51 4 __________________ Akbar DOK SU NOSILI TIJELO TIGRICE U SELO, ŠTO JE ZA ĈETVORICU LJUDI BIO TEŢAK POSAO PA SU stenjali i puhali pod teţinom njezinog tijela koje se, obješeno za vezane šape ljuljalo na nosiljci izraĊenoj od bambusa koja im je poskakivala na ramenima, Bistami je shvatio: Bog je u svim stvarima. A Bog, neka bude vjeĉna slava svim njegovim devedeset i devet imena, nije ţelio nikakvo ubijanje. Još od vrata kolibe njegovog starijeg brata, Bistami je kroz suze vikao: − Ona mi je bila sestra, bila mi je tetka, spasila me od hinduistiĉkih pobunjenika, niste je smjeli ubiti, štitila je sve nas. Ali, naravno, nitko ga nije slušao. Nitko nas ne razumije, nikada. A moţda je tako bilo i bolje, kad se uzme u obzir da je ona, nema sumnje, ubila njegovog brata. No on bi za tu tigricu i deset puta ţrtvovao bratov ţivot. Usprkos vlastitim ţeljama, slijedio je povorku u središte sela. Svi su pili rakši, a bubnjari su s bubnjevima istrĉavali iz svojih domova, radosno bubnjajući: "Kia Kia Kia Kia, zauvijek nas je ostavila na miru!" Pred njima je bio praznik tigra pa će ostatak tog dana, a moţda i sljedeći dan, biti posvećen spontanom slavlju. Spalit će joj brkove, kako bi bili sigurni da joj duša u sljedećem svijetu neće ući u tijelo ubojice. Ti brkovi su pravi otrov i samo komadić uvuĉen u meso tigra mogao bi ubiti ĉovjeka, a kada bi netko pojeo jedan cijeli brk uvuĉen u njeţnu srĉiku vrška bambusa, izrasle bi mu ciste koje bi prouzroĉile polaganu smrt. Barem se tako priĉa. Oni hipohondriĉni Kinezi vjeruju u uĉinkovita svojstva gotovo svaĉega, pa tako, ĉini se, i svakog dijela tigrovog tijela. Nema sumnje kako će veći dio Kiainog tijela biti saĉuvan pa će ga trgovci otpremiti na sjever. Krzno će završiti kod zemljoposjednika. Bistami je, nesretan, sjedio na tlu uz rub središnjeg mjesta u selu. Nije bilo nikoga kome bi mogao objasniti. Uĉinio je baš sve kako bi upozorio tigricu, no nikakve koristi od toga. I nije je oslovio s Kia, nego je rekao madame, ili Madame Trideset, jer su seljaci tako zvali tigrove koji su bili u prašumi kako ih ne bi uvrijedili. Donosio joj je darove i provjerio je da šare na njezinom ĉelu ne tvore slovo "s" kako bi bio siguran da se u njoj ne krije tigar-zloduh koji će u trenutku smrti poprimiti ljudsko obliĉje. To se i nije dogodilo, a na njezinom ĉelu nije bilo nikakvog znaka "s"; njezina šara je više nalikovala ptiĉjem krilu u letu. Bio ju je gledao ravno u oĉi, kao što se i treba uĉiniti kada se neoĉekivano naiĊe na tigra; bio je ostao miran i ona ga je spasila od smrti. Zaista, sve one priĉe koje je slušao o tigrovima koji su pomagali... bila je jedna o tome kako je tigar doveo u selo dvoje izgubljene djece, pa jedna o tigru koji je usnulog lovca poljubio u obraz... sve su te priĉe bile blijede u usporedbi s njegovom, premda su i njega opominjale. Bila mu je sestra i sada ga je muĉila krivnja. Seljaci su poĉeli komadati njezino tijelo. Ne mogavši to gledati, napustio je selo. Njegov brutalni stariji brat bio je mrtav; njegovi ostali roĊaci, baš kao i njegov brat, nisu imali razumijevanja za njegovo zanimanje za sufizam10 . No on je bio daleko od svake mudrosti, ništa nije mogao pojmiti. Prisjetio se što mu je njegov uĉitelj sufija, majstor Tustari, rekao kada je napustio Alahabad: Nastavi hodoĉastiti u svoje srce, i otiĊi u Meku, onako kako Alah to traţi. Polako ili brţe, ali uvijek neka ti bude cilj taj put ka prosvjećenju." Pokupio je ono malo svojih stvari i stavio ih u torbu na ramenu. Smrt tigrice postala je znak sudbine, poruka Bistamiju neka prihvati taj boţji dar i sluţi se njime, ne ţaleći ni za ĉim. I tako je sada došlo vrijeme da kaţe hvala ti Boţe, hvala ti, Kia, sestro moja, i da zauvijek napusti rodno selo. Bistami je pješaĉio do Agre i tamo je svoj posljednji novac utrošio na kupovinu odjeće sufi lutalica. Zatraţio je sklonište u prenoćištu za sufije, u dugaĉkoj staroj zgradi u najjuţnijem predjelu stare prijestolnice i okupao se u njihovoj kupelji, oĉistivši se iznutra i izvana. Tada je napustio grad i otišao do Fatepur Sikrija, nove prijestolnice Akbarovog carstva. Vidio je u kamenu izraĊenu maketu još nedovršenog grada i golemo logorište sa šatorima mogulove11 armije, napravljenu tako detaljno da su tu bili ĉak i mramorni stupovi koji su stajali slobodno, odmaknuti od zidova poput motki šatora. Grad je bio ili prašnjav ili blatan, a njegov bijeli kamen već pun mrlja. Sve drveće je bilo nisko, a vrtovi su djelovali novo i hladno. Dugaĉak zid carske palaĉe bio je okrenut prema velikoj aveniji koja je dijelila grad na sjeverni i juţni dio i vodila do velike mramorne dţamije i do groba za kojeg je Bistami ĉuo još u Agri, grobnice sufi sveca Šaikha Salima Ĉištija. Potkraj svog dugog ţivota Ĉišti je poduĉavao mladog Akbara i sada se govorilo kako je uspomena na njega Akbarova najjaĉa veza s islamom. 10 Od rijeĉi sufi, − Kod muslimana naziv za mistika, nekog tko provodi ţivot u molitvi i kontemplaciji. 11 Mogul (u urdu jeziku mugul znaĉi Mongol), − Pripadnik indijske muslimanske dinastije mongolskog porijekla koja je vladala velikim dijelom Indije u razdoblju 1526−1857. (op.prev.)
52 A taj isti Ĉišti je, kad je bio mlad, putovao u Iran i uĉio kod Šaha Ismaila koji je poduĉavao i Bistamijevog uĉitelja Tustarija. Bistami je prišao Ĉištijevoj velikoj bijeloj grobnici krećući se unatrag i recitirajući iz Kurana. Na ulazu se spustio niĉice, okrenut prema Meki, i izgovorio jutarnju molitvu, a onda ušao u unutrašnje dvorište hrama i odao poĉast Ĉištiju. I ostali su, naravno, ĉinili to isto, pa je porazgovarao s nekima od njih, opisujući svoje putovanje sve tamo do vremena kada je boravio u Iranu, izostavljajući iz priĉe mjesta u kojima se putem zaustavljao. Tako je svoju priĉu ispriĉao i jednom od ulema s Akbarovog dvora, naglasivši povezanost njegovog uĉitelja i Ĉištija koji su uĉili od istog izvora, a onda je nastavio moliti. Vraćao se u taj hram dan za danom, uspostavivši izvjesnu rutinu moljenja, rituala ĉišćenja, odgovaranja na pitanja onih hodoĉasnika koji su govorili samo perzijski i druţeći se sa svim ljudima koji su posjećivali to sveto mjesto. To je konaĉno dovelo do toga da je Ĉištijev unuk porazgovarao s njim i kasnije se Akbaru povoljno izrazio o njemu... barem tako je on to ĉuo. U onoj zgradi namijenjenoj sufijima jeo je jedan obrok dnevno, ustrajan, gladan ali pun nade. Jednoga dana u sam osvit zore, kada se već nalazio u dvorištu hrama pri molitvi, u to je sveto mjesto došao sâm car Akbar glavom, uzeo obiĉnu metlu i pomeo dvorište. To je jutro bilo prohladno, u zraku se još uvijek osjećala noćna svjeţina, a Bistami se ipak znojio kada je Akbar završio s poslom i kada je stigao Ĉištijev unuk koji je Bistamiju rekao neka, kada završi s molitvama, doĊe da ga predstavi caru. − Velika mi je ĉast, − odgovorio je i nastavio moliti, istovremeno razmišljajuću što bi mogao reći, a razmišljao je i koliko bi vremena trebao priĉekati prije nego priĊe caru pa da pokaţe kako je molitva ipak na prvom mjestu. Hram je još uvijek bio relativno prazan i zrak svjeţ, sunce je tek izlazilo. Kad se sunce potpuno diglo iznad drveća, ustao je i krenuo prema caru i Ĉištijevom unuku pa se duboko poklonio. Pozdravi, kretnje kojima se iskazuje štovanje i onda ljubazan zahtjev da svoju priĉu ispriĉa pozornom mladiću odjevenom u raskošno carsko ruho koji ga je netremice gledao u oĉi. Studij u Iranu kod Tutsamija, hodoĉašće u Qom, povratak kući, godina dana koju je proveo u Gujuratu kao uĉitelj pouĉavajući Kuran, putovanje u posjet obitelji, zasjeda hinduistiĉkih pobunjenika i priĉa o tome kako ga je tigrica spasila; na kraju cijele te priĉe Bistami je i sam mogao osjetiti da je dobro prihvaćen. − Dobro nam došao, − rekao je Akbar. Cijeli grad Fatepur Sikri imao je zadaću pokazati koliko se on posvetio vjeri, kao i pokazati kako on moţe stvoriti tu odanost i kod drugih. Sada je vidio Bistamijevu odanost vjeri koja se pokazivala u svim oblicima poboţnosti i kako su nastavili razgovor, a hram se sve više punio vjernicima, Bistamiju je pošlo za rukom skrenuti razgovor na jedan hadis12 za kojeg je znao da je u Iran došao posredstvom Ĉištija i koji je pokazivao vrlo usku povezanost izmeĊu njegovog i carevog obrazovanja. − Ja sam to ĉuo od Tutsamija, koji je to ĉuo od Šaha Ismaila, uĉitelja Šaikha Ĉištija, koji je to ĉuo od Bahra ibn Kaniz al-Saka, koji je u rodu s Uthmanom ibn Sajem preko Saida ibn Jubaira, neka mu se bog smiluje, koji je rekao: "Neka bude dobrodošao svaki musliman, ukljuĉujući malene djeĉake i adolescente, i kada stigne u uĉionicu neka se svi koji sjede suspregnu od ţelje da mu se ustanu, jer zanemarivanje toga jedan je od poroka duše." Akbar se namrštio, pokušavajući razumjeti. Bistamiju se tad uĉini kako bi se to moglo protumaĉiti u znaĉenju kako je on bio onaj koji se suzdrţao od traţenja da mu drugi iskaţu štovanje. Poĉeo se preznojavati na svjeţem jutarnjem zraku. Akbar se okrenuo jednom od svojih straţara koji je, neupadljiv, stajao naslonjen na mramorni zid hrama. − Kad se budemo vraćali u palaĉu, povedi ovog ĉovjeka s nama. Nakon još jednog sata, koji je za Bistamija protekao u molitvi, a za Akbara, koji je, što je jutro više odmicalo, bio sve više netrpeljiv pa se i red onih koji su mu prilazili s poniznim zamolbama jako smanjio, u konzultacijama, Akbar je onima što su ĉekali u redu dao znak neka se raziĊu i doĊu kasnije. Nakon toga pošao je, praćen Bistamijem i svojom svitom, kroz gradska gradilišta prema svojoj palaĉi. Kao i svaka druga mogulska vojna utvrda, grad je bio podignut u obliku velikog kvadrata, a zapravo je i samo carstvo imalo taj oblik, jer je sa ĉetiri strane bilo zaštićeno gradovima Lahoreom, Agrom, Alahabadom i Ajmerom, objasnio je straţar Bistamiju. Svi su oni u usporedbi s glavnim gradom bili veliki, a straţaru se posebno sviĊala Agra gdje je i sam bio radio na izgradnji velike carske tvrĊave koja je sad već bila dovršena. − U njoj ima više od pet stotina zgrada, − rekao je. On je mislio da je Akbar osnovao Fatepur Sikri samo zato što je tvrĊava Agre već uglavnom dovršena, a car je volio zapoĉinjati velike projekte. − On je graditelj i uvjeravam vas da će ponovo izgraditi cijeli svijet prije nego dovrši posao. Islam nikada nije imao u svojoj sluţbi nekog poput njega. 12 Hadis (arapski: hadit, - priopćenje, pripovijedanje), - Zbornik islamske tradicije, uĉenja i priĉa o ţivotu i djelima proroka Muhameda, prihvaćen kao izvor doktrine i zakona. I svaka ta pojedinaĉna priĉa naziva se hadis, odnosno hadit. (op.prev.)
53 − Sigurno je tako, − rekao je Bistami, gledajući oko sebe po gradilištu gdje su se bijele zgrade uzdizale iz kukuljica sazdanih od skela, postavljene u moru crnog blata. − Nek' je slava Bogu. Straţar, koji se zvao Husain Ali, sumnjiĉavo je gledao Bistamija. Ovakvi vjeri odani hodoĉasnici bili su mu bez sumnje nešto svakodnevno i uobiĉajeno. Poveo je Bistamija za carem kroz ulaz u novu palaĉu. Unutar vanjskog zida bili su vrtovi koji su izgledali kao da su tu već godinama: visoka stabla borova nadvila su se nad grmovima jasmina, gredice cvijeća pruţale su se u svim smjerovima. Sama palaĉa bila je manja od dţamije ili Ĉištijeve grobnice, ali lijepa i profinjena u svakom detalju. Bila je nalik niskom i prostranom šatoru sagraĊenom od bijelog mramora ĉija unutrašnjost je bila ispunjena sobama punim svjeţeg zraka koje su okruţivale središnje dvorište u kojem se nalazio vrt i fontane. Cijelo straţnje krilo tog vrta zauzimala je dugaĉka galerija puna slika: scene lova u kojima je nebo uvijek tirkizne boje, vrlo vjerni prikazi pasa, srna i lavova, lovci naoruţani lukovima ili kremenjaĉama. Nasuprot tim slikama bili su nizovi soba bijelih zidova, dogotovljenih ali praznih. Bistamiju su dodijelili jednu da boravi u njoj. Veĉera je bila prava gozba, s jelima lijepog izgleda koja su bila posluţena u dugaĉkoj sali otvorenoj prema središnjem dvorištu. Dok su veĉerali, Bistami je shvatio kako je to tek obiĉan veĉernji obrok u palaĉi. Jeo je peĉenu prepelicu i krastavce s jogurtom, tek malo posuto s karijem, a kušao je i mnoga jela koja nije mogao prepoznati. Za njega je to bio poĉetak razdoblja nalik na san, u kojem se osjećao kao onaj Manjušri iz pripovijetke koji je bio naglavce upao u zemlju meda i mlijeka. Hrana je dominirala njegovim danima i njegovim mislima. Jednoga dana ga je u njegovim odajama posjetila skupina crnih robova koji su bili odjeveni bolje nego on, koji su mu vrlo brzo donijeli odjeću koja ne samo da je bila poput njihove nego i bolja od toga, odjenuvši ga u finu bijelu halju koja je lijepo izgledala, ali na njemu je nekako visjela. Nakon toga bio je primljen u drugu audijenciju kod cara. Taj sastanak u nazoĉnosti oštrookih savjetnika, generala i carevih sluţbenika svih vrsta, doimao se posve drukĉijim od onog ranojutarnjeg susreta u grobnici kada su dva mlada ĉovjeka izašla na mirisni jutarnji zrak, vidjeli izlazak sunca, pjevali u slavu Alahovog svijeta i razgovarali licem u lice. No i sada je, usprkos svoj toj simbolici i okruţenju, u njega gledalo to isto lice, radoznalo, ozbiljno, zainteresirano za ono što on ima za reći. Usredotoĉivši se na to lice Bistami se nekako uspio opustiti. Car je rekao: − Pozvali smo vas da nam se pridruţite i podijelite s nama znanje praviĉnosti. Za uzvrat za vašu mudrost i izricanje vašeg suda o nekim sluĉajevima i pitanjima koja ćemo vam iznijeti, dobit ćete u vlasništvo posjede pokojnog Šaha Muzafera, nek' mu Alah blagoslovi ime. − Nek' je slava Bogu, − promrmljao je Bistami, poniknuvši pogledom. − Zatraţit ću Boţju pomoć kako bih taj veliki zadatak mogao ispuniti na vaše zadovoljstvo. Ĉak i pogleda uprtog u pod, a i kasnije, kada ga je opet vratio na carevo lice, Bistami je mogao osjetiti kako su neki od ovih iz careve sluţbe nezadovoljni ovim razgovorom. No kasnije su mu neki od tih koji su izgledali manje zadovoljno prišli i predstavili se, razgovarajući vrlo ljubazno i vodeći ga po palaĉi, raspitujući se vrlo diskretno za njegovo porijeklo i prošlost i dajući mu informacije o tim posjedima s kojima će on upravljati. Ĉinilo se kako će sam nadzor nad posjedom biti prepušten njegovom pomoćniku tamo na samom terenu, a za njega će to uglavnom znaĉiti titulu i izvor prihoda, a on će, zauzvrat i kad se to od njega bude traţilo, imati obvezu za carevu vojsku nabaviti i opremiti stotinu vojnika i mora pouĉavati sve što i sam zna o Kuranu, te suditi u razliĉitim sporovima koji mu budu predoĉeni. − Ima nesuglasica za koje je samo ulema podoban donijeti konaĉan sud, − rekao mu je carev savjetnik Raja Todor Mal. − Car ima velike odgovornosti. Njega samog još uvijek ugroţavaju njegovi neprijatelji. Akbarov djed je ovamo došao iz Punjaba i prije samo ĉetrdeset godina ovdje je uspostavio muslimansku kraljevinu, pa nevjernici još uvijek napadaju i s juga i s istoka. Svake godine nuţno je organizirati nekoliko vojnih akcija da bi ih se otjeralo. Teorijski gledano, svi vjernici u zemlji pod carevom su zaštitom, ali u praksi je on toliko opterećen duţnostima da jednostavno nema vremena. − Naravno da nema. − A opet, ne postoji neki drugi pravni sustav za rješavanje sporova. Kako se zakon osniva na Kuranu, onda su kadije, uleme i ostali sveti ljudi kao što ste vi, logiĉan izbor za preuzimanje tog tereta na sebe... − Naravno. U tjednima koji su uslijedili Bistami je zaista sudio u mnogim parnicama i sporovima koje su pred njega iznijeli neki od carskih robova koji su mu bili pomoćnici. Dva su se ĉovjeka sporila oko jednog komada zemlje; Bistami ih je upitao gdje su ţivjeli njihovi oĉevi i djedovi pa je ustanovio kako je jedna obitelj ţivjela u tom kraju duţe nego ona druga. U takvim se sporovima pouzdavao u vlastitu prosudbu. Krojaĉi su mu poslali još mnogo nove odjeće, dodijeljena mu je kuća i cijela ĉeta slugu i robova, a dobio je i sanduk u kojem je bilo sto tisuća zlatnika i srebrnjaka. A za sve to on je uglavnom trebao konzultirati Kuran i prisjetiti se hadisa koje je nauĉio (znao ih je vrlo malo, a i ti koje je znao nisu bili relevantni) i izricati presude koje su obiĉno svima bile potpuno oĉite i jasne. Kada to nije bilo baš tako oĉito, onda ih je donosio najbolje što je znao pa se zatim povlaĉio u dţamiju i tamo tjeskobno molio, a onda se posvetio caru i
54 veĉernjem obroku. Svakog jutra je u zoru sam odlazio u Ĉištijevu grobnicu i tako opet, jednom ili dvaput mjeseĉno, viĊao cara pod onakvim nesluţbenim okolnostima kao i u vrijeme njihovog prvog susreta; dovoljno ĉesto da prezaposlen car zapazi da on postoji. Uvijek bi za takav dan pripremio neku priĉu za cara, kada ga ovaj bude upitao što je radio, a svaku od tih priĉa je odabirao prema onome ĉemu bi mogla cara poduĉiti, o samom caru ili o Bistamiju, o carstvu ili o svijetu. Sigurno je da je takva zgodna i paţljiva lekcija bila ono najmanje što je mogao uĉiniti kako bi uzvratio za nevjerojatnu raskoš kojom ga je Akbar obasipao. Jednog jutra mu je ispriĉao priĉu iz Sure Osamnaest, o ljudima koji su ţivjeli u gradu i koji su zaboravili na boga, a bog ih je odveo u špilju prisilivši ih da tamo provedu ono što se njima ĉinilo kao samo jedna noć, a kada su izašli saznali su da je prošlo tristo i devet godina. − A s ovim što vi radite, moćni Akbare, vi ćete nas prenijeti u budućnost. Sljedećeg jutra ispriĉao mu je priĉi o El-Khadiru, poznatom veziru Dhoulkarnaina za kojeg se govorilo da je pio s vrela ţivota pa je zahvaljujući tome još ţiv, a i bit će ţiv sve do sudnjeg dana; i koji se, odjeven u zelenu odjeću pojavio kako bi pomogao muslimanima u nevolji. − Tako će i ovo što vi ovdje radite, veliki Akbare, ostati besmrtno, jer će godinama pomagati muslimanima u nevolji. Ĉinilo se da se caru sviĊaju ti razgovori pod jutarnjom rosom. U nekoliko je navrata pozvao Bistamija da mu se pridruţi u lovu pa je Bistami sa svojom pratnjom zauzeo jedan bijeli šator i provodio vruće dane jašući konje koji su se probijali kroz prašumu za buĉnim psima ili hajkašima; ili je, što je bilo više po Bistamijevom ukusu, sjedio na slonu i promatrao kako krupni sokolovi polijeću s Akbarove ruke pa visoko na nebu kruţe, a onda se strmoglave na kakvog zeca ili pticu. Akbar je znao ĉovjeka promatrati baš tako usredotoĉeno kao i sokol svoj plijen. Akbar je volio svoje sokolove kao da su mu roĊaci i uvijek bi u danima lova bio sjajno raspoloţen. Tada bi k sebi zvao Bistamija da mu blagoslovi ptice koje su, nimalo impresionirane, zurile prema obzoru. Tada su, puštene u zrak, ţestoko mahale krilima, ţureći do visina s kojih su lovile, šireći svoja velika krilna pera. Kada bi gore poĉeli mimo kruţiti, ljudi su pustili nekoliko grlica. Te ptice bi tada poletjele što su brţe mogle prema zaklonu u drveću ili grmlju, no najĉešće nisu bile dovoljno brze pa su velike grabljivice donosile njihova slomljena tijela pred noge careve pratnje i tada bi sokolovi opet sletjeli na Akbarovu ruku gdje ih je doĉekao jednako uporan pogled kakav je i njihov, i nagradni komadići sirovog mesa. Upravo je bio jedan od takvih sretnih dana kad ga je prekinula loša vijest koja je pristigla s juga. Došao je glasnik i javio da je ratni pohod Adham kana protiv Baza Bahadura, sultana Malva, bio uspješan i kako je kanova vojska tada u gradu Malva nastavila klati sve zarobljene muškarce, ţene i djecu, ukljuĉujući i mnogo muslimanskih teologa, pa ĉak i neke sajide, što će reći izravne potomke Prorokove. Akbarov je lijep ten pocrvenio i po vratu i po licu, ostavivši nepromijenjen tek onaj madeţ koji mu se, poput kakve bijele groţĊice, utisnuo u koţu na lijevoj strani lica. − Sad je dosta! − rekao je svojim sokolovima, a tada je zapoĉeo izdavati naredbe; ptice su bile ubaĉene u njihov sokolarnik, a lov je već bio zaboravljen. − On misli da sam ja još uvijek maloljetan! Brzo je odjahao, ostavivši za sobom svu svoju pratnju osim Pir Muhamed kana, svojeg najpouzdanije generala. Bistami je kasnije ĉuo kako je Akbar kasnije osobno smijenio Adham kana s njegovog poloţaja. Mjesec dana je Bistami sam dolazio u Ĉištijevu grobnicu. Tada je jednog jutra tamo zatekao cara, mraĉno raspoloţenog. Adham kana je i na poloţaju vakila, glavnog ministra pravosuĊa, morao zamijeniti Zein. − To će ga razbjesniti, ali mora se tako postupiti, − rekao je Akbar. − Morat ćemo ga staviti u kućni pritvor. Bistami je kimnuo, nastavivši mesti hladan i suh pod unutrašnje odaje. Pomisao kako će Adham kan biti pod stalnom straţarskom paskom, što je postupak koji je obiĉno prethodio egzekuciji, bila je jako uznemirujuća. Jer on je u Agri imao mnogo prijatelja. Mogao bi biti toliko hrabar da se pokuša pobuniti. Kao što to car sigurno vrlo dobro zna. I zaista, dva dana kasnije, kada je Bistami stajao na rubu skupine okupljene toga popodneva oko cara u palaĉi, bio se prestrašio, ali ne i iznenadio, vidjevši kako se Adham kan odluĉna koraka uspinje na vrh stubišta, naoruţan i okrvavljen, viĉući kako je prije manje od sat vremena ubio Zeina u njegovom vlastitom kabinetu gdje je primao stranke i to zato što je uzurpirao poloţaj koji je, po pravu, njemu pripadao. Ĉuvši to, Akbar je opet pocrvenio i kaleţom iz kojeg je pio ţestoko je Adhama udario po glavi. Zgrabio ga je za revere kaputa i tako vukao po prostoriji, a na Adhamov i najmanji znak otpora Akbarovi bi ga straţari sigurno istog trenutka usmrtili. Ti straţari su im već stajali s obje strane, sa spremnim maĉevima, i tako je ovaj dopustio da ga se odvuĉe sve do balkona, gdje ga je Akbar onda bacio preko ograde. Akbar je tada, crveniji u licu nego ikad prije, pojurio niz stube do kana koji je tek napola bio pri svijesti, zgrabio ga za kosu i vukao ga uz stube, pa po tepihu sve do balkona gdje ga je ponovo bacio preko ograde. Ĉulo se kako je kanovo tijelo teško tresnulo o pod. Sada je bio zaista mrtav. Car se je povukao u svoje privatne odaje. Sljedećeg je jutra Bistami meo Ĉištijevo svetište, osjećajući tjeskobu po cijelom tijelu. Akbar se doimao mirnim, premda pomalo zabrinut. Ova grobnica je bila mjesto koje mu je pruţalo izvjestan mir. Ali ţestina
55 kojom je on meo pod, kojeg je Bistami već bio pomeo, odavala je njegov unutrašnji nemir. On je car, pomislio je Bistami, pa moţe raditi što ga je volja. Ali, s druge strane, kao muslimanski car, bio je podloţan Bogu i šerijatu. Tako moćan, a istovremeno toliko podloţan. Nije ni ĉudo što je, ovako metući u rano jutro, izgledao toliko zamišljen da je djelovao gotovo kao da je odsutan duhom. Bilo je teško zamisliti ga kako, lud od bijesa, kao podivljali slon baca nekog ĉovjeka u smrt. Negdje u njemu krio se dubok izvor bijesa. Pobuna onih naizgled potpuno odanih muslimanskih podanika pogaĊala je najdublje u taj izvor. Javljeno je da je došlo do nove pobune u Punjabu pa je poslana vojska kako bi je ugušila. Nevini u tom podruĉju bili su pošteĊeni, pa ĉak i oni koji su se bili borili na strani pobunjenika. Ali sami voĊe, negdje ĉetrdesetak njih, bili su dovedeni u Agru i postavljeni unutar kruga kojeg su oblikovali ratni slonovi, a kojima su o kljove bila priĉvršćena duga sjeĉiva, poput gigantskih maĉeva. Slonove su nahuškali na izdajice, koji su vrištali dok su ih rušili i gazili nogama, a onda su okrvavljeni slonovi bacali tijela visoko u zrak. Bistami nije ni znao da se slonove moţe nahuškati na tako krvavu zabavu. Akbarov tron je bio na nosiljci na najvećem slonu koji je samo stajao ispred cijelog tog spektakla. Njih dvojica su mirno promatrali taj pokolj. Kada je nekoliko dana kasnije car u zoru došao u grobnicu, Bistamiju se ĉinilo nekako ĉudnim da mete zajedno s njim pa se sav posvetio poslu trudeći se izbjeći Akbarov pogled. Kasnije je morao nekako pokazati da je svjestan careve nazoĉnosti. Akbar je već zurio u njega. − Izgledaš mi zabrinut, − rekao je Akbar. − Ne, moćni Akbare, uopće nisam. − Ne odobravaš pogubljenje izdajnika islama? − Ne, uopće ne, hoću reći kako odobravam, potpuno odobravam. Akbar je zurio u njega na isti naĉin kako bi to ĉinio neki od njegovih sokolova. − Ali zar nije Ibn Kaldun rekao kako se kalif mora pokoravati Alahu na isti naĉin kao i najponizniji rob? Nije li rekao kako je kalifova duţnost pokoravati se muslimanskim zakonima? A zar muslimanski zakoni ne zabranjuju muĉenje zarobljenika? Nije li to upravo ono na što je Kaldun mislio? − Kaldun je bio samo povjesniĉar, − rekao je Bistami. Akbar se nasmijao. − A što je s onim hadisom Abua Taiba koji je došao preko Mura ibn Hamdana i preko Sufiana al-Thavrija koji ga je primio od Alija ibn Abija Talaiba, tog Boţjeg glasnika, nek' mu Bog zauvijek blagoslovi ime, koji kaţe "Ne smiješ muĉiti robove"? Nisam li se ja ogriješio o duh te zapovijedi, ti mudri sufi hodoĉasniĉe? Bistami je prouĉavao kamenje kojima je bilo poploĉeno dvorište. − Moţda je tako, veliki Akbare. Samo vi to znate. Akbar ga je gledao. − Odlazi iz Ĉištijeve grobnice, − rekao je. Bistami je poţurio kroz vrata. Bistami je sljedeći puta vidio Akbara u palaĉi kada mu je bilo zapovjeĊeno da se tamo pojavi i to zato da bi objasnio zašto se, kako je vladar to ledenim glasom formulirao, "vaši prijatelji iz Gujarata bune protiv mene?" Bistami je tjeskobno odgovorio: − Ja sam napustio Ahmadabad upravo zato što je bilo previše trvenja i rivaliteta. Tamo su stalni problemi s mirzama13. Kralj Muzafar Šah treći više nema nadzor nad dogaĊajima. Vi sve to znate. Zato ste i stavili Gujarat pod vašu zaštitu. Akbar je kimuo i ĉinilo se kao da se prisjeća svega toga. − Ali sada se Husain mirza vratio s Dekana i mnogi od guĊaratskih plemića su mu se pridruţili u pobuni. Ako se proĉuje kako me se moţe lako izazvati, tko zna što će se još dogoditi. − Gujarat se svakako treba ponovo zauzeti, − nesigurno je rekao Bistami i moţda je baš to, kao i prošli puta, bilo upravo ono što Akbar nije ţelio ĉuti. Bistamiju nije bilo jasno što se sada od njega oĉekuje; bio je duţnosnik na dvoru, kadija, ali svi njegovi dosadašnji savjeti bili su vezani uz vjeru ili zakon. Sada se oĉigledno našao na mjestu na kojem nije ţelio biti, kad je Akbar bio ljutit. − Za to bi sada već moglo biti prekasno, − rekao je Akbar. − Potrebna su dva mjeseca da bi se stiglo do te obale. − Zar to mora trajati toliko? − upitao je Bistami. − Ja sam taj put prošao za deset dana. Moţda bi, kada biste odabrali samo one najbolje stotine vojnika i ako bi jahali na ţenskim devama, uspjeli iznenaditi pobunjenike. Akbar ga je nagradio onim pogledom sokola. Dao je pozvati Raja Todora Mala i uskoro je sve bilo organizirano onako kako je to Bistami predloţio. Kolona od tri tisuće jahaĉa predvoĊena Akbarom, a Bistamiju je bilo zapovjeĊeno da poĊe s njima, prešla je udaljenost izmeĊu Agre i Ahmadabada u jedanaest 13 mirza, - Iranska titula koja, pisana ispred imena, oznaĉava uglednog i uĉenog ĉovjeka, a pisana iza imena oznaĉava princa prijestolonasljednika, (op.prev.)
56 dugih, prašnjavih dana i jahaĉi su ojaĉani i osokoljeni tim putovanjem raspršili skupine od tisuća pobunjenika; petnaestak tisuća, kako je izbrojio jedan general, većinom poginulih u borbi. Bistami je taj dan proveo na leĊima deve, slijedeći glavnu liniju sukoba, pokušavajući drţati se Akbaru na oku, a kad mu to nije uspjelo pomagao je ranjenicima skloniti se u sjenu. Ĉak i bez Akbarovih velikih opsadnih topova, zvuci bitke bili su strašni... većinom je to bio vrisak ljudi i deva. Vruć zrak prepun prašine smrdio je po krvi. Kasnije toga poslijepodneva, oĉajno ţedan, Bistami je sišao dolje do rijeke. Brojni ranjeni i umirući bili su već tamo, mrljajući vodu rijeke krvlju. Ĉak je i na uzvodnom rubu te gomile bilo nemoguće zagrabiti rukom malo vode koja ne bi imala okus krvi. Tada je do njih stigao Raja Todor Mal sa skupinom vojnika i poĉeo maĉem ubijati mirze i Afganistance koji su bili predvodili pobunjenike. Jedan od mirza uhvatio je Bistamijev pogled i zavapio: − Bistami, spasi me! Spasi me! Sljedećeg je trenutka ostao bez glave, a kroz otvoren vrat mu je iz tijela šikljala krv. Bistami se okrenuo, a Raja Todor Mal je zurio u njega. Bilo je jasno da je Akbar kasnije ĉuo za to, jer tijekom opuštenog putovanja natrag u Fatepur Sikri, usprkos trijumfalnom ugoĊaju u koloni i carevom osobnom dobrom raspoloţenju, Bistamiju nije stizao poziv Akbara da mu se pridruţi. I to usprkos ĉinjenici da je ovako izveden napad na pobunjenike bila Bistamijeva zamisao. A moţda je i upravo to bilo dio svega toga. Jer Raju Todora Mala i njegove sudrugove to ne bi jako radovalo. Sve je to izgledalo jako loše i ništa u velikoj proslavi pobjede, organiziranoj po njihovom povratku u Fatepur Sikri, samo ĉetrdeset i tri dana nakon što su bili otišli, nije popravilo taj Bistamijev osjećaj. Baš naprotiv, kako su dani prolazili, a Akbar nije dolazio u Ĉištijevu grobnicu, osjećao je sve veću bojazan. Umjesto cara, jednog su se jutra pojavila tri straţara. Bila im je zadaća paziti na Bistamija dok je u grobnici i pratiti ga na povratku do njegova doma. Oni su mu rekli kako mu nije dopušteno ići ikamo osim na ta dva mjesta. Bio je u kućnom pritvoru. To je bio uobiĉajen uvod u ispitivanje i kasnije pogubljenje izdajica. U oĉima tih straţara mogao je vidjeti kako ni ovo nije nikakva iznimka i da ga već smatraju mrtvim ĉovjekom. Bilo mu je teško vjerovati da mu je Akbar okrenuo leĊa i trudio se da to nekako shvati. Sa svakim danom u njemu je rastao strah. Stalno su mu se vraćali prizori onih obezglavljenih mirza iz ĉijih tijela je kuljala krv i svaki puta bi u njemu vlastita krv prostrujala brţe, kao da traţi neki izlaz, jedva ĉekajući da bude osloboĊena i da prsne crvena fontana. Jednog od tih zastrašujućih jutara otišao je u Ĉištijevu grobnicu odluĉivši da više neće iz nje izlaziti. Poslao je zapovijed jednom od svojih slugu da mu svaku veĉer po zalazu sunca donese hranu i, nakon što bi pojeo pred ulazom u grobnicu, spavao je na madracu u jednom kutu dvorišta. Danju je postio kao da je Ramazan, a dani su mu prolazili u govorenju dijelova iz Kurana i Rumijeve Mathnavi te ostalih iranskih sufi tekstova. Jedan dio njega se nadao i oĉekivao da bi neki od straţara moţda mogao znati perzijski pa bi razumio rijeĉi Rumija, tog velikog pjesnika i sufija, kada poteku iz njega. − Evo ti znakova ĉuda koje ţeliš vidjeti, − rekao bi na glas samome sebi, − kad proplaĉeš cijelu noć, a ujutro ipak ustaneš i traţiš to, kad već nema onog što zaista ţeliš; dani ti postaju tmurni, vrat ti je postao tanašan, odustaješ od samoga sebe, ţrtvuješ ono što ti pripada, svoj san, zdravlje, vlastitu glavu, tako ĉesto tu sjediš poput komada mirisnog drveta baĉenog u vatru, ĉesto sam srljaš na oštricu poput kakva izubijanog štita. Kada bespomoćno ponašanje postane svakodnevni obiĉaj i rutina, to su ti znakovi. Trĉiš amo-tamo osluškujući, oĉekujući neobiĉan dogaĊaj, zavirujući u lica putnika. Zašto me gledate kao luĊaka? Izgubio sam prijatelja. Molim, oprostite mi. Neupućeni će reći on se pretvara. Otkud oni mogu znati? Voda oplakuju ribu koja se nasukala. Nakon mnogo takvih dana, Bistami je poĉeo ponavljati Kuran, suru po suru, ĉesto se vraćajući na prvu suru, na "Otvaranje Knjige", tog Iscjelitelja kojeg će straţari uvijek prepoznati: "Hvaljen budi Boţe, gospodaru svjetova..." Ta velika poĉetna molitva, toliko primjerena ovoj njegovoj situaciji. Bistami ju je ponavljao stotine puta na dan. Ponekad bi samo govorio "Dovoljan nam je naš Bog, naš zaštitnik"; jednom je to izgovorio trideset i tri tisuće puta za redom. Onda je prešao na: "Alah je milostiv, prepusti se Alahu, Alah je milostiv, prepusti se Alahu" i to je ponavljao sve dok mu se usta nisu osušila, dok mu glas nije promuknuo, mišići lica se poĉeli grĉiti. I dalje je meo dvorište, a onda i sve prostorije tog svetišta, jednu po jednu, pa punio svjetiljke i odrţavao stijenj u njima, pa onda opet meo, pogledavajući u nebo kako se mijenja dok dani prolaze, i stalno je govorio jedno te isto, osjećajući kako vjetar puše kroz njega, promatrajući kako lišće treperi. Arapski jezik je znanje, ali perzijski je šećer. Kad bi zašlo sunce kušao je hranu, osjetio bi njezin okus kao nikada prije. Ipak, postalo je lako postiti, moţda i zato što je bila zima pa su dani bili malo kraći. Još uvijek ga je ĉesto probadao strah,
57 tjerajući ga da osjeti silan tlak krvi, a svakog trenutka dok je bio budan molio je i tim je monotonim mumljanjem, bez sumnje, izluĊivao straţare. Konaĉno se sav svijet sveo na tu grobnicu i poĉeo je zaboravljati stvari koje su mu se ranije dogodile ili one koje su se vjerojatno još uvijek dogaĊale negdje vani, izvan tla grobnice. Zaboravio je to. Um mu se potpuno proĉistio i ĉinilo se da je sve na svijetu postalo nekako prozirno. Mogao je gledati u lišće, a ponekad i kroz listove, kao da su naĉinjeni od stakla, a isto je bilo i s mramorom i alabastrom grobnice, što su u sumraku sjali kao da su ţivi, ali i s njegovim vlastitim mesom. "Sve osim Boga umire. K Njemu ćemo se vratiti". Te svete rijeĉi Kurana utkane su u Movlaninu prelijepu pjesmu o reinkarnaciji. Umro sam kao mineral i postao sam biljka, Umro sam kao biljka i ustao kao ţivotinja, Umro sam kao ţivotinja i postao Ĉovjek. Zašto bih se bojao? Kada sam umirući izgubio? I još ću jednom umrijeti kao Ĉovjek, lebdjeti S anĊelima blagoslovljenim; no i od njih Dalje mi je poći: "Sve osim Boga umire". Kad budem ţrtvovao svoju anĊeosku dušu Postat ću što još niĉiji um spoznao nije, Oh, daj da ne postojim! Jer nepostojanje Zvukom orgulja objavljuje. "K Njemu ćemo se vratiti." Tisuću puta je ponavljao tu pjesmu, uvijek šapćući ovaj zadnji dio, bojeći se kako bi straţari mogli dojaviti Akbaru da se on priprema za smrt. Prolazili su dani; prolazili su tjedni. Postajao je gladniji, preosjetljiv na sve okuse i mirise, a onda i na zrak i svjetlost. Noći su postale tople i sparne i on ih je osjećao kao da je omotan dekama, a za svjeţih svitanja hodao je uokolo metući i moleći, gledajući kako nebo nad stablima postaje sve svjetlije i svjetlije; a onda jednog jutra, dok je zora svitala, sve se poĉelo pretvarati u svjetlost. "O on, o on koji je On, o on koji je apsolutno ništa osim On!" Ponovo i ponovo vikao je te rijeĉi u svijet svjetlosti i ĉak su i te rijeĉi bile zrake svjetlosti što su mu izlijetale iz usta. Grobnica je postala stvar sazdana od ĉiste bijele svjetlosti, blistajući u svjeţoj zelenoj svjetlosti drveća, drveća koje je bilo zelena svjetlost, i fontana je prskala svjetlost u osvijetljen zrak, i zidovi dvorišta bili su od cigli svjetlostr, sve je bilo svjetlost, pulsirajuća svjetlost. Mogao je gledati kroz zemlju i unatrag kroz vrijeme, natrag do vremena svog roĊenja na deseti dan muharema14, na dan kada je imam Husein, jedini ţivi unuk Muhameda, umro braneći tu vjeru, i uvidio je da će, ubio ga Akbar ili ne, on i dalje ţivjeti, jer ţivio je već i toliko puta ranije i to još neće završiti kada završi ovaj ţivot. "Zašto bih se bojao? Kada sam umirući izgubio?" Kao i sve ostalo, i on je bio biće svjetlosti, i jednom je bio seoska djevojka, drugi puta konjanik u stepama, drugi puta pak sluga kod Dvanaestog imama15, pa tako zna i kako i zašto je taj imam nestao i kada će se ponovo pojaviti kako bi spasio svijet. Znajući to, nije bilo razloga da se iĉega boji. "Zašto bih se bojao? O on, o on koji je On, dovoljan je Bog i izvrstan Zaštitnik, milostivi Alah, dobroĉinitelj!" Alah koji je poslao Muhameda na njegovu isru, njegovo putovanje u svjetlost, baš kao što je i Bistami bio poslan sada, tamo gdje će sve postati svjetlost, posve prozirno i nevidljivo. Shvaćajući to, Bistami je gledao, kroz prozirne zidove i stabla i zemlju, u Akbara na drugoj strani grada, u njegovoj prozirnoj palaĉi, odjevenog u svjetlost poput anĊela, ĉovjeka koji je sigurno već i više nego napola bio anĊeo, anĊeoski duh kojeg je poznavao iz ranijih ţivota i kojeg će ponovo znati u budućim ţivotima, sve dok svi ne doĊu na jedno mjesto i Alah ne dokrajĉi svijet. Akbar sazdan od svjetla okrenuo je svoju glavu, pogledao kroz onaj svjetlom ispunjen prostor koji je bio izmeĊu njih i Bistami je vidio da su mu oĉi dvije crne lopte u glavi, crne poput oniksa, a onda je rekao Bistamiju: "Mi se nikada ranije nismo sreli, ja nisam onaj kojeg traţiš. Onaj kojeg traţiš je negdje drugdje." Bistami je naglo ustuknuo i pao nauznak u kut kojeg su tvorila dva zida. Kada je došao k sebi, još uvijek u šarenom svijetu stakla, pred njim je stajao Akbar od krvi i mesa, metući dvorište Bistamijevom metlom. − Gospodaru, − rekao je Bistami i poĉeo jecati, − Movlana. Akbar mu je prišao i zurio dolje u njega. Konaĉno je spustio ruku na Bistamijevu glavu. − Ti si sluga Boţji, − rekao je. − Da, Movlana. − Bog je bio milostiv prema nama, − govorio je Akbar na arapskom. − Jer one bogobojazne i koji trpe njih Bog uistinu... 14 muharem (arap.muharam: zabranjen, svet) je prvi mjesec islamskog kalendara, (op.prev.) 15 Kod imamita (najbrojnija šijitska sekta) je to posljednji imam koji će se vratiti uoĉi sudnjeg dana.
58 To je bilo iz Sure Dvanaest, priĉa o Josipu i njegovoj braći. Bistami, ohrabren, još uvijek gledajući kroz rubove stvari, ukljuĉujući i Akbara i njegovu osvijetljenu ruku i lice, stvorenje sazdano od svjetla što promiĉe kroz ţivote kao što dani jedan za drugim promiĉu, govorio je stihove s kraja naredne sure, iz "Groma": "Oni što ţivljahu prije njih bijahu se urotili; ali Bog nadzire svaku urotu: On zna svaĉija djela". Akbar je kimnuo, gledajući Ĉištijevu grobnicu i misleći vlastite misli. "Neka sada na tebi ne bude nikakve krivnje", − mrmljao je rijeĉi koje je Josip govorio opraštajući svojoj braći. − "Bog će ti oprostiti, jer On ima najviše milosti od svih onih koji milost pokazuju." − Da, Movlana. Bog nam pruţa sve stvari, milostiv i suosjećajan Bog, on koji je On. O on koji je On, O on koji je On, O on koji je On..., − Teškom mukom se nekako uspio zaustaviti. − Da, − Akbar je opet gledao dolje u njega. − Sada, ma što da se dogaĊalo u Gujaratu, ne ţelim više o tome ništa ĉuti. Ne vjerujem da si ti imao išta s pobunjenicima. Prestani jecati! Ali Abdul Fazi i šeik Abdul Nabi ne misle tako, a oni su meĊu mojim glavnim savjetnicima. Ja im u mnogim stvarima vjerujem. Lojalan sam im, a i oni su meni lojalni. Što se ovoga tiĉe, ja ih mogu ignorirati i reći im neka te ostave na miru, ali ako to i uĉinim, tvoj ţivot više neće biti onako lagodan kako je to ranije bio. Mislim da to razumiješ. − Da, gospodaru. − I zato ću te poslati odavde... − Ne, gospodaru! − Budi tiho. Poslat ću te u hadţiluk. Bistamijeva usta su ostala otvorena. Nakon svih tih dana beskonaĉnog govorenja, sada mu je vilica visjela s lica poput odvaljenih vrata. Bijela svjetlost je ispunila sve i za jedan kratak trenutak izgubio je svijest. Tada su se boje vratile i mogao je ĉuti, − ... jahat ćeš u Surat i otploviti mojim hodoĉasniĉkim brodom Ilahi preko Arapskog mora do Dţede. Sakupljena je dobra donacija za Meku i Medinu, Wazira sam imenovao voĊom hodoĉašća, a meĊu hodoĉasnicima će biti i moja tetka Bulbadan Begam i moja ţena Salima. Rado bih i sam pošao, ali Abul Fazi tvrdi da me trebaju ovdje. Bistami je kimnuo, − Vi ste nezamjenjiv, gospodaru. Akbar ga je zamišljeno promatrao, − Za razliku od tebe. Maknuo je svoju ruku s Bistamijeve glave. − Tamo uvijek dobro doĊe još jedan kadija. A namjeravam i osnovati školu u Meki. Ti bi mogao u tome pomoći. − Ali... ne i vratiti se ovamo? − Ne, ako ti je imalo stalo do tvoga ţivota. Bistami je zurio u tlo, osjetivši kako se najeţio. − Ma hajde, − rekao je car, − za ĉovjeka koji je tako odan uĉenju kao što si ti, ţivot u Meki biti će pravi uţitak. − Da, gospodaru. Naravno. − Ali glas mu se gušio u rijeĉima. Akbar se nasmijao. − Moraš priznati kako je to ipak bolje nego da ti odrube glavu! A i tko zna, ţivot je dug. Moţda se jednoga dana i vratiš. Obojica su znali da to nije vjerojatno. Ţivot nije toliko dug. − Kako god Bog ţeli, − mrmljao je Bistami, gledajući oko sebe. Ovo dvorište, ova grobnica, to drveće, sve to što je znao kamen po kamen, granu po granu, list po list... ovaj ţivot koji je prošlog mjeseca napunio stotinu godina... s tim je gotovo. Sve to što je tako dobro znao sada će za njega biti prošlost, ukljuĉujući i ovog voljenog sjajnog mladića. Ĉudna je pomisao kako svaki pravi ţivot potraje tek nekoliko godina i kako ih ĉovjek u jednom tijelu proţivi nekolicinu. Rekao je, − Bog je velik. Nikada se više nećemo sresti. 5 __________________ Put za Meku OD LUKE DŢEDE DO MEKE, DEVE HODOĈASNIKA ĈINILE SU NIZ KOJI SE PRUŢAO S KRAJA NA kraj obzora, izgledajući kao da bi se ovako neprekinuto mogao pruţati preko cijele Arabije pa i preko svijeta. Plitke stjenovite doline oko Meke bile su prepune logorišta, a u vrijeme zalaza sunca s mnogih logorskih vatri se u vedro nebo dizao dim mastan od ovĉetine. Svjeţe noći, vrući dani, nikad ni oblaĉka na bjelkasto plavom nebu, na tisuće hodoĉasnika koji s mnogo entuzijazma obilaze posljednje krugove hadţa, svi u gradu sudjeluju u tom istom ekstatiĉkom ritualu, svi odjeveni u bijelo, tu i tamo pokoji zelen turban kakvog nose sajidi, oni koji vuku izravno porijeklo od Proroka: velika obitelj, ako je za vjerovati tim turbanima, svi
59 recitiraju stihove iz Kurana, slijede ljude koji su ispred njih, koji slijede ljude koji su ispred njih i one pred njima, linijom koja seţe devet stoljeća unatrag. Ploveći u Arabiju, Bistami je postio predanije negoli ikada u svojem ţivotu, ĉak i više nego u Ĉištijevoj grobnici. Sada je kroz kamenite ulice Meke klizio lagan kao pero, gledajući kroz lišće palmi koje se njeţno lelujalo gore na nebu, osjećajući se tako lako i prozraĉno u Boţjoj milosti da se ponekad ĉinilo kako on odozgo gleda vrhove palmi, a obilazeći oko Ćabe morao je malo vremena provesti zureći u svoje noge kako bi povratio ravnoteţu i osjećaj za vlastito tijelo, premda su mu tada vlastite noge izgledale kao neka udaljena stvorenja koja se posve samostalno kreću, jedna za drugom, iz trena u tren. O on, O on koji je On... On se odvojio od predstavnika Fatepur Sikrija, jer ga je Akbarova obitelj bolno podsjećala na gospodara kojeg je izgubio. Uz njih je uvijek bilo te Akbar ovo, te Akbar ono, njegova ţena Salima (druga ţena, ne carica) je na neki samozadovoljan naĉin pokazivala tugu, a njegova tetka ju je u tome ohrabrivala. U svakom sluĉaju ţene su bile na svojem vlastitom hodoĉašću, no muškarci u skupini koja je pratila mogula bili su gotovo jednako tako loši. Wazir, onaj voĊa hadţa, bio je isti kao i Abul Fazi, pa zato i sumnjiĉav prema Bistamiju, ponašajući se prema njemu tako indiferentno da je to graniĉilo s prezirom. Za Bistamija neće biti mjesta u toj mogulovoj školi, pod pretpostavkom da uopće bude osnovana, a ne da se samo izvuĉe novac od poslanstva i gradskih fondova... a izgledalo je da će biti baš tako. Bilo je posve jasno da, ovako ili onako, meĊu njima neće biti mjesta za Bistamija. No to je bio jedan od onih blagoslovljenih trenutaka kada se ne razmišlja o budućnosti, kada u svijetu nema ni prošlosti niti budućnosti. To je bilo ono što je na Bistamija ostavilo najdublji dojam, ĉak i tada, ĉak i dok je lebdio duţ te kolone koju je tvorila vjera, tek jedan od milijuna u bijelo odjevenih hadţija, hodoĉasnika pristiglih sve od Dar al-Islama, od Magreba do Mindanaoa, od Sibira do Sejšelskih otoka; dojmilo ga se kako su u tom jednom trenutku svi zajedno, kako i nebo i grad pod njim blješte njihovom prisutnošću, ne transparentno poput Ĉištijeve grobnice, nego u puno boja, nabijeno svim bojama ovog svijeta. Svi ljudi svijeta bili su jedno. Ta svetost je zraĉila iz Ćabe. Bistami je s tom ţivom crtom ljudi bio ušao u najsvetiju dţamiju i prošao pokraj velikog glatkog crnog kamena, crnjeg od ebanovine ili ahata, crnog kao noćno nebo bez zvijezda, poput rupe u stvarnosti koja ima oblik kamena. Osjećao je kako mu i duša i tijelo pulsiraju u istom ritmu s tom kolonom ljudi, sa svijetom. Kada je dodirnuo crni kamen, to je bilo kao da je dotaknuo meso. Uĉinilo mu se kao da se kamen okreće oko njega. Prisjetio se onog nestvarnog lika Akbara crnih oĉiju, no on ga odagna, svjestan kako ga vlastite misli ometaju, znajući da Alah brani takve vizije. Kamen je bio sve i bio je samo kamen, crna realnost sama po sebi, dana od Boga. Odrţavao je svoj poloţaj u koloni i osjećao kako se duh ljudi ispred njega podiţe nakon što su prošli uz kamen, kao da se stubištem uspinju ka nebu. Razlaz; povratak u logorište; prvi gutljaji juhe i kave tek poslije zalaza sunca; sve se to dogaĊa u tiho svjeţe predveĉerje, pod zvijezdom veĉernicom. Svatko je tako spokojan. Iznutra ispran do ĉistog. Gledajući sva ta lica oko sebe, Bistami je pomislio: Oh, zašto uvijek ne ţivimo ovako? Što li je to što je dovoljno vaţno da odustajemo od ovakvog trenutka? Vatrom obasjana lica, zvjezdana noć nad njima, tihi zvuci pjesme i prigušen smijeh, mir, mir; ĉini se kako nitko ne ţeli zaspati, prekinuti ovakav trenutak i probuditi se drugoga dana, natrag u razumnom svijetu. Akbarova obitelj i hodoĉasnici krenuli su s karavanom natrag u Dţedu. Bistami je pošao s njima do predgraĊa kako bi ih otpratio; Akbarova ţena i tetka su mu rekle zbogom i mahale mu, sjedeći na leĊima deva. Ostali su se već usredotoĉili na dugaĉko putovanje u Fatepur Sikri. Nakon toga Bistami je ostao sam u Meki, gradu stranaca. Sada ih je većina odlazila, karavana za karavanom. Bio je to pomalo tuţan i nestvaran prizor: stotine karavana, tisuće sretnih no ispraţnjenih ljudi, njihova bijela odjeća spakirana ili se odjednom pokazalo kako je prašna, skuta uprljanih zemljom. Toliko mnogo ih je odlazilo da se ĉinilo kao da se grad napušta prije kakve nadolazeće katastrofe, kao što se to moţda jednom ili dvaput i dogodilo, u vrijeme rata, gladi ili kuge. No tjedan ili dva kasnije pokazala se ona prava Meka, izblijedjeli prašnjav gradić s nekoliko tisuća ljudi. Mnogi od njih su bili klerici ili ljudi od znanosti, ili sufiji, ili kadije, ili uleme, ili raznorazne izbjeglice razliĉitih vjera koji su u svetom gradu traţili utoĉište. Ipak, većinu su tvorili trgovci. Po završetku hadţa oni su izgledali posve iscrpljeno, iscijeĊeno, pa se ĉinilo kako su skloni izgubiti se negdje iza zidova i ostaviti preostale došljake neka se sljedećih mjesec-dva brinu sami o sebi. Onim preostalim ulemama i ljudima od knjige ĉinilo se da sada logoruju u praznom srcu islama, ispunjavajući ga svojom vlastitom odanošću vjeri, u sumrak kuhajući uz logorske vatre na samom rubu grada, kupujući hranu od ovuda prolazećih nomada. Mnogi su većinu noći provodili pjevajući. Skupina ljudi koji su govorili perzijski bila je velika i noću su se okupljali oko vatri u svojoj zajednici na istoĉnom rubu grada, tamo gdje je prolazio kanal koji se spuštao s breţuljaka. Zato su bili prvi na udaru bujice koja je zahvatila grad nakon oluje na sjeveru, koju su mogli ĉuti, ali ne i vidjeti. Zid blatne, crne vode
60 obrušio se niz kanale i razlio ulicama, kotrljajući debla palmi i kamene gromade poput kakvog oruţja uperenog u gornji dio grada. Nakon toga sve je bilo poplavljeno, ĉak je i sama Ćaba bila u vodi sve do onog srebrenog prstena kojim je bila priĉvršćena za to mjesto. Bistami se s velikim zadovoljstvom prepustio naporu uklanjanja vode i kasnijem ĉišćenju grada. Nakon onog iskustva sa svjetlom u Ĉištijevoj grobnici i prekrasnog iskustva hadţa, osjećao je kako bi mogao malo više postići u podruĉju mistike. Sada je ţivio na posljedicama tih dogaĊaja i osjećao je u sebi veliku promjenu; ono što je sada ţelio raditi bilo je jednosatno ĉitanje perzijske poezije na svjeţem jutarnjem zraku i onda raditi negdje na otvorenom, pod niskim i toplim poslijepodnevnim zimskim suncem. U gradu ovako uništenom i duboko ogrezlom u blato, bilo je toga što se je trebalo uĉiniti. Molitva, ĉitanje, rad, jelo, molitva, spavanje, to je bio raspored dobrog dana. U toj zadovoljavajućoj koloteĉini prolazio je dan za danom. Potkraj zime zapoĉeo je studirati na Sufi sveuĉilištu, koje su osnovali uĉenjaci iz Magreba, tog zapadnog kraja svijeta koji je postajao sve moćniji, šireći se i na sjever i prema jugu, od al-Andalusa i Firanje pa do Sahela na jugu. Tamo su Bistami i ostali ĉitali i diskutirali ne samo Rumija i Šamsa, nego i filozofe Ibn Sina i Ibn Rušda, te Grka Aristotela i povjesniĉara Ibn Kalduna. Ovi iz Magreba koji su bili na tom uĉilištu nisu bili toliko zainteresirani za samo suĉeljavanje i nadmetanje doktrina koliko za razmjenu novih informacija o svijetu; bili su prepuni priĉa o ponovnom zauzimanju al-Andalusa i Firanje i priĉa o izgubljenoj franaĉkoj civilizaciji. Prema Bistamiju su se odnosili prijateljski; nisu o njemu imali neko posebno mišljenje koje bi vuklo na ovu ili onu stranu; drţali su da je iz Perzije pa mu je već zato bilo mnogo ugodnije meĊu njima nego meĊu Mongolima u timuridskom poslanstvu, gdje su ga u najboljem sluĉaju primali s nelagodom. Bistami je uvidio da, ako je njegov boravak u Meki bio kazna i progonstvo u koje su ga poslali Akbar i Sind, onda su se i ostali Mongoli koji su bili poslani ovamo morali upitati jesu li i oni u nemilosti, a ne nagraĊeni zbog toga što su se posvetili vjeri. Ĉim bi vidjeli Bistamija, morali su se podsjetiti na tu mogućnost pa su ga zato izbjegavali poput gubavca. Zato je on sve više vremena provodio na magrebskom uĉilištu i zalazio u onu zajednicu koja je govorila perzijskim jezikom, a koja je sada boravila na nešto višem poloţaju u breţuljcima, iznad onih kanala na istoĉnom kraju grada. Godina se u Meki uvijek orijentirala prema vremenu hadţa, na isti naĉin na koji se je i sam islam u prostoru orijentirao u odnosu prema Meki. Kako su mjeseci prolazili, svi su otpoĉinjali s pripremama, a kada je došao ramazan tada ništa više na svijetu nije bilo vaţno osim nadolazećeg hadţa. Velik dio napora bio je usmjeren prema tome kako nahraniti te mase ljudi koje će se sruĉiti prema gradu. Bio je razraĊen cijeli sustav kako bi se ostvarila ta zadaća, nevjerojatna po svojim dimenzijama i uĉinkovitosti, tu u zabitom kutku gotovo beţivotne pustinje poluotoka. Naravno, i Aden i Jemen, dolje juţnije, bili su bogatiji. Hodajući pašnjacima sada punim ovaca i koza, razmišljajući o tekstovima Ibn Kalduna, Bistami je zakljuĉio kako se i taj sustav razvijao paralelno s porastom broja hodoĉasnika. A to mora da je išlo jako brzo. U prvom stoljeću nakon Muhamedovog odlaska iz Meke u Medinu16 islam je eksplodirao šireći se iz Arabije. Islamizacija alAndalusa poĉinje 100. godine, a do 200. dosiţe već do Otoĉja zaĉina. Cijeli poznati svijet je, s kraja na kraj, konvertirao samo dva stoljeća nakon što je Prorok primio Rijeĉ i proširio je meĊu ljude u ovoj malenoj zemlji koja je negdje na sredini. Još od tada ljudi ovamo dolaze u sve većem i većem broju. Jednog je dana Bistami s nekoliko mlaĊih studenata pošao u Medinu, pješaĉeći cijelim putem, tako u hodu izgovarajući molitve, ţeleći ponovo vidjeti Muhamedovu prvu dţamiju. Prolazili su pokraj beskrajnih stada ovaca i koza, uz mljekare i sirane, uz nasade palmi datulja, a onda su zašli u predgraĊe Medine, uspavano, puno pijeska i zapušteno kada tu nije bilo hadţa da ga oţivi. U jednom šumarku debelih starih stabala palmi skrila se u sjeni mala, izblijedjela dţamija, sjajna poput bisera. Ovdje je tijekom svojeg progonstva Prorok propovijedao i tu je zapisana većina stihova sabranih u Kuranu, a primljenih od Alaha. Bistami je šetao vrtom izvan tog svetog mjesta i pokušavao zamisliti kako se sve to dogodilo. Ĉitanje Kalduna pomoglo mu je to shvatiti. U poĉetku je Prorok ovdje stajao i govorio na otvorenom. Kasnije se, dok je govorio, naslonio na palmu, a netko od sljedbenika predloţio mu je da uzme stolac. On se s tim sloţio, tako dugo dok je sve bilo dovoljno nisko da nije sugeriralo kako on za sebe traţi ikakve privilegije. Prorok, savršen kakav je bio, bio je skroman. Sloţio se s izgradnjom dţamije u kojoj je pouĉavao, no tijekom mnogih godina ona je bila bez krova; Muhamed je govorio kako ima mnogo vaţnijih poslova koje vjernici trebaju prije toga obaviti. A tada se je vratio u Meku i poveo dvadeset i šest vojnih pohoda, dţihada. Kako brzo se svijet širio nakon toga. Kaldun je tu brzinu pripisao spremnosti ljudi za sljedeću fazu civilizacije i manifestaciji istinitosti Kurana. Bistami, muĉen neĉim što nije mogao posve toĉno odrediti, razmišljao je o takvom objašnjenju. U Indiji su civilizacije dolazile i odlazile, niţući se jedna za drugom. I sam islam je osvojio Indiju. Ali u Indiji su pod 16 Po gregorijanskom kalendaru to je bilo 16.7. 622.g. i ta je godina uzeta kao ishodišna, pa se otad poĉinje raĉunati muslimanska era, tj. s prvim danom te lunarne godine, (op.prev.)
61 mogulskom vladavinom bila opstala sva stara vjerovanja, a u kontaktu s njima islam se mijenjao. To je Bistamiju postalo jasnije kada je u medresi prouĉavao ĉistu religiju. Iako je sufizam, sam po sebi, bio više od pukog povratka ĉistim izvorima. Bio je napredak, ili (moţe li se to tako reći?) pojašnjenje, ĉak i poboljšanje. Pokušaj da se zaobiĊu uleme. U svakom sluĉaju promjena. Ĉinilo se da se to nije moglo sprijeĉiti. Sve se promijenilo. Kao što je sufi Junajid u medresi rekao, Boţja se rijeĉ spustila na ljude kao kiša na zemlju i rezultat toga bilo je blato, a ne bistra voda. Nakon one poplave te zime, takva je slika bila vrlo ţiva i zabrinjavajuća. Islam koji se širi svijetom poput blatne bujice, mješavine Boga i ĉovjeka; nije to baš bilo jako nalik onome što se njemu dogodilo u Ĉištijevoj grobnici ili u vrijeme hadţa kada mu se ĉinilo kako se Ćaba vrti oko njega. Ali ĉak se i njegova uspomena na te dogaĊaje mijenjala. U ovome svijetu sve se mijenjalo. Kako se vrijeme hadţa pribliţavalo, tako je rastao broj stanovnika i Meke i Medine, u grad su se slijevali pastiri sa stadima, trgovci s onom njihovom istovrsnom odjećom, putujući trgovci s opremom koja je mogla zamijeniti onu uništenu ili izgubljenu, vjerskim spisima, suvenirima koji će podsjećati na hadţ, i tako dalje. Tijekom posljednjeg mjeseca priprema poĉeli su pristizati prvi hodoĉasnici; duge karavane deva koje su na sebi nosile prašnjave, radosne putnike, lica obasjanih osjećajem kojeg se Bistami sjećao iz prethodne godine, godine za koju se ĉinilo da je protekla tako brzo... a ipak mu se istovremeno njegovo vlastito hodoĉašće ĉinilo kao da je negdje na udaljenom kraju nekog dubokog jaza u njegovom sjećanju. Nije u sebi mogao dozvati taj osjećaj kojeg je vidio na njihovim licima. Ovoga puta on nije bio hodoĉasnik nego stanovnik toga grada, zatekavši se kako i sam osjeća nešto od one ljutnje mještana, jer se njegovo mirno mjestašce, koje je cijelo izgledalo poput jedne jedinstvene medrese, sada sve više napuhavalo do zaista smiješnih razmjera, kao da se odjednom na njih sruĉila kakva golema obitelj roĊaka prepunih entuzijazma. Nije to bio najsretniji naĉin da se o tome razmišlja i Bistami si je, s osjećajem krivnje, odredio cijeli niz molitvi, posta i pomaganja pridošlicama, posebice onima koji su bili iscrpljeni ili bolesni, i vodio ih je do raznih zajednica, do mjesta gdje se mogu ulogoriti karavane, do prenoćišta, predano radeći ne bi li i sam osjetio taj duh hadţa. No dnevno suoĉavanje s tim ekstatiĉkim licima hodoĉasnika podsjećalo ga je koliko je on sam daleko od toga. Na njihovim je licima bila Boţja svjetlost. Vidio je kako lica jasno razotkrivaju dušu, poput nekih prozora u dublji svijet. Tako se je ponadao kako će njegovo zadovoljstvo što pozdravlja hodoĉasnike s Akbarova dvora biti vidljivo na njegovom licu. No Akbar nije došao, niti itko od njegove uţe obitelji, a nitko u toj cijeloj skupini nije izgledao sretan što je tu ili što vidi Bistamija. Vijesti koje su donijeli od kuće nisu bile dobre. Akbar je postao kritiĉan prema ulemama. Primio je Hindu radţe i sa simpatijama saslušao njihova razmišljanja. Ĉak je poĉeo otvoreno oboţavati sunce, klanjati se ĉetiri puta dnevno ispred svete vatre, suzdrţavajući se od mesa, alkohola i spolnih odnosa. To je od njih usvojio i svake je nedjelje u takav naĉin molitve uvodio desetak emira koji su bili u njegovoj sluţbi. Ti novi preobraćenici su tijekom obreda polagali glave izravno na Akbarova stopala, što je ekstremni naĉin klanjanja poznat kao sijdah, oblik podĉinjavanja drugom ljudskom biću, što je za muslimane bilo svetogrĊe. I više nije bio voljan onako izdašno financirati hadţiluk, zapravo su ga morali nagovarati da ikoga pošalje. Poslao je šeika Abdula Nabija i Malaunu Abdula, koristeći to kao naĉin da ih protjera, baš kao što je prošle godine uĉinio s Bistamijem. Ukratko, izgledalo je da se sve više udaljava od svoje vjere. Akbar, otpadnik islama! Abdul Nabi je otvoreno rekao Bistamiju kako na dvoru mnogi krivnju svaljuju upravo njega, Bistamija, za te promjene kod Akbara. Uvjeravao ga je kako to ĉine samo zato što to njima tako odgovara. − Znaš, okriviti nekoga tko se nalazi daleko je najsigurnije za sve njih. Sada misle kako te je poslao u Meku s namjerom da se tu popraviš. Prije si stalno brbljao o nekom svjetlu pa su te maknuli odande, a sada Akbar oboţava sunce kao kakav pristalica zoroastrizma ili kakav poganin iz davnih vremena. − Znaĉi, ja se ne mogu vratiti. Abdul Nabi je odmahnuo glavom. − Ne samo da se ne moţeš vratiti, nego mislim da ĉak nije sigurno ni da ostaneš ovdje. Jer budeš li ostao, uleme bi te mogli optuţiti za herezu pa te odvesti natrag i tamo ti suditi. Ili ti suditi ovdje. − Zar kaţeš da bih trebao otići odavde? Abdul Nabi je polako i ozbiljno zakimao glavom, − Sigurno za tebe ima i zanimljivijih mjesta negoli je Meka. Kadija poput tebe uvijek moţe naći dobar posao, svugdje gdje je vladar musliman. Naravno, za vrijeme hadţa neće ti se ništa dogoditi, ali kad završi... Bistami je kimnuo i zahvalio šeiku na njegovoj otvorenosti. Shvatio je kako je ionako ţelio otići. Nije ţelio ostati u Meki. Ţelio se vratiti Akbaru i onim bezvremenim satima u grobnici, ali to nije bilo moguće. Uvijek se radi o tome da je uĉitelj taj koji mora najviše uĉiti, inaĉe se ništa ne dogaĊa. Ostatak hadţa je protekao ĉudno. To mnoštvo ljudi zaista se ĉinilo golemim, nehumanim, opsjednutim, poput kakve epidemije koja je dnevno proţdirala na stotine ovaca, a uleme poput pastira koji organiziraju taj kanibalizam. Naravno da se o tim stvarima nije moglo govoriti, nego samo ponavljati neke od fraza koje su
62 mu se duboko ţarile u dušu, O on koji je On, O on koji je On, Alah milostivi, onaj koji suosjeća. Zašto bih se bojao? Bog sve pokreće. Nema sumnje, mora nastaviti svoj put dok ne pronaĊe nešto više. Kada hadţ završi, on treba poći dalje. Oni uĉenjaci iz Magreba ponašali su se najviše prijateljski od svih ljudi koje je znao, pokazujući na najbolji naĉin u praksi gostoljubivost sufija kao i radoznalost prema svijetu. Naravno, mogao se vratiti do Isfahana, no nešto ga je vuklo prema zapadu. Kako je već bio u podruĉju svjetlosti, više mu nije bilo do toga da se vraća u bogatstvo iranskih vrtova. U Kuranu je to naziv za raj i sve Muhamedove rijeĉi kojima je opisivao raj izvedene su iz perzijskih rijeĉi, doĉim je rijeĉ za pakao u istom izvoru došla iz hebrejskog, pustinjskog jezika. To je bio znak. Bistami nije ţelio raj. Ţelio je nešto što nije mogao definirati, neki ljudski izazov neodredive vrste. Kaţe se kako je ĉovjek mješavina materijalnog i boţanskog i kako će boţanska duša nastaviti ţivjeti; mora dakle biti neke svrhe tome putovanju kroz dane, nekog kretanja prema gore, prema višim sferama postojanja, tako da se Kaldunov model cikliĉkog kretanja dinastija, što se beskonaĉno kreću od mladenaĉke vitalnosti do letargiĉne deformirane starosti, mora zamijeniti dodavanjem razloţnosti ljudskom djelovanju. Time bi se to cikliĉko kretanje poĉinjalo uspinjati, s mogućnošću da, po postizanju cilja, nova mlada dinastija poĉinje na višoj razini nego prethodni puta. To je ono što je on ţelio pouĉavati, to je ono što je on ţelio nauĉiti. On će to naći slijedeći sunce na putu prema zapadu i sve će biti dobro. 6 __________________ Al-Andalus KAMO GOD POŠAO, ĈINILO MU SE DA JE STIGAO U NOVO SREDIŠTE SVIJETA. KADA JE BIO mlad, ĉinilo mu se da je Isfahan glavni grad svega; zatim Gujarat, pa Agra i Fatepur Sikri, onda Meka i crni kamen Abrahamov, istinsko srce svega. Sada mu se Kairo ĉinio najvećom metropolom, nevjerojatno drevan, pun prašine i golemi Mamluci17 su se sa svojom pratnjom (snaţnim ljudima koji su nosili kacige urešene perom) kretali prenapuĉenim ulicama, sigurni u svoju vladavinu Kairom, Egiptom i najvećim dijelom Levanta. Kada bi ih Bistami spazio, obiĉno je, kao i mnogi drugi, neko vrijeme išao za njima jer su ga, s jedne strane, podsjećali na pompu oko Akbara, a s druge strane ga je ĉudilo koliko su oni zapravo drukĉiji, kako su formirali neki jati koji se svake godine sa svakom generacijom obnavljao. Nisu imali nikakvih imperijalnih znaĉajki, nije postojala dinastija, a ipak je njihova kontrola nad puĉanstvom bila snaţnija negoli bi je imala neka dinastija. Moţda zato što je ovaj novi sustav vladavine, kojeg nije bilo u Kaldunovo doba, oznaĉio sve ono što je on govorio o cikliĉkom kretanju dinastija kao posve nevaţno. Stvari su se mijenjale i to tako da ni najveći povjesniĉar govoreći o njima nije mogao imati posljednju rijeĉ. Ti dani u velikom starom gradu bili su uzbudljivi. No oni uĉenjaci iz Magreba jedva su ĉekali da nastave svoje dugo putovanje kući pa im je Bistami pomogao pripremiti njihovu karavanu, a kada je sve bilo spremno i on im se pridruţio, nastavljajući put prema zapadu cestom za Fez. Dio puta ih je najprije vodio prema sjeveru, do Aleksandrije. Tamo su odveli deve do odmorišta i sišli dolje razgledati povijesnu luku, s njezinim zakrivljenim dokovima koji su se pruţali u blijede vode Mediterana. Promatrajući to, Bistami je odjednom bio obuzet osjećajem kako je to mjesto već ranije vidio. Ĉekao je da taj osjećaj mine, a onda se pridruţio ostalima. Kad se karavana kretala Libijskom pustinjom, razgovori uz vatru su se obiĉno vodili o Mamlucima i o Sulejmanu Veliĉanstvenom, otomanskom caru koji je nedavno umro. MeĊu krajevima koje je on osvojio bila je i upravo ova obala uz koju su se sada kretali, premda nije bilo nekih znakova po kojima bi se to reklo, osim one dodatne doze iskazivanja štovanja koje se iskazivalo otomanskim sluţbenicima u gradovima i odmorištima za karavane kroz koja su prolazili. Ti ljudi ih nikada nisu gnjavili niti im posebno naplaćivali prolaz. Bistami je vidio kako je svijet sufija, osim svega ostalog, i utoĉište pred svjetovnom silom. U svakom dijelu svijeta bilo je sultana i careva, Sulejmana i Akbara i Malmuka i svi su oni na prvi pogled bili muslimani, a ipak toliko svjetovni, moćni, kapriciozni i opasni. Mnogi od njih bili su u onoj Kaldunovoj fazi posljednje dinastiĉke pokvarenosti. A postojali su i sufiji. Bistami je promatrao te svoje uĉene kolege dok su uveĉer sjedili oko vatre, usredotoĉeni na izvjesne toĉke doktrine ili na neke upitne hadise, propitujući njihovo znaĉenje, prepirući se, a ponašajući se pritom pretjerano pristojno i uglaĊeno, slušajući one male šale i ukrase koje su govornici ubacivali, dok su sa gotovo sveĉanom pozornošću promatrali kako se jaka crna 17 Mamluk je pripadnik vojne kaste koja je vladala Egiptom od 13. do 16. stoljeća, ostavši moćna sve do poĉetka 19. stoljeća, (op.prev.)
63 kava iz lonca toĉi u male glazirane glinene šalice, sve oĉi sjajne od odsjaja vatre i uţitka kojeg su im te rasprave pruţale, pa je pomislio kako su to oni muslimani koji islam ĉine dobrim. Takvi ljudi su osvojili svijet, a ne ratnici. Vojske ne bi mogle uĉiniti ništa da nije bilo tih rijeĉi. Svjetovni, ali bez moći, predani svom radu ali ne do pedanterije, barem ne većina njih; ljudi zainteresirani za izravan odnos prema Bogu, bez uplitanja ikakvih ljudskih autoriteta; odnos s Bogom i prijateljstvo s ljudima. Jedne noći je razgovor skrenuo na al-Andalus i Bistami je s posebnim zanimanjem slušao. − Mora da je ĉudan osjećaj kada se ponovo zaĊe u tako praznu zemlju. − Sada je već prošlo dosta vremena otkako tamo na obali ţive ribari i oni lešinari Zoti. Zoti i Armenci su zašli i u unutrašnjost. − Mislim da je to opasno. Kuga bi se mogla ponovo vratiti. − Ĉini se da nikoga nije zahvatila. − Kaldun kaţe kako je ta kuga posljedica prenaseljenosti, − rekao je Ibn Ezra, koji je meĊu njima bio najbolji poznavatelj Kaldunovih radova. − U njegovom poglavlju o dinastijama, pod nazivom "Muqadimah", u odjeljku ĉetrdeset i osmom, on govori kako je kuga posljedica zagaĊenosti zraka prouzroĉene prenapuĉenošću, smradom i truleţi, te vlaţnošću koja se javlja kada je mnogo ljudi na jednom mjestu. To zahvaća pluća i bolest se tako prenosi. Tu on ironiĉno istiĉe kako su te stvari posljedica ranijih uspjeha dinastije, pa tako dobra vlada, ljubaznost, sigurnost i maleni porezi vode do porasta populacije, a time i do epidemije. On kaţe: "Zato znanost jasno kaţe kako je nuţno imati prazan prostor i puste regije ubaĉene izmeĊu urbanih podruĉja. To ĉini cirkulaciju zraka mogućom i iz zraka uklanja utjecaj raspadanja i truleţi pa donosi zdrav zrak." Ako je on u pravu, a Firanja je već dugo vremena prazna, moglo bi se oĉekivati da je tamo zrak opet zdrav. Ne bi više smjela postojati opasnost od kuge, sve dok ne doĊe vrijeme kada će ta regija opet postati prenaseljena. No to se još dugo vremena neće dogoditi. − Bila je to Boţja volja, − rekao je netko drugi. − Alah je uništio kršćane, jer su se opako ponašali prema muslimanima, a i prema Ţidovima. − Ali al-Andalus je u vrijeme kuge pripadao muslimanima, − istaknuo je Ibn Ezra. − Granada je pripadala muslimanima, cijela juţna Iberija pripadala je muslimanima. A oni su takoĊer pomrli. Baš kao i muslimani na Balkanu, barem tako kaţe al-Gazabi u njegovoj Povijesti Grka. Ĉini se da je stvar bila u lokaciji. Moţda je Firanja bila pogoĊena zbog prenapuĉenosti, kako kaţe Kaldun, moţda zbog mnoštva vlaţnih dolina oko nje u kojima se zadrţavao loš zrak. Nitko to ne moţe toĉno reći. − Kršćanstvo je bilo to koje je nestalo. Bili su ljudi Knjige, a loše su se ponijeli prema islamu. Stoljećima su ratovali protiv islama i svakog muslimanskog zarobljenika su nasmrt muĉili. Alah je njih dokrajĉio. − Ali i al-Andalus je takoĊer umro, − ponovio je Ibn Ezra, − a kršćana je bilo i u Magrebu i u Etiopiji pa su preţivjeli, a i u Armeniji. Još uvijek na svim tim mjestima postoje dţepovi u kojima kršćani ţive u planinama. − Odmahnuo je glavom. − Ne mislim da mi znamo što se doista dogodilo. Boţja volja. − To je ono što ti i ja tvrdim. − I tako je sada al-Andalus ponovo naseljen, − rekao je Bistami. − Da. − Ima li tamo sufija? − Naravno. Sufiji su posvuda. Ĉuo sam kako su u al-Andalusu oni na ĉelu. Kreću se prema sjeveru u još uvijek nenastanjen teritorij, u Boţje ime, istraţujući i ĉisteći od zala prošlosti. Dokazujući kako je put siguran. Svojedobno je al-Andalus bio veliki vrt. Dobra zemlja, ali prazna. Bistami se zagledao u dno svoje šalice, osjećajući kako te dvije rijeĉi stavljene zajedno iskre u njemu. Dobar i prazan, prazan i dobar. Tako se je on osjećao u Meki. Bistami se sada osjetio osloboĊenim, lutajući sufi derviš, bez doma i u traganju. Na svojem putu. Drţao se ĉistim onoliko koliko mu je prašan i pjeskovit Magreb to dopuštao, prisjećajući se rijeĉi Muhamedovih koje se odnose na sveto ponašanje, kako uspjeh dolazi nakon umivanja ruku i lica te ako se ne jede ĉešnjak. Ĉesto je postio i osjećao se laganim, vizije su se smjenjivale svakoga dana, od staklene prozraĉnosti svitanja do mutne ţute izmaglice podneva pa do poluprozirnosti Sunĉeva zalaska, kada zlatne i bronĉane aureole daruju svetost svakom stablu, kamenu i obrisu. Gradovi Magreba bili su maleni i zgodni, vrlo ĉesto podignuti na obroncima breţuljaka uz palme i razno egzotiĉno drveće zbog kojeg je svaki grad sa svojim krovovima izgledao poput vrta. Kuće su bile bijele kocke ugnijeţĊene meĊu palmama, njihovi krovovi i unutrašnja dvorišta bili si ureĊeni vrtovi, svjeţi i zeleni, s vodoskocima. Gradovi su bili podizani tamo gdje bi voda procurila iz obronka, a pokazalo se kako je najveći grad imao i najveće izvore: Fez, kraj putovanja za njihovu karavanu. U Fezu je Bistami odsjeo u konaĉištu za sufije, a onda su on i Ibn Ezra nastavili na devama put prema sjeveru do Ceute i platili za prijevoz brodom do Malage. Brodovi su ovdje bili nekako zaobljeniji nego u
64 Perzijskom moru, s naglašenijim straţnjim dijelom kobilice, manjim jedrima i lopaticama kormila postavljenim ispod središnjeg jarbola. Prolaz kroz taj tjesnac na zapadnom kraju Mediterana bio je teţak, no mogli su vidjeti al-Andalus još od trenutka kada su napustili Ceutu. Jaka morska struja što je prodirala u Mediteran, u kombinaciji sa silovitim zapadnim vjetrom, ţestoko ih je ljuljala. Vidjelo se kako je obala al-Andalusa stjenovita i tu se izdizala golema stjenovita planina. Ispod nje je obala skrenula prema sjeveru pa su sada u svoja mala jedra uhvatili povjetarac koji je puhao s kopna i on ih je nosio prema Malagi. Mogli su vidjeti kako se daleko u unutrašnjosti uzdigao lanac planina. Bistamija, uzbuĊenog zbog dramatiĉnog prolaza tjesnacem, ta su brda podsjećala na pogled koji se iz Isfahana pruţao prema Zargos planinama i odjednom je osjetio nostalgiju za domom kojeg je gotovo već zaboravio. No ovdje i sada, ljuljajući se na divljem oceanu svojeg novog ţivota, trebao je stati nogom na novo tlo. Al-Andalus je bio vrt, posvuda. Zelena stabla obrasla su obronke breţuljaka, na sjeveru snijegom pokrivene planine, a u priobalnim ravnicama velike ĉistine zasijane ţitom i nasadi zaobljenih stabala koja donose okrugle i tako ukusne plodove naranĉi. Svakog je dana nebo obojeno plavim, a kako se sunce kretalo nebom tako je u osunĉanim predjelima bilo vruće, a u sjeni svjeţije. Malaga je bila zgodan malen grad, s tvrĊavom podignutom od grubog kamena i s velikom starom dţamijom u samom središtu grada. Od obnovljene dţamije zrakasto su se širile široke ulice s drvoredima koji su stvarali hladovinu i vodile gore u breţuljke s kojih se vidio plavi Mediteran, a preko vode, tamo na jugu, kamenite planine Magreba. Al-Andalus! Bistami i Ibn Ezra su se smjestili u maloj graĊevini nalik na perzijske ribate, što se smjestila u predjelu na rubu grada koji je nalikovao selu, izmeĊu polja i plantaţa naranĉi. Sufiji su uzgajali naranĉe i podizali vinograde. Bistami im je jutom odlazio pomagati. Većinu vremena su provodili u polju pšenice koje se pruţalo prema zapadu. S naranĉama je bilo lako. Jednog jutra je ĉovjek koji je radio na uzgoju naranĉi, imenom Zeja, rekao Bistamiju i Ibn Ezri: − Kao što vidite, reţemo donje grane kako se plodovi ne bi vukli po podu. Već sam pokušao svašta, no ako se drvo pusti da raste kako ga je volja, dobije oblik nalik maslini. Kada ovako potkrešemo donje grane, plodovi ne mogu doći u dodir ni s kakvom truleţi s tla. Moram reći da su priliĉno osjetljive na bolesti. Plodove zna napasti zelena ili crna gljivica, lišće postane krto i lomljivo ili bijelo, ili smeĊe. Kora se ospe naranĉastim ili bijelim gljivicama. Pomaţu buba-mare, a i dimljenje, pa to i radimo kako bi ih spasili od mraza. − Zar ovdje tako zahladi? − Da, ponekad, potkraj zime. Znate, nije ovo neki raj. − Ja sam mislio da je. Iz kuće se ĉuo zov mujezina pa su izvukli svoje prostirke za molitvu i kleknuli okrenuvši se prema jugoistoku, u smjeru na kojeg se Bistami još nije navikao. Kasnije ih je Zeja poveo do kamene peći u kojoj je gorjela vatra i natoĉio im po šalicu kave. − Meni ovo ne izgleda kao nova zemlja, − primijetio je Bistami, pijuckajući s uţitkom. − To je tijekom dugih stoljeća bila muslimanska zemlja. Ovdje su Omejadi18 vladali od drugog stoljeća pa sve dok kršćani nisu zauzeli tu regiju i dok ih kuga nije pobila. − Kršćani. Ljudi od Knjige, − mrmljao je Bistami. − Da, ali pokvareni. Okrutni poslodavci i prema slobodnim ljudima i prema robovima. I stalno su se borili izmeĊu sebe. Bilo je to kaotiĉno doba. − Kao u Arabiji prije Proroka. − Da, baš tako. Iako su i kršćani jednobošci. A i što se toga tiĉe, oni su ĉudni, skloni svaĊama. Ĉak su i samoga Boga pokušali podijeliti na tri dijela. I tako je islam prevladao. Ali tada je nakon nekoliko stoljeća ţivot postao toliko lagan da su se muslimani pokvarili. Omejadi su bili poraţeni, a nije bilo jake dinastije koja bi ih zamijenila. Tada je bilo više od tridesetak taifa drţava koje su se stalno borile. Onda su, u petom stoljeću, iz Afrike nadrli Almoravidi i osvojili ih, a u šestom stoljeću su iz Maroka došli Almohadi, istisnuli Almoravide i uĉinili Sevilju glavnim gradom. U meĊuvremenu su se kršćani nastavili boriti na sjeveru, u Kataloniji i preko brda u Navari i Firanji, pa su se vratili i ponovo zauzeli gotovo cijeli al-Andalus. Ali nikada najjuţniji dio, Nasridsko kraljevstvo, ukljuĉujući Malagu i Granadu. Te su zemlje sve do samog kraja ostale islamske. − A i tamo su svi pomrli, − rekao je Bistami. − Da. Tamo su svi umrli. − Ja to ne razumijem. Kaţu kako je Alah kaznio nevjernike zbog njihova okrutnog odnosa prema islamu, ali ako je to toĉno, zašto bi On onda pobio i muslimane koji su bili tu? 18 Omejadi, - Obitelj koja je politiĉki i ekonomski ovladala Mekom, a kasnije prerasla u dinastiju islamskih kalifa, (op.prev.)
65 Ibn Ezra je odluĉno odmahivao glavom. − Alah nije pobio kršćane. Što se toga tiĉe, ljudi nisu u pravu. − Ĉak ako ih On i nije ubio, dopustio je da se to dogodi, − rekao je Bistami. − Nije ih zaštitio. A Alah je svemoguć. Ja to ne razumijem. Ibn Ezra je slegnuo ramenima. − Pa, to je tek jedna od manifestacija problema smrti i zla u svijetu. Ovaj svijet nije raj, a Alah, kad nas je stvorio, dao nam je slobodnu volju. Ovo je naš svijet u kojem moţemo pokazati našu odanost ili pokvarenost. To je posve jasno. Jer, vaţnije od toga da je Alah moćan jest to da je on dobar. On ne moţe stvarati zlo. A u svijetu ipak postoji zlo. Zato je jasno da smo ga sami stvorili. Zato Alah i nije mogao predodrediti naše sudbine. Njih moramo sami odrediti. I ponekad stvaramo zlo... iz straha ili zbog pohlepe ili zbog lijenosti. To je naša pogreška. − Ali kuga..., − rekao je Zeja. − To nema veze ni s nama niti s Alahom. Gledaj, sva ţiva bića proţdiru jedno drugog i ĉesto mali jedu veće. Dinastije dotraju i progutaju ih mali ratnici. Na primjer, ove gljivice ţderu otpalu naranĉu. Te gljivice su poput polja u kojem su milijuni malenih gljiva. Mogu vam to pokazati pod povećalom kojeg imam. A pogledajte tu naranĉu... ta je od onih crvenih, vidiš, iznutra je tamnocrvena. Sigurno ih zato i uzgajate, zar ne? Zeja je kimnuo. − Dobili ste hibrid, kao što su na primjer kod ţivotinja mule. Onda s takvom biljkom to moţete uĉiniti ponovo, pa ponovo, sve dok ne uzgojite novu vrst naranĉe. To isto Alah radi s nama. Dva roditelja pomiješaju svoje osobine u svom potomku. Mislim da su u njemu pomiješane baš sve roditeljske osobine, iako se vide samo neke. Neke ostaju nevidljive i pokaţu se teku nekoj kasnijoj generaciji. U svakom sluĉaju moţda je u njihovom kruhu bila kakva ovakva gljivica, ili se ĉak nastanila u njihovoj vodi, mnoţila se s drugim gljivicama i stvorila neko novu vrstu koja je otrovna. Ona se dalje širila i, postavši jaĉom od svojih roditelja, istisnula ih. I tako su ljudi umrli. Moţda se to raznosilo zrakom poput peludi, moţda je to ţivjelo u ljudima i tjednima ih trovalo prije nego ih je ubilo, a prenosilo se dahom ili dodirom. I to je konaĉno postalo takav otrov da im je pobilo i svu hranu, a onda je i samo nestalo, jer se više nije imalo ĉime hraniti. Bistami je zurio u kriške crvene naranĉe na svom dlanu, osjećajući kako mu je malo pozlilo. Crveno meso naranĉe bilo je nalik ţarkim komadićima smrti. Zeja mu se nasmijao. − Ma hajde, pojedi to! Ne moţemo ţivjeti poput anĊela. Sve se to dogodilo prije više od stotinu godina i ljudi su se već odavno vratili ovamo i tu ţive već dugo, bez ikakvih problema. Tu sada nema kuge, jednako kao što je nema ni u nekoj drugoj zemlji. Ja sam ovdje proţivio cijeli svoj ţivot. I zato pojedi tu naranĉu do kraja. Bistami ju je, razmišljajući, pojeo. − Znaĉi, sve je to bila tek nesreća. − Da, − sloţio se Ibn Ezra, − mislim da je tako. − Ĉini mi se da Alah to ne bi smio dopustiti. − Sva ţiva bića na ovom svijetu su slobodna. A moţda i nije bilo baš posve sluĉajno. Kuran nas uĉi da ţivimo ĉisto i moţe biti da su kršćani na svoj vlastiti rizik ignorirali te zakone. Oni jedu svinje, drţe pse, piju vino... − Mi ovdje ne vjerujemo da je vino neki problem, − rekao je Zeja i opet se nasmijao. Ibn Ezra se osmjehnuo. − Ali ako su oni ţivjeli uz svoje otpadne kanale, uz neuredne klaonice i mjesta za obradu koţa, ako su jeli svinjetinu i dodirivali pse, i ubijali jedni druge poput barbara s istoka, i muĉili jedni druge, i uţivali s djeĉacima, i ostavljali mrtva tijela svojih neprijatelja visjeti... a oni jesu sve to radili... onda su oni moţda sami proizveli svoju kugu, razumiješ li što ţelim reći? Sami su stvorili uvjete koji su ih ubili. − Ali jesu li oni bili tako razliĉiti od svih drugih? − pitao je Bistami, razmišljajući o onim masama ljudi i o prljavštini u Kairu ili Agri. Ibn Ezra je slegnuo ramenima. − Bili su okrutni. − Okrutniji od Timura Lenka? − Ne znam. − Jesu li osvajali gradove i pogubili baš svakog na koga su naišli? − Ne znam. − Mongoli su to radili, a postali su muslimani. Timur je bio musliman. − Moţda su se promijenili, ne znam. No kršćani su bili muĉitelji. Moţda je to bilo vaţno, a moţda i nije. Sva ţiva bića su slobodna. U svakom sluĉaju njih sad više nema, a mi smo ovdje. − I uglavnom smo zdravi, − rekao je Zeja. − Naravno, ponekad koje dijete zahvati groznica pa umre. Ali, na kraju, svi umiremo. No dok traje, ţivot ovdje je lijep. Kada je završila berba naranĉi i groţĊa, dani su postali kraći. Takvu hladnoću u zraku Bistami nije osjetio još otkad je ţivio u Isfahanu. Pa ipak, baš u to doba godine, tijekom najhladnijih noći, stabla naranĉi su procvala, u vrijeme kada su najkraći dani: zelena zaobljena stabla su se sva osula sitnim bijelim
66 cvjetićima, a njihov miris je podsjećao na okus naranĉi, no bio je još jaĉi i intenzivniji, gotovo odbojno opojan. Kroz tako opojan zrak pristigla je konjica predvodeći dugu karavanu deva i mula, a kasnije, uveĉer, došli su i robovi koji su pješaĉili. Netko je rekao da je to karavana Mavjia Darje, sultana od Carmone pokraj Sevilje. Taj sultan je bio najmlaĊi sin novog kalifa i sukobio se sa svojom starijom braćom u Sevilji i al-Majriti pa je zato zajedno sa svojim pristašama morao uteći i namjeravao je, idući ka sjeveru, prijeći Pirineje i tamo zasnovati novi grad. Njegov otac i starija braća vladali su Kordobom, Seviljom i Toledom, a on je namjeravao svoju grupu izvesti iz al-Andalusa gore uz mediteransku obalu, starom cestom do Valencije, a tada se zaputiti u unutrašnjost do Saragose gdje se, rekao je, nalazi most preko rijeke Ebro. Poĉetnu jezgru te karavane koju je sultan nazivao "bijeg srca" ĉinilo je deset ili nešto više plemića istomišljenika sa svojim ljudima koji su im se pridruţili. A kako su dijelovi karavane nailazili, tako je postalo jasno da su im se, uz mlado seviljsko plemstvo i njihove obitelji, prijatelje i pristaše, putem bili pridruţili još mnogi sljedbenici iz sela i s farmi s podruĉja izmeĊu Sevilje i Malage. Bilo je tu sufi derviša, armenskih trgovaca, Turaka, Ţidova, Zota i Berbera; bilo je to nalik kakvoj trgovaĉkoj karavani ili nekakvom hadţu iz sna u kojem su sve neki pogrešni ljudi krenuli prema Meki, svi ljudi koji nikada ne bi postali hadţije. Tu je bio par patuljaka na ponijima, iza njih grupa jednorukih ili bezrukih bivših kriminalaca, pa neki glazbenici i dva muškarca preodjevena u ţene; u toj karavani je bilo baš svaĉega. Sultan je široko raširio ruke. − Zovu nas Karavana luĊaka, poput onog Broda luĊaka. Otplovit ćemo preko planina u zemlju milosti i bit ćemo Boţje lude. Bog će nas voditi. Pojavila se i sultanija, jašući konja. Sjahala je, ne obazirući se na to što je tamo bilo slugu koji su joj pritom mogli pomoći, i pridruţila se sultanu kojeg su doĉekali Zeja i ostali ĉlanovi ribata. − Moja supruga, Sultanija Katima, porijeklom iz al-Majritija. Kastiljanka je bila gologlava, niska i vitka, njene jahaće suknje urešene zlatnim resama koje su se ljuljale kroz prašinu, duga joj je crna kosa bila zaĉešljana s ĉela, uĉvršćena niskom bisera. Lice joj je bilo mršavo, oĉi blijedoplave, ĉineći njezin pogled ĉudnovatim. Dok su ih upoznavali, osmjehnula se Bistamiju, a kasnije se smiješila seoskom imanju, vodenici i nasadima naranĉi. Male stvari su je veselile onako kako to nitko drugi nije pokazivao. Ljudi su ĉinili sve što su mogli kako bi smjestili sultana i ostajali su uz njega kako bi mogli ostati u njezinoj blizini. I sam Bistami je to radio. Pogledala ga je i rekla nešto posve nevaţno, glasom nalik zvuku turske oboe, dubokim i nazalnim, a ĉuvši to on se prisjetio one vizije Akbara koji mu je u onom moru svjetlosti rekao: ono što traţiš nalazi se negdje drugdje. Kada su njega predstavili, Ibn Ezra se duboko poklonio. − Ja sam sufi hodoĉasnik, sultanijo, i ponizan prouĉavatelj svijeta. Namjeravam hodoĉastiti, ali i ova vaša zamisao s "bijegom srca" jako mi se sviĊa. Rado bih i sam vidio Firanju. Prouĉavam drevne ruševine. − Kršćanske? − upitala je sultanija, fiksirajući ga pogledom. − Da, ali i rimske, koje su starije od njih, iz vremena prije Proroka. Moţda bih mogao zapoĉeti svoj hadţ s krive strane. − Dobrodošli su svi koji imaju ţelju pridruţiti nam se, − rekla je. Bistami se tiho nakašljao, a Ibn Ezra ga je spretno izveo pred nju. − Ovo je moj mladi prijatelj Bistami, poznavatelj sufi tekstova iz Sinda, koji je već bio na hadţu i sada tu na zapadu nastavlja svoja prouĉavanja. Sultanija Katima je sada po prvi puta pozornije pogledala Bistamija i nakratko zastala, vidljivo zaĉuĊena. Dok je razmišljala, njezine guste crne obrve skupile su se iznad blijedih oĉiju i Bistami je odjednom vidio kako one tvore lik ptiĉjeg krila kakav se nalazio na ĉelu njegove tigrice, taj znak koji je tigrici uvijek davao izraz iznenaĊenosti ili zamišljenosti nad kakvom zagonetkom, izraz kakav je upravo sada imala ova ţena. − Radosna sam što sam te susrela, Bistami. Uvijek nam je drago kad moţemo uĉiti od dobrih poznavatelja Kurana. Kasnije istoga dana poslala je roba koji mu je poruĉio neka joj se pridruţi u privatnom razgovoru, u vrtu koji je njoj bio dodijeljen za vrijeme dok tu budu boravili. Bistami se odazvao, oĉajniĉki birajući odjeću koja je sva bila podjednako prljava. Sunce je zalazilo. Na zapadnom su nebu oblaci sjali izmeĊu tamnih obrisa ĉempresa. Rascvjetana stabla limuna širila su svoj miris i kada ju je spazio kako sama stoji uz fontanu, Bistami je osjetio kao da je ušao negdje gdje je već ranije bio, ali ovdje je sve nekako bilo drukĉije okrenuto. Razlikovalo se u detaljima, ali zaĉudo, sve je izgledalo strašno poznato, poput onog osjećaja koji ga je nakratko bio obuzeo u Aleksandriji. A ona zaista nije bila nalik Akbaru, a ni tigrici. Postao je svjestan vlastitog disanja.
67 Spazila ga je kako stoji na ulazu, pod lukovima ukrašenim arabeskama, pa mu je rukom dala znak neka joj priĊe. Osmjehnula mu se. − Nadam se da vam ne smeta što ne nosim zar. Nikada ga neću nositi. Kuran ništa ne govori o nošenju vela, osim što zahtijeva da se prekriju ţenske grudi, što je jasno. A što se lica tiĉe, Muhamedova ţena Hadidţa nikada nije nosila zar, a nisu ga nosile ni ostale Prorokove ţene nakon njezine smrti. "Znate, dok je bila ţiva, imao je samo nju i bio joj je vjeran. Da nije umrla, on nikada ne bi oţenio ijednu drugu ţenu, sam je to rekao. Pa kako ona nije nosila veo, ni ja ne osjećam potrebu nositi ga. Nošenje zara uveli su bagdadski kalifi kako bi se razlikovali od mnoštva. U opasnosti je to bio znak moći, znak kojeg se bojalo. Naravno da ţene predstavljaju opasnost za muškarce, ali ipak ne toliku da bi trebale kriti svoja lica. Zapravo, kad se vide lica onda se shvati kako smo pred Bogom svi jednaki. IzmeĊu nas i Boga nema velova i to je ono što je svaki musliman dobio svojim pokoravanjem Bogu, slaţete li se? − Slaţem se, − rekao je Bistami, još uvijek zapanjen onim osjećajem koji ga je obuzeo. U tom trenutku su mu se ĉak i oblici oblaka na zapadu ĉinili poznatima. − A i ne vjerujem da igdje u Kuranu postoji mjesto koje muţu daje pravo tući svoju ţenu. Jedina moguća naznaka za to je sura 4:34 'A one ţene u ĉiju odanost sumnjaš i za koje sumnjaš da se loše ponašaju, najprije ukori, a onda odbij s njima podijeliti postelju...' ...kako bi to strašno bilo... '...a tek tada ih lagano udari'. Tamo piše daraba, a ne darraba, a daraba znaĉi tek gurkanje, dok darraba znaĉi udariti. Daraba ĉak znaĉi "udariti perom", kao u pjesmi, a znaĉi ĉak i izazivati tijekom voĊenja ljubavi, znate. Muhamed je to vrlo dobro pojasnio. Šokiran, Bistami je ipak nekako uspio kimnuti. I sam je mogao osjetiti kako mu je na licu izraz zaprepaštenja. Ona je to spazila i osmjehnula se. − Barem ja tako razumijem Kuran, − rekla je. − Sura 2:223 kaţe: 'Ţena je tebi poput tvoga imanja pa se i ponašaj prema njoj kao prema svojem imanju." Uleme taj dio citiraju kao da to znaĉi da se prema ţeni moţeš ponašati kao prema blatu pod svojim nogama, ali ti klerici, koji stoje kao nepotrebni posrednici izmeĊu nas i Boga, nikada nisu vodili poljoprivredno imanje, a poljodjelci pravilno ĉitaju Kuran i oni uviĊaju kako im je njihova ţena i hrana i piće i njihov posao i postelja u koju noću lijeţu i samo tlo pod njihovim nogama! Da, naravno da se prema ţeni ponašaš kao prema tlu pod vlastitim nogama! Treba zahvaliti Bogu što nam je dao sveti Kuran i svu tu mudrost. − Hvala Bogu, − rekao je Bistami. Pogledala ga je i glasno se nasmijala. − Mislite li da sam previše otvorena. − Ne, ni govora. − Oh, ali ja jesam otvorena, vjerujte mi. Jako sam otvorena. Ali zar se ne slaţete s mojim tumaĉenjem Kurana? Nisam li prodrla u smisao svake njegove fraze, onako kako dobra ţena razumije svaki pokret svoga muţa? − I meni se tako ĉini, sultanijo. Ja mislim da je Kuran... na svakom mjestu uporan u tome da su pred Bogom svi jednaki. Pa zato i muškarac i ţena. U svemu postoji hijerarhija, ali svaki ĉlan te hijerarhije ima pred Bogom jednak status, a to je jedini status koji je zaista vaţan. Zato oni koji su tu na zemlji visoko rangirani i oni koji su nisko rangirani moraju imati obzira jedni prema drugima, kao sudruzi u istoj vjeri. Braća i sestre u vjeri, bez obzira bio kalif ili rob. I zato se sva pravila Kurana odnose na ponašanje jednih prema drugima. Daje ograniĉenja, ĉak i caru u odnosu na njegovog zadnjeg roba ili prema neprijatelju kojega je zarobio. − Sveta knjiga kršćana ima vrlo malo pravila, − rekla je, slijedeći tijek vlastitih misli. − Nisam to znao. Jeste li je ĉitala? − I caru nad njegovim robom, rekli ste. Ĉak i za to postoje pravila. Pa ipak, nitko ne bi radije bio rob nego car. A i uleme su sa svim njihovim hadisima iskrivili Kuran, stalno ga iskrivljujući prema onima koji su na vlasti, sve dok poruke Muhameda, tako jasno postavljene i dane izravno od Boga, nisu postale preinaĉene pa je dobra muslimanska ţena nešto poput roba ili još gore od toga. Ne baš posve kao stoka, ali niti kao muškarac. Ţena je u odnosu na muţa prikazana kao rob u odnosu na cara, a ne kao ţensko prema muškom, snaga prema snazi, jednak prema jednakome. Sada su joj se već obrazi zarumenjeli i on im je mogao vidjeti boju ĉak i pri toj slaboj svjetlosti sumraka. Oĉi su joj bile tako svijetle, poput dva mala jezerca u kojima se ogleda nebo. Kada su sluge donijele baklje, rumenilo njezinog lica bilo je još vidljivije, a sada je bio i odsjaj u njezinim oĉima, vatra baklji plesala je u tim prozorima njezine duše. U njima je bilo mnogo ljutnje, ţestoke ljutnje, ali Bistami nikada nije vidio takovu ljepotu. Zurio je u nju, nastojeći u svom pamćenju saĉuvati taj trenutak, misleći: Nikada nećeš ovo zaboraviti, nikada nećeš ovo zaboraviti! Kad je tišina malo potrajala, Bistami je uvidio da bi, ne kaţe li nešto, ovaj razgovor mogao završiti. − Sufiji, − rekao je, − ĉesto govore o neposrednom pristupu Bogu. To je stvar iluminacije; ja sam... i sam sam to iskusio, u vrijeme krajnosti. Za osjetila je to kao da su potpunoma ispunjena svjetlom, to je stanje barake, boţanske milosti. A to je svima jednako dostupno.
68 − Ali kada sufiji kaţu "svima" misle li tu i na ţene? Razmišljao je. Istina je, sufiji su muškarci. Formirali su bratstva, putovali su sami i odsjedali u posebnim konaĉištima gdje nije bilo ţena, ĉak ni odvojenih dijelova gdje bi bile ţene, a ako su bili oţenjeni onda su oni bili sufiji, a njihove ţene su bile ţene sufija. − To ovisi o tome gdje se nalazite, − rekao je, pokušavši tako dobiti na vremenu, − i o uĉenju sufi uĉitelja kojeg slijedite. Gledala ga je uz malen osmijeh i on shvati da je povukao potez, da je to uĉinio i ne znajući, potez u toj igri da što duţe ostane pokraj nje. − Ali ţena ne bi mogla biti sufi uĉitelj, − rekla je. − Pa, ne. Oni ponekad vode molitvu. − A ţena nikada ne bi mogla voditi molitvu. − Pa..., − Bistami je bio šokiran, − ja nisam nikada ĉuo da se takvo što dogodilo. − Kao što ni muškarac nikada nije rodio dijete. − Upravo tako. − Osjetio je olakšanje − Ali muškarci ne mogu roditi, − istaknula je, − Doĉim ţene vrlo lako mogu voditi molitvu. Unutar harema ja svakoga dana vodim molitvu. Bistami nije znao što bi rekao. Bio je zateĉen tom idejom. − A majke uvijek uĉe djecu kako treba moliti. − Da, to je toĉno. − Znate, prije Muhameda, Arapi su imali boţice. − Idoli. − Ali ideja je postojala. U kraljevstvu duše, ţene imaju moć. − Da. − A kako je gore, tako je i dolje. To je istina koja vrijedi za sve. Koraknula je prema njemu, sasvim iznenada, i primila ga za njegovu golu ruku. − Da, − rekao je. − Treba nam vrsni poznavatelj Kurana koji bi pošao s nama prema sjeveru, kako bi nam pomogao s Kurana skinuti pauĉinu koja ga zamagljuje i koji bi nam govorio o iluminaciji. Hoćete li poći s nama? Hoćete li to uĉiniti? − Da. 7 __________________ Karavana luĊaka SULTAN MAVJI DARJA JE BIO GOTOVO JEDNAKO TOLIKO ZGODAN I GRACILAN KAO I NJEGOVA ţena, a i jednako toliko zanimljiv kad je govorio o svojim idejama koje su se ĉesto vraćale na temu "suţivota". Ibn Ezra je Bistamiju pojasnio kako je taj entuzijazam sada u modi meĊu mladim plemstvom alAndalusa: pokušaj obnavljanja zlatne ere Omejadskog kalifata iz šestog stoljeća, kada su muslimanski vladari dopuštali prosperitet i kršćana i Ţidova koji su ţivjeli meĊu muslimanima i kada su svi zajedno stvorili prekrasnu civilizaciju kakav je al-Andalus bio prije dolaska Inkvizicije i kuge. I dok je ova neobiĉna karavana napuštala Malagu, Ibn Ezra je Bistamiju rekao malo više o tom razdoblju kojeg je Kaldun samo površno spomenuo, a svi oni uĉeni ljudi iz Meke i Kaira ga uopće nisu spominjali. Posebno su uspješni bili andaluzijski Ţidovi koji su na arapski preveli mnoge grĉke antiĉke tekstove i dodali im vlastite komentare, a provodili su i originalna istraţivanja u medicini i astronomiji. Tada su andaluzijski muslimanski intelektualci iskoristili sve što su nauĉili iz grĉke logike, uglavnom Aristotelove, kako bi s potpunom razloţnosti definirali sve dogme islama i tu su najvaţniji bili Ibn Sina i Ibn Rašd. Ibn Ezra je imao samo rijeĉi pohvale za taj njihov rad. − Nadam se kako ću, uz Boţju pomoć i sam moći tome dodati svoj mali doprinos, primjenom na prirodu i na ruševine iz prošlosti. Vratili su se onom ritmu ţivota u karavani koji im je svima bio poznat. Zora: paljenje vatre, kuhanje kave, hranjenje deva. Pakiranje pa tovarenje na deve i pokret. Sa svim onim razliĉitim grupicama koje su zaostajale pa se na njih ĉekalo, zastajkivalo i ponovo išlo, njihova se karavana otegla i do pet kilometara, i uglavnom su se kretali polako. Poslijepodne: podizanje logora ili dolazak u prenoćište za karavane, premda su, idući na sjever, rijetko nailazili na išta osim pustih ruševina, a cesta jedva da je i postojala jer su po njoj izrasla već posve odrasla stabla ĉija su debla bila široka poput baĉve. Taj prekrasan krajolik kojim su se kretali bio je protkan planinskim vrhuncima koji su se visoko izdizali izmeĊu širokih visoravni. Prolazeći ovuda, Bistami je osjećao kako su došli u neki viši prostor gdje zalasci
69 sunca bacaju duge sjene iznad golemog, tamnog i vjetrovitog svijeta. Jednom, kada je i zadnja zraka sunca zasjala ispod oblaka koji su tonuli, zaĉuo je zvuk turske oboe koja je svirala dugaĉku, sjetnu melodiju za koju se ĉinilo da je vlastiti glas i duša ovih zaravni u sutonu. Sultanija je stajala na rubu logorišta, slušajući zajedno s njim, a dok je promatrala zalaz sunca njezina se lijepo oblikovana glava okretala poput glave sokola. Rijeĉi nisu bile potrebne u tom raspjevanom svijetu, tako golemom i tako zamršenom da ga niĉiji um nikada ne bi mogao shvatiti; i glazba je doticala tek njegov ruba, a oni ĉak ni to nisu mogli pojmiti nego su samo osjećali. Sultanija se pomaknula. Na indigu neba sjale su zvijezde. Pošla je prema jednoj od logorskih vatri. Bistami je shvatio da ga je ona odabrala da bude njihov kadija, kako bi sebi dala više prostora za svoje vlastite ideje. U ovakvoj zajednici poput njihove, sufi uĉitelj je bio potrebniji nego netko uĉeniji. Ljudi su govorili da je ona bila uĉena djevojka i kako je prije tri godine dobila napade nalik padavici i otad je drukĉija. No to će postati jasnije kada se dogodi. U meĊuvremenu, tu je bila sultanija; taj zvuk oboe i golema zaravan. Tako nešto dogodi se samo jednom. Snaga tog uzbuĊenja pogodila ga je jednako kao i onaj osjećaj da je spreman dok su bili razgovarali u vrtu. Onako kako su andaluzijske zaravni izdignute prema suncu, tako su tamošnje rijeke duboko usjeĉene u tlo, uskim kanjonima nalik vododerinama Magreba, ali u njima uvijek ima vode. Te rijeke su i dugaĉke i nije ih lako prijeći. Grad Saragosa se u prošlosti razvijao upravo zahvaljujući njegovom velikom kamenom mostu iznad jedne od najvećih od tih rijeka, rijeke Ebro. Sada je grad uglavnom još uvijek bio napušten i tek su se uz most, u kamenim kućama koje su izgledale kao da su s njim srasle, okupili trgovci i pastiri. Ostatak grada je propao, zarastao u borove i grmlje. No most je ostao. Bio je sagraĊen od obraĊenog kamena, velikih kockastih blokova koji su već bili izlizani, no spojevi su bili tako tijesni da se izmeĊu njih ne bi mogao ugurati ne samo novĉić nego ni nokat. Temelji na obje obale bili su niski masivni kameni tornjevi koji su, kako je Ezra rekao, leţali na kamenoj podlozi. On ih je s velikim zanimanjem promatrao dok je mostom prelazilo zaĉelje karavane i na drugoj obali poĉeo podizati logor. Bistami je razgledavao skice koje je ovaj napravio, − Prekrasno, zar ne? Poput kakve jednadţbe. Sedam polukruţnih lukova od kojih je najveći u sredini, iznad dubljeg dijela rijeke. Svaki rimski most kojeg sam vidio vrlo se lijepo uklapa u okoliš. Gotovo uvijek se koriste tim poluokruglim lukovima, koji im daju ĉvrstinu iako nemaju velik raspon pa ih zato treba više. I uvijek rabe ovakav kamen koje dobro sjedne jedan na drugog i ništa ih ne moţe pomaknuti. Nema u tome nikakve tajne. I mi bismo to mogli tako graditi, ako bismo si dali truda i vremena. Jedini pravi problem je kako zaštititi temelje od poplava. Vidio sam neke zaista dobro izgraĊene, gdje su u rijeĉno korito ukopani ţeljezni stupovi. No ako na išta treba pripaziti, onda su to temelji. Kada su ih pokušavali podići brţe i s teţim kamenjem, onda su radili na rijeci branu kako bi skrenuli vodu i pojaĉali su silu kojom su ukapali temelje. − Tamo odakle ja dolazim, rijeke stalno odnose mostove, − rekao je Bistami. − Onda ljudi jednostavno sagrade drugi. − Da, ali ovo je toliko elegantnije. Pitam se jesu li išta od ovoga stavili na papir. Nisam vidio nikakve njihove knjige. Knjiţnice koje su tu ostavljene strašne su, samo o knjigovodstvu i nešto malo pornografije. Ako je i bilo neĉeg drugog, s tim su palili vatru. Ipak, kamenje priĉa svoju priĉu. Vidiš li, kamenje je tako dobro rezano da uopće nema potrebe za ţbukom. Ovi ţeljezni klinovi koje vidiš kako vire sluţili su vjerojatno za sidrenje oplate. − U Sindu Mongoli dobro grade, − rekao je Bistami, misleći na savršene spojeve u Ĉištijevoj grobnici. − Ali to su većinom grobnice i utvrde. Mostovi su obiĉno tek motke bambusa ugurane u hrpu kamenja. Ibn je kimnuo − Ti si vidio mnogo toga. Ali moţda ova rijeka i ne plavi mnogo. Ĉini se da je ovo sušna zemlja. Naveĉer im je Ibn Ezra izveo malu demonstraciju modela dizalice kakvom su se Rimljani zasigurno koristili za podizanje velikog kamenja. Drveni tronošci i uţad. Sultan i sultanija su mu bili glavna publika, ali gledali su i drugi, dok su se ostali motali uokolo, ulazeći i izlazeći iz dijela obasjanog bakljama. Ti su ljudi postavljali Ibn Ezri pitanja i davali komentare, a onda su se okupili oko sultanovog voĊe karavane, Šarifa Jalila, kada je ovaj ušao u osvijetljen krug, a za njim i dva njegova konjanika koji su izmeĊu sebe drţali trećega, koji je bio optuţen za kraĊu i to, oĉigledno, ne po prvi puta. Dok je sultan raspravljao sa Šarifom o tom sluĉaju, Bistami je zakljuĉio kako je meĊu tim ljudima optuţenik na lošem glasu i to zbog nekog razloga kojeg su samo oni znali i koji je ostao neizreĉen... Moţda su ga zanimali djeĉaci. Bistamija je obuzeo neki loš predosjećaj i prisjetio se scena iz Fatepur Sikrija; strogi zakoni šerijata traţili su da se lopovima odsijeku ruke, a za sodomiju, taj zao porok koji je došao s kriţarskim ratovima, kazna je bila smrt.
70 Ali Mavji Darja je otišao do tog ĉovjeka i, vukući ga za uho kao neko neposlušno dijete, prisilio ga da padne na tlo. − Besplatno si putovao s nama. Pridruţio si nam se u Malagi i samo trebaš pošteno raditi da bi postao dio našeg grada. Na ove rijeĉi sultanija je kimnula glavom. − Ako bismo to ţeljeli, sada bismo imali pravo kazniti te na naĉin koji ti se nimalo ne bi sviĊao. Ako mi ne vjeruješ, idi i porazgovaraj s našim bezrukim pokajnicima! Ili te moţemo ovdje ostaviti, pa ti vidi kako ćeš se snaći s mještanima. Ovi Zoti ne vole da itko osim njih radi takve stvari. Brzo bi te se riješili. A kaţem ti da će ti se to i dogoditi, bude li te Šarif još jednom doveo pred mene. Bit ćeš odbaĉen od svoje obitelji. Vjeruj mi, − tu je bacio pogled prema svojoj ţeni, − da bi to poţalio. Ĉovjek je propetljao nešto što je zvuĉalo pokajniĉki (Bistami je vidio da je pijan) i onda su ga nekamo odvukli. Sultan je rekao Ibn Ezri neka nastavi sa svojim izlaganjem o rimskim mostovima. Kasnije se Bistami pridruţio sultaniji u velikom kraljevskom šatoru, diveći se takvoj otvorenosti njihovih odaja. − Nema velova, − oštro je rekla Katima. − Nema ni velova, ni zarova, niti iĉega što bi dijelilo kalifa od njegovih ljudi. To povlaĉenje srca bilo je prvi korak na putu prema despotizmu kalifa. Muhamed nikada nije bio takav, nikada. Prva dţamija bila je okupljalište prijatelja. Svatko mu je mogao prići i svatko je govorio ono što misli. Moglo je i ostati tako pa bi dţamije bile mjesta za... bile bi drukĉije. U njima bi muškarci i ţene govorili. To je ono što je Muhamed bio zapoĉeo, a tko smo mi da bismo to mijenjali? Zašto slijedimo naĉin onih koji su podigli barijere, koji su se prometnuli u despote? Muhamed je ţelio skupni osjećaj vodstva, a osoba izabrana za voĊu da bude samo arbitar. To je bila titula koju je on najviše volio i kojom se najviše ponosio, jeste li to znali? − Da. − Ali kada je on otišao na nebo, Muavija je osnovao kalifat, a u dţamiju je postavio straţare kako bi sebe zaštitio, i sve otad vlada tiranija. Islam se promijenio iz pokornosti u onog tko prisiljava na pokornosti, ţene su otjerane iz dţamija i s mjesta koje im s pravom pripada. To je travestija islama! Bila je rumenih obraza, sva uzdrhtala od suzdrţavanih emocija. Bistami nije nikada vidio toliku ţestinu i toliku ljepotu zajedno na istom licu i jedva da je i mogao misliti, odnosno bio je tako prepun misli koje su mu se odjednom rojile na nekoliko razina tako da se nije mogao usredotoĉiti na samo jedan niz. − Da, − rekao je. Otišla je do sljedeće vatre i tamo ĉuĉnula uz šuštanje svojih halja, pridruţivši se skupini ljudi koji su bili bez ruku ili su imali samo jednu. Oni su je radosno primili i ponudili joj jednu od svojih šalica koju je ona ispila, spustila je i rekla, − Hajdemo, vrijeme je, opet izgledate tako neuredno. − Oni su tada izvukli stolac na kojeg je sjela, a jedan od njih je kleknuo ispred nje, okrenuvši joj svoja široka leĊa. Uzela je ĉešalj kojeg su joj pruţili i posudu s uljem i poĉela ĉešljati ĉovjekovu dugu, kuštravu kosu. Šarena posada tog broda luĊaka zadovoljno se okupila oko nje. Sjevernije od rijeke Ebro karavana je prestala rasti. Na toj staroj cesti prema sjeveru bilo je sve manje gradova, a bili su i manji, i tek nedavno su ih nastanili doseljenici iz Magreba, Berberi koji su preplovili more ravno iz Alţira, pa ĉak i iz Tunisa. Oni su u plodnim dolinama nedaleko Mediterana uzgajali jeĉam i krastavce, te ovce i koze. Katalonija, kako su zvali taj predio, imala je dobru zemlju, a na obroncima su rasle guste šume. Sada su već ostale iza njih taifa kraljevine na jugu i ovdje su ljudi bili zadovoljni i nisu osjećali potrebu da slijede razvlaštenog sufi sultana i njegovu šarenu karavanu preko Pirineja u divlju Firanju. A u svakom sluĉaju, kako je to Ibn Ezra istakao, karavana i nije imala hrane toliko da bi mogla hraniti još ljudi, a ni novca ili zlata kojim bi tu hranu kupovali u selima kroz koja su prolazili. I tako su nastavili put starom cestom, sve dok se nisu zatekli na širokoj i suhoj kamenitoj visoravni koja je vodila prema šumom obraslim planinama nastalim od kamena još tamnijeg od onog himalajskog. Stara cesta je skretala u najravniji dio visoravni i onda je slijedila prolaz izmeĊu brda koja su bila sve kamenitija i sve viša, prateći rijeĉno korito u kojem gotovo i nije bilo vode. Sada više nisu nikog susretali kada bi se zaustavili zbog noćenja pa su se samo zavlaĉili u svoje šatore podignute ispod zvijezda i zaspali slušajući kako vjetar šumi kroz krošnje stabala. Nakon još jednog kamenitog prolaza, naišli su na planinsku livadu okruţenu vrhuncima, a onda prošli kroz još jedan tijesni prolaz kroz granitne gudure i onda, konaĉno, nizbrdica. U usporedbi s prolazom Kiber ovo i nije tako strašno, pomislio je Bistami, ali mnogi u karavani su drhtali od straha. Na drugoj strani prijevoja cesta je na nekoliko mjesta bila zatrpana kamenim odronima i bila je više nalik pješaĉkoj stazi koja se sada pod oštrim kutom usmjerila natrag preko odrona kamenja. Bio je to teţak dio i sultanija je ĉesto silazila s konja i hodala, vodeći svoje ţene i ne pokazujući nikakvo razumijevanje za njihove ţalbe i prigovore. A zaista je imala oštar jezik kad je bila bijesna, oštar i prostaĉki.
71 Svake veĉeri kada su se zaustavili, Ibn Ezra je pregledavao putove i odrone kojima su prošli, crtajući kartu u kojoj je oznaĉavao poloţaj ceste, njezino rubno kamenje i odvodne kanale. − Ovo je klasiĉna rimska gradnja, − rekao je jedne veĉeri uz vatru, dok su jeli peĉenu ovĉetinu. − S ovakvim cestama su ispleli cijelu mreţu po Mediteranu. Pitam se je li ovo bio njihov glavni put preko Pirineja. Ne vjerujem, jer ovo je previše na zapadu. Prije će nas odvesti do zapadnog oceana nego do Mediterana. No to je moţda najlakši prolaz. I teško je vjerovati kako to nije glavna cesta kada je tako velika. − Moţda su sve takve, − rekla je sultanija. − Moţda. Moţda su se sluţili s onakvim kolima na kakva su ljudi naišli pa su im i trebale ceste koje su šire od naših. Devama, naravno, uopće ne treba cesta. A moţda je ovo ipak bila njihova glavna cesta. Moţda se Hanibal posluţio njome na svom putu kada je pošao napasti Rim, sa svojom armijom Kartaţana i njihovim slonovima! Vidio sam te ruševine Kartage, sjeverno od Tunisa. Bio je to vrlo velik grad. Ali Hanibal je izgubio, i Kartaga je izgubila, a Rimljani su im razorili grad i polja im zasuli solju i Magreb je presušio. Nema više Kartage. − Znaĉi, moţda su slonovi hodali ovom cestom, − rekla je sultanija. Sultan je pogledao u tlo, odmahujući glavom i ĉudeći se. To su bile stvari o kakvima su njih dvoje voljeli slušati. Silazeći s planina zašli su u hladniji predio. Podnevno je sunce razbistrilo vrhunce Pirineja, ali jedva. Tlo je ovdje bilo ravno i sivo, a pri tlu se ĉesto vukla magla. Na zapadu je leţao ocean, siv i hladan, s visokim zapjenjenim valovima. Karavana je stigla do rijeke koja je utjecala u to zapadno more, a uz nju su se nalazile ruševine nekog starog grada. Pokraj njih nalazile su se skromne nove graĊevine, izgleda na brzinu sklepane ribarske kućice koje su stajale s obje strane novopodignutog drvenog mosta. − Pogledajte koliko smo mi manje vješti od Rimljana, − rekao je Ibn Ezra, no ipak je pohitao tamo kako bi pogledao taj novi most. Vratio se. − Mislim da je ovo bio grad kojeg su zvali Bayonne. Tamo, na ostacima tornja koji je pripadao starom mostu nalazi se natpis. Na karti se vidi kako je, sjevernije, postojao još veći grad kojeg su zvali Bordo. To znaĉi Rub Vode. Sultan je odmahnuo glavom, − Došli smo dovoljno daleko. Ovdje će biti dobro. S druge strane planina smo, no ipak nas ne baš predug put povezuje s al-Andalusom. Tu ćemo se naseliti. Sultanija Katima je kimnula, a karavana je zapoĉela dug proces osnivanja naselja. 8 __________________ Baraka GRADILI SU, UGLAVNOM, UZVODNO OD RUŠEVINA STAROGA GRADA, KORISTEĆI SE NJEGOVIM kamenjem i gredama sve dok od tih starih razvalina nije ostalo gotovo ništa, izuzevši samo crkvu, veliko kameno zdanje iz koje su sada povaĊene sve slike i kipovi. Kada se usporedi s dţamijama civiliziranog svijeta, onda to i nije bila baš neka ljepota od zgrade, tek obiĉna niska pravokutna tvorevina, no bila je velika i smještena na uzdignutom poloţaju s kojeg se pruţao pogled na rijeĉnu okuku. Tako su, nakon rasprave provedene meĊu svim ĉlanovima karavane, odluĉili od nje napraviti svoju veliku dţamiju. Odmah su zapoĉeli s preinakama. Bistamija je zapala duţnost voĊenja tog projekta pa je provodio mnogo vremena s Ibn Ezrom, opisujući mu ono ĉega se sjećao iz Ĉištijevog svetišta, a i druge velike graĊevine Akbarovog carstva, paţljivo pregledavajući Ezrine crteţe kako bi vidio što bi se moglo uĉiniti pa da stara crkva postane što više nalik na dţamiju. Sloţili su se kako treba skinuti krovnu konstrukciju, kroz koju se ionako na mnogim mjestima već vidjelo nebo, a zadrţati zidove kao unutarnje potpornje dţamije koja će biti okruglog ili, još bolje, ovalnog tlocrta i natkrivena kupolom. Sultanija je ţeljela dvorište za molitvu otvoriti prema ovećem gradskom trgu, kako bi ukazala da će njihova verzija islama prigrliti svakoga, i Bistami je uĉinio sve što je bilo u njegovoj moći kako bi je poslušao, usprkos naznakama da će ovdje ĉesto kišiti, a zimi će moţda biti i snijega. To nije bilo vaţno; prostor štovanja Boga protezat će se i izvan velike dţamije, van, na trg, pa diljem grada i, šireći se tako, na cijeli svijet. Ibn Ezra je radosno projektirao oplate, potpornje i konstrukcije, dizajnirao ruĉna kolica, pripremao cement i tako dalje, odreĊujući poţeljne poloţaje prema smjeru u odnosu na Meku, prema zvijezdama i astronomskim kartama. Ostatak grada naselio se još bliţe velikoj dţamiji, sve one stare razvaline bile su uklonjene i iskorištene za novogradnje, jer su ljudi dolazili sve bliţe i bliţe. One grupice Armenaca i Zota koji su prije dolaska karavane ţivjeli u ruševinama sada su se pridruţile zajednici ili odselile dalje prema sjeveru.
72 − Trebali bismo pokraj dţamije ostaviti prostor za medresu, − rekao je Ibn Ezra, − prije nego se cijelo ovo podruĉje izgradi. Sultan Mavji se sloţio da je to dobra ideja pa je zapovjedio da se odsele oni koji su, dok su gradili dţamiju, ostali ţivjeti pokraj nje. Neki od tih radnika su se protivili i odbili su poslušati ga. Na sastanku je sultan izgubio ţivce i zaprijetio im je kako će ih otjerati iz grada, usprkos ĉinjenici da je zapovijedao tek malobrojnoj osobnoj straţi, a po Bistamijevom mišljenju tih je straţara bilo toliko malo da bi jedva mogli obraniti sultana. Bistami se prisjetio goleme Akbarove konjice, a to su pritom bili i Mongoli, a ne ovo malo što je sultan imao i koji nisu mogli izaći na kraj ni s pet-šest smrknutih nezadovoljnika. A sada je došao u pitanje i onaj liberalni duh koji je već bio tradicija u ovoj karavani. No tada je sultanija dojahala na svojoj arapskoj kobili, kliznula s konja i stala uz sultana. Primila ga je za ruku i rekla mu nešto što je samo on mogao ĉuti. IznenaĊeno ju je pogledao i brzo razmišljao. Sultanija je uputila jedan opak pogled onoj skupini koja nije ţeljela suraĊivati, tako prijekoran pogled da se Bistami stresao; ni za što na svijetu ne bi riskirao da takav pogled bude upućen njemu. A i ovi su problijedili i postiĊeno poniknuli pogledom. Rekla je: − Muhamed nam je rekao kako je uĉenje ono u ĉemu Bog vidi veliku nadu za ljudski rod. Dţamija je središte uĉenja, ona je dom Kurana. Medresa je svojevrsno proširenje dţamije. Tako mora biti u svakoj muslimanskoj zajednici, jer tako potpunije spoznajemo Boga. A tako će biti i ovdje. Naravno. Tada je povela muţa od tog mjesta prema palaĉi koja je bila s druge strane starog gradskog mosta. Usred noći sultanovi su se straţari vratili s isukanim sabljama i spremnim kopljima, kako bi probudili onu skupinu i otjerali ih, no to je podruĉje već bilo napušteno i prazno. Kada je ĉuo tu novost, Ibn Ezra je s olakšanjem kimnuo. − Ubuduće moramo unaprijed sve isplanirati kako bismo izbjegli ovakve situacije − tiho je rekao Bistamiju. − Ovaj incident je na neki naĉin pojaĉao sultanijin ugled, ali uz izvjesnu cijenu. Bistami nije ţelio razmišljati o tome. − Sada ćemo konaĉno imati i dţamiju i medresu, jednu do druge. − One su dva dijela iste stvari, kao što je sultanija rekla. Pogotovo ako u kurikulum medrese bude ukljuĉeno i prouĉavanje stvarnog svijeta. Nadam se da hoće. Ne bih mogao podnijeti da se takvo mjesto uzaludno troši i iscrpljuje samo na iskazivanje predanosti Bogu. Bog nas je stavio na ovaj svijet zato da bismo ga shvatili! To je najviši oblik predanosti Bogu, kako je rekao Ibn Sina. Ova mala kriza je ubrzo bila zaboravljena i novi je grad (kojeg je, prema onom izrazu za milost kojeg joj je Bistami bio spomenuo, sultanija nazvala Baraka) poprimio oblik koji kao da i nije mogao biti drukĉiji. One ruševine starog grada nestale su pod novim ulicama i trgovima, vrtovima i radionicama; i arhitekturom i svojim tlocrtom grad je podsjećao na Malagu i na ostale obalne gradove Andaluzije, ali imao je više zidine i manje prozore, jer su ovdje zime bile hladne, a u proljeće i ujesen su s oceana puhali jaki vjetrovi. Sultanova palaĉa je bila jedina zgrada u gradu koja je bila onako otvorena i svijetla kao što su mediteranske zgrade; to je ljude podsjećalo na njihovo porijeklo, a i pokazivalo je da sultan ţivi iznad one nuţde koju priroda nameće. S druge strane mosta trgovi su bili maleni, a ulice uske, tako da se je medina19 uz rijeku, odnosno kasaba, razvila kao i u bilo kojem arapskom gradu, sa zgradama visokim do tri kata, a u tim uskim uliĉicama prozori su gledali u prozor susjedne zgrade i bili su si tako blizu da su govorili kako jedni drugima mogu preko ulice dodavati sol i papar. Kada je pao prvi snijeg, svi su pohitali na trg ispred dţamije, odjeveni u najljepšu odjeću koju su imali. Zapaljena je velika vatra, mujezin je zvao na molitvu, molili su, a glazbenici iz palaĉe svirali su modrih usana i smrznutih prstiju dok su ljudi plesali oko vatre onako kako plešu sufiji. Izvodili su one piruete derviša, sada na snijegu: svi su se tome smijali, osjećajući da su donijeli islam na novo mjesto i u novu klimu. Stvarali su novi svijet! U nedirnutim šumama na sjevernoj strani bilo je obilje drva, a bilo je i dovoljno svjeţe ribe i peradi, bit će im toplo i bit će siti; zimi će se ţivot normalno nastaviti, pod tankim pokrivaĉem vlaţnog snijega koji se topi, baš kao da ţive visoko u planinama, a ipak se rijeka iz svojeg dugaĉkog estuarija ulijevala u sivi ocean koji je udarao o plaţe gutajući snjeţne pahuljice koje su nestajale u valovima. To je bila njihova zemlja. Jednog proljetnog dana stigla je druga karavana, puna stranaca i njihovih stvari; ĉuli su za taj novi grad Baraku i ţeljeli su se u njega doseliti. Bio je to još jedan brod luĊaka, Armenci i Zoti naseljeni u Portugalu i Kastilji, a njihova sklonost kriminalu oĉitovala se u visokoj zastupljenosti bezrukih ljudi, glazbenih instrumenata, lutkara, i proricatelja sudbine. − Ĉudi me da su uspjeli doći ovamo preko tih planina, − rekao je Bistami Ibn Ezri. − Nema sumnje da su ih nuţnost i nevolja uĉinili inventivnim. Al-Andalus je opasno mjesto za ovakve ljude. Ĉuo sam da se sultanov brat pokazao kao vrlo strog kalif. Oblik islama kojeg je on uveo toliko je 19 medina je uobiĉajen naziv za najstariji dio mnogih gradova sjeverne Afrike i cijelog Blistoka. (op.prev.)
73 puritanski da ne vjerujem da se je tako ţivjelo ikada prije, ĉak ni u vrijeme Proroka. Ne, ova karavana ti je saĉinjena od izbjeglica. A takva je bila i naša. − Utoĉište, − rekao je Bistami. − Tako su kršćani nazivali mjesto gdje se nailazi na zaštitu. Njima su to obiĉno bile njihove crkve ili kraljevski dvor. Kao neki od sufi ribata u Perziji. To je dobra stvar. Pristignu ti dobri ljudi, onda kada drugdje zakoni postanu previše strogi. I došli su. Neki od njih bili su bivši vjernici ili heretici i Bistami je to sam stavio na dnevni red rasprave u dţamiji gdje je, govoreći o tome, nastojao stvoriti ozraĉje u kojem bi se takve stvari mogle posve slobodno raspraviti, bez da ti ljudi imaju osjećaj kako im nad glavom visi nevolja... ta opasnost je postojala, ali daleko, tamo s druge strane Pirineja... no i jednako tako se trudeći izbjeći bilo kakvu blasfemiju uperenu protiv Boga ili Muhameda. Nije bilo vaţno pripada li netko sunitima ili šijitima, je li Arapin ili Andaluţanin, Turĉin ili Zot, muškarac ili ţena; jedino je bila vaţna odanost Bogu i Kuranu. Bistamiju je bilo zanimljivo kako mu je taj akt religioznog balansiranja postajao sve lakšim što je duţe radio na njemu, poput uvjeţbavanja posve fiziĉkog balansiranja na kakvom visokom zidu. Izazivaš li time autoritet kalifa? Pogledaj što je Kuran rekao o tome. Ignoriraj one hadise kojima je proţeta ta sveta knjiga, jer oni je ĉesto iskrive: prodri kroz to do samog izvora. Tamo poruke mogu biti višeznaĉne, ĉesto i jesu, ali ta je knjiga došla od Muhameda prije mnogo godina i u njoj su se svi vaţni pojmovi obiĉno ponavljali, svaki puta na tek malo drukĉiji naĉin. Ĉitali su sve vaţnije dijelove i onda raspravljali o razlikama. − Kada sam studirao u Meki, oni koji se zaista razumiju su rekli..., − Takav izriĉaj bio je najveća koliĉina autoriteta kojeg je Bistami za sebe uzimao; samo je na taj naĉin rekao kako je ĉuo što govore pravi autoriteti. Naravno, to je bila metoda hadisa, no sadrţaj je bio drugi: ne moţe se vjerovati hadisu, nego Kuranu. − Razgovarao sam sa sultanijom o toj stvari... − To je takoĊer bio ĉest naĉin kojim je otvarao diskusiju. On se zaista konzultirao s njom o gotovo svim pitanjima koja su se pojavila, a neizostavno o svim stvarima vezanim uz ţene ili djecu; stvari koje su se odnosile na obiteljski ţivot uvijek je prepuštao njezinoj prosudbi kojoj je, kako su prve godine prolazile, sve više vjerovao. Poznavala je Kuran do u detalje i upamtila je svaku suru koja je potpomagala njezinu borbu protiv hijerarhije i njezin zaštitniĉki stav prema slabima. I ma kamo pošla, sve je nadzirala i oĉima i srcem, a nigdje to nije ĉinila toliko kao u dţamiji. Uopće se više i nije postavljalo pitanje ima li ona pravo boraviti tamo, a povremeno ĉak i predvoditi molitvu. U gradu nazvanom Baraka izgledalo bi posve neprirodno braniti pristup u bogomolju takvom stvorenju punom boţanske milosti. Kao što je ona rekla: Nije li me Bog stvorio? Zar mi nije dao i um i dušu, kao i bilo kojem muškarcu? Zar djeca muškaraca ne izlaze iz ţene? Zar biste vlastitoj majci osporili pravo na mjesto na nebu? Moţe li itko otići u nebo ako mu na zemlji nije bilo dopušteno da ga Bog vidi? Nitko tko bi na ova pitanja odgovorio negativno nije ostajao dugo u Baraki. Bilo je uzvodno, a i na sjeveru, još novih gradova koje su podigli Armenci i Zoti, u kojima intenzitet vjere nije bio toliki. Priliĉan broj sultanovih podanika se vremenom odselio tamo. Pa ipak, broj vjernika u velikoj dţamiji je sve više rastao. Izgradili su i jednu manju, na periferiji grada koji se širio, no velika je dţamija ostala glavno mjesto sastajanja, a u vrijeme blagdana i za praznik ramazana ljudi su ispunili njezin trg i terene medrese, baš kao što su se tamo okupljali i svake godine prvoga dana kada bi pao snijeg i kad se palila velika zimska vatra. Tada je cijela Baraka bila poput jedne obitelji, a sultanija Katima je bila njezina mati i sestra. Medresa je rasla jednako brzo kao i grad, ili još i brţe. Svakog proljeća, kada se snijeg na cestama otopio, pristizale su nove karavane. PredvoĊene gorštacima. U svakoj takvoj skupini bilo je onih koji su došli uĉiti u medresu koja se proĉula po Ibn Ezrinim prouĉavanjima biljaka i ţivotinja, Rimljana, graĊevinske tehnike i zvijezda. Kad su stizali iz Al-Andalusa, ponekad su sa sobom donosili obnovljene knjige Ibn Rašda ili Maimonidesa, ili nove arapske prijevode djela starih Grka, a donosili su sa sobom i ţelju da podijele svoja znanja i nauĉe nešto novo. Centar takvog novog suţivota bio je u medresi Barake i to se proĉulo. A onda, jednog lošeg dana, potkraj šeste godine od vremena kada su osnivaĉi Barake bili krenuli u zbjeg, sultan Mavji je teško obolio. Prethodnih mjeseci se bio udebljao i Ibn Ezra je pokušavao biti njegovim lijeĉnikom stavljajući ga na strogu dijetu ţitarica i mlijeka koja je, kako se ĉinilo, bila dobra za njegov ten i davala mu energiju, ali jedne je noći obolio. Ibn Ezra je izvukao Bistamija iz postelje: − DoĊi, sultan je tako bolestan da mu je potrebna molitva. Kada je Ibn Ezra izgovorio takvo nešto onda je to zaista bio loš znak, jer on nije bio od onih koji bi molitvi pridavali veliku vaţnost. Bistami je poţurio za njim i pridruţio se vladarskoj obitelji u njihovom dijelu velike palaĉe. Sultanija Katima je bila posve blijeda i Bistami je ostao zapanjen vidjevši koliko ju je njegov dolazak uĉinio nesretnom. Nije u tome bilo niĉeg osobnog, ali znala je zašto ga je Ibn Ezra u ovaj sat doveo sa sobom, pa je zagrizla usnu i odvratila pogled, a suze su joj se slijevale niz obraze. U njihovoj spavaonici sultan je leţao u grĉevima, dišući teško kao da se guši, a lice mu je bilo tamnocrveno. − Zar se otrovao? − Bistami je šapatom upitao Ibn Ezru.
74 − Ne, mislim da nije. Njihov kušaĉ jela osjeća se sasvim dobro, − pokazao je na maĉka koji je, sklupĉan, mirno spavao u svom malom krevetcu u kutu prostorije. − Osim ako nije bio uboden kakvom otrovnom iglom. Ali nigdje ne vidim trag takvog uboda. Bistami je sjeo uz sultana koji se prevrtao u krevetu i primio ga za ruku. Prije nego je uspio izgovoriti i rijeĉ, sultan je tiho zastenjao, savivši leĊa u luk. Prestao je disati. Ibn Ezra je zgrabio njegove ruke, prekriţio ih na sultanovim prsima pa ih ĉvrsto pritiskao, i sam pritom stenjući. No od toga nije bilo koristi; sultan je umro, a tijelo mu je još uvijek bilo ukoĉeno u posljednjem grĉu. Sultanija je jecajući upala u sobu, pokušavajući ga i sama oţivjeti, zazivajući i njega i Boga, preklinjući Ibn Ezru neka nastavi sa svojim pokušajima. Obojici muškaraca je trebalo neko vrijeme dok su je uspjeli uvjeriti kako je sve to uzalud i kako nisu uspjeli; sultan je bio mrtav. Islam se od davnih vremena pobrinuo da pogrebi teku po izvjesnim pravilima. Tijekom obreda, muškarci i ţene su se okupljali u odvojenim grupama, a pomiješali bi se na groblju tek kasnije, za vrijeme samog ukopa. Ali, naravno, ovo je bio prvi puta da se pokapa sultana Barake i sultanija je sama dovela stanovništvo na onaj trg pred velikom dţamijom gdje je bilo, kako je zapovjedila, izloţeno sultanovo tijelo. Bistami je samo mogao pridruţiti se tom mnoštvu, stati pred njih i izgovarati sve stare prigodne molitve, baš kao da je posve uobiĉajeno da ih govori svima zajedno. A i zašto ne? Izvjesni redci iz tih molitava imali su smisla samo ako su izgovoreni svima u zajednici; i odjednom, gledajući sva ta otvorena i tuţna lica svih osoba grada, shvatio je da tradicija nije u pravu, da je jednostavno pogrešno, pa ĉak i okrutno, dijeliti tu zajednicu i to baš u trenutku kada im je bilo potrebno da sebe vide kao jedno. Još nikada nije tako snaţno osjetio svoje vlastito neslaganje s nekim uvrijeţenim stavom; i ranije se uvijek bio slagao sa sultanijinim idejama, oslanjajući se na neprovjereno naĉelo kako je ona uvijek u pravu. Potresen ovom naglom promjenom vlastitih uvjerenja i stojeći tamo pokraj voljenog sultana koji je leţao u lijesu izloţenom na odru, podsjetio je sve njih kako u svaĉijem ţivotu sunce sja tek odreĊeni broj sati. Govorio je nekim promuklim, rastrganim glasom koji je i njemu samome zvuĉao kao da dolazi iz neĉijeg tuĊeg grla; bilo je to isto kao kada je, prije cijele jedne vjeĉnosti, pod oblakom Akbarova bijesa govorio Kuran. To prisjećanje je bilo prejako i poĉeo je jecati, boreći se da nastavi normalno govoriti. Cijeli je trg plakao i opet je zapoĉelo naricanje, a mnogi su sami sebe udarali kako bi nekako iz sebe odagnali tu bol. Cijeli se grad pridruţio pogrebnoj povorci koju je predvodila sultanija na svom riĊem konju. Mnoštvo je tiho jecalo i to je stvaralo šum kao kad more oplakuje šljunĉanu plaţu. Pokopali su ga na mjestu s kojeg se vidi taj veliki sivi ocean, a nakon toga uslijedilo je još mnogo mjeseci crne odjeće i pepela. Nekako više nisu mogli izaći iz te godine korote i oplakivanja. Bilo je to i više od same smrti vladara; sultanija je ostala vladati sama. Sada bi Bistami i svi ostali rekli kako je sultanija Katima ionako oduvijek bila onaj pravi vladar i kako je sultan uglavnom bio njezin drag i voljeni suprug. I to je, bez sumnje, bilo tako. Ali sada, kada je Sultanija Katima od Barake u velikoj dţamiji petkom predvodila molitvu, Bistami se opet osjećao nelagodno, a mogao je vidjeti da se tako osjećaju i graĊani. Katima je i ranije mnogo puta tako govorila, ali sada se osjećao nedostatak anĊela koji je sve to pokrivao osiguravajući s druge strane rijeke nazoĉnost blagog i dobrohotnog sultana. Naravno da je i Katima osjetila tu nelagodu i sada je govorila glasno lamentirajući. − Bog ţeli da brak izmeĊu muškarca i ţena bude veza dvoje jednakih. Ono što moţe biti muţ, moţe biti i njegova ţena! U vrijeme kaosa, prije prve godine, prije poĉetka vremena, znate, muškarci su se prema ţenama ponašali kao da su one domaće ţivotinje. Bog je progovorio kroz Muhameda i jasno je rekao da su i ţene duše koje su jednake muškarcima pa se prema njima treba tako i ponašati. Bog je njima dao mnoga posebna prava pri nasljeĊivanju i razvodu, pravo izbora, pravo da nareĊuju svojoj djeci... jer su im dale ţivot, razumijete? Prije toga, prije te prve godine, vladao je grozan kaos ubojica i lopova, bila je to zajednica majmuna i Bog je rekao Muhamedu neka sve to promijeni. Rekao je: "O, da, naravno da moţeš oţeniti više nego jednu ţenu, ako to ţeliš... i ako to moţeš uĉiniti bez sukoba i rivaliteta." Ali onda sljedeći stih kaţe "Ali ne moţeš to uĉiniti bez sukoba i rivaliteta". Što je to doli pokušaj da se poligamija ukine u dva koraka, u formi postavljanja zagonetke ili pouke, za one ljude koji to drukĉije ne bi mogli shvatiti? No sada je već bilo posve jasno kako ona pokušava promijeniti naĉin na koji su stvari postavljene, naĉin na koji je islam postavljen. Naravno, znali su oni to i ranije, no onako potajice, ne priznavajući to nikome pa ni samima sebi. Sada su bili suoĉeni s licem njihovog jedinog vladara, ţene. U islamu nije bilo kraljica. Više se niti jedan hadis nije mogao primijeniti. Oĉajniĉki ţeleći nekako pomoći, Bistami je izmislio vlastiti hadis, ili bi im priĉao ganutljive, ali izmišljene dogaĊaje, pridodajući ih nekome od starih sufi autoriteta, ili bi ih pripisao njihovom pokojnom
75 sultanu Mavjiu Darji, ili kakvom starom perzijskom sufiju za kojega je ĉuo, ili bi sve to ostavio jednostavno kao mudrost koja je i previše obiĉna da bi se uz nju trebalo nekoga spominjati. Sultanija je ĉinila to isto i, kako se njemu ĉinilo, slijedila ga u tome što je ĉinio, no ona je najĉešće pribjegavala samom Kuranu, opsesivno se vraćajući onim surama koje su podupirale njezine stavove. Ali svi su znali kako se te stvari obavljaju u Al-Andalusu, i u Magrebu, i u Meki, i zapravo posvuda diljem Dar al-Islama, od zapadnog oceana do istoĉnog oceana (za što je Ibn Ezra sada tvrdio kako su dvije obale istog oceana koji se proteţe većim dijelom Zemlje koja je kugla, najvećim dijelom prekrivena vodom). Ţene nisu vodile molitvu. Kada je sultanija to ranije ĉinila, to je bilo šokantno, ali još triput više otkad sultana više nije bilo. Svi su to govorili; ako ţeli nastaviti tim putem, treba se ponovo udati. No ona nije pokazivala nikakvog interesa za to. Nosila je svoje crne halje udovice, drţala se po strani od svih u gradu i nije odrţavala nikakve veze ni s kim od vladarske obitelji iz al-Andalusa. Jedini muškarac koji je provodio vrijeme u njezinom društvu bio je sam Bistami; a kada je shvatio one poglede koje su mu graĊani upućivali, a koji su nagovještavali kako bi on mogao biti taj koji će se oţeniti sultanijom i tako ih riješiti tih briga, osjetio je toliku radost da mu je gotovo pozlilo. Toliko ju je volio da uopće nije mogao zamisliti da bi se njome oţenio. Nije to bila ta vrst ljubavi. Nije vjerovao ni da bi ona mogla zamisliti takvo što, pa uopće nije dolazila u obzir ta ideja koja im je objema izgledala privlaĉnom i uţasavajućom te krajnje bolnom. Jednom je u Bistamijevoj nazoĉnosti razgovarala s Ibn Ezrom, raspitujući se o tim njegovim tvrdnjama u vezi oceana. − Kaţete kako je ovo isti ocean kojeg gledaju i ljudi na Moluĉkim otocima i Sumatri, na posve drugoj strani svijeta? Kako bi to moglo biti? − Svijet sasvim sigurno ima oblik kugle, − odgovorio je Ibn Ezra. − Okrugao je poput Mjeseca, ili kao Sunce. Kao kugla. Mi smo sada došli do zapadnog kraja kopna, a s druge strane je istoĉna strana kopna. A ovaj ocean, znate, pokriva preostali dio svijeta. − Znaĉi, mogli bismo otploviti do Sumatre? − Teorijski, da. Ali pokušavao sam izraĉunati veliĉinu Zemlje, sluţeći se s nekim proraĉunima starih Grka i Brahmagupte iz juţne Indije, koristeći se i mojim vlastitim promatranjima karte neba i, premda ne mogu biti siguran, mora da u opsegu ima kakvih deset tisuća liga. Brahmagupta kaţe da ima pet tisuća joganda što je, koliko ja znam, otprilike ista udaljenost. A rekao bih da masa kopna, od Maroka pa do Moluĉkih otoka, iznosi kakvih pet tisuća liga. Znaĉi da ocean u kojeg gledamo prekriva polovinu svijeta, pet tisuća liga ili i više. Nema broda s kojim bi se to moglo prijeći. − Jeste li siguran da je tako velik? Ibn Ezra uĉini neodreĊenu kretnju rukom, − Nisam siguran, sultanijo. Ali mislim da bi to moralo biti toliko otprilike. − A što je s otocima? Taj ocean jamaĉno nije potpuno prazan u cijeloj duţini od pet tisuća liga! Sigurno ima i otoka. − Bez sumnje, sultanijo. Htio sam reći kako se to ĉini vjerojatnim. Andaluzijski ribari su javili kako su naišli na otoke kad su ih oluje ili jake struje odnijele daleko na zapad, ali nisu rekli ni koliko je to daleko, niti u kojem smjeru. Sultanija ga je pogledala oĉima punim nade, − Znaĉi, moţda bismo mogli otploviti i pronaći te otoke, ili neke druge koji su poput njih? Ibn Ezra je ponovio onu neodreĊenu kretnju rukom. − Dakle? − upitala je oštro. − Mislite li da biste mogli izgraditi kvalitetan brod ? − Vjerojatno bih mogao, sultanijo. Ali namirnice za takvo dugaĉko putovanje... Ne znamo kako dugo bi to moglo potrajati. − Znaĉi, − rekla je smrknuto, − mogli bismo to sami otkriti. Kako je sultan mrtav i kako tu nema nikoga za koga bih se mogla ponovo udati... tu je bacila jedan kratak pogled na Bistamija... sigurno će oni zlodusi iz Andaluzije htjeti i ovdje zavladati. Bilo je to kao da mu je netko zario noţ u srce. Te noći se Bistami vrtio u krevetu, stalno iznova gledajući onaj njezin kratak pogled. Ali što je on tu mogao uĉiniti? Kakva se pomoć mogla od njega oĉekivati u takvoj situaciji? Cijele te noći nije mogao spavati. Jer muţ bi tu pomogao. U Baraki više nije bilo onog osjećaja harmonije, a glas o tome se već sigurno prenio preko Pirineja, jer su se rano sljedećeg proljeća, dok je vodostaj rijeka još bio visok, a brda još uvijek prekrivena snijegom, iza breţuljaka po cesti spustili jahaĉi, baš prije hladne proljetne oluje koja je dolazila s oceana. Bila je to zapravo konjica koja se kretala u dugoj koloni, a na kopljima su im se vijorile trokutaste zastavice Toleda i Granade, maĉevi i bodeţi o pasu ljeskali su se na suncu. Dojahali su ravno na trg ispred dţamije u središtu grada, doimajući se vrlo ţivopisno pod oblacima što su se već nisko spustili, a onda su spuštali koplja sve dok sva nisu bila uperena ravno ispred njih. VoĊa im je bio jedan od sultanove starije braće, Said Darja, i on se uspravio u svojim srebrnim stremenima kako bi nadvisio ljude koji su se poĉeli tamo okupljati.
76 − U ime kalifa al−Andalusa, − rekao je, − traţimo da nam se ovaj grad preda, kako bismo ga spasili od apostazije i od te vještice koja je bacila svoje ĉini na mojega brata i koja ga je ubila dok je bio u krevetu. Svjetina, koje je svakim trenutkom bilo sve više, glupavo je zurila u tog jahaĉa. Neki od graĊana su, crvenog lica samo stisnuli usne, nekima je bilo drago, a većina je bila zbunjena ili se drţala neprijateljski. Neki od onih koji su ovamo stigli s onim prvim "brodom luĊaka" već su se sagnuli i podigli kamenje. Bistami je sve to promatrao iz uliĉice koja je vodila prema rijeci i osjetio je nešto što ga je pogodilo poput udarca. Svi ti vršci koplja i strijele samostrela upereni u krug; to je poput zamki za tigrove, tamo u Indiji. I ovi su ljudi izgledali kao bagrnari, profesionalni ubojice tigrova koji su tamo lutali zemljom i za izvjesnu sumu novca rješavali lokalno stanovništvo problema s tigrovima. On ih je već ranije vidio! Ali nije se radilo samo o tigrovima, nego i nešto prije toga, sjetio se neĉega ĉega se nije mogao sjećati ali se ipak sjetio, nekakve zasjede za Katimu, smrtonosne zamke, ljudi koji su je probadali kada je bila visoka i imala crnu koţu... oh, sve se to dogodilo ranije! U panici je potrĉao preko mosta prema palaĉi. Sultanija se upravo spremala uzjahati konja i otići suprotstaviti se osvajaĉima, a on se bacio izmeĊu nje i konja; bila je ljutita i pokušala ga je odgurnuti, no stavio je ruke oko njezinog struka, vitkog kao u djevojke, i sada su ga i ti njezini i njegovi pokreti zaprepastili, a onda je povikao, − Ne, ne, ne, ne, ne! Ne, sultanijo, preklinjem vas, preklinjem vas, ne idite tamo prijeko! Oni će vas ubiti, to je zamka! Vidio sam to! Oni će vas ubiti! − Moram ići, − rekla je, a obrazi su joj se zarumenjeli. − Ljudi me trebaju... − Ne, ne trebaju. Trebaju vas ţivu! Moţemo otići, a i oni mogu za nama. Oni će i poći s nama. Moţemo ovim vojnicima ostaviti grad, zgrade ne znaĉe ništa, moţemo krenuti na sjever i vaši ljudi će poći s nama! Slušajte me, slušajte! Uhvatio ju je za ramena i ĉvrsto je drţao, gledajući je u oĉi. − Već sam ranije vidio kako se sve to odigralo. Imao sam sliku što će se dogoditi. Moramo pobjeći ili će nas ubiti. S druge strane rijeke ĉuli su se krici. Andaluzijska konjica nije bila navikla na protivljenje svjetine koja nema nikakvih vojnika ni konjice pa su jurili ulicama za ljudima koji su, bjeţeći, na njih bacali kamenje. Mnogi graĊani Barake su poludjeli od bijesa, a oni jednoruki bi, braneći je, izginuli do posljednjeg ĉovjeka pa osvajaĉima i nije bilo tako lako kako su se nadali da će biti. Sada je iz onih niskih oblaka kroz tminu sipio snijeg i nošen vjetrom padao ukoso, i odjednom su u gradu buknule vatre, cijeli okrug oko velike dţamije poĉeo jegorjeti. − Krenite, sultanijo, nema vremena za gubljenje! Već sam vidio kako se sve to dogaĊa, oni neće imati milosti, krenuli su ovamo prema palaĉi, moramo sada otići! To se već ranije dogodilo! Moţemo na sjeveru izgraditi novi grad, neki od ljudi poći će s nama, okupimo karavanu i krenimo, obranimo se onako kako to treba! − U redu, − odjednom je povikala sultanija Katima, gledajući prijeko u grad koji je plamtio. Zapuhao je vjetar i mogli su iz grada ĉuti vrisku koja je nadglasala hujanje vjetra. − Prokleti bili! Prokleti bili! Uzmite onda konja i krenite, svi poĊite! Ĉeka nas ţestoko jahanje. 9 __________________ Još jedan susret u ništavilu BISTAMI JE BIO VRLO ZADOVOLJAN KADA SU SE, MNOGO GODINA KASNIJE, SVI PONOVO okupili u ništavilu, nakon što su bili odselili na sjever i tamo na ušću rijeke Lavija podigli grad Nsaru i uspješno se obranili od andaluzijskih sultana koji su ih u kasnijim godinama napadali, uĉvrstivši se kao pomorska sila koja je ribarila preko mora, a trgovala još i dalje. On i Katima se nisu nikada oţenili, to se pitanje više nikada nije postavilo, no on je godinama bio glavni ulema Nsare i pomogao je i islamu dati religijski legitimitet za taj posve nov pojam, za kraljicu. On i Katima su zajedniĉki radili na tom projektu gotovo svakog dana njihovog ţivota. − Prepoznao sam te, − podsjetio je Katimu, − U izmaglici ţivota, kroz veo zaborava, kada je to bilo vaţno, ja sam shvatio tko si, a i ti... ti si takoĊer nešto vidjela. Uvidjela si da se zbiva nešto što pripada nekoj višoj stvarnosti! Napredujemo. Katima mu nije odgovorila. Sjedili su na kamenom poploĉenom podu dvorišta u nekom mjestu koje je jako podsjećalo na Ĉištijevo svetište u Fatepur Sikri, osim što je ovo dvorište bilo neusporedivo veće. Ljudi su u redu ĉekali da uĊu u svetište gdje će im se suditi. Bili su nalik hadţijama koji u redu ĉekaju kako bi vidjeli Ćabu. Bistami je mogao ĉuti kako iznutra dopire Muhamedov glas i kako on neke hvali, a neke blago kori. − Morat ćeš pokušati ponovo, − ĉuo je kako glas nalik Muhamedovom govori nekome. Sve je bilo tiho i prigušeno. Bio je to onaj sat prije svitanja, prohladan i vlaţan, a zrak je bio pun ptiĉjeg pjeva koji se ĉuo iz daljine. Sjedeći pokraj nje, Bistami je sada mogao vrlo jasno vidjeti kako Katima nije bila nimalo nalik
77 Akbaru. Akbara su bez sumnje bili poslali dolje, u niţu razinu i ĉak je i sada lutao prašumom u potrazi za hranom, kao što je to i Katima ĉinila u svojem ranijem utjelovljenju kada je bila tigrica koja se ipak bila sprijateljila s Bistamijem. Bila ga je spasila od Hindu pobunjenika, a kasnije ga je odabrala u al−Andalusu. −I ti si mene prepoznala, − rekao je. − I oboje smo znali Ibn Ezru. − Ibn Ezra je u tom trenutku pregledavao zidove dvorišta, pokušavajući ugurati nokat izmeĊu dva kamena bloka i diveći se umješnosti zidanja. − Ovo je zaista napredak, − ponovio je Bistami. Konaĉno smo ipak nekamo krenuli. Katima mu je uputila skeptiĉan pogled. − Ti ovo nazivaš napretkom? To što smo ovako stjerani u rupu u udaljenom kutku svijeta? − Ma koga je briga gdje smo! Prepoznali smo jedno drugog, tebe nisu ubili... − Prekrasno. − I bilo je prekrasno! Mogao sam vidjeti kroz vrijeme, osjetio sam dodir vjeĉnosti. Sagradili smo mjesto u kojem su ljudi mogli voljeti Boga. Ĉinimo male korake, ţivot za ţivotom i konaĉno ćemo zauvijek biti tamo, u bijeloj svjetlosti. Katima je napravila pokret rukom; njezin šogor, Said Darja, ulazio je u palaĉu u kojoj se sudi. − Pogledaj ga, to bijedno stvorenje, a ipak ga nisu bacili dolje u pakao, ĉak nije ni postao crv ili šakal, kao što je to zasluţio. Vratit će se u svijet ljudi i tamo opet prouzroĉiti pustoš i razaranje. I on je dio našeg jatija, jesi li ga prepoznao? Jesi li znao da je i on dio naše male grupe, baš kao i Ibn Ezra? Ibn Ezra je sjeo pokraj njih. Red se pomaknuo pa su se i oni pomaknuli zajedno s njim. − Ovi zidovi su solidni, − izvijestio ih je Ibn Ezra. − Zapravo su vrlo dobro graĊeni. Mislim da odavde nećemo moći pobjeći. − Pobjeći?! − viknuo je Bistami. − Pa ovo je Boţji sud! Tu nitko neće pobjeći! Katima i Ibn Ezra su se pogledali. Ibn Ezra je rekao, − Imam utisak da će bilo kakvo poboljšanje u smjeru u kojem se egzistencija kreće morat biti antropogenetsko. − Kakvo? − viknuo je Bistami. − Ovisit će o nama. Nitko nam neće pomoći. − Ja i ne kaţem da će nam pomoći. Mada Bog uvijek pomaţe, ako ga zamoliš. No zapravo je sve to na nama, cijelo sam vrijeme to i govorio, a mi radimo ono što moţemo i ostvarujemo napredak. Katima uopće nije bila uvjerena u to. − Vidjet ćemo, − rekla je. − Vrijeme će pokazati. Zasad bih se suzdrţala od izricanja svojeg mišljenja. − Okrenula se prema hramu, drţeći se poput kraljice, a dok je govorila usne su joj se izvijale kao tigrici. − I meni nitko neće suditi! Odmahnuvši rukom napustila je svoj red pred hramom. − Nije vaţno ovo ovdje. Vaţno je ono što se dogaĊa u svijetu.
78 KNJIGA 3. OCEANSKI KONTINENTI
79 _______________ TIJEKOM TRIDESET I PETE GODINE SVOJE VLADAVINE, CAR WANLI BACIO JE SVOJE grozniĉavo i uvijek nezasitno oko na Japan. Deset godina ranije, japanski general Hidejoši došao je na hrabru no suludu zamisao da pokuša osvojiti Kinu, a kada su mu Korejanci odbili odobriti prolaz, njegova armija je, kao prvi korak na svojem putu, osvojila Koreju. Golemoj kineskoj armiji bile su potrebne tri godine da istjera tog osvajaĉa s korejskog poluotoka, a cara Wanlija je to koštalo dvadeset i šest milijuna unca srebra, što je njegovu riznicu gurnulo u trajne teškoće od kojih se nikada nije oporavila. Car je namjeravao kazniti taj niĉim izazvan napad (ako tu ne bismo ubrajali ona dva neuspjela Kublaj-kanova napada na Japan) i tako se, pretvorivši ga u kineski dominion, riješiti opasnosti da mu ubuduće iz Japana iskrsnu ikakvi problemi. Hidejoši je umro, a Iejasu, koji je sada bio na ĉelu novog Tokugava šogunata20, uspješno je pod svoju vlast ujedinio sve japanske otoke i onda više nije dopuštao strancima ulaz u zemlju. Svim Japancima je bilo zabranjeno napustiti zemlju, a onima koji su je napustili bio je zabranjen povratak. Bila je zabranjena i izgradnja većih, kvalitetnih brodova, premda je Wanli u svom crvenom memorandumu ljutito primijetio kako to nije sprijeĉilo horde japanskih gusara da, sluţeći se malenim ĉamcima, pljaĉkaju duţ cijele kineske obale. Mislio je kako Iejasuovo izoliranje od svijeta najavljuje njegovu slabost, a opet, nije se moglo ni tolerirati da uz samu obalu Srednjeg Kraljevstva postoji takva utvrĊena ratniĉka drţava. Wanlija je radovala pomisao kako će Japan, to kopile kineske kulture, vratiti tamo gdje i pripada, pod Zmajevo prijestolje koje je obuhvaćalo i Koreju, Anam, Tibet, Mindanao i Otoĉje zaĉina. Njegovi savjetnici nisu bili ushićeni tim planom. Kao prvo, drţavna blagajna je još uvijek bila prazna. A kao drugo, i dvor dinastije Ming se već iscrpio prethodnim dramatiĉnim dogaĊajima u Wanlijevoj zemlji, ne samo obranom Koreje nego i bolnim razmiricama i napetošću oko problema nasljeĊivanja, koji je još uvijek bio tek formalno riješen Wanlijevim izborom starijeg sina, dok je mlaĊega protjerao u provincije; sve bi se to moglo promijeniti u roku od tjedan dana. Oko te krajnje eksplozivne situacije, nalik ĉekanju na izbijanje graĊanskog rata, spleli su se i svi sukobi i ljubomorni potezi raznih sila na dvoru: carica majka, car, stariji sluţbenici, eunusi, generali. Nešto u toj Wanlijevoj kombinaciji inteligencije i neodluĉnosti, njegovo stalno nezadovoljstvo i povremeni izljevi bijesa ĉinilo je, pod njegove stare dana, njegov dvor pravim gnijezdom intriga. Njegovim savjetnicima, a posebice generalima i rizniĉarima, osvajanje Japana se nije ĉinilo ni izdaleka mogućim. Car je, kako se i moglo oĉekivati, zahtijevao da se to uĉini. Njegovi viši generali su mu predoĉili alternativni plan, za kojeg su se usrdno nadali da bi mogao zadovoljiti njegove ţelje. Predloţili su da carevi diplomati sklope ugovor s nekim od niţih japanskih šoguna koji su bili u Iejasuovoj nemilosti, jer su mu se pridruţili tek nakon njegove pobjede kod Sekigahare. Ugovor bi striktno zahtijevao da taj niţi šogun pozove kinesku flotu u jednu od svojih luka i tu otvori trajnu trgovinu s Kinom. Kineska mornarica bi tako ušla sa svom svojom silom u tu luku i zapravo je uĉinila kineskom lukom, braneći je svim snagama koje kineska mornarica posjeduje, a ta je sila tijekom Wanlijeve vladavine itekako porasla, trudeći se obraniti obalu od gusara. Većina gusara bili su Japanci pa je tako sve to bilo i neka vrst pravde, ali i prilika za trgovinu s Japanom. Tada bi ta trgovaĉka luka mogla posluţiti kao centar za polaganu okupaciju Japana, za koju bi bilo bolje da se odvija u fazama nego odjednom. Wanli je gunĊao kako su savjetnici poput kakvih eunuha samo odglumili zadovoljavanje njegovih ţelja, nudeći plan koji je djelomiĉan, nezadovoljavajuće malen i loš, no njegovi najpovjerljiviji savjetnici su ga strpljivim obrazlaganjem ipak konaĉno uspjeli pridobiti pa je odobrio taj plan. Tajni ugovor sklopljen je s lokalnim feudalcem, Omurom, koji je pozvao Kineze u zemlju i na trgovanje u malom seocetu koje je imalo odliĉnu luku i koje se zvalo Nagasaki. Pripreme za ekspediciju koja će tamo krenuti s golemim snagama vršile su se u obnovljenim brodogradilištima Longjianga, pokraj Nanjinga, na kantonskoj obali. NovosagraĊeni brodovi bili su opremljeni sa svim potrebnim kako bi mogli izdrţati dugo vrijeme opsade i po prvi puta su se okupili uz obalu Tajvana. U skladu s Wanlijevom izravnom zapovijedi, flota je stavljena pod zapovjedništvo admirala Keima, iz Anama21. On je već i ranije po carevoj zapovijedi vodio flotu i nekoliko godina ranije zauzeo je Tajvan, no kineska birokracija i vojni krugovi još su ga uvijek smatrali autsajderom, struĉnjakom za obuzdavanje i potiskivanje gusara, koji je tu struĉnost stekao provevši i sam najveći dio svoje mladosti u gusarenju, pljaĉkajući fudţjansku22 obalu. Car Wanli se nije na to mnogo obazirao, dapaĉe, to je uzimao kao nešto što 20 šogun, - U feudalnom Japanu: nasljedni naslov vrhovnog zapovjednika japanske carske vojske, od 1192. do 1868. godine, kada je tu vlast, šogunat, preuzeo mikado. Sama rijeĉ potjeĉe iz Kine (jiang jun, − "general"), (op.prev.) 21 Anam. Danas sastavni dio Vijetnama, (op.prev.) 22 Fudţjan, - provincija u jugoistoĉnoj Kini, zauzima dio obale nasuprot Tajvanu, (op.prev.)
80 govori u korist Keimu; ţelio je nekoga tko će poluĉiti rezultate, pa ako je i dolazio izvan krugova vojne birokracije, koja se posve upetljala u veze i dvora i provincija, tim bolje. Flota je krenula trideset i osme godine Wanlijeve vladavine, trećeg dana prvoga mjeseca. Osam dana su proljetni vjetrovi neprekidno puhali sa sjeverozapada i flota je zašla u Kuro-Šio, tu Crnu Rijeku, jaku oceansku struju koja, poput stotinu lia široke rijeke, teĉe duţ juţnih obala japanskih otoka. Tako je bilo i planirano i bili su na dobrom putu, a onda je vjetar utihnuo. Ni daška. Nisu vidjeli niti jednu pticu, papirnata jedra su se prazno objesila, a kriţevi su kuckali o jarbole samo zbog onog mreškanja vode prouzroĉenog samom vodenom strujom koja ih je nosila prema sjeveru i istoku pa su prošli pokraj glavnih japanskih otoka, prošli pokraj Hokaida i zašli u pusto prostranstvo Dahaija, Velikog oceana. Na beskrajnoj modroj puĉini nije bilo ni traga kopnu, samo ju je popola dijelila ona nevidljiva, ali snaţna Crna Rijeka koja ih je ne sustajući nosila svojim tijekom prema istoku. Admiral Keim je zapovjedio da kapetani onih osam velikih i osamnaest nešto manjih brodova ĉamcima na vesla doĊu na admiralski brod gdje su vijećali što uĉiniti. MeĊu tim ljudima je bilo mnogo vrlo iskusnih pomoraca s Tajvana, iz Anama, Fudţjana i Kantona i njihova su lica bila vrlo ozbiljna; bilo je vrlo opasno biti ovako nošen strujom. Svi su oni ĉuli priĉe o dţunkama koje su ovako ostale u struji bez vjetra, ili im je nagli nalet oluje polomio jarbole, ili su sami morali sasjeći jarbole kako bi izbjegli prevrtanje broda, a nakon toga su nestali i godinama ih nije bilo... prema jednoj od tih priĉa devet godina, a prema drugoj trideset... a onda su se ti brodovi opet pojavili s jugoistoka, izblijedjeli i prazni, ili puni ljudskih kostura. Te priĉe, kao i svjedoĉenje lijeĉnika na admiralskom brodu koji je tvrdio kako je u svojoj mladosti uspješno tako napravio krug oceanom na nekoj ribarici koju je tajfun bio onesposobio, navele su ih da se sloţe kako u tom golemom prostranstvu vjerojatno postoji neka jaka kruţna struja i kako će, uspije li im preţivjeti, moţda moći tako napraviti krug i vratiti se kući. Nije to bio neki plan kojeg bi itko od njih dragovoljno odabrao, nego nisu imali drugog izbora. Kapetani su neveselo sjedili u admiralskoj kabini admiralskog broda, uzajamno osjećajući štovanje. Mnogi od tih Kineza znali su legendu o ĉovjeku imenom Hsu Fu, admiralu drevne Han dinastije, koji je sa svojom flotom otplovio u potrazi za kopnom s druge strane Dahaija gdje bi se naselili, i o kojem se kasnije više nikada nije ĉulo. Isto su tako znali i za priĉu o tome kako je Kublaj-kan u dva navrata pokušavao osvojiti Japan i oba puta su mu brodovlje razbili tajfuni koji su zapuhali kada im uopće nije bilo vrijeme. To je onda uvjerilo Japance da postoji boţanski vjetar koji njihove rodne otoke štiti od napada izvana. Tko bi im mogao proturjeĉiti? A sada se ĉinilo vrlo mogućim da taj vjetar obavlja svoj posao u nekom ironiĉnom obratu, manifestirajući se boţanskom bonacom, a kroz tu utihu ih je nosila morska struja, radeći na njihovom uništenju jednako uĉinkovito kao i neki tajfun. Konaĉno, ova je bonaca bila tako potpuna da je djelovala sablasno, vrijeme kada ih je zahvatila kao da je nekim ĉudom bilo precizno odreĊeno pa je bilo moguće da su se našli upleteni u neke boţanske stvari. Ako je to stvarno tako, onda su samo mogli svoju sudbinu povjeriti u ruke svojim vlastitim bogovima i nadati se dobrom ishodu. Nije to bio naĉin razmišljanja koji bi admiralu Keimu bio blizak. − Dosta, − rekao je i smrknut završio taj sastanak. On nije imao povjerenja u dobre namjere bogova mora i nije se oslanjao na stare priĉe, osim ako su bile korisne. Bili su zahvaćeni Kuro-Šiom, a i znali su ponešto o oceanskim strujama... to da će ih, sjeverno od ekvatora, nositi prema istoku, a juţnije od ekvatora prema zapadu. Znali su i da glavni vjetrovi imaju isto takav smjer. Brodski lijeĉnik I-Ĉin uspješno je prešao cijeli taj veliki krug, a na to posve nespremna posada njegovog broda preţivjela je jedući ribu i morske trave i pijući kišnicu, zaustavljajući se na usputnim otocima kako bi nabavili namirnice. To je davalo razloga za nadu. A kako je zrak i dalje bio sablasno miran, nada je bila sve što im je preostalo. Nisu imali nikakve druge mogućnosti. Brodovi su bili nepokretni, a oni veliki su bili preveliki da bi se bilo kamo moglo poći veslanjem. Istina je da nisu imali izbora nego se u tome snaći što bolje budu mogli. Zato je admiral zapovjedio da većina ljudstva cijele flote prijeĊe na onih manjih osamnaest brodova, te da pola tog brodovlja veslajući krene prema sjeveru, a druga polovica na jug; s ciljem da pod bilo kojim kutom veslajući izaĊu iz podruĉja utihe unutar Crne Rijeke pa da, kad se vjetar vrati, odjedre kući i izvijeste cara o tome što se dogodilo. Onih osam velikih brodova ostalo je s minimumom posade nuţne za jedrenje i s većinom namirnica, spremni ĉekati da oplove taj krug kojim će ih struja odvući po oceanu. Ako onima manjima uspije dojedriti natrag u Kinu, izvijestit će cara da će se Velikih Osam vratiti nekog kasnijeg datuma, s jugoistoka. U sljedećih nekoliko dana su svi mali brodovi nestali iza horizonta, a Velikih Osam se meĊusobno povezalo konopima i u savršenoj utihi pustili da ih struja vuĉe s podruĉja ucrtanog u kartama dalje na nepoznati istok. Ništa drugo nisu mogli uĉiniti. Trideset je dana prošlo bez i najslabijeg povjetarca. Svakoga dana ih je struja nosila sve dalje na istok.
81 Nitko nikada nije vidio nešto takvo. Admiral Keim je odbijao svaki razgovor o Boţanskoj bonaci jer, istaknuo je, posljednjih je godina vrijeme ionako postalo ĉudnovato, uglavnom mnogo hladnije pa su se zamrzavala i ona jezera koja nikada ranije nisu bila zamrznuta, a pojavili su se i neki ĉudni vjetrovi, kao na primjer neki vrlo snaţni kovitlaci koji su znali i tjednima puhati na jednom te istom mjestu. Općenito nešto nije bilo u redu s nebom. A ovo je tek dio toga. Kad se vjetar konaĉno pojavio, bio je snaţan i puhao je sa zapada pa ih je odnio još dalje. Skrenuli su prema jugu, prkoseći vjetru, ali sada oprezno, nadajući se da su ostali unutar onog hipotetiĉkog velikog kruga morskih struja koji je predstavljao najbrţi put oko oceana i za povratak kući. Priĉalo se kako je u središtu tog kruga podruĉje vjeĉne utihe, kako je tamo vjerojatno i samo središte Dahaija, jer se to nalazi blizu ekvatora i taj je dio vjerojatno jednako udaljen i od istoka i od zapada, premda nitko ne moţe biti posve siguran da je to tako. U svakom sluĉaju tamo vlada potpun mir iz kojeg se niti jedna dţunka ne moţe izvući. Morali su ići dovoljno daleko na istok kako bi zaobišli taj dio, a onda na jug i tada, ispod ekvatora, opet natrag na zapad. Nisu vidjeli nikakve otoke. Ponekad su ih nadlijetale morske ptice pa su ih nekoliko oborili strijelama i pojeli, ne bi li im donijele sreću. Danju i noću su ribarili koristeći se mreţama, a u jedra su im se ulovile poletuše; izvlaĉili su i morsku travu koje je sada bilo sve manje, a kada je kišilo punili su posude vodom. Rijetko su kada bili ţedni, a nikada nisu gladovali. No nigdje traga kopnu. Plovidba se nastavila, dan za danom, tjedan za tjednom, mjesec za mjesecom. Konopci su se pomalo izlizali. Jedra su postajala prozirna. Njihova je koţa postajala prozirna. Mornari su mrmljali. Nisu više odobravali taj plan plovljenja oceanom u krug ali, kao što im je Keim to objasnio, više nije bilo povratka. I tako su prošli kroz taj svoj period prigovaranja kao kroz oluju. Keim nije bio od onih admirala kojeg bi itko ţelio razljutiti i zamjeriti mu se. Isplovili su iz nebeske oluje i osjetili kako ih ljulja oluja ispod mora. Prošlo je već toliko dana da su im njihovi ţivoti prije polaska na ovu plovidbu postali daleki i već pomalo nejasni; Japan, Tajvan, pa ĉak i sama Kina poĉeli su izgledati kao snovi iz nekog ranijeg postojanja. Plovidba je postala cijeli njihov svijet: svijet vode, sa svojom plavom plohom s valovima, ispod preokrenute zdjele nebeskog plavetnila, i ništa više. Više nisu ni traţili kopno. Poneka gomila morske trave izazivala je zaprepaštenje kakvo bi ranije izazvao neki otok. Kiša je uvijek bila dobrodošla, jer su ih povremena uvoĊenja ograniĉenja potrošnje na bolan naĉin poduĉila koliko su ovisni o pitkoj vodi. Nju su uglavnom dobivali od kiše, premda je I-Ĉin napravio i malo postrojenje za destilaciju morske vode koje im je svakodnevno davalo nekoliko vjedara vode. Sve su stvari bile svedene na njihovu bit. Voda je bila ocean, nebo je bilo zrak, njihov brod je bio tlo, a sunce i njihove misli bili su vatra. Te su vatre bile zapretene. Bilo je dana kada je Keim ustao, proboravio cijeli dan i gledao kako se sunce ponovo spušta i onda shvatio kako je zaboravio tijekom cijelog tog dana pomisliti na bilo što. A on je bio admiral. Jednog su dana prošli pokraj izblijedjele olupine neke velike dţunke, omotane morskom travom i pobijeljele od ptiĉjeg izmeta, koja je jedva plutala. Moţda je ona vatra posvema napustila njihove misli i sada je ostala samo u suncu, prţeći odozgo tijekom onih dana kada nije bilo kiše. Ali mora da je nešto malo ipak ostalo, siva ţeravica, gotovo posve izgorjela; jer kada se, kasno poslijepodne, nad istoĉnim obzorom pojavilo kopno, vikali su kao da je to bilo sve o ĉemu su ikada bili razmišljali, baš u svakom trenutku od tih stotinu i šezdeset dana njihovog neoĉekivanog putovanja. Zeleni obronci brda koji su se spuštali u more bili su naizgled pusti, no to nije bilo vaţno; to je bilo kopno. A izgledalo je poput velikog otoka. I sljedećeg jutra to se još uvijek nalazilo ispred njih. Kopno! Vrlo strmo kopno, tako strmo da nije bilo nekog vidljivog mjesta gdje bi se moglo pristati; nikakvih zaljeva, niti rijeĉnih ušća ma koje veliĉine; samo zelen zid brda koja su iznikla iz mora. Keim je zapovjedio neka jedre prema jugu, ĉak i sada misleći na povratak u Kinu. Konaĉno je jednom vjetar puhao onako kako njima odgovara, a i morska struja im je išla na ruku. Ĉitavog su dana plovili prema jugu, a onda i sljedeći dan, ali nigdje nisu ugledali neku luku. Onda, jednog jutra kad se podigla izmaglica, vidjeli su da su prošli pokraj rta koji je štitio izboĉen pješĉani dio, a tamo dalje prema jugu vidjela se pukotina izmeĊu bregova, dramatiĉna i lako uoĉljiva. Zaljev! Sa sjeverne strane tog ulaza u tjesnac naišli su na manju površinu uzburkanog mora, no nakon toga se lako jedrilo, a i plima im je pomogla ući u zaljev. Tako su ušli u zaljev kakvog nitko od njih na svojim putovanjima nikada ranije nije vidio. U moru unutar zaljeva bila su tri-ĉetiri kamenita otoka, a svuda uokolo brda, dok je većinu obale ĉinila niska, vlaţna zemlja. Brda su pri samom vrhu bila kamenita, no ostatak je bio obrastao šumom, a ona zemlja uz obalu bila je blijedo zelenkaste boje koja se prelijevala u ţutu. Prekrasna zemlja, ali pusta! Okrenuli su se prema sjeveru i usidrili u plićaku zaštićenom planinskim grebenom koji se spuštao do vode. A onda je netko od njih opazio kako se kroz veĉernji zrak uvis uzdiţe crta dima.
82 − Ljudi, − rekao je I-Ĉin. − Ali ja ne vjerujem da bi ovo mogao biti zapadni kraj muslimanskih zemalja. Nismo plovili dovoljno daleko da bismo stigli tamo, ako je Hsing Ho u pravu. Ne bismo još smjeli biti ni blizu tog mjesta. − Moţda je struja bila jaĉa nego si ti mislio. − Moţda. Noćas ću moći odrediti našu udaljenost od ekvatora. − Dobro. No bilo bi bolje saznati udaljenost od Kine, ali to je bila procjena kakvu nisu mogli uĉiniti. Tu se nisu mogli posluţiti grubom procjenom poloţaja temeljem bilješki iz brodskog dnevnika, jer ih je struja previše dugo nosila i, usprkos I-Ĉinovim stalnim nagaĊanjima, Keim je znao da ne mogu procijeniti poloţaj ni s pogreškom od tisuću lia. A što se tiĉe udaljenosti od ekvatora, I-Ĉin je te noći, ravnajući se prema zvijezdama, izvijestio kako se nalaze otprilike na istoj širini kao i Edo23 ili Beijing, nešto više nego što je Edo i nešto niţe od Beijinga. Tada je zamišljeno dodao kako je to ista zemljopisna širina kakvu imaju i one zemlje na krajnjem zapadu, u Fulanu gdje su svi ljudi bili pomrli. Ako se karti Hsinga-Hoa moţe vjerovati. Znate za Fulan? Luka koju zovu Lisabon. Ali ovo ne moţe biti Fulan. Mora da smo stigli na neki otok. − Jako velik otok! − Da, neki velik otok, − uzdahnuo je I-Ĉin. Kada bismo samo nekako mogli riješiti taj problem i saznati koliko smo daleko od Kine. Vjeĉito je govorio o tome, a ura mu je postala opsesijom: kad bi samo imao neku toĉnu uru, onda bi mogao izraĉunati tu udaljenost od Beijinga, sluţeći se almanahom koji bi mu pomogao to izraĉunati preko poloţaja zvijezda. Govorilo se kako car u svojoj palaĉi ima nekoliko vrlo dobrih ura, ali tu na brodu nisu imali niti jednu. Keim ga je ostavio neka i dalje mrmlja. Kad su se sljedećeg jutra probudili, zatekli su na obali skupinu domorodaca... muškarci, ţene i djeca, odjeveni u koţnate suknjice, s ogrlicama napravljenim od školjki, a u kosi su imali ukrase napravljene od perja... kako stoje i promatraju ih. Izgledalo je da nemaju druge odjeće i niĉega što bi bilo izraĊeno od metala, osim malih komadića tucanjem obraĊenog zlata, bakra i srebra. Šiljci njihovih strijela i koplja bili su izraĊeni od tankih listova kalanog opsidijana, košare su bile ispletene od trske i borovih iglica. Na obali su, iznad mjesta dokle se vidjelo da dopire plima, bile gomile praznih ljuštura školjki i mogli su vidjeti kako se dim uzdiţe iznad malenih pletenih koliba koje su bile nalik onima u koje su u Kini siromašni seljaci sklanjali svinje tijekom zime. Vidjevši takve ljude, mornari su se poĉeli smijati i razgovarati. Djelomiĉno im je laknulo, a djelomice su bili i zaĉuĊeni, no bilo je nemoguće bojati se tih ljudi. Keim nije bio posve siguran u to. − Oni su poput onih divljaka na Tajvanu, − rekao je. −Vodili smo s njima strašne borbe dok smo u planinama traţili gusare. Moramo biti oprezni. − Sliĉna plemena postoje i na nekim od otoka Otoĉja Zaĉina, vidio sam ih, − rekao je I-Ĉin. − Ali ĉak su i oni imali na sebi više odjeće nego ovi. − Koliko vidim, nema ni zidanih niti drvenih kuća, znaĉi ni vatrenog oruţja... − Kad smo već kod toga, nema ni obraĊenih polja. Sigurno se hrane školjkama, − rekao je, pokazujući prema onim gomilama ljuštura, − i ribama. I onim što uspiju uhvatiti ili sakupiti. Ovo su siromašni ljudi. − Neće nam mnogo ostaviti. − Neće. Mornari su dovikivali dolje prema ljudima: "Hej! Hej!" Keim im je zapovjedio neka budu tiho. On i IĈin ušli su u jedan od onih malih ĉamaca na vesla kakve su imali na velikom brodu i ĉetvorica mornara su s njima odveslali do obale. Stali su u plićaku i od tamo pozdravljali ljude, podignutih ruku i dlanovima okrenutim prema mještanima, kao što su to uĉinili i na Otoĉju Zaĉina pri susretu s onim divljacima. Ovi ovdje nisu razumjeli ništa od onoga što im je Keim govorio, no njegove su geste jasno pokazivale kako su mu namjere miroljubive i ĉinilo se da su to shvatili. Nakon nekog vremena stupio je na kopno, ohrabren mirnim doĉekom, no dajući upute mornarima neka, za svaki sluĉaj, ispod sjedišta drţe spremne svoje kremenjaĉe i samostrijele. Na obali su ga okruţili radoznali ljudi koji su brbljali na nekom svom jeziku. Pomalo zbunjen pogledom na gole ţenske grudi, pozdravio je muškarca koji je istupio ispred skupine, ĉovjeka ĉija je zamršena i vrlo ţivopisna frizura upućivala na to da bi on mogao biti njihov voĊa. Keim je oko vrata imao svezan šal, već izblijedio i dobrano nagrizen morskom solju, no na njemu je bio naslikan feniks, pa ga ja Keim razvezao i pruţio ĉovjeku, drţeći šal rastvorenim tako da je ovaj mogao vidjeti sliku. Ĉovjeka je pak svila zanimala više nego ono što je na njoj bilo nacrtano. − Trebali smo ponijeti sa sobom više svile, − rekao je Keim I-Ĉinu. 23 Edo se prvi puta spominje u 12. stoljeću, pa sve do 1868.g. kada postaje carska prijestolnica i mijenja ime u Tokio. (op.prev.)
83 Ovaj je odmahnuo glavom, − Trebali smo napasti Japan. Ako budeš mogao, pokušaj upamtiti njihove nazive za stvari. I-Ĉin je pokazivao na pojedine predmete, na njihove košare, na koplja, odjeću, na dijelove glave, ponavljajući ono što su oni govorili, brzo zapisujući, − Dobro, dobro. Kineski car i njegovi skromni sluge šalju vam svoje pozdrave. Pomisao na cara natjerala je Keima da se osmjehne. Što li bi sad Wanli, taj nebeski izaslanik mislio o ovim siromašnim školjkašima? − Morat ćemo neke od njih nauĉiti mandarinski, − rekao je I-Ĉin. − Moţda nekog mladića, oni brzo uĉe. − Ili kakvu mladu djevojku. − Nemojmo se upuštati u to, − rekao je I−Ĉin. − Morat ćemo ovdje provesti neko vrijeme kako bismo popravili brodove i obnovili zalihe. Ne ţelimo da se muški dio stanovništva okrene protiv nas. Keim je njihovom voĊi pokušavao kretnjama objasniti kakve su im namjere: ostati malo... ulogoriti se na obali... jesti, piti... popraviti brodove... otići natrag kući, tamo iza zalazećeg Sunca na zapadu. Ĉinilo se da su na kraju ipak razumjeli većinu toga. Tada je on razumio njihovo objašnjavanje kako oni jedu ţir i druge plodove, ribe, školjke, ptice i neke veće ţivotinje, vjerojatno su mislili na jelene. Lovili su tamo iza, u brdima. Imali su mnogo hrane i ponudili je Kinezima. SviĊao im se Keimov svileni šal i ţeljeli su dati svoje dobre košare u zamjenu za još neki takav šal. Njihovi ornamentima ukrašeni zlatni predmeti potjecali su iz planina na istoku, iza delte velike rijeke koja se ulijevala u more na suprotnom dijelu zaljeva; pokazivali su kako ona protjeĉe tamo prijeko kroz vidljiv prolaz meĊu brdima, nalik onom prolazu koji je vodio do otvorenog oceana. Kako je taj podatak o zemlji oĉito zanimao I-Ĉina, oni su se više obraćali njemu i to na ingeniozan naĉin. Premda nisu imali ni papira ni tinte niti ikakvih zapisa ili crteţa, osim onih ukrasa na košarama, radili su posebnu vrst karata sluţeći se pijeskom na obali. Njihov voĊa i još nekolicina njih ĉuĉnuli su i za tren rukama oblikovali vlaţan pijesak, izravnavši nisko onaj dio koji je trebao predstavljati zaljev, a onda su se upustili u ţivahnu diskusiju o ispravnom obliku planine koja se nalazila izmeĊu njih i oceana, koju su oni zvali Tamalpi i koja je, kako su pokazivali, bila usnula djevojka, vjerojatno kakva boţica no to se nije moglo sa sigurnošću reći. Koristili su se travom kako bi predoĉili široku dolinu unutar brda koja su okruţivala zaljev s istoĉne strane, a onda su smoĉili kanale prikazavši delte dviju rijeka, jedne koja se ulijeva na sjeveru i druge na juţnom dijelu one velike doline. Istoĉnije od te velike doline bila su podnoţja breţuljaka koji su prelazili u planine mnogo veće od ovog obalnog lanca i koje su imale snijegom pokrivene vrhunce (prikazano pomoću rahlih sjemenki maslaĉka) i unutar kojih se nalazilo poneko jezero. Sve je to oznaĉavanje bilo popraćeno beskonaĉnim raspravama oko detalja, s beskrajnom preciznošću postavljanja svake travke ili sjemenke, a sve to oko karte koju će ionako te noći isprati plima. Ali kada su završili, Kinezima je bilo jasno da njihovo zlato dolazi od ljudi koji ţive u podnoţju breţuljaka, solju se snabdijevaju na obali zaljeva, da je njihov opsidijan sa sjevera ispod visokih planina, odakle dolazi i njihov tirkiz, i tako dalje. I sve to bez ikakvog znanja zajedniĉkog jezika, većinom sve objašnjeno mimikom i tim reljefom njihove zemlje izraĊenim u pijesku. U danima koji su uslijedili ipak su uzajamno izmijenili rijeĉi koje su oznaĉavale svakodnevne predmete i dogaĊaje, a I-Ĉin je to nastavio zapisivati i izraĊivati rjeĉnik, te pouĉavati jedno poglaviĉino dijete, djevojĉicu od kakvih šest godina koja je bila vrlo napredna i neprestano brbljala na svom materinjem jeziku i kojoj su kineski mornari dali ime Bubica. Ona je uţivala vrlo odluĉno objašnjavajući I-Ĉinu što je što i prije negoli je Keim mogao povjerovati da je to moguće, ona se koristila kineskim kao da joj je to materinji jezik, ponekad miješajući jezike, no obiĉno je njezin kineski bio rezerviran za I-Ĉina, kao da je to neki njihov privatni jezik, a on da je neki ĉudak ili šaljivdţija koji se ne moţe otresti svojih starih navika pa stalno stvari naziva pogrešnim imenima... a sve to i nije bilo daleko od istine. Sigurno su njezini roditelji mislili kako je IĈin neki ĉudnovati stranac koji im opipava bilo i trbuh, zagledava im u usta, traţi da mu daju svoju mokraću kako bi je pregledavao (što su odbili uĉiniti) i tako dalje. Oni su i sami imali ljubaznog lijeĉnika koji je s njima obavljao ritualna oĉišćenja u obiĉnoj parnoj kupelji. Taj oronuli starac divljih oĉiju i nije bio lijeĉnik u smislu u kojem je to bio I-Ĉin, ali I-Ĉina je jako zanimao njegov herbarij i njegova objašnjenja, onoliko koliko ga je I-Ĉin razumio, jer je ovaj svaki puta koristio sve kompliciraniji jezik znakova, i koliko mu je Bubica prevodila na kineski. Domoroci su i sebe i svoj jezik zvali "Mivok" i ta je rijeĉ znaĉila ljudi ili nešto sliĉno tome. Svojim su kartama jasno pokazali kako njihovo selo ima nadzor nad ušćem rijeke koja je utjecala u zaljev. Ostali Mivoki su ţivjeli uz obliţnje tekućice poluotoka izmeĊu zaljeva i oceana, a drugi ljudi, koji su govorili drukĉijim jezikom, ţivjeli su u drugim dijelovima zemlje i svi su oni imali svoja imena i svoj teritorij, premda su Mivoki o detaljima toga mogli beskonaĉno raspravljati. Kinezima su rekli kako je ovaj tjesnac, koji je iz zaljeva vodio do otvorenog oceana, nastao potresom i kako je ovaj zaljev bio slatkovodno jezero prije negoli je ta kataklizma propustila more u unutrašnjost. To se je i Keimu i I-Ĉinu ĉinilo malo vjerojatnim, no jedne noći dok su spavali na obali probudio ih je jak potres koji je potrajao
84 mnogo otkucaja srca, a tog se jutra još dva puta ponovio; tako da nakon toga više nisu bili tako uvjereni u nastanak tjesnaca onako kako su to ranije bili. Obojica su rado slušali Mivoke kako govore, no samo je I-Ĉina zanimalo kako ţene znaju uĉiniti ţir hrastova jestivim, usitnivši ga u prah i stavljajući ga zatim u lišće i u pijesak, dobivajući tako svojevrsno brašno; I-Ĉin je to drţao izuzetno domišljatim. To brašno, te svjeţ i osušen losos bili su osnova njihove prehrane i to su Kinezima pruţali besplatno. TakoĊer su jeli srneće meso, i to neku posebno krupnu vrst jelena, zeĉeve i sve vrste ptica koje su ţivjele uz vodu. I zaista, kako je već jesen minula i kako su mjeseci prolazili, Kinezi su poĉeli shvaćati kako na tom mjestu postoji takovo obilje hrane da nije ni postojala potreba za onakvom obradom zemlje kakva je postojala u Kini. Usprkos tome, tu je ţivjelo vrlo malo ljudi. Bio je to jedan od zagonetki tog otoka. Kada su Mivoki odlazili meĊu breţuljke u lov, u njemu je sudjelovalo mnogo ljudi i to je bio cjelodnevni dogaĊaj kojem su se Keim i njegovi ljudi mogli pridruţiti. Lukovi kojima su se Mivoki sluţili bili su slabi, no ipak dovoljno dobri. Keim je zapovjedio svojim mornarima da ostave samostrijele i puške skrivene na brodovima i sve je to oruţje bilo izloţeno pogledima, ali im nisu ništa objašnjavali, a nitko od domorodaca se nije o njima raspitivao. U jednom takvom lovu Keim i I-Ĉin su slijedili poglavicu, koji se zvao Ta Ma, i još neke Mivoke uzvodno uz rijeku koja je protjecala kroz njihovo selo, pa u breţuljke, sve do jedne livade koja se nalazila visoko i s koje se pruţao pogled preko oceana dalje na zapad. Na istoĉnoj se strani vidio zaljev i onaj planinski lanac koji se pruţao u nizovima zelenih brda. Livada je bila puna vode kojom ju je rijeka natapala, a nad tim je izrasla trava, a gdjegdje je prošarala zrak i poneka grupica stabala, hrastova i drugih. Na onom niţem kraju livade bilo je jezero potpuno prekriveno guskama... bijeli prekrivaĉ napravljen od ţivih ptica koje su sada sve gakale, uznemirujući se zbog neĉeg i prigovarajući. Tada su sve poletjele, podijelivši se u skupine koje su odvojeno kruţile zrakom pa se opet spajale u veće jato, leteći nisko nad lovcima, gaĉući ili posve tiho, usredotoĉene na let, dok se zrakom glasno širio zvuk lepeta njihovih krila. Tisuće i tisuće. Ljudi su stajali i sjajnih oĉiju promatrali taj prizor. Kada su sve guske otišle, vidjeli su i razlog tom odlasku; stado velikih riĊih jelena došlo je na pojilo. Muţjaci su imali goleme rogove. Zurili su preko vode u ljude, oprezni, ali ništa više od toga. Na trenutak je sve utihnulo. Konaĉno su jeleni otišli. Stvarnost se opet probudila. "Sva ĉula poĉinju odgovarati s osjećajem", rekao je I-Ĉin koji je cijelo vrijeme mumljao svoje budistiĉke sutre. Keim obiĉno nije imao vremena za takve besmislice, ali sada, kako se dan nastavljao i dok su pješaĉili preko breţuljaka susrećući mnoštvo miroljubivih dabrova, dikobraze, zeĉeve, lisice, galebove i vrane, obiĉne srne, medvjedicu s dva mladunca i neko dugorepo sivo stvorenje koje je izgledalo kao da su lisicu kriţali s vjevericom... i sve tako, jednostavno je cijela zemlja bila prepuna ţivotinja koje su zajedniĉki ţivjele pod mirnim modrim nebom, ništa nije bilo uznemiravano, ta zemlja je cvala i napredovala sama po sebi, a ljudi su bili tek malen dio svega toga i Keim se poĉeo ĉudno osjećati. Shvatio je kako je za njega Kina bila jedina realnost i mjerilo. Tajvan i Mindanao, kao i ostali otoci koje je vidio, ĉinili su mu se poput kakvih bijednih ostataka, jer za njega je Kina predstavljala sve. A Kina, to je znaĉilo ljudi. IzgraĊena Kina, kultivirana, rasparcelirana hektar po hektar, to je bio tako cjelovit ĉovjekov svijet da Keim nikada nije ni pomislio kako bi mogao postojati neki prirodan svijet razliĉit od toga. No ovdje je bila prirodna zemlja, upravo tu pred njegovim oĉima, prepuna raznih ţivotinja i oĉigledno mnogo, mnogo veća od Tajvana, veća od Kine, veća od svijeta kojeg je ranije poznavao. − Reci mi gdje smo mi zapravo sada na Zemlji? − upitao je I-Ĉina. A I-Ĉin je odgovorio: − Pronašli smo izvor struje breskvinog cvijeta. Stigla je i zima, no danju je još uvijek bilo toplo, a noći su bile svjeţe. Mivoki su im dali ogrtaĉe napravljene od krzna morskih vidri koja su bila sašivena koţnatim nitima, koji su bili vrlo ugodni za nošenje, a i izgledali su raskošno poput carske odjeće. Za vrijeme oluja je padala kiša i bilo je oblaĉno, ali inaĉe je vrijeme bilo sunĉano i vedro. A sve se to dogaĊalo, u skladu s onim što je rekao I-Ĉin, na istoj zemljopisnoj širini na kojoj je i Beijing, u godišnjem dobu kada bi tamo bilo vraški hladno pa su zato mornari ĉesto razgovarali o klimi. Keim je jedva mogao povjerovati domorocima kad su mu rekli da je tako svake zime. Na dan zimskog solsticija, dan sunĉan i topao kao i svi ostali, Mivoki su pozvali Keima i I-Ĉina u svoj hram, u neku nisku okruglu stvar nalik pagodi za patuljke, ĉiji je pod bio ukopan u tlo, a cijela ta stvar bila je prekrivena slojem zemlje ĉiju teţinu su poduprli s nekoliko odsjeĉenih stabala ĉija su debla stajala okomito poput stupova, a grane se ispreplele u mreţu nalik gnijezdu. Bilo je kao da su u špilji, a unutrašnjost je bila osvijetljena samo sjajem vatre i zadimljenim zrakama sunca koje su se pribijale kroz otvor za dim na krovu. Ljudi su bili sveĉano odjeveni, s frizurama ukrašenim perjem i s mnogo ogrlica naĉinjenih od školjaka koje
85 su se ljeskale pri odsjaju vatre. Uz neprestano bubnjanje plesali su oko vatre, smjenjujući se kako je noć zamijenila dan, i to se nastavljalo tako da je Keimu već pomalo dosadilo i ĉinilo mu se da to moţda nikada neće prestati. Borio se da ostane budan, jer je osjećao koliko je taj dogaĊaj vaţan ovim ljudima koji su bili pomalo nalik onim ţivotinjama s kojima su se hranili. Konaĉno, ovaj je dan ipak oznaĉavao povratak sunca. No bilo je teško ostati budan. Na kraju je ustao i pridruţio se mlaĊim plesaĉima koji su mu napravili mjesta dok se on nespretno kretao na tim svojim nogama naviklim na more. Plesao je i plesao sve dok mu se nije uĉinilo da mu nitko neće zamjeriti ako se sruši negdje u kut i pojavio se tek kad je svanula zora i sunce samo što nije iskoĉilo iza onog planinskog lanca koji je štitio zaljev. Sada je ta radosna skupina plesaĉa i bubnjara, predvoĊena grupom neudanih mladih ţena, odlazila u njihovu parnu kupelj i Keim je s divljenjem shvatio koliko su te ţene lijepe, jake i robusne graĊe poput muškaraca, stopala im nisu bila stisnuta u kalupima kao u ţena koje je otprije znao, oĉi su im bile bistre i u njima nije bilo onog izraza pokornosti; smijale su se umornim muškarcima prateći ih u parnu kupelji i pomaţući im pri razodijevanju, a Keimu se ĉinilo da od njih ĉuje pomalo lascivna šaljiva dobacivanja, no lako je moguće da je on to, zbog vlastite ţudnje, sam izmislio. Ali vruć zrak i znoj koji se lio iz njega, a onda i trapav ulazak u njihovu rjeĉicu, posve su ga razbudili u to rano jutro i sve je to samo pojaĉalo njegov osjećaj da su ove ţene ljupkije od svega ĉega se mogao prisjetiti da je iskusio u Kini, gdje je mornar uvijek bio dobro primljen od djevojaka u restoranima. Razmišljanja, poţuda i svjeţina rijeke borili su se s njegovom iscrpljenošću, a onda je zaspao na osunĉanoj obali. Vratio se na admiralski brod kada mu je prišao I-Ĉin, stisnutih usana. − Jedan od njih je noćas umro. Odveli su me da ga vidim. Dobio je vodene kozice. − Što?! Jesi li siguran? I-Ĉin je smrknuto kimnuo, a Keim ga još nikada nije vidio tako mraĉno raspoloţenog. − Morat ćemo ostati na brodovima, − rekao je Keim. − Trebali bismo otići, − rekao je I-Ĉin. − Mislim da smo im mi to donijeli. − Ali kako? Nitko tijekom ovog putovanja nije imao vodene kozice. − Nitko od ovih ljudi nema one oţiljke koje kozice ostavljaju. Mislim da je to njima posve nova bolest. A neki od nas su to preboljeli dok su bili djeca i to se dobro vidi. Li i Peng imaju jako koziĉava lica, Peng je spavao s jednom od ovdašnjih ţena, a umrlo je upravo njezino dijete. I ona je bolesna. − Ne! − Da. Naţalost. Znaš što se dogaĊa s divljim ljudima kada ih zahvati nova bolest. Vidio sam to u Aozou. Većina njih umre. Oni koji preţive kasnije će biti imuni, no još uvijek mogu bolest prenositi drugima. U svakom sluĉaju, stvari stoje loše. Mogli su ĉuti kako Bubica radosno vrišti na palubi, igrajući se s mornarima. Keim napravi kretnju, − A što ćemo s njom? − Mislim da bismo je mogli povesti sa sobom. Ako je iskrcamo na obalu vjerojatno će umrijeti kao i drugi. − Ali ako ostane s nama, mogla bi pobrati bolest od nekoga i umrijeti. − Toĉno. Ali ja bih je mogao pokušati lijeĉiti i spasiti. Keim se namrštio. Konaĉno je rekao: − Imamo dovoljno namirnica i vode. Obavijesti ljude. Jedrit ćemo na jug sve do poloţaja odakle ćemo u proljeće krenuti natrag u Kinu. Prije negoli su otišli, Keim je uzeo Bubicu u ĉamac i odveslao uzvodno do plaţe kraj njezinog sela, zaustavivši se podalje od obale. Bubiĉin otac ih je spazio i brzo sišao k njima, zagazivši do koljena u vodu i nešto je govorio. Glas mu je bio prepukao, a Keim mu je na tijelu zapazio one mjehuriće kozica. Keimove su ruke povukle ĉamac jedan zaveslaj unatrag. − Što je rekao? − upitao je djevojĉicu. − Rekao je ljudi su bolesni. Ljudi su mrtvi. Keim je teško progutao. − Reci mu da smo mi sa sobom donijeli tu bolest. Gledala je u njega, ne shvaćajući. − Reci mu da smo mi donijeli bolest. Sluĉajno. Moţeš li mu to reći? Reci to. Tresla se na dnu ĉamca. Odjednom ljutit, Keim je glasno doviknuo poglavici Mivoka. − Mi smo donijeli tu bolest sa sobom, nenamjerno. Ta Ma je buljio u njega. − Bubico, molim te, reci mu nešto. Reci nešto.
86 Podigla je glavu i doviknula nešto. Ta Ma je napravio još dva koraka, zagazivši do pojasa u vodu. Keim se povukao za nekoliko zaveslaja, psujući. Bio je bijesan, a nije bilo nikoga na koga bi se mogao ljutiti. − Moramo otići, − doviknuo je. − Odlazimo! Reci mu to, − bijesno se obratio djetetu. − Reci mu! Viknula je nešto, a glas joj je zvuĉao vrlo uzbuĊeno i nesretno. Keim se uspravio u ĉamcu, zaljuljavši ga. Pokazivao je na svoj vrat i na lice, a onda na poglavicu. Glumio je bolest, povraćanje, smrt. Pokazao je prema selu i onda mahnuo rukom kao da ga je zbrisao. Tada je pokazao prema poglavici, pokazujući mu kako mora otići, kako bi svi oni morali otići, razići se. Ne u druga sela, nego u brda. Pokazao je na sebe i na djevojĉicu koja se skutrila u ĉamcu. Pokazao je kako vesla van, u daljinu. Pokazao je na djevojĉicu, pokazujući kako se sretno igra i raste i pritom je stisnuo zube. Ĉinilo se da Ta Ma nije shvatio ni najmanji djelić te njegove pantomime. Ĉinilo se da je vrlo zbunjen, a onda je nešto rekao. − Što je rekao? − Rekao je što ćemo sada? Keim je ponovo mahao prema breţuljcima, pokazujući razilaţenje, − Idite! − rekao je glasno. − Reci im neka odu! Neka se raziĊu! Ona je, sva jadna, nešto rekla svojem ocu. I Ta Ma je nešto rekao. − Što je rekao, Bubico? Moţeš li mi reći što je rekao? − Rekao je zbogom. Muškarci su pozdravljali jedan drugog. Djevojĉica je, prestrašena, gledala sad jednog, sad drugog. − RaziĊite se na dva mjeseca, − govorio je Keim, znajući kako od toga nema koristi, no svejedno je govorio. − Ostavite one koji su bolesni i raziĊite se. Nakon toga se moţete ponovo okupiti i ta bolest se više neće javiti. Odlazite. Mi ćemo uzeti Bubicu i pazit ćemo na nju. Drţat ćemo je na brodu na kojem neće biti nikoga tko je ikada imao kozice. Mi ćemo brinuti o njoj. Odlazite! Odustao je. − Reci mu što sam rekao, − rekao je djevojĉici. Ali ona je na dnu ĉamca samo jecala i šmrcala. Keim ih je odvezao natrag na brod i onda su, s nailaskom oseke, isplovili iz zaljeva, uputivši se dalje prema jugu. ________________ TIJEKOM PRVA TRI DANA PLOVIDBE BUBICA JE ĈESTO PLAKALA, TADA JE POĈELA HALAPLJIVO jesti, a nakon toga je poĉela govoriti iskljuĉivo kineski. Svaki puta kad bi je pogledao, Keim se osjetio kao da ga bodu noţem i pitao se jesu li, povevši je sa sobom, uĉinili pravu stvar. I-Ĉin ga je podsjetio kako bi ona vjerojatno umrla da su je ostavili tamo, ali Keim nije bio siguran je li to dovoljno opravdanje. A brzina s kojom se prilagodila novom ţivotu natjerala ga je da se osjeća još gore. Za poĉetak se pitao jesu li ti ljudi zaista takvi. Tako ţilavi i otporni, tako puni praštanja? Mogu li se tako lako uklopiti u onakvu situaciju kakvu im ţivot ponudi? Vidjevši toliku sposobnost prilagodbe osjećao se ĉudno. Prišao mu je jedan od ĉasnika broda, − Penga nema ni na jednom brodu. Mislimo da je otplivao na obalu i ostao s njima. I Bubica se osjetila bolesnom pa ju je I-Ĉin smjestio pri samom vrhu pramca admiralskog broda, u prozraĉan prostor iznad zlatnog kipa boţice Tianfeje. Provodio je mnoge sate njegujući djevojĉicu tijekom svih šest faza te bolesti, od visoke temperature i nestabilnog pulsa povišenog janga, kroz niţi jang i kroz njegovu blještavu fazu, kad se smjenjivala groznica s vrućicom, a zatim kroz povišeni jin. U redovitim joj je razmacima mjerio puls i provjeravao sve vitalne znakove, probušio joj poneki plik, dozirao joj lijekove iz svojih vrećica s lijekovima, većinom joj dajući mješavinu koju su zvali Dar od boga malih boginja, a koja se sastojala od u prah smrvljenog roga nosoroga, od tlu.... snjeţnih crva iz Tibeta, te u prah samljevenog ţada i bisera; ali isto tako, u trenucima kada se ĉinilo kako je zapela u onoj fazi sniţenog jina i tako bila u smrtnoj opasnosti, davao joj je posve male doze arsena. Keimu se nije ĉinilo da se bolest razvija kako je to inaĉe uobiĉajeno, no mornari su svejedno prinijeli ţrtvu bogu malih boginja, paleći mirisne štapiće i papirnati novac iznad ţrtvenika kakav je, identiĉnog izgleda, postojao na svakom od osam brodova. Kasnije je I-Ĉin rekao kako je boravak na otvorenom moru bio kljuĉan za njezino ozdravljenje. Tijelo joj se na njezinom leţaju ljuljalo na velikim valovima, njezino disanje i puls su prihvatili taj ritam, ĉetiri udisaja i šest otkucaja pulsa po svakom propinjanju broda preko vala, i onda ponovo, i opet, i opet. Takvo prilagoĊavanje organizma na vanjski ritam bilo je izuzetno korisno. A slani morski zrak punio joj je pluća
87 ĉijem24 pa joj je i jezik bio manje obloţen, a I-Ĉin joj je ĉak davao na ţliĉice piti vodu oceana, baš kao što je uzimala i slatku vodu, tek nedavno uzetu iz njezine zaviĉajne rijeke. I tako se ona oporavljala, a od bolesti je još samo ostao pokoji oţiljak na njezinim leĊima i vratu. I dalje su plovili na jug drţeći se obale i svakim su se danom sve više ĉudili kako još nisu došli do njezinog juţnog kraja. Jedan rt im je izgledao kao da je on ta posljednja toĉka no, prošavši ga, vidjeli su kako se, iza nekih suncem sprţenih pustih otoka, obala i dalje u luku proteţe prema jugu. Još juţnije su naišli na sela na obali i već su bili dovoljno iskusni da bi prepoznali hramove s toplim kupkama. Keim je drţao flotu podalje od obale, ali je dopustio da im neki kanu priĊe i da Bubica pokuša razgovarati s njima, no ti ljudi je nisu razumjeli, a niti ona njih. Keim im je tada priredio onaj svoj igrokaz u kojem je odglumio bolest i opasnost pa su domoroci brzo odveslali natrag. Sada su plovili protiv struje koja je dolazila s juga, no bila je blaga i imali su stalni zapadni vjetar. Vrijeme je bilo ugodno, a ribarenje izuzetno uspješno. Kopno se malo udaljilo, a onda se opet protezalo prema jugu, većinom puta do ekvatora, prošli su pokraj velikog arhipelaga niskih otoka s dobrim sidrištima, s dobrom vodom i s morskim pticama koje su imale plave noge. Konaĉno su naišli na strmu obalu, u daljini su se vidjeli visoki vulkani prekriveni snijegom, nalik na Fudţi samo dvostruko veći, koji su se iz ionako visokog gorskog lanca uzdizali visoko u nebo. Takav gigantizam je definitivno pokazao kako se tu ne radi ni o kakvom otoku. − Jesi li ti siguran da ovo nije Afrika? − upitao je Keim I-Ĉina. I-Ĉin nije bio siguran. − Moţda. Moţda su oni ljudi koje smo ostavili sjevernije jedini preţivjeli Fulanci i sada im se ţivot sveo na primitivne poĉetke. Moţda je ovo zapadna obala svijeta i moţda smo noću ili po magli prošli pokraj otvora u njihovo središnje more. Ali ja ipak ne mislim tako. − Pa gdje smo onda? I-Ĉin mu je na svojim kartama pokazao gdje on misli da se nalaze: istoĉnije od zadnjih oznaka, tamo gdje je karta bila potpuno prazna. Ali najprije je pokazao prema zapadnom dijelu. − Vidiš, Fulan i Afrika na svojem zapadnom kraju izgledaju ovako. Što se toga tiĉe, tu se svi muslimanski kartografi slaţu. A Hsing Ho je izraĉunao da opseg svijeta iznosi otprilike sedamdeset i pet tisuća lia. Ako je on u pravu, onda smo preplovili tek polovicu ili ĉak i manje od pola tog puta preko Dahaija do Afrike i Fulana. − Onda je on moţda pogriješio. Moţda kopno zauzima više prostora negoli je on mislio. Ili je moţda cijela Zemljina kugla manja. − Ali njegova metoda je bila dobra. I sam sam radio neka mjerenja kad smo putovali do Moluĉkih otoka i geometrija je pokazala da je on bio u pravu. − Ali gledaj! − pokazao je prema brdovitom kopnu pred njima, − Što je onda ovo, ako nije Afrika? − Neki otok, pretpostavljam. Neki veliki otok, daleko na puĉini Dahaija, kamo nitko nikada nije otplovio. Neki drugi svijet, nalik onom pravom. Neki istoĉni, onakav kakav je i zapadni. − Neki otok do kojeg nitko nikada nije doplovio? O kojem nitko nije ni znao da postoji?, − Keim nije mogao povjerovati. − Pa što? − upitao je I-Ĉin, tvrdoglavo se suoĉivši s tom mišlju. − Pa tko je prije nas mogao stići tamo, a onda se i vratiti kako bi priĉao o tome? Keim je shvatio. − A ni mi se još nismo vratili. − Nismo. I nitko nam ne jamĉi da ćemo to i uspjeti. Moţda je i Hsu Fu došao dovde i pokušao se vratiti, ali mu to nije uspjelo. Moţda ćemo baš na ovoj obali naići na njegove potomke. − Moţda. Pribliţavajući se tom golemom kopnu spazili su na obali grad. U usporedbi s gradovima u domovini ovaj nije bio ništa posebno, no u usporedbi s onim sjevernijim zaseocima bio je velik. Najvećim je dijelom bio boje blata, ali nekoliko golemih zgrada u samom gradu i iza njega bile su prekrivene krovovima na kojima se ljeskalo kovano zlato. Ovi nisu bili Mivoki! Oprezno su prišli obali, pomalo zastrašeni, s brodskim topovima napunjenim i spremnim. Ostali su zaĉuĊeni vidjevši na ţalu izvuĉene primitivne ĉamce, ribarske kanue nalik onima koje su neki od njih vidjeli na Moluĉkim otocima, napravljene od spojenih snopova trske. Nigdje se nije moglo vidjeti ni topove ni jedra ni pristanište ili dokove, osim neke manje platforme koja je ĉini se plutala, usidrena podalje od obale. Bilo je teško shvatljivo vidjeti istovremeno takvu raskoš na kopnu, sa zgradama prekrivenim zlatom, i tako nerazvijenu pomorsku silu. I-Ĉin je rekao: − Ovo je zasigurno poĉelo kao kraljevstvo orijentirano prema kopnu. 24 ĉi, - Izvorno znaĉi zrak, odnosno dah. U kineskoj medicini i filozofiji postojalo je vjerovanje kako ţivotna snaga, odnosno energija svemira, kruţi tijelom i nalazi se u svakom ţivom biću. Na toj se pretpostavci poĉela razvijati akupunktura, ali i sve one borilaĉke vještine koje potjeĉu iz Kine. (op.prev.)
88 − Što je, sudeći prema izgledu ovih zgrada, bila naša sreća. − Pretpostavljam da bi obala Kine danas tako izgledala da nije propala dinastija Han. Bila je to ĉudna pomisao, ali već i samo spominjanje Kine pruţalo je neku utjehu. Nakon toga pokazivali su na obrise grada i govorili "Ovo je kao Ĉam" ili "Ovako grade i u Lanki" i tome sliĉno, i premda je sve to izgledalo pomalo bizarno, bilo im je jasno, i prije negoli su mogli razabrati ljude što su na plaţi zurili u njih, da tu obitavaju ljudi, a ne majmuni ili ptice. Mada nisu gajili neke velike nade kako će mještani razumjeti jezik kojim je govorila Bubica, ipak su je povezli sa sobom kad su u najvećem ĉamcu prišli gotovo do same obale. Pod sjedištima su skrivali kremenjaĉe i samostrijele dok je Keim, stojeći na pramcu, ĉinio one miroljubive pokrete s kojima je bio pridobio Mivoke. Tada ih je Bubica morala ljubazno pozdraviti na svojem jeziku, što je ona i uĉinila, jasno i glasno. Mnoštvo okupljeno na plaţi ih je promatralo, a neki od njih, koji su imali pokrivala za glavu nalik pernatim krunama, su takoĊer govorili ovima na ĉamcu, no to nije bilo na jeziku Bubice niti na bilo kojem jeziku kakvog je itko od njih ikada ĉuo. Ti ĉudni ukrasi za kosu koje su neki u tom mnoštvu nosili, podsjećali su nekako Keima na vojniĉku opremu pa je zato svojima rekao neka ĉamac povuku malo dalje od obale i neka drţe na oku lukove, koplja ili kakvo drugo oruţje ovih ljudi. Nešto u izgledu ovih ljudi upozoravalo ga je na moguć iznenadni napad. Ništa takvo se nije dogodilo. Zapravo, sljedećeg dana kad su doveslali na obalu, tamo ih je doĉekalo mnoštvo muškaraca odjevenih u karirane tunike i s perima u kosi. Keim je s izvjesnom nelagodom zapovjedio iskrcavanje, oprezno oĉekujući hoće li iskrsnuti kakva nevolja. Sve je dobro prošlo. Komuniciranje pomoću kretnji i brze identifikacije najosnovnijih pojmova teklo je dobro, iako se ĉinilo kako ti ljudi misle da je Bubica voĊa došljaka, ili njihov talisman, ili svećenica, nije se moglo toĉno utvrditi što od toga, ali bilo je posve jasno da joj iskazuju štovanje. Glavnu je rijeĉ uglavnom vodio jedan postariji ĉovjek s perjem u kosi i sa šiškama na ĉelu koje su mu dopirale do oĉiju i koji je iznad onih pera imao još nekakvu oznaku. Komuniciranje je i dalje bilo vrlo toplo, puno uglaĊenosti i dobre volje. Mještani su ih ponudili s nekakvim kolaĉima i s nekakvim velikim gomoljima koje se moglo skuhati i pojesti, te s nekim slabim i kiselkastom pivom koje je, koliko su oni vidjeli, bilo jedino piće koje su mještani uopće pili. Bila je tu i hrpa vunenih prostirki, vrlo toplih, naĉinjenih od vune ovaca koje su izgledale kao kriţanci ovce i deve, no to su posve oĉito bile neke posve druge ţivotinje, nepoznate u stvarnom svijetu. Konaĉno je Keim osjetio dovoljno samopouzdanja i prihvatio poziv da napusti obalu i posjeti lokalnog kralja ili cara u zlatnim krovom prekrivenoj golemoj palaĉi ili hramu na vrhu brda iza grada. Zlato je bilo to koje ga je na to natjeralo, shvatio je Keim pripremajući se otići tamo, još uvijek osjećajući napetost. Napunio je kuburu i stavio je u futrolu kojuje nosio o ramenu i pod pazuhom, skrivenu pod kaputom, a kod I-Ĉina je ostavio upute za spašavanje, ako se to bude pokazalo nuţnim. I tada se krenuli, Keim, Bubica i deset najkrupnijih mornara s admiralskog broda, praćeni mnoštvom mještana u kariranim tunikama. Uspinjali su se stazom koja je prolazila pokraj polja i kuća. Ţene u poljima nosile su na leĊima djecu i hodajući usput motale vunu. Tkale su vezujući krajeve niti za stabla, kako bi dobile potrebnu napetost niti. Ĉinilo se kako je karirani uzorak jedini kojim su se koristile, najĉešće kombinirajući crnu i smeĊu boju, pokatkad crnu i crvenu. Polja su im bila pravokutnog oblika i ponešto uzdignuta nad moĉvarnim tlom uz rijeku. Vjerojatno su tu uzgajali one svoje gomolje. Polja su bila pod vodom poput riţinih polja, a ipak nisu bila. Sve je naizgled bilo jednako, a opet nekako drukĉije. Ĉinilo se kako se ovdje zlato javlja istom uĉestalošću kao u Kini ţeljezo, doĉim se pak ovdje nije nigdje moglo vidjeti ţeljezo. Palaĉa ponad grada bila je golema, veća od Zabranjenog Grada u Beijingu, s mnoštvom pravokutnih zgrada poslaganih po pravokutnoj shemi. Sve je bilo posloţeno tako da je nalikovalo njihovoj kariranoj odjeći. U donje dijelove kamenog zida koji je okruţivao dvorište palaĉe bile su uklesane ĉudne figure, likovi ptica i ţivotinja, no sve to pomiješano i obojano svim mogućim bojama toliko intenzivno da je Keimu bilo teško gledati u to. Pitao se hoće li ta ĉudna stvorenja koja su tu bila prikazana zaista i pronaći kako ţive u unutrašnjosti ove zemlje ili su to samo bile njihove verzije zmajeva i feniksa. Vidio je mnogo bakra i nešto bronce ili mjedi, ali većinom zlato. Straţari koji su stajali poredani oko palaĉe drţali su koplja ĉiji su šiljci bili zlatni, a zlatni su bili i njihovi štitovi, - dekorativno, ali ne jako praktiĉno. Sigurno ni njihovi neprijatelji nisu imali ţeljeza. U palaĉi su ih uveli u golemu prostoriju ĉiji je jedan zid bio otvoren prema dvorištu, a ostala tri prekrivena zlatnim filigranima. Tu su na podu bile prostirke i Keimu, Bubici i ostalim Kinezima bilo je ponuĊeno sjesti na njih. U prostoriju je ušao njihov car. Svi su se klanjali i onda sjeli na tlo. Car je sjeo pokraj svojih posjetitelja, na kariranu prostirku, i onda je nešto ljubazno rekao. Bio je to ĉovjek star ĉetrdesetak godina, bijelih zuba i vrlo zgodan, širokog ĉela i visoko postavljenih i izraţenih liĉnih kostiju, jasnih smeĊih oĉiju, istaknute brade i orlovskog nosa. Imao je zlatnu krunu ukrašenu malim zlatnim glavama koje su se ljuljale u šupljinama izrezanima u kruni, poput onih gusarskih glava koje su visjele na gradskim vratima Hangzoua.
89 I to je utjecalo na to da se Keim osjećao nelagodno pa je pomaknuo onaj pištolj pod kaputom, potajice gledajući oko sebe. Nije bilo nekih drugih znakova koji bi ga zabrinjavali. Naravno, bilo je tu i nekih ljudi mrkog izgleda, oĉito carevih straţara, koji su bili spremni skoĉiti ako ga išta bude ugrozilo, ali ako se to izuzme, ništa drugo, pa se ĉinilo kako je to samo onaj uobiĉajen oprez u nazoĉnosti stranaca. Ušao je svećenik odjeven u plašt napravljen od perja kobaltno plavih ptica i onda za cara izveo neki obred, nakon ĉega su se cijeloga dana gostili jedući neko meso nalik janjetini, povrće i neku kašu za koju nije znao od ĉega je. Pili su samo ono slabo pivo i neku vrlo jaku rakiju. Konaĉno je Keim poĉeo osjećati znakove pijanstva, a vidio je kako su njegovi ljudi u još gorem stanju. Bubici se nije sviĊao okus pa je i jela i pila vrlo malo. Vani u dvorištu muškarci su plesali uz bubnjeve i nekakve frule, što je zvukom podsjećalo na korejske glazbenike, i to je Keima navelo na razmišljanje jesu li preci ovih ljudi moţda davno prije bili protjerani iz Koreje i onda bili zahvaćeni onom istom morskom strujom. Moţda su, još prije mnogo dinastija, ljudi s nekoliko takvih zalutalih brodova nastanili cijelu ovu zemlju; ova glazba je zaista zvuĉala kao eho tih davnih vremena. Ali tko zna, morat će o tome porazgovarati s I-Ĉinom kad se vrate na brod. Kad je sunce zalazilo, Keim je nagovijestio njihovu ţelju da se vrate na svoj brod. Car ga je samo pogledao, pokazao prema svojem svećeniku i onda je ustao. Svi su opet stajali i klanjali se. Car je napustio prostoriju. Kada je otišao, Keim je ustao i uzeo Bubicu za ruku i pokušao je izvesti onim putem kojim su i došli (iako nije bio siguran hoće li ga se moći sjetiti) no straţari su mu preprijeĉili put prekriţivši svoja koplja na naĉin koji je izgledao jednako ceremonijalno kao i njihovi plesovi. Keim je mimikom iskazao svoje nezadovoljstvo, što se vrlo lako moţe uĉiniti, i onda pokazao kako će Bubica biti tuţna i ljutita ako je budu drţali podalje od broda. Ali straţari se nisu ni pomaknuli. I tako su tamo stajali. Keim je proklinjao samoga sebe što je s ovako ĉudnim ljudima uopće napuštao plaţu. Pod kaputom je osjećao kuburu. Mogao je samo jednom zapucati. Morao bi se nadati da će ga I-Ĉin moći spasiti. Bilo je dobro što je onako uporno ustrajao na tome da doktor ostane na obali, jer je osjećao kako bi IĈin najbolje mogao organizirati spašavanje. Zarobljenici su proveli noć na onim prostirkama okruţeni straţarima koji su stajali i nisu spavali nego su provodili vrijeme ţvaĉući neko lišće koje su vadili iz vrećica koje su im bile obješene preko ramena, ispod onih kariranih tunika. Keim se sklupĉao oko Bubice, a ona se poput maĉke privila uz njega. Bilo je hladno. Keim je i drugima rekao da legnu svi zajedno na jednu hrpu kako bi zaštitili djevojĉicu ili je barem grijali. U zoru se car vratio, odjeven poput kakvog divovskog pauna ili feniksa, praćen ţenama koje su nosile od zlata izraĊene štitnike za grudi koji su bili oblikovani poput pravih dojki s bradavicama od rubina. Pogled na te ţene ispunio je Keima apsurdnom nadom kako će ipak sve biti u redu. Iza njih je ušao onaj visoki svećenik s plaštem i neka maskirana figura, sva u kariranom, ĉija je frizura, puna malih zlatnih lubanja, zveckala. Taj je, bez sumnje, bio neka vrst njihovog boga mrtvih. Keim je pomislio kako ih je ovaj došao pogubiti i to ga natjera da bude još oprezniji. Izveli su ih van, u mutnu svjetlost praskozorja i poveli ih uzbrdo prema istoku. Cijelog tog dana su se uspinjali, a i sljedećeg dana, i Keim se već uspuhao od penjanja pa se osvrnuo i ostao zadivljen prizorom, vidjevši kako su visoko i daleko od mora ĉija se plava površina ĉinila vrlo ravnom i vrlo dalekom. Nikada nije ni pomišljao da bi se mogao popeti ovako visoko iznad mora, bilo je to kao da leti. A ipak su pred njima, s istoka, bili još viši vrhunci i golemi bijeli vulkani, poput kakvih super-Fudţija. Penjali su se baš prema tim vulkanima. Dobro su ih nahranili i dali im neki j ako gorki ĉaj, a onda im uz ritual popraćen glazbom dali male vrećice pune listova ĉaja, onog istog nazubljenog lišća kakvo su one prve noći straţari ţvakali. I ti su listovi imali gorak okus, no od njih su im se brzo umrtvila usta i grlo i Keim se nakon toga osjećao bolje. To je lišće bilo nekakav stimulans, nešto poput ĉaja ili kave. Rekao je Bubici i svojim ljudima neka i oni malo ţvaĉu. Ono malo snage koja mu je sada prostrujala ţivcima dalo mu je dovoljno ĉi energije da bi mogao razmišljati o problemu koji ih je zadesio i o bijegu. Nije se ĉinilo vjerojatnim da bi I-Ĉinu uspjelo probiti se kroz blatno-zlatni grad i slijediti ih ovamo gore, no Keim se nije uspio prestati nadati i bila je to divlja nada koju je osjetio svaki puta kada se okrenuo i pogledao lice Bubice koje je još bilo nedirnuto sumnjom ili strahom; jer što se je nje ticalo, ona je mislila kako je ovo samo još jedan dio ovog putovanja koje je njoj ionako bilo ĉudnovato. Zapravo joj je ovaj dio bio zanimljiv, sa svim tim bojama, zlatom i planinama. Ĉinilo se da na nju ne utjeĉe ova visina na koju su se uspeli. Keim je poĉinjao shvaćati kako ovi oblaci, koji su sada ĉesto bili već i ispod visine na kojoj je on bio, plove zrakom koji je studeniji od one dragocjene slane mješavine iznad površine mora. Kad je u jednom trenutku osjetio miris tog slanog morskog zraka, moţda je to samo bila ona sol u njegovoj kosi, poĉeo je ţudjeti za tim zrakom kao da je hrana. Glad za zrakom! Zadrhtao je od pomisli kako su sada visoko.
90 A njihovom uspinjanju još nije došao kraj. Penjali su se na greben prekriven snijegom. Sada je staza bila utabana u tu tvrdu bijelu tvar. Dali su im meke ĉizme, koje su iznutra bile podstavljene krznom, a potplati su bili napravljeni od drveta, te toplije tunike i prekrivaĉe na kojima su bili otvori za glavu i ruke, sve protkano zamršenim kariranim šarama u kojima su kvadrate ispunjali maleni likovi. Pokrivaĉ kojeg su dali Bubici bio je tako dugaĉak da je u njem izgledala kao da nosi odjeću budistiĉke njegovateljice, a bio je izraĊen od tako finog materijala da se Keim odjednom prestrašio. Još je jedno dijete putovalo s njima, Keimu se ĉinilo da je to djeĉak, premda nije bio posve siguran; i to je dijete bilo odjeveno fino poput onog svećenika s plaštem. Stigli su do logorišta napravljenog od plosnatog kamenja poslaganog na snijeg. U nekoj udubini na toj zaravni zapalili su veliku vatru i oko nje podigli brojne jurte. Njihovi uzniĉari su se smjestili na svoje prostirke i jeli, nakon ĉega su ritualno ispijali mnogo šalica vrućeg ĉaja, piva i rakije, a onda su izveli obred u ĉast zalasku sunca koje je zapalo u oblake što su mirno plovili nad oceanom. Sad su bili već dobrano iznad tih oblaka, a još uvijek se s istoka, visoko iznad njih, u poput indiga plavo nebo uzdizao vulkan ĉiji su snijegom prekriveni obronci sada, neposredno iza zalaska sunca, imali ljubiĉast odsjaj. Ta noć je bila ledena. Keim je opet drţao Bubicu i uvijek kad bi se okretao budio se od straha. Ĉinilo mu se kako dijete s vremena na vrijeme prestaje disati, no nakon toga bi uvijek ponovo poĉela disati. Probudili su ih u zoru i Keim je bio zahvalan što su mu dali malo vrućeg ĉaja, hranu i nakon toga malo onog sitnog zelenog lišća za ţvakanje, premda im je ovo zadnje uruĉio onaj koji je izgleda imao ulogu krvnika, nekog boga-pogubitelja. Krenuli su uz obronak vulkana još dok je snijeg na njemu izgledao siv pod potpuno bijelim nebom osvita. Na zapadnoj strani bio je ocean prekriven oblacima koji su se poĉinjali razilaziti i ona plava ploĉa je leţala tamo, duboko, duboko ispod, pa se Keimu ĉinila poput rodnog sela ili vlastitog djetinjstva. Kako su se uspinjali, tako je postajalo sve hladnije i bilo im je sve teţe hodati. Snijeg pod nogama bio je krt i mrvio se u komadiće koji su škripali i blještali. Bio je previše blještav, a sve drugo je bilo previše tamno: nebo je bilo plavo-crno, kolona ljudi vidjela se nejasno. Keimu su suzile oĉi i osjećao je hladnoću tih suza na svojim obrazima i na svojim tankim, sijedim brkovima. Nastavio je hodati, oprezno koraĉajući u tragove stopa straţara koji je hodao ispred njega, nespretno pruţajući ruku iza sebe kako bi primio Bubicu za ruku i povukao je gore. Napokon, nakon što je već neko vrijeme bio posve zaboravio podizati pogled, jer više nije oĉekivao da će se ikada išta promijeniti, snjeţna padina je sada leţala ispod njih. Pojavilo se golo crno kamenje, koje je posvuda virilo iz snijega, posebno ispred njih, gdje više niĉega nije bilo iznad njih. I zaista, bili su na samom vrhu; oko njih kamenita pustoš, kamenje poput razrovanog smrznutog blata pomiješanog s ledom i snijegom. Na najvišoj je toĉki bilo u tlo pobodeno nekoliko motki na kojima su se vijorili komadi odjeće i zastave, baš kao i na planinama Tibeta. Moţda to onda i jesu Tibetanci. Onaj svećenik se, zajedno s bogom-krvnikom i straţarima, okupio pod stijenama. Oba djeteta su odveli do svećenika, sprijeĉivši Keima da poĊe za njima. Ustuknuo je kao da odustaje, gurnuvši ruke ispod ponĉa kao da ga zebu; a i zeble su ga, bile su potpuno ukoĉene kad je posegnuo za drškom kubure. Otkoĉio je kuburu i izvukao je iz futrole, drţeći je skrivenu samo pokrivaĉem. Djeci su dali još toplog ĉaja kojeg su vrlo rado popila. Svećenik i njegovi pomoćnici su pjevali licem okrenutim prema suncu, a bubnjevi su odjekivali poput onog bolnog pulsa negdje u pozadini Keimovih poluslijepih oĉiju. Imao je strašnu glavobolju i sve stvari su mu izgledale kao tek sjene tih stvari. Ispod njih, na snjeţnom grebenu, ljudi su se brzo uspinjali. Bili su odjeveni u prekrivaĉe kakve imaju mještani, no Keimu su izgledali kao I-Ĉin i njegovi ljudi. Tamo, mnogo niţe ispod njih, još se jedna skupina probijala idući njihovim tragom. Keimu je srce već brţe zakucalo, odjekivalo je u njemu poput obrednih bubnjeva. Onaj bog-egzekutor je iz ukrašenih drvenih korica izvadio zlatan noţ i malom djeĉaku prerezao grlo. Krv je lovio u zlatnu zdjelu i ona se pušila na suncu. Ĉuo se zvuk bubnjeva i frula i pjev molitve, a malo tijelo je bilo zamotano u onu mekanu kariranu tkaninu i onda njeţno poloţeno na kameni vrh, u pukotinu izmeĊu dva velika kamena. Krvnik i svećenik su se tada okrenuli prema Bubici, koja se bezuspješno otimala kako bi pobjegla. Keim je izvukao kuburu, provjerio kremen i, drţeći je s obje ruke, naciljao u boga-krvnika. Nešto je viknuo i onda zadrţao dah. Straţari su pošli prema njemu, a krvnik ga je pogledao. Keim je povukao okidaĉ i kubura je grunula ispustivši dim, odbacivši Keima dva koraka natrag. Krvnik je pao na leĊa i odsklizao se preko krpice snijega, a iz vrata mu je šikljala krv. Iz otvorene šake mu je ispao noţ. Svi su promatraĉi skamenjeni zurili u boga-pogubitelja; nisu znali što se dogodilo. Keim je i dalje drţao kuburu uperenu u njih, kopajući po vrećici o pojasu kako bi je opet napunio. Pred svima njima je ponovo napunio kuburu, dva-tri puta oštro podviknuvši, što ih je natjeralo da poskoĉe. Napunjenu kuburu je uperio u straţare koji su se povukli. Neki su kleknuli, a drugi bezglavo bjeţali. Mogao je vidjeti I-Ĉina i svoje ljude kako se probijaju kroz snijeg na posljednjoj uzbrdici. Svećenik je nešto rekao, a Keim je paţljivo nanišanio u njega i opalio. Svećenik se srušio na leĊa kao da ga je pogodila kakva divovska nevidljiva šaka, otkoturao se i ostao leţati zgrĉen u snijegu, a plašt mu je bio umrljan krvlju.
91 Keim je kroz dim poţurio do Bubice, oteo je iz ruku njezinih ĉuvara i podigao je u naruĉje, dok su ovi stajali i drhtali, kao da su paralizirani. S malom na rukama pošao je niz stazu. Ona je bila tek napola pri svijesti; lako moguće da je u onom ĉaju bilo droge. Stigao je do I-Ĉina, koji je silno uspuhan predvodio skupinu njihovih mornara, a svatko od njih bio je naoruţan kremenjaĉom, kuburom i mušketom. − Natrag na brod! − zapovjedio je Keim. − Pucajte u svakog tko se isprijeĉi na putu. Silazak s planine bio je znatno lakši od uspona, no ipak je bio opasan upravo zbog te lakoće i jer su svi još bili razdragani, napola slijepi i tako umorni da im se noga ĉesto okliznula, a bivalo je i sve toplije pa je snijeg omekšao i pod nogama je bio poput skliske kaše. Noseći Bubicu, Keim je imao još dodatnih poteškoća jer nije dobro vidio kamo staje pa se ĉesto znao okliznuti, ponekad i vrlo gadno. Ali, gdje god je to bilo moguće, dvojica njegovih ljudi su išli uz njega, drţeći ga za lakte kada bi se okliznuo i tako su, usprkos svemu, brzo napredovali. Svaki puta kad bi prispjeli do nekog od sela smještenih visoko u planini, doĉekala bi ih okupljena gomila i tada je Keim predao Bubicu svojim ljudima, kako bi mogao drţati kuburu tako da je svi vide. Ako im je svjetina preprijeĉila put, pucao je u onog meĊu njima koji je imao najveću frizuru. Pokazalo se kako je sam prasak kubure plašio nazoĉne još više nego naglo rušenje i krvava smrt njihovih svećenika i poglavica, pa je Keim pomislio kako je ovdje vjerojatno takav sustav vladavine u kojem lokalni voĊe ionako ĉesto bivaju, zbog ovog ili onog, ubijeni od straţara ili cara. U svakom sluĉaju, ĉinilo se kako su ljudi kraj kojih su prolazili uglavnom već bili paralizirani ĉuvši zvuk Kinezovih zapovijedi. Zvuk groma, popraćen trenutaĉnom smrću, kao da je udarila munja... to se u ovim planinama sigurno dogaĊalo dovoljno ĉesto da su imali jasnu predodţbu o tome s ĉim je ovaj Kinez ovladao. Drţao je munju u cijevi. Konaĉno je Keim ostavio Bubicu svojim ljudima, a on je silazio predvodeći ih, stalno iznova puneći kuburu i pucao u bilo koju gomilu koja mu se pribliţila dovoljno da moţe pogoditi, osjećajući kako u njemu buja neka ĉudna radost, neka strašna moć nad ovim neukim primitivcima koji su pred kuburom ostajali paralizirani. Sada je on bio njihov stvarni bog-egzekutor i prolazio je izmeĊu njih kao kroz marionete kojima su pokidani konci. Tek kasno toga dana zaustavio je svoju posadu kako bi iz sela uzeli hranu i pojeli je, a onda su se nastavili spuštati sve dok nije pala noć. Sklonili su se u zgradu nekakvog skladišta, veliku šupu kamenih zidova i s drvenim krovom, punu odjeće, ţita i zlata. Ljudi bi se ubili noseći na leĊima zlato pa ih je Keim ograniĉio odredivši da svatko smije ponijeti po jedan komad, bilo komad nakita, bilo neobraĊenu ploĉu. − Svi ćemo se jednoga dana vratiti ovamo, − rekao im je, − i onda ćemo biti bogatiji od samog cara. − Za sebe je odabrao leptira izraĊenog od zlata. Premda je bio iscrpljen, shvatio je kako mu je zapravo teško leći, pa ĉak i prestati hodati. Nakon intervala noćnih mora, sjedeći napola budan uz Bubicu, probudio ih je sve prije zore i opet su krenuli nizbrdo, a sve njihovo oruţje bilo je napunjeno i spremno. Kada su se spustili do obale, bilo je jasno da su ih noću teklići pretekli i upozorili mještane na katastrofu koja se gore odigrala. Borbene snage su zauzele raskriţje neposredno iznad onog velikog grada na obali, derući se uz udaranje bubnjeva, mašući toljagama, štitovima i kopljima. Bili su brojĉano jaĉi od Kineza: onih pedesetak ljudi koje je I-Ĉin doveo sada se suoĉilo s nekih ĉetiri do pet stotina ratnika. − Raširite se, − rekao je Keim svojim ljudima. − Hodajte ravno na cestu i na njih, pjevajući "Opet smo pijani na Velikom kanalu", drţite sve oruţje ispred sebe, a kada budem rekao da stanete onda stanite i nanišanite u njihove voĊe... u bilo koga od onih koji imaju najviše perja na glavi. Kad kaţem vatra, svi opalite odjednom i ponovo napunite oruţje. Napunite ga ĉim brţe moţete, ali ne pucajte ponovo dok ne ĉujete da vam ja to kaţem. A ako vam to kaţem, onda pucajte pa ponovo napunite. I tako su pošli cestom, pjevajući staru pjesmu pijanaca koliko ih je grlo nosilo, a onda su stali i opalili salvu i te njihove kremenjaĉe baš kao da su i bile topovi, jer imale su posve isti uĉinak. Mnogo ljudi je krvareći popadalo na tlo, a preostali su se razbjeţali u potpunoj panici. Bila je potrebna samo ta jedna salva i priobalni grad je bio njihov; mogli su ga spaliti do temelja ili uzeti bilo što, no Keim im je zapovjedio neka ĉim brţe proĊu ulicama, još uvijek pjevajući što glasnije, sve dok ne doĊu na plaţu do svojih ĉamaca i ne budu na sigurnom. Ĉak se nije ni ukazala potreba da ponovo zapucaju. Keim je pošao do I-Ĉina i rukovao se s njim, − Zahvaljujem, − rekao mu je, pomalo kruto, pred svim ostalim mornarima, − Spasili ste nas. Oni bi Bubicu ţrtvovali poput janjeta, a nas ostale bi poubijali kao muhe. Keimu se ĉinilo logiĉnim da će se mještani ubrzo oporaviti od šoka kojeg je izazvalo oruţje, a onda bi, zbog svoje brojnosti, opet mogli postati opasni. Već i sada se svjetina poĉela okupljati na sigurnoj udaljenosti i promatrati ih. Zato se, ĉim je smjestio Bubicu i većinu svojih ljudi na brod, konzultirao s I-Ĉinom i
92 mornarima zaduţenim za odrţavanje dovoljne koliĉine namirnica, kako bi vidio što im još nedostaje za njihov put natrag preko Dahaija. Tada su, uz brojnu oruţanu pratnju, po posljednji puta stupili na kopno i, nakon što su topovi s brodova pucali na grad, krenuli, opet pjevajući i hodajući uz ritam bubnjeva, ravno pred vladarevu palaĉu. Kod palaĉe su optrĉali oko zida i ulovili skupinu svećenika i ţena pa pobjegli kroz vrata na drugoj strani i onda je Keim ubio jednog svećenika, a svojim ljudima zapovjedio neka ostale sveţu. Nakon toga je stao pred svećenike i mimikom im objašnjavao svoje zahtjeve. U glavi mu je još uvijek bolno bubnjalo, još je uvijek lebdio u onoj ĉudnovatoj radosti ubijanja i bilo je pravo ĉudo kako mu je pošlo za rukom da im, sluţeći se samo mimikom, objasni taj svoj priliĉno sloţen spisak zahtjeva. Pokazao je na sebe i svoje ljude, a onda prema zapadu pa pustio da mu jedna ruka jedri na vjetru kojeg je proizvodila druga. Uzimao je u ruke razne uzorke hrane i lišće ĉaja, pokazujući kako to ţeli. Onda je odglumio njih, kako mu sve to donose na plaţu. Tada je otišao do glavnog taoca i odglumio kako ga odvezuje i kako mu na odlasku maše. Ako pak traţena dobra ne budu stigla... uperio je kuburu u svakog od talaca. Ali ako stigne, Kinezi će sve njih osloboditi i otploviti. Sve je to glumio korak po korak, gledajući taoce u oĉi i govoreći vrlo malo, jer je procijenio da bi ih nerazumljiv govor samo ometao u shvaćanju onog što je pantomimom pokazivao. Tada su njegovi ljudi oslobodili sve ţene i onih nekoliko muškaraca koji nisu imali ukrase u kosi, pa su ih poslali s jasnim uputama neka donesu svu traţenu robu. Po njihovim je oĉima vidio da su savršeno dobro razumjeli što im je ĉiniti. Nakon toga otišli su s preostalim taocima na plaţu i tamo ĉekali. Istog tog poslijepodneva na jednoj od glavnih ulica pojavili su se ljudi natovareni vrećama. Stavili su vreće na plaţu, poklonili se i onda povukli, još uvijek licem okrenuti prema Kinezima. Suho meso, ţito, mali zeleni listovi, ploĉe zlata i zlatnih ukrasa (mada ih Keim uopće nije to traţio), pokrivaĉi i hrpe mekane odjeće. Gledajući u sve to razastrto po plaţi, Keim se osjećao poput kakvog okrutnog ubiraĉa poreza; ali osjetio je i olakšanje pa i osjećaj moći, no vrlo slabašan, kao da je sve to bilo rezultat neke magije koju on nije ni do kraja shvatio niti ju je mogao kontrolirati. A iznad svega osjećao je zadovoljstvo. Imali su sve što im je bilo potrebno za putovanje kući. Sam je odvezao taoce i pokazao im neka idu. Svakom od njih dao je po jednu kuglu za kuburu, stisnuvši njihove prste koji nisu reagirali oko svake kugle. − Jednog dana ćemo opet doći, − rekao im je, − mi ili ljudi gori od nas. − Nakratko se upitao hoće li moţda i oni oboljeti od kozica, jer su u palaĉi mornari bili spavali na onim prostirkama. Nitko ne bi mogao sa sigurnošću odgovoriti na to pitanje. Mještani su se udaljili, neki ĉvrsto drţeći one kugle, a neki su ih ispustili. Ţene su stajale na sigurnoj udaljenosti, sretne što su vidjele kako je Keim odrţao obećanje koje im je pantomimom dao, sretne što su njihovi ljudi sada osloboĊeni. Keim je pak svojima naredio da sve utovare u ĉamce. Odveslali su do brodova i onda odjedrili s tog velikog, brdovitog otoka. _______________ NAKON SVIH TIH DOGAĐAJA, PLOVIDBA VELIKIM OCEANOM BILA JE NEŠTO VRLO POZNATO, vrlo miroljubivo. Dani su im prolazili u kruţenju morem. Slijedili su sunĉev put prema zapadu, stalno prema zapadu. Većinom su dani bili topli i sunĉani. Tada su se mjesec dana svakodnevno nakupljali oblaci da bi se tijekom poslijepodneva rasprsnuli u nevrijeme, u sive prolome oblaka koji su brzo prestajali. Nakon toga je uvijek puhnuo jugoistoĉni vjetar, olakšavajući im plovidbu. Njihove uspomene na veliki otok postajale su sve više nalik snima ili legendama kakve su slušali o podruĉjima gdje su obitavala neljudska stvorenja. Da nije bilo Bubice, bilo bi im teško povjerovati da su uopće prošli kroz sve to. Bubica se igrala na admiralskom brodu. Ljuljala se na konopcima kao mali majmun. Na brodu je bilo na stotine ljudi, ali nazoĉnost samo jedne male djevojĉice promijenila je sve: jedrili su s blagoslovom. Ostali brodovi su se drţali blizu admiralskog u nadi da će je ugledati ili biti blagoslovljeni kakvim njezinim sluĉajnim posjetom. Većina mornara je vjerovala da je ona boţica Tianfei, koja putuje s njima kako bi im pruţila sigurnost i kako je zbog toga ovo putovanje u povratku bilo toliko lakše od onoga kada su odlazili. Vrijeme im je bilo sklonije, zrak topliji, bilo je više ribe. Tri puta su prolazili pokraj malih atola, nenaseljenih, pa su mogli ukrcati kokosove orahe i onu središnju srţ stabala palmi, a jednom i vodu. Keim je osjećao kako je ipak najvaţnije to što plove na zapad, natrag kući u poznati svijet. Ovaj se povratak toliko razlikovao od putovanja kad su odlazili da se ĉinilo nevjerojatnim da je sve to sastavni dio istog putovanja. Jer već je i sam smjer puta ĉinio golemu razliku! Bilo je tako teško ploviti ususret jutarnjem suncu, bilo je teško odlaziti iz svog svijeta. Jedrili su, dan za danom. Sunce je izlazilo na krmi i tonulo pod pramac, vukući ih sve dalje. Ĉak im je i Sunce pomagalo, moţda i previše, jer sada je bio sedmi mjesec i bilo je jako vruće pa je većina tog mjeseca protekla gotovo bez vjetra. Molili su se Tianfei, trudeći se pritom ne gledati u Bubicu.
93 Ona se igrala s uţadi i koloturnicima, nesvjesna njihovih skrivenih pogleda. Sada je već sasvim dobro govorila kineski, a I-Ĉina je nauĉila sve iz jezika Mivoka ĉega se mogla sjetiti. On je sve to zapisivao slaţući rjeĉnik za kojeg je vjerovao kako bi mogao biti od koristi sljedećim ekspedicijama koje će se otisnuti na taj novi otok. To je bilo zanimljivo, rekao je Keimu, jer je obiĉno odabirao neki ideogram, ili kombinaciju ideograma koji su zvuĉali najsliĉnije izgovorenoj mivoškoj rijeĉi i onda bi uz nju zapisao, najpreciznije što je mogao (s obzirom na njegov izvor informacija), definiciju njezinog znaĉenja u mivoškom jeziku; ali, naravno, dok se u potrazi za korektnim izgovorom gledalo ideograme, bilo je nemoguće ne ĉuti pritom i njihova kineska znaĉenja pa je tako cijeli mivoški jezik postao još jedan set homonima koji se pridodao ionako glomaznom broju onih koji su već postojali u kineskom jeziku. Mnogi od kineskih knjiţevnih ili religioznih simbola bili su pukom sluĉajnošću povezani istozvuĉnošću koja je tvorila njihovu metaforiĉku povezanost pa je tako izriĉaj da je roĊendan desetog dana u mjesecu (ši) znaĉila i raĊanje kamena (ši); ili slika ĉaplje i lotosa, lu i lian, postala je preko istozvuĉnice poruka: neka tvoj put (lu) uvijek ide prema gore (lian); ili se sliku majmuna koji na leĊima nosi drugog majmuna moglo na isti naĉin proĉitati i kao: prenosi svoj status vladara s generacije na generaciju. Sada je I-Ĉinu mivoška rijeĉ za ići kući izgledala kao i vu ja, što znaĉi pet patki, dok mivoška rijeĉ za plivati izgleda kao Peng-zu, legendarni lik koji je ţivio osam stotina godina. I tako bi on pjevao "pet patki pliva kući, trebat će im samo osam stotina godina" odnosno "skočit ću sa strane i postati Peng-zu", a Bubica je umirala od smijeha. I druge sliĉnosti u ta dva jezika, kada se radilo o rijeĉima vezanim uz more i plovidbu, natjerale su I-Ĉina da posumnja kako je Hsu Fuova ekspedicija na istok ipak završila na oceanskom kontinentu Jingzou i tamo, ako ništa drugo, ostavila neke kineske rijeĉi, ako ĉak i sami Mivoki nisu bili potomci te ekspedicije. Neki ljudi su već poĉeli govoriti o povratku u tu novu zemlju, najĉešće u ono zlatno kraljevstvo na jugu, koje će pokoriti oruţjem i odnijeti njihovo zlato natrag u stvarni svijet. Oni nisu rekli "Mi ćemo to uĉiniti", što bi donijelo zlu kob, nego radije "Ako netko bude to uĉinio". Drugi su to slušali pomalo rezervirano, znajući da ih, ako im Tianfei dopusti sretan povratak kući, više ništa ne bi moglo navesti da ikada više poĊu preko velikog oceana. Tada se sve smirilo, u djeliću oceana koji se nalazio izvan kiše, oblaka, vjetra ili morskih struja. Bilo je to kao da se na njih sruĉila kletva, vjerojatno zato što su tako otvoreno govorili kako će se vratiti zbog zlata. Poĉeli su se prţiti. U vodi je bilo morskih pasa pa nisu mogli slobodno plivati kako bi se rashladili. Zato su samo izmeĊu dva broda vezali jedro i pustili ga malo potonuti, sve dok nije bilo dovoljno duboko da se u njega moglo skoĉiti kao u bazen, u vrlo toplu vodu koja je sezala do prsa. Keim je prisilio Bubicu da se uvuĉe u vreću i tek onda skaĉe. Jer da joj je odbio tu njenu ţelju za skakanjem, navukao bi na sebe bijes cijele posade. Pokazalo se da mala pliva kao vidra. Muškarci su se prema njoj ponašali kao da je boţica, a ona se smijala vidjevši ih kako poput malih djeĉaka uţivaju u sportovima. Bilo je pravo osvjeţenje ovako raditi nešto drugo, no jedro nije moglo dugo podnositi svu tu vlagu i skakanje po njemu pa se poĉelo polako raspadati. Zato su to uradili samo jednom. Ovo zatišje ih je poĉelo ugroţavati. Ponestat će im vode, a onda i hrane. Moţda ih je neka neprimjetna struja i dalje vukla prema zapadu, no I-Ĉin tu nije bio optimist. − Ovo mi nekako više izgleda kao da smo zašli u središte kruţne struje, nešto poput onog kad si u onom mirnom središtu tajfuna. − Savjetovao je jedriti prema jugu ĉim to bude moguće, kako bi ponovo zašli u podruĉje vjetra i morskih struja i Keim se sloţio, no nije bilo vjetra s kojim bi tamo odjedrili. Sve je postalo vrlo nalik onom prvom mjesecu njihovog putovanja, osim što nije bilo Kuro-Šija. Opet su raspravljali o tome trebaju li spustiti ĉamce i pokušati veslajući u njima tegliti brodove. Ali te velike dţunke bile su preglomazne da bi ih se moglo pomaknuti samo snagom vesala i I-Ĉin je procijenio kako ne treba još i veslanjem oderati ljudima koţu s dlanova kad su već ionako potpuno iscrpljeni. Nije bilo druge doli ĉekati i racionalizirati ono malo pitke vode koja im je još bila preostala. Bubici su svi davali vodu bez ikakvih ograniĉenja, ne obazirući se na to što je govorila kako će se ona ponašati kao i svi ostali. Njoj bi dali i posljednju baĉvu vode u cijeloj floti. To s nestašicom vode je već došlo dotle da je I-Ĉin predloţio neka saĉuvaju svoju tamnoţutu mokraću i pomiješaju je s preostalom vodom, kad su se s juga pojavili tmasti oblaci i ubrzo je bilo jasno kako će se njihov problem naglo promijeniti, jer će umjesto nestašice uskoro imati previše. Vjetar je silovito udario, nad njima su se valjali oblaci, voda se na njih sruĉila u gustoj zavjesi i baĉve su gotovo u jednom trenu bile pune. Sada je nastao problem kako se izvući iz te oluje. Samo dţunke koje su bile goleme poput ovih njihovih bile su dovoljno visoke i dovoljno fleksibilne da bi mogle i neko duţe vrijeme izdrţati ovakve udare, ali sada se ĉak i ovih osam velikih brodova poĉelo napinjati i propinjati pod kišom, uţad je pucala i taj bijeg iz oluje se pretvorio u grozniĉav napor da se zaĉepe mjesta koja su poĉela propuštati vodu, poprave slomljeni dijelovi, zamijeni prepukla uţad. Cijelo to vrijeme valovi su sve više rasli, sve dok se na kraju brodovi nisu propinjali i onda padali kao preko zapjenjenih brda, valjajući se od juga prema sjeveru iscrpljujućom, nezaustavljivom i nemilosrdnom, gotovo zadivljujućom brzinom. Admiralski brod se propinjao na kresti vala, a bijela se pjena prelijevala preko palube i, u onom kratkom trenu kad bi se povukla, vidio se kaos s kraja na kraj obzora, moglo se
94 vidjeti još dva ili tri broda kako, svaki u nekom svojem ritmu, nestaju pod vodom i onda opet izranjaju i kako ih vjetar otpuhuje nekamo u tminu punu vode. Ljudi vise nisu mogli uĉiniti ništa doli se, mokri do koţe i prestrašeni, skutriti u kabinama, ne mogavši ĉuti jedan drugog od huke vjetra i valova. Kad je oluja bila na vrhuncu svog bješnjenja, zašli su u takozvano riblje oko, u samo središte oluje, u to ĉudnovato i posvemašnje zatišje u kojem su se valovi bez ikakvog reda prelijevali na sve strane, sudarajući se meĊusobno i pritom štrcajući u tminu bijelu pjenu, dok su svuda uokolo crni oblaci zastrli horizont. Bio je to tajfun i nitko se nije tome ĉudio. Kao i u simbolu jina i janga, i u središtu vihora bilo je toĉaka potpune tišine. Uskoro će im se vratiti iz suprotnog smjera. Zato su sad velikom brzinom obavljali popravke, kako bi, kad su već izdrţali do polovice, izdrţali to do kraja. Keim je pokušao pogledom prodrijeti kroz mrak do drugog broda za kojeg mu se ĉinilo da je u nevolji. Ljudi su se tamo okupili uz ogradu, zureći u smjeru gdje je bila Bubica, a neki su je i dozivali. Nije bilo nikakve sumnje da su vjerovali kako su u nevolji zato što djevojĉica nije na njihovom brodu. Kapetan toga broda dovikivao je Keimu kako će, kad oluja opet naiĊe, moţda morati odsjeći gornju polovicu jarbola kako mu se brod ne bi prevrnuo pa, kad sve bude prošlo i ako se to bude pokazalo nuţnim, neka ostali poĊu u potragu za njima. No kad je druga strana tajfuna udarila, i na admiralskom se brodu pogoršalo stanje. Jedan ĉudan val tresnuo je Bubicom o zid i nakon toga je strah mornara postao opipljiv. Drugi brodovi su im nestali s vidika. Vjetar je opet goleme valove razdirao u pjenu, a njihove su se kreste nadvile nad brod pokušavajući ga potopiti. Onaj dio kormila koji je ispod nivoa mora udario je o oplatu krme i pukao, i kasnije je, ma koliko se trudili da se nagnu taj metar preko ograde i zamijene kormilo, postalo nemoguće upravljati brodom. I dok su se tako trudili domoći se kormila i spasiti brod, more ih je nekolicinu zbrisalo s palube ili su se utopili zapetljani u uţad, a I-Ĉin se posvetio Bubici. Vikao je Keimu kako je mala slomila ruku, a oĉito i nekoliko rebara. Keim je vidio kako se dijete bori da bi došlo do daha. Vratio se onoj borbi da se spasi kormilo i nekako im je uspjelo prebaciti sidro preko ograde, što je ubrzo okrenulo pramac prema vjetru. To ih je sad nakratko spasilo, ali ĉak i sada, kad su valovi dolazili preko pramca, bili su to teški udari i traţilo je od njih da se svom snagom bore kako im vrata ne bi popucala i skladišni prostor se napunio vodom. Sve su to radili ispunjeni strahom za Bubicu; ljudi su bijesno vikali kako se za nju trebalo bolje pobrinuti i kako nema isprike koja bi opravdala to što se s njom dogodilo. Keim je znao da se on trebao za to pobrinuti. Ĉim je ulovio koji slobodan trenutak otišao bi do nje u najvišu kabinu na straţnjoj palubi i preklinjućim pogledom gledao I-Ĉina, koji mu nije mogao pruţiti utjehu. Iskašljavala je krvavu pjenu, vrlo crvenu, a I-Ĉin joj je ĉistio dušnik od te pjene stavljajući joj s vremena na vrijeme u usta neku cjevĉicu. − Rebro joj je probilo pluća, − kratko je rekao, zadrţavši pogled na djetetu. Ona je u meĊuvremenu došla k svijesti, oĉi su joj bile široko otvorene, boljelo ju je no bila je tiha. Samo je upitala, − Što mi se dogodilo? − Nakon što joj je ponovo oĉistio grlo od krvi, I-Ĉin joj je rekao isto što je rekao i Keimu. Disala je poput psa, plitko i brzo. Keim se vratio k onom vodenom kaosu na palubi. Vjetar i valovi nisu bili ništa gori nego ranije, moţda ĉak i nešto blaţi. Skupila se gomila što većih što manjih problema za koje se trebalo pobrinuti pa se grozniĉavo bacio na posao, mrmljajući nešto sam sebi ili viĉući bogovima... nije vaţno, na palubi ionako nitko nije mogao ĉuti ništa osim ako bi im se viknulo izravno u uho. "Molim te, Tianfei, budi uz nas! Ne napuštaj nas! Dopusti da se vratimo kući. Pusti da se vratimo k caru i kaţemo mu što smo za njega pronašli. Dopusti da djevojĉica preţivi." Oni su preţivjeli oluju, ali Bubica je sljedećeg dana umrla. Samo tri broda su se nekako pronašla i okupila na tihoj plavoj površini mora. Tijelo Bubice ušili su u ponjavu napravljenu od svoje odjeće, uz tijelo su stavili dvije okrugle ploĉe zlata što je pripadalo onom planinskom carstvu, i onda su ga pustili kliznuti preko palube u more. Svi su muškarci jecali, ĉak i I-Ĉin, a Keim je jedva mogao izgovarati rijeĉi pogrebne molitve. Tko je još preostao da bi mu se mogli moliti? Ĉinilo se nemogućim da je, nakon svega što su prošli, oluja mogla ubiti boţicu mora, no bila je tu, usnula ispod mora, ţrtvovana moru baš kao što je onaj djeĉak s otoka bio ţrtvovan planini. Suncu ili morskom dnu, sve se to svodi na isto. − Umrla je kako bi nas spasila, − kratko je rekao ljudima. − Ţrtvovala je ovaj svoj ţivot bogu oluje da bi nama dopustio ţivjeti. Sada moramo nastaviti, njoj u spomen. Moramo se vratiti kući. I tako su popravili brodove, onoliko koliko se to moglo, i izdrţali još mjesec dana iscrpljujućeg ţivota. Bio je to najduţi mjesec njihovog putovanja, njihovih ţivota. Sve se lomilo, i na brodovima i u njihovim tijelima. Nije bilo dovoljno ni hrane ni vode. Pojavile su im se rane u ustima i na koţi. Preostalo im je vrlo malo onog što se naziva ĉi i jedva su gutali ono malo hrane što je preostalo. Keima su napustile vlastite misli. Shvatio je tada kako se stvari obavljaju same od sebe. Nije potrebno misliti da bi mogao raditi.
95 Jednog dana je pomislio: preveliko jedro se ne moţe podignuti. Drugog dana je pomislio: više nego dovoljno je previše. Previše je manje. Zato je manje najviše. Konaĉno je shvatio što su daoista time ţeljeli reći. Idi kamo te put nosi. Udahni pa izdahni. Kreći se s valovima. More ne poznaje brod, brod ne zna more. Plutanje se obavlja samo. Ravnoteţa je ravnoteţa. Sjedi i ne razmišljaj. More i nebo su se stopili. Samo plavetnilo. Nitko nije radio, ništa se nije radilo. Jedrenje se jednostavno dogaĊalo samo od sebe. I zato, kada je veliko more bilo prijeĊeno, nije bilo nikoga tko je to uĉinio. Netko je podigao pogled i spazio otok. Pokazalo se da je to bio Mindanao, a nakon njega ukazao se i cijeli arhipelag, Tajvan, i sve ono poznato kopno. Sva tri preostala broda uplovila su u Nanjing gotovo toĉno dvadeset mjeseci nakon svog odlaska, iznenadivši sve stanovnike grada koji su mislili da su se pridruţili Hsu Fuu na dnu mora. A i oni su, bez sumnje, bili sretni što su napokon stigli kući i bili su prepuni priĉa o onom zapanjujućem, golemom otoku na istoku. Ali uvijek kad je Keim susreo pogled nekog od svojih ljudi, vidio im je u oĉima bol. I vidio je kako njega krive za njezinu smrt. I zato je bio sretan što moţe napustiti Nanjing i sa skupinom duţnosnika otići Velikim kanalom do Beijinga. Znao je da će se i njegovi mornari raspršiti duţ obale, otići svatko svojim putem pa se neće viĊati i prisjećati; htjeti će se susresti tek kad proĊu godine i kad će se moći prisjetiti boli koja će tada već biti toliko daleka i nejasna da će je zapravo ţeljeti natrag, kako bi ponovo osjetili da su zaista uĉinili sve to, da je u ţivotu zaista bilo svih tih stvari. Ali zasad im je bilo nemoguće ne osjetiti kako nisu uĉinili ono što su trebali. I zato je Keim, kad su ga uveli u Zabranjeni Grad i tamo ga nazoĉni pozdravili aklamacijom i s velikim zanimanjem, i kada mu je sam car milostivo izrazio zahvalu, samo rekao: − Kada je veliko more bilo prijeĊeno, nitko nije za to bio posebno zasluţan. Car Wanli je kimnuo, vrteći jednu od onih okruglih ploĉa zlata koje su mu donijeli i jednog zlatnog leptira ĉija krila i ticala su bila izraĊena nevjerojatno precizno i vješto. Keim je zurio u Nebeskog Izaslanika, trudeći se kroz njega nazrijeti onog skrivenog cara, onog ţad-cara u njemu. Rekao je caru: − Ta daleka zemlja je izgubljena u vremenu, njezine ulice su poploĉene zlatom, a njezine palaĉe su prekrivene zlatnim krovovima. Mogli biste je osvojiti za samo mjesec dana i zavladati njezinim beskrajem, donijeti natrag sva njezina blaga, beskrajne šume i krzna, tirkiz i zlato, više zlata no što ga sada ima na cijelom svijetu; pa ipak, ono najveće blago te zemlje već je izgubljeno. _______________ NAD MRAĈNOM ZEMLJOM SU SE UZDIZALI SNJEŢNI VRHUNCI. ONAJ PRVI, ZASLJEPLJUJUĆI osvit zore je sve preplavio. Mogao je to tada uĉiniti, - sve je bilo tako blještavo i mogao se tog trenutka ubaciti u ĉistu bjelinu i nikada više iz nje izaći, isteći zauvijek u ono Sveobuhvatno. Osloboditi, osloboditi. Mora da si vidio mnogo toga, kad toliko toga ţeliš osloboditi. No taj trenutak je prošao i on je bio na onom crnom podiju sudnice u ništavilu, i to na njegovoj kineskoj strani, u košmaru punom numeriranih razina i pravniĉkih odaja, s birokracijom kojoj su pri ruci spiskovi duša koje trebaju biti vraćene na ponovni postupak preciznog i propisnog muĉenja. Iznad te paklenske birokracije ocrtavao su uobiĉajeni Tibet sloţen od mnoštva stolova za kojima je bila sva ona menaţerija demonskih bogova koji su komadali osuĊene duše i onda te komade tjerali u pakao ili u nove ţivote u ţivotinjskom carstvu ili u još niţe podruĉje. Ta grozna svjetlost, te hrpe golemih stolova s boţanstvima koja izgledaju poput kriĉavih, šarenih halucinacija koje plešu i urlaju, a njihovi maĉevi sijevaju kroz tamni zrak; bilo je to suĊenje, - posve neljudska aktivnost, - jer nije to bilo rugala se sova sjenici, nego pravi sud, s višim autoritetima, sa stvoriteljima ovog svijeta. S onima koji su, konaĉno, ljude i napravili tako slabima i sramotno kukavnim, i okrutnima, kako su to ĉesto bili, - tako da je tu bilo smisla u primjeni strašne kazne koju su izricali ti prepuni stolovi; biĉ karme bi sijevnuo na svaki malen uţitak i ljepotu koju bi takvi mizerni, neboţanstveni osuĊenici moţda mogli izmijesiti iz blata svojih egzistencija. Neki hrabri ţivot, borba u kojoj su sve šanse na onoj drugoj strani? Idi i vrati se kao pas! Odluĉan ţivot, uporan u ustrajavanju usprkos svemu? Vrati se natrag kao mula, vrati se kao crv! Tako to ide. O tome je Keim bio razmišljao dok se uspinjao i dok je u njemu sve više rastao bijes, udarcima se probijajući kroz birokraciju, mlateći ih njihovim vlastitim ploĉicama za pisanje, s njihovim popisima i njihovim rezultatima, sve dok nije spazio Kali i njezinu svitu kako stoje u polukrugu, ismijavajući i gnjaveći
96 Bubicu, procjenjujući je i donoseći sud o njoj, - kao da je ta jadna jednostavna duša bila za išta odgovorna u usporedbi s tim bogovima koji su masakrirali i njihovim zlima koja su već ĉinili tijekom eona, zlima koja su se postupno uvlaĉila u samo srce kozmosa kojeg su oni sami stvorili! Keim je zaurlao, jer ga je bijes ostavio bez rijeĉi, a onda je napao, zgrabivši maĉ iz jedne od šest ruku boţice smrti pa joj jednim jedinim potezom odsjekao nekoliko ruku; sjeĉivo je bilo vrlo oštro. Te su se ruke razletjele po podu, krvareći i kotrljajući se... a tada, na Keimovo neizmjerno zaprepaštenje, poĉele su se hvatati za daske poda i kretati se poput rakova, oslanjajući se na prste. A što je bilo još gore, iz rana iz kojih je još uvijek šikljala krv, poĉela su nicati nova ramena. Keim je vrisnuo i šutnuo ih sa podija, a onda se okrenuo i presjekao Kali u struku popola, ne obazirući se na ostale ĉlanove jatija koji su stajali tamo gore s Bubicom i koji su sada svi skakali i vikali "O, ne, ne ĉini to, Keime, ne ĉini to, ti ne razumiješ, moraš se drţati protokola", ĉak i I-Ĉin, koji je vikao još glasnije nego ostali, "Mogli smo barem usmjeriti naše napore na potpornje tog podija, ili na velove zaborava, na nešto što je više tehniĉke prirode, na nešto manje izravno." U meĊuvremenu je Kalin gornji dio kruţio po platou oslanjajući se na šake, dok su joj se noge i struk iskrivili ali su i dalje tamo stajali, a iz rane su polako milili van odsjeĉeni dijelovi, kao ticala puţa. A onda su nastale dvije Kali koje su krenule napasti ga, tucet ruku vitlalo je maĉevima. Skoĉio je sa stola, teško tresnuvši dolje na gole ploĉe kozmosa. I ostatak njegovog jatija tresnuo je dolje zajedno s njim, viĉući od boli koju im je udarac nanio. − Uvukao si nas u nevolju, − zacvilio je Šen. − Ne ide ti to tako, − govorila mu je Bubica dok su zajedno nestajali u izmaglici. − Već sam vidjela mnoge kako su to pokušali. U bijesu navale i sasijeku zlo boţanstvo, baš onako kako ovi to i zasluţuju, a boţanstvo opet skoĉi natrag i još se udvostruĉi. To je karmiĉki zakon ovog svijeta, prijatelju moj. Nešto poput zakona oĉuvanja jina i janga ili zakona gravitacije. Ţivimo u svijetu koji se ravna prema vrlo malo zakona, ali to, da se na nasilje odgovara dvostrukim nasiljem, je jedan od glavnih. − Ja to ne vjerujem, − rekao je Keim i zastao kako bi odgurnuo one dvije Kali koje su ga sada progonile. Ĉvrsto je zamahnuo i odrubio glavu jednoj od tih novih Kali. Polako je nicala nova glava, bujajući na onom gejziru krvi koja je šikljala iz vrata tog crnog tijela, a novi bijeli zubi njezine nove glave su mu se smijali, dok su njezine krvavo crvene oĉi plamtjele. Vidio je da je u nevolji; biti će rasjeĉen u komade i vratit će se u svijet kao mula, ili majmun, ili kao kakav teško pokretni starkelja...
97 KNJIGA 4. ALKEMIĈAR
98 _______________ Transmutacija U VRIJEME KADA SE BLIŢIO TRENUTAK DA POSAO VELIKOG ALKEMIĈARA DOSEGNE SVOJU kulminaciju, onaj trenutak kada će se obiĉni jeftini metali pretvoriti u zlato, njegov je zet, neki Bahram alBuhara, trĉao kroz bazar u Samarkandu, ţureći kako bi u posljednji tren nešto obavio, sudarajući se s ljudima i ignorirajući dovikivanja svojih prijatelja i vjerovnika. − Ne mogu sada, − dovikivao im je, − već kasnim! − Kasniš s plaćanjem dugova, − rekao je Divendi, ĉiji se štand s kavom ukliještio u prostoru uz Ivangovu radionicu. − Toĉno, − rekao je Bahram, ipak zastavši kako bi popio kavu. − Uvijek kasnim, ali mi nikada nije dosadno. − Kalid podrţava tvoje nade. − Upravo tako. Juĉer je tijekom pokusa sve puklo i prolilo se baš pokraj mene... ciparski vitriol pomiješan sa salmijakom. − Nešto opasno? − O, moj Boţe! Na mjestima gdje mi je prsnulo na hlaĉe posve je izgrizlo materijal, a dim je bio još gori. Morao sam bjeţati kako bih spasio ţivu glavu! − Kao i uvijek. − Baš tako. Iskašljao sam dušu, a oĉi su mi suzile cijelu noć. Bilo mi je kao da sam popio tvoju kavu. − Ja tebi uvijek skuham kavu od taloga. − Znam. Nego, hoćeš li sutra doći? − Vidjeti kako se olovo pretvara u zlato? Doći ću. Ivangovom je radionicom dominirala zidana peć. Ono poznato cvrĉanje i miris vatre, zvuk ĉekića, uţaren i još bezobliĉni komad otopljenog stakla na kraju dugaĉke cijevi koju je Ivang brzo okretao. Bahram je pozdravio staklopuhaĉa i majstora za izradu predmeta od srebra. − Kalid ţeli još volfa25 . − Kalid uvijek ţeli još volfa, − Ivang je nastavio okretati onu grudu usijanog stakla. Visok i krupan, široka lica, roĊenjem Tibetanac no već dugo stanovnik Samarkanda, bio je jedan od Kalidovih najbliţih suradnika i prijatelja. − Je li ovog puta poslao i novac? − Naravno da nije. Rekao je da to staviš na njegov raĉun. Ivang je napućio usne, − Ovih dana on ima i previše otvorenih raĉuna. − Sve će to biti plaćeno nakon sutrašnjeg dana. Završio je svoju sedamsto sedamdeset i sedmu destilaciju. Ivang je odloţio svoj posao i pošao prema zidu pretrpanom kutijama. Pruţio je Bahramu malenu koţnatu vrećicu, tešku od sitnih metalnih kuglica. − Zlato raste u zemlji, − rekao je. − Ni samom Al-Raziju nije uspjelo uzgojiti ga u nekom kotlu za taljenje rudaĉe. − Kalid bi ti na to mogao odgovoriti. A i Al-Razi je ţivio davno. On nije mogao postići temperaturu kakvu danas postiţemo. − Moţda. − Ivang je bio skeptiĉan. − Reci mu neka pripazi. − Da se ne opeĉe? − Da kan ne bi njega opekao. − Hoćeš li doći gledati? Ivang je, kolebajući se, kimnuo. I taj dan demonstracije je došao i, zaĉudo, veliki Kalid Ali Abu al-Samarkandi je djelovao nervozno, a Bahram je dobro znao zašto. Ako Sajed Abdul Aziz kan, vladar ovog kanata Buhara, neizmjerno bogat i utjecajan, odluĉi poduprijeti Kalidov pothvat, sve će biti u redu, ali on nije bio ĉovjek kojeg biste poţeljeli razoĉarati. Ĉak je i njegov najbliţi savjetnik, njegov rizniĉar Nadir Divanbegi, po svaku cijenu nastojao ne uzrujati ga. Nedavno, na primjer, Nadir je bio potakao izgradnju svratišta za karavane na istoĉnoj strani Buhare i kan je došao na sveĉanost otvaranja, a kako je po prirodi bio malo rastresen, ĉestitao mu je što je sagradio tako zgodnu medresu; i radije nego da ga u tom trenutku ispravi, Nadir je zapovjedio da se cijeli taj kompleks prenamijeni u medresu. Takva je vrst kana Sajed Abdul Aziz bio, a njemu je sada Kalid trebao demonstrirati svoju tinkturu. Bio je to dovoljan razlog da se Bahramu stisne ţeludac i podigne tlak, pa premda je Kalid zvuĉao kao i uvijek, oštro, nestrpljivo i siguran u sebe, Bahram je uoĉio kako mu je lice neuobiĉajeno blijedo. No on je na tom projektu radio godinama i prouĉio je sve tekstove o alkemiji do kojih je uspio doći, ukljuĉujući i mnoge koje je Bahram nabavio u hinduskom konaĉištu karavana, ukljuĉujući Jildakijevu 25 Volf, grĉki naziv za volfram (op. prev)
99 "Knjiga o kraju potrage", i Jabirovu "Knjiga ravnoteţe", kao i knjigu "Tajna tajni" za koju se mislilo da je izgubljena, i kineski tekst "Izvori podataka o prodiranju stvarnosti", a Kalid je u svojim radionicama imao i uvjete za obavljanje svih traţenih destilacija pri visokim temperaturama i s vrlo dobrim stupnjem ĉistoće, i to tijekom svih sedam stotina sedamdeset i sedam puta. Prije dva tjedna je izjavio kako su njegovi posljednji napori urodili plodom i sada je bio spreman za javno prikazivanje što je, naravno, zahtijevalo i vladarevu nazoĉnost. I tako je Bahram jurio po Kaldovom posjedu na sjevernom rubu Samarkanda što se protezao duţ obale rijeke Zeravšan, otkud su dobivali energiju za topionice i razne radionice. Tu su zidovi bili okruţeni hrpama drvenog ugljena koji je ĉekao da bude spaljen, a unutar tih zidova bile su brojne zgrade koje su bile podignute oko središnjeg radnog prostora, dvorišta naĉiĉkanog raznim vrstama tankova i cisterni i izblijedjelim kemijskim kupkama. Osobitost tog Kalidovog prostora bila je da se je tamo nekolicina neugodnih zadaha spajala u jedan jedini odvratan smrad. On je, izmeĊu ostalog, bio glavni proizvoĊaĉ baruta u cijelom kanatu i glavni metalurg, a te su mu praktiĉne aktivnosti omogućavale rad na alkemiji koja mu je bila glavna strast. Bahram je jurio amo-tamo kroz sve te gomile stvari, provjeravajući je li podruĉje gdje će se obaviti demonstracija spremno. Dugaĉki stolovi u radionicama na otvorenom bili su prepuni vrlo uredno poslagane opreme, a na zidovima radionica uredno je visio posloţen alat. Glavni kotao već je bukom pokazivao kako je dosegnuta potrebna temperatura. Ali Kalida nije bilo nigdje. Loţaĉi ga nisu vidjeli; Bahramova ţena, a Kalidova kćer Esmerina nije ga vidjela. Kuća na straţnjem dijelu posjeda doimala se pustom i nitko nije odgovarao na Bahramovo dozivanje. Već se poĉeo pitati nije li se Kalid prestrašio i pobjegao. Tada je Kalid izašao iz knjiţnice koja je bila uz njegovu radnu sobu i koja je bila jedina prostorija na imanju koja se zakljuĉavala. − Tu ste, − rekao je Bahram. − DoĊite, oĉe, Al-Razi i ona Ţidovka Marija neće vam sada biti od pomoći. Došlo je vrijeme da svijetu pokaţete samu stvar, pretvaranje. Kalid je kimnuo, iznenaĊen što ga tu vidi. − Radio sam neke zadnje pripreme, − rekao je. Poveo je Bahrama do kolibe s peći gdje je buku stvaralo postrojenje pokretano vodenicom koje je upuhivalo zrak u zahuktalu vatru. Kan je sa svojom pratnjom došao kasno, tek potkraj poslijepodneva. Pojavilo se dvadeset konjanika u sjajnim odorama, a iza njih dugaĉka karavana s pedeset deva, sve zapjenjene od galopiranja. Kan je sišao s jedne posve bijele ţivotinje i uputio se preko dvorišta, uz njega je hodao Nadir Divanbegi, a iza njih nekolicina dvorskih duţnosnika. Kalidov pokušaj da kana sluţbeno pozdravi i da mu tom prigodom preda jednu od najvrjednijih knjiga o alkemiji, Sajed Abdul Aziz je kratko presjekao. − Pokaţi nam, − zapovjedio je, uzimajući knjigu i ne pogledavši je. Kalid se poklonio. − Postrojenje kojim sam se sluţio pri destilaciji je ovo ovdje, zove se još i pelikan. Osnovni materijal je olovo s nešto primjesa ţivinih tvari. To je bilo podvrgnuto stalnoj destilaciji i redestilaciji, sve dok cijela ta stvar nije prošla kroz pelikana sedam stotina sedamdeset i sedam puta. U toj toĉki je duh lava... hm, to bi se obiĉnim rijeĉima moglo izraziti kako se tada, pri najvišoj temperaturi kondenzira zlato. Dakle, ubacimo kuglice volfa u ovu posudu, zatim to zagrijavamo i ĉekamo jedan sat, a u meĊuvremenu to sedam puta promiješamo. − Pokaţi nam! − Bilo je posve jasno kako kanu ove pojedinosti idu na ţivce. Prekinuvši svaku priĉu, Kalid ih je poveo do kolibe u kojoj je bila peć, i njegovi pomoćnici tada otvoriše teška, debela vrata onog pregratka peći iznad kotla i, nakon što su posjetitelji mogli opipati i pregledati keramiĉku posudu, Kalid je kliještama ubacio komad sivog destilata u zdjelu i stavio to u gornji dio peći, gurnuvši posudu u predio intenzivnog zagrijavanja. Zrak iznad peći je tako titrao da je mula iz kanove pratnje izgovorio molitvu, a Kalid je gledao u veliku kazaljku svoje najbolje ure. Svakih pet minuta davao je znak loţaĉima koji su tada vadili zdjelu kako bi Kalid mogao svojim kutljaĉom promiješati rastaljen metal, sada sjajne naranĉaste boje, miješajući tako da je radio sedam puta po sedam krugova, a onda je zdjela opet bila vraćena u peć. Tijekom zadnjih minuta tog procesa jedini zvuk koji se mogao ĉuti bilo je pucketanje ugljena. Oznojeni promatraĉi meĊu kojima su bili i mnogi njegovi poznanici iz grada, promatrali su u tišini kako ura otkucava posljednje minute i bili su nalik onim sufijima u transu ili, kako je Bahram tjeskobno pomislio, poput sokolova koji pogledom pretraţuju tlo duboko ispod sebe. Konaĉno je Kalid dao znak svojim pomoćnicima i onda je sam velikim kliještima skinuo zdjelu s police u peći i donio je na stol u dvorištu, koji je bio tu pripremljen za ovu demonstraciju. − Sada ćemo, veliki kane, ukloniti trosku, − rekao je, izbacujući lopaticom otopljeno olovo u kamenu posudu na stolu, − i na dnu ćemo ugledati... ah... Osmjehnuo se i rukavom obrisao ĉelo, a onda pokazao na zdjelu. − Ĉak i ovako otopljeno je blještavo.
100 Pri dnu posude tekućina je bila tamnije crvena. Kalid je spatulom oprezno s površine obirao preostalu trosku, a dolje, na dnu zdjele, ukazalo se tekuće zlato koje se hladilo. − Sada, dok je još tekuće, moţemo ga uliti u kalup, − rekao je Kalid, a u glasu mu se osjećalo tiho zadovoljstvo. − Ĉini se kako bi ovdje moglo biti otprilike deset unca. To bi, prema predviĊanjima, mogla biti jedna sedmina koliĉine poĉetne sirovine. Lice Sajeda Abdula Aziza sjalo je poput zlata. Okrenuo se svojem sekretaru, Nadiru Divanbegiju, koji je pomno promatrao keramiĉku zdjelu. Nadir je, bez rijeĉi, pokazao jednom od kanovih straţara neka istupi. Ostali straţari su i dalje stajali zveckajući iza alkemiĉarovog osoblja. − Uzmi ove ureĊaje, − rekao je Nadir voĊi straţara. Ovom su još tri vojnika pomogla oduzeti sav pribor koji se tijekom ovog postupka koristio, ukljuĉivši i velikog "pelikana". Tada je Nadir otišao do jednog od straţara i uzeo onu kutljaĉu kojom je Kalid miješao rastaljen metal. Naglom je kretnjom udario njome o stol. Zazvonila je poput zvona. − Slomi to. Oštrica je sijevnula i ĉvrsto udarila, presjekavši zaimaĉu u samom dnu drška. Nadir tada uze oba dijela i pogledao ih. Tada je to pokazao kanu. − Vidite... drška je šuplja. Zlato je već bilo u cijevi drška, a kada je miješao, toplina je topila to zlato i ono je kliznulo u olovo u zdjeli. I kako je nastavio miješati, tako se ono taloţilo na dno zdjele. Bahram je, šokiran, pogledao Kalida i vidio da je to istina. Lice njegovog tasta bilo je bijelo i više se nije znojio. Bio je već mrtav ĉovjek. Kan je zaurlao, skoĉio do Kalida i tresnuo ga onom knjigom koju mu je ovaj bio darovao. Mlatio ga je tom knjigom, a Kalid se nije branio. − Vodite ga! − viknuo je Sajed Abdul Aziz svojim vojnicima. Ovi su zgrabili Kalida za ruke i vukli ga kroz prašinu, ne dopustivši mu stati na noge, a onda su ga prebacili preko jedne deve. Brzo su svi napustili posjed, ostavivši za sobom zrak ispunjen dimom, prašinom i jekom povika. _______________ Kanova milost NAKON OVAKVOG DEBAKLA NITKO NIJE OĈEKIVAO DA ĆE KALID BITI POŠTEĐEN. NJEGOVA ţena Fedva već ga je poĉela oplakivati, a i Esmerina je bila neutješna. Svi radovi u Kalidovim radionicama su prestali. Bahram je zabrinuto hodao utihlim i praznim prostorijama, ĉekajući kada će im stići glas da mogu doći po Kalidovo tijelo. Shvatio je kako on sam ne zna dovoljno da bi mogao uspješno upravljati posjedom. Konaĉno je stigla i vijest; bilo im je zapovjeĊeno nazoĉiti pogubljenju. Ivang se pridruţio Bahramu na putu do palaĉe u Buhari. Bio je i tuţan i bijesan. − Ako je bio tako bez novca, trebao mi je to reći. Bio bih mu pomogao. Bahrama je ovo pomalo iznenadilo, jer Ivangov je lokal na bazaru bio tek rupa koja nije djelovala kao neki jako uspješan posao. Ali nije ništa rekao. Jer, sve u svemu, on je volio svoga tasta i ona crna tuga koju je osjećao nije ostavljala mnogo prostora za razmišljanje o Ivangovim financijskim mogućnostima. Prijetila je smrt nekome tko mu je bio blizak... ocu njegove ţene, a ona će sada patiti mjesecima, moţda i godinama... ĉovjeku koji je bio tako pun energije: ta ga je pomisao lišila svih drugih misli i ispunjala ga strahom. Sljedećeg su dana stigli u Buharu koja je sjala na suncu, sa svim onim nijansama od boje pijeska do smeĊe, natkrivenim plavetnilom i tirkizom kupola dţamija. Ivang je pokazao prema jednom minaretu. − Toranj smrti, − primijetio je. − Moţda će ga od tamo baciti. Bahrama obuze muĉnina. Ušli su u grad kroz istoĉni ulaz i pošli do palaĉe. Tamo je Ivang objasnio zbog ĉega su došli. Bahram se pitao hoće li i njih uhititi i pogubiti kao suradnike u zlodjelu. Ranije nije na to pomislio pa se sada tresao dok su ih vodili u prostoriju koja je bila otvorena prema terenima palaĉe. Ubrzo je tamo stigao Nadir Divanbegi. Gledao je u njih onim svojim uobiĉajenim upornim pogledom; bio je to nizak, elegantan ĉovjek s kratkom šiljatom bradicom i blijedoplavim oĉima; i sam je bio sajid, i vrlo bogat. Naglo se obratio Ivangu. − Za vas govore kako ste jednako velik alkemiĉar kao i Kalid. Vjerujete li vi u sve te priĉe o kamenu mudraca? Moţe li se obiĉan metal pretvoriti u zlato? Ivang je proĉistio grlo. − Teško je to reći, efendija. Ja to ne mogu uĉiniti, a i oni koji su tvrdili kako se to moţe, nikada u svojim djelima nisu precizno zapisali kako se to radi. Ne na naĉin na koji bih se ja time mogao koristiti.