201 − Ovdje je toliko mnogo razliĉitih ljudi, − rekao je Ismail. − Dolaze brodovima. Ĉinilo se da mnogi od njih ţele porazgovarati s Baktom pa je Ismaila upoznala s jednim od Keralinih "najpouzdanijih suradnika" u osobi nekog Pjidaungusua, niskog tamnoputog ĉovjeka koji je, kako je rekao, odrastao u Burmi i na istoĉnoj strani krajnje toĉke indijskog potkontinenta. Izuzetno dobro je govorio perzijski što je, bez sumnje, bio razlog zašto ga je Bakta upoznala s Ismailom, jer je morala obaviti i neke svoje razgovore. − Kerali je bilo vrlo drago što vas je upoznao, − odmah mu je rekao Pjidaungsu, vukući Ismaila na stranu. − On jako ţeli napredak u nekim podruĉjima medicine, posebno što se tiĉe zaraznih bolesti. Više vojnika smo izgubili od takvih bolesti nego u bitkama i to mu je ţao. − Ja znam vrlo malo o tome, − rekao je Ismail. − Ja sam anatom koji pokušava spoznati graĊu tijela. − Ali svaki napredak u spoznavanju tijela pomaţe onome što Kerala ţeli saznati. − Teorijski, svakako. S vremenom. − Ali zar ne biste mogli malo provjeriti vojne postupke u potrazi za neĉim što, moţda, pridonosi širenju takvih bolesti? − Moţda, − odgovorio je Ismail − mada se ne mogu izbjeći stvari kao što su zajedniĉka putovanja ili zajedniĉko spavanje. − Da, ali naĉin na koji se neke stvari rade. − Moguće. Ĉini se da neke bolesti prenose stvorenja tako malena da ih se ne moţe vidjeti prostim okom... − Mikroskopski male ţivotinje? − Da, ili još manje. Izlaganjem tijela vrlo maloj koliĉini takvih ţivotinja, ili ako se u tijelo unese mala koliĉina onih koje su prethodno ubijene, postiţe se, izgleda, otpornost organizma pri kasnijem kontaktu s tom bolesti, kao što je bio sluĉaj s onima koji su preţivjeli kozice. − Da, cjepivo protiv boginja. Naše trupe su već cijepljene protiv njih. Ismail se zaĉudio kad je to ĉuo, a ovaj duţnosnik je to opazio. − Pokušavamo sve moguće, − rekao je smijući se. − Kerala vjeruje kako treba preispitati sve obiĉaje i po potrebi mijenjati. Prehrambene navike, pranje... on je kao mladić zapoĉeo karijeru kao topniĉki ĉasnik i nauĉio je vrijednost redovite procedure. On je predloţio da se topovske cijevi buše, a ne lijevaju, jer se lijevanjem nikada ne moţe postići dovoljna glatkoća. Jednolikim bušenjem cijevi postaju ĉvršće, a ujedno i lakše i mnogo, mnogo preciznije. On je isprobavao sve te stvari i sve je sveo na nekoliko osnovnih poteza, kao kod plesa, i to bez razlike na veliĉinu topova, uĉinivši tako artiljeriju lako primjenjivom, kao što se lako moţe aktivirati pješaštvo, i gotovo tako brzom kao konjica. I Iako ih se prenosi brodovima. Rezultati su, kao što vidite, bili impresivni. − Pretpostavljam da ste i vi bili topniĉki ĉasnik. Ĉovjek se nasmijao − Da, bio sam. − I sada uţivate u ovoj proslavi. − Da, ali postoji i drugi razlog za ovo okupljanje. Bankari i brodari. Ali svi su oni na neki naĉin povezani s topništvom. − Osim lijeĉnika. − Da, doktori nisu, ali volio bih da jesu. Recite mi ako se budete sjetili bilo kojeg dijela vojniĉkog ţivota kojeg bi se moglo uĉiniti zdravijim. − Nemaju kontakta s prostitutkama? Ĉovjek se ponovo nasmijao. − Pa sad, morate razumjeti kako je to za mnoge od njih vjerska obveza. Hramske plesaĉice su vaţne za mnoge obrede. − Ah. Dobro, onda ĉistoća. Ti mikroorganizmi se sele s tijela na tijelo prašinom, dodirom, hranom ili vodom, ili dahom. Prokuhavanjem kirurških instrumenata smanjuju se infekcije. Maske na licima lijeĉnika, sestara i pacijenata takoĊer smanjuju širenje infekcija. Duţnosnik je izgledao zadovoljno. − Ĉistunstvo je vrlina onih koji zagovaraju ĉistoću i nemiješanja kasta. Kerala ne odobrava kaste, no ĉistoći bi se ipak trebao dati veći prioritet. − Ĉini se da kuhanje ubija mikroorganizme. Bilo bi dobro sve prokuhavati prije uporabe, posuĊe, pribor za jelo, tave, vodu... no pretpostavljam kako to ne baš ne zvuĉi jako praktiĉno. − Ne, ali je moguće uĉiniti. Koje bi se još druge metode mogle primijeniti? − Moţda neke trave i stvari koje su otrovne za te mikroorganizme, ali ne i za ljude. Ali nitko ne zna postoje li takve stvari. − Ali mogli bi se izvršiti pokusi. − To bi se moglo. − Na primjer s otrovima. − To je već uĉinjeno.
202 − Oh, Kerali će to biti drago. On tako voli pokuse, bilješke, brojeve koje mu iznose njegovi matematiĉari kako bi pokazali jesu li metode nekog lijeĉnika dobre ako se primijene na cjelokupnu vojsku. On će htjeti opet razgovarati s vama. − Reći ću mu sve što budem mogao. Ĉovjek se rukovao s njim, primajući mu obje ruke. − Kasnije ću vas odvesti do Kerale, ali sada vidim da su došli glazbenici. Volim ih slušati s terase. Tada je jedan od predstojniĉinih asistenata spazio Ismaila i odveo ga natrag do grupe koja se okupila oko Kerale kako bi pratili koncert. Pjevaĉice su bile odjevene u prekrasne sarije, a glazbenici u svilene kratke kaputiće razliĉitih boja i nijansi, većina u plave poput vedrog neba ili u neku mješavinu krvavo crvene i naranĉaste boje. Bubnjari su davali ritama tablama, dok su ostali svirali ţiĉane instrumente ĉiji su zvuci Ismaila podsjećali na Konstantinij. Jedna pjevaĉica je istupila i zapjevala na nekom stranom jeziku, a tonovi su klizili u neprekinutom nizu, krivudajući kroz Ismailu nepoznate tonalitete, i nije bilo ni punog tona niti ĉetvrtinke koja se ne bi naglo uzdigla ili pala, poput ptiĉjeg pjeva. Njezine pratilje su iza nje plesale polako, dolazeći onoliko blizu nepokretnom poloţaju tijela koliko se ona pribliţila stabilnom tonu, no uvijek još u pokretu, ispruţenih ruku s dlanovima okrenutim gore, govoreći jezikom plesa. Sada su ona dva bubnjara promijenili ritam u mnogo sloţeniji iako jednoliĉan, koji se preplitao s pjevom. Ismail je sklopio oĉi; nikada nije ĉuo takvu glazbu. Melodije su se pretapale jedna u drugu, bez kraja i konca. Slušatelji su se polako ljuljali u ritmu, vojnici su plesali u mjestu, sve se gibalo oko nepomiĉnog centra u kojem je bio Kerala, a ĉak se i on, potaknut zvucima, pomalo naginjao. Kad su bubnjari ludo ubrzali, naznaĉujući tako kraj, vojnici su glasno podcikivali, vikali i poskakivali. Pjevaĉice i sviraĉi su se duboko klanjali, osmjehivali i prišli naprijed kako bi primili Keraline ĉestitke. On je neko vrijeme proveo razgovarajući sa solisticom kao da su stari prijatelji. Ismail se tada zatekao u neĉem nalik na špalir koji se formirao oko predstojnice, pa je i on kimao oznojenim izvoĊaĉima koji su, jedan po jedan, prolazili pokraj njih. Bili su mladi. Ismailove nosnice uĉas su ispunili razliĉiti parfemi, miris jasmina, naranĉi, mora. Miris mora bi prevladao kad bi ga s obale nanio povjetarac, no postojao je i takav parfem. A tamo je leţalo more, zeleno i plavo, poput ceste koja vodi bilo kamo. Centar slavlja se sada selio u zelen vrt i to onim tempom kojim se Kerala polako kretao. Ismaila su upoznali s ĉetvoricom bankara, dva Sikha i dvojica iz Travancora, pa je slušao njihovu raspravu o sloţenosti situacije u Indiji i oko nje, koju su, iz pristojnosti prema Ismailu, vodili na perzijskom. Gradovi i luke su se borili, novi gradovi su bili podizani na pustim rijeĉnim ušćima, lojalnost lokalnog stanovništva klizila je sad ovamo sad onamo, muslimansko roblje u zapadnoj Africi, zlato u juţnoj Africi, zlato koje posjeduju Inke, onaj otok zapadno od Afrike... kako sve to već postoji godinama, ali sada je nekako drukĉije. Pad starih muslimanskih drţava, nevjerojatno brz razvoj novih strojeva, nove drţave, nove vjere, novi kontinenti, a sve to zraĉi odavde, kao da su ţestoke borbe unutar Indije poĉele u valovima slati vibracije oko cijelog svijeta i onda su se one ponovo susrele dolazeći iz suprotnog smjera. Bakta je Ismaila upoznala s nekim drugim ĉovjekom i obojica su, uz neznatan naklon, kimnuli jedan drugome. Ĉovjek se zvao Vasco i dolazio je iz Novog Svijeta, s onog velikog otoka zapadno od Firanje kojeg Kinezi zovu Jingzou, a kojeg je Vasco zvao Hodenosauneega, "što u prijevodu znaĉi teritorij koji pripada stanovnicima Zajedniĉke kolibe", dodao je na priliĉno dobrom perzijskom jeziku. Bakta je rekla da on zastupa Zajednicu Hodenosaunee. Izgledao je poput nekog iz Sibira ili Mongolije, ili netko iz Mandţurije tko ne brije svoje ĉelo i tjeme. Visok i orlovskog nosa plijenio je pozornost ĉak i u nazoĉnosti samog Kerale; po njemu se vidjelo kako ti izolirani otoci na drugoj strani svijeta mogu proizvesti zdravu i ĉvrstu rasu. Nema sumnje da ga je njegov narod upravo zato i poslao. Bakta je otišla, a Ismail pristojno reĉe : − Ja sam iz Konstantinija. Imaju li vaši ljudi glazbu poput ove koju smo sada slušali? Vasco je malo razmislio. − Mi pjevamo i plešemo, ali moji to ĉine svi zajedno, nesluţbeno i kad im padne na pamet, ako razumijete što ţelim reći. Ovo bubnjanje ovdje bilo je teĉnije i kompliciranije od našeg. Pun zvuk. Jako mi se sviĊalo. Rado bih to opet poslušao kako bih vidio jesam li ĉuo to što sam ĉuo. − Rukom je napravio pokret kojeg Ismail nije shvatio... moţda je to znaĉilo zadivljenost virtuoznošću bubnjara. − Jako lijepo sviraju, − rekao je Ismail. − I mi imamo bubnjare, no ovi su to podigli na jednu višu razinu. − Da. − A što kaţete na gradove, na brodove i sve to? Ima li i vaša zemlja luke kao što je ova? Vascov iznenaĊen izraz lica bio je nalik bilo ĉijem iznenaĊenom licu, bez obzira na njegovo tako egzotiĉno porijeklo.
203 − Ne. Tamo odakle ja dolazim, ljudi se ne okupljaju u tako velikom broju. Mislim da oko ovog zaljeva ţivi više ljudi negoli ih ima u cijeloj mojoj domovini. Sada se Ismail iznenadio. − Zar vas je tako malo? − Da. Premda ja mislim da je ovdje previše ljudi. Ali mi ţivimo u velikim i vrlo gustim šumama. Najprohodniji su putovi uz rijeĉna korita. Dok vaši ljudi nisu stigli onamo, mi smo lovili i pomalo se bavili poljoprivredom i proizvodili smo samo ono što nam je trebalo, a ne metalne brodove. To su muslimani donijeli na našu istoĉnu obalu i tamo u nekim lukama podigli utvrĊenja, posebice na ušću Istoĉne Rijeke i na Dugom Otoku. Tamo ih u poĉetku nije bilo tako mnogo i od njih smo nauĉili puno toga ĉime smo se i sami mogli koristiti. No pogodila nas je bolest za koju nikada ranije nismo znali pa su mnogi umrli, a istovremeno je prispjelo još mnogo muslimana, dovodeći robove iz Afrike. Ali naša zemlja je golema, a sama obala, gdje se muslimani grupiraju i zadrţavaju, baš i nije neko kvalitetno zemljište. I tako mi trgujemo s njima a, ĉak i bolje, i s brodovima koji dolaze odavde, iz Travancora. Bilo nam je zaista vrlo drago kada smo vidjeli te brodove, jer smo se bili zabrinuli zbog muslimana koji su došli iz Firanje. I još smo uvijek zabrinuti. Oni imaju mnogo topova i idu kamo god poţele, govore nam kako ne znamo za Alaha i kako bismo se trebali njemu moliti i tako dalje. Zato smo bili sretni kada smo vidjeli kako pristiţu i neki drugi ljudi u dobrim brodovima. Ljudi koji nisu muslimani. − Jesu li tamo Travancoranci napali muslimane koji su već bili tamo? − Još nisu. Pristali su na ušću Mississippija, jedne velike rijeke. Moglo bi se dogoditi da se na kraju i sukobe. I jedni i drugi su dobro naoruţani, a mi nismo, još nismo. − Pogledao je Ismaila ravno u oĉi i vedro se nasmijao − Znajući da ste musliman, morao bih pripaziti što govorim. − Ja jesam musliman, ali ne silim druge da to budu. Islam dopušta slobodan izbor. − Da, tako i oni kaţu. Ali ovdje u Travancoru je to i zaista tako. Ovdje vidite i Sikhe, Hinduse, Afrikance, Niponce... Ĉini se kako Kerali to nimalo ne smeta. Ili mu se to ĉak i sviĊa. − Kaţu kako Hindusi upiju sve što ih se dotakne. − Meni to zvuĉi posve u redu − rekao je Vasco. − U svakom sluĉaju bolje nego Alah kojeg mi se nudi preko ciljnika. Mi sada na velikim jezerima gradimo naše vlastite brodove i uskoro ćemo ploveći oko Afrike moći doći k vama. Ili, sada Kerala predlaţe kopanje kanala kroz Sinajsku pustinju, kanal koji bi povezao Mediteran s Crvenim morem, što bi nam omogućilo izravniju plovidbu prema vama. Predlaţe osvajanje Egipta kako bi to uĉinio mogućim. Ne, trebalo bi pregovarati i donijeti još mnoge odluke. Moja Zajednica je sklona zajedništvu. Tada se vratila Bakta i ponovo odvela Ismaila. − Imaš ĉast biti pozvan pridruţiti se Kerali u letu jednom od onih nebeskih koĉija. − U letećoj košari ? Bakta se osmjehnula. − Da. − Oh, kako sam sretan! Slijedeći šepavu predstojnicu, Ismail je prolazio terasama od kojih je svaka imala svoj vlastiti miris: miris orašĉića, limuna, cimeta, mente, ruţa, uspinjući se sve više kratkim kamenim stubištem, osjećajući se kao da se uzdiţe u neku višu sferu gdje su i osjetila i emocije izoštreniji: lagana bojazan tijela dok su ga mirisi bacali nekamo sve više i više. Imao je vrtoglavicu. Nije se bojao smrti, ali njegovom se tijelu nije sviĊala pomisao na ono što će uslijediti. Sustigao je predstojnicu i hodao uz nju, kako bi ga njezina mirnoća smirila. Dok su se uspinjali stubama, vidio je kako ona trpi stalne bolove. A ipak to nikada nije spominjala. Sada je, nastojeći doći do daha, gledala dolje u ocean i stavila svoju kvrgavu ruku na Ismailovo rame i rekla mu kako joj je drago što je on tu s njima i kako će mnogo toga postići radeći zajedno pod vodstvom Kerale koji stvara prostor na kojem se moţe dogoditi nešto veliko. Oni će promijeniti svijet. Dok je to govorila, Ismail je opet osjetio mirise, ĉinilo mu se kako vidi stvari koje će se dogoditi, kako će Kerala, osvajajući jedno mjesto za drugim, slati ovamo ljude i stvari iz cijelog svijeta, kako će ovamo slati samostanske knjige, karte, instrumente, lijekove, oruĊa, ljude s neobiĉnim bolestima ili s novim vještinama, od zapadno od Urala i istoĉno od Pamira, iz Burme i Sijama i Malajskog poluotoka, sa Sumatre i Jave i s istoĉne obale Afrike, vidio je on već vraĉeve s Madagaskara koji su mu pokazali gotovo prozirna krila neke vrste šišmiša koja dopuštaju potpun pogled u raspored vena i arterija pa bi on tada mogao Kerali dati potpun prikaz cirkuliranja krvi, a Kerala bi bio time vrlo zadovoljan i Ismail bi se tada sastao s kineskim lijeĉnikom sa Sumatre koji bi mu pojasnio što to Kinezi misle pod izrazima ĉi i šen, i onda bi ispalo kako je to ono što je Ismail oduvijek nazivao limfa, produkt malih ţlijezda ispod pazuha na koje se moţe djelovati oblozima od parenih trava i droga, kao što su to Kinezi uvijek tvrdili, a onda je vidio nekoliko budistiĉkih svećenika kako slaţu tablice razliĉitih elemenata u razliĉite grupe, ovisno o njihovim kemijskim i fiziĉkim svojstvima, sve to poslagano u prekrasne mandale, te povode beskonaĉnih rasprava u ĉitaonicama, radionicama, ljevaonicama i bolnicama, gdje svi istraţuju, mada sami nisu plovili oko svijeta, mada ĉak nikada i nisu napustili Travancor, svi oni
204 jedva ĉekajući da pronaĊu nešto zanimljivo kako bi to mogli reći Kerali kada sljedeći puta bude svratio - ne zato što bi ih Kerala nagradio, a što bi on i uĉinio, nego zato što bi se on toliko radovao takvoj novoj informaciji. Postojao je onaj izraz njegovog lica koje su svi ţeljeli vidjeti i u tome je bila sadrţana cijela priĉa o Travancoru. Došli su do široke terase na kojoj je bila privezana ta leteća košara. Njezina velika svilena vreća bila je već puna zagrijanog zraka i propinjala se trzajući konopce kojima je bila usidrena. Košara ispletena od bambusa bila je velika poput veće koĉije ili malenog paviljona, a s vrećom je bila povezana mreţom tankih niti od kojih je svaka bila tanka no zajedno su, oĉito, bile dovoljno jake. Svila od koje je bila izraĊena vreća bila je prozirna. Zatvoreni gorionik bio je na ugljen, imao je po strani ruĉku i bio je dobro priĉvršćen za okvir izraĊen od bambusa koji se nalazio ispod vreće i nalazio se upravo iznad njihovih glava kada su kroz vrata koĉije ušli u košaru. Kerala, ona pjevaĉica, Bakta i Ismail su ušli i svatko je stao u svoj kut, Pjidaungsu je zavirio unutra i onda rekao: − Tja, ĉini se da za mene nema više mjesta, samo bih vam let uĉinio neudobnim. Ići ću drugi puta, mada mi je ţao što mi je propala ova prigoda. Pilot i njegovi putnici odbacili su sve konopce osim jednog. Bio je dan bez vjetra i ovo je, kako su objasnili Ismailu bio let s poznatim ishodom. Pilot mu je rekao kako će se podići poput papirnatog zmaja i onda, kada će već doseći gotovo punu duţinu tog preostalog konopca, ugasit će gorionik i stabilizirati se na jednom mjestu kao i bilo koji od onih zmajeva koji lebde na tisuću duţina ruku iznad tla. Onaj uobiĉajeni poslijepodnevni povjetarac s mora osigurat će da, ako kojim sluĉajem to uţe pukne, krenu u unutrašnjost kopna, a ne prema otvorenom moru. I onda su se podigli. − Ovo je kao da smo u Arjuninoj koĉiji, 62 − rekao im je Kerala, a oni svi kimnuše, oĉiju sjajnih od uzbuĊenja. Pjevaĉica je izgledala prelijepo i sjećanje na njezino pjevanje bilo je poput pjesme u zraku oko njih; Kerala je bio još ljepši nego prije, a Bakta je bila najljepša od svih. Pilot je jednom ili dvaput povukao onu ruĉku što je bila boĉno na gorioniku. Zrak je zviţdao kroz ona mjesta gdje je vreća bila spojena s košarom. Iz zraka je svijet izgledao poput ravne ploĉe. Sirio se prema horizontu do golemih daljina: zeleni breţuljci na sjeveroistoku i jugu, a na zapadu ravna, plava površina mora na kojem se sunce ljeskalo poput zlata na plavoj keramici. Stvari su se ĉinile malenim, no bile su raspoznatljive. Stabla su bila poput malih toĉkica vune. Sve je to izgledalo poput pejzaţa s perzijskih minijatura. Polja riţe bila su omeĊena blago zakrivljenim crtama nasada palmi, a dalje su se pruţali voćnjaci s patuljastim stablima, saĊeni u pravilnim redovima, podsjećajući na gusto tkanje, i protezali se sve do tamno zelenih breţuljaka na istoku. − Kakva su to stabla? − upitao je Ismail. Odgovorio mu je Kerala jer je, kako se ustanovilo, on bio taj koji je inicirao sadnju većine tih stabala. − To je dio koji pripada gradskom zemljištu i koristimo ih za nasade od kojih se dobivaju mirisna ulja s kojima trgujemo. Osjetio si miris nekih od njih penjući se do terase na kojoj je bila ova košara. Uz stabla, tu se uzgaja i cvijeće od kojeg se dobivaju mirisi. Sve se to ovdje uzgaja za trgovinu s Afrikom, Firanjom, Kinom i Novim Svijetom, gdje ranije nije bilo mirisa niti ljekovitih tvari koje bi i pribliţno imale ovakvu jakost, pa su zadivljeni ovim našim i potraţnja je u porastu. A sada sam razaslao ljude u potrazi za novim biljem pa ćemo vidjeti što će od toga ovdje uspijevati. Potraţnja za tim mirisima je tako velika da ju je teško zadovoljiti, a zlato se iz cijelog svijeta samo slijeva u Travancor. Košara je dosegla visinu pune duţine uţeta i pod njima se otkrivalo samo središte kraljevstva, Travancor onako kako ga vide ptice ili Bog. Tlo uz sam zaljev bilo je prekriveno krovovima, stablima, cestama i dokovima, sve to maleno poput princezinih igraĉaka, ne prostirući se tako daleko kako je to bilo u Konstantiniju, ali dovoljno veliko i prošarano arboretumima zelenih stabala što su se stisnuli uz zgrade i ceste. Samo je u podruĉju dokova bilo više krovova nego stabala. Sa strane mora se prema njima kretala linija mramornih oblaka. − Morat ćemo se uskoro spustiti, − rekao je Kerala pilotu koji je kimnuo i provjerio svoj gorionik. Okruţilo ih je radoznalo jato lešinara pa je pilot jednom podviknuo, izvukavši lovaĉku pušku iz vreće koja je bila u košari. Rekao je kako to još nikada nije vidio, ali je ĉuo da su ptice kljunovima probile vreću. Oĉigledno su to bili neki sokolovi, ljubomorni na svoj teritorij, rekao je, a lešinari vjerojatno nisu toliko hrabri, mada bi bilo zaista gadno kada bi ih iznenadili. Kerala se nasmijao, pokazavši prema šarenim poljima. − Ovo je svijet kojeg ţelimo da nam pomogneš stvoriti. − rekao je. − Poći ćemo u svijet i saditi vrtove i voćnjake sve do obzora, gradit ćemo ceste kroz planine i preko pustinja, terasasto obraĊivati brda i navodnjavati pustinje sve dok posvuda ne budu vrtovi, dok za sve ne bude obilja, i više neće biti carstava i kraljevstava, niti će biti kalifa, sultana, emira, kanova ili zamindara, ni kraljeva ili kraljica ili prinĉeva, ni kadija, mula i ulema, neće više biti ropstva ni zelenašenja, 62 Asocira na ep Mahabharatu u kojem se glavni lik Arjuna (princ iz hinduistiĉke mitologije) vozi koĉijom, a sam Krišna u ulozi koĉijaša objašnjava mu osnove hinduizma, (op.prev.)
205 ni vlasništva niti poreza, ni bogatih i siromašnih, ni ubijanja, sakaćenja ili muĉenja i pogubljivanja, neće biti uzniĉara i uznika, ni generala i vojnika, vojski i mornarica, ni klanova ni kasti ni gladovanja, niti patnji osim onih koje nam ţivot bude donosio time što smo roĊeni i moramo umrijeti, i tek tada ćemo po prvi puta vidjeti kakva smo mi zaista stvorenja. 3 __________________ Zlatna planina U DVANAESTOJ GODINI VLADAVINE CARA SJIANFENGA KIŠA JE PLAVILA ZLATNU PLANINU. Poĉelo je kišiti u trećem mjesecu jeseni, što je bilo uobiĉajeno za poĉetak kišnog perioda na tom dijelu obale Jingzoua, ali onda nije prestajalo sve do drugog mjeseca sljedećeg proljeća. Tijekom pola godine svakodnevno je kišilo, ĉesto pljuštalo, kiša je sve proţimala kao da se nalaze negdje u tropima. Prije negoli je prošla i polovica te zime, velika središnja dolina Zlatne planine bila je poplavljena u punoj svojoj duţini, tvoreći plitko jezero dugaĉko 1500 lia, a 300 široko. Ta je smeĊa voda nadirala izmeĊu zelenih breţuljaka s boka delte u veliki zaljev i onda izvan njega u Zlatna Vrata, mrljajući ocean bojom blata sve do otoĉja Penglai. No ni takvo silovito praţnjenje nije bilo dovoljno da bi ispraznilo tako veliku dolinu. Kineski gradovi, sela i imanja u toj ravnici bili su u vodi do krovova, a cjelokupno je stanovništvo moralo izbjeći na viši teren, na podnoţje priobalnih obronaka Zlatne planine ili, većim dijelom, dolje u grad, u slavni Fangzhang. Oni koji su nastavali istoĉnu stranu središnje doline nastojali su se povući gore u brda iznad ţeljezniĉke pruge i onih cesta koje su vodile kroz plantaţe jabuka i vinograde iznad dubokih kanjona koji su ovdje rasijecali tlo. I tako su bjeţali prema velikoj populaciji Niponaca koji su ţivjeli na podnoţjima tih brda. Mnogi od tih Niponaca stigli su ovamo u dijasporu kada je kineska armija osvojila Nipon, za vrijeme Jung Ĉeng dinastije, prije stotinu i dvadeset godina. Oni su bili ti koji su prvi u središnjoj dolini poĉeli uzgajati riţu, ali samo nakon jedne ili dvije generacije kineski su doseljenici poĉeli puniti dolinu, baš ovako kao što ju je sada punila kiša, pa su se niponski nisei i sansei63 povukli gore u brda, traţeći zlato i uzgajajući groţĊe i jabuke. Tamo su se susreli sa znatnim brojem starosjedilaca koji su se skriveni u brdima borili s epidemijom malarije koja je nedavno usmrtila većinu njih. Niponci su se dobro slagali s preţivjelima, kao i s ostalim starosjediocima koji su došli s istoka, pa su se zajedniĉki opirali kineskom nadiranju u ta brda, koristeći se pritom svim mogućim naĉinima osim otvorenog sukoba, jer iznad Zlatne planine prostirale su se gole luţnate pustinje u kojima ništa nije moglo ţivjeti. Bili su pritisnuti uza zid. I zato dolazak mnoštva pred poplavom izbjeglih kineskih obitelji u brda nije bio neki posebno radostan trenutak za one koji su već tamo boravili. Ti obronci su se sastojali od platoa okrenutih prema visokim brdima, ispresijecanih vrlo dubokim, strmim rijeĉnim kanjonima obraslim gustim šumama u koje se kineske vlasti nikako nisu uspijevale probiti i u kojima su se krile mnoge niponske obitelji, ţiveći od ispiranja i kopanja zlata. Kineska poduzeća za izgradnju cesta drţala su se platoa, prepuštajući glavninu tih kanjona Niponcima, usprkos nazoĉnosti kineskih kopaĉa zlata, pa je tako taj "Hokkaido u egzilu" ţivio stiješnjen izmeĊu Kinezima napuĉene doline i velike pustinje sa starosjediocima. A sada se taj svijet punio mokrim kineskim uzgajivaĉima riţe. Niti jednoj od strana se to nije sviĊalo. Dotad su već loši odnosi izmeĊu Kineza i Niponaca postali tako prirodni kao oni izmeĊu pasa i maĉaka. Niponci s obronaka pokušavali su ne obazirati se na kinesko podizanje izbjegliĉkih kampova uz sve stanice duţ ţeljezniĉke pruge. Kinezi su pokušali ne obazirati se na niponske kuće i posjede u koje su upadali. Ţivci su bili sve tanji, temperatura je rasla, a kineske su vlasti poslale trupe kako bi odrţale red u tom podruĉju. A kiša je i dalje padala. Skupina Kineza je hodala iznad poplavljene ceste koja je pratila tok rijeke Kalifornijska Pastrva. Sa sjeverne strane iznad rijeke bili su pašnjaci i nasadi jabuka, većinom u vlasništvu Kineza iz Fangzhana, ali su ih obraĊivali Niponci. Ova skupina Kineza se sada ulogorila u jednom od tih voćnjaka i dali su sve od sebe kako bi podigli nekakav zaklon od kiše koja je nastavila padati, dan za danom. Napravivši od motki okvire, podigli su nešto nalik kolibi pokrivenoj krovom od plosnatog kamenja, s otvorenim ognjištem i plahtama umjesto zidova - nedostatna zaštita, no bolje nego ništa. Danju su se muškarci spuštali niz opasne litice kako bi lovili ribe u zahuktaloj rijeci, a ostali su odlazili u šumu loviti jelene. Pobili su ih mnogo i onda sušili meso. Ţena koja je bila voĊa jedne od tih obitelji, a zvala se Jao Je, bila je oĉajna, jer su njezine liĉinke dudovog svilca bile ostale u kutijama, zajedno sa već gotovom preĊom, na poplavljenom imanju. Njezin muţ 63 Nisei je naziv za prvu generaciju Niponaca roĊenih u Sjevernoj Americi, a sansei za drugu, (op.prev.)
206 je mislio kako se sada tu više ne moţe ništa uĉiniti, no obitelj je unajmila niponskog slugu, djeĉaka imenom Kijoaki, koji se dragovoljno javio da siĊe u dolinu pa da prvog malo mirnijeg dana uzme njihov ĉamac na vesla i donese liĉinke. Njegovom gazdi se ta zamisao nije sviĊala, no gazdarica se sloţila, jer je ţeljela te liĉinke. I tako je jednog kišovitog jutra Kijoaki krenuo, nadajući se da će se uspjeti vratiti do poplavljenog imanja. Našao je obiteljski ĉamac još uvijek privezan za hrast kako su ga bili i ostavili. Odvezao ga je i odveslao, preko onoga što je nekad bilo obiteljsko istoĉno riţino polje, prema samom imanju. Zapadni je vjetar podignuo jake valove koji su ga gurali natrag prema istoku. Dlanovi su mu već bili puni ţuljeva kad je konaĉno ravno dno ĉamca prebacio preko ograde posjeda i zavezao ga za krov predionice, najviše zgrade na imanju. Popeo se kroz boĉni prozor u potkrovlje i pronašao one arke vlaţnog papira prekrivene jajašcima, u njihovim kutijama, prekrivene zaštitnim slojem duda i kamenja. Sve je to pokupio u vreću izraĊenu od voštanog platna i onda je spustio kroz prozor u ĉamac, osjetivši zadovoljstvo zbog dobro obavljena posla. Kiša je sada padala silovito pa je Kijoaki pomišljao na to da noć provede tu, na tavanu kuće, no plašila ga je ta pustoš i odluĉio je odveslati natrag. Vreća će zaštititi liĉinke od vlage, a on sam je već bio toliko mokar da se na to navikao. Već je bio poput neke ţabe koja uskaĉe u svoju baru i iz nje izlazi, bilo mu je potpuno svejedno. I tako je ušao ĉamac i poĉeo veslati. Ali sad je vjetar, naravno, okrenuo i poĉeo puhati s istoka, podiţući valove koji su bili iznenaĊujuće teški i snaţni. Boljele su ga ruke, a ĉamac se svako malo strugao o neki predmet ispod vode, o vrh stabla ili telegrafskog stupa, a moţda i o što drugo, bio je previše nervozan da bi još i to gledao. Bilo je pomalo sablasno. Nije mogao vidjeti daleko kroz tamu koja se sve više hvatala, a kako je noć padala, tako je on sve više gubio osjećaj za smjer u kojem treba veslati. Ispod prove je bila hrpa uljem impregniranog platna pa ga je navukao preko ruba ĉamca i priĉvrstio, povukao se ispod i ostao tako leţati na dnu ĉamca koji je plutao, tek povremeno izbacujući praznom limenkom vodu koja se tu skupljala. Bilo je mokro, ali nije ulazilo toliko vode da bi se ĉamac potopio. Pustio ga je da se ljulja na valovima i naposljetku je zaspao. Noću se u nekoliko navrata budio no, ĉim je izbacio vodu koja se skupila, prisilio bi se opet na spavanje. Ĉamac se na vodi ljuljao i okretao mijenjajući smjer, ali valovi se nikada nisu ulijevali preko ruba. Da se to dogodilo, ĉamac bi potonuo i on bi se utopio, ali nije ţelio misliti na to. U zoru je postalo jasno da ga je odnijelo na zapad. Zašao je daleko u to jezero u koje se dolina sada pretvorila. Uzvišenje na kojem je rastao hrastov šumarak sada se pretvorilo u malen otok i on zavesla prema njemu. Veslao je leĊima okrenut tom novom otoku pa ga nije dobro vidio sve dok pramcem nije udario o njega. Odmah je otkrio da je taj komadić kopna sad prekriven paucima, bubama, zmijama, vjevericama, krticama, štakorima, miševima, rakunima i lisicama, koji su sada svi nagrnuli na ĉamac, jer je predstavljao novi najviši dio ĉvrstog tla, a on sam bio je najviši dio u tom dijelu pa je s nevjericom i viĉući nastojao zbaciti sa sebe zmije, vjeverice i paukove, kad je na ĉamac uspuzala mlada ţena s djetetom, kao da je i sama neka od tih gmizavih ţivotinja, jecajući i glasno viĉući. − Pokušavaju je pojesti, pokušavaju pojesti moje djetešce! Kijoaki je još bio toliko zaokupljen onim stvorenjima koja su puzala po njemu, da mu je veslo gotovo palo s ruba ĉamca u vodu. Konaĉno je sve to zgnjeĉio ili otresao ili bacio preko ruba ĉamaca pa brzo stavio vesla na škaram i zaveslao, nastojeći se što brţe odmaknuti od tog otoĉića. Ona djevojka s djetetom je još uvijek udarala po preostalim kukcima i paucima. Bila je Kineskinja. Iz sve niţih sivih oblaka poĉela je opet lijevati kiša. Ni u jednom smjeru nisu mogli vidjeti ništa osim vode i onih stabala na malom otoĉiću s kojeg su tako brzo pobjegli. Kijoaki je veslao prema istoku. − Ideš u pogrešnom smjeru, − prigovorila je djevojka. − Odatle sam došao, − rekao je. −Tamo je obitelj kod koje radim. Djevojka nije ništa rekla. − Kako si došla na taj otok? − upitao je. I opet je šutjela. Sada kad je imao putnike, bilo mu je još teţe veslati, a valovi su bili sve bliţe tome da se preliju preko ĉamca. Cvrĉci i pauci su i dalje puzali po dnu, a jedan oposum se zaglavio negdje u onom natkrivenom prostoru ispod pramca. Kijoaki je veslao sve dok mu dlanovi nisu prokrvarili, no još uvijek nije bilo kopna na vidiku; kiša je padala tako gusto da je tvorila nešto nalik okomitoj magli. Djevojka je prigovarala, dojila svoje dijete i ubijala preostale kukce. − Veslaj prema zapadu, − stalno mu je govorila. − Struja vode će ti pomoći. Kijoaki je veslao prema istoku. Ĉamac je poskakivao po valovima i s vremena na vrijeme su izbacivali vodu. Ĉinilo se da se cijeli svijet pretvorio u more. U jednom trenutku, Kijoaki je ispod niskih oblaka što su visjeli na zapadu spazio crtu obale, mnogo bliţe negoli bi to oĉekivao ili se nadao. Sigurno ga je podvodna struja snaţno vukla na zapad. Bliţio se mrak kad su naišli na još jedan onakav otoĉić sa stablima. − To je onaj isti, − rekla je mlada ţena. − Samo tako izgleda.
207 Ponovo se podigao vjetar, poput onog veĉernjeg povjetarca s delte u kojem su toliko uţivali tijekom toplih i suhih ljeta. Valovi su postajali sve viši i teško su udarali o pramac, prskajući preko onog platna i po njihovim nogama. Sada su morali pristati ili će potonuti i utopiti se. Kijoaki je pristao uz obalu i opet su ţivotinje i kukci navrli na njih. Kineskinja je iznenaĊujuće teĉno psovala, udarcima tjerajući one veće ţivotinje od svog djeteta. Na one manje si se jednostavno trebao naviknuti. Gore, na granama hrasta, sjedila je skupina snjeţnih majmuna djelujući jadno i zureći dolje u njih. Kijoaki je privezao ĉamac i razastro ono mokro platno po neravnom blatu izmeĊu dva korijena stabla, zatim skinuo onu ceradu kojim je bio prekriven prednji dio ĉamca i njome prekrio djevojku i njezino dijete, uĉvrstivši to koliko je mogao odlomljenim granama. Zajedno s njom se zavukao pod to platno pa su se, i oni i cijela menaţerija buba, zmija i glodavaca, spremili za dugu noć. Bilo je teško zaspati. Sljedećeg je jutra kišilo kao i uvijek. Mlada ţena je stavila svoje dijete izmeĊu njih dvoje kako bi ga zaštitila od štakora. Sada ga je dojila. Ispod tog platna bilo je toplije nego vani. Kijoaki je poţelio da moţe zapaliti vatru i skuhati neke od ovih zmija ili vjeverica, no sve je bilo mokro. − Mogli bismo krenuti, − rekao je. Izvukli su se ispod platna na hladnu kišu i vratili se u ĉamac. Kad je Kijoaki odgurnuo ĉamac od obale, desetak majmuna je skoĉilo sa stabla i popelo se s njima u ĉamac. Djevojka je vrisnula i navukla svoju bluzu preko djeteta i zurila u majmune. Oni su posjedali poput putnika i gledali dolje ili nekamo u stranu, kroz kišu, praveći se kako razmišljaju o neĉem sasvim drugom. Djevojka je priprijetila jednom od njih i ovaj se brzo povukao. − Ostavi ih na miru, − rekao je Kijoaki. Majmuni su bili niponski; Kinezi ih nisu voljeli i ţalili su se što se uopće nalaze u Jingzou. Tijela mlade ţene i djeteta bila su toĉkasta, tako gusto prekrivena paucima i bubama kao da su leševi. Majmuni su ih poĉeli ĉistiti, trijebeći s njih insekte koje su ili jeli ili bacali u vodu. − Zovem se Kijoaki. − Ja sam Peng-ti − rekla je djevojka, otresajući kukce s djeteta i ignorirajući majmune. Na Kijoakijevim dlanovima popucali su plikovi nastali od veslanja i nakon nekog vremena veslanje je postalo vrlo bolno. Uputio se na zapad, prepuštajući ih strujama koje su ih već bile odvukle tako daleko u tom smjeru. Kroz kišu se pojavila mala jedrilica. Kijoaki je vikao, probudivši ţenu i dijete, ali ljudi u jedrilici su ih već spazili i uputili se prema njima. Na jedrilici su bila dva muškarca, Niponci. Peng-ti ih je promatrala stisnutih oĉiju. Jedan od njih ih je pozvao da prijeĊu na njihov brodić. − Ali recite majmunima neka ostanu tu gdje jesu, − rekao je, smijući se. Peng-ti im je predala dijete, a onda je i sama prešla. − Imali ste sreću što su tu samo majmuni, − rekao je onaj drugi. − Gore, na sjevernom dijelu, Crna TvrĊava je jedino izdignuto mjesto na velikom dijelu podruĉja koje nije bilo oĉišćeno i ţivotinje koje su se tamo pojavile bile su malo gore od ovih u ovim riţinim poljima. Bili su zatvorili vrata tvrĊave, ali zidovi nisu neka velika prepreka za medvjede, za mrke i smeĊe medvjede, pa su pucali u njih, ali su im vlasti zabranile, jer bi na njih ispucali svu municiju, a grad je već ionako bio pun medvjeda. Veliki smeĊi medvjedi su otvorili vrata pa su ušli vukovi i losovi, cijeli prokleti zoološki vrt je paradirao ulicama Crne TvrĊave, a ljudi su zakljuĉani na tavanima ĉekali da ovi odu. − Ĉovjek se s uţitkom nasmijao na tu pomisao. − Mi smo gladni, − rekla je Peng-ti. − Uskoro ćemo stići. − Mi idemo na istok, − napomenuo je Kijoaki. − Mi idemo na zapad. − Dobro, − rekla je Peng-ti. Kiša je i dalje padala. Prošli su pokraj još jedne skupine stabala na nasipu kojeg je prekrila voda, a na granama je, poput onih majmuna, sjedilo dvanaestak mokrih i jadnih Kineza koji su sad bili vrlo sretni što se mogu ukrcati na jedrilicu. Rekli su da su tu proveli šest dana. Ĉinjenica da su ih spasili Niponci ĉini se da nije ni na kakav naĉin utjecala na njih. Sada su struje smeĊe vode nosile jedrilicu i ĉamac na vesla u izmaglicu izmeĊu zelenih breţuljaka. − Idemo gore u grad, − rekao im je njihov kormilar. − To je jedino mjesto koje još ima sigurne dokove. Osim toga, ţelimo se posušiti i dobro veĉerati u niponskoj ĉetvrti. Brodili su po toj smeĊoj, kišom zalijevanoj vodi. Delta je, zajedno s njezinim nasipima, bila pod vodom, sve se pretvorilo u veliko smeĊe jezero iz kojeg su tek ponegdje virili vrhovi stabala, pruţajući ovoj dvojici Niponaca barem nekakav orijentir. Ukazivali su na neke linije i ţustro raspravljali o tome, a njihov je teĉan niponski jezik bio u velikom kontrastu s njihovim tek elementarnim kineskim. Konaĉno su zašli u uzak tjesnac izmeĊu obronaka brda i kako se ovdje vjetar pojaĉao, Kijoaki je pretpostavio da su zašli u Unutarnja Vrata. Spustili su jedro i pustili da ih nosi struja, tek pokatkad krmenim kormilom malo ispravljajući smjer, birajući najkraći put, sve dok nisu zašli u široko prostranstvo Zlatnog Zaljeva, zaljeva koji sada nije bio zlatan nego zapjenjen i smeĊ, okruţen zelenim brdima koja su se gubila u
208 stropu niskih sivih oblaka. Kada su se usmjerili prijeko, prema gradu, oblaci nad visokim grebenom sjevernog poluotoka su se razišli u dvije trake i slaba svjetlost je pala na gusto poredane zgrade i ulice koje su prekrivale poluotok, sve do vrha Tamalapija, obojivši sve pod sobom svijetlim sivilom. Prizor koji je djelovao nadnaravno i pomalo sablasno. Zapadna strana zaljeva odmah sjevernije od Zlatnih Vrata bila je razvedena u nekoliko poluotoka što su se pruţali u zaljev i koji su takoĊer bili prekriveni zgradama i tu je zapravo bio onaj najaktivniji dio grada s tri mala luĉka zaljeva. Srednji od njih bio je najveći i tu se smjestila trgovaĉka luka, dok je poluotok na juţnoj strani opsluţivao Nipongrad, niponsku ĉetvrt što se stisnula izmeĊu mnogih skladišta i radionica koje su joj bile u susjedstvu i neposrednom zaleĊu. Tu su, baš kao što su to i ovi niponski mornari rekli, plutajući dokovi bili netaknuti i sve je funkcioniralo normalno, kao da središnja dolina nije sva pod vodom. Samo je prljavo smeĊa voda u zaljevu otkrivala da se nešto promijenilo. Kad su se poĉeli pribliţavati dokovima, majmuni u ĉamcu na vesla su se uzbudili. Za njih je to znaĉilo da će bjeţeći od poplave završiti u neĉijoj tavi pa je na kraju jedan skoĉio s ĉamca i poĉeo plivati prema nekom otoku na juţnoj strani, a za njim su odmah i svi drugi pljusnuli u vodu − Zato taj otok i zovu Majmunski Otok, − rekao je kormilar. Doveo ih je usred luke gdje su se okupili ljudi, ukljuĉivši tu i kineskog gradskog sluţbenika, koji je pogledao dolje na njih i rekao − Kako vidim, tamo dolje je još uvijek poplava. − Još uvijek je poplavljeno i još uvijek kiši. − Ljudi su sigurno gladni. − Da. Kinezi su se s jedrilice popeli na dok i onda zahvalili onima iz jedrilice koji su sada izašli zajedno s Kijoakijem, djevojkom i njezinim djetetom. Kad su pošli za sluţbenikom do Ureda za izbjeglice iz Velike doline, otvorenom u jednoj od zgrada carinarnice odmah iza doka, pridruţio im se i kormilar jedrilice. Tamo su ih registrirali, upisali imena, mjesto boravka prije poplave, kao i prebivališta njihovih obitelji i susjeda, ako su to znali, i sve je to bilo zapisano. Sluţbenici su im dali kupone temeljem kojih će imati prenoćište u zgradama gdje se obavljao nadzor useljavanja, a koja je bila smještena na velikom otoku strmih obala koji je bio izvan zaljeva. Kormilar je odmahivao glavom. Te velike zgrade su bile podignute prije pedesetak godina s namjenom da posluţe kao karantena za nekineske useljenike u Zlatnu Planinu. Bile su okruţene ogradama na ĉijem je vrhu bila bodljikava ţica, a u njima su bile velike zajedniĉke spavaonice podijeljene na zasebne odjele za muškarce i ţene. Sada su u njima boravile izbjeglice od poplave, većinom raseljeni Kinezi iz Velike doline, no tamošnji ĉuvari su u zgrade uveli zatvorski tretman kakvog su imali kada su tu boravili strani useljenici pa su se izbjeglice iz doline ogorĉeno ţalili i poduzimali sve samo da se ĉim prije presele k ovdašnjim roĊacima ili da ih se prebaci na drugu lokaciju dalje niz obalu, pa ĉak i da se vrate u poplavljenu dolinu i tamo uz rubove vode ĉekaju da se ona povuĉe. No već su stizale vijesti kako je tamo izbila kolera pa je guverner provincije proglasio izvanredno stanje, što mu je omogućavalo ponašanje kakvo najbolje odgovara interesima cara: uvoĊenje prijekog suda uz potporu vojske i mornarice. Objasnivši im sve to, kormilar je rekao Kijoakiju i Peng-ti: − Ako ţelite, moţete ostati s nama. Stanujemo u jednom pansionu u Nipongradu koji je uredan i jeftin. Smjestit će vas tamo na kredit, ako mi budemo jamĉili za vas. Kijoaki je pogledao Peng-ti koja je zurila u pod. Za nju je to bila kao da joj nude izbor izmeĊu zmija i paukova: kineska izbjeglica u Nipongradu. − Poći ćemo s tobom, − rekla je. − Hvala lijepa. S obje strane ulice koja je od dokova vodila u unutrašnji i nešto viši dio grada bili su restorani, hoteli i male prodavaonice, natpisi ispisani teĉnom niponskom kaligrafijom, jednako ĉesti kao uglatiji kineski ideogrami. Boĉne ulice bile su tijesne kalete, šiljatih krovova izdignutih prema kiši tako da su se tu zgrade gotovo doticale. Ljudi su bili odjeveni u ponĉe izraĊene od impregniranog platna ili jakne, i nosili su crne ili šarene kišobrane koji su već djelovali dosta pohabano. Svi su bili mokri, spuštenih glava i pogrbljenih ramena, a sredina ulice nalikovala je otvorenom smeĊem potoku koji se uputio u zaljev. Zeleni breţuljci koji su se od ovog dijela grada uzdizali prema zapadu sjali su prekriveni raznobojnim krovnim crjepovima, crvenim, zelenim i onima koji su bili otvoreno plave boje. Bila je to prosperitetna gradska ĉetvrt usprkos tome što je u njezinom podnoţju bio Nipongrad. Ili moţda upravo zbog toga. Kijoakiju su rekli da se plava boja tih crjepova naziva kioto plava. Hodali su uskim uliĉicama do velike trgovaĉke kuće i prodavaonice mješovite robe, a u susjednoj zgradi je bio pansion. Ona dva Niponca, kako su doznali stariji se zvao Gen, su ih predstavili vlasnici. Bila je to neka bezuba Niponka u jednostavnom smedem kimonu, a u predvorju se nalazilo malo svetište i recepcija. Ušli su i zapoĉeli odlagati sve ono ĉime su se štitili od kiše, a ona ih je kritiĉki promatrala. − Ovih dana su svi tako mokri, − poţalila se. − Izgledate kao da su vas izvukli s dna zaljeva. Kao da su vas rakovi ţvakali.
209 Dala im je suhu odjeću, a njihovu poslala na pranje. U tom njezinom pansionu postojao je muški i ţenski dio pa su im tako i dodijeljeni leţajevi, a onda su dobili topli obrok riţe i juhu i nakon toga šalicu tople sake. 64 Gen je to platio i odbio njihovo zahvaljivanje rekavši: − Platit ćete mi kada se vratite kući. Vaše obitelji će biti sretne da mi to mogu platiti. Nitko od stradalnika nije imao što na to reći. Bili su siti i suhi pa nije ostalo drugo no da odu u svoje sobe i zaspu kao topovi. Sljedećeg je dana Kijoakija probudila buka iz susjedne prodavaonice. Pogledao je kroz prozor svoje sobe u izlog trgovine i vidio kako je ljutit vlasnik udario nekog nesretnog mladića abakusom po glavi tako da su sve kuglice zazveckale. Gen je ušao u sobu i mirno promatrao scenu u susjednoj prostoriji. − Hajde, − rekao je Kijoakiju, − moram nešto obaviti pa ti tako mogu pokazati dio grada. Krenuli su prema jugu, na onu veliku priobalnu cestu koja je povezivala sve male luke zaljeva. Najjuţnija luka bila je još tješnja od one uz Nipongrad, njezin zaljev prava šuma jarbola i parobrodskih dimnjaka, a dio grada iza i iznad te luke bio je stisnut u jedinstvenu masu trokatnica i ĉetverokatnica, drvenih i s crjepovima na krovovima, stisnute jedna uz drugu, kako je to Gen objasnio, na uobiĉajen naĉin kineskih gradova, a spuštale su se dolje sve do one jasne linije do koje je dosezala plima, mjestimiĉno graĊene tako da su se ĉak nadvile iznad vode. Takva gusta masa zgrada prekrivala je cijeli kraj poluotoka, a ulice su bile ravne i pruţale se u smjeru istok-zapad od zaljeva prema oceanu, a smjerom sjever-jug sve dok nisu doprle do parkova i šetališta visoko iznad Zlatnih Vrata. Tjesnac je bio slabo vidljiv zbog magle koja se uzdizala nad onom mrljom smeĊe vode što se ulijevala u more, a ta ţuto-smeĊa boja je bila toliko jaka da se plavetnilo oceana od nje nije moglo vidjeti. Sa strane oceana pruţao se dug pojas obrane grada, betonska utvrĊenja za koja je Gen rekao da vladaju i tjesnacem i vodama izvan njega sve do udaljenosti od pedeset lia od obale. Gen je sjeo na nizak zidić uz jedno od šetališta s koje se vidio tjesnac. Mahnuo je rukom prema sjeveru gdje su ulice i krovovi pokrivali sve dokle je pogled dopirao. − Najveća luka na Zemlji. Neki kaţu i da je ovo najveći grad. − Velik je, to je sigurno. Nisam znao da će biti tako... − Kaţu da sada tu ţivi milijun ljudi. I stalno pristiţu novi. Samo nastavljaju s izgradnjom na gornjem poluotoku. Preko, s druge strane tjesnaca, nalazio se juţni poluotok sa svojim moĉvarnim terenima i golim strmim brdima. U usporedbi s gradom, taj je dio djelovao pusto i Kijoaki je to opazio. Gen je slegnuo ramenima. − Previše vlaţan teren, mislim, i previše strmo za izgradnju ulica. Vjerojatno će na kraju naseliti i taj dio, ali s ove strane je bolje. Na mnogim malim otoĉićima unutar zaljeva bila su imanja carske birokracije. Tamo dalje, na najvećem od otoka, nalazila se guvernerova zgrada natkrivena zlatnim krovom. Ona smeĊa i zapjenjena površina vode bila je sva prošarana malim zaljevskim brodicama, većinom jedrenjacima, a neke su imale i dva dimnjaka. Mala flota kvadratiĉnih kućica na vodi smjestila se izmeĊu otoka. Kijoaki je s radošću gledao taj prizor. − Moţda ću se preseliti onamo. Tamo sigurno ima posla. − O da, dolje na dokovima, pri iskrcaju teretnih brodova... uzmeš si sobu u pansionu... ima mnogo posla. A i u onoj prodavaonici ţiveţnim namirnicama. Kijoaki se prisjetio svojeg buĊenja.− Zašto je onaj ĉovjek bio onoliko ljutit? Gen se namrštio. – Tagomi-san je dobar ĉovjek i uvjeravam te da on inaĉe ne mlati svoje pomoćnike. Ali sada je frustriran. Nikako ne moţemo nagovoriti vlasti da oslobode zalihe riţe s kojom bi se prehranili stradalnici iz doline. Taj vlasnik trgovina je visoko pozicioniran u ovdašnjoj niponskoj zajednici i već mjesecima to pokušava postići. On misli kako se kineska birokracija, tamo preko na otoku, nada da će većina tih ljudi iz unutrašnjosti skapavati od gladi i pomrijeti. − Ali to je ludo! Pa većina tih ljudi su Kinezi. − Da, sigurno, stradalo bi mnogo Kineza, ali još više Niponaca. − Kako to? Gen ga je pogledao. − U središnjoj dolini ima više nas nego Kineza. Razmisli malo. Moţda to i nije tako oĉito, jer je samo Kinezima dopušteno posjedovati zemlju pa su tako oni ti koji tamo imaju polja riţe, pogotovo tamo na istoĉnoj strani odakle si ti došao. Ali sve ono iznad i ispod doline, sve su to većinom Niponci, i tamo na obroncima brda, a još više u priobalnom dijelu. Mi smo prvi došli ovamo, razumiješ? Sada je naišla ta velika poplava i otjerala ljude, poplavila ih, izgladnila ih. Birokrati razmišljaju ovako: kad sve to proĊe i kada se opet pojavi kopno, a pretpostavljamo da će se to jednog dana dogoditi, i ako je većina 64 Sake je vrlo jaka rakija koja se dobiva fermentacijom riţe. Najĉešće se servira topla, u malim šalicama.
210 onih koji su tamo ranije ţivjeli pomrla od gladi, onda će se tamo poslati novi useljenici koji će preuzeti dolinu. A svi oni će biti Kinezi. Kijoaki nije znao što bi na to rekao. Gen ga je radoznalo promatrao. Ĉinilo se da mu se sviĊa to što vidi. − I tako, znaš, Tagomi pokušava organizirati privatnu raspodjelu pomoći pa smo to odnijeli u poplavljeno podruĉje. Ali to baš ne ide dobro, a i skupo je, pa stari postaje nervozan, a to ispaštaju njegovi siroti zaposlenici. − Gen se nasmijao. − Ali spasili ste one Kineze što su zaglavili na drveću. − Je, je. To nam je posao. To nam je duţnost. Dobro mora slijediti iz dobrog, ne? To je ono što stalno govori i vlasnica pansiona. Promatrali su kako se tjesnacem vuku novi pramenovi magle. Kišni oblaci na obzorju bili su nalik dolasku neke velike flote. Velika crna metla kiše već je šibala po pustim juţnim otocima. Gen ga prijateljski udari po ramenu. − Hajde, još moram vlasnici pansiona kupiti neke stvari. Odveo je Kioakija do tramvajske stanice pa su ušli u tramvaj koji je išao gore zapadnim dijelom grada vozeći gore-dolje po brdovitom terenu. S najviših toĉki tih ulica mogli su vidjeti hramove na vrhu Tamalpija. Onda su se spustili u dolinu i sišli s tog tramvaju pa onda drugim krenuli prema istoku, preko poluotoka pa natrag u Nipon-grad, noseći s trţnice vlasnici pansiona vreće pune hrane. Kijoaki je svratio u ţensko krilo zgrade pogledati što rade Peng-ti i njezino dijete. Sjedila je uz prozor drţeći dijete i djelovala je vrlo tuţno i osamljeno. Nije otišla u potragu za kakvim kineskim roĊacima niti zatraţiti pomoć od kineskih vlasti, od kojih, izgleda, ionako ne bude neke pomoći; ĉinilo se kako je sve to uopće ne zanima. Boravila je tu kod Niponaca kao da se krije. Ali uopće nije znala niponski, jedini jezik kojim su ovdje svi govorili, osim kada im se reklo da s njom trebaju razgovarati na kineskom. − PoĊi sa mnom, − rekao joj je na kineskom. − Gen mi je dao nešto novaca za tramvaj pa moţemo ići pogledati Zlatna Vrata. Oklijevala je, a onda je pristala. Kijoaki ju je vodio sustavom tramvajskih veza kojeg je i sam tek nedavno nauĉio i tako su došli u park iz kojeg se pruţao pogled dolje na tjesnac. Magla se bila gotovo posve rasplinula, a sljedeći val olujnih oblaka još se nije pojavio pa je pogled na grad i zaljev blistao mokrim sunĉevim sjajem. SmeĊa voda poplave i dalje se ulijevala u more, a po tim crtama i pjeni se jasno vidjelo koliko je brza morska struja. Kijoaki je spomenuo kako će se sada tamo u dolini sve trebati ponovo izgraditi, a licem Peng-ti preletio je ljutit izraz kojeg je brzo suspregnula. − Baš dobro, − rekla je. − Ne ţelim se nikada više vratiti onamo. Kijoaki ju je zaĉuĊeno pogledao. Nije joj moglo biti više od šesnaest godina. Gdje li su joj roditelji, obitelj? Ona nije o tome ništa govorila, a on je bio previše pristojan da bi je to pitao. Umjesto toga, sjedili su pod tako rijetkim suncem i promatrali zaljev. Djetešce je tiho zaplakalo i ona ga je nahranila. Kijoaki je promatrao njezino lice i nailazak plime u Zlatnim Vratima, razmišljajući o Kinezima, o njihovoj moćnoj birokraciji, njihovim golemim gradovima, njihovoj vladavini u Niponu, Koreji, na Mindanau, Aozohou i u zemlji Inka. − Kako ti se dijete zove? − upitao ju je. − Hu Die, − odgovorila je. − To znaĉi... − Bubica, − rekao je Kijoaki na niponskom. − Znam. − Mahao je rukama, a ona se osmjehnula i kimnula. Oblaci su opet zastrli sunce i zapuhao je brz obalni vjetrić. Krenuli su tramvajem natrag u Nipongrad. Kada su došli u pansion, Peng-ti se uputila u ţensko krilo, a kako u muškom nije bilo nikoga, Kijoaki je ušao u onu susjednu prodavaonicu, ţeleći se raspitati za posao. Prvi kat trgovine bio je pust, ali ĉuli su se glasovi s drugog kata pa se uputio po stubama gore. Ovdje su bile sobe u kojima su bili ured i raĉunovodstvo. Velika vrata vlasnikova ureda bila su zatvorena, no glas je dopirao kroz njih. Kijoaki je prišao i ĉuo kako ĉovjek govori na niponskom: − ...ne vidim kako bismo mogli koordinirati naše napore, kako bismo mogli biti sigurni da je sve otišlo odjednom... Vrata su se širom otvorila i netko ga je zgrabio za ovratnik i uvukao unutra. Osmorica od devet Niponaca ljutito su ga promatrali, a svi su sjedili okupljeni oko nekog starijeg ćelavog stranca koji je sjedio na stolcu za poĉasnog gosta. Vlasnik je bijesno povikao − Tko je njega pustio ovamo? − Dolje nije bilo nikoga, − rekao je Kijoaki. − Samo sam traţio nekoga koga bih mogao pitati ako... − Kako dugo si tu slušao? − Starac je izgledao kao da je spreman tresnuti ga abakusom ili uĉiniti nešto još gore. − Kako se usuĊuješ prisluškivati, kad bismo ti zbog toga mogli vezat kamenje za noge i baciti te u zaljev. − On je samo jedan od onih koje smo izvukli iz doline, − rekao je Gen koji je sjedio u kutu. − Njega sam malo bolje upoznao. Mogli bismo ga i prihvatiti, kad je već tu. Njega sam već provjerio. Ionako nema pametnijeg posla. Zapravo, bit će sasvim dobar. Dok je starac mrmljao neke primjedbe, Gen je ustao zgrabivši Kijoakija sprijeda za košulju. − Pošalji nekog dolje da zakljuĉa ulazna vrata, − rekao je jednom mlaĊem ĉovjeku koji je odmah izašao. Gen se okrenuo Kijoakiju.
211 − Slušaj, mladiću. Pokušavamo pomoći ovdašnjim Niponcima, rekao sam ti to kad smo bili dolje u zaljevu. − To je dobro. − Zapravo, radimo na osloboĊenju Niponaca, ne samo ovdje nego i u Niponu. Kijoaki je teško progutao, a Gen ga je ĉvrsto stresao. − Da, i u samom Niponu! Rat neovisnosti za staru domovinu, a i ovdje. Moţeš raditi za nas i tako pristupiti stvari koja je najveća za sve Niponce. Jesi li s nama ili nisi? − Jesam, − odgovorio je Kijoaki. − Naravno da sam uz vas! Samo mi recite što bih mogao uĉiniti. − Najprije sjedni i ušuti! Najprije to! − rekao je Gen. − Slušaj, a kasnije ćeš saznati više. Onaj postariji stranac je nešto upitao na svojem jeziku. Drugi ĉovjek je odgurnuo Kijoakija u stranu i odgovorio na tom istom jeziku. Tada je Kijoakiju objasnio na niponskom: − Ovo je doktor Ismail koji nas je došao posjetiti iz Travancora, glavnog grada Indijske Lige. On je ovdje kako bi nam pomogao organizirati otpor Kinezima. Ako namjeravaš ostati na ovom sastanku, moraš se zakleti da nikada nikome nećeš reći što si ovdje vidio i ĉuo. To drugim rijeĉima znaĉi da se, ako nam priĊeš, više ne moţeš predomisliti i povući. Ako ikada otkrijemo da si ikome govorio o ovome, ubit ćemo te, jesi li razumio? − Razumijem, − rekao je Kijoaki. − Kaţem da sam s vama. Moţete nastaviti bez ikakvog straha. Cijelog sam ţivota rintao poput roba za Kineze u dolini. Svi su zurili u njega, samo se Gen osmjehnuo na to što je takav mladić koristio frazu "cijelog sam ţivota". Kijoaki je to spazio pa je pocrvenio. Ali nije vaţno koliko mu je godina. Zašutio je i sjeo u kut pokraj vrata. Muškarci su nastavili razgovor. Postavljali su strancu pitanja, a on ih je gledao onim praznim pogledom poput ptice, gladeći bijele brkove, dok mu je prevoditelj teĉno govorio nekim jezikom koji kao da nije imao dovoljno glasova da bi se njima mogle tvoriti sve rijeĉi, ali stranac ga je razumio, a na pitanja je odgovarao oprezno i opširno, zastajkujući nakon svakih nekoliko reĉenica kako bi dao prevoditelju vremena da to izgovori na niponskom. Oĉito je bio naviknut da govori uz pomoć prevoditelja. − Kaţe kako je njegova zemlja bila tijekom mnogih stoljeća pod mogulskim jarmom i konaĉno su se našli u vojniĉkom ustanku pod vodstvom Kerale. Metode takvog ustanka bile su sustavno razraĊene i mogu se usvojiti. Sam Kerala je bio ubijen prije dvadesetak godina. Doktor Ismail kaţe kako je taj ĉin predstavljao neopisivu tragediju, a to moţete vidjeti i po tome što se još uvijek uzbudi kada to spomene. Ali jedini naĉin da se to izlijeĉi je taj da nastave onim putom kojim bi i Kerala ţelio da idu. On je ţelio sa se svi posvuda oslobode svih carstava. I zato je Travancor danas dio Indijske Lige, koja ima svojih nesporazuma, ĉak i ţestokih nesuglasica, no uglavnom te svoje nesporazume rješavaju kao ravnopravni ĉlanovi.. On kaţe da se takva vrsta saveza najprije razvila ovdje u Jingzou, tamo na istoĉnom dijelu, meĊu Hodenosaunee domorocima. Ljudi iz Firanje su zauzeli najveći dio istoĉne obale Jingzoua, baš onako kako smo i mi zauzeli zapadnu obalu, a mnogi od tamošnjih starosjedilaca su pomrli od raznih zaraznih bolesti, baš kao i ovdje, no Hodenosaunee još uvijek drţe podruĉje oko onih velikih jezera, a ljudi iz Travancora su im pomogli u borbi protiv muslimana. On kaţe kako je to kljuĉ uspjeha, to da oni koji se bore protiv velikog carstva pomaţu jedni drugima. Kaţe i kako su dolje na jugu pomogli nekim Afrikancima, kralju Mošešu iz plemena Bašuto. Ovaj doktor je i sam bio putovao tamo i organizirao pomoć plemenu Bašuto koja im je onda omogućila da se obrane od muslimanskih trgovaca robljem i Zulu plemena. Bez njihove pomoći Bašuto pleme vjerojatno ne bi preţivjelo. − Upitaj ga što on to toĉno misli kada spominje pomoć. Strani lijeĉnik je kimnuo kada je ĉuo pitanje. Posluţio se prstima kako bi pobrojao dijelove svojeg odgovora. − Kaţe kako je tu prvo ona pomoć koja podrazumijeva uĉenje onog sustava kojeg je Kerala bio razradio, oko organiziranja borbenih snaga koje se mogu uspješno boriti protiv daleko mnogobrojnije neprijateljske armije. A kao drugo, mogu u izvjesnoj mjeri pruţiti pomoć u oruţju. Ako zakljuĉe da smo ozbiljni u svojoj namjeri, oni će ga prokrijumĉariti za nas. A kao treće, što je rijetko, ali se ipak dogaĊa, mogli bi nam se pridruţiti u borbi, ako zakljuĉe da bi to moglo donijeti konaĉnu prevagu. − Borili su se protiv muslimana zajedno s Kinezima. Zašto bi sada pomagali nama? − Kaţe kako je to dobro pitanje. Kaţe kako je to pitanje odrţavanja ravnoteţe i usmjeravanja dvije velike sile jedne protiv druge. Posvuda se Kinezi i muslimani meĊusobno bore, ĉak i u samoj Kini gdje ima muslimanskih pobunjenika. Ali upravo sada su muslimani u Firanji i u Aziji oslabljeni, bore se meĊu sobom, ĉak i ovdje u Jingzou. U meĊuvremenu je Kina ojaĉala i ima kolonije posvuda oko Dahaija. I mada je Tsing birokracija korumpirana i neuĉinkovita, njihove radionice dobro posluju i zlato im i dalje dolazi, i odavde i iz zemlje Inka. I zato bez obzira koliko su neuĉinkoviti, ipak postaju sve bogatiji. Kaţe kako je u ovom trenutku Travancor zainteresiran za to da sprijeĉi Kinu da ne postane toliko jakom da zavlada cijelim svijetom.
212 Jedan od Niponaca je dobacio: − Nitko ne moţe ovladati cijelim svijetom. Prevelik je. Stranac je upitao što je ovaj rekao pa mu je prevoditelj preveo. Kada je to ĉuo, doktor Ismail je podigao prst i odgovorio: − To što on kaţe moţda je ranije i bilo toĉno, ali sada, s parobrodima i komuniciranjem preko ĉia, i trgovinom i putovanjima posvuda preko oceana, i sa strojevima ĉija je snaga nekoliko tisuća deva, moguće je da dominantna zemlja stekne prednost i nastavi i dalje rasti. To je sliĉno onome kada se pomoću moći moć višestruko povećava. Zato je najbolje sprijeĉiti da ijedna zemlja postane dovoljno snaţna da bi otpoĉela taj proces. On kaţe kako je ranije nakratko izgledalo kako će islam zavladati svijetom, a onda je Kerala udario na sam centar muslimanskog carstva i slomio ga. Moguće je da bi se sada i s Kinom trebalo uĉiniti to isto pa onda više neće biti carstava i ljudi će moći ĉiniti što ţele i stvarati saveze s onima koji im pomaţu. − Ali kako mi moţemo odrţavati kontakt s njima kada su na drugom kraju svijeta? − On se slaţe da to nije lako. Ali parobrodi su brzi. To se moţe uĉiniti. To su već uĉinili u Africi i kod Inka. Ĉi ţice brzo prenose poruke izmeĊu ljudi. Nastavili su s razgovorom, a pitanja su sve više bila praktiĉne naravi i sve više zalazila u detalje, a Kijoaki to više nije mogao pratiti, jer za mnoga od spomenutih mjesta nije ni znao gdje se nalaze. Konaĉno je doktor Ismail izgledao pomalo umorno pa su sastanak završili ispijajući ĉaj. Kijoaki je pomogao Genu natoĉiti i podijeliti šalice, a onda ga je Gen poveo dolje i ponovo su otvorili trgovinu. − Gotovo si me uvalio u nevolju, − rekao je Kijoakiju, − a i sebe. Morat ćeš dobro raditi za nas kako bi se iskupio što si me toliko prestrašio. − Hoću, ţao mi je. Hvala ti što si mi pomagao. − Ne volim to bolesno zahvaljivanje. Nema zahvaljivanja. Ti radi tvoj posao, a ja ću raditi svoj. − Dobro. − Sada slušaj, starac će te primiti na rad tu u prodavaonici, a spavat ćeš i dalje u susjednoj zgradi. I on će te, kako kaţeš, udarati abakusom. Ali tvoj će glavni posao biti prenošenje poruka i takve stvari. I opominjem te, ako Kinezi budu samo naslutili išta od toga što radimo, postat će gadno. Izbit će rat, razumiješ li? Sve bi se moglo pretvoriti u tajni rat, po uliĉicama i vani, u zaljevu. Razumiješ li? − Razumijem. Gen ga je pogledao. − Vidjet ćemo. Kao prvo, vratit ćemo se u dolinu i javiti onima što ţive na obroncima, nekim mojim prijateljima. Onda ćemo se vratiti u grad i nastavit ćemo tu raditi. − Kako god ti kaţeš. Jedan od pomoćnika proveo je Kijoakija kroz trgovinu koju će on ubrzo vrlo dobro upoznati. Nakon toga se vratio u susjednu kuću, u pansion. Peng-ti je pomagala starici sjeckati povrće, a Hu Die se sunĉala u košari za rublje. Kijoaki je sjeo uz dijete, zabavljao ga prstom i razmišljao o svemu. Promatrao je Peng-ti i slušao kako uĉi niponske nazive povrća. Ni ona se nije ţeljela vratiti u dolinu. Starica je priliĉno dobro govorila kineski pa su razgovarale, no Peng-ti joj nije rekla o svojoj prošlosti ništa više nego je bila rekla Kijoakiju. U kuhinji je bilo vruće. Vani se ponovo spustila kiša. Djetešce mu se smiješilo, kao da ga ţeli ohrabriti. Kao da mu je govorilo kako će sve biti u redu. Kada su sljedeći puta otišli dolje u park Zlatna Vrata i promatrali smeĊu vodu kako još uvijek kulja u zaljev, sjeo je pokraj Peng-ti na klupu. − Slušaj, − rekao joj je, − ja ću ostati ţivjeti ovdje u gradu. Otići ću nakratko natrag u dolinu i odnijet ću Madame Jao one njezine liĉinke, ali ostat ću ţivjeti ovdje. Kimnula je. − I ja. − pokazala je prema zaljevu. − Kako i ne bih. − Podigla je Hu Die i drţala je visoko u zraku, okrenutu prema zaljevu, a onda ju je okretala prema svakom od ĉetiri vjetra. − Ovo je tvoj novi dom, Hu Die! Ovdje ćeš rasti! − Hu Die se na to slatko smijuckala. Kijoaki se nasmijao. − Da, njoj će se sviĊati. Ali slušaj, Peng-ti, ja ću biti... − razmišljao je kako bi joj to rekao. − Radit ću za Nipon. Razumiješ? − Ne. − Radit ću za Nipon, protiv Kine. Ĉvrsto je stisnula ĉeljusti. − Misliš da me je briga? − upitala je hrapavim glasom. Pogledala je preko zaljeva, do onog dijela gdje je smeĊa voda razdvajala zelene breţuljke. − Drago mi je što više nisam tamo. − Pogledala ga je u oĉi, a on je osjetio kako mu je srce poskoĉilo. − Ja ću ti pomoći. 4 __________________ Crni oblaci KAKO JE KINESKO CARSTVO SADA UGLAVNOM BILO OKRENUTO MORU I POMORSTVU, NJIHOVA je flota opet postala najvećom na svijetu. Naglasak je bio stavljen na nosivost brodova pa je tako kineska
213 flota ranog suvremenog perioda bila glomazna i spora. Brzina im nije bila vaţna. To im je stvaralo poteškoće tek kasnije, u vrijeme pomorskih sukoba s Indijcima i afriĉkim muslimanima, s Mediterancima i Firanjom. U mediteranskom, muslimanskom, moru muslimani su razvili brodove koji su bili manji no mnogo brţi i boljih maritimnih svojstava od njihovih kineskih suvremenika pa su u nekoliko odluĉnih pomorskih okršaja tijekom desetog i jedanaestog stoljeća muslimanske flote porazile daleko veće kineske flote, odrţavajući tako ravnoteţu i spreĉavajući Tsing Kinu da ostvari hegemoniju u svijetu. Zapravo su siloviti gusarski napadi muslimana po cijelom Dahaiu postali glavnim izvorima prihoda muslimanskih vlada i povod stalnih trvenja s Kinom, jednim od mnogih ĉimbenika koji su vodili u rat. Koristeći se morem kao daleko boljim i pogodnijim od kopna za trgovaĉke i ratne pohode, s brodovima koji su bili daleko brţi i lakši za manevriranje, muslimani su imali onu prednost koja im je dopuštala suprotstaviti se Kini kao pomorskoj sili. Razvoj parnih strojeva i metalnog trupa brodova u Travancoru bio je brzo prihvaćen od obje preostale velike sile Starog svijeta, no vodeća uloga u toj tehnologiji, kao i u mnogoĉemu drugom, omogućila je i Indijskoj Ligi ulazak u takmiĉenje s ova dva rivala. Zato je dvanaesto i trinaesto stoljeće, ako se raĉuna po muslimanskom kalendaru, odnosno vrijeme vladavine dinastije Tsing u Kini, bio period rastućeg suparništva izmeĊu te tri glavne kulture Staroga svijeta u borbi za prestiţ i za crpljenje bogatstava iz Novog svijeta, Aozoua i iz kontinentalnih dijelova Staroga svijeta koji su sada bili potpuno osvojeni i eksploatirani. Problem je bio u tome što je ulog postao previsok. Oba najveća carstva bila su istovremeno i jaka i slaba. Tsing dinastija je nastavila sa širenjem na sjever, jug i u unutrašnjost Novog svijeta. Istovremeno, islam je imao nadzor nad golemim dijelom Starog svijeta, kao i nad istoĉnom obalom Novog svijeta. U Novom svijetu, Jingzou, sada su na istoĉnoj obali bili muslimani, u središnjem dijelu je bila Liga Plemena, na zapadu su bila kineska naselja i trgovaĉke luke Travancora. Zemlja Inka bila je bojno polje izmeĊu Kineza, Travancora i muslimana zapadne Afrike. I tako je svijet bio podijeljen izmeĊu dvije stare velike sile, Kine i islama, i izmeĊu dva novija manja saveza, lige indijskih drţava i jingzouških starosjedilaĉkih plemena. Kineska oceanska trgovina i osvajanja polako su širili njezin utjecaj po Dahaiu, pri naseljavanju Aozoua, po zapadnoj obali Jingzoua i zemlji Inka, i na mnogim drugim mjestima, gradeći ceste koje su s obale vodile u unutrašnjost, postala je prijetnjom svim drugim narodima na Zemlji, usprkos onom mnoštvu problema s kojima se kineska birokracija borila. Istovremeno se Dar al-Islam nastavio širiti po cijeloj Africi, po istoĉnoj obali Novog svijeta, preko središnje Azije, zadirući ĉak i u samu Indiju, u tamošnje predjele koje nikada nisu zaista bili napustili, kao i u jugoistoĉnu Aziju, pa ĉak i na izoliranu zapadnu obalu Aozoua. A u sredini, da se tako izrazimo, uhvaćena izmeĊu te dvije ekspanzionistiĉke sile, bila je Indija. Tu je Travancor preuzeo vodeću ulogu, no i Punjab, Bengal, Radjistan i sve ostale drţavice potkontinenta bile su aktivne i doţivljavale svoj procvat unutar drţave i izvan nje, u vrtlogu uvijek mogućih sukoba, ali ipak osloboĊene svih careva i kalifa, u svojim previranjima i vodećoj znanstvenoj ulozi u svijetu, s ponekom trgovaĉkom postajom na svakom od kontinenata, u svojem stalnom suprotstavljanju tuĊoj hegemoniji, upuštajući se u saveze s bilo kim protiv islama, a ĉesto i protiv Kine s kojom su imale vjeĉno napete odnose, istovremeno bojeći je se i trebajući je; no kako su desetljeća prolazila i kako je staro muslimansko carstvo pokazivalo sve veću agresivnost prema istoku, preko Transosjiane pa prema cijeloj sjevernoj Aziji, sve su više naginjale ka Kini kao protuteţi, uzdajući se kako će ih Himalaja i burmanske prašume oĉuvati i ostaviti izvan velikog kišobrana kineske dominacije. Zato je Indija ĉesto, no nerado, ulazila u saveze s Kinom, nadajući se kako će joj ova pruţiti pomoć protiv njihovog starog neprijatelja islama. I zato su, kada je konaĉno izbio rat izmeĊu islama i Kine, najprije u središnjoj Aziji, a onda posvuda po svijetu, Travancor i Indijska Liga bili takoĊer uvuĉeni u njega, a muslimansko-hinduski sukob zapoĉeo je svoju novu rundu krvoprolića. Sve je zapoĉelo dvadeset i prve godine vladavine cara Kuanga Hsua, posljednjeg iz dinastije Tsing, kada se na jugu Kine istodobno pobunila cijela muslimanska enklava. Na jug je poslana mandţurska konjica i ustanak je manje-više bio ugušen, barem za nekoliko sljedećih godina. No to je gušenje pobune obavljeno moţda i previše dobro, jer su muslimani u zapadnoj Kini ionako bili iritirani vojnom vladavinom dinastije Tsing, koja je trajala generacijama, pa je sada ovakav poraz i istrebljenje braće po vjeri postalo pitanje dţihada ili smrti. I tako su se pobunili, po svim golemim pustim prostranstvima i po svim planinama središnje Azije, i tako su ti smeĊi gradovi u svojim zelenim dolinama ubrzo postali crveni. Vladajući aparat dinastije, korumpiran no beskrajno sklon krutoj tradiciji i beskrajno bogat, povukao je svoj novi potez protiv ove pobune, zapoĉevši s novim osvajanjima, krećući se preko cijele Azije prema zapadu. To im je neko vrijeme i polazilo za rukom, jer u tom napuštenom središtu svijeta nije bilo dovoljno jake sile koja bi im se suprotstavila. No to je na kraju ipak pokrenulo obrambeni dţihad muslimana zapadne Azije, koje inaĉe nije moglo ujediniti ništa osim prijetnje tog kineskog osvajaĉkog pohoda. Takva nehotiĉna konsolidacija islama bila je pravi pothvat. Jer bili su se nastavili ratovi izmeĊu ostataka Safavidskog i Otomanskog carstva, izmeĊu šijita i sunita, izmeĊu "stare" i "nove" škole, izmeĊu drţava u
214 sklopu Firanje i drţava Magreba, svi su se ti ratovi bili nastavili tijekom cijelog razdoblja konsolidacije drţava i ĉvrstog polaganja granica, a i kasnije, pa se u poĉetku, tako razjedinjeni nisu mogli suprotstaviti prijetnji koja je dolazila iz Kine. No kad je nova kineska ekspanzija krenula preko Azije, te usitnjene islamske drţavice su se poĉele udruţivati s ciljem pruţanja jedinstvenog otpora. Kolizija koja se stvarala stoljećima izmeĊu te dvije stare civilizacije sada je došla do one toĉke kada su i jedni i drugi mogli zamisliti jedino svoju potpunu pobjedu ili potpun poraz. Ulog zaista nije mogao biti veći. Indijska Liga je u poĉetku tog sukoba nastojala ostati neutralna, poput Hodenosaunee. No i oni su bili uvuĉeni u rat kada su islamski osvajaĉi zašli u sjevernu Indiju, kao i toliko puta ranije, i pokorili je sve do Dekana na jugu, preko Bengala i dolje do Burme. Istovremeno su muslimanske armije poĉele osvajati Jingzou od istoka prema zapadu, napadajući na zapadu i Hodenosaunee Savez i Kineze. Cijeli se svijet urušio u sukob. I tako je zapoĉeo dug rat.
215 KNJIGA 8. RAT ASURA
216 _______________ − KINA JE NEUNIŠTIVA, IMA NAS PREVIŠE. VATRE, POPLAVE, GLAD, RATOVI ... SVE JE TO KAO podrezivanje stabla. Rezanje grana kako bi se stimulirao nov rast. Stablo nastavlja rasti. Bojnik Kuo je bio razgovorljiv. Bila je zora, doba dana koje je pogodovalo Kinezima. Rana je svjetlost osvijetlila muslimanske poloţaje - vrijeme kada im je sunce išlo u oĉi i kada su trebali brinuti zbog izloţenosti sakrivenim strijelcima, dok su istovremeno sami mogli loše gaĊati. Zalazak sunca je pak bilo njihovo vrijeme. Poziv na molitvu, pucnji sa zaklonjenih pozicija, ponekad kiša artiljerijskih granata. U vrijeme zalaska sunca bilo je najpametnije ostati u rovovima ili u jamama ispod njih. No sada je sunce bilo na njihovoj strani. Plavo zimsko nebo, posvuda stoje ljudi trljajući ruke na kojima su rukavice, ĉaj i cigarete, sa sjevera prigušeni zvuĉi topova. Sada je već dva tjedna kako slušaju njihovu grmljavinu. Vjerojatno pripreme za nov veliki napad, moţda za taj veliki proboj o kojem se već godinama govori, o kojem se govori već toliko dugo da je to već postao sinonim za nešto što se nikada neće dogoditi ... "kad doĊe do proboja" kao "kad na vrbi rodi groţĊe". Vjerojatno nikada. Ništa od onoga što su mogli vidjeti nije im pruţalo nikakve naznake. Vani, u sredini Gansu Koridora, mogle su se vidjeti na juţnoj strani samo goleme planine, a na sjeveru beskonaĉne pustinje koje se nisu mogle vidjeti. Ovaj je predio bio nalik na stepu, ili je to barem bio prije rata. Sada je koridor po cijeloj svojoj širini, od brda do pustinje, i cijelom duţinom, od Ningsjia do Jiajuguana bio pretvoren u blato. Rovovi su bili pomicani naprijed-natrag, li po li, već duţe od šest godina. Za to je vrijeme svaka vlat trave bila pogoĊena i ne jednom odletjela u zrak. Ono što je preostalo bilo je poput kakvog neurednog crnog oceana, sav prošaran tragovima i kraterima. Kao da je netko pokušao u blatu napraviti prikaz Mjeseĉeve površine. Svakog proljeća je korov hrabro pokušavao niknuti, no nije mu uspijevalo. Nekada je baš pokraj ovog mjesta bio grad Ganzhou, pruţajući se paralelno s rijekom Jo. Sada mu više nije bilo ni traga. Ganzhou je bio sjedište sino-muslimanske kulture koja je tu doţivjela svoj procvat pa je sada ova jutarnjim svjetlom obasjana pustoš bila savršen ideogram za dugaĉak rat. Iza njih se ĉuo zvuk velikih topova. Topovske granate su letjele u zrak i padale i po dvjesto lia daleko. Sunce se već malo podiglo. Zavukli su se u svoje blatne zaklone pod zemljom koji su im sada bili dom. Rovovi, tuneli, špilje. U mnogim špiljama se nalazio kip Bude, najĉešće prikazan u onom krutom poloţaju, s rukama ispruţenim kao da je regulira promet na kakvom raskriţju ulica. Voda na dnu najniţih rovova, posljedica noćašnje jake kiše. Dolje, u jami za komunikacije, vezist je primao naredbe. Opći napad uslijedit će za dva dana. Napad po cijeloj duţini Koridora. Pokušaj da se prekine ta pat pozicija, barem je Iva to tako shvatio. Naravno da je za taj pokušaj odabrano najgore moguće mjesto, primijetio je, ali to je bila primjedba njegove posve struĉne zainteresiranosti. Kada se jednom krene naprijed, više ne moţe biti gore nego što je ovo, jer već su u paklu i već su mrtvi, kao što ih je na to podsjećao bojnik Kuo pri svakoj zdravici: "Mi smo mrtvaci! Nazdravimo bogu postupnog umiranja!" Sada su Bai i Kuo samo kimnuli: najgore mjesto, toĉno, to je kamo ih uvijek šalju, gdje su proveli posljednjih pet godina ili, gledano iz šire vremenske perspektive, gdje su proveli cijeli svoj ţivot. Ispivši do kraja svoj ĉaj, Iva je rekao: − Ovo će biti jako zanimljivo. Volio je ĉitati brzojave i novine pa onda iz toga pokušati shvatiti što se doista dogaĊa. − Pogledaj ovo, − rekao bi zureći u kakve novine dok su leţali na svojim leţajevima. − Muslimani izbaĉeni iz Jingzoua. Nakon dvadeset godina. − Ili: − Velika pomorska bitka, potopljeno dvije stotine brodova! Od toga samo dvadeset naših, ali naši su, istini za volju, mnogo veći. Sjeverni Dahai, temperatura vode nula stupnjeva... joj, to je hladno, drago mi je što nisam u mornarici!" Vodio je bilješke i iscrtavao karte; bio je znanstvenik rata. Pojava telegrafa ga je jako razveselila i provodio je sate u onoj jami za veziste. − Noćas je velika guţva u eteru, ĉuo sam se s momkom iz Juţne Afrike! Sve same loše vijesti, − rekao bi, ucrtavajući nešto na svoje karte. − Kaţe kako su muslimani ponovo zauzeli cijeli Sahel i kako su u zapadnoj Africi unovaĉili sve ţivo, kao robove-vojnike. − Zastao je, razmišljajući o onom što su mu dovikivali glasovi iz mraka o tome kako je to nepouzdana informacija, no ništa manje pouzdana od onih sluţbenih izvješća iz njihovog štaba koja su uglavnom propaganda ili laţi smišljene kako bi se zavaralo neprijateljske špijune. − Ma gledaj ovo − rekao bi prezrivim glasom, leţeći na svom leţaju. − Kaţe kako su opkolili sve Ţidove, Zote, kršćane i Armence i kako ih ubijaju. Podvrgavaju ih medicinskim eksperimentima... zamijenili im krv dajući im krv mula, kako bi vidjeli koliko dugo će moći s tim ţivjeti... Ma tko li smišlja takve stvari? − Moţda je to i istina − rekao je Kuo. − Pobiju nepoţeljne, one koji bi ih mogli izdati na domaćoj fronti... Iva je okrenuo stranicu − Teško. Ĉemu toliki trud? Sada je ponovo bio na telegrafu, pokušavajući nešto saznati o predstojećem napadu. No ĉovjek ne treba biti struĉnjak rata pa da bi ponešto znao o probojima. Svi su oni već bili sudjelovali u prošlim pokušajima i
217 to iskustvo je prijetilo da im pokvari ostatak dana. U tri godine, fronta se pomaknula za deset lia, a i to prema istoku. Tri uzastopna ramazanska napada, uz visoku cijenu po muslimane, milijun ljudi po svakoj od tih ofenziva, raĉunao je Iva, tako da im sada ratuju djeĉaci i bojne sastavljene od ţena, kao i kod Kineza. Toliko ih je već izginulo da su oni koji su preţivjeli posljednje tri godine bili poput onih Osam Besmrtnika koji preţivljavaju dan za danom silno udaljeni od svijeta o kojem su samo ĉuli. Sada im je šalica ĉaja znaĉila sve. Nova opća ofenziva, gomila ljudi što će kroz blato nahrupiti prema zapadu, bodljikava ţica, strojnice, topovske granate koje padaju s neba... pa neka bude. Popili su svoj ĉaj. Ali imao je gorak okus. Bai je ĉitao kako ne bi razmišljao. Izgubio je volju za ţivotom. Kuo je bio bijesan na Ĉetvrti zbor vojnih talenata koji je odredio taj napad usred kišnog razdoblja. − Naravno, što moţeš i oĉekivati od tijela nazvanog "Ĉetvrti zbor vojnih talenata"! − To baš i nije bilo pošten komentar pa je Kuo svojom uobiĉajenom analizom pokušao pojasniti. − Prvi zbor vodili su starci koji su htjeli dobiti prethodni rat; Drugi zbor su vodili previše ambiciozni došljaci, spremni koristiti se ljudstvom kao metcima, dok je Treći zbor bio loša mješavina opreznih kaplara i oĉajnika, a Ĉetvrti je došao nakon udara kojim je zbaĉenu Tsing dinastiju zamijenila vojna hunta, pa u naĉelu postoji mogućnost da je to nekakvo poboljšanje koje će konaĉno obaviti stvari kako treba. Premda dosadašnji rezultati ne govore tome u prilog. Iva je mislio da su već previše puta razglabali o toj temi pa je prebacio razgovor na kvalitetu dnevnog obroka riţe. Kad je bila gotova i kad su je pojeli, izašli su van reći ljudima neka zapoĉnu s pripremama. Baijove su se satnije većinom sastojale od vojnih obveznika iz Seĉuana, ukljuĉujući i tri ţenske satnije koje su drţale rovove od ĉetvrtog do šestog, koje su smatrali sretnicama. Kada je Bai bio mlad, jedine ţene koje je poznavao bile su one iz bordela u Lanzhou i u njihovoj se nazoĉnosti osjećao nelagodno, kao da ima posla s pripadnicima neke druge vrste, nekim umornim stvorenjima koja ga promatraju s druge strane dubokog ponora i, kako je on to zakljuĉio, gledaju ga oprezno, pogledom punim gaĊenja i optuţbi, kao da u sebi misle: vi ste, idioti, razorili cijeli svijet. Ali sada kad su bile tu u rovovima, bile su vojnici kao i svi drugi, razlikujući se samo po tome što su s vremena na vrijeme uĉinile da Bai postane svjestan koliko su se stvari pogoršale, jer sada nije bilo nikoga na svijetu tko bi ih kritizirao. Te veĉeri su se ta tri ĉasnika opet sastali kako bi se susreli s generalom zaduţenim za taj dio fronte koji ih je nakratko posjetio, opet neki presvijetli iz Ĉetvrtog zbora, ĉovjek kojeg nikada ranije nisu vidjeli. Stajali su dok im je drţao kratak govor u kojem je naglašavao vaţnost njihovog sljedećeg napada. − Nas su odredili za izvoĊenje laţnog napada, − izjavio je Kuo kad se general Šen već ukrcao u svoj osobni vlak i krenuo s fronte prema unutrašnjosti. − MeĊu nama ima uhoda i on ih ţeli zavarati. Kad bi ovo bilo mjesto pravog napada, onda bi tu iza nas sada bili još milijuni vojnika, a moţete ĉuti ove vlakove kako idu po uobiĉajenom voznom redu. Iva je rekao kako je zapravo bilo izvanrednih vlakova. Dovezli su na tisuće roĉnika, ali za njih nema nikakvog skloništa. Oni se tu neće moći dugo odrţati Te noći je kišilo. Muslimanske eskadrile zujale su im nad glavama, bacajući bombe koje su oštetile ţeljezniĉku prugu. Popravak je poĉeo ĉim su prestali nadlijetati. Snaţne reflektorske svjetiljke rasvijetlile su noć srebrnim i bijelim sjajem pa se sve doimalo kao prizor s oštećenog negativa filma, a onda su se pojavili ljudi s pijucima, lopatama i taĉkama, kao i nakon svake druge katastrofe, ali ubrzano, kako to već ponekad na filmu biva. Više nisu pristizali vlakovi, a kad je svanula zora bilo je oĉito da nisu dobili neko znatnije pojaĉanje. Nije došlo niti dodatno streljivo. − Uopće im nije stalo, − komentirao je Kuo. Plan je bio da najprije otpoĉnu s bojnim otrovima, koji će se pred njima spustiti niz obronak nošeni jutarnjim istoĉnim vjetrom. Za vrijeme prve smjene stigao je generalov telegram: napad. Danas, meĊutim nije bilo jutarnjeg povjetarca. Kuo je o tome brzojavno izvijestio postaju Ĉetvrtog zbora, udaljenu trideset lia niz Koridor, traţeći nove naredbe. Uskoro ih je i primio: Nastavite s napadom. S plinovima postupite kako je bilo reĉeno. − Sve će nas pobiti, − konstatirao je Kuo. Stavili su plinske maske i otvorili ventile na ĉeliĉnim bocama iz kojih je poĉeo izlaziti plin. Sištao je izlazeći van i širio se brzo, gotovo silovito, otrovno ţute boje, pršteći naprijed i dolje niz blagi obronak, gdje je ostao, zastirući im put. Sasvim lijepo, osim što će imati pogibeljan uĉinak za one s neispravnim maskama. Za muslimane je to, bez sumnje, bio strašan prizor, kad su vidjeli kako se ta gusta ţuta magla polako vuĉe prema njihovim poloţajima, a onda iz nje, val za valom, niĉu neki monstrumi s licima nalik onima kod insekata i pucaju iz pušaka i bacaĉa. Ipak, prihvatili su se svojih strojnica i obarali ih. Bai je brzo bio posve obuzet zadatkom da se kreće od kratera do kratera, koristeći se hrpama zemlje ili mrtvim tijelima kao štitom, poţurujući grupe vojnika koji su se sklonili u rupe. − Sigurnije je ako sada izaĊete iz tih rupa, prije nego se ova magla slegne. Moramo pregaziti njihove linije i zaustaviti te mitraljeze, − dovikivao im je to, a i sliĉne stvari, u zaglušnoj buci, što znaĉi da ga nitko nije mogao ĉuti. Nagli nalet onog jutarnjeg vjetra otpuhnuo je oblak na muslimanske linije i sad je već manje mitraljeza pucalo u njih. Njihov napad se ubrzao, rezaĉi su marljivo sjekli bodljikavu ţicu i ljudi su napredovali. A onda su se našli u
218 muslimanskim rovovima i okrenuli njihove mitraljeze prema neprijatelju koji se povlaĉio, sve dok im nije ponestalo municije. Nakon toga je, da su mogli dobiti ikakvo pojaĉanje, sve moglo postati zanimljivo. Ali s vlakovima koji su zapeli pedeset lia iza borbene linije, i uz povjetarac koji je sada nosio plin natrag prema istoku, i uz muslimanske teške topove koji su sada poĉeli pretvarati u prah svoju vlastitu prvu crtu, trenutaĉno se novoosvojeni poloţaji nisu mogli drţati. Bai je usmjerio svoje ljude u muslimanske zaštitne tunele. Dan je prošao u konfuziji povika, mobilnom telegrafiranju i nesporazumima preko radio-veza. Kuo je bio taj koji mu je doviknuo da je konaĉno stigla naredba za povlaĉenje pa su pokupili svoje preţivjele i uputili se natrag preko zatrovanog, razrovanog i tijelima prekrivenog blata koje su toga dana bili osvojili. Jedan sat nakon što se spustila noć bili su opet u svojim vlastitim rovovima, samo ih je sada bilo upola manje nego jutros. Dobrano nakon ponoći ĉasnici su se našli u maloj špilji, zapalili vatru i poĉeli kuhati riţu, svatko od njih zaglušen tutnjavom u vlastitim ušima; jedva su mogli ĉuti što drugi govore. I to će potrajati dan ili dva. Kuo se još uvijek pjenio od bijesa i ĉovjek ga nije morao ĉuti što govori da bi to shvatio. Ĉinilo se kako pokušava odluĉiti bi li revidirao Pet velikih pogrešaka Gansu kampanje tako da ispusti zadnju od tih prethodnih pet ili da to pretvori u Šest velikih pogrešaka. − Zbor talenata, svaka ĉast! − vikao je, drţeći lonac s riţom nad ugljenom koji je gorio u njihovoj maloj peći, dok su mu se pocrnjele šake tresle. − Gomila jebenih idiota. − Gore, iznad njihove rupe ĉulo se tandrkanje bolniĉkog vlaka. U ušima im je zvonilo. Ionako im se previše toga dogodilo da bi mogli razgovarati. Jeli su u tišini. Na nesreću, Bai je poĉeo povraćati i onda nije mogao doći do daha. Morao im je dopustiti da ga iznesu gore i onda do bolniĉkog vlaka. Stavili su ga na vlak, zajedno s ranjenim, zatrovanim i umirućim ljudima. Trebao im je cijeli dan da bi prešli dvadeset lia prema istoku, a onda još jedan dan dok je došao na red kod poslom zatrpanog medicinskog osoblja. Bai je gotovo umro od ţeĊi, no spasila ga je neka djevojka koja je nosila masku, dajući mu gutljaje vode dok je lijeĉnik dijagnosticirao plinom sprţena pluća, pa mu po vratu i licu stavio one igle za akupunkturu, nakon ĉega je Bai mnogo lakše disao. To mu je dalo snage da popije još vode, onda je pojeo malo riţe, a onda ih nagovorio da ga otpuste iz bolnice prije nego umre od gladi ili ga netko neĉim zarazi. Pješaĉio je natrag na frontu i tek pri kraju puta uspio stopirati neka kola u koja je bila upregnuta mula. Bila je već noć kada je prošao uz jednu od mnoštva bitnica, pokraj zdepastih crnih bacaĉa i topova ĉije su cijevi bile uperene u noćno nebo, i sitnih figura koje su se, opsluţujući ih, motale oko reflektorskih svjetiljki pokrivajući uši rukama (i Bai je to ĉinio) prije negoli bi opalili, jasno mu pokazujući kako mora da su uvuĉeni u neki drugi svijet i tamo zahvaćeni ratom asura, tim gigantskim konfliktom u kojem su ljudi bili poput mrava zgnjeĉenih pod kotaĉima nadljudskih strojeva što su pripadali asurama. Kada se vratio u špilju, Kuo mu se smijao što se tako brzo vratio. − Ti si kao neki pitomi majmun, ĉovjek te se ne moţe riješiti. − Ali Bai je, s puno olakšanja, samo rekao − Ovdje je sigurnije nego u bolnici. − A to je Kuoa opet natjeralo u smijeh. Iva se vratio iz jame za komunikacije pun novosti. Izgleda da je njihov napad ipak bio laţan, upravo onako kako je Kuo to ranije tvrdio. Gansu ĉep je bio odĉepljen samo zato da bi tu vezao muslimansku armiju, dok je Niponcima pripala ĉast stvarnog napada, jer su sklopili sporazum kako će im pomoći u ovom sukobu, s tim da u zamjenu dobiju za sebe slobodu, koju su ionako već bili postigli no mogla je doći u pitanje, i tako su sada Niponci, svjeţi, snaţno napali daleko na sjeveru, probili linije i zapoĉeli sa stvarnim velikim probojem, valjajući se prema zapadu i jugu. Postojala je nada da će se oni na kraju zavući iza leĊa muslimanskih linija i prisiliti ih na povlaĉenje iz Gansua da razvuĉene kineske linije konaĉno ostave na miru. − Mislim da su Niponci suspregnuli svoju mrţnju prema nama, jer ne ţele da islam zavlada svijetom, − rekao je Iva. − Oni će si prigrabiti Koreju ili Mandţuriju i nikada to neće vratiti, − prorokovao je Kuo. − A i nekoliko luka. Sada, dok mi krvarimo, mogu si zgrabiti što god poţele. − Fino, − rekao je Bai, − daj im i Beijing ako ga ţele, samo neka ovaj rat završi! Kuo ga je pogledao. − Ne znam tko bi bio gori gospodar, muslimani ili Niponci. Niponci su tvrd orah i ne vole nas a, nakon što je Edo razoren potresom, vjeruju kako su bogovi prešli na njihovu stranu. Već ubijaju sve Kineze u Niponu. − Na kraju mi nećemo sluţiti ni jednima ni drugima, − rekao je Bai. − Kinezi su neuništivi, sjećate se? − Ova prethodna dva dana nisu baš potvrdila tu izreku, − rekao je Kuo. − Moţda smo neuništivi za druge, ali ne i za Kineze. Kinezi mogu uništiti Kineze. I to s kineskim talentima. − Moţda će se sada okrenuti prema sjevernom boku − rekao je Iva. − To bi bilo nešto. − To bi moglo oznaĉiti kraj igre, − rekao je Bai i zakašljao. Kuo mu se nasmijao. − Uhvaćeni izmeĊu ĉekića i nakovnja, − rekao je. Otišao je do njihovog zakljuĉanog ormara, uguranog u blatni zid jame, otkljuĉao ga i izvadio vrĉ rakšija i otpio gutljaj. Svakog je dana popio po lonĉić tog ţestokog pića, uvijek kad ga se mogao domoći, poĉevši od trenutka kad je ujutro otvorio oĉi pa sve dok nije ponovo zaspao. − Diţem ovu ĉašu za Deseti Veliki Uspjeh! Ili je ovo već Jedanaesti? A mi smo ih sve preţivjeli. − Na trenutak je odbacio uobiĉajen oprez da ne govori o tim
219 stvarima. − Preţivjeli smo i njih i Šest Velikih Pogrešaka, i Tri Nevjerojatna Zajeba, i Devet Najvećih Sluĉajeva Loše Sreće. Pravo ĉudo! Braćo, sigurno neki gladni uznemireni duhovi drţe nad nama otvoren veliki kišobran. Bai je tjeskobno kimnuo; on nije volio govoriti o takvim stvarima. Pokušao je slušati samo ove eksplozije. Pokušavao je zaboraviti sve što je vidio u ova posljednja tri dana. − Kako smo uspjeli poţivjeti ovako dugo? − bezbriţno se raspitivao Kuo. − Svi drugi koji su bili od poĉetka s nama sada su mrtvi. Zapravo smo nas trojica nadţivjeli pet ili šest generacija ĉasnika. Koliko dugo je to trajalo? Pet godina? Kako je to moguće? − Ja sam Peng-zu, − rekao je Iva. − Ja sam onaj Nesretni Besmrtnik, koji nikada neće moći biti ubijen. Mogu skoĉiti ravno u otrovni plin i ni to mi ne bi pomoglo. − Podigao je svoj tuţan pogled s riţe. Ovo je djelovalo pomalo sablasno i na samog Kua. − Pa, pruţit će ti se još poneka prilika, ništa ti ne brini. Nemoj misliti da će to ubrzo završiti. Niponci mogu osvojiti sjever zato što nikome drugome do njega nije stalo. Postat će zanimljivo kad se budu poţeljeli spustiti iz tundre u tajgu. Ne vjerujem da će im uspjeti odškrinuti ta vrata. Bilo bi daleko znaĉajnije da je proboj izvršen na jugu. Trebamo se povezati s Indijcima. Iva je odmahnuo glavom. − To se neće dogoditi. − Njemu su leţale ovakve analize i ona druga dvojica su ga molili da im to objasni. Za Kineze se juţna fronta sastojala od golemog planinskog zida Himalaje i Pamira, te prašuma Anama, Burme, Bengala i Assama. Kroz ta brda su postojala samo dva moguća prolaza i njihovu obranu nije bilo moguće savladati. A isto tako, u prašumama su jedini prolazi bile samo rijeke, a one ne pruţaju nikakvu zaštitu. Te fortifikacije juţne fronte su zapravo zemljopisne i ne mogu se pomicati, no isto to bi se moglo reći i za muslimane koji se nalaze s one strane tih prepreka. Indijci ispod Dekana su u stupici. Jedini put im vodi kroz stepe, no tamo su koncentrirane armije obiju strana. Tamo nema pomaka. − Jednoga dana to mora prestati, − rekao je Bai. − Inaĉe tome neće biti kraja. Kuo je tako prasnuo u smijeh da je ispljunuo gutljaj rakšija. − Jako dubokoumna logika, prijatelju Bai! Ali ovaj rat nije logiĉan. Ovo je kraj bez kraja. U ovom ćemo ratu proţivjeti naše ţivote, a isto to će uĉiniti i sljedeća generacija i ona sljedeće, dok svi ne pomru i dok ne budemo mogli poĉeti svijet ispoĉetka ili nećemo moći ni to... što je lako moguće. − Ne, − blago se usprotivio Iva. − To se ne moţe nastaviti tako dugo. Kraj će se pojaviti negdje drugdje i to je sve. Rat negdje na moru, ili u Africi, ili Jingzou. To će se prelomiti negdje drugdje, a onda će ovo podruĉje biti samo... samo nešto, neka crta vrlo dugog rata, nešto nenormalno... ili tako nešto. Fronta koja se ne moţe pomaknuti. NajzaleĊenija crta zaleĊenog stanja tog dugog rata. Priĉa o nama prepriĉavat će se vjeĉno, jer nikada više neće biti neĉeg ovakvog. − Ti zaista znaš pruţiti utjehu, − rekao je Kuo. − Ĉovjek jednostavno mora povjerovati da smo u najgoroj zamci u kojoj su se vojnici ikada zatekli! − Ovo bi i moglo biti nešto takvo, − rekao je Iva. − Toĉno! U tome i jest stvar. Kad malo bolje razmisliš, to je svojevrsna ĉast. Bai nije ţelio bolje razmisliti o tome. Iznad njih je neka eksplozija zatresla zemlju koja je sada sa stropa padala po njima. Poţurili su pokriti šalice i tanjure. Prošlo je nekoliko dana i oni su se vratili ustaljenoj rutini. Onaj niponski proboj na sjeveru je moţda još uvijek trajao, no nije bilo naĉina da se o tome nešto sazna ovdje, gdje je svakodnevna baraţna vatra muslimana tukla kao i uvijek, gdje je sve bilo kao da se onih Šest velikih Pogrešaka, koje su sa sobom nosile gubitak od kakvih pedeset tisuća muškaraca i ţena, nije nikada ni dogodilo. Uskoro su i muslimani poĉeli koristiti bojne otrove, šireći zonu smrti vjetrom, baš onako kako su to i Kinezi ĉinili, ali šaljući te otrove i u eksplozivnim granatama koje su padale uz glasan zviţduk, razbacujući one uobiĉajene šrapnele (ukljuĉujući sve ono što moţe nanijeti posjekotine, jer im je već uzmanjkalo metala, pa su se tako mogli pronaći štapići, maĉje kosti, potkove i jedno umjetno zubalo), a sada uz to gust ţuti gejzir plina, i to ne obiĉan ţuti plin nego neka mješavina otrova i neĉeg kaustiĉnog, nagrizajućeg, što je prisililo Kineze da uz plinsku masku stalno nose i pokrivalo za glavu i rukavice. Bili oni tako odjeveni ili ne, kad je neka od takvih granata pala, bilo im je teško izbjeći opekotine po vratu i oko zglobova nogu i ruku. Drugu nevolju su predstavljale granate koje su bile tako velike, izbaĉene tako visoko, iz tako golemih topova, da su padale pretekavši zvuk koji ih je pratio pa zato nije bilo nikakvog upozorenja. Te su granate svojim opsegom bile šire od ĉovjeka, i duţe, napravljene tako da se najprije zariju u blato i tek onda eksplodiraju, i to tako jako da su ĉesto opekle daleko više ljudi po rovovima, tunelima i jamama nego što su ih poubijale samom eksplozijom. One koje su zatajile i nisu eksplodirale oprezno su iskapali i transportirali vlakom, a svaka od njih je zauzimala po jedan vagon. Bile su punjene nekakvim novim eksplozivom koji je izgledao kao riblja pasta, a mirisao je poput jasmina. Jedne veĉeri, odmah nakon sutona, stajali su tako ispijajući rakši i raspravljajući o novostima koje im je Iva donio iz jame za telekomunikacije. Juţna armija je bila kaţnjena zbog neke pogreške koju su napravili na fronti, i zapovjednik svake satnije morao je poslati izvjestan postotak svojih podĉinjenih koji će biti pogubljeni kako bi posluţili kao primjer drugima.
220 − Kakva dobra ideja! − rekao je Kuo. − Ja toĉno znam koga bih ja poslao. Iva je odmahivao glavom. − Nešto poput lutrijskog izvlaĉenja bilo bi mnogo solidarnije. − Solidarnost, − prezrivo je izgovorio Kuo. − Mogao bi se fino riješiti zabušanata dok još moţeš, prije nego te netko od njih noću ubije s leĊa. − To je strašna zamisao, − rekao je Bai. − Pa svi su oni Kinezi; kako moţemo ubijati Kineze kad oni nisu uĉinili ništa loše? To je ludost. Taj Ĉetvrti zbor vojnih talenata je poludio. − Za poĉetak, oni nikada i nisu bili normalni, − rekao je Kuo. − Prošlo je ĉetrdeset godina otkad je itko na Zemlji bio normalan. Nagli tlak zraka ih je sve pobacao na tlo. Bai je nekako ustao, sudarajući se s Ivom koji je takoĊer ustajao. Nije mogao ništa ĉuti. Nigdje nije bilo Kua, nestao je, a tamo gdje je do malo prije stajao bila je velika rupa u zemlji, rupa koja je bila savršen krug promjera otprilike ĉetiri metra, bila je duboka deset metara, a na njenom dnu, kao neka vrsta poda, vidio se straţnji dio jedne od onih golemih muslimanskih supergranata. Još jedna od onih koje nisu eksplodirale. Na tlu pokraj novonastale rupe leţala je šaka desne ruke, poput kakvog bijelog pauka. − Oh, prokletstvo, − ĉuo se kroz tutnjavu Ivin glas. − Izgubili smo Kua! Muslimanska granata pala je izravno na njega. Kasnije je Iva rekao kako je moţda upravo Kuo nekako sprijeĉio eksploziju. Granata ga je zabila u zemlju, zgnjeĉivši ga poput crva. Ostala je samo ta njegova jadna šaka. Bai je zurio u tu ruku, previše zapanjen da bi se mogao pomaknuti. Kuov smijeh mu je još uvijek zvonio u ušima... Kuo bi se sigurno smijao kada bi mogao vidjeti što se dogodilo. Onu šaku je nedvojbeno mogao prepoznati kao njegovu. Bai shvati kako ju je intimno poznavao, a da sve do ovog trenutka uopće nije bio toga svjestan; tolike su sate proveli sjedeći u toj svojoj maloj jami, kada je Kuo drţao iznad peći lonac s riţom ili ĉajnik, ili nudio šalicu ĉaja ili rakšija; ta je ruka, kao i ostatak Kuovog tijela, bila dijelom Baijovog ţivota, ţuljevita i puna oţiljaka, ĉistog dlana i prljave nadlanice, još je uvijek nalikovala samoj sebi, mada njega više nije bilo uz nju. Bai je sjeo u blato. Iva je njeţno pokupio tu ruku i organizirali su joj jednaku pogrebnu sveĉanost kakva se odrţavala i za mnogo kompletnije dijelove tijela, a zatim su je odnijeli do jednog od onih vlakova koji su odvozili leševe poginulih u krematorij. Nakon toga su pili preostali Kuov rakši. Bai nije mogao govoriti, a Iva ga nije ni pokušavao prisiljavati na razgovor. Baijove vlastite ruke su svojim drhtanjem pokazivale onu uobiĉajenu rovovsku iscrpljenost. Što li se to dogodilo s onim njihovim ĉarobnim zaštitnim kišobranom? Što će on sada, kako će bez Kuovog otrovnog smijeha koji se probijao kroz ove otrovne plinove? Tada je na red došao muslimanski napad i Kinezi su se tjedan dana borili kako bi obranili svoje rovove, ne skidajući plinske maske i prazneći redenik za redenikom u sablasti koje su izranjale iz ţute magle. Baijeva pluća su i opet nakratko popustila pa je morao biti evakuiran, no nakon tjedan dana su on i Iva opet bili u onim istim rovovima u kojima su i zapoĉeli, sada s novom satnijom sastavljenom gotovo potpuno od novaka iz Aozoua, zemlje one kornjaĉe koja je svojim leĊima drţala svijet, neiskusnih juţnjaka koje su u ovaj sukob ubacili kao što se ubacuje dodatna pošiljka streljiva. Bili su toliko zaposleni da im se ĉinilo kako se onaj incident s neeksplodiranom granatom dogodio davno. − Jednom sam imao brata koji se zvao Kuo − govorio je Bai Ivi. Iva je kimnuo i potapšao Baija po ramenu. − PoĊi pogledati jesmo li primili kakve nove naredbe. − Lice mu je bilo crno od kordita, 65 osim onog dijela kojeg je pokrivala maska i bijelih tragova suza. Izgledao je poput marionete iz kazališnog komada, lice je bilo lice asure koji pati. Već duţe od ĉetrdeset sati bio je bez prekida za svojim mitraljezom i tijekom tog vremena pobio moţda tri tisuće ljudi. Oĉi su mu slijepo gledale kroz Baija, kroz svijet. Bai je otišao, kroz tunel do jame za komunikacije. Sagnuo se pri ulazu u jamu i srušio se na stolac, pokušavajući doći do daha, osjećajući kako i dalje pada, kroz pod, kroz zemlju. Nešto nalik škripi stolca prisililo ga je da se sabere i pogleda tko je to sjeo za stol s telegrafom. Tamo je sjedio Kuo i osmjehivao mu se. Bai se uspravio. − Kuo! − rekao je. − Mislili smo da si mrtav! Kuo je kimnuo − Mrtav sam. A i ti si. Desna šaka mu je bila na zapešću, kako i treba biti. − Ona granata je eksplodirala, − rekao je, − i sve nas je pobila. Otad si u ništavilu. Kao i svi mi. Vi ste se nastavili pretvarati kao da još niste tu. Mada nemam pojma zašto biste još uvijek ţeljeli biti u onom paklu u kojem smo ţivjeli. Tako si tvrdoglav. Moraš uvidjeti da si u ništavilu da bi mogao shvatiti što ti se dogaĊa. Konaĉno, tu se dogaĊa onaj rat koji je vaţan. Borba za naše duše. Bai je pokušao reći da, a onda ne, a onda se našao na podu kamo je, oĉito, pao sa stolca, što ga je probudilo. Kuoa nije bilo, stolac je bio prazan. Bai je zajecao: − Kuo! Vrati se! Ali prostorija je bila prazna. 65 Bezdimni eksploziv, mješavina baruta i nitroglicerina (op.prev.)
221 Kasnije je Bai, glasom koji je drhtao, ispriĉao Ivi što se dogodilo, a Tibetanac ga je oštro pogledao i slegnuo ramenima. − Moţda je on imao pravo, − rekao je, pokazujući rukom oko sebe. − Što bi od ovoga ovdje moglo pobiti njegovu tvrdnju? Uslijedio je novi napad i iznenada je stigla naredba za povlaĉenje, da se povuku do straţnjih rovova i onda ukrcaju na vlakove. Kod vlakova je, naravno, bilo kaotiĉno, ali su ih naoruţani ljudi potrpali unutra kao stoku i vlak je klopoćući krenuo. Sjedili su u dnu vagona. S vremena na vrijeme koristili su se svojom ĉasniĉkom povlasticom i izlazili na onaj mostić iznad spoja dvaju vagona, kako bi popušili cigaretu i pogledali ĉeliĉno sivo nebo koje kao da je bilo sve niţe. Uspinjali su se sve više i više i bilo je sve hladnije. Od tog zraka su Baija boljela pluća. − Pa, − rekao je, pokazujući na goli kamen i led pokraj kojeg su prolazili − moţda ovo i jest ništavilo. − To je samo Tibet − rekao je Iva. No Bai je dobro vidio da je ovo daleko veća pustoš. Cirusni oblak visio je nad njihovim glavama poput srpa, poput kulise, na crnom i ravnom nebu. To nije izgledalo nimalo realno. U svakom sluĉaju, gdje god to oni bili, u Tibetu ili u ništavilu, u ţivotu ili izvan njega, rat se nastavljao. Zaustavili su se pred nemoguće velikim planinskim lancem, još jednom kulisom iz tog kazališta snova. Vidio se neki vrlo dubok prolaz. Taj prolaz je bio njihov cilj. Zadatak im je bio razbiti ovdašnju obranu i kroz taj prolaz krenuti na jug, nekoliko stuba niţe od ovog krova svijeta. Taj prolaz je, vjerojatno, vodio u Indiju. Vrata za niţu sferu. Vrlo dobro branjena, naravno. "Muslimani" koji su ovo branili ostali su nevidljivi, uvijek iznad velike mase snijega na granitnim vrhuncima, višim negoli bi ijedna planina na Zemlji mogla biti, na asura planinama, s golemim topovima dovuĉenim tamo da bi ih poduprli, asura topovima. Nikada Baiju nije bilo jasnije da su upleteni u neki veći rat, u kojem milijuni njih umiru za neke razloge koji nisu njihovi. Led i crni kamen doticali su zvjezdani strop, monsunski je vjetar vitlao snijegom na vrhuncima, vijući s njim kao sa zastavama koje su se pomiješale s Mlijeĉnom stazom, zalaz Sunca se pretvarao u asura plamenove koji su puhali horizontalno, kao da je to podruĉje aura postavljeno okomito na njihov svijet, što je moţda još jedan razlog zašto su te njihove slabašne imitacije bitaka uvijek bile tako beznadno konfuzne. Muslimanski veliki topovi bili su s juţne strane gorskog lanca i nikada ih nisu ni ĉuli. Njihove granate su fijukale iznad zvijezda, ostavljajući za sobom po crnom nebu bijeli zamrznut trag poput duge. Većina tih granata padala je na golemo bijelo brdo s istoĉne strane velikog prolaza i tamo jedna za drugom eksplodirale, kao da su muslimani poludjeli i objavili rat toj gomili kamenja. − Zašto oni toliko mrze ovu planinu? − upitao je Bai. − To je Ĉomolungma66 − odgovorio je Iva. − To je bila najviša planina na svijetu, ali su je muslimani gaĊali i odbijali joj vrh tako dugo dok nije postala niţa od one koja je ranije bila druga po visini, a to je jedan vrh u Afganistanu. I tako sada najviši vrh svijeta pripada muslimanima. Lice mu je bilo bezizraţajno kao i obiĉno, no u glasu se osjećala tuga, kao da mu je ta planina vaţna. To je zabrinulo Baija, jer ako je Iva poludio, onda su i svi drugi na Zemlji poludjeli. Jer Iva bi bio zadnji koji bi poludio. Ali moţda se to dogodilo. Vidjevši ubijene konje i mule, neki vojnik iz njihove satnije je poĉeo neutješno jecati. Dotad je mirno gledao raznesena ljudska tijela, no pogled na nadute lešine njihovih jadnih ţivotinja slomio mu je srce. To je na neki ĉudan naĉin i imalo smisla, ali prema brdima Bai nije mogao osjetiti saţaljenje. U najboljem sluĉaju to je znaĉilo jednog boga manje. Dio one borbe u ništavilu. U noćnoj studeni nije se ništa dogaĊalo, niti jedna strana nije odnijela prevagu. Zvijezde su treperile iznad praznog platoa; pušeći cigaretu na zahodu, Bai je razmišljao što bi to moglo znaĉiti ako se rat vodi u ništavilu. To je mjesto gdje se duše razvrstavaju, postaju svjesne stvarnosti i bivaju odaslane opet dolje u svijet. Bai je već ranije ĉitao Ivin primjerak "Knjige mrtvih" i gledajući oko sebe vidio je kao se svaka njezina reĉenica uobliĉava na platou. Ţivi ili mrtvi, kretali su se prostorom ništavila, odreĊivali svoju sudbinu. Uvijek je bilo tako. Ovaj prostor je neugodan kao i bilo koja druga prazna pozornica. Logorovali su na kamenju i šljunku pri dnu sivog gleĉera. Stigla je vijest kako će se pokušati s prodorom kroz Nangpa La, onaj dubok kanjon kroz gorski lanac. Bio je to jedan od starih prolaza, poznat još trgovcima solju, najpovoljniji prolaz nadugo i široko odavde. Vodit će ih Šerpe, tibetanski narod koji se preselio juţnije od prolaza. S druge strane, kanjon je vodio sve do njihovog glavnog grada, malenog Namĉe Bazara, koji je sada, kao i sve drugo, bio u ruševinama. Od Namĉea put je vodio ravno prema jugu do bengalskih ravnica, zapravo je to bio vrlo dobar prolaz kroz Himalaju. Put se mogao zamijeniti traĉnicama, bilo bi to samo pitanje dana i tada bi mogli slati brojne kineske armije, ono što je od njih ostalo, u dolinu Gangesa. Kruţile su takve glasine i svakodnevno se smjenjivale s novima glasinama. Iva je cijelu noć proveo uz telegraf. Baiju je to izgledalo poput promjene u samom ništavilu. Prelazak u drugi prostor. Zato će ova bitka bit vrlo ţestoka, kao što je i svaki prelazak iz svijeta u svijet. Na obje strane se gomilalo topništvo dviju 66 Ĉomolungma (Boţica Mati) je izvorni naziv Mount Everesta. (op.prev.)
222 civilizacija. Pokretanje lavina na tim granitnim strminama bilo je ĉesto. Ono sustavno rušenje vrha Comolungme nastavljalo se i dalje, a kada su to vidjeli, Tibetanci su se borili poput vragova. Ĉinilo se kako je Iva posebno vezan uz to. Rekao je. − Oni imaju uzreĉicu o tome kako će brdo doći Muhamedu. Ali ja ne vjerujem da se Boţica Mati na to obazire. Ipak, to ih je opet dovelo do toga koliko su njihovi protivnici ludi. Neuki fanatiĉni sljedbenici nekog okrutnog pustinjskog kulta, kojima je obećan vjeĉni ţivot u raju gdje seksualni orgazam s hurijama, prekrasnim rajskim djevicama, traje deset tisuća godina; nije onda ni ĉudo da su ĉesto tako samoubilaĉki hrabri, što radosno umiru. Konaĉno se na toj visokoj zaravni ništavila nakupilo toliko vojnika i divizija i velikih topova da je Bai bio uvjeren kako su glasine bile toĉne i kako opći napad na Kali ili Šivu ili Brahmu samo što nije poĉeo. Kao dokaz tome vidio je kako su mnoge divizije sastavljene od iskusnih vojnika, a ne od neiskusnih djeĉaka, seljaka ili ţena, divizije koje su imale bogato iskustvo ratovanja na otocima Novog svijeta, gdje su borbe bile posebno intenzivne i gdje su oni, kako su tvrdili, pobijedili. Drugim rijeĉima bili su to upravo oni vojnici koji su najvjerojatnije već bili ubijeni. A i izgledali su mrtvo. Pušili su cigarete kao mrtvaci. Cijela armija mrtvih, okupljena i spremna osvojiti bogati jug ţivih. Mjesec bi postajao sve puniji pa opet nestajao, a bombardiranja nevidljivog neprijatelja s druge strane grebena su se nastavljala. Eskadrile, leteći u formaciji koja je podsjećala na srp, projurile su prolazom i nisu se vratile. Osmoga dana ĉetvrtog mjeseca, na taj datum Budinog zaĉeća, otpoĉeo je napad. Sam prolaz je bio miniran, i kada su njegovi branitelji poginuli, a preostali se povukli na jug, prolazom se prolomila strašna eksplozija od koje se kamenje urušilo dolje na široko gorsko sedlo. I sam Co Oju je u toj eksploziji izgubio dio svoje mase. To je znaĉilo kraj i za onih nekoliko vojnika koji su osiguravali prolaz. Bai je to odozdo promatrao pitajući se kamo ĉovjek odlazi ako pogine u ništavilu. Bila je ĉista sluĉajnost što Baijeva ĉeta nije bila u tom prvom valu. U tom prvom valu branitelji su stradali baš kao i Kinezi. Nakon toga prolaz je bio u kineskim rukama i mogli su se poĉeti spuštati iz tog, ledenjaĉkom erozijom nastalog, kanjona prema jugu, prema dolini Gangesa. Na svakom koraku tog puta bili su napadani, uglavnom izdaleka, a bilo je i svih vrsta mina iznenaĊenja, na svim kritiĉnim mjestima puta bile su zakopane goleme koliĉine nagaznih mina. Kada su to mogli, mnoge od njih su uĉinili neškodljivima vadeći im detonatore, trpeći pritom povremeno gubitke, a silazeći su usput obnavljali postojeću cestu i polagali traĉnice. To se sve obavljalo većinom na brzinu, kad bi muslimani predali dio teritorija povlaĉeći se u ravnicu, prepustivši da Kineze gaĊa samo još udaljena artiljerija, hitcima ispaljenim negdje iz okolice Delhija, nepredvidivo i dozlaboga smiješno, osim kad bi se zalomio kakav pogodak opaljen onako na slijepu sreću. Duboko u juţnom dijelu kanjona zatekli su se u posve drugom svijetu. Bao je zaista morao porazmisliti nalazili se on uopće u ništavilu. Jer ako je bio tamo, onda je posve sigurno zašao u neki posve drugi nivo: vruć i vlaţan, sa zelenim stablima i grmljem posvuda izniklim, koje je posvuda nicalo iz crne zemlje i u koje je sve zaraslo. Moţda mu je Kuo lagao pa su moţda i on i Iva i svi ostali još uvijek bili ţivi u stvarnom svijetu kojeg su toliki mrtvaci pretvarali u svijet mrtvih. Kakve li grozne pomisli! Da bi se stvarni svijet pretvorio u ništavilo, da to postane sve jedno... Baiju su dani prolazili u grozniĉavom radu, a osjećao se grozno pri pomisli da se moţda nakon svih tih patnji ponovo rodio samo da bi dalje nastavio taj svoj vlastiti ţivot, bez pruţene prilike da se od njega odmori. Već su mu se sve te godine provedene na Gansu Koridoru i cijeli dosadašnji ţivot ĉinili poput gotovo zaboravljenog sna, ĉak se i ta visoka, ĉudesna tibetanska visoravan brzo pretvarala u nerealno sjećanje, mada mu je još uvijek bila tu pred oĉima. Jedne veĉeri je dotrĉao ĉasnik za vezu i zapovjedio im neka brzo krenu uzbrdo. Na ledenjaĉkom jezeru koje se nalazilo iznad njih muslimani su bombama raznijeli ledenu branu pa se sada golema koliĉina vode valjala dolje niz kanjon, puneći ga do visine od kakvih stotinu i pedeset metara, a moţda i više, ovisno o tome koliko je na kojem mjestu klanac bio uzak. I poĉela je trka. Kako su se penjali! Oni, već mrtvi, mrtvi već godinama, a ipak su se penjali poput majmuna, grozniĉavo ţureći uz padine kanjona. Bili su logorovali na jednom uskom dijelu, pogodnom da se izbjegne bombardiranje iz zraka, a sada su, penjući se sve jasnije ĉuli udaljen zvuk poput neprekidne grmljavine, moţda neki slapovi na uobiĉajeno buĉnoj Dudh Kosi, ali vjerojatno ipak ne, vjerojatno je to zvuk nadolazeće poplave. Uskoro su svi bili na sigurnoj visini, dobrih tristo metara iznad Dudh Kosi, gledajući dolje u njezine bijele prijeteće vode što su izgledale tako bezazleno s ovog mjesta na kojem su ih njihovi ĉasnici opet okupili, s mjesta odakle su motrili dolje na klanac, ali istovremeno i na okolna brda, slušajući kako se s najvišeg od njih, tamo prema sjeveru, ĉuje ona zdrava rika topova koja je podsjećala na riku tigra. Tu, s ove visine, mogli su dobro vidjeti poplavu koja je stigla kad se spuštala noć: buka je postajala toliko jakom da je bila gotovo jednako glasna kao bombardiranje na fronti, ali sve je to bilo dolje, gotovo u podzemlju, i tu buku su podjednako osjećali tabanima svojih nogu koliko i ušima, a onda se pojavio prljavo bijeli val vode, noseći u sebi stabla i kamenje u nekom kaotiĉnom vrtloţenju, rušeći stijene klanca dolje u rijeĉno korito, a neke od njih bile su tolike da su nakratko stvarale toj bujici branu prije negoli se voda prelila
223 preko njih i odnosila ih dalje, stvarajući dodatne valove u postojećoj bujici. Kada je taj prvi val prošao i nestao s vidika, za sobom je ostavio svjeţe lomove u stijeni koji su u sumraku bjelasali, i smeĊu zapjenjenu rijeku koja je silno šumila tek nešto malo iznad svojeg uobiĉajenog vodostaja. − Trebali bismo ove ceste graditi na većoj visini, − primijetio je Iva. Bai se jedino mogao nasmijati toj Ivinoj hladnokrvnosti. Zbog opijuma se ĉinilo kako sve pulsira u nekom ritmu. I nagla spoznaja: "Upravo mi se uĉinilo... već sam i ranije doţivio poplavu! Bio sam osjetio kako je voda prešla preko mene. Voda i snijeg i led. I ti si bio tamo! Pitam se je li to bilo namijenjeno nama, jer smo se sluĉajno spasili. Zaista mislim kako ne bismo trebali biti ovdje." Iva ga je pogledao − U kojem smislu? − U smislu da nas je ova poplava dolje trebala ubiti! − Pa, − Iva je govorio polako i djelovao je zabrinuto, − mislim da smo joj se maknuli s puta. Bai se mogao samo nasmijati. Kakav je mozak taj Iva. − Da, ma k vragu i ta poplava. To je bilo u drugom ţivotu. Ipak, graditelji puta su nauĉili dobru lekciju, bez znatnih gubitaka ljudskih ţivota (što se ne bi moglo reći i za gubitak opreme). Sada su gradili gore, na višim stijenama klanca, radeći usjeke u stijeni, diţući se visoko iznad klanaca koji su tvorili rijeĉne pritoke i gradeći mostove iznad njih, ĉak su na nekoj zaravni blizu Lukle sagradili i jednu avionsku pistu. To što su postali inţenjerska satnija bilo im je mnogo bolje od izravnih borbi kakve su vodili drugi dolje u kanjonu, nastojeći ga drţati otvorenim dovoljno dugo da bi ovuda mogao proći vlak. Nisu mogli vjerovati vlastitoj sreći, ni ovim toplim danima i stvarnosti ţivota podalje od fronte, toliko luksuznog i tihog, ni tom smanjenju mišićne napetosti, obilju riţe i nekog ĉudnog, ali svjeţeg povrća... I onda oni pomalo nejasni sretni dani kad su i put i pruga bili dovršeni, pa su se s jednim od prvih vlakova odvezli dolje u veliku prašnjavu zelenu dolinu, još prije dolaska monsuna, kada su divizija za divizijom odlazile na frontu koja se nalazila na promjenjivoj udaljenosti i zapadnije od njih. Sada su se svi dogaĊaji odvijali ondje. A onda su jednog jutra i oni pošli na put, cjelodnevna voţnja vlakom prema zapadu, a onda iskrcavanje i hodnja preko pontonskih mostova koji su se nizali jedan za drugim, sve dok već nisu došli negdje blizu Bihara. Tu se već ulogorila neka druga armija, armija koja se borila na njihovoj strani. Saveznici. Bili su to Indijci, tu, u njihovoj vlastitoj zemlji, krećući se prema sjeveru nakon što su, dolje na jugu kontinenta, ĉetiri desetljeća odolijevali islamskim napadima. Sada su se i oni probili i prešli Ind pa su se muslimani našli u opasnosti da budu odsjeĉeni, kao onaj dio njih u Burmi, no većina ih se još uvijek u zapadnom dijelu drţala zajedno i zapoĉela svoje polagano i tvrdoglavo povlaĉenje. I tako se Iva zatekao u jednosatnom razgovoru s nekim ĉasnicima iz Travancora koji su govorili nepalski, jezik kojeg je on znao kad je bio dijete. Indijski ĉasnici i njihovi vojnici su, podjednako i muškarci i ţene, bili tamnoputi i niskog rasta, vrlo ţustri, ĉisti, dobro odjeveni i dobro naoruţani, ponosni, pa ĉak i arogantni, u svome stavu kako su oni bili ti koji su podnijeli najveći teret i bili glavna snaga u ratu protiv islama, kako su oni otvaranjem druge fronte spasili Kinu od muslimanskog osvajanja. Iva se poslije udaljio pitajući se je li uopće bila dobra zamisao s njima razgovarati o ratu. Ali Bai je bio impresioniran. Moţda bi svijet konaĉno ipak mogao biti spašen od ropstva. Taj prodor kroz sjevernu Aziju se oĉigledno otegao, jer je za one iz Firanje i za Zlatnu hordu Ural bio svojevrsni prirodni Kineski zid. − Znaš, pomorske bi bitke mogle sve ovo azijsko kopneno ratovanje uĉiniti drugorazrednim, − rekao je Iva, dok su jedne veĉeri sjedili jedući riţu koja je sad bila zaĉinjena do nekog novog stupnja, toliko da samo što iz nje nije buknula vatra. IzmeĊu tih zalogaja koji su ga gušili i oblijevali znojem, rekao je. − Tijekom ovog rata vidio sam tri ili ĉetiri generacije oruţja i općenito tehnologije, vidio sam velike topove, razvoj mornarice i zrakoplovstva, i ne sumnjam da će doći vrijeme kada će samo zraĉne eskadrile biti vaţne. Borbe će se voditi tamo gore, kako bi se vidjelo tko kontrolira nebo i baca bombe veće od bilo ĉega što se ikada moglo ispaliti topom, baca ih izravno na glavne gradove neprijatelja. Na neprijateljske tvornice, na palaĉe, na vladine zgrade. − Baš fino, − rekao je Bai − tako će se smanjiti onaj opći kaos. Zgrabiš neprijatelja izravno za glavu i završiš s tim, tako bi to Kuo rekao. Iva je kimnuo, smiješeći se na pomisao kako bi to Kuo rekao. Ova riţa nije bila ništa u usporedbi s njihovim Kuom. Generali iz Ĉetvrtog zbora vojnih talenata sastali su se s indijskim generalima i razgovarali kako treba sagraditi još ţeljezniĉkih pruga prema novoj zapadnoj fronti. Oĉito se pripremala nova ofenziva i svi su bili puni nagaĊanja. Tako su nagaĊali kako će njih ostaviti u pozadini kako bi ih štitili od muslimana koji su se još uvijek nalazili na Malajskom poluotoku; pa kako će ih na ušću svetog Gangesa ukrcati na brodove i onda ih iskrcati negdje na arapskoj obali kako bi napali samu Meku; pa kako su oni odreĊeni za napad na
224 poluotoke sjeverozapadne Firanje, i tako dalje. Nikad nije bilo kraja tim priĉama koje su samima sebi priĉali o tome gdje će se njihova putovanja nastaviti. Na kraju se krenuli na sasvim uobiĉajen naĉin naprijed, prema zapadu, drţeći se desnim bokom obronaka Nepala koji su se naglo uzdizali iz zelene doline Gangesa kao da je, kako je to Iva dokono filozofirajući primijetio, Indija neki brod koji se svom snagom zabio u Aziju pa zaorao sve do ispod Tibeta, nabirući tamo zemlju na dvostruku visinu, dok je tu dolje ostavio ravnicu gotovo na razini mora. Bai je na te geomorfne slike samo odmahnuo glavom, ne ţeleći misliti na to kako se dio tla pomiĉe kao veliki brod, ţeleći o tlu misliti kao o ĉvrstom tlu, jer je pokušavao samoga sebe uvjeriti kako je Kuo imao i krivo i kako je on još uvijek ţiv, a ne u ništavilu gdje bi, naravno, kopno moglo kliziti uokolo poput kakve kulise. Kuo je vjerojatno bio dezorijentiran zbog svoje vlastite nagle smrti i zbunjen vlastitim okolišem, što nije bilo dobro imajući u vidu njegovo buduće pojavljivanje u novoj inkarnaciji. A moţda se i samo bio šalio s Baijom, Kuo se znao narugati gore nego bilo tko, mada se rijetko kada šalio. Moţda je Baiju uĉinio uslugu provevši ga kroz najgori dio rata ostavivši ga u uvjerenju kako je već mrtav pa nema što izgubiti, što je moglo biti od velike koristi, moglo je znaĉiti promjenu ljudske duše u njezinoj ĉistoj egzistenciji izvan svijeta, gdje bi mogli biti sposobni za promjene, gdje bi mogli nauĉiti što je vaţno i vratiti se ţivjeti nov ţivot s novim sposobnostima u svojim srcima, s novim ciljevima u mislima. Koji bi to ciljevi mogli biti? Za što se oni bore? Bilo je jasno protiv ĉega se bore: protiv fanatiĉnih robovlasniĉkih reakcionara koji ţele da svijet ostane zauvijek onakav kakav je bio u vrijeme dinastija Tang ili Sung, apsurdno nazadan i vjerski zatucan, svijet beskrupuloznih ubojica koji su se borili zaslijepljeni opijumom i drevnim vjerovanjima. Naravno, protiv svega toga, ali za što? Bai je zakljuĉio da je ono za što se Kinezi bore... jasnoća ili to moţe biti i neka druga rijeĉ koja oznaĉava suprotnost religiji. Za humanost. Za suosjećajnost. Za budizam, daoizam i konfucijanizam, tu trostruku nit koja tako dobro opisuje odnose unutar svijeta: religije u kojima nema Boga nego je samo ovaj svijet i još nekoliko potencijalnih sfera realiteta, kraljevstva duha i beskraj, ali nema Boga, nema pastira koji bi sa silnom strogošću drobio besmislice poput kakvog posve nerazumnog starog patrijarha, nego samo bezbroj besmrtnih duša u golemom prostranstvu cijelog raskošnog spektra sfera i bića, gdje su uz ljude ukljuĉena i mnoga druga bića sa sviješću i osjećajima, sve što je ţivo, sve što je sveto, što je dio boţanskog... jer da, postoji BOG, ali samo ako mislite pod tim neki transcendentan, univerzalan, samosvjestan entitet koji je po sebi realnost, kozmos, ono što u sebi ukljuĉuje sve, ukljuĉuje ljudske zamisli, matematiĉke forme i odnose. Takva ideja Boga traţi takvo štovanje koje će se okrenuti realnom svijetu i prouĉavanju prirode. Kineski budizam je prirodno prouĉavanje stvarnosti i zapaţanje obiĉnih svakodnevnih stvari, kao što je plavetnilo neba ili krajiĉkom oka opaţena ţivotinja. Zapaţanje pokreta pri cijepanju drva ili nošenju vode. Poĉetak takve posvećenosti vodi ka dubljem razumijevanju, kada slijede onu matematiĉku potporu ponašanja stvari, i kada to ĉine iz ĉiste radoznalosti i jer im to pomaţe još jasnijem sagledavanju, pa su napravili sprave koje im pomaţu gledati sve dalje i dalje, viši jang, dublji jin. Ono što je uslijedilo bio je takav naĉin razumijevanja realnosti koji je teţište vrijednosti stavilo na suosjećajnost stvorenu prosvijećenim razumijevanjem, stvoreno prouĉavanjem ĉega ima u svijetu. To je ono što je Iva uvijek govorio, dok je Bai radije mislio o emocijama proizašlim iz odgovarajuće pozornosti i usredotoĉenih napora: mir, britka radoznalost i duboka zainteresiranost, suosjećajnost. Ali sada je sve košmar. Košmar koji ubrzava, kao brzi pokreti oĉiju spavaĉa pri kraju snova i onda buĊenje novog dana. Svakog se dana budimo u novom svijetu, svako spavanje prouzroĉi novu inkarnaciju. Neki od lokalnih gurua znaju reći kako se to zapravo dogaĊa i sa svakim novim dahom kojeg udahnemo. Izašli su iz ništavila u stvarni svijet, u bitku, s lijevim krilom sastavljenim od razbijenih indijskih postrojbi; od malih, u bradu obraslih tamnoputih muškaraca, od stasom viših bijelaca kukastog nosa, od Sikha s bradama i s turbanima, od ţena zakrţljalih grudi, od Gurka koji su sišli s planina, od Nepalki od kojih je svaka bila ljepotica svojeg najuţeg zaviĉaja ili je barem tako izgledala; svi su oni zajedno bili poput kakve cirkuske trupe, ali tako brzi, tako dobro naoruţani, u vlakovima i u motoriziranim jedinicama; Kinezi nisu mogli drţati korak s njima pa su to pokušavali uĉiniti uvodeći još vlakova, dovodeći mnoštvo ljudstva i opreme. Tamo gdje više nije bilo ţeljezniĉke pruge, Indijci su nastavili brzati, pješaĉeći ili u kamionima, tijekom ovog sušnog perioda na stotine njih je slobodno trĉalo seoskim puteljcima podiţući prašinu ili po asfaltiranim cestama koje će, kad stigne monsun, biti jedini mogući putovi. Svi su oni, manje ili više istovremeno, napredovali prema Delhiju i sruĉili se na muslimansku armiju koja se bila povlaĉila s Gangesa i to su ih napali s obje strane rijeke, ĉim su Kinezi bili zauzeli svoje poloţaje u podnoţju Nepala. Naravno da se desno krilo širilo gore prema breţuljcima, jer je svaka od armija pokušavala onoj drugoj zaći s boka. Satnija u kojoj su bili Iva i Bai sada je, zbog njihovog iskustva na Dudh Kosi, bila u sastavu planinske jedinice pa je stigla naredba da zauzmu breţuljak i drţe ga, barem gore do prvog planinskog grebena, što je znaĉilo i zauzimanje nekih kota koje su bile još dalje na sjeveru. Kretali su se noću, uĉeći se penjati smjerom kojeg su im pronalazili i markirali Gurka izviĊaĉi. Bai je takoĊer postao izviĊaĉ za dnevna
225 izviĊanja pa je puzao grmljem obraslom zaravni i nije morao brinuti o tome hoće li ga muslimani opaziti, jer su se oni bez iznimaka ĉvrsto drţali svojih putova i logorišta, nego ga je brinulo hoće li ga preostale stotine njihovih vlastitih ljudi moći slijediti po tim majmunskim stazama koje je ponekad morao odabirati. − Bai, oni tebe šalju zato što, − pojasnio mu je Iva, − ako ti uzmogneš ovuda proći, onda će moći i svi drugi. − Nasmijao se i dodao: − To bi ti Kuo rekao. Svake je noći Bai išao gore-dolje duţ linije, provjeravajući ide li ruta u smjeru kako je on to oĉekivao, uĉeći i prouĉavajući, odlazeći na poĉinak tek nakon što je s neke nove skrivene staze promatrao izlazak Sunca. Još su uvijek bili zabavljeni time kada su se Indijci probili na juţnom boku. Ĉuli su udaljenu artiljerijsku paljbu i vidjeli kako se dim uzdiţe ka bijelom jutarnjem nebu, maglovitom, s mogućom naznakom dolazećeg monsuna. To da se s dolaskom monsuna izvrši potpun uspješan prodor, nadilazilo je bilo ĉiju moć zamišljanja i ĉinilo se kako je to bila jedna od onih stvari koje će dospjeti na sam vrh liste Sedam Velikih Pogrešaka. I kako se popodnevna naoblaka sve više nabirala zastirući ih crnilom, bilo je nevjerojatno ĉuti kako su Indijci pritisnuli bez ikakvih problema. Oni su, uz ostala svoja postignuća, usavršili ratovanje po kiši. Bai i Iva su se sloţili kako ti vojnici nisu nikakvi kineski daostiĉko-budistiĉki racionalisti, a niti Ĉetvrti zbor vojnih talenata, nego divlji ljudi svih mogućih religija, ĉak duhovniji i od samih muslimana, jer je muslimanska religija sa svojim patrijarhalnim Bogom traţila ispunjenje i podupiranje tiranije. A ovi Indijci su imali mirijadu bogova, neke sa glavom slona ili sa šest ruku, ĉak i smrt im je bila bog, i ţenske i muške bogove ţivota, plemenitosti, za sve je postojao neki bog, sve ljudske kvalitete bile su pokrivene ponekim bogom. To ih je ĉinilo opasnim u ratu, ali i vrlo dobrim kuharima, senzualnim ljudima s iznijansiranim osjetilima, s ukusom, sklone glazbi, to je odreĊivalo boje njihovih odora, sklonost ka umjetnosti, osjećaj kako je posve u redu da u njihovim logorištima okupljene oko bubnjara pjevaju ţene, visoke i bujnih grudi, krupnih oĉiju i gustih obrva, zaista zapanjujuće ţene s rukama kao u šumskih radnika, ţene koje su popunjavale sve snajperiske postrojbe indijske vojske. "Da," rekao je jedan indijski aĊutant Tibetancu "ţene su bolji strijelci, posebno one iz Travancora. Moţda je to zato što poĉinju vjeţbati kada im je pet godina. Kada bi djeĉaci poĉinjali s pet godina, bili bi i oni dobri." Sada je po mokrom mulju padala kiša puna crnog pepela. Crna kiša. Satnija u kojoj su bili Bai i Iva bila je pozvana da ĉim prije siĊe dolje u nizinu i sudjeluje u općem napadu. Trĉali su dolje i tek na nekih dvadeset lia iza fronte formirali borbenu liniju. Trebali su napasti sa samog kraja boka. Takav je bio plan, ali kad su stigli do fronte saznali su da su muslimani razbijeni i da se povlaĉe pa su se pridruţili potjeri. Ali muslimani su bjeţali koliko ih noge nose, a Indijci su im bili za petama pa je Kinezima samo preostalo slijediti ove dvije brţe vojske kroz polja i šume, preko kanala i zapreka od ograda napravljenih od bambusa i preko zidova i malih skupina kuća kojih je bilo premalo da bi ih se uopće moglo nazvati selom, koje su sve bile tihe, ĉesto spaljene, a ipak su ih usporavale. Zgrĉena mrtva tijela na tlu već su se napuhnula. Pravo znaĉenje utjelovljenja manifestira se kroz svoju opreku, kroz napuštanje tijela, smrt... odlazak duše ostavlja za sobom tako malo toga: smrdljivu truleţ, tvar kakvu nalazimo u kobasicama. Nema u tome niĉeg ljudskog. Osim tu i tamo kakvo nepovrijeĊeno lice, ponekad posve nedirnuto i smireno; na primjer neki je Indijac leţao na tlu, zureći postrance, ali potpuno miran, bez pokreta, nije se više ni micao niti je disao, kip neĉeg što je zasigurno bilo vrlo impresivan muškarac, dobre graĊe, jakih ramena, visoka ĉela, s licem na kojem su bili brkovi, a oĉi poput oĉiju riba u ribarnici, okrugle i iznenaĊene, ali još uvijek impresivan. Bai je morao promrmljati ĉarobne rijeĉi kako bi se usudio proći pokraj njega, a onda su zašli u zonu gdje se sama zemlja dimila, poput onih mrtvih predjela na Gansu s jezercima sive vode pune plina, što se zadrţavala u smrdljivim mlakama i gdje je zrak bio pun dima i prašine. I samo bi ništavilo izgledalo toĉno tako, natrpano s novopridošlicama, ljutitima i zbunjenim, u agoniji, što je najgori moguć naĉin ulaska u ništavilo. Ovo je sada bilo kao slika u zrcalu nekog istog takvog prizora. Kineska je armija stupala kroz tišinu. Bai je pronašao Ivu i zajedno su krenuli meĊu izgorjele ruševine Bodh-Gaja, prema parku na zapadnoj obali rijeke Palgu. Rekli su im da je tamo stajalo Bodhi stablo, stablo pipala, smokve pod kojom je prije tolikih stoljeća Buda doţivio svoje prosvjetljenje. Ovo je podruĉje bilo sustavno gaĊano i primilo je toliko pogodaka koliko i sam vrh Ĉomolungme, pa nije ostalo ni traga od stabla, ni od parka ni od sela ni od rijeke, samo crno blato, sve dokle pogled seţe. Skupina indijskih ĉasnika raspravljala je o komadima korijenja koje je netko pronašao u blatu, na mjestu blizu onog za koje se vjerovalo da bi tamo trebalo biti to stablo smokve. Bai nije prepoznao jezik kojim su govorili. Sjeo je, drţeći u ruci komadić kore drveta. Iva je pošao vidjeti o ĉemu govore. Tada je Kuo stao ispred Baija − Ovo je grana, − rekao je pruţajući mu granĉicu s Bodhi-stabla. Bai ju je uzeo iz njegove lijeve ruke. − Kuo, − rekao je, teško progutavši. − IznenaĊen sam što te vidim. Kuo ga je odmjerio pogledom. − Znaĉi, konaĉno smo u ništavilu, − rekao je Bai. Kuo je kimnuo. − Nisi mi uvijek vjerovao, zar ne, ali istina je. Evo ovdje, vidiš: − Mahnuo je prema ravnici punoj crnog dima. − Površina svijeta. Opet.
226 − Ali zašto? Ja to jednostavno ne shvaćam. − Što ne shvaćaš? − Ne shvaćam što bih ja sada trebao raditi. Jedan ţivot za drugim... sada ih se sjećam. − Malo je razmišljao o tome, gledajući unatrag kroz godine. − Sada ih se sjećam, i u svakom sam pokušavao. I još uvijek pokušavam! − Tamo, preko crne ravnice ĉinilo se kako se mogu nazrijeti ostaci jedva vidljivih prizora iz njihovih ranijih ţivota kako plešu po beskrajnoj svili kišice što je rominjala. − Ĉini se da nema nikakve razlike. Ma koliko se ja trudio, to ništa ne mijenja na stvari. − Da, Bai. Moţda i je tako. Konaĉno, ti si ipak budala. Dobroćudni jebeni idiot. − Nemoj, Kuo, nisam raspoloţen − ali lice mu se bolno pokušavalo osmjehnuti, jer bio je sretan što ga ovaj opet zeza. Iva i on su pokušavali tako zezat jedan drugoga, no nitko to nije mogao kao Kuo. − Ja moţda i nisam neki veliki voĊa kao ti, ali i ja sam uĉinio neke dobre stvari, no one nisu unijele ni najmanju razliku. Ĉini se kako nema pravila dharme koja bi zaista nešto znaĉila. Kuo je sjeo do njega i prekriţivši noge udobno se smjestio. − Pa, tko zna. Sada sam i sâm malo razmišljao o tome, boraveći u tom ništavilu. Pitao sam se jesam li moţda pogriješio onda kada sam bio Keim, a ti si bio Bubica, mala djevojĉica koju smo svi voljeli. Sjećaš li se toga? Bai je odmahnuo glavom. − Reci mi. − Kao Keim, bio sam Anamac. Nastavljajući ponosnu tradiciju u kojoj su svi veliki kineski admirali bili stranci bez ugleda, i ja sam godinama bio gusar duţ anamske obale i Kinezi su sa mnom sklopili ugovor kakvog bi sklopili s nekim od slave i autoriteta. U tom ugovoru, ja sam pristao voditi invaziju na Nipon, barem onaj dio koji se odnosi na plovidbu morem, a moţda i više od toga. No od toga nije bilo ništa, jer nije bilo vjetra, pa smo otkrili jedan kontinent u oceanu i tamo našli tebe i uzeli te sa sobom, spasili te od boga-egzekutora koji je ţivio s onim ljudima na jugu; i tada sam to osjetio, vraćajući se dolje s planine na kojoj smo te spasili. Uperio sam pištolj u ljude i povukao okidaĉ, osjetivši u svojim rukama snagu ţivota i smrti. Mogao sam ih ubiti, a oni su to i zasluţili, prokleti kanibali kakvi su bili, ubojice djece. Mogao sam to uĉiniti jednostavno uperivši pištolj u njih. Tada sam pomislio kako naša superiornost u oruţju proistjeĉe iz neke općenite superiornosti koja ukljuĉuje i superiornost morala. Pomislio sam da smo mi bolji od njih. Sišao sam dolje do brodova i otplovio na zapad osjećajući kako smo mi superiorna bića. Poput bogova, u odnosu na te gadne divljake. I zato je Bubica umrla. Umro si kako bi mi pokazao da sam imao krivo... jer mada smo je spasili, mi smo je i ubili... da je onaj osjećaj kojeg smo imali hodajući izmeĊu njih, kao da su obiĉni bezvrijedni psi, bio otrov koji se nikada nije prestao širiti meĊu ljudima koji su imali puške. Sve dok svi ljudi koji su, poput Bubice, ţivjeli u miru i bez pušaka, ne budu bili mrtvi, dok ih ne budemo pobili. A tada će preostati samo ljudi s puškama i ubijat će jedni druge, sve dok ljudski svijet ne bude bio mrtav i dok svi ne završimo u kraljevstvu preta i onda u paklu. I zato je naš mali jati sada zaglavio ovdje, kao i svi drugi, bez obzira na to što ti ĉinio ili ne ĉinio. Ali i nisi bio posebno uĉinkovit, ponovo to moram reći, Bai... ta tvoja lakovjernost, to meko srce i sladunjava neuĉinkovitost... − Hej, − pobunio se Bai, − to nije pošteno. Ja sam ti pomagao. Cijelo sam vrijeme bio uza te. − Pa dobro. Priznajem. U svakom sluĉaju sada smo svi zajedno ponovo u ništavilu, na najboljem putu da spadnemo u neku niţu sferu ili, u najboljem sluĉaju, da opet budemo ljudi, ali klizeći po spirali smrti prema dolje, u one uvijek donje predjele pakla, i moţda nas je to zahvatilo tako da nas ne moţeš izvući iz toga; ljudskost će nam na neko vrijeme biti nedostupna ĉak i kao mogućnost, jer smo toliko zla poĉinili. Glupa jebena kopilad! Prokletstvo, pa zar ti misliš da se i ja nisam trudio? Zar ti misliš da si jedini na ovome svijetu koji je pokušao uĉiniti nešto dobro?! − Zamahnuo je onom svojom jedinom šakom prema Baiju, a onda prema sivim, sve niţim oblacima. − Ali nismo uspjeli! Ubili smo samu stvarnost, razumiješ li me! Razumiješ li me? − Da, − odgovorio je Bai koji se osjećao bijedno i koji je, drhtureći, rukama obgrlio svoja koljena. − Razumijem. − Eto, zato smo sada u niţem svijetu i moramo nešto poduzeti. Naša dharma još uvijek traţi izravnu akciju, ĉak i ovdje. U nadi da ćemo postići neka mala napredovanja, uznapredovati sitnim koracima. Dok sama stvarnost ne bude ponovo uspostavljena, uz napore mnogih milijuna ţivota. Cijeli se svijet treba nanovo sazdati. I to ti je to gdje se mi sada nalazimo. − I onda je, potapšavši Baija po ramenu umjesto pozdrava, otišao, svakim korakom sve više tonući u crno blato, sve dok nije posve nestao. − Hej! − doviknuo je Bai. − Kuo! Nemoj ići! Nakon nekog vremena vratio se Iva, stao pred njega i promatrao ga ispitivaĉkim pogledom. − Pa? − upitao je Bai, podigavši glavu sa svojih koljena i sabravši se. − Što kaţu? Hoće li spasiti Bodhistablo? − Nemoj brinuti za stablo, − rekao je Iva. − Dobit će mladicu od kćerke broj tri u Lanki. To se već i ranije dogaĊalo. Radije brini zbog ljudi.
227 − I za njih ima mladica. U sljedećem ţivotu. Prema boljim vremenima. − Bai je povikao za Kuom. − Prema boljim vremenima! Iva je uzdahnuo i sjeo tamo dolje, na mjesto gdje je Kuo bio sjedio. Kiša je padala po njima. Prošlo je mnogo vremena u iscrpljujućoj tišini. − U tome i je problem, − rekao je Iva, − što ako nema sljedećeg ţivota? O tome razmišljam. To je to. Fan Cen je govorio kako su duša i tijelo samo dvije strane iste stvari. On govori o oštrini i o noţu, duši i tijelu. Bez noţa nema oštrine. − Bez oštrine nema noţa. − Da... − A oštrina traje, ona nikada ne umire. − Ali pogledaj tamo, u ona mrtva tijela. To što su oni bili, to se više neće vratiti. Kad doĊe smrt, mi se ne vraćamo. Bai pomisli na onog Indijca koji je tako mirno leţao na tlu. − Previše si uzbuĊen pa si se izbezumio. Naravno da se vraćamo. Upravo sad sam bio razgovarao s Kuom. Iva ga je dugo i prodorno gledao. − Ti, Bai, ne bi smio biti toliko uporan u svojem neodustajanju. To je ono što je i Buda upravo ovdje nauĉio. Ne pokušavaj zaustaviti vrijeme. Nitko to ne moţe uĉiniti. − Oštrina ostaje. Kaţem ti, on me je s njom rezao kao i uvijek! − Moramo se truditi i prihvatiti promjene. A promjena vodi u smrt. − A onda kroz smrt. − Bai je to izgovorio onoliko vedro koliko je mogao, no glas mu je bio pomalo stran. Nedostajao mu je Kuo. Iva je razmislio o onome što je Bai rekao, s izrazom lica na kojem se vidjelo kako se nada da će budisti oko Bodhi-stabla znati reći nešto korisnije. Ali što se tu moţe reći. Sam Buda je to rekao: patnja je stvarna. S njom se treba suoĉiti i ţivjeti s njom. Od toga se ne moţe pobjeći. Nešto kasnije Bai je ustao i pošao pogledati što ĉasnici rade. Pjevušili su sutru i on pomisli kako je jezik na kojem pjevaju vjerojatno sanskrt pa im se pridruţio, tiho pjevušeći "Lengjan jing" na kineskom. I kako je dan više odmicao, to se sve više budista iz obje vojske okupljalo oko tog mjesta, na stotine njih, blato je bilo prekriveno ljudima koji su govorili molitve na svim jezicima budizma, stojeći tamo na spaljenoj zemlji koja se pušila na kiši sve dokle je pogled dopirao, crno sivo i srebrno. Konaĉno su utihnuli. Mir u srcu, suosjećajnost, mir. Oštrina je ostala u njima.
228 KNJIGA 9. NSARA
229 _______________ 1. Za sunĉanih jutara parkovi uz jezero bili su prepuni obitelji koje su izašle u šetnju. U rano proljeće, kada su na bilju tek nabrekli prvi pupovi koji će se rascvasti u svojim raskošnim bojama, gladni labudovi su se okupljali na tamnoj vodi što se ljeskala pokraj šetališta i otimali se oko onih komada starog kruha kojeg su im djeca dobacivala. Kad je Budur bila još djevojĉica, to joj je bila omiljena zabava, gušila se od smijeha gledajući kako se labudovi otimaju oko tog kruha; sada je promatrala neku novu djecu jednako tako obuzetu istim neobuzdanim smijehom i pritom je poput uboda osjetila tugu za svojim izgubljenim djetinjstvom, kao i spoznaju da labudovi, osim što su prelijepi i smiješni, mogu biti i oĉajni i skapavati od gladi. Poţeljela je da ima dovoljno hrabrosti da se sad pridruţi djeci i baci malo više kruha tim jadnim stvorenjima. Ali kada bi sad to uĉinila, izgledala bi ĉudno, poput onih mentalno zaostalih koji sa svojom školom dolaze ovamo. A osim toga, u kući ionako nije ostalo mnogo kruha. Sunce se odraţavalo na površini vode pa su zgrade nanizane uz jezersko šetalište sjale bojama limuna, breskve i marelice, kao da same sjaje svjetlošću zarobljenom negdje u njihovom kamenju. Budur je koraĉala starim dijelom grada vraćajući se prema kući, kroz šumu sivog granita i crnog drveta od kojih su te stare kuće bile graĊene. Turi je osnovan kao rimski grad, postaja na njihovom glavnom putu kroz Alpe; otac ih je jednom odveo do opskurnog alpskog prolaza kojeg su zvali Kljuĉanica, gdje je još uvijek postojala ta stara rimska cesta što je vijugala kroz travu poput okamenjenih leĊa kakvog zmaja, djelujući pusto i kao da ţali za stopama tadašnjih vojnika i trgovaca. Sada je, nakon stoljeća zabaĉenosti, Turi ponovo bio postaja, ovoga puta za vlakove, i najveći grad središnje Firanje, glavni grad Ujedinjenih alpskih emirata. Središnji dio grada bio je pun ţurbe i zvukova tramvaja, no Budur je voljela šetati. Ignorirala je Ahaba, svoju pratnju; iako joj se taj jednostavan ĉovjek kao osoba sviĊao, nije voljela njegov posao koji se sastojao i u tome da je prati pri njezinim izlascima. Izbjegavala ga je kao otvorenu povredu svog digniteta. Znala je i da bi on njezino ponašanje prijavio ocu, a kada ju je on tuţio kako odbija prihvatiti njegovu nazoĉnost, onda je do oca stizao još i slab protest iz harema, premda tek indirektno. Sada je, promatrajući obronke iznad grada, vodila Ahaba pokraj zgrada sve do Visoke ulice. Zid oko njihove zgrade bio je krasan, sa sivim kamenjem obraslim zelenilom, a iznad drvenih vrata bio je kameni luk za kojeg se ĉinilo da ga tamo drţi mreţa puzavca ljubiĉastih cvjetova - mogli ste ispod njega izvući onaj kamen na kojeg se oslanjao i luk bi još uvijek stajao u zraku. Ahmet, njihov vratar, sjedio je na svom stolcu u udobnoj drvenoj kabini s unutrašnje strane vrata koja je otvarao svakome tko je ţelio proći, s uvijek spremnom šalicom ĉaja za one koji su imali vremena malo zastati, U kući je teta Idelba razgovarala telefonom koji je stajao na stolu na trijemu unutrašnjeg dvorišta, tamo gdje su te svi mogli ĉuti. To je bio tatin naĉin sprjeĉavanja da itko govori nešto nepoţeljno, no istini za volju mora se reći kako je teta Idelba obiĉno govorila o prirodi mikroskopski malih ĉestica i o matematici unutrašnjosti atoma, pa nitko drugi ionako nije imao pojma o ĉemu to ona govori. Budur ju je svejedno voljela slušati, jer ju je to podsjećalo na bajke koje joj je, dok je bila mlada, teta Idelba znala priĉati, ili na one razgovore o kuhanju koje je teta znala voditi razgovarajući s mamom u kuhinji - kuhanje je bilo jedna od tetinih strasti i sipala je recepte kao iz rukava, spominjući razne naĉine pripreme i pomoćni alat, sve tajanstveno i sugestivno baš kao i ti telefonski razgovori, kao da je kuhala neki nov svijet. A ponekad je nakon telefoniranja izgledala zabrinuto i posve odsutno bi prihvaćala Budurine zagrljaje, priznajući kako se upravo o tome i radi: ti ilmi, znanstvenici, zaista su pripremali neki nov svijet. Ili se tako ĉinilo. Jednom je tako spustila slušalicu, pocrvenjela i plesala dvorištem, pjevajući tek neke besmislene glasove i onu malu pjesmicu pralja "Bog je velik, oj veliki Boţe, operi nam rublje, oĉisti nam duše." Kada je sada spustila slušalicu nije ĉak ni opazila Budur, samo je zurila u onaj dio neba koji se mogao vidjeti iz dvorišta. − Što ti je, Idelba? Osjećaš li hem? − Hem je bio naziv kojim su se ţene koristile za onu blagu depresiju koja se javlja bez ikakvog oĉitog povoda. Idelba je odmahnula glavom − Ne, ovo je muškil. − A to je bio sasvim odreĊen problem. − Što je to? − Pa... jednostavno reĉeno, eksperimentatori u laboratoriju su dobili neke vrlo ĉudne rezultate. Sve se svodi samo na to. Nitko još ne zna reći što bi to znaĉilo. Taj laboratorij s kojim je Idelba vodila telefonske razgovore bio je trenutaĉno njezina glavna veza sa svijetom izvan njezinog doma. Bila je u Nsari profesorica matematike i istraţivaĉ, a zajedno sa svojim muţem prouĉavala je mikrosvijet. No njegova prerana smrt je otkrila neke nepravilnosti u njegovim poslovima pa je tako ostala bez sredstava za ţivot i više nije imala gdje ni raditi ni ţivjeti. Barem je tako Jasmina rekla, jer Idelba nikada nije o tome govorila. Jednoga se dana tu pojavila samo s jednim kovĉegom, plaĉući, razgovarajući s Budurinim ocem, a njezinim polubratom. Pristao je da ona neko vrijeme ţivi s njima. To je, kako je otac kasnije objasnio, jedna od stvari zašto su haremi dobri: štite ţene koje nemaju
230 kamo otići. − Vi se, djevojĉice, kao i vaša majka, ţalite na sistem, ali razmislite malo o tome što mu je moguća alternativa. Patnje napuštenih ţena bile bi zaista velike. Mati i Budurina starija roĊakinja Jasmina bi na to nešto ljutito zareţale i pocrvenjele. Rema, Ajša i Fatima bi ih radoznalo pogledale, nastojeći shvatiti što bi trebale osjećati o neĉem što se njima ĉinilo posve prirodnim redom stvari. Teta Idelba nije nikada o tome govorila ni ovo ni ono, niti je hvalila niti se ţalila. Njezini stari znanci su je još uvijek zvali telefonom, posebno njezin nećak koji je oĉigledno imao neki problem za kojeg je mislio kako bi mu ona mogla pomoći pa je redovito zvao. Jednom je Idelba pokušala pomoću ploĉe i krede objasniti Budur i njezinim sestrama o ĉemu se radi. − Atomi imaju oko sebe ljusku i nalik su onim kuglama na nebu kakve viĊate na starim crteţima, ljuske koje okruţuju jezgru atoma koja je malena, ali teška. U tom unutrašnjem dijelu zajedno su povezane tri vrste sitnih dijelova. Neki od njih teţe jangu, neki jinu, a neki su neutralni, i koliĉina svakog od tih sitnih dijelova varira u ovisnosti o kojoj je tvari rijeĉ, a meĊusobno su povezani vrli jakom silom, ali koja je usredotoĉena na taj vrlo malen prostor, pa već i na malenoj udaljenosti od same jezgra ta sila znaĉajno opada. − Kao harem, − rekla je Jasmina. − Pa... da. Zapravo ti je to više kao gravitacija. Ali vrlo jaka. No bili kako bilo, meĊu svim tim sitnim djelićima djeluje i ĉi odbojnost, kao protuteţa onoj jakoj sili privlaĉenja i to su, uz neke druge sile, dvije osnovne komponente. E sad, neki teški metali imaju toliko tih sitnih djelića da izvjestan broj njih, jedan za drugim, otpadaju i ostavljaju za sobom tragove. A dolje u Nsari su sada dobili vrlo ĉudne rezultate vezane za jedan posebno teţak metal, za jedan element koji je teţi od zlata, najteţi koji je do sada pronaĊen, a koji se zove alaktin. Oni ga tamo bombardiraju s onim neutralnim djelićima i dobivaju vrlo ĉudne rezultate koje je vrlo teško objasniti. Ĉini se da je ona teška jezgra tog elementa nestabilna. − Kao Jasmina! − Pa, da, zanimljivo je što si to spomenula, ne zato što bi to bilo toĉno, nego pokazuje naĉin na koji si pokušavamo predoĉiti stvari koje su previše sitne da bismo ih mogli vidjeti. − Zastala je pogledavši ploĉu, a onda svoje uĉenice, na kojima se vidjelo kako ništa od toga ne shvaćaju. Onaj neki nagovještaj emocije nestao je s njezinog lica. − Postoji još jedan fenomen kojeg treba objasniti, no ostavimo to zasad. To će zahtijevati još neka laboratorijska istraţivanja. Nakon toga je, u tišini, još neko vrijeme nešto piskarala. Brojke, slova, kineske ideograme, jednadţbe, toĉke, dijagrame... poput kakve ilustracije iz knjige o Alkemiĉaru Samarkanda. Nakon nekog vremena je usporila i slegnula ramenima. − Morat ću o tome razgovarati s Pialijem. − Ali zar on nije u Nsari? − upitala je Budur. − Da. − Budur je uvidjela da postoje dva dijela njezinog muškila. − Razgovarat ćemo telefonom. − Priĉaj nam o Nsari, − zamolila ju je Budur po tisućiti puta. Idelba je slegnula ramenima, nije sada bila raspoloţena za to. Nikada nije bila raspoloţena za to, jer trebalo joj je mnogo vremena da prijeĊe onu barijeru ţaljenja same sebe. Njezin se prvi muţ rastao od nje pred kraj njezinog plodnog perioda i nije s njim imala djece, a drugi joj je muţ umro mlad i ţalila je za mnogoĉim. No kada je zaista bila uporna, Budur ju je ipak uspijevala nagovoriti. Idelba bi najprije govorila o tome kakvo je tamo bilo vrijeme, o olujnom Atlantiku i njegovim valovima, vjetrovima i magli, a ponekad i snijegu, a sve to isprekidano lijepim vremenom, o rijeĉnom ušću u more, o dokovima golemog grada koji su ispunjavali dolinu s obje strane obale i uzvodno sve do Anjoua. Govorila je kako je Nsaru ĉinila primamljivom egzotiĉna mješavina njezinih stanovnika, pa i ona ne baš dobrodošla poslanstva Kine i Travancora koja su naglašavala uvjete pod kojima je bio sklopljen mir i koja su tu stajala poput nekog spomenika koji podsjećaju na poraz muslimana u tom ratu, pa o dugim nizovima zgrada bez prozora koje su bile podignute odmah iza luke. Dok je sve to opisivala, Idelbine su oĉi zasjale i glas joj se uzbudio i gotovo uvijek bi, ako se sama nije na vrijeme prekinula, završila pripovijedanje usklikom Nsara! Nsara! Ohh, Nssssarrra! I tada bi ponekad sjela, bez obzira na to gdje se zatekla, i drţala se rukama za glavu, posve svladana osjećajima. Budur je bila sigurna da je to najuzbudljiviji i najljepši grad na Zemlji. Travankorci su tu, naravno, osnovali budistiĉki samostan i školu, kao što su to, ĉini se, uĉinili i u svakom drugom gradu na Zemlji, s najmodernijim odjeljenjima i laboratorijima, tik uz samu staru medresu i dţamiju u kojima je manje-više sve ostalo isto kakvo je bilo i 900. godine. Budistiĉki svećenici i uĉitelji uĉinili su da medresa djeluje vrlo neuko i provincijalno, rekla je Idelba, ali su uvijek bili vrlo pristojni prema muslimanskim vjernicima i odnosili se prema njima s puno poštovanja, a vremenom su i mnogi sufi uĉitelji i reformistiĉki svećenici konaĉno sagradili svoje vlastite laboratorije i pohaĊali obuku u samostanskim školama kako bi u svojim vlastitim prostorima mogli obraĊivati pitanja koja su se odnosila na prirodne znanosti. − Dali su nam vremena da saţvaĉemo i progutamo onu gorku pilulu našeg poraza, − rekla je Idelba, govoreći o tim budistima. − Kinezi su bili dovoljno mudri da se drţe podalje i puste neka ti ljudi budu njihovi emisari. Tako zapravo nikada i nismo vidjeli koliko su Kinezi zapravo bezobzirni. Mi mislimo kako se cijela priĉa svodi samo na te ljude iz Travancora.
231 No Budur se ĉinilo kako s tim Kinezima i nije tako teško kako bi to moglo biti. Otac je priznao kako se iznos reparacije ratne štete kreće u granicama mogućeg, a ako i nije bilo uvijek tako, isplata dugova je uvijek bila opraštana ili odgaĊana. I, barem što se tiĉe Firanje, budistiĉke samostanske škole i bolnice su bile jedini znak gdje su pobjednici nametnuli svoju volju... gotovo jedini; ona tamna strana, ona sjena koja se vukla za osvajaĉima, opijum, sve je ĉešće dospijevao u gradove Firanje pa je otac, ĉitajući novine, bijesno izjavio kako su sve te pošiljke koje su u Firanju stizale iz Afganistana i Burme gotovo sigurno odobrili Kinezi. Ĉak su se i u radniĉkim ĉetvrtima Turija, tamo po kavanama uz rijeku, mogle vidjeti jadne duše koje su se napušile tog dima ĉudnovatog mirisa, a Idelba je rekla kako u Nsari te droge ima posvuda, kao i u svakom drugom gradu svijeta, premda je Nsara bila jedina svjetska islamska prijestolnica koja u ratu nije stradala. Konstatinija, Kairo, Moskva, Teheran, Zanzibar, Damask i Bagdad, pretrpješe jaka oštećenja od bombardiranja i još nisu bili dokraja obnovljeni. Ali Nsara je preţivjela rat i sada je bila grad sufija, grad znanosti, Idelbin grad; ona se tamo preselila nakon djetinjstva provedenog u Turiju i na obiteljskoj farmi u Alpama; otišla je tamo u školu, a matematiĉke formule su joj bile tako jasne kao da same govore sa stranica knjiga, ona ih je razumjela, govorila je tim ĉudnim jezikom alkemiĉara. Starci su joj objašnjavali gramatiĉka pravila i ona ih je slijedila obavivši svoj dio posla, a ona je uĉila još više i, kad joj je bilo tek dvadeset godina, dala je svoj doprinos teoretskim razmišljanjima o prirodi mikroskopskog svijeta. "Misli mladih ĉesto su najjaĉe u matematici", − izjavila je kasnije, kad je već prošla kroz to iskustvo. Onda je radila u laboratorijima Nsare, pomaţući slavnome Lisbi i njegovoj ekipi pri sastavljanju cikliĉkog akceleratora, udala se i rastala i onda se vrlo brzo, a Budur je mislila i tajanstveno, ponovo udala, što je u Turiju bilo gotovo nevjerojatno; tada je ponovo radila, zajedno sa svojim muţem, vrlo sretno, a onda je došlo do njegove neoĉekivane smrti i onda je uslijedio njezin tajanstven povratak u Turi, njezino povlaĉenje. Budur ju je jednom upitala: − Jesi li ondje nosila veo? − Ponekad, − odgovorila je. − To je ovisilo o situaciji. − U nekim situacijama zar ima izvjesnu moć. Ponekad takve stvari govore same za sebe. Tako on moţe strancima reći: ja pripadam islamu i solidarna sam s mojim ljudima, a protiv vas sam i protiv cijelog svijeta. A istovremeno muslimanima moţe reći: igrat ću tu vašu šašavu igru, to vaše fantaziranje, ali samo ako mi zauzvrat uĉinite sve ono što budem traţila. Za neke muškarce takva pogodba, takva kapitulacija pred ljubavi znaĉi olakšanje od onog ludila koje ih obuzima samim tim što su muškarci. Tako ti to s velom moţe biti kao da na glavu stavljaš kraljiĉinu ĉarobnu kapu. − No, vidjevši na Budurinom licu radostan izraz pun nade, dodala je: − Ili to, naravno, moţe biti kao da si stavljaš robovsku ogrlicu. − Znaĉi, ponekad si ga nosila? − Najĉešće nisam. U laboratoriju bi to izgledalo šašavo. Nosila sam laboratorijsku dţelabu67 kao i muškarci. Tamo smo bili zato da prouĉavamo atome, da prouĉavamo prirodu. Ona je najveće boţanstvo. I nema spola. Tamo se jednostavno ne radi o tome. To su ljudi s kojima radiš, koje viĊaš licem u lice, dušom u dušu. − Oĉi su joj sjale dok je citirala iz neke stare pjesme: "Svakog trenutka naiĊe neka neoĉekivana spoznaja koja uĉini da se planine razmaknu." Tako je Idelba ţivjela tijekom svoje mladosti, a sada je sjedila u bratovom malom, malograĊanskom haremu, on ju je "štitio" na naĉin od kojeg je vrlo ĉesto dobivala napadaje hema, što ju je uistinu uĉinilo priliĉno nestabilnom i neuravnoteţenom osobom, poput Jasmine, skloniju tajnovitosti nego brbljavosti. Nasamo s Budur, vješajući na terasi rublje, pogledala bi vrhove krošnji koji su se izdizali iznad zidova i uzdahnula: − Kada bih samo mogla u ranu zoru opet prošetati praznim ulicama grada! Modrim, pa onda ruţiĉastim... apsurdno je to braniti. Ovo je arhaiĉno! Neprihvatljivo. Ali nije pobjegla. Budur nije razumjela zašto nije pobjegla. Teta Idelba je posve sigurno bila sposobna otići tramvajem dolje do ţeljezniĉkog kolodvora i sjesti na vlak za Nsaru pa tamo pronaći smještaj... negdje... i naći posao s kojim će se moći uzdrţavati... nekako. Jer ako ona to ne moţe, tko bi onda uopće mogao? Koja ţena bi to mogla uĉiniti? Niti jedna od uglednih to neće moći, ako Idelba ne bi mogla. Onaj jedan jedini puta kada se Budur usudila pitati je o tome, ona je samo kratko odmahnula glavom i rekla: − Postoje i još neki razlozi. Ne mogu o tome govoriti. Za Budur je bilo neĉeg zastrašujućeg u toj Idelbinoj nazoĉnosti u njihovom domu. Bila je svakodnevni podsjetnik na to kako se ţivot ţene moţe skršiti poput zrakoplova koji padne s neba. Što je to duţe trajalo, to je Budur bila sve više uznemirena i zapazila je kako je Idelba sve više uzrujana, kako luta iz sobe u sobu ĉitajući i mrmljajući ili prelistavajući svoje bilješke, sluţeći se pritom velikim matematiĉkim kalkulatorom, mreţom niti na kojima su bile nanizane perle razliĉitih boja. Satima je pisala po ploĉi, a kreda je cvilila i škripila i ponekad pucala pod njezinim prstima. Razgovarala je telefonom, dolje u dvorištu, i glas joj je katkad zvuĉao uznemireno, katkad zadovoljno, sumnjiĉavo ili uzbuĊeno, a svaki se od tih razgovora vodio samo o brojevima, slovima, o vrijednostima ovog ili onog, o ĉvrstoći ili slabostima i snazi mikroskopski 67 Dugaĉka halja širokog kroja (s rukavima i kapuljaĉom) koju nose u muslimanskim zemljama (op.prev.)
232 malih stvari koje nitko nikada nije vidio. Jednom je, zureći u svoje jednadţbe, rekla: − Znaš, Budur, u ovome ti je sakrivena jako velika energija. Travankorac Ĉandala je bio najdublji mislilac koji je ikada ţivio na svijetu i moglo bi se reći kako je ovaj Dugi rat bio katastrofalan već samo zbog njegove smrti. Ali on nam je ostavio toliko toga, i ove jednadţbe mase i energije... gledaj, masa je samo mjera za izvjesnu teţinu, recimo... pomnoţiš je s kvadriranom brzinom svjetlosti... pomnoţiš to s pola milijuna lia u sekundi, zamisli si to!... a kad to kvadriraš, ovako, gledaj koliki golem broj je u rezultatu, za tako sitnu mrvicu materije. To je ta golema ĉi energija koja je stiješnjena unutra. Jedna jedina vlas tvoje kose ima u sebi više energije nego lokomotiva. − Onda se i ne ĉudim što je tako teško ĉetkom proći kroz nju, − rekla je Budur pomalo tjeskobno, a Idelba se nasmijala. − Ali nešto tu ipak nije u redu? − upitala je Budur. Idelba nije odmah odgovorila. Duboko se zamislila i bila izgubljena za sve oko sebe. Onda se zagledala u Budur. − Nešto nije u redu samo onda ako mi to tako uĉinimo. Kao i uvijek. Ništa u prirodi nije pogrešno samo po sebi. Budur baš i nije bila tako sigurna u to. Priroda je stvorila muškarce i ţene, priroda je stvorila meso i krv, srca, menstruacije, gorke osjećaje... ponekad se Budur ĉinilo kako je sve to pogrešno, kao da je sreća komadić starog kruha, a svi labudovi njezinog srca se, izgladnjeli, otimaju oko toga. Ţene nisu smjele odlaziti na krov zgrade; to je bilo mjesto odakle bi ih se moglo vidjeti s terasa onih zgrada gore na Istoĉnom Brdu. A muškarci nisu nikada odlazili na krov pa je to bilo savršeno mjesto gdje se moglo doći iznad krošnji stabala i odakle je pucao pogled na Alpe juţno od jezera Turi. I tako, kada bi svi muškarci otišli, a Ahmet spavao na svojem stolcu pokraj ulaznih vrata, teta Idelba i roĊakinja Jasmina su koristile kolce za sušenje rublja umjesto ljestvi i spretno bi se popele gore na krov, u mrak, pod zvijezde, u vjetar, šapćući kako ih Ahmet ne bi mogao ĉuti, šapćući da ne bi viknule koliko ih grlo nosi. Alpe su na mjeseĉini stajale kao da su izrezane iz kartona i smještene u pozadinu pozornice kazališta lutaka, savršeno strme, izgledale su upravo onako kako planine i trebaju izgledati. Jasmina je sa sobom nosila svoje svijeće i prah kako bi mogla izgovoriti ĉarobne rijeĉi koje će zbuniti njezine udvaraĉe... kao da već nisu bili sasvim dovoljno zbunjeni. Ali jednom je tako bio pun mjesec, a Idelba nije organizirala ekspediciju na terasu krova. Tog je mjeseca provela mnoge sate telefonirajući, a nakon svakog od tih razgovora bila je izuzetno tiha. Nije djevojkama rekla o ĉemu je razgovarala niti s kim, mada je po naĉinu njezinog govora Budur zakljuĉila kako, kao i obiĉno, razgovara sa svojim nećakom. Ali uopće nije bilo nikakvog razgovora o tim razgovorima. Moţda je upravo to bilo ono što je Budur uĉinilo osjetljivom i zbog ĉega se zabrinula kako bi moglo doći do nekih promjena. Te noći, kada je bio pun Mjesec, jedva da je spavala; svaki ĉas se budila i promatrala sjene kako se pomiĉu po tlu, budeći se iz uznemirujućeg sna u kojem je sanjala kako leti uskim uliĉicama starog grada, bjeţeći pred neĉim što zapravo nije vidjela. Pred zoru ju je probudio neki zvuk s terase, a kada je pogledala kroz svoj mali prozor vidjela je kako Idelba nosi niz stube one motke za sušenje rublja. Budur je brzo kliznula u predsoblje pa do onog prozora kroz koji se vidjelo dvorište ispred kuće. Idelba je slagala svoje ljestve oslonivši ih na zid kuće, odmah iza ugla Ahmetovih zatvorenih vrata. Popet će se na zid odmah pokraj velikog brijesta koji je bio posaĊen u aleji izmeĊu njihove kuće i onih al-Dinovih, susjeda koji su bili iz Nišapura. Bez i trenutka oklijevanja, uopće ne razmišljajući, Budur je potrĉala natrag u svoju sobu, na brzinu se odjenula, a onda strĉala niz stube i izašla otraga u dvorište pa onda oko ugla kuće, pogledavajući uokolo kako bi bila sigurna da je Idelba otišla. Otišla je. Put je bio slobodan. Sada ju je mirno mogla slijediti. Ipak je malo oklijevala, a bilo bi teško opisati njezine misli u tom tako kljuĉnom trenutku njezinog ţivota. Nikakav odreĊeni niz misli nije ju mogao zaokupiti, nego se sve nekako svodilo na sliku dotadašnjeg ţivota: harem, majĉina promjenjiva raspoloţenja, oĉeva indiferentnost prema njoj, Ahabovo priprosto lice vjeĉito iza nje kao da je neki idiotski dio nje same, Jasminino jecanje; odjednom je sagledala cijeli Turi, s po dva breţuljka simetriĉno postavljena na svakoj od obala rijeke Limat i u njezinoj glavi, uza sve one maglovite mase osjećaja, poput oblaka kakve se moţe vidjeti kako se nabiru iznad Alpa. A u grudima je osjećala kao da je promatra mnoštvo oĉiju, ta sablasna publika njezinog ţivota koja je moţda uvijek tamo negdje, vidjela je ona ili ne, onako kako su i zvijezde uvijek tu. Tako nešto je osjećala. U trenucima promjena uvijek je tako, kad se uzdignemo iznad svakodnevice i tuposti navika pa stanemo goli u našem postojanju, pred trenutak odabira, golem, mraĉan i vjetrovit. U takvim trenucima svijet se ĉini golemim, prevelikim. Do nepodnošljivosti. Vidljiv svim sablastima ovoga svijeta. Središte svemira. Naglo je potrĉala naprijed. Poţurila je do ljestvi i brzo se uspela; uopće nije bilo vaţno što su izmeĊu terase i krova postojale stube. Grane brijesta bile su velike i ĉvrste, bilo je lako spustiti se po njima, daleko lakše od onog konaĉnog skoka na zemlju koji ju je posve razbudio i nakon kojeg je spretno ustala.
233 Odšuljala se do ulice i pogledala prema tramvajskoj stanici. Sada joj je srce ţestoko lupalo i usprkos prohladnom zraku bilo joj je vruće. Mogla je ići tramvajem ili pješaĉiti ravno dolje niz uzane ulice, toliko strme da su na nekim mjestima bile postavljene stube. Bila je sigurna da se Idelba uputila na tramvajsku stanicu, a ako se prevarila mogla je odustati od potrage za njom. Ĉak i da je imala veo, bilo bi prerano za djevojĉicu iz dobre kuće da se sama vozi tramvajem; zapravo, uvijek je bilo prerano za pristojnu djevojku da izaĊe sama. Zato je poţurila do prve od onih strmih uliĉica i potrĉala dolje, krivudajući kroz dvorište, park, uliĉicu, stube uz koje su rasle ruţe, kroz tunel kojeg su tvorila stabla niponskog crvenog javora, sve niţe i niţe, poznatim putem prema starom gradu i mostu koji je preko rijeke vodio prema ţeljezniĉkom kolodvoru. Već je poĉela gubiti odluĉnost, kad je na kolodvoru ugledala Idelbu kako prouĉava popis perona. Budur se brzo sakrila iza rasvjetnog stupa, optrĉala zgradu i ušla sa straţnje strane pa tamo i sama pogledala izvješen raspored vlakova. Prvi vlak za Nsaru bio je postavljen na peron 16, na udaljenom dijelu stanice, a polazio je toĉno u pet sati, što je vjerojatno vrlo skoro. Bacila je pogled na veliki sat koji je visio ispod krova velike zgrade. Preostalo joj je još pet minuta. Uskoĉila je u posljednji vagon. Vlak je malo trgnuo i krenuo. Budur se kretala naprijed kroz vlak, prolazeći iz vagona u vagon, pridrţavajući se za naslone klupa, srce joj je kucalo sve brţe i brţe. Što će reći Idelbi? A što ako Idelba ne bude u vlaku i ispadne kako je Budur pošla u Nsaru sama i bez novaca? Ali Idelba je bila u vlaku, sjedila je nagnuta naprijed i gledala kroz prozor. Budur se odluĉila, otvorila vrata kupea i jecajući joj se bacila u zagrljaj. − Ţao mi je, teta Idelba, nisam znala da ideš tako daleko, samo sam te slijedila kako bih ti pravila društvo, nadam se da imaš novaca i za moju kartu. − Za ime Alaha! − Idelba je bila šokirana, a onda ljutita, preteţno na samu sebe, a onda je ipak ukorila Budur. − Ovo u što sam se upustila vaţan je posao, a ne nekakva djeĉja igra! Oh, što će sada biti? Što će sada biti? Trebala bih te poslati prvim vlakom natrag! Budur je samo odmahnula glavom i još malo jecala. Vlak je brzo klizio traĉnicama, kroz uglavnom šarolik krajolik: brda pa sela, brda pa sela, šume i pašnjaci, pokraj svega toga su prolazili velikom brzinom, tako brzo da joj je gotovo pozlilo kada je gledala kroz prozor, mada se već i ranije vozila vlakom i bez ikakvih problema gledala kroz prozor. Pri kraju tog dugog dana vlak je zašao u sumorno predgraĊe, li za liom nizale su se stambene zgrade i ograĊene obiteljske kućice, bazari prepuni ljudi i uz njih dţamije, pa visoke zgrade raznih namjena, a onda zaista velike zgrade, cijela gomila njih nanizana uz rijeku preko koje je prelazilo mnogo mostova, a ravno ispred bio je estuarij, sada velika luka zaštićena gatom dovoljno širokim da se na njemu sagradi cesta, a gdje su s obje strane bili podignuti dućani. Vlak ih je odvezao u središte ovog dijela grada u kojem su bile visoke zgrade, do kolodvora natkrivenog staklenim krovom i punog prašine, pa su izašle u ulicu s drvoredom, gdje se promet odvijao u dva smjera, a po sredini su posaĊena stabla hrasta. Bile su nekoliko blokova udaljene od dokova i onog lukobrana. Zrak je zaudarao po ribama. Široka esplanada duţ obale rijeke, a iza nje niz stabala s crvenim lišćem. Idelba je brzo koraĉala tom obalom, sliĉnoj onoj obali uz jezero u Turiju samo je ova ovdje bila mnogo veća, sve dok nije skrenula u usku ulicu punu trokatnica u ĉijem prizemlju i prvom katu su bili restorani i trgovine. Pošle su uz stube jedne od tih zgrada, a onda kroz prolaz s troje vrata. Idelba je pozvonila na zvono onih srednjih, vrata su se otvorila i primili su ih u stan koji je izgledao kao ruševine stare palaĉe. 2. Kako se kasnije pokazalo, to nije bila stara palaĉa nego stari muzej. Ni jedna soba nije bila posebno velika ili dojmljiva, ali bilo ih je mnogo. Laţni stropovi, otvoreni stropovi, pa nagli prijelazi sa zidnih fresaka na drvene panele za oblaganje zidova, sve je to ukazivalo kako su veće sobe bile pregraĊivane, a onda je taj prostor opet novim pregraĊivanjem bio još više usitnjen. U većini soba jedva da je i bilo iĉeg drugog osim leţaja, a velika kuhinja bila je puna ţena koje su pripremale hranu ili ĉekale da je pojedu. Većinom su to bile vrlo mršave ţene. Tu je bilo priliĉno buĉno zbog razgovora i zvuka ventilatora u pećnicama. − Što je ovo? − kroz taj ţamor je upitala Idelbu. − Ovo je zavija, neka vrst pansiona za ţene, a onda je uz gorak osmijeh dodala: − Nešto kao antiharem. − Objasnila je kako je to u tradiciji Magreba, a sada se proširilo i na Firanju. Usprkos posvemašnjoj devastaciji tijekom posljednja dva desetljeća, koja nije štedjela nikoga i u kojoj je pomrlo više civila nego vojnika, rat je preţivjelo mnogo više ţena nego muškaraca i ţenske brigade su bile ĉesta pojava kod obiju zaraćenih strana. Turi i drugi Alpski emirati zadrţali su kod kuće više muškaraca nego većina zemalja, zapošljavajući ih u tvornicama oruţja, pa je tako Budur bila ĉula za taj problem depopulacije, no nije ga nikada vidjela. A što se ovih zavija tiĉe, Idelba je rekla kako su takvi pansioni još uvijek, tehniĉki gledano, nelegalni, jer nikada nije došlo do promjene onih zakona koji su se protivili pravu ţena da imaju vlasništvo
234 nad imovinom, no sada su ti zakoni izigrani tako što su muškarci bili upisani kao nominalni vlasnici takvih prostora kojih je bilo mnogo, na stotine. − Zašto nisi ostala ţivjeti na nekom ovakvom mjestu kada ti je muţ umro? − upitala je Budur. Idelba se smrknula: − Trebalo mi je da na neko vrijeme odem odavde. Uzele su sobu koja je imala tri kreveta, ali u kojoj nije bilo nikoga. Treći krevet će im sluţiti kao stol. Soba je bila prašna, a malen prozor je gledao u druge isto takve prozore. No nije bilo razloga za poţaliti se. Krevet, kuhinja, ţene oko njih... Budur je bila zadovoljna. Ali Idelba je bila vrlo zabrinuta zbog neĉega što je imalo veze s njezinim nećakom Pialijem i s njegovim poslom. U njihovoj sobi, zagledala se u Budur s obeshrabrenošću koju nije uspijevala sakriti. − Znaš, morala bih te poslati natrag tvojem ocu. Imam dovoljno nevolja i bez toga. − Ne, ne ţelim se vratiti. Idelba ju je promatrala. − Reci mi ponovo koliko si stara. − Imam dvadeset i tri. − Nedostajala su joj još dva mjeseca do dvadeset i tri. Idelba se iznenadila. − Mislila sam da si mlaĊa. Budur je porumenjela i spustila pogled. Idelba napravi grimasu − Oprosti. To je utjecaj harema. A nije ostao niti jedan neoţenjeni muškarac. Ali gledaj, ja tu moram nešto obaviti. − Ţelim ostati ovdje. − Ĉak ako i bude tako, ipak moraš obavijestiti oca gdje si i reći mu da te ja nisam otela. − On će onda doći po mene. − Ne. Ne vjerujem. U svakom sluĉaju moraš mu nešto reći. Nazovi ga ili mu napiši pismo. Budur se bojala razgovarati s ocem, ĉak i preko telefona. Zamisao da mu piše bila joj je privlaĉnija. Mogla mu je sve objasniti, a pritom ipak ne odati njihovu sadašnju adresu. Pisala je: Dragi oĉe i majko, Slijedila sam tetu Idelbu kad je odlazila, premda ona to nije znala. Došla sam ţivjeti u Nsari i ovdje nastaviti svoje školovanje. Kuran kaţe kako su Alahu sva njegova stvorenja jednaka. Pisat ću vama i ostalim ĉlanovima obitelji tjedna izvješća o tome što radim i vodit ću ovdje u Nsari uredan ţivot kako ne bih osramotila obitelj. Ţivim zajedno s tetom Idelbom u jednoj dobroj zaviji i teta će brinuti o meni. Ovdje ima mnogo mladih ţena koje su jednako tako postupile i one će mi pomoći. Uĉit ću u medresi. Molim, prenesite moju ljubav i pozdrave Jasimini, Remi, Ajši, Navahi i Fatimi. Voli vas vaša kćer Budur Poslala je to pismo i nakon toga prestala razmišljati o Turiju. Pismo joj je pomoglo da se osjeti manje krivom. A nakon nekog vremena, kako su tjedni prolazili, a ona obavljala vjerske poslove, pospremala, kuhala i na druge naĉine pomagala u zaviji i obavljala pripreme za poĉetak studija u institutu koji je bio povezan s medresom, shvatila je da joj otac neće odgovoriti na pismo. Mati joj je bila nepismena, a njezinim roĊakinjama je, bez sumnje, bilo zabranjeno da joj pišu, a vjerojatno su se i ljutile na nju zato što ih je napustila; a njezinog brata niti će poslati za njom niti bi on ţelio ići, a niti će je policija uhititi i poslati u zatvorenom vagonu natrag u Turi. To se nije nikome dogodilo. Bilo je doslovno na tisuće ţena koje su tako pobjegle i oslobodile one od kojih su otišle obveze da skrbe za njih. Ono što je u Turiju izgledalo kao vjeĉiti sustav zakona i obiĉaja kojeg bi se cijeli svijet trebao pridrţavati, zapravo nije bio više do zastarjeli obiĉaj koji je izgubio svaki smisao i svrhu, u vremenu zaleĊen sloj jednog društva, konzervativnog i izoliranog u brdima, koji je s mnogo ţara izmišljao panislamsku "tradiciju" ĉak i u trenucima kada je sve nestajalo poput jutarnje izmaglice ili (prikladniji izraz) poput barutnog dima s bojišnice. Sve se svelo na jednostavnu stvar da se ona nikada više neće tamo vratiti! I nitko je nije ni namjeravao na to prisiliti. Nitko to ĉak nije niti ţelio uĉiniti; i to je bio svojevrstan šok. Ponekad se više osjećala napuštenom, a ne da je pobjegla. Bila je tu i jedna osnovna ĉinjenica koje je postajala svjesna svakoga dana kad je odlazila iz zavije: više ne ţivi u haremu. Moţe otići kamo ţeli i kad poţeli. Već samo to bilo je dovoljno da se osjeti omamljenom i ĉudnovato slobodnom, sposobnom ţivjeti sama... gotovo previše sretnom, do toĉke kada je gubila orijentaciju ili osjetila ĉak nekakvu paniku: jednom je, usred takve euforije, opazila s leĊa ĉovjeka koji je izašao iz ţeljezniĉke postaje i na trenutak je pomislila da je to njezin otac, osjetila radost, olakšanje; ali to nije bio on i cijelog toga dana su joj se ruke tresle od ljutnje, stida, straha, ţudnje. Kasnije joj se to opet dogodilo. Dogodilo se nekoliko puta i poĉela je na to gledati kao na neki odraz iz zrcala, kao da je progoni njezin prošli ţivot: njezin otac, njezini ujaci, brat, njezini bratići... uvijek su to zapravo bila lica neznanaca koja su im bila sliĉni tek toliko koliko je bilo dovoljno da osjeti kako joj je srce
235 poskoĉilo od straha iako je voljela svih iz svoje obitelji. Bilo bi joj tako drago da moţe misliti kako se ponose njome, kako im je dovoljno stalo do nje da bi je došli traţiti. Ali ako bi to znaĉilo povratak u harem, onda ih radije nikada više ne bi vidjela. Ona se nikada više neće pokoravati niĉijim pravilima. Ĉak i ona najobiĉnija pravila su sada u njoj naglo budila ljutnju, onaj trenutaĉan i posvemašnji NE koji joj je prostrujio svim ţivcima poput krika. Islam u svom izvornom znaĉenju znaĉio je podĉinjavanje, ali NE! Ona je izgubila tu sposobnost. Neka policajka koja je regulirala promet opomenula ju je neka ne prelazi prometnu luĉku ulicu izvan oznaĉenih pješaĉkih prijelaza, a Budur joj je opsovala. Kućna pravila u njezinoj zaviji: ne ostavljaj prljave tanjure u slivniku, pomozi pri pranju plahti svakog ĉetvrtka; NE. No sva ta njezina ljutnja bila je nevaţna u usporedni s ĉinjenicom da je slobodna. Jutrom se budila, shvatila gdje se nalazi i ustajala iz kreveta puna zaĉudne energije. Nakon jednog sata ţustrog rada u zaviji bila je već ureĊena i sita, a već je zadovoljila i nekoliko zajedniĉkih obveza. Kupaonica oĉišćena, suĊe oprano, svi oni rutinski poslovi koje se treba uvijek iznova obavljati, sve to što je kod kuće bila obavljala sluţinĉad... ali koliko je lakše bilo obavljati sve to u sat vremena nego biti okruţen drugim ljudskim bićima koja su tome ţrtvovala cijeli svoj ţivot! Kako jasno se vidjelo da je ovo model za sve ljude, za njihov rad i njihove odnose. Kad je sve to obavila, izlazila je na svjeţ oceanski zrak koji je bio poput hladne i slane vlaţne droge, ponekad je sa sobom ponijela popis stvari koje treba kupiti, ponekad je samo nosila svoju torbu s knjigama i priborom za pisanje. Bilo kamo pošla, prolazila je kroz luku kako bi s one strane lukobrana vidjela ocean i zastave kako lepršaju na vjetru; i jednog je lijepog jutra stajala na kraju gata nemajući kamo poći i nemajući nikakvog posla, i nitko na svijetu osim nje same nije znao gdje se ona tog trenutka nalazi. Boţe moj, kakav je to osjećaj! Luka je bila prepuna brodova, smeĊa voda rijeke je za oseke uvirala u ocean, nebo vedro, blijedo plavetnilo, i ona odjednom osjeti kako cvate, u grudima su joj bili oblaci i oceani, zajecala je od radosti. Ah, Nsara! Nsaaaaara! Ali u mnogim jutrima je prvi na njezinom popisu bio Dom Bijelog polumjeseca za invalidne vojnike, veliki kompleks preureĊenih vojarni smještenih duboko u parku pokraj rijeke. Bila je to jedna od onih duţnosti na koje joj je Idelba ukazala, a Budur ju je osjećala istovremeno i uznemirujućom i neĉim što je nadahnjuje... nešto nalik onome što je trebala osjećati kad je petkom odlazila u dţamiju, a što nikada nije stvarno osjetila. Velik dio bolnice i zgrada zauzimalo je nekoliko tisuća slijepih vojnika kojima je vid bio uništen bojnim otrovima, tamo na istoĉnoj fronti. Ujutro su u tišini sjedili na svojim krevetima, na stolcima ili u invalidskim kolicima, dok im je netko ĉitao, obiĉno neka ţena: novine, neke druge tekstove ili ponekad Kuran i hadise, premda je to bilo manje popularno. Mnogi od tih muškaraca bili su, uz to što su bili slijepi, još i ranjeni, pa se nisu mogli pokretati ili hodati, sjedili su tamo s tek pola lica ili bez nogu, izgleda svjesni toga kako izgledaju, zureći u smjeru onih koji su im ĉitali, s nekim gladnim i posramljenim izrazom, kao da bi je, kad bi mogli, ubili i pojeli, zbog neke posve nerazumne ljubavi ili zbog gorkog podsjećanja ili mješavine svega toga. Budur nikada ranije u ţivotu nije vidjela tako otvoren, izravan izraz pa je ĉesto svoj vlastiti pogled drţala prikovanim na tekst kojeg je ĉitala, kao da bi je oni, ako bi ih kriomice pogledala, mogli vidjeti pa ispustiti onaj piskav zvuk neodobravanja. Pritom je perifernim vidom ipak zapaţala košmarni izgled svog slušateljstva, kao da se neka prostorija pakla uzdigla iz podzemnog svijeta kako bi otkrila svoje stanovnike koji ĉekaju da im se sudi, kao da ĉekaju da im se još za ţivota sudi. Usprkos njezinim nastojanjima da ih ne gleda, svaki puta kad im je ĉitala vidjela je kako mnogi od njih plaĉu, bez obzira na to što im je ĉitala, ĉak i tijekom izvještaja o tome kakvo je vrijeme u Firanji ili u Africi ili u Novom svijetu. Zapravo su im vremenske prognoze bile omiljeno štivo. MeĊu ţenama koje su im ĉitale bilo je i onih koje nisu bile posebno lijepe, ali su ipak imale prekrasan glas, dubok i jasan, melodiozan, ţene koje su ĉitavog svojeg ţivota pjevale, a da to nisu ni znale (a da su znale, to bi uništilo taj uĉinak); dok su ĉitale, mnogi su se njihovi slušatelji naginjali naprijed, s ljubavlju se naginjali prema toj ţeni koju, da su je mogli vidjeti, nikada ne bi dvaput pogledali. I Budur je zapazila kako su se neki tako naginjali i prema njoj, premda se njoj njezin vlastiti glas ĉinio neugodno visokim i pomalo hrapavim. Ali i takav je glas imao svoje oboţavatelje. Ponekad im je ĉitala priĉe iz Šeherezade, obraćajući im se kao da su oni ljutiti kralj, a ona lukava pripovjedaĉica priĉa koja uspješno preţivljava još jednu noć, 68 sve dok jednoga dana nije ostala šokirana shvativši kako se ta stara priĉa posve okrenula naglavce, jer Šeherezada moţe slobodno otići, ali su svi ovi kraljevi zauvijek zatoĉeni u svojim uništenim tijelima. 3. Kada je obavila tu duţnost, odlazila je preko bazara na satove poduke koje je uzimala iz predmeta po savjetu tete Idelbe. Nastava u medresinom institutu odvijala se u sklopu budistiĉkog samostana i bolnice, a Budur je platila školarinu novcem kojeg je posudila od tete Idelbe i upisala tri predmeta: uvod u statistiku 68 Šeherezada je glavni lik iz zbirke priĉa "Tisuću i jedna noć" koja, iz noći u noć, zanimljivim pripovijedanjem lukavo i uspješno odgaĊa svoje pogubljenje, (op.prev)
236 (koji je zapravo zapoĉeo jednostavnom aritmetikom), raĉunovodstvo i povijest islama. Ovaj posljednji predmet je predavala ţena koja se zvala Kirana Favaz, niska tamnoputa Alţirka, jakog glasa ogrubjelog od cigareta. Izgledala je kao da joj je ĉetrdeset ili ĉetrdeset i pet. Na prvom satu im je rekla kako je ranije sluţila u ratnim bolnicama, a onda, potkraj Nakbe (ili Katastrofe, kako su ĉesto nazivali taj rat) bila je u ţenskim brigadama Magreba. Nije bila nimalo nalik onim vojnicima iz doma Bijelog polumjeseca, jer je ona izašla iz Nakbe noseći u sebi onaj duh pobjednika i na tom prvom satu je izjavila kako su oni zapravo mogli dobiti taj rat da nije bilo izdaje kako u domovini tako i u inozemstvu. − Kakve izdaje? − upitala je sama, onim svojim promuklim glasom vrane, vidjevši to pitanje na svim njihovim licima. − Reći ću vam kakve: izdaje svećenstva. Općenito reĉeno, izdaje od strane naših ljudi. Od samog islama. Njezino je slušateljstvo zurilo u nju. Neki su, osjetivši se nelagodno, spustili glavu, kao da oĉekuju kako će Kirana sada na licu mjesta biti uhićena, ako je već ne pogodi munja. Ili će je barem, još tog istog dana, iznenada pregaziti neki tramvaj. U razredu je bilo i nekoliko muškaraca, jedan od njih, s crnim povezom preko jednog oka sjedio je baš pokraj Budur. Ali nitko od njih nije ništa rekao i sat se nastavio, baš kao da se nešto takvo moţe izreći bez ikakvih posljedica. − Islam je posljednji od starih pustinjskih monoteizama, − rekla im je Kirana. − I u tom smislu moţe ga se smatrati zakašnjelim, anomalijom. On se zasniva i nastavlja na monoteizmu stoĉarskih naroda Srednjeg Zapada, koji se javio barem nekoliko stoljeća prije Muhameda: kršćana, esena, Ţidova, zoroastrista, mitraista i tako dalje. Svi su oni strogo patrijarhalni, zamijenivši dotadašnji matrijarhalni politeizam kojeg su stvorile ranije zemljoradniĉke civilizacije u kojima je u svakoj uzgojenoj biljci prebivao poneki bog, a ţene su imale glavnu ulogu pri proizvodnji hrane i novog ţivota. − I zato je islam kasnio i, kao takav, bio je korektiv ranijim monoteizmima. Tako je dobio priliku postati najboljim monoteizmom, što je u mnogim pogledima i bio. Ali kako je nastao u Arabiji, potresanoj ratovima Rimskoga carstva i kršćanskih drţava, morao se najprije uhvatiti ukoštac sa stanjem gotovo potpune anarhije, plemenskim ratovima svih protiv sviju, u kojima su ţene bile izloţene na milost bilo kojoj od zaraćenih strana. Niti jedna nova religija ne moţe se iz takvih dubina uzdići jako visoko. − I tako se javlja Muhamed kao prorok koji istovremeno pokušava ĉiniti dobro, pazeći pritom da ga rat ne bi previše obuzeo, a i ĉuo je boţanske glasove... pa je neko vrijeme brbljao besmislice, o ĉemu će nam svjedoĉiti Kuran. Ova je primjedba izmamila uzdahe, a neke su ţene ustale i napustile prostoriju. Svi su muškarci pak ostali, kao skamenjeni od šoka. − Nije uopće bitno je li mu zaista govorio Bog ili je on samo lupetao ono što mu je palo na pamet, jer konaĉan ishod je bio dobar... barem u poĉetku. Biljeţi se snaţan razvoj prava, raste pravednost, jaĉaju ţenska prava kao i općenit osjećaj za red i ĉovjekovo mjesto i svrhu u povijesti. I zaista, upravo je taj osjećaj za pravdu i boţansku svrhu dao islamu njegovu jedinstvenu snagu tijekom prvih nekoliko stoljeća, kada je pomeo cijeli svijet, usprkos ĉinjenici da nije pruţao nikakve materijalne prednosti... tijekom ĉitave povijest, to je bila jedina posve jasna demonstracija kolika moţe biti moć same ideje. − No tada su zaredali kalifi, sultani, divizije, ratovi, bogoslovi i njihovi hadisi. Zbirka hadisa postala je veća i od samog Kurana; ĉvrsto su prigrabili svaku naznaku ţenomrstva kakvih ipak tu i tamo ima u Muhamedovom djelu koje je u osnovi feministiĉko, pa sve to skrojili u plašt kojim su omotali Kuran, jer je to bilo previše radikalno da bi se izravno pretvorilo u zakon. Generacije patrijarhalnih mula nagomilavale su hadise koji nisu imali nikakvog uporišta u Kuranu, tako gradeći nepravednu tiraniju, ĉesto falsificirajući imena autoriteta od kojih su te hadise, navodno, ĉuli prenesene usmenom predajom od muškog uĉitelja na muškog uĉenika, kao da se laţ prenošena kroz nekoliko generacija muškaraca nekom metamorfozom pretvara u istinu. Ali ne pretvara se. − I tako je islam, baš kao i kršćanstvo i ţidovstvo prije njega, stagnirao i degenerirao. Zbog njegove tako silovite ekspanzije bilo je nešto teţe uoĉiti te promašaje i padove pa se nakon Nakbe trebalo prihvatiti zadatka da se to izvede na ĉistac. Ali takvo izopaĉenje islama stajalo nas je poraza u ratu. Ţenska prava su ono što je Kini, Travancoru i Jingzou donijelo pobjedu. Obespravljenost ţena je to što je u islamu polovicu stanovništva pretvorilo u neproduktivnu, nepismenu stoku i dovelo do gubitka rata. Onaj kolosalni intelektualni i tehniĉki napredak kojeg su u poĉetku bili zaĉeli islamistiĉki znanstvenici bio je brzo prihvaćen i dalje unaprijeĊen od strane budistiĉkih svećenika i niponske dijaspore u Travancoru i onda su tu industrijsku revoluciju brzo širili Kinezi i slobodne drţave Novog svijeta; zapravo je bila prihvaćena od svih osim od Dar al-Islama. U transportu je naša ovisnost o devama potrajala sve do polovine Dugog rata. S našim cestama koje nisu bile šire od dvije deve, i svim gradovima podignutim kao kasabe ili medine, stiješnjenim poput bazara, nije se ni moglo poraditi na modernizaciji. Samo nam je ratno razaranje jezgri tih gradova omogućilo obnoviti ih na moderan naĉin i samo nam je ono oĉajniĉko nastojanje da se obranimo donijelo industrijski napredak. Do tada je već sve to postalo i premalo i prekasno.
237 U tom je trenutku predavaonica već bila znatno praznija nego kad je Kirana Favaz zapoĉela govoriti; a dvije su djevojke izlazeći doviknule kako će one ovo krivokletstvo prijaviti svećenicima i policiji. Ali Kirana Favaz je zastala samo toliko da pripali cigaretu, mahnula im neka idu i onda nastavila. − Sada, − nastavila je mirno, nezaustavljivo i neumoljivo, − u sjeni posljedica Nakbe treba o svemu razmisliti, baš o svemu. Treba dobro razmotriti svaki korijen, svaku granu, svaki listak islama u nastojanju da ga ozdravimo... ako to bude moguće... u naporu da našu zajednicu uĉinimo sposobnom za preţivljavanje. No usprkos toj oĉitoj nuţnosti, nazadnjaci još uvijek melju svoje nesuvisle hadise kao neke magiĉne formule koje će izazvati ĉuda, a u drţavama kao što su Afganistan i Sudan, pa ĉak i u nekim zakutcima same Firanje, u Alpskim emiratima i Skandistanu na primjer, vlada hezbolah i ţene su prisiljene ţivjeti u haremu, nositi zar i propisanu odjeću, dok se muškarci koji vladaju u tim zemljama pokušavaju pretvarati kao da je sada tristota godina i da ţive u Bagdadu ili Damasku i kako Harun al-Rashid69 tek što nije ušao kroz vrata i sredio sve probleme. Jednako bi se tako mogli pretvarati i da su kršćani kojima će ponovo posvuda niknuti katedrale, a Isus će im sletjeti s nebesa. 4. Dok je Kirana govorila, Budur je mislila na one slijepce u bolnici, na stambene ĉetvrti Turija pune visokih zidova, na lice njezinog oca dok je ĉitao majci, na pogled koji se pruţao na ocean, na bijelu grobnicu u prašumi, zapravo na cijeli svoj ţivot i na mnoge stvari o kojima nikada ranije nije razmišljala. Usta su joj bila širom otvorena, skamenila se i bila je prestrašena, ali jednako tako i ushićena svakom ovom šokantnom rijeĉi; to je sada stiglo kao potvrda svega onog što je i sama bila sumnjala u svojem neukom djetinjstvu, zatvorena u oĉevoj kući. Cijeli je ţivot provela misleći kako nešto ozbiljno nije u redu s njom ili sa svijetom ili s oboje. Sada se ĉinilo da se stvarnost otvorila ispred nje poput vrata stupice, kao da su njezine sumnje bile na neki sjajan naĉin potvrĊene. Sjedila je uspravna na svojem stolcu i zurila u tu ţenu koja im je predavala, hipnotizirana kao da joj kakav veliki sokol kruţi iznad glave, hipnotizirana ne samo njezinom ljutitom analizom onoga što je pošlo krivim putem nego i onim što je evocirala iz povijesti, tom tako dugaĉkom niti dogaĊanja koja su vodila sve do ovog trenutka, do "ovdje i sada", do ovog zapadnog luĉkog grada biĉevanog kišama, hipnotizirana tom proroĉanskom mudrošću samog vremena, izreĉenom tim njezinim promuklim pušaĉkim glasom. Toliko se toga svakakvog dogodilo i toliko puta, što li se još moglo reći nakon svega toga? Trebalo je imati hrabrosti pa uopće pokušati govoriti o tome. Ali bilo je posve jasno kako Kirani Favaz ne nedostaje hrabrosti. Sada je bila zastala i osvrnula se po polupraznoj prostoriji. − Pa, − rekla je, poprativši blagim osmijehom onaj Budurin zapanjen pogled koji je tako nalikovao pogledu ribe, − izgleda da smo rastjerali sve one koji se daju otjerati. Ostali su samo oni hrabri koji imaju srca zaputiti se u tu mraĉnu zemlju, u našu prošlost. Hrabri u srcu ili slabi na nogama, pomislila je Budur pogledavajući oko sebe. Neki jednoruki vojnik djelovao je vrlo smireno. Onaj s crnim povezom preko jednog oka još je uvijek sjedio pokraj nje. Nekoliko ţena razliĉite starosti sjedilo je obazirući se oko sebe i vrpoljeći se na svojim mjestima. Budur su neke od njih izgledale kao ţene s ulice i jedna od njih se smješkala. Nije to bilo ono što je Budur zamišljala kad joj je Idelba govorila o nsarskoj medresi i ovdašnjoj instituciji višeg školstva, ovaj ološ Dar al-Islama, ţalosni preţivjeli ostatci rata, ti labudovi okovani zimom, ţene koje su izgubile svoje muţeve, zaruĉnike, oĉeve i braću, ţene koje su pretvorene u siroĉad i koje nikad kasnije nisu imale priliku upoznati neoţenjenog muškarca, a i ovi ovdje koji su i sami ranjeni u ratu, ukljuĉujući slijepe veterane poput onih kojima je Budur ĉitala, a koje su u predavaonicu dovele njihove sestre; pa onaj jednoruki ili ovaj do nje, pa one mati i kći Hodenosaunee, tako pune samopouzdanja i dostojanstvene, zainteresirane, ali koje i nemaju što izgubiti, pa onaj luĉki radnik pogrbljenih leĊa koji je, ĉini se, ovdje uglavnom zato da bi se tijekom tih šest sati tjedno sklonio s kiše. Tu su bili oni što su preostali, izgubljene duše grada u potrazi za neĉim ĉime bi se mogli baviti u zatvorenom prostoru, mada nisu bili posve sigurni što bi to trebalo biti. Ali moţda će im, zasad, biti dovoljno to što su tu i što slušaju oštra predavanja Kirane Favaz. − Ono što ja ţelim uĉiniti je, − rekla im je, − presjeći sve te priĉe, te milijune priĉa koje smo iskonstruirali kako bismo se branili od stvarnosti Nakbe, kako bismo se domogli nekog objašnjenja. Ţelim doći do znaĉenja onoga što se dogodilo, razumijete li? Ovo je uvod u povijest, poput onog Kaldunovog, samo će se odvijati izmeĊu nas, u razgovoru. S vremenom ću vam predlagati razliĉite projekte za daljnja istraţivanja. A sada poĊimo nešto popiti. Povela ih je u suton duge sjevernjaĉke veĉeri, do kavana iza dokova, gdje su naišli na poznanike iz nekog drugog perioda njezinog ţivota koji su tamo veĉerali, pušili cigarete ili uvlaĉili dim iz zajedniĉke nargile i iz malih šalica pili jaku kavu. Sjedili su i dugo razgovarali tijekom sumraka, a onda i dugo u noć; dokovi s onu stranu prozora bili su utihli i prazni, a svjetlost s druge strane luke titrala je na crnoj površini 69 Bagdadski kalif (766 - 8O9.g.), pripadnik Abasidske dinastije koja je vladala islamskim carstvom od 750. do 1258.g.
238 vode. Pokazalo se da je ĉovjek s crnim povezom preko jednog oka Kiranin prijatelj. Zvao se Hasan i predstavio se Budur pozvavši je da s njim sjedne na kamenu klupu uz njega i njegova znance, meĊu kojima su bili i pjevaĉi i glumci iz instituta i iz gradskih kazališta. − UsuĊujem se izjaviti kako je ova moja kolegica bila pomalo zateĉena uvodnim opaskama naše profesorice. Budur je stidljivo kimnula kad su joj se gromoglasno nasmijali. Naruĉila je šalicu kave. Razgovor oko prljavih mramornih stolova se širio, kako se to dogaĊalo i na svim drugim takvim mjestima, pa ĉak i u Turiju. Novosti iz novina. Interpretacije rata. Traĉevi o gradskim vlastima. Razgovori o kazališnim komadima i o filmovima. Kirana je ponekad šutjela i samo slušala, a ponekad je uzimala rijeĉ kao da je još uvijek u svojoj predavaonici. − Iran je vino povijesti, njih uvijek iscijede. − Neke berbe su bolje nego druge... − ... znaĉi, po njima, sve velike civilizacije na kraju trebaju biti zdrobljene. − To se sve opet uglavnom svodi na al-Katalan. To je previše jednostavno. − Svjetsku povijest i treba pojednostavniti, − rekao je onaj jednoruki vojnik. Budur je saznala da mu je ime Naser Šah, a premda je govorio firanjski naglasak je odavao da je Iranac. − Trik i jest u tome da dopremo do uzroka stvari, da bi se mogao dati smisao cjelokupnoj priĉi. − A što ako to nije samo jedna jedinstvena priĉa? − upitala je Kirana. − Jedna je, − mirno je odgovorio Naser. − Svi ljudi koji su ikada ţivjeli na Zemlji djelovali su zajedniĉki i stvorili svjetsku povijest. To je jedna priĉa. Vidljivi su zajedniĉki uzorci. Na primjer teorije sraza Ibrahima al-Lanzhoua. Nema sumnje da je to opet samo jin i jang, ali iz njih se priliĉno jasno vidi kako ono što nazivamo napretkom nastaje iz sudara dviju kultura. − Napredak koji nastaje iz sudara, kakav ti je to napredak? Jesi li vidio neki dan ona dva tramvaja što su nakon sudara iskoĉili iz traĉnica? − Al-Lanzhauove osnovne civilizacije − rekla je Kirana − predstavljaju tri teorijski moguće religije, a to su: islam s vjerovanjem u jednog boga, Indija s vjerom u mnoge bogove i Kina koja ne vjeruje u boga. − Eto zašto je Kina pobijedila − rekao je Hasan, a ono jedno oko mu je vragoljasto sjalo. − Ispalo je da su oni bili u pravu. Zemlja je nastala iz kozmiĉke prašine, ţivot se pojavio i razvijao sve dok neki majmun nije ispuštao sve više i više zvukova, i eto ti nas. Nikada u to nije bio upleten nikakav Bog, ništa nadnaravno, a niti postoje vjeĉne duše koje se stalno reinkarniraju. Samo su se Kinezi stvarno suoĉili s tim, predvoĊeni svojom znanošću, ne zahvaljujući nikome do svojim precima i radeći jedino za svoje potomke. I zato dominiraju nad svima nama! − Dominiraju samo zato što ih toliko ima, − rekla je jedna od onih ţena upitnog morala. − Ali oni su u stanju prehraniti više ljudi na manje tla. To samo dokazuje da su u pravu. − Snaga svake kulture moţe postati i njezinom slabošću, − rekao je Naser. − To smo vidjeli u ovom ratu. Nedostatak religije ĉini Kineze strašno okrutnima. Sada su se pojavile i one pripadnice Hodenosauneea iz njihovog razreda i pridruţile im se; i one su bile Kiranine poznanice. Kirana ih je pozdravila rekavši: − Evo naših osvajaĉa, kulture u kojoj vladaju ţene! Pitam se moţemo li prosuĊivati civilizacije po tome kako je ţenama koje u njima ţive. − One su ih sve sagradile, − izjavila je najstarija ţena koja je dosad samo sjedila i plela. Bilo joj je barem osamdeset i zato je proţivjela većinu ovog rata, od poĉetka do kraja, od svojeg djetinjstva do starosti. − Ne postoji niti jedna civilizacija bez domova, a njih su ţene izgradile iznutra. − Pa koliku su onda politiĉku moć zadobile. I kako se muškarci osjećaju znajući da one imaju tu moć. − To bi bila Kina. − Ne, Hodenosaunee. − A ne Travancor? Nitko se nije usudio to reći. − To bi se trebalo istraţiti, − rekla je Kirana. − To će biti jedan od vaših seminarskih radova. Povijest ţena u drugim kulturama svijeta... njihovo djelovanje kao politiĉkih bića i njihove sudbine. Jer toga nema u povijesti kakva je do sada postojala, a to znaĉi da svi još uvijek ţivimo u ostacima patrijarhata. A islam još više nego ostali. 5. Naravno, dok su Idelba i ona zajedno prale suĊe, a kasnije i rublje, Budur joj je detaljno ispriĉala sve o tome kako je proteklo Kiranino predavanje i onaj sastanak poslije nastave. Idelba je zainteresirano kimala i postavljala pitanja, no na kraju je rekla: − Nadam se da ćeš se nastaviti truditi na kolegiju iz statistike. Razgovori o ovim stvarima mogu se voditi u beskraj, a samo će te brojke odvesti dalje od praznih priĉa. − Kako to misliš? − Svijet je ustrojen u skladu s brojevima, prema fizikalnim zakonima koji se mogu matematiĉki iskazati. Kada jednom time ovladaš, bolje ćeš shvatiti i druge stvari. A steći ćeš i vještine potrebne za dobivanje
239 zaposlenja. A kad smo već kod toga, mogu ti naći posao. .. pranje staklenih posuda u laboratoriju. To bi ti bilo dobro, jer ćeš tako zaraditi nešto novca i uvidjet ćeš kako ti nedostaju još neka znanja. Nemoj dopustiti da te zaokupe kavanske priĉe. − Ali ti razgovori mogu biti dobri! Iz toga nauĉim toliko toga, ne samo o povijesti, nego o sveukupnom znaĉenju. To ti sredi misli, onako kako smo to radile u haremu. − Upravo na to i mislim! U haremu moţeš govoriti bilo što. Ali samo će ti institut pruţiti mogućnost bavljenja znanošću. Kad si se već potrudila doći ovamo, mogla bi iskoristiti pogodnosti koje ti se nude. Budur je razmišljala. Idelba je to zapazila pa je nastavila: − Ĉak i ako ţeliš studirati povijest, što je posve razumna ţelja, postoji za to naĉin koji je bolji od kavanskih razgovora, a to je istraţivanje artefakata i povijesnih nalazišta pa se onda ustanovi što se od toga moţe poduprijeti fiziĉkim dokazima, kao i u drugim znanostima. Firanja je puna starih lokacija koje se sada po prvi puta istraţuju na takav znanstveni naĉin i to je vrlo zanimljivo. I bit će potrebna desetljeća da se sve to istraţi, ĉak i stoljeća. Uspravila se, drţeći se za kriţa i trljajući ih dok je promatrala Budur. − PoĊi u petak sa mnom na piknik. Odvest ću te na obalu da vidiš menhire. 70 − Menhiri? Što je to? − Vidjet ćeš u petak. I tako su u petak otišle tramvajem do zadnje postaje na sjeveru i onda prešle u autobus kojim su se vozile oko pola sata, promatrajući voćnjake jabuka i povremeno ljeskanje tamno-plavog oceana. Konaĉno su na jednoj postaji izašle i iz malog zaselka pošle prema zapadu i odmah se našle u pravoj šumi golemog okomito postavljenog kamenja koje se po travnjaku pruţalo u dugim redovima, koji su tek tu i tamo bili isprekidani kakvim velikim stablom hrasta. Bio je to vrlo ĉudan prizor. − Tko je to tu postavio? Franci? − Oni su tu iz vremena prije Franaka. Moţda ĉak i prije Kelta. Nitko to ne zna sigurno odrediti. Ne zna se koji je to narod bio i vrlo je teško toĉno odrediti vrijeme kada je to kamenje bilo isklesano i ovako postavljeno. − Pa za to je sigurno trebalo... ne znam, stoljeća... da bi se to ovako postavilo. − Mislim da to ovisi o tome koliko ljudi je na tome radilo. Moţda je i tada tu bilo toliko ljudi kao i sada, tko to zna. Premda vjerujem da ih ipak nije bilo toliko, jer nisu pronaĊene ruševine gradova kao što su naĊeni u Egiptu ili na Srednjem Zapadu. Ne, to je bila neka manja populacija i za ovo im je trebalo mnogo truda i vremena. − Ali kako povjesniĉari mogu raditi s ovakvim stvarima? − upitala ju je Budur u jednom trenutku dok su šetale duţ redova kamenja, promatrajući crne i ţute lišajeve koji su rasli po njihovoj površini. Većina tog kamenja bilo je dvaput više od Budur, zaista masivni komadi. − Prouĉavaš stvari umjesto priĉa. To je malo drukĉije od same povijesti, zahtjevnije u smislu znanstvenog istraţivanja materijalnih uvjeta u kojima su ljudi ranije ţivjeli i predmeta koje su izraĊivali. Arheologija. Znaš, i ta je znanost poĉela u vrijeme prvog procvata islama, u Siriji i Iraku, a onda se nitko s tim više nije bavio sve do nakon ovog rata, kada dolazi do preporoda islamske visoke kulture u nekim gradovima, kao u Teheranu i Kairu, koji je zapoĉeo pedesetak godina prije negoli je zapoĉeo Dugi rat i sve uništio. Sada je naše razumijevanje fizike i geologije takvo da se stalno predlaţu nove metode istraţivanja. Pri projektima podizanja novogradnji i rekonstrukcija iskapaju se stalno novi nalazi, a i ljudi namjerno odlaze u potragu za takvim nalazištima pa to sve zajedno postaje vrlo uzbudljivo. To je uzlet znanosti, ako razumiješ što ţelim reći. Izuzetno zanimljivo. A pokazalo se kako je Firanja jedna od najpogodnijih lokacija za to. Ovo je vrlo star prostor. Pokazala je na nizove kamenja koji su tu stajali poput kakvih usjeva posijanih od velikih bogova kamenja koji se nikada nisu vratili da bi obavili ţetvu. Oblaci su nad njima polako plovili, a modro nebo ĉinilo se ravnim i vrlo niskim. − I ne samo ovo. Ima i prstenasto sloţenog kamenja u Britaniji, zatim kamenih grobnica, spomenika, ruševina cijelih naselja sela. Morat ću te jednom povesti sa sobom gore u Orkneys. Moţda ću uskoro otići tamo; u svakom sluĉaju, kad budem išla povest ću te. Razmisli malo i o studiranju takvih stvari kao osnove za slušanje svih onih priĉica na predavanjima madame Favaz. Budur je protrljala rukom površinu kamena prevuĉenog tankim omotaĉem raznobojnog lišaja. Oblaci nad njima su ţurili. − Hoću. 70 Menhiri su neolitski pretpovijesni spomenici naĊeni u sjevernoj Europi (okomito postavljeno pojedinaĉno kamenje i stupovi). Vjeruje se da su imali ulogu pri kultnim obredima i astronomskim promatranjima ili kao nadgrobni kameni, (op.prev)
240 6. Predavanja, nov posao ĉišćenja Idelbinog laboratorija, šetnje do dokova i gata, sanjarenja o novoj sintezi, o islamu koji bi ukljuĉio sve ono vaţno iz budizma: Budur je provodila dane u vrtlogu nejasnih misli, a sve što je vidjela ili radila samo je još pojaĉavalo taj osjećaj. Većina ţena u Idelbinom laboratoriju bile su budistiĉke redovnice, a i mnogi muškarci su bili redovnici. Suosjećajnost, pravilno postupanje, neka vrst agape, 71 kao što su to stari Grci zvali... ti Grci, te sablasti ovog mjesta, taj narod koji je već onda znao sve o svemu, u izgubljenom raju koji je u sebi ukljuĉivao ĉak i priĉu o izgubljenom raju u obliku Platonove priĉe o Atlantidi, priĉanju koje se pokazalo istinitim, u skladu s posljednjim studijama znanstvenika s Krete koji su iskopali te ruševine. Budur je oprezno istraţivala svoje novo podruĉje, arheologiju. Tu povijest koja je više od pustih priĉa, koja bi mogla biti znanost... Ljudi koji su na tome radili bili su neka ĉudna mješavina, geolozi, arhitekti, fiziĉari, struĉnjaci za Kuran i povjesniĉari, a ono što su prouĉavali nisu bile samo priĉe nego i ostaci predmeta. U meĊuvremenu su se nastavili razgovori, na Kiraninom kolegiju te nakon nastave u kavanama. Budur je jedne veĉeri u kavani upitala Kiranu što ona misli o arheologiji, a Kirana je odgovorila: − Da, svakako, arheologija je vrlo vaţna. Premda je okomito postavljeno kamenje priliĉno mutavo kad se treba govoriti o stvarima. Ali na jugu otkrivaju špilje pune zidnih slikarija koje se ĉine vrlo starima, ĉak starijima od grĉkih. Mogu ti dati imena ljudi u Avignonu koji se time bave. − Hvala. Kirana je neko vrijeme pijuckala kavu i slušala druge, a onda joj je naglo rekla: − Ono što bih ja rekla da je zanimljivo, a što izlazi iz svih okvira i teorija o kojima mi raspravljamo, je ono što nikada nije bilo zapisano. To je, posebno za ţene, od kljuĉne vaţnosti, jer toliko toga što mi radimo nije nikada bilo zapisano. Samo ono obiĉno, znaš, svakodnevnica. Posao oko podizanja djece, hranjenja obitelji i drţanja cijelog doma na okupu... sve se to samo usmenom predajom prenosilo s koljena na koljeno. Ono što je Kang Tongbi nazivala kulturom maternice. Moraš proĉitati njezine radove. Ta kultura maternice nema svojih oĉitih dinastija niti ratova niti je otkrila nove kontinente, pa je povjesniĉari nikada nisu ni pokušali objasniti, reći što je to, kako se prenosi i kako se s vremenom mijenja u skladu s materijalnim i društvenim uvjetima. Kako se s njima mijenja, kako je te promijene proţimaju. − U haremu je to oĉito, − rekla je Budur, osjećajući se nervoznom što sjedi ovako priklještena uz tu ţenu da joj ova koljenom dodiruje koljeno. RoĊakinja Jasmina je tamo meĊu djevojkama vodila dosta tajnih "praktiĉnih teĉajeva" iz ljubljenja i takvih stvari pa je Budur zato dobro znala što ovaj pritisak Kiranine noge znaĉi. Odluĉila je ne obazirati se na to pa je nastavila: − To bi zaista bilo nešto poput Šeherezade, priĉanje priĉa tek da bi se preţivjelo. Povijest ţena izgledala bi upravo tako, priĉe priĉane jedna za drugom. A svakoga dana se cijeli postupak treba ponoviti. − Da, Šeherezada je dobra priĉa o tome kako se treba odnositi prema muškarcima. Ali mora postojati bolji model kako ţena treba prolaziti kroz povijest, na primjer neki uzor mlaĊim ţenama. Grci su imali vrlo zanimljivu mitologiju, punu boţica koje su prikazivale razne modele odnosa ţene prema ţeni. Imali su o tome i krasnih pjesama... Sapfo, 72 na primjer. Dat ću ti podatke o njoj. 7. To je bio zaĉetak mnogih privatnih razgovora uz kavu, kasno noću u kišom biĉevanim kavanama. Kirana je posudila Budur knjige o najrazliĉitijim temama, a posebno one o povijesti Firanje. O tome kako je Zlatna horda preţivjela kugu koja je pobila kršćane, o kontinuitetu utjecaja Hordine nomadske strukture na potomke stanovništva skandistanskih drţava, o kasnijem naseljavanju al-Andalusa, Nsare i Keltskog otoĉja došljacima iz Magreba, te o zoni sukoba izmeĊu dviju kultura u dolini Rajne. Druge su knjige opisivale kretanje Turaka i Arapa preko Balkana, što je još više doprinosilo neslozi firanjskih emirata, tih malih drţavica koje su se stoljećima meĊusobno borile u ovisnosti o lojalnosti prema sunitima ili šijitima, sufijima ili vahabitima, Turcima ili onima iz Magreba ili Tatarima, borile su se za dominaciju i za opstanak, ĉesto oĉajniĉki, stvarajući pritom uvjete koji su najĉešće za ţene bili represivni, tako da je prije Dugog rata samo na krajnjem zapadu bilo nekakvog kulturnog napretka, progresivnosti koju je Kirana povezivala s oceanom i prekomorskim kontaktima s drugim civilizacijama, kao i sa samom postankom Nsare koja je bila utoĉištem marginalnim ljudima razliĉitih vjera, a koju su zapravo zasnovale ţene i koja je bila slavno utoĉište sultanije Katime. Budur je uzela te knjige i pokušala ih ĉitati na glas svojim slijepim vojnicima u bolnici. Ĉitala im je priĉu o slavnoj Ramazanskoj revoluciji, kada su ţene iz Turske i Kirgizije zauzele energanu i veliko akumulacijsko jezero iznad Samarkanda i naselile se u ruševine slavnog starog grada koji je zbog niza 71 Ovdje u ĉistom znaĉenju nesebiĉne ljubavi prema bliţnjem (bez kasnijih kršćanskih konotacija), (op.prev.) 72 Starogrĉka pjesnikinja s otoka Lezbosa u Egejskom moru (cca 600. g. prije naše ere. Ovdje se spominje s oĉitom natruhom lezbijske konotacije (op.prev.)
241 potresa bio napušten već gotovo cijelo stoljeće, i koje su tamo osnovale republiku u kojoj se sveti zakon ramazana primjenjivao tijekom cijele godine, a ţivot ljudi postao akt zajedniĉke molitve bogu, gdje su svi ljudi imali potpuno jednaka prava, muškarci i ţene, odrasli i djeca, tako da su ponovo usvojili svoje slavno nasljeĊe iz desetog stoljeća i onda ostvarili nevjerojatno brz razvoj kulture i prava i kako su tamo ţivjeli sretno sve dok šah nije poslao svoje trupe istoĉnije od Irana i uništio ih kao heretike. Njezini vojnici su to slušali i kimali glavama. To se tako dogaĊa, govorila su njihova tiha lica. Dobro na kraju uvijek biva uništeno. Onima koji najdalje vide izvade oĉi. Budur, vidjevši kako oni gladno ĉekaju svaku rijeĉ, poput izgladnjelih pasa koji promatraju ljude kako jedu u vrtnim restoranima, donijela je još posuĊenih knjiga kako bi im ih ĉitala. Vrlo popularna je bila Ferdovsijeva73 Knjiga o kraljevima, opseţna poema o Iranu prije islama. Rado su slušali i sufistiĉkog lirskog pjesnika Hafiza i, naravno, Rumija i Hajjama. Sama Budur im je pak najradije ĉitala iz bilješkama gusto išaranog Ibn Kaldunovog Muquadimaha. − U Kaldunu ima toliko toga, − govorila je svojim slušateljima. − Sve što sam nauĉila na institutu, već je kod njega bilo zapisano. Jednoj od mojih profesorica sviĊa se teorija kako je cijeli svijet nastao na zapravo tri ili ĉetiri civilizacije od kojih se svaka razvila u jednoj drţavi koja ĉini njezinu jezgru okruţenu perifernim drţavama. Slušajte što Kaldun kaţe u odjeljku pod naslovom "Svaka dinastija ima izvjesnu koliĉinu provincija i zemalja i ne više od toga". Ĉitala je: "Kad su se skupine dinastija proširile preko granica regija, njihov se broj nuţno smanjivao. No to je ujedno i doba kada se teritorij neke dinastije najviše proširi, kada granice regija tvore pojas oko središta tog carstva. Ako dinastija tada poduzme i daljnje širenje teritorija, on će ostati bez vojne zaštite pa je tako izloţen svakom napadu neprijatelja ili susjedne drţave To ima uništavajući uĉinak po tu dinastiju. Budur je podigla pogled s knjige i rekla: − Ovo je vrlo saţet i jasan opis teorije jezgre i periferije. Kaldun takoĊer spominje nepostojanje takve islamske drţave-jezgre koja bi oko sebe okupila druge. Njezino slušateljstvo je kimalo; oni su to znali. Nepostojanje koordiniranih akcija na razliĉitim frontama rata bio je poznat problem, ponekad sa strašnim posljedicama. − Kaldun takoĊer govori o sustavnom problemu u islamskom gospodarstvu ĉiji uzrok vidi u naĉinu ţivota beduina. O njima kaţe: "Mjesta koja se prepuste beduinima ubrzo bivaju uništena. Razlog leţi u tome što su beduini divlji narod, navikao na divljinu i na ono što iz nje proizlazi. Divljaštvo je postalo njihov karakter i njihova priroda. Oni u tome uţivaju, jer to za njih znaĉi slobodu od autoriteta i ne podvrgavanje niĉijem vodstvu. Takav stav je negiranje civilizacije i njezina antiteza." I dalje kaţe: "U njihovoj je prirodi laţ i otimanje imovine drugih." A o radu kaţe: "Rad je ono što leţi u temelju zarade. Kada se rad ne cijeni i kada se radi nizašto, nada u zaradu nestaje, a onda nestaje i produktivan rad. Tada se stanovništvo raseljava, a civilizacija poĉinje propadati." Zaista je nevjerojatno koliko je toga Kaldun zapazio, i to u vrijeme kada su ljudi ovdje u Nsari umirali od kuge, a ostatak svijeta još nije bio ni blizu tome da bi usvojio povijesni naĉin razmišljanja. Vrijeme za ĉitanje je prošlo. Njezino se slušateljstvo smjestilo natrag u svoja kolica i krevete, pripremajući se za duge i prazne poslijepodnevne sate. Budur ih je napustila osjetivši onu uobiĉajenu kombinaciju osjećaja krivnje, olakšanja i radosti i tog je dana otišla ravno na Kiranino predavanje. − Kakav napredak uopće moţemo ostvariti i udaljiti se od naših poĉetaka, − upitala je tuţnim glasom svoju profesoricu − kad nam naša vjera zapovijeda da ih ne napuštamo? Kirana je odgovorila: − Naša vjera ne zapovijeda ništa takvo. To je samo nešto što tvrde fundamentalisti kako bi se i dalje odrţali na vlasti. Budur je bila zbunjena. − A što je s onim dijelovima Kurana koji nam govore kako je Muhamed posljednji prorok i kako pravila iz Kurana moraju ostati vjeĉna? Kirana je nestrpljivo odmahnula glavom. − To je još jedan primjer kako iznimke potvrĊuju pravilo, vrlo ĉesta fundamentalistiĉka taktika. Zapravo, postoje u Kuranu neke istine koje je Muhamed proglasio vjeĉnima, kao što je jednakost svih bića... kako bi se to moglo ikada promijeniti? Ali one svjetovnije stvari u Kuranu, koje zadiru u formiranje arapske drţave, mijenjale su se u skladu s okolnostima ĉak i u samom Kuranu, kao što ima i razliĉitih stavova vezanih uz alkohol. Tu vrijedi ono pravilo da slovo Kurana eliminira ranije postojeća mišljenja. A u Muhamedovim posljednjim izjavama jasno je reĉeno kako on ţeli da odgovaramo na promjenu situacije i uĉinimo islam boljim, da doĊemo s moralnim rješenjima koja su prihvatljiva osnovnom okviru, ali koja odgovaraju novim ĉinjenicama. − Pitam se je li netko od one sedmorice Muhamedovih pisara mogao ubaciti u Kuran kakvu svoju vlastitu ideju, − upitao je Naser. Kirana je ponovo odmahnula glavom. − Prisjetite se naĉina na koji je Kuran konaĉno pretvoren u fiziĉki dokument i kako je Osman okupio sve preţivjele svjedoke Muhamedovog diktiranja teksta... njegove pisare, 73 Mansur Ferdovsi, perzijski pjesnik za kojeg se vjeruje da je ţivio od 940. do 1020. g. Najpoznatije djelo mu je Knjiga o kraljevima, ep o povijesti perzijskog carstva, (op.prev.)
242 ţene i prijatelje... koji su se svi zajedno sloţili kako je to korektna verzija te svete knjige. Nikakva individualna preinaka teksta ne bi mogla promaknuti takvoj kontroli. Ne, Kuran je jedan glas, Muhamedov glas, Alahov glas. I to je poruka o velikoj slobodi i pravdi na ovoj Zemlji! Hadisi su ti koji uvode laţne poruke i ponovo uvode hijerarhiju i patrijarhalni sustav, izuzetne sluĉajeve iskrivljavanja općih pravila. Hadisi su ti koji su napustili veliki dţihad, tu borbu protiv vlastitih napasti i iskušenja, u korist malog dţihada, obrane islama od vanjskog napada. Ne. Zakonodavci i svećenici su ti koji su u mnogome iskrivili Kuran kako bi posluţio njihovoj svrsi. Takve su se stvari, naravno, dogaĊale i u drugim religijama. To je neizbjeţno. Sve ono što je boţansko mora nam doći preodjeveno u rijeĉi pa zato dolazi promijenjeno. Boţansko je poput kiše koja pada na zemlju pa su zato svi pokušaji štovanja i bogobojaznosti blatni... svi osim onih nekoliko sekundi kada nas potpuno preplave, onih trenutaka koje mistici opisuju, kad i sami nismo ništa drugo do kiša. No ti trenutci su uvijek kratki, kako to i sami sufiji priznaju. Zato bismo ponekad trebali pustiti da se šalica razbije, ako mora tako biti, kako bismo doprli do istine one vode u njoj. Ohrabrena, Budur upita: − I, kako onda moţemo postati moderni muslimani? − Ne moţemo, − grubim je glasom rekla ona najstarija ţena, ne prekidajući rad na svojem pletivu. − To je stari pustinjski kult koji je razorio mnoge generacije, ukljuĉujući i moju i vašu, bojim se. Vrijeme je da se to prizna i od toga poĊe dalje. − Dalje prema ĉemu? − Bilo ĉemu, onom što naiĊe! − povikala je starica. − Prema vašim znanostima, prema samoj stvarnosti! Zašto toliko brinuti oko bilo kojeg od tih starih vjerovanja. U svemu tome se radi samo o tome kako jako vlada nad slabim, muškarci nad ţenama. Ali ţena je ta koja raĊa djecu i podiţe ih, koja sije usjeve i ţanje ih, priprema hranu i brine o domu i o starim osobama! Ţena je ta koja stvara svijet! Muškarci ratuju i gospodare nad drugima pomoću svojih zakona, religija, oruţja. Brutalnost i gangsteri, to je cijela povijest! Uopće ne vidim zašto bismo se trebali prilagoĊavati iĉemu od toga. U predavaonici je bilo tiho, a ţena je nastavila plesti, kao da iglama probada svakog kralja i svećenika koji je ikada ţivio. Sada su mogli ĉuti kako vani pljušti kiša, glasove studenata u dvorištu i ubojito zveckanje stariĉinih igala. − Ali ako nastavimo tim putem, − rekao je Naser − onda su Kinezi zaista pobijedili. Ponovo ona glasna tišina. Konaĉno starica reĉe. − Postoji razlog zašto su pobijedili. Oni nemaju Boga i štuju samo svoje pretke i potomke. Njihov humanizam im dopušta znanost i napredak... sve ono što smo mi poricali. Zavladala je još dublja tišina, tako da se negdje vani kroz kišu mogla ĉuti sirenu za maglu. − Vi govorite samo o njihovim gornjim klasama, − rekao je Naser. − Ali oni svojim ţenama ne dopuštaju normalan rast stopala i tako ih pretvaraju u invalide, kao da pticama podrezuju krila. I to su Kinezi. Ima meĊu njima gadne kopiladi, vjerujte mi na rijeĉ. Vidio sam to u ratu. Ne ţelim vam reći što sam vidio, ali vjerujte mi da znam o ĉemu govorim. Nemaju osjećaja bogobojaznosti pa tako ni pravila ponašanja; nemaju niĉega što bi im govorilo da ne budu okrutni pa su zato okrutni. Grozno okrutni. Oni ne vjeruju da su ljudi izvan Kine zaista ljudska bića. Samo Han su ljudi. Svi mi ostali smo hui hui, kao psi. Arogantni su, neopisivo okrutni... meni se ne ĉini da bi bilo dobro oponašati njihov naĉin, da bi oni trebali baš tako posvema dobiti taj rat. − Ali i mi smo bili jednako zli. − Ne kada smo se ponašali kao pravi muslimani. Mislim da bi tu za nas bio dobar projekt ako bismo istraţili što je bilo ono najbolje u islamu, tijekom cijele povijesti, pa vidjeti moţe li nas to voditi i dalje. Svaka sura Kurana podsjeća nas na uvodne rijeĉi koje spominju Boga suosjećajnog i milostivog. Suosjećajnost, milosrĊe... kako mi to pokazujemo? To su pojmovi koje Kinezi nemaju. Budisti su ih pokušali tamo uvesti, no njih su tretirali kao prosjake i lopove. Ali to su kljuĉni pojmovi i u islamu imaju središnje mjesto. U našoj viziji, svi su ljudi jedna obitelj kojom vlada suosjećajnost i milosrĊe. To je ono što je pokretalo Muhameda kada ga je pokretao Bog ili njegov vlastiti osjećaj za pravdu, onaj Alah koji je u svima nama. Za mene je to islam! To je ono za što sam se borio u ratu. To su one kvalitete koje mi moţemo ponuditi svijetu, a koje Kinezi nemaju. Jednostavno reĉeno, ljubav. Ljubav. − Ali ako ne ţivimo u skladu s tim... − Ne! − rekao je Naser. − Nemojte nas udarati tim štapom. Ja više nigdje na Zemlji ne vidim ljude koji ţive u skladu s tim najboljim vrednotama i uvjerenjima. To mora da je ono što je i Muhamed spazio kada se osvrnuo oko sebe. Posvuda divljaštvo, ljudi poput ţivotinja. Zato i svaka sura zapoĉinje s pozivom na suosjećajnost. − Zvuĉiš kao neki budist, − dobacio je netko. Stari je vojnik bio voljan to priznati. − Suosjećajnost, nije li to njihova misao vodilja pri svakom djelovanju? Meni se sviĊa to što budisti ĉine u ovom svijetu. Vrše dobar utjecaj na Niponce i na Hodenosaunee. Ĉitao sam knjige koje govore kako sav naš napredak u znanosti dolazi od niponske dijaspore, kao posljednje i najjaĉe budistiĉke dijaspore. Oni su preuzeli ideje od starih Grka i Samarkandaca.
243 − Moţda moramo pronaći onaj dio islama u kojem ima najviše budizma, − rekla je Kirana, − i onda to njegovati. − Ja kaţem, ukinimo sve iz prošlosti! Klik, klik, klik! Naser odmahne glavom. − Tako bi se moglo javiti novo, znanstveno divljaštvo. − Kao što se je javilo tijekom rata. Moramo vratiti vrijednosti koje se ĉine dobrima i koje usvajaju suosjećajnost. Moramo usvojiti one najbolje od starih da bismo stvorili nove obiĉaje i naĉin ţivljenje, bolji od onog ranije. − Meni se to ĉini dobrom strategijom − sloţila se Kirana. − A, konaĉno, to i je upravo ono što je Muhamed traţio da uĉinimo. 8. Taj ogorĉen skepticizam starice i tvrdoglave nade starog vojnika, kao i stalna Kiranina pitanja na koja nikada nije dobivala odgovore koje je ţeljela, ipak su raĊali stalno novim idejama koje je onda Kirana testirala temeljem svojeg osjećaja za stvari, svojih trideset godina provedenih u nezasitnom ĉitanju, svojim više nego skromnim ţivotom iza dokova Nsare. Budur je, ogrnuta kabanicom i zgrbljena odlazila kroz kišu kući u zaviju. Njezino posao, ono noćno pospremanje laboratorija, bio je... pa... sugestivan. Velike su stvari leţale u onoj finalnoj destilaciji svih poslova koji su se tu obavljali, u ovim formulama ispisanima na ploĉama. Iza pokusa tih fiziĉara stajale su godine izrade matematiĉkih izraĉuna, stoljeća rada koji se sada realizira u materijalnim istraţivanjima koja bi mogla donijeti nove svjetove. Budur nije vjerovala da bi ona ikada mogla nauĉiti matematiku koju je taj posao zahtijevao, ali laboratorij je morao dobro raditi kako bi mogao poluĉiti uspjeh i ona je tu poĉela pridonositi pospremajući stvari, odrţavajući kuhinju i blagovaonicu i plaćajući reţije (raĉun za utrošak energije bio je golem). U meĊuvremenu su se razgovori meĊu znanstvenicima nastavljali u nedogled, baš kao i oni kavanski razgovori. Idelba i njezin nećak Piali provodili su duge sate uz ploĉu, preispitujući svoje zamisli i nudeći rješenja za svoje misteriozne misterije, posve zaneseni poslom, zadovoljni, ĉesto zabrinuti, u Idelbinom je glasu bilo oštrine, kao da su jednadţbe otkrivale novosti koje joj se nisu svidjele ili u koje nije mogla povjerovati. I opet je provodila mnogo vremena telefonirajući, sada u onoj maloj kabini u zaviji, i ĉesto je nekamo odlazila, a kasnije nije govorila o tome gdje je bila. Budur nije znala jesu li sve te stvari meĊusobno povezane ili nisu. Bilo je mnogo toga u svezi s Idelbinim ţivotom o ĉemu ona nije ništa znala. Muškarci s kojima je razgovarala izvan zavije, neki paketi, telefonski pozivi... Po onim okomitim borama koje su joj se zasjekle izmeĊu obrva reklo bi se da ima pune ruke posla i da vodi vrlo sloţen ţivot. − Kako ide s onim problemima koje ti i Piali imate na poslu? −upitala je Budur jedne veĉeri dok je Idelba radila veliko spremanje svojeg radnog stola. Idelba je na trenutak prestala pospremati i pogledala ju je. − Imamo izvjesnih razloga za zabrinutost, barem nam se tako ĉini. Ne smiješ nikome govoriti o tome. Ali... pa dobro... kao što sam ti ranije rekla, svijet je sazdan od atoma, malih ĉestica s jezgrom oko kojih se u koncentriĉnim krugovima okreću vrlo, vrlo sitne ĉestice. Sve je to toliko sitno da je to uopće teško i zamisliti. U svakoj trunĉici prašine koju obrišeš ima ih na milijune. Na vršcima tvojih prstiju ima ih na milijarde. Mahnula je svojim prljavim rukama kroz zrak. − Pa ipak, u svakom takvom atomu uskladištena je velika koliĉina energije. Zaista, to ti je kao da je zarobljena munja, ta ĉi energija, moraš si zamisliti snagu koja bljesne. Mnogo bilijuna ĉia u svakoj toj maloj stvari. − Pokazala je prema velikoj okrugloj mandali naslikanoj na zidu, njihovu tablicu elemenata, arapska slova i brojke proţete još mnogim dodatnim toĉkicama. − Kao što sam ti rekla, unutar jezgre nalazi se sila koja svu tu energiju drţi na okupu, sila koja je na malim udaljenostima vrlo jaka i ona drţi one sitne tvari što se brzo okreću tako ĉvrsto uz jezgru da se nikada ne bi mogle osloboditi. Što je dobro, jer koliĉina energije koja je unutra zbijena je zaista velika. Mi pulsiramo, osciliramo u skladu s tim. − To je naĉin na koji se to osjeti? − Toĉno. Ali gledaj, to je daleko izvan onoga što mi moţemo osjetiti. Formula koja je s tim povezana, a i to sam ti već rekla, je ona koja kaţe da je energija jednaka umnošku mase i kvadrata brzine svjetlosti, a svjetlost je zaista vrlo brza. Tako da kad bi se imalo te energije oslobodilo... − Zatresla je glavom. − Naravno, ona jaka sila prijeĉi da se to ikada dogodi. Ali mi nastavljamo radove na istraţivanju elementa alaktina, kojeg oni fiziĉari iz Travancora zovu Ruka Tare. Ja smatram da je njegova jezgra nestabilna, a sada se i Piali poĉeo slagati sa mnom. Posve je jasno da je taj element pun i jina i janga i to na takav naĉin da to meni izgleda kao da su kapljice vode meĊusobno povezane napetošću svojih površina, ali da su i tako velike da ih ta napetost jedva drţi zajedno, a one se rasteţu onako kao kišne kapi u zraku, deformirajući se sad ovako sad onako, ali se drţe zajedno, osim onda kada se rastegnu previše daleko za onu napetost površine, u ovom sluĉaju za onu jaku silu unutar atoma, i onda ono prirodno odbijanje izmeĊu jina i janga dovede do toga da se jezgra podijeli na dvije, pretvarajući se u atome olova, ali pritom i oslobaĊajući nešto od one snage u obliku zraka nevidljive energije. To je ono što vidimo na onim fotografskim ploĉama oko kojih nam
244 ti pomaţeš. To je priliĉno mnogo energije, a radi se o samo jednoj razbijenoj jezgri. Ono što smo se mi pitali... o ĉemu smo bili prisiljeni razmisliti s obzirom na prirodu te pojave... je što bi se dogodilo kad bismo uzeli dosta tih atoma zajedno i ako bismo razbili samo jednu jezgru, bi li tada onaj osloboĊeni ĉi razbio i druge jezgre, sve više i više njih... a sve to brzinom svjetlosti i u prostoru koji je ovolik − raširila je ruke. − Ako bi to pokrenulo lanĉanu reakciju. − A to znaĉi... −A to znaĉi jako veliku eksploziju! Dugo vremena se ĉinilo kako je Idelba zadubljena u prostore ĉiste matematike. − Nemoj nikome govoriti o tome, − ponovila je. − Neću. − Nikome. − U redu. Nevidljivi svjetovi, puni energije i sila: subatomski haremi, od kojih svaki pulsira na rubu velike eksplozije. Zamislivši to, Budur je uzdahnula. Ne moţe se pobjeći od tog latentnog nasilja u samom srcu stvari. Ĉak i kamenje je smrtno. 9. Budur je jutrom ustajala u zaviji, pomagala u kuhinji i uredu i bilo je neĉeg sliĉnog u poslovima koje je obavljala ovdje i u laboratoriju, jer na svakom od tih mjesta se drukĉije osjećala no ipak se u tome osjećalo i malo dosade; njezina predavanja i šetnje ovim velikim gradom postala su mjesta gdje je ona radila na svojim snovima i zamislima. Šetala je rivom i uz rijeku, ne oĉekujući više da bi se mogao pojaviti itko iz Turija tko bi je ţelio povesti natrag u kuću njezinog oca. Veći dio ovog golemog grada joj je još uvijek bio nepoznat, no ona je redovito šetala odreĊenim dijelovima i pokatkad tramvajem odlazila do samog kraja grada, tek da bi vidjela kroz kakva naselja će je provesti. Posebno je voljela odlaziti u dijelove uz ocean i rijeku, a tu je bilo dosta toga za obići; znala je sjediti u kavanama pokraj dokova ili uz cestu što je vodila uz more, ĉitajući i pišući, podiţući pogled kako bi pogledala bijele kreste valova dolje uz podnoţje velikog svjetionika na samom kraju gata ili gore uz kamenitu obalu na sjevernoj strani. Šetala je plaţama. Blijedo modrilo neba iza oblaka što su se valjali, tamno modrilo oceana, bjelina oblaka i razbijenih valova; voljela je to promatrati, sve je to voljela od sveg srca. Osjećala se slobodnom da bude onakva kakva je zaista. To je bilo vrijedno svih onih kiša koje su do ĉistog ispirale zrak. Na jednoj otrcanoj i olujama izmuĉenoj gradskoj ĉetvrti uz plaţu, na kraju tramvajske linije broj šest, nalazio se malen budistiĉki hram i jednog je dana pred njim Budur spazila one Hodenosaunee majku i kćer koje su pohaĊale Kiranin kolegij. I one su nju opazile pa su joj prišle. − Hej, − rekla je majka, − došla si nas posjetiti! − Zapravo sam samo šetala gradom, − iznenaĊeno je uzvratila Budur. − Volim ovaj dio grada. − Razumijem, − rekla je majka pristojno, kao da joj ne vjeruje. − Oprosti što sam to pomislila, ali mi se poznajemo s tvojom tetom Idelbom pa sam zato pomislila da te je moţda ona poslala. Ali nije te poslala... pa... ţelite li ući? − Hvala. − Budur je s njima pošla na imanje koje se sastojalo od vrta s grmljem i šljunkom sloţenim oko zvona koje je bilo uz jezerce. Ovuda su prolazile redovnice u tamnocrvenoj odjeći odlazeći nekamo unutra. Jedna je sjela kako bi porazgovarala s Hodenosaunee ţenama koje su se zvale Hanea i Ganagweh, mati i kći. Razgovarale su na firanjskom, s jakim nsarskim naglaskom i s primjesom još neĉega. Budur ih je slušala kako razgovaraju o popravljanju krova. Onda su je pozvale da poĊe s njima u sobu u kojoj se nalazi velika radio-postaja; Hanea je sjela pred mikrofon i na svojem jeziku obavila razgovor s nekim s druge strane oceana. Nakon toga su se pridruţile mnogim redovnicama u sobi za meditiranje i neko vrijeme sjedile, stalno iu nekom pijevnom ritmu izgovarajući iste fraze. − Dakle, vi ste budistkinje? − upitala je Budur kada su završile s tim i kad su se ponovo našle u vrtu. − Da, − odgovorila je Hanea. − Mnogi pripadnici našeg naroda su budisti. Zakljuĉili smo da je budizam vrlo sliĉan našoj religiji. A mislim da ima istine i u tome da nam se sviĊa zato što nas stavlja u isto društvo s Japancima sa zapadne obale naše zemlje, koji su nam na toliko naĉina sliĉni. Trebala nam je njihova pomoć protiv ljudi na vašoj strani. − Razumijem. Zaustavile su se ispred skupine ţena i muškaraca koji su sjedili u krugu i iz blokova kamena pješĉenjaka klesali nešto što je izgledalo kao velike plosnate opeke, savršenog oblika i sjajne. Hanea je rukom pokazala prema njima i objasnila. − To je zavjetno kamenje, za vrh Comolungme. Jesi li ĉula za taj projekt? − Ne. − Znaš da je Comolungma najviša planina na svijetu, ali su joj tijekom Dugog rata muslimani razorili vrh. Sada je zapoĉeo ovaj projekt koji, naravno, vrlo sporo napreduje, s kojim će se nadomjestiti taj razoren
245 vrh. Ovakve opeke se odnose tamo i onda ih penjaĉi nose gore zajedno sa svojim bocama s kisikom i ostavljaju na samom vrhu gdje će se od njih podići piramida. Budur je zurila u te isklesane komade kamena koji su bili manji od onih nekoliko kamenova što su bili postavljeni u vrtu kao ukras. Ponudili su joj da podigne jedan obraĊen kamen pa ga je podigla i bio je teţak kao i tri-ĉetiri knjige koje je nosila u naruĉju. − Hoće li biti potrebno mnogo tog kamenja? − Mnogo tisuća. To će biti vrlo dugotrajan projekt. − Hanea se osmjehnula. − Stotinu godina, tisuću godina? Ovisno o tome koliko bude penjaĉa koji će htjeti ponijeti po jednu takvu opeku na vrh. Jer tamo je razoren priliĉno velik komad. Ali ideja je dobra, zar ne? Simbol opće obnove svijeta. U kuhinji su pripremili jelo i pozvali Budur da im se pridruţi, ali ona se ispriĉala rekavši kako mora uloviti sljedeći tramvaj koji vodi u grad. − Naravno, − rekla je Hanea. − Lijepo pozdravi svoju tetu. Jedva ĉekamo da se opet sastanemo s njom. Nije objasnila što time ţeli reći, a Budur je otišla razmišljajući o tome dok je hodala dolje prema tramvajskoj stanici i onda se tamo stisnula u staklenom zaklonu ĉekaonice koji ju je štitio od naleta vjetra. Tek napola budna, zamislila je sliku duge kolone ljudi koji na vrh svijeta nose cijelu knjiţnicu kamenih knjiga. 10.− PoĊi sa mnom na Orknijske otoke − rekla joj je Idelba. − Dobro će mi doći tvoja pomoć, a ţelim ti pokazati i ruševine. − Orknijski? Gdje je sad to? Saznala je da su to najsjeverniji otoci Keltskog otoĉja, iznad Škotske. Veći dio Britanije bio je naseljen ljudima koji su došli iz al-Andalusa, Magreba i zapadne Afrike, a onda su tijekom Dugog rata Hodenosaunee podigli veliku pomorsku bazu u zaljevu kojeg okruţuje najveći od Orknijskih otoka i ta baza je još uvijek tu, nasuprot Firanji, štiteći ostatke izvornog puĉanstva, Kelte, koji su preţivjeli najezdu Franaka i Firanjaca, kao i prokletstvo kuge. Budur je bila ĉitala priĉe o tim visokim, svjetloputim, crvenokosim, plavookim ljudima koji su preţivjeli kugu i, ĉim su ona i Idelba sjele uz prozor gondole njihovog zraĉnog broda, promatrajući kako zeleni breţuljci Engleske promiĉu dolje ispod njih, ponekad zastrti oblacima ili pretvoreni u kvadrate tla zasijane usjevima i sive kamene zidine, pitala se kako bi bilo stati ispred pravog Kelta... pitala se bi li mogla izdrţati njihov pogled i ne bi li ustuknula pri pogledu na tu blijedu koţu i te oĉi. No sve to, naravno, uopće nije bilo tako. Sletjele su i vidjele da su i tamo valoviti, travom obrasli breţuljci s tek ponekim stablom i malu skupinu kišom ispranih seoskih kuća koje su s oba kraja imale dimnjake, oĉito vrlo stari oblik gradnje, kao da su napravljene replike sivih ruševina što su leţale u poljima nedaleko svojih sadašnjih verzija. A Orknijci nisu bili nikakvi podbuhli pjegavi tupavci što se uzajamno ţene s bliskim roĊacima, o kakvima je ĉitala u onim priĉama o bijelim robovima otomanskog sultana, nego robusni i jaki, grlati ribari rumenih lica, od kojih su neki imali kosu ţutu poput ţita, ali drugi su imali crnu i smeĊu, i koji su se dovikivali kao i svi drugi ribari u bilo kojem od sela na obali Nsare. U razgovorima s ljudima iz Firanje ponašali su se posve normalno, kao da su oni ti koji su normalni, a oni iz Firanje neki egzotiĉni ljudi, a ovdje je to zapravo i bilo tako. Jer, bilo je jasno da za te ljude Orknijskih otoka predstavlja cijeli svijet. A kad su se Budur i Idelba odvezle autom u prirodu kako bi razgledale one ruševine, poĉele su uviĊati i zašto oni tako misle; već više od tri tisuće godina cijeli svijet je dolazio k Orknijcima. Imali su razloga osjećati kako su u središtu zbivanja, na nekom raskriţju. Svaka od kultura koje su ţivjele na tim prostorima, a tijekom stoljeća ih je bilo desetak, gradila je koristeći se tim taloţnim pješĉenjakom na kojem su se vidjeli slojevi i kojeg su valovi razbili u komade vrlo pogodne za daljnju obradu i za podizanje suhozida koji su bili još ĉvršći ako im se dodalo malo cementa. Najstariji stanovnici su se sluţili tim kamenom i za izradu stranica kreveta i kuhinjskih polica, pa se tako ovdje na tom malom komadu travnjaka okrenutog prema zapadnom moru moglo pogledati te kuće s kojih je bio uklonjen pijesak koji ih je bio zatrpao i vidjeti kako su svoje domove ureĊivali oni koji su tu ţivjeli prije više od tisuću godina, barem se tako govorilo, kao i njihovo oruĊe i namještaj, sve onako kako je bilo ostavljeno. Te nekad potopljene kuće izgledale su Budur vrlo sliĉnima njihovim vlastitim sobama u zaviji. Kroz sve to vrijeme ništa se nije bitno promijenilo. Idelba je odmahivala glavom na tvrdnje o starosti ovog nalazišta i korištenim metodama datiranja te se na glas ĉudila o nekim geokronologijama koje su joj bile na pameti i koje je trebalo provjeriti. No nakon nekog vremena je i ona utihnula pa je tiho, zajedno sa svima ostalima stajala i gledala dolje u te prelijepe oĉuvane interijere starih kuća. U te ljudske stvari koje odolijevaju vremenu. Vrativši se u Kirkwall, jedan od otoĉkih gradova, išle su kamenom poploĉenim ulicama prema kompleksu još jednog malog budistiĉkog hrama podignutog iza stare mjesne katedrale i vrlo sitnog u usporedbi s ruševinama drugih zgrada, ali obnovljenom i prekrivenom krovom. Hram je bio vrlo skroman i
246 svodio se na ĉetiri uske zgrade koje su okruţivale vrt pun kamenja, a graĊen u stilu kojeg je Budur odredila kao kineski. Ovdje su Idelbu pozdravile Hanea i Ganagweh. Budur je bila zaprepaštena što ih vidi, a one su se nasmijale izrazu njezinog lica. − Rekle smo ti da ćemo se uskoro opet vidjeti, zar ne? − Da, − sloţila se Budur. − Ali ovdje? − Ovo je najveća zajednica Hodenosauneea u Firanji, − rekla je Hanea. Mi smo zapravo odavde došle u Nsaru. I priliĉno ĉesto se vraćamo ovamo. Nakon što su razgledale kompleks i u dvorištu popile ĉaj, Idelba i Hanea su nekamo šmugnule, ostavivši zbunjenu Budur s Ganagweh. − Mati mi je rekla kako one moraju porazgovarati sat ili dva, − rekla joj je Ganagweh. − Znaš li o ĉemu? − Ne, − odgovorila je Budur. − Ti znaš? − Ne. Ali pretpostavljam da je to u svezi s naporima tvoje tete da ojaĉa diplomatske veze izmeĊu naših zemalja. Ali to će samo potvrditi ono što je već oĉito. − Da − rekla je Budur improvizirajući. − Znam da se ona time bavi. Ali kad sam vas susrela na predavanjima Kirane Favaz mislila sam da... − Da. I onda naĉin na koji si se pojavila tamo u onom samostanu. Ĉini se kako je sudbina odredila da će nam se putovi kriţati. − Smiješila se na naĉin koji je za Budur ostao zagonetan. − PoĊimo prošetati, jer će one dvije sigurno još razgovarati. Konaĉno, ima mnogo toga o ĉemu treba popriĉati. Ovo je za Budur bila novost i nije ništa rekla nego je provela dan lutajući Kirkwallom s Ganagweh koja je bila vrlo vedra djevojka, visoka, okretna, povjerljiva. Uske uliĉice i krupni muškarci Orknijskih otoka nisu je nimalo plašili. Zapravo su, dovezavši se do posljednje stanice tramvaja, otišle priliĉno daleko pustom obalom uz zaljev gdje je nekad bila vrlo prometna pomorska baza, i onda se Ganagweh zaustavila kod nekih stijena, skinula odjeću pa vrišteći pojurila u vodu, a onda je isto tako brzo i podiţući pjenu vrišteći potrĉala van, a blistava tamna koţa joj je sjala na suncu dok se prstima brisala, prskajući Budur i izazivajući je da se i ona okupa. − To ti je zdravo! Voda nije hladna i samo će te malo razbuditi! Bila je to jedna od onih stvari kakve je Jasmina uvijek ţeljela raditi, no Budur je odbijala i bilo joj je neugodno gledati ovu veliku, mokru i krasnu ţivotinju koja je stajala pokraj nje na suncu, a kada je i sama otišla dolje i rukom ispitala vodu, bilo joj je drago što je odbila, jer je voda bila hladna poput leda. A i osjećala se kao da se probudila, postala je svjesna oštrog slanog vjetra i Ganagwehine mokre kose kojom je ova tresla poput mokrog psa, prskajući Budur. Ganagweh joj se smijala i navukla je odjeću na još mokro tijelo. Na povratku su prošle pokraj skupine djece vrlo blijede koţe koja su ih radoznalo promatrala. − Vratimo se natrag da vidimo što rade one naše starice, − rekla je Ganagweh. − Smiješno je vidjeti kako takve bakice uzimaju sudbinu svijeta u svoje ruke, zar ne? − Da, − rekla je Budur, pitajući se što se to dogaĊa u svijetu. 11. Tijekom leta natrag u Nsaru, Budur je pitala Idelbu o tome, no ova je samo odmahnula glavom. Nije ţeljela razgovarati o tome, a i bila je vrlo zaposlena upisujući bilješke u svoj notes. − Kasnije, − rekla je. Po povratku u Nsaru, Budur je radila i studirala. Na Kiranin prijedlog, ĉitala je o jugoistoĉnoj Aziji i o tome kako su se hinduistiĉka, budistiĉka i islamistiĉka kultura pomiješale i dale vrlo vitalno potomstvo koje je preţivjelo rat i sada se koristilo botaniĉkim i mineralnim bogatstvima Burme i Malajskog arhipelaga, Sumatrom, Javom, Borneom i Mindanaom da bi stvorili skupinu naroda ujedinjenih protiv kineske centripetalne sile i koji će se osloboditi kineskog utjecaja. Proširili su se na Aozou, velik i suncem prţen otoĉki kontinent daleko juţno od njih, pa ĉak i preko oceana do Inka, a u suprotnom smjeru do Madagaskara i juţne Afrike; to je bilo nešto poput juţnjaĉke kulture u raĊanju, s golemim gradovima kao što su Pjinkajaing, Jakarta i Kvinana na zapadnoj obali Aozoua, koji su predvodili trgujući s Travancorom i gradeći poput manijaka, podiţući gradove u kojima je bilo mnoštvo ĉeliĉnih nebodera viših od stotinu katova. Rat je te gradove oštetio, ali ne i uništio, pa su se sada predstavnici vlada cijelog svijeta sastajali u Pjinkajaingu uvijek kada su morali stvoriti neki trajniji dokument. Stalno se sastanĉilo, jer je situacija postajala sve zbrkanija pa se pokušavalo sve kako bi se sprijeĉio povratak ratnog stanja kojim se rješavalo vrlo malo. Barem su ti ĉlanovi obrambene alijanse tako mislili. U tom trenutku je bilo nejasno imaju li Kina i njezini saveznici, ili zemlje Jingzoua koje su u taj konflikt bile ušle mnogo kasnije nego drugi, ikakvog interesa izaći u susret toj zabrinutosti islamskih zemalja. Kirana je na jednom od svojih predavanja leţerno primijetila kako je vrlo moguće da se islam već nalazi na smetlištu povijesti, a da toga još i nije svjestan; a što je Budur proĉitala više knjiga, to je manje mogla biti sigurna kako bi to za svijet moralo nuţno predstavljati neko veliko zlo. Stare religije umiru i ako je neko carstvo pokušavalo osvojiti svijet pa u tome nije uspjelo, onda je, u pravilu, nakon toga propadalo. Kiranino pisanje je to uĉinilo vrlo jasnim. Budur je iz samostanske knjiţnice posudila njezine knjige od kojih su neke bile objavljene prije gotovo dvadeset godina, još tijekom rata kada je Kirana vjerojatno bila još
247 vrlo mlada, i Budur je te knjige ĉitala s velikim zanimanjem, a u glavi je sa svakom reĉenicom slušala Kiranin glas; to je bilo gotovo kao transkript njezinih predavanja, samo daleko opširnije. Pisala je o mnogim temama i iz teorije i iz prakse. Sve knjige iz njezinog afriĉkog opusa odnosile su se na razliĉite zdravstvene teme i na ţenska pitanja. Budur ih je otvarala nasumice i tako je naletjela na predavanje odrţano primaljama u Sudanu. Ako su roditelji djevojĉice ustrajni i ako ih se ne moţe od toga odgovoriti, onda je od velike vaţnosti da se odreţe samo jedna trećina klitorisa, a dvije trećine ostanu netaknute. Onaj tko praktiĉki napada djevojĉicu noţem reţući joj sve, taj djeluje suprotno rijeĉima Proroka. Muškarci i ţene trebaju pred Bogom biti jednaki. Ali ako se djevojĉici odreţe cijeli klitoris, onda ju se uĉini nekom vrsti eunuha, ona postaje hladna, lijena, bez ţudnje i interesa, bez humora, poput zida od blata ili komada kartona, bez one iskre u sebi i bez ciljeva, poput mlake stajaće vode, beţivotna, i njezina su djeca nesretna, njezin muţ je nesretan, a ona sa svojim ţivotom neće uĉiniti ništa. Zato vi, koje ćete morati obaviti obrezivanje, pripazite: odreţite samo jednu trećinu, a dvije ostavite! Odreţite jednu trećinu, dvije ostavite! Uzrujana, Budur je okretala stranice. Nakon nekog vremena se sabrala i ĉitala tekst na koji je naišla. Imala sam tu povlasticu da svjedoĉim povratku Raize Tarami s njezinog putovanja u Novi svijet, gdje je nazoĉila konferenciji o ţenskim pitanjima odrţanoj na jingzouškom Dugom Otoku neposredno nakon završetka rata. Ĉlanovi konferencije, koji su se tamo okupili iz cijelog svijeta, bili su vrlo iznenaĊeni vidjevši kako je ta ţena iz Nsare pokazala da je potpuno svjesna svih problema vezanih uz tu temu. Bili su oĉekivali neku zaostalu ţenu koja je ţivjela iza zidova harema, neuku i zakrivenu velom. No Raiza uopće nije bila takva, bila je na istoj razini kao i njezine sestre iz Kine, Burme, Jingzoua i Travancora, a uvjeti u kojima je ţivjela samo su je prisilili da u teorijskim istraţivanjima ode i dalje nego druge. I tako nas je ona dobro zastupala, a kada se vratila u Firanju došla je do zakljuĉka kako je zar najveća prepreka napretku muslimanskih ţena i kako on simbolizira opću sloţenost cjelokupnog sustava. Zar je morao pasti ako je trebao pasti nazadnjaĉki sustav. I tako se, vrativši se na dokove Nsare, sastala sa svojim kolegicama iz ţenskog instituta i stala je pred njih bez zara na licu. Njezine bliske suradnice su takoĊer skinule zar. Oko nas, u gomili, poĉeli su se javljati znakovi neodobravanja, pomalo neprijateljska naguravanja i takve stvari. Ţene koje su stajale u okupljenom mnoštvu poĉele su podupirati one koje su stajale otkrivene, skidajući svoje zare i bacajući ih na tlo. Bio je to prekrasan trenutak. Nakon toga su u Nsari velovi poĉeli nestajati velikom brzinom. Tijekom samo nekoliko godina, skidanje vela se proširilo cijelom zemljom i tako je bila skinuta jedna opeka sa zida nazadnjaĉkih snaga. Zbog ove akcije, Nsara je postala slavna kao predvodnica Firanje. Imala sam sreću da mogu svjedoĉiti svemu tome. Budur je udahnula i oznaĉila to poglavlje kako bi ga kasnije mogla proĉitati svojim slijepim vojnicima. A kako su tjedni prolazili, ona je nastavila s ĉitanjem, proĉitavši nekoliko knjiga Kiraninih eseja i predavanja, što je bilo iscrpljujuće iskustvo, jer Kirana nikada nije oklijevala da ono što joj se ne sviĊa napadne izravno u glavu i to nadugo i široko. A i kakav je ţivot vodila! Budur se stidjela vlastitog dobro zaštićenog djetinjstva i mladosti, ĉinjenice da joj je sada dvadeset i tri, gotovo dvadeset i ĉetiri godine, a da još ništa nije uĉinila; dok je Kirana Favaz kada je bila u tim godinama, već provela godine u Africi, borila se u ratu i radila po bolnicama. Toliko toga je trebala nadoknaditi! Budur je ĉitala i mnoge knjige koje nisu bile na popisu kojeg joj je dala Kirana, i neko se vrijeme bila usredotoĉila na sino−muslimanske kulture koje su postojale u središnjoj Aziji i kako su one tijekom stoljeća pokušavale pomiriti te dvije kulture, kinesku i islamsku: u knjigama su loše stare fotografije prikazivale te ljude koji su vanjskim izgledom bili Kinezi, a vjerom muslimani, jezikom Kinezi, a zakonima muslimani; bilo je teško i zamisliti da su takvi kriţanci, da je takva ĉudnovata mješavina ljudi ikada postojala. Tijekom rata, Kinezi su pobili većinu tih ljudi, a preostali su se raspršili preko Dahaija sve do pustinja i prašuma Jingzoua i Inka, gdje su radili u rudnicima i na plantaţama, zapravo kao robovi, mada su Kinezi tvrdili kako
248 su oni odustali od robovlasništva nazivajući ga muslimanskim atavizmom. Ma kako oni to zvali, ostaje ĉinjenica da su muslimani nestali iz sjeverozapadnih provincija. A to se moglo dogoditi bilo gdje. Budur se sve više ĉinilo kako ne postoji dio povijesti kojeg bi mogla ĉitati, a da ne padne u depresiju, da se ne zgraţa, da se ne boji i ne osjeća grozno; osim tog Novog svijeta u kojem su Hodenosaunee i Dinei organizirali civilizaciju koja je bila sposobna, zapravo jedva sposobna, na svom zapadnom dijelu oduprijeti se Kinezima, a na istoĉnom Firanji. A ĉak i tamo su bolesti i kuga tijekom dvanaestog i trinaestog stoljeća prouzroĉile takvu pošast da je stanovništvo bilo znatno smanjeno i skrivalo se u središnjem dijelu kontinenta. Pa ipak, mada brojĉano mali, uspjeli su opstati i prilagoditi se. I uvijek su ostali pomalo otvorenima za strane utjecaje, trudeći se unutar svoje Lige naroda koliko su mogli, prelazeći na budizam, povezujući se s travankorskom Ligom na drugoj strani svijeta, koja im je zaista bila pomogla da se ustroje po njezinom uzoru; ukratko reĉeno, stalno napredujući i jaĉajući, ĉak i onda kada su se skrivali duboko u divljini, daleko od obje obale i, općenito govoreći, od cijelog Starog svijeta. Moţda im je upravo to i pomoglo. To što su uzimali ono što su mogli prihvatiti, a borili se protiv svega ostalog. Bilo je to mjesto gdje su ţene uvijek imale moć. A sada, kad je Dugi rat potresao cijeli Stari svijet, oni su odjednom postali nova prekomorska velesila koja je ovdje bila zastupljena visokim, naoĉitim ljudima kao što su Hanea i Ganagweh, koji hodaju ulicama Nsare odjeveni u duge krznene ogrtaĉe i kabanice skrojene od nauljenih koţa i koji su gotovo dotukli Firanjce svojim prijateljskim i dostojanstvenim drţanjem. Koliko je Budur znala, Kirana nije mnogo pisala o tim ljudima, ali Idelba je suraĊivala s njima na neki tajanstven naĉin koji je sada obuhvaćao i razmjenu nekakvih paketa i koje je Budur pomagala prenijeti tramvajem do onog hrama na sjevernoj obali u kojeg su odlazile Hanea i Ganagweh. Ĉetiri puta je obavila Idelbi takvu uslugu ne pitajući je o ĉemu se zapravo radi, a Idelba nije naširoko objašnjavala. Budur je i sada, baš kao i ranije u Turiju, imala osjećaj kako Idelba zna nešto što ostali nisu znali. Taj ţivot kojeg je Idelba ţivjela bio je zaista vrlo mnogostran. Neki od muškaraca su se za nju romantiĉno vezali i pojavljivali su se pred portirnicom pansiona, jedan od njih je udarao po zakljuĉanim vratima viĉući: "Idelbaaa, volim te, molim teee! I pijano pjevao na jeziku kojeg Budur nije prepoznala, pritom muĉeći gitaru, dok je Idelba u meĊuvremenu već nestala u sobi i nakon sat vremena se već ponašala kao da se ništa nije dogodilo; tada je opet znala nestati i nije je bilo danima, a kad se vratila bila je duboko namrštena, ponekad radosna, ponekad nervozna... vrlo kompliciran ţivot. A pritom je više od polovice njezinog ţivota bilo obavijeno tajnom. 12. − Da, − rekla je jednom Kirana, odgovarajući na pitanje o Hodenosaunima, gledajući u skupinu njih koji su prolazili pokraj kavane u kojoj su toga dana sjedili, − moţda su upravo oni nada cjelokupnog ĉovjeĉanstva. Ali ne vjerujem da ih mi dovoljno dobro razumijemo da bismo to mogli sigurno tvrditi. Kada budu posve zavladali svijetom znati ćemo više o njima. − Prouĉavanje povijesti uĉinilo vas je ciniĉnom, − rekla je Budur, opet osjećajući kako se Kiranino koljeno pritisnulo uz njezino. Budur joj je dopuštala da to radi, nikada ne odgovarajući na te kretnje niti ovako niti onako. − Ili, toĉnije reĉeno, ono što ste vidjeli na svojim putovanjima i predavanjima uĉinilo vas je pesimistom. − Uopće nije, − rekla je Kirana, pripalivši cigaretu. Pokazala je na cigaretu i rekla pouĉnim glasom. − Vidiš li kako su već postigli da robujemo ovom njihovom korovu? Ali ne, ja nisam pesimist. Samo realist. Pun nade, ha-ha. Ali ako se usudiš pogledati, vidjet ćeš kakvi su nam izgledi. − napravila je grimasu i povukla dugi dim iz cigarete. − Povijest je do sada bila poput menstruacije, malo jajašce mogućnosti skriveno u obiĉnom materijalu ţivota, s majušnim barbarskim hordama koje ga napadaju i pokušavaju ga pronaći, ali im ne uspijeva... i konaĉno ta propuštena prigoda završava u krvi i sve mora poĉeti iznova. Budur se nasmijala, šokirana, ali joj se usporedba sviĊala. Njoj samoj nikada ne bi palo na pamet tako nešto. Vidjevši to, Kirana se lukavo osmjehnula. − Crveno jaje, − rekla je. − Krv i ţivot. − Koljenom je sada još ĉvršće pritisnula Budurino koljeno. − Pitanje je hoće li horde sperme ikada pronaći to jaje? Hoće li jedan od njih kliznuti naprijed, ubaciti sjeme i uĉiniti da svijet zatrudni? Hoće li prava civilizacija ikada biti roĊena? Ili je povijest osuĊena na to da zauvijek ostane sterilna usidjelica! Zajedno su se nasmijale, Budur s nelagodom i to zbog više razloga. − Morat će odabrati dobrog partnera. − rekla je. − Da, − sloţila se Kirana uz onaj svoj lukav, dvosmislen osmijeh, tek neznatno podigavši krajeve usana. − Vjerojatno Marsijance. Budur se prisjetila onih Jasmininih "praktiĉnih vjeţbi ljubljenja". Ţene koje vole ţene, ţene koje spavaju sa ţenama. U zavijama je to bilo ĉesto, a vjerojatno i na drugim mjestima; konaĉno, u Nsari je bilo mnogo više ţena nego muškaraca, a tako je bilo i u cijelom svijetu. Na ulicama ili u kavanama jedva da se i moglo vidjeti kojeg muškarca starog trideset ili ĉetrdeset godina, a i ti su izgledali kao da ih progone ili kao da nešto kriju, izgubljeni u opijumskoj magli, svjesni da su nekako izbjegli sudbini. Ne... cijela ta generacija bila je
249 uništena. I tako su se posvuda vidjeli ţenski parovi, rukom u ruci, ţene koje su ţivjele zajedno u konaĉištima ili zavijama. Budur ih je ĉesto slušala u svojoj zaviji, u kupaonicama ili sobama ili kako kasno noću hodaju hodnicima. To je jednostavno bio dio ţivota, bez obzira što tko o tome govorio. I sama je jednom ili dvaput sudjelovala u tim Jasmininim igrama u haremu. Jasmina bi na glas ĉitala svoje ljubavne romane i slušala radio-emisije, one tuţne pjesme što su dolazile iz Venecije, a kasnije je šetala dvorištem pjevajući na mjeseĉini, ţeleći u tim trenucima da ima muškarca koji bi je gledao ili koji bi preskoĉio zid i uzeo je u naruĉje, no nije u blizini bilo muškarca koji bi to mogao uĉiniti. "Daj da vjeţbamo kako bi to bilo", šapnula bi promuklim glasom u Budurino uho. "Tako da bismo znale što trebamo uĉinit"... uvijek je govorila to isto... a onda bi strastveno poljubila Budur u usta i pritisnula se uz njeno tijelo, a kad se Budur oporavila od iznenaĊenja, osjetila je kako je strast prešla u njezina usta, nekom vrsti ĉi prijenosa, i ona joj je uzvratila poljubac misleći: "Hoće li ona prava stvar ikada uĉiniti da mi puls ovako zakuca? Bi li se to moglo dogoditi?" A roĊakinja Rima bila je još vještija, premda manje strastvena od Jasmine, jer je i ona poput Idelbe nekad ranije bila udana, a kasnije je ţivjela u zaviji u Rimu, pa ih je znala promatrati i hladno reći: "Ne, ne tako, moraš muškarcu kojeg ljubiš malo raširiti noge pa pritisnuti svoju stidnu kost ĉvrsto uz njegovo stegno, to će ga posve sluditi i onda ti se zatvori krug, ĉi se vrti u vama kao dinamo". A kada su to pokušale, zakljuĉile su da je to posve toĉno. Nakon takvih trenutaka Jasminini obrazi su bili rumeni i onda bi posve neuvjerljivo rekla "oh, mi smo zloĉeste, zloĉeste", a Rima bi samo frknula rekavši "ma to se dogaĊa u svakom haremu koji je ikada postojao. Po tome se vidi koliko su muškarci blesavi. I po tome se vidi kamo je svijet dospio". Sada, kada se noć otegnula u tom kafiću u Nsari, Budur je lagano pritisnula Kiranino koljeno, vrlo znalaĉki, prijateljski, a ipak neutralno. Zasad joj je uvijek uspijevalo otići kući zajedno s nekim od kolegica, ne susresti Kiranin pogled onda kada je to bilo vaţno, moţda samo to stalno odgaĊajući, ne znajući što bi to moglo znaĉiti za daljnji tijek njezinog studija i uopće njezinog ţivota, ako bi ova odgovorila posesivno i ako bi sve to preraslo u nešto dublje, ma što to bilo, ako bi to otišlo i dalje od ljubljenja i maţenja. Seks o kojem je nešto znala odnosio se na onaj uobiĉajen heteroseksualni odnos; ali što se dogaĊa sa svim ostalim? Nije bila sigurna ţeli li se upustiti u takvo nešto s tako upornom starijom ţenom, svojom uĉiteljicom, i još uvijek u izvjesnom smislu neznankom. Ali zar ne ostaju svi vjeĉiti stranci sve dok se u nešto ne upuste? 13. Stajale su jedna uz drugu, Budur i Kirana, na vrtnoj zabavi, meĊu mnoštvom okupljenim na terasi s koje se pruţao pogled na rijeku Livaju prije nego se proširi u estuarij, njihove nadlaktice su se tek lagano dodirivale, kao da je to posve sluĉajno, kao da je to zbog ljudi koji su se gurali okupivši se oko bogatog mecene umjetnosti i filozofa Tahara Labida, koji je bio tako velik da su se morali gurati oko njega kako bi uhvatili koji od onih bisera koji su mu kapali s usana; premda je, istini za volju, bio grozan šuplji hvalisavac, ĉovjek koji je tijekom razgovora s vama stalno ponavljao vaše ime, ĉineći to gotovo svaki puta kad bi vam se obratio, što je onda djelovalo odbojno i kao da vas ţeli posve preuzeti ili kao da u svojem solipsizmu pokušava upamtiti s kim uopće razgovara, a pritom uopće nije opaţao kako zbog toga ljudi ţele po svaku cijenu ĉim prije pobjeći od njega. Nakon što je neko kratko vrijeme to trpjela, Kirana se naglo stresla, moţda i zbog svoje vlastite obuzetosti samom sobom, jer mu je bila previše sliĉna da bi joj bilo s njim ugodno, a onda je povela Budur dalje. Podigla je njezinu ruku, blijedu i svu ogrubjelu od stalnog pranja u laboratoriju. − Trebala bi nositi gumene rukavice. Vjerovala sam da će u laboratoriju zahtijevati da ih nosiš. − Zahtijevaju. I nosim ih. Ali ponekad mi je nespretno s njima primati stvari. − Svejedno. Ova nagla i pomalo ljutita briga za zdravlje njezinih ruku, od strane tako velike intelektualke, profesorice, odjednom je oko nje okupila njezino slušateljstvo i odmah su joj poĉeli postavljati pitanja o tome što misli o nekim kineskim feministkinjama... Budur ju je gledala kako istog trenutka i vrlo opširno odgovara da one potjeĉu iz sredina u kojima ţive Kinezi muslimani, pa je onda posebno istaknula Kang Tongbi koja je, uz pomoć svojeg muţa koji je bio sino-muslimanski znanstvenik, Ibrahim al-Lanzohou, postavila teorijsku osnovu feminizma kojeg su kasnije u središnjoj Kini razvijale generacije ţena potkraj vladavine Tsing dinastije... i njihov je razvitak i napredak bio izazov kineskoj birokraciji... sve dok Dugi rat nije konaĉno razbio sve dotadašnje kodove ponašanja u ĉisti racionalizam totalnog rata pa su se ţene u vojnim brigadama i u tvorniĉkim halama izborile za poloţaj koji im nikada više neće moći biti oduzet, ma koliko se kineska birokracija oko toga trudila. Kirana je znala napamet izrecitirati ratnu listu zahtjeva koju je sastavilo Kinesko ţensko vijeće industrijskih radnika, no sada je rekla samo ovo: "Jednaka prava za muškarce i ţene, više obrazovanja za ţene i više sredstava koja će to omogućiti, poboljšanje poloţaja ţene u kući, monogamija, slobodan izbor braĉnog partnera, poticanje zapošljavanja ţena, ukidanje konkubinata kao
250 i kupovine i prodaje ţena, kao i fiziĉkog kaţnjavanja, poboljšanje politiĉkog poloţaja, reforma prostitucije." Bila je to neka jako ĉudna pjesma, ili pjevanje, ili molitva. − Ali vidite, te kineske feministkinje su tvrdile kako je ţenama mnogo bolje u Jingzou i u Travancoru, dok su u Travancoru feministkinje tvrdile kako su uĉile od Sikha, koji su to nauĉili iz Kurana. A ovdje smo usredotoĉeni na Kineze. Tako je oĉito kako su svugdje pokušavale pomoći same sebi, uvijek zamišljajući kako je u nekoj drugoj zemlji bolje i kako se moramo boriti da bi se izjednaĉile s drugima... − Nastavila je dalje govoriti, na briljantan naĉin spojivši dogaĊaje tijekom posljednja tri stoljeća, a Budur je cijelo vrijeme stiskala svoje blijede i ogrubjele šake, misleći: ona te ţeli, ona ţeli da ti ruke budu glatke i zdrave jer, ako bude po njezinom, te će je ruke dodirivati. Budur je otišla dalje, zbunjena, a onda na drugoj terasi spazila Hasana i pošla pridruţiti se njemu i skupini oko njega u kojoj su bili i Naser Šah i ona stara bakica iz Kiranine grupe koja je sada, bez svojeg pletiva u rukama, izgledala pomalo izgubljeno. Ustanovilo se da su ona i Naser brat i sestra i da je ona domaćica ovog primanja: Zainab Šah, koja se pokazala priliĉno škrtom na rijeĉima kada joj je Budur konaĉno bila predstavljena; a Hasan je bio njihov dugogodišnji prijatelj. Budur je od Nasera saznala da su svi oni godinama poznavali Kiranu i da su već ranije polazili njezina predavanja. Do njih su dopirale rijeĉi tuĊih razgovora. − Ono što mene muĉi je to kako se on moţe beskonaĉno ponavljati i kako moţe biti sitniĉav, što jedan pravnik... − Zato to dobro djeluje kada se primijeni... − Radi za koga? On je kao pravnik zastupao svećenike. − U svakom sluĉaju nije zastupao pisce. − Zamisao je da se Kuran govori i sluša, na arapskom to zvuĉi poput glazbe, a on je takav pjesnik. Trebaš to ĉuti u dţamiji. − Neću ići tamo. To je za ljude koji samo ţele reći "ja sam bolji od tebe samo zato što pokazujem svoju vjeru u Alaha." Ja to odbijam. Svijet je moja dţamija. − Religija je poput kuće od karata. Jedan lagan dodir s ĉinjenicom i sve se sruši. − Zgodno, ali to ne odgovara istini, kao ni većina tvojih aforizama. Budur je napustila Nasera i Hasana pa prišla stolu na kojem je bila sloţena zakuska i ĉaše napunjene crnim i bijelim vinom. Uzela je sendviĉ sloţen na krekeru i hodala osluškujući tuĊe razgovore. − Ĉuo sam kako je vijeće ministara moralo pokleknuti pred armijom i ulagivati im se kako bi ih drţali podalje od riznice, pa se konaĉno sve to svodi na jedno te isto... − ... tih šest loka su nazivi za dijelove mozga i kojima se obavljaju razliĉiti naĉini mišljenja. Na razini ţivotinja to je straţnji dio, zvan mali mozak; na razini gladnih duhova to je limbiĉni arhipelag, kod ljudi su to reţnji koji reguliraju govor, za carstvo asura to je ĉeoni korteks, a za razinu bogova to je most koji spaja dvije polutke mozga koji nam, kad se aktivira, pruţa uvid u naznake nekog višeg realiteta. To je impresivno, zaista, da netko to moţe tako jasno sortirati sluţeći se samo ĉistom introspekcijom... − Ali samo ih je pet, a što je s paklom? − Pakao su drugi ljudi. − Oni vladaju oceanima pa mogu doći k nama kada god to poţele, ali mi ne moţemo ići k njima bez njihovog dopuštenja. Zato... − Zato bismo mi trebali zahvaliti našoj sretnoj zvijezdi. Mi ţelimo da se, koliko god je to moguće, generali osjećaju slabima. − Toĉno, ali ni sa ĉim ne treba pretjera vati, jer bi nam se moglo dogoditi da vrĉ ide na vodu dok se ne razbije. − ... je postalo posve normalno da ta vjera u reinkarnaciju putuje cijelim svijetom, iz jedne kulture u drugu... − Moţda ta ideja putuje nošena nekim dušama koje se stvarno reinkarniraju. Jesi li ikada pomislio na to? − ... s jednom studenticom za drugom, to je poput kakvog poriva. Valjda zamjena za prijateljstvo ili tako nešto. To je zaista ţalosno, ali studentice su te koje pate pa je onda teško osjećati baš neku veliku ţalost... − Sva bi povijest bila drukĉija samo da je... − Da je samo što? − Da smo samo osvojili Jingzou onda kad smo za to još imali prilike. Pokraj stolova s pićem, Hasanov prijatelj Tristan svirao je instrument sliĉan lutnji, stalno ponavljajući iste akorde i pjevajući na jednom od starih franaĉkih jezika. Budur je pijuckala ĉašu bijelog vina i gledala ga kako svira, ne dopuštajući da je glasovi oko nje u tome ometaju. Glazba koju je taj ĉovjek svirao bila je zanimljiva, ujednaĉeni tonovi njegova glasa pronosili su se zrakom. Nad usnama su mu se nadvili crni brkovi. Uhvativši njezin pogled kratko joj se osmjehnuo. Pjesma je završila, zaĉuo se kratak pljesak, a nekoliko ljudi se okupilo oko njega da bi mu postavili pitanja. Budur je prišla bliţe, kako bi ĉula njegove