pokretima je pokazivao kako peca, pa kako je uhvatio ribe i kako ih ĉisti i s njima hrani malu djecu. Te su se kretnje odnosile na sve one koje je on hranio; na njegovu djecu, ţenu, na ljude s kojima je ţivio. Tada je lice okrenuo vatri koja ih je obasjavala i ponovo zaplakao. Podigao je bluzu od grubog sukna koja mu je pokrivala tijelo, pa pokazao na svoje ruke i stisnuo šake. Bodri je kimnuo, osjetivši kako mu se stisnuo ţeludac kada je ĉovjek legao na tlo i, cvileći tiho poput psa, odglumio umiranje sve svoje djece, a

12 onda i ţene i svih ostalih. Svi su pomrli osim ovog ĉovjeka koji je hodao oko vatre pokazujući na lišće razbacano po tlu i izgovarao rijeĉi, vjerojatno imena. Sve je to Bodrom bilo potpuno jasno. Tada je ĉovjek vrlo jasnim pokretima pokazao kako je pokopao svoje mrtve i sve suseljane i onda odveslao dalje. Dugo je veslao sjedeći na svojoj kladi, tako dugo da je Bodri već pomislio da je zaboravio na svoju priĉu, ali tada je naglo udario o obalu i pao na leĊa u svom ĉamcu. Izašao je iz njega, glumeći kako je iznenaĊen. Tada je poĉeo hodati. Obišao je oko vatre desetak puta praveći se da jede travu i granĉice, zavijao je poput vuka, podvlaĉio se pod svoju kladu, a onda opet hodao, ĉak i veslao. I stalno je govorio jedno te isto: "Dea, dea, dea, dea", viĉući prema zvijezdama koje su treperile iznad granja. Bodri je kimnuo. To mu je bila poznata priĉa. Ĉovjek je tugovao, jecajući tiho poput ţivotinje, tupkajući štapom o tlo. Pri ovoj svjetlosti, oĉi su mu bile crvene kao nekom vuku. Bodri je pojeo još malo zeca, a onda je ĉovjeku pruţio ostatak, a ovaj ga je uzeo i gladno jeo. Sjedili su i promatrali vatru. Bodri je istovremeno osjećao i druţeljubivost i osamljenost. Bacio je pogled na onog drugog koji je pojeo obje svoje ribe i sada zadrijemao. Ĉovjek se trgnuo, nešto promrmljao, legao sklupĉavši se pokraj vatre i zaspao. Bodri je stavio još drva na vatru i onda pokušao uĉiniti isto što i ovaj. Kada se probudio, vatra se utrnula, a ĉovjek je otišao. Bilo je studeno praskozorje puno vlage, a trag onog ĉovjeka je vodio kroz livadu do mjesta gdje je rjeĉica radila široku okuku i tamo se gubio. Nije bilo nikakvog znaka koji bi ukazivao kamo je nakon toga krenuo. Dani su prolazili, a Bodri je nastavio ići na jug. Ĉesto je straţario ne misleći ni o ĉemu, samo motreći tlo zbog hrane ili nebo kako bi vidio kakvo će biti vrijeme, mumljajući rijeĉ-dvije, neprekidno ih ponavljajući. Sagledavanje praznine. Jednog dana naišao je na selo pokraj izvora. Posvuda razasuti stari hramovi, Slomljeni okrugli stupovi upereni u nebo. Sve to usred grobne tišine. Zašto su se bogovi tako razljutili Na svoje ljude? Što li će pomisliti O osamljenoj duši koja luta Nakon propasti svijeta? Bijeli mramorni bubnjevi popadali bez reda: Jedna ptica cijuĉe u praznom zraku. Ušao je u selo bez namjere da nešto naĊe i samo je kruţio oko hramova pjevajući "Om mane padme hum, om mane padme hum, hummm", odjednom svjestan kako ĉesto sam sa sobom govori na glas i kako mumlja, a da to i ne primjećuje, onako kako se ignorira starog prijatelja koji stalno govori iste stvari. Nastavio je prema jugu i na istok, premda je zaboravio zbog ĉega. Po zgradama uz put traţio je sasušenu hranu. Hodao je pustim cestama. To je bila neka stara zemlja. Iskrivljena i kvrgava stabla maslina, sva crna od svojih nejestivih plodova, kao da su mu se rugala. Niti jedna osoba ne jede zahvaljujući samo sebi samoj, niti jedna. Bio je sve gladniji i hrana mu je sada, svakoga dana, bila jedino ţarište. Prošao je pokraj još nekih mramornih razvalina, pretraţivao seljaĉke kuće na koje je nailazio. Jednom je tako naišao na glineni sud pun maslinovog ulja pa se tamo zadrţao ĉetiri dana dok nije sve to popio. A onda je plijen postao obilniji. Ĉešće je viĊao lisice. Dobri pogodci iz njegovog smiješnog luka drţali su ga podalje od gladi. Svake noći je palio sve veće vatre i jednom ili dvaput se zapitao što li se dogodilo s onim ĉovjekom kojeg je bio susreo. Je li, susrevši se s Bodrim, shvatio kako će biti sam, bez obzira što se dogodilo i na koga naišao, pa se morao ubiti kako bi se pridruţio svojima? Ili se, pijući, samo okliznuo i pao u vodu? Ili je nastavio pješaĉiti gazeći kroz vodu kako bi sprijeĉio Bodrog da krene za njegovim tragovima? Nije mogao znati što se zaista dogodilo, no on se stalno vraćao na taj neoĉekivan susret, posebno na to kako ga je jasno mogao razumjeti. Doline su vodile prema jugu i istoku. U mislima je imao zacrtanu kartu svojeg putovanja i shvatio je kako se ne moţe dovoljno dobro sjetiti ova posljednja dva tjedna a da bi bio posve siguran gdje se sada nalazi u odnosu na Moravska Vrata ili na kanal Zlatne horde. Nisu li od Crnog mora jahali otprilike deset dana prema zapadu? To je bilo kao da se pokušava prisjetiti stvari iz nekog prošlog ţivota. Ipak, ĉinilo se mogućim da se sada primakao Bizantskom carstvu, idući sa sjevera i zapada prema Konstantinopolju. Sjedeći noću uz svoju logorsku vatru, pitao se hoće li i Konstantinopolj biti mrtav grad. Pitao se i je li Mongolija sada mrtva, jesu li moţda svi na svijetu mrtvi? Vjetar je uzdisao kroz grmlje kao da se glasaju duhovi i on bi zapao u nemiran san, budeći se noću kako bi provjerio poloţaj zvijezda ili bacio još malo drva na vatru. Bilo mu je hladno.

13 Opet se probudio i s druge strane vatre stajao je Timurov duh, a svjetlost plamiĉaka plesala mu je po onom zastrašujućem licu. Oĉi su mu bile crne poput opsidijana i Bodri je u njima mogao vidjeti odsjaj zvijezda. − Tako dakle, − rekao je Timur. − pobjegao si. − Da, − prošaptao je Bodri. − Što se dogodilo? Zar ne ţeliš nastaviti pohod? I ranije mu je to rekao. Potkraj ţivota je već bio tako slab da su ga morali nositi na zahod, no nikada nije ni pomislio na to da se zaustavi. Tijekom svoje posljednje zime razmišljao je bi li u proljeće krenuo na istok i napao Kinu ili na zapad i napao Franke. Tijekom velike gozbe vagao je prednosti jednog i drugog i u jednom trenutku je pogledao Bodrog, a nešto u izrazu Bodrovog lica natjeralo ga je da ga zaskoĉi glasom koji je, usprkos bolesti, još uvijek bio gromak. − Što se dogodilo, Bodri? Zar ne ţeliš nastaviti pohod? Tada mu je Bodri bio odgovorio. − Uvijek, veliki kane. Bio sam tu kad smo osvajali sva ova podruĉja, nemam ništa protiv toga da nastavimo. Timur se nasmijao onim svojim ljutitim smijehom. − Ali ovog puta u kojem smjeru, Bodri? Kamo? Bodri je bio dovoljno pametan da samo slegne ramenima. − Meni je posve svejedno, veliki kane. Zašto ne odluĉiš bacanjem novĉića? To mu je donijelo još jedan smijeh i toplo mjesto u staji tijekom te zime, i dobrog konja za sljedeći pohod. U proljeće 784. godine krenuli su na zapad. Sada je Timurov duh, izgledajući stvarno poput bilo kojeg ĉovjeka, stojeći s one strane vatre, gledao Bodrog neodobravajućim i optuţujućim pogledom. − Bacio sam novĉić, baš onako kako si mi ti rekao, Bodri. Ali ispalo je loše. − Moţda bi Kina bila još gora, − rekao je Bodri. Timur se bijesno nasmijao. − Što bi moglo biti još gore od ovoga? Poginuti od groma! Kako se to moglo dogoditi? To si ti uĉinio, Bodri, ti i Psin. Vi ste donijeli natrag sa sobom kletvu zapada. Niste se nikada smjeli vratiti. A ja sam trebao krenuti na Kinu. − Moţda. − Bodri nije toĉno znao kako bi se postavio prema njemu. Ljutitim duhovima se treba suprotstaviti podjednako ĉesto kao što im se treba i dodvoravati. Ali te tako crne oĉi u kojima su treperile zvijezde... Odjednom je Timur zakašljao. Stavio je ruku na usta i odatle izvadio nešto crveno. Pogledao je u to, a onda ispruţio ruku kako bi i Bodri mogao vidjeti: crveno jaje. − To je tvoje, − rekao je i bacio jaje preko vatre prema Bodrom. Bodri je morao izviti tijelo kako bi ga uhvatio, a onda je ustao. Bio je tuţan. Bilo je oĉito da Timurov duh nije bio sretan. Lutajući izmeĊu svjetova, posjećujući svoje stare borce... to je na izvjestan naĉin djelovalo jadno, no Bodri se nije mogao otresti onog straha kojeg je osjećao u sebi. Timurov je duh imao silnu snagu, bez obzira u kojem se svijetu nalazio. Mogao je rukom posegnuti u ovaj svijet i u bilo kojem trenutku zgrabiti Bodrog za nogu. Cijelog tog dana Bodri je lutao jugom u izmaglici svojih uspomena, jedva i zapaţajući zemlju ispred sebe. Kad ga je Timur posljednji puta bio posjetio u stajama to je bilo vrlo muĉno, jer kan više nije mogao jahati. Gledao je jednu crnu kobilu kao da je ţena, pogladio je po slabinama i rekao Bodrom: − Prvi konj kojeg sam ukrao izgledao je upravo kao ovaj. Bio sam siromašan i ţivot je bio teţak. Bog me je obiljeţio. Ipak, pomislio bi kako će mi On dopustiti jahati sve do samog kraja. − I zagledao se u Bodrog onim svojim jasnim pogledom, jedno oko je bilo nijansu veće i više postavljeno od drugog, baš kao i u snu. Premda su mu za ţivota oĉi bile smeĊe. Glad je tjerala Bodrog da stalno lovi. Timur, premda gladni duh, nije više morao brinuti o hrani, no Bodri je morao. Sve su ţivotinje bjeţale niz doline prema jugu. Jednoga dana, stojeći visoko na grebenu, ugledao je vodu koja je, ovako iz daljine, imala bronĉani sjaj. Neko veliko jezero ili more. Svi putovi su ga vodili preko još jednog prolaza dolje, u još jedan grad. I opet nije bilo nikog ţivog. Sve je bilo nepokretno i tiho. Bodri je lutao praznim ulicama, izmeĊu praznih kuća, osjećajući kako mu tijelom prolaze srsi. Na središnjem breţuljku u gradu uzdizala se skupina bijelih hramova, poput kostiju poblijedjelih od sunca. Vidjevši ih, Bodri je zakljuĉio da je naišao na glavni grad te mrtve zemlje. Išao je od perifernih mjesta s grubim kamenom do hramova glavnog grada sagraĊenih od glatkog bijelog mramora, a niti jedan od njih nije preţivio. Pogled mu ispuni bijela magla i kroz nju je bauljao prašnim ulicama, gore prema breţuljku s hramovima, kako bi svoj sluĉaj izloţio ovdašnjim bogovima. Na tom posvećenom platou tri su manja hrama bila podignuta uz bok onog velikog, pravokutne ljepotice s dvostrukim redom glatkog stupovlja sa sve ĉetiri strane, koji su podupirali blještav krov od mramornih ploĉa. U reljefu pod zabatom ljudske su se figure borile, hodale, letjele i gestikulirale u pitoresknim, ţivopisnim scenama, slikom doĉaravajući neprisutne ljude ili njihove bogove. Bodri je sjeo na valjkasto postolje već davno srušenog stupa i zurio u reljef, vidjevši svijet koji je bio izgubljen.

14 Konaĉno je prišao hramu i ušao, glasno moleći. Za razliku od onih velikih kamenih hramova na sjeveru, ovaj nije bio posljednje okupljalište; unutra nije bilo leševa. Uistinu je izgledao kao da je bio napušten već dugi niz godina. Na kosim gredama krova visjeli su šišmiši, a tminu unutrašnjosti presijecale su sunĉeve zrake koje su se probijale kroz polomljene ploĉice na krovu. Tamo u dnu hrama bilo je podignuto nešto nalik na oltar. Na tome je, u loncu ulja, gorio jedan jedini stijenj. Njihova posljednja molitva treperila je tu i nakon njihove smrti. Bodri nije imao ništa što bi mogao ponuditi kao ţrtvu i taj se veliki bijeli hram u tišini izdizao nad njim. "Otišlo, otišlo je, otišlo je tamo daleko, puno predaleko. O, kojeg li ushita buĊenja! Pozdravljeno budi!" Njegove su rijeĉi šuplje odjekivale. Isteturao je van, na poslijepodnevnu ţegu i na juţnoj strani vidio odbljesak mora. Otići će tamo. Ovdje ga ništa nije zadrţavalo; i ljudi i njihovi bogovi bili su mrtvi. IzmeĊu breţuljaka usjekao se duboki zaljev. Luka sagraĊena pri njegovom vrhu bila je pusta, tek se nekoliko ĉamaca na vesla ljuljalo na valovima ili su, izokrenuti, leţali izvuĉeni na ţalo koje se protezalo iza dokova. Nije se mogao upuštati u rizik s ĉamcima, nije ništa znao o njima. Vidio je on Isik Kul i jezero Quingai, i Aralsko, Kaspijsko i Crno more, ali nikada u ţivotu nije bio u ĉamcu, osim kada su na splavima prelazili preko rijeka. Nije sada ţelio zapoĉeti s tim. Nigdje putnika na toj dugoj cesti, Ni brodova izdaleka koji bi tu prenoćili. Ništa se ne miĉe u toj mrtvoj luci. Na obali je šakama zagrabio vodu kako bi se napio... ispljunuo ju je... bila je slana, poput one u Crnome moru ili onih izvora u bazenu Tarim. Bilo je ĉudno gledati ovoliku koliĉinu beskorisne vode. Ĉuo je da postoji jedan ocean koji okruţuje svijet. Moţda je sada dospio na rub svijeta, na zapadni rub, ili juţni. Moţda su juţnije od ovog mora ţivjeli Arapi. On to nije znao; i po prvi puta za svih tih svojih lutanja, imao je osjećaj da nema pojma gdje se nalazi. Zaspao je na toplom pijesku plaţe i sanjao stepu, pokušavajući samo snagom svoje volje drţati Timura podalje od svojih snova, kad su ga zgrabile snaţne ruke, okrenule ga, sputale mu noge i zavezale ruke na leĊima. Podigli su ga na noge. Neki ĉovjek je rekao, − Što to imamo tu?, − ili nešto u tom smislu. Govorio je nekim jezikom koji je sliĉan turskom, Bodri nije znao mnogo rijeĉi no to je bila neka vrsta turskog i on je mogao shvatiti osnovni smisao onog što su govorili. Izgledali su kao neki vojnici, ili moţda banditi, nemilosrdni grubijani koji su nosili zlatne naušnice i prljavu pamuĉnu odjeću. Gledajući ih plakao je i istovremeno se glupavo osmjehivao. Osjetio je kako mu se lice oduţilo i kako ga peku oĉi. A oni su ga pozorno gledali. − Neki luĊak, − rekao je jedan. Bodri je na to odmahnuo glavom. − Ja... ja nisam nikoga vidio, − rekao je na ulu turskom. Osjećao je kako mu je jezik u ustima jako velik i kako je, usprkos tome što je bio onoliko razgovarao sam sa sobom i govorio bogovima, zaboravio razgovarati s ljudima. − Mislio sam da su svi mrtvi. Pokazivao je prema sjeveru i zapadu. Ĉinilo se da ga ne razumiju. − Ubij ga, − rekao je jedan, jednako onako prezrivo kao i Timur. − Svi kršćani su mrtvi, − rekao je drugi. − Ubij ga pa idemo. Brodovi su puni. − Povedimo ga, − rekao je drugi. − Robovlasnici će nam platiti za njega. Tako je sitan da nam brod sigurno neće zbog njega potonuti. Tako je nekako tekao taj razgovor. Krenuli su niz plaţu, vukući ga za sobom. Morao je brzo hodati da se to uţe, kojim su mu ruke bile vezane na leĊima, ne bi zategnulo i okrenulo ga pa ga je taj napor posvema iscrpio. U njemu nije bilo mnogo snage. Oko tih ljudi širio se miris ĉešnjaka i on zbog toga osjeti silnu glad, premda su grdno zaudarali. Ali ako su namjeravali prodati ga u roblje, onda će ga morati nahraniti. Tako mu je pošla voda na usta da je slinio kao pas, a i plakao je i curio mu je nos, a kako su mu ruke bile vezane otraga, nije mogao obrisati lice. − Ovome ide pjena na usta, kao konju. − Bolestan je. − Nije bolestan. Vodi ga. Hajde, − ovo posljednje bilo je upućeno Bodrom, − Ne boj se. Tamo gdje ćemo te mi odvesti ĉak i robovi ţive bolje nego vi, psi barbarski. Ukrcali su ga, ubacivši ga preko boka broda koji je bio nasukan na obali i kojeg su jakim trzajem porinuli u vodu gdje se divlje zaljuljao. Bodri je istog trenutka pao.

15 − DoĊi ovamo, robe. Na ovu smotanu uţad. Sjedni! Sjeo je i promatrao ih kako rade. Ma što da se dogodi, biti će bolje od ove puste zemlje. Već samo to što ih je gledao kako se kreću i kako razgovaraju, posve ga je ispunilo. Bilo je to kao da promatra konje kako trĉe stepom. Napeto je promatrao kako podiţu jedro na jarbol, a onda se brod toliko nagnuo da se on morao baciti na drugu stranu. Oni su to popratili gromkim smijehom. Bilo mu je neugodno pa se osmjehnuo, pokazujući na to veliko latinsko jedro. − Trebao bi biti mnogo jaĉi vjetar od ovog daška da bismo se prevrnuli. − Neka nas Alah saĉuva od toga. − Neka nas Alah saĉuva. Muslimani. − Neka nas Alah ĉuva, − pristojno je rekao i Bodri. Tada je, na arapskom, dodao: − U ime Boga, velikog i milostivog. − Tijekom godina provedenih u Timurovoj vojsci, nauĉio je biti muslimanom onoliko koliko su to bili i svi drugi. Budi ne smeta ako nešto kaţete samo zato da biste bili pristojni. To ga sad neće spasiti od ropstva, ali moţda mu donese malo više hrane. Ljudi su se s njim ophodili pristojno. Promatrao je kako kopno odmiĉe. Odvezali su mu ruke i dali mu sušene ovĉetine i kruha. Nastojao je svaki zalogaj proţvakati stotinu puta. Taj poznati okus dozvao mu je u sjećanje cijeli njegov ţivot. Pojeo je to što su mu dali i popio svjeţe vode iz šalice koju su mu dali. − Slava neka je Alahu, hvala vam u ime Boga velikog i milostivog. Jedrili su niz dug zaljev u veće more. Noću bi usidrili brod u nekoj zavjetrini i tamo prespavali. Bodri se šćućurio ispod one uţadi. Svaki puta kad se noću probudio morao se podsjećati gdje se nalazi. Ujutro bi jedrili prema jugu, pa još dalje prema jugu i onda su jednog dana prošli kroz dugaĉki tjesnac i izašli na valovito otvoreno more. Ljuljanje broda podsjećalo je na jahanje na kamili. Bodri je pokazao prema zapadu. Ljudi su mu rekli kako se to zove, no on nije upamtio. − Svi su mrtvi, − rekao mu je ĉovjek. Sunce je zalazilo, a oni su još uvijek bili na otvorenom moru. Sada su po prvi puta plovili i tijekom cijele noći i kad se Bodri budio vidio je da su budni i da ne razgovaraju, nego samo promatraju zvijezde. Plovili su tri dana, a da nikakvog kopna nije bilo na vidiku i Bodri se pitao koliko dugo će to još potrajati. Ali ĉetvrtog jutra nebo je na jugu postalo bijelo, a onda smeĊe. Izmaglica poput one u pustinji Gobi. Pijesak u zraku, pijesak i sitna prašina. Kopno! Vrlo nisko kopno. More i nebo Oboje je postalo jednako smeĊe Prije negoli se ukazao kameni toranj I onda velik kameni lukobran ispred pristaništa. Jedan od mornara je radosno izgovorio ime luke: − Aleksandrija! Bodri je već ranije ĉuo to ime, ali nije znao ništa drugo. Ne znamo niti mi, ali više o tome moţete proĉitati u sljedećem poglavlju. 3 _________________ U Egiptu naš je putnik prodan u roblje; u Zenju susreće neizbjeţne Kineze. DOJEDRILI SU DO OBALE, USIDRILI BROD I VEZALI GA ZA STIJENU, DOBRO ZAVEZALI BODROG pa ga ostavili na brodu ispod nekog pokrivaĉa i onda se iskrcali. Bila je to obala pogodna za manje brodice, smještena pokraj dugaĉkog drvenog doka koji je, zaštićen lukobranom, sluţio za velike brodove. Kad su se ljudi vratili, bili su pijani i svadljivi. Odvezavši mu samo noge i ne uputivši mu ni jednu rijeĉ, izvukli su Bodroga s broda i odveli ga duţ velike gradske obale koja se Bodrome ĉinila otrcanom, prašnjavom i prepunom soli i koja je na suncu zaudarala poput krepanih riba kojih je tu zaista i bilo. Na dokovima ispred neke dugaĉke zgrade bilo je bala, sanduka, golemih glinenih lonaca i vreća s robom, a onda i ribarnica ĉiji miris mu je istovremeno tjerao vodu na usta i okretao mu ţeludac. Stigli su na trţnicu robova. Bio je to malen trg usred kojeg je bila podignuta platforma nalik onakvima s kakvih lame pouĉavaju. Tri su ropkinje bile brzo prodane. Ţene su privukle najviše pozornosti i komentara okupljene gomile. Ako se to pokazalo potrebnim, s njih su svlaĉili sve osim uţadi ili lanaca s kojima su bile sputane i onda su tamo stajale, utuĉeno ili bojaţljivo. Većina ih je bila crna ili smeĊa. Izgledalo je da su ovamo stigli već potkraj radnog dana, u vrijeme kada je bila rasprodaja ostataka. Ispred Bodrog je bila vrlo mršava djevojĉica od kakvih deset godina i nju su prodali nekom debelom tamnoputom ĉovjeku odjevenom u prljavu svilenu odjeću. Transakcija je obavljena neĉim nalik na arapski jezik i mala je bila prodana za

16 novac za kojeg Bodri nije nikada ĉuo, a isplata je izvršena u malim zlatnim kovanicama. Bodri je pomogao svojim uzniĉarima da s njega nekako svuku njegovu staru, već skorenu odjeću. − Ne trebate me vezati, − pokušao im je reći na arapskom, no oni su ga ignorirali i stavili mu noge u lance. Popeo se na platformu, osjećajući na tijelu vruć zrak. Ĉak je i sam osjetio kako se od njega širi smrad i, pogledavši se, vidio je kako ga je ona pusta zemlja ostavila s tako malo mesa na kostima koliko je imala i ona djevojĉica ispred njega. No ovo što je još ostalo bili su mišići i on se za vrijeme licitacije uspravi, zagledan u sunce, misleći na onaj dio Lapis Lazuli Sutre koji je govorio: "Nasilniĉki demoni neljubaznosti što lutate zemljom, odlazite! Odlazite! Buda ne prihvaća ropstvo!" − Zna li on arapski? − upitao je netko. Jedan od njegovih uzniĉara ga je lagano gurnuo i Bodri reĉe na arapskom: − Za ime Boga, velikog i milostivog, ja govorim arapski, a i turski, mongolski, ulu, tibetanski i kineski, − pa zapoĉne pjevati prvo poglavlje Kurana do onog mjesta dokle je bio upamtio, sve dok nisu trznuli njegov lanac, što je on shvatio kao znak da treba prestati. Bio je vrlo ţedan. Neki mali, mršavi Arap kupio ga je za dvadeset neĉega. Njegovi su uzniĉari bili zadovoljni. Kada je sišao s platforme predali su mu njegovu odjeću, potapšali ga po plećima i otišli. Poĉeo je navlaĉiti na sebe svoj mastan kaput, no njegov novi vlasnik ga zaustavi i pruţi mu manju balu ĉiste pamuĉne tkanine. − Omotaj ovo oko sebe, a to smeće ostavi ovdje. IznenaĊen, Bodri je gledao dolje u te posljednje tragove svog prethodnog ţivota. Bile su to tek prljave krpe, no bile su uz njega toliko dugo i dopratile ga dovde. Izvadio je iz stare odjeće svoj amulet, ostavivši svoj noţ skriven u rukavu, no njegov vlasnik je intervenirao i bacio noţ natrag na odjeću. − Hajde, znam u Zenju trţnicu na kojoj mogu ovakvog barbarina poput tebe prodati za trostruko veću svotu od one koju sam za tebe platio. U meĊuvremenu mi moţeš pomoći da se spremim za putovanje do tamo. Jesi li razumio? Pomozi mi pa će i tebi biti bolje. Bolje ću te hraniti. − Razumio sam. − Pripazi da tako i ostane. Nemoj ni pomišljati na bijeg. Aleksandrija je krasan grad. Mamluci su stroţi od ovdašnjeg šerijata. Ne opraštaju robu koji pokuša bijeg. Oni su siroĉad koja je ovamo dovedena s podruĉja sjeverno od Crnog mora, ljudi ĉije su roditelje pobili ovakvi barbari poput tebe. Zapravo je Bodri i sâm pobio priliĉan broj pripadnika Zlatne horde, tako da je sada samo kimnuo bez komentara. Njegov vlasnik je nastavio, − Oni su školovani na arapskom i u duhu Alaha pa su sada veći muslimani i od samih muslimana. − Zazviţdao je izrekavši tu misao. − Obuĉavani su tako da vladaju Egiptom ne dopustivši nikakve manje utjecaje sa strane i da budu odani samo šerijatskom pravu. Vjeruj mi, bolje je da im ne staneš na put. Bodri je ponovo kimnuo. − Razumijem. Prijelaz preko Sinaja bio je poput putovanja karavanom kroz neku njemu poznatu pustinja u srcu svijeta, samo Bodri je sada hodao s robovima, u oblaku prašine koji se dizao na zaĉelju karavane deva. Bili su dio hadţiluka. Golem broj deva i ljudi sporo se kretao tim putem kroz pustinju i sada je to bila široka, prašna gomila koja se probijala kroz nešto kamenitije breţuljke. Manje skupine, koje su se uputile na sjever, prolazile su pokraj njih s lijeve strane. Bodri nije nikada vidio toliko deva. Uţad koja ga je vezala uz druge robove njegovog novog gospodara nije nikada bila odvezivana i noću su uvijek spavali polijegavši u krug. Noći su bile toplije od onih na koje je Bodri bio navikao, ţega je gotovo bila ravna onoj tijekom dana. Njihov gospodar, koji se zvao Zejk, davao im je dovoljno vode, a i pristojno ih je hranio dajući im jesti uveĉer i u zoru; ponašao se prema njima podjednako dobro kao i prema svojim devama pa ga je Bodri gledao kao trgovca koji skrbi o svojim stvarima i svom vlasništvu. Bodri je odobravao takav stav i ĉinio je sve što je mogao kako bi odrţao vlaţnu i prljavu uţad u dobrom stanju. Ako su svi podjednako drţali korak, kretanje je bilo mnogo lakše. Jedne je noći podigao pogled i vidio zvijeţĊe Strijelca kako gleda dolje na njega pa se prisjetio svojih samotnih noći u pustoj zemlji. Onog Timurovog duha, Onog zadnjeg preţivjelog ribara, Onih praznih kamenih hramova otvorenih prema nebu, Onih dana gladovanja i one malene kobile, Onog tako smiješnog luka sa strijelama, Crvene ptice i plave ptice, koje su sjedile jedna pokraj druge. Stigli su do Crvenog mora i ukrcali se na brod koji je bio tri ili ĉetiri puta duţi od onog koji ga je dovezao do Aleksandrije. Ovakve su brodove zvali dou ili zambuko. Stalno ih je pratio zapadni vjetar, ponekad vrlo jak, pa su se drţali zapadne obale dok su im latinska jedra bila ispupĉena prema istoku. Bilo im

17 je dobro. Zejk je svoju nisku robova hranio sve više i više, ţeleći ih ugojiti za trţnicu. Bodri je radosno gutao dodatne obroke riţe i krastavaca, promatrajući kako mu rane oko skoĉnih zglobova poĉinju zacjeljivati. Po prvi puta nakon dugog vremena nije bio stalno gladan i osjećao se kao da izlazi iz magle ili sna, budeći se svakoga dana sve više. Naravno, sada je bio rob, no neće to uvijek i ostati. Nešto će se dogoditi. Nakon što su pristali u luci Masava, jednoj od hodoĉasniĉkih postaja, prešli su preko Crvenog mora i zaobišli nizak crveni rt koji je oznaĉavao kraj Arabije i pošli za Aden, veliku oazu smještenu na samoj obali, zaista najveću luku koju je Bodri ikada vidio, vrlo bogat grad sa zelenim palmama koje su se vijorile iznad krovova, nad stablima citrusa i bezbrojnim minaretima. Zejk ipak nije tu iskrcao svoje stvari i robove, a nakon jednog dana provedenog na obali, vratio se odmahujući glavom. − Mombasa, − rekao je kapetanu broda i dao mu još novaca i onda su jedrili na jug i opet preko tjesnaca pa oko rta i Ras Hafuna, a onda niz obalu Zenja, jedreći mnogo juţnije negoli je Bodri ikada bio. U podne im je sunce bilo gotovo posve iznad glava i okrutno ih prţilo cijelog dana, dan za danom, bez i jednog oblaka na nebu. Zrak je pekao kao da je svijet pećnica. Obala je imala ili neku mrtvu smeĊu boju ili je titrala zelenkasto, ništa što bi bilo nešto izmeĊu toga. Zaustavljali su se u Mogadišu, Lamu i Malindi; sve su to bile napredne arapske luke no Zejk se u njima tek nakratko zadrţao. Kada su doplovili u Mombasu, najveću luku dotad, naišli su na flotu golemih brodova, brodova koji su bili veći od onoga što je Bodri uopće zamišljao mogućim. Svaki od njih bio je velik poput omanjeg grada, s dugim nizom jarbola po sredini. Bilo je desetak tih divovskih, ĉudnih brodova, a uz njih dvadesetak manjih koji su bili usidreni izmeĊu njih. − A, dobro, − rekao je Zejk vlasniku i kapetanu zambuka. − Kinezi su tu. Kinezi! Bodri nije imao pojma da oni imaju tako velike flote kao što je ova. Pa ipak, to se i moglo shvatiti. Njihove pagode, onaj njihov veliki zid... voljeli su graditi krupne stvari. Ta flota se doimala poput kakvog arhipelaga. Svi na palubi zambuka promatrali su te velike brodove, postiĊeni i pomalo zastrašeni, kao da su suoĉeni s plovećim bogovima. Ti veliki kineski brodovi bili su dugaĉki kao deset najvećih zambuka, a na jednom od njih Bodri je izbrojio devet jarbola. Zejk je to zapazio i kimnuo mu. − Dobro ih pogledaj. Oni će ti, Boţjom voljom, uskoro postati dom. Vlasnik zambuka za tren ih je dovezao do same obale. Cijela gradska luka je bila zauzeta i nije bilo mjesta za pristajanje pa je vlasnik zambuka, nakon rasprave sa Zejkom, pristao na plaţi juţno od gradskog pristaništa. Zejk i njegovi ljudi pokupili su svoju robu i prekoraĉivši ogradu spustili se u vodu, a onda pomogli i vezanim robovima da na isti naĉin doĊu do kopna. Zelena voda je bila topla poput krvi, ako ne i toplija. Bodri je zapazio nekoliko Kineza koji su svoje tradicionalne crvene kapute izraĊene od filca nosili ĉak i ovdje gdje su sigurno bili previše topli. Šetali su trţnicom opipavajući izloţenu robu i razgovarajući meĊusobno, trgujući uz pomoć prevoditelja kojeg je Zejk poznavao. Zejk im je prišao i bez ustezanja se s njima pozdravio, raspitujući se o mogućnostima za izravnu trgovinu. Prevoditelj ga je upoznao s nekoliko Kineza koji su se ponašali uglaĊeno, ĉak i dobroćudno, onako kako to oni već obiĉavaju. Bodri je osjetio kako lagano drhti, moţda od ţege i gladi, moţda od pogleda na Kineze... nakon svih tih godina i to na drugoj strani svijeta. Oni uvijek idu onamo gdje mogu obaviti posao. Zejk i njegov pomoćnik proveli su robove kroz trţnicu. Bio je to pravi sajam mirisa, boja i zvukova. Ljudi crni poput ugljena, ĉije bjelooĉnice i zubi su sjali bijelo ili ţućkasto, nudili su svoju robu i mijenjali je za druge stvari. Bodri je slijedio ostale prolazeći pokraj Gomila zelenog i ţutog voća, Riţe, kave, sušene ribe i sipa, Pokraj obojenih pamuĉnih tkanina, Nekih toĉkastih, drugih s plavo−bijelim prugama; Bala kineske svile, hrpa tepiha iz Meke, Golemih smeĊih oraha, bakrenih posuda Punih obojenih perli ili dragog kamenja, Ili kuglica opijuma slatkastoga mirisa; Biserja, bakrenog lima, karneola, ţive; Bodeţa i maĉeva, turbana, šalova; Kljova slonova i rogova nosoroga, Ţute sandalovine, ambre, Poluga i niski zlatnih i srebrnih novĉića, Bijele odjeće, crvene odjeće, porculana, Svih mogućih stvari. I onda trţnica robova, opet na zasebnom trgu, odmah do glavne trţnice, s aukcijskom platformom u sredini koja, kad je prazna, tako podsjeća na laminu katedru.

18 Tu su se okupili mještani, a prodaja još nije bila u punom zamahu. Okupljeni su bili većinom Arapi, mnogi od njih imali su plavu odjeću i cipele izraĊene od crvene koţe. Iza te trţnice bila je dţamija s minaretom, a iza nje su se nizali redovi kuća s ĉetiri, pa ĉak i s pet katova. Potraţnja je bila velika no, procijenivši situaciju, Zejk je odmahnuo glavom. − Mi ćemo to obaviti privatno. Robove je nahranio samo kruhom i poveo ih do jedne od velikih zgrada uz dţamiju. Tamo je pristiglo i nekoliko Kineza s prevoditeljem i onda su svi ušli u unutrašnje dvorište te zgrade u kojem je široko lišće biljaka stvaralo hlad i gdje je ţuborila fontana. Soba koja je bila otvorena prema dvorištu imala je uz zidove police na kojima su bile zdjele i figurice, sve znalaĉki rasporeĊeno: Bodri je prepoznao keramiku iz Samarkanda, a obojene figurice iz Perzije bile su izmeĊu kineskog bijelog porculana ukrašenog plavom bojom, zlatnim listićima i bakrom. − Vrlo ljupko, − rekao je Zejk. Onda su prešli na posao. Kinezi su pregledali Zejkovu nisku robova. Sve su rekli prevoditelju, a Zejk je nasamo razgovarao s tim ĉovjekom i ĉesto je kimao glavom. Bodri je osjetio kako se znoji, iako je osjećao hladnoću. Bili su prodani Kinezima svi zajedno, kao da su neka garnitura. Jedan od Kineza prošetao je pokraj postrojenih robova. Zagledao se u Bodrog. − Kako si ti dospio ovamo? − upitao je Bodrog na kineskom. Bodri je progutao slinu i mahnuo prema sjeveru. − Bio sam trgovac. − Njegov je kineski već zahrĊao. − Zlatna horda me zarobila i povela u Anatoliju. Onda u Aleksandriju. Onda ovamo. Kinez je kimnuo i onda pošao dalje. Ubrzo su kineski mornari, odjeveni u hlaĉe i košulje kratkih rukava, odveli robove natrag na obalu. Tamo se okupilo još robova, neki u skupinama, neki nanizani na uţe. Svukli su ih, oprali svjeţom vodom, pa nekim dezinfekcijskim sredstvom pa opet svjeţom vodom. Dobili su novu odjeću, obiĉan pamuk, a onda su ih odveli na ĉamce pa odveslali uz bok onih golemih brodova. Slijedeći nekog roba, mršavog tamnoputog djeĉaka, Bodri se popeo po ĉetrdeset i jednoj preĉki ljestava uz drveni bok broda. Zajedno su ih odveli ispod glavne palube u prostoriju blizu krme broda. Ne ţelimo vam govoriti o onome što se tamo dogaĊalo, ali ako to ne ispriĉamo, cijela priĉa neće imati smisla pa zato prijeĊite na sljedeće poglavlje. Evo što se dogodilo. 4 __________________ Nakon muĉnih dogaĊaja komadić Bude se pojavi; Tada flota moli Tianfeu da ih straha oslobodi. BROD JE BIO TAKO VELIK DA SE UOPĆE NIJE LJULJAO NA VALOVIMA. BILO JE TO KAO boravak na otoku. Prostorija u kojoj su ih drţali bila je niska no prostrana, a pruţala se po širini broda. Otvori koji su se nalazili s obje strane puštali su unutra zrak i nešto svjetlosti, premda je bilo mraĉno. Rupa ispod jednog od tih otvora stršila je izvan oplate broda i sluţila im je kao zahod. Onaj mršav crni djeĉak zagledao se kroz tu rupu kao da procjenjuje bi li kroz nju mogao pobjeći. Govorio je arapski bolje nego Bodri, iako to ni njemu nije bio materinji jezik; imao je guturalni naglasak kakvog Bodri nikada prije nije ĉuo. − Punašaju se kau da smu smeće. − Zureći kroz onu rupu rekao je kako dolazi s breţuljaka iza sahila. Gurnuo je u rupu jednu nogu, pa drugu. Nije se mogao provući. Tada se zaĉuo zvuk okretanja brave na vratima i on brzo izvuĉe noge iz rupe, skoĉivši poput ţivotinje. Ušla su tri ĉovjeka i svi su se morali pred njima postrojiti. Bodri je procijenio da su to niţi ĉasnici broda. Provjeravaju teret. Jedan od njih je vrlo pozorno gledao crnog djeĉaka. Kimnuo je ostalima, a ovi su spustili na pod drvene zdjele s riţom i od bambusa izraĊeno vjedro s vodom. Onda su otišli. To se tako ponavljalo dva dana. Onaj crni djeĉak, koji se zvao Kju, provodio je većinu vremena zureći u zahodsku rupu i kroz nju u vodu ili ne gledajući ni u što. Trećeg dana su ih izveli gore na palubu kako bi pomogli pri utovaru robu. Teret su podizali konopcima prebaĉenim preko ĉekrka na jarbolima, a onda spuštali u otvore na palubi. Oni koji su tovarili slijedili su upute deţurnog ĉasnika, a to je obiĉno bio Han, koji je bio krupan i imao je okruglo lice. Bodri je saznao da je spremište za robu pregraĊeno u devet zasebnih pregradaka, a svaki od njih je bio nekoliko puta veći od najvećeg doua koji je plovio Crvenim morem. Robovi koji su već ranije bili na brodovima rekli su kako te pregrade ĉine takav brod nepotopivim; ako bi neki od pregradaka poĉeo propuštati vodu, moglo ga se lako isprazniti i popraviti, ili ĉak i ostaviti vodu u njemu, a ostali bi omogućili da brod i dalje pluta na površini. To je kao da se plovi na devet brodova povezanih zajedno. Jednog jutra je paluba iznad njih odjekivala od koraka mornara i mogli su osjetiti kako su oba gigantska kamena sidra bila podignuta. Velika su jedra bila podignuta na kriţeve, po jedno na svakom jarbolu i brod je polako krenuo, lagano se nagnuvši.

19 To je doista bio ploveći grad. Na njemu su ţivjele stotine ljudi, premještali vreće i sanduke iz skladišta u skladište. Bodri je bio izbrojio pet stotina razliĉitih ljudi, a bez sumnje ih je bilo i mnogo više. Bilo je nevjerojatno koliko je tu bilo ljudi. Svi su se robovi sloţili da je takva mnogoljudnost karakteristiĉna za Kineze. Kinezi nisu ni zamjećivali tu napuĉenost, njima je to bilo normalno jer se ni po ĉemu nije razlikovalo od bilo kojeg od kineskih gradova. Admiral cijele te velike flote bio je na njihovom brodu: Zeng He, div od ĉovjeka; imao je ono spljošteno lice zapadnog Kineza pa su ga neki robovi potajice zvali hui. Zbog njegove nazoĉnosti gornja je paluba bila pretrpana ĉasnicima, dostojanstvenicima, svećenicima i svim mogućim uglednicima. U potpalublju je bilo mnogo tamnoputih, Zenja i Malajaca, koji su radili najteţe poslove. Te noći su ĉetvorica došli u prostoriju u kojoj su bili robovi. Jedan od njih je bio Hua Man, Zengov prvi ĉasnik. Stali su ispred Kjua, zgrabili ga i podigli. Hua ga je kratkom palicom udario po glavi. Ostala trojica su s malog svukli odjeću i raširili mu noge. Ĉvrsto su mu bandaţirali bedra i struk. Tada su podigli djeĉaka koji jedva da je bio pri svijesti i tako ga drţali dok je Hua iz svog rukava izvukao malen, zakrivljen noţ. Zgrabio je djeĉakov penis i izvukao ga pa jednim jedinim vještim rezom odrezao mu i penis i jaja, posve uz tijelo. Djeĉak je zaurlao kad je Hua stisnuo ranu koja je krvarila i oko nje omotao koţnati remen. Sagnuo se i u ranu ugurao usku metalnu cjevĉicu i onda pritegnuo remen pa ga opustio. Otišao je do one zahodske rupe i kroz nju bacio djeĉakove genitalije u more. Tada je od jednog od svojih pomoćnika uzeo smotak mokrog papira i pritisnuo to na onu ranu koju je napravio, dok su ostali to omatali zavojima. Kad su s tim završili, dvojica su stavila djeĉakove ruke oko svog vrata i otišli s njim kroz vrata. Vratili su se s njim otprilike nakon jedne smjene i polegli ga. Ustanovilo se kako su cijelo to vrijeme hodali s njim. − Nemojte mu dopustiti da pije, − rekao je Hua utuĉenim i prestrašenim robovima. − Ako tijekom sljedeća tri dana bude jeo ili pio, umrijet će. Djeĉak je stenjao cijelu noć. Ostali robovi su se instinktivno pomakli na drugi kraj prostorije, još uvijek previše prestrašeni da bi o tome razgovarali. Bodri, koji je u svoje vrijeme kastrirao mnoge konje, sjeo je uz njega. Djeĉaku je bilo kakvih deset ili dvanaest godina. U njegovom sivom licu bilo je neĉeg što je privuklo Bodrog pa je ostao uz njega. Tri dana je djeĉak vapio za vodom, no Bodri mu je nije dao. Treće noći eunusi su se vratili. − Sada ćemo vidjeti hoće li preţivjeti ili umrijeti, − rekao je Hua. Podigli su djeĉaka, skinuli mu zavoje, a Hua je brzim trzajem izvukao onu cijev iz djeĉakove rane. Kju je zacvilio i zastenjao kad je jak mlaz mokraće prsnuo iz njega u porculansku noćnu posudu koju je drugi eunuh drţao. − Dobro, − rekao je Hua utihlim robovima. − Pazite da bude ĉist. Podsjetite ga da izvadi taj ĉep kad se bude htio olakšati i neka ga brzim pokretom vrati natrag, neka tako radi dok rana ne zaraste. Izašli su i zakljuĉali vrata. Sada su robovi iz Abesinije razgovarali s djeĉakom. − Budeš li pazio da rana ostane ĉista, brzo će zacijeliti. Urin takoĊer ĉisti ranu pa je to u redu, mislim, ako se malo smoĉiš dok obavljaš nuţdu. − Sreća da to nisu uĉinili svima nama. − A tko kaţe da neće? − Oni to ne rade odraslim muškarcima, previše bi ih umrlo. Samo djeĉaci mogu pretrpjeti takav gubitak. Sljedećeg je jutra Bodri poveo djeĉaka do zahodske rupe i pomogao mu skinuti bandaţu kako bi ovaj mogao izvući ĉep i pomokriti se. Tada mu je Bodri stavio natrag onaj ĉep, pokazujući djeĉaku kamo ga treba staviti, nastojeći biti vrlo obziran dok je djeĉak jecao. − Moraš imati taj ĉep, inaĉe bi rupa zarasla i zatvorila se pa bi umro. − Djeĉak je, grozniĉav, leţao na komadu pamuka nalik peleni. Ostali su se trudili da ne gledaju tu groznu ranu, no bilo je teško tu i tamo ne baciti pogled. Dok je djeĉak spavao, jedan upita na arapskom: − Kako su to mogli uĉiniti? − I oni sami su eunusi, − rekao je jedan Abesinac. − Hua je eunuh. I sam admiral je eunuh. − Ĉovjek bi pomislio da oni onda znaju kako je to. − Znaju, zato to i rade. Oni mrze sve nas. Oni vladaju i Kineskim carem i mrze sve druge. Moţete vidjeti kako će to biti, − kretnjom je obuhvatio golemi brod. − Sve će nas kastrirati. Pribliţava se kraj. − Vi kršćani volite to govoriti, ali to se, zasad, odnosi samo na vas. − Bog je najprije uzeo nas, kako bi nam skratio patnje. Doći će i na vas red. − Ne bojim se ja Boga, nego admirala Zenga Hea, tog eunuha s tri zvjezdice. On i car Jongle bili su prijatelji dok su bili djeca, a kada im je bilo trinaest car je zapovjedio da ovog kastriraju. Moţete li to vjerovati? Sada taj eunuh to radi svim djeĉacima koje zarobe. Sljedećih je dana Kju imao sve višu temperaturu i rijetko je bio pri svijesti. Bodri je sjedio uz njega i stavljao mu u usta vlaţne krpe, recitirajući u sebi sutre. Kada je posljednji puta vidio svog sina, prije gotovo trideset godina, djeĉak je bio star otprilike kao ovaj djeĉak. Ovome su sada usne bile sive i ispucale, a tamna koţa je djelovala nekako mrtvo i bila je vrlo suha i vruća. Bodri nije znao nikoga tko je bio tako vruć, a da nije umro, pa je sve ovo za sve njih vjerojatno bilo samo gubljenje vremena; nema sumnje da bi bilo najbolje pustiti to malo bespolno stvorenje umrijeti. Prisjećao se kako se djeĉak ogledavao po brodu dok su ga

20 tovarili, kako je imao snaţan pogled koji je sve zapaţao. Sada je to tijelo leţalo tu, poput kakve jadne afriĉke djevojĉice koja se nasmrt razboljela zbog infekcije prepona. No groznica je prošla. Kju je sve bolje jeo. Ipak, ĉak i kad je ponovo bio aktivan, govorio je manje nego prije. Ni oĉi mu više nisu bile iste, zurile su u ljude onako kako to ĉine ptice, kao da ne vjeruju ništa od onog što vide. Bodri je shvatio da je djeĉak bio putovao izvan svojeg tijela, odlutao u ništavilo i vratio se natrag kao netko drugi. Posve drukĉiji. Onaj tamnoputi djeĉak bio je mrtav, a ovaj zapoĉinje iznova. − Kako se sada zoveš, − upitao ga je. − Kju, − odgovorio je djeĉak, ali nije se iznenadio, kao da se i nije sjećao da je već ranije Bodrom rekao svoje ime. − Dobrodošao u ovaj ţivot, Kju. Jedrenje preko otvorenog oceana bilo je ĉudan naĉin putovanja. Nebo je promicalo iznad njihovih glava, no nikada nije izgledalo da su se nekamo pomakli. Bodri je pokušavao izraĉunati koliki put dnevno prevale, pitajući se je li to, gledano na duţe staze, brţe nego kretanje na konju, ali nije to mogao izraĉunati. Mogao je samo promatrati vremenske prilike i ĉekati. Dvadeset i tri dana kasnije, flota je uplovila u Calicut, grad mnogo veći od bilo koje luke Zenja, velika poput Aleksandrije ili još veća. Tornjevi s kupolama, zidine s kruništima, Sve zaraslo u zelenilo Tako blizu suncu ţivot pršti u nebo. Okolo kamenja u središtu grada Lake drvene kuće posred zelenila Uz obalu, u oba smjera, Pa otraga u breţuljke, grad se prostire Sve dokle pogled dopire, gore na obronke Planina koje su ga okruţile. Usprkos veliĉini grada, sve aktivnosti su zamrle kada je kineska flota uplovila. Bodri, Kju i Etiopljani gledali su kroz onaj otvor u buĉnu gomilu, u sve to šarenilo ljudi koji su u ĉudu mahali rukama iznad glava. − Ti Kinezi će osvojiti cijeli svijet. − Onda će Mongoli osvojiti Kinu, − rekao je Bodri. Vidio je kako Kju promatra gomilu. Taj je pogled imao izvjesnu demonsku masku, poput Bodrovog oca kada bi se razbjesnio, pogled koji je zurio u dušu osobe i govorio kako će ovu povesti sa sobom i kako ga ne moţeš zaustaviti i kako ti je bolje to i ne pokušavati. Bodri se stresao vidjevši taj pogled na licu malog djeĉaka. Morali su istovariti teret s broda u ĉamce i utovariti drugi teret s ĉamaca na brod, no nijedan od robova nije bio prodan i samo jednom su ih odveli na kopno, a i to samo da bi mnoštvo malih bala tkanina donijeli i utovarili u dugaĉke, iz debla izdubljene ĉamce s kojima se ta roba transportirala do brodova. Dok su to radili, Zeng He je stigao na obalu u svom osobnom dugaĉkom plitkom ĉamcu, sjajno obojenom i inkrustriranom dragim kamenjem i porculanskim mozaicima, a na pramcu je bila zlatna statua, okrenuta naprijed, u smjeru plovidbe. Zeng je izašao iz svog ĉamca, odjeven u zlatnu odjeću ukrašenu crvenom i plavom bojom. Njegovi su mu ljudi prostrli tepih po plaţi kako bi po njemu hodao, no on je sišao s njega i prišao mjestu odakle je nadzirao utovar novog tereta. Bio je zaista golem ĉovjek, i visok i širok. On je imao široko lice, a ne Han, i bio je eunuh, i bio je sve ono što je onaj Abesinac tvrdio. Bodri ga je promatrao krajiĉkom oka, a onda je opazio kako je i Kju zastao, drţeći jednu balu okomito i kako zuri u Zenga posve zaboravivši na posao, promatrajući ga kao sokol miša. Zgrabio je djeĉaka i vratio ga poslu. − Hajde, Kju, zar ne vidiš da smo vezani jedan za drugog; miĉi se ili ću te srušiti i vući po tlu. Ne ţelim upasti u nevolje, Tara zna što se dogodi robu kad se zakvaĉi s nekim ovakvim. Od Calicute su plovili prema jugu do Lanke. Tu su robovi bili ostavljeni na brodu dok su vojnici otišli na obalu i nije ih bilo nekoliko dana. Ponašanje onih ĉasnika koji su bili ostavljeni na brodu natjeralo je Bodrog na pomisao kako takva podjela nije uobiĉajena pa je paţljivo promatrao kako su svakim danom postajali sve nervozniji. Bodri nije znao što bi oni mogli uĉiniti ako se Zeng He ne vrati, no nije mu se ĉinilo vjerojatnim da bi isplovili. Deţurni ĉasnici su ih zaista bili pritisnuli poslom i pokazivali svu nervozu kad su admiralov ĉamac i ostali brzo doplovili iz neke Lankine unutrašnje luke i kad se posada, uz pobjedniĉke pokliĉe, popela natrag na brod. Ne samo da su se morali borbom probiti iz zamke u koju su upali u unutrašnjosti, rekli su, nego su i zarobili opasnog mjesnog uzurpatora koji im je i bio namjestio stupicu, a

21 zarobili su i pravog kralja koji je imao svako pravo na prijestolje... iako se ĉinilo da je ta priĉa malo konfuzna i teško se moglo razluĉiti što je što i zašto bi uopće uz uzurpatora trebali zarobiti i pravog kralja. Najviše ih je zapanjio onaj dio priĉe kad su rekli kako je pravi kralj u svojem vlasništvu imao i najveću svetinju na cijelom otoku, jedan Budin zub kojeg su zvali Dalada. Zeng je tada podigao mali zlatni relikvijarij, kako bi svima na palubi pokazao to blago. Jedan oĉnjak. Posada, putnici i robovi, svi su spontano i jednoglasno povikali iskazujući odobravanje, pokliĉima koji su parali grlo i koji su se ponavljali i ponavljali. − To je znak velike sreće, − rekao je Bodri kad je ta silna buka malo zamrla, ĉvrsto sklopivši ruke i recitirajući sutru Silazak u Lanku. To je zapravo bio tako golem znak sreće da ga je to prestrašilo. A strah je bez sumnje bio i dobar dio razloga zbog ĉega je gomila onoliko vikala. Buda je bio blagoslovio Lanku, bila je jedna od zemalja koje je posebno volio i na ĉijem je tlu rasla jedna grana s njegovog stabla buĊenja, a njegove okamenjene suze su se još uvijek kotrljale niz obronke svete planine usred otoka, one planine na kojoj su ostali Adamovi tragovi stopala. Sigurno nije bilo u redu uzeti Daladu s mjesta gdje je pripadao u toj tako svetoj zemlji. Nije se moglo poreći da je to bila otvorena i poniţavajuća uvreda. Dok su jedrili na istok, brodom se proširila priĉa kako je Dalada dokaz da svrgnuti kralj ima pravo na prijestolje; bit će vraćen Lanki kada car Jogle prosudi cijeli taj sluĉaj. Robove je ta novost ohrabrila. − Znaĉi, kineski car će odluĉivati o tome tko će vladati tim otokom, − rekao je Kju. Bodri je kimnuo. Taj car Jogle je i sam došao na vlast udarom pa Bodrom nije bilo jasno kojem od dva takmaca s Lanke bi mogao biti skloniji. U meĊuvremenu, imali su Daladu na brodu. − To je dobro, − rekao je Kjuu, nakon što je malo razmislio. − U svakom sluĉaju, ništa loše nam se ne moţe dogoditi na ovom putovanju. I pokazalo se da je tako. Mraĉna oluja koja se ustremila ravno na njih, neobjašnjivo se razišla upravo kad ih je dostigla. Visoko more ljuljalo je horizonte, golemi repovi zmajeva šibali su valove dok su oni mirno brodili po zatišju u središtu oluje. Ĉak su prošli kroz Malezijski tjesnac neometani od Palembanquea ili, još sjevernije, od bezbrojnih gusara iz naroda Kam ili japanskih vakoua... ipak, kako je to Kju istaknuo, niti jedan gusar koji je pri zdravoj pameti neće izazivati ovoliku flotu, imala ona Budin zub ili ne. A onda, kad su uplovili u Juţnokinesko more, netko je vidio Daladu kako noću pluta oko broda i izgleda, rekao je, poput plamiĉka svijeće. − Kako on zna da to nije bio plamen svijeće? − upitao je Kju. Sljedećeg jutra nebo je osvanulo rumeno. Crni oblaci su se, dolazeći sa zapada, u širokoj fronti valjali iznad obzora, na naĉin koji je Bodrog jako podsjećao na oluju koja je ubila Timura. Spustila se jaka kiša, a onda je naišao silovit vjetar od kojeg se more zapjenilo i pobijelilo. Diţući se i spuštajući u njihovoj maloj mraĉnoj prostoriji, Bodri je shvatio kako je takva oluja još više zastrašujuća na moru negoli na kopnu. Brodski astrolog je vikao kako je onaj golemi zmaj u moru jako bijesan i kako mlati onu vodu ispod broda. Bodri se pridruţio drugim robovima koji su, drţeći se za rešetke, gledali kroz one male otvore kako bi zapazili leĊa ili pandţe ili njušku toga zmaja, no zbog zapjenjenog mora nisu mogli vidjeti ništa ispod površine. Bodri pomisli da je moţda u toj pjeni ugledao dio tamnozelenog repa. Vjetar zavija kroz devet jarbola Na kojima nema jedara. Golem brod ljulja se na vjetru, Valja se s boka na bok, a oni mali brodovi Pridruţili su se, kao mali plovci od pluta Tonući i opet se pojavljujući. U olujama poput ove ne moţe se ništa uĉiniti, samo izdrţati! Bodri i Kju ĉvrsto su se uhvatili zida Slušajući kako gore ĉasnici broda uzvikuju I bat koraka mornara Koji ĉine koliko mogu kako bi osigurali jedra I onda uĉvrstili kormilo. Ĉuju strah u glasovima ĉasnika I osjećaju ga u stopalima mornara. Zapljusnuo je ĉak i one u potpalublju. Gore, na krmenoj palubi, brodski su ĉasnici zajedno s astrolozima izvodili neku vrst ceremonije pomirenja i moglo se ĉuti samog Zenga Hea kako zaziva Tianfeu, kinesku boţicu koja skrbi o sigurnoj plovidbi morem. Izgovorio je dugaĉku molitvu. Gledajući gore kroz pukotine u palubi kroz koje je kapala voda, Bodri si je mogao predoĉiti kako mornari promatraju taj obred otvorenih usta i kako se dovikuju da bi nadglasali huk vjetra. Njihovi ĉuvari su vikali na njih, − Molite se Tianfei, molite se toj nebeskoj pratiteljici, jedinoj prijateljici mornara! Molite da se ona zauzme za nas. Svi molite!

22 − Tianfea, saĉuvaj nas, − zapjevušio je Bodri, stisnuvši Kjua i dajući mu tako znak da i on uĉini isto. Tamnoputi djeĉak je šutio. Samo je pokazao prema prednjim jarbolima koje su mogli vidjeti kroz svoje otvore pa Bodri pogleda tamo i ugleda munje meĊu jarbolima, svjetleće kugle poput kineskih lampiona bez papira i vatre, kako sjaje ponad jarbola osvjetljavajući kišu i ĉak i donji dio oblaka koji su se nad njih navukli. Izvanzemaljska ljepota nadjaĉala je uţas tog prizora. I Bodri i ostali nisu više bili onako zaplašeni; to je bio previše ĉudesan i divan prizor, a da bi još uvijek brinuli o ţivotu ili smrti. Svi su ljudi vikali, moleći glasno koliko ih grlo nosi. U toj plešućoj crvenoj svjetlosti ukazala se Tianfei, njen oblik je blještao nad njima i vjetar se odjednom stišao. More oko njih se smirilo. Tianfei se gubila, nestajući u zraku. Sada su zahvalni glasovi nadjaĉali zvuk vjetra. Na valovima su se još uvijek vidjele bijele krijeste, no tamo daleko, na pola puta do obzora. − Tianfei! − vikao je Bodri zajedno s ostalima. − Tianfei! Zeng He je stao uz ogradu krmene palube, podigavši obje ruke prema slaboj kišici. Vikao je: − Tianfei! Tianfei nas je spasila! − a svi oni su to ponavljali zajedno s njim, ispunjeni radošću jednako onako kako je zrak bio ispunjen crvenom svjetlošću boţice. Kasnije je vjetar opet ojaĉao, no oni se više nisu bojali. Zapravo i nije vaţno kako je protekao ostatak putovanja kući; nije se dogodilo ništa vaţno i sretno su se vratili, a ono što se dogodilo kasnije saznat ćete ĉitajući sljedeće poglavlje. 5 ____________________ U restoranu Bodri i Kju pridruţe se svom jatiju i u trenu je došao kraj harmoniĉnom ţivljenju POTRESENA OLUJOM I ZAŠTIĆENA TIANFEOM, FLOTA JE DOPLOVILA DO VELIKOG ESTUARIJA. Iza dugaĉkog lukobrana nazirali su se krovovi golemog grada. Ĉak je i samo taj dio grada koji se mogao vidjeti s broda bio veći od svih gradova koje je Bodri ikada vidio, i to kad bi ih se stavilo sve zajedno... svi oni bazari centralne Azije, svi indijski gradovi koje je Timur bio razorio, svi oni sablasno pusti gradovi Frengistana, oni bijeli primorski gradovi Zenja, Calicut... svi oni zajedno zauzeli bi tek ĉetvrtinu ili trećinu tla prekrivenog ovom šumom krovova, ove stepe krovova koja se širila sve tamo do udaljenih breţuljaka koji su se vidjeli na zapadu. Robovi su stajali na onom goiemom brodu, tihi, usred Kineza koji su vikali: − Tianfei, nebeska zaštitnice, hvala ti! − Hanhzou, dome moj, nisam vjerovao da ću te ikada više vidjeti! − Kuća, ţena, proslava Nove godine! − Mi sretni, sretni ljudi koji smo putovali sve tamo do drugog kraja svijeta i uspjeli se vratiti kući! Ona golema kamena sidra bila su baĉena s palube. Na mjestu gdje je rijeka Cientang tvorila estuarij stvarali su se snaţni vrtlozi i bilo koji brod koji nije bio dobro usidren mogao se lako zateći nasukan u plićaku ili odvuĉen na puĉinu. Kad je brod bio usidren, zapoĉeli su poslovi oko iskrcaja. Bio je to golem posao i Bodri je, jedući riţu izmeĊu dvije svoje smjene na ĉekrku, opazio kako tu nema konja ni deva, ni bivola, mula ili magaraca koji bi pomagali pri tom poslu, ili pri bilo kakvom poslu u ovome gradu; samo na tisuće radnika koji su u beskrajnim redovima unosili ili iznosili hranu i druga dobra, unutra i van, unutra i van, kao da je ovaj grad bio neko monstruozno polegnuto tijelo carstva koje su njegovi podanici zajedniĉki punili i praznili. Rad na iskrcaju trajao je danima pa su Bodri i Kju vidjeli i malo luke Kanapu, a i samog Hangzoua, kad su ĉamcima odlazili do drţavnih skladišta smještenih u skupini zgrada ispod breţuljka na jugu, u zgradama koje su prije nekoliko stotina godina bile carska palaĉa. Sada je tamo ţivjelo sve manje aristokrata pa ĉak i visokorangiranih sluţbenika i eunuha. Sjevernije od tog dijela nalazio se utvrĊen stari dio grada prenatrpan prenapuĉenim drvenim zgradama koje su bile visoke pet, šest, pa ĉak i sedam katova, starim zgradama iznad kanala, zgradama na ĉijim se balkonima na suncu sušila razastrta posteljina i gdje je iz krovova izbijala trava. Bodri i Kju su glupavo zurili u sve to dok su u kanalima istovarivali ĉamce. Kju je to gledao onim svojim ptiĉjim pogledom, nimalo zadivljen, bez iznenaĊenja i bez straha. − Puno ih je, − priznao je. Stalno je zapitkivao Bodrog kako se nešto kaţe na kineskom pa je, nastojeći mu odgovoriti, Bodri i sâm nauĉio mnoge rijeĉi. Kada je iskrcaj bio gotov, okupili su sve robove s njihovog broda i poveli ih na Feniksov breţuljak, na "breţuljak stranaca", pa ih prodali mjesnom trgovcu imenom Šen. Tu nije bilo trţnice robova ni aukcije i cijele te predstave. Nikada nisu saznali ni iznos za koji su prodani, a niti tko je zapravo bio njihov vlasnik tijekom tog putovanja morem. Moguće je da je to bio i Zeng He.

23 Okovanih nogu zajedno, Bodri i Kju su, jedan uz drugog, bili provedeni uzanim uliĉicama do zgrade uz obalu jezera koje se nalazilo uz zapadni rub starog grada. Na prvom katu zgrade bio je restoran. Šen im je rekao da je to ĉetrnaesti dan prvog mjeseca godine, poĉetak Praznika lampiona, pa će morati brzo nauĉiti posao, jer se mjesto punilo gostima. Iz restorana su iznijeli stolove Na široku ulicu uz obalu jezera, Po cijeli dan nije bilo slobodnog stolca. Jezero je bilo naĉiĉkano ĉamcima, Na svakom raznovrsne svjetiljke... Od oslikanog raznobojnog stakla, Od bijelog i zelenog rezbarenog zada, Što su se okretali nad toplim zrakom svijeća, Papirnati lampioni što u kratkom plamenu sagore. Ograda uz jezero pretrpana stupovima za svjetiljke Što pruţaju se u jezero, kao i na drugoj obali. Pa u smiraj dana Jezero i cijeli grad oko njega Blješte kroz sumrak prazniĉnog predveĉerja. Neki trenuci nam pruţaju tako neoĉekivanu ljepotu. Šenova najstarija ţena, I-Li, je strogo vodila kuhinju pa su se Bodri i Kju vrlo brzo zatekli kako iz ĉamaca vezanih iza restorana istovaruju vreće od pedeset kilograma riţe, kako ĉiste stolove, peru i ribaju podove. Trĉali su unutra-van, a i uz stube gdje je, iznad restorana, ţivjela obitelj. Radili su teško, no bili su okruţeni ţenama koje su radile u restoranu, koje su bile odjevene u bijelo, a u kosi su imale leptire izraĊene od papira, a i s tisućama drugih ţena koje su prolazile ispod lampiona punih svjetlosti, pa je ĉak i Kju jurio za tim prizorima i mirisima, pijući sva ona pića spašena iz polupraznih ĉaša. Pili su razna pića i sokove. Šen je posluţivao petnaest razliĉiti vrsta riţinog vina, a oni su kušali malo od svakoga. Pili su sve osim obiĉne vode koja je, kako su ih upozorili, bila opasna po zdravlje. A što se hrane tiĉe, i tu su dobivali ostatke. Svakog su jutra dobivali puno riţe u koju je bio ubaĉen neki bubreg ili kakva druga iznutrica, a kasnije se oĉekivalo da se pobrinu sami za sebe, jedući ostatke koje su gosti ostavili. Bodri je jeo sve ĉega se domogao, zadivljen raznolikošću. Praznik lampiona bio je za Šena i za I−Li prigoda kada su gostima mogli ponuditi svoj najbogatiji jelovnik pa je tako Bodri imao priliku okusiti srndaća i meso jelena, zeca, jarebice, prepelice, školjke kuhane u riţinom vinu, guske s marelicama, juhu od lotosovih sjemenki, juhu od papra s Jamajke s dagnjama, ribu kuhanu sa šljivama, raviole, pite i voćne kolaĉe od kukuruznog brašna. Zapravo, svu moguću hranu osim govedine i mlijeĉnih proizvoda; ĉudno, ali Kinezi nisu drţali stoku. Ali su zato imali, kako je Šen rekao, osamnaest vrsta soje, devet vrsta riţe, jedanaest vrsti marelica, osam vrsti krušaka. Svakog je dana bila gozba. Kad je završila guţva oko Praznika lampiona, I-Li je rado ĉinila kraće prekide u radu u svojem lokalu i onda je odlazila posjetiti neke druge restorane u gradu kako bi vidjela što oni nude. Tada bi se vraćala i obavijestila Šena i osoblje u kuhinji kako, na primjer, moraju pripremati juhu od slatkog sojinog umaka kakvu je pronašla negdje na trţnici mješovitom robom, ili svinjetinu peĉenu u pepelu kakvu spremaju u Palaĉi Dogovjeĉnosti i Saţaljenja. Poĉela je voditi Bodroga sa sobom u svoje ranojutarnje posjete klaonici koja se nalazila u samome središtu starog grada. Tamo je nabavljala svinjska rebrica, a za robove kupovala jetrica i bubrege. Ondje je Bodri shvatio zašto nikada ne piju gradsku vodu: iznutrice i krv iz klaonice bacali su se u kanal koji se ulijevao u rijeku, a plima je ĉesto vraćala vodu natrag uz kanal i kroz gradsku vodovodnu mreţu. Vraćajući se tako jednoga dana, dok je hodao iza I-Li gurajući ruĉna kolica na kojima je bila svinjetina i zastavši kako bi propustio skupinu od devet pijanih ţena, Bodri je odjednom osjetio kako se nalazi u posve drugom svijetu. Vrativši se u restoran, rekao je Kju, − Ponovo smo se rodili, a nismo to ni osjetili. − Moţda ti jesi. Ovdje uţivaš kao dijete. − Obojica! Pogledaj oko sebe! To je..., − Nije se mogao izraziti. − Oni su bogati, − rekao je Kju, gledajući oko sebe. Tada su se opet prihvatili posla. Obala tog jezera nikada nije bila neko obiĉno mjesto. Bio praznik ili ne... a gotovo svakog mjeseca je bio poneki praznik... obala jezera je bila jedno od glavnih okupljališta stanovnika Hangzoua. U vremenu izmeĊu praznika tu su se svakog tjedna odrţavale privatne zabave, svakodnevno su se odrţavale veće ili manje proslave i premda je zbog toga u restoranu bilo puno posla, bilo je tu i obilje hrane i pića kojeg su se mogli domoći, a i Bodri i Kju bili su nezasitni. Obojica su se brzo udebljali, a Kju je još uvijek rastao i meĊu Kinezima je izgledao visok.

24 Uskoro su se osjećali kao da nikada i nisu ţivjeli nigdje drugdje. Dobrano prije zore zaĉuo bi se udarac o rezonantnu drvenu ribu i s poţarnog tornja bi se zaĉuo glas ĉovjeka zaduţenog za prognozu vremena: "Pada kiša! Danas je oblaĉno!". Bodri i Kju bi, zajedno s još dvadesetak robova, ustali i bili pušteni iz njihove sobe i većina njih bi poţurila dolje do kanala, koji je dolazio iz predgraĊa, kako bi doĉekali ĉamce s riţom. Posada tih ĉamaca ustajala je još ranije, radili su noću poĉinjući još u ponoć, mnogo lia dalje. Svi zajedno bi utovarili vreće na ruĉna kolica, a onda su ih robovi stazicom odvezli do Šenove kuće. Meli su podove u restoranu, Palili vatru u pećima, prostirali stolove, Prali zdjele i štapiće, sjeckali povrće, Kuhali, nosili namirnice i gotova jela Na dvije Šenove brodice za uţivanje, A kad bi svanula zora I ljudi se polako poĉeli pojavljivati Na obali zbog doruĉka, Oni su pomagali kuharima, posluţivali stolove I ĉistili stolove, − sve što je trebalo, Izgubljeni u meditaciji rada. Obiĉno bi obavljali najteţe poslove, jer su bili novi robovi. Ali ĉak ni ti najteţi poslovi nisu bili jako teški, a imali su i stalni izvor hrane pa je Bodri drţao kako su zaista imali sreće; ovo im je bila prigoda da se fiziĉki oporave i da bolje nauĉe jezik i obiĉaje Kineza. Kju se pretvarao kako ništa od toga ne opaţa, zaista se pravio kako ne razumije većinu onoga što su mu Kinezi govorili, ali Bodri je vidio da on sve upija kao kakva spuţva, gledajući ispod oka tako da se ĉinilo da nikada ne gleda, a uvijek je gledao. Takav je bio Kjuov naĉin. A kineski je već znao bolje nego Bodri. Osmog dana ĉetvrtog mjeseca opet je bio veliki praznik, slavili su nekog sveca koji je bio zaštitnik mnogih gildi u gradu. Te su gilde organizirale procesiju duţ širokog carskog puta koji je podijelio stari grad na sjeverni i juţni dio, a onda utrke zmajeva-ĉamaca na Zapadnom jezeru, uz sve one ostale uobiĉajene zabave uz jezero. Svaka je gilda imala drukĉije kostime i maske, jednake suncobrane i zastavice ili buketiće dok su zajedno stupali trgovima, viĉući. "Deset tisuća godina! Deset tisuća godina!", onako kao su radili još otkad su vladari zaista ţivjeli u Hangzou i kad su im uzvikivali ţelje za njihovu dugovjeĉnost. Po završetku parade razišli su se uz jezero promatrajući krug u kojem je plesala stotina malih eunuha, taj poseban dio cijele proslave. Kju je tu djecu gotovo otvoreno promatrao. Kasnije su on i Bodri morali ići na jednu od Šenovih brodica za razonodu koje su zapravo bile plutajući dijelovi restorana. − Danas imamo krasnu gozbu za naše putnike, − doviknuo im je Šen kad su pristigli i ukrcavali se, − Danas ćemo sluţiti Osam delicija: zmajevu jetru, srţ kostiju feniksa, medvjeĊe šape, usne majmuna, zeĉje embrije, šaranov rep, kuhanog orla štekavca i kumis. Bodri se osmjehnuo pomislivši kako je kumis, to obiĉno fermentirano kobilje mlijeko, tu uvršteno u Osam delicija; on je praktiĉki odrastao na kumisu. − Neke od tih stvari je lakše nabaviti nego druge, − rekao je Šenu, a ovaj se nasmijao i gurnuo ga na brodić. Na jezeru su oni veslali. − Kako to da su ti te tvoje usne još na licu? − dobacio je Kju Šenu koji ga nije mogao ĉuti. Bodri se smijao. − Osam delicija, − rekao je, − što ovi ljudi još neće izmisliti? − Oni vole svoje brojeve, − sloţio se Kju. − Imaju Tri bezgrješna, pa Ĉetiri cara, Devet dostojanstvenika... − Dvadeset i osam zvijeţĊa... − Podjelu na Dvanaest sati, Pet starješina od Pet regija... − Duh pedeset zvijezda. − Deset neoprostivih grijeha. − Šest loših savjeta. Kju se kratko nasmijao. − Ne vole oni brojeve, nego popise. Liste svih stvari koje imaju. Na jezeru su Bodri i Kju izbliza vidjeli one prekrasno ukrašene ĉamce−zmajeve, posute ruţama, obojenim zastavicama i malim papirnatim propelerima što se okreću na vjetru. Na svakom od tih ĉamaca su glazbenici svirali kao ludi, nastojeći bubnjem i trubljom nadglasati zvuk svih drugih, dok su kopljanici pokušavali svojim nazubljenim motkama pobacati u vodu papirnate propelere s drugih ĉamaca. Usred tog radosnog komešanja krikovi posve drugih tonova privukli su pozornost onih koji su bili na vodi pa su se zagledali prema obali gdje je buknuo plamen. Istog trenutka su sve igre bile prekinute i svi su se ĉamci ustremili prema obali. Kad su pristigli na kopno, nastalo je novo komešanje jer su neki jurili prema vatri, a neki od nje. Dok su ţurili prema restoranu, Bodri i Kju su po prvi puta vidjeli vatrogasce. Svaka gradska ĉetvrt je imala jednu takvu ekipu s vlastitom opremom, a svi su se ravnali prema signalnim

25 zastavicama s poţarnih tornjeva postavljenih oko grada, polijevajući krovove u podruĉjima ugroţenim plamenom ili gaseći ostatke poţara. Sve zgrade u Hong−Zou bile su graĊene od drveta ili bambusa, a u mnogim je gradskim ĉetvrtima prije ili poslije izbio poneki poţar pa je postupak već bio dobro uvjeţban. Bodri i Kju su trĉali za Šenom prema susjednoj ĉetvrti koja je gorjela, a koja je bila sjevernije od njihove kuće i uz vjetar, tako da je i njima prijetila opasnost. Uz rub poţarišta radile su tisuće muškaraca i ţena, mnogi od njih tvoreći ţiv lanac koji je dodavanjem donosio kabliće s vodom s najbliţeg kanala. Ti su se kablići uspinjali stubištem zapaljene zgrade i izlijevali na plamen. Bilo je i mnogo onih koji su nosili ljestve, kuke i ostali pribor i koji su ispitivali one koji su se izvukli iz poţara. Odjednom su ti ljudi poĉeli tući jednog koji je umakao vatri, sve dok se nije pretvorio u krvavu masu. Pljaĉkaš, rekao je netko. Uskoro će stići i vojna jedinica koja će pomoći uhvatiti više takvih i onda će ih pobiti na licu mjesta, nakon javnog muĉenja, ako za to bude vremena. Usprkos toj prijetnji, Bodri je sada zapazio i neke koji nisu nosili kabliće s vodom, a ulazili su i izlazili iz zgrada u plamenu. Borba protiv pljaĉkaša bila je jednako intenzivna kao borba protiv plamena! I Kju je to rekao, dodavajući drvene i bambusove kabliće, otvoreno promatrajući sve to. Dani su prolazili, prepuni posla. Kju je još uvijek bio gotovo mutav, uvijek spuštene glave, poput tovarne ţivotinje ili kakvog predmeta u kuhinji, nesposoban da nauĉi kineski... barem su tako svi u restoranu vjerovali. Drţali su ga tek poluĉovjekom, što je bio ĉest stav Kineza prema tamnoputim robovima u gradu. Bodri je provodio sve više vremena radeći za I-Li. Ĉinilo se kako ona ţeli da je upravo on prati pri njezinim izlascima, a on se ţurio kako bi odrţao korak s njom, manevrirajući ruĉnim kolicima kroz guţvu. Stalno je bila u velikoj ţurbi, uglavnom tragajući za novim jelima; ĉinilo se kako je jedva ĉekala da sve kuša. Bodri je uvidio kako je uspješnost restorana bila posljedica tih njezinih nastojanja. Šen je tu više smetao nego što je bio od koristi, jer se pri raĉunanju loše sluţio abakom i nije mogao upamtiti baš mnogo toga, posebno ne vlastite dugove, a i tukao je svoje robove i prostitutke. Zato je Bodri rado slijedio I-Li. Posjetili su Kod Mame Sung kako bi kušali tamošnju bijelu juhu od soje. Promatrali su Weia, zvanog Veliki Noţ, kako u Mačjem mostu kuha svinjetinu i Ĉoua Broj Pet kako ispred Paviljona pet zaprega priprema svoje kolaĉiće s medom. Vrativši se u svoju kuhinju, I-Li je pokušavala pripremiti ta jela na potpuno isti naĉin, znaĉajno kimajući glavom, onako kako je to ona već ĉinila. Ponekad bi se povukla u svoju sobu kako bi razmislila, a nekoliko puta je i Bodrog pozvala gore, zapovjedivši mu neka traţi neke zaĉine ili sastojke za koje je vjerovala da bi mogli pomoći pri spravljanju jela. U njezinoj je sobi pokraj kreveta bio stolić pretrpan boĉicama s kozmetikom, nakitom, malim vrećicama s parfemom koje su se stavljale uz odjeću kako bi mirisala, ogledalima i kutijicama izraĊenim od lakiranog drveta, jantarom, zlatom i srebrom. Oĉito darovi koje je dobivala od Šena. Bodri ih je pogledavao dok je ona tamo sjedila zadubljena u misli. Kutijica bijelog pudera što sluţi kao osnova, Još sjajne, nedirnute površine. Tamno ruţiĉasta nijansa masnog rumenila Za obraze, već rabljena i potamnjela. Kutija ljubiĉastog lišća balzama Smrvljenog u prah, za bojenje noktiju, Što su mnoge ţene u restoranu koristile. I-Li je grizla svoje nokte. Kozmetiku nije nikad koristila, nakit nije nikada nosila, Nikada se nije promatrala u ogledalu. Taj izvanjski pogled. Jednom je umrljala svoje dlanove ljubiĉastom bojom balzama, a drugi puta je s tim namazala sve pse i maĉke u kuhinji. Koliko je Bodri mogao zakljuĉiti, uĉinila je to samo zato da bi vidjela što će se dogoditi. Ali nju su zanimale i stvari u gradu. Izlazeći u grad, pola vremena je utrošila na razgovore i raspitivanja. Jednom se vratila kući uzrujana: − Bodri, oni govore kako sjevernjaci odlaze u restorane u kojima se posluţuje ljudsko meso. "Dvonoţna ovĉetina", jesi li ĉuo za to? Imaju razliĉite nazive za meso staraca, ţena, djevojaka, male djece!? Zar su ti tamo gore zaista takvi monstrumi? − Mislim da nisu, − odgovorio je Bodri. − Nikada nisam susreo nekog takvog. Nije je mogao potpuno razuvjeriti. U snu je ĉesto viĊala gladne duhove, a oni su morali odnekud dolaziti. I ponekad su joj se ţalili da su im tijela bila pojedena. Ĉinilo joj se posve mogućim da bi se oni mogli okupljati oko restorana i traţiti neku vrst kazne. Bodri je kimnuo; i njemu se to ĉinilo mogućim, premda je bilo teško vjerovati da bi ljudi u ovako velikom gradu uopće razmišljali o kanibalizmu kad su imali toliko obilje druge hrane.

26 Kako je posao s restoranom dobro napredovao, natjerala je Šena da malo uredi lokal, da probije otvore u boĉnim zidovima i tamo ugradi prozore, ispunivši ta mjesta okvirima na kojima je bio nauljeni papir, koji je blještao ili tek treperavo odraţavao sunĉevu svjetlost, ovisno o tome koje je doba dana ili kakvo je vani vrijeme. Potpuno je otvorila prednji dio zgrade prema šetnici uz jezero i pod poploĉila glaziranim ciglama. Ljeti je imala lonce s dimom protiv komaraca kada bi ovi postali nesnosni. U zidove je ugradila brojne male niše posvećene raznim bogovima, svecima-zaštitnicima, ţivotinjskim duhovima, demonima i gladnim duhovima, a ĉak je, na Bodrovu poniznu zamolbu, jednu posvetila i Tianfei, onoj nebeskoj zaštitnici pomoraca, usprkos tome što je posumnjala da je ova samo još jedno obliĉje Tare koja je već bila sasvim dovoljno slavljena dobivši svoje mjesto po raznim zakucima kuće. Ako se Tara zbog toga bude naljutila, rekla je, to će se svaliti na Bodrovu glavu. Jednom se vratila kući prepriĉavajući priĉu o nekolicini ljudi koji su umrli i nedugo poslije opet oţivjeli, oĉigledno nemarom nebeskih pisara koji su zapisali pogrešna imena. Bodri se smješkao; Kinezi su zamišljali zamršenu birokraciju za mrtve, baš kakva je bila i za sve druge. − Vratili su se s informacijama za svoje ţive roĊake, stvarima za koje se pokazalo da su toĉne, premda takva nakratko mrtva osoba to nije mogla znati. − Ĉudesno, − rekao je Bodri. − Ĉuda se dogaĊaju svakoga dana, − odgovorila je I-Li. Što se nje ticalo, svijet je bio napuĉen duhovima, Ċinima, demonima, sablastima... tako raznovrsnim koliko je bilo i raznih okusa jela. Nikada joj nitko nije objasnio ništavilo pa tako nije ni razumjela onih šest razina stvarnosti u kojima je organizirano kozmiĉko postojanje, a Bodrome se ĉinilo da on i nije u poloţaju da bi je mogao poduĉavati. I tako je za nju to sve ostalo na razini duhova i demona. One zle se moglo obuzdavati razliĉitim aktivnostima koje su im smetale: vatrometom, bubnjevima i gongovima; takve su ih stvari tjerale. Bilo je takoĊer moguće i udariti ih štapom ili ih otjerati paljenjem neke aromatiĉne biljke, što je bio seĉuanski obiĉaj kojeg je I-Li prakticirala. Kupovala je i magiĉne zapise ispisane na minijaturnim papirima ili srebrnim valjcima, a stavljala je i ploĉice zada na prag svakih vrata; mraĉni demoni nisu voljeli njihov sjaj. A kako je i restoranu i cijelom domaćinstvu dobro išlo, vjerovala je kako time ĉini pravu stvar. Prateći je u njezinim izlascima i po nekoliko puta tjedno, Bodri je mnogo nauĉio o Hangzou. Znao je da se najbolje koţe nosoroga mogu nabaviti kod Ĉiena, odmah ispod kanala kod malog jezera Ĉingu; najbolji turbani su bili kod Kanga Broj Osam u Ulici izlizanog novĉića, ili kod Janga Broj Tri, tamo niz kanal, odmah ispod Tri mosta. Najbogatiji izbor knjiga bio je na štandu s knjigama ispod velikih stabala nedaleko paviljona u Vrtu tri naranĉe. Pleteni kavezi za ptice i cvrĉke mogli su se nabaviti u Ulici ţeljezne ţice, a ĉešljeva izraĊenih od bjelokosti bilo je kod Feia uz Most ugljena. I-Li je voljela detaljno razgledavati sve te prodavaonice, iako je u njima kupovala samo darove za svoje prijateljice ili za svekrvu. Bila je zaista vrlo radoznala. Bodri je teško odrţavao korak s njom. Jednog je dana, priĉajući nešto posve nevaţno, zastala nasred ulice, zaĉuĊeno pogledala Bodrog i rekla: − Ja ţelim sve znati! Kju je i dalje gledao onako ne gledajući. Jedne noći u osmom mjesecu, za vrijeme plime, kada su visoki valovi rijeke Ĉientang stvarali huku, kad je u gradu bilo mnogo posjetitelja, sat vremena prije nego će onaj zaduţen za prognozu vremena udariti o drvenu ploĉu i zavikati, Bodri se probudio osjetivši kako mu je nešto lagano povuklo uho, a onda je osjetio i kako mu je neka ruka ĉvrsto pritisnula usta. Bio je to Kju. U ruci je drţao kljuĉ njihove sobe. − Ukrao sam kljuĉ. Bodri mu je odgurnuo ruku sa svojih usta. − Što to radiš? − prošaptao je. − Hajde, − rekao je Kju na arapskom, koristeći se izrazom kojom se neposlušnu devu nagovaralo da nastavi put. − Bjeţimo odavde. − Što? Kako to misliš? − Rekao sam da bjeţimo. − Ali kamo ćemo? − Van iz ovog grada. Idemo na sjever, prema Nanjingu. − Ali tu nam je dobro! − Ma daj, kakvo dobro. Tu smo završili svoje. Upravo sam ubio Šena. − Što si?! − Šššš. Moramo podmetnuti poţar i pokupiti se odavde prije nego se probude. Zaprepašten, Bodri je nekako ustao, neprestano šapćući: − Zašto, zašto, zašto, zašto? Tu nam je bilo dobro, trebao si me pitati ţelim li sudjelovati u ovome. − Ţelim pobjeći, − rekao je Kju, − i trebam te. Treba mi gazda s kojim ću se moći kretati. − Kretati kamo? Sada je Bodri već slijedio Kjua kroz usnulu kuću, hodajući naslijepo s potpunom sigurnošću, jer tako je dobro upoznao tu kuću, prvu u kojoj je ikada ţivio. SviĊala mu se. Kju ga je odveo u kuhinju gdje je izvadio

27 granĉicu koja je virila iz tinjajuće vatre; sigurno ju je gurnuo u vatru prije nego je probudio Bodrog, jer sad je njezin kvrgavi kraj već bio zahvaćen plamenom. − Idemo na sjever, do glavnoga grada, − dobacio je Kju preko ramena dok je išao ispred Bodrog prema izlazu iz zgrade. − Idem ubiti cara. − Što?! − Kasnije ćemo o tome, − rekao je Kju, prinijevši baklju snopu trstike i sitniša za potpalu vatre kojeg je, zajedno s kuglicama voska, već pripremio stavivši ih uz zidove u uglu kuće. Kad se plamen prihvatio, istrĉao je van, a Bodri ga je, zgraţajući se, slijedio. Kju je zapalio još jedan snop prislonjen uz vrata susjedne kuće i onda je malo toga prenio i do treće; a Bodri je stalno bio uz njega, previše šokiran da bi mogao zrelo razmišljati. Da Šen već nije bio ubijen, on bi sada zaustavio djeĉaka. Ovako, Kjuov i njegov ţivot više nisu vrijedili mnogo pa im je poţar moţda i bio jedina nada, jer bi u vatri leš mogao tako izgorjeti da se i ne vidi da je bio ubijen. Jednako tako bi se moglo pretpostaviti da su i neki robovi, zakljuĉani u svojoj sobi, potpuno izgorjeli. − Nadam se da će svi izgorjeti, − rekao je Kju, javljajući se poput jeke na tu posljednju misao. I mi smo, baš kao i vi, šokirani ovakvim razvojem dogaĊaja i ne znamo što se kasnije dogodilo, no to će nam, bez sumnje, reći sljedeće poglavlje. 6 ____________________ Idući uz Veliki kanal naši putnici kaznu izbjegoše; U Nanjingu za pomoć mole eunuha s tri zvjezdice. BJEŢALI SU MRAĈNIM ULICAMA PREMA SJEVERU, KREĆUĆI SE PARALELNO S KANALOM. IZA njih se već podigla uzbuna, ljudi su vrištali, ĉula su se poţarna zvona, svjeţ jutarnji povjetarac puhao je s Zapadnog jezera. − Jesi li uzeo novac?, − sjetio se upitati Bodri. − Mnogo niski, − rekao je Kju. Ispod ruke je nosio punu torbu. Morali su pobjeći što dalje, i to što brţe. Uz tamnoputog momka kao što je Kju, bilo bi teško ostati nezamijećen. On je nuţno morao ostati mladi crnoputi rob eunuh, a Bodri zato njegov gospodar. Bodri će morati obavljati sve razgovore; to je i bio razlog zašto ga je Kju poveo. Zato i nije ubio Bodrog kada je pobio sve ostale ukućane. − A što je s I-Li? Zar si i nju ubio? − Ne. Njezina soba ima prozor. S njom će biti sve u redu. Bodri baš nije bio siguran u to. Mogla bi završiti poput Weia Velikog Noţa, tako da ulici priprema jela za prolaznike. Premda je, koliko je sposobna, za nju i takva mogućnost dostatna. Tamo gdje je bilo mnoštvo robova obiĉno bi se našao i poneki crnac. Ĉesto su robovi bili ti koji su vukli ĉamce uz kanale kroz poljoprivredne predjele, okrećući vitlo ili naprosto tegleći uţad poput mula ili deva. Moţda bi se i njih dvojica mogli domoći nekog od tih ĉamaca i ostati prikriveni, mogli bi se pretvarati kako su i oni robovi... ali ne, tada bi im trebao netko tko bi im bio gospodar. A kad bi im se jednostavno uspjeli potajice pridruţiti na kraju uţeta... Ni sam nije mogao vjerovati kako razmišlja o tome da se prikljuĉi robovima koji tegle ĉamce uz kanal, a onako je lijepo radio sa stolovima u restoranu! Toliko je bio bijesan na Kjua da je samo siktao. A sada ga je Kju trebao. Bodri je mogao napustiti djeĉaka pa bi imao daleko veće izglede izgubiti se u cijelom tom mnoštvu trgovaca, budistiĉkih svećenika i prosjaka koji su se kretali cestama Kine; ĉak ni njihova slavna birokracija lokalnih duţnosnika i sluţbenici u pokrajinama nisu mogli uhvatiti trag svim tim siromašnim ljudima koji su se vukli po breţuljcima i po cijeloj unutrašnjosti. No s ovim crnim djeĉakom uza se, isticao se poput kakvog festivalskog klauna s majmunom. Ali nije imao namjeru napustiti Kjua, nije na to iskreno pomišljao, samo je siktao zato što je bio bijesan. Bjeţali su sve dalje kroz periferni dio grada i Kju bi pokatkad povukao Bodroga za rukav, poţurujući ga na arapskom jeziku, − Znaš, to je zapravo ono što si ti stvarno ţelio, pa sâm si mi rekao da si veliki mongolski ratnik, barbarin stepa kojeg se boje svi narodi, samo si se pretvarao kako ti ne smeta ţivjeti kao neĉiji kuhinjski rob, a vješt si u tome da ne razmišljaš o stvarima, no sve je to samo gluma, naravno da si oduvijek to znao, samo si se pretvarao kako ne znaš da cijelo vrijeme samo ţeliš pobjeći. − Bodri je bio zapanjen od pomisli da ga je netko uopće mogao tako potpuno krivo razumjeti. Periferija Hangzoua bila je mnogo zelenija od središnjih starih ĉetvrti, svako je domaćinstvo bilo stablima odijeljeno od drugog, ĉak i malim voćnjacima duda. Tamo iza njih, poţarna su zvona razbudila cijeli grad, novi dan zapoĉeo je panikom. S malog uzvišenja mogli su baciti pogled unatrag izmeĊu zidina i vidjeti kako obala blješti; ĉinilo se da je poţar zahvatio ĉitavu ĉetvrt ĉim je postojani zapadni vjetar raspuhao one kuglice voska i snopiće lako zapaljivog materijala. Bodri se pitao je li Kju sa svojim bijegom ĉekao

28 ovako vjetrovitu noć. Najeţio se od te pomisli. Znao je on od ranije da je djeĉak bistar, no nikada nije pomislio da bi mogao biti tako nemilosrdan, usprkos onom opakom pogledu kojeg bi pokatkad kod njega opazio i koji je Bodrog podsjećao na Timurov pogled... ta intenzivna usredotoĉenost, nekakav totemski izgled, pogled u kojem su se, bez sumnje, nazirali oni grabeţljivi unutrašnji zlodusi. U nekom krucijalnom smislu svaka osoba i jest onaj unutrašnji demon kojeg u sebi nosi, a Bodri je već ranije zakljuĉio kako je Kju jastreb, sputan i s kukuljicom navuĉenom na glavu. Timur je bio orao u visinama koji se obrušavao na svijet kako bi ga rastrgao. Tako je i ovaj djeĉak imao isti taj znak, istu zamisao. Kod Kjua je još bila i ona njegova zatvorenost, ĉinjenica da su mu prave zamisli bile skrivene mnoštvom pregrada, još od vremena kada su ga kastrirali. Naravno da je to moralo imati svoje posljedice. Onaj izvorni djeĉak je bio nestao, prepustivši unutrašnjim duhovima neka pregovaraju oko te nove osobe ĉiju narav će poprimiti. Ţurili su kroz najsjevernije dijelove Hangzoua pa kroz gradska vrata u posljednjem gradskom bedemu. Cesta se tu uspinjala na Su Tung-po breţuljke s kojih su imali dobar pogled na podruĉje uz obalu jezera; sada, u zoru, plamen je bio manje vidljiv i sve se svodilo na oblake crnog dima, no nije bilo sumnje da iskre lete prema istoku i tako šire poţar. − Ovo će ubiti mnoge ljude! − uzviknuo je Bodri. − To su Kinezi, − rekao je Kju. − Ima ih i više nego dovoljno da zauzmu njihova mjesta. Ţureći prema sjeveru kretali su se paralelno s Velikim kanalom, drţeći se njegove zapadne obale, i sada su ponovo vidjeli kako je Kina gusto naseljena. Ovdje gore bilo je golemo podruĉje riţinih polja i sela koja su hranila taj veliki grad na obali. Seljaci su s prvim jutarnjim svjetlom osvanuli u poljima. Riţa se sadi na potopljenim poljima, I stalno si sagnut. Neki ĉovjek koraĉa Za vodenim bivolom. Neobiĉno je vidjeti Takvo kišom do sjaja isprano crno siromaštvo Sitnih imanja, oronulih sela na raskriţjima, Nakon sveg onog šarenila Hangzoua. − Ne razumijem zašto se svi ne presele dolje u grad, − rekao je Kju. − Ja bih otišao. − Oni nikada i ne pomošljaju na to, − rekao je Bodri, ĉudeći se što je Kju pretpostavio da bi i drugi ljudi razmišljali da njegov naĉin. − Osim toga, tu su im i obitelji. Mogli su nazrijeti Veliki kanal kroz stabla koja su duţ njega rasla, bio je udaljen tek dva−tri lia prema istoku. Uz njega su stajala debla sloţena na hrpu, oznaĉavajući neke popravke ili poboljšanja. Nastavili su dalje, odrţavajući istu udaljenost od kanala, nadajući se da će izbjeći neku moguću vojnu jedinicu ili ophodnju koju bi prefektura poslala da tog nesretnog dana motri uzduţ kanala. − Ţeliš li napiti se vode? − upitao je Kju. − Misliš li da bismo mogli ovdje piti? Bio je vrlo susretljiv, ali i zabrinut, Bodri je to primijetio, a i morao je biti. Uz Veliki kanal bi pogled na Kjua i mogao proći kao nešto posve normalno, no Bodri nije imao dokumente, a mjesni prefekti ili sluţbenici na kanalu mogli bi vrlo lako zatraţiti da im ih pokaţe. Tako im ni podruĉje posve uz kanal, a ni ono podalje, nije uvijek obećavalo sigurnost. Trebalo je šmugnuti malo na jednu, malo na drugu stranu, ovisno o tome na koga nailaze. Moţda će se ĉak morati kretati noću, što bi ih usporilo i bilo bi još opasnije. S druge strane pak, nije baš izgledalo vjerojatno da su svim tim gomilama ljudi koji su se kretali gore-dolje po kanalu bili provjeravani dokumenti, a još je manje vjerojatno da bi ih ljudi i imali. I tako su se uvukli u gomilu koja se kretala cestom duţ kanala, Kju je vukao svoju torbu i ostao okovan u lancima, donosio je Bodrom vodu i pretvarao se kako je previše glup a da bi shvatio išta osim najjednostavnijih zapovjedi. Mogao je izvoditi zastrašujuće uvjerljivo imitiranje idiota. Grupe ljudi su teglile uţad ĉamaca ili su okretali vitla što su podizala i spuštala pregrade na prevodnicama, u redovitim intervalima prekidajući vodeni tok. Parovi ljudi, gospodar sa slugom ili robom, bili su ĉesti i posve uobiĉajeni. Bodri je zapovijedao Kju, no bio je i previše zabrinut, a da bi u tome uţivao. Tko zna kakve bi sve nevolje Kju mogao izazvati kad stignu na sjever. Bodri ni sam nije znao što zapravo osjeća, jer to se mijenjalo iz minute u minutu. Još uvijek nije mogao vjerovati kako je Kju iznudio to da pobjegne s njim. Ponovo je poĉeo siktati od bijesa. Imao je moć koja je za tog djeĉaka mogla znaĉiti ţivot ili smrt, a ipak ga se bojao. I još jedan mali plato uz prevodnicu napravljenu od novih, neobraĊenih drvenih trupaca, gdje je lokalni upravitelj sa svojim pomoćnicima zaustavljao svaku ĉetvrtu ili petu grupicu. Odjednom su domahnuli Bodrom, a kad im je ovaj prišao dovevši i Kjua kojim je odmah ovladala malodušnost, zatraţili su dokumente. Uz upravitelja je bio viši sluţbenik u odori, prefekt koji je imao amblem na kojem je bio izvezen dvoglavi kobac. Te oznake ranga koje su prefekti nosili bile su lako shvatljive: najniţi rang je u amblemu imao izvezenu prepelicu kako kljuca po tlu, a najviši je imao sliku ţdrala kako leti iznad oblaka. Zato se ĉinilo da je ovaj ovdje priliĉno vaţna osoba i moţda je tragao za podmetaĉem poţara u Hangzou pa se Bodri

29 nastojao dosjetiti neke laţi dok mu je tijelo bilo napeto i spremno za bijeg, kad je Kju posegnuo u onu svoju torbu i Bodrom pruţio paketić papira povezanih svilenom vrpcom. Bodri je razvezao uzao na vrpci i pruţio papire upravitelju, pitajući se što li to u njima piše. Znao je tibetanska slova za "Om Mani Padme Hum", jer tko ih ne bi znao kada su bila uklesana u svaki kamen na Himalaji, ali inaĉe je bio nepismen, a i to kinesko pismo mu je izgledalo poput tragova pilića, svako slovo potpuno razliĉito od svih ostalih. Upravitelj i onaj s kopcem na amblemu proĉitali su dva gornja papira s one hrpe i onda sve vratili Bodrom, koji ih je opet zavezao vrpcom i predao ih Kjuu, a da ga pritom nije ni pogledao. − Pripazite kada se budete pribliţili Nanjingu, − rekao je Kobac. − U brdima juţnije od grada zadrţavaju se banditi. − Drţat ćemo se kanala, − rekao je Bodri. Kad su odmakli toliko da ih ophodnja više nije mogla vidjeti, Bodri je po prvi puta ţestoko udario Kjua. − Što je to bilo?! Zašto mi nisi spomenuo te papire?! Kako moţeš oĉekivati da ću znati što trebam reći ljudima? − Bojao sam da ćeš uzeti papire, a mene ostaviti. − Kako to misliš? Ako u njima piše da imam crnog roba, onda i moram imati crnog roba, nije li tako? Što zapravo piše? − Piše da si u carskoj floti nakupac konja i kako ideš u Nanjing zakljuĉiti posao. I da sam ja tvoj rob. − Gdje si to nabavio? − Od onog trgovca koji na ĉamcu prodaje riţu; on ih radi pa je i za mene jednog napisao. − Znaĉi, on zna za naše planove? Kju nije odgovorio pa se Bodri pitao je li i taj sada mrtav. Ĉinilo se da je djeĉak bio sposoban za bilo što. Nabaviti kljuĉ, nabaviti krivotvorene dokumente, pripremiti kuglice voska za poţar... ako doĊe vrijeme kad će zakljuĉiti kako mu Bodri više nije potreban, Bodri bi, bez sumnje, jednog jutra mogao osvanuti prerezanog vrata. Sasvim je sigurno kako bi bio mnogo sigurniji da je putovao sam. Dok su teška koraka prolazili pokraj uţadi za vuĉu brodice, on je još malo porazmislio o tome. Mogao je djeĉaka prepustiti njegovoj sudbini... daljnjem ropstvu, ili brzoj smrti bjegunca, ili polaganoj smrti namijenjenoj palikućama i ubojicama... a onda krenuti svojim putem prema sjeveru pa na zapad do velikog zida i odatle kući. Iz naĉina kako je Kju izbjegavao njegov pogled i hodao krijući se iza njega, bilo je jasno kako on manjeviše zna o ĉemu Bodri razmišlja. I tako je sljedećih dan-dva Bodri grubim glasom zapovijedao, a Kju je ţurno uĉinio sve što je od njega traţio. No Bodri ga nije napustio niti je Kju prerezao Bodrome grlo. Kad je ponovo o svemu dobro razmislio, Bodri si je morao priznati da mu je karma nekako povezana s djeĉakovom. Sve je to na izvjestan naĉin bilo povezano. Lako je moguće da on i jest tu upravo zato da bi pomogao djeĉaku. Jednoga dana, dok su pješaĉili, Bodri mu je rekao: − Slušaj, ne moţeš otići u glavni grad i tamo ubiti cara. Ne moţeš. Uostalom, zašto bi to uopće uĉinio? Pogrbljen i pokunjen, mali konaĉno odgovori na arapskom, − Zato da bih ga srušio. I opet se posluţio terminom kojim su se koristili goniĉi deva. − Zašto? − Da ih zaustavim. − Ali ubojstvo cara, ĉak kad bi ti i uspjelo, neće ih zaustaviti. Oni će samo toga cara zamijeniti s nekim novim i opet će sve ići po starom. Tako ti to ide. Neko vrijeme su hodali, a onda mali upita: − Zar se neće boriti oko toga tko će biti novi car? − Misliš oko nasljednika? Ponekad se to dogaĊa. Ovisi o tome tko bi ga trebao naslijediti. Ne znam mnogo o tome. Ovaj car, Jongle, i sam je uzurpator. Oteo je prijestolje svome nećaku, ili ujaku. No obiĉno to pravo nasljeĊivanja ima najstariji sin. Ili car za svog nasljednika odredi nekog drugog. U svakom sluĉaju, ta dinastija se nastavlja. S tim baš nema ĉestih problema. − Ali moglo bi biti ? − Moţda bi moglo, a moţda ne bi. Oni bi u meĊuvremenu noću bdjeli kako bi smislili najteţe naĉine na koje će te muĉiti. Ono što su ti uĉinili na brodu bilo bi ništa u usporedbi s tim. Dinastija Ming ima najbolje muĉitelje na svijetu, svi to znaju. Hodali su šuteći. − Oni imaju sve najbolje na svijetu, − u glasu djeĉaka osjetilo se prigovaranje. − Najbolje kanale, najbolje gradove, najbolje brodove, najbolje armije. Plove uokolo po morima i gdje god doĊu, ljudi im se klanjaju. Pristanu negdje i vide zub Bude pa ga odnesu sa sobom. Postave kralja koji će njima sluţiti pa odu dalje i svagdje uĉine isto. Osvojit će cijeli svijet, kastrirati sve djeĉake i sva će djeca biti njihova i sav će svijet na kraju biti njihov. − Moţda, − rekao je Bodri. − To je moguće. A zaista ih je mnogo. I ta njihova flota je golema, u to nema sumnje. Ali ne moţe se broditi do središta svijeta, do stepa iz kojih ja dolazim. A i ljudi tamo su mnogo jaĉi

30 nego Kinezi. Oni su već ranije osvojili Kinu. I tako će ipak sve biti dobro. I slušaj, bez obzira na to što se bude dogaĊalo, ti tu ništa ne moţeš. − To ćemo tek vidjeti u Nanjingu. To je, naravno, bila ĉista ludost. Mali je sasvim pošašavio. Opet mu se pojavio onaj pogled u oĉima... neljudski, totemski, zlodusi su kroz njega promatrali stvari, taj pogled od koje se Bodrome sledio onaj ţivac koji povezuje ĉakre, sve do one prve ĉakre, one iza jaja. A i osim tih grabeţljivih zloduha, s kojima je Kju bio roĊen, bilo je neĉeg zastrašujućeg u toj mrţnji eunuha, neĉeg nestvarnog i neprirodnog. Bodri nije nimalo sumnjao u to da zapravo putuje zajedno s nekom silom, s nekim afriĉkim djetetom koje je vraĉ ili šaman. Osveta, i to protiv Kineza! Usprkos tome što je vjerovao kako je to ludost, Bodroga je zanimalo što bi moglo iz toga ispasti. Nanjing je bio veći ĉak i od Hangzoua. Bodri je jednostavno morao odustati od svakog daljnjeg ĉuĊenja. Ovo je ujedno i bila matiĉna luka carske flote. Cijeli jedan grad brodograditelja bio je podignut dolje pri estuariju rijeke Jangzi3 , brodogradilišta koja su imala sedam golemih suhih dokova postavljenih okomito prema rijeci, iza velikih ustava ĉije su otvore nadzirale straţe kako bi onemogućile sabotaţu. Odmah iza dokova ţivjelo je na tisuće brodograditelja, stolara i proizvoĊaĉa jedara. Taj grad, zvan Longjiang, širio se neplanski na sve strane, a osim radionica tu su bile i krĉme s konaĉištima za prispjele radnike i za mornare puštene na kopno. Veĉernji razgovori po tim krĉmama odnosili su se uglavnom na sudbinu carske flote i Zenga Hea, koji je sada bio zaokupljen podizanjem hrama boţici Tianfei i pripremao se za sljedeći pohod na zapad. Bodri i Kju su se lako, kao sitan trgovac i njegov sluga, umiješali meĊu tamošnji puk i unajmili dva mjesta za spavanje na madracima u krĉmi Juţno more. Tu su tijekom veĉernjih razgovora saznali kako se upravo gradi novi glavni grad, gore u Beipingu, projekt na kojeg je car Jongle trošio mnogo svoga vremena i novca. Beiping, sjeverna baza provincije (osim u vrijeme vladavine mongolskih dinastija) bio je prvo uporište Tzua Dija prije no što je uzurpirao Tron zmaja i postao car Jongle, i sada ga je ţelio nagraditi ĉineći ga opet carskim gradom, mijenjajući mu ime od Beiping (Sjeverni mir) u Beijing (Sjeverna prijestolnica). Stotine tisuća radnika bile su poslane iz Nanjinga na sjever kako bi izgradili doista golemu palaĉu koja je u svakom smislu bila veliĉine grada pretvorenog u svojevrsnu palaĉu − zvali su je Zabranjeni Grad − zabranjenu za svakog osim za cara, njegove konkubine i eunuhe. Izvan njezinih zidina trebao je biti podignut veći, takoĊer novi, carski grad. Reĉeno je kako se sve to radi protiv volje konfucijanske birokracije koja u ime cara vlada zemljom. Taj novi grad, baš kao i carska flota, iziskuje goleme troškove, a takva careva rastrošnost nije im se nimalo svidjela, jer je iz zemlje crpila njezino bogatstvo. Nisu voljeli gledati kako se bogatstvo troši ili nisu vjerovali da je ono što će se za taj novac dobiti zaista toga vrijedno. Oni su shvaćali da je Konfucije govorio kako je bogatstvo cara vezano uz zemlju na tradicionalan naĉin, kroz poboljšanje poljodjelstva i asimilaciju ljudi s kojima zemlja graniĉi. Sve ove novotarije, ta izgradnja brodova i putovanja ĉinila su im se manifestacijom porasta moći carevih eunuha koje su mrzili jer su im bili takmaci u utjecaju kojeg su imali. Razgovori po mornarskim krĉmama pruţali su podršku eunusima; većinom zato što su mornari bili odani plovidbi, floti i Zengu Heu, a i ostalim admiralima eunusima. No sluţbenici nisu dijelili njihovo mišljenje. Bodri je vidio kako je Kju zapodjenuo taj razgovor te ĉak je postavljao i dodatna pitanja kako bi saznao što više. Nakon samo nekoliko dana u Nanjingu, saznao je sve moguće traĉeve za koje Bodri uopće nije ĉuo: Cara je zbacio konj kojeg je dobio na dar od mongolskih poklisara, konj koji je nekada pripadao samom Timuru (Bodri se pitao koji bi to od onih konja mogao biti, a ĉudna je i pomisao da bi konj mogao tako dugo ţivjeti, a onda je, bolje razmislivši, shvatio kako su od Timurove smrti prošle tek dvije godine). Grom je udario u novu palaĉu u Beijingu i spalio je do temelja. Car je izdao edikt u kojem je sebe okrivio za tu nemilost s nebesa, a to je pak prouzroĉilo strah, zbunjenost i kritiziranje. Nakon tih dogaĊaja izvjesni birokrati su se otvoreno protivili tim ogromnim troškovima nastalim zbog novog glavnog grada i carske flote, troškovima koji su cijedili iz riznice sav višak i to baš u vrijeme kada su opća glad i pobune na jugu vapili za carskom pomoći. Cara Jonglea je takva njihova kritiĉnost vrlo brzo zamorila pa je jednog od najprominentnijih kritiĉara prognao iz Kine, a ostalih se riješio razaslavši ih po provincijama. − Sve je to loše, − rekao je neki mornar kojeg je piće tek malo obuzelo, − ali za cara je najgore od svega to što mu je šezdeset godina. Tu nema pomoći, ĉak ni kad si car. Moţda to caru ĉak i teţe pada. Svi su kimali. "Loše, vrlo loše.", "Neće moći sprijeĉiti borbu izmeĊu eunuha i sluţbenika", "Mogli bismo ubrzo doţivjeti graĊanski rat". − Idemo u Beijing, − rekao je Kju Bodrome. 3 Raniji naziv za Jangtze

31 No prije nego su otišli, Kju je ustrajno navaljivao da odu u kuću u kojoj je ţivio Zeng He, u golemo zdanje pomalo zbrkanog stila ĉija su ulazna vrata bila izrezbarena tako da izgledaju poput krme jednog od brodova flote. Svaka od soba (sedamdeset i dvije, rekoše mornari) u toj zgradi trebala je svojim unutrašnjim ureĊenjem podsjećati na neku drugu muslimansku zemlju, a vrt u dvorištu je bio ureĊen tako da izgleda kao Junan.4 Dok su se uspinjali na breţuljak, Bodri je neprestano prigovarao. − On nikada neće primiti jadnog trgovca i njegovog roba. Pa to je smiješno, njegove sluge će nas otjerati s vrata! Dogodilo se upravo tako kako je Bodri i predvidio. Ĉuvar na glavnom ulazu ih je odmjerio i rekao im neka nastave put. − Dobro, − rekao je Kju, − poĊimo u taj hram što se gradi za Tianfeu. Bio je to veliki kompleks zgrada koje je Zeng He podizao u ĉast Nebeske Pratilje i kako bi joj zahvalio na ĉudesnom spašavanju flote iz oluje. Središnji dio hrama je Oktogonalna pagoda visoka devet katova, Oploĉena bijelim porculanom paljenim s perzijskim kobaltom Što ga je trgovaĉka flota sa sobom donijela. Svaki kat pagode mora biti sagraĊen S jednakim brojem ploĉica, jer To raduje Tianfei, tako ploĉice postaju sve manje Kako se pagoda suţava u svoj vitki vrh, Daleko iznad vrhova stabala. Ljepota ponuĊena I ostavljena boţici ĉistog milosrĊa. A tamo, usred podignute konstrukcije, razgovarajući s ĉovjekom koji nije izgledao nimalo bolje nego Bodri ili Kju, stajao je Zeng He. Kad su mu prišli, pogledao je Kjua i zastao kako bi s njim porazgovarao. Bodri je odmahivao glavom vidjevši kako se djeĉakova snaga sada sama otkriva. Zeng je kimnuo kada ga je Kju podsjetio da su i oni bili dio njegove posljednje ekspedicije. − Izgledate mi poznato. − Ipak, namrštio se kada je Kju nastavio objašnjavati kako bi oni ţeljeli sluţiti cara u Beijingu. − Zu Di se sada nalazi na svojem pohodu na zapad. Jaši na konju, usprkos tome što ga muĉi reumatizam. − Uzdahnuo je. − On treba shvatiti da je pohod s flotom najbolji naĉin osvajanja. DoĊeš s brodovima, zapoĉneš s trgovanjem, postaviš lokalnog vladara koji će biti kooperativan, a sve ostalo jednostavno prepustiš njima. Trguješ s njima. Pripaziš na to da tamošnji ĉovjek na vrhu bude prijateljski naklonjen. Šesnaest zemalja sada šalje svoje priloge carstvu, kao izravan rezultat putovanja naše flote. Šesnaest! − Teško je s flotom doći u Mongoliju, − rekao je Kju, prestrašivši Bodroga. No Zeng He se nasmijao. − Da, kaţu: Na suhom nasukana, od svih zaboravljena. − Moramo uvjeriti cara da treba zaboraviti Mongole i pogled usmjeriti prema moru. − Mi bismo to rado uĉinili, − rekao je Kju s mnogo ţara. − U Beijingu ćemo se za to zalagati svakom mogućom prigodom. Hoćete li nas upoznati s eunusima koji sluţe u palaĉi? Ja bih im se mogao pridruţiti, a ovaj moj gospodar ovdje mogao bi biti od koristi u carskim stajama. Ĉinilo se da Zenga sve ovo zabavlja. − Ne vjerujem da ćete nešto postići. Ali pomoći ću vam zbog starih vremena i poţeljeti vam sreću. Odmahivao je glavom dok je pisao zamolbu i njezino obrazloţenje, baratajući kistom kao da u ruci drţi malu metlu. Ono što se kasnije s njim dogodilo dobro je poznato: car ga je kaznio dodijelivši mu kopnenu vojnu jedinicu i provodio je svoje dane gradeći deveterokatne porculanske pagode u ĉast Tianfei; mi vjerujemo da su mu nedostajala putovanja dalekim svjetskim morima, no to se ne moţe posve sigurno tvrditi. Ali zato dobro znamo što se dogodilo Bodrome i Kju, a to ćemo vam reći u sljedećem poglavlju. 7 __________________ Novi glavni grad, novi car, urota završava. Djeĉak protiv Kine; pogaĊate tko dobiva. BEIJING JE BIO SIROV U SVAKOM POGLEDU; VJETAR HLADAN I VLAŢAN, DRVO ZA ZGRADE JOŠ uvijek bijelo i puno soka, posvuda miris katrana, iskopane zemlje i cementa. I tu je bilo previše ljudi, premda 4 Provincija na jugu Kine

32 ne onoliko kao u Hangzou ili Nanjingu, pa su se Bodri i Kju osjećali pomalo bjelosvjetski, kao da je ovo golemo gradilište na neki naĉin bilo ispod njihove razine. Mnogi su ljudi imali takav osjećaj. Otišli su do klinike koju su vodili eunusi i Zengu Heu u ĉast nosila njegovo ime, a koja se nalazila tek nešto juţnije od juţnog ulaza u Zabranjeni Grad. Kju je tamo pokazao svoju preporuku pa su Bodroga i njega pustili unutra kako bi se sastali s glavnim eunuhom. − Preporuka koju vam je dao Zeng He će vas u palaĉi odvesti daleko, − rekao im je ovaj, − iako sam Zeng He trenutaĉno ima poteškoća s duţnosnicima carstva. Ja dobro poznajem Wua Hana, koji je u palaĉi šef protokola, pa ću vas upoznati s njim. On je stari Zengov prijatelj i potrebni su mu eunusi za rad na prijepisu rukopisa u Paviljonu snage knjiţevnosti. Ali ĉekajte, vi niste dovoljno pismen i vješt u tome, zar ne? Ali Wu ravna i skupinom eunuha koji su svećenici i brinu o duhovnom ţivotu konkubina. − Ovaj moj gospodar je lama, − rekao je Kju, pokazujući na Bodrog − On me upućuje u tajne ništavila. Eunuh je bio pomalo skeptiĉan prema Bodrom. − Ako je i tako, u svakom sluĉaju Zengova klinika će vas prihvatiti. Vrlo toplo vas je preporuĉio. Ali naravno, trebat će vam vaš pao. − Pao? − upita Kju. − Moj organ? − Znate već kako je to, − eunuh je kretnjom pokazao prema Kjuovim preponama, − Nuţno je dokazati vaš status, ĉak i nakon što vas ja pregledam i dam svoju privolu. Jer, a to je moţda i vaţnije, kada umrete biti ćete pokopani s tim na grudima, kako bi se zavaralo bogove. Konaĉno, ne ţelite se u sljedećem ţivotu pojaviti kao mula. Radoznalo je pogledao Kjua. − Zar nemate vašeg? Kju je odmahnuo glavom. − Eh, pa mi ovdje imamo zaista širok izbor onih koji su pripadali pacijentima koji su umrli. Sumnjam da se crnaĉki razlikuje od kineskog kad su ovako konzervirani u otapalu! − Nasmijao se i poveo ih niz hodnik. Rekao je da se zove Jiang; bio je bivši mornar iz Fukiana i bilo mu je zagonetno zašto bi netko mlad i sposoban ikada napustio obalu da bi došao u mjesto poput Beijinga. − Ovakav crn kakav si, bit ćeš nešto poput kuilina kojeg je flota donijela caru s posljednjeg putovanja, onog pjegavog jednoroga s dugaĉkim vratom. Mislim da je i on iz Zenja. Jesi li ga vidio? − Bila je to velika flota, − odgovorio je Kju. − Razumijem. Znaš, Wu i ostali eunusi palaĉe vole egzote poput tebe i tog kuilina, a voli ih i car pa znaĉi da će ti biti dobro. U zgradi koja je sluţila kao dobro rashlaĊivano skladište, otišli su u sobu ispunjenu zapeĉaćenim porculanskim i staklenim vrĉevima i pronašli jedan crni penis kojeg će Kju ponijeti sa sobom. Glavni eunuh ga je onda osobno pregledao kako bi provjerio je li on zaista to što tvrdi i onda je dodao svoj certifikat uz ono Zengovo pismo preporuke pa umoĉio svoj kist u crvenu tintu. − Naravno, neki ljudi pokušavaju prevariti i samo tvrde da su eunusi, ali onda im ga odreţemo pa više ne moraju glumiti, zar ne? Znate, opazio sam da vama nisu bili ostavili i šuplju cjevĉicu kad su vam ga odrezali, nego samo ĉep. Trebali ste imati i cjevĉicu jer onda ĉep ide u nju pa je tako mnogo udobnije. Trebali su tako postupiti. − Sve je ispalo sasvim dobro i bez nje, − rekao je Kju. Podigao je staklenu posudu prema svjetlu i pobliţe pogledao svoj novi pao. Bodri se stresao i krenuo van iz te sablasne sobe. Dok su u palaĉi i dalje radili na odreĊivanju njihovih radnih mjesta, Kju su dodijelili leţaj u zajedniĉkoj spavaonici, a Bodrom su ponudili sobu na muškom odjelu klinike. − To je samo privremeno, razumijete. Osim ako nam se ne ţelite pridruţiti u glavnoj zgradi. Široke su mogućnosti napredovanja... − Ne, zahvaljujem, − pristojno je odbio Bodri. Ali zapazio je kako mnogo muškaraca, oĉajnih zbog nezaposlenosti, dolaze s molbom da ih se operira. Kad je u selima vladala glad, pristizalo je pravo obilje zamolbi, ĉak su morali i odbijati ljude. Kao i kada je rijeĉ o svemu drugom u Kini, i tu je birokracija bila na djelu; palaĉi je za njezin rad trebalo nekoliko tisuća eunuha. Ova klinika je bila tek malen dio toga. I tako su zapoĉeli u Beijingu. Bilo im je tako dobro krenulo da se Bodri pitao hoće li ga Kju, kojem Bodri više nije trebao, sada napustiti, preseliti se u Zabranjeni Grad i nestati iz njegovog ţivota. Ta ga je pomisao nekako rastuţila, usprkos svemu. Ali Kju je, nakon što je bio dodijeljen konkubinama Zua Gaozija, carevog najstarijeg zakonitog sina i nasljednika na tronu, pozvao Bodrog neka poĊe s njim i zatraţi posao nasljednikovog konjušara. − Još mi je uvijek potrebna tvoja pomoć, − rekao je jednostavno, izgledajući pritom opet poput onog djeĉaka koji se, sada već tako davno, s njim ukrcao na brod carske flote. − Pokušat ću, − rekao je Bodri. Kju je od glavnog konjušara Zua Gaozija zatraţio uslugu zamolivši ga da porazgovara s Bodrim pa je Bodri otišao tamo i na nekim prelijepim krupnim konjima pokazao koliki je struĉnjak i dobio je taj posao. Mongoli su imali istu vrst prednosti pri radu u stajama kakvu su eunusi imali za rad u palaĉi. Bodri je otkrio da mu je posao lagan; prijestolonasljednik je bio lijen ĉovjek, a konji su mu rijetko kada bili jahani, tako da su konjušari morali s njima vjeţbati na trkalištu i po novim parkovima na terenima

33 palaĉe. Svi su konji bili vrlo veliki i bijele boje, ali spori i slabog daha; Bodri je sada shvatio zašto Kinezi, usprkos svojoj velikoj brojnosti, nisu nikada mogli krenuti sjevernije od svog Velikog zida i uĉinkovito napasti Mongole. Mongoli su ţivjeli na svojim konjima, a i ţivjeli su od njih... izraĊivali su si odjeću i zaklone od njihove dlake i vune, pili su njihovo mlijeko i krv, a i jeli su ih kada su to morali. Mongolski su konji predstavljali ţivot tih ljudi, doĉim su ovi krupni blesavci, s to malo sape i duha što su u sebi imali, mogli jednako tako i hodati u krug, okrećući mlinski kamen. Pokazalo se da je Zu Gaozi provodio mnogo vremena u Nanjingu, gdje je bio odrastao, posjećujući svoju majku, caricu Sju. Zbog toga su, kako su mjeseci prolazili, Bodri i Kju ĉesto prelazili put izmeĊu ova dva grada, putujući brodicama Velikim kanalom ili jašući uz njega. Zu Gaozi je više volio Nanjing nego Beijing, zbog posve oĉitih klimatskih i kulturoloških razloga; kasno noću, nakon što bi popio goleme koliĉine riţinog vina, moglo ga se ĉuti kako svojim intimusima izjavljuje kako će, onog istog dana kad mu otac bude umro, Nanjingu ponovo vratiti status glavnog grada. Zato im se, kad su boravili u Beijingu, sav taj golem napor uloţen u izgradnju ĉinio nevaţnim. Sve više i više vremena provodili su u Nanjingu. Kju je pomagao upravljati nasljednikovim haremom i većinu vremena je provodio u tom zatvorenom dijelu. Nikada nije Bodrom rekao ni rijeĉ o tome što je tamo radio, osim jedanput kada je, kasno noću i pomalo pijan došao do staja. Bodri ga gotovo više i nije viĊao, osim tako u kasne sate, i jedva je ĉekao te noćne posjete, premda su ga ĉinili nervoznim. Tom prilikom Kju je spomenuo kako mu je glavni posao pronaći muţeve onim carevim konkubinama koje su napunile tridesetu, a da uopće nisu imale odnos s carem. Zu Di ih je prepuštao svojem sinu uz preporuku da im pronaĊe muţeve. − Bi li moţda htio suprugu? − upita ga Kju s pomalo lukavim izrazom. − Tridesetogodišnju djevicu, posebno školovanu. − Ne, hvala, − Bodri se osjećao nelagodno. On je već odrţavao vezu s jednom sluţavkom u Nankingu i, premda je procijenio da se Kju samo šali, osjećao se nekako ĉudno. Kada je ovako o ponoći dolazio do staja, Kju je obiĉno bio duboko zamišljen. Nije ni ĉuo ono što bi mu Bodri tada govorio ili bi davao ĉudne odgovore, kao da odgovara na neko drugo pitanje. Bodri je ĉuo kako su mladi eunusi jako obljubljeni, znaju se s mnogima u palaĉi i uţivaju naklonost Wua, šefa protokola. Ali nije imao pojma što bi tijekom dugih zimskih beijingskih noći oni mogli raditi u odajama konkubina. Kju je obiĉno dolazio do staja zaudarajući po vinu i parfemu, ponekad po urinu, jednom ĉak po bljuvotini. U takvim se prilikama Bodrom silno nametala ona poznata izreka "zaudarati poput eunuha". Vidio je kako ljudi zbijaju šale zbog ljupkog naĉina na koji su eunusi hodali: sitnim koraĉićima, okrećući stopala prema van, naĉin koji je mogao biti ili fiziĉka nuţnost ili zajedniĉki stil, Bodri nije znao radi li se o ovom prvom ili drugom. Nazivali su ih vranama zbog toga što su govorili u falsetu, a nadijevali su im i druga imena, no uvijek iza njihovih leĊa, a svi su se slagali kako su, naĉinom na koji su se debljali, a onda sahnuli, bili nalik pogrbljenim staricama. No Kju je još uvijek bio mlad i lijep i pijan i razbarušen kao i prigodom svojih noćnih posjeta Bodrom, a ĉinilo se i da je vrlo zadovoljan samim sobom. − Ako ćeš ikada zatrebati ţenu, samo mi reci, − kazao je. − Imamo ih više nego ih tamo trebamo. Tijekom jednog od njihovih posjeta Beijingu, Bodri je nakratko vidio cara i njegovog nasljednika zajedno, upravo kada je kroz Vrata nebeske ĉistoće izvodio njihove savršeno njegovane konje kako bi ova dvojica mogla zajedno jahati parkovima carskog vrta. Bilo je oĉito kako je car ţelio napustiti zatvoren prostor, odjahati prema sjeveru i noćiti vani pod šatorima. Njegov nasljednik, naravno, nije pokazivao nikakvo oduševljenje za takvo što, baš kao ni duţnosnici iz careve pratnje Konaĉno je i car odustao, sloţivši se da odu tek na jednodnevno jahanje, ali izvan carskog grada, uz rijeku. Dok su uzjahivali, doviknuo je svome sinu: − Moraš nauĉiti odreĊivati kaznu tako da ona bude primjerena poĉinjenom zloĉinu! Ljudi moraju u tvojoj odluci osjetiti pravednost! Kada je kazneno vijeće preporuĉilo da Šju Pei−ji bude ubijen polaganom smrću i da se sva njegova muška rodbina starija od šesnaest godina pobije, a sve roĊakinje i djeca pretvore u roblje, ja sam bio milostiv! Smanjio sam mu kaznu na odrubljivanje glave i poštedio mu sve roĊake. I oni su rekli: "Ovaj car ima osjećaj za razmjere, on razumije stvari." − Naravno da su rekli, − mirno se sloţio njegov nasljednik. Car ga je oštro pogledao, a onda su odjahali. Kad su se potkraj dana vratili, car je još uvijek drţao lekcije svome sinu, a ĉinilo se kako je još više ljutit negoli je bio tog jutra. − Ako ne upoznaš ništa osim dvora, nikada nećeš biti sposoban vladar! Ljudi od cara oĉekuju da ih razumije i da zna jahati i pucati poput kakvog boţjeg glasnika! Misliš li da će tvoji guverneri slušati tvoje naredbe budu li mislili da se ponašaš poput ţene? Oni će te poslušati samo dok ti gledaju u lice, a iza leĊa će ti se rugati i ĉiniti ono što oni ţele.

34 − Naravno da hoće, − rekao je nasljednik, gledajući u stranu. Car ga je bijesno gledao. − Silazi s konja, − rekao je opasnim glasom. Nasljednik je uzdahnuo i sišao s konja. Bodri dohvati konja za slabine pa ga brzom kretnjom ruke smiri dok ga je vodio do careva konja, spreman kad je car silovitom kretnjom skoĉio s konja i zaurlao: − Pokoran! Nasljednik je pao na koljena i duboko se poklonio. − Ti misliš kako je birokratima stalo do tebe, − vikao je car, − ali njima nije stalo! Tvoja mati je tu imala krivo, kao uostalom i u svemu drugome! Oni imaju svoje vlastite zamisli i neće te poduprijeti ni pri najmanjoj poteškoći. Moraš nauĉiti misliti svojom glavom. − Ili s glavama eunuha, − rekao je nasljednik, govoreći šljunku nad kojim mu je bila glava. Car Jongle je zurio u njega, − Da. Moji eunusi znaju kako prvenstveno ovise o mojoj dobroj volji. Nitko drugi se neće za njih zauzeti. Zato su oni jedini ljudi na svijetu za koje znaš da će te poduprijeti. Nikakav odgovor nije dolazio od pred njim prostrtog najstarijeg sina. Bodri se, okrenuvši glavu, odmaknuo sve do granice ĉujnosti, a onda je riskirao i osvrnuo se. Car je, teško odmahujući glavom, odlazio ostavivši svojeg sina da kleĉi na tlu. − Moţda si stavio novac na krivog konja, − rekao je Bodri Kjuu kad su se sljedeći puta susreli, za vrijeme jednog od sve rjeĊih Kjuovih posjeta stajama. − Car sada izlazi sa svojim drugim sinom. Zajedno jašu, love, smiju se. Jednog su dana pobili tri stotine jelena koje smo opkolili. Kada je s Milostivim Nasljednikom, car ga mora vući da bi ga dobio iz kuće, i ne moţe ga dobiti dalje od terena palaĉe, a cijelo vrijeme provodi samo derući se na njega. A nasljednik mu se gotovo posve otvoreno ruga u brk. Ide s tim toliko daleko koliko se usuĊuje. A i car to uviĊa. Ne bi me ĉudilo kada bi odredio drugog Milostivog Nasljednika. − Ne moţe to uĉiniti, − rekao je Kju. − On bi to rado uĉinio, ali ne moţe. − A zašto ne? − Najstariji sin je sin carice. Onaj koji se rodio drugi po redu sin je kurtizane. I to kurtizane niskog roda. − Ali car moţe uĉiniti sve što poţeli, toĉno? − Krivo. To je toĉno samo kada se svi ponašaju u skladu sa zakonom. Ako netko od njih prekrši zakon, moţe doći do graĊanskog rata i do završetka vladavine te dinastije. Bodri je to vidio u ĉinguridskim borbama oko prijestolja koje su se nastavile generacijama. Sada se govorilo kako su se Timurovi sinovi borili još od trenutka kad je on umro, kad je teritorij kojim je kan vladao bio podijeljen na ĉetiri dijela i nije bilo nikakvih naznaka da bi se ikada više mogao ujediniti. No Bodri je znao i da si jak vladar moţe dopustiti neke stvari. − Ti samo poput papige ponavljaš ono što si ĉuo od carice, nasljednika, i njihovih sluţbenika. Ali to nije tako jednostavno. Ljudi su ti koji rade zakone pa ih ponekad i mijenjaju. Ili ih zanemaruju. Ako pritom imaju i maĉeve, onda znaš što će se dogoditi. Kju je u tišini razmišljao. Tada reĉe. − Govori se kako se na selu teško ţivi. U Hunanu vlada glad, uz obalu su gusari, jugom haraju boleštine. Duţnosnicima se to nimalo ne sviĊa. Vjeruju kako je velika skupa flota sa sobom donijela bolest umjesto blaga i uzalud potrošila goleme sume novaca. Oni ne razumiju da trgovina vraća taj novac natrag, ne vjeruju u to. Ne vjeruju ni u ovaj novi glavni grad. Govore carici i nasljedniku kako bi morali pomoći ljudima, kako bismo se trebali vratiti poljoprivredi i prestat razbacivati novac na ekstravagantne projekte. Bodri je kimnuo. − Siguran sam da bi to trebali uĉiniti. − Ali car je ustrajan. Radi ono što ţeli, a uza se ima vojsku i eunuhe. Eunusi vole vanjsku trgovinu, jer se na njoj bogate. A sviĊa im se i novi glavni grad i sve ostalo, toĉno? Bodri je opet kimnuo. − Ĉini se da je tako. − Ovi obiĉni sluţbenici mrze eunuhe. Bodri je bacio kratak pogled prema njemu, − Zar i ti to uviĊaš? − Da. Premda oni zapravo mrze samo careve eunuhe. − Bez sumnje. Svi se boje onoga tko je najbliţi vlasti. Tada je Kju opet malo porazmislio o svemu. Bodrom se ĉinilo da je tih dana bio sretan, ali Bodri je tako mislio i kad su bili u Hangzou. Zato je uvijek postajao nervozan kada bi vidio da se Kju osmjehuje. Uskoro nakon tog razgovora, kada su svi bili u Beijingu, naišla je velika oluja. Ţuta prašina uĉini prve kišne kapi blatnjavim; Kroz njih je dolje sijevnula bronĉana munja, Spojivši zemlju i nebo, Vidljiva kroz spuštene vjeĊe. Otprilike sat kasnije ĉula se vijest: Novu palaĉu je zahvatio plamen. Cijelo središte Zabranjenog Grada

35 Gori kao da je natopljeno smolom, Plamen liţe vlaţne oblake, Stup dima miješa se s olujom, Niz vjetar je vruć zrak, ishlapjele kišne kapi zamijenio je pepeo. Trĉeći amo-tamo s prestrašenim konjima, a onda s kablićima punim vode, pa konaĉno, pred zoru, kad su odustali od daljnje borbe s plamenom, jer je to postalo posve beskorisno, zapazio je meĊu spašenim carevim konkubinama Kjua. Svi ljudi Milostivog Nasljednika djelovali su izbezumljeno, ali Kju je izgledao sretno i zadovoljno, a one okrugle bjelooĉnice su mu se dobro vidjele. Bio je nalik nekom šamanu poslije uspješnog putovanja u svijet duhova. On je podmetnuo tu vatru, pomisli Bodri, baš kao i u Hang Zou, samo što se ovog puta krio iza munje. Kada je Kju sljedeći puta došao u svoj ponoćni posjet stajama, Bodri se gotovo bojao razgovarati s njim. Ipak ga je upitao, − Jesi li ti podmetnuo poţar? − Šaptao je na arapskom, premda su bili sami, izvan staja, tamo gdje nije bilo nikakve mogućnosti da bi ih netko mogao ĉuti. Kju je zurio u njega. Pogled je rekao "da", ali nije se upuštao u objašnjavanja. Konaĉno je mirno rekao: − Uzbudljiva noć, zar ne? Spasio sam jedan od kabineta u Paviljonu za prijepis rukopisa, a i nekoliko konkubina. Oni crvenokaputaši su mi bili jako zahvalni zbog tih svojih dokumenata. Nastavio je govoriti, opisujući ljepotu vatre, paniku konkubina pa bijes i kasniji strah cara koji je tu vatru shvatio kao nebeski znak neodobravanja, kao najgori mogući predznak koji ga je ikada pogodio; ali Bodri nije mogao pratiti djeĉakovo pripovijedanje, misli su mu bile ispunjene prizorima najrazliĉitijih naĉina polaganog umiranja. Jedno je bilo spaliti nekog trgovca u Hangzou, no kineski car je bio nešto posve drugo! Zmajevo prijestolje! Ponovo je zapazio ono u djeĉaku, one crne zloduhe kako oko sebe mlataraju repovima i osjetio je kako je ponor meĊu njima postao velik i nepremostiv. − Daj ušuti! − oštro je rekao na arapskom. − Ti si budala. Ubit ćeš sebe, a i mene. Kju se neveselo osmjehnuo. − Ili povesti u bolji ţivot, zar ne? Zar mi nisi tako govorio? Zašto bih se bojao umrijeti? Bodri nije imao odgovor na to. Nakon toga viĊali su se sve rjeĊe. Prolazili su dani, praznici, godišnja doba. Kju je odrastao. Kad ga je Bodri vidio, bio je to visok i vitak crni eunuh, zgodan i namirisan, koji se brzo kretao onim karakteristiĉnim sitnim koracima, a jednom prigodom je opet zapazio onaj pogled ptice grabljivice kojim je promatrao ljude oko sebe. Pun nakita, bucmast, namirisan, odjeven u ukrašenu svilu, ljubimac carice i nasljednika, premda su oni inaĉe mrzili careve eunuhe. Kju je bio njihov ljubimac, a moţda ĉak i špijun u carskom haremu. Bodri se bojao za njega, a u isto vrijeme ga se i bojao. Taj je momak bio izvor nevolja meĊu konkubinama, i onim carevim i onim koje su bile nasljednikove; mnogi su to govorili, ĉak i ljudi u stajama koji to nisu mogli izravno znati. Naĉin na koji se meĊu njima kretao bio je previše otvoren i morao si je stvarati neprijatelje. Razne klike su kovale zavjere kojima će ga oboriti. On je to jamaĉno znao i sigurno mu se to svidjelo; otvoreno im se smijao da bi ga još više mrzili. Ĉinilo se kako ga sve to zabavlja. Ali carska osveta ima velik doseg. Ako netko padne, popadaju i svi oni koji su uz njega. I tako, kad se proĉula vijest da su se dvije careve konkubine objesile i kada je bijesan car zatraţio objašnjenje, pred svima se poĉelo odmatati klupko cijelog gnijezda pokvarenosti, na dvoru se strah poĉeo širiti poput kuge, laţi su širile krivnju sve šire i šire, dok sve tri tisuće konkubina i eunuha nisu bili upleteni u skandal, pa je Bodri iz sata u sat oĉekivao kako će ĉuti da je njegov prijatelj muĉen i ubijen sporom smrću, i da će to moţda ĉuti iz usta straţara koji će doći i po njega. Ali to se nije dogodilo. Kju je opstao, ĉudesno zaštićen poput kakvog ĉarobnjaka i to je bilo tako oĉito da su to svi vidjeli. Car je vlastitom rukom pogubio ĉetrdeset svojih konkubina, bijesno vitlajući maĉem prepolovio bi ih, ili im odrubio glavu jednim udarcem, ili ih je progonio sve dok stubište obnovljene Dvorane velike harmonije nije bilo puno njihove krvi; ali Kju je ostao po strani, nepovrijeĊen. Ĉak je jedna konkubina vrisnula gledajući Kjua, stojeći gola pred svima, ispustila nemušt krik, a onda rekla caru izravno u lice: 'To je tvoja krivnja, previše si star, tvoj jang je nestao, ĉak i eunusi to rade bolje nego ti!' Tada je fijuknuo maĉ i glava joj je pala u mlaku krvi, poput ţrtvenog janjeta. Tolika ljepota uzalud potraćena. Još uvijek nitko nije dotaknuo Kjua; car se nije usudio pogledati ga, a crni mladić je sve to ispod oka promatrao, uţivajući u pustošenju i naĉinu na koji ga je birokracija zbog toga mrzila. Dvor je u pravom smislu rijeĉi postao klaonica i svi su bili suprotstavljeni jedni drugima, a još uvijek nitko od njih nije imao hrabrosti napasti tog ĉudnog crnog eunuha. Bodri se s Kjuom posljednji puta susreo prije nego se pridruţio onima koji su pratili cara u pohodu na zapad, gdje je ovaj namjeravao uništiti Tatare koje je predvodio Arugtai. Bio je to pohod bez izgleda na uspjeh, jer

36 Tatari su bili previše brzi, a car se nije osjećao dobro. Ništa se time neće postići. Vratit će se kad zapoĉne zima, već za dva mjeseca. Zato se Bodri i iznenadio kada je Kju došao do staja kako bi mu poţelio sretan put. Sada je to bilo kao da razgovara sa strancem. No mladić je Bodrog naglo ĉvrsto primio, ozbiljno i s mnogo emocija, poput princa koji se obraća nekom pouzdanom, na koga je uvijek mogao raĉunati. − Zar nikada ne poţeliš poći kući? − upitao ga je. − Kući, − ponovio je Bodri. − Zar nemaš tamo svoju obitelj? − Ne znam. Prošlo je mnogo godina. Sigurno misle da sam mrtav. Ne znam gdje su, mogli bi biti bilo gdje. − Ali ne baš bilo gdje. Mogao bi ih pronaći. − Moţda. − Radoznalo je pogledao Kjua, − Zašto to pitaš? Isprva Kju nije odgovorio. Još je uvijek drţao Bodrog za nadlakticu. Konaĉno je upitao: − Znaš li onu priĉu o eunuhu koji se zvao Ĉao Kao, koji je prouzroĉio pad dinastije Ĉin? − Ne. Nadam se da mi sada nećeš to priĉati. Kju se osmjehnuo. − Ne. − Iz rukava je izvukao malu rezbariju, polovicu tigra, izraĊenu iz tvrdog drveta, tigrove pruge izdubljene u glatkoj površini. Prerez na polovici tijela imao je navoj, mogućnost da se spoji s nekim drugim dijelom. − Ponesi ovo sa sobom kada budeš odlazio. Ja ću zadrţati drugu polovicu. To će ti pomoći. Ponovo ćemo se sresti. Bodri je, prestrašen, uzeo taj dio tigra. To ga je podsjećalo na one Kjuove ţivotinjske zloduhe, no ti zlodusi se, naravno, nisu mogli darovati drugima. − Ponovno ćemo se sresti. Ako ništa drugo onda u nekom od budućih ţivota, onako kako si mi to uvijek govorio. Tvoje molitve za mrtve pruţaju im naputak kamo da poĊu kroz ništavilo, zar ne? − Toĉno. − Moram ići. − Poljubivši ga u obraz, Kju je otišao u noć. Pohod na Tatare bio je, kao što se i oĉekivalo, pravi debakl i jedne kišovite noći car Jongle je umro. Bodri je cijelu tu noć probdio stišćući mijeh kojim se raspirivala vatra u kojoj su ĉasnici otopili sve metalne šalice koje su imali, kako bi izradili lijes u kojem će carevo tijelo dopremiti natrag u Beijing. Cijelim putem natrag je kišilo, plaĉ s nebesa. Tek kad su došli u Beijing, ĉasnici su dopustili da se vijest objavi. Carevo tijelo je, sada u pravom lijesu, leţalo na sveĉanom odru stotinu dana. Tijekom tog perioda bila je zabranjena glazba, vjenĉanja i sve vjerske sveĉanosti, a od svih hramova u zemlji zatraţeno je da se svojim zvonima oglase trideset tisuća puta. U vrijeme pogreba, Bodri se pridruţio pratnji od deset tisuća ljudi. Šezdeset lia duga hodnja do mjesta carske grobnice, Sjeveroistoĉno od Beijinga. Ti dana krivudavog putovanja Da bi se prevarilo zle duhove koji putuju samo pravocrtno. Pogrebni kompleks duboko pod zemljom, Sve ispunjeno najboljom odjećom i drugim dobrima mrtvog cara, Na kraju tunela dugaĉkog tri lia, Uz ĉije rubove su poredani kameni sluge što ĉekaju njegovu sljedeću zapovijed. Koliko ţivotnih vjekova će tako prostajati ĉekajući je? Šesnaest njegovih konkubina je obješeno, Tijela im ukopana oko njegovog lijesa. Onoga dana kada je Milostivi Nasljednik stupio na Zmajev tron, njegov prvi edikt bio je glasno proĉitan i onima unutar Zabranjenog grada i onima izvan. Negdje pri kraju tog proglasa, onaj koji ga je ĉitao u palaĉi objavio je svima koji su se okupili ispred Dvorane velikog mira: "Sva putovanja trgovaĉke flote moraju se obustaviti. Sve brodovlje usidreno u Hangzou mora se vratiti u Nanjing, a sva roba koja se nalazi na tim brodovima mora se predati Odjelu za vanjske poslove i uskladištiti. Sluţbenici koji se trgovaĉkim poslom nalaze u inozemstvu moraju se trenutaĉno vratiti u zemlju, a svi kojima je zapovjeĊeno da krenu na takva putovanja neka ostanu u svojim domovima. Izgradnja, kao i remont trgovaĉkih brodova, mora odmah prestati. Sve sluţbene nabave iz inozemstva moraju se zaustaviti, a svi koji obavljaju takvu kupovinu moraju se vratiti u glavni grad." Kada se završilo s ĉitanjem proglasa, novi car, koji je upravo sebe nazvao car Hongši, je i sâm uzeo rijeĉ. − Previše novca smo potrošili na ekstravagantne stvari. Nanjing ponovo postaje glavni grad, a Beijing će ostati drugi grad drţave i priĉuvni glavni grad. Više neće biti rastrošnog trošenja resursa carstva. Narod

37 ţivi teško. Smanjivanje te njihove bijede treba se provoditi onako kao što se nekog spašava iz poţara ili od utapanja. Tu ne moţe biti oklijevanja." Bodri je na drugoj strani dvorišta spazio Kjuevo lice, mala crna figura s plamtećim pogledom. Novi car se okrenuo kako bi pogledao one u pratnji svog mrtvog oca, meĊu kojima je bilo tako mnogo eunuha. − Vi eunusi ste godinama mislili samo na sebe, a o trošku Kine. Car Jongle je mislio kako ste vi na njegovoj strani. Ali niste bili. Izdali ste cijelu Kinu. Kju je progovorio prije negoli su ga oni drugi uspjeli sprijeĉiti. − Vaša Visosti, ĉinovnici su ti koji su izdali Kinu! Pokušavaju vladati uz vas i uĉiniti da zanavijek ostanete djeĉak-car! Skupina ĉinovnika je uz urlik pojurila prema Kju i još nekim eunusima, onako u brzini izvlaĉeći noţeve iz svojih rukava. Eunusi su se borili ili bjeţali, no mnoge su sasjekli na licu mjesta. Kjua su proboli tisuću puta. Car Hongši je stajao i gledao. Kada je sve to završilo, rekao je: − Uzmite tijela i objesite ih vani, kod Juţnih vrata. To će natjerati eunuhe da pripaze što rade. Kasnije, u stajama, Bodri je sjedio drţeći u ruci onu polovicu figurice tigra. Bio je pomislio kako će i njega ubiti i bilo ga je stid koliko ga je ta pomisao bila posve obuzela dok je trajao pokolj eunuha, ali nitko nije na njega obratio ni najmanju pozornost. Lako je moguće da se više nitko i nije sjećao njegove povezanosti s Kjuom. Znao je da će otići, no nije znao kamo bi pošao. Ako bi sada pošao u Nanjing i tamo pomogao spaliti trgovaĉku flotu, sve njezine dokove i njezina skladišta, time bi nastavio projekt svojeg mladog prijatelja. No sve to će ionako biti uĉinjeno. Bodri se prisjetio njihovog zadnjeg razgovora. Vrijeme je da poĊe kući, moţda je vrijeme za zapoĉinjanje novog ţivota. Ali na vratima su se pojavili straţari. Mi znamo što se tada dogodilo, a znate i vi; prijeĊimo onda na sljedeće poglavlje. 8 __________________ U ništavilu, Bodri objašnjava Kjuu pravu prirodu stvarnosti; Njihov jati se okuplja i opet su u svijet baĉeni. U TRENUTKU SMRTI, KJU JE UGLEDAO JASNU BIJELU SVJETLOST. BILA JE POSVUDA, PROSTRANSTVO se kupalo u njoj, a i sam je bio dijelom toga pa je to vikao obraćajući se prostranstvu. Cijelu vjeĉnost kasnije pomislio je: − Ovo je ono što si ţelio. I tako je izašao iz blještavila u podruĉje samospoznaje. Misli su mu nastavile buĉno se zabavljati grubim monolozima, ĉak i nakon smrti. Nevjerojatno, ali istinito. Moţda još nije bio mrtav. Ali tu mu je tijelo, rasjeĉeno u komade na pijesku Zabranjenog Grada. Ĉuo je glas Bodrog, tamo unutar vlastitih misli, kako izgovara molitvu. "Kju, moj djeĉaĉe, moj krasni djeĉaĉe. Došlo je vrijeme da potraţiš put. Ovaj ţivot je završio. Sada si Licem u lice s jasnom svjetlošću." To sam već prošao, pomislio je Kju. Što je sljedeće? Ali Bodri nije mogao znati na kojem dijelu svojeg putovanja se on nalazi. U tom su smislu molitve za mrtve bile posve beskorisne. "Sada ćeš iskusiti stvarnost U njezinom ĉistom obliku. Sve stvari su beskraj. Biti ćeš poput jasnog neba, Prazan i ĉist. Misli koje odabereš Biti će poput bistre mirne vode." − Prošao sam taj dio! − mislio je Kju. − PrijeĊi na sljedeći dio! − Posluţi se umom kako bi preispitao um. Ne spavaj u ovom presudnom trenutku. Tvoja duša mora napustiti tijelo budna i izaći kroz Brahmin otvor. Mrtvaci ne mogu spavati, iritirano pomisli Kju. A moja duša je već izašla iz tijela.

38 Njegov vodiĉ je bio daleko iza njega. Ali s Bodrim je to uvijek bilo tako. Kju će morati iznaći vlastiti put. Praznina je još uvijek okruţivala tu jedinu nit njegovih misli. Neki od snova koje je za ţivota sanjao potjecali su odavde. Trepnuo je, ili zaspao, i našao se pred strašnim sudom. Sudaĉki stol se nalazio na velikoj platformi, platou u moru oblaka. Sudac je bio golemi bog crnog lica i sjedio je, opuštenog debelog trbuha, na svojem stolu. Kosa mu je bila u plamenu i divlje mu gorjela na ĉelu. Iza njega je neki crnac drţao krov pagode koji bi mogao biti i onaj s palaĉe u Beijingu. Iznad krova lebdio je mali Buda u sjedećem poloţaju i zraĉio mirom. Njemu slijeva i zdesna bili su miroljubivi bogovi, stojeći s darovima u rukama, no sve se to nalazilo priliĉno daleko i nije bilo namijenjeno njemu. Oni meĊu umrlima koji su bili pravednici uspinjali su se dugaĉkim lebdećim cestama prema tim bogovima. Na platou oko tih bogova demoni su komadali one mrtve koji su bili slabije sreće; demoni koji su bili crni poput Gospodara Smrti, ali manji i agilniji; ispod tog platoa nalazilo se još više demona koji su muĉili još više duša. Bio je to prizor prepun akcije i Kju se razljutio. Ovdje se meni sudi, a sve izgleda poput klaonice u ranojutarnjim satima! Kako se onda uopće mogu koncentrirati? Prišlo mu je neko majmunoliko stvorenje i podiglo ruku. − SuĊenje, − reklo je dubokim glasom. U mislima su mu odzvanjale Bodrove molitve i Kju shvati kako su Bodri i ovaj majmun na neki naĉin povezani. − Sjeti se, sve što ćeš sada propatiti uĉinak je tvoje vlastite karme, − govorio je Bodri. − To je samo tvoje, niĉije tuĊe. Moli za milost. Pojavit će se mali bijeli bog i maleni crni demon i izbrojiti bijele i crne kamiĉke tvojih dobrih i zlih djela. I zaista je bilo tako. Onaj mali bijeli bog bio je blijed kao jaje, a mali crni demon crn poput oniksa; lopaticama su prevrtali gomile bijelih i crnih kamenĉića i sortirali ih stvarajući nove hrpe koje su, na Kjuovo iznenaĊenje, bile podjednako velike. Nije se mogao prisjetiti dobrih djela koja je radio. − Bit ćeš prestrašen, zgroţen, uţasnut. − Neću! Te molitve su za mrtvace drugog kova, za ljude poput Bodrog. − Pokušavat ćeš izreći laţi, govoreći kako nisi uĉinio ništa loše. − Neću izgovoriti nikakvu takvu glupost. A tada je Gospodar Smrti, gore na svom tronu, odjednom zapazio Kjua, a ovaj se, usprkos svojoj odluci, prestrašio. − Donesite zrcalo karme, − rekao je bog, jezivo se osmjehujući. Oĉi su mu bile uţaren ugljen. − Nemoj se zaplašiti, − govorio je glas Bodrog u njemu. − Nemoj govoriti laţi, nemoj biti uţasnut, ne boj se Gospodara Smrti. Ovo tijelo u kojem si sada samo je mentalno tijelo. Ovdje u ništavilu ne moţe se umrijeti, makar te i sjekli na komade. Hvala, pomisli Kju, pun tjeskobe. To mi je velika utjeha. − Sada nastupa trenutak suda. Ĉvrsto se drţi, misli dobre misli; svi ti dogaĊaji su tvoje halucinacije, a o tome kakve ćeš misli sada imati ovisit će tvoj sljedeći ţivot. Samo jedan trenutak je dovoljan za veliku razliku. Nemoj se zbuniti kad se pojavi šest svjetala. Pozdravi ih sa simpatijom. Bez straha se suoĉi s Gospodarom Smrti. Crni bog je drţao ogledalo s takvom vještom toĉnošću da je Kju u njemu vidio svoje vlastito lice, crno poput boţjeg. Vidio je kako je lice sama ogoljena duša, uvijek, a njegovo je lice bilo jednako tako crno i zlo kao i lice Gospodara Smrti. To je bio trenutak istine! I on se morao usredotoĉiti na to, onako kako ga je to Bodri stalno podsjećao. A cijela je ta antiĉka predstava oko njega bila vrlo buĉna, svaka moguća kazna ili nagrada odmah bi se pokazala i on si nije mogao pomoći, sve to ga je ţivciralo. − Zašto crno zlo i bijelo dobro? − prigovorio je Gospodaru Smrti. − Ja nikada nisam tako gledao na to. Ako su ovo moje vlastite misli, zašto je to onda tako postavljeno? Zašto moj Gospodar Smrti nije neki golemi arapski trgovac robovima, kao što bi to bio tamo u mojem selu? Zašto se ne posluţiš lavovima i leopardima? Ali tada je spazio da ovaj Gospodar Smrti i jest arapski trgovac robljem, minijaturni Arapin izrezbaren na boţjem crnom ĉelu, koji je gledao Kjua i mahao mu. Bio je to isti onaj koji ga je bio zarobio i poveo na obalu. A meĊu svim onim naznakama likova i vrištavih zvukova bili su i lavovi i leopardi, gladno razvlaĉeći crijeva ţivim ţrtvama. Sve su to samo moje misli, podsjetio je Kju samoga sebe, osjećajući kako mu strah steţe grlo. Cijelo je ovo podruĉje bilo nalik svijetu iz snova, samo mnogo realnije, stvarnije ĉak i od onog svijeta na javi u kojem je njegov ţivot upravo skonĉao; sve je imalo trostruko jaĉe istaknuta svoja svojstva pa je tako lišće na okruglim grmovima nalik na ornamente (u keramiĉkim loncima!) visjelo poput listova zada, a boţji tron od zada zraĉio je solidnošću mnogo jaĉom nego kamen. Ovo je ništavilo bilo najstvarniji svijet od sviju. Bijelo lice onog Arapa na crnom ĉelu nasmijalo se i uzviknulo "OsuĊen!", a golemo crno lice Gospodara Smrti je zaurlalo "OsuĊen na pakao!" Nabacio je uţe Kju oko vrata i povukao ga s platforme. To je Kju odrezalo glavu, išĉupalo mu srce, izvuklo iznutrice, popilo krv, poţderalo kosti; ipak, Kju nije umro. Tijelo

39 sasjeĉeno u komadiće opet se obnavljalo. I sve je poĉinjalo iznova. Intenzivna bol. Muĉenje stvarnošću. Ţivot je krajnje stvarna stvar; smrt takoĊer. Ideje su posaĊene u djetetov um poput sjemena i mogu tako narasti da potpuno ovladaju ţivotom. Obrana: Nisam ĉinio zlo. Agonija se razlagala u svoje sastojke, u uţasnutost, ţaljenje, silan osjećaj krivnje; muĉnina i gaĊenje nad njegovim prošlim ţivotima koji su mu tako malo toga donijeli. U tom strašnom ĉasu on ih je sve osjećao, premda nije bio u stanju prisjetiti ih se. Ali oni su se dogodili. Oh, samo da mu je nekako sići s tog beskrajnog kola ognja i suza. Ta tuga i muka koju je tada osjećao bila je gora od one boli kada su ga raskomadali. Realnost slika u ništavilu postajala je sve slabija i bio je bombardiran svjetlošću koja je eksplodirala u njegovim mislima, kroz koju se palaĉa strašnog suda mogla vidjeti samo kao neki veo ili neka slikarija u zraku. Ali tamo gore bio je Bodri kojemu se sada sudilo, prestrašeni majmun, jedina osoba koja je, osim njega samog, Kju išta znaĉila. Kju poţeli viknuti i zatraţiti pomoć, no suzdrţao se, jer nije htio omesti svog prijatelja baš u takvom trenutku, u jedinom od svih bezbrojnih trenutaka u kojem je bilo vaţno da ga nitko ne ometa. Ipak, izgleda da se Kju ipak nešto otelo, neki jecaj misli, neka teška misao ili vapaj za pomoć, nešto što je bilo izvan suĊenja Bodrom. A tada se zaista zatekao u paklu i tu mu je bol bila najmanja briga, bila je poput površinskog uboda komarca u usporedbi s oceanskom boli zbog gubitka. Ta patnja osamljenosti! Obojene eksplozije, blještavo naranĉasta, bijela, srebrna poput ţive, svaka nijansa pekla je jaĉe od prethodne, tjeskobom koja je bivala sve dublja. Lutam ništavilom, spasi me, spasi me! I onda je Bodri bio uz njega. Stajali su u svojim starim tijelima, gledajući jedan drugog. Svjetla su postajala jasnija, manje bolna za oĉi; jedna zraka nade probila se u dubinu Kjuovog oĉaja, poput osamljenog lampiona koji se vidi preko Zapadnog jezera. − Našao si me, − rekao je Kju. − Da. − Pravo je ĉudo što si me ovdje uspio pronaći. − Ne. U ništavilu se uvijek susrećemo. Putovi će nam se kriţati i preplitati tako dugo dok se šest svjetova ne bude okrenulo u kozmiĉkom krugu. Mi smo dio karmiĉkog jatija. − Što je to? − Jati, obitelj, selo. Iskazuje se na razliĉite naĉine. U kozmosu se pojavljujemo svi zajedno. Nove duše raĊaju se izvan tog prostranstva, ali ne ĉesto, posebno ne u ovoj toĉki ciklusa, jer sada smo u onom što se zove Kali-juga, Doba razaranja. A kada se nove duše pojave, one su poput sjemenki maslaĉka, duše poput sjemena koje lebdi raznošeno vjetrom dharme. 5 Svi smo mi sjeme onoga što bismo mogli biti. Ali to novo sjeme lebdi zajedno i nikada se bitno ne razdvaja, to sam ti htio reći. Mi smo već prošli zajedno kroz mnogo ţivota. Mi smo posebno tijesno povezani jatijem, još od prvotnog kaosa. Ta nas sudba veţe. Uzdiţemo se i padamo zajedno. − Ali ja se ne sjećam naših prethodnih ţivota. Ni iz ovog prošlog ţivota ne sjećam se nikoga osim tebe. Prepoznajem samo tebe! Gdje su ostali? Ti nisi ni mene prepoznao. Mi smo tebe pronašli. Već tijekom mnogih reinkarnacija ti padaš iz jatija, sve niţe i niţe u samoću, u sve niţi i niţi lokas. Postoji šest lokasa: to su svjetovi, predjeli ponovnog raĊanja i iluzija. Nebesa, koja su svijet bogova; zatim svijet asura, onih divova punih sukoba i proturjeĉja; zatim svijet ljudi; onda svijet ţivotinja, zatim svijet preta ili gladnih duhova, i onda pakao. Krećemo se meĊu tim svjetovima onako kako se naša karma mijenja, iz ţivota u ţivot. − A koliko nas je u tom jatiju? − Ne znam. Moţda desetak, ili pet. Grupa je nejasna na svojim rubovima. Neki odu i vrate se tek mnogo kasnije. Jednom, u Tibetu, bili smo selo. No bilo je i posjetitelja, trgovaca. Svaki puta nas je sve manje. Ljudi se izgube, ili otpadnu. Onako kako si ti to ĉinio. Kad naiĊe oĉajanje. Zvuk te rijeĉi proţeo je Kjua: oĉajanje, beznaĊe. Bodrov je lik postao proziran. − Bodri, pomozi mi! Što trebam uĉiniti? − Misli dobre, pozitivne misli. Slušaj, Kju, slušaj...razmišljamo, znaĉi postojimo. I ovdje i tamo, u svim tim svjetovima, jer misli su stvari, one su roditelji svakog djelovanja, i onog dobrog i lošeg. A kakva je bila sjetva, takva će biti i ţetva. − Mislit ću dobre misli, barem ću to pokušati, ali što trebam ĉiniti? Za ĉim trebam tragati? 5 dharma, − U budizmu: vjeĉna istina o stvarima kakve one jesu i kakve će uvijek biti. U hinduizmu: oznaĉava još i zakon i duţnost, te pravedniĉki status pojedinca zasluţen ispunjavanjem vjerskih i društvenih obveza. Jedan od kljuĉnih pojmova te religije, (op.prev.)

40 − Svjetla će te voditi. Svaki od svjetova ima svoju boju. Bijela svjetlost pripada bogovima, zelena asurama, ţuta ljudima, plava ţivotinjama, crvena duhovima, a boja dima paklu. Tvoje tijelo će poprimiti boju svijeta u kojeg se vraćaš. − Ali mi smo ţuti! − rekao je Kju, gledajući svoje dlanove. I Bodri je bio ţut poput kakvog cvijeta. − To znaĉi da moramo pokušati ponovo. Mi pokušavamo i pokušavamo, stalno iznova, ţivot za ţivotom, sve dok ne dosegnemo mudrost Bude i konaĉno se ne ostvarimo. Neki tada odaberu vratiti se u svijet ljudi kako bi drugima pomogli na njihovom putu ostvarenja. Njih zovemo bodhisatva. Ti bi, Kju, mogao biti jedan od njih. Ja to vidim u tebi. A sada me slušaj. Uskoro ćeš poĉeti bjeţati. Stvari će te progoniti, a ti ćeš se kriti. U kuću, u špilju, u dţunglu, u cvijet lotosa. Sve su to maternice. Poţeljet ćeš ostati u svojem skrovištu, izbjeći uţas ništavila. No tu je zamka preta i ako tako ostaneš skriven, postat ćeš duh. Da bi imao ikakvu nadu, moraš ponovo izaći. Otvor svoje maternice odabiri ne obazirući se na to privlaĉi li te ona ili ti je odbojna. Izgled moţe biti varljiv. Idi tamo gdje pripadaš. Slijedi svoje srce. Pokušaj najprije pomoći drugim dušama, kao da već jesi bodhisatva. − Ne znam kako. − Nauĉi. Posveti pozornost i uĉi. Moraš tako uĉiniti ili ćeš se zauvijek odvojiti od jatija. Tada ih je napao golem lav, grive već uprljane krvlju, bijesno riĉući. Bodri je utekao na jednu stranu, a Kju na drugu. Kju je trĉao i trĉao, a lav mu je bio za petama. Brzo se ubacio izmeĊu dva drveta i naišao na puteljak. Lav je nastavio trĉati i izgubio ga. Na istoĉnoj strani spazio je jezero ukrašeno crno-bijelim labudovima. Na zapadu je bilo jezero u kojem su stajali konji; na juţnoj strani bilo je nekoliko raštrkanih pagoda, a na sjeveru jezero u kojem se nalazio dvorac. Krenuo je na jug, prema pagodama, nekako nejasno osjećajući kako bi to bio Bodrov izbor; osjećao je i da su Bodri i ostatak njegovog jatija već tamo, u jednom od tih hramova, i da ga ĉekaju. Stigao je do pagoda. Lutao je od jedne do druge, zavirujući kroz vrata, uţasnut prizorima gomile koja se borila ili su nastojali umaći ĉuvarima koji su imali glave hijena; bio je to pravi pakao od sela, posvuda moguć uţas i katastrofiĉna budućnost. Zaviĉaj smrti. Proteklo je mnogo vremena u toj njegovoj groznoj potrazi, a onda je kroz vrata gledao u svoj jati, svoju kohortu. Bodri i ostali, Šen, I-Li, njegova mati, Zeng He... sve ih je istog trenutka prepoznao.. Bili su goli i okrvavljeni, no ipak su se borili. Tada su hijene zaurlale, a Kju je pobjegao kroz ţutu jutarnju svjetlost, kroz drveće, u okrilje visoke trave. Hijene su tragale za njim pretraţujući golemo busenje trave, a on se zavukao još dublje. Dugo vremena se krio u travi, sve dok hijene nisu otišle, a ĉuo je i povike svojeg jatija dok su ga traţili i govorili mu neka se drţi uz njih. Krio se tamo cijelu dugu noć punu groznih zvukova, stvorenja su bila ubijena i pojedena, ali on je bio na sigurnom i opet je osvanulo jutro. Odluĉio je nastaviti put, a onda je otkrio kako mu je izlaz zatvoren. Izrasle su nove vlati trave, oštre poput noţa i sada su ga okruţivale poput kaveza izraĊenog od maĉeva, ĉak su ga i pritiskale, reţući ga dok su rasle. Oh, shvatio je, ovo je maternica. Izabrao sam je i ne birajući, ne slušajući Bodrove savjete, odvojen od svoje obitelji, nesvjesno i u strahu. Najgori naĉin odabiranja. Ostati ovdje znaĉilo bi postati gladan duh. Morao bi se pokoriti. Morao bi se ponovo roditi. Zastenjao je pri toj pomisli, proklinjući svoju glupost. Sljedeći puta pokušaj malo više saĉuvati prisutnost duha, malo više hrabrosti. Neće biti lako, jer ovo ništavilo je zastrašujuće mjesto. Ali sada, kad je već bilo prekasno, zakljuĉio je kako mora pokušati. Sljedećeg puta! I tako je ponovo ušao u svijet ljudi. Nije nam zadaća priĉati o tome što se dogodilo njemu i njegovim sudrugovima u tom sljedećem krugu. Otišlo je, otišlo, otišlo tamo daleko, puno predaleko. O, kojeg li ushita buĊenja!

41 KNJIGA 2. HODOĈAŠĆE U SRCE

42 1 __________________ Kukavica u selu PONEKAD SE TO TAKO DOGODI PA REINKARNIRANA DUŠA UĐE U MATERNICU KOJA JE VEĆ zauzeta. Onda se dvije duše zateknu u jednom djetetu pa doĊe do borbe. Majke to mogu osjetiti, jer je takvo dijete u njima vrlo nemirno, stalno se okreće i bori. Onda se rode, pa šok od tog izbaĉaja takvu djecu na neko vrijeme smiri, jer su potpuno zaokupljena uĉenjem kako disati i kako se i inaĉe uhvatiti ukoštac s tim svijetom. Nakon toga zapoĉinje borba izmeĊu dvije duše za to jedno tijelo. To su kolike. Dijete koje pati od kolika silno će plakati, od bolova će savijati kraljeţnicu u luk, a većinu vremena koje provede budno silovito će se grĉiti. To ne bi trebalo biti nikakvo iznenaĊenje, jer unutra se bore dvije duše i to tako traje tjednima, a dijete stalno plaĉe i taj sukob mu grĉi utrobu. To se niĉim ne moţe olakšati. To nije stanje koje bi moglo duţe potrajati, jer nijedno malo tijelo to ne bi moglo podnijeti. U većini sluĉajeva ona naknadno ubaĉena duša, to kukaviĉje jaje, izbaci dušu koja se tu bila prva zatekla i tada se tijelo konaĉno smiri. Ili ponekad ona prva duša uspješno izgura kukavicu i ponovo doĊe k sebi. A ponekad, u rijetkim sluĉajevima, niti jedna nije dovoljno jaka da bi izgurala onu drugu, pa kolika konaĉno jenja, ali dijete odrasta kao podvojena osoba, zbunjeno, nepredvidivo, nepouzdano i sklono ludilu. Kokila se rodila u ponoć, a babica koja ju je izvukla rekla je: "Curica je, jadna mala". Njezina mati, Zanita, prigrlila je malo stvorenje na svoje grudi, govoreći "Ipak ćemo te voljeti". Bila je stara tjedan dana kad su se javile kolike. Povraćala je majĉino mlijeko i neutješno plakala iz noći u noć. Zanita je vrlo brzo zaboravila kakvo je to bilo vedro djetešce, kako dobroćudno i kako je traţilo sisu, zdušno pijući i ĉudeći se svijetu. Sada je, pod napadima kolika, vrištalo, plakalo, stenjalo i grĉilo se. Bilo je bolno gledati je. Zanita nije mogla uĉiniti ništa osim drţati je, staviti joj ruku na trbušĉić koji se savijao od grĉeva i onda je pustiti da tako visi naglavce sa Zanitinog boka. Bilo je neĉeg u tom poloţaju što je smirivalo Kokilu, vjerojatno napor da podigne glavu. Ali to nije djelovalo uvijek, a niti na duţe vrijeme. Tada bi krikovi i grĉevi opet zapoĉeli, a Zanita je bila blizu sloma. Morala je pripremati jelo svom suprugu Rajitu i dvjema starijim kćerkama; raĊajući za redom tri kćeri, ionako više nije bila Rajitu posebno draga, a ovo djetešce je bilo nesnosno. Zanita je pokušala s malom spavati vani, u dijelu odvojenom za ţene, no ţenama koje su imale menstruaciju smetao je plaĉ djeteta, premda su suosjećale. One su uţivale što su s djevojĉicama malo izašle iz kuće i to nije bilo mjesto za dojenĉe. Tako je Zanita morala s malom otići spavati s vanjske strane zida njihove obiteljske kuće gdje su na prekide pridrijemale izmeĊu dva napadaja plaĉa. To je tako trajalo nekoliko mjeseci, a onda je prestalo. Nakon toga je dijete u svome oku imalo neki drugi pogled. Babica koja je obavila poroĊaj, Insefa, provjerila je djetetov puls, iris oka i urin, pa izjavila da je zaista druga duša prevladala u tom tijelu i kako to i nije od neke velike vaţnosti, jer se to zna dogoditi kod tako male djece i kako bi to moglo znaĉiti i poboljšanje, jer u toj borbi koja se vodi za vrijeme kolika obiĉno pobjeĊuje jaĉa duša. Ali nakon sve te unutrašnje borbe, Zanita je Kokilu gledala s izvjesnom tjeskobom i strepnjom vezanom uz budućnost, a tijekom cijelog svog djetinjstva Kokila joj je uzvraćala pogled gledajući i nju i ostatak svijeta nekim crnim, divljim pogledom, kao da nije sigurna ni gdje je, niti što tu radi. Zapravo je bila zbunjena i ĉesto ljutita mala djevojĉica, koja je lako manipulirala s drugima, lako mijenjala raspoloţenja. I koja je bila vrlo, vrlo lijepa. Bila je i jaka i brza pa je već u dobi od pet godina bila od pomoći u kući. Dotad je Zanita rodila još dvoje djece i najmlaĊe je bilo sin, to sunce njihovih ţivota, sve zahvaljujući Ganeši i Kartiku6 i uz sav posao kojeg se trebalo obaviti bilo joj je drago što je Kokila tako sposobna i puna samopouzdanja. Naravno da je sin, Jahan, bio u središtu pozornosti cijelog domaćinstva, a Kokila je bila tek najsposobnija Zanitina kćer koju mati nije baš dobro poznavala jer je bila mnogo više zaokupljena Rajitom i Jahanom. Tako je Kokila tijekom tih nekoliko godina slobodno slijedila svoje vlastite misli. Insefa je ĉesto govorila kako je djetinjstvo najbolje doba u ţivotu ţene, jer tada je još muškarci ne opterećuju nego samo radi oko kuće i u polju. Ali ta babica je bila stara i ciniĉna kad se radilo o ljubavi i braku, jer se dosta nagledala kako je to ĉesto loše ispadalo, i po nju samu i po druge. Kokila više nije bila sklona tome da više sluša nju nego bilo koga drugog. Istini za volju, ĉinilo se da ona nikoga ne sluša. Svakoga je gledala onim svojim zastrašenim i opreznim pogledom kakvog imaju ţivotinje kad na njih posve nenadano naiĊete u šumi. A i govorila je malo. Ĉinilo se kako joj je drago da moţe otići obavljati svakodnevne poslove. U nazoĉnosti 6 Boţanstva u hinduistiĉkoj religiji, braća Ganeš (donosi sreću) i Kartik (plodnost), (op. prev.)

43 svoga oca bila je tiha i samo je promatrala, a druga djeca iz sela nisu je zanimala, osim jedne djevojĉice koju su jednoga jutra pronašli napuštenu na onom zemljištu odreĊenom za ţene. To nahoĉe je Insefa odgajala kako bi mala jednoga dana mogla preuzeti njezin posao. Insefa ju je nazvala Bihari i Kokila je ĉesto odlazila do njihove kolibe i vodila Bihari sa sobom dok je obavljala svoje jutarnje obveze, ne govoreći ni s tom malom više negoli je razgovarala s drugima, ali joj je pokazivala stvari i, ono što je iznenadilo Zanitu, uopće se htjela gnjaviti s tim da malu vuĉe sa sobom. Jer, konaĉno, to nahoĉe nije bilo ništa posebno, samo mala djevojĉica kao i sve druge. To je bio drugi dio tajne vezane uz Kokilu. Zadnjih nekoliko tjedana prije dolaska monsuna bili su za Kokilu, kao i za ostale, vrlo naporni. Probuditi se ujutro i zapaliti vatru. Proći kroz selo, još svjeţe i još bez prašine. Pokupiti Bihari u babiĉinoj kolibi u šumi. Poći nizvodno do mjesta gdje se obavljala velika nuţda, nakon toga se oprati, onda natrag kroz selo, pokupiti vrĉeve za vodu pa poći uzvodno. Proći pokraj mjesta gdje se pere rublje i gdje su se ţene već poĉele okupljati, pa do mjesta gdje se uzimala voda. Napuniti i vući teške posude s vodom natrag kući, zaustavljajući se nekoliko puta kako bi se odmorila. Onda u šumu, u potragu za drvima. Na to je znala utrošiti veći dio jutra. Onda natrag u polja, zapadno od sela, gdje su njezin otac i njegova braća imali nešto zemlje na kojoj su sijali pšenicu i jeĉam. Sijali su tijekom nekoliko tjedana, tako da sve bude zrelo u vrijeme dugog mjeseca ţetve. Ovotjedni red bio je slabašan, s krţljavim zrnjem, no Kokila ga je bez dvoumljenja gurnula u pooranu zemlju, a onda je, na dnevnoj ţezi, sjela s ostalim ţenama i djevojĉicama, miješajući zrnje i vodu kako bi napravila tijesto, oblikovala ĉapatije i nekoliko ih ispekla. Nakon toga odlazila bi do njihove krave. S nekoliko ritmiĉnih pokreta prstima u straţnjici krave, za tren je izazvala izlaţenje velike koliĉine izmeta kojeg je onda uzimala, osjećajući njegovu toplinu u rukama, pa ga pomiješala sa slamom i prešala i okrugle, plosnate komade koje je stavljala sušiti na zid napravljen od kamena, istih onakvih kakvi su oznaĉavali granicu oĉevog posjeda. Onda je uzela nekoliko već dobro suhih komada i ponijela ih kući pa jednog stavila u vatru, a onda otišla do potoka oprati ruke i prljavu odjeću: ĉetiri sarija, dotije i šalove. A onda opet kući, pri već nešto slabijoj dnevnoj svjetlosti, kada ţega i prašina svemu daju onaj zlatni odsjaj, pa za ognjište u središnjoj prostoriji kuće gdje će, u maloj peći tik uz ognjište, pripremati ĉapatije i daal bat. Kad već padne mrak stići će i Rajit kući, a Zanita i djevojĉice će se s mnogo paţnje okupiti oko njega, a kad pojede daal bat i ĉapatije on će se odmarati i pripovijedati Zaniti o tome kako je proveo dan, ako dan nije bio jako loš. Ako je to bio loš dan, onda neće govoriti o njemu. No obiĉno bi ispriĉao ponešto o tome kako je, poput ţonglera uspijevao balansirati izmeĊu zemlje i stoke. Seoske su obitelji koristile one manje vaţne pašnjake nudeći ih kao osiguranje pri nabavi nove stoke, i obratno, a njezin je otac radio kao posrednik. Ugovarao je i udaje svojih kćeri, a to je bio loš posao, jer je imao tolike kćeri i nije oklijevao da ih sve pouda. Nije imao drugog izbora. Tako bi veĉer završila i oni bi tada razmotali tanke madrace kako bi noć proveli spavajući na podu uz vatru, grijući se uz nju ako je bilo hladno ili se štiteći njezinim dimom od ugriza komaraca ako je bilo toplo. I tako bi prošla još jedna noć. Jedne veĉeri nakon veĉere, samo nekoliko dana prije blagdana zvanog Durgapuja7 koji je oznaĉavao završetak ţetve, njezin je otac rekao njezinoj majci kako je ugovarao moguću udaju Kokile, na koju je sada došao red, za nekog ĉovjeka iz Darvara, sela u kojem su se odrţavali sajmovi i koje je bilo s druge strane Sivapura. Taj potencijalni mladoţenja bio je Lingajat, baš kao i Rajitova obitelj i većina ljudi iz Jelapura, i bio je treći sin starješine Darvara. Bio se posvadio sa svojim ocem pa zato nije bio u poloţaju da od Rajita moţe zahtijevati velik miraz. Kokila je nagaĊala kako se on moţda uopće ne moţe oţeniti u Darvaru, no svejedno je bila vrlo uzbuĊena. Zanita je izgledala zadovoljno i rekla je kako će za vrijeme blagdana malo pogledati tog kandidata. Obiĉan svakodnevni ţivot uvijek je bio obiljeţen prvim sljedećim praznikom, jer svi su se ti blagdani meĊusobno razlikovali, pa su dani uoĉi svakog blagdana bili obojeni specifiĉnim koloritom. Tako Krišnin praznik kola pada u vrijeme monsuna i njegovo šarenilo i radost su u kontrastu sa sve niţim sivim nebom iznad njih; djeĉaci tada oponašaju zvuk trube pušući u listove palmi, kao da će tim dahom svojih pluća sprijeĉiti kišu i svi bi izludjeli od tih zvukova da opet nisu prelazili s pravih truba na puhanje u lišće. Krišnin festival plesa pak pada na sam završetak perioda monsuna, i sajam koji je s njim povezan prepun je štandova na kojima se prodaju glazbala poput sitara i bubnjeva, ili svila, ili izvezene kape, ili stolci, stolovi i ormari. To je vrijeme kojem Id8 daje posebnu ljudsku dimenziju, bez zemlje i njezinih bogova, i kada svi muslimani dolaze u Sivapur gledati svoju paradu slonova. A Durgapuja oznaĉava ţetvu, taj veliki klimaks godine, kada se zahvaljuje toj majci boţici za sve što je uĉinila. Prvoga dana ţene se okupljaju i pijući napitke miješaju pigment ţarko crvene boje dok ga ne pretvore u kremu, a onda se razilaze, obojene i smijući se slijede muslimanske bubnjare u paradi kojom zapoĉinje 7 Durgapuja, - Durga (vrhovno ţensko boţanstvo) + puja (bogoštovni obred), (op.prev.) 8 Id al-Fitr, ili samo Id: znaĉajan muslimanski godišnji praznik koji oznaĉava završetak ramazanskog posta.

44 proslava, viĉući "Za pobjedu majke Durga!" Kip te boţice pomalo kosih oĉiju, izraĊen od gline i prekriven bojama i otopljenim listićima zlata, izgleda pomalo tibetanski. Uz nju se postavljaju jednako tako ukrašene statue: Laksmi, Sarasvati i njezina dva sina Ganeša i Kartika. Na ţrtveniku ispred tih kipova već su bile ţrtvovane dvije koze i njihove su krvave glave sada zurile iz prašine. Ţrtvovanje bivola bila je još veća stvar; tom prigodom je iz Bhadrapura dolazio poseban svećenik s velikom zakrivljenom sabljom, posebno naoštrenom za tu prigodu. To je bilo vrlo vaţno, jer ako sablja ne bi sasvim prodrla kroz širok vrat bivola, to bi znaĉilo da boţica nije zadovoljna i da odbija ponuĊenu ţrtvu. Djeĉaci su proveli cijelo jutro trljajući bivolu vrat posebnom mašću kako bi mu omekšali koţu. Ovoga je puta ţestok udarac svećenika bio uspješan i svi nazoĉni bi se bacili na lešinu kako bi od krvi pomiješane s prašinom napravili grudice koje su, vrišteći, bacali jedan na drugoga. Sat ili dva kasnije, raspoloţenje se posve promijenilo. Jedan od staraca zapoĉeo je pjevati: "Ovaj svijet je bol, njegov teret je nesnosan", a onda bi ţene nastavile, jer za muškarca bi bilo opasno da ga se ĉuje kako propituje Veliku Majku; ĉak su se i ţene morale pretvarati kao da su ranjeni demoni u pjesmi: "Tko je ona koja poput Smrti poljima hoda, Ona koja se poput Smrti bori i napada? Mati nikad svoje dijete ne ubija, Njezino meso i radost stvaranja, a ipak viĊamo Ubojicu kako tu i tamo vreba..." Kasnije, kad padne noć, ţene odlaze kućama i oblaĉe svoje najljepše sarije pa se vraćaju i postroje se u dva reda, a djeĉaci i muškarci viĉu: "Pobjeda velikoj boţici!" i onda otpoĉne glazba, divlja i bezbriţna pa svi okupljeni plešu ili razgovaraju oko velike logorske vatre i, onako lijepo odjeveni, u odsjaju vatre izgledaju prekrasno i opasno. Tada su se pojavili ljudi iz Darvara i ples je još više uzeo maha. Kokilin otac ju je primio za ruku i izveo je iz reda u kojem je stajala pa je upoznao s roditeljima njezinog budućeg. Ĉinilo se kako je za ovu prigodu u toj obitelji bilo sklopljeno primirje. Njegovog oca je ona i ranije viĊala, tog starješinu Darvara koji se zvao Sastri; majku nije nikada ranije vidjela, jer ju je otac, po hinduistiĉkom i muslimanskom obiĉaju, nastojao drţati podalje od tuĊih pogleda, premda on zapravo i nije bio neki bogataš. Majka je Kokilu odmjerila oštrim, mada ne i neprijateljskim pogledom; crvena pasta koja je sada klizila izmeĊu obrva i znojno lice u toj toploj noći. Vjerojatno posve pristojna svekrva. Pojavio se i sin; Gopal, Šastrijev treći sin. Kokila je kruto kimnula, gledajući ga iskosa, ne znajući toĉno što osjeća. On je imao usko lice i kao da je namjerno djelovao još mlaĊe, moţda je bio nervozan, nije mogla toĉno prosuditi. Bila je viša od njega, no to bi se još moglo promijeniti. Zatim su se, bez ijedne rijeĉi vratili svojim roditeljima. Ništa osim jednog jedinog nervoznog pogleda, a onda ga tri godine nije vidjela. Ipak, cijelo to vrijeme je znala da će se oni oţeniti i to je bilo dobro, jer je cijeli taj posao oko nje bio sreĊen i obavljen pa je njezin otac mogao prestati brinuti zbog nje i prestati se netrpeljivo ponašati prema njoj. S vremenom je kroz ţenske traĉeve saznala malo više o toj obitelji u koju će se udati. Šastri nije bio obljubljen starješina. Posljednji potez mu je bio taj da je protjerao seoskog kovaĉa samo zato što je posjetio svojeg brata gore u planini, a nije prethodno od njega zatraţio dopuštenje. Nije ni sazvao seosko vijeće kako bi odobrilo tu njegovu odluku. Zapravo, otkad je od pokojnog oca prije nekoliko godina naslijedio svoj poloţaj, on uopće nije sazivao seosko vijeće. Ljudi su govorili kako on i njegov najstariji sin upravljaju Darvarom kao da su kakvi veliki zemljoposjednici i kao da je selo dio tog njihovog posjeda! Kokila je sve to prihvaćala bez neke velike zabrinutosti i sve svoje slobodno vrijeme provodila je s Bihari koja je prouĉavala razne trave koje je iscjeliteljica koristila kao lijek. I tako, dok su vani sakupljale drva za vatru, Bihari je usput razgledavala šumsku floru i pronalazila biljke koje će ponijeti sa sobom. Kad su se vratile u njezinu kolibu, Kokila joj je pomogla samljeti neke od sasušenih biljaka ili ih pripremati na drugi naĉin, koristeći se uljem ili alkoholom, kako bi ih Insefa mogla koristiti u svom poslu babice, većinom za stimuliranje kontrakcija, za opuštanje maternice, smanjenje bolova, ĉišćenje crijeva, usporavanje krvarenja i tako dalje. Postojali su lijekovi ţivotinjskog i biljnog porijekla o kojima im je starica ţeljela govoriti. − Ja sam stara, − govorila je. − Meni je trideset i šest godina, a moja je mati umrla kad joj je bilo trideset. Njezina je mati njoj prenijela sve svoje znanje, a iscjeliteljica koja je poduĉavala moju baku bila je s juga, iz dravidskog sela, tamo gdje se i ime i vlasništvo dobivalo po ţenskoj lozi, i ona je mojoj baki prenijela sve što su Dravidi znali, a to seţe unatrag sve do vremena Sarasvati, koja je i sama bila boţica uĉenja, pa zato ne moţemo dopustiti da se sve to preda zaboravu; moraš uĉiti, kćeri, a ja ću te poduĉavati, tako da poroĊaji budu tekli što lakše i da ih što više djece preţivi. − Ljudi su za Insefu govorili kako u glavi ima uholaţe (premda je to najĉešće bio tek izraz kojim se opisivala njezina ekscentriĉnost, iako majke znaju ponekad djeci pregledavati uši u koje se, dok leţe u travi, moţe zaista uvući uholaţa koju se onda iz uha ispere uljem, jer uholaţe ne vole ulje), a ona je ĉesto govorila tako brzo kako nikada nikog niste ĉuli govoriti, meljući tako u beskraj, ponajviše sama sebi, ali Kokila ju je voljela slušati. Insefa je trebala uloţiti posve malo truda da bi Bihari uvjerila u vaţnost tih stvari. Ona je bila draga ţivahna djevojĉica koja je u šumi imala dobro oko, dobro pamćenje biljaka i uvijek je imala radostan osmijeh i poneku lijepu rijeĉ za ljude. Ako je u iĉemu pretjerala, onda je to bilo vedro raspoloţenje i privlaĉnost, jer one godine kad se Kokila trebala udati za Gopala, Šardul, njegov stariji brat, onaj najstariji

45 Šastrijev sin koji će uskoro postati Kokilin šogor, onaj tko će joj u muţevljevoj obitelji imati pravo zapovijedati, poĉeo je zainteresirano promatrati Bihari i nakon toga, bez obzira što ona radila, on ju je promatrao. To nije moglo izaći na dobro, jer Bihari je vjerojatno bila nedodirljiva i zato je nije mogao oţeniti, a Insefa je uĉinila sve kako bi je izolirala od drugih ljudi. No proslave o praznicima zbliţavale su samce oba spola, a i svakodnevni ţivot u selu omogućavao je razne poglede i susrete. Bihari je bila zainteresirana, premda je znala da se ne moţe udati. SviĊala joj se pomisao da je normalna, bez obzira na to kako uporno ju je stara iscjeliteljica upozoravala neka to ne ĉini. Došao je dan kada se Kokila udala za Gopala i preselila u Darvar. Pokazalo se da joj je svekrva povuĉena i preosjetljiva, a ni Gopal nije bio neki zgoditak. Bio je nervozan ĉovjek koji je imao malo toga reći, pod dominacijom svojih roditelja i nikada nije rašĉistio onaj svoj spor s ocem, a pokušao je ovladati njome na naĉin kako su njegovi roditelji vladali njime, no bez neke naroĉite uvjerljivosti, naroĉito nakon što je ona nekoliko puta planula. On je već bio naviknut na to pa je uskoro njezina rijeĉ bila zadnja. Nije joj se baš sviĊao i jedva je ĉekala kada će svratiti posjetiti Bihari i staru iscjeliteljicu u njihovoj kolibi u šumi. U cijeloj muţevljevoj obitelji jedino joj se drugi sin, Pritvi, ĉinio vrijednim štovanja, a on je svakoga dana rano odlazio i trudio se imati što manje veze s obitelji. IzmeĊu ta dva sela bio je vrlo ţiv promet, što Kokila nije zapaţala sve dok joj to nije postalo vaţno, pa je posjećivala zabave i potajice uzimala pripravak kojeg joj je stara iscjeliteljica napravila kako bi je saĉuvala od trudnoće. Kokili je bilo ĉetrnaest godina, ali ţeljela je još priĉekati s raĊanjem djece. Uskoro su stvari krenule loše. Zbog oteĉenih zglobova iscjeliteljica više nije mogla raditi pa je Bihari morala preuzeti njezin posao i sada ju se mnogo ĉešće moglo vidjeti u Darvaru. U meĊuvremenu su Šastri i Šardul skovali plan kako će se domoći novca izdajom svojeg sela, upustivši se zajedno s ĉovjekom koji je ubirao porez u prijevaru mijenjajući procjene imanja tako da je to ovome išlo na ruku, a i Šastri je ubirao svoj dio. Prijevara se u osnovi sastojala u tome da su u Darvaru poĉeli prelaziti na muslimanski naĉin obraĉunavanja poreza umjesto dotadašnjeg koji se temeljio na hinduistiĉkom zakonodavstvu. Po hinduistiĉkom pravu, koje se temeljilo na religijskim zakonima, porez nije mogao iznositi više od jedne šestine svih proizvoda, dok je kod muslimana bilo nešto drukĉije i u praksi je to predstavljalo malu razliku, no kod muslimana je dohodak varirao u ovisnosti o usjevima i okolnostima i upravo su u tome Šastri i Šardul pomagali porezniku, raĉunajući što bi se još moglo oteti, a da seljani baš ne umru od gladi. Kokila je tamo leţalas Gopalom, i dok je on spavao, ona je kroz otvorena vrata ĉula kako Šastri i Šardul razmatraju razne mogućnosti. − Pšenica i jeĉam dvije petine kad se prirodno natapa, tri desetine ako se koristi navodnjavanje. − Zvuĉi dobro. Onda još datulje, groţĊe, zeleni usjevi i vrtovi, jednu trećinu. − Ali ljetni usjevi jednu ĉetvrtinu. Konaĉno, kao svoj doprinos tome poslu, poreznik je Šardulu dodijelio poloţaj kuanga, ĉovjeka koji u selu ubire porez; a već je i ranije bio grozan ĉovjek. Još je uvijek gledao Bihari. One noći kada se slavio praznik kola odveo ju je u šumu. Iz njezinog kasnijeg prisjećanja Kokila je lako razabrala kako se ona nije tome baš odluĉno protivila, jer je ova uţivala priĉajući joj detalje. − Leţala sam na leĊima u blatu, kiša mi je padala po licu, a on mi je s lica lizao kišu i govorio 'volim te, volim te'. − Ali on se neće oţeniti tobom, − zabrinuto je istakla Kokila. −A ni njegova braća neće biti sretna ako ĉuju za to. − Neće ĉuti. Nemaš pojma, Kokila, kako je to bilo strastveno. − Znala je da Kokila nije impresionirana Gopalom. − Da, da, ali to bi moglo dovesti do nevolja. Zar je nekoliko minuta strasti vrijedno toga? − Je, je. Vjeruj mi. Neko vrijeme je bila sretna i pjevušila je sve stare ljubavne pjesme, posebno onu koju su obiĉavale pjevati zajedno, onu staru: Rado spavam s nekim drugim, Ĉesto. Najradije kad muţ mi je na putu, Daleko. Kišne ulice i noć je, vjetar se sprema A nikog nema. Usprkos onim pripravcima koje je Insefa radila, Bihari je ostala trudna. Nastojala je to sakriti, no kako je morala pomagati pri poroĊajima ubrzo se vidjelo da je u drugom stanju. Tada su ljudi zbrojili ono što su ĉuli i ono što su znali pa su rekli da joj je Šardul napravio dijete. Onda je Pritvijeva ţena raĊala i Bihari je otišla pomoći joj; novoroĊenĉe, djeĉak, umrlo je nekoliko minuta nakon što se rodilo, a izvan kuće Šastri je udario Bihari po licu, nazvavši je vješticom i kurvom.

46 Kokila je sve to ĉula od Pritvijeve ţene kad ju je posjetila i kad joj je ova rekla da je poroĊaj tekao brţe negoli je itko to oĉekivao i kako ona sumnja da je Bihari napravila išta loše. Kokila je pohitala u kolibu iscjeliteljice i našla staricu kako, zadihana od napora, nešto radi izmeĊu Biharinih nogu, pokušavajući izvaditi dijete. − Pobacila je, − rekla je Kokili. Tada je Kokila preuzela, slijedeći stariĉine upute o tome što i kako treba raditi, zaboravivši na vlastitu obitelj sve dok nije pala noć, a onda se prisjetila i izjavila, − Moram ići! − Bihari je prošaptala: − Idi. Sa mnom će biti sve u redu. Kokila je kroz šumu poţurila kući u Darvar, gdje joj je njezina svekrva dala pljusku, no vjerojatno samo zato da bi pretekla Gopala koji ju je ţestoko udario u ruku i zabranio joj da ikada više svrati u šumu ili u Sivapur i ta smiješna zabrana je pokazala svu realnost njezinog ţivota pa je umalo upitala, − A kako ću ti onda donijeti vodu? − no samo se ugrizla za usnu i protrljala ruku uputivši im opak pogled, sve dok nije vidjela kako su se prestrašili pa je onaj bijesan pogled, kojim je gledala kao što gleda Kali, sada uperila u pod i pošla rašĉistiti stol od veĉere koju su oni u njezinoj odsutnosti nekako napravili. Nisu mogli ĉak ni jesti bez nje. Taj bijes bio je nešto što će ona zauvijek pamtiti. Sljedećeg jutra se već prije zore iskrala s posudama za vodu i poţurila kroz sivu, vlaţnu šumu i stigla je do kolibe prestrašena i bez daha. Bihari je bila mrtva. Dijete je bilo mrtvo, Bihari je bila mrtva, ĉak je i starica leţala ispruţena na svom tvrdom leţaju, bolno stenjući od iscrpljenosti i izgledalo je da bi i ona svakog ĉasa mogla napustiti ovaj svijet. − Otišli su prije sat vremena, − rekla je. − Dijete je trebalo preţivjeti, ne znam što se dogodilo. Bihari je izgubila previše krvi. Pokušala sam zaustaviti krvarenje, no nisam mogla. − Nauĉi me trovati. − Što?! − Pokaţi mi neki dobar otrov. Znam da se ti u to razumiješ. Pokaţi mi koji je najjaĉi, sada odmah. Starica je jecajući okrenula glavu prema zidu. Kokila ju je grubim pokretom okrenula natrag. − Nauĉi me! Starica je pogledala ona dva tijela na razastrtom sariju, no sada više nije bilo nikoga koga bi mogla pozvati. Kokila je već podigla ruku da je udari, a onda se zaustavila. − Molim te, − preklinjala ju je, − moram to saznati. − To je previše opasno. − Nije toliko opasno kao da zabodem u Šastrija noţ. − Ne. − Ako mi ne kaţeš, probost ću ga noţem, a oni će me onda spaliti na lomaĉi. − Uĉinit će to i ako ga otruješ. − Nitko neće znati. − Mislit će kako sam ja to uĉinila. − Svi znaju da se ne moţeš micati. − To neće biti vaţno. Ili će pomisliti kako si ti to uĉinila. − Ja ću to uĉiniti vrlo pametno, vjeruj mi. Kad umre, ja ću biti kod svojih roditelja. − To nije vaţno. Ipak će nas okriviti. A Šardul je jednako zao kao i Šastri, moţda još i gori. − Pokaţi mi. Starica joj se zagledala u lice i neko vrijeme je promatrala. Tada se okrenula i otvorila svoju košaru. Pokazala je Kokili neku malu osušenu biljku, a onda i neke bobice. − Ovo je vodena kukuta, a ovo je sjemenje dabrovice. Usitni kukutu sve dok ne postane poput kreme, a sjeme dodaj neposredno prije uporabe. Gorko je, no ne treba ga mnogo. Ako zagrabiš malo izmeĊu dva prsta i to ubaciš u zaĉinjenu hranu, neće se ni osjetiti, a ubit će ga. Ali upozoravam te da kasnije sve izgleda tako da ukazuje na trovanje. Nije to kao neka obiĉna bolest. I tako je Kokila promatrala i kovala svoj plan. Šastri i Šardul su nastavili sa svojom suradnjom s poreznikom, svakog mjeseca dobivajući nove i nove neprijatelje. Govorkalo se kako je Šardul u šumi silovao još jednu djevojku, u noći Gauri Hunnime, ţenskog praznika kad se oboţavaju od blata napravljeni likovi Šive i Parvati. Kokila je u meĊuvremenu saznala svaki detalj njihovog dnevnog kretanja. Šastri i Šardul su obiĉavali kasno doruĉkovati, a onda je Šastri, u paviljonu izmeĊu kuće i zdenca saslušao predmete koji su toga dana bili na redu, dok se Šardul pokraj kuće bavio knjigovodstvom. Kad je naišla podnevna ţega malo bi odrijemali, a onda primali posjetitelje sjedeći na verandi koja je bila okrenuta prema sjeveru, prema šumi. Gotovo uvijek su tijekom poslijepodneva pojeli mali obrok leţeći svatko na svojem kauĉu, poput kakvih malih veleposjednika, a onda bi s Gopalom ili s kojim od suradnika prošetali do trţnice gdje su "obavljali posao" sve dok se sunce ne bi nisko spustilo. U selo su se vraćali pijani ili pijući, vedro bauljajući prema svojoj kući i zatim veĉerali. To je bila svakodnevna rutina. Kokila je kovala svoj plan, trošeći nešto od vremena namijenjenog potrazi za drvima na traţenje vodene kukute i sjemenki dabrovice. To je bilje raslo u najvlaţnijem i najhladnijem dijelu šume gdje su se krila

47 razna opasna stvorenja, od komarca do tigra. No oko podneva su se svi ti napasnici odmarali; zaista, za vrijeme vrućih mjeseci ĉinilo se kako u podne sve ţivo spava, ĉak su se i biljke objesile. Insekti su pospano zujali u snenoj tišini, a ove dvije otrovne biljke sjale su pri slaboj svjetlosti poput zelenih svjetiljki. Ubrala ih je dok je krvarila, uz molitvu boţici Kali, otvorila zrnca kako bi izvadila sjemenke pa ih gurnula u nabor svojeg sarija i preko noći ih sakrila u šumi, nedaleko onog dijela odreĊenog za obavljanje velike nuţde, dan uoĉi Durgapuje. Te noći uopće nije spavala, osim kratkih snova u kojima se pojavila Bihari i rekla joj neka ne bude tuţna. − U svakom ţivotu dogaĊaju se loše stvari, − rekla je Bihari. Bilo je još toga, no kad se probudila nije se više niĉeg drugog mogla sjetiti i onda je otišla do svojeg skrovišta i silovitim pokretima je komadiće biljke kamenom pretvorila u ţitku masu, a kamen zatim bacila meĊu paprat. Noseći u ruci list na kojem je bila tako dobivena krema, pošla je prema Šastrijevoj kući gdje je ĉekala na vrijeme kada su oni poslijepodne odlazili prileći, a taj dan se otegao kao da će zauvijek trajati; tada je u onu kremu ubacila sjemenke pa malo toga stavila u male okruglice tijesta napravljene toga dana Šastriju i Šardulu za poslijepodnevnu uţinu. Tada je pobjegla od kuće u šumu, a srce joj je poput srne trĉalo ispred nje... i previše poput srne jer je, onako uzbuĊena i ne gledajući kuda ide, upala u zamku za srne koju je tu postavio neki ĉovjek iz Bhadrapura. Kada su je tamo pronašli, zbunjenu i kako tek pokušava izvući se, s nešto one kremejoš uvijek na njezinim prstima, i kad su je poveli u Darvar, Šastri i Šardul su već bili mrtvi, Pritvi je bio novi poglavar sela, a Kokilu su proglasili vješticom i trovaĉicom pa su je na licu mjesta ubili. 2 __________________ Ponovo u ništavilu U NIŠTAVILU SU KOKILA I BlHARI SJEDILE JEDNA UZ DRUGU, NA CRNOM PODU SVIJETA, ĉekajući da doĊu na red za suĊenje. − Ti to ne razumiješ, − rekla je Bihari... takoĊer i Bodri i Bel i Borondi i još mnogo, mnogo inkarnacija prije toga, sve tamo do izvornog roĊenja u osvit ove Kali-juge, ove ere razaranja, ĉetvrtog od ĉetiri razdoblja kada je kao nova duša bila izašla iz praznine, erupcijom Postojanja iz Nepostojanja, ĉudom koje prirodni zakoni ne mogu objasniti i koje ukazuje na postojanje nekog višeg kraljevstva, kraljevstva koje je ĉak i iznad ovih svetih bogova koji su sada sjedili na svojim podijima i gledali dolje na njih. Kraljevstvo u koje su se svi instinktivno ţeljeli vratiti. Bihari je nastavila: − Dharma je nešto gdje nije moguć blef i prijevara, mora se ići korak po korak i ĉiniti ono što se u danoj situaciji moţe uĉiniti. Ne moţeš samo jednostavno skoĉiti u nebo. − Ma serem se ja na sve to, − rekla je Kokila, uputivši onim bogovima nepristojnu kretnju. Još je uvijek bila tako bijesna da bi mogla pljuvati, ali i prestrašena, plaĉući i brišući nadlanicom nos. − Prokleta bila ako ću suraĊivati u takvoj gadnoj stvari. − Da! SuraĊivat ćeš! Zbog toga i jesmo gotovo stalno u stanju da ostanemo bez tebe. Zato nikada i ne uspijevaš prepoznati svoj jati dok boraviš u svijetu, zato stalno štetiš vlastitoj obitelji. Mi se i uzdiţemo i padamo zajedno. − Ne vidim zašto bi. Sada su sudili Šastriju, a on je kleĉao i molio sklopljenim rukama. − Trebate ga poslati u pakao! − doviknula je Kokila onom crnom bogu. − U najniţi, najgadniji dio pakla. Bihari je odmahivala glavom. − Kao što sam rekla, treba ići korak po korak. Malim koracima gore i dolje. A vjerojatno si upravo ti ona koju će oni poslati dolje, nakon onog što si uĉinila. − To je bila pravda! − uzviknula je Kokila s naglom ogorĉenošću. − Bila sam uzela pravdu u svoje ruke, jer nitko drugi to ne bi uĉinio! I ponovo bih uĉinila to isto. − Tada je doviknula crnom bogu: − Pravda, prokletstvo! − Ššššš, − brzo je rekla Bihari. − Doći ćeš i ti na red. Ne ţeliš da te pošalju natrag kao ţivotinju. Kokila je planula. − Mi već jesmo ţivotinje i nemoj to zaboraviti. − Pljesnula je Bihari po ruci i njezina je ruka prošla kroz Bihari, što je nekako umanjilo jaĉinu njezinih rijeĉi. Nalazile su se u podruĉju gdje borave duše, to se nije moglo poreći. − Zaboravi ove bogove, − rekla je, − ono što nam treba je pravda! Ako treba, unijet ću pobunu ravno ovamo, u ništavilo. − Najprije se treba obaviti ono što se treba najprije obaviti, − rekla je Bihari. − Korak po korak. Samo pokušaj prepoznati svoj jati i najprije se pobrinuti za njih. A onda od toga pokušaj poći dalje.

48 3 __________________ Samilost tigra TIGRICA KIA SE KRETALA KROZ VISOKU TRAVU, PUNOG ŢELUCA, A DLAKA JOJ JE BILA TOPLA, ogrijana suncem. Trava oko nje bila je poput zelenog zida, pritišćući sa svih strana. Iznad tigrice su se vrhovi trave lelujali na povjetarcu, šarajući plavetnilo neba. Trava je rasla u velikim busenima koji su se širili iz svojeg središta, a vršci vlati su se savijali i premda je razmak izmeĊu pojedinih busena bio malen, ona se probijala izmeĊu njih. Konaĉno je došla do ruba terena obraslog travom, do zemljišta na kojem su ljudi svake godine spaljivali vegetaciju. Tu je paslo mnogo indijskih jelena zajedno s ostalim vrstama jelena, divlje svinje i antilope. Tog je jutra tamo stajala osamljena ţenka vopiti jelena i grickala travu. Kia je mogla oponašati zov vopiti muţjaka i ponekad ga je oponašala, tek zabave radi, no sada je samo ĉekala. Košuta je nešto osjetila pa otišla dalje. Ali na ĉistinu je dolutalo mlado divlje govedo, boje tamnog kestena s bijelim pjegama. Dok je prilazilo, Kia je podigla prednju lijevu šapu, otraga ispruţila rep i polako se ljuljala naprijed-natrag odrţavajući ravnoteţu. Tada je podigla rep i reţeći pretrĉala ĉistinu. Udarila je u govedo i oborila ga pa mu zagrizla u vrat i ostala tako dok nije uginulo. Jela je. Ba-lu-a! Njezin kol-bal, šakal koji je bio izbaĉen iz svojeg ĉopora i koji ju je slijedio, pokazao je svoje ruţno lice tamo na udaljenom kraju ĉistine i ponovo zalajao. Rezanjem mu je poruĉila neka ode i on je nestao u travi. Kad se najela, ustala je i pošla nizbrdo. Kol-bal i gavrani dovršit će govedo. Stigla je do rijeke koja je krivudala ovim dijelom zemlje. Plitka i široka, bila je puna otoka, svaki od njih malena prašuma. Tigrica je gazila po šljunku, došla do obale i napila se vode. Zagazila je u rijeku i zastala, osjećajući kako joj struja vuĉe dlaku nizvodno. Voda je bila bistra i ugrijana suncem. Na pijesku uz vodu bili su tragovi mnogih ţivotinja, a na travi je ostao njihov miris: razliĉitih vrsta jelena, šakala i hijene, nosoroga i divljeg goveda, svinja i mravojeda ljuskavca, cijelog sela, ali nikoga nije bilo na vidiku. Otišla je prijeko, do jednog od svojih otoĉića i legla u hlad, na polegnutu travu svojeg loga. Drijemanje. Ove godine nema mladunĉadi pa nema potrebe da sljedećih dan-dva odlazi u lov. Zijevnula je i zaspala u onoj tišini koja se širi oko tigrova u prašumi. Sanjala je da je mala smeĊa seoska djevojka. Rep joj se svijao kad je ponovno osjetila toplinu vatre za kuhanje, osjetila seks licem u lice, udarce kamenja kojim se ubija vješticu. Neki zvuci, a onda su se pokazali krupni oĉnjaci. Tako su je prestrašili da se probudila i stresla, pokušavajući utonuti u neki drugi san. Zvukovi su je povukli natrag u stvarnost. Ptice i majmuni su govorili o dolasku ljudi koji su pristizali sa zapadne strane, nema sumnje da su se uputili k onom utvrĊenju nizvodno. Kia je brzo ustala, kliznula s otoka u vodu i nestala u gustoj travi na okuci rijeke. Ljudi mogu biti opasni, naroĉito kada su u skupinama. Pojedinaĉno su bili bespomoćni i bilo je samo pitanje odabira povoljnog trenutka da ih se napadne s leĊa. Ali kad su u skupinama, onda mogu natjerati ţivotinje u stupicu ili u zasjedu i tu je bio kraj mnogim tigrovima koji su onda bili ostavljeni bez koţe i bez glave. Jednom je i sama vidjela nekog muţjaka koji se pokušao domoći nekog komada mesa, a onda se okliznuo i pao na šiljke skrivene pod lišćem. To su mu ljudi bili pripremili. Ali danas nije bilo ni bubnjeva ni vike ni zvonjave. A bilo je i previše kasno doba dana da bi se ljudi uputili u lov. Vjerojatnije je da su to putnici. Kia je neprimjetno klizila kroz travu ispitujući zrak ušima i nosom, krećući se prema dugaĉkoj stazici u travi koja će joj omogućiti pogled na njihovo utvrĊenje. Smjestila se u tom uskom praznom prostoru u gustoj travi i gledala ih kako prolaze. Leţala je tamo stisnutih oĉiju. Vidjela je kako je kolona ljudi stigla do utvrĊenja, a onda su oni koji su bili sakriveni iskoĉili iz svojih zaklona i vikali, odapinjući strijele u one druge. Velik lov, ĉinilo se. Kia se, zategnutih ušiju, pritajila i gledala. Jednom je već bila naišla na takav prizor, a broj ubijenih ljudi bio je iznenaĊujući. Tada je po prvi puta kušala njihovo meso, jer tog je ljeta morala othraniti dvoje mladunĉadi. Oni su, uz slona, zasigurno najopasnije ţivotinje u prašumi. Ubijaju bez razloga i povoda, kao što je to ponekad i kol-bal radio. Kasnije će, bez obzira što se dogodilo, ostaviti meso. Kia se stisnula uz tlo i više je slušala nego što je gledala. Vrisak, zapomaganje, buka, povici, zvuk trublje, zvukovi smrti; pomalo nalik na završetak njezinog lova, samo mnogostruko jaĉe. Konaĉno je sve utihnulo. Lovci su napustili poprište. Kad je već prošlo mnogo vremena otkad su otišli i kada se vratio uobiĉajen spokoj prašume, Kia se pridigla i pogledala uokolo. Zrak je bio pun mirisa krvi i njoj je pošla voda na usta. Mrtva su tijela leţala na obje obale rijeke i struja ih je nanijela na obalu ili ih okretala u plićaku. Tigrica se oprezno kretala meĊu leševima, odvukla je jedno krupno tijelo u sjenu i malo

49 pojela. Ali nije bila jako gladna. Neki zvuk je natjera da se brzo povuĉe dublje u sjenu, dlake na leĊima su joj se uspravile dok je pogledom traţila izvor tog zvuka, pucketanja granĉice. Sad se ĉuju koraci, tamo. Ah. Ĉovjek, još uvijek uspravan. Preţivjeli. Kia se opustila. Prilazila mu je, iz puke radoznalosti. Spazio ju je i odskoĉio natrag, iznenadivši je, njegovo tijelo je to uĉinilo samo, bez njegove volje. Stajao je i gledao je na naĉin kako to ponekad rade ranjene ţivotinje kada prihvaćaju svoju sudbinu, samo ovaj je još malo okrenuo oĉima kao da kaţe "Što li još moţe poći po zlu?" ili "Ne još i to!". To je bilo tako nalik onim djevojĉicama koje je gledala kako u šumi sakupljaju drva da je zastala, ne osjećajući više glad. Oni koji su u zasjedi doĉekali skupinu u kojoj je bio ovaj ĉovjek još su uvijek bili na stazi koja je vodila u najbliţe selo. Uskoro bi ga mogli uhvatiti i ubiti. On je oĉekivao da će ona to uĉiniti. Ljudi su tako sigurni u sebe, tako sigurni kako znaju sve o svijetu i kako su gospodari svega. A, ovako brojni poput majmuna i naoruţani strijelama, ĉesto imaju i pravo. Ĉesto je to i bio razlog da ih je ponekad ubijala, jer, istini za volju, nisu bogznakakav zalogaj, što samo po sebi i nije toliko vaţno... mnogi tigrovi su umrli pokušavajući se domoći slasnog mesa dikobraza... ali ljudi imaju neki ĉudan okus. Nije niti ĉudo, kad se vidi što jedu. Bila bi krasna stvar kada bi mu pomogla. Prišla mu je. Zubi su mu cvokotali i tresao se. Više nije bio onako skamenjen nego je tamo stajao svojevoljno. Glavom mu je podigla ruku, ostavivši da mu dlan poĉiva na njezinom tjemenu izmeĊu ušiju. Stajala je mirno dok ju je on gladio po glavi, a onda se pomakla kako bi je gladio izmeĊu lopatica, stojeći uz njega, okrenuta u istom smjeru. Tada je, vrlo polagano, poĉela hodati, pokazujući mu takvom brzinom kretanja da bi i on trebao poći s njom. I krenuo je, stalno joj rukom gladeći leĊa. Vodila ga je kroz šumu. Sunĉeva svjetlost im je namigivala kroz grane drveća. Onda se naglo zaĉuo neki zvuk, pa glasan zveket metala, a onda i glasovi sa staze ispod njih, iz šume i ona ruka je sad ĉvrsto zgrabila njezinu dlaku. Stala je i osluškivala. Glasovi ljudi-lovaca. Zareţala je pa duboko zakašljala i onda kratko riknula. Odozdo mrtva tišina. Bez neke organizirane hajke niti jedan ĉovjek je ne bi mogao tu gore pronaći. Vjetar joj je donosio znakove koji su govorili da se ti ljudi udaljavaju. Sada je put bio slobodan. Ĉovjekova ruka joj se drţala za dlaku izmeĊu lopatica. Okrenula je glavu gurnuvši mu rame i on ju je pustio. Više se bojao onih ljudi nego nje, što je pokazivalo da je razuman. Na izvjestan ju je naĉin podsjećao na bespomoćno mladunĉe, ali bio je brz. I njezina ju je mati ovako primila izmeĊu lopatica, zubima, za taj isti nabor koţe za koju ju je i on drţao i s jednakim pritiskom. .. kao da je i on nekada bio tigriĉeva mati, i to ju je privuklo. Polako je odvela tog ĉovjeka do sljedeće tvrĊave pa onda dalje, jednom od jelenjih staza. Jeleni vopiti su veći od ljudi pa je tuda bilo lako ići. Uvela ga je kroz jedan od svojih ulaza u veliki kanjon tog podruĉja, usku i strmu guduru, toliko usku i ispunjenu kamenim gromadama da se tek ponegdje moglo stupiti na samo tlo. Mjesto gdje su ušli bilo je jedna od tih toĉaka gdje se je moglo do samog tla i odavde ga je povela vododerinom prema selu gdje su ljudi imali miris sliĉan njegovom. Ĉovjek je morao ţurno hodati kako bi odrţavao korak s njom, no ona nije usporila. Na dnu vododerine bila je tek ponegdje koja mlaka, jer su već duţe vrijeme vladale vrućine. Uzan potoĉić jedva je kapao preko kamenja zaraslog u paprat. Dok su se muĉno probijali preko kamenih gromada ona je razmišljala i kao da se prisjećala kolibe uz rub sela prema kojem se uputila, koja je mirisala baš kao i on. Provela ga je kroz gusto izrasle palme datulja, pa kroz još gušći pojas bambusa. Tu je gusto raznovrsno grmlje prekrivalo padine kanjona. Došli su do izlaza iz gudure. Njušila je; nedavno je tu bio tigar, muţjak i poprskao izlaz iz gudure oznaĉivši ga tako svojim teritorijem. Zareţala je, a ĉovjek se ponovo primio za njezinu dlaku izmeĊu lopatica kako bi si pomogao dok su se penjali preko zadnje gromade na izlazu. Na šumom obraslom breţuljku koji se uspinjao nakon kanjona, morala ga je opet gurkati svojim ramenom. Htio je nastaviti stazom paralelnom s grebenom breţuljka ili se izravno spustiti dolje u selo, a ne uspinjati se na vrh pa prići zaobilazno. Nakon nekoliko njezinih udaraca odustao je i slijedio je bez otpora. Sada je još morala zaobići i tigra muţjaka, no on nije bio ni svjestan toga. Vodila ga je kroz razvaline starog utvrĊenja na breţuljku koje su zarasle u bambus, mjesto koje su ljudi izbjegavali, a gdje je ona provela nekoliko zima. Tu je kotila svoju mladunĉad, nedaleko ljudskog naselja i meĊu ruševinama, zato da bi bili sigurni od napada odraslih muţjaka. Ĉovjek je prepoznao ovo mjesto i smirio se. Nastavili su se pribliţavati selu sa straţnje strane. Idući njegovom brzinom, to je dugo trajalo. Tijelo mu je opterećivalo zglobove i ona je uvidjela kako je teško hodati na dvije noge. Nema u tom hodu ni trenutka predaha, vjeĉito padanje prema naprijed, a onda se opet treba doĉekati. Kao da stalno idu po brvnu preko potoka. Nestabilni poput tek roĊenog mladunĉeta, još slijepog i vlaţnog. No ipak su stigli do ruba sela gdje je popodnevna svjetlost padala na golu ledinu i zaustavili su se na samom kraju pojasa visoke trave što je rasla pod drvećem. Ovo polje pred njima imalo je u zemlji iskopane

50 uzane jarke u koje su ljudi ulijevali vodu; baš su mudri ti majmuni što se tako šuljaju kroz ţivot u tom svom vjeĉitom aktu balansiranja. Ugledavši to polje, ono iscrpljeno stvorenje je podiglo pogled i pogledalo uokolo. Sada je on vodio tigricu, obišavši polje i Kia ga je slijedila, prišavši selu bliţe negoli bi se ona u većini sluĉajeva usudila, a to je zahtijevalo i malo hrabrosti; no postoje hrabri tigrovi i bojaţljivi tigrovi, a ona je pripadala hrabrima. Konaĉno su se zaustavili. Pred njima je bila koliba, ispod stabla pipala9 . Ĉovjek je pokazao prema kolibi. Onjušila je; to je bio njegov dom, bila je priliĉno sigurna u to. Nešto je šaptao na svom jeziku i onda je posljednji puta stisnuo, iskazujući tako svoju zahvalnost, a onda je teturajući pošao naprijed kroz jeĉam, posve iscrpljen. Kada je stigao do vrata, iznutra su se zaĉuli krici, istrĉala je ţena s dvoje djece i svi su ga grlili. No tada je, na tigriĉino iznenaĊenje, prišao neki stariji ĉovjek i zadao mu po leĊima nekoliko teških udaraca. Tigrica se spustila na tlo i promatrala. Starac nije dopuštao njezinom bjeguncu da uĊe u kolibu. Djeca i ţena su mu iznijeli hranu. Na kraju se sklupĉao pokraj vrata i spavao. Sljedećih je dana još uvijek bio kod tog starca u nemilosti, premda je jeo u kući i radio na obliţnjim poljima. Kia je to promatrala i shvatila je taj ĉudan naĉin na koji je ţivio. TakoĊer se ĉinilo da je zaboravio na nju ili se nije usuĊivao zaći u prašumu i potraţiti je. A moţda i nije mislio da je ona još uvijek tu. Zato se iznenadila kad je jednoga dana u sumrak došao, s rukama ispruţenim ispred sebe, a u njima je drţao tijelo ptice, oĉerupane i skuhane, a ĉinilo se da su joj i kosti izvaĊene! Išao je ravno k njoj, pozdravljajući je tiho i sa štovanjem, pruţajući joj svoj dar. Bio je napet i prestrašen; nije znao da je ona posve mirna i opuštena kad su joj brkovi ovako obješeni. Onaj malen komad hrane kojeg joj je ponudio mirisao je na svoje vlastite tople sokove i još neku mješavinu mirisa... muškatni orašĉić, lavanda. Njeţno je to uzela u usta i ostavila da se tu hladi, kušajući meĊu zubima dok joj je toplina kapala na jezik. Meso s nekim vrlo ĉudnim mirisom. Saţvakala je, tiho reţeći ispustila onaj zvuk maĉke koja prede i onda progutala. Pozdravio ju je i pošao natrag, vraćajući se u kolibu. Nakon toga ona bi ponekad svratila, dolazeći s vodoravnim zrakama izlazećeg Sunca, kada je on odlazio na posao. Nakon nekog vremena uobiĉajilo se da on doĊe s nekim darom za nju, s ostacima hrane ili nekim manjim komadom mesa, ništa nalik onoj ptici, ali mnogo ukusnije, obiĉni sirovi komadi mesa; nekako je znao. Još je uvijek spavao ispred kolibe i jedne hladne noći ona se prikrala i smotala se uz njega, sve dok zora nije zarudjela. Majmuni na drveću su se zgraţali. Onaj starac ga je ponovo tukao, dovoljno jako da mu je iz uha potekla krv. Kia je tada otišla u svoju tvrĊavu na breţuljku, reţeći i ostavljajući na tlu dugaĉke ogrebotine. Na breţuljku je golemo mahua stablo bilo u cvatu pa je pojela nekoliko svjeţih, opojnih latica. Vratila se do ruba sela i namjerno poĉela njušiti, tragajući za mirisom starca i našla ga je na ĉesto korištenom putu, zapadno od sela. On se tamo susreo s još nekim ljudima i dugo su razgovarali, ispijajući fermentirana pića i opijajući se. Smijao se poput njezinog kol-bala. Kada je krenuo kući napala ga je, oborila i ubila ugrizom u vrat. Pojela mu je dio iznutrica, osjetivši ponovo sve one ĉudne okuse; oni jedu tako ĉudne stvari da konaĉno i sami poprime neki ĉudnovat okus, pun i raznolik. Pomalo nalik na okus onog prvog dara kojeg joj je njezin mladić bio donio. Poznat okus, ili se to ona naviknula na njega. Sada su drugi ljudi ţurili prema njima pa je pobjegla, slušajući iza sebe njihove povike u kojima se osjećao šok i zbunjenost, ali i natruha nekog tona trijumfa ili slavlja kakva se ĉesto ĉuje kada majmuni meĊu sobom pronose loše vijesti, radost da se to, ma što to bilo, nije dogodilo njima. Nikome nije bilo stalo do tog starca, napustio je ovaj ţivot osamljen poput muţjaka tigra, ne ţaljen ĉak ni od onih koji su ţivjeli u njegovoj kolibi. Nisu ljudi bili nesretni zbog njegove smrti, nego zbog nazoĉnosti tigra koji napada ljude. Tigrovi koji su navikli na okus ljudskog mesa bili su opasni; obiĉno su to bile ţenke koje su teško prehranjivale svoju mladunĉad ili muţjaci koji su ostali bez svojih oĉnjaka pa je bilo vjerojatno da će ĉesto to ĉiniti. Naravno, sada će se dati u hajku kako bi je ubili. No njoj nije bilo ţao što je ubila. Baš naprotiv, brzala je izmeĊu drveća i sjena poput mlade tigrice koja po prvi puta samostalno izlazi, oblizujući svoje ralje i reţeći. Kia, Kraljica Prašume! No kada je sljedeći puta došla posjetiti svog mladog ĉovjeka, on joj je donio komad kozjeg mesa, a onda ju njeţno potapšao po nosu, govoreći vrlo ozbiljno. Upozoravao ju je na nešto i bojao se da su njoj promakli detalji tog upozorenja, što je bilo toĉno. Kada je sljedeći puta došla viknuo joj je neka odlazi, ĉak je i bacio kamen na nju, no bilo je prekasno; naišla je na uţe povezano s napetim lukovima, otrovne strelice su je probole i bila je mrtva. 9 Vrsta smokve (lat. Ficus religiosa) koju u budizmu drţe svetim drvetom jer je, prema predaji, meditirajući pod njom Buda doţivio prosvjetljenje. (op.prev.)