251 odgovore. Pridruţio im se i Hasan pa je Budur stala pokraj njega. Tristan je odgovarao kratko, kao da je stidljiv. Nije ţelio govoriti o svojoj glazbi. SviĊao joj se njegov izgled. Pjesme su bile iz France i iz Navare, rekao je, i Provanse. Treće i ĉetvrto stoljeće. Traţili su da još svira, no on je samo slegnuo ramenima i spremio instrument u futrolu. Nije ništa objašnjavao, no Budur je mislila da je okupljeno mnoštvo jednostavno previše glasno. Filozof Tahar je prilazio stolu s pićem, a s njim je došla i skupina koja ga je okruţivala. − Ali kaţem ti, Vika, ono što se dogaĊa je... − ... sve to vodi natrag do Samarkanda gdje je još uvijek bilo... − To će morati biti krasno i ĉvrsto, tako da se ljudi postide. − To je bio taj dan, baš taj sat kada je sve zapoĉelo... − Ĉini mi se da ti, Vika, ponekad patiš od teške gluhoće. − Ali radi se o ... Budur se maknula od te skupine, a onda, osjetivši se umornom od tog cijelog primanja i gostiju, napustila cijelu zabavu. Ĉitala je red voţenje postavljen na tramvajskoj stanici i vidjela da mora još dugo ĉekati pa je krenula pješice, stazom pokraj rijeke. Kad je stigla do središta grada, shvatila je kako je uţivala u toj šetnji pa je nastavila hodati sve tamo do gata, prolazeći pokraj ribarnica, a onda otvorenim prostorom gdje je brijao vjetar i gdje je gat prelazio u cestu preko golemih stijena koje su, skliske, virile iz vode dok ih je more oplakivalo. Promatrala je oblake na nebu i odjednom se osjetila sretnom poput djeteta, sreću u kojoj su sve brige postale daleke i nejasne, ništa znaĉajnije od onih sjena oblaka na tamnoplavoj površini oceana. Kad samo pomisli kako joj je ţivot mogao proteći a da i ne vidi ocean! 14. Jedne noći u zaviji Idelba je došla k njoj i rekla: − Budur, moraš upamtiti da nikada nikome ne smiješ govoriti ono što sam ti rekla o alaktinu. O tome što bi to moglo znaĉiti ako bismo razbili taj atom. − Naravno da neću nikome reći. Ali zašto to spominješ? − Pa... nekako imamo osjećaj da smo stavljeni pod nadzor. Ĉini nam se da nas motri jedan dio vlade, neka njihova tajna sluţba. To su pomalo mraĉne stvari. U svakom sluĉaju, ĉovjek s tim treba biti jako oprezan. − Zašto ne odeš na policiju? − Pa... − Suzdrţavala se da ne zakoluta oĉima, Budur je to sasvim dobro vidjela. Glas joj se spustio do njeţnosti. − Policija ti je dio vojske, tako je to ostalo još od rata i nikada se nije promijenilo. Zato... draţe nam je da ne privlaĉimo niĉiju pozornost na ono ĉime se bavimo. Budur je pokazala rukom oko njih. − Ovdje se zasigurno nemamo ĉega bojati. Niti jedna ţena iz zavije ne bi nikada izdala neku drugu koja tu s njom dijeli dom, ĉak niti vojsci. Idelba je zurila u nju kako bi provjerila govori li to ona ozbiljno. − Ma daj, ne budi naivna, − rekla je naposljetku, s mnogo manje njeţnosti u glasu, a onda je potapšala po koljenu, ustala i otišla u kupaonicu. Nije to bio jedini oblak koji je naišao kako bi bacio sjenu na Budurinu radost. Novine su bile pune vijesti o nemirima diljem cijelog Dar al-Islama, a posvuda je dolazilo do inflacije. Vojnim udarima preuzeta je vlast u zemljama Skandistana i u Moldaviji, u al-Alemandu i Tirolu, a i Turi je bio vrlo blizu tome pa je ostatak svijeta bio alarmiran i to preko svake mjere, sasvim nesrazmjerno znaĉaju tih drţava, zato što je to ukazivalo na obnovljenu agresivnost muslimana. Cijeli je islam sada bio optuţen za kršenje preuzetih obveza koje su im bile nametnute poslijeratnom Šangajskom konferencijom, baš kao da je islam neki monolitni blok, što je još i u jeku rata bila posve smiješna pomisao. U Kini, Indiji i Jingzou traţili su uvoĊenje sankcija, pa ĉak i embarga. Uĉinak već samo tog ugovora istog se trenutka osjetio u Firanji: cijena riţe je vrtoglavo rasla, a za njom i cijene krumpira i javorovog sirupa pa kave. Uskoro je uslijedilo nagomilavanje zaliha, stari ratni obiĉaji su se vratili, a cijene su rasle još brţe, svaki puta kad je nova roba došla na prazne police. To je pak utjecalo na sve ostalo, na hranu, ali i na druge stvari. To nagomilavanje zaliha bila je vrlo zarazna pojava, stvarala je loš mentalitet i gubljenje povjerenja u sposobnosti sustava da odrţi stvari u njihovom normalnom tijeku; a kako se potkraj rata sustav zaista onako katastrofalno urušio, mnogi ljudi su bili skloni gomilanju zaliha već na prvi zastrašujući znak. Pripremanje obroka u zaviji pretvorilo se u prave vjeţbe inventivnosti. Ĉesto su jeli juhu od krumpira, zaĉinjenu sad ovako sad onako, samo da bi nekako ostala ukusna, no ponekad su je morali dobrano razrijediti da bi svi za stolom mogli dobiti po šalicu. Kavanski se ţivot nastavio vedro kao i dotad, barem po vanjskom izgledu. Moţda je bilo malo više oštrine i nervoze u glasovima ljudi; oĉi su bile sjajnije, smijeh oporiji, opijanja teţa. I opijum je bio predmetom stvaranja zaliha. Ljudi su znali dolaziti s punim taĉkama papirnatog novca ili bi pokazivali novĉanicu od pet bilijuna drahmi tiskanu u Rimu pa su je, smijući se, nudili u zamjenu za nekoliko šalica kave i bili odbijeni. Zapravo to i nije bilo jako smiješno, stvari su svakog tjedna bile sve skuplje i ĉinilo se kako tome nema pomoći. Smijali su se toj svojoj bespomoćnosti. Budur sada više nije toliko ĉesto odlazila u kavane pa je tako štedjela novac, a i izbjegavala je rizik od kakvog neugodnog susreta s Kiranom. Ponekad je odlazila s Idelbom i njezinim nećakom Pialijem u neke sasvim druge kavane, kamo je dolazila lošija klijentela; Piali i njegovi kolege, meĊu kojima su ponekad bili i Hasan i onaj njegov prijatelj Tristan, kojima
252 su se izgleda sviĊala ovakva malo grublja mjesta u koja su redovito zalazili mornari i luĉki radnici. I tako tijekom zime pune guste magle koja je visjela u ulicama poput kiše koja se odupire gravitaciji, Budur je sjedila i slušala priĉe o Jingzou i o olujnom Atlantiku, najpogibeljnijem od svih mora. − Ţivimo još samo zato što nam to nekako prešutno dopuštaju, − ogorĉeno je rekla Zainab Šah, pletući u jednoj od kavana gdje su redovito zalazili. − Sada smo poput Japanaca nakon što su ih Kinezi osvojili. − Pusti povremeno neka se šalica razbije, − mrmljala je Kirana. Izraz njezinog lica pri onom slabom svjetlu bio je posve miran i djelovala je kao da je ništa neće pokoriti. − Već su se sve razbile, − rekao je Naser. Sjedio je u kutu i gledao kroz prozor u kišu. Lupkao je cigaretom po pepeljari. − Ne mogu reći da mi je ţao. − Imam dojam da ni one u Iranu nije briga, − ĉinilo se da ga Kirana pokušava razvedriti. − Oni sada tamo ĉine velike korake i predvode na svim mogućim poljima. U lingvistici, arheologiji, fizici... imaju sve vodeće ljude. Naser je kimnuo i sada je skrenuo pogled s prozora na unutrašnjost prostorije. Spustio se još jedan pljusak. Ĉinilo se da vrijeme vrlo jasno govori u kakvoj su situaciji, vjetar i kiša tukli su o velike prozore Sultanijine kavane, divlje prelazeći preko stakala, mijenjajući smjer ovisno o naletima vjetra. Stari vojnik je promatrao dim svoje cigarete kako se uzdiţe, tvoren od sive i smeĊe niti koje su se sve više savijale što se dim više dizao. Piali je jednom objašnjavao dinamiku takvog lijenog podizanja. Usred oluje pojavilo se sunce i obasjalo mokre ulice srebrnim sjajem. Budur je osjetila da je sretna. Svijet je bio prekrasan. Bila je tako gladna da je ono mlijeko u kavi osjetila kao hranu. I svjetlost munje je bila hrana. Pomislila je: sada je prekrasno. Oni stari Perzijanci su prekrasni, njihovi perzijski naglasci su prekrasni. Kiranina ta tako rijetka smirenost je prekrasna. Odbaci prošlost i budućnost. Onaj prekrasni stari Perzijanac Hajjam je to shvatio, a to je bio jedan od mnogih razloga zašto ga mule nikada nisu voljeli. Pij u slavu proljetnom cvijetu Odbaci zimske odore sjetu: Ptica vremena nema dalek put Sada - i gledaj, već je u letu! Svi su otišli i Budur je sjedila s Kiranom promatrajući je kako nešto upisuje u svoj notes koji je imao smeĊe korice. Ova je podigla pogled, sretna što vidi kako je Budur promatra. Zastala je i zapalila cigaretu, a onda su neko vrijeme razgovarale, o Jingzou i o Hodenosaunima. Kao i obiĉno, Kiranine su misli imale zanimljive obrate. Mislila je kako je tim ljudima, kad su ih otkrili došljaci iz Starog svijeta, suprotno svim oĉekivanjima, upravo njihov nizak stupanj civilizacije pomogao preţivjeti. Jer bili su lukavi lovci-sakupljaĉi, pojedinaĉno znatno inteligentniji od ljudi koji su došli iz razvijenijih kultura, i mnogo fleksibilniji nego Inke koji su bili okovani vrlo krutom teokracijom. Da nisu bili tako neotporni na bolesti prenesene im iz Starog svijeta, Hodenosaunee bi bez sumnje već odavno osvojili Stari svijet. Sada su nadoknaĊivali to izgubljeno vrijeme. Razgovarale su o Nsari, o vojsci i o svećenicima, medresi i samostanu. O Budurinom djevojaštvu. O vremenu koje je Kirana provela u Africi. Kad se kavana zatvorila, pošle su u zaviju u kojoj je ţivjela Kirana, u malu tavansku sobu s vratima koja su ĉesto bila zatvorena, i tamo su na kauĉu legle jedna na drugu, ljubeći se, valjajući se iz jednog zagrljaja u drugi, Kirana ju je drţala tako ĉvrsto da je Budur pomislila kako će joj slomiti rebra, a onda su to ponovile i u trbuhu je osjetila silovit orgazam. Nakon toga ju je Kirana zagrlila, a na licu joj je bio onaj lukav osmijeh i bila je opuštenija nego ikada. − Sada si ti na redu. − Već sam svršila. Trljala sam se o tvoju cjevanicu. − Postoje i njeţniji naĉini. − Ne, zaista, sve je u redu. Ja sam već svoje obavila. − I Budur je u šoku shvatila ono što je bilo posve oĉito, da Kirana neće dopustiti da je ona dodiruje. 15. Nakon toga se Budur osjećala vrlo ĉudno kad je odlazila na predavanja. Kirana se prema njoj ponašala isto kao i uvijek; bila je to, bez sumnje, stvar pristojnosti, no Budur je to odbijalo, a i rastuţilo. U kavanama je sjedila na suprotnoj strani stola i nije ĉesto susretala Kiranin pogled. Kirana je to prihvatila i pridruţila se razgovoru koji se vodio za njezinom stranom stola, ozbiljno raspravljajući na svoj već uobiĉajen naĉin koji se sada Budur ĉinio pomalo isforsiranim, ĉak i pomalo arogantnim i bahatim, premda je govorila opširnije nego ikada. Budur se okrenula prema Hasanu koji je opisivao putovanje na Otoke šećera koji se nalaze izmeĊu Jingzoua i zemlje Inka, gdje je planirao svakodnevno pušiti opijum i izleţavati se na bijelim plaţama ili u tirkiznim plićacima toplim poput kupke. − Zar to ne bi bilo sjajno? − upitao ju je.
253 − U mojem sljedećem ţivotu − odgovorila je. − Tvoj budući ţivot, − obrecnuo se, pogledavši je prezrivo svojim zakrvavljenim oĉima. − Kako je zgodno vjerovati u to. − Nikad se ne zna, − rekla je Budur. − Toĉno. Moţda bismo trebali otići do madame Sururi pa ćeš moći vidjeti tko si bila u svojim prošlim ţivotima. Porazgovarati u ništavilu sa svojim voljenima. Polovica udovica u Nsari odlazi k njoj pa sam siguran kako to djeluje vrlo utješno. Ako moţeš vjerovati u to. − Pokazao je rukom prema prozorskom staklu kroz koje se vidjelo kako ljudi u crnim kaputima promiĉu ulicom, pogrbljeni ispod kišobrana. − To je glupost. Većina ljudi ne proţivi niti ovaj jedan ţivot kojeg imaju. Jedan ţivot. Budur je to teško mogla prihvatiti, mada su i ĉinjenice i znanstvenici jasno ukazivali kako je ovaj ţivot sve što imamo. Kad je Budur bila mala, mati joj je znala reći: budi dobra ili ćeš se ponovo roditi kao puţ. Na sprovodima su se govorile molitve za sljedeći ţivot pokojnika u kojima se molilo Alaha neka mu pruţi priliku kako bi se popravio. Sada je sve to otpadalo, zajedno sa svim drugim što uz to ide, kao što su nebo i pakao, a i sam Bog... sve te besmislice, sva praznovjerja ranijih naraštaja nastale u njihovom golemom neznanju, sve te mješavine mitova koje su trebale dati smisao stvarima. Sada su ţivjeli u materijalnom svijetu, postupno se razvijajući u skladu sa sluĉajnostima i sa zakonima fizike, borili su se tijekom tog jednog ţivota i onda umrli; to je bilo ono što su znanstvenici svojim prouĉavanjima otkrili i nije bilo niĉega što bi Budur ikada vidjela ili iskusila, a što bi upućivalo na nešto drugo. To je, bez sumnje, bila istina. To je bila stvarnost i trebalo se tome prilagoditi ili ţivjeti u iluzijama. Prilagoditi se kozmiĉkoj usamljenosti vlastitog bića, prilagoditi se ratu, gladi i brigama, kavi i opijumu, spoznaji te konaĉnosti. − Jesam li to ĉula kako si rekla da ćeš posjetiti madame Sururi? − upitala ju je Kirana preko stola. − Dobra ideja! Uĉinimo to. To će biti kao malo studijsko putovanje studenata povijesti... poput posjeta nekom mjestu gdje ljudi još uvijek ţive onako kako su ţivjeli prije stotinu godina. − Ako je suditi po onome što sam ĉula, ona je zabavna stara šarlatanka. − Moj prijatelj ju je posjetio i rekao je da je bilo jako zabavno. Bili su proveli i previše vremena sjedeći tamo, gledajući u iste pepeljare i iste okrugle tragove koje su šalice za kavu ostavile na stolovima, iste delte koje je kiša stvarala na prozorskim oknima. Zato su pokupili svoje kapute i kišobrane pa pošli tramvajem broj ĉetiri uz rijeku do sirotinjske ĉetvrti podignute tik uz ono starije brodogradilište, do zgrada gdje su na svakom uglu bile male prodavaonice ĉiji vlasnici su bili ljudi iz Magreba. IzmeĊu krojaĉkog lokala i praonice rublja bile su skrivene stube koje su vodile u sobe na katu. Na njihovo kucanje otvorila su se vrata i bili su pozvani u hodnik i onda dalje, u mraĉnu prostoriju pretrpanu kauĉima i niskim stolićima, oĉito neku preureĊenu dnevnu sobu kakvog priliĉno velikog starog stana. Osam ili devet ţena i tri starca sjedili su na stolcima okrenuti prema nekoj crnokosoj ţeni koja je bila mlaĊa negoli je to Budur oĉekivala, ali baš ne i posve mlada, ţeni koja je bila odjevena u Zoti odjeću, napadno našminkanih oĉiju i usana i punoj jeftinog staklenog nakita. Bila je nešto govorila tihim glasom, no sada se zaustavila i rukom pokazala na prazne stolce u straţnjem dijelu sobe, ne uputivši pridošlicama niti rijeĉ. − Svaki puta kad duša ulazi u tijelo, − nastavila je kad su ovi sjeli, − to je kao da boţanski ratnik ulazi u bojno polje ţivota, boreći se protiv neznanja i zla. Ona, u skladu sa svojim mogućnostima, pokušava otkriti svoju vlastitu unutrašnju boţanstvenost i na Zemlji uspostaviti tu boţansku istinu. A onda, na kraju putovanja u toj inkarnaciji, ona se vraća u svoje vlastito podruĉje u ništavilu. Kad su uvjeti povoljni, mogu uspostaviti vezu s takvim podruĉjem. − Koliko će vremena duša provesti tamo prije nego se opet vrati? − upitala je jedna od onih ţena koje su je slušale. − To ovisi o uvjetima, − odgovorila je madame Sururi. − Ne postoji neki jedinstven proces evolucije viših duša. Neke krenu od minerala, a neke od ţivotinjskog carstva. Ponekad to krene sa suprotnog kraja i kozmiĉki bogovi izravno uzmu ljudsko obliĉje. − Kimnula je, kao da je osobno upoznata s tom pojavom. − Postoji mnogo razliĉitih naĉina. − Znaĉi toĉno je kada se kaţe da smo u prethodnom ţivotu moţda bili ţivotinje? − Da, to je moguće. Tijekom evolucije naših duša bili smo svašta, ukljuĉujući i kamenje i biljke. Naravno, izmeĊu dvije inkarnacije nije moguće promijeniti se baš jako. Ali tijekom mnogih inkarnacija mogu se izvesti velike promjene. Na primjer, sam Buda je otkrio da je u prethodnom ţivotu bio koza. Ali to nije bilo vaţno, jer je on ostvario Boga. Kirani se otelo ono prezrivo otpuhivanje kroz nos pa se onda meškoljila na stolcu kako bi to prikrila. Madame Sururi nije na nju obraćala paţnju. − Njemu je bilo lako sagledati što je bio u prošlosti. Neki od nas su obdareni nekom vrsti vizije. Ali on je znao da prošlost nije vaţna. Naš cilj nije iza nas nego pred nama. Ja uvijek kaţem kako je za duhovnu osobu prošlost tek prašina. To kaţem zato, jer nam prošlost nije pruţila ono što ţelimo. Ono što mi ţelimo je ostvarenje Boga i kontakt s onima koje volimo, a to potpuno ovisi o onom našem unutrašnjem kriku. Moramo reći: Ja nemam prošlost. Poĉinjem ovdje i sada, s Boţjom milošću i mojim vlastitim teţnjama.
254 Tome se nema mnogo što prigovoriti, pomislila je Budur; to je, imajući u vidu od koga dolazi, na ĉudan naĉin zadiralo u srce, no mogla je osjetiti kako Kirana isijava skepticizam poput kakve topline i zaista se ĉinilo kako je u sobi postalo zbog toga vruće, kao da je kakva grijalica bila stavljena na pod i podešena na najjaĉi stupanj grijanja. Moţda je to bila posljedica toga što se Budur stidjela. Posegnula je za Kiraninom rukom i stisnula je. Ĉinilo joj se da je ova okultistica vrlo zanimljiva i da je Kiranino napadno meškoljenje ometa. Neka starija udovica, koja je još uvijek nosila znaĉku kakve su im dali usred ratne dekade, upita: − Kada duša odabere tijelo u koje će ući, zna li već tada kakav će ţivot imati? − Moţe samo naslutiti mogućnosti. Bog zna sve, ali on sakriva budućnost. Ĉak se ni Bog ne sluţi cijelo vrijeme svojom mogućnošću krajnjeg uvida. Inaĉe bi izostala cijela zanimljivost te igre. Kiranina su se usta širom otvorila tako da su izgledala kao nula, gotovo kao da će progovoriti, ali Budur ju je gurnula laktom. − Zaboravlja li duša pojedinosti iz svojeg prethodnog ţivota ili ih se sjeća? − Duši nije nuţno da se prisjeća takvih stvari. To bi bilo kao da pamtite što ste danas jeli ili kako je kuhala neka sljedbenica. Ako znam da je ta sljedbenica vrlo ljubazna prema meni i da mi je donijela jelo, onda je to dovoljno. Ne moram znati sve pojedinosti tog jela. Samo onaj dojam da sam ga dobila. To je ono što duša pamti. − Ponekad moj... moj prijatelj i ja meditiramo gledajući jedno drugog u oĉi i dok to ĉinimo ponekad vidimo kako se lice ovog drugog mijenja. Ĉak nam i kosa promijeni boju. Pitala sam se što bi to moglo znaĉiti. − To znaĉi da vidite prošle inkarnacije. No ne bih vam savjetovala da to ĉinite. Pretpostavimo da vidite kako ste prije tri inkarnacije bili opasan tigar? Kakvu korist biste imali od toga? Kaţem vam da je prošlost tek prašina na koju se ne treba osvrtati. − Zna li itko od vaših sljedbenika... je li itko od nas poznavao nekoga od nas u bivšim inkarnacijama? − Da. Mi putujemo u skupinama i stalno se iznova susrećemo. Na primjer, ovdje su dvije sljedbenice koje su u ovoj inkarnaciji bliske prijateljice. Kad sam meditirala o njima, vidjela sam da su u ranijoj inkarnaciji bile sestre. A u inkarnaciji prije toga bile su mati i sin. Tako se to dogaĊa. Ništa ne moţe pomraĉiti vid mojeg trećeg oka. Kad ste jednom uspostavili istinsku duhovnu vezu, onda taj osjećaj nikada ne moţe posve nestati. − Moţete li nam reći... moţete li nam reći tko smo bili ranije? Ili tko je meĊu nama bio ostvario takvu vezu? − Ja to nisam otvoreno rekla tima dvjema, ali onima koje su moje prave sljedbenice rekla sam to onim unutrašnjim naĉinom, tako da to one u sebi već znaju. Moje istinske sljedbenice, one koje sam ja prihvatila kao svoje i koje su prihvatile mene, one će se realizirati u ovoj inkarnaciji ili u njihovoj narednoj inkarnaciji ili kroz vrlo mali broj inkarnacija. Nekim sljedbenicama moţe trebati dvadeset inkarnacija ili više, zbog njihovog vrlo lošeg starta. Nekima, koji su k meni došli u svojoj prvoj ili drugoj ljudskoj inkarnaciji, moţda će trebati i stotina inkarnacija da bi dosegli svoj cilj. Takva prva ili druga inkarnacija je, u većini sluĉajeva, još uvijek napola ţivotinjska. Tamo je još uvijek ţivotinja kao prevladavajući faktor, pa kako bi onda i mogli postići ostvarenje Boga? Ĉak i u Nsarinom Centru za duhovni razvoj, ovdje meĊu nama, ima mnogo sljedbenika koji su prošli kroz samo šest ili sedam inkarnacija, a na ulicama viĊam Afrikance i druge ljude koji su došli preko mora i koji su, to se jasno vidi, više ţivotinje nego ljudi. Što moţe guru zapoĉeti s takvim dušama? S takvima guru moţe uĉiniti samo onoliko koliko moţe. − Moţete li... moţete li uspostaviti komunikaciju s dušama umrlih? Sada. Imamo li još toliko vremena? Madame Sururi je mirno uzvratila pogled onome tko ju je to pitao. − Oni već govore s vama, nije li tako? Ne moţemo ih noćas dovesti ovamo pred vas. Duhovi ne vole biti tako izloţeni. Imamo i goste koji nisu na to navikli. A i ja sam umorna. Već ste vidjeli kako je iscrpljujuće glasno izgovarati u ovom svijetu ono što nam oni govore u našim mislima. Povucimo se u blagovaonicu i uţivajmo u darovima koje ste donijeli. Jest ćemo znajući da naši voljeni razgovaraju s nama u našim mislima. Kad su sljedbenici krenuli u susjednu sobu, posjetitelji iz kavane su odluĉili odmah otići, prije nego poĉine zlodjelo i uzmu tuĊu hranu iako ne vjeruju u njihovu religiju. Ponudili su novĉić kao svoj prilog toj ţeni koja je bila guru, a ova ga je dostojanstveno prihvatila, ignorirajući onaj izraz kojim ju je Kirana gledala i uzvraćajući joj pogledom u kojem nije bilo ikakvog osjećaja krivnje. Tramvaj je trebao doći tek za pola sata pa je njihova skupina krenula pješice kroz industrijsku ĉetvrt i uz rijeku, ponavljajući neke odlomke ovih razgovora i gušeći se pritom od smijeha. Posebno se Kirana nije mogla zaustaviti, nego se smijala i urlala preko rijeke: − Moje treće oko vidi sve! Ali ne mogu vam to baš sada reći! Kakvo nevjerojatno sranje! − Već sam vam mojim unutrašnjim glasom rekla to što ţelite ĉuti, zato hajdemo jesti! − Neke od mojih sljedbenica su u ranijem ţivotu bile sestre, budimo precizni i recimo da su bile sestre koze, ali to je sve što moţete pitati o prošlosti, ah ha−ha−ha−ha−ha−ha!
255 − Ma dajte, zašutite! − oštro im je rekla Budur. − Ona samo pokušava nekako zaraditi za ţivot. − Onda se okrenula Kirani. − Ona govori ljudima i oni joj za to plaćaju... po ĉemu je to tako jako drukĉije od onoga što ti radiš? Ona im pomaţe da se osjećaju bolje. − Zar zbilja? − Daje im nešto u zamjenu za hranu. Govori im ono što oni ţele ĉuti. Ti za svoju hranu govoriš ljudima ono što oni ne ţele ĉuti. Je li to bolje? − Naravno da je. − Kirana se opet smijala. − To je prokleto dobar trik, kada to ovako kaţeš. Da se dogovorimo! − vikala je svijetu preko rijeke, − Ja ću vam govoriti ono što ne ţelite ĉuti, a vi meni dajte hranu! Ĉak se i Budur morala nasmijati. Preko posljednjeg mosta su prešle rukom u ruci, smijući se i razgovarajući, a onda produţile u centar grada, praćene cviljenjem tramvaja i uţurbanim prolaznicima. Budur je radoznalo gledala ta lica u prolazu, prisjećajući se izmuĉenog lica ţene koja je bila laţni guru, poslovnog i ozbiljnog. Nema sumnje, Kirana je bila u pravu što se smijala. Ti stari mitovi bili su tek priĉe. Jedina reinkarnacija koju imaš je ta što se sljedećeg jutra budiš. Nitko drugi nije bio ti, ni ona ti koja je postojala prije godinu dana, niti ona ti koja će moţda postojati za deset godina, pa ĉak ni ona od sutra. To je samo stvar trenutka, nekog nezamislivo kratkog trenutka koji je već minuo. Sjećanje je djelomiĉno, poput neke slabo osvijetljene bijedne sobe u jednako tako bijednom susjedstvu, osvijetljeno tek bljeskovima dalekih svjetala. Nekada je bila dijete u haremu uspješnog trgovca, ali zar je to sada vaţno? Sada je bila slobodna ţena u Nsari i prelazi noću cestu sa skupinom nasmijanih intelektualaca. I to je sve. To ju je natjeralo da se i ona nasmije, bolnim i divljim glasnim smijehom, punim neke barbarske radosti. To je zapravo bilo ono što je Kirana davala u zamjenu za hranu. 16. U zaviju u kojoj je Budur stanovala pristigle su neke tri nove ţene, tihe, s tipiĉnim priĉama, i većinu vremena su provodile podalje od drugih. Kao što je to bilo uobiĉajeno, poĉele su raditi u kuhinji. Budur se osjećala nelagodno zbog naĉina na koji su gledale u nju, a ne jedna drugu. Još uvijek nije mogla vjerovati da bi neka takva mlada ţena mogla izdati nekog kao što je ona, a dvije od te tri ţene bile su zapravo jako ljubazne. Premda to nije namjeravala, Budur se u njihovom društvu drţala pomalo ukoĉeno, iako ne i neprijateljski, a Idelba ju je upozorila kako bi je to moglo odati i pokazati im da je pomalo sumnjiĉava. Bila je to jedna fina linija u igri na koju je Budur bila posve nenavikla... ili moţda baš ne posve... i to ju je podsjetilo na razne vrste sukoba koje je imala s roditeljima, na neke vrlo neugodne uspomene. Ţeljela je da sada sve poĉne iznova, da se sa svakim moţe suoĉiti uspravna, prsa o prsa, kako to Iranci kaţu. No ĉinilo se kako je ţivot nametnuo da većinu vremena provodi s maskom na licu. Na Kiraninim predavanjima se morala drţati leţerno, u kavanama se prema Kirani morala odnositi nezainteresirano, ĉak i kada su sjedile nogu do noge, a ĉak se i prema ovim uhodama morala ponašati civilizirano. Za to vrijeme su Idelba i Piali naporno radili u laboratoriju, gotovo svake noći ostajući tamo do dugo u noć; Idelba je to uzimala sve više i više ozbiljno pa se, kako je Budur mislila, trudila svoje sumnje sakriti iza neke neuvjerljive nezainteresiranosti. − To je samo fizika, − rekla bi kada ju je pitala. − Stalno pokušavaš otkriti nešto. Znaš i sama kako teorije mogu biti zanimljive, ali to su samo teorije. To nije kao ovi stvarni problemi. − Ĉinilo se da je baš svatko okrenuo svoju masku prema svijetu, ĉak i Idelba kojoj to uopće nije leţalo, premda se ĉinilo da ĉesto ima potrebu za maskiranjem. Budur je mogla posve jasno vidjeti kako ona sada misli da su ulozi postali visoki. − Je li to bomba? − tiho ju je upitala Budur jedne veĉeri dok su zakljuĉavale ispraţnjenu zgradu. Idelba je samo trenutak oklijevala. − Moţda, − šapnula je osvrćući se oko sebe. − Postoji mogućnost za to. Zato, molim te, nemoj više nikada govoriti o tome. Tijekom tih mjeseci Idelba je vrlo mnogo radila a, poput svih u zaviji, jela je vrlo malo, tako da se osjećala bolesnom i morala se odmoriti u svojoj postelji. To je za nju bilo vrlo frustrirajuće pa je prije vremena pokušala ustati iz kreveta, ĉak je i leţeći u krevetu pokušavala raditi na svojim bilješkama pa su, kad je bila budna, olovka i abakus za logaritme stalno zveckali. Jednog je dana, dok je Budur bila tamo, dobila telefonski poziv pa se jedva nekako odvukla dolje u predsoblje do telefona. Kad je završila razgovor poţurila je u kuhinju i pozvala Budur da poĊe s njom u sobu. Budur je pošla za njom, iznenaĊena što je vidi da se sada tako brzo kreće. U svojoj sobi Idelba je zatvorila vrata i poĉela trpati gomile papira s bilješkama u platnenu torbu za knjige. − Sakrij mi ovo negdje, − rekla je uzrujanim glasom. − Ne vjerujem da ćeš moći izaći, a da te ne pokušaju zaustaviti i pretraţiti. Sigurno u zaviji postoji nekakvo sigurno mjesto, ne u tvojoj ili mojoj sobi, jer će ih pretraţiti. Mogli bi traţiti posvuda pa ne znam što bih predloţila. − Govorila je tiho, no glas joj je bio uzrujan i Budur je još nikada nije ĉula da tako govori. − O kome to govoriš? − Nije vaţno, poţuri! Govorim o policiji. Krenuli su ovamo, hajde...
256 Zvono je zazvonilo, a onda je ponovo zazvonilo. − Ne brini, − rekla je Budur i potrĉala niz hodnik prema svojoj sobi. Osvrnula se. Pretraţivat će sobu, moţda i cijelu zgradu, a torba s papirima bila je velika. Osvrtala se i u mislima prolazila cijelom zavijom, pitajući se bi li joj Idelba zamjerila ako joj nekako poĊe za rukom posve uništiti cijelu torbu, iako nije imala pojma ni kako bi to mogla uĉiniti, no nije znala koliko su ti papiri vaţni... moţda bi ih mogla razderati, baciti u zahod pa pustiti vodu. U predsoblju su bili ljudi, ĉuli su se ţenski glasovi. Oĉito su poslali policajke kako ne bi kršili kućna pravila koja su muškarcima zabranjivala ulaz. Ali na ulici se ĉuo muški glas kako se prepire s ravnateljicom zavije; ţene su bile u hodniku; ĉulo se jako kucanje po njezinim vratima. Stavila je torbu oko vrata, popela se na krevet pa stala na metalni okvir nad uzglavljem, podignula se na zid, odmaknula ploĉu laţnog stropa i provukla se na vrh prašnog zida i za sobom opet vrlo, vrlo tiho, zatvorila ploĉu. Taj stari muzej je imao vrlo visoke stropove sa staklenim svodovima koji su trebali pruţiti dodatno osvjetljenje i koji su sada bili prljavi i posve neprozirni. Pri tom slabom svjetlu tek je nazirala predjel iznad stropova još nekoliko drugih soba, otvoren otvor iznad hodnika, a malo podalje su se, u svim smjerovima, nazirali pravi zidovi. To uopće nije bilo dobro skrovište, ako ikome bude palo na pamet da s bilo koje strane pogleda gore. Na vrhu tih zidova bile su presvuĉene drvene grede koje su bile priĉvršćene za okvir krovne konstrukcije i prelazile na vanjsku stranu zidnih panela tvoreći nadstrešnicu. Zidovi su propuštali sve zvukove, a bili su napravljeni od dva sloja gipsanih ploĉa zabijenih s obje strane na drvene okvire pa je izmeĊu njih bilo mjesta za provući se, bude li mogla spustiti se s grede. Spustila se na koljena, zabacila torbu na leĊa i poĉela ĉetveronoške puzati po prašnim gredama, traţeći neki otvor i drţeći se podalje od onog dijela iznad hodnika gdje bi je samo jedan pogled prema gore mogao otkriti. Odavde se dobro vidjelo kako je cijela zgrada sklepana na brzinu i nekvalitetno, a ubrzo je dopuzala do mjesta gdje su se sastajala tri zida i gdje je greda bila skraćena. Tu nije bilo dovoljno mjesta da se sakrije cijela torba, ali moglo se u taj otvor nabiti papire pa je to brzo i uĉinila, sve dok torba nije ostala prazna, a onda je ugurala i nju. To nije bilo savršeno skrovište ako se budu odluĉili za detaljan pretres, no bilo je najbolje ĉega se mogla dosjetiti i zapravo je bila vrlo zadovoljna, ali ako je budu zatekli ovdje na ovim gredama, sve će biti izgubljeno. Puzala je onoliko tiho koliko je mogla, slušajući glasove koji su dopirali iz smjera njezine sobe. Trebali su se samo popeti na okvir njezinog kreveta, odgurnuti stropnu ploĉu i već bi je ugledali. Ĉinilo se da u udaljenoj kupaonici nije bilo nikoga pa je otpuzala u tom smjeru i pritom je ogrebla koljeno na glavicu nekog ĉavla. Tamo je odmaknula ploĉu, objesila se o gredu i onda skoĉila u kupaonicu, dobrano tresnuvši na podne ploĉice. Na zidu je za sobom ostavila trag prašine i krvi; koljena i gornji dio stopala bili su joj prljavi od prašine, a po svemu ĉega se dotakla dlanovima ostajao je trag kao iza Kainove ruke. Oprala se u umivaoniku, bacila sa sebe odjeću i odloţila je meĊu prljavo rublje, a iz ormara izvadila ĉiste ruĉnike pa jednog smoĉila i njime obrisala onaj uprljan zid. Ona ploĉa na stropu je još uvijek bila odgurnuta u stranu, ali u kupaonici nije bilo stolaca, nije se mogla ni na što popeti kako bi je zatvorila. Otvorila je vrata i bacila pogled prema predsoblju... ĉuli su se samo glasovi, meĊu njima i Idelbin koji je protestirao, ali nikoga se nije vidjelo pa je brzo šmugnula u spavaću sobu po stolac, prislonila ga uza zid pa se oprezno popela i stala nogom na njegov naslon, navukla ploĉu do mjesta gdje je trebala stajati, zaštipnuvši pritom prste izmeĊu dvije ploĉe, izvukla ruku, namjestila ploĉe kako treba i dok je silazila stolac se pod njom okliznuo po ploĉicama. To je glasno odjeknulo, brzo je ustala i opet izvirila na hodnik, glasovi bliţe nego prije; brzo je vratila stolac pa poţurila natrag u kupaonicu i stala ispod tuša sapunajući se i osjetivši kako je peĉe ona posjekotina na koljenu. Sapunala se i sapunala, a onda zaĉula glasove ispred kupaonice. Oprala se što je brţe mogla, obrisala se i omotala velikim ruĉnikom baš u trenutku kad su ţene ušle u prostoriju, a dvije od njih bile su u odori i djelovale su poput vojnika iz rata kakve je Budur vidjela nekad davno na ţeljezniĉkom kolodvoru u Turi. Trudila se izgledati zateĉeno, drţeći ruĉnik oko sebe. − Jeste li vi Budur Radvan? − upitala je jedna od policajki. − Da. Što ţelite? − Ţelimo porazgovarati s vama. Gdje ste bili? − Kako to mislite gdje sam bila? Pa, vrlo dobro vidite gdje sam bila! Ne znam o ĉemu se radi i zašto me trebate. Zašto ste došli ovamo? − Ţelimo razgovarati s vama. − Dobro, pustite me da se odjenem pa ćemo razgovarati. Nadam se da nisam uĉinila ništa loše. Pretpostavljam da se smijem odjenuti prije razgovora sa svojim zemljakinjama. − Ovo je Nsara, a vi ste iz Turija, zar ne? − Toĉno, ali sve smo mi iz Firanje, i ako se ne varam, sve dobre muslimanke u zaviji. − Hajde, odjenite se − rekla je ona druga. − Moramo vam postaviti nekoliko pitanja o tome što se ovdje dogaĊa, o aktivnostima koje ugroţavaju sigurnost, a kojima je moţda ovdje izvorište i zato poţurite. Gdje vam je odjeća?
257 − U mojoj sobi, naravno! − Budur je brzo prošla pokraj njih i otišla u sobu, razmišljajući kako će ako odjene dţebelu najbolje sakriti koljena pa tako i krv koja bi još mogla poteći iz posjekotine. Krv je u njoj kljuĉala, ali disala je posve mirno. I bila je potpuno mirna. 17. Usprkos temeljitom pretraţivanju, nisu pronašli Idelbine bilješke, niti su od onih koje su ispitivale dobile išta osim prezira i zgraţanja. Zavija je uloţila tuţbu protiv policije zbog povrede privatnosti, a bez odgovarajućeg naloga za takav postupak i policiju je samo pozivanje na ratne zakone u odnosu na sigurnost zemlje spasilo od skandala i napisa po novinama. Sud je zaustavio daljnje pretrage u zaviji, ali je i za ubuduće smanjio neka prava zavije na privatnost pa se tako sve vratilo u normalno stanje ili gotovo tako, jer Idelba više nije govorila o svojem poslu, nije više zalazila u neke od laboratorija u kojima je prije radila, niti je više provodila vrijeme s Pialijem. Budur je nastavila sa svojom svakodnevnom rutinom, odlazeći na posao i u kavanu Sultanija. Tamo je sjedila uz veliki prozor i kroz njega promatrala dokove i onu šumu jarbola i ĉeliĉnih konstrukcija i vrh svjetionika na kraju gata, dok su se oko nje vodili razgovori. Ĉesto su za njihov stol dolazili Hasan i Tristan, sjedeći tu poput priljepaka u plićaku za vrijeme oseke i izlaţući svoju vlaţnost mjeseĉini. Hasana su njegove polemike i poezija ĉinile snagom s kojom treba raĉunati i ta je ĉinjenica bila poznata cijeloj gradskog avangardi, priznavali oni to s oduševljenjem ili s ustezanjem. Hasan je o toj svojoj reputaciji govorio smrknuto kao da samoga sebe podcjenjuje, opako se osmjehujući kad bi naĉas pokazao svoju moć rasuĊivanja. Budur ga je voljela, mada je savršeno dobro znala kako je on u izvjesnom smislu osoba s kojom se teško sloţiti. Više ju je zanimao Tristan i njegova glazba koja se nije sastojala samo od onakvih pjesama kakve je pjevao na vrtnoj zabavi nego i od golemih djela pisanih za orkestre i do dvije stotine glazbenika, a ponekad je svirao i na kundunu, anadolijskom ţiĉanom glazbalu koje je postrance imalo metalne dijelove koji su malo mijenjali boju tona, instrumentu na kojem je bilo prokleto teško svirati. Ispisivao je partiture za svaki pojedini instrument, sve do zadnjeg akorda, do posljednje note. Kao i one njegove pjesme, i ove su kompozicije pokazivale sklonost ka primitivnim tonalitetima negdašnjih kršćana, za najvećim dijelom vrlo jednostavnim harmonijama, ali koje su u sebi krile mogućnosti sloţenijih tonaliteta, koji su se u pogodnom trenutku vraćali Pitagorinim osnovama ĉesto rabljenim u koralima i drugim pjesmama te izgubljene civilizacije. Ispisujući baš svaku notu i zahtijevajući od glazbenika u orkestru da sviraju iskljuĉivo samo ono što piše, dovelo je do toga da su ga smatrali megalomanom koji zahtijeva nemoguće; orkestralna glazba, mada vrlo zamršeno strukturirana i to na naĉin koji je poticao još od indijskih klasiĉnih raga, 74 uvijek je dopuštala individualnu improvizaciju detalja varijacija, spontane kreacije koje su osiguravale zanimljivost takve glazbe, jer su je glazbenici svirali u skladu s obrascima koje su nudile rage. Zato nitko ne bi stao u obranu te lude Tristanove strukture da ona nije davala rezultat kojeg nitko nije mogao poreći, impresivan i prekrasan. A Tristan je bio ustrajan u tvrdnji kako takvo pisanje nije njegova zamisao, nego je samo slijedio naĉin te izgubljene civilizacije. Kao što je bila istina da je glazbu smatrao svetom, tako je bilo toĉno i to da je u pripreme za njezino izvoĊenje ĉesto spadalo pušenje opijuma ili pijenje laudanuma; 75 neki su se ĉak koristili i jaĉim destilatima opijuma stvorenim tijekom rata, pušeći ili ĉak ubrizgavajući to injekcijom u tijelo. Rezultat je bio da je u nastalom stanju, nalik snu, ta glazba imala hipnotizirajući uĉinak ĉak i na one koji nisu posebno cijenili naivnu glazbu izgubljene civilizacije, pa su se stvarale posebne vibracije izmeĊu drogiranih izvoĊaĉa i drogiranog slušateljstva. Ako su pritom glazbenici još bili i namirisani onim raznim mirisima, onda je to zaista bilo mistiĉno iskustvo. Neki su bili skeptiĉni prema svemu tome. Tako je Kirana jednom rekla: − Kada se dignu ovako visoko onda bi bili u stanju i po cijeli sat svirati jednu jedinu notu, njuškat se ispod pazuha i biti sretni poput ptica na grani. Prije izvoĊenja glazbe Tristan je znao i sâm izvoditi obred s opijumom pa su takve veĉeri imale neko ozraĉje kulta, kao da je Tristan bio neki sufi uĉitelj, ali sve je to ipak bilo posvećeno glazbi i sekularnom svijetu, a ne Bogu. Bio je, kako je to ponekad i sam rekao, više Perzijac nego Iranac, mnogo više sljedbenik pjesnika i astronoma Omara Hajjama nego bilo kojih mula. Kanalizirao je kršćansku glazbu u odreĊenom smjeru, pušio je opijum i klanjao se Suncu; zbog svoje je glazbe radio razne lude stvari, ukljuĉujući i to da je svakoga dana radio mnogo sati na tome da zapiše baš svaku notu na papir i ništa mu to ne bi vrijedilo da glazba nije bila dobra, ali bila je, bila je i više nego dobra; bila je to glazba njihovih ţivota, glazba Nsare toga vremena. Govorio je o cijeloj teoriji koja stoji iza toga, ali u društvu su kruţile šifrirane kratke fraze i aforizmi spominjani kao "Tristanova zadnja fora", a on bi se ĉesto samo osmjehnuo ili ponudio lulu opijuma i, više od 74 Rage su sve vrste ljestvica i ritmiĉkih obrazaca koji tvore osnovu glazbe indijskog potkontinenta. Namijenjene najrazliĉitijim prigodama, a svrha im je bila uvesti slušatelje u odgovarajuće raspoloţenje. Bilo ih je mnogo pa su kasnijim nastojanjima (13.st.) sustavno podijeljene na muške i ţenske tj. raga i ragini. Ovdje je bitno reći kako dopuštaju djelomiĉnu ili ĉak posvemašnju improvizaciju, (op.prev.) 75 Opijum otopljen u alkoholu, ranije se koristio kod jakih bolova, (op. prev.)
258 svega, svoju glazbu. Komponirao je tako kako je komponirao, a gradski intelektualci su to mogli slušati i onda razgovarati o tome što to znaĉi, a ĉesto su to i radili, po cijelu noć. Tahar Labid je mogao beskonaĉno govoriti o tome i ĉesto bi s gotovo podrugljivom agresivnošću dobacio Tristanu: − To je tako, zar ne, Tristane? − A onda bi i ne saĉekavši odgovor nastavio, kao da je Tristan idiot koji zapravo nema pojma što njegova vlastita glazba znaĉi. Ali Tristan bi, ispod onih svojih brkova, Taharu samo uputio osmijeh, zagonetan poput Sfinginog, sjedeći opušteno na svojem stolcu uz prozor, gledajući van u mokro crno kamenje ili gaĊajući Tahara svojim vedrim pogledima. − Zašto mi nikada ne odgovoriš? − jednom je povikao Tahar. Tristan je skupio usne i odzviţdao mu odgovor. − Ma daj! − rekao je Tahar pocrvenjevši. − Reci nešto pa nas uvjeri kako u toj tvojoj glavi postoji barem jedna misao. − Ne budi uvredljiv! − odgovorio mu je Tristan. − Naravno da u mojoj glavi ne postoje misli, pa što ti misliš tko sam ja! I tako je Budur znala sjesti pokraj njega. Pridruţila bi mu se kada ju je pokretom brade ili skupljenim usnama pozvao da mu se pridruţi u straţnjim prostorijama kavane, tamo gdje su se okupljali pušaĉi opijuma. Unaprijed je odluĉivala o tome kad će im se pridruţiti ako joj se bude pruţila prilika, da bi iskusila kako zvuĉi njegova glazba kada si pod utjecajem, kako bi osjetila kakav je to osjećaj kada si drogiran i kako bi prebrodila strah od pušenja. Ta prostorija je bila malena i mraĉna. Na niskom stoliću postavljenom posred jastuka na podu stajala je sprava veća od nargila i Tristan je odlomio komadić od komada crnog opijuma, stavio ga u zdjelu i zapalio srebrenim upaljaĉem, dok je netko drugi inhalirao. Onaj jedini kamiš kruţio je od jednog do drugog pušaĉa i kako je koji od njih uvukao dim tako je poĉeo kašljati. Na onom komadiću koji je gorio u zdjeli stvarali su se mjehurići dok je polako izgarao u katran, dim je bio gust i bijel, a mirisao je poput šećera. Budur je odluĉila udahnuti tako malu koliĉinu da uopće neće zakašljati, ali kada je kamiš došao do nje i kada je polako povukla, prvi okus dima natjerao ju je da povuĉe duboko poput kakvog demona. Ĉinilo se nemogućim da bi išta, i to još tako oprezno unijeto, moglo tako brzo utjecati na nju. Onda ju je pogodilo još dublje. Ĉinilo joj se da joj je sva koţa proţeta krvlju, a onda da joj je krv ispunila cijelo tijelo, poput balona i vjerovala je da bi šiknula iz nje da je vruća koţa nekako ne zadrţava. Cijela je pulsirala uritmivši se s vlastitim pulsom, a svijet je pulsirao s njom. Sve je poĉelo nekako poskakivati u ritmu njezinog srca. Mraĉni zidovi su pulsirali. Svakim otkucajem njezinog srca otkrivalo se sve više boja. Površine stvari izvijale su se kao pod nekim spiralnim pritiskom i napetošću pa su izgledale onako kako Idelba kaţe da zaista izgledaju, poput klupka sklupĉane energije. Budur se nekako podigla na noge i zajedno s drugima se, oprezno balansirajući, uputila ulicama prema koncertnoj dvorani smještenoj u staroj palaĉi u prostoru koji je sada bio dug i visok kao špil karata gledan sa strane. Glazbenici su zauzeli svoja mjesta, s glazbalima nalik ĉudnovatom oruţju. Slijedeći Tristanovo vodstvo, voĊeni rukom i okom, poĉeli su svirati. Pjevaĉi su pjevali u starom Pitagorinom tonalitetu, ĉisto i slatko, solo glas je vrludao iznad diskanta. Tada se pridruţio Tristan na svojem glazbalu, a s njim i drugi ţiĉani instrumenti, od najdubljih do najviših tonova, provlaĉeći se ispod melodije, rastvarajući jednostavne harmonije, unoseći neki cijeli novi svijet, cijelu jednu Aziju zvukova, toliko sloţeniju i mraĉniju... stvarnost... koja je, nakon duge borbe, nadvladala stari zapadnjaĉki napjev. To što je Tristan pjevao bila je priĉa o Firanji, pomislila je Budur, glazbeni izraz povijesti tog grada u kojem su ţivjeli i oni i svi takvi kasniji došljaci. Firanjci, Franci, Kelti, oni najstariji, iz onih mraĉnih vremena. Ovo nije bila od onih izvedaba s namirisanim izvoĊaĉima, no pred njima su gorjeli mirisni štapići i njihove su se pjesme ispreplitale s intenzivnim mirisima sandalovine i jasmina i sve se uvuklo u njezina pluća i tamo pjevalo, kor je pjesmom odgovarao njezinom pulsu, baš kao i u glazbi koja je bila tako jasan govor tijela, taj jezik za kojeg je osjećala kako ga moţe shvatiti istog trenutka kada se dogodi, ĉak i ako nije u stanju artikulirati ga ili upamtiti. I spolnost je bila takav jezik, kao što je to shvatila kasnije te noći kada je s Tristanom otišla u njegov neuredan stan, a onda i u njegov krevet. Taj stan se nalazio s druge strane rijeke, kod juţnog pristaništa, neki hladan i vlaţan tavan kakav već i odgovara onom klišeju o umjetnicima, a ĉinilo se da nije bio ĉišćen otkad je, potkraj rata, njegova ţena umrla... Budur je to saznala od drugih, radilo se o nekoj nesreći u tvornici, ono kada se u krivo vrijeme naĊeš pokraj pokvarenog stroja... no krevet je bio tu, i na njemu ĉista posteljina, što je Budur uĉinilo sumnjiĉavom, no nakon sveg tog interesa kojeg je za njega pokazivala bilo je pomalo pitanje ĉasti i izvjesnog samopoštovanja da se upusti u sve to. Bio je nevjerojatan ljubavnik; svirao je po njoj kao po svome glazbalu, spor i opušten draţio ju je i dovodio do rubova strasti, otpora i borbe i sve se to skupljalo u spolno iskustvo koje ju je kasnije muĉilo... nije to bilo ništa nalik onoj vatrenoj izravnosti Kirane... i pitala se što Tristan namjerava s takvim ponašanjem, no već je te prve noći shvatila kako od Tristana neće ĉuti rijeĉi, kao da je prema njoj bio rezerviran jednako kao prema Taharu, gotovo tako; i da će ga zato morati upoznavati, onoliko koliko se to intuitivno moţe, kroz njegovu glazbu i po izrazu njegova lica. A to je
259 zaista dobro otkrivalo sva njegova raspoloţenja i promjene. I tako je neko vrijeme priliĉno ĉesto odlazila s njim, uzimajući kondome iz klinike u zaviji, odlazeći noću u kavane i koristeći priliku kad bi joj se ukazala. Ipak, nakon nekog vremena poĉelo joj je ići na ţivce što pokušava razgovarati s ĉovjekom koji je samo pjevušio melodije... kao da pokušava ţivjeti s pticom. To ju je na neki bolan naĉin podsjećalo na onu distancu na kojoj se drţao njezin otac i nekako je izgubila onu sposobnost nemuštog promatranja, a i to se jednako tako dogodilo bez rijeĉi. A situacija u gradu je postajala sve teţom, svaki je tjedan dodavao još jednu nulu na papirnati novac i bilo je sve teţe nalaziti velike orkestre kakve su nove Tristanove kompozicije zahtijevale. Kada bi vlasnik palaĉe odluĉio ne izdati koncertnu dvoranu ili kad su glazbenici bili zauzeti svojim pravim poslovima, poduĉavanjem ili radom na dokovima, ili u trgovinama prodavanjem šešira i kišnih ogrtaĉa, tada je Tristan samo mogao svirati svoj instrument, vrtjeti olovku u ruci i zapisivati beskrajne note prema indijskoj glazbenoj notaciji za koju kaţu kako je starija i od sanskrta, mada joj je Tristan priznao kako je tijekom rata zaboravio taj sustav i onda morao razviti vlastiti kojega je onda objasnio sviraĉima. Ĉinilo joj se da su mu melodije postale tuţnije, glazba ţalosnog srca koja oplakuje izgubljen rat i sve ono što se dogodilo iza toga i što se još uvijek dogaĊa. Budur je to razumjela i još mu se ponekad znala pridruţiti, ĉekajući onaj neznatan trzaj brkova kao znak. Ĉula je neku pjevaĉicu za koju je mislila da bi mu se mogla sviĊati pa ga je povela da je sluša i zaista mu se sviĊala, pjevušio je putem kući, gledajući kroz prozor tramvaja u mraĉne ulice grada gdje su ljudi gazeći kaldrmom ţurili od svjetiljke do svjetiljke. − Ovo je kao u šumi, − rekao je Tristan, a brk mu se podigao. − Znaš, kao gore u tvojim brdima, tamo gdje vidiš kako su lavine savinule sve drveće na padini, i kada snijeg okopni a sve drveće ostane savijeno na jednu stranu. − Pokazao je rukom na skupinu ljudi koji su ĉekali da se tramvaj zaustavi. − Tako i mi sada izgledamo. 18. Kako su tjedni prolazili, Budur je nastavila gladno ĉitati i to u zaviji, u institutu, u parkovima, na kraju gata, u bolnici za slijepe vojnike. U meĊuvremenu su, s doseljenicima sa Srednjeg Zapada, i do njih došle novĉanice od deset bilijuna piestara, a i sami su već bili dogurali do onih od deset milijarda; nedavno je neki ĉovjek napunio kuću od poda do stropa novĉanicama, a onda cijelo imanje dao za jednu svinju. U zaviji je bilo sve teţe i teţe sloţiti neki objed koji bi ih sve nahranio. Uzgajale su na krovu povrće i proklinjale oblake, ţivjele su na kozjem mlijeku i na kokošjim jajima, na krastavcima i bundevama pripremljenim na sve zamislive naĉine i na juhi od krumpira koju su toliko razrijedile da je bila rjeĊa nego mlijeko. Jednog je dana Idelba zatekla one tri uhode kako pretraţuju mali ormarić iznad njezinog kreveta pa je sredila da ih izbace iz kuće kao obiĉne lopove, pozvavši mjesnu policiju i izbjegnuvši pritom ikakvo spominjanje špijuniranja, i ne upuštajući se u onu sklisku temu kada bi trebala objasniti što li bi joj to one, osim njezinih ideja, zapravo mogle ukrasti. − Sada će one biti u grdnim nevoljama, − primijetila je Budur. − Ĉak i ako ih njihovi poslodavci uspiju išĉupati iz zatvora. − Da, − sloţila se Idelba. − Kao što si vidjela, namjeravala sam ih ostaviti ovdje. Ali kad su ih već ulovili, morale smo se ponašati kao da nemamo pojma što one tu zapravo rade. A istina je i kako si ne moţemo dopustiti da ih ovdje hranimo. I tako se sada mogu vratiti k onima koji su ih ovamo poslali. Barem se nadam. − Lice joj je poprimilo mraĉan izraz, jer nije voljela o tome razmišljati... o tome zašto ih je zapravo optuţivala. To je bio njihov problem. Tijekom ove dvije godine otkad je bila dovela Budur u Nsaru, Idelba je oĉvrsnula. − Ne radi se samo o mojem poslu, − pojasnila je, vidjevši kako je Budur ĉudno gleda. − To ostaje latentno. Radi se o ovim problemima koje imamo sada. Neće ni trebati doći do nekakve eksplozije ako već ranije budemo pocrkali od gladi. Rat je loše završio, i to za sve. Ţelim reći kako je završio loše ne samo po nas koji smo ga izgubili, nego po svakoga. Stvari su toliko izgubile ravnoteţu da mogu povući dolje bilo koga. Zato bismo trebali potegnuti svi zajedno. A ako neki ljudi ne budu htjeli, onda zbilja ne znam... Jedne veĉeri dok su sjedili u kavani Budur je upitala Tristana: − Jesi li se ikada tijekom sveg ovog vremena dok si pisao franaĉku glazbu, upitao kakvi su oni zapravo bili? − O, da, − odgovorio je, zadovoljan što ga je to upitala. − Stalno sam razmišljao o tome. Mislim da su bili poput nas. Ĉesto su ratovali. Imali su samostane i medrese i parne strojeve. Brodovi su im bili maleni, no mogli su jedriti uz pomoć vjetra. Moţda su oni vladali morima prije nego svi drugi. − Ma ni sluĉajno! − rekao je Tahar. − U usporedbi s kineskim brodovima to su bili tek brodići nalik onim arapskim jedrenjacima s trokutastim jedrom. Ma daj, Tristane, pa i sam to znaš. Tristan je slegnuo ramenima. − Govorili su deset ili petnaest razliĉitih jezika i bili su podijeljeni u trideset ili ĉetrdeset kneţevina, nije li tako? − rekao je Naser. − Bili su previše usitnjeni da bi mogli osvajati iĉiji teritorij. − Zajedniĉki su se borili pri osvajanju Jeruzalema, − istakao je Tristan. − One meĊusobne borbe posluţile su im kao vjeţba. Vjerovali su kako su upravo oni narod izabran od Boga. − Primitivci to ĉesto vjeruju.
260 − Toĉno. − Tristan se osmjehnuo, nagnuvši se na stranu kako bi provirio kroz prozor prema susjednoj dţamiji. − Kao što sam rekao, bili su nam vrlo sliĉni. Da su još uvijek ţivi, bilo bi na svijetu više ljudi poput nas. − Nitko nije poput nas, − izjavio je Naser tuţnim glasom. − Mislim da su ti Franci sigurno bili potpuno drukĉiji. Tristan je ponovo slegnuo ramenima. − Moţeš o njima govoriti što ţeliš, to uopće nije vaţno. Moţeš reći i kako bi završili u robiju poput Afrikanaca ili da bi porobili sve nas ostale ili da bi nam donijeli zlatno doba ili prouzroĉili ratove gore negoli je bio Dugi rat... Ljudi su na sve te mogućnosti samo odmahivali glavama. − ... ali to nije vaţno. Nikada to nećemo saznati, pa zato moţete govoriti bilo što. − Smiješno je to kako mi na njih gledamo svisoka, − primijetila je Kirana, − samo zato što su izumrli. Ĉini se kao da podsvjesno nekako vjerujemo da je to bilo njihovom krivnjom. Kao da su nestali zbog fiziĉke slabosti ili moralnog pada ili zbog loših navika. − Svojim su ponosom prkosili Bogu. − Bili su blijedi zato što su bili slabi ili obrnuto. Muzafar je to dokazao, to da je osoba to snaţnija što joj je put tamnija. Najcrnji Afrikanci su najjaĉi od svih, a oni najbljeĊi iz Zlatne Horde su najslabiji. Radio je pokuse. Franci su bili nasljedno nesposobni, to je bio njegov zakljuĉak. Bili su gubitnici u igri evolucije u kojoj preţivljavaju samo oni najsposobniji. Kirana je odmahnula glavom. − To je moţda bila samo neka mutacija kuge koja je pobila sve koji su se zarazili pa su zato pomrli. To se moglo dogoditi bilo kojem narodu. Moglo se dogoditi i Kinezima ili nama. − Ali postoji neka vrst anemije zajedniĉka podruĉju Mediterana zbog koje su mogli biti osjetljiviji na bolest nego drugi... − Ne. To se moglo i nama dogoditi. − Moţda je to i bilo dobro, − rekao je Tristan. − Vjerovali su u nekog milostivog boga. Taj njihov Krist bio je sav sazdan od ljubavi i milosrĊa. − To bi se teško moglo reći ako se pogleda što su radili u Siriji. − Ili u al-Andalusu. − To je tinjalo u njima, spremno izbiti na površinu. Kao što je u nama dţihad. − Rekao si da su bili isti kao i mi. Ispod svojih brkova Tristan se smješkao. − Moţda. Oni su sada samo bijela mrlja na karti, samo ruševine pod nogama, prazno zrcalo. Oblaci na nebu koji izgledaju kao tigrovi. − Ovo je tako beskoristan razgovor − rekla je Kirana. − Što da se dogodilo ovo, što da se dogodilo ono; što bi bilo da je Zlatna Horda probila Gansa Koridor na samom poĉetku Dugog rata; što bi bilo da su Niponci nakon što su opet zavladali Niponom, napali Kinu; što bi bilo da je Ming dinastija zadrţala svoju golemu trgovaĉku flotu; što bi bilo da smo mi bili ti koji su otkrili i osvojili Jingzou; što bi bilo da Aleksandar Veliki nije umro onako mlad... i tako dalje... sve bi to itekako unijelo promjene, a ipak je potpuno beskorisno govoriti o tome. Oni povjesniĉari koji, da bi pospješili vlastite teorije, govore o tome kako se ne treba obazirati na ĉinjenice, zaista su smiješni. Nitko ne zna zbog ĉega se stvari dogaĊaju, razumijete li? Bilo što moţe proizaći iz bilo ĉega. Ĉak ni ova stvarna povijest nam ništa ne govori. Jer mi ne znamo je li povijest osjetljiva i zašto neke civilizacije nestaju i jesu li i najsilovitiji potezi tek poput latica u poplavi ili nešto izmeĊu, ili oboje. Jednostavno ništa ne znamo i onda to što-ako ne pomaţe da išta saznamo. − Zašto ih onda ljudi toliko vole? Kirana je slegnula ramenima i povukla dim iz cigarete. − Jer nude više priĉa. I zaista je to bilo tako, usprkos tome što su u Kiraninim oĉima sve te priĉe bile posve beskorisne. Ljudi su jako voljeli razmišljati o što-bi-bilo-kad-bi-bilo: što bi bilo da su izgubljenu marokansku flotu vjetrovi odnijeli na Otoĉje šećera pa da se onda uspjela vratiti natrag; što bi bilo da Kerala iz Travancora nije osvojio toliki dio Azije i da nije postavio svoje ţeljezniĉke pruge i uveo svoje zakonodavstvo; što bi bilo da otoci Novog svijeta uopće nisu tamo gdje jesu; što bi bilo da je Burma izgubila rat sa Sijamom... Kirana je samo odmahnula glavom. − Moţda bi bilo bolje kad bismo se samo usredotoĉili na budućnost. − I to kaţeš ti, povjesniĉarka? Pa budućnost se uopće ne moţe spoznati! − Da, ali ona sada stoji pred nama kao zadatak kojeg treba ostvariti. Još od onog velikog procvata Travancora imamo osjećaj kako je budućnost nešto što sami stvaramo. Ta nova svijest o vremenu koje dolazi vrlo je vaţna. To nas ĉini tkivom tapiserije koja se stoljećima odmatala prije nas i odmatat će se još stoljećima nakon nas. Mi smo u sredini razboja, to je sadašnjost, i ono što ĉinimo usmjerit će cijelo tkanje u nekom odreĊenom smjeru, a u skladu s tim mijenja se i slika na tkanju. Kada zapoĉnemo s pokušajem da stvorimo sliku koja će se sviĊati i nama i onima koji će doći poslije nas, tada ćemo moţda moći reći da smo šĉepali povijest. 19. Ali moglo se tako sjediti s ljudima i razgovarati, a onda ipak izaći na razvodnjenu sunĉevu svjetlost bez iĉega što bi se moglo pojesti i bez ikakvog novca koji bi imalo vrijedio. Budur je naporno radila u zaviji i
261 davala satove poduke iz perzijskog i firanjskog jezika gladnim djevojkama koje su se tamo uselile i koje su samo znale berberski ili arapski ili andaluski ili skandistanski ili turski. Noću je po obiĉaju nastavila obilaziti kafiće i kavane, a ponekad i jazbine s opijumom. Dobila je posao pri jednoj od vladinih agencija kao prevoditelj dokumenata i nastavila studij arheologije. Brinulo ju je što će se dogoditi ako se Idelba opet razboli i provodila je mnogo vremena brinući se o njoj. Doktori su rekli da Idelba boluje od "nervne iscrpljenosti", nešto poput one iscrpljenosti bitkama kakve se javljaju tijekom ratovanja, ali Budur je vidjela da je ozbiljno fiziĉki oslabila i da ju je pogodilo nešto što lijeĉnici ne mogu identificirati. Bolest koja nema nikakvog razloga; to se Budur ĉinilo previše strašnim da bi mogla razmišljati o tome. Moţda je i postojao kakav skriven razlog, ali i to je bilo zastrašujuće. Budur se sada više aktivirala na poslovima voĊenja zavije, preuzimajući neke od poslova koje je ranije Idelba obavljala. Sada je imala manje vremena za ĉitanje. Osim toga, ţeljela je više nego samo ĉitati i pisati referate: bila je previše uzbuĊena da bi ĉitala pa je uglavnom samo gutala brojne tekstove i onda ih u sebi varila u neki novi, što joj se i samoj ĉinilo vrlo ĉudnom aktivnošću; poput kakvog malog privatnog pogona za destilaciju. Povijest kao konjak; ali ona je ţeljela nešto opipljivije. Mnoge je noći još uvijek provodila izlazeći, uţivajući u ponoćnim scenama u kavanama i u kafićima s opijumom, slušajući Tristanovu glazbu (sada su bili samo prijatelji), ponekad u opijatskom snu koji joj je omogućavao lutanje zamagljenim halama njezinih misli, a da pritom zapravo ne uĊe ni u jednu od prostorija. Duboko se zanijela u razmišljanja o onoj Ibrahimovoj teoriji o tijeku povijesti kroz srazove, nešto nalik na sudaranje i samih kontinenata (ako su geolozi bili u pravu), koji su srazovi stvarali nove civilizacijske spojeve, kao u Samarkandu ili u mogulskoj Indiji ili u odnosu Hodenosauneea s Kinom na zapadu i islamom na istoku, ili Burma, da... sve se to ukazivalo jasno, poput sluĉajnih obojenih kamenĉića na tlu koji su se onda uskovitlali u vrlo sloţene arabeske, što je sigurno bio tek uobiĉajen uĉinak opijuma, no to je bilo ono što je i povijest oduvijek bila: primjena haluciniranog uzorka na posve sluĉajne dogaĊaje, tako da nije imala razloga zašto samo zbog toga ne bi vjerovala svemu tome. Povijest je jedan opijumski san... Halali iz zavije je naglo upala u kavanu i poĉela se osvrtati i vidjevši je, Budur je odmah znala da nešto nije u redu s Idelbom. Halali joj je prišla, a lice joj je bilo vrlo ozbiljno. − Stanje joj se pogoršalo. Budur je pošla za njom van, posrćući pod teretom opijuma, pokušavajući svojom panikom poništiti sve njegove uĉinke, no to ju je samo bacilo još dublje u vizualno izobliĉavanje stvari, a Nsara nikada nije bila ruţnija nego te noći, s kišnim kapima koje su dotiĉući tlo visoko odskakivale, ĉudne linije svjetlosti na kamenju pod nogama, ljudi koji izgledaju poput štakora koji plivaju... Idelba je otišla iz zavije, bili su je odnijeli u najbliţu bolnicu, golemu zgradu podignutu za vrijeme rata na breţuljku sjeverno od luke. Uspinjala se tamo zašavši u sam oblak kiše, a onda zvuk kiše kako škrapa po jeftinom limenom krovu. U ţuto-bijeloj svjetlosti svi su izgledali tupo i beţivotno, poput hodajućeg mesa, kako su znali zvati vojnike koje su slali na frontu. Idelba nije izgledala lošije nego ostali, no Budur poţuri k njoj. − Ima poteškoće s disanjem, − rekla je sestra koja je sjedila u stolcu pokraj kreveta. Budur je pomislila kako ovi ljudi rade u paklu. Bila je vrlo prestrašena. − Slušajte, − mirno je rekla Idelba. Obraćala se sestri. − Molim vas, ostavite nas deset minuta nasamo. − Kad je sestra otišla, nastavila je tihim glasom. − Slušaj, ako umrem morat ćeš pomoći Pialiju. − Ali teta Idelba! Nećeš umrijeti. − Šuti! Ne mogu riskirati da ovo zapisujem. A ne mogu ni riskirati i sve reći samo jednoj osobi, za sluĉaj da se i njoj nešto dogodi. Moraš reći Pialiju neka ode u Isfahan i neka naše rezultate opiše Abdulu Zoroušu. TakoĊer i Anandi u Travancoru. I Ĉenu u Kini. Svi oni imaju vrlo velik utjecaj na svoje vlade. Hanea će obaviti svoj dio posla. Podsjeti Pialija da je najbolje uĉiniti onako kako smo odluĉili. Znaš, uskoro će svi atomski fiziĉari shvatiti teorijske mogućnosti naĉina na koji se alaktin razbija. I sve moguće primjene. Ako svi oni budu znali da takva mogućnost postoji, onda će vršiti pritisak za sklapanje trajnog mira. Znanstvenici mogu izvršiti pritisak na svoje vlade tako da im pojasne situaciju, a i preuzimajući nadzor nad usmjeravanjima na relevantnim poljima znanosti. Moraju oĉuvati mir, inaĉe će nastati utrka u razaranju. Imajući to na umu, moraju odabrati mir. − Da, − rekla je Budur, pitajući se hoće li to zaista tako i odluĉiti. Svijest joj je ustuknula pri pomisli kakav će teret morati ponijeti. Piali joj se baš nije jako sviĊao. − Molim te, teta Idelba, nemoj se sada uzrujavati. Sve će biti u redu. Idelba je kimnula. − Lako moguće. Kasnije te noći naglo se oporavila, tik pred zoru, baš kad je Budur izlazila iz svojeg opijumskog delirija nesposobna prisjetiti se mnogo toga iz te noći kojoj je trebalo toliko eona da bi konaĉno prošla. No ipak je znala što je Idelba ţeljela da ona pokuša uĉiniti. Zora je stigla poput mraka, kao da se pojavila pomrĉina i tu ostala. Idelba je umrla sljedeće godine.
262 Na sprovodu je bilo mnogo ljudi, na stotine, iz zavije i medrese, iz instituta, iz budistiĉkog samostana, iz hodenosaunijske ambasade, iz općinskog i drţavnog vijeća i iz mnogih drugih ustanova iz cijele Nsare. Ali iz Turija nije došao baš nitko. Budur je tupo stajala zajedno s još nekoliko starijih ţena iz zavije, rukujući se sa svima koji su im prilazili izraziti sućut. Kasnije, tijekom neveselog bdijenja, opet joj je prišla Hanea. − I mi smo je voljeli, − rekla je uz neki bezliĉni osmijeh. − Nastojat ćemo odrţati obećanja koja smo joj dali. Nekoliko dana kasnije Budur je otišla na svoje uobiĉajeno ĉitanje slijepim vojnicima. Otišla je na njihov odjel i sjela tamo zureći u njih, gledajući ih kako sjede u svojim krevetima i kolicima, pomislivši kako je ovo što ĉini vjerojatno pogreška. Moţda se samo osjećam praznom. Tada im je rekla za smrt svoje tetke i pokušala im ĉitati iz Idelbinih radova, ali to nije bilo isto kao i Kiranina djela, jer sve je ovo bilo vrlo nerazumljivo, ti znanstveni tekstovi o ponašanju nevidljivih stvari sastojali su se najvećim dijelom od tablica i brojeva. Odustala je od toga i latila se druge knjige. − Ovo je mojoj teti bila jedna od najdraţih knjiga, zbirka autobiografskih rukopisa naĊenih u djelima Abu Ali Ibn Sina, ranijeg znanstvenika i filozofa koji je bio njezin veliki junak. Iz onoga što sam o njemu proĉitala, ĉini se da su on i moja tetka bili po mnogoĉemu sliĉni. Oboje su bili vrlo radoznali prema svijetu. Ibn Sina je najprije prouĉio Euklidovu geometriju, a onda pokušao shvatiti i sve ostalo. Idelba je bila uĉinila isto to. Kada je Ibn Sina još bio mlad, zahvatila ga je neka istraţivaĉka groznica koja ga je drţala gotovo dvije godine. Evo, sada ću vam proĉitati što on sam kaţe o tom razdoblju. "Tijekom tog razdoblja nisam u cijelosti prospavao niti jednu noć nitise posvetio bilo ĉemu osim svakodnevnom uĉenju. Sakupio sam zbirku skripata i kao dokaz da sam ih prouĉio unosio sam u njih silogistiĉke premise, njihovu klasifikaciju i ono što je iz njih moglo proizaći. Razmišljao sam o uvjetima koji bi se mogli primijeniti na njihove premise, sve dok pred samim sobom nisam mogao provjeriti to pitanje za svaki pojedini sluĉaj. Uvijek kada me hvatao san ili kad sam bio svjestan da slabije radim, okrenuo sam se u stranu i popio ĉašu vina kako bi mi se vratila snaga. I uvijek kada sam zaspao vidio sam u snovima upravo onaj problem na kojem sam radio; i mnoga su mi se pitanja razjasnila dok sam spavao. Nastavio sam s tim sve dok se sve te znanosti nisu duboko ukorijenile u meni i dok ih nisam razumio onoliko koliko je to u ljudskoj moći. Sve što sam u to doba nauĉio ostalo je takvim do danas; otad nisam pridodao baš mnogo toga." − Eto, takva je osoba bila i moja teta, − rekla je Budur. Odloţila je knjigu i uzela neku drugu, pomislivši kako će biti bolje ako prestane ĉitati stvari inspirirane Idelbom, jer kad je to radila nije se osjećala ništa bolje. Knjiga koju je odabrala iz svoje torbe bila je Nsarske mornarske priče, istinite priĉe o ovdašnjim pomorcima i ribarima, burne pustolovine pune riba, opasnosti i smrti, ali i morskog zraka, valova i vjetra. Vojnicima su se jako sviĊala ona poglavlja koja im je ranije bila proĉitala. Ali ovaj puta je ĉitala priĉu Vjetroviti ramazan i pokazalo se kako je ta priĉa smještena u davno vrijeme, u doba jedrenjaka, kad su vjetrovi raznih smjerova znali izvući flotu iz luke, tako da su se kada bi pao mrak morali sidriti podalje od obale, a onda bi noću vjetrovi okrenuli i tada bi, tutnjeći, naišla snaţna oluja s Atlantika pa nije bilo naĉina da oni koji su isplovili van s brodovima stignu sigurno na obalu, a oni na obali nisu mogli uĉiniti baš ništa, osim što su cijele noći hodali obalom. Autor te priĉe imao je ţenu koja se brinula za troje djece kojima je mati umrla, a otac im je bio jedan od kapetana koji su bili isplovili s flotom iz luke, pa ne mogavši gledati tu djecu kako se nervozno igraju, pisac priĉe je izašao i pridruţio se onima koji su hodali rivom. U zoru su svi vidjeli one mokre zelene oznake plime i znali su da je stiglo ono najgore. Niti jedan od brodova nije izdrţao nevrijeme gotovo orkanske jaĉine i svuda uz plaţu more je izbacivalo tijela. A kako je to bilo u osvit petka, mujezin je baš krenuo na minaret kako bi pozvao na jutarnju molitvu, no gradski luĊak, sav u prnjama, ga je zaustavio i upitao: − Tko u ovakvom trenutku moţe hvaliti Boga? Budur je prestala ĉitati. Sobu je ispunila duboka tišina. Neki su zakimali glavama, kao da govore: da, takve stvari se dogaĊaju, i ja sam takvu misao nosio godinama u sebi; drugi su posezali rukom, kao da će joj ukrasti knjigu iz ruku ili su radili kretnje koje su joj pokazale neka ode. Da su imali svoj vid mogli bi je otpratiti do vrata ili uĉiniti nešto, ali kao da nitko nije znao što bi uĉinio. Ona je nešto rekla i onda ustala i otišla i hodala uz rijeku, kroz grad, sve tamo do dokova, a onda na veliki gat, pa sve do njegovog kraja. Prekrasno plavo more zapljuskivalo je kamenje, ispuštajući svoju ĉistu slanu izmaglicu u zrak. Budur je sjedila na kamenu toplom od sunca i promatrala kako oblaci lete iznad Nsare. Bila je tako puna tuge kao što je ocean bio pun vode, ali ipak, nešto u pogledu na ovaj buĉni grad ju je ohrabrivalo i pomislila je: Nsara, sada si mi ti jedina ţiva roĊakinja. Sada ćeš biti moja teta Nsara.
263 20. A sada se trebala bolje upoznati s Pialijem. Bio je nizak ĉovjek, zaokupljen samim sobom, djelovao je pospano i nekomunikativno i ĉinilo se da je pun sebe. Budur je pomislila kako su njegove sposobnosti u fizici neka kompenzacija za potpun nedostatak ikakve gracioznosti. Ali sada je ostala osupnuta dubinom njegove tuge zbog Idelbine smrti. Za ţivota se prema njoj ponašao, Budur je to ĉesto mislila, kao prema nekom pomalo sramotnom komadu pribora, kao prema nuţnom, a neţeljenom suradniku u njegovom poslu. Sada kad je otišla, sjedio je na ribiĉkoj klupi na gatu, gdje su povremeno za lijepa vremena znali sjediti s Idelbom, i uzdisao govoreći: − S njom je bio takav uţitak razgovarati o stvarima, zar ne? Pusti me da ti kaţem kako je naša Idelba bila zaista sjajan fiziĉar. Da se rodila kao muškarac, ne bi joj bilo kraja, promijenila bi svijet. Naravno, bilo je i stvari u kojima nije bila tako dobra, ali imala je takav uvid i osjećaj za to na koji naĉin bi stvari mogle funkcionirati. A kad bismo negdje zapeli, ona je ustrajavala na traţenju rješenja, udarajući glavom u zid, znaš, ja bih stao ali ona je bila tako uporna i tako bistra u pronalaţenju novih naĉina pristupa. Kad joj zid nije dopuštao ići ravno naprijed, ona bi krenula s boka. Sjajno. I bila je krasna osoba. Sada je bio vrlo ozbiljan i naglašavao je ovo "osoba" radije nego da se koristio rijeĉju "ţena", i sada je razgovarao s Budur gotovo na jednak naĉin kako bi razgovarao s Idelbom ili sa svojim muškim kolegama, samo još intenzivnije, koncentrirajući se kako bi djelovao poput ostalih ljudi... i uspijevao je u tome. Gotovo posvema. Još je uvijek bio onaj isti smušen i nezgrapan ĉovjek, ali poĉeo joj se više sviĊati. To je bilo dobro, jer se Piali bio zainteresirao i za nju pa joj je tijekom sljedećih nekoliko mjeseci udvarao na svoj pomalo ĉudan naĉin. Dolazio je do zavije i ţelio se upoznati s onima s kojima je ona tamo ţivjela, slušao ju je kako opisuje svoje probleme vezane uz studij povijesti, a i sam se upuštao u gotovo nepodnošljivo dugaĉka izlaganja vlastitih problema koji su se odnosili na fiziku i rad u institutu. Dijelio je njezinu sklonost prema kavanskom ţivotu i ĉinilo se da ga uopće nije bilo briga za sve one indiskrecije koje je poĉinila od svojeg dolaska u Nsaru; ignorirao je sve to i usredotoĉio se na stvari koje su se odnosile na um, ĉak i dok je sjedio pijuckajući konjak i pišući po salvetama, što je bila jedna od njegovih ĉudnih navika. Satima su razgovarali o prirodi povijesti i ona je pod utjecajem njegovog dubokog skepticizma, ili materijalizma, potpuno prebacila svoj interes sa povijesti na arheologiju, s tekstova na predmete, djelomiĉno uvjerena njegovim argumentom kako su tekstovi uvijek plod ljudskih dojmova, dok predmeti u sebi imaju i izvjesnu nepromjenjivu stvarnost. Naravno, ti predmeti vode izravno do stvaranja još više dojmova i proţimaju se s njima u mreţu dokaza koje onda svaki student povijesti mora znati izloţiti i obrazloţiti; a to zapoĉinjanje od oruĊa i zgrada radije nego od rijeĉi koje govore o povijesti, predstavljalo je za Budur ohrabrenje i olakšanje. Već ju je zamorilo ono stalno destiliranje konjaka. Oprezno je poĉela iskazivati ţivu zainteresiranost prema stvarnom svijetu, onakvu kakvu je Idelba uvijek pokazivala, kao izvjestan naĉin iskazivanja poštovanja prema uspomeni na nju. Idelba joj je toliko nedostajala da uopće nije bila u stanju izravno razmišljati o tome, nego je to ĉinila ovakvim odavanjem poštovanja, zazivajući njezinu nazoĉnost povremenim ponavljanjem njezinih navika, kao da se i sama prometnula u nekakvu madame Sururi. I više nego jednom joj se uĉinilo kako postoje izvjesni naĉini na koje bolje spoznajemo mrtve nego one koji su ţivi, jer više nema one stvarne osobe koja bi ometala naše razmišljanje o njima. I tako, slijedeći svoje najrazliĉitije misli, Budur je shvatila kako joj se javlja cijeli niz pitanja koja povezuju njezin rad s onim Idelbinim, barem kako ga je ona razumjela, kao na primjer kad je razmišljala o fiziĉkoj promjeni materijala kojima su se sluţili u prošlosti: kemijske ili fiziĉke ili ĉi promjene koje bi se mogle koristiti poput ura utisnutih u teksturu materijala koji su bili korišteni. Pitala je o tome Pialija i on joj je na brzinu spomenuo promjene koje se tijekom vremena dogaĊaju u jezgrama i ljuskama onih sitnih djelića od kojih se sastoje tvari, tako da se, na primjer, tvar zvana ţivotnik 14 unutar tijela poĉinje nakon smrti organizma pretvarati u ţivotnik 12: svakih pedeset godina ima je upola manje nego prije i to tako ide oko stotinu tisuća godina, sve dok se sve ĉetrnaestice ne pretvore u dvanaestice i ta ura prestane otkucavati vrijeme. To će biti dovoljno dugo razdoblje da omogući datiranje većine ljudskih aktivnosti, mislila je Budur. Ona i Piali su zapoĉeli zajedniĉki raditi na toj metodi, prihvativši i pomoć drugih znanstvenika iz instituta. Tu ideju je onda prihvatio i razradio tim znanstvenika iz Nsare koji je iz mjeseca u mjesec bio sve brojniji, a onda je taj napor postao svjetski, šireći se na naĉin kako je to u znanosti uobiĉajeno. Budur je uĉila više nego ikada. I tako je ona vremenom postala arheologinja, baveći se izmeĊu ostalog i metodama datiranja, a Piali joj u tome pomagao. Zapravo je na izvjestan naĉin zamijenila Idelbu i postala Pialijeva suradnica, a on je svoj rad dijelom prebacio na drugo polje kako bi se prilagodio onome što je ona radila. Njegov naĉin stvaranja odnosa s nekim bio je zajedniĉki rad s tom osobom pa se on tako, mada je ona bila mlaĊa i radila na drugom podruĉju, jednostavno prilagodio i nastavio raditi na svoj uobiĉajen naĉin. Naravno, nastavio je i sa svojim
264 prouĉavanjem atomske fizike, suraĊujući s mnogim kolegama u laboratorijima instituta, kao i s nekim znanstvenicima zaposlenim u tvornici radioaparata smještenoj u predgraĊu, a ĉiji je laboratorij sada već hvatao korak s onim medresinim i s institutom kao centrom za istraţivanja na polju ĉiste fizike. U svemu tome je suraĊivala i vojska Nsare. Pialijeva istraţivanja na polju fizike nastavila su se onim smjerom kojeg je Idelba bila zacrtala i premda se više nije objavljivalo ništa o mogućnosti izvoĊenja lanĉane reakcije razbijanja alaktina, ipak je postojala malena sakupina muslimanskih fiziĉara, iz Skandistana, Tuscanije i Irana, koja je o toj mogućnosti raspravljala izmeĊu sebe; a oni su sumnjali da se iste diskusije vode i u laboratorijima Kine, Travancora i Novog svijeta. U Nsari su se sada analizirali meĊunarodno objavljeni dokumenti o tom podruĉju fizike, kako bi se vidjelo je li moţda nešto izostavljeno i jesu li se već poduzeli novi koraci koji su se na tom polju mogli oĉekivati ili bi nagla šutnja o tome mogla znaĉiti kako su vlade sprijeĉile da se o tome javno piše. Dotad se nije pojavio baš nikakav znak zabrane ili autocenzure, no ĉini se kako je Piali osjećao da je to samo pitanje vremena i kako se to u drugim zemljama već pojavilo baš kao i kod njih, nekako podsvjesno i neplanirano. Rekao je kako je za oĉekivati da će, već pri prvoj sljedećoj svjetskoj krizi, cijelo to polje istraţivanja nestati negdje u tajnim vojnim laboratorijima, zajedno s mnogima iz cijele jedne generacije fiziĉara, kojima će onda biti onemogućen svaki kontakt s kolegama bilo gdje u svijetu. A, naravno, nevolje su mogle iskrsnuti u bilo kojem trenutku. Kina je, premda pobjednica u ratu, bila razorena gotovo jednako koliko i pobijeĊena koalicija i ĉinilo se kako bi mogla upasti u stanje anarhije i graĊanskog rata. Oĉito se bliţio kraj onom ratnom vodstvu koje je naslijedilo dinastiju Tsing. − To je dobro, − rekao je Piali Budur, − jer bi samo vojna birokracija mogla pokušati konstruirati tako opasnu bombu. Loše je samo to što vojne vlade ne vole predavati vlast bez borbe. − Niti jedna vlada to ne voli, − rekla je Budur. − Sjeti se da je Idelba govorila kako će najbolji naĉin borbe da vlada ne prigrabi te ideje biti taj da se znanje o tome ĉim prije proširi meĊu sve fiziĉare svijeta. Ako svi budu znali da bi svi mogli konstruirati takvo oruţje, onda nitko to neće pokušati. − Moţda u poĉetku neće, − rekao je Piali, − ali u godinama koje dolaze to bi se moglo dogoditi. − Pa ipak, − rekla je Budur. I nastavila je gnjaviti Pialija da prihvati taj Idelbin prijedlog. Piali to nije odbio, a nije ništa uĉinio ni da to ostvari. Budur se morala sloţiti s njima kako je tu zapravo teško odluĉiti što bi se trebalo napraviti. Sjedili su na toj tajni poput golubova na kukaviĉjem jajetu. U meĊuvremenu se situacija u Nsari nastavila pogoršavati. Nakon jedne rodne godine uslijedilo je nekoliko loših i bili su došli do samog ruba opće gladi, a novine su bile pune vijesti o pobunama i štrajkovima u tvornicama diljem rajnske i rurske oblasti i u podruĉju Rone, i kako je ĉak došlo do "pobune protiv reparacija" u brdima Malog Atlasa, revolta kojeg nije bilo lako ugušiti. Pokazalo se kako i unutar vojske ima tih snaga koje su poticale pobunu umjesto da je pokušaju ugušiti; moţda su to radili iz simpatije i solidarnosti, a moţda tek zato da dovedu do općeg rasula i tako opravdaju posvemašnje vojno preuzimanje vlasti. Sirile su se glasine o mogućem vojnom udaru. Situacija je bila loša baš kao i po završetku Dugog rata, a još se pogoršavala. Budur se sve teţe mogla usredotoĉiti na ĉitanje, a ĉesto ju je obuzimala i tuga za Idelbom. Zato se ugodno iznenadila kad joj je Piali donio novosti o konferenciji koja će se odrţati u Isfahanu, meĊunarodni skup atomskih fiziĉara koji će se okupiti kako bi prodiskutirali posljednje rezultate na njihovom polju, "ukljuĉujući", rekao je, "problem alaktina". I ne samo to, nego je ta konferencija, kao ĉetvrta u nizu, ušla meĊu buduća bienalna okupljanja znanstvenika; prvo je bilo odrţano pokraj Ganonoa, velikog luĉkog grada Hodenosaunee, tako da su je sada zvali Dugootoĉka konferencija. Druga se odrţala u Pjinkajaingu, a treće u Beijingu. I zato je konferencija u Isfahanu bila prva koja će se odrţavati u Daru, a ukljuĉivat će i rasprave o arheologiji; a Piali je već dogovorio s institutom da Budur poĊe s njim kao koautor rada kojeg su pisali zajedno s Idelbom o datiranju arheoloških nalaza metodom raspada ţivotnika 14. − To mi izgleda kao zgodno mjesto na kojem se mogu voditi privatni razgovori o zamislima tvoje tete. Tamo će se odrţati sjednica posvećena njezinom radu, a organizirat će je Zorouš i bit će nazoĉan i Ĉen i još neki od onih s kojima se ona dopisivala. Ţeliš li i ti doći? − Naravno. 21. Svi direktni vlakovi za Iran prolazili su kroz Budurin rodni grad Turi pa je moţda zato, a moţda i zbog nekog drugog razloga, Piali odluĉio da od Nsare do Isfahana lete zraĉnim brodom. Taj zraĉni brod bio je isti kao i onaj kojim je Budur letjele s Idelbom na Orknijsko otoĉje, pa je sjela uz prozor gondole i gledala dolje na Firanju: Alpe, Rim, Grĉka i smeĊi otoci Egejskog mora; onda Anadolija i drţave Srednjeg Istoka. I dok su dugi sati leta prolazili, Budur je u sebi mislila kako je taj svijet zaista velik. Zatim su već letjeli iznad snijegom prekrivenih Zagros planina prema Isfahanu koji se smjestio na gornjem kraju visoravni Zajandeh Rud, a kojom je protjecala brza rijeka i odakle se prema istoku pruţao pogled na slane visoravni. Pribliţivši se zrakoplovnoj luci, ugledali su novi grad okruţen mnoštvom ruševina.
265 Isfahan je leţao na Putu svile, a tu su uspješne gradove razarali kako je tko naišao: Dţingis kan, Timur Lenk, u jedanaestom stoljeću Afganistana, a zadnje razaranje je u posljednjem ratu obavila vojska Travancora. Pa ipak, ova posljednja inkarnacija grada bilo je uţurbano, uzbudljivo mjesto prepuno novih gradilišta pa im se, dok su se tramvajem vozili u centar, ĉinilo kao da se voze kroz šume dizalica od kojih je svaka pod nekim drugim kutom bila postavljena iznad kakve nove košnice sagraĊene od ĉelika i betona. Goste iz Nsare su u velikoj medresi u novom središtu grada doĉekali Abdul Zorouš i ostali iranski znanstvenici, a onda su ih odveli u prostorije njihovog Instituta za znanstvena istraţivanja, u sklopu kojeg je bio jedan dio namijenjen stranim gostima, a zatim su se zaputili na zajedniĉki objed. Zagros planine su se izdizale iznad grada, a rijeka je tekla tek nešto juţnije od samog središta grada podignutog na ruševinama ranijeg središta. Tamošnji kolege su ih izvijestili kako se arheološka zbirka instituta upravo dopunjava novootkrivenim starinama i artefaktima iz prijašnjih era ovog grada. Novi dio grada bio je podignut sa širokim ulicama koje su se od rijeke zrakasto pruţale prema sjeveru. Podignut na znatnoj nadmorskoj visini, ispod još viših planina, ovo će biti vrlo lijep grad kad mu stabla narastu do pune visine. Ĉak je već i sada izgledao impresivno. Isfahanci su, oĉigledno, bili ponosni i na svoj grad i na svoj institut i općenito na cijeli Iran. Ĉesto razarana ratovima, cijela zemlja se sada obnavljala, u jednom posve novom duhu, kako su rekli, nekoj vrsti perzijskog internacionalizma gdje su se njihovi vlastiti ultrakonzervativni šijiti izgubili u poplavi mnogo tolerantnijih poliglotskih izbjeglica i useljenika te lokalnih intelektualaca koji su sebe nazivali kiristi, 76 prema navodno prvom kralju Irana. Ova nova vrst iranskog patriotizma bila je vrlo zanimljiva ljudima iz Nsare, jer im se ĉinilo da su ovi dobrano odmakli u postizanju izvjesne neovisnosti o islamu, a da ga se pritom nisu odrekli. Kiristi su ih za stolom vedro izvijestili kako oni sada ne govore da je godina 1423 p.H. nego da je 2561. "ere kralja kraljeva", a onda je jedan od njih ustao i nazdravio recitirajući pjesmu nepoznatog pjesnika, koju su našli napisanu na zidu nove medrese. Drevni Iran, Vjeĉna Perzija, Uhvaćeni u ţrvanj svijeta i vremena, Prepuštaju se divnom perzijskom Jeziku Hafiza, Ferdovskog i Hajjama, Govoru moga srca, domu duše moje, Ako išta ljubim, onda ljubim tebe. Daj nam opet, Iranu veliki, pjevaj o toj ljubavi. Domaćini su ovo burno pozdravili i popili u to ime, mada su mnogi od njih oĉito bili studenti iz Afrike, Novog svijeta ili Aozoua. − Ovako će izgledati cijeli svijet kad ljudi postanu mobilniji, − rekao je kasnije Abdul Zorouš Pialiju i Budur, dok ih je vodio terenima instituta i onda obalom rijeke, juţnije od instituta, gdje se gradila promenada za koju je Zorouš rekao da su je projektirali imajući u vidu onu u Nsari, usjeĉenu u litice iznad estuarija. − Ţeljeli smo imati nešto nalik onome što ima vaš veliki grad, mada mi ovdje nemamo more. Ţelimo malo onog osjećaja otvorenosti. Konferencija je zapoĉela sljedećeg dana i tijekom sljedećeg tjedna Budur je gotovo stalno bila na sjednicama koje su se odrţavale na razne teme vezane uz ono što su tamo mnogi nazivali novom arheologijom, koja je sada bila više znanost nego samo hobi ljubitelja starina ili tek maglovita polazna toĉka povjesniĉarima. Piali je u meĊuvremenu nestao negdje u zgradama fizikalnih znanosti gdje su se odrţavali sastanci fiziĉara. Njih dvoje su se viĊali na veĉerama, boraveći u velikim skupinama znanstvenika, i tek su rijetko imali priliku privatno razgovarati. Za Budur su sve te arheološke prezentacije iz cijelog svijeta već same po sebi bile vrlo uzbudljive i pouĉne, jer je, i njoj i svima drugima, postalo jasno kako se u poslijeratnoj obnovi i u provizornim okvirima rane povijesti svijeta, pred njima stvara nova znanost i novo razumijevanje daleke prošlosti. Sve su te sjednice bile i više nego dobro posjećene, a trajale su do veĉeri. Mnoge prezentacije bile su odrţavane u predvorjima, pokraj kakvog panoa ili ploĉe i krede, uz mnogo govorenja, gestikuliranja i odgovaranja na pitanja. Bilo je nemoguće biti prisutan na svim sastancima na kojima je Budur ţeljela biti pa je ubrzo stakla naviku da stane negdje u dnu tih prepunih dvorana, hvatajući kljuĉne dijelove pojedinih predavanja, pridrţavajući se svojeg zacrtanog rasporeda i planirajući gdje će provesti sljedeći sat. Zaustavila se u jednoj prostoriji kako bi poslušala predavanje nekog starijeg ĉovjeka iz zapadnog Jingzoua koji je izgledao kao daleki potomak kakvog Niponca ili Kineza, a koji je na traljavom perzijskom 76 Misli se na vladara zvanog Kir II Veliki, perzijskog kralja, koji je (6.st. pr.n.e.) osvojio babilonsko carstvo.
266 jeziku govorio o kulturi koja je već postojala u Novom svijetu kada je bio otkriven. To ju je zanimalo zbog njezinog poznanstva s Haneom i Ganagweh. − Premda, ako govorimo u terminima strojeva, arhitekture i tako dalje, stanovnici Novog svijeta još uvijek ţive u tim najstarijim danima, i tamo nema pripitomljenih ţivotinja osim zamoraca i onih ljama koje Inke uzgajaju, kulture Inka i Azteka pomalo podsjećaju na ono što saznajemo o drevnom Egiptu. Ta su plemena Jingzoua ţivjela onako kako su ţivjeli ljudi Starog svijeta prije pojave gradova, recimo kao otprilike prije osam tisuća godina: to je vrlo jasna razlika i bilo bi je zanimljivo objasniti, ako bi se to moglo. Moţda su Inke imali kakve topografske ili resursne prednosti, kao na primjer te tovarne ţivotinje ljame, pa premda je to po standardima Starog svijeta tek neznatna razlika, ipak je i to bilo više od onog što su imali stanovnici Jingzoua. Tako su raspolagali s većom snagom a, kako je naš domaćin znanstvenik Zorouš jasno istakao, ako se kulture mogu procjenjivati jednadţbama energija koje su im bile dostupne, onda je i takva snaga koja im je pripomogla nositi se s prirodom bila kljuĉni faktor u njihovom razvitku. − U svakom sluĉaju, visok stupanj primitivizma u Jingzou ukazuje nam na društvene strukture koje bi mogle biti nalik onima u predpoljoprivrednim društvima Starog svijeta. U izvjesnom smislu su i ĉudesno moderni. Zato što su raspolagali nekim osnovnim poljoprivrednim proizvodima: bundeve, krastavci, ţitarice, grah i tako dalje, a imali su malo stanovništvo koje je trebalo prehraniti, te šume prepune divljaĉi i drveća s jestivim plodovima, ţivjeli su u ekonomiji obilja koja je prethodila nestašicama, baš kao što i mi sada naziremo teorijsku mogućnost da pomoću tehnologije stvorimo ekonomiju koja će omogućiti završetak razdoblja nestašica i ponovno nastupanje obilja. Jer, u takvom društvu obilja pojedinac se više istiĉe kao nositelj vrijednosti negoli u vremenima oskudice. I manja je dominacija jedne kaste nad drugom. U takvim uvjetima materijalnog obilja naišli smo kod Hodenosauna na veliki egalitarizam, na snagu kojom ţene upravljaju njihovom kulturom i na nepostojanje ropstva. .. baš naprotiv, poraţena plemena se vrlo brzo potpuno integriraju u drţavni korpus. − U starim carstvima kakva su postojala prije ĉetiri tisuće godina, sve je to postupno nestalo, zamijenjeno ekstremno jakim vertikalnim, piramidalnim ustrojstvom, s kraljem-bogom na vrhu, za kojim slijedi beskrajno moćna svećeniĉka kasta, stalni vojni nadzor i, na dnu, roblje u koje su pretvoreni pokoreni narodi. S takvim ranim razvojem, ili bismo trebali reći patologijom, civilizacije (a okupljanje u gradove uvelike je ubrzalo taj proces) tek su se sada, nakon ĉetiri tisuće godina, suoĉile s nekim najprogresivnijim društvima svijeta. − U meĊuvremenu su oba ta tipa arhaiĉnih kultura gotovo posve nestali, većinom zbog bolesti koje su harale Starim svijetom, a kojima ljudi, izgleda, nisu prije toga bili izloţeni. Zanimljivo je da su se najprije i najpotpunije raspala juţna carstva, ona koja su gotovo usputno bila osvojena od kineskih zlatnih armija, a onda brzo poharana boleštinama i glaĊu, kao da se pokazuje kako tijelo bez glave mora brzo umrijeti. Doĉim je na sjeveru situacija bila posve drukĉija, ponajprije zato što su se Hodenosauni mogli, u dubini onih gustih šuma na istoku, obraniti od Kineza kao i od islamske invazije koja je došla preko Atlantika, a onda i zato što su bili znatno otporniji na one bolesti koje su poharale Stari svijet, vjerojatno zato što su i ranije bili njima izloţeni, jer su ih prenosili lutajući japanski redovnici, trgovci, pustolovi i tragaĉi za zlatom, koji su tek tu i tamo ponekog zarazili i zapravo odigrali ulogu ljudskog seruma koji je imunizirao ili barem pripremio populaciju Jingzoua za veću najezdu Azijata koja onda i nije imala tako strašan uĉinak, mada su, naravno, mnoga plemena pomrla. Budur je pošla dalje, razmišljajući o tom društvu koje će nastupiti nakon razdoblja oskudica, a za kojeg u gladnoj Nsari nije nikada ni ĉula. No već je bilo vrijeme za novi sastanak, za plenarnu sjednicu koju Budur nije ţeljela propustiti i koja je, kako se pokazalo, bila jedna od najposjećenijih, a koja se bavila nestalim Francima i pitanjem zašto je upravo njih kuga tako strašno pogodila. Većina radova s tog podruĉja pripadala je zotskom znanstveniku Istvanu Romaniju, koji je radio istraţivanja perifernih podruĉja te kugom zahvaćene zone u MaĊarstanu i Moldaviji, a i kuga je tijekom Dugog rata bila intenzivno prouĉavana, jer se ĉinilo mogućim da se bilo koja od zaraćenih strana njome posluţi kao oruţjem. Sada se znalo da su je prenosile buhe koje su ţivjele na sivim štakorima koji su putovali brodovima ili pratili karavane. Juţno od jezera Balkaš, na groblju u gradu zvanom Isik Kul, Romani je, zajedno sa svojim kineskim kolegom, znanstvenikom Jiangom, našao dokaze prema kojima su, negdje oko 700.g., nestorijanci77 masovno umirali od kuge. Izgleda kako je upravo to bio poĉetak one epidemije koja se širila Putom svile do Saraia, koji je u to doba bio glavni grad kanata Zlatne Horde. Jedan od tih kanova, Janibeg, opsjedao je Genoese, luku Kaffe na poluotoku Krimu, katapultirajući preko zidina u grad leševe ţrtava kuge. Ovi su pak ta tijela pobacali u more, no to nije zaustavilo zarazu koja se proširila mreţom trgovaĉkih luka, sve dok konaĉno nije zahvatila cijeli Mediteran. Kuga se širila od luke do luke, uzimajući tijekom zima 77 Pripadnici istoĉnokršćanske crkve (ime uzeli prema prihvaćenom nauku Nestorija, carigradskog patrijarha iz 5.st.).Osnovali Nestorijansku crkvu u Siriji i Perziji i odatle se širili Azijom. Nastankom i širenjem islama svedeni na male, zatvorene zajednice, (op.prev.)
267 kratak predah, da bi dolaskom proljeća u kopnenim krajevima još ojaĉala, i takvo se dogaĊanje nastavljao duţe od dvadeset godina. Svi najzapadniji poluotoci staroga svijeta bili su poharani, a onda se pošast dizala sjevernije i vraćala prema istoku, zahvaćajući ĉak Moskvu, Novgorod, Kopenhagen i luke Baltika. Krajem tog razdoblja, populacija Firanje iznosila je jedva trećinu one od prije epidemije. Tada je, negdje oko godine 777, kojoj su zbog toga broja mnogi mule i sufistiĉki mistici pridavali poseban znaĉaj, naišao drugi val kuge ... ako je to uopće bila kuga... koji je pobio gotovo sve one koji su preţivjeli prvi val, tako da su u to doba stizala svjedoĉanstva mornara, koji su to promatrali ne prilazeći obali, o potpuno opustjelom kopnu. Sada su govorili znanstvenici koji su vjerovali da je taj drugi val kuge zapravo bio antraks koji je uslijedio nakon kuge. Bilo je pak onih koji su tvrdili da je redoslijed bolesti bio obrnut i koji su tvrdili kako najnoviji dokazi pokazuju kako su kod prve bolesti prevladavale pjege na koţi, kao kod antraksa, a kuga je došla kasnije. Na toj je sjednici bilo objašnjeno i kako se kuga javlja u tri oblika, u onom koji zahvaća ţlijezde, te septiĉkom i plućnom; pa kako je upala pluća prouzroĉena plućnom kugom bila zarazna i vrlo brzo završavala smrću, i kako je septiĉki oblik bio još smrtonosniji. Zaista, tijekom bolnog iskustva Dugog rata, mnogo je toga o tim bolestima bilo pojašnjeno. Ali zašto je ta bolesti, bez obzira koja bila, ili o kojoj se od kombinacija tih bolesti radilo, bila tako smrtonosna u Firanji, a ne negdje drugdje? Ova je sjednica nudila jedno objašnjenje za drugim, od znanstvenika ĉije su teorije bile jedna uvjerljivija od druge. Budur je sve to biljeţila i te veĉeri, nakon veĉere, sve je to opisivala Pialiju, a on je brzo zapisivao na salvetu. ~ Mikrofauna kuge mutirala 770-ih godina, poprimivši oblike i smrtonosnost jednaku onoj tuberkuloze ili tifusa ~ Gradovi Tuskanije su u osmom stoljeću imali enorman broj stanovnika, recimo dva milijuna ljudi, pa postojeći sustav higijene to nije izdrţao i vektori kuge su strašno brzo rasli ~ Depopulaciju nakon prve kuge slijedio je niz katastrofalnih poplava koje su posve uništile poljoprivredu i vodile u posvemašnju glad ~ Krajem prve epidemije izuzetno jaka infektivnost mutirane mikroflore u sjevernoj Francuskoj ~ Svijetloj koţi Franaka i Kelta nedostajali su pigmenti koji pospješuju otpornost prema toj bolesti, barem što se tiĉe pojave pjegavosti ~ Svakih jedanaest godina pojava Sunĉevih pjega uzrokuje poremećaje vremenskih prilika i epidemije ĉiji je uĉinak svaki puta sve gori... Piali je prestao pisati. − Pjege na Suncu? − upitao je. Budur je slegnula ramenima. − Tako kaţu. Piali ju je pogledao preko salvete. − Znaĉi, radi se o mikroflori kuge ili nekakvim drugim mikroflorama ili o nekim osobinama ljudi ili o njihovim navikama ili o njihovoj zemlji ili o vremenu ili o pjegama na Suncu. − Osmjehnuo se. − Ĉini mi se da smo time sve pokrili. Moţda je trebalo ukljuĉiti i kozmiĉka zraĉenja. Zar nije baš negdje u to vrijeme otkrivena jedna supernova? Budur se mogla samo nasmijati. − Mislim da je to bilo ranije. U svakom sluĉaju moraš priznati da tu pojavu treba nekako objasniti. − Mnoge pojave traţe objašnjenje, no ĉini se da ćemo na ovom morati još dugo raditi. Predavanja su se nastavljala, a bila su u rasponu od biljeţenja svijeta kakav je bio neposredno prije Dugog rata pa unatrag sve do prvih ljudskih kostiju. To predavanje o prvim ljudskim ostacima prisililo je sve njih na razmišljanje o jednom od najvećih razmimoilaţenja koja su se pojavila na tom podruĉju, a koje se odnosilo na poĉetke ljudske vrste. Arheologija kao znanstvena disciplina najvećim dijelom vuĉe svoje porijeklo iz kineske birokracije, no brzo ju je prihvatio narod zvan Dinei, koji su studirali zajedno s Kinezima, a onda se vraćali u Jingzou s namjerom da saznaju što je više moguće o narodu zvanom Anasazi, koji su bili njihovi preci u sušnim predjelima zapadnog Jingzoua. Dineiski znanstvenik Anan i njegovi kolege ponudili su prva objašnjenje ljudskih migracija i povijesti, tvrdeći kako su plemena u Jingzou, na Ţutom Otoku u Manitobi, najvećem od Velikih jezera, imali rudnike kositra kojeg su kopali i onda slali preko oceana svim tadašnjim kulturama bronĉane ere u Africi i Aziji. Ananova skupina je smatrala da je civilizacija zapoĉela u Novom svijetu, kod Inka, Azteka i plemena Jingzoua, posebice onih starih plemena koja su nastavala zapadne pustinje još prije Anasaza. Njihova velika i drevna carstva slala su splavi napravljene od trstike i balzamovog drveta i tako su trgovali s ondašnjim stanovnicima Azije, mijenjajući kositar za zaĉine i razno drugo bilje, i ti trgovci iz
268 Jingzoua su osnovali one civilizacije Mediterana koje su bile još starije od grĉke, posebno stara carstva Egipta, Srednjeg Zapada, asirsko i sumersko. Tako su to tvrdili ti dineiski arheolozi u svojem dobro sastavljenom i argumentiranom radu, pozivajući se na sve moguće predmete sa svih strana svijeta koji bi to poduprli. No u Aziji i u Firanji pojavilo se mnoštvo dokaza koji su ukazivali na to da je ta teorija posve pogrešna. Najstarije poznato vrijeme nekog ljudskog naselja u Novom svijetu, datirano metodom ţivotnika 14, bilo je od prije otprilike dvadeset tisuća godina i svi su se najprije sloţili kako je to bilo zaista jako davno, dobrano starije od najstarijih civilizacija poznatih u Starom svijetu, od kineske, one sa Srednjeg zapada i od egipatske, pa se u tom trenutku sve to ĉinilo posve vjerodostojnim. Ali sada, kad je rat završio, znanstvenici su poĉeli istraţivati Stari svijet na naĉin koji nije bio moguć još od vremena prije nastanka moderne arheologije. A ono što su pronašli bilo je mnoštvo tragova ljudske povijesti iz vremena daleko starijeg od onog dotad poznatog. U špiljama juţno od Nsare bili su izvrsni crteţi ţivotinja koji su sada bili pouzdano vremenski procijenjeni na starost od ĉetrdeset tisuća godina. Pokazalo se da su kosturi naĊeni na Srednjem zapadu stari stotinu tisuća godina. A bilo je i znanstvenika iz Ingalija u Juţnoj Africi koji su rekli kako su oni pronašli ostatke ĉovjeka, ili ĉovjekovog evolucijskog pretka, za kojeg se ĉini da je star nekoliko stotina tisuća godina. Oni se pri utvrĊivanju starosti nisu koristili metodom ţivotnika nego su se sluţili drugim naĉinima za koje drţe da su jednako dobri. Nigdje na Zemljinoj kugli ljudi nisu iznosili takve tvrdnje kao ovi Afrikanci pa je oko toga bilo mnogo skepticizma. Neki su sumnjali u ispravnost metoda datiranja, a neki su odmah glatko odbili tu tvrdnju u znak nekog kontinentalnog ili rasnog patriotizma. Naravno da je Afrikance uzrujala takva reakcija pa je sastanak tog poslijepodneva poprimio tako temperamentan ton da je ljude podsjetio na protekli rat. Bilo je vrlo vaţno odrţati te rasprave na znanstvenoj razini i pripaziti da na istraţivanje ĉinjenica ne poĉnu utjecati ĉimbenici iz sfere religije, politike ili rasne pripadnosti. − Ĉini se da se patriotizam moţe uplesti baš u sve, − rekla je te veĉeri Budur Pialiju. − Arheološki patriotizam je apsurdan, ali izgleda da su s tim zapoĉeli u Jingzou. Do toga je, bez sumnje došlo zato što su podsvjesno preferirali svoju religiju. A sve dok se ne odluĉimo kako datirati stvari, ostat će otvoreno pitanje ĉiji će model zamijeniti njihov. − Metode datiranja će se sigurno usavršiti, − rekao je Piali. − Toĉno. Ali u meĊuvremenu sve izgleda pomalo konfuzno. Dani su pretjecali u najrazliĉitijim sastancima. Budur je ustajala u zoru, odlazila u blagovaonicu medrese na lagan doruĉak, a onda pohaĊala razne govore i sjednice nakon kojih je, sve do veĉere, pratila ona izlaganja uz panoe, a i nakon veĉere, sve do kasnih sati. Jednog je jutra bila zapanjena slušajući neku mladu ţenu koja je opisivala svoje otkriće, koje je bilo nalik nekom izgubljenom feministiĉkom ogranku ranog islama, grani koja je crpila energiju iz renesanse Samarkanda pa onda bila uništena da bi uspomena na to sada opet oţivjela. Izgleda da se skupina ţena u Qomu pobunila protiv vladavine mula pa su povele svoje obitelji na istok i sjever do utvrĊenog grada Derbenta u Baktriji, mjestu koje je bio osvojio Aleksandar Veliki i koje je još uvijek ţivjelo u nepomućenoj radosti duha, ĉak tisuću godina kasnije, kad su tamo pristigle pobunjene muslimanske ţene sa svojim obiteljima. Tamo su zajedno stvorili naĉin ţivota u kojem su sva ţiva bića jednaka, i meĊusobno i pred Alahom, nešto poput onoga što bi uĉinio Aleksandar, jer je on bio sljedbenik uĉenja kretskih kraljica. Tada su ljudi u Derbentu nastavili sretno ţivjeti mnogo godina, drţeći svoje misli za sebe i ne pokušavajući se nametnuti cijelom svijetu; rekli su ponešto od onoga što su nauĉili o trgovcima s kojima su trgovali u obliţnjem Samarkandu, a tu su bili prihvatili ta znanja i onda zapoĉeli preporod svijeta. Sve se to moţe išĉitati iz ruševina, govorila je mlada istraţiteljica. Pošla je natrag prema dvoranama, odmahujući glavom. Budur je pribiljeţila komentar o tome kako i arheologija moţe biti tek pusta ţelja, pa ĉak i iznošenje stava o budućnosti. Morat će se o tome raspitati kod Kirane. Trebala bi to sama istraţiti. Zaista, tko zna što su ljudi u prošlosti radili? DogaĊale su se mnoge stvari koje nikada nisu bile zapisane pa su vremenom bile zaboravljene. Moglo se dogoditi gotovo sve, bilo što. A tu je bio i onaj fenomen kojeg je Kirana jednom sasvim usput spomenula, ono kako ljudi zamišljaju da u drugim zemljama stvari stoje bolje i to im onda daje hrabrost da pokušaju uvesti neki napredak i u vlastitoj zemlji. Te ţene su posvuda zamišljale kako je ţenama negdje drugdje bolje nego njima pa su zato imale hrabrost pritiskati da se izvrše promijene. A bilo je, bez sumnje, i drugih primjera takvih tendencija. Svratila je na još mnoge sastanke i to je samo u njoj produbilo onaj dojam o beskrajnim nastojanjima i naporima koje ljudi ulaţu i beskonaĉnom eksperimentiranju kako bi pronašli naĉin zajedniĉkog suţivota. Imitacija Potale podignuta nedaleko Beijinga; drevni kompleks hramova, vjerojatno grĉkog porijekla, izgubljen u prašumama Amazonije, a drugi takav u prašumama Sijama; glavni grad Inka podignut visoko u planinama; u Firanji kosturi ljudi koji oblikom lubanje nisu bili posve nalik modernim ljudima; okrugle graĊevine podignute od mamutovih kostiju; kalendarska namjena kamenja poslaganog u krugove u Britaniji; netaknuta grobnica nekog egipatskog faraona; gotovo netaknuti ostaci francuskog srednjovjekovnog sela; olupina nekog broda na poluotoku Ta Šu, ledenom kontinentu koji okruţuje Juţni pol; rana lonĉarija Inka oslikana uzorcima iz juţnog Japana; legende Maya o tome kako će sa zapada uslijediti "veliki dolazak" boga
269 Itzamne, a tako se u to doba zvala glavna šintoistiĉka boţica; megalitski spomenici u velikom rijeĉnom bazenu zemlje Inka koji su nalik megalitima iz Magreba; stare grĉke razvaline u Anatoliji koje su, izgleda, Troja iz Homerove Ilijade; goleme figure iscrtane u ravnicama zemlje Inka, a koje se mogu dobro vidjeti samo iz zraka; ono selo na obali Orknijskog otoĉja koje je Budur posjetila s Idelbom; posve kompletan grĉki i rimski grad Efez na obali Anatolije; sve je to, a i mnogo više od toga bilo ovdje opisivano. Svakoga se dana grozniĉavo govorilo. Budur je stalno hvatala bilješke i molila da kopiraju ĉlanke ako su bili pisani na arapskom ili perzijskom. Posebno su je zanimali sastanci na kojima se raspravljalo o metodama datiranja, a znanstvenici koji su se time bavili ĉesto su joj govorili koliko toga duguju pionirskom radu njezine tete. Sada su istraţivali nove metode, kao što je na primjer poklapanje tri sukcesivna goda u "dendrokronologiji", što je dobro napredovalo, kao i metodu mjerenja zraĉenja svjetlosti iz nehotiĉnih napuklina nastalih u lonĉariji koja je bila paljena na dovoljno visokim temperaturama. No na tim se metodama trebalo još mnogo raditi, a nitko nije bio zadovoljan s trenutaĉnim stanjem njihovih mogućnosti datiranja onoga što su pronašli iz prošlosti. Jednog su se dana Budur pridruţili oni arheolozi koji su se koristili Idelbinom radovima na metodi datiranja pa su svi zajedno prošli kampusom medrese kako bi nazoĉili memorijalnoj sjednici posvećenoj Idelbi, a koju su organizirali fiziĉari njeni poznanici. Sjednica se trebala sastojati od mnoštva pohvalnih govora u njezinu ĉast te prikaza razliĉitih oblika njezinog rada, prezentacije nekih novih radova koji su se odnosili na njezine radove, a za kraj je bio planiran malen domjenak u njezinu ĉast. Tijekom tog memorijalnog skupa, Budur je šetala sobama i primala ĉestitke namijenjene njezinoj teti i izraze sućuti zbog njezine smrti. Ljudi koji su bili u prostoriji (a većinom su bili muškarci) bili su vrlo paţljivi prema Budur, a većim dijelom vremena i priliĉno vedro raspoloţeni. Ĉak je i prisjećanje na Idelbu izmamilo osmjehe na njihova lica. Budur je bila zaĉuĊena i ponosna zbog tako otvorenog pokazivanja emocija, mada je istovremeno osjećala i bol; oni su izgubili vrijednu kolegicu, ali ona je izgubila jedinog ĉlana obitelji koji joj je bio vaţan i nije se uvijek mogla usredotoĉiti samo na rad svoje tete. U jednom trenutku, od nje su zatraţili da se govorom obrati skupštini pa se, idući prema govornici, nastojala sabrati misleći na svoje slijepe vojnike koji su u njezinoj svijesti uvijek bili poput nekog lukobrana ili sidra, mjerilo za ono što je doista tuţno. Kao kontrast tome, ovo ovdje je zaista bila proslava i ona se osmjehnula vidjevši sve te ljude koji su se tu okupili kako bi iskazali štovanje njezinoj teti. Još joj je samo preostalo smisliti što će reći, i dok se uspinjala stubama uĉini joj se kako samo treba pokušati zamisliti što bi sada Idelba rekla i onda to parafrazirati. To je bila reinkarnacija na naĉin na koji je ona vjerovala u to. Pogledala je okupljene fiziĉare, osjetivši se iznutra potpuno mirnom, zahvalila im što su došli i dodala: − Svi vi znate koliko je Idelba bila zabrinuta glede bavljenja atomskom fizikom. I kako je vjerovala da se time treba koristiti samo za dobrobit ĉovjeĉanstva i ni u kakve druge svrhe. Mislim da bi najbolji naĉin ĉuvanja uspomene na nju bio kada biste formirali neku vrstu organizacije znanstvenika koji bi se posvetili pravilnom širenju i korištenju vašeg znanja. Moţda bismo kasnije mogli porazgovarati o tome. Bilo bi vrlo prikladno kad bi takva organizacija proizašla kao rezultat uvaţavanja njezinih ţelja, jer je ona, kao što znate, vjerovala kako bi od svih ljudi upravo znanstvenici trebali biti ti na koje se moţe raĉunati da će pravilno postupati, jer je to u duhu znanosti. Osjetila je kako je slušateljstvo utonulo u tišinu. Izraz njihovih lica je odjednom bio isti kao i kod onih slijepih vojnika: bol, ţudnja, oĉajniĉka nada, ţaljenje i odluĉnost. Mnogi od ljudi u ovim prostorijama bili su bez sumnje umiješani u ratne napore svojih pojedinaĉnih drţava, a takoĊer i krajem rata, kada se trka u vojnoj tehnologiji bila ubrzala i posebno zaoštrila. Bilo je vrlo lako moguće da sada ovdje sjede i oni koji su izmislili granate punjene plinom koje su oslijepile one njezine vojnika − Oĉito je, − nastavila je oprezno, − kako to do sada i nije bilo tako. Znanstvenici nisu uvijek postupali onako kako su trebali. Ali Idelba je imala viziju kako će se oni postupno popravljati, ponašati sve primjerenije znanosti. To ponašanje je jedan od naĉina na koji definirate znanost, za razliku od mnogih drugih ljudskih aktivnosti i institucija. Jer, za mene je to neka vrsta molitve i iskaza štovanja ovog svijeta. Posvećenost radu. Tu stranu vašeg posla biste trebali imati na umu uvijek kada se prisjetite Idelbe i uvijek kad razmišljate o primjeni vaših radova. Hvala vam. Nakon toga joj je prilazilo još više ljudi i izraţavalo divljenje i zahvalnost, gotovo smetnuvši s uma osobu koje više nema. A tada, pri kraju tog skupa, neki od njih su otišli u obliţnji restoran nešto pojesti, a kad je i to završilo, još manja skupina njih je ostala i naruĉila još kavu i baklave. Sada je to bilo kao da se nalaze u jednom od onih kišom zalijevanih kavana u Nsari. A kasnije te noći, kad je ostalo još samo dvanaestak ljudi i kad se na konobarima već vidjelo da ţele zatvoriti lokal, Piali se osvrnuo po prostoriji, spazio kako mu je Abdul Zorouš kimnuo i onda se okrenuo Budur. − Doktor Ĉen, − rekao je, pokazujući sjedokosog Kineza koji je sjedio podalje od njih i koji je sada
270 kimnuo, − donio je rad svojeg tima na temu alkatina. To je, kao što znaš, bila jedna od stvari na kojoj je Idelba radila. Ţelio je ovdje podijeliti taj rad sa svima nama. U svezi razbijanja atoma alkatina, oni su se koristili istim pretpostavkama kao i mi i razmatrali su kako bi se iz toga mogao dobiti eksploziv. Ali napravili su i neke druge izraĉune koje smo tijekom ovog simpozija mi ostali provjeravali, a u tome je sudjelovao i profesor Ananda, − sada je i ĉovjek koji je sjedio pokraj Ĉena kimnuo, − i došli smo do zakljuĉka kako je posve jasno da je alaktin u tom posebnom obliku, koji je nuţan da bi moglo doći do eksplozivne lanĉane reakcije, u prirodi tako rijedak da ga se ne bi moglo naći u dovoljnim koliĉinama. Trebali bismo ga najprije uzeti u onakvom stanju u kakvom se najĉešće u prirodi nalazi i onda ga obraditi postupkom koji je zasad samo hipotetiĉki; ali i kad bi ga uspjeli ostvariti, bio bi toliko zahtjevan da bi zauzeo sve industrijske kapacitete drţave da bi se dobila koliĉina dovoljna tek za izradu jedne bombe. − Zaista? − upitala je Budur. Svi su kimnuli i pritom se vidjelo kako osjećaju veliko olakšanje, ĉak i radost. Prevoditelj kojeg je doktor Ĉen imao uza se mu je nešto govorio na kineskom, a onda mu je doktor nešto odgovorio. Prevoditelj je rekao na perzijskom. − Doktor Ĉen bi ovdje ţelio dodati kako mu se nakon svih njegovih istraţivanja ĉini kako nije vjerojatno da bi ijedna pojedinaĉna zemlja još za dugo vrijeme bila u stanju proizvesti takav materijal, ĉak i kada bi to ţeljela. Tako da smo sigurni. Sigurni barem što se toga tiĉe. − Razumijem, − rekla je Budur, kimnuvši starijem Kinezu. − Kao što znate, Idelba bi bila vrlo sretna kada bi ĉula za ovakav ishod! Bila je vrlo zabrinuta, kao što to nedvojbeno znate. No ona bi i dalje ustrajavala na utemeljenju nekakve meĊunarodne znanstvene organizacije, moţda neke koju bi tvorili atomski fiziĉari. Ili neka općenitija skupina znanstvenika koji bi poduzimali korake kako bi osigurali da se ĉovjeĉanstvo nikada ne naĊe suoĉeno s takvim mogućnostima. Ne vjerujem da ovom svijetu, koji je tek izašao iz rata, sada treba uvoĊenje neke super-bombe. To bi vodilo u ludilo. − Zaista, − sloţio se Piali, a kad su njezine rijeĉi bile prevedene, doktor Ĉen je ponovo nešto govorio. Njegov prevoditelj je rekao: − Cijenjeni profesor kaţe kako on tu ima na umu odbore za znanost koji bi pojašnjavali ili savjetovali... Doktor Ĉen je sada intervenirao s dodatnim komentarom. − Kaţe, koji bi vodili svjetske vlade, govoreći im što je moguće i što se preporuĉa. Kaţe kako bi se to moglo napraviti na vrlo otvoren i transparentan naĉin, u ovoj poslijeratnoj... iscrpljenosti. Kaţe kako vjeruje da bi se vlade sloţile s postojanjem takvih odbora, jer isprva ne bi bile svjesne što to znaĉi... a kad bi vremenom shvatile njihovo znaĉenje ne bi ih više... mogle raspustiti. I tako bi znanstvenici mogli preuzeti... veću ulogu u politici. To je rekao. Ostali koji su sjedili za stolom sada su zamišljeno kimali glavama, neki oprezni, a drugi zabrinuti; većina njih je, bez sumnje, bila financirana iz vladinih budţeta. − Moţemo barem pokušati, − rekao je Piali. − To bi bio vrlo dobar naĉin ostvarenja uspomene na Idelbu. A moglo bi i djelovati. Ĉini se da bi, u najmanju ruku, pomoglo. Svi su ponovo kimnuli, a nakon prevoĊenja kimnuo je i doktor Ĉen. Budur je riskirala i predloţila: − To bi jednostavno moglo biti predstavljeno onako kao znanstvenici se bave znanošću, koordiniraju svoje napore, znate, kao dio poboljšanja bavljenja znanošću. Za poĉetak posve jednostavne stvari koje bi izgledale neduţno, recimo unifikacija i racionalizacija mjernih jedinica. Ili kalendar, koji bi bio precizno usklaĊen sa stvarnom Zemljinom stazom oko Sunca. Zasad se ĉak ne slaţemo ni u datumima. Kao što znate, svi smo ovamo došli u nekim razliĉitim godinama, a sada su i naši domaćini ponovo uveli još jedan sustav. Sada moramo posvuda višestruko ispisivati datume. Ne slaţemo se ĉak ni u tome koliko traje godina. Mi zapravo još uvijek ţivimo razliĉite povijesti, mada je ovo, kako nas je rat to nauĉio, jedan zajedniĉki svijet. Moţda bi znanstvenici mogli okupiti matematiĉare i astronome da se napravi znanstveno toĉan kalendar koji bi se onda primjenjivao u znanstvenom radu svih. To bi onda moglo voditi prema nekom većem osjećanju svjetskog zajedništva. − A kad bi bio njegov poĉetak? − upitao je netko. Budur je slegnula ramenima; ona nije bila razmišljala o toj strani problema. Što bi Idelba rekla? − A kako bi bilo da zapoĉnemo upravo sada. Uzmite ovaj sastanak kao nulti datum. Pa, uostalom, proljeće je. Moţda bi godinu trebalo zapoĉeti proljetnim ekvinocijem, kao što je već mnogo godina tako zapoĉinjalo, i onda jednostavno broj dana svake godine, izbjegavajući razlike u naĉinu izraĉunavanja mjeseci i sliĉno, kao što je ono prebacivanje sedmodnevnih tjedana u desetodnevne, i takve stvari. Ili nešto drugo, nešto što nema veze s pojedinim kulturama, nešto o ĉemu ne treba polemizirati, jer je izvorno prirodnog porijekla. Dan dvjesto pedeset i sedmi, godine prve. Unaprijed i unatrag od tog nultog datuma tristo šezdeset i pet dana, dodati prijestupne dane, sve što je nuţno da bi se precizno pratilo prirodu. A onda kada se to unificira, kada se prihvati jedan standard za cijeli svijet, kada nastupi vrijeme kada će vlade vršiti pritisak na svoje znanstvenike da rade za samo jedan dio ĉovjeĉanstva, tada će oni moći reći: "Ţao nam je, znanost ne funkcionira na taj naĉin. Mi smo sustav koji pripada svim ljudima. Mi radimo samo ono što usmjerava stvari tako da svima bude dobro."
271 Prevoditelj je sve to rekao na kineskom doktoru Ĉenu koji je vrlo pomno promatrao Budur dok je govorila. Kada je završila, on je kimnuo i nešto rekao. Prevoditelj je rekao: − On kaţe, to su dobre ideje. On kaţe, iskušajmo ih pa ćemo vidjeti. Nakon te veĉeri Budur je nastavila dolaziti na sastanke i sve biljeţiti, no misli su joj stalno bjeţale na one tajne sastanke za koje je znala da ih fiziĉari odrţavaju na drugoj strane medrese: kovali su se planovi. Piali joj je govorio o tome. Bilješke su joj se pretvarale u popis stvari koje treba uĉiniti. U sunĉanom Isfahanu, gradu starom ali vjeĉno mladom, nalik vrtu zasaĊenom posred nepreglednih ruševina, bilo je lako zaboraviti kakva glad vlada u Firanji i u Kini i u Africi i zapravo u većini svijeta. Ovako na papiru, ĉinilo se kako se sve moţe spasiti. Jednog jutra je prolazila pokraj nekog od onih predavanja koja su se odrţavala pokraj postera ĉiji natpis joj je privukao pozornost "PronaĎeno netaknuto tibetansko selo". Ĉinilo se kao da je to samo jedno od stotina takvih tematskih predavanja kakvih je bilo po svim dvoranama, ali nešto ju je privuklo. Kao i kod većine, i ovdje je osnovni tekst bio napisan na perzijskom, s kraćim prevedenim saţecima na kineski, tamilski, arapski i algonkvin, 78 na tih "pet velikih" jezika ovog simpozija. Autorica je bila krupna mlada ţena spljoštenog lica, koja je nervozno odgovarala na pitanja male grupice od pet-šest ljudi. Oĉito je i sama bila iz Tibeta, a na pitanja je odgovarala uz pomoć iranskog prevoditelja. Budur nije bila sigurna govori li ţena kineski ili tibetanski. U svakom sluĉaju, nekome je objašnjavala kako je planinsko selo visoko gore u Tibetu bilo zatrpano lavinom i klizanjem tla i kako je u njemu ostalo sve ušĉuvano kako u kakvom golemom kamenom hladnjaku, tako da su tijela ljudi bila zamrznuta, a i sve drugo bilo je oĉuvano: namještaj, odjeća, hrana, pa ĉak i posljednje poruke koje je ono dvoje-troje pismenih seljana zapisalo prije no što su umrli zbog nedostatka zraka. Vidjevši malu fotografiju otkopanog sela, Budur se osjetila vrlo ĉudno. Osjetila je neko draškanje negdje u vrhu nosa i kod nepca, sve dok nije pomislila kako će morati kihnuti ili povratiti ili zaplakati. Bilo je neĉeg groznog u tim tijelima koja su tijekom svih tih stoljeća ostala gotovo nepromijenjena; zateĉena smrću, ali prisiljena saĉekati je. Neki od njih su ĉak bili zapisali oproštajne poruke. Pogledala je fotografije tih poruka stisnute uz rub neke religijske knjige; rukopis je bio ĉitak, a pismo je, ĉini se, bilo devanagari. Arapski prijevod ispod toga bio je vrlo jednostavan: Zatrpala nas je velika lavina i ne moţemo izaći. Kenpo još uvijek pokušava, no neće mu uspjeti. Zrak je sve lošiji. Više nemamo mnogo vremena. U ovoj kući su Kenpo, Ivang, Sidpa, Zasep, Dagjab, Tenga i Baram. Punstok je otišao neposredno prije nego nas je lavina zahvatila, ne znamo što se s njim dogodilo. "Svako postojanje je poput odraza u zrcalu, bestjelesno, tek sjena misli. Mi ćemo ponovo zadobiti oblik na nekom drugom mjestu." Sva slava milosrdnom Budi. Slika je pomalo podsjećala na one na kojima je Budur vidjela uţase rata na kojima je smrt zahvaćala ne ostavljajući nekog vidljivog traga na svakodnevici, osim što je sve zauvijek bilo promijenjeno. Gledajući sad ove fotografije, Budur je osjetila kako joj se vrti i tu, u predvorju konferencijske dvorane, mogla je gotovo osjetiti udar snijega i kamenja kako pada na njezin krov, zarobivši je. I nju, i njezinu obitelj i prijatelje. Tako se to dogodilo. Još je uvijek bila pod dojmom tog postera kad je dojurio Piali. − Bojim se da se moram ĉim prije vratiti. Vojni stoţer je ukinuo vladu i pokušavaju zavladati Nsarom. 22. Sljedećeg dana su letjeli natrag, a Piali je bio bijesan zbog sporosti zrakoplova, ţaleći što vojni zrakoplov nije bio bolje prilagoĊen potrebama civilnih putnika i pitajući se hoće li kad slete biti uhićeni kao struĉnjaci koji posjećuju stranu silu u vrijeme kad je nacija ugroţena ili nešto sliĉno tome. No kad je zrakoplov sletio u zraĉnu luku izvan Nsare, ne samo da nisu bili uhićeni nego, promatrajući kroz prozor tramvaj koji odlazi prema gradu, nisu mogli zapaziti da se išta promijenilo. Razlika se vidjela tek kada su sišli s tramvaja i zaputili se u ĉetvrt u kojem je bila medresa. Dokovi su bili tihi. Luĉki radnici su zatvorili dokove, protestirajući tako protiv vojnog udara. Sada su vojnici straţarili uz platforme i dizalice, a grupice muškaraca i ţena su stajale po uliĉnim uglovima i promatrali ih. Piali i Budur su otišli u kancelariju zgrade za fiziku i tamo od Pialijevih kolega ĉuli zadnje novosti. Vojska je raspustila drţavno i gradsko vijeće i uvela prijeki sud. Oni to nazivaju šerijatom i imali su uza se neke mule kako bi osigurali vjerski legitimitet, premda im je to slabo uspijevalo; mule koji su bili upleteni u 78 Jezik sjevernoameriĉkih Indijanaca s podruĉja Quebeca i Ontaria (op.prev.)
272 to bili su tvrdolinijski reakcionari koji su izgubili korak i vezu sa svim onim što se u Nsari dogaĊalo nakon rata, oni što pripadaju onoj "Mi smo pobijedili" gomili ili, kako ih je Hasan uvijek zvao, "Mi bismo pobijedili da nije bilo Armenaca, Sikha, Ţidova, Zotta, i svih onih drugih koje mi ne volimo", odnosno "Mi bismo pobijedili, da sav ostali svijet nije ubio boga u nama." Da bi se našli meĊu sebi sliĉnima, trebali su već odavno odseliti u Alpske emirate ili u Afganistan. Tako se nitko nije dao prevariti fasadom koja je trebala prikriti udar. A kako su u posljednje vrijeme stvari bile poĉele kretati na bolje, ni vrijeme za udar nije bilo dobro odabrano. Ĉinilo se kako to nema smisla i udar se oĉito dogodio samo zato što su u vrijeme hiperinflacije vojni ĉasnici primali fiksne plaće pa su vjerovali kako su i svi drugi oĉajni poput njih. Ali mnogim, mnogim ljudima je još uvijek bilo zlo od vojske, pa ako već i nisu podupirali drţavno vijeće, podrţavali su ono lokalno. Zato je Budur vjerovala da su izgledi za uspješan otpor dobri. Kirana je bila mnogo više pesimistiĉna. Ona je sada bila u bolnici pa je Budur, ĉim je za to saznala, prestrašeno otrĉala k njoj. Kirana je kratko rekla kako je tu samo zbog nekih testova, ne precizirajući o ĉemu se radi; nešto u vezi s krvi ili plućima, koliko je Budur razabrala. No Kirana je iz bolniĉkog kreveta zvala svaku zaviju u gradu i organizirala stvari. − Oni imaju oruţje pa će moţda i pobijediti, ali mi im to sigurno nećemo olakšati, − rekla je. Mnogi od studenata medrese i instituta već su bili izašli na središnji trg, na dokove i u dvorište velike dţamije, viĉući i pjevajući, i ponekad bacajući kamenje. Kirana nije bila zadovoljna s takvim pokušajima i cijelo je vrijeme provodila uz telefon, pokušavajući napraviti nekakav raspored okupljanja. − Opet će vam staviti veo na lice, pokušat će vratiti vrijeme unatrag, sve dok vas ponovo ne pretvore u pitome domaće ţivotinje; morate u velikom broju izaći na ulice, jer to je jedino što moţe zaplašiti voĊe udara. − Stalno je govorila "vi", nikada "mi", zapazila je Budur, iskljuĉila je sebe kao da govori posthumno, premda je bilo oĉito kako joj je drago što je umiješana u sve te aktivnosti. A bilo joj je drago i što je Budur stalno posjećuje u bolnici. − Odabrali su pogrešno vrijeme, − rekla je Kirana s nekim zluradim sarkazmom. Ne samo što je već došao kraj onoj nestašici hrane, nego je i proljeće i, kako to u Nsari ponekad biva, sunce je sjalo svakoga dana i obasjavalo novo zelenilo koje je raslo u svakom vrtu i iz pukotina u ploĉniku. Nebo je bilo blijedo i sjalo je poput lapisa kada se dvadesetak tisuća ljudi okupilo na trgovaĉkim dokovima i krenulo Bulevarom sultanije Katime prema Ribarskoj dţamiji, a mnoge tisuće su još izašle kako bi ih promatrale ili im se pridruţile na tom putu, sve dok ih vojska koja je opkolila cijelu ĉetvrt nije rastjerala suzavcem pa su se ljudi razbjeţali na sve strane tako da je izgledalo kao da je pobuna zahvatila cijeli grad. Kad su oni povrijeĊenim plinom bili zbrinuti, masa se vratila, još brojnija nego prije napada. To se ponovili dva-tri puta u istome danu, sve dok golemi trg ispred velike gradske dţamije i stare palaĉe nije bio potpuno ispunjen ljudima okrenutima prema bodljikavoj ţici kojom je palaĉa bila okruţena, ljudima koji su pjevali, izvikivali slogane i razne sure Kurana koje su podupirale prava koja narod ima u odnosu na vladara. Taj se trg nije nikada praznio, ĉak se ni ona gomila nije razrijedila. Ljudi su odlazili kući nešto pojesti i zbog drugih potreba, ostavljajući mladeţ tamo galamiti tijekom noći, a već u svitanje su se vraćali. Tako je protekao cijeli prvi mjesec proljeća u kojem je cijeli grad bio paraliziran i sve je bilo nalik nekom ekstremnom Ramazanu. Jednog dana su Kiranu njezini studenti dovezli u invalidskim kolicima na trg i ona se, vidjevši taj prizor, osmjehnula. − Ovo je djelotvorno, − rekla je. − Snaga brojnosti! Odvezli su je kroz gomilu do grubo sklepanog podija, kojeg su napravili od tovarnih paleta s dokova i onda su je popeli gore da im odrţi govor, na što je ona s uţitkom pristala na svoj već uobiĉajen naĉin i usprkos fiziĉkoj slabosti. Zgrabila je megafon i rekla. − Ono ĉime je Muhamed zapoĉeo bila je ideja da svi ljudi imaju prava koja im ne mogu biti oduzeta, a da se time ne uvrijedi Stvoritelja. Alah je stvorio ljude jednakima i nitko ne treba sluţiti drugome. Ta poruka seţe u vrijeme koje je vrlo daleko od takve prakse, a smjer napretka u povijesti poklapa se sa pojašnjenjem tih naĉela islama i s uspostavljanjem istinske pravde. Mi smo sada ovdje kako bismo nastavili taj posao! − Posebno su se ţene morale boriti protiv krivih interpretacija Kurana, jer su bile zarobljene u svojim domovima, sakrivene velovima i nepismene, sve dok i sam islam nije utonuo u opću neukost... jer kako bi muškarci mogli biti mudri i uspješni kada su u prvim godinama svog ţivota uĉili od osoba koje nisu znale ništa! I tako smo se borili u Dugom ratu i izgubili ga... za nas je to bila Nakba. Nisu za naš poraz odgovorni ni Armenci ni Burmanci ni Ţidovi ili Hodenosaunee ili Afrikanci, niti je problem bio sa samim islamom i njegovim osnovama, kao što je to ljubav prema Bogu i prema cjelokupnom ĉovjeĉanstvu, nego samo onaj povijesni neuspjeh islama onako postavljen kakav je bio. − Sada, otkad je rat završio, mi smo u Nsari stalno suoĉeni sa stvarnošću i uĉinili smo velike korake. Svi smo mi svjedoci i sudionici velikog poslovnog procvata koji je ovdje nastupio usprkos svim mogućim nestašicama i usprkos tome što nas stalno zalijeva kiša. A sada generali misle kako mogu zaustaviti sve to i vratiti uru povijesti unatrag, kao da oni nisu ti koji su izgubili rat i bacili nas u oskudicu, nametnuvši nam nuţdu kreativne inventivnosti koju smo mi tako dobro iskoristili. Kao da vrijeme moţe krenuti natrag! Nikada se nešto takvoga nije dogodilo! Mi smo ovdje, na
273 starom terenu, stvorili nov svijet i Alah ga štiti kroz akcije svih ljudi koji zaista vole islam i ţele mu da opstane u svijetu koji dolazi. − I tako smo se ovdje okupili da bismo se pridruţili dugoj borbi protiv grube sile, pridruţili se svim tim revoltima, pobunama i revolucijama, svim tim naporima da se sila oduzme vojsci, policiji i mulama te da se vrati narodu. Svaka pobjeda bila je malen dobitak, napredak, uĉinjena su ona dva koraka naprijed i jedan natrag, u toj vjeĉitoj borbi. Ali svaki puta malo napredujemo i nitko nas neće gurnuti natrag! Ako oni oĉekuju uspjeh u toj nakani, morat će raspustit ovaj narod i imenovati neki drugi! Ali ja ne vjerujem da je to naĉin na koji se stvari dogaĊaju. Ove rijeĉi su bile dobro primljene i masa ljudi na trgu je i dalje rasla, a Budur je bila zadovoljna kada je vidjela koliko je ţena meĊu njima, radnica iz kuhinja i iz tvornica konzervi, ţena koje nisu nikada imale problema s velom i haremom ali koje su, kao i svi ostali, patile za vrijeme rata i sloma; one su zaista tvorile onaj najiscrpljeniji i najgladniji dio gomile, ali bile su riješene ostati tamo makar spavale stojeći; i ostale su tu, punile su trg odbijajući raditi, a petkom su se okretale prema Meki samo kada su meĊu njih došli revoluciji skloni svećenici, ne oni koji su se ponašali kao policajci nego onaj koji se ponašao kao ĉovjek koji stoji meĊu svojim susjedima, kao što se u svoje vrijeme i Muhamed ponašao. Kako je bio petak, jedan takav svećenik je izgovorio prvo poglavlje Kurana, poglavlje poznato svakome, ĉak i velikoj grupi budista i Hodenosauna koji su uvijek stajali tamo meĊu njima, tako da su svi zajedno mnogo puta ponavljali te rijeĉi. Sljedećeg je jutra taj isti klerik stao na podij, govoreći u mikrofon pjesmu koju je napisao pjesnik Galeb, budeći njome ljude i pozivajući ih tako neka opet izaĊu na trg: Uskoro će se o meni samo pripovijedati Ali to isto vrijedi i za vas. Nadam se da ništavilo neće biti pusto Ali ljudi još ne znaju gdje ţive. Prošlost i budućnost su pomiješane, Pusti te zarobljene ptice kroz prozor! Što onda ostaje? Priĉe u koje više Ne vjeruješ. Radije im vjeruj. Dok ţiviš, one nose smisao. Kada umreš, one nose smisao. One nose smisao onima koji dolaze iza tebe. Radije im vjeruj. U Rumijevoj priĉi, on je vidio sve svjetove Kao jedan, i tog jednog, Ljubav, on je znao i obraćao mu se, Ne kao musliman ili Ţidov ili budist, Samo kao Prijatelj, kao ţivo ljudsko stvorenje, Priĉajući tu bodhisatva priĉu. Ništavilo Ĉeka na nas, kako bi je ostvarilo. Netko je toga jutra probudio Budur donoseći joj telefonsku poruku: bila je od jednog od njezinih slijepih vojnika. Ţeljeli su razgovarati s njom. Pošla je tramvajem i onda još pješaĉila do bolnice, osjećajući neku bojazan. Jesu li se ljutili na nju zato što u posljednje vrijeme nije dolazila? Jesu li bili zabrinuti zato što je posljednji puta onako otišla? Ne. Najstariji je govorio u njihovo ime, ili barem ime nekih od njih; bilo kako bilo, ţeljeli su sudjelovati u protestu protiv vojnog preuzimanja vlasti i ţeljeli su da ih ona vodi. Otprilike dvije trećine odjela reklo je da ţele ići. Nije to bio zahtjev kojeg bi se moglo odbiti. Budur je pristala i, potresena i pomalo nesigurna, izvela ih kroz vrata bolnice. Bilo ih je previše da bi mogli stati u tramvaj pa su pješaĉili cestom uz rijeku, cestom koja je na jednom svom dijelu bila usjeĉena u liticu, a ovuda su išli drţeći ruke na ramenima onoga koji je išao ispred njih, poput parade slonova. Tamo u bolniĉkom odjelu Budur se bila naviknula na njihov izgled, no ovdje, na otvorenom i pod sjajem sunca bili su opet šokantan prizor, nakazni i strašni. Njih tri stotine trideset i sedam.. . izbrojili su ih pri izlasku iz bolnice. Naravno, privukli su pozornost ljudi i neki su im se pridruţili, a na velikom trgu, gdje je već bilo mnoštvo svijeta, brzo se na samom ĉelu skupa, ispred palaĉe, napravilo mjesta za veterane. Ovi su se pak, uz pomoć dodira, postrojili i ispod glasa i uz pomoć Budur vojniĉki se prebrojili. Tada su tiho stajali, slušajući govornike za mikrofonom. Mnoštvo iza njih bilo je sve veće i veće. Vojni zraĉni brodovi lebdjeli su nad ulicama i iz njih su im sve glasnije zapovijedali neka svi odmah napuste ulice i trgove. Mehaniĉki glas ih je obavještavao kako im je uvoĊenjem policijskog sata potpuno ograniĉeno kretanje.
274 Ta odluka je, bez sumnje, bila donesena kad nisu ni znali za nazoĉnost slijepih vojnika na trgu pred palaĉom. Ovi su stajali mirno, bez pokreta, a gomila je stajala s njima. Jedan od slijepih vojnika je povikao: − Što ćete uĉiniti, trovati nas plinom? To je zapravo bilo posve moguće, jer su već ranije primijenili suzavac i to u Gradskoj vijećnici, pred policijskim vojarnama i na dokovima. A kasnije se priĉalo kako su, tijekom tog tjedna punog napetosti, zapravo i bacali suzavac na te slijepe vojnike no ovi su samo stajali, prihvaćajući to mirno, jer u njima više nije bilo suza koje bi prolili; samo su stajali, drţeći ruke na ramenima onoga do sebe, pjevajući i izgovarajući prvo poglavlje Kurana. Budur pak nije nikada osobno vidjela da je netko bacao suzavac na trg pred palaĉom, mada je slušala kako njezini vojnici satima pjevaju. No ona nije svaki sat toga tjedna provodila na trgu, a niti je njezina skupina slijepih vojnika bila jedina koja je napustila bolnicu i pridruţila se protestima. Tako je moguće da se nešto od toga ipak dogodilo. Kasnije su svi, naravno, vjerovali kako se to dogodilo. U svakom sluĉaju, tijekom ta duga dva tjedna ljudi su kratili vrijeme recitirajući duge ulomke Rumija Balkija, Ferdovskog, šaljivdţiju mulu Nasredina, i Alija, epskog pjesnika iz Firanje, a od njihovih domaćih pjesnika iz Nsare mladog sufi pjesnika Galeba koji je bio ubijen baš posljednjeg dana rata. Budur je ĉesto odlazila u bolnicu za ţene u kojoj je boravila Kirana, kako bi je izvijestila o tome što se dogaĊa na glavnom trgu i u cijelom gradu u kojem su se sada ljudi posvuda okupljali. Bili su zauzeli ulice i nisu ih napuštali. Ostali su tamo ĉak i kad se kiša vratila. Kirana je gutala svaku rijeĉ tih novosti, ţeleći i sama biti vani i vrlo ljutita što je u tome onemogućena. Oĉito je bila ozbiljno bolesna, jer inaĉe to ne bi trpjela, a bila je vrlo mršava, neprirodno ţuta i oko oĉiju je imala crne kolobare kao oni rakuni iz Jingzoua, i ţalila se kako je tu zaglavila "baš kad su stvari postale zanimljive", baš kada je njezin dug i otrovan jezik mogao svojim govorniĉkim sposobnostima doći do izraţaja i ne samo komentirati povijest nego je i stvarati. No nije joj to bilo suĊeno; mogla je samo tamo leţati i boriti se sa svojom bolešću. Kada se Budur jednom odvaţila i pitala ju kako je, napravila je grimasu i samo rekla: − Termiti su me se doĉepali. No ĉak i u takvom stanju ostala je blizu središta dogaĊanja. Delegacija voĊa opozicije, s kojima je bila i skupina ţena iz gradskih zavija, ugovorila je sastanak s aĊutantima generala kako bi protestirali i pregovarali, budu li mogli, i ta je skupina ĉesto posjećivala Kiranu kako bi s njom dogovorila svoju strategiju. Po ulicama se poĉelo govoriti o sklapanju nagodbe, ali Kirana je tamo leţala, plamtećeg pogleda i odmahivala vidjevši kako je Budur puna nade. − Ne budi naivna! − Njezin sarkastiĉan osmijeh joj je sada naborao mršavo lice. − Oni samo pokušavaju dobiti na vremenu. Vjeruju kako će, izdrţe li dovoljno dugo, protesti splasnuti i posve nestati pa će oni moći i dalje nastaviti sa svojom rabotom. Vjerojatno su u pravu. A, konaĉno, imaju i oruţje. Ali onda je u luku uplovila i usidrila se hodenosaunijska flota. Kada ih je vidjela, Budur je pomislila: ĉetrdeset golemih ĉeliĉnih ratnih brodova naĉiĉkanih topovima ĉiji je domet stotinu lia u unutrašnjost kopna. Javili su se na radio-frekvenciji koju je koristila popularna glazbena stanica i mada je vojska opkolila stanicu, nije mogla uĉiniti baš ništa kako bi sprijeĉila da poruku ĉuju svi vlasnici radio-prijamnika u gradu, a mnogi koji su je ĉuli prenosili su je dalje: Hodenosaunee ţele razgovarati s predstavnicima legitimne vlade, one s kojom su i ranije imali sluţbene odnose. Odbili su razgovarati s generalima koji su prekršili Šangajsku konvenciju uzurpirajući vlast od prema ustavu legitimne vlade, što je bio vrlo ozbiljan prijestup i Hodenosaunee su izjavili kako se neće micati iz Nsarine luke sve dok se na vlast ne vrati vijeće ustanovljeno poslijeratnim sporazumom; i izjavili su kako neće trgovati ni s kojom vladom kojoj su na ĉelu generali. A kako je ţito koje je prošle godine pristiglo u Nsaru i spasilo je od gladi došlo uglavnom hodenosaunijskim brodovima; ova je izjava bila zaista ozbiljan izazov. Sve se to oteglo tri dana i za to vrijeme glasine su kruţile kao šišmiši u sumrak: kako flota pregovara s huntom, kako su mine već poloţene, kako se pripremaju amfibijske jedinice, kako je došlo do prekida pregovora... Ĉetvrtog dana više nigdje nisu mogli pronaći voĊe udara. Flota iz Jingzoua bila je manja za nekoliko brodova. Svi su govorili kako su generali dobili azil na Otoĉju šećera ili na Maldivima, u zamjenu za to da bez sukoba odustanu od svojih planova. Oni niţi ĉasnici, koje su njihovi voĊe napustili, poveli su sve aktivirane jedinice natrag u vojarne, ĉekajući na daljnje upute legitimno izabranog drţavnog vijeća. Udar je propao. Ljudi na ulicama su radosno uzvikivali, pjevali, grlili potpuno nepoznate ljude, poludjeli od radosti. I Budur je radila sve to, a onda je povela svoje vojnike natrag u bolnicu i onda poţurila u bolnicu u kojoj je bila Kirana kako bi je o svemu izvijestila i osjetila je oštru bol vidjevši je onako bolesnu usred cijelog tog trijumfa. Ĉuvši novosti, Kirana je kimnula, rekavši: − Imali smo sreću što smo dobili ovakvu pomoć. Cijeli svijet je sve to vidio i to će imati dobrog odjeka, vidjet ćeš. No i naš se poloţaj promijenio. Sada ćemo vidjeti kako je to kada si dio saveza, sada ćemo vidjeti kakvi su zaista ti ljudi. Ostali prijatelji su je htjeli izvesti u kolicima van kako bi odrţala još jedan govor, no ona je odbila rekavši: − Samo idite i recite ljudima neka se vrate natrag na posao, recite kako nam treba da sada pekari opet budu pekari.
275 i Tmina. Tišina. Onda glas u toj praznini: Kirana? Jesi li tu? Kuo? Kju? Kenpo? − Što je? − Jesi li tu? − Tu sam. − Ponovo smo u ništavilu. − Ne postoji nešto takvo. − Postoji. Tu smo. To ne moţeš poreći. Stalno se vraćamo ovamo. (Mrkli mrak, tišina. Odbijanje razgovora.) − Ma daj, ne moţeš to poricati. Stalno se vraćamo. I stalno izlazimo odavde. Sa svima je to tako. To je dharma. Pokušavamo. Stalno napredujemo. Neki zvuk poput reţanja tigra. − Ali zaista, napredujemo. Ovdje je Idelba, i Piali je tu, ĉak i madame Sururi. − Znaĉi, bila je u pravu. − Da. − Smiješno. − Nije vaţno. Sada smo tu. Ovdje, da bismo opet bili poslani natrag, svi zajedno, naš mali jati. − Ja ne znam što bih da mi nije vas. Mislim da bi me samoća ubila. − Ionako si ubijena. − Da, ali ovako se barem ne osjećam samotno. I mijenjamo stvari. Ne, ne, zaista! Pogledaj što se dogodilo! Ne moţeš to zanijekati! − Neke stvari su obavljene. Nije to bogzna što. − Naravno. Pa sama si rekla kako imamo posla za tisuće ţivota. Ali pokreće se. − Nemoj generalizirati. Sve je to lako moglo kliznuti iz ruku. − Naravno. Ali vraćamo se, kako bismo ponovo pokušali. Svaki naraštaj vodi svoju borbu. Još nekoliko okretaja kotaĉa. Hajde, ne budi malodušna. Idemo natrag, u daljnje sukobe! − Kao da mogu odbiti! − Oh, ma daj, ti to ne bi odbila sve i kad bi mogla. Ti si tamo dolje uvijek voĊa, uvijek spremna za borbu. − Umorna sam. Ne znam kako ti ustrajavaš u svemu tome. I ti me zamaraš. Ti i sve te tvoje nade kad se naĊeš suoĉena s nevoljama. Ponekad pomislim kako bi to trebalo na tebi ostaviti više oţiljaka. Ponekad mi se ĉini kako se sve slama samo na meni. − Ma daj, ĉim se stvari budu zahuktale, bit ćeš opet ona stara. Idelba, Piali, madame Sururi, jeste li spremni? − Spremni smo. − Kirana? − ... Pa dobro, još jednu rundu.
276 KNJIGA 10. PRVE GODINE
277 _______________ Uvijek Kina BAOU SINHUAU JE BILO ĈETRNAEST GODINA KADA SE PRVI PUTA SUSREO S KUNGOM JIANGUOM, u svojoj radnoj jedinici na juţnoj periferiji Beijinga, odmah izvan Dahongmena, Velikih Crvenih Vrata. Kung je bio tek nekoliko godina stariji, ali već je bio na ĉelu revolucionarne ćelije susjedne radne jedinice, što je bilo pravo postignuće kada se uzme u obzir da je bio jedan od sanvua, onih "s tri bez": bez obitelji, bez radne jedinice i bez osobne iskaznice, u vrijeme kada se kao djeĉak pojavio na vratima policijske postaje u ĉetvrti Zejiang, odmah izvan Dahongmena. Policija ga je stavila u njegovu sadašnju radnu jedinicu, ali je tamo uvijek ostao stranac, ĉesto nazivan "individualist", što u Kini predstavlja vrlo oštru kritiku, ĉak i sada kad se mnogo toga promijenilo. "Ustrajno radi po svojem, bez obzira na to što drugi govore." "Uporno se drţi svog vlastitog puta." Tako su o njemu govorili u njegovoj radnoj jedinici pa se on, prirodno, okretao prema susjednim jedinicama i gradu u cjelini, i bio je djeĉak s ulice toliko dugo da ni sam nije znao koliko. A u tome je bio zaista dobar. Tada je, već tako mlad, postao agitator u beijinškom podzemnom politiĉkom pokretu pa je u tom svojstvu posjetio radnu jedinicu u kojoj je bio Bao Sinhua. − Radna jedinica je moderni ekvivalent kineskom obiteljskom gospodarstvu, − rekao je onima koji su se okupili kako bi slušali. − To je, koliko gospodarstvena toliko i duhovna i socijalna jedinica, koja se trudi nastaviti tradiciju u jednom novom svijetu. Nitko to ne ţeli mijenjati, jer svi ţele imati neko mjesto kamo će otići kada umru. Svima treba neko takvo mjesto. Ali ove tvornice s visokim zidovima nisu nimalo nalik obiteljskim gospodarstvima koja imitiraju. One su zatvori koji su ponajprije bili podignuti kako bismo organizirali naš rad za potrebe Dugog rata. Sada je od toga rata prošlo već pedeset godina, a mi još uvijek cijeloga ţivota tu robujemo, kao da to radimo za Kinu, a zapravo radimo za korumpirane vojne sluţbenike. Više ne radimo ĉak ni za cara, koji je odavno nestao, nego za generale i gospodare rata koji se nadaju kako ćemo mi samo raditi i raditi, kako uopće nećemo primijetiti da se svijet promijenio. − Mi kaţemo: "Pripadamo jednoj radnoj jedinici", kao da kaţemo: "Mi smo jedna obitelj" ili "Mi smo brat i sestra"... i to je dobro. Ali mi nikada ne gledamo preko zida naše jedinice u cijeli taj veliki svijet. Mnogi od onih koji su ga slušali kimnuli su glavama. Njihova radna jedinica je bila siromašna, sastavljena uglavnom od useljenika s juga i ĉesto su gladovali. Tijekom poraća, u Beijingu se mnogo toga promijenilo i sada, u godini 29, kako su to revolucionari voljeli zvati, i sada, u konformizmu ţivljenja prema praksi znanstvenih organizacija, stvari su se poĉele raspadati. Dinastija Tsing bila je zbaĉena usred ratnih godina, kada su se stvari bile pogoršale; sam car, kojem je tada bilo šest ili sedam godina, je nestao i sada većina ljudi pretpostavlja da je mrtav. Peti Zbor Vojnih Talenata je još uvijek imao kontrolu nad konfucijevskom birokracijom, njihova je ruka još uvijek bila za kormilom njihove sudbine; ali to je bila senilna i stara ruka, mrtva ruka prošlosti, i posvuda po Kini su izbijale pobune. Bilo ih je svih mogućih: neke u sluţbi stranih ideologija, ali s vrlo domaćim pobunjenicima koje su organizirali Han Kinezi u nadi da će se jednom zauvijek riješiti svih Tsinga i generala i gospodara rata. Takve organizacije su bile: Bijeli lotos, Majmun pobunjenici, Šangajski revolucionarni pokret, i tako dalje. Tome su se pridruţile regionalne pobune razliĉitih nacija i etniĉkih skupina na zapadu i jugu, Tibetanaca, Mongola i svih drugih koji su se htjeli osloboditi teške ruke Beijinga. Nije bilo nikakve sumnje da, usprkos armiji koju je Beijing mogao podići, a koja je zbog svojih ţrtava tijekom rata još uvijek bila u narodu poštovana i voljena, njezin zapovjedni kadar bio u nevolji i pred skorim krahom, a pred Kinom se opet otvaralo pitanje dinastijskog nasljeĊivanja i bilo je pitanje tko će se sada pojaviti kao nasljednik. I hoće li itko uspjeti uspostaviti jedinstvo Kine. Kung je u Baovoj radnoj jedinici govorio u prilog Svenarodnoj školi revolucionarnih promjena osnovane od Lige svih naroda, koju je tijekom posljednjih godina rata bio osnovao Zu Tuanjie-kešue ("Jedinica za znanost"), neki polu-Niponac ĉije je ime bilo Isao. Zu Isao, kako su ga obiĉno zvali, bio je kineski namjesnik jedne niponske provincije prije nego se pobunila, a kad je izbila pobuna pregovarao je o nagodbi s niponskim snagama za neovisnost. Zapovjedio je kineskoj vojsci da ponovo zauzme Kjušu i vrati ga Kini bez gubljenja ljudskih ţivota na ijednoj strani, došavši s vojskom u Mandţuriju i proglasivši luĉki grad Tangšan meĊunarodnim gradom mira i to upravo tamo, u domovini Tsing vladara, i to usred Dugog rata. Sluţbeni stav Beijinga bio je da je Zu Niponac i izdajnik i kako će, kad za to doĊe vrijeme, njegovu pobunu uništiti kineska armija koju je izdao. Ali kako se pokazalo, kada je rat završio i nizale se godine gladi, grad Tangšan nije nikada bio okupiran; baš suprotno, sliĉne su se pobune dogaĊale i u drugim kineskim gradovima, posebno u velikim lukama na obali, sve tamo do Kantona, a Zu Isao je objavio cijelu gomilu teorijskog materijala u kojem je branio akcije svojeg pokreta i pojašnjavao novosti u organizaciji grada Tangšana kojim se upravljalo kao zajedniĉkim poduzećem koje podjednako pripada svim ljudima koji su ţivjeli unutar njegovog podruĉja.
278 Kuo je o tim stvarima govorio u Baovoj radnoj jedinici, opisujući Zuovu teoriju o komunalnom stvaranju vrijednosti i što to znaĉi za obiĉne Kineze kojima su tako dugo krali plodove njihova rada. − Zu je promatrao što se zaista dogaĊa pa je našu ekonomiju, politiku i metode sile i akumulacije opisao zalazeći u sve znanstvene detalje. Nakon toga je predloţio novo organiziranje društva koje bi usvojilo spoznaje o tome kako se stvari dogaĊaju i primijenilo ih tako da sluţi svim ljudima u nekoj zajednici i u cijeloj Kini ili u bilo kojoj drugoj zemlji. Tijekom stanke za uţinu, Kung je prestao govoriti kako bi mogao porazgovarati s Baom i upitati ga kako se zove. Baovo ime je bilo Sinhua, "Nova Kina", a Kungovo Jianguo, "Izgradi Naciju". Po tome su znali da su obojica bili djeca Petog zbora koji je ohrabrivao davanje patriotskih imena kao ravnoteţu njihovom vlastitom moralnom bankrotu i nadljudskim ţrtvama ljudi u periodu poratne gladi. Svi koji su bili roĊeni prije dvadesetak godina dobivali su imena kao "Protivnik islama" (Huidi) ili "Bori se" (Zandou), mada je u to doba rat trajao već trideset godina. Imena djevojĉica su posebno patila u tom vremenu, jer su roditelji ţeljeli saĉuvati neke tradicionalne elemente pa su imena njihovih vršnjakinja bila: "Miomirisni vojnik" ili "Graciozna Armija", "Svima dostupan miris" ili "Orhideja koja ljubi naciju" i sliĉno. Kung i Bao su se zajedno smijali ovim primjerima i razgovarali o Baovim roditeljima i o tome kako Kung nema roditelje; Kung je netremice gledao Baoa i rekao: − Pa, znaš, i Bao je vrlo vaţna rijeĉ ili pojam. Otplata, uzvraćanje, zahvala roditeljima i precima. To je dobro ime. Bao je kimnuo, već osvojen pozornošću koju mu je posvetila ta tamnooka osoba, tako vedra i ţivahna, toliko zainteresirana za stvari. Bilo je neĉega u njemu što je privuklo Baoa, privuklo ga tako silno da mu se ĉinilo kako je taj susret bio juanfen, "sudbinski predodreĊen odnos", nešto što se oduvijek trebalo dogoditi, dio njegovog juana ili "sudbine". Nešto što ga vjerojatno spašava od niejuana, "loše sreće", jer mu se njegova radna jedinica ĉinila zlom i nasilnom, ĉinila je da on ĉesto ispadne glup i na neki naĉin mu je ubijala dušu, bio je to zatvor iz kojega nije mogao pobjeći, u koji je već bio zakopan. A sada je osjećao kao da Kunga poznaje već cijelu vjeĉnost. I tako je slijedio Kunga po cijelom Beijingu, kao da mu je mlaĊi brat i zbog njega je već u svojoj radnoj jedinici došao na glas kao lijenĉina i zabušant, drugim rijeĉima postao je revolucionar. Kung ga je vodio na mitinge u revolucionarne ćelije kojima je pripadao i davao mu na ĉitanje knjige i pamflete Zua Isaoa; zapravo se pobrinuo za njegovo obrazovanje, kao i za obrazovanje tolikih drugih, i tu ni Baovi roditelji ni Baova radna jedinica nisu mogli baš ništa. Sada je imao novu radnu jedinicu, raspršenu diljem Beijinga, Kine i cijeloga svijeta − radnu jedinicu onih koji će stvari uĉiniti boljima. U to vrijeme je Beijing bio mjesto velikih oskudica. Milijuni ljudi su pristigli tamo tijekom rata i još su uvijek ţivjeli u provizorno sklepanim naseljima izvan gradskih vrata. Ratne radne jedinice bile su se proširile daleko prema zapadu i još su uvijek stajale kao niz sivih utvrda s kojih se pruţao pogled dolje na široke nove ulice. Tijekom Dvanaest teških godina u gradu su bila posjeĉena sva stabla i još uvijek nije bilo gotovo nikakve vegetacije. Nova su stabla bila posaĊena unutar bodljikavih ograda koje su ih trebale štititi, a noću su ih ĉuvali straţari, no to nije uvijek bilo onako kako je bilo planirano; ti jadni stari straţari bi se jutrom probudili i zatekli samo bodljikavu ogradu, a stablo je, negdje iskorišteno za ogrjev, bilo posjeĉeno pri samom korijenu ili išĉupano zajedno s korijenom i onda prodano negdje drugdje, a ĉuvari su za tim sadnicama neutješno jecali pa ĉak i poĉinili samoubojstvo. Ljute zime bi se sruĉile na grad već ujesen, kiše pune ţutog blata od pijeska otrgnutog s lesa negdje zapadnije, padale bi na grad napravljen od betona, bez i jednog lista koji bi sada mogao pasti na tlo. Sobe su odrţavali toplima pomoću malenih prijenosnih peći namijenjenih mnogo manjem prostoru, no ĉesto je nestajalo energije i znalo bi se dogoditi i da tjednima ne bude struje, a tada su patili svi osim vladinih birokrata ĉiji su posjedi imali vlastite generatore. Ljudi su tada pokušavali odrţati toplinu podstavivši kapute novinama, pa je grad bio prepun zdepastih stanovnika u debelim smeĊim kaputima koji su radili bilo kakav posao kojeg bi se domogli i koji su izgledali kao da su debeli zato što im u ţivotu dobro ide, ali nije bilo tako. To mnoštvo je bilo zrelo za promijene. Kung je bio jednako tako mršav i izgladnio kao i bilo tko od njih, ali bio je pun energije i nije izgledao kao da mu je potrebno mnogo hrane i sna. Jedino što je radio bilo je ĉitanje i govorenje, govorenje i ĉitanje, odlazio je svojim biciklom sa sastanka na sastanak i pratio skupine koje će se pridruţiti revolucionarnom pokretu kojeg je širio Zu Isao i koji će promijeniti Kinu. − Slušajte, − gorljivo bi govorio svojem slušateljstvu, − mi moţemo mijenjati Kinu jer smo Kinezi, a ako promijenimo Kinu, tada mijenjamo svijet. Jer sve se na kraju uvijek svodi na Kinu, razumijete li? Nas ima na Zemlji više nego svih drugih zajedno. A zbog kolonijalistiĉko-imperijalistiĉkih godina pod vladavinom Tsinga, tijekom tih godina sve je blago ovog svijeta došlo k nama, posebice zlato i srebro. Mnogim smo dinastijama donosili zlato trgovinom, i onda kada smo osvojili Novi svijet, uzeli smo i njihovo zlato i srebro pa je i to došlo u Kinu. A ništa od toga nikada nije ostalo! Mi smo siromašni ne zbog nekih materijalnih razloga, razumijete, nego zbog naĉina na koji smo organizirani. U Dugom ratu smo patili, onako kako su i svi drugi narodi patili tijekom Dugog rata, no ostatak svijeta se oporavlja, a mi ne, mada smo pobijedili, i to samo zbog naĉina na koji smo organizirani! Zlato i srebro sakriveno je u trezorima
279 korumpirane birokracije, a ljudi se smrzavaju i skapavaju dok se birokrati kriju u svojim rupama, siti i na toplom. I to se nikada neće promijeniti, ako to mi ne promijenimo! Nastavio bi objašnjavajući Zuove teorije društva, kako je za vrijeme mnogih dinastija Kinom, a i većinom svijeta, vladao jedan iznuĊivaĉki sustav koji se odrţao zahvaljujući plodnoj zemlji i porezima nametnutim seljaštvu. Konaĉno je i taj sustav zahvatila kriza, jer je vladajući sloj postao tako brojan, a zemlja toliko iscrpljena da seljaci nisu imali otkud namaknut novac za poreze; i kad se postavila alternativa gladovanja ili pobune, seljaci su se pobunili, kao što su to ĉesto ĉinili prije Dugog rata. − Uĉinili su to zbog svoje djece. Odgajani smo tako da poštujemo naše pretke, ali tapiserija koju tvore naraštaji je dvosmjerna i onaj genij naroda poĉeo se boriti za generaciju koja će tek doći... odricati se vlastitih ţivota za ţivote djece i za djecu njihove djece. To je pravi naĉin pokazivanja koliko drţite do obitelji! I tako smo imali pobune u vrijeme Minga i ranih Tsinga, a isti takvi ustanci su izbijali posvuda u svijetu pa su se stvari konaĉno raspale i svi su se borili protiv svih. I ĉak je i Kina, najbogatija zemlja na svijetu, bila devastirana. No oni najnuţniji poslovi su se nastavili. Morali smo nastaviti s tim poslom i dokrajĉiti tiraniju vladara, uspostaviti jedan novi svijet zasnovan na ravnomjernoj raspodjeli svjetskog bogatstva. Zlato i srebro dolaze iz zemlje, a ona pripada svima nama. Više ne mogu opstati hijerarhije koje su nas toliko dugo tlaĉile. Tu borbu treba nastaviti i svaki poraz je jednostavno nuţan poraz u dugom maršu prema našem cilju. Naravno da je netko tko je provodio svaki sat svakoga dana drţeći ovakve govore, kao što je to Kung radio, vrlo brzo zapao u ozbiljan sukob s vlastima. Beijing je, kao glavni grad i najveći proizvodni centar, u usporedbi s drugim gradovima ostao gotovo neoštećen tijekom Dugog rata, bio pun policije, a gradske zidine su im omogućavale zatvaranje gradskih vrata i onda sustavno pretraţivanje jedne gradske ĉetvrti za drugom. Jer, konaĉno, ovo je bilo samo srce carstva. Mogli su, ako su to htjeli, zapovjediti da se razori cijela gradska ĉetvrt, a to su ponekad i ĉinili; one sklepane potleušice, pa ĉak i legalno izgraĊene ĉetvrti, bile su buldoţerima sravnjene sa zemljom i onda ponovo sagraĊene prema standardnom planu radnih jedinica, a sve to kako bi se riješili gradskih nezadovoljnika. A revolucionari poput Kunga bili su poznati kao takvi. I tako je, u godini 31., kada je njemu bilo sedamnaest, a Baou petnaest, on napustio Beijing i pošao u juţne provincije da bi masama prenio poruku, kako je Zu Isao to od njega i njemu sliĉnih kadrova traţio. Bao je pošao s njim. Na odlasku je ponio sa sobom torbu u koju je stavio par svilenih ĉarapa, plave vunene papuĉe s koţnatim potplatom, vatiranu jaknu, jedan stari prugasti sako i par prugastih hlaĉa, jedne hlaĉe bez pruga, manji ruĉnik, od pribora za jelo ponio je jednu emajliranu zdjelicu i štapiće napravljene od bambusa, i još ĉetkicu za zube i primjerak Zuove knjige Analiza kineskog kolonijalizma. Sljedeće godine su proletjele i Bao je mnogo nauĉio o ţivotu i o ljudima, a i o svojem prijatelju Kungu Jianguou. Nemiri iz godine 33. doveli su do potpune pobune protiv Petog vojnog zbora, što se rasplamsalo u opći graĊanski rat. Vojska je nastojala zadrţati gradove pod svojom vlašću, a ustanici su se raspršili po selima i poljima. Tamo su ţivjeli prema nizu propisa koji su im donijeli simpatije seljaka i podnijeli su mnogo toga kako bi zaštitili seljake, njihovu ljetinu i ţivotinje, nikada im ne otimajući njihovo vlasništvo niti hranu, radije gladujući nego da uzimaju tim ljudima koji su davali svoje ţivote u zalog za slobodu. Svaka bitka tog ĉudnog, difuznog rata imala je u sebi nešto zastrašujuće i sablasno; ĉinila se kao beskrajan niz ubojica civila odjevenih u njihovu vlastitu odjeću, jer nije tu bilo odori i velikih opjevanih bitaka; muškarci, ţene i djeca, seljaci u poljima, vlasnici prodavaonica na svojem pragu, ţivotinje... vojska nije imala milosti. I to se nastavljalo. Kung je postao ugledni voĊa revolucionarne vojne škole u Ananu, škole ĉiji je stoţer bio duboko u kanjonu Brahmaputre, ali ĉiji se utjecaj širio kroz svaku jedinicu revolucionarnih snaga, ti profesori ili savjetnici davali su sve od sebe pri svakom izravnom susretu s neprijateljem, kao da odrţavaju neku vrst terenske nastave. Kung se uskoro stavio na ĉelo takvih napora, posebice kad se radilo o borbama za urbane ili priobalne radne jedinice; predstavljao je neiscrpan izvor ideja i energije. Konaĉno je Peti vojni zbor napustio središnju vladu i raspao se na manje skupine gospodara rata. To je bila pobjeda, ali sada je svaki od tih gospodara rata imao svoju malu armiju koju je trebalo pobijediti. Borbe su se neravnomjerno premještale iz provincije u provinciju, ovdje neka zasjeda, a tamo je pak neki most odletio u zrak. Kung je ĉesto bio metom atentata, a naravno, i Bao je kao njegov drug i suradnik bio ugroţen tim pokušajima. Bao bi se rado pokušao osvetiti tim atentatorima, no Kung je ostajao savršeno miran. − Ma nije vaţno, − rekao bi. − Ionako ćemo svi umrijeti. − Tu je ĉinjenicu primao mnogo vedrije nego bilo tko od ljudi koje je Bao ikada susreo. Bao je samo jednom vidio Kunga ozbiljno ljutitog, a i to, s obzirom na situaciju, na neki ĉudno vedar naĉin. To se dogodilo kada su oĉevici optuţili jednog od njihovih ĉasnika, nekog Šia Fandia ("Protivnik Imperijalizma"), za silovanje i ubojstvo zatvorenice koja mu je bila povjerena na ĉuvanje.
280 Ši se pojavio iz zatvora u kojem su ga drţali viĉući: − Nemojte me ubiti! Nisam uĉinio ništa loše! Moji ljudi znaju da sam ih pokušao zaštititi, jer je bila jedna od najbrutalnijih banditkinja u Seĉuanu! Ta optuţba je posve kriva! Kung je došao iz skladišta u kojem je te noći spavao. Ši je rekao: − Zapovjedniĉe, imajte milosti. Nemojte me ubiti! Kung je rekao: − Nemoj više ništa govoriti, Ši Fandi. Kada ĉovjek uĉini nešto tako loše kao što si to ti uĉinio i kad mu je došlo vrijeme kada mora umrijeti, onda treba zašutjeti i mirno to prihvatiti. To je sve što moţe uĉiniti kako bi se pripremio za svoj sljedeći krug. Silovao si i ubio uhićenicu, tri svjedoka su to posvjedoĉila, a to je jedan od najgorih zloĉina koji postoje. A postoje izvješća kako to nije prvi puta. Kad bi te se ostavilo ţivjeti, ljudi bi samo zamrzili i tebe i našu stvar za koju se borimo i to bi bilo pogrešno. Zato nemojmo više govoriti. Pobrinut ću se da tvoja obitelj bude zbrinuta. A ti pokaţi više hrabrosti. Ši je s gorĉinom rekao: − Nekoliko puta su mi nudili deset tisuća tejla79 da te ubijem, a ja sam ih uvijek odbio. Kung je ovaj argument odbacio. − Time si samo vršio svoju duţnost, a ti misliš kako te to ĉini izuzetnim. Kao da si se morao boriti protiv vlastitog karaktera da bi uĉinio pravu stvar. Ali tvoj karakter ti nije isprika! Sit sam tog tvog karaktera! I ja imam bijesnu dušu, ali mi se borimo za Kinu! Za ljudski rod! Trebaš zanemariti svoj karakter i uĉiniti ono što se treba uĉiniti! I onda se okrenuo, a Ši Fandija su odveli. Nakon toga je Kung zapao u mraĉno raspoloţenje. Nije tugovao zbog osude Šia, ali bio je deprimiran. − To se moralo uĉiniti, iako od toga nema koristi. Ljudi poput njega ĉesto isplivaju na površinu. I vjerojatno nikada neće izumrijeti. I tako Kina moţda nikada neće izbjeći svoju sudbinu. − Citirao je Zuove rijeĉi: "Golem teritorij, bogati izvori sirovina, sjajan narod... zar ćemo se s takvom sjajnom bazom zaista uvijek samo vrtjeti u krug, sputani u tom kolu raĊanja i smrti?" Bao nije znao kako bi mu na to odgovorio; nikada još nije ĉuo svog prijatelja govoriti ovako pesimistiĉno. Mada mu se to sada već uĉinilo poznatim. Kung je zapadao u razna raspoloţenja. No na kraju bi jedno raspoloţenje prevladalo; uzdahnuo bi, skoĉio na noge. − Ali idemo dalje! Dalje i dalje! Moţemo samo pokušavati. Nekako moramo ispuniti vrijeme ovog ţivota, pa zašto se onda ne bismo borili za nešto dobro. Konaĉni pomak napravila su udruţenja seljaka. Kung i Bao su noću bili na sastancima u stotinama sela i gradova, a tisuće vojnika revolucije koji su bili poput njih pronosile su Zuove analize i govorili planove ljudima koji su u unutrašnjosti zemlje još uvijek bili većinom nepismeni, tako da su se informacije morale širiti usmeno. Ali kad se jednom skupi dovoljno informacija, onda nema brţeg i izravnijeg naĉina od toga. Tijekom tog perioda Bao je nauĉio sve detalje o ţivotu na selu. Shvatio je da su za Dugog rata iz sela nestali gotovo svi muškarci i nemali broj mladih ţena. Bez obzira kamo krenuli, nailazili ste samo na nešto malo staraca, a ukupni broj stanovništva je još uvijek bio manji nego prije rata. Neka sela su bila posve napuštena, a u drugima su bili ţivi kosturi. To je zadavalo poteškoće pri sjetvi i ţetvi i ono malo mladeţi je neprestano radilo kako bi osigurali rast usjeva nuţnih za hranu i plaćanje poreza. Starice su radile jednako naporno kao i svi drugi, doprinoseći onoliko koliko su u svojim godinama mogle, stalno odraţavajući onu sliku koju su imperijalne vlasti stvorile o obiĉnoj seljanki. Najĉešće su jedine pismene osobe u selu bile bake koje su kao djevojĉice ţivjele u imućnijim obiteljima; sada su pouĉavale mlaĊe naraštaje, uĉeći ih kako se radi na tkalaĉkom stanu i kako treba poslovati s vladom u Beijingu, a uĉile su ih i ĉitati. Zbog toga su, kada su milicije onih gospodara rata upale u neko podruĉje, obiĉno bile prve pogubljene, zajedno s onom mladeţi koja bi se još mogla prihvatiti oruţja. U konfucijskom sustavu vrednovanja, seljaĉka je klasa bila vrlo visoko cijenjena, odmah ispod visoko školovanih birokrata koji su i izmislili taj sustav, a iznad zanatlija i trgovaca. Sada su Zuovi intelektualci organizirali seljake u pozadini, a zanatlije i trgovci po gradovima su uglavnom ĉekali da vide što će se dogoditi. I tako je ispalo da su konfucijevci sami identificirali revolucionarnu klasu. I, naravno, bilo je mnogo više seljaka nego onih koji su boravili u gradskim naseljima. Zato su oni ostaci armijskih snaga iz Dugog rata mogli vrlo malo toga poduzeti kada su se organizirale i poĉele djelovati armije seljaka, jer armija je samu sebe desetkovala i više nisu imali ni sredstava niti volje za ubijanje milijuna svojih zemljaka. Armija se većinom bila povukla u velike gradove i poĉela ih pripremati za obranu, kao da će ih napasti muslimani. U takvom napetom stanju Kung se izjašnjavao protiv otvorenih sukoba i zalagao se za suptilnije metode kojima bi se pobijedilo te preostale, u gradovima utvrĊene gospodare rata. Nekim gradovima su presjekli linije snabdijevanja, razorili im zrakoplovne luke, blokirali luke; korištene su najstarije taktike opsade, modernizirane tek novim oruţjem iz Dugog rata. Ovo je bio još jedan dugi rat, ovoga puta graĊanski, koji je, 79 Tejl je kineski srebrni novac koji je bio u uporabi od 1889. do 1912.g., ekvivalent teţini od jednog tejla (38 grama) srebra, (op.prev.)
281 ĉini se, postajao sve zrelijim, mada u Kini nije bilo nikoga tko je to ţelio. Jer ĉak su i djeca ţivjela u razvalinama i sjeni Dugog rata pa su znala da bi još jedan takav rat bio katastrofa. U gradovima koje su drţali u vlasti gospodari rata, Kung se sastajao s Bijelim lotosom i s drugim revolucionarnim grupama. Gotovo u svakoj radnoj jedinici bilo je simpatizera revolucije i mnogi od njih su se bili pridruţili Zuovom pokretu. Zapravo i nije bilo gotovo nikoga tko je mogao aktivno i s entuzijazmom podupirati stari reţim, a kako bi ih i moglo biti? Previše se zla dogodilo. Sada se sve svodilo na to da jednom, za promjenu, svi podupru isti otpor i istu strategiju. U takvim se naporima Kung dokazao kao najbolji voĊa. − U vremenima kao što su ova, − govorio bi, − svatko na neki naĉin postaje intelektualac, kad je situacija tako loša da nam nema druge. U tom je veliĉina takvih situacija. To nas probudi. Neki od tih sastanaka i mitinga bili su vrlo opasni, jer su bili organizirani na neprijateljskom terenu. Kung se već previsoko uzdigao unutar Pokreta za novu Kinu da bi bio siguran prigodom takvih misija; sada je već bio previše slavan i glava mu je bila ucijenjena. No jednom su, u trideset i drugom tjednu godine 35, on i Bao bili u tajnom i ilegalnom posjetu jednom od starih beijinških ĉetvrti, krijući se u kamionu punom glavica zelja i tako se pojavili nedaleko Velikih Crvenih Vrata. U prvi tren se ĉinilo kako se sve promijenilo. Dio neposredno uz ta vrata je sigurno bio razoren pa onda sagraĊene nove ulice, tako da nisu mogli pronaći stare zgrade, jer ih više nije ni bilo. Na njihovom je mjestu stajala nova zgrada policije i brojne zgrade radnih jedinica ĉiji su prozori spavaonica bili okrenuti prema ulici; još jedna dobrodošla novost, jer stare su zgrade vanjskom svijetu okretale pune zidove pa su se samo u unutrašnjim dvorištima mogli vidjeti znakovi ţivota. Sada su ulice bile zakrĉene kolima i pokretnim štandovima s knjigama. − Ovo izgleda dobro, − morao je priznati Bao. Kung se smješkao. − Više mi se sviĊalo onako kako je bilo prije. PoĊimo pogledati što moţemo naći. Sastanak je bio dogovoren u staroj radnoj jedinici koja je zauzimala nekoliko manjih zgrada odmah juţnije od novosagraĊene ĉetvrti. Ovdje su uliĉice bile tijesne kao i prije, sve samo opeka, prašina i blatnjavi puteljci, nigdje ni traga kakvom stablu. Ovdje su lutali slobodno, noseći naoĉale za sunce i avijatiĉarske kape kakve su nosili i mnogi drugi mladići. Nitko nije na njih obraćao pozornost pa su kupili papirnatu vrećicu punu peciva i jeli ga stojeći na uglu ulice, uz sve one ostale ljude i promet, promatrajući poznate prizore koji kao da se nisu nimalo promijenili tijekom ovih nekoliko intenzivnih godina otkad su otišli odavde. − Ovo mi nedostaje, − rekao je Bao. Kung se sloţio. − Još malo, pa ćemo se moći ponovo doseliti ovamo ako to budemo htjeli. Opet uţivati u Beijingu, središtu svijeta. Ali trebalo je prije toga dovršiti revoluciju. Šmugnuli su u jednu od radionica radne jedinice i tu naišli na skupinu nadzornica, većinom starica. One se baš nisu dale impresionirati od nekakvih djeĉaka koji su zagovarali enormne promjene, ali Kung je bio popularan pa su ovoga puta pozorno slušale i postavljale vrlo detaljna pitanja, a kada je završio kimale su i tapšale ga po ramenu, a onda su ga poslale natrag na ulicu, govoreći mu kako je dobar djeĉak i kako bi trebao napustiti grad prije nego bude uhićen, a one će mu se već javiti kada za to bude vrijeme. Tako je to uvijek bilo s Kungom: svi su osjetili onu vatru u njemu i na to su odgovarali na ljudski naĉin. Ako je samo jednim mitingom mogao pridobiti starice koje su prošle Dugi rat, onda ništa nije bilo nemoguće. Mnoga sela i radne jedinice bile su napuĉene iskljuĉivo takvim ţenama, baš kao i budistiĉke bolnice i uĉilišta. Kung je dosad već znao sve o njima, tim "škvadrama bakica i udovica" kako ih je on zvao. − Zastrašujućeg su uma i malo izvan ovog svijeta, iako ga poznaju u dušu pa mogu biti i vrlo grube, bez imalo sentimenta. Ĉesto meĊu njima ima dobrih struĉnjakinja. Vrlo lukave politiĉarke. Najpametnije je ne razljutiti ih. I nikada ih nije razljutio, nego je uĉio od njih i iskazivao im poštovanje; Kung je u svakoj situaciji znao gdje leţi snaga. − Ako se te starice i mladi muškarci ikada sloţe, svemu će ovome doći kraj. Kung je putovao i u Tangšan kako bi se osobno sastao sa Zuom Isaom i s tim starim filozofom raspravio kampanju za Kinu. Pod Zuovim je patronatom odletio u Jingzou, kako bi razgovarao s predstavnicima Niponaca i Kineza u Jingzou Ligi, susreo se s Travankorcima i ostalima iz Fangzanga, a kada se vratio donio je sa sobom obećanja potpore od svih suvremenih vlada Novog svijeta. Ubrzo nakon toga je jedna velika hodenosaunijska flota stigla u Tangšan i iskrcala goleme koliĉine hrane i oruţja, a sliĉne su se flote pojavljivale i pred svim luĉkim gradovima koji još nisu bili pod nadzorom ustanika, praktiĉki ih blokirajući mada sluţbeno ne, pa su snage Nove Kine mogle tijekom sljedećih par godina izvojevati pobjede u Šangaju, Kantonu, Hangzou, Nanjingu i posvuda po unutrašnjosti Kine. Beijing se najviše prestrašio prigodom njihovog trijumfalnog ulaska u grad; vojnici stare armije raspršili su se po velikom gradu ili su pobjegli iz grada u svoje posljednje uporište u Ganzu, a Kung je bio zajedno s Zuom u
282 prvim kamionima duge kolone vozila koja je ušla u grad, a da im se nitko nije suprotstavio; štoviše, bili su burno pozdravljeni kada su ušli kroz Crvena Vrata na dan proljetnog ekvinocija koji je oznaĉio godinu 36. Kasnije tog tjedna je Zabranjen grad bio otvoren graĊanstvu koje je tamo bilo samo u nekoliko navrata, nakon nestanka posljednjeg cara, kada je u zadnjim godinama rata bio pretvoren u javni park i vojarne. Tijekom posljednjih ĉetrdeset godina bio je ponovo zatvoren za javnost i sada su svi ţurili tamo kako bi ĉuli Zua i uţi krug njegovih suradnika kako govore Kini i svijetu. Bao se pridruţio toj masi i dok su prolazili kroz Vrata Velike Harmonije, spazio je kako se Kung osvrće, kao da je iznenaĊen. Kung je odmahivao glavom, a na licu mu je bio neki ĉudan izraz koji se zadrţao i kada se popeo na podij kako bi stao uz Zua i govorio uzbuĊenoj masi koja je ispunila trg. Zu je još uvijek govorio kada su se zaĉuli hitci. Zu je pao, Kung je pao, sve se pretvorilo u kaos. Bao se probijao kroz vrišteću gomilu da bi nekako došao do onog kruga ljudi koji su se na provizornoj drvenoj pozornici okupili oko ranjenih, a od kojih je većinu poznavao i koji su sada pokušavali uspostaviti neki red, pronaći medicinsku pomoć i put od palaĉe do bolnice. Oni koji su Baoa prepoznali propustili su ga i on je nekako doteturao do Kunga. Atentator je koristio metke velikog kalibra s blago zaobljenim vrhom, koje su poĉeli primjenjivati tijekom rata, i cijela je pozornica bila oblivena krvlju koja je svojim crvenilom djelovala šokantno. Zu je bio pogoĊen u ruku i nogu, a Kung u grudi. Metak je na leĊima ostavio veliku ranu i Kungovo je lice bilo sivo. Umirao je. Bao je kleknuo uz njega i primio mu ispruţenu desnu ruku, stalno ponavljajući njegovo ime. Kung je gledao kroz njega i Bao nije bio siguran da on išta vidi. − Kung Jianguo! − vikao je Bao, a rijeĉi su ga razdirale kao nikada. − Bao Sinhua − promrmljao je Kung. − Ti nastavi! To su mu bile zadnje rijeĉi. Umro je prije nego su ga uspjeli skinuti s pozornice. _______________ Ta ĉetvorna stopa SVE SE TO DOGODILO KADA JE BAO BIO MLAD. Nakon Kungovog pogreba, neko vrijeme nije bio ni za što. Na sprovodu nije prolio niti jednu suzu, jer je vjerovao kako je on iznad toga, kako je realist i kako je vaţno samo njihovo djelo, a ono će se nastaviti. Nije se prepustio tuzi, osjećao je kao da mu zapravo i nije stalo. To mu se i samom ĉinilo ĉudnim, jer bilo mu je stalo. Sve to nekako nije bilo stvarno, nije moglo biti. Prebolio je to. Zabio je nos u knjige i stalno je ĉitao. PohaĊao je studij u Beijingu i ĉitao knjige iz povijesti i politiĉkih znanosti, a onda prihvatio poloţaj diplomate u novoj vladi, najprije u Niponu pa u Jingzou, a zatim u Nsari i u Burmi. Program Nova Kina je napredovao, ali polako, tako polako. Stvari su išle nabolje, no to se još nigdje nije jasno oĉitovalo. Bilo je drukĉije, ali na izvjestan naĉin isto kao i prije. Ljudi su se još uvijek borili, korupcija je zahvatila nove institucije, stalno je bila prisutna neka borba. Za sve je trebalo mnogo više vremena negoli je to itko oĉekivao, a opet, svakih par godina ĉinilo se kako je sve postalo posve drukĉije. Otkucaji srca povijesnog trajanja bili su znatno sporiji od vremena kojim je raspolagao pojedinac. Jednoga dana, nakon što je prošlo nekoliko godina, susreo je ţenu koja se zvala Pan Siĉun, diplomatkinju iz Jingzoua koja je radila u njihovom poslanstvu u Beijingu. Oboje su radili na formiranju Dahai Lige, udruţenju drţava koje su okruţivale Veliki ocean pa su oboje bili poslani od svojih vlada na konferenciju koja se odrţavala na Havajima, usred Dahaia. Tamo su na plaţama tog velikog otoka provodili mnogo vremena zajedno i kada su se vratili u Beijing postali su par. Njezini su preci po obje linije bili Kinezi i Niponci, a pradjedovi su joj ţivjeli u Jingzou, u Fangzangu i u dolini iza njega. Kada joj je istekao mandat u Beijingu i kada se vratila kući, Bao si je isposlovao radno mjesto u kineskoj ambasadi u Fangzangu i odletio zrakoplovom preko Dahaia, do zelene obale i zlatnih breţuljaka Jingzoua. Tamo su se on i Pan Siĉun vjenĉali i ţivjeli dvadeset godina, podigavši dvoje djece, sina Zaoa i kćer Anzi. Pan Siĉun je preuzela jedno od ministarstava vlade Jingzoua, što znaĉi da je priliĉno ĉesto putovala na Dugi Otok, u Qito i po priobalnim zemljama Dahaia. Bao je ostajao kod kuće radeći za kinesko poslanstvo, brinući o djeci, pišući i predavajući povijest na gradskom uĉilištu. Bio je to dobar ţivot u Fangzangu, tom najljepšem i najdramatiĉnijem od svih gradova, i ponekad mu se ĉinilo kako je njegova mladost u revolucionarnoj Kini tek vrlo jasan i dojmljiv san kojeg je nekad davno sanjao. Ponekad su ga posjećivali studenti kako bi porazgovarali s njim i on bi se tada prisjećao tih godina, a jednom ili dvaput je ĉak i nešto pisao o tome, ali sve je to bilo tako daleko od njega.
283 Tada je jednog dana osjetio kvrţicu postrance na desnoj dojci Pan Siĉun; rak; i godinu dana kasnije, nakon mnogih patnji, ona je umrla. Otišla je na svoj uobiĉajen naĉin, kako je i ranije odlazila. Utuĉen, ostao je sam odgajati djecu. Sin Zao je već bio gotovo odrastao i uskoro se zaposlio u Aozou na juţnoj strani mora pa ga je Bao rijetko viĊao. Kćerka Anzi je bila mlaĊa i on je uĉinio sve što je mogao, unajmivši ţenu koja je ţivjela s njima i pomagala mu, no nekako se i previše trudio, bilo mu je previše stalo. Anzi se ĉesto ljutila na njega i ĉim je mogla odselila se, udala i nakon toga ga vrlo rijetko posjećivala. Nekako je bio pogriješio, a da nije znao ni gdje ni kako. Bio mu je ponuĊen poloţaj u Beijingu pa se vratio, no to je bilo vrlo ĉudno; osjećao se poput duha koji luta scenama prošlog ţivota. Nastanio se u zapadnom dijelu grada gdje su bile podignute nove ĉetvrti koje niĉim nisu podsjećale na one dijelove koje je nekada poznavao. Samome sebi je zabranio Zabranjeni Grad. Nastojao je ĉitati i pisati, misleći kako se te misli više neće vraćati ako ih bude uspio zapisati. Nekoliko godina kasnije prihvatio je posao u Pjinkajaingu, glavnom gradu Burme, pridruţivši se Svenarodnoj agenciji za harmoniĉan ţivot s prirodom, gdje je zastupao Kinu kao diplomat u širem smislu rijeĉi. 3 __________________ Pisanje burmanske povijesti PJINKAJAING JE BIO LOCIRAN NA NAJZAPADNIJEM KANALU UŠĆA RIJEKE IRAVADI, TOG VELIKOG vodenog puta u ţivotu Burmanaca koji je sada uz cijelo ušće bio urbaniziran i prerastao u golem primorski grad, zapravo u skupinu gradova nastalih uz svaki ogranak delte do Henzada, a odatle uzvodno sve do Mandalaja. No tek se u Pjinkajaingu mogao vidjeti velegrad u svoj njegovoj veliĉini, rijeĉni kanali koji su se poput širokih gradskih avenija slijevali u more, sa skupinama nebodera uz koje su rijeke tekle kao kroz kanjone, premoštene bezbrojnim ulicama i uliĉicama koje su se pak smjenjivale s bezbrojnim kanalima, sve to isprepleteno u dubokim kanjonima koje su tvorile mirijade visokih zgrada. Baou je bio dodijeljen apartman na stotinu i šestom katu jednog nebodera podignutom na glavnom kanalu Iravadija, uz obalu mora. Kada je prvi puta izašao na balkon, bio je zapanjen pogledom i proveo je veći dio tog poslijepodneva razgledavajući: na jug, prema moru, zapadno prema Pagoda Stijeni, istoĉno se pruţao pogled na cijelo razgranate ušće Iravadi, a uzvodno na milijune prozora drugih nebodera koji su bili podignuti na obalama rijeke i ispunjavali cijelu deltu. Sve su te zgrade bile duboko ukopane u aluvijalno tlo korita delte, a poznati sustav rijeĉnih brana i pregrada u moru osiguravao je grad od poplava koje bi mogle naići iz uzvodnog dijela, od visokih plima Indijskog oceana, od tajfuna... ĉak ni uzdizanje razine mora koje je sada zapoĉelo nije moglo ozbiljnije ugroziti grad. Koji je zapravo bio svojevrsna kolekcija brodova stalno usidrenih na dnu, tako da bi to, ĉak kad bi i bili prisiljeni napustiti "prizemne katove", bio samo još jedan graĊevinski izazov, nešto što bi mjesnu graĊevinsku operativu zaokupilo tijekom sljedećih nekoliko godina. Burmanci se nisu plašili niĉega. Gledajući dolje kako male dţunke i vodeni taksiji ispisuju svoju delikatnu bijelu kaligrafiju po plavosmeĊoj vodi, Baou se ĉinilo kao da ĉita neku poruku koja je njemu napisana i koja se nalazi na samom rubu njegovog svjesnog shvaćanja. Sada je shvatio zašto Burmanci pišu "Burmansku povijest"; jer moţda je to bilo toĉno - moţda se sve što se ikada dogodilo, dogodilo upravo tako da se moglo ovdje sudariti i napraviti nešto što je mnogo veće od sastavnih elemenata koji to tvore. Onako kao kad se bijele brazde iza nekolicine vodenih taksija sudare pa stvore brazdu i val viši od bilo kojih od tih pojedinaĉnih. Taj monumentalni grad, Pjinkajaing, bio je Baov dom tijekom sljedećih sedam godina. Ţiĉarom je prelazio visoko iznad rijeke na drugu obalu gdje su se nalazili uredi Lige i tamo radio na problemima odrţavanja ravnoteţe u prirodi, problemima koji su već toliko zahvaćali svijet i prouzroĉili toliku štetu da bi ĉak i Burma mogla jednoga dana patiti zbog toga, ako ne presele Pjinkajaing na Mjesec, što i nije izgledalo tako nevjerojatno ako se uzme u obzir golema energija i samopouzdanje tih ljudi. No oni još nisu dovoljno dugo predstavljali neku silu pa da bi mogli vidjeti u kojem se to smjeru kotaĉ okreće. Tijekom godina Bao je u sklopu svojeg posla posjetio stotinjak zemalja i mnoge su ga podsjetile na to kako se vremenom civilizacije uzdiţu i padaju, a većina njih se nakon pada nikada više nije zaista uzdigla. Takva mjesta klimaksa lutaju planetom poput kakvog jadnog nemirnog besmrtnika koji slijedi sunĉev trag. Vjerojatno ni Burma neće biti imuna na tu sudbinu. Bao je sada letio najsuvremenijim letjelicama, izlijećući iz atmosfere poput onih artiljerijskih granata iz Dugog rata, a onda, deset sati kasnije, aterirao negdje na drugoj strani globusa; ali putovao je i onim sporijim
284 zrakoplovima što su još uvijek obavljali najveći dio prometa i koji su svojim kapacitetom kompenzirali svoju sporost, brujeći uokolo poput velikih i najĉešće nepotopivih brodova po moru neba. Razgovarao je s duţnosnicima većine zemalja i došao do zakljuĉka kako su njihovi problemi vezani uz odrţavanje ravnoteţe u prirodi djelomice posve matematiĉke prirode, jer se ljudska populacija nakon Dugog rata toliko oporavila da je u svjetski razmjerima dostigla gotovo osam milijarda i moglo bi se dogoditi da bude više ljudi nego ih planet bude mogao podnijeti, barem su to tako znanstvenici predviĊali, posebice oni konzervativniji, oni s daoistiĉkim temperamentom, kakvih je posebno mnogo u Kini i u Jingzou. No tu je, osim tog zastrašujućeg broja ljudi i proizvodnje stvari, neravnomjerna raspodjela bogatstva, pa se negdje na zabavu preko vikenda troši onoliko koliko iznosi zarada tijekom desetgodišnjeg rada, dok u podruĉjima svijeta kao što su Firanja i Inka ljudi još uvijek ĉesto pate zbog pothranjenosti. Takva je neravnomjernost postojala usprkos naporima Lige svih naroda i egalitaristiĉkim pokretima u Kini, Firanji, Travancoru i Jingzou. U Kini je taj pokret proizašao ne samo iz Zuovih vizija nego i iz daoistiĉkih ideja o ravnoteţi, kako je to i Zu uvijek isticao. U Travancoru se taj pokret javio potaknut budistiĉkom idejom suosjećanja, u Jingzou iz hodenosaunske ideje o jednakosti sviju, a u Firanji iz ideje o Boţjoj pravdi i jednakosti. Ta ideja je posvuda postojala, no svijet je i dalje pripadao onoj šaĉici najbogatijih, bogatstvo se stoljećima akumuliralo u samo nekoliko ruku pa su ljudi koji su imali sreće roditi se u tim starim aristokracijama ţivjeli u tim starim privilegijama, s kraljevskim pravima na bogatstvo svijeta. Sada je novac zamijenio nekadašnje posjedovanje zemlje kao mjerila moći i taj novac struji u skladu s nekim svojim vlastitim zakonima gravitacije, prema nekim svojim zakonima akumulacije, potpuno odvojenim od prirode, i ti zakoni novca još uvijek vladaju većinom zemalja svijeta, bez obzira na njihove religijske ili filozofske ideje o ljubavi, suosjećanju, dobrotvornosti, jednakosti, dobroti i sliĉnom. Stari Zu je imao pravo: ljudsko ponašanje se još uvijek temelji na starim zakonima koji odreĊuju kako će se rasporediti vlasništvo nad hranom, zemljom, vodom i viškovima, kako će se rasporediti vlasništvo nad rezultatima rada osam milijarda ljudi. Ako se ti zakoni ne promijene, ova ţiva ljuska Zemljine površine će se raspasti i naslijedit će je galebovi, mravi i ţohari. Tako je Bao putovao i razgovarao i pisao pa ponovo putovao. Većinu svoje karijere proveo je radeći za Liginu Agenciju za harmoniju s prirodom, nekoliko godina pokušavajući koordinirati napore u Starom i Novom svijetu da se neke od većih sisavaca odrţi na ţivotu; mnogi od njih bili su na putu izumiranja i bez te akcije bi antropogenetskim istrebljenjem izgubili većinu njih. Nakon takvih poslova vraćao se u Pjinkajaing, putujući kakvim novim tipom letjelice, lebdjelice ili katamarana, brzajući vodom ili zrakom, ovisno o prilikama i potrebama. Gledao je iz svojeg apartmana dolje na svijet i vidio ljudske odnose s prirodom, iscrtane bijelim tragovima što su ostajali ucrtani iza vodenih taksija i na nebu iza aviona, promatrajući kanjone koje su tvorili neboderi. To je bio njegov svijet koji se svake godine mijenjao; a kada bi posjetio Beijing i pokušavao se sjetiti svoje mladosti ili otišao u Kvinana u Aozou kako bi tamo posjetio sina i obitelj, ili kada se pokušavao prisjetiti Pan Siĉun... ĉak i kada je jednom posjetio Fangzang... jedva je uspijevao prizvati u sjećanje išta od toga. Ili, preciznije reĉeno... jer mogao se sjetiti mnogih stvari koje su se bile dogodile... nestalo je njegovih osjećaja prema tim stvarima, jer su se vremenom istopili. Sve je to bilo kao da se dogodilo nekome drugom. Kao da su iz prijašnje inkarnacije. Netko drugi iz ureda Lige sjetio se pozvati Zua Isaoa u Pjinkajaing kako bi odrţao niz predavanja za uposlenike Lige i za sve druge koje ih poţele ĉuti. Bao se iznenadio kada je vidio tu obavijest; nekako je bio pretpostavljao da je Zu već umro, jer toliko je vremena prošlo otkad su zajedniĉki mijenjali Kinu, a Zu je već tada bio jako star. Ali pokazalo se kako je to bila Baova mladenaĉka zabluda, jer rekli su mu kako je Zu sada star negdje oko devedeset, što znaĉi da mu je onda bilo tek sedamdeset. Bao se morao nasmijati svojoj mladenaĉkoj krivoj procjeni, tako karakteristiĉnoj za svu mladeţ. Predbiljeţio se za tu seriju predavanja i nestrpljivo ih ĉekao. Ustanovilo se da je Zu Išao vrlo ţivahan sjedokos starac, malen, no ništa manji negoli je bio prije mnogo godina, sa ţivahnim i radoznalim pogledom u oĉima. Kada mu je Bao prišao prije uvodnog predavanja, rukovao se s njim, osmjehnuvši se kratkim, ali prijateljskim osmijehom. − Sjećam te se, − rekao je. − Ti si jedan od Kung Jianguovih ljudi, nije li tako? − A Bao mu je ĉvrsto stisnuo ruku, kimnuvši glavom u znak potvrde. Sjeo je, osjetivši toplinu. Starac je još uvijek hodao pomalo šepajući nakon onog groznog dana. Ali bilo mu je drago što je vidio Baoa. U uvodnom predavanju iznio je plan cijelog seminara za kojeg se nadao da će biti niz razgovora o povijesti u kojima će se raspraviti kako su se dogaĊaji zbili i što su znaĉili te kako se to moţe iskoristiti da bi im pomoglo odrediti smjer tijekom budućih teških desetljeća "'sada kad smo barem nauĉili kako nastaniti Zemlju". Bao je hvatao bilješke i slušao starca, baš kao i svi ostali. Zu je objasnio kako najprije namjerava opisati i pojasniti razliĉite teorije povijesti koje su se tijekom stoljeća nudile, a onda ih analizirati, ne samo usporeĊujući ih s opisom stvarnih dogaĊaja "što je teško, jer takvi dogaĊaji se pamte prema tome koliko
285 dobro se uklapaju u razliĉite teorije i podupiru ih", nego i analizirajući kako su te same teorije bile strukturirane i kakvu su budućnost nudile "što nam je glavna korist od njih. Jer drţim kako je u povijesti vaţno ono što nam moţe koristiti." I tako je bio postavljen model za sljedećih nekoliko mjeseci, pa se svakog trećeg dana skupina sastajala gore u jednoj od soba zgrada nad Iravadi koje su pripadale Ligi: nekoliko diplomata, ovdašnji studenti i mlaĊi povjesniĉari koji su došli odasvud, mnogi od njih su doputovali u Pjinkajaing samo zbog tih predavanja. Svi su oni sjedili i slušali kako Zu govori, i premda ih je on bodrio da zapoĉnu diskusiju i od svega toga naprave veliki razgovor, oni su se uglavnom zadovoljavali time što ga slušaju kako na glas razmišlja, samo ga potiĉući pokojim pitanjem: − Ali i ja sam došao ovamo nešto ĉuti, − protestirao bi on i tada, nakon pritisaka da nastavi, popustio. − Vjerojatno sam i ja kao Pao Ssu, koji je znao reći: "Ja sam dobar slušatelj, ja govoreći slušam." I tako su prešli teorije ĉetiri civilizacija ĉuvenog al-Katalana; i al-Lanzouovu teoriju sraza kultura, o ostvarivanju napretka kroz sukobe ("koja je, jasno, u izvjesnom smislu toĉna, jer bilo je mnogo sukoba i mnogo napretka"); ili teoriju kako je razvoj na nekim posve nepovezanim poljima imao velike posljedice. Zuova mnoga objašnjenja ovakvih teorija ukljuĉila su i jedno koje je dao uz malen osmijeh: otprilike istovremeno uvoĊenje pijenja kave i izuma tiskarskog stroja dovelo je do velikog procvata literature. Raspravljali su teoriju vjeĉitog vraćanja, koja je kombinirala hinduistiĉku kozmologiju s najnovijim otkrićima fizike, kako bi se sugeriralo da je univerzum toliki i toliko star da se je sve moguće ne samo dogodilo nego se dogodilo bezbroj puta ("korist od nje je tek ta što vam pruţa objašnjenje za onaj osjećaj kojeg imate da vam se nešto već ranije dogodilo"); te druge cikliĉke teorije koje se ĉesto zasnivaju na cikliĉkom ponavljanju godišnjih doba ili ţivotu tijela. Tada je spomenuo "dharma povijest" ili "burmansku povijest" koja oznaĉava svaku povijest koja vjeruje kako se progresivno kretanje prema nekom cilju manifestira u svijetu ili u planovima za budućnost; takoĊer i "Bodhisatva povijest" koja sugerira da su postojale prosvijetljene kulture koje su nekako iskoraĉile naprijed, a onda se vratile k ostalima, radeći na tome da i njih povuku naprijed - rana Kina, Travancor, Hodenosaunee, japanska dijaspora, Iran - sve te kulture bi mogle posluţiti kao primjeri za tu paradigmu, "mada se ĉini kako bi to ovisilo o individualnoj ili kulturalnoj procjeni, koja nije nimalo korisna onim povjesniĉarima koji tragaju za sveopćim modelom, mada je to slaba kritika ako ih nazovemo tautološkim, istini za volju treba reći kako je svaka teorija tautološka. I sama naša stvarnost je tautologija." Netko je postavio ono staro pitanje je li "velik pojedinac" ili "masovni pokret" onaj spiritus movens koji vodi do promjena, no Zu je to odmah odbacio kao pogrešno postavljanje problema: − Svi smo mi veliki ljudi, zar ne? − Moţda ti jesi, − promrmljala je osoba koja je sjedila pokraj Baoa. − ...ono što je vaţno su oni trenutci ekspozicije u svaĉijem ţivotu, kada navika više nije dovoljna i kada treba odabrati. To su trenutci kada svatko postaje velikan, na trenutak, i onda se ti odabiri uĉinjeni u tim trenutcima, a koji i preĉesto dolaze, kombiniraju i tvore povijest. Pretpostavljam da u takvom trenutku ja prilazim masi i onda to postaje kolektivni proces, ma o ĉemu se radilo. − A i ta formulacija "velikana" bi trebala potaknuti pitanje o ţenama; jesu li i one ukljuĉene u taj opis? Ili ćemo opisati povijest kao priĉu o ţenama koje se otimaju oko toga da opet vrate politiĉku moć koju su izgubile uvoĊenjem poljoprivrede i stvaranjem viškova? Bi li sporiji i nedovršen poraz patrijarhata bio duţa pripovijest o povijesti? Zajedno, moţda, s postupnim i neizvjesnim porazima zaraznih bolesti? Tako da se vidi kako smo se borili i protiv mikroparazita i protiv makroparazita, ha? Protiv bubica i protiv patrijarhata? Osmjehnuo se i nastavio raspravljati o borbi protiv Ĉetiri velike nejednakosti, te ostalim pojmovima izniklim na radovima Kang i al-Lanzoua. Nakon toga Zu je trebao nekoliko predavanja da bi opisao "trenutak izmjene faza" u svjetskoj povijesti, što je on drţao znaĉajnim - niponska dijaspora, neovisnost Hodenosauneea, prebacivanje trgovine s kopna na more, procvat Samarkanda i tako dalje. TakoĊer je utrošio nekoliko sati raspravu o zadnjim kretanjima meĊu povjesniĉarima i znanstvenicima iz drugih društvenih znanosti koje je on nazivao "povijest ţivotinje", raspravu o ĉovjeĉanstvu kroz biološke termine u kojoj nije bilo mjesta religiji i filozofiji nego se teţište stavljalo na borbu primata za hranu i teritorij. Već je prošlo mnogo tjedana njegovih seminara kada je rekao: − Sada smo spremni zapoĉeti o onome što me ovih dana izuzetno zanima, a što nije sadrţaj povijesti nego njezina forma. − Jer odmah uoĉavamo kako ono što nazivamo povijest ima barem dva znaĉenja: prvo, jednostavno ono što se dogodilo u prošlosti, a što nitko ne moţe znati, jer je izgubljeno u vremenu, i ono drugo, sve one priĉe koje govorimo o tome što se dogodilo. − Naravno, ima svakakvih priĉa, pa su ih ljudi poput Rabindre i znanstvenika Whitea kategorizirali. Najprije dolaze oĉevici i kronike dogaĊaja zapisane nedugo nakon što su se dogaĊaji zbili, kao i sve vrste dokumenata i nalaza... to je onaj dio povijesti koji je poput ţita koje je još u polju, još nepoţnjeveno ili
286 nedopeĉeno, s poĉecima ili krajem ili razlozima. Tek poslije dolazi ona dozrela povijest koja pokušava koordinirati i pomiriti izvorne materijale, ona koja ne opisuje nego objašnjava. − Još kasnije slijedi onaj dio koji treba saţvakati i probaviti te dopeĉene podatke i otkriti što oni rade, kakvi su njihovi odnosi prema stvarnosti, kako se njima koristimo i takve stvari... filozofije povijesti, epistemologije, kako hoćete. Mnogi od tih koji probavljaju sluţe se metodama Ibrahima al-Lanzoua, ĉak i kad se oštro protive njegovim rezultatima. Naravno, tu je apsolutno nuţno vratiti se al-Lanzouovim tekstovima i vidjeti što je on to imao reći. U jednom korisnom odlomku on, na primjer, istiĉe kako moţemo razlikovati eksplicitne argumente i mnogo dublje sakrivene nesvjesne ideološke tendencije prema iskrivljavanju. To se kasnije moţe testirati identificiranjem vrste zapleta odabranom da bi se priĉa ispriĉala. Sheme zapleta kojima se al-Lanzou koristio uzete su iz Rabindrove tipologije vrsta priĉa, priliĉno pojednostavnjene sheme no, kako je al-Lanzou istakao, povjesniĉari su srećom ĉesto naivni pripovjedaĉi pa se sluţe nekim od Rabindrovih tipova zapleta vrlo shematski, za razliku od velikih pisaca kao što su Cao Sueqin ili Murasaki, koji uvijek pomiješaju razne tipove zapleta. Zato su povijesti poput one koju je napisao Than Oo ono što neki zovu "burmanska povijest", a koje bih ja radije zvao "dharma povijest", priĉa u kojoj se ljudi bore kako bi ostvarili dharmu, sebe uĉinili boljima, pa tako, generacija za generacijom, polako napreduje boreći se za pravdu i krajnji cilj, sa snaţnim implikacijama kako ćemo konaĉno uspjeti prijeći taj put uspinjanja do izvora breskvinog cvata i tada će zavladati doba velikog mira. To je sekularna verzija hinduistiĉke i budistiĉke priĉe o uspješno dosegnutoj nirvani. Takva "burmanska povijest" ili bilo kakva teleološka povijest koja tvrdi kako na neki naĉin napredujemo, je dharma povijest. − Nasuprot ovome, postoji ironiĉni odnosno satiriĉni model kojeg ja nazivam entropijska povijest, uzimajući termin iz fiziĉkih znanosti, ili nihilizam, ili, što se rabi u nekim starim legendama, priĉa o padu. Prema tom modelu, sve što ljudi pokušavaju uĉiniti propada ili se okrene protiv njih, dolazi do kombinacije biološke stvarnosti i moralne slabosti, smrti i zla, znaĉi da nikakvi ljudski poslovi ne mogu uspjeti. Dovedeno do ekstrema, to vodi u Pet velikih pesimizama odnosno u nihilizam Šu Šena, ili u antidharmu, do toga da neki ljudi kaţu kako je sve bezrazloţni kaos i kako bi, sve u svemu, bilo bolje kad se ne bismo morali raĊati. − Ova dva modela zapleta predstavljaju krajnje ekstremne toĉke od kojih jedna tvrdi kako smo gospodari svijeta i moţemo pobijediti smrt, dok druga govori kako smo zatoĉenici svijeta i kako u borbi protiv smrti nikada ne moţemo pobijediti. Moţe se ĉiniti kako su ta dva modela ujedno i jedini mogući, no unutar tih ekstrema je Rabindra identificirao još dva modela zapleta koje je zvao tragedijom i komedijom, i sugerira kako im je uloga pomirenje. U komediji je to pomirenje ljudi s drugim ljudima, povezivanje jedne obitelji s drugom obitelji, plemena s klanom... jer tako komedije završavaju, to je ono što ih ĉini komedijama: vjenĉanje s nekim iz drugog klana i onda opet dolazi proljeće. − U tragedijama se obavljaju mraĉnija pomirenja. White je za njih rekao kako priĉaju priĉe o ljudima izravno suoĉenima sa stvarnošću pa zato suoĉenima sa smrću, razoĉaranjem i porazom. Tragiĉni heroji bivaju uništeni, ali u onima koji preţive kako bi mogli priĉati svoju priĉu, uspon se oĉituje u svijesti o tome, u spoznaji stvarnosti, a to je vrijednost samo po sebi, mraĉna, kako znanje već zna biti. U toj toĉki svojeg predavanja Zu Isao je zastao, osvrtao se po prostoriji dok nije ugledao Baoa pa mu kimnuo; i mada se ĉinilo kako se govori samo o apstraktnim stvarima, o formama koje priĉe mogu poprimiti, Bao je osjetio kako se srce u njemu zgrĉilo. Zu je nastavio: − Sad, preporuĉio bih povjesniĉarima neka se ne daju uhvatiti u zamku nekog od modela, kako se to mnogima dogaĊa; to je previše jednostavno rješenje i ne poklapa se dobro s dogaĊajima kako su se zbili. Trebali bismo se drţati što dalje od priĉa koje se odvijaju po nekom uzorku. To bi trebalo biti nalik daoistiĉkom jin-jang simbolu, s oĉima tragedije i komedije ucrtanima na većim poljima dharme i nihilizma. Taj stari lik je savršen prikaz svih priĉa zajedno, s tamnom toĉkom naših komedija na briljantnoj svjetlosti dharme i s bljeskom tragiĉne spoznaje koji izvire iz crnog ništavila. − To kako je povijest sama po sebi ironiĉna, moţemo odmah odbaciti. Naravno, mi smo loši i naravno, stvari poĊu krivo. Ali zašto se baviti s tim? Zašto se pretvarati kako je to cijela priĉa? Ironija je samo smrt koja se kreće meĊu nama. Ona se ne bavi izazovima, iz nje ne govori ţivot. − Ali jednako tako mislim da trebamo odbaciti i onu najĉišću verziju dharma povijesti, njenu transcendentalnost, to prelaţenje granica iskustva ovog svijeta i ovog ţivota, tu savršenost našeg naĉina postojanja. Ona bi se mogla dogaĊati u ništavilu, ako ništavilo postoji, ali u ovome svijetu sve je pomiješano. Mi smo ţivotinje, i smrt je naša sudbina. Zato u najboljem sluĉaju moţemo reći kako bi povijest ove vrste trebalo uĉiniti što sliĉnijom dharmi, i to kolektivnim djelovanjem volje. − Tako preostaju oni srednji modeli, komedija i tragedija. − Zu je zastao, podigavši ruke kao da se bori sa sumnjom. − Sigurno je da u nama ima mnogo i od jednog i od drugog. Moţda bi dobar naĉin pisanja povijesti bio upisati cijelu graĊu i reći kako je to, u konaĉnici, za pojedinca tragedija, a za društvo komedija. Ako to moţemo tako uĉiniti.
287 Bilo je jasno kako Zu Isao osobno preferira komediju. Bio je društveno stvorenje. Stalno je pozivao Baoa i druge polaznike seminara, ukljuĉujući i Liginog Ministra za zdravlje prirodnog svijeta, u sobe koje su mu dodijelili za vrijeme njegovog boravka i ta su mala okupljanja bila puna smijeha i radoznalosti. Zabavljao se ĉak i na raĉun vlastitih istraţivanja. Iz Beijinga su mu bili poslali masu knjiga pa su sve sobe njegovog stana bile natrpane poput kakvog skladišta. Zbog njegovog sve jaĉeg uvjerenja kako bi povijest trebala biti priĉa o svakome tko je ikada ţivio, sada je kao poseban ţanr prouĉavao antologije biografija pa je u stanu imao mnoge takve primjerke. To je objašnjavalo i tu golemu koliĉinu knjiga koje su bile posvuda, sloţene na visoke, nestabilne hrpe. Zu je odabrao jedan pozamašni svezak, gotovo previše teţak da bi ga on mogao podići. − Ovo je prvi dio, − rekao je s osmijehom − ali nikada nisam uspio pronaći ostale iz te serije. Knjige poput ove su samo predvorje u cijelu jednu nenapisanu knjiţnicu. Ĉini se da je taj ţanr "zbirki ţivota" zapoĉeo, rekao je, s ljubavlju tapšući poslagane hrpe, u religijskoj literaturi: zbirke o ţivotima kršćanskih svetaca i islamskih muĉenika, a i budistiĉki tekstovi s opisima ţivota tijekom dugih nizova reinkarnacija, sve su to bile vjeţbe duha u kojima je Zu oĉito jako uţivao: Dharma povijest je u svojem najĉišćem obliku neka vrst protopolitike. A plus toga, moţe biti i vrlo zabavna. Znate, neki pisci, poput Dhua Hsiena, pokušavali su odrediti toĉne datume roĊenja i smrti svojih likova, pa je on tako stvarao cijeli niz prominentnih povijesnih osoba kroz nekoliko reinkarnacija, tvrdeći kako moţe znati da su bili jedna te ista duša po onome što su radili, ali problemi s poklapanjem datuma su ga na kraju natjerali da odabere neke vrlo ĉudne dodatke tim nizovima kako bi mu se svi ti ţivoti poklapali. Konaĉno je za te svoje besmrtnike morao ponuditi teoriju "teţak ţivot, pa opuštanje" kako bi objasnio one koji su naizmjence ţivjeli kao geniji i generali od karijere, a potom kao beznaĉajni portretisti ili postolari. Ali datumi su mu se uvijek poklapali! − Zu se s uţitkom osmjehnuo. Tapšao je i ostale visoke hrpe knjiga iz tog ţanra kojeg je prouĉavao: − Ganghadarinih Četrdeset i šest prometanja, tibetanski tekst Dvanaest manifestacija Padmasabhave, gurua koji je u Tibetu uveo budizam; takoĊer i Biografija Giatsoa Rimpočea, ţivoti od prvog do devetnaestog, što je dovelo ţivot tog Dalai Lame sve do današnjih dana; Bao je jednom bio susreo tog ĉovjeka i nije imao pojma da bi njegova potpuna biografija mogla zauzimati toliko svezaka. Zu Isao je u svojem apartmanu imao i primjerke Plutarhovih Ţivota kao i Liu Siangovu Biografije primjerenih ţena, otprilike iz istog vremena u kojem je ţivio i Plutarh, ali je priznao kako mu ti tekstovi nisu toliko zanimljivi kao one kronike reinkarnacija u kojima su likovi ponekad provodili podjednako toliko vremena u ništavilu, ili u nekom drugom od preostalih pet razina, koliko su ga provodili i kao ljudska bića. TakoĊer mu se sviĊala Autobiografija Lutajućeg Ţidova te Testamenti Trivikum jatija, kao i prekrasna knjiga Dvije stotine pedeset i tri putnika, a i ĉak na izgled vulgarna, vjerojatno pornografska kolekcija pod naslovom Tantrički kradljivac kroz pet stoljeća. Sve je to Zu s velikim entuzijazmom opisivao svojim posjetiteljima. Ĉinilo mu se da te knjige drţe neki kljuĉ cijele te priĉe o ljudskom rodu, pod pretpostavkom da nešto takvo uopće postoji: povijest kao jednostavno akumuliranje ţivota. − Uostalom, na kraju su se svi veliki trenutci povijesti odigrali unutar ljudskih glava. Trenutci promjene ili clinamen, kako su to nekoć zvali Grci. Taj trenutak, rekao je Zhu, postao je organiziraj uĉe naĉelo i moţda opsesija samarkandskog antologiĉara Stare Crvene Tinte, koji je u svojem kompendiju reinkarnacija sakupljao ţivote, uzimajući nešto poput tog momenta clinamena kao kriterij pri odabiranju primjera, jer svaki ulazak u tu zbirku sadrţi trenutak kada ti subjekti, koji se uvijek reinkarniraju s imenima koja zapoĉinju istim slovom kao i ime u prethodnom ţivotu, stiţu na raskriţja svojih ţivota i tamo uĉine otklon od onoga što bi se moglo oĉekivati da će uĉiniti. − SviĊa mi se ta zamisao s davanjem imena uvijek na isto slovo, − komentirao je Bao prelistavajući jedan svezak iz te zbirke. − U jednom od svojih komentara ispisanih uz rub teksta, Stara Crvena Tinta to objašnjava tek ţeljom da se time ĉitatelju olakša praćenje, a da se u stvarnosti svaka duša zapravo vraća s posve promijenjenim fiziĉkim osobinama. Bez nekih smjerokaza koji bi ukazivali na tajne i opasnosti, bez uroĊenih madeţa i ostalih oznaka na tijelu, bez istih imena... nije htio da pomislite kako su njegove metode imalo nalik onim starim narodnim priĉama, oh ne. Ministar za zdravlje prirode raspitivao se o nekoj hrpi vrlo tankih svezaka i Zu se radosno osmjehnuo. Kao reakciju na sve beskonaĉne kompendije, rekao je, uobiĉavao je kupovati i one tanke knjige, ponekad toliko tanke da im se na hrptu jedva mogao ispisati naslov. Kao Tajne uspješnog braka ili Dobri razlozi za nadu u budućnost ili Priče o tome zašto se ne treba bojati duhova. − Ali moram priznati da ih nisam proĉitao. One postoje samo zbog svojih naslova koji sve govore. Iznutra su ih mogli ostaviti i prazne. Kasnije, na balkonu, Bao je sjedio uz Zua i promatrao kako grad pod njima protjeĉe. Pili su zeleni ĉaj i razgovarali o raznim stvarima, a kako se već noć dobro uhvatila i Zu izgleda postao duboko zamišljen, Bao ga je upitao: − Razmišljate li ikada o Kungu Jianguou? Razmišljate li još ikad o onim vremenima? − Ne baš ĉesto, − priznao je Zu, izravno ga pogledavši. − A ti?
288 Bao je odmahnuo glavom: − Ni ja, a ne znam zašto. Nije to opet bilo tako bolno da se ne bih trebao prisjećati. Ali ĉini se kao da je bilo jako davno. − Da, jako davno. − Vidim kako još od onog dana pomalo šepate. − Da, i to mi se ne sviĊa. Hodam sporije pa onda to i nije tako strašno. No sve je to bilo tako davno. Prije toliko ţivota... da se već sve pomalo pobrkalo, zar ne? Osmjehnuo se. Jedno od Zuovih posljednjih predavanja bila je rasprava o tome kakvu svrhu bi moglo imati prouĉavanje povijesti i kako bi im to moglo pomoći u sadašnjoj teškoj situaciji. Zu je tu bio pomalo neodluĉan. − Moţda neće biti ni od kakve koristi, − rekao je. − Moţda nam ne bi pomoglo ni kad bismo potpuno razumjeli sve što se dogaĊalo u povijesti. Još smo uvijek ograniĉeni u našim akcijama u sadašnjosti. Moglo bi se reći kako je prošlost na neki naĉin zaloţila našu budućnost, ili je kupila ili vezala... zakonima, institucijama i obiĉajima. Ali moţda ipak pomaţe da saznamo onoliko koliko moţemo, kako bismo mogli sugerirati buduće putove. "Znate, ono što smo razgovarali o ostacima i o pojavi novoga... kako je svaki element povijesti sastavljen od preostalih elemenata prošlih kultura i od elemenata ĉije se tek prve naznake javljaju i koji će se tek kasnije znatnije realizirati... to je jaka leća. A samo studij povijesti dopušta te distinkcije, ako je to uopće moguće. Zato moţemo pogledati svijet u kojem ţivimo i reći: ove stvari su zaostali zakoni iz vremena Ĉetiri velike nejednakosti i one nas sputavaju. One moraju nestati. S druge strane, moţemo pogledati neke manje nam poznate elemente našeg vremena, kao što je kinesko društveno vlasništvo nad zemljom, pa reći: moţda se ovdje naziru kvalitete koje će se jasnije pokazati u budućnosti; to mi se ĉini da bi moglo biti korisno pa ću to podrţati. A onda, opet, moţda ima nekih elemenata iz prošlosti koji su nam oduvijek išli na ruku pa ih je i trebalo ostaviti. Tako da se to ne moţe jednostavno zakljuĉivati po kljuĉu kako je sve staro loše i sve novo dobro. Treba ĉiniti distinkcije. Ali, što više znamo to će te distinkcije moći biti finije. Posljednje predavanje se zvalo "Što bi još trebalo objasniti", a sastojalo se od pitanja o kojima je on razmišljao tijekom svih svojih godina rada i umovanja. Dao je tek nešto malo komentara uz listu pitanja i Bao je morao vrlo brzo pisati, kako bi ta pitanja ostala zabiljeţena: Što bi još trebalo objasniti Zašto se još od najranijih biljeţenja povijesti javlja nejednakost raspodjele akumuliranih dobara? Što uzrokuje pojavu, a onda i nestanak ledenog doba? Je li Nipon mogao pobijediti u svojem ratu za neovisnost i da nije bilo po njih sretnih okolnosti koje su se javile kombinacijom Dugog rata i potresa nakon poţara koji je pogodio Edo? Gdje je završilo sve ono zlato starog Rima? Zašto moć korumpira? Je li postojala neka mogućnost da se starosjedioci Novog svijeta spase onih pošasti koje su im donijele bolesti prenesene iz Starog svijeta? Kada su ljudi po prvi puta stigli u Novi svijet? Zašto su civilizacije Jingzoua i zemlje Inka bile na tako razliĉitim stupnjevima razvitka? Bi li Travancor zapoĉeo novu eru i dominirao Starim svijetom i da Kerala nije postojao? Postoji li ţivot nakon smrti, postoji li transmigracija duše? Je li polarna ekspedicija, pokrenuta pedeset i druge godine Dugog rata, stigla na Juţni pol? Što je to što potiĉe ljude koji su siti i ţive na sigurnom da brutalno podĉinjavaju i tjeraju u još veću bijedu one koji su gladni i ugroţeni? Bi li poslijeratni svijet bio više miroljubiv da Šangajska konferencija nije nametnula tako teške reparacije? Koliko stanovnika moţe Zemlja podnijeti? Zašto postoji zlo? Kako su Hodenosaunee izmislili svoj oblik vladavine? Koja je bolest, ili kombinacija bolesti, pobila kršćane u Firanji? Je li tehnologija ta koja pokreće povijest? Bi li stvari pošle drugim putem da kuga nije omela širenje znanosti iz Samarkanda? Jesu li Feniĉani preplovili Atlantik i stigli u Novi svijet? Hoće li ijedan sisavac veći od lisice preţivjeti sljedeće stoljeće? Je li Sfinga tisuće godina starija od piramida? Postoje li bogovi? Kako moţemo izumrle ţivotinje vratiti u prirodu? Kako moţemo osigurati pristojan i ugodan opstanak? Kako moţemo našoj djeci i generacijama koje dolaze ostaviti jedan ozdravljen svijet? Ubrzo nakon tog završnog predavanja i završne proslave, Zu Isao se vratio u Beijing i Bao ga više nikada nije vidio.
289 Nakon Zuovog posjeta proveli su nekoliko godina marljivo radeći na provoĊenju u zakon programa koji bi pomogli postaviti okvire za neke odgovore na njegova završna pitanja. Isto onako kako je geolozima bilo od velike pomoći razumijevanje koje se zasniva na pomacima dijelova Zemljine kore, tako su i Zuova teoretska razmišljanja pomagala u radu birokratima, tehnokratima, znanstvenicima i diplomatima pri Ligi svih naroda. Kao što je Zu ĉesto znao reći, pomaţe ti kad imaš neki plan po kojem radiš! I tako je Bao putovao svijetom uzduţ i poprijeko, susrećući ljude i razgovarajući s njima, pomaţući postaviti neke niti na njihovo mjesto, radeći na povećanju broja ugovora i sporazuma koji su sve više povezivali ljude na ovom planetu. Radio je na reformi vlasništva nad zemljom, upravljanju šumama, zaštiti ţivotinja, oĉuvanju voda, na potpori upravama lokalnih zajednica i na preraspodijeli akumuliranog bogatstva. Sve je to išlo vrlo polako i napredak je uvijek dolazio u malim pomacima, no Bao je s vremena na vrijeme zapaţao kako i ti mali pomaci koji se negdje dogode ĉesto pomaţu da do njih doĊe i drugdje; kako je, na primjer, potpora lokalnim zajednicama u Kini i islamskim zemljama vodila do porasta utjecaja sve više ljudi, posebno kada je prihvaćen travankorski zakon prema kojem od svakih pet ĉlanova uprave lokalnih zajednica najmanje dva ĉlana moraju biti ţene, a to je opet dovelo do smanjenja drugih problema. A kako mnoštvo problema izvire iz toga što se prevelik broj ljudi bori za malen broj postojećih resursa, još jedan povoljan rezultat iz podrške lokalnim zajednicama i radu mnoštva ţena u njima bio je taj što se poĉeo biljeţiti brz i dramatiĉan pad nataliteta. Sada je broj poroda po ţeni iznosio 2,1 dok je prije Dugog rata bio gotovo 5, a u najsiromašnijim zemljama bliţio se brojci 7 ili 8. Sada je u svim zemljama gdje su ţene uţivale sva prava za koja se zalagali Liga svih naroda, broj poroda po ţeni pao na manje od 3, ĉesto manje od 2; to je, u kombinaciji s poboljšanjima u agrikulturi i tehnologiji bilo dobar znak za budućnost. Bio je to još jedan prikaz kako prepletanje osnove i potke pruţa nadu, barem u stvarima koje su se u posljednje vrijeme poĉele pojavljivati. Ipak se ĉinilo kako sve ide vrlo polako, no kako bi nakon svega konaĉno ipak moţda mogli smiješati sve sastojke u neku vrst dharmiĉke povijesti; to još nije bilo posve jasno, ali dio posla je bio obavljen. Kada je, nekoliko godina kasnije, Bao proĉitao da je Zu umro, bolno je zajecao i bacio novine na pod. Cijeli taj dan proveo je na svojem balkonu, osjećajući neizmjerni gubitak. Realno, nije bile niĉega što bi trebalo oplakivati, a bilo je mnogo toga što je pozivalo na slavlje: taj velikan je ţivio stotinu godina, pomogao je da se promijeni Kina, a onda i cijeli svijet, ĉinilo se kako je posljednji dio ţivota proveo zaista uţivajući, u putovanjima, slušanju i razgovoru. Ostavio je dojam nekoga tko je znao gdje mu je u svijetu mjesto. Ali Bao nije znao svoje mjesto. Promatrajući taj golemi grad koji se prostirao ispod njega, gledajući gore u one kanjone, shvatio je kako je ţivio u ovome gradu više od deset godina, a još uvijek ne zna o njemu baš ništa. Uvijek je samo odlazio ili se vraćao, stalno je sve samo promatrao sa svojeg balkona, jedući uvijek na istim mjestima, odlazeći iz prostorija Lige do sveuĉilišta, provodeći većinu svojih jutra i veĉeri u ĉitanju. Sada mu je bilo gotovo šezdeset, a nije znao što radi niti kako bi trebao ţivjeti. Radio je svakodnevno, pokušavajući proširiti djelo Kunge i Zua, shvatiti povijest i raditi na onom trenutku promjene, a i objasniti to i drugima, ĉitati i pisati, misleći kako ga sve to ne bi toliko pogaĊalo kada bi mogao naći objašnjenja. Ali olakšanja nije bilo. Imao je osjećaj kako su već pomrli svi koji su mu ikad nešto znaĉili. Kada se vratio s balkona u stan, našao je na zaslonu poruku od svoje kćeri Anzi, prvu koju je primio od nje nakon dugo vremena. Rodila je kćer i pitala bi li je Bao ţelio posjetiti i upoznati svoju unuĉicu. Natipkao joj je potvrdan odgovor i krenuo pakirati stvari. Anzi i njezin suprug Deng ţivjeli su iznad Toĉke Morskog Psa, na breţuljcima, sa zaljevske strane Fangzanga. Kćerkica im se zvala Fengjun i Bao je uţivao izvodeći je u šetnju tramvajem ili je vozeći u kolicima parkom na juţnom dijelu grada, odakle se pruţao pogled na Zlatna Vrata. Nešto u njezinom izgledu ga je jako podsjećalo na Pan Siĉun... oblina obraza ili neki tvrdoglav izraz njezinih oĉiju. Te znaĉajke su se prenosile. Promatrao ju je kako spava, dok se magla uvlaĉila u zaljev prolazeći i iznad i ispod novog mosta i slušao feng šui gurua kako govori malobrojnom slušateljstvu koje mu je sjedilo pokraj nogu "Moţete vidjeti kako ovaj grad ima fiziĉki najljepši poloţaj od svih gradova na svijetu", a to se i Baou ĉinilo posve toĉnim. Ĉak ni vidici Pjinkajainga se nisu mogli usporediti s ovim, sva ljepota glavnog grada Burme bila je umjetno stvorena i bez toga bi bio kao i svaka druga rijeĉna delta, nimalo nalik ovom prekrasnom mjestu koje je toliko volio u svojem prijašnjem postojanju. "O, ne, ja ne mislim tako, samo geomantiĉki imbecili bi smjestili grad s druge strane tjesnaca gdje su arterije zmaja previše izloţene vjetrovima i magli, pa bi bilo najbolje da se taj dio ostavi kao park". Bao je podigao djevojĉicu iz kolica kako bi joj sve to pokazao; okrenuo ju je na sve ĉetiri strane svijeta, a pred oĉima mu se pojavi nejasna slika kao da je i sam maleno djetešce. Svi oblici su se poĉeli rastvarati, uokolo su plutale mase oblaka briljantnog sjaja osloboĊeni svojeg znaĉenja poznatih stvari, modri i bijeli odozgo, a s donje strane ţuti... Drhtao je, osjećajući se vrlo ĉudno.
290 Bilo je kao da je sve to gledao oĉima ovog djeteta, a dijete je izgledalo kao da je zabrinuto. Poveo je dijete kući, a Anzi ga je ukorila što je dopustio da maloj bude hladno, a i pelenu je trebalo promijeniti. − Znam kako se to radi. Ja ću to uĉiniti. − Ne, ja ću, ti ne znaš kako se to radi. − Sigurno znam. Svojedobno sam priliĉno ĉesto mijenjao tvoje pelene. Frknula je pokazujući svoje neodobravanje, kao da je od njega bilo grubo što je to radio i tako moţda zadirao u njezinu privatnost. On je zgrabio knjigu koju je ĉitao i, uzrujan, pošao u šetnju. Stvari meĊu njima još uvijek nisu tekle glatko. Veliki grad je brujao, otoci u zaljevu su sa svojim visokim neboderima izgledali kao strme planine juţne Kine, obronci Tamalpija jednako tako natrpani golemim zgradama, no grad je ĉvrsto zagrlio okolne breţuljke od kojih su neki, sa zgradama od samo dva-tri kata još uvijek pripadali ljudskoj skali, s onim rubovima krovova na starinski naĉin okrenutim prema gore izgledali su kao naselje pagoda. To je bio taj grad kojeg je volio, u kojem je ţivio tijekom godina svojeg braka. A ovdje je bio samo duh. Poput svih drugih gladnih, izgubljenih duhova, kretao se preko breţuljka na onu stranu gdje je ocean i ubrzo se našao u ĉetvrti u kojoj su ţivjeli dok je Pan bila ţiva. Hodao je ulicama i ne pomišljajući na to da si odredi neki cilj, a onda se našao pred starim domom. Stajao je pred tom zgradom, obiĉnim stambenim blokom, sada obojenim blijedo ţutom bojom. Ţivjeli su tu gore u jednom od tih stanova stalno izloţenih vjetru, baš kao i sada. Zurio je u zgradu. Nije osjećao ništa. Pokušao je dozvati okus svega toga, pokušavao je izvući barem neki osjećaj. Ništa. Jedina misao koja je naišla bilo je ĉuĊenje kako je moguće da osjeća tako malo, a to je priliĉno blijedo i nezadovoljavajuće u ovakvom trenutku suoĉavanja s prošlošću, ali tako je. Tamo gore je svako od njihove djece imalo svoju sobu, dok su Bao i Pan spavali u dnevnoj sobi na razmotanom futonu, a peć tijesne kuhinjice bila im je tik do nogu; cijeli je taj stan bio tijesan poput kutijice za cvrĉke, ali moralo se tako ţivjeti i tada se ĉinilo da će zauvijek ostati tako, muţ, ţena, sin, kći, stisnuti u malenom stanu u Fangzangu, dani nalik jedan drugome, svaki tjedan isti, u krugu koji će takav trajati vjeĉno. U tome je snaga ne nailaţenja misli, snaga da ljudi zaborave što im je vrijeme ĉinilo. Nastavio je hodati prema jugu, prema zaljevu i buĉnoj promenadi visoko iznad oceana, tamo gdje se ĉulo kako tramvaji cvile. Kada je došao u park iznad tjesnaca, vratio se do mjesta gdje je tek nekoliko sati ranije bio sa svojom unukom i ponovo je pogledao oko sebe. Ovoga puta je sve ostalo isto, zadrţavši sve svoje obrise i znaĉenja, nije bilo razlijevanja boja niti ţutog oceana. Ono je bilo neko ĉudno iskustvo, pa se sada ponovo stresao prisjetivši se toga. Sjeo je na nizak zidić iznad vode, izvadio iz jakne knjigu, knjigu pjesama prevedenih s drevnog sanskrta. Otvorio ju je ne birajući stranicu i proĉitao: "Mnogi poznavatelji sanskrta smatraju ove stihove Kalidase Sakuntale najljepšim stihovima napisanim tim jezikom": ramyani viksya madhurans ca nisamya sabdan paryutsuki bhavati yat sukhito pi jantuh tac cetasa smaratinunam abodhapurvam bhavasthirani jananantarasauhrdani Ĉak i ĉovjek koji je sretan motri nešto Ili ga dodiruje nit zvuka I ne prepoznaje svoje srce preplavljeno ţudnjom Sigurno se prisjeća nekog mjesta daleko od onih koje je volio U ţivotu prije ovog njihovi su oblici još u njemu i ĉekaju. Podigao je pogled i pogledao oko sebe. Ovaj morski zaljev je ĉudesno mjesto. Pomislio je: Moţda bih trebao ostati ovdje. Moţda mi ovaj dan nešto govori. Moţda je ovdje moj dom, bio ja gladan duh ili ne. Moţda i ne moţemo izbjeći to da postanemo gladni duhovi, bez obzira gdje ţivjeli pa bi mi vrlo lako ovo mogao biti dom. Vratio se k svojoj kćerki. Kasnije je dobio pismeni poziv od svojeg znanca koji je ţivio na poljoprivrednom dobru u sklopu fangzenkškog uĉilišta, stotinu lia izvan grada, u velikoj središnjoj dolini. To mu je bio znanac iz njegovih beijinških godina, koji je ĉuo da je Bao u ovom podruĉju pa se pitao bi li ga ovaj posjetio i odrţao koje predavanje... moţda o povijesti kineske revolucije, moţda... ili vanjskopolitiĉki odnosi, rad u Ligi, bilo što o ĉemu bi on ţelio govoriti. Jer, izmeĊu ostalog, već zbog njegove uske suradnje s
291 Kungom, studenti bi u njemu vidjeli ţivi dio svjetske povijesti. − Htio si reći ţivog fosila, − promrmljao je. − Nešto poput one ribe koju su nedavno mreţom izvukli kod Madagaskara, a ĉija vrsta je stara ĉetiri milijuna godina. Stara riba-zmaj. Odgovorio je svojem znancu da prihvaća poziv, a onda je pisao i u Pjinkajaing, traţeći da mu još produţe dopust. 4 __________________ Crveno jaje UĈILIŠTE S OKOLNIM IMANJEM BILO JE STISNUTO NA ZAPADNOM DIJELU GRADA ZVANOM Putatoi, zapadno od rijeke Sjeverna Pluća, na obalama rjeĉice Pute, ţivahnog potoka koji je izvirao iz priobalnog planinskog lanca i gdje je, na naplavljenom tlu tek nekoliko hvati ruke višem od ostatka doline, rastao niz hrastova i grmlja. Ostatak doline bio je potpuno namijenjen uzgoju riţe, a velike rijeke koje su na oba njezina kraja protjecale dolinom bile su pregraĊene u kompliciran sustav navodnjavanja, pa je već ionako ravno dno doline bilo još naknadno izravnano u niz vodom natapanih širokih terasa, gdje je svaka terasa bila tek nekoliko prstiju viša od one ispod nje. Svi prokopani jarci imali su oblik blagih krivulja i bili dio posebne strategije protiv erozije tla, tako da je sve to izgledalo kao dio pejzaţa Anama ili Kampuĉije ili bilo kojeg dijela tropske Azije. Sa zapada su se uzdizali breţuljci boje slame, u prvoj od priobalnih uzvisina koje su dijelile dolinu od zaljeva; a dalje prema istoku dizali su se visoki, snijegom pokriveni vrhunci Zlatnih Planina što su tamo stajali poput udaljene Himalaje. Putatoi se ugnijezdio meĊu stablima u tom širokom dijelu obojenom zeleno i zlatno. Bilo je to selo u niponskom stilu, s prodavaonicama i stambenim zgradama naguranim uz obalu i s malim skupinama koliba koje su okruţivale središte grada koji je bio sjevernije od rijeke. Nakon Pjinkajainga doimao se sićušnim, posve obiĉnim, uspavanim, zelenim i dosadnim. Baou se to sviĊalo. Uĉenici su u ovo uĉilište dolazili uglavnom sa seoskih gospodarstava iz doline i tu su se školovali za uzgajivaĉe riţe i upravitelje voćnjaka. Pitanja koja su postavljali na Baovim predavanjima iz kineske povijesti odraţavala su njihovo nevjerojatno neznanje, no bila je to vedra mladeţ svjeţih lica; nije ih bilo ni najmanje briga tko je Bao i što je on radio u onom poratnom razdoblju, nakon rata koji je bio tako davno. I to mu se sviĊalo. Jedna mala skupina starijih uĉenika, koji su imali i predmet povijest, bili su više zainteresirani njegovim dolaskom meĊu njih. Naravno, postavljali su mu pitanja o Zu Isau, ĉak i o Kungu Jianguou, kao i o kineskoj revoluciji. Bao je odgovarao kao je to dio povijesti kojim se naširoko bavio i moţda ĉak napisao knjigu-dvije o tome. Nije im govorio svoja osobna sjećanja i većinom je osjećao kako im zapravo nema što ponuditi. Pozorno su ga gledali dok im je govorio. − Ono što morate shvatiti, − rekao im je, − je da u Dugom ratu nitko nije pobijedio. Svi su izgubili i ĉak se ni sada još nismo potpuno oporavili od njega. Sjetite se što su vam govorili o tom ratu. Trajao je šezdeset i sedam godina, dvije trećine stoljeća, i sada se procjenjuje da je u njemu izginula gotovo milijarda ljudi. Razmislite o tome na ovaj naĉin: razgovarao sam sa biologom ĉiji je rad povezan s demografijom i on je pokušavao procijeniti koliko je ljudi ţivjelo tijekom cijele povijesti, od poĉetka vrste pa sve do danas. Neki u razredu su se nasmijali kada su ĉuli za tu ideju. − Niste ĉuli za to? On procjenjuje da je od postanka ĉovjeka do danas ukupno ţivjelo oko ĉetrdeset milijarda ljudi... naravno, ne moţe se to toĉno utvrditi pa je to samo neka vrst igre. Ali to znaĉi da je, ako ih je do sada bilo ĉetrdeset milijarda, da je svaki ĉetrdeseti ĉovjek koji je ikada ţivio, bio ubijen tijekom Dugog rata. To je velik dio! − Tako. Cijeli je svijet zapao u kaotiĉno stanje i tako smo dugo ţivjeli u sjeni rata da više i ne znamo kako bi izgledao puni Sunĉev sjaj. Znanost stalno napreduje, no mnogo od toga nam se obija o glavu. Prirodni svijet je postao zatrovan našom velikom brojnošću i našom teškom industrijom. I ako ponovo zaratimo, sve će biti izgubljeno. Vi ste vjerojatno svjesni, a većina vlada je posve sigurno toga svjesna, da nas znanost moţe u vrlo kratkom vremenu snabdjeti izuzetno razornim bombama... kaţu kako je dovoljna po jedna takva bomba za cijeli grad... pa nam i ta prijetnja visi nad glavom. Ako ijedna zemlja pokuša izraditi takvu bombu, sve bi druge zemlje mogle uĉiniti isto. − I tako, sve su ove opasnosti potaknule stvaranje Lige svih naroda, u nadi da će se stvoriti globalni sustav koji će se moći nositi sa svjetskim problemima. To je uslijedilo odmah nakon napora koji je uloţen u prihvaćanje Godine Jedan, znanstvenog standardiziranja mjernih jedinica, odnosno modernizacije, odnosno hodenosaunijskog programa, kako se izmeĊu ostalog to naziva. Od uspostavljanja našeg vremena. − Islamu se sve to ne sviĊa, − naglasio je jedan uĉenik.
292 − Da, oni su imali poteškoća s pitanjem kako pomiriti njihovu vjeru sa znanstvenim pokretom. Ali vidjeli smo kako su se promjene u Nsari proširile većim dijelom Firanje, a jedinstvo Firanje pokazuje kako su se oni sloţili da postoji više nego samo jedan naĉin da bi se bilo dobar musliman. Ako vam se islam zasniva na sufizmu, onda je on budistiĉki po svemu osim po imenu, pa ako se s tim sloţite onda će biti teško prezirati budiste koji ţive u susjednoj dolini. A to se dogaĊa na mnogim mjestima. Vidite, sve su se niti poĉele ispreplitati. Moramo to uĉiniti da bismo preţivjeli. Kada je završila prva serija predavanja, profesori povijesti su pozvali Baoa da tu ostane kao redovni predavaĉ i on je, nakon kraćeg razmišljanja, prihvatio tu ponudu. SviĊali su mu se i ti ljudi i ono što su oni radili. Svi udruţeni napori na tom uĉilištu rezultirat će time da će se proizvoditi više hrane, a ljudi će se s mnogo manje trapavosti uklopiti u suţivot s prirodom. Povijest je bila dio toga, a profesori povijesti ponašali su se prijateljski. A bila je tu i jedna neudana ţena njegovih godina, profesorica lingvistike, koja se izuzetno prijateljski ponašala prema njemu tijekom ovog njegovog boravka. Ĉesto su jeli zajedno i već se uobiĉajilo da zajedno ruĉaju. Zvala se Gao Qingnian. Bao se preselio u onu malu skupinu koliba gdje je Gao ţivjela, unajmivši jednu odmah do njezine koju su mu ponudili baš u pravo vrijeme. Te su kućice bile izgraĊene u niponskom stilu, s tankim zidovima i velikim prozorima, sve okruţene zajedniĉkim vrtom. Bilo je to zgodno malo susjedstvo. Jutrom je Bao plijevio u vrtu i sadio biljke u jednom kutu vrta. Kroz razmak izmeĊu koliba mogao je vidjeti one velike hrastove u dolini, izrasle u dugoj galeriji uz potok, a iza njih riţina polja i usamljen vrh planine Mivok, udaljen više od stotinu lia, juţno od velike delte. Prema istoku i sjeveru nizala su se riţina polja, zelene krivulje na zelenilu. Na zapadnoj strani bio je obalni greben, a na istoku Zlatne Planine. Na predavanja je dolazi starim biciklom i tamo je drţao seminare za stolovima za piknik poredanima uz potok, ispod onih golemih hrastova što su rasli u dolini. Svako malo unajmio bi mali hidroavion i odvezao se s njim niz deltu do Fangzanga kako bi posjetio Anzi i njezinu obitelj. Mada su Bao i Anzi uvijek ostali u krutom odnosu, ovi su ĉesti posjeti na više naĉina postali ugodan ritual. Nisu ga više povezivali s njegovom prošlošću nego su sami za sebe bili dogaĊaj. I tako bi Bao znao reći Gao, otići ću dolje do Fangzanga i malo se prepirati s mojom kćerkom. Lijepo se zabavi, rekla bi Gao. Uglavnom je boravio u Putatoiu i tamo predavao. Volio je mlade ljude i njihova svjeţa lica. SviĊali su mu se ljudi koji su ţivjeli u kolibama u vrtu. Uglavnom su se bavili poljoprivredom ili u laboratorijima i na eksperimentalnim poljima poljoprivredne škole ili izvan njih, na otvorenim poljima i voćnjacima. To je bilo ono ĉime su se ljudi u ovoj dolini bavili. Svi su mu susjedi davali savjete kako će najbolje uzgojiti svoj mali vrt, a ti su savjeti ĉesto bili potpuno suprotni, što i nije bilo jako ohrabrujuće ako se uzme u obzir da su neki od tih ljudi bili svjetski struĉnjaci na tom polju i da se moglo dogoditi da na svijetu bude više ljudi nego hrane. No i to je bila lekcija koja ga je koliko brinula toliko i nasmijavala. Volio je to raditi, sjediti na zemlji, plijeviti i promatrati povrće kako raste. Zuriti tamo preko, u terase riţinih polja ispod planine Mivok. Ĉuvao je djecu mlaĊim parovima koji su ţivjeli u kolibama i raspravljao s njima o dogaĊajima u gradu, a veĉeri je provodio na kuglanju s onima koji su to voljeli. Uskoro je rutina ovakvog ţivota postala toliko prisnom da mu se ĉinila jedinom za koju je ikada znao. Jednoga jutra, dok je ĉuvao djevojĉicu oboljelu od ospica koja je leţala u kupki pripremljenoj od zobenog brašna, stoiĉki prskajući vodu svojim prstićem i povremeno zastenjala kao kakva mala ţivotinja, osjetio je kako ga je naglo obuzela neizmjerna sreća, jednostavno zato jer je bio stari udovac iz susjedstva kojem su ljudi davali svoju djecu na ĉuvanje. Stara riba-zmaj. Bilo je takvih ljudi i nekada u Beijingu, ţivjeli su u rupama velikog zida pokraj Velikih crvenih vrata, popravljali cipele i ĉuvali djecu na ulici. Onaj dubok osjećaj usamljenosti koji je Baoa bio zahvatio kad je Pan umrla sada je poĉeo nestajati. Premda ovi ljudi meĊu kojima je sada ţivio nisu bili ni Kung ni Pan, ni Zu Isao... niti ikakvo društvo koje je dijelilo njegovu sudbinu, nego posve obiĉan svijet meĊu kojima se sluĉajno zatekao... ipak su oni sada predstavljali njegovu zajednicu. Moţda to i je naĉin na koji se to uvijek dogaĊa, bez ikakvog uplitanja sudbine; jednostavno srasteš s ljudima oko sebe i, bez obzira što se dogaĊalo u velikom svijetu, za pojedinca je to uvijek pitanje mjesnog okruţenja... sela, vojne satnije, radne jedinice, samostana ili medrese, zavije ili sela ili stambenog bloka, ili broda ili susjedstva... tu se uvijek stvori onaj stvarni krug koji ĉini neĉiji svijet, sastavljen od kakvih dvadesetak dijelova i kao da se igraju zajedno, i svaka takva podjela uvijek ukljuĉuje jednake tipove karaktera, kao u no80 drami ili u predstavi kazališta lutaka. I tako je sada bio stari udovac, dadilja, slomljen stari birokrat-pjesnik koji uz rijeku pije vino i nostalgiĉno pjeva na mjeseĉini i grebe vrtnim 80 Vrst japanske drame izrazito stilizirane fabule, uz koju koristi glazbu, ples i bogate kostime. Razvila se pod utjecajem zen−budizma, a procvat doţivljava u 14. i 15. stoljeću, (op.prev)
293 alatom po svom neproduktivnom vrtu. To mu je izmamilo osmijeh, pruţilo mu uţitak. SviĊalo mu se što ima susjede i sviĊala mu se uloga koju je meĊu njima imao. Vrijeme je prolazio. Nastavio je s drţanjem predavanja koja su za njega bila organizirana vani, pod onim hrastovima u dolini. − Povijest! − govorio bi im. − Do nje je teško doprijeti. Nije je lako zamisliti. Zemlja se okreće oko Sunca tri stotine šezdeset pet i ĉetvrt dana godišnje, godinu za godinom. Tisuće je takvih godina prošlo. U meĊuvremenu je neka vrsta majmuna radila štošta, porastao im je broj i zavladali su planetom. Konaĉno je većina stvari i ţivota na planetu bila usmjerena tako da udovoljava njihovim potrebama. I onda su trebali odluĉiti što ţele raditi, osim saĉuvati goli opstanak. Poĉeli su jedni drugima priĉati priĉe o tome kako su dovde dospjeli, što se dogaĊalo i što je to znaĉilo. Bao je uzdahnuo. Studenti su ga gledali. − Onako kako je Zu priĉao tu priĉu, ona je bila tragedija za pojedinca, a komedija za društvo. Tijekom dugog vremena povijesti moţe se postići pomirdba, to je ta komedija, no svatko ponaosob suoĉen je s tragiĉnim krajem. Ovdje moramo priznati kako, bez obzira na sve drugo što govorimo, za pojedinca smrt uvijek znaĉi kraj i katastrofu. Studenti su ga paţljivo pratili, posve voljni dati sloţiti se s tim, jer bilo im je otprilike dvadeset i pet godina, dok je njemu bilo gotovo sedamdeset, pa su se osjećali besmrtnima. Bao je zakljuĉio kako je to moţda evolucijska korist staraca: pruţaju mladima neki psihiĉki štit pred realnošću, stavljajući ih pod opis koji im dopušta ignoriranje ĉinjenice da će i njih zahvatiti i starost i smrt i da to moţe nastupiti i mnogo ranije, preko reda. Vrlo korisna funkcija! A to pruţa i starima malo uţitka, jer ih, osim brige zbog vlastite smrtnosti, podsjeti kako trebaju uţivati u ţivotu. Zato se osmjehnuo i rekao: − Ali u redu, priznajemo kako je to katastrofa, a onda ljudi koji ţive nastavljaju dalje. Nastavljaju! Onako kako najbolje znaju. I zato je Zu Isao govorio, i zato je i moj drug Kung Jianguo obiĉavao reći kako u svakom vremenu neka generacija povuĉe zajedno pa su revolti protiv ustaljenog poretka stvari, a s namjerom da se on uĉini pravednijim, u nekim dijelovima osuĊeni na propast, ali uspijevaju u nekim drugim. No, u svakom sluĉaju pruţaju nešto onima koji tek dolaze, pa makar to samo bila spoznaja o tome koliko se stvari teško mijenjaju. Što onda to na neki naĉin, gledano retroaktivno, biva uspjehom. I tako ljudi nastavljaju. Neka mlada ţena iz Aozoua, koja je poput mnogih drugih iz cijelog svijeta došla ovamo studirati agronomiju, reĉe: − Ali, s obzirom da smo svi ionako reinkarnirani, je li smrt zaista takva katastrofa? Bao je osjetio kako je duboko udahnuo. Kao i većina ljudi odgojenih na znanosti, on nije vjerovao u reinkarnaciju. Bilo je jasno da je to tek pusta priĉa, nešto što se vuklo iz starih religija. Pa ipak, kako objasniti onaj njegov osjećaj kozmiĉke usamljenosti, onaj osjećaj da je izgubio sve prijatelje? Kako onda objasniti onaj ĉudan dogaĊaj kod Zlatnih Vrata, kad je drţao svoju malu unuku visoko podignutu? Toliko dugo je o tome razmišljao da su se studenti već poĉeli pogledavati. Onda je paţljivo odgovorio mladoj ţeni: − Pa pokušajmo nešto. Pomislite kako moţda nema ništavila. Ni raja ni pakla, nikakvog ţivota poslije smrti. Da se ne nastavlja vaša svijest, pa ĉak ni vaša duša. Zamislite kako ste tek izraz vašeg tijela i kada se ono preda nekom poremećaju i umre, i vi ste zauvijek nestali. Konaĉno nestali. Ona djevojka, a i drugi, zurili su u njega. Kimnuo je. − U tom sluĉaju stvarno morate razmisliti što bi reinkarnacija mogla znaĉiti. Jer mi je trebamo. Svi je mi trebamo. I moţda bi mogao postojati neki naĉin da joj se promijeni pojam, tako da ona još ima smisao, ĉak i ako priznate da je smrt vašeg bića stvarna. − Ali kako? − upitala je ona mlada ţena. − Pa, ponajprije, tu su djeca. Zaista smo reinkarnirani u novo biće, jer svako dijete je mješavina dvaju ranije postojećih bića. Dva bića koja nastavljaju ţivjeti u onim spiralnim ljestvama koje se razdvajaju i rekombiniraju, prenoseći se na buduće generacije. − Ali tu nema naše svijesti. − Nema. Ali ona se utjelovljuje na drugi naĉin, kad nas se budući ljudi prisjete, kada se sluţe jezikom kojim smo se mi sluţili i kada nesvjesno modeliraju svoje ţivote prema našem, ponovo proţivljavajući neke rekombinacije naših vrijednosti i obiĉaja. Nastavljamo ţivjeti u naĉinu na koji budući ljudi misle i govore. Ĉak i ako se stvari toliko promijene da ostanu iste samo biološke navike... što je moţda još realnije od svijesti, više ukorijenjeno u stvarnosti. Sjetite se da je reinkarnacija utjelovljenje, dakle povratak u novo tijelo. − Neki od naših atoma mogli bi to uĉiniti u doslovnom smislu, − ponudi jedan mladić. − Zaista. U beskonaĉnosti vjeĉnosti, atomi koji su bili dio našeg tijela vremenom će otići dalje i bit će utjelovljeni u neki drugi ţivot na ovom svijetu i moţda na nekim drugim planetima u drugim galaktikama. Tako se difuzno reinkarniramo diljem svemira. − Ali tu nema naše svijesti, − tvrdoglavo je ponovila ona mlada ţena.
294 − Nema svijesti, ni jastva. Onog ega, niti misli, toka svijesti, kojeg nikakav tekst ni slika nikada nisu uspjeli prenijeti i pokazati... toga nema. − Ali ja ne ţelim da tome doĊe kraj, − rekla je. − Ne ţeliš, ali doĊe. To je stvarnost u kakvoj se raĊamo. To ne moţemo mijenjati ţeljom. Opet se javio onaj mladić. − Buda je govorio kako trebamo odustati od naših ţelja. − Ali i to je ţelja! − povikala je mlada ţena. − Pa zato nikada nećemo zaista od njih odustati, − sloţio se Bao. − Nemoguće je to što je Buda predlagao. Ţelja je ţivot koji nastoji i dalje biti ţivot. Sva ţiva bića posjeduju ţelju, bakterije osjećaju ţelju. Sam ţivot je ţudnja. Studenti su razmišljali o tome što je reĉeno. Postoji jedno doba, mislio je Bao, postoji vrijeme u tvojem ţivotu kada si mlad i sve se ĉini mogućim i ti sve to ţeliš, kad u tebi sve vrije od ţelja. Kada po cijelu noć vodiš ljubav, jer toliko silno ţeliš stvari. Rekao je: − Drugi naĉin da pokušamo spasiti pojam reinkarnacije jest taj da o vrsti razmišljamo kao da je organizam. Taj organizam preţivljava i ima svoju kolektivnu svijest... a to je povijest ili jezik ili one spiralne ljestve koje strukturiraju naš mozak... i onda zapravo nije vaţno što se dogodi bilo kojoj stanici toga tijela. Zapravo smrt tih stanica je nuţna da bi tijelo ostalo zdravo i nastavilo ţivjeti, to je jednostavno pitanje stvaranja prostora za nove stanice. I ako o tome mislimo na taj naĉin, tada bi se moţda mogao povećati osjećaj solidarnosti i odgovornosti prema drugima. Tada postaje jasnije da ako postoji dio tijela koji pati, a istovremeno drugi dio zapovijeda ustima smijeh i izjavljuje kako je sve u najboljem redu, plešući i poskakujući poput nestalih kršćana dok je s njih otpadalo meso, tada jasno vidimo kako je to stvorenje-vrsta ili vrsta-stvorenje nezdravo i ne moţe se suoĉiti s vlastitom bolešću koja vodi u smrt. Gledajući tako na to, više ljudi bi moglo shvatiti kako organizam mora nastojati odrţati zdravlje po cijelom tijelu. Mlada ţena je odmahivala glavom. − Ali ni to nije reinkarnacija. To nije ono što to znaĉi. Bao je, slijeţući ramenima, odustao. − Znam. Mislim da znam na što misliš; ĉini se kako bi trebalo postojati nešto što će produţiti upravo nas. I sâm sam to ponekad osjetio. Jednom, dolje kod Zlatnih Vrata... − Odmahnuo je glavom. − Nema naĉina da to saznamo. Reinkarnacija je priĉa koju priĉamo, a onda, konaĉno, i sama priĉa je reinkarnacija. S vremenom je Bao došao do spoznaje kako je i poduĉavanje takoĊer svojevrsna reinkarnacija, tijekom tih godina koje su prolazile, a studenti dolazili i odlazili, stalno novi mladi ljudi, ali uvijek iste starosti, upisujući isti kolegij; kolegij ispod hrastova, reinkarniran. Poĉeo je uţivati promatrajući to tako. Zapoĉeo bi prvo predavanje govoreći: − Eto, opet smo tu. − Nikada nisu znali kako bi to trebali shvatiti; svaki put isti odgovor. Shvatio je, izmeĊu ostalog, kako je poduĉavanje najstroţi oblik uĉenja. Nauĉio je uĉiti od svojih studenata više nego su oni uĉili od njega; kao i kod tolikih drugih stvari, i tu je bilo obratno od onoga što bi trebalo biti, pa je ovo uĉilište postojao da bi okupilo mlade ljude da bi oni uĉili nekolicinu odabranih starijih ljudi stvarima koje oni, stari, znaju o ţivotu, ali je prijetila opasnost da to zaborave. I tako je Bao volio svoje studente i pozorno ih prouĉavao. Zakljuĉio je kako većina njih vjeruje u reinkarnaciju; to je bilo ono ĉemu su ih kod kuće uĉili, ĉak i onda kad se nije radilo o eksplicitnoj vjerskoj poduĉi. Bio je to dio te kulture, ideja koja se vjeĉito vraćala. Razgovarao je s njima o tome, vodili su razgovore toliko puta već reinkarnirane. Vremenom su studenti ponešto dodali na njegov interni rastući popis razliĉitih naĉina utjelovljenja: da bi se zaista mogao vratiti kao neki drugi ţivot; da u razliĉitim fazama neĉijeg ţivota postoje karmiĉke reinkarnacije; da se svakoga dana ponovo budimo s obnovljenom sviješću pa se zato svakoga dana reinkarniramo u novi ţivot. Baou se sve to sviĊalo. Ovo posljednje je pokušavao ţivjeti u svojem svakodnevnom postojanju, posvećujući pozornost ujutro svojem vrtu kao da ga nikada prije nije vidio, diveći se njegovoj ĉudnovatosti i ljepoti. Na svojim satovima je pokušavao govoriti o povijesti na nov naĉin, ponovo promišljajući sve stvari, ne dopuštajući samome sebi da kaţe išta što je već prije rekao; to je bilo teško, ali zanimljivo. Jednoga dana, na jednom od redovitih predavanja (bila je zima i kišilo je), rekao je: − Najteţe je sa svakidašnjim ţivotom. Mislim da je to nešto što rijetko ostaje zapisano ili ĉak upamćeno od onih koji u tome sudjeluju... što radite tijekom onih dana kada radite uobiĉajene stvari, kako se pritom osjećate, te male varijacije u vremenu tijekom godina što prolaze. Ta ponavljanja, ili gotovo ponavljanja. Jednostavno reĉeno, ništa od onoga što bi se lako moglo podvesti pod zaplet, nikakva dharma ili kaos, ĉak niti komedija ili tragedija. Samo... navika. Neki ţivahni mladić s gustim crnim obrvama odgovorio je kao da mu se suprotstavlja: − Sve se dogaĊa samo jednom. I to je upamtio. Nije bilo nikakve sumnje u to. Sve se dogaĊa samo jednom! A onda je, konaĉno, osvanuo jedan poseban dan: prvi dan proljeća, Dan Jedan, godine 87, praznik, prvo jutro novog ţivota, prva godina ovoga svijeta; Bao i Gao su rano ustali i pošli s još nekima sakrivati obojena
295 jaja i zamotane slatkiše u travu na livadi i na obale potoka. To je meĊu njihovima kolibama bio obred; svake Nove Godine odrasli bi izašli van i posakrivali jaja koja su dan ranije bila obojena, i slatkiše omotane u staniol ţivih boja, a onda bi, u odreĊeni sat, pustili svu djecu s košarama u rukama u lov, a odrasli bi išli ispred njih i pomagali im pri pronalaţenju, u tom lutanju od jednog prekrasnog otkrića do drugog. Bao je nauĉio voljeti ta jutra, posebno onu posljednju šetnju nizvodno do zajedniĉkog okupljališta, nakon što su sva jaja i svi slatkiši bili posakrivani: koraĉao je kroz visoku vlaţnu travu ponekad skinuvši naoĉale, tako da su se ţarke boje pravog cvijeća miješale s umjetno obojenima jajima i bojama staniola, pa su livada i obala bile nalik umjetniĉkoj slici ili nekom snu, halucinacija puna boja, s mnogo više boja i s ĉudnijim bojama nego ih je priroda ikada sama stvorila, izrazito zelenilo prepuno šarenih toĉkica. I tako je ponovo ovuda hodao, kao što je to ĉinio već mnogo godina, nebo je bilo savršeno plavo, kao još jedno jaje iznad njih. Zrak je bio svjeţ, trava puna rose. Noge su mu bile mokre. Krajiĉkom oka zapaţao je one papiriće u koje su bili umotani slatkiši i pomislio je kako su još šareniji i iskriĉaviji nego ranijih godina. Rjeĉica Puta je nabujala, ţuboreći preko zamki za losose. Pokraj jedne od tih brana stajali si mladi srndać i srna, nepokretni poput kipova, i promatrali ga kako prolazi. Došao je do okupljališta i sjeo kako bi gledao trku djece u tom njihovom lovu punom povika i vriske. Ako moţeš vidjeti kako su sva ta djeca tako sretna, pomislio je, onda će moţda na kraju ipak sve biti dobro. U svakom sluĉaju, ovo je bilo vrijeme uţitka. Odrasli su stajali uokolo ispijajući zeleni ĉaj i kavu, jedući kekse i tvrdo kuhana jaja, rukujući se ili se grleći. "Sretna Nova godina! Sretna Nova godina!". Bao je sjeo na jedan niski stolac i promatrao njihova lica. Jedna trogodišnjakinja, koju je i sam ponekad ĉuvao, dokrivudala je do njega, zbunjena sadrţajem svoje pletene košarice. − Gledaj! − rekla je, spazivši ga. − Jaje! Išĉupala je jaje iz košare i unijela mu se s njim u lice. Zabrinuto je ustuknuo, povukavši malo glavu; kao i mnoga djeca iz susjedstva, i ta je mala bila utjelovljenje potpunog manijaka i ne bi bilo nikakvo ĉudo da ga s tim jajem zvizne po ĉelu, tek onako, da bi vidjela što će se dogoditi. Ali ovog je jutra bila mirna; samo je drţala ispruţeno jaje izmeĊu njih, tako da ga oboje mogu dobro pogledati. Odleţalo je dugo vremena u rastvoru boje i octa, tako da je bilo jednako tako jasno crvene boje kao što je nebo bilo plavo. Crvena krivulja na plavoj, crveno i plavo zajedno... − Jako lijepo! − izjavio je Bao, primiĉući opet glavu kako bi ga bolje pogledao. − Crveno jaje znaĉi sreću. − Jaje! − Da, i to. Crveno jaje. − Dam ti ga, − rekla je, stavivši jaje u njegovu ruku. − Hvala! Odlutala je nekamo dalje. Bao je promatrao jaje. Bilo je crvenije negoli je to bila sama boja, koliko se mogao sjetiti, koja se nejednako upila u ljusku, ali posvuda je bilo ţarko crveno. Zajedniĉki doruĉak je bio pri kraju, djeca su sjedila uokolo, marljivo ţvaćući nešto od svojeg blaga. Sve je bilo tako mirno. Bao je na trenutak poţelio da je Kung ţivio dovoljno dugo da vidi ovaj prizor. On se bio borio za nešto nalik ovoj maloj eri spokoja, borio se tako pun ljutnje i slatkog smijeha; ĉinilo se kako bi zaista bilo pravedno da je mogao ovo vidjeti. Ali... pravedno. Ne. Ne, jednoga dana će tu u naselju biti neki novi Kung, moţda upravo ova djevojĉica, odjednom tako usredotoĉena i ozbiljna. Svi su se oni iznova ponavljali, cijele skupine: u svakoj skupini neki Ka, neki Ba, kao u kakvoj antologiji Stare Crvene Tinte: Ka koji se uvijek ţali na kukanje kukavice, na kaskanje konja, na krikove kojota, kuku−kuku, taj elementarni protest; a onda Ba, uvijek Ba, taj banalni baaaaa vodenog bivola, taj zvuk pluga što brazdi njivu, blebetanja o nadi i strahu, to biće u nama. To je onaj kojem nedostaje izgubljeni Ka i prima taj gubitak krotko, mada ne uvijek, zbunjen ţivotom; ali to je i onaj koji je morao poduzeti sve moguće kako bi se i dalje, bez obzira na tu odsutnost, sve odvijalo kako treba. Nastavi! Svijet su mijenjali Kungi, ali onda su Baoi morali nastojati odrţati ga na okupu, baaaaajući cijelim putem. Svi oni zajedno igraju svoje uloge, izvodeći svoju zadaću u nekoj dharmi koju nikada nisu posve shvatili. A sada je njegova zadaća bila poduĉavanje studenata. Treći sastanak upravo ovog kolegija, kada su poĉeli dublje ulaziti u tematiku. Unaprijed se radovao tom satu. Ponio je ono crveno jaje sa sobom u svoju kolibu, stavio ga na stol. Stavio je svoje bilješke u platnenu torbu, pozdravio Gao, zajaša, svaki prepun svojih boja, a nebo nad glavom bilo je, za tu dolinu, neobiĉno vedro i tamno, gotovo boje kobalta. Neprozirna voda potoka imala je onu boju ţada kada je nalik zelenoj jabuci. A nad obalama su se nadvili oni hrastovi, golemi poput sela. Parkirao je bicikli i, vidjevši na stablu iznad svoje glave skupinu snjeţnih majmuna, zakljuĉao je svoju dvokolicu uz stalak. Ti su majmuni uţivali gurajući bicikle u potok i pritom su po dvojica ili trojica suraĊivali. Baou se to dogodilo ne jednom, prije nego je kupio lanac i lokot. Pošao je uz potok prema okruglom stolu za piknik za kojim je uvijek govorio svojoj proljetnoj grupi studenata. Nikada zelenilo trave i lišća nije bilo tako zeleno i to mu uĉini korak malo nestabilnim. Prisjetio se
296 malene djevojĉice i njezinog jajeta, tog dijela jedna male proslave, gdje je svatko radio ono što su uvijek radili tog prvog dana. I njegovo će predavanje opet biti isto. Sve se uvijek svodi na to. Okupit će se pod velikim hrastom oko tog okruglog stola i on će tu sjesti s njima i govorit će im koliko bude mogao od svega onog što je nauĉio, pokušavajući im to predati, dajući im onoliko koliko je to njegovo skromno iskustvo dopuštalo. Reći će im: − DoĊite ovamo, sjednite, ispriĉat ću vam neke priĉe o tome kako ljudski rod ide dalje. Ali bio je tu i zato da bi i sam uĉio. A ovog je puta, pod lišćem boje zada i smaragda, spazio vrlo lijepu mladu ţenu koja im se pridruţila, neka studentica iz Travancora koju nije ranije vidio, tamnoputa, crne kose, gustih obrva, oĉi su joj bljesnule dok je preko okruglog stola bacila kratak pogled prema njemu. Oštar pogled, proţet dubokim skepticizmom; već je samo po tom pogledu mogao reći da ona ne vjeruje uĉiteljima, da nema povjerenje u njih i da nije spremna povjerovati niti rijeĉ od onoga što on bude rekao. Od nje bi mogao mnogo nauĉiti. Osmjehnuo se i sjeo, ĉekajući da se utišaju. − Vidim da nam se pridruţio netko nov, − rekao je, uljudnim naklonom pokazujući prema toj mladoj ţeni. Ostali studenti su je radoznalo pogledali. − Hoćeš li nam se predstaviti? − Hej, − rekla je mlada ţena. − Moje ime je Kali.
297 Kronologija Godina riţe i soli Komentari o kalendarima Postoje najmanje tri kalendara koji se koriste u priĉi. Prvi je kineski carski kalendar koji broji godine dajući im ime cara i godinu njegove vladavine. Ovaj sustav, koji je ukinut osnivanjem republike 1911, navodno je bio u uporabi više od 4500 godina, još od vremena prvog cara. Dok moderni dokumenti mogu datirati godinu kao 4702, itd., Kinezi u stvari ne raĉunaju sve godine na ovaj naĉin. Umjesto toga, oni koriste 60-godišnje cikluse u kojima se dvanaest ţivotinja zodijaka rotiraju oko deset nebeskih elemenata. Ovaj kalendar je lunarni i prijestupni mjeseci se dodaju prema potrebi. Drugi je lunarni Hidţri (ili Hijra) kalendar, koji broji lunarne godine (duge po 354 ili 355 dana) jer je Mohammed emigrirao iz Meke u Medinu u rujnu AD 622. Prvi dan prvoga mjeseca (Muharram) se, do 16. rujna AD 622, stoga odreĊivao na temelju prvog pojavljivanja polumjeseca. Zato što ne sme biti prijestupnih mjeseci, mjeseci se rotiraju kroz godišnja doba, te pretvorba izmeĊu kršćanskih i islamskih kalendara nisu nimalo jednostavna. Godine po ovom kalendaru oznaĉavaću sa 'AH'. U nastojanju da se ovo pojednostavi, u Iranu je oko 16. stoljeća uveden solarni Islamski kalendar. Ovaj sustav broji solarne godina od hidţre, i vrlo je lako raĉunati ako ste upoznati s kršćanskim kalendarom. Samo oduzmite 621 od gregorijanske godine. Unatoĉ relativno niţem statusu, ĉini se da ovaj kalendar Robinson najviše koristi, ĉak i sa likovima koji nemaju veze sa Iranom. Na primjer, AH 784 u ovom kalendaru odgovara AH 807 po konvencionalnom lunarnom raĉunanju. Iako se Kršćanski kalendar jedva spominje u priĉi, moglo bi biti vrijedno napomenuti da papa Grgur vjerojatno nikada nije ni ţiveo, te 11 dana prilagodbe po julijanskom kalendaru, postepeno sprovedeno u kršćanskom svijetu (u Engleskoj i kolonijama 1752.g.) se vjerojatno ni neće dogoditi za nekoliko kršćana Robinsonova svijeta.
298 Kronologija (DogaĊaji i ljudi koji postoje u oba Robinsonova svijeta ispisana su kurzivom.) KNJIGA I Godina (AD) 1405 − Godina AH 807 Temurova vojska odluĉi napasti Franke u zapadnoj Europi, umjesto Kine. Otposlata izvidnica, ukljuĉujući i Bodrog i Psina, pronalazi istoĉnu Europu opustošenu kugom. Oni su se vraćaju u logor Mongola, zbog ĉega ih Temur kaţnjava osudom na pogubljenje, ali u njegov šator udara grom i ubija ga. Godina (AD) Ljeto 1405 Bodri luta jugom Grĉke gde ga zarobljavaju trgovaci robljem. On biva najpre preprodat drugom trgovcu, a zatim Zheng Heu, zapovedniku kineske flote. Godina (AD) 1405−1407 Zheng Heova flota uspešno završava svoj pohod i vraća se u Kinu. Godina (AD) 1406 − Godina Yongle 5 Zhu Di, car Yongle, počinje izgradnju nove palate u Beijingu. Godina (AD) 1424 − Godina Yongle 23 Car Yongle umire i naslijeĎuje ga njegov sin, Hongxi. KNJIGA II Godina (AD) 1571 − Godina AH 979 Akbar, car Mughals, gradi svoju prestonicu u Fatepur Sikri. Godina (AD) rujan 1573 − Godina AH 981 Akbarove snage poraţavaju pobunjenike u Ahmadabadu, vraćajući Gujarat u svoje carstvo. Godina (AD) Nakon 1573 Bistamijev karavan prolazi kroz Maghrib u Europu. Godina (AD) 1579 − Godina AH 987 Ubijen je sultan Mawji Darja od Baraka. KNJIGA III i V Godine (AD) 1597 − Godina Wanli 25 (C); Keicho 2 (J) Japanski general Toyotomi Hideyoshi čini svoj drugi pokušaj pokoravanja Kine preko Koreje. Zajedničke kinesko-korejske snage ga odbijaju. Bankrot Wanlijeve riznice. Godina (AD) 1600 Tokugawa Ieyasua pobeĎuje suparničke shogune u bitci kod Sekigahare i ujedinjuje Japan pod svojom vlašću.
299 Godina (AD) veljaĉa 1610 − Godina Wanli 38 Kineska vojska, pod voĊstvom generala Kheima, kreće u osvajanje Japana. Godina (AD) 1610−1611 − Godina Wanli 38−39 Poraţena Kheimova vojska dijeli se na dva dijela: brodovi na vesla kreću natrag u Kinu, a ostatak jedri ka ameriĉkim kontinentima. Sastanak Miwoka i Inka. Godina (AD) rujan 1611 − Godina Wanli 39 Tri preostala velika broda iz Kheimove flote vraćaju se u Kinu, natovareni zlatom Inka. Godina (AD) Nakon 1611 Peng, ĉlan Kheimove ekspedicije, ostaje iza sa svojom Miwok ţenom. Lutajući na istok diljem kontinenta, nailaze na Vijeće od pet naroda na tlu današnje drţave New York. Daganoweda pomaţe da Pet naroda formiraju ligu sa jedinstvenim sustavom vlasti; Peng ih uĉi kako da koriste kraste za sprijeĉavanje bolesti. KNJIGA IV Godina (AD) 1641 − Godina 1051 AH Samarqandski izumitelj Khalid pokušava prevariti khana, zbog ĉega mu za kaznu Abdul Aziz Khan odsijeĉe ruku. On se oporavlja i, sa svojim partnerima Iwangom i Bahramom, doprinosi procvatu renesanse u drugom Samarqandu. Uspješno je izmerena brzina zvuka, a Iwang otkriva zakon gravitacije. Godina (AD) 1644 − Godina Chongzhen 18 Manchus osvaja veliki deo Kine i preuzima prijestolje u Beijingu. U to vreme, kuga bijesni kroz Samarqand, ubivši mnoge stanovnike. TakoĊer, moglo bi se pretpostaviti da je to vrijeme kada Kina poĉinje pljaĉkaške pohode na Inke otimajući njihovo zlato. KNJIGA V Godine (AD) ca. 1720−1740 U to vreme, japanski ronin Busho, takoĊer poznat kao Fromwest, luta diljem istoka diljem istoka sjevernoameriĉkog kontinenta (Yingzhou) i postaje poglavica Hodenosaunea. On upozorava Hodenosaunee na kineske i islamske osvajaĉe na obje strane kontinenta. Godina (AD) 1722−1735 − Godina Yungcheng Kineska vojska uspješno osvaja Japan. Godine (AD) ca. 1740 Japanski iseljenici u Yingzhou, bjeţeći od kineskih osvajaĉa, naseljavaju se na zapadnoj obali i udruţuju snage s domaćim stanovništvom. KNJIGA VI Godina (AD) 1776 − Godina Qianlong 42 Udovica Kang Tongbi ţeni stipendistu Ibrahima ibn Hasama, oni zajedno kreću u Lanzhou u zapadnoj Kini.
300 Godina (AD) 1777 − Godina Qianlong 43 Jahriyasova pobuna u Gansu. Kang pomaţe Ibrahimu u pisanju "Muhamed susreće Confuciusa", "Rasprava o doktrini o postojanju velikih povijesnih ciklusa", i druga djela. Ibrahim pak pridonosi Kangovoj u pisanju "Rasprave o povijesti ţena iz Hunana". Godina (AD) oţujak 1778 − Godina Qianlong 44 Poplave u Lanzhou. Kasnije ove godine, Kang i Ibrahimu se raĊa dijete. Godina (AD) 1794 − Godina Qianlong 60 Ibrahim i Kang objavljuju "Pomirbu filozofija Lu Zhi i Ma Mingxin". Vjerojatno u ovo vrijeme ili nešto kasnije, Ibrahim piše: "Bogatstvo i ĉetiri velike nejednakosti". KNJIGA VII Godine (AD) ca. 1826 − Godina ca. AH 1241 Janjičarski korpus vojske Osmanskog Carstva, diţe pobunu protiv sultana, i mnogi ustanici bivaju pogubljeni. (U našem svijetu, sultan koji ih potiskuje je Mahmud II, ovdje je Selim III.) Godina (AD) 1828 − Godina 1243 AH Travancoreove snage na ĉelu s Keralom upadaju u Konstantiyye, prisiljavajući sultana Selima III da se povuĉe u Europu. Njegov lijeĉnik, Ismail ibn-Mani al-Dir, traţi od indijskih osvajaĉa da ga izvješćavaju o Travancore. Godine (AD) ca. 1841 Kerala je ubijen. Godina (AD) 1861 − Godina Xianfeng 12 Nekoliko mjeseci obilnih kiša u Fangzhangu dovodi do poplava. Japanska tajna društva zapoĉinju borbu za neovisnost svoje domovine. Godina (AD) 1895 − Godina Guangxu 21 Muslimani u juţnoj Kini organiziraju pobunu, koja je brzo ugušena. Godine (AD) ca. 1914 − Godina 1333 AH Još jedna muslimanska pobuna u zapadnoj Kini dovodi do rata izmeĊu dinastije Qing i muslimanskih drţava u središnjoj Aziji. Islamska vojska napada sjevernu Indiju i istoĉnu Yingzhou, ĉime ih uvlaĉi u svjetski rat. KNJIGA VIII Godina (AD) 1923 Zemljotres pogaĎa Edo, sjedište japanskog Shogunata, već ranije oštećenog okupacijom kineske vlade. Japan diţe pobunu protiv Kine i dobiva svoju neovisnost. Godine (AD) ca. 1975 − Godina ca. AH 1395 Kuo, Bai, a Iwa se bore u rovovima Gansu koridora u vreme slabljenja Islam-Kineskog rata. Muslimanske snage su izbaĉene iz Yingzhoue u pomorskoj bitci. Kineski Ĉetvrti saziv vojnih talenata vrši oĉajniĉke mjere u pokušaju da nastavi borbu.