151 Iagogeh, priĉateljica ove priĉe, sve je to i sama vidjela. _______________ PROŠLE SU MNOGE GODINE PRIJE NEGOLI SE JATI OPET OKUPIO U NIŠTAVILU, NAKON GODINA borbe protiv stranaca koji su ţivjeli na ušću Istoĉne Rijeke, borbi da se njihovi narodi nekako odrţe zajedno, premda suoĉeni s novim bolestima koje su ih pustošile, udruţeni sa Zapadnjakovim ljudima utvrdili su se onako kako su to bili uĉinili i oni na zapadnoj obali njihovog otoka, ĉineći sve u naporu da se svi njihovi narodi uzajamno isprepletu i da u šumama ţive sretnim ţivotom, zajedno sa svojim roĊacima i njihovim plemenima. Zapadnjak je prišao Ĉuvaru Školjki i ponosno mu rekao. − Moraš priznati da sam uĉinio ono što si traţio od mene, otišao sam u svijet i borio se za pravednu stvar! I ponovo smo uĉinili nešto dobro. Prilazeći golemoj zgradi sudnice, Ĉuvar je stavio ruku na rame svom mladom bratu i rekao. − Da, dobro si se ponio, mladiću. Uĉinili smo koliko smo mogli. Ali već je gledao u one goleme tornjeve i zidine ništavila, zabrinut i nezadovoljan, usredotoĉen na zadatke pred sobom. Otkad su posljednji puta bili tu, slika se promijenila i situacija je sve više nalikovala onoj u Kini, ili je to bila tek koincidencija proizašla iz njihovog kuta gledanja, no veliki zid podija bio je usitnjen na razliĉite razine, vodeći prema stotinama odaja tako da je to bilo pomalo nalik pĉelinjoj košnici. Birokratski bog koji je stajao na ulazu zvao se Biancheng i pruţio im je tiskani vodiĉ za predmet koji će se protiv njih voditi, debele tomove koji su svi imali isti naslov Zapisi u ţadu, knjige od kojih je svaka imala po stotinu stranica i bila ispunjena detaljnim uputama i opisima, bila bogato ilustrirana slikama na kojima su bile prikazani razni naĉini kaţnjavanja koje su mogla oĉekivati za svoje zloĉine i uvrede koje su poĉinili tijekom svojeg posljednjeg ţivota. Ĉuvar je uzeo jednu od tih knjiga i bez ikakva oklijevanja zamahnuo je njome kao tomahawkom, rušeći Bianchenga preko njegovog s papirima zatrpanog stola. Ĉuvar se osvrnuo i pogledao one duge redove duša koje su ĉekale da doĊu na red kako bi im se sudilo i koje su zaprepašteno zurile u njega pa im je doviknuo. − Pobuna! Ustanak! Buna! Revolucija! − I onda je, ne ĉekajući da vidi što će oni uĉiniti, poveo svoj mali jati u odaju sa zrcalima, onu prvu prostoriju kojom su trebali proći tijekom postupka suĊenja, prostoriju u kojoj su se duše trebale pogledati u zrcala i vidjeti kakve zaista jesu. − Dobra zamisao, − priznao je Ĉuvar, zastavši u sredini te prostorije i zureći u svoj lik, vidjevši što nitko drugi nije mogao vidjeti. − Ja sam monstrum − objavio je. − Ispriĉavam se svima vama, posebice tebi, Iagogeh, što si me bila trpjela i sada, a i ranije. A ispriĉavam se i tebi, mladiću, − kimnuo je glavom prema Bušou kojeg je on znao pod imenom Zapadnjak. − No sad svejedno, ĉeka nas posao kojeg se treba obaviti. Namjeravam razoriti cijelo ovo mjesto. − I poĉeo se ogledavati, ne bi li spazio nešto što bi mogao baciti u zrcala. − Ĉekaj, − rekla je Iagogeh. Ona je ĉitala svoj primjerak Zapisa u ţadu, brzo prelistavajući stranice. − Koliko se sjećam, otvoreno vrijeĊanje nije uĉinkovito. Ja dobro pamtim stvari. Trebamo se suprotstaviti samom sustavu... treba nam struĉno rješenje... Evo ga. Tu je upravo ono što nam treba: neposredno prije no što smo bili poslani natrag u svijet, boţica Meng nam je dodijelila veo zaborava. − Ja se toga ne sjećam, − rekao je Ĉuvar. − U tome i je stvar. U svaki ţivot ulazimo bez spoznaje o našoj prošlosti i tako se svaki puta borimo, a da nismo ništa nauĉili iz prijašnjih vremena. Moramo to izbjeći, ako se ikako bude moglo. Zato slušaj i upamti: kada budeš bio u onih stotinu i osam soba te boţice Meng, nemoj ništa piti! Ako te budu prisiljavali, onda se samo pretvaraj da piješ i ispljuni to ĉim te budu pustili. − Ĉitala je dalje. − RaĊamo se u Posljednjoj Rijeci, rijeci krvi, izmeĊu ovog svijeta i onog stvarnog. Ako uspijemo doći tamo saĉuvavši naše misli nedirnutim, tada bismo mogli djelovati uĉinkovitije. − Fino, − rekao je Ĉuvar. Ali ja namjeravam razoriti sve ovo. − Sjeti se što se dogodilo kada si posljednji puta to pokušao uĉiniti, − opomenuo ga je Bušo, došavši u kut sobe kako bi mogao promatrati odraz svih odraza. Sada, dok je Iagogeh govorila, prisjetio se nekih stvari. − Kada si oteo maĉ boţici smrti, a ona se svakim udarcem pretvarala u dvije. Ĉuvar se namrštio, nastojeći se prisjetiti. Izvana je dopirala neka buka, povici, ĉuli su se pucnji iz oruţja i bat nogu u ĉizmama. Iritiran tim ometanjem rekao je: − U vremenima kao što su ova, ne moţeš biti oprezan, moraš se uhvatiti ukoštac sa zlom ĉim ti se pruţi prilika. − Toĉno, ali to treba ĉiniti mudro. Malim koracima. Ĉuvar ga je skeptiĉno gledao. Podigao je ruku, spojivši palac i kaţiprst. − Ovako malim? − Zgrabio je Iagogehinu knjigu i zavitlao je u jedan zid sa zrcalima. Jedno zrcalo je puklo, a iza zida se zaĉuo vrisak. − Prestani se prepirati, − rekla je Iagogeh − sada moraš obratiti pozornost.
152 Ĉuvar je pokupio knjigu i onda su poţurili kroz tijesne male odaje, sve se više uspinjući, onda opet silazeći pa uspinjući se, uvijek se krećući stubama ĉiji broj je bio umnoţak broja sedam ili devet. Ĉuvar je još nekolicinu sluţbenika mlatio s onim velikim knjigama. Konaĉno su došli do onih stotinu i osam soba boţice Meng, boţice zaborava. Svatko je morao proći kroz neku drugu sobu i ispiti ĉašu vina-koje-nije-vino koju su im pripremili. Straţari... koji su bili toliki da ne bi ni osjetili kad bi ih se zviznulo knjigom, pa bila ona i ovako debela... stajali su pokraj svakog izlaza, kako bi svojom pojavom još pojaĉali taj zahtjev; duše se nisu trebale vratiti na svijet ni opterećene niti prosvijećene svojom prošlošću. − Ja odbijam! − viknuo je Ĉuvar tako da su ga mogli ĉuti i u svim susjednim sobama. − I ne sjećam se da se to ikada prije traţilo od mene. − To je zato što ipak napredujemo, − pokušavao mu je doviknuti Busho. − Sjeti se plana, sjeti se plana. On sâm je uzeo svoju ĉašu, srećom priliĉno malenu, i odglumio kako guta njezin sladak sadrţaj jednim jedinim velikim gutljajem, ostavivši tekućinu ispod jezika. A kad ga je njegov straţar zajedno s ostalima izbacio u Posljednju Rijeku, ispljunuo je ono što je mogao, no ipak je bio malo dezorijentiran. I ostali ĉlanovi jatija su bili isto tako izbaĉeni u plićak, gušeći se i pljujući, a Ravna Strijela se, potpuno izvan sebe, pijano hihotao. Iagogeh ih je ponovo okupila, a Ĉuvar, bez obzira je li što zaboravio ili ne, nije propustio svoj glavni zadatak, uništavajući sve do ĉega je došao. Napola su plivali, a napola plutali crvenom tekućicom prema udaljenoj obali. Tamo, u podnoţju visokog crvenog zida, dva demonska boga ništavila koji su se zvali Ţivot Je Kratak i Postupno Umiranje, gurnula su ih iz rijeke. Gore na zidu bio je obješen transparent na kojem je pisalo: Lako je biti čovjek, teško je ljudski ţivjeti; još je teţe poţeljeti ponovo biti čovjek. Ako se ţelite osloboditi tog kruţenja, budite ustrajni. Ĉuvar je to proĉitao i ljutito komentirao. − Ponovo se roditi... roditi se drugi puta... a kako je deseti puta? A pedeseti? Uz bijesan povik bacio je Postupno Umiranje natrag u rijeku krvi. Pljunuli su dovoljno onog ne-vina zaborava u rijeku tako da je straţarski bog u tren zaboravio i tko ga je gurnuo i što mu je posao i kako se pliva. No ostali ĉlanovi jatija su vidjeli što je Ĉuvar uĉinio i njihova im je svrha sada još jasnije doprela do svijesti. Bušo je bacio onog drugog boga straţara u rijeku. − Posve toĉno! − povikao je za, odjednom, konfuznim plivaĉem. − Ţivot Je Kratak, zaista! Ostali straţari se pojaviše uzvodno, na obali Posljednje Rijeke, ţureći prema njima. Ĉlanovi jatija su djelovali brzo i napokon kao jedinstvena skupina; vrteći onaj obješeni platneni transparent, usukali su ga poput uţeta i po njemu se popeli na Crveni Zid. Bušo, Ĉuvar, Iagogeh, Onaj Koji Drobi Kamenje, Ravna Strijela, Cik-Cak i ostali popeli su se na vrh zida koji je bio dovoljno širok da se na njem moglo leći i opruţiti sve ĉetiri. Tamo su mogli otpoĉinuti i pogledati oko sebe: tamo natrag, dolje u tamno i maglovito ništavilo, gdje je izbio sukob koji je bio još burniji i kaotiĉniji nego obiĉno i ĉinilo se da je tamo buknuo opći ustanak, a pruţao se i pogled dolje na svijet zastrt oblacima. − Ovo izgleda kao i onda kad su odveli Bubicu gore na planinu kako bi je ţrtvovali, − rekao je Ĉuvar. − Sad se toga sjećam. − Tamo dolje moţemo stvoriti nešto novo, − rekla je Iagogeh. − To ovisi o nama. Sjeti se! A onda su skoĉili sa zida poput kapljica kiše.
153 KNJIGA 6. UDOVICA KANG
154 1 __________________ Sluĉaj ukradene duše UDOVICA KANG SE VRLO STRIKTNO PRIDRŢAVALA SVIH VANJSKIH ZNAKOVA SVOJEG UDOVIŠTVA. Sebe je zvala wei-wang-ren, "osoba koja još nije umrla". Kada su njezini sinovi htjeli proslaviti njezin ĉetrdeseti roĊendan, blago je prigovorila rekavši: − To se nekako ne pristoji onoj koja još nije umrla. − Obudovjevši u dobi od trideset i pet godina, neposredno nakon roĊenja trećeg sina, zapala je u dubok oĉaj, jer je jako voljela svojeg muţa Kunga Šina. Ipak, odbacila je pomisao na samoubojstvo, drţeći to afektacijom iz razdoblja dinastije Ming. Iz toĉnijih tumaĉenja Konfucija bilo je jasno da poĉiniti samoubojstvo znaĉi zanemarivanje duţnosti prema svojoj djeci i prema roditeljima pokojnika, što uopće nije dolazilo u obzir. Udovica Kang Tongbi je umjesto toga odluĉila ostati sama dok ne navrši pedesetu i to vrijeme provoditi pišući poeziju, prouĉavajući klasike i vodeći obiteljsko imanje. Kad navrši pedesetu, zasluţit će status ĉestite udovice i to je priznanje, ispisano elegantnom kaligrafijom cara Quianlonga, namjeravala uramiti i objesiti na ulazu u svoj dom. Njezina tri sina bi mogli ĉak podići i slavoluk u njezinu ĉast. Njezina dva starija sina bili su zaposleni u carskoj birokraciji i stalno su putovali, a najmlaĊeg je podizala vodeći naslijeĊeno domaćinstvo u Hangzhou koje se sada svelo na njezinog sina Šiha i one sluge starijih sinova koji su ostali na imanju. Nadzirala je uzgoj dudovog svilca, jer je to bila osnovna djelatnost domaćinstva, i jer njezini sinovi još nisu bili u mogućnosti slati kući novac pa je cijeli proces izrade svile, od predenja niti do vezenja, bio pod njezinom upravom. Ni jedna kuća u toj ĉetvrti nije bila voĊena tako ĉvrstom rukom. To treba zahvaliti i han uĉenju kako se u boljim kućama ţene bave proizvodnjom svile pa je to bilo smatrano vrlinom i mnogo prije negoli je politika dinastije Tsing odluĉila to i sluţbeno podrţati. Udovica Kang je ţivjela u ţenskim odajama tog malenog imanja smještenog uz obale rijeke Ĉu. Vanjski zidovi su bili oţbukani, a unutrašnji obloţeni drvenim ploĉicama, a ţenski dio se nalazio u samom srednjem dijelu imanja koje se sastojalo od prelijepe bijele zgrade pokrivene crjepovima, ispunjene svjetlom i cvijećem. U toj zgradi, i u radionici koja je uz nju bila podignuta, udovica Kang i njezine ţene su tkale i vezle svakodnevno barem pet sati, a ako je bilo dovoljno svjetla onda ĉesto i po nekoliko sati duţe. Tu je ona slušala i kako njezin najmlaĊi sin recitira pojedine tekstove klasika koje mu je zadala nauĉiti napamet. Znala je i ţustro raditi na tkalaĉkom stanu ili bi uveĉer jednostavno namatala konac, stalno ispitujući sina tekstove koje je uĉio, ustrajavajući na tome da ih on upamti savršeno toĉno, upravo onako kako će to traţiti i pravi ispitivaĉi kada za to doĊe vrijeme. Mali Ših baš nije u tome bio uspješan, ĉak ni ako ga se usporedi sa starijom braćom koja su tu ispunjavala tek minimalne zahtjeve, i ĉesto ga je potkraj veĉeri dovela do suza, no Kang Tongbi je bila neumoljiva, pa kad se isplakao morao je nastaviti. Vremenom se malo popravio. No bio je nervozan i nesretan djeĉak. I zato nitko nije bio sretniji od Šiha kada su blagdani prekinuli ovu svakodnevnu rutinu u njegovom domu. Za njegovu majku su sva tri roĊendana Bodhisatve Guanjine bili vaţni praznici, posebno onaj glavni, devetnaestog dana u šestom mjesecu. Što se taj veliki blagdan više pribliţavao, to je ona bila popustljivija u svojim strogim lekcijama i posvetila se vlastitim pripremama. Dobrom ĉitanju, pisanju poezije, prikupljanju mirisnih štapića i hrane za one krajnje siromašne ţene iz susjedstva; sve te aktivnosti je pridodala svojim ionako brojnim dnevnim obvezama. Kako se praznik primicao, tako je poĉela s postom i suzdrţavanjem od svih prljavih aktivnosti u koje je spadala i ljutnja pa je zato na neko vrijeme posve prekidala lekcije sa Šihom i prinosila ţrtve u malenom svetištu na imanju. U tom je mjesecu starac vezao crvenu nit Oko naših nogu, kad bili smo nejaka djeca. Susreli smo se i oţenili; a sada te više nema. Ovaj kratak ţivot protekne poput vode; Odjednom nas je smrt razdvajala sve ove godine. S ranim dolaskom jeseni naviru suze. Daleki duh ţudi za onom koja još nije umrla. Vrana leti, cvijetak je svenuo; Sama i osamljena sjedim pored svog veziva Zastanem u dvorištu i brojim guske Koje su ostale bez svojeg jata. Neka mi Bodhisatva Guanjin Pomogne proţivjeti ove studene posljednje godine. Kada je taj dan došao, svi su postili, a uveĉer su se pridruţili velikoj procesiji gore na lokalnom breţuljku, noseći štapiće sandalovine, mašući zastavama, suncobranima i papirnatim lampionima, hodajući
155 za zajedniĉkom zastavom hrama i velikom bakljom punom smole koja im je pokazivala put i tjerala demone. Za Šiha je to uzbuĊenje veĉernje povorke, zajedno s prekidom u uĉenju, tvorilo sjajan praznik pa je hodao za svojom majkom mašući lampionom, pjevajući pjesme i osjećajući se sretnim na naĉin koji je inaĉe za njega bio nezamisliv. − Miao Shan je bila mlada djevojka koja je odbila poslušati oĉevu zapovijed da se uda, − rekla je njegova mati mladoj ţeni koja je hodala ispred njih, premda su već svi i ranije ĉuli tu priĉu. − Bijesan, otac joj je zapovjedio neka ide u samostan, a onda je samostan spalio. Bodhisatva, Dizang Wang, poveo je njezin duh u Šumu mrtvih gdje je pomagala dušama koje nisu mogle pronaći svoj mir. Nakon toga se spuštala kroz razine pakla, uĉeći tamošnje duše da se izdignu iznad svoje patnje, i bila je u tome tako uspješna da ju je Gospod Yama vratio na ovaj svijet kao Bodhisatvu Guanjin, kako bi pomogla ţivima nauĉiti te dobre stvari prije nego za njih bude prekasno. Ših nije slušao te ĉesto prepriĉavane priĉe ĉiji smisao ionako nije razumio. To nije nalikovalo niĉemu iz ţivota njegova majke i on nije shvaćao što joj se u tome sviĊalo. Pjevanje, svjetlost vatre, jaki mirisi dima mirisnih štapića, sve se to pomiješalo u svetištu na vrhu breţuljka. Tamo gore je voĊa budistiĉkog samostana predvodio molitvu, a ljudi su pjevali i grickali male slastice. Mjesec je već odavno zašao kada su silazili s breţuljka hodajući prema kući stazom uz rijeku, još uvijek pjevajući u vjetrovitoj tmini. Svi iz tog domaćinstva kretali su se polako, ne samo zato što su bili umorni, nego i da bi se uskladili sa sitnim, ljupkim koracima udovice Kang. Imala je vrlo malena, prelijepa stopala, no kretala se gotovo jednako tako dobro kao i sluţavke koje su imale velika ravna stopala, jer se sluţila onim ţustrim korakom koji izvire iz posebnog rotiranja kukova, naĉinom hoda kojeg nitko nikada nije komentirao. Ših je hodao ispred njih, još uvijek ĉuvajući ostatak gotovo posve dogorjele svijeće i pri njenoj svjetlosti zapazio je neko kretanje uza zid njihovog imanja: velika tamna sjena koja je koraĉala na isti naĉin kao i njegova mati, tako da je na trenutak pomislio kako je to njezina sjena. No onda je to ispustilo zvuk nalik cviljenju psa pa je Ših odskoĉio unazad uzviknuvši kako bi ih upozorio. Ostali su pojurili naprijed, Kang Tongbi ispred svih, i baklja je osvijetlila nekog ĉovjeka odjevenog u prnje, prljavog i pogrbljenog, kako zuri u njih, a u svjetlosti baklje njegove prestrašene oĉi su se ĉinile krupnim. − Lopov! − povikao je netko. − Ne, − rekao je promuklim glasom. − Ja sam Bao Ssu. Ja sam budistiĉki redovnik iz Suzhoua. Samo pokušavam uzeti vodu iz rijeke. Mogu je ĉuti. − Pokazao je rukom, a onda pokušao šepajući otići prema zvuku šuma rijeke. − Neki prosjak, − rekao je netko drugi. No bilo je javljeno kako se zapadno od Hangzhoua viĊeni neki vraĉevi pa je sada udovica Kang primakla svoj lampaš tako blizu njegovom licu da je morao zaškiljiti. − Jesi li zaista redovnik ili samo jedan od onih opasnih koji se kriju u njihovim hramovima? − Pravi redovnik, kunem se. Imao sam i pismenu potvrdu, ali su mi je u poglavarstvu oduzeli. Uĉio sam zajedno s Majstorom Yuom iz hrama Šumarak Purpurnih Bambusa. − I poĉeo je recitirati Dijamantnu sutru, obljubljenu kod ţena koje su već zašle u godine. Kang je pod svjetlom pomno gledala njegovo lice. Vidjelo se kako se stresla i ustuknula. − Poznam li vas? − upitala je, govoreći sama sebi, a onda se obratila njemu. − Ja vas poznajem! Redovnik je spustio glavu. − Ne znam, gospo. Ja sam iz Suzhoua. Moţda ste bila tamo? Odmahnula je, još uvijek uznemirena, zureći mu ravno u oĉi. − Ja vas znam − šapnula je. Zatim je rekla slugama. − Pustite ga neka prespava kod straţnjih vrata. Pazite na njega, a ujutro ćemo saznati više. Sada je previše mraĉno da bi se moglo vidjeti ĉovjekovu narav. Ujutro je taj ĉovjek bio u društvu djeĉaka koji je bio tek koju godinu mlaĊi od Šiha. Obojica su bili prljavi i prekapali su po kompostu u potrazi za svjeţim otpacima hrane koje bi odmah progutali. One ljude s imanja koji su stajali na ulazu gledali su oprezno poput lisica. Ali nisu mogli pobjeći, jer su muškarcu zglobovi na nogama bili oteĉeni i puni masnica. − Zbog ĉega su vas ispitivali? − strogo je upitala Kang. Ĉovjek je oklijevao, pogledavajući dolje u djeĉaka. − Moj sin i ja smo putovali natrag u hram Šumarak Purpurnih Bambusa i ĉini se da je nekom mladom momku bio odrezan perĉin. Kang je ispustila piskav zvuk, a ĉovjek ju je gledao u oĉi, drţeći jednu ruku u zraku. − Mi nismo nikakvi vraĉevi ni ĉarobnjaci. Zato su nas i pustili. Ali moje ime je Bao Ssu, ĉetvrti sin sam Bao Jua, a prosjak kojeg su oni uhitili zbog bacanja prokletstva na seoskog voĊu rekao im je kako je sreo vraĉa koji se zove Bao Ssu Ju. Mislili su da bih ja mogao biti taj ĉovjek. Ali ja nisam kradljivac duša. Samo sam siromašni redovnik sa sinom. Na kraju su uveli tog prosjaka i on je tada priznao kako je sve izmislio, samo da bi ga prestali ispitivati. I tako su nas pustili. Kang ih je i dalje gledala, ništa manje sumnjiĉavo nego prije. Postojalo je osnovno pravilo da se ĉovjek ne upušta ni u kakve nevolje s magistratom pa su, ako ništa drugo, već zbog toga bili krivi. − Jesu li vas i muĉili? − upitao je Ših djeĉaka.
156 − Namjeravali su, − odgovorio je djeĉak − ali umjesto toga su mi dali krušku, a ja sam njima rekao da je oĉevo ime Bao Ssu Ju. Mislio sam da tako trebam uĉiniti. Bao je i dalje gledao udovicu. − Neće vam smetati ako si zagrabim vodu iz rijeke? − Ne, naravno da neće. Idite. − I promatrala ga je kako šepajući odlazi stazom prema rijeci. − Ne moţemo ih pustiti unutra, − odluĉila je. − A ti, Ših, nemoj im prilaziti. Ali mogu ostati u niši kraj ulaza na posjed. Mislim da će im, sve dok zima ne doĊe, biti bolje tamo nego da su na cesti. To nije zaĉudilo Šiha. Njegova mati je uvijek pruţala utoĉište maĉkama lutalicama i otjeranim konkubinama; pomogla je podići gradsko sirotište i pomalo štedjela na vlastitim troškovima kako bi pomogla budistiĉke redovnice.Ĉ je govorila kako će i sama postati jedna od njih. Pisala je stihove 'To cvijeće po kojem gazim ranjava mi srce' koje je recitirala na jednom od svojih dana poezije. − Kada moji dani riţe i soli budu odbrojeni, − govorila je, − prepisivat ću sutre i cijelog ću dana moliti. Ali dok to vrijeme ne doĊe, moramo se prihvatiti svakodnevnih poslova. I tako su otad Bao i njegov sin boravili kod ulaza i uz taj dio rijeke, u šumarcima bambusa i svetištu sakrivenom u tamošnjoj šumi. Bao se više nikada nije oporavio toliko da bi mogao posve normalno hodati, no nije niti onako šepao kao one prazniĉne noći, a ono što on nije mogao uĉiniti, radio je za obojicu njegov sin Šinwu, koji je, za svoje godine, bio snaţan. Sljedeće Nove godine i oni su se pridruţili sveĉanostima, a Baou je pošlo za rukom nabaviti nekoliko jaja i obojiti ih crveno kako bi ih mogao darovati udovici Kang, Šihu i ostalim ĉlanovima domaćinstva. 33 Bao je ta jaja uruĉio s velikom ozbiljnošću. − Ge Hong govori kako je Buda rekao da svemir ima oblik jajeta, a Zemlja je poput ţumanjka u njemu. − Pruţajući jaje Šihu, rekao je: − Polegni ga po duţini u ruku pa ga pokušaj zdrobiti. Ših je bio zbunjen, a Kang je prigovorila: − Previše je lijepo da bi ga zdrobio. − Ne brinite, jako je. Hajde samo, pokušaj. Ako ti uspije, ja ću sve poĉistiti. Ših je vrlo oprezno stisnuo ruku, okrenuvši glavu u stranu, a onda je stisnuo jaĉe. Stiskao je sve dok mu se podlaktica nije sva napela. Jaje je odoljelo stisku. Udovica Kang je uzela jaje pa je i sama pokušala. Njezine su ruke zbog vezenja bile vrlo snaţne, no jaje je izdrţalo. − Vidite, − rekao je. − Ljuska jaja je krhka stvar, ali krivulja je jaka. Isto tako je i s ljudima. Svaki pojedinac je slab, no zajedno su jaki. Nakon toga se, za crkvenih blagdana, udovica Kang ĉesto pridruţila Baou s vanjske strane ulaza na imanje i s njim raspravljala o budistiĉkim rukopisima. Tijekom ostalih dana nije se obazirala na njega i njegovog sina, nego se posve usredotoĉila na ţivot unutar zidova imanja. Šihovo uĉenje je i dalje išlo vrlo loše. Ĉinilo se da u aritmetici nije u stanju shvatiti ništa osim zbrajanja, a tekstove klasika nije mogao upamtiti dalje od onih nekoliko poĉetnih rijeĉi na poĉetku svakog odlomka. Za njegovu majku su ti satovi poduke bili vrlo frustrirajući. − Ših, znam da nisi glup djeĉak. Tvoj otac je bio sjajan u raĉunanju, braća su ti posve solidna, a ti si uvijek bio brz u pronalaţenju razloga zašto nikada nisi ni za što kriv i zašto bi sve uvijek trebalo biti onako kako ti to ţeliš. Razmišljaj o raĉunima kao da su to tvoji izgovori i sve će biti u redu! A ne da samo smišljaš kako ne bi morao o tome razmišljati! Takve ukore, izreĉene oštrim tonom, nitko nije podnosio. Nije se tu radilo samo o rijeĉima koje je Kang izrekla nego i o naĉinu na koji ih je govorila, oštrim i kreštavim glasom, savinutih usana i pogledom koji je sijevao... taj naĉin na koji je gledala u vas dok vas je udarala rijeĉima... to nitko nije mogao podnijeti. Jadno cvileći kao i uvijek, Ših bi opet nastavljao od mjesta gdje je ona zapoĉela sa svojim ukorima. Nedugo nakon toga što ga je bila ukorila, dotrĉao je s trţnice jecajući. Zapravo je vrištao i ponašao se posve histeriĉno. − Moj perĉin, moj perĉin, moj perĉin! Perĉin mu je bio odrezan. U općoj konsternaciji koja je nastala, ĉula se vika slugu i na trenutak se sve uskomešalo, no to je komešanje bilo kratko koliko je bio kratak i onaj ostatak odrezanog perĉina kad je njegova majka grubo viknula. − Zašutite svi! Primila je Šiha za ruke i povela ga do sjedišta pokraj prozora gdje ga je tako ĉesto ispitivala gradivo. Kratkom kretnjom mu je obrisala suze i pogladila ga. − Smiri se, smiri se. Smiri se! Reci mi što se dogodilo. Uz jecanje i štucanje jedva je to nekako ispriĉao. Idući s trţnice kući zastao je kako bi promatrao ţonglera kad su mu neke ruke prekrile oĉi, a onda mu je preko lica bila stavljena neka krpa koja mu je prekrila i oĉi i usta. Osjetio je kako mu se vrti i onda se srušio, a kada je kasnije ustao više nije bilo nikog u blizini, a njegovog perĉina više nije bilo. 34 33 To je u juţnoj Kini bio obiĉaj zvan 'slanje sreće za Novu godinu'. Time autor moţda ţeli sugerirati da je redovnik Bao lagao o svom porijeklu. 34 Dinastija Tsing je prisiljavala sve Han Kineze da briju kosu na ĉelu i tjemenu te da nose perĉin, onako kako se to nosilo u Mandţuriji, kako bi pokazali podloţnost Hana caru koji je bio Mandţu. U godinama koje su prethodile uroti Bijeli Lotos, Han odmetnici su kao znak pobune poĉeli rezati svoje perĉine.
157 Kang ga je paţljivo promatrala dok je govorio, a kada je završio i ostao tamo zureći u pod, napućila je usne i otišla do prozora. Dugo je tamo gledala u krizanteme što su rasle ispod stare kvrgave borovice. Konaĉno joj je prišla Pao, glavna sluškinja. Šiha su odveli da se umije i nešto pojede. − Što ćemo uĉiniti? − tiho je upita Pao. Kang je duboko uzdahnula. − Morat ćemo to prijaviti, − odgovorila je, smrknuvši se. − Ako ne prijavimo, to će se ionako brzo saznati, jer će sluge priĉati po trţnici. A tada bi moglo izgledati kao da podupiremo pobunjenike. − Naravno, − s olakšanjem je rekla Pao. − Da odem sada obavijestiti poglavarstvo? Dugo nije bilo odgovora. Sve više i više prestrašena, Pao je zurila u udovicu Kang. Ĉinilo se kao da je Kang pod utjecajem zle magije, ĉak kao da se na trenutak borila s kradljivcima duša za dušu njezinog sina. − Da, poĊi sa Zunlijem. Mi ćemo kasnije doći sa Šihom. Pao je otišla. Kang je lutala imanjem razgledavajući stvar po stvar, kao da pregledava sobe. Konaĉno je izašla kroz glavni ulaz i uputila se polako stazom prema rijeci. Na obali, pod velikim hrastom, tamo gdje su oni uvijek boravili, zatekla je Baoa i njegovog sina Šinwua. − Šihu su odrezali perĉin, − rekla je. Baovo je lice posivjelo. Znoj mu se skupljao kod obrva. − Sada ga vodimo u magistrat, − rekla je. Bao je kimnuo, teško gutajući. Bacio je pogled na Šinwua. − Ako ţelite otići hodoĉastiti do nekog udaljenog svetišta, − rekla je Kang promuklim glasom, − mi bismo vam mogli pripaziti na sina. Bao je opet kimnuo, a na licu mu se vidjelo koliko je pogoĊen. Kang je promatrala rijeku koja je pretjecala pod poslijepodnevnim svjetlom. Zraka sunca na vodi prisilila ju je da zaškilji. − Ako odete, − dodala je, − oni će biti sigurni da ste to vi uĉinili. Rijeka je protjecala. Dolje na obali, Šinwu je bacao kamenje koje je odskakalo po površini vode. Svaki takav odskok popratio je glasnim povicima. − Biti će isto ako i ostanem, − konaĉno je rekao. Kang nije odgovorila. Nakon nekog vremena Bao je pozvao Šinwua i rekao kako mu otac mora otići na dugaĉko hodoĉašće pa će on ostati s Kang i Šihom i njezinima. − Kada ćeš se vratiti? − upitao je Šinwu. − Uskoro. Šinwu je bio zadovoljan tim odgovorom ili nije ţelio razmišljati o tome. Bao je pruţio ruku i dotaknuo rukav udovice Kang. − Hvala. − Idite. Pazite da vas ne uhvate. − Hoću. Ako ću moći, poslat ću glas o sebi preko samostana Šumarak Purpurnog Bambusa. − Ne. Ako ne ĉujemo ništa o vama, znat ćemo da je s vama sve u redu. Kimnuo je. Kad je već htio poći, zastao je oklijevajući. − Znate, gospo, sva bića ţive mnoge ţivote. Rekla ste da ste me ranije vidjela, ali prije onog blagdana ja nikada nisam bio ovdje. − Znam. − Znaĉi, morali smo se poznavati u nekom drugom ţivotu. − Znam. − Kratko ga je pogledala. − Idite! Šepajući je pošao stazom koja je vodila uzvodno uz rijeku, ogledavajući se oko sebe ne bi li vidio je li bilo svjedoka ovom razgovoru. I zaista, na dugoj su obali bili ribiĉi i njihovi slamnati šeširi su sjali na suncu. Kang je povela Šinwua u kuću, a onda je uzela koĉiju kako bi Šiha, koji je još šmrcao, odvezla u grad do poglavarstva. Sluţbenik u poglavarstvu je izgledao pomalo nezadovoljan što mu je udovica Kang natovarila taj problem. Ali baš kao i ona, ni on si nije mogao dopustiti da to ignorira pa je ispitao Šiha, ljutito, i natjerao ga da ga odvede na mjesto gdje se sve to dogodilo. Ših je pokazao mjesto na stazi uz malen lug gdje je rastao bambus, odmah iza mjesta odakle su se već mogli vidjeti prvi štandovi trţnice. Nitko od onih koji su tu ţivjeli nije tog jutra zapazio ni Šiha niti kakve nepoznate strance. Cijela je istraga izgledala posve bezizglednom. I tako su se Kang i Ših vratili kući i Ših je plakao i ţalio se kako mu je zlo i kako ne moţe uĉiti. Kang ga je pogledala, dala mu slobodan dan, a uz to i dobru dozu gipsa u prahu pomiješanu sa ţuĉnim kamencima krave. Nisu ništa ĉuli o Baou, a nije bilo ni vijesti iz poglavarstva, a Šinwu se lijepo uklopio u ţivot s poslugom. Kang je neko vrijeme ostavila Šiha na miru, sve dok se jednog dana nije razljutila i zgrabila ga za onaj ostatak perĉina i odvukla ga do stolca za ispitivanje, govoreći: − Ukradena duša ili ne, ti ćeš ipak poloţiti te svoje ispite! I onda je zurila u njegovo maĉje lice sve dok nije nekako odmumljao lekciju koju je uĉio za dan prije nego mu je perĉin bio odrezan. Bio je pun samosaţaljenja, nemoćan pred majĉinim grdnjama i prezirom. A ona je bila neumoljiva. Ako je ţelio veĉeru, morao je uĉiti.
158 Onda se proĉula vijest kako je Bao uhićen negdje u brdima na zapadu i da su ga doveli natrag kako bi ga ispitali i sluţbenik i prefekt tog okruga. Vojnici koji su donijeli tu vijest traţili su da Kang i Ših odmah odu u prefekturu. Sa sobom su već donijeli nosiljku na kojoj će ih odnijeti. Ĉuvši tu vijest, Kang je bijesno ciknula i nestala u svojim odajama, kako bi se za tu prigodu odgovarajuće odjenula. Sluge su primijetili kako joj se ruke tresu, zapravo joj je cijelo tijelo drhtalo, a usne su joj ispod šminke bile blijede. Prije no što je izašla iz sobe, sjela je uz tkalaĉki stan i gorko se isplakala. Zatim je ustala, uredila oĉi, izašla i pridruţila se straţarima. Pred prefekturom je sišla s nosiljke i odvukla Šiha sa sobom u prefektovu sobu za ispitivanje. Tamo su je straţari htjeli zadrţati, no sluţbenik ju je pozvao unutra i prijetećim glasom dodao: − To je ta ţena koja mu je pruţila utoĉište. Ših se na te rijeĉi brzo povukao iza majĉine vezene svilene halje pa je otud gledao sluţbenike. Osim sluţbenika i prefekta, tu je bilo još nekoliko ĉinovnika koji su oko rukava na nadlaktici nosili trake na kojima su bili ucrtani kvadrati s oznakama njihovog vrlo visokog poloţaja: medvjed, jelen, ĉak i jedan orao. Ali oni nisu ništa govorili, samo su sjedili na svojim stolcima i promatrali sluţbenika i prefekta koji su stajali uz nesretnog Baoa. Bao je bio sputan nekom drvenom napravom koja mu je drţala ruke u visini glave. Noge su mu bile sputane oko ĉlanaka. Taj dio koji je drţao noge bio je vrlo jednostavan. Iz drvene osnove izdizala su se tri dijela; središnji, koji je bio izmeĊu Baovih nogu, i druga dva koji su sa svake strane obuhvaćali nogu oko zgloba i sve je već bilo stegnuto toliko da bi i najmanji dodatni udarac maljem, kojeg je sluţbenik drţao u ruci, po gornjem dijelu okova prouzroĉio strašan pritisak. − Odgovori na pitanje! − riknuo je sluţbenik, sagnuvši se kako bi to viknuo Baou u lice. Tada se uspravio i polako pošao natrag i oštro udario svojim maljem po okovu koji mu je bio bliţi. Bao je zaurlao. Onda je rekao − Ja sam redovnik! Ţivio sam sa svojim sinom pokraj rijeke! Ne mogu hodati daleko! Nikamo ne odlazim! − Zašto u torbi imaš škare? − tiho je upitao prefekt. − Škare, prah, knjige. I komad perĉina. − To nije kosa! To je moj talisman iz hrama. Pogledajte kako je to pleteno! To su vjerski tekstovi iz hrama... ah! − To je kosa, − rekao je prefekt, okrenuvši predmet prema svjetlu. Sluţbenik je opet udario svojim maljem. − To nije kosa mojeg sina, − umiješala se udovica Kang, iznenadivši sve nazoĉne. − Ovaj redovnik ţivi pokraj naše kuće. Ne odlazi nikamo osim do rijeke po vodu. − Kako vi to znate? − upitao je prefekt, zureći u Kang prodornim pogledom. − Kako vi to moţete znati? − ViĊam ga tamo u svako doba. On nam donosi vodu, a i drva. Ima sina. Brine se za naše malo svetište. On je samo siromašan redovnik, prosjak. Jedna od ovih vaših sprava uĉinila ga je bogaljem, − rekla je pokazujući na onu prešu kojom su mu pritiskali ĉlanke na nogama. − Što ova ţena tu radi? − upitao je prefekt sluţbenika. Sluţbenik je, ljutit, samo slegnuo ramenima. − Ona je svjedok kao i bilo tko drugi. − Nisam traţio da se pozovu svjedoci. − Mi smo traţili, − rekao je jedan od ĉinovnika. − Ispitajte je. Sluţbenik se okrenuo prema njoj. − Moţete li svjedoĉiti o kretanju ovog ĉovjeka, devetnaestoga prošlog mjeseca? − Kao što sam već rekla, bio je na mojem posjedu. − Baš toga dana? Kako to znate? − Jer je sljedećeg dana bio vjerski praznik, a ovaj ovdje Bao Ssu pomagao nam je u vršenju priprema. Cijelog tog dana pripremali smo se za prinošenje ţrtve. U sobi tišina. Jedan od onih duţnosnika je oštro primijetio − Znaĉi, vi ste budisti? Udovica Kang ga je mirno pogledala. − Ja sam udovica Kunga Šina, koji je za ţivota bio mjesni ĉinovnik kineskog carstva. Moji sinovi, Kung Yen i Kung Yi, poloţili su drţavni ispit i sluţe caru u Nanjingu, a... − Da, da. Ali pitao sam vas pripadate li budistiĉkoj vjeri? − Ja štujem Han35 obiĉaje, − hladno je odgovorila Kang. Sluţbenik koji ju je to pitao bio je Mandţurac, jedan od visokih carevih sluţbenika. Sada je malo pocrvenio. − Kakve to ima veze s vašom religijom? − Ima svakakve veze. Poštujem tradiciju odrţavanja starih obiĉaja, iz poštovanja prema svojem muţu, prema roditeljima i precima. Naĉin na koji ja provodim svoje vrijeme prije nego ću se ponovo pridruţiti mojem muţu ne tiĉe se nikoga. To je samo duhovna aktivnost jedne starice, jedne koja još nije umrla. Ali vidjela sam ono što sam vidjela. 35 Han Kinezi su najveća etniĉka skupina u Kini, ĉine oko 93% stanovništva Kine (to je onaj narod kojeg jednostavno zovemo Kinezi)
159 − Koliko ste stara? − Ĉetrdeset i jedan sui. 36 − I devetnaestog dana devetoga mjeseca provela ste cijeli dan s ovim ovdje prosjakom. − Provela sam s njim dovoljno vremena da bih znala da nije mogao otići do gradske trţnice i vratiti se natrag. Naravno, poslijepodneva provodim radeći za tkalaĉkim stanom. Još jednom je u sobi zavladala tišina. Tada je mandţurijski ĉinovnik nervozno mahnuo naĉelniku. − Ispitujte ga dalje. Uputivši jedan opak pogled udovici Kang, naĉelnik se nagnuo dolje nad Baoa i viknuo − Zašto u torbi imaš škare? − Za izradu talismana. Naĉelnik je udario po okovima jaĉe nego prije i Bao je ponovo zaurlao. − Reci mi zašto si ih zaista nosio! Zašto u torbi imaš perĉin? − Svako pitanje popratio je udarcem malja po okovima. Tada je prefekt postavljao pitanja, a svako pitanje ljutiti je sluţbenik popratio novim udarcem, uz stalne jecaje Baoa. Konaĉno, sav crven i znojan, Bao je povikao: − Stanite! Molim vas, prestanite! Priznajem. Reći ću vam što se dogodilo. Naĉelnik je oslonio svoj malj na okove. − Reci nam! − Neki ĉarobnjak me je namamio da im pomognem. U prvi trenutak nisam znao tko su i što su. Rekli su da će ukrasti mojem sinu dušu ako im ne pomognem. − Kako je ime tome ĉarobnjaku? − Bao Ssu-nen, gotovo isto ime kao i moje. Došao je iz Suzhoua i ima mnoštvo sudrugova koji rade za njega. Mogao je noću preletjeti preko cijele Kine. Dao mi je malo ĉarobnog praha i rekao mi što moram raditi. Molim vas, otpustite malo taj pritisak na mojim nogama, molim vas! Sada vam sve govorim. Nisam imao izbora. Morao sam to uĉiniti kako bih spasio dušu mojega sina. − Znaĉi, devetnaestog dana prošlog mjeseca rezao si perĉine? − Samo jednog! Samo jednog, molim. Kada su me prisilili. Molim smanjite mi malo pritisak na noge. Onaj mandţurijski ĉinovnik uzdignutih je obrva pogledao udovicu Kang. − Znaĉi, ipak niste bila uz njega onoliko koliko vi tvrdite. Moţda je tako i bolje za vas. Netko se nervozno nasmijao. Kang je onim svojim promuklim, grubim glasom oštro rekla. − Ovo je, oĉigledno, jedno od onih priznanja o kakvima smo ĉuli, iznuĊenih muĉenjem. Sav taj strah od kraĊe duša poĉiva na ovakvim iznuĊenim priznanjima, a uĉinak toga je samo panika meĊu slugama i radnicima. Ništa ne moţe biti lošija usluga caru... − Tišina! − Onda ovakva izvješća šaljete caru i time mu prouzroĉite beskrajnu zabrinutost, a tada, kad se provede kompetentnija istraga, otkrije se niz laţi izreĉenih pod prisilom... − Tišina! − Vi ste skroz naskroz prozirni. Car će to uvidjeti! Mandţurijski sluţbenik je ustao i pokazao na Kang. − Moţda biste ţeljela zamijeniti mjesto s ovim ĉarobnjakom? Kang je šutjela. Ših se iza nje tresao. Ona se oslonila na njega i gurnula naprijed nogu, sve dok njezino stopalo, obuveno u svilenu papuĉicu, nije izvirilo ispod haljine. Gledala je mandţurijskog duţnosnika ravno u oĉi. 37 − Ja sam to već iskusila. − Maknite ovo nenormalno stvorenje iz prostorije, − kruto je rekao ĉinovnik, a lice mu je bilo tamnocrveno. Ţensko stopalo izloţeno pogledima, za vrijeme ispitivanja tako ozbiljnog zloĉina kao što je kraĊa duša... to je bilo potpuno izvan svih propisa. − Ja sam svjedokinja, − rekla je Kang, ne miĉući se. − Molim vas, − zavapio je Bao prema njoj. − Odlazite, gospo. Uĉinite onako kako vam naĉelnik kaţe. − Jedva se mogao toliko okrenuti da bi je mogao pogledati. − Sa mnom će biti sve u redu. I tako su otišli. Putem kući, na nosiljci koju su straţari nosili, Kang je jecala, odgurnuvši Šihove ruke kad ju je pokušao utješiti. − Što se dogodilo, majko? Što se dogodilo? − Osramotila sam tvoju obitelj. Uništila sam najdublje nade mojeg muţa. 36 Godine starosti su se kod Kineza raĉunale tako da se lunarna godina u kojoj se netko rodio raĉunala kao prva godina, a zatim se svake Nove godine tome dodavala još po jedna godina. 37 Niti jedna dobro odgojena ţena nije svraćala pozornost na svoja stopala, niti ih u javnosti pokazivala. Ovo je bila hrabra osoba!
160 Ših je izgledao prestrašeno. − Pa on je samo neki prosjak. − Šuti! − siknula je. Onda je psovala, poput nekog sluge. − Onaj iz Mandţurije! Vraţji stranci! Nisu ĉak ni Kinezi. Nisu pravi Kinezi. Svaka od dinastija zapoĉne dobro, poĉisti truleţ one prethodne koja se raspala. Ali onda doĊe na njih red da se pokvare. I sada je došao red na dinastiju Tsing. Zato ih toliko brine to rezanje perĉina. To je njihov znak kojim su nas ţigosali, njihov ţig na svakom Kinezu. − Ali majko, to je tako. Ne moţeš mijenjati dinastije! − Imaš pravo. Oh, kako se stidim! Posve sam izgubila nadzor nad sobom. Uopće nisam smjela ići tamo. Samo sam pridonijela da su još jaĉe stiskali zglobove jadnom Baou. Kad su stigli kući, otišla je u onaj dio namijenjen ţenama. Tamo je postila, svaki svoj budan sat provodila je radeći na svom tkanju i ni s kim nije razgovarala. Tada je došla vijest da je Bao umro u zatvoru, i to od groznice koja nije imala nikakve veze s njegovim ispitivanjem, barem su tako tvrdili njegovi uzniĉari. Kang se jecajući zatvorila u svoju sobu i nije izlazila. A kad je, nekoliko dana kasnije, konaĉno izašla, samo je tkala i pisala pjesme, ĉak je i jela za razbojem ili za pisaćim stolom. Odbijala je poduĉavati Šiha, nije ĉak htjela ni govoriti s njim, što je njega uzrujalo i preplašilo više nego sve ono što bi mu ona moţda mogla reći. Ali uţivao je igrajući se uz rijeku. Šinwu mu nije smio prići, a o njemu se brinula posluga. Moj je jadni majmun ispustio svoju breskvu Mlad je mjesec zaboravio sjati. Ne penje se više po boru Ne nosi više malog majmunĉića na leĊima. Vrati se kao leptir I ja ću biti tvoj san. Jednoga dana, mnogo kasnije, Pao je donijela udovici Kang malen crni perĉin, kojeg je, zakopanog u dudov kompost, pronašao sluga kad je tamo radio prevrćući masu. Bio je odrezan pod kutom koji je odgovarao onom ostatku koji je bio na potiljku Šihove glave. Vidjevši to, Kang je siknula, otišla u Šihovu sobu i ţestoko ga pljusnula preko uha. Ovaj je zatulio, viĉući − Zašto? Zašto? − Ne obazirući se na njega, jecajući je otišla u ţenski dio, uzela škare i rezala svu svilenu tkaninu napetu na okvirima za vezenje. Sluţavke su u panici plakale, nisu mogle vjerovati u to što su vidjele. Gazdarica je konaĉno poludjela. Nikada je nisu vidjele da tako gorko plaĉe, ĉak ni kada joj je muţ umro. Kasnije je zapovjedila Pao neka nikome no govori o tome što su pronašli. No ionako je sva posluga otkrila što je to bilo pronaĊeno i Ših je ţivio odvojen, u svojoj zasebnoj kući. Ĉinilo se damu to nimalo ne smeta. Ali otad udovica Kang noću više nije spavala. Ĉesto je pozivala Pao na vino. − Opet sam ga vidjela, − znala bi joj reći. − Ovoga puta je bio mladi redovnik, u drukĉijoj odjeći. A ja sam bila mlada kraljica. Tada me je spasio i zajedno smo pobjegli. Sada je njegov duh gladan, izgubljen, i luta izmeĊu svjetova. Stavljale su malene ţrtve s vanjske strane ograde ili na prozore. Kang je ipak, poput kakvog pauna, budila kuću svojim noćnim kricima, a ponekad bi je zatekli kako mjeseĉari izmeĊu zgrada na imanju, govori nekim ĉudnim jezicima i to ĉak nije bio ni njezin glas. Bilo je uvrijeţeno da se nikada ne budi nekoga tko hoda u snu, da mu se ne bi zbunilo duh do te mjere da se izgubi pa više ne moţe pronaći put natrag u tijelo. I zato su išli ispred nje, miĉući joj s puta namještaj, da se ne bi ozlijedila; a znali su i štipnuti pijevca kako bi se probudio i ranije kukuriknuo. Pao je pokušavala nagovoriti Šiha da piše svojoj starijoj braći i kaţe im što se dogaĊa, ili da im barem napiše što njegova mati noću govori, no Ših to nije htio uĉiniti. Konaĉno je na trţnici Pao sve to ispriĉala sestri glavnog sluge najstarijeg brata, kada je ova posjetila Hongzhou, i nakon toga je vijest konaĉno doprla do najstarijeg brata u Nanjingu. Nije došao. Nije mogao dobiti dopust. Ipak, kod njega je u posjetu bio neki muslimanski znanstvenik, neki lijeĉnik s granice, a njega je profesionalno zanimala takva opsjednutost od kakve je bolovala udovica Kang pa ju je, nekoliko mjeseci kasnije, on došao posjetiti. 2 __________________ Prisjećanje KANG TONGBI JE PRIMILA GOSTA U ODAJAMA KOJE NISU BILE OKRENUTE PREMA DVORIŠTU I namijenjene zabavi posjetitelja i sjedila je pozorno ga promatrajući dok je on jasnim kineskim jezikom, s
161 pomalo ĉudnim naglaskom, objašnjavao tko je. Zvao se Ibrahim ibn Hasam. Bio je to vitak ĉovjek niskog rasta, otprilike iste visine i graĊe kao Kang, sjedokos. Naoĉale za ĉitanje nije ni skidao, a iza leća su mu oĉi plivale poput zlatnih ribica u akvariju. Bio je pravi hui, porijeklom iz Irana, premda je u Kini ţivio gotovo cijelo vrijeme vladavine cara Qianlonga pa je, poput svih onih stranaca koji su duţe vrijeme boravili u Kini, odluĉio tu i ostati. − Kina je moj dom, − izjavio je, a to je, izreĉeno s onim naglaskom, zvuĉalo ĉudno. Kimnuo je zapazivši njezin izraz lica. − Oĉito je da nisam pravi Han, ali ovdje mi se sviĊa. Zapravo, uskoro se vraćam u Lanzhou kako bih ţivio s ljudima koji su moje vjere. Mislim da sam uĉeći s Liuom Zhiem nauĉio dovoljno da bih mogao biti od koristi za bolji suţivot muslimana u Kini i Han Kineza. Barem se tako nadam. Kang je vrlo pristojnim naklonom popratila svoje ne baš tako pristojno pitanje. − A ovamo ste došli jer... ? Naklonio se. − Pomagao sam guverneru ove provincije pri poslu na prijavljenim sluĉajevima... − KraĊe duša? − upitala je oštro. − Pa... da. U svakom sluĉaju na tim sluĉajevima rezanja perĉina. Nije baš tako lako razluĉiti jesu li to djela ĉarobnjaka ili tek akt pobune protiv dinastije. Znate, ja sam znanstvenik i bavim se religijom, ali studirao sam i umjetnost lijeĉenja i tako je palo meni u zadaću da pokušam unijeti malo svjetla u taj problem. TakoĊer sam prouĉavao sluĉajeve... opsjednutosti duše. I sliĉne stvari. Kang ga je hladno promatrala. Oklijevao je prije negoli je nastavio. − Vaš najstariji sin me je izvijestio da ste i sama pretrpjela izvjesne incidente te vrste. − Ne znam ništa o tome, − rekla je oštro. − Znam samo da je mojem najmlaĊem sinu odrezan perĉin. O tome je bila provedena istraga koja nije dala rezultata. A što se drugog tiĉe, ja ne znam ništa. Nekoliko puta sam se budila zbog hladnoće i vidjela sam da nisam u svojem krevetu. Zapravo, nalazila sam se negdje drugdje, tu na imanju. Moji sluge mi kaţu kako tada govorim rijeĉi koje oni ne razumiju. Kako govorim nešto što nije kineski jezik. Oĉi su mu plivale. − Govorite li još koji jezik, gospoĊo? − Naravno da ne govorim. − Ispriĉavam se. Vaš sin mi je rekao da imate izuzetno dobro obrazovanje. − Mojem je ocu bilo zadovoljstvo poduĉavati me zajedno s njegovim sinovima. − Uţivate glas dobre pjesnikinje. King nije odgovorila, ali je blago porumenjela. − Nadam se kako ću imati zadovoljstvo proĉitati neke od vaših pjesama. To bi mi moglo pomoći u mojem radu ovdje. − A to je? − Pa... izlijeĉiti vas od tih posjeta, ako to bude moguće. I dati svoj doprinos caru u njegovoj istrazi o tim rezanjima perĉina. Kang se smrknula i skrenula pogledom. Ibrahim je pijuckao svoj ĉaj i ĉekao. Ĉinilo se kako posjeduje onu sposobnost da moţe beskonaĉno ĉekati. Kang je pokretom pokazala Pao neka joj opet natoĉi ĉaj. − Samo nastavite. Ibrahim se naklonio. − Zahvaljujem. Moţda bismo mogli zapoĉeti razgovorom o onom svećeniku koji je umro, o Baou. Na svojem sjedalu uza zid, Kang se ukoĉila. − Znam da to nije lako, − mrmljao je Ibrahim. − Još uvijek brinete o njegovom sinu? − Da. − Rekli su mi kako ste, kad je on tek došao ovamo, bili uvjereni da ga odnekud poznate. − Da, to je toĉno. No on je rekao da je iz Suzhoua i da nikada ranije nije bio ovdje. A ja nisam nikada bila u Suzhou. Ali osjećala sam kako ga poznajem. − A jeste li to isto osjećali i prema njegovom djeĉaku? − Ne, ali osjećam to isto prema vama. Rukama je prekrila usta. − Da? − Ibrahim ju je promatrao. Kang je odmahnula glavom. − Ne znam zašto sam to rekla! Jednostavno mi je izletjelo! Odmahnuo je rukom. − Ponekad se to dogodi. Ali taj Bao, koji vas nije prepoznao. Neposredno nakon njegova dolaska poĉeli su se dogaĊati incidenti. Rezanje perĉina ili pisanje imena ljudi na papirić koji je onda ostavljen ispod gata kako bi ga voda odnijela... i takve stvari. Djelovanja vezana uz kraĊu duša. Kang je odmahnula glavom. − On nije imao ništa s tim. Sve je dane provodio uz rijeku, pecajući sa svojim sinom. On je samo bio redovnik i to je sve. Muĉili su ga bez ikakve svrhe. − Priznao je rezanje perĉina.
162 − Priznao je, nakon što su mu stiskali zglobove na nozi! Rekao bi bilo što, baš kao i svatko drugi! To je glup naĉin istraţivanja takvih zloĉina. Zato se svuda i pojavljuju, poput krugova otrovnih gljiva poslije kiše. − Toĉno, − sloţio se ĉovjek. Otpio je gutljaj ĉaja. − I sam sam to ĉesto govorio. I sada zapravo postaje jasno zašto se to u ovom sluĉaju dogodilo ovdje. Kang ga je smrknuto gledala. − Recite mi. Ibrahim je poniknuo pogledom. − Kao što vam je to on moţda i rekao, redovnik Bao i njegov sin najprije su bili privedeni na saslušanje u Anchi. Prosjaĉili su pjevajući pred kućom seoskog starješine. Dao im je samo jedan komad parenog kruha, a Bao i Šinwu su oĉito bili toliko gladni da je Bao psovao starješinu, a ovaj je pak zakljuĉio da su oni loši ljudi i ponovio im je svoj zahtjev da odu. Bao mu je ponovo opsovao pa je starješina bio tako ljutit da ih je dao uhititi i pregledali su im torbe. U njima su pronašli neke zapise, lijekove i škare... − Isto ono što su mu i ovdje pronašli. − Da. I zato ih je seoski poglavar dao vezati uz drvo pa su ih pretukli lancima. O tome se ne zna ništa drugo, osim da su obojica bili priliĉno teško povrijeĊeni. Seoski starješina je onda uzeo, od nekog ćelavog straţara koji je za njega radio, laţni perĉin, stavio ga u Baovu torbu, zatim ga poslao u prefekturu na daljnje ispitivanje i tamo su mu stiskali ĉlanke na nogama. − Jadan ĉovjek, − uzviknula je Kang, grizući usnu. − Jadno stvorenje. − Da. − Ibrahim je otpio malo ĉaja. − I tako je nedavno general poĉeo istraţivati te dogaĊaje i to po nalogu cara koji je vrlo zabrinut. Ja sam malo pomogao pri tim istraţivanjima... nisam sudjelovao u tim ispitivanjima... istraţujući fiziĉke dokaze, poput onog laţnog perĉina koji je, kako sam to pokazao, bio napravljen od nekoliko razliĉitih vrsta kose. Zato su onda ispitivali starješinu i on je ispriĉao cijelu tu priĉu. − Znaĉi sve je to bila laţ. − Toĉno. I sve istrage vode natrag do izvornog sluĉaja poput Baovog, u Suzhou... − Monstruozno! − ... osim sluĉaja koji se dogodio vašem sinu Šihu. Kang nije ništa rekla. Pokazala je Pao neka im natoĉi još ĉaja. Tišina je dugo potrajala, a onda je Ibrahim rekao. − Nema sumnje da su gradski huligani iskoristili postojeći strah kako bi prestrašili vašeg djeĉaka. Kang je kimnula. − A isto tako, − nastavio je − ako ste vi iskusili ...opsjednutost duhovima... moţda je i on... Kang nije ništa rekla. − Znate li moţda nešto što bi ukazivalo na nešto drugo? Dugo su sjedili u tišini, ispijajući ĉaj. Konaĉno je Kang rekla. − I sam strah je svojevrsna opsjednutost. − To je toĉno. Još su neko vrijeme pili ĉaj. − Reći ću guverneru kako ovdje nema niĉega zbog ĉega bi trebao biti zabrinut. − Hvala. Opet tišina. − Ali mene zanima ima li još kakvih manifestacija neĉeg... neobiĉnog. − Naravno. − Nadam se da moţemo o tome razgovarati. Znam naĉine kako se istraţuju takve stvari. − Vjerojatno. Ubrzo nakon toga hui lijeĉnik je okonĉao svoj posjet i otišao. Nakon što je otišao, Kang je, praćena zabrinutom Pao, lutala imanjem, od sobe do sobe. Pogledala je i Šihovu sada praznu sobu gdje su na policama stajale njegove još neotvorene knjige. Ših je otišao dolje do rijeke, sigurno zato da bi bio sa svojim prijateljem Šinwuom. Kang je pogledala i ţenski dio imanja, tkalaĉki stan o kojem su toliko ovisili, pa stalak za pisanje, posudu s tintom, kistove za pisanje, hrpe papira. Guske lete na sjever prema mjesecu Sunce izaĊe pa zaĊe. U vrtu, moja stara klupa. Ima dana kada bih radije jela samo riţu i sol. Sjedila poput biljke, istegnutog vrata: Ga-ga! Letite odavde! Onda je svratila do kuhinje, pa u vrt ispod stare borovice. Nije izustila niti rijeĉ, samo je u tišini otišla u svoju postelju.
163 I te su noći opet krici probudili cijelu kuću. Pao je istrĉala van prije svih ostalih slugu i zatekla udovicu Kang kako se srušila na klupu u vrtu. Povukla joj je rastvorenu spavaćicu kako bi joj pokrila gole grudi i nastojala je posjesti na klupu, viĉući "Gazdarice Kang!", jer su joj oĉi bile širom otvorene, a ipak njima nije vidjela ništa od ovog svijeta. Bjelooĉnice su se vidjele u neprekinutom krugu i zurila je kroz Pao i ostale, vidjevši druge ljude i mrmljajući na nekim stranim jezicima... nerazumljiva mješavina zvukova, povika, cviljenja... "um mana pada hum"; a niti jedan od tih glasova nije bio njezin. − Duhovi! − vrisnuo je Ših, kojeg je sva ta strka probudila. − Ona je opsjednuta! − Molim, budite tiho, − siknula je Pao. − Moramo je vratiti u postelju još dok ovako spava. Primila ju je za jednu ruku, Zunli je prihvatio drugu pa su je podigli, njeţno koliko se to moglo. Bila je laka poput maĉke, lakša negoli je stvarno bila. − Oprezno − rekla je Pao kad su se spotakli preko praga i onda su je polegnuli. Ipak se uspravila poput marionete i rekla glasom koji je bio posve nalik njezinom − Ta mala boţica je umrla, usprkos svemu. Pao je poslala poruku hui lijeĉniku i objasnila mu što se dogodilo, a on je zatraţio još jedan razgovor. Kang je samo nezadovoljno puhnula i spustila tu njegovu poruku na stol, ne rekavši ništa. Ali tjedan dana kasnije rekla je slugama neka pripreme objed za posjetitelja i to je bio Ibrahim ibn Hasam koji se pojavio na vratima, trepćući iza svojih naoĉala. Kang ga je doĉekala vrlo hladno i povela ga do dnevne sobe gdje je bio prostrt stol, iznesen najbolji porculan. Kad su pojeli i polako pili ĉaj, Ibrahim je kimnuo rekavši: − Rekli su mi da ste imala još jedan napadaj mjeseĉarenja. Kang je pocrvenjela. − Moja posluga je vrlo indiskretna. − Ţao mi je, ali to bi mogao biti vaţan dio cijelog mojeg istraţivanja. − Niĉega se ne sjećam. Kad sam se probudila, svi su bili vrlo uznemireni. − Razumijem. Smijem li pitati poslugu što ste govorili dok ste bila... pod utjecajem? − Naravno. − Hvala. − Još jedan kratki naklon, još gutljaj ĉaja. − TakoĊer... pitao sam se biste li pristala pomoći mi pri mom pokušaju da doprem do... do tog drugog glasa u vama. − Kako namjeravate to uĉiniti? − To je metoda koju su razvili lijeĉnici u al-Andalusu. Sastoji se u tome da meditirate usredotoĉivši se na jedan objekt, onako kao u budistiĉkom hramu. Ispitivaĉ pomaţe pri opisu tog objekta meditiranja, kako to oni nazivaju, i onda, ponekad, taj unutrašnji glas poĉne razgovarati s ispitivaĉem. − Znaĉi, poput kraĊe duše? Osmjehnuo se. − Tu se ne radi ni o kakvoj kraĊi. Znate, to je uglavnom razgovor. Kao prizivanje duha nekoga tko nije nazoĉan. Onako kako zazivaju duhove u vašim juţnim gradovima. A kada meditiranje završi, sve se opet vraća u normalu. − Doktore, vjerujete li u postojanje duše? − Naravno. − A u kraĊu duša? − Pa... −, uslijedila je dugaĉka stanka. − Mislim da je taj izraz povezan s tim što Kinezi podrazumijevaju pod pojmom duše. Moţda biste mi vi to mogli pojasniti. Pravite li razliku izmeĊu spiritualne duše, koju još zovu han, i tjelesne duše zvane po? − Da, naravno − odgovorila je Kang. − To je jedan oblik jina i janga. Han duša pripada jangu, a po duša jinu. Ibrahim je kimnuo. − A han duša, onako laka i aktivna, nepredvidiva, je ona koja se moţe odvojiti od ţive osobe. I zaista se odvaja, svake noći dok spavamo, a pri buĊenju nam se vraća. Normalno. − Da. − Ali ako se sluĉajno, ili namjerno, ne vrati, onda je to uzrok bolesti, posebno djeĉjih bolesti kao što su kolike, razliĉite vrste nesanica, ludila i sliĉnog. − Da. − Sada udovica Kang nije gledala u njega. − I han je ona duša koju kradljivci duša ţele uzeti, zar ne? − Da. Oĉito je kako vi ne vjerujete u to. − Ne, ne, uopće se ne radi o tome. Svoje mišljenje ću stvoriti kada budem vidio što se dogaĊa. Vidim da se pravi razlika izmeĊu tih dviju duša, u to nema sumnje. Ja osobno putujem u snovima... vjerujte mi, putujem. Lijeĉio sam pacijenticu koja je izgubila svijest, a tijelo joj je nastavilo sasvim dobro funkcionirati; bila je, kako se ono kaţe, zdrava i rumena, premda je godinama nepokretno leţala u postelji. Prao sam joj lice... prao sam joj trepavice kad je odjednom rekla: "Nemojte to raditi". Nakon šesnaest godina! Ne, mislim da sam viĊao han dušu kako odlazi i vraća se. Mislim da je s tim kao i s većinom drugih stvari. Kinezi imaju izvjesne rijeĉi, neke pojmove i kategorije, dok islam, naravno, ima drukĉije rijeĉi i malo drukĉije kategorije,
164 ali kad se bolje pogleda, sve se to moţe dovesti u vezu i onda se pokaţe kako je to zapravo isto. Zato što je stvarnost samo jedna. Kang se namrštila, kao da se moţda ne slaţe s tim. − Znate li onu pjesmu Rumija Balkhija "Umro sam kao mineral"? Ne? To je pjesma osnivaĉa derviša, najduhovnijih muslimana. − Recitirao joj je: Umro sam kao mineral i postao sam biljka, Umro sam kao biljka i ustao kao ţivotinja, Umro sam kao ţivotinja i postao ĉovjek. Zašto bih se bojao? Kada sam umirući izgubio? I još ću jednom umrijeti kao ĉovjek, Da bih lebdio gore s blagoslovljenim anĊelima. A kada budem ţrtvovao svoju anĊeosku dušu Postat ću što još niĉiji um spoznao nije. − Mislim da se ova posljednja smrt odnosi na han dušu koja se odvaja od po duše u neku transcendenciju. Kang je razmišljala o tome − Znaĉi, u islamu vi vjerujete da se duše ponovo vraćaju? Da ţivimo mnogo ţivota i reinkarniramo se? Ibrahim je pio svoj zeleni ĉaj. − Kuran kaţe: Bog stvara bića i stalno ih šalje natrag, sve dok se ona ne vrate k Njemu. − Zaista? − Kang ga je sada gledala s velikim zanimanjem. − To je ono što mi budisti vjerujemo. Ibrahim je kimnuo. − Sufi uĉitelj, Šarif Din Maneri, ĉiji sam ja sljedbenik, govori nam: Budi siguran da je taj posao otpoĉeo prije tebe i mene, u davno prošlim vremenima, i da je svaka osoba već dosegnula izvjestan stupanj. Ovog se posla nitko ne laća po prvi puta. Kang je zurila u Ibrahima, nagnuvši se na svojem sjedalu prema njemu. Oprezno je proĉistila grlo. − Sjećam se ponekih dijelova iz mojeg mjeseĉarenja, − priznala je. − Ĉini se da sam ĉesto neka druga osoba. Obiĉno neka mlada ţena... neka... kraljica, kraljica neke daleke zemlje, koja je u nevoljama. Imam osjećaj da je to bilo jako davno, ali sve je to nekako zbrkano. Ponekad se probudim s osjećajem da je prošla cijela godina ili i više. Onda se potpuno vratim u ovaj svijet i sve se ono raspadne i ne mogu se sjetiti niĉega osim jednog ili dva prizora, kao da je to neki san ili ilustracija iz neke knjige, ali ne tako potpuna, ne tako... Oprostite. Ne mogu se jasno izraziti. − Ali bili ste jasni. Vrlo jasni. − Mislim da sam vas poznavala, − šapnula je. − I vas, i Baoa, I mojeg sina Šiha, i Pao, i još neke. To je nalik onim trenucima kada, bez obzira što se dogaĊalo, imate osjećaj da se to već ranije dogodilo i to na potpuno jednak naĉin. Ibrahim je kimnuo. − Osjetio sam to. Na jednom drugom mjestu u Kuranu kaţe se: "Govorim ti istinu da će ove duše koje sada osjećaju sklonost ostati blisko povezane, iako će se sve susresti kao druge osobe s novim imenima." − Zaista? − uskliknula je Kang. − Da. A na nekom drugom mjestu opet kaţe: "Njegovo je tijelo otpalo poput ljušture s raka i on je stvorio novo. Osoba je samo maska koju duša stavlja na sebe za neko vrijeme, nosi je onoliko vremena koliko je potrebno, a zatim je odbaci i uzima drugu." Kang je otvorenih usta zurila u njega. − Jedva mogu povjerovati ovo što ĉujem, − šapnula je. − Nije bilo nikoga kome bih mogla reći takve stvari. Oni misle da sam luda. Sada se o meni govori kao o... Ibrahim je kimnuo i otpio ĉaj. − Razumijem. Ali mene te stvari zanimaju. I ja sam imao neki... predosjećaj. Moţda bismo vas ipak mogli podvrći onom procesu opisivanja pa ćemo vidjeti što ćemo saznati. Kang je odluĉno kimnula. − Da. Ţelio je da to obave u mraku pa su se smjestili kod prozora primaće sobe, zamraĉivši prozor i zatvorivši vrata. Na niskom stoliću je gorjela samo jedna svijeća. Plamen svijeće se odraţavao na lećama njegovih naoĉala. Bilo je zapovjeĊeno da u kući vlada tišina i samo su mogli ĉuti nejasne zvuke psećeg laveţa, okretanja kotaĉa i onaj tako općenit šum grada u daljini, no sve je to bilo vrlo tiho. Ibrahim je primio Kang za zglob ruke, vrlo labavo i pod njegovim se hladnim prstima osjetio njezin puls koji se na taj dodir ubrzao, to je posve jasno mogao osjetiti. Rekao joj je neka gleda u plamen svijeće, a on je govorio na perzijskom, arapskom i kineskom, tiho pjevušeći, bez naglašavanja tonova, tek blago mrmorenje. Ona nikada nije ĉula takav glas. − Hodate kroz svjeţu jutarnju rosu, svuda je mir, sve je dobro. Po sredini plamena svijet se rastvara poput cvijeta. Vi dišete prema tom cvijetu, polako udišete pa izdišete. Sve sutre govore kroz vas tom cvijetu
165 svjetlosti. Sve je usredotoĉeno, struji gore-dolje kroz vašu kraljeţnicu poput plime. Sunce, Mjesec i zvijezde su na svojim mjestima i kruţe oko nas, okruţuju nas. Tako je on mrmljao i mrmljao, sve dok se njezin puls nije ustalio na sve tri razine, disala je duboko i opušteno. Ibrahimu se ĉinilo kako je zaista napustila sobu izašavši kroz portal plamena svijeće. Nikada još nije radio s nekim tko bi se tako brzo napustio. − Sada, − sugerirao joj je − putujete duhovnim svijetom i vidite sve svoje ţivote. Recite mi što vidite. Glas joj je bio visok i ugodan, toliko drukĉiji od njezinog uobiĉajenog glasa. − Vidim neki stari most, vrlo star, preko suhog rijeĉnog korita. Bao je mlad i nosi bijelu odjeću. Ljudi me slijede preko mosta do... neke palaĉe. Staro i novo. − Što vi imate na sebi? − Dugu halju, nešto poput spavaćice. Toplo je. Dok prolazimo, ljudi nam dovikuju. − Što kaţu? − Ne razumijem što govore. − Samo ponovite to što govore. − In ša ar am. In ša ar am. Eno ljudi na konjima. Oh... evo i vas. I vi ste mladi. Oni nešto ţele. Ljudi viĉu. Ljudi na konjima prilaze. Dolaze vrlo brzo. Bao me upozorava... Naglo se stresla. − Ah! − rekla je svojim uobiĉajenim glasom. Puls joj se silno ubrzao. Snaţno je odmahnula glavom, gledajući u Ibrahima. − Što je to bilo? Što se dogodilo? − Bili ste otišli. Vidjeli ste nešto drugo. Sjećate li se? Odmahnula je glavom. − Konji? Zaklopila je oĉi. − Konji. Neki jahaĉ. Konjica. Bila sam u nevolji! − Hmmm. − Pustio joj je ruku. −Vjerojatno je tako i bilo. − Što je to bilo? Slegnuo je ramenima. − Moţda neki... Govorite li... ne. Već ste mi rekli da ne. Ali u ovom putovanju hana ĉini se da ste ĉuli arapski. − Arapski? − Da. Vrlo ĉesta molitva. Mnogi muslimani bi to izgovarali na arapskom, ako to i nije njihov jezik. Ali... Tijelo joj se treslo. − Moram se odmoriti. − Naravno. Gledala ga je, a oĉi su joj se napunile suzama. − Ja... zar je moguće... zašto ja kada... − Odmahnula je glavom, a suze su joj se kotrljale niz lice. − Ne razumijem zašto se to dogaĊa. Kimnuo je. − Mi rijetko kada razumijemo zašto se stvari dogaĊaju. Kratko se nasmijala, s jednim jedinim "Ho!" A onda je dodala: − Ali ţeljela bih shvatiti. − I ja. Vjerujte mi, to je moja najveća radost. Rijetka, kako se to već rijetko dogaĊa. − Malen osmijeh, moţda tek grimasa razoĉaranja, koji joj je ponudio da podijeli s njim. Kang je duboko udahnula i ustala − Zahvaljujem na vašoj pomoći. Nadam se da ćete opet doći. − Naravno. − I on je ustao. − Sve što vam zatreba, gospoĊo. Imam osjećaj da smo tek zapoĉeli. Odjednom se ukoĉila i gledala je kroz njega. − Zastave, sjećate li se? − Što? − Bili ste tamo. − Uputila mu je osmijeh pun isprike i slegnula ramenima. − I vi ste bili tamo. Namrštio se, pokušavajući razumjeti što ona govori. − Zastave... − Ĉinilo se da se je sada on nakratko izgubio. − Ja... − Odmahnuo je glavom. − Moţda. Sjećam se kada sam kao dijete u Iranu vidio zastave, to mi je toliko znaĉilo. Kao da sam letio. − Molim vas, doĊite opet. Moţda se i vašu han dušu moţe dozvati. Kimnuo je, namrštivši se, kao da još uvijek slijedi onu misao, u sjećanju mu se vijorio neki transparent. Ĉak i kad su se već pozdravili i kada je otišao od nje, još je uvijek bio zbunjen. Vratio se već sljedećeg tjedna i odrţali su drugu seansu "unutar svijeće", kako je Kang to rekla. Bila je u dubokom transu kad je naglo poĉela govoriti jezikom kojeg nijedno od njih nije razumjelo; ni Ibrahim niti Kang kada joj je proĉitao ono što je zapisao. Potresen, slegnuo je ramenima. − Zamolit ću nekog od kolega. Naravno, mogao bi to biti i neki jezik koji je već potpuno zaboravljen. Moramo se usredotoĉiti na ono što vidite. − Ali ja se niĉega ne sjećam! Ili tek vrlo malo. Onako kao što se prisjećam snova koji se pri buĊenju rasplinu. − Morat ću biti mudar, pa kada budete zaista unutar svijeće, morat ću vam postavljati prava pitanja. − Ali što ako vas neću razumjeti? Ili ako budem odgovorila na nekom onakvom jeziku? Kimnuo je. − Ĉini se da me razumijete, barem djelomice. Mora da se prevoĊenje provodi na više razina. Ili je han duša sloţenija negoli smo mislili. Ili ona tanana nit koja vas drţi u kontaktu s putujućom han
166 dušom povezuje ostale dijelove koje znate. Ili je moţda po duša ona koja to razumije. − Podigao je ruke − Tko bi to znao. Onda se ona neĉeg sjetila i stavila ruku na njegovu. − Tamo je došlo do odrona zemljišta! Stajali su zajedno, u tišini. Zrak je lagano podrhtavao. Otišao je zamišljen i zbunjen. Svaki puta na je odlasku bio zbunjen, a pri ponovnom dolasku je bio prepun novih zamisli, pun predviĊanja o njihovom sljedećem "putovanju u svijeću". − Jedan moj kolega iz Beijinga misli da bi ono što ste govorila moglo biti neko narjeĉje berberskog jezika. A ono što ste drugi puta govorili da je tibetanski. Znate li ta mjesta? Maroko je na drugom kraju svijeta, na sjeverozapadnom kraju Afrike. Kad su kršćani umrli, Marokanci su bili ti koji su ponovo naselili al-Andalus. − Ah − rekla je, ali je odmahnula glavom. − Ja sam uvijek bila Kineskinja, sigurna sam u to. Mora da je to bilo neko staro kinesko narjeĉje. Osmjehnuo se, što je bio rijedak i ugodan prizor. − Moţda ste u svojem srcu bila Kineskinja. Ali mislim da naše duše, idući iz ţivota u ţivot, prolutaju cijelim svijetom. − U skupinama? − Kao što Kuran kaţe, ljudske sudbine se isprepliću. Poput niti u vašem vezivu. Kreću se zajedno kao što se po Zemlji kreću one putujuće rase... Zidovi, kršćani, ili kao Zoti. Ostaci starog naĉina ţivota koji su ostali bez doma. − Ili oni novi otoci preko istoĉnog mora, zar ne? Moţda smo i tamo ţivjeli, u tom carstvu zlata. − To bi mogli biti drevni Egipćani koji su pred Noinom poplavom bjeţali na zapad. O tome postoje podijeljena mišljenja. − Ma što oni bili, sigurno je da sam ja od glave do pete Kineskinja i da sam oduvijek to bila. U njegovom se pogledu nazirao traĉak osmijeha. − Kada govorite dok ste u svijeći, to ne zvuĉi nimalo kineski. A ako je ţivot zaista tako neuništiv kako se ĉini da jest, onda biste vi mogli biti stariji i od same Kine. Duboko je uzdahnula rekavši: − Kao da je lako povjerovati u tako nešto. Kada je sljedeći puta došao na seansu, bila je noć pa su mogli raditi u tišini i mraku; tako se ĉinilo da ne postoji ništa osim plamena svijeće, slabo osvijetljene sobe i njegovog glasa. Bio je to peti dan petog mjeseca; nesretan dan, praznik gladnih duhova, dan kada se tim jadnicima bez ţivućih potomaka iskazivalo štovanje i pruţao im se mir. Kang je izgovorila Surangama sutru38 u kojoj se objašnjava rulaizang, stanje prazne svijesti, spokojne svijesti, prave svijesti. Izvela je ritual oĉišćenja doma i postila je, a od Ibrahima je traţila da i on uĉini to isto. I tako, kad su sve pripreme konaĉno bile izvršene, sjedili su sami u zagušljivoj mraĉnoj sobi, promatrajući svijeću kako gori. Kang je ušla u plamen gotovo istog trenutka kad joj je Ibrahim dotakao zglob ruke, a puls joj je varirao, onaj puls jin u jangu. Ibrahim ju je paţljivo promatrao. Mrmljala je nešto na onom jeziku kojeg on nije razumio, a moţda i na nekom drugom. Ĉelo joj se sjajilo i ĉinilo se da je vrlo uzbuĊena. Plamen svijeće se smanjio na veliĉinu zrna graha. Ibrahim je teško gutao slinu, zadrţavao je u sebi strah, toliko se trudeći da je škiljio od napora. Pomaknula se, glas joj je postao uzbuĊen. − Recite mi na kineskom, − rekao je blagim glasom. − Govorite kineski. Jecala je, mumljala. A onda je vrlo razgovijetno rekla: − Moj muţ je umro. Oni ne bi... otrovali su ga, a oni ne bi meĊu sobom prihvatili kraljicu. Ţeljeli su ono što smo prije imali. Ah! − Opet je poĉela govoriti na onom drugom jeziku. Ibrahim se usredotoĉio na one njezine jasne rijeĉi, a onda je opazio kako se plamen svijeće opet povećao, uzdiţući se tako visoko da je u sobi postalo vruće i prevruće pa se poĉeo bojati za strop izraĊen od papira. − Molim vas, budite mirni, o vi duhovi mrtvih, − rekao je na arapskom, a Kang je povikala nekim tuĊim glasom: − Ne! Ne! Ulovljeni smo u zamku! − Tada je poĉela jecati i tako plakati da se ĉinilo da će isplakati dušu. Ibrahim ju je primio za ruke i njeţno je stisnuo i odjednom je gledala u njega, izgledajući posvema budno, a oĉi su joj se raširile − Bili ste tamo! Bili ste s nama, zatrpala nas je lavina i pod njom smo ĉekali smrt! Odmahnuo je glavom. − Ne sjećam se... Oslobodila je ruke i snaţno ga pljusnula po licu. Naoĉale su mu odletjele na drugi kraj sobe, skoĉila je na njega i drţala ga za vrat kao da će ga ugušiti, gledajuću ravno u njegove oĉi koje su sada tako bez naoĉala izgledale mnogo manje. − Bio si tamo! − vikala je. − Sjeti se! Sjeti se! 38 Surangama sutra spada u laţne sanskrtske tekstove. To je kinesko djelo Lengjan jing, koje je kasnije prevedeno na sanskrt i uvršteno meĊu sutre. U toj sutri se govori o teško dostupnom visokom stupnju spoznaje, ali i iznosi tvrdnja da se vjernik-praktikant "naglim buĊenjem" (iz meditiranja) moţe zateći na visokom stupnju.
167 Ĉinilo se da on iz njezinih oĉiju vidi kako se to dogodilo. − Oh! − rekao je, šokiran, sada gledajući nekamo kroz nju. − Oh, moj Boţe. Oh... Konaĉno ga je pustila i on je kliznuo na tlo. Pipao je po podu kao da traţi naoĉale. − Insalah, insalah! − I dalje je pipao po podu, gledajući je. − Bila si tek djevojĉica... − Ah! − izustila je i srušila se na pod do njega. Sada je jecala, suze su joj tekle, nos joj je curio. − To je tako dugo trajalo. Bila sam tako usamljena. − Šmrcala je, otirući suze. − Stalno nas ubijaju. Stalno smo ubijani. − Takav je ţivot, − rekao je i obrisao vlastite oĉi. Onda se sabrao. − To se tako dogodi. Nekad si bila crn djeĉak, prekrasan djeĉak, sada te mogu vidjeti. A jednom si mi bila prijatelj, bili smo dva nerazdvojna starca. Prouĉavali smo svijet i bili smo prijatelji. Imala si takvu snagu duha... Plamen svijeće se postupno smanjio na uobiĉajenu visinu. Sjedili su na podu, jedno pokraj drugog, previše iscrpljeni da bi se pomaknuli. Konaĉno je Pao neodluĉno pokucala pa su poĉeli ustajati, s nekim osjećajem krivnje, mada su još oboje bili zadubljeni u vlastite misli. Ustali su i sjeli uz prozor, a Kang je doviknula neka Pao donese sok od bresaka. Kada je ova ušla sa sokom, oboje su se već bili sabrali; Ibrahim je našao svoje naoĉale, a Kang je otvorila prozor i pustila u sobu noćni zrak. Polumjesec zastrt oblacima dodao je malo sjaja plamenu svijeće. Ruke su joj se još uvijek tresle dok im je toĉila sok. Tijelo joj je drhtalo. − Nisam sigurna hoću li moći to još raditi, − rekla je, ne gledajući ga. − To je tako iscrpljujuće. Kimnuo je. Izašli su u vrt i sjedili pod oblacima u svjeţini noći, jedući i pijući. Bili su gladni. Noć je bila puna mirisa jasmina. Premda nisu razgovarali, vidjelo se da im je ugodno. Starija sam i od same Kine Hodala sam prašumom loveći si hranu Plovila morima oko cijelog svijeta Vodila dugi rat s asurama. Sjekli su me pa sam krvarila. Naravno. Naravno. Nije ĉudo da divlji su mi snovi, Nije ĉudo što sam tako umorna. Nije ĉudo da sam uvijek Ljutita. Odasvud se navlaĉe oblaci zastirući tisuću vrhova, Vjetrovi briju, obojili su deset tisuća stabala. Vrati mi se, muţu moj, provedimo zajedno Ovih deset sljedećih ţivota. Kad ju je Ibrahim sljedeći puta posjetio, izraz lica mu je bio sveĉan, bio je odjeven još otmjenije nego prije, u odjeću koja je bila tipiĉna za muslimanske klerike. Nakon uobiĉajenog pozdravljanja, kada su ostali sami u vrtu, stao je pred nju i gledao je. − Moram se vratiti u Gansu, 39 − rekao je. − Trebam obaviti neke obiteljske stvari. A potreban sam i mojem sufi uĉitelju u njegovoj medresi. Odlagao sam to koliko sam mogao, ali moram otići. Kang je skrenula pogledom. − Bit će mi ţao. − Da. I meni. Ima još toliko toga što moramo raspraviti. Tišina. Onda je ponovo progovorio. − Razmišljao sam kako bismo mogli riješiti taj problem, ovaj rastanak kojeg ne ţelimo mogli bismo sprijeĉiti tako da se udaš za mene... prihvati moju prosidbu i udaj se za mene pa zajedno sa svojim ljudima poĊi sa mnom u Gansu. Udovica Kang bila je potpuno zateĉena. Usta su joj bila širom otvorena. − Ja... ja se ne mogu udati. Ja sam udovica. − Ali udovice se mogu ponovo udati, − rekao je Ibrahim. Znam da dinastija Tsing ţeli obeshrabriti takve postupke, ali Konfucije nije imao ništa protiv toga. Provjerio sam to i raspitao se kod struĉnjaka. Ljudi to ĉine. − Štovani ljudi ne ĉine takve stvari. Stisnuo je oĉi i odjednom izgledao poput Kineza. − Štovani od koga? Skrenula je pogledom. − Ne mogu se udati za tebe. Ti si hui, a ja sam ona koja još nije umrla. − Carevi Ming dinastije su zapovijedali da se svi hui oţene dobrim Kineskinjama kako bi njihova djeca bila Kinezi. Moja mati je bila Kineskinja. IznenaĊeno ga je pogledala. Lice joj se zarumenjelo. 39 Gansu je sjeverna kineska pokrajina, a Lanzhou je njezin glavni grad. (op.prev.)
168 − Molim te, − rekao je, ispruţivši ruku, − znam da je ovo nova zamisao. Izvjestan šok. Ţao mi je zbog toga. Molim te, razmisli još malo o tome prije nego mi daš svoj konaĉni odgovor. Razmisli o tome. Uspravila se, pogledala ga i pomalo hladno rekla: − Razmislit ću. Kratka kretnja njezine ruke pokazala mu je da ona ţeli da je sada ostavi samu pa ju je pozdravio i otišao. Nakon toga udovica Kang je lutala imanjem. Pao je izašla iz kuhinje i zapovijedala drugim djevojkama, a Kang ju je pozvala u svoj vrt na razgovor. Pao ju je slijedila i Kang joj je ispriĉala što se dogodilo, a Pao se nasmijala. − Zašto se smiješ? − planula je Kang. − Zar misliš da je meni toliko stalo do nekakvog priznanja cara koji pripada dinastiji Tsing? Misliš li da se sada trebam zakljuĉati i tako provesti ostatak svojeg ţivota, samo da bih dobila nekakav komad papira ispisan crvenom tintom? Pao se skamenila, najprije od ĉuda, a onda od straha − Ali, gazdarice Kang... Gansu... − Ti ne znaš ništa o tome. Odlazi. Nakon toga se nitko nije usuĊivao razgovarati s njom. Lutala je kućom poput duha, ne zamjećujući nikoga. Jedva da je i govorila. Posjetila je svetište hrama Šumarak Purpurnih Bambusa i tamo pet puta izgovorila Dijamantnu sutru, a onda pošla kući, osjećajući kako je bole koljena. Prisjetila se Li Anzijine pjesme "Neoĉekivan pogled na godine": Ponekad nam sve niti razboja Ukazuju kakav će to tepih biti Tada znamo da nam se naša buduća djeca Nadaju, ĉekajući u ništavilu. Za njih tkamo, sve dok nam se ruke ne umore. Zapovjedila je slugama neka je odnesu do zgrade Gradskog poglavarstva, a tamo je zatraţila da je premjeste na nosiljku sa zatvorenom kabinom i onda se cijeli jedan sat nije ni pomakla. Ljudi su mogli, iza zavjese na prozoru, vidjeti samo njezino lice. Odnijeli su je kući, a da prije toga nije ni izašla iz nosiljke. Sljedećeg je dana traţila da je nose do groblja, mada nije bio nikakav blagdan, pa je tamo pod vedrim nebom hodala onim svojim ĉudnovatim korakom, metući grobove svih obiteljskih predaka, a onda sjela na rub muţevljeva groba, drţeći se rukama za glavu. Sljedećeg je dana sama otišla dolje do rijeke, propješaĉivši cijeli put, zastajkujući, promatrajući drveće, patke, oblake na nebu. Sjela je na obalu rijeke i sjedila tako mirno kao da je u nekom od hramova. Kao gotovo uvijek, Šinwu je i sada bio tamo, sa svojim ribiĉkim štapom i košarom napravljenom od bambusa. Vidjevši je, razvedrio se i pokazao joj je ribu koju je ulovio. Sjeo je pokraj nje i promatrali su veliku, sjajnu smeĊu rijeku kako protjeĉe. On je pecao, a ona je sjedila i gledala. − Spretno ti to radiš, − rekla je, gledajući ga kako zabacuje udicu prema matici rijeke. − Moj otac me je to nauĉio. − Nešto kasnije je dodao: − Nedostaje mi. − I meni. − A onda je rekla: − Misliš li... Pitam se što bi on na to rekao. Nakon još jedne stanke rekla je: − Ako se budemo preselili na zapad, moraš i ti poći s nama. Pozvala je Ibrahima, a kada je došao, Pao ga je uvela u salon za kojeg je Kang zapovjedila da se ukrasi cvijećem. Stajao je pred njom, spuštene glave. − Stara sam, − rekla mu je. Već sam prošla kroz sve faze ţivota. 40 Ja sam ona koja još nije umrla. Ne mogu ići unatrag. Ne mogu ti roditi sinove. − Razumijem, − promrmljao je. − I ja sam star. Ipak traţim tvoju ruku i da se udaš za mene. Ne zbog sinova, nego zbog mene. Pogledala ga je, a lice joj je bilo sve crvenije. − Onda prihvaćam tvoju ţenidbenu ponudu. Osmjehnuo se. Nakon toga su svi na imanju imali pune ruke posla. Posluga, premda vrlo kritiĉna prema sklapanju ovakvog braka, morala je raditi cjelodnevno, svakodnevno, kako bi sve bilo spremno za petnaesti dan šestoga mjeseca, sredinu ljeta, vrijeme koje je bilo uobiĉajeno za odlazak na putovanja. Stariji sinovi udovice Kang 40 "Sve faze ţivota": mlijeĉni zubi, podignuta kosa, vjenĉanje, djeca, riţa i sol, udovištvo.
169 protivili su se, naravno, tome braku no ipak su došli na vjenĉanje. Susjedi su se zgraţali i bili su posve šokirani no, kako nisu bili pozvani na pir, nije bilo naĉina da sve to i kaţu ikome s posjeda udovice Kang. Udoviĉine sestre su joj u hramu ĉestitale i poţeljele joj sreću. − Moţeš tome huiu prenijeti mudrost Bude. To će svima koristiti. I tako se obavilo malo vjenĉanje kojem su nazoĉili svi sinovi udovice Kang, a samo Šihu nije bilo do ĉestitanja i cijelo je to jutro bio proveo dureći se u svojoj sobi, no Pao je nije o tome ni izvijestila. Nakon obreda koji je odrţan u vrtu, slavlje se proširilo dolje do rijeke i, premda je skup bio malen, sve je prošlo vrlo radosno. Nakon toga sve su spakirali, sav namještaj i stvari bile su natovarene na kola pa ili je bilo namijenjeno njihovom novom domu na zapadu ili poslano u ono sirotište koje je udovica Kang osnovala, ili je bilo poslano njezinim starijim sinovima. Kada je sve bilo spremno, Kang je po posljednji puta prošetala imanjem, zastajkujući kako bi razgledala sobe koje su sada nekako ĉudno mirisale. Na ovom komadiću tla odvijao se moj ţivot. Sada guska odlijeće Tjerana Feniksom sa zapada. Kako bi jedan ţivot mogao prihvatiti takvu promjenu. Zasigurno ţivimo više ţivota. Ubrzo je izašla i sjela u nosiljku. − Već je prošlo, − rekla je Ibrahimu. On joj je predao dar, crveno obojeno jaje: sreća u novoj godini. Sagnula je glavu u malen naklon. On je kimnuo i izdao uputu njihovoj maloj karavani da otpoĉne putovanje na zapad. 3 __________________ Valovi se sudaraju PUTOVANJE JE TRAJALO DUŢE OD MJESEC DANA. CESTE I STAZE KOJIMA SU SE KRETALI BILE SU suhe pa su brzo napredovali. To je djelomiĉno bilo i zbog toga što je Kang traţila da se vozi na kolima, a ne da je nose na nekoj od onih većih ili manjih nosiljki. Isprva su sluge bili uvjerene kako je ta odluka prouzroĉila kod mladog para razmirice, jer se Ibrahim povezao zajedno s Kang u natkrivenim kolima i ĉuli su ih kako se ponekad i po cijeli dan prepiru. Ali Pao je hodala dovoljno blizu da je jednoga dana mogla razgovijetno ĉuti dio njihovog razgovora pa se s olakšanjem vratila kostalima. − To oni samo raspravljaju o religiji. Njih dvoje su baš pravi par intelektualaca. I tako su ohrabreni sluge putovali dalje. Otišli su gore do Kaifenga i tamo odsjeli kod nekih Ibrahimovih muslimanskih kolega, a onda pošli cestom usporedno s rijekom Wei, na zapad prema Ši'anu u Šansjiu, a tada, preko teških prijevoja u sušnim brdima, u Lanzhou. Kad su stigli tamo, Kang je već bila i više nego zadivljena. − Ne mogu vjerovati da je svijet ovako velik, − govorila bi Ibrahimu. Toliko ima te Kine! Toliko tih polja s riţom i jeĉmom, toliko planina tako pustih i divljih. Sigurno smo već dosad prešli cijeli svijet. − Prema onome što mornari govore, jedva da smo prešli i njegov stoti dio. − Ova ĉudnovata zemlje je tako studena i suha, tako prašnjava i pusta. Kako ćemo ovdje odrţavati kuću ĉistom i toplom? Ovo je kao da pokušavamo ţivjeti u paklu. − Sigurno nije baš tako strašno. − Zar je ovo zaista Lanzhou, taj obnovljeni grad zapada? Ova mala neuredna selendra graĊena opekama napravljenim od blata? − Da. Zapravo se grad vrlo brzo razvija. − I ovdje ćemo ţivjeti? − Pa, ovdje imam nekih veza, a i u Šiningu, koji je tu malo dalje prema zapadu. Mogji bismo se smjestiti u bilo kojem od ta dva grada. − Daj da vidim Šining prije nego odluĉimo. Sigurno je bolji nego ovo ovdje. Ibrahim nije ništa odgovorio, samo je zapovjedio njihovoj maloj karavani neka nastave put. Prošao je i sedmi mjesec, a oni su još uvijek bili na putu i gotovo su im svakoga dana nad glavama prolazili olujni oblaci, no nikada se oluja nije sruĉila baš na njih. Pod takvim niskim stropom gola su brda izgledala još manje gostoljubivo nego prije i, ako se izuzmu navodnjavane terase središnje zaravni s dugaĉkom uskom dolinom, nije se više moglo vidjeti nikakvo obraĊeno zemljište. − Kako ljudi ovdje ţive? − pitala je Kang. − Što jedu?
170 − Uzgajaju ovce i koze, − rekao je Ibrahim. − Ponekad i krupnu stoku. Zapadnije odavde je posvuda ovakav teren, sve dok se ne prijeĊe to suho središte svijeta. − Nevjerojatno. Ovo je kao putovanje unatrag kroz vrijeme. Konaĉno su stigli u Šining, još jedan grad graĊen opekama od blata, stisnut u visoravni izmeĊu razmrvljenih obronaka brda. Uz gradska vrata bio je garnizon carske vojske, a pod gradskim zidinama bile su podignute neke nove barake. Veliko svratiste za karavane bilo je prazno, jer je već prošlo ono doba godine koje je pogodno za putovanja. Izvan grada nekoliko je malih ţeljezara koristilo ono malo energije koju je rijeka pruţala za pokretanje njihovih drobilica rudaĉe, peći i preša. − Uh! − rekla je Kang. − Mislila sam da, što se prašine tiĉe, nema grada goreg od Lanzhoua, ali nisam bila u pravu. − Priĉekaj prije nego doneseš odluku, − zatraţio je Ibrahim. − Ţelim da vidiš jezero Qinghai. Ono se nalazi još samo malo dalje. − Sigurno ćemo pasti s kraja svijeta. − DoĊi pogledati. Kang je pristala bez ikakvog prepiranja i Pao je pomislila kao ona zapravo zaista uţiva u ovim nezdravo suhim i barbarskim podruĉjima ili da barem uţiva u tome da se zbog njih ţali i prigovara. No bez obzira što su njene rijeĉi kazivale, lice joj je jasno govorilo da što prašnije, to bolje. Još nekoliko dana putovanja lošom cestom prema zapadu dovelo ih je do jezera Qinghai i to je bio prizor koji je sve njih ostavio bez rijeĉi. Sluĉajno su stigli tamo po divljem, vjetrovitom vremenu, kada su im iznad glava ţurili bijeli oblaci ĉija se slika odraţavala na površini vode koja je pod zracima sunca bila plavozelena, baš kako to ime jezera i sugerira. Jezero se prema zapadu pruţalo sve do obzora, a krivulja vidljive obale jezera bila je sva u zelenim breţuljcima. Ovdje, u ovoj smeĊoj pustoši to je izgledalo poput kakvog ĉuda. Kang je izašla iz kola i polako pošla prema šljunĉanoj plaţi, govoreći Lotos sutru, podiţući ruke kako bi na dlanovima osjetila jak vjetar. Ibrahim ju je ostavio da neko vrijeme bude sama, a onda joj se pridruţio. − Zašto plaĉeš? − upitao ju je. − "Dakle to je to veliko jezero" − recitirala je. Sada najzad mogu shvatiti Svu prostranost ovog svijeta; Moj ţivot je dobio novo znaĉenje! Ali mislim o svim onim ţenama Koje nikada ne napuste svoje dvorište, Koje cijeli ţivot moraju provesti A da nikada ne uţivaju u prizoru poput ovoga. Ibrahim se kratko poklonio. − Da, zaista. Ĉija je to pjesma? Odmahnula je glavom, otirući suze. − To je od Yuen, ţene Sena Fua, kada je ugledala T'ai Hu, Veliko jezero! Što li bi tek pomislila da je vidjela ovo! Ta pjesma je dio "Šest poglavlja nemirnog ţivota". Znaš li to? Ne? Dobro. Što se na to moţe reći? − Ništa. − Toĉno. − Okrenula se prema njemu i sklopila ruke. − Hvala ti, muţu moj, što si mi pokazao ovo krasno jezero. Zaista je prekrasno. Sada se mogu smjestiti i ţivjet ćemo gdje god ti to ţeliš. U Šiningu, Lanzhou, na drugom kraju svijeta, tamo gdje smo se sreli nekada u prijašnjem ţivotu... gdje ti ţeliš. Meni je potpuno svejedno. I ona se jecajući naslonila na njega. Ibrahim je odluĉio da se, za prvo vrijeme, smjeste u Lanzhou. Od tamo je imao lakši pristup u Gansu Koridor, a time i putovima prema zapadu, kao i povratnim putovima u unutrašnjost Kine. A i medresa s kojom je u mladosti bio usko vezan preselila se u Lanzhou, kamo su je iz Šininga potisnuli novo pridošli zapadni muslimani. Smjestili su se na novom imanju sagraĊenom od opeka, uz rijeku Tao, blizu mjesta gdje ona uvire u Ţutu rijeku. Vode Ţute rijeke bile su zaista ţute, potpuno neprozirne boje ţutog pijeska, potpuno iste boje kao i ona brda na zapadu iz kojih je izvirala. Rijeka Tao bila je prozirne smeĊe boje. Imanje je bilo veće od starog posjeda udovice Kang u Hangzhou i ona je u straţnjoj zgradi brzo organizirala ţenski dio, odredivši mjesto gdje će biti vrt, zahtijevajući sadnice kako bi zapoĉela proces stvaranja pejzaţa. Ţeljela je i tkalaĉki stan, no Ibrahim joj je rekao kako bi trgovanje svilom ovdje bilo posve neunosan posao, jer ovdje nema ni duda ni predionica. Ako ţeli nastaviti s tkanjem, morala bi se priviknuti
171 na vunu. S uzdahom je pristala i zapoĉela s radom na ruĉnom razboju. Ţene su bile zaokupljene i vezenjem već gotovih komada svile. Ibrahim je u meĊuvremenu otišao na radni sastanak sa svojim nekadašnjim kolegama iz muslimanskih škola i bratstva i s novim Tsing ĉinovnicima u gradu s ĉijim dolaskom se politiĉka i vjerska situacija u tom podruĉju promijenila u odnosu na vrijeme kada je on ranije tu boravio. Veĉeri je provodio sjedeći uz Kang na verandi s koje se pruţao pogled na muljevitu ţutu rijeku, sve joj objašnjavao i odgovarao na njezina beskonaĉna pitanja. − Da malo pojednostavnim, sukob meĊu muslimanima u ovom dijelu svijeta zapoĉeo je još kad se Ma Laiĉi vratio iz Jemena donijevši proĉišćene tekstove i tekstove vjerske obnove. Moraš znati da su muslimani ovdje ţivjeli stoljećima, gotovo od samih poĉetaka islama, a na ovolikoj udaljenosti od Meke i ostalih centara islamskog uĉenja došlo je do raznih pogrešaka i javljanja nekih neortodoksnih ideja. Ma Laiĉi je to ţelio reformirati, ali je ovdašnja stara uma41 protiv njega uloţila tuţbu pri Tsing graĊanskom sudu, optuţivši ga za obmanjivanje ljudi, a znaš kako je to posvuda u Kini vrlo teţak prekršaj. Kang je to pratila vrlo ozbiljno, prisjećajući se, bez sumnje, uĉinka jedne takve zablude tamo u zaviĉaju. − Konaĉno je ovdašnji guverner, Paohang Guangsi, odbacio tu tuţbu. No time ta stvar nije završila. Ma Laiĉi je nastavio s preobraćanjem Salara na islam... to su ti oni ljudi koji ovdje ţive na cestama i govore turskim jezikom. To su oni koje viĊaš kako nose bijele kape i ne izgledaju kao Kinezi. − Koji izgledaju kao ti. Ibrahim se namrštio. − Moţda, malo. Bilo kako bilo, to je uĉinilo ljude pomalo nervoznima, jer Salare drţe opasnim ljudima. − Razumijem i zašto... izgledaju kao ti. − Te ljude koji izgledaju kao ja. Nije vaţno. Ali ima u islamu mnogo raznih sila koje se pokatkad sukobljavaju. Sada imaš novu sektu koju zovu nakšibendije, 42 koji nastoje proĉistiti islam vraćajući se nešto ortodoksnijim starim obiĉajima, a u Kini je njihov voĊa Aziz Ma Mingsjin, koji je, baš kao i Ma Laiĉi, proveo mnogo godina u Jemenu i Meki, uĉeći kod Ibrahima ibn Hasa al-Kuranija, vrlo velikog šeika ĉije uĉenje se sada širi po cijelom islamskom svijetu. I sada imaš ta dva velika reformatora koji su se vratili iz Arabije s namjerom da izvrše reformaciju, no to bi bile razliĉite reforme. Ma Laiĉi je vjerovao u tiho izgovaranje molitve, dok je Ma Mingsjin, koji je mlaĊi, uĉio kod uĉitelja koji su vjerovali kako bi se molitve trebale i glasno pjevati. − Meni to ne izgleda kao neka velika razlika. − Da. − Kad je Ibrahim izgledao poput Kineza, to je bio znak da ga opaske njegove ţene zabavljaju. − Mi u budizmu dopuštamo i jedno i drugo. − Toĉno. No ovo je, kao što to ĉesto biva, bila samo naznaka dubljih razmimoilaţenja. U svakom sluĉaju Ma Mingsjin prakticira glasnu molitvu. To se ne sviĊa Ma Laiĉiju i njegovim sljedbenicima, jer to znaĉi da u ove krajeve stiţe nova i još ĉišća vjerska obnova. No oni to ne mogu zaustaviti. Ma Mingsjin uţiva potporu sufija Crne Planine koji imaju nadzor s obje strane Pamira, pa stalno u sve većem broju pristiţu ovamo, jer bjeţe od borbi koje Otomansko carstvo vodi i s Iranom i s Fulanima. − To zvuĉi kao velika nevolja. − Da. Islam nije tako dobro organiziran kao budizam, − rekao je, a to je nasmijalo Kang. Ibrahim je nastavio: − Ali u pravu si kada kaţeš kako je to velika nevolja. Taj raskol izmeĊu Ma Laiĉija i Ma Mingsjina moţe biti fatalan za svaku nadu da bi se još za naših ţivota moglo ostvariti jedinstvo. Znaš, kalifi pristalice Ma Laiĉija suraĊuju s dinastijom Tsing i glasnu molitvu nazivaju praznovjerjem, ĉak i nemoralnom. − Nemoralnom? − Ples i sliĉno. Ritmiĉki pokreti tijekom molitve... ĉak i to što mole na glas. − Meni to zvuĉi posve obiĉno. Uostalom, slavljenje je slavljenje. − Da. Zato su oni uzvratili kako se oko Ma Laiĉija formira kult liĉnosti. I optuţili su ga zbog previsokih novĉanih priloga, drugim rijeĉima kako je cijeli taj pokret samo izlika za zgrtanje bogatstva i moći. A i zbog suradnje s carem protiv muslimana. − Nevolje. − Da. A, znaš, ovdje svi imaju oruţje, najĉešće puške, jer kao što si sigurno opazila tijekom našeg putovanja, ovdje je lov još uvijek vaţan izvor hrane. I tako ti ovdje svaka mala dţamija ima svoju miliciju, spremnu da se pridruţi ostalima. Tsingi su ovdje ojaĉali svoj garnizon kako bi se nekako mogli sa svim tim uhvatiti ukoštac. Oni podupiru ove s tihom molitvom što prevode kao "stara škola", dok ove druge zovu "novom školom", što ih, naravno, već po definiciji ĉini lošima. Ali mlade muslimanske muškarce upravo 41 uma - muslimanska laiĉka zajednica na nekom podruĉju, (op.prev.) 42 nakšibendije - derviški red (nazvan po utemeljitelju Nakšibendiju), nastao u XIV st. u Turkestanu i odatle se proširio po Kini, Indiji i Osmanlijskom carstvu, (op.prev.)
172 privlaĉi ono što dinastija Tsing drţi lošim. No stiţu još razne novosti. Zapadnije od Crnih planina stvari se vrlo brzo mijenjaju. − Kao i uvijek. − Da, ali još brţe. Kang je polako rekla. − Kina je zemlja polaganih promjena. − Ili se, ovisno o temperamentu cara, uopće ne mijenja. U svakom sluĉaju ni jedni niti drugi ne bi trebali izazivati cara da pokaţe svoju snagu. − Naravno. − I kao rezultat toga, stalno se uzajamno podbadaju. I zato što sada vojska dinastije Tsing nadzire zemlju sve do Pamira, podruĉje koje je nekada bilo puno neovisnih muslimanskih emirata, "nova škola" je uvjerena kako bi se islam trebao vratiti svojim korijenima da bi ponovo mogli zauzeti onaj dio koji je nekada bio dijelom Dar al-Islama. − Teško će to moći oduzeti caru. − Da. Ali većina onih koji to govore nisu nikada posjetili unutrašnju Kinu ili su bili tamo mnogo kraće nego ti i ja. Tako oni i ne znaju snagu Kine. Oni samo vide ove male garnizone, vojnike raspršene u desetine po toj golemoj zemlji. − To je velika razlika, − rekla je Kang. − Ĉini se da si me doveo u zemlju ispunjenu ĉijem. 43 − Nadam se da ipak neće biti tako strašno. Ako mene pitaš, potrebno je samo malo poznavanja povijesti i analiza koje će pokazati ono što je u osnovi identiĉno u uĉenju islama i Konfucija. Kang je odignula obrve. − Misliš? − Siguran sam u to. To je moj posao. Na tome radim već dvadeset godina. Lice Kang sada je opet bilo mirno. − Morat ćeš mi pokazati taj svoj rad. − To ću vrlo rado uĉiniti. I moţda bi mi mogla pomoći oko kineske verzije teksta. Namjeravam to objaviti na kineskom, perzijskom, turskom, arapskom, na hindiju i drugim jezicima, ako uspijem pronaći prevoditelje. Kang je kimnula. − Ja ću ti vrlo rado pomoći ako me u tome ne sprijeĉi moja neukost. Imanje se polako sredilo i sve se poĉelo odvijati onom rutinom kao i ranije. Malena skupina Han Kineza, prisiljenih doći u ovu daleki kraj, nastavila je ovdje slaviti iste blagdane i radili su kako bi podigli hram na širokoj litici okrenutoj prema rijeci. Tim svojim blagdanima dodali su i muslimanske, koji su bili glavni dogaĊaj za većinu ovdašnjih stanovnika. Svakog je mjeseca sve više muslimana pristizalo sa zapada. Pristizali su muslimani, ali i sljedbenici Konfucija, nekolicina budista koji su većinom bili Tibetanci ili Mongoli, dok daoista gotovo i nije bilo. Lanzhou je uglavnom bio grad muslimana i Han Kineza koji su ţivjeli u pomalo napetom suţivotu, premda su tako ţivjeli već stoljećima, miješajući se tek povremenim miješanim brakovima. Takva dvostruka priroda te regije predstavljala je za Kang problem kad se radilo o Šihu. Ako je htjela da on nastavi s uĉenjem za drţavni ispit, trebao je odmah zapoĉeti uĉenje s kućnim uĉiteljem. On to nije ţelio. Alternativa je bilo uĉenje u nekoj od lokalnih medresa, što bi znaĉilo da bi trebao promijeniti vjeru i prijeći na islam. To je pak udovici Kang bilo nezamislivo. Ĉinilo se kako Ših i Ibrahim o tome razmišljaju tek unutar neke sfere mogućnosti. Ših je nastojao produţiti vrijeme koje su mu dali da donese odluku. − Tek mi je sedam godina, − govorio je. − Okreni se prema istoku ili prema zapadu, − rekao mu je Ibrahim. A i Kang i Ibrahim su govorili malome. − Ne moţeš ne raditi ništa. Kang je ustrajavala u tome da on nastavi uĉiti za ispite koji su se polagali za sluţenje carstvu. − To je ono što bi njegov otac ţelio. − Ibrahim se slagao s takvim planom, jer mu se ĉinilo vjerojatnim da bi se oni jednoga dana opet mogli vratiti u unutrašnjost, gdje je polaganje takvih ispita bilo presudno za sve nade u napredovanje. No Ših nije ţelio uĉiti ništa. Tvrdio je kako ga zanima islam, što je Ibrahim, uz dozu opreza, morao priznati. No Šihova djeĉja zainteresiranost odnosila se na dţamije "nove škole" ispunjene pjesmom i plesom, u kojima se ponekad i pilo ili su ljudi sami sebe biĉevali. Takvo izravno iskazivanje vjere zatiralo je svaku umnu aktivnost, a ne samo to, nego su se tamo ponekad mladići i meĊusobno tukli. − Istina je da se njemu sviĊa bilo koji smjer koji od njega traţi najmanje rada, − smrknuto je rekla Kang. − Morat će se pripremati za one ispite, bez obzira prešao on na islam ili ne. Ibrahim se sloţio s tim pa su oboje prisilili Šiha na uĉenje. Njegov interes za islam naglo je opao ĉim je shvatio kako bi, odabere li taj put, sebi samo natovario još dodatnog uĉenja. 43 U ovom sluĉaju ĉi je ono što se prevodi kao "zla energija" ili "psihofiziĉka stvar" ili "loše vibracije".
173 Nije mu trebalo biti tako teško posvetiti se knjigama i uĉenju, jer je posve sigurno da su takve aktivnosti bile na njihovom imanju dominantne. Kang je iskoristila ovu selidbu na zapad da sve svoje pjesme stavi u jedan sanduk i sada je sluškinjama prepuštala najveći dio rada s vunom i vezenjem, a dane je provodila listajući debele snopove papira, iznova ĉitajući svoje vlastite voluminozne buntove pjesama, a i one koje su pisali prijatelji, ĉlanovi obitelji ili stranci, a koje je tijekom godina sakupila. Tijekom vladavine Ming i Tsing dinastija, svaka je štovana i dobrostojeća ţena morala pisati pjesme pa je sada, prelistavajući svoje, kojih je bilo oko dvadeset i šest tisuća, govorila Ibrahimu o obrascima kojih se drţala birajući teme: bol konkubina, fiziĉko zatvaranje ili druga ograniĉenja (bila je previše diskretna da bi otvoreno govorila o formama koje je to znalo poprimiti, a Ibrahim je jako pazio da joj ne pogleda stopala pa ju je gledao ravno u oĉi), o opsesivnom bavljenju stalno istim poslom tijekom godina riţe i soli, o boli i opasnostima raĊanja, o onom prvom groznom šoku kad je bila odgajana kao dragocjena ljubimica obitelji samo da bi je potom prisilili na udaju i da bi tog trenutka postala nešto poput roba u obitelji punoj stranaca. Kang je s osjećajem govorila o tim osnovnim dogaĊajima u ţivotu ţene. − To je kao da nedirnuta uma doţiviš reinkarnaciju, smrt i ponovno raĊanje u nekom niţem svijetu, a još uvijek imaš puno sjećanje na vrijeme kad si bila kraljica svijeta! A konkubinama je još i teţe, jer padaju na razinu niţu od ţivotinjske, do samoga pakla. A konkubina ima više nego udatih ţena. Ibrahim bi na to kimnuo i poticao je neka piše o tim stvarima, a i govorio joj je neka skupi najbolje pjesme, svoje i drugih ţena, u antologiju, kao što je Yun Zhunina "Dobri Poĉetci" koja je nedavno bila objavljena u Nanjingu. Tako je ona zapoĉela rad na antologiji, a Ibrahim joj je pomagao raspitujući se kod kolega u unutrašnjosti Kine, na istoku i zapadu, moleći ih da mu pošalju sve pjesme ţena koje uspiju nabaviti. S vremenom je cijeli taj proces poĉeo bujati poput riţe u loncu, sve dok sve sobe na njihovom novom imanju nisu bile prepune hrpa papira, pomno obiljeţenih s imenom Kang kao autora, s naznakom provincije, dinastije i tome sliĉno. Većinu vremena je provodila radeći na tome i ĉinilo se da ju je to posve zaokupilo. Jednom je došla k Ibrahimu s listom papira. − Slušaj, − rekla je, govoreći dubokim, ozbiljnim glasom. − Ovo je napisala Kang Lanjing, a pjesma se zove "U noći prije raĊanja mog prvog djeteta". Ĉitala je: U noći prije mog prvog poroĊaja Duh starog redovnika Baija Pojavio se preda mnom. Rekao je S vašim dopuštenjem, gospo, vratit ću se Kao vaše dijete. U tom trenutku Shvatila sam da reinkarnacija postoji. Rekla sam Što si bio, kakva si ti to osoba Da bi zamijenio dušu koja je već u meni? Rekao je: bio sam tvoj i ranije. Slijedio sam te kroz sva vremena Pokušavajući te usrećiti. Pusti me I pokušat ću ponovo. Kang je pogledala Ibrahima koji je kimnuo. − Mora da se to njoj dogodilo kao i nama, − rekao je. − To su ti trenutci kada spoznajemo da se dogaĊa nešto mnogo veće. Kada se odmarala od svojeg rada na antologiji, Kang je mnoga poslijepodneva provodila izlazeći na ulice Lanzhoua. To je bilo nešto novo. Povela bi sluţavku i dvojicu najkrupnijih slugu, u bradu obrasle muslimane koji su za pojasom nosili kratke zakrivljene sablje, i onda bi šetala ulicama, obalom rijeke i onim jadnim gradskim trgovima što su bili okruţeni prašnjavim dućanima, promenadom na gradskim zidinama koje su opasivale stari dio grada i s kojih se pruţao pogled na juţnu obalu rijeke. Ponijela bi nekoliko razliĉitih "leptir-cipelica" kako su ih zvali, koje su pristajale njezinim njeţnim malim stopalima i koje su imale produţetak koji je stvarao dojam normalne duţine stopala i koje su, ovisno o modelu i materijalu iz kojeg su bile izraĊene, pruţale dodatni potporanj i ravnoteţu. Kupovala je sve leptir-cipelice kakve još nije imala. Pao je zakljuĉila da joj niti jedne nisu od velike pomoći, jer se još uvijek kretala sporo, onim svojim uobiĉajenim stisnutim koracima. No radije je hodala nego da je nose, ĉak i kroz takav pust i prašnjav grad u kojem je bilo ili prevruće ili previše hladno i uvijek vjetrovito. Hodala je pozorno promatrajući sve oko sebe. − Zašto ste odustali od nosiljke? − prigovarala je Pao jednoga dana dok su se umornog koraka vraćale kući. Kang je samo rekla: − Jutros sam proĉitala kako veliki principi imaju istu teţinu kao i tisuća godina. Ovaj nestalan ţivot je lagan poput zrna riţe.
174 − Meni nije. − Ti barem imaš dobra stopala. − To nije istina. Velika su, no svejedno bole. Ne mogu vjerovati da se ne ţelite koristiti ni malom nosiljkom. − Sigurno i ti imaš neke snove, Pao. − Pa, ne znam baš. Kao što je moja mati znala reći, nacrtan riţin kolaĉ neće utaţiti glad. Redovnik Dogen ĉuo je tu izreku pa je odgovorio: − Bez nacrtane gladi nikada nećeš postati prava osoba. Svake su godine na budistiĉki i muslimanski praznik proljetnog ekvinocija odlazili na izlet do jezera Qinghai i stajali na obali tog velikog plavo-zelenog mora kako bi obnovili svoju predanost ţivotu, palili su mirisne štapiće i papirnati novac i svatko se molio na svoj naĉin. Sretna i osvjeţena prizorima s tog putovanja, Kang bi se vraćala u Lanzhou i onda se s nevjerojatnom intenzivnošću posvetila raznim poslovima. Ranije, u Hongzhou, posluga se ĉudila njezinoj neprestanoj aktivnosti; sada ih je to uţasavalo. Svaki dan je ispunjala radom kojeg bi normalni ljudi obavili u tjedan dana. U meĊuvremenu je Ibrahim odlazio raditi na svojoj velikoj pomirbi dvije vjere koje su se sada sukobljavale u Gansu, tu pred njihovim oĉima. Taj Gansu Koridor bio je velik prolaz izmeĊu istoĉne i zapadne polovice svijeta i dugaĉke karavane deva, koje su se od pamtivijeka kretale na istok prema Sansjiu ili na zapad prema Pamiru, sada su se zdruţile s dugim kolonama kola s volovskim zapregama što su većinom pristizale sa zapada ali i s istoka. I muslimani i Kinezi naseljavali su ovu regiju i Ibrahim je razgovarao s voĊama raznih frakcija, sakupljao tekstove i ĉitao ih, a onda slao pisma uĉenim ljudima posvuda po svijetu i svakodnevno provodio mnoge sate pišući svoje knjige. Kang mu je pomagala u tom poslu, a on je njoj pomagao u njezinom, ali kako su mjeseci prolazili i kako se sukob u regiji pojaĉavao, njezina je pomoć sve više i više prerastala u kritiku, u vršenje pritiska na njegove ideje, kako bi on ponekad rekao kada se osjetio pomalo umoran od defenzive. Kang je, kao i uvijek, bila nemilosrdna. − Gledaj, − rekla bi, − te probleme ne moţeš riješiti samo razgovorom. Razlike su razlike! Pogledaj kako se tvoj Wang Daiju, vrlo inventivan mislilac, silno trudio izjednaĉiti Pet stupova islamske vjere44 s Pet vrlina konfucijanizma. − To je toĉno − sloţio se Ibrahim. − Zdruţeni, oni tvore Pet konstanti, kako ih on naziva, koje su istinite i nepromjenjive, svugdje i za svakoga. Ono što je u islamu vjerovanje, kod konfucijanista je dobronamjernost ili ren. Dobrotvornost je ji, ili pravednost. Molitva je li. Post je ši, znanje. A hodoĉašće je xin, vjera u ljudski rod. Kang je podigla ruke. − Slušaj se što govoriš! Ti pojmovi nemaju gotovo ništa zajedniĉkog! Dobrotvornost uopće nije pravednost! Post nije znanje! I onda nije nikakvo ĉudo što je tvoj uĉitelj iz unutrašnje Kine, Liu Zhi, identificirao Pet stupova islama ne s Pet vrlina, nego s Pet odnosa, wugang, a ne wuĉang! A i on je morao izvrtati rijeĉi i pojmove do neprepoznatljivosti samo da bi nekako uskladio te dvije skupine. Dva razliĉita seta loših rezultata! Ako i ti budeš nastavio njihovim putem, onda se više ništa neće slagati ni sa ĉim. Ibrahim je napućio usne i izgledao je nezadovoljan, no nije joj protuslovio. Umjesto toga je rekao: − Liu Zhi je radio razliku izmeĊu ta dva puta, baš kao što je i pronalazio njihove sliĉnosti. Po njemu je Naĉin neba, tiando, nabolje izraţen u islamu, a Naĉin ĉovjeka, rendao, u konfucijanizmu. I zato je Kuran sveta knjiga, ali Analekti45 izraţavaju osnovne principe zajedniĉke svim ljudima. Kang je ponovo odmahnula glavom. − Moţda, ali mandarini iz unutrašnjosti nikada neće vjerovati toj svetoj Knjizi neba koja je došla iz Tiangfanga. Kako bi i mogli, kad je njima vaţna samo Kina? To Kraljevstvo Sredine, na pola puta izmeĊu neba i zemlje, taj Zmajev tron gdje boravi car ţada... ostatak svijeta samo je mjesto gdje ţive barbari i nikako ne bi moglo biti izvorištem neĉeg tako vaţnog kao što je sveta Knjiga neba. S druge strane pak, kako bi neki tvoj šeik ili kalifi mogli prihvatiti Kineze koji uopće ne vjeruju u njihovog jedinog Boga? Pa to je najvaţniji dio njihove vjere! − A onda je, sebi u bradu, promrmljala: − Kao da bi uopće bilo i moguće postojanje samo jednog boga. Ibrahim je opet izgledao zabrinuto, no bio je uporan. − Ali naĉin je u osnovi isti. A širenjem carstva na zapad i stalnim dolaskom muslimana s istoka jednostavno će morati doći do nekakve sinteze. Mi nećemo biti u stanju ići ukorak s tim. Kang je slegnula ramenima. − Moţda. Ali ne moţeš miješati ulje i ocat. 44 1) Postojanje jednog Boga; 2) Postojanje anĊela; 3) Vjerovanje u ĉetiri pisane objave i 25 Boţjih poslanika; 4) Vjerovanje u sudnji dan; 5) Vjerovanje u predodreĊenje (jer se sve zbiva Boţjom voljom i dopuštenjem), (op.prev.) 45 Analekti - Zbirka fragmenata Konfucijeva uĉenja, (op.prev.)
175 − Ideje nisu kemikalije. Niti su, kao kod daoista, ţiva i sumpor, koji u razliĉitim kombinacijama tvore sve ostale tvari. − Molim te, samo mi nemoj reći da namjeravaš postati alkemiĉar. − Ne, zadrţat ću se samo u sferi ideja gdje se tek trebaju izvesti velike transmutacije. A konaĉno, pogledaj što su alkemiĉari sve postigli u materijalnom svijetu. Svi ti novi strojevi, te nove stvari... − Lakše je oblikovat kamen nego ideje. − Nadam se da nije. Moraš priznati kako je ranije bilo velikih sukoba izmeĊu civilizacija koji su onda iznjedrili sintezu kultura. Na primjer, u Indiji su islamski osvajaĉi pokorili vrlo staru Hindu civilizaciju i otad su ĉesto ratovali, ali je prorok Nanak vrijednosti obih strana objedinio u sikhizmu, pa oni vjeruju u Alaha i u karmu, u reinkarnaciju i u sudnji dan. On je ispod razlika pronašao harmoniju i sada su sikhi jedna od najmoćnijih grupacija u Indiji. Zapravo, kad se uzmu u obzir sve te tamošnje nevolje i ratovi, oni su za Indiju najveća nada. I mi bismo ovdje trebali nešto takvo. Kang je kimnula. − Ali moţda mi to već imamo, moţda je to oduvijek bilo tu, i prije Muhameda i Konfucija, u formi budizma. Ibrahim se namrštio, a ona se nasmijala onim svojim kratkim, neveselim smijehom. U isto vrijeme ga je i zafrkavala i bila je ozbiljna; ta kombinacija je bila vrlo ĉesta u njezinim odnosima s muţem. − Moraš priznati kako ti se materijal nalazi pri ruci. U ovim zapadnim krajevima ima više budista nego bilo gdje drugdje. On je tiho mrmljao nešto o Lanki i Burmi. − Da, da, − rekla je, − a i Tibet i Mongolija, Anamci, TajlanĊani i Malajci. Zapazio si kako su uvijek tu, u graniĉnim podruĉjima izmeĊu Kine i islamskih zemalja. Već postoje. A njihovo je uĉenje fundamentalno. Najfundamentalnije od svih. Ibrahim je uzdahnuo − Morat ćeš me poduĉiti. Zadovoljno je kimnula. Te godine, ĉetrdeset i treće godine vladavine cara Qianlonga, sa zapada je Putem svile stigao velik val muslimanskih obitelji, zajedno s ţenama, djecom, pa ĉak i stokom. Napuštana su cijela sela i gradovi, a njihovi stanovnici su se selili prema istoku, oĉito tjerani ratovima izmeĊu Iranaca, Afganistanaca i Kazahstanaca, kao i graĊanskim ratom u Fulanu. Pridošlice su govorile razliĉitim jezicima, a pripadali su raznim skupinama muslimana. Kada joj je to Ibrahim pokušao objasniti, Kang je napućila usne, pokazujući tako svoje neodobravanje. − Islam je raskomadan poput vaze koja je pala na pod. Kasnije, vidjevši kako su muslimani koji su otprije bili tu naseljeni nasilno reagirali prema pridošlicama, rekla je: − Ovo je kao dolijevanje ulja na vatru. Konaĉno će se meĊusobno poubijati. Nije se ĉinilo da je posebno potresena. Ših je ponovo zatraţio da ga pošalju na obuku u dţamiju "nove škole", tvrdeći kako mu se vratila njegova ţelja da prijeĊe na islam, što je nju samo uvjerilo kako je previše lijen da bi nastavio s dotadašnjim uĉenjem i ukazivalo na ono buntovništvo koje se javlja u tako mlade djece. Ona je u meĊuvremenu imala i više nego dovoljno prigoda u kojima je mogla promatrati muslimanske ţene u Lanzhou, i dok se je ranije ţalila kako su kineske ţene ugnjetavane od muškaraca, sada je izjavljivala kako je muslimanskim ţenama još daleko gore. − Pogledaj ovo, − rekla je jednoga dana Ibrahimu, dok su boravili na verandi s pogledom na rijeku, − sakrivene su iza tih velova poput boţica, ali s njima postupaju kao s kravama. Moţeš ih oţeniti koliko god ţeliš, a niti jedna od njih ne uţiva zaštitu obitelji. I meĊu njima nema niti jedne koja bi znala ĉitati. To je sramotno! − Kinezi imaju konkubine, − istaknuo je Ibrahim. − Nigdje nije ugodno biti ţena, − odvratila je Kang razdraţeno. − Ali konkubine nisu supruge, one nemaju ista prava u obitelji. − Znaĉi u Kini su stvari bolje samo ako si u braku. − Ta istina vrijedi posvuda. Ali da ne znaju ĉitati! Ĉak ni kćeri bogatih i školovanih muškaraca! Biti odsjeĉen od literature, ne moći napisati pismo obitelji u kojoj si se rodila... To je bilo nešto što Kang nikada nije bila uĉinila, no Ibrahim joj to nije spomenuo. Samo je odmahivao glavom. − Ţenama je bilo još gore prije negoli je Muhamed ovome svijetu donio islam. − To govori vrlo malo. Kako je loše bilo ranije, a tome je već tisuću godina, zar ne? Kakvi su tek tada bili barbari. Do tada su ţene u Kini već dvije tisuće godina uţivale privilegij sigurnosti. Ibrahim se na to namrštio i spustio pogled. Nije joj odgovorio. Posvuda po Lanzhou vidjeli su se znakovi promjena. Rudnici ţeljeza u Šinjiangu punili su peći podignute i uzvodno i nizvodno od grada, a novi val potencijalnih metalurških radnika omogućavao je još veću
176 ekspanziju, kako u proizvodnji ţeljeza tako i općenito u graditeljstvu. Jedan od glavnih proizvoda radionica koje su obraĊivale ţeljezo bili su topovi. Garnizoni su još bili pojaĉani i ljudstvom, standardnom kineskom Zelenom gardom kojoj je pridodana mandţurska konjica. Radionice koje su proizvodile topove imale su stalni nalog da sve proizvedeno moraju prodati caru, tako da je sve naoruţanje teklo samo prema istoku, u unutrašnjost Kine. Većina radnika u tom poslu bili su muslimani. To je pak uzrokovalo oštriji vojni nadzor, veće garnizone pune Kineza, još više mandţurskih zastava i pojaĉana trvenja izmeĊu lokalnih radnika i garnizona dinastije Tsing. Takva situacija nije mogla potrajati dugo. Stanovnici koji su ovdje najduţe boravili mogli su samo promatrati kako stvari bivaju sve gore. Nije bilo niĉega što bi netko sam mogao poduzeti. Ibrahim je nastavio raditi na uspostavljanju dobrih odnosa izmeĊu muslimana i cara, no to mu je kod pridošlica stvaralo neprijatelje koji su namjeravali pokrenuti obnovu i dţihad. Usred svih tih problema, Kang je jednoga dana rekla sluţavki Pao da je zatrudnjela. Pao je bila osupnuta, a i sama Kang bila je zaĉuĊena. − Moglo bi se srediti da napravite pobaĉaj, − šapnula je Pao, gledajući nekamo u stranu. Kang je uljudno odbila. − Morat ću pod stare dane biti mati. Trebat će mi pomoć. − Oh, pomoć ćemo vam, pomoć ćemo. I Ibrahim je bio iznenaĊen ovom viješću, no brzo se prilagodio. − Biti će dobro vidjeti kako se iz naše zajednice rodilo dijete. To je poput naših knjiga, ali ţivo. − Ali mogla bi biti kćer. − Ako Alah tako ţeli, tko sam ja da bih se tome protivio? Kang mu je paţljivo promatrala lice, a onda je kimnula i otišla. Sada je rijetko odlazila na ulicu, a i to samo danju i to na maloj nosiljci. Kad padne mrak, bilo bi ionako previše opasno. Nitko od uglednih ljudi nije ostajao vani noću, jer tada su lutale samo skupine mladića, ĉesto pijanih, a pripadali su "staroj" ili "novoj školi" ili niti jednoj, no ipak se krivilo one iz "nove škole". Sukobi lajavaca i gluhonijemih, kako je to Kang prezrivo komentirala. I zaista, upravo je meĊusobni sukob muslimana prouzroĉio prvu veliku nevolju ili je to barem tako Ibrahim procijenio. Na vijest o sukobima pristalica dviju škola, stigao je visoki carski sluţbenik Šinzhu s pratnjom i pridruţio se Yangu Šijiu, gradskom prefektu. Ibrahim, koji je bio na sastanku s tim ljudima, vratio se kući vrlo zabrinut. − Oni ne razumiju − rekao je. Oni govore kako je rijeĉ o pobuni, ali ovdje nitko i ne misli na Veliki Pothva,t 46 a kako bi i mogli? Toliko smo udaljeni od središnje Kine da ljudi koji ovdje ţive jedva i znaju što je Kina. Ovo je samo lokalna svaĊa, a oni su došli ovamo misleći kako imaju posla s pravim ratom. Usprkos Ibrahimovim uvjeravanjima, novi duţnosnici su dali uhititi Ma Mingsjinovu skupinu. Ibrahim je smrknuto odmahivao glavom. A onda je još vojnih zastava odmarširalo prema zapadu. Tamo su, kod Baijuhuangzija, naišli na pristalice "nove škole" koje je predvodio Su Ĉetrdeset i tri. Ti Salari su sakrili oruţje i izjavili kako podupiru "staru školu". Ĉuvši to, Šinzhu im je rekao kako namjerava eliminirati "novu školu" pa su ih Suovi ljudi smjesta napali, ubivši i Šinzhua i Yanga Šhijia. Kada su oni mandţurski konjanici koji su nekako uspjeli izbjeći masakr donijeli tu vijest u Lanzhou, Ibrahim je, zbog frustracija i bijesa, opsovao. − Sada je to zaista pobuna protiv vladara, − rekao je. − Prema zakonima Tsing dinastije, ovo će biti vrlo loše za sve koji su u to upleteni. Kako su mogli biti toliko glupi! Uskoro nakon toga stigle su nove snage koje je napala Suova banda, pa je nakon toga pristiglo još više carskih snaga. Kao odgovor na to, Su Ĉetrdeset i tri je s vojskom od dvije tisuće ljudi napao Hezhou, a onda skelama prešao rijeku i ulogorio se pred samim Lanzhouom. I tako se, odjednom, zaista zaratilo. Visoki carski sluţbenici koji su izmakli onoj zasjedi pripadnika "nove škole" pokazali su Ma Mingsjina na gradskim zidinama, a njegovi su sljedbenici dovikivali kako ţele vidjeti njegove lance, bacajući se niĉice na zemlju uzvikujući "Šeik! Šeik!", dovoljno glasno da se ĉulo preko rijeke i do vrhova breţuljaka koji su okruţivali grad. Kada su na taj naĉin definitivno uspjeli identificirati voĊu pobunjenika, carski sluţbenici su ga skinuli sa zidina i odrubili mu glavu. Kad su sljedbenici "nove škole" saznali što se dogodilo, ţudjeli su za osvetom. Nisu imali opremu za pravu opsadu Lanzhoua nego se na obliţnjem breţuljku podigli utvrdu i poĉeli sustavno napadati sve što se kretalo prema ulazu u grad ili namjeravalo iz njega izaći. Vlasti u Beijingu bile su obaviještene o tom maltretiranju i ljutito su reagirali na ovakav postupak prema glavnom gradu provincije pa su poslali carskog izaslanika Aguia, jednog od carevih viših vojnih namjesnika, kako bi pacificirao regiju. Njemu to nije pošlo za rukom, a ţivot u Lanzou bivao je sve teţim. Konaĉno je Agui poslao Hušena, svojeg glavnog vojnog ĉasnika, natrag u Beijing, a kad se ovaj vratio s novim carskim naredbama, formirao 46 Plan za rušenje dinastije.
177 je i stavio pod oruţje brojnu miliciju u ĉijem sastavu su bili Gansu Tibetanci i alašanski Mongoli, pridruţivši ih svim onim ljudima iz standardnih Zelenih garnizona već rasporeĊenih po regiji. Sada su sve te snage stupale ulicama grada koji je izgledao kao jedna velika vojarna. − To je stara Han taktika, − rekao je Ibrahim s izvjesnom gorĉinom. − MeĊusobno zavadi one koji nisu Han Kinezi i pusti ih neka se meĊusobno pobiju. S ovim pojaĉanjem Agui je mogao pobunjeniĉkom utvrĊenju na brijegu presjeći dostavu vode i sada su se stvari okrenule pa su ovi koji su opsjedali grad i sami bili opkoljeni, a igra se nastavila. Po isteku tri mjeseca u grad je doprla vijest kako se tamo vodi odluĉujuća bitka i u njoj su i Su Ĉetrdeset i tri i baš svaki od onih tisuća njegovih boraca bili ubijeni. Ibrahim je s mraĉnim izrazom lica doĉekao tu vijest. − To neće na tome završiti. Oni će ţeljeti osvetu za Ma Mingsjina i za ove ljude. A što ih više budu pobili, to će više mladih muslimana pristupiti. Ugnjetavanje samo po sebi potiĉe pobunu. − To je kao i ona reakcija na kraĊu duša, − rekla je Kang. Ibrahim je kimnuo i udvostruĉio napore na pisanju svojih knjiga. Vodila ga je misao kako bi, kada bi barem na papiru uspio pomiriti ove dvije civilizacije, moţda i tim krvavim borbama došao kraj. I tako je svakodnevno provodio mnoge sate pišući, ne obazirući se na jelo koje mu je posluga pripremala. Njegovi razgovori s Kang bili su nastavak tih misli koje su ga tijekom dana zaokupljale, a i obratno, jer je ono što mu je njegova ţena tijekom tih razgovora rekla brzo bilo uklopio u te knjige. Niĉija druga mišljenja mu nisu bila toliko vaţna. Kang je psovala mlade muslimanske borce govoreći. − Vi muslimani ste previše religiozni da biste ubijali i umirali ovako kako to oni ĉine, a sve to zbog neznatnih razlika u dogmama, to je ludost! I ubrzo nakon toga je Ibrahimovo vrlo opseţno djelo, 47 koje je Kang u šali nazvala "Muhamed susreće Konfucija" u sebi imalo i sljedeći odlomak: Kada u islamu promatramo teţnju prema fiziĉkom ekstremizmu, pošavši od posta, vrtnje, 48 i samobiĉevanja pa sve do dţihada, pitamo se o razlozima kojih moţe biti nekoliko, kao što je Muhamedovo odobravanje dţihada, rana povijest širenja islama, teški uvjeti u pustim pejzaţima koji kao da nisu s ovog svijeta, a koji su bili domom prvih muslimanskim zajednicama, te, moţda i najvaţnije, ĉinjenica da je za vjernike islama arapski jezik po definiciji jezik njihove vjere pa je on zato velikoj većini njih, uz materinji, drugi jezik. To je od presudne vaţnosti, jer je materinji jezik uvijek ukorijenjen u fiziĉkoj realnosti svojim vokabularom, gramatikom, logikom i metaforama, slikama i simbolima svih vrsta od kojih su mnogi skriveni i zaboravljeni u samim imenima, no u sluĉaju islama imamo, umjesto lingvistiĉke povezanosti s fiziĉkom realnošću, ĉinjenicu da je, za većinu vjernika, njihov sveti jezik od nje odijeljen samom ĉinjenicom da kao drugi jezik trpi prevoĊenje pa on izraţava samo apstraktni pojam, odvojen od svijeta, prenoseći religioznost u svijet ideja, apstrahiran i odvojen od ţivota u onoj njegovoj osjetilnoj i fiziĉkoj stvarnosti, stvarajući tako ne samo mogućnost nego i vjerojatnost pojave ekstremizma zbog nedostatka te perspektive i nedostatka takve utemeljenosti. Muslimani kojima je arapski drugi jezik "ne stoje s nogama ĉvrsto na tlu"; njihovo se ponašanje previše ĉesto povodi za apstraktnim mislima dok plutaju sami u praznom prostoru jezika. Nama je nuţan svijet. Da bi bila shvatljiva, svaka situacija mora biti smještena u svoje sjedište. Moţda bi zato našu vjeru trebalo nauĉavati obiĉnim govornim jezikom nekog podruĉja, a Kuran prevesti na sve jezike svijeta ili ga pak, boljim uĉenjem arapskog, uĉiniti svima bliskim, premda bi, ako bi se pošlo u tom smjeru, to moglo imati za posljedicu zahtjev da arapski postane najvaţnijim jezikom svijeta, što nije praktiĉan plan i lako bi ga se moglo shvatiti kao još neku vrstu dţihada. Drugi puta, kada je Ibrahim pisao o teoriji dinastiĉkih ciklusa, koja se drţala zajedniĉkom i kineskim i muslimanskim povjesniĉarima i filozofima, njegova ţena je to odbacila poput komada loše izvezenog veziva. − Oni razmišljaju o povijesti kao o godišnjim dobima. A to je vrlo primitivna metafora. Što ako to uopće nije tako, što ako povijest vjeĉito krivuda poput rijeke, što onda? 47 To se vjerojatno odnosi na djelo objavljeno šezdesete godine nakon poĉetka vladavine Qsianlonga pod naslovom "Pomirba filozofija Lu Zhija i Ma Mingsjina". 48 Misli se okretanje oko vlastite osi, na karakteristiĉnu i iscrpljujuću vrtnju u "plesu" derviša koja ih dovodi do svojevrsnog transa.
178 I ubrzo nakon toga Ibrahim je napisao svoju "Raspravu o doktrini o postojanju velikih povijesnih ciklusa": Ibn Kaldun, najutjecajniji muslimanski povjesniĉar, u svojem "Muqadimahu" govori o velikim ciklusima dinastija, a i većina kineskih povjesniĉara je takoĊer zapazila taj uzorak cikliĉkog kretanja povijesti, poĉevši od Han povjesniĉara Donga Zhongšua u njegovom "Obilju rose u povijesnim bilješkama proljeća i jeseni" sa sustavom kojeg je zapravo elaborirao još sam Konfucije, a kojeg je onda razradio Kung Yuwei, koji u svojim "Komentarima o razvoju rituala" spominje Tri ere od kojih svaka - Nered, Maleni dio, i Veliki dio - prolaze kroz unutrašnje rotacije nereda, maloga dijela i velikoga dijela, tako da to troje postaje devet, a onda, kad se to kombinira, osamdeset i jedan, i tako dalje. A hinduistiĉka religijska kozmologija, koja zasad jedina u toj civilizaciji iznosi svoj stav o povijesti kao takvoj, takoĊer govori o velikim ciklusima, pa se tako za prvu kalpu kaţe kako je trajala 4320,000.000 godina, podijeljena u ĉetrnaest manvantara od kojih se svaka dijelila na sedamdeset i jednu maha-jugu dugaĉku 3,320.000 godina. Svaka maha-juga, ili Veliko doba dijeli se na ĉetiri doba, tj. na Satjajugu, doba mira, na Treta-jugu, Dvapara-jugu i Kali-jugu, u kojoj bismo mi sada trebali biti, u tom dobu raspada i oĉaja kad ĉekamo na obnovu. Ti vremenski rasponi, koji su toliko veći od onih u ostalim civilizacijama, ĉinili su se mnogim ranijim komentatorima preveliki, no mora se reći kako, što više saznajemo o drevnom dobu na Zemlji, s okaminama školjki pronaĊenim na vrhuncima planina, i slojevima stijena koji se jedan na drugog nastavljaju pod pravim kutom, i tako dalje, to se više ĉini da te indijske introspektive s velikom preciznošću prodiru kroz veo prošlosti do prave mjere stvari. No, u svakom sluĉaju, kod svih njih su ti povijesni ciklusi samo zamijećeni, a nije se obaziralo na većinu onoga što je bilo zabiljeţeno kao stvarni povijesni dogaĊaji, pa se takve teorije vjerojatno zasnivaju na smjeni godina i godišnjih doba, tako da su civilizacije viĊene kao lišće na stablu koje prolazi cikluse rasta, propadanja i ponovnog rasta. Moguće je da se sama povijest ne povodi za takvim uzorkom i da svaka civilizacija stvara svoju vlastitu i jedinstvenu sudbinu koja se ne moţe oĉitavati kroz cikliĉki obrazac, a da se pritom ne nanese šteta shvaćanju onoga što se zaista u svijetu dogodilo. Zato ovo ekstremno brzo širenje islama, izgleda, ne ide u prilog nekom uzorku cikliĉkog kretanja, a njegov uspjeh vjerojatno proizlazi ne iz kruţenja, nego iz progresivnog kretanja prema Bogu, i tu je poruka vrlo jednostavna: treba odoljeti velikoj potrebi za dotjerivanjima, koju osjeća većina filozofija u svijetu, u korist onoga što je masama lako shvatljivo. Kang Tongbi je takoĊer provodila mnogo vremena pišući, radeći na svojoj antologiji ţenske poezije, svrstavajući pjesme i pišući komentare o znaĉenju cjelokupne zbirke. TakoĊer je, uz pomoć svojeg supruga, zapoĉela "Raspravu o povijesti ţenskih ljudskih bića", u kojoj su se vrlo ĉesto reflektirale njezine misli ili komentari njezinog muţa, onako kako je i on to ĉinio s njezinima pa su kasniji znanstvenici mogli sortirati rukopise ovog para nastale tijekom njihova boravka u Lanzhou i onda od toga napraviti neku vrst trajnog dijaloga ili dueta. Ipak, Kang je imala svoja vlastita mišljenja koja se ĉesto nisu slagala s Ibrahimovim. Na primjer, kasnije te iste godine, frustrirana iracionalnom prirodom tog sukoba koji je sada razdirao cijelu regiju, puna bojazni kako će uslijediti još veći sukob, osjećajući kako ţive pod golemim olujnim oblakom koji će se na njima iskaliti, zapisala je u svojoj "Raspravi": Tako postoje sustavi mišljenja i religioznog vjerovanja proizašli iz društvenih zajednica koje su ih izmislile. Ono ĉime se ljudi hrane odreĊuje kako će razmišljati i u što će vjerovati. Poljoprivredne zajednice tako vjeruju u bogove koji donose kišu i u bogove mora, u sve one bogove koji bi na bilo koji naĉin mogli utjecati na ţetvu (Kina). Stoĉarski narodi vjeruju u jednoga boga pastira (islam). U obje ove kulture vidljiva je primitivna ideja o bogovima kao pomagaĉima, o velikim stvorenjima koja odozgo paze, poput roditelja koji se ipak ponašaju kao zloĉesta djeca, koji kapriciozno odluĉuju o tome koga će
179 nagraditi a koga ne, temeljeći to na sramotno kukaviĉkim ţrtvama koje im prinose ljudi što ovise o njihovim hirovima. Te religije, koje vam govore kako trebate prinijeti ţrtvu ili makar samo moliti na taj naĉin da od njih traţite da za vas uĉine nešto materijalno, to su religije oĉajnih i neukih ljudi. Tek u naprednijim i sigurnim društvima naići ćete na religiju spremnu da se pošteno suoĉi s univerzumom, da objavi kako nema jasnih znakova o postojanju boţanstava, osim što postoji kozmos za sebe i po sebi, što znaĉi da je sve sveto, bez obzira na to postoji li ili ne neki bog koji odozgo sve to gleda. Ibrahim je proĉitao taj dio rukopisa i uzdahnuvši odmahnuo glavom. − Oţenio sam se s nekim tko je pametniji od mene, − rekao je praznoj sobi. − Ja sam sretan ĉovjek. Ali ponekad poţelim da sam umjesto prouĉavanja ideja odabrao prouĉavati stvari. Ovo u što sam se upustio nadilazi moju darovitost. Muslimani su svakodnevno osjećali sve jaĉi pritisak vlasti dinastije Tsing. Ona je favorizirala "staru školu", no iz unutrašnjosti su dolazili neuki i ambiciozni sluţbenici koji su ĉesto radili pogreške. Na primjer, Ma Wujiu, nasljedniku Ma Laiĉija a ne Ma Mingsjina, bilo je zapovjeĊeno da, zajedno sa svojim sljedbenicima, ode u Tibet. Staru školu u novi teritorij, govorili su ljudi, odmahujući glavom na ovakvu birokratsku pogrešku koja će zasigurno opet dovesti do ubijanja. Bila je to treća od Pet Velikih Pogrešaka te kampanje pritisaka koju je vršila vlast. A neredi su rasli. Konaĉno je neki kineski musliman, imenom Tian Wu, otvoreno pozvao pripadnike "nove škole" na pobunu i oslobaĊanje od vlasti u Beijingu. To se dogodilo tek nešto sjevernije od Gansua pa su Lanzhou opet svi poĉeli gomilati zalihe za sluĉaj rata. Ubrzo se pojavila vladina vojska i, kao i sve drugo što je ţeljelo otići s istoka na zapad, rat je morao proći kroz Gansu koridor. I tako, mada se većina borbi odvijala daleko u istoĉnom Gansu, u Lanzhou su stalno pristizale novosti i trupe su stalno prolazile kroz grad. Kang Tongbi se uzrujavala zbog toga što su se glavne borbe te pobune odvijale istoĉno od njih, izmeĊu njih i unutrašnje Kine. Carskoj je armiji trebalo nekoliko tjedana da uguši tu pobunu, mada su samog Tian Wua ubili gotovo na samom poĉetku. Ubrzo nakon toga stigla je vijest kako je armijski general Li Šijao izdao naredbu da se u istoĉnom Gansu pokolje više od tisuću ţena i djece pripadnika "nove škole". Ibrahim je bio oĉajan. − Sada se svi muslimani Kine u svom srcu osjećaju pripadnicima "nove škole". − Moţda, − ciniĉki je prokomentirala Kang, − ali to ih nije sprijeĉilo da prihvate zemljišta koje je vlada konfiscirala od pripadnika "nove škole". No isto je tako bilo toĉno da su se sada posvuda nicali odredi "novih"; u Tibetu, Turkestanu, Mongoliji, Mandţuriji i po cijelom jugu sve do dalekog Yunana. Niti jedna druga muslimanska sekta nije nikada privukla toliko pristaša i mnoge su izbjeglice, koje su nadirale iz ratom zahvaćenih podruĉja na zapadu, istog trenutka postajali "novi", sretni što su se, nakon zbrke muslimanskog graĊanskog rata, sada mogli pridruţiti pravednom dţihadu protiv nevjernika. Ĉak i tijekom svih tih nevolja, Ibrahim i Kang, koja je sad već bila u visokom stupnju trudnoće, odlazili su na svoju verandu promatrati rijeku Tao. Razgovarali su o novostima ili o svojem poslu, usporeĊujući pjesme ili vjerske tekstove kao da je to jedino što je doista vaţno. Kang je pokušavala nauĉiti arapsku abecedu i otkrila kako je to teško, ali i pouĉno. − Slušaj, − rekla bi − nema naĉina da se glasovi kineskog jezika valjano zapišu tim pismom. A sigurna sam da je tako i kada pokušaš obratno! Pokazala je prema mjestu gdje su se dvije rijeke sastajale. − Rekao si kako se dva naroda mogu pomiješati kao vode dviju rijeka. Moţda to i je tako. Ali vidiš li onu uzburkanu liniju na ušću? Pogledaj kako se u ţutoj vodi još uvijek vidi ona bistra. − Ali stotinu lia nizvodno... − rekao je Ibrahim. − Moţda. Ali razmišljam o neĉemu. Znaš, ĉini se da si postao poput onih sikha o kojima govoriš, onih koji iz starih religija uzimaju ono najbolje i stvaraju nešto novo. − A što je s budizmom? − upitao je Ibrahim. − Rekla si kako je on posve promijenio kinesku religiju. Kako bismo to mogli primijeniti na islam? Razmišljala je. − Nisam sigurna da je to moguće. Buda je govorio kako nema bogova nego je svetost sadrţana u svemu, ĉak i u oblacima i kamenju. Sve je sveto. Ibrahim je uzdahnuo. − Mora postojati neki bog. Svemir nije mogao nastati ni iz ĉega. − To mi ne znamo. − Ja vjerujem da ga je Alah stvorio. A opet, moţda sve to ovisi o nama. On nam je dao slobodnu volju da sami odluĉujemo. A opet, moţda Kina i islam shvaćaju dva dijela iste istine. Moţda je u budizmu sadrţan još neki njezin dio. A mi moram sagledati sve strane. Ili će se sve uništiti.
180 Nad rijeku se spuštala tmina. − Morat ćete podići islam na novu razinu, − rekla je Kang. Ibrahim je slegnuo ramenima. − Sufizam to već stoljećima pokušava uĉiniti. Sufisti ga pokušavaju uzdići, a vahabi ih vuku natrag tvrdeći kako ne moţe biti poboljšanja ni napretka. A car vrši pritisak i na jedne i na druge. − Nije toĉno! Carski je zakon obuhvatio "staru školu", knjige tvojeg Liua Zhua nalaze se u carskoj zbirci svetih tekstova. To nije kao s daoistima. U usporedbi s islamom, car ne favorizira ĉak ni budizam. − To je bilo tako, − rekao je Ibrahim − kada je tu na zapadu sve još bilo mirno. Sada su one mlade usijane glave zaoštrile situaciju, uništavajući svaku mogućnost suţivota. Kang nije na to mogla ništa reći. To je bilo upravo ono što je ona cijelo vrijeme i govorila. Sada je već bio potpun mrak. Nijedan razuman graĊanin ne bi se više zadrţavao na ulicama ovog malog priprostog grada, bez obzira na to što je opasan zidinama. Bilo je to previše opasno. Novost je stigla s novim izbjegliĉkim valom sa zapada. Izgleda da je otomanski sultan sklopio savez s onim stepskim emiratima sjeverno od Crnoga mora, dekadentnim drţavicama Zlatne horde koje su tek nedavno izašle iz stanja potpune anarhije, i da su tako udruţeni porazili Safavidsko carstvo, 49 potresavši šijitsko uporište u Iranu i nastavljajući dalje prema istoku u dezorganizirane emirate srednje Azije i Puta svile. Rezultat toga bio je kaos posred svijeta, novi ratovi u Iraku i Siriji, daljnje širenje gladi i razaranja, mada se govorilo kako bi, s tom otomanskom pobjedom, zapadnom polovicom svijeta mogao zavladati mir. Tada su tisuće muslimanskih šijita nagrnule preko Pamira prema istoku, jer su vjerovali kako su tamo na vlasti reformistiĉke vlade koje će s njima suosjećati. Ĉini se da nisu znali da je tamo Kina. − Reci mi nešto više o tome što je Buda govorio, − traţio je Ibrahim kada su veĉeri provodili na verandi. − Imam dojam kako je sve to vrlo primitivno i bavi se samo sobom. Znaš, ono: stvari su onakve kakve jesu, prihvatite to i usredotoĉite se na sebe. Kao, sve je u redu. Ali oĉigledno je da u ovom svijetu stvari nisu u redu. Moţe li budizam na to odgovoriti? Ima li u njemu osim tako jest i poneko trebalo bi biti? − "Ako ţeliš pomoći drugima, moraš suosjećati. Ako ţeliš pomoći samome sebi, moraš suosjećati". To je rekao tibetanski Dalaj Lama. A sâm Buda rekao je Sigali, koji je štovao šest uputa, kako bi plemenita disciplina tih šest uputa protumaĉila kao roditelje, uĉitelje, braĉnog druga i djecu, prijatelje, poslugu i zaposlenike te religiozne ljude. Sve njih bi se trebalo štovati, rekao je. Oboţavati, razumiješ li? Poput svetinja. Te ljude u tvojem ţivotu! Time svakodnevni ţivot postaje vjera, razumiješ li? Nije stvar u tome da petkom moliš, a onda tijekom cijelog tjedna teroriziraš svijet. − Uvjeravam te da ni Alah ne misli tako. − Ne. Ali vi imate vaše dţihade, zar ne? I sada je, ĉini se, cijeli Dar al-Islam u ratu, pa osvajaju jedni druge ili strance. Budisti nikada ništa ne osvajaju. U Budinih deset uputa Dobrome Kralju, u više od polovine njih prevladava nenasilje, suosjećajnost i dobrota. Dok je bio mlad, Ašoka je harao Indijom, ali kad je postao budist više nije ubio niti jednog ĉovjeka. Postao je personifikacijom dobroga kralja. − No nisu se ĉesto za njim povodili. − Nisu. Ali mi ţivimo u barbarskim vremenima. Budizam šire ljudi koji su konvertirali zbog vlastite ţelje za mirom i dobrim postupcima. Ali moć se skuplja oko onih koji su voljni sluţiti se silom. Islam će uporabiti silu, naš car će uporabiti silu. Oni će vladati svijetom. Ili će oko toga ratovati, tako dugo dok sve ne bude razoreno. Drugi puta je rekla: − Ono što je meni zanimljivo jest to da od svih osoba iz starih religija, jedino Buda nije za sebe tvrdio da je bog ili da razgovara s Bogom. Svi ostali su za sebe tvrdili kako su Bog ili Boţji sin ili da su od Boga primili upute. Doĉim Buda jednostavno kaţe kako Boga nema. Sam svemir je svet, ljudska bića su sveta, i sva svjesna bića su sveta i mogu raditi na svom prosvjećenju i samo trebaju obraćati pozornost na svakodnevni ţivot, ići srednjim putem, a vjeru i zahvalnost pokazivati svakodnevnim djelovanjem. To ĉak i nije religija nego više naĉin ţivljenja. − A što je s onim kipovima Bude koje posvuda viĊam, i s molitvama u budistiĉkim hramovima? I ti sama provodiš mnogo vremena u molitvi. − To je djelomice zato što se prema Budi odnose s divljenjem i štovanjem, kao prema ĉovjeku koji je primjeran. Primitivci bi ti, bez sumnje, mogli reći i još nešto drugo. Ali to su većinom ljudi koji štuju sve što se kreće, a Buda je samo bog meĊu mnoštvom drugih. No njima je promaklo ono glavno. U Indiji su od njega stvorili inkarnaciju boga Višne, inkarnaciju koja namjerno nastoji ljude zavesti i odvratiti od pravog 49 Misli se na Safavidsku dinastiju (izvorno je pripadala turskim nomadima) koja je vladala Perzijom od 1500. − 1722. godine i koja je u XVI. st. šijitski ogranak islama proglasila drţavnom religijom, (op.prev.)
181 oboţavanja Brahme, zar ne? Ne, mnogim ljudima je promaknulo ono glavno. No sve je to tu i svatko to moţe vidjeti. − A tvoje molitve? − Molim zato da bih bolje sagledala stvari. Ubrzo je pobuna "novih" bila ugušena i zapadni je dio carstva bio naizgled miran. Ali sada su se javile one tajne snage, pokret otpora koji je cijelo to vrijeme radio na pobuni muslimana. Ibrahim je strahovao kako sada više nije nemoguć ni pokušaj Velikog Pothvata. Ljudi su govorkali o nevoljama u unutrašnjoj Kini, o tajnim Han društvima i bratovštinama i njihovoj nakani da konaĉno zbace mandţurske vladare i vrate dinastiju Ming. Carska vlada tako nije mogla imati povjerenja niti u Han Kineze; konaĉno, ta je dinastija bila mandţurska, strana, pa ĉak ni pomno carevo vladanje u skladu s konfucijanizmom nije moglo sakriti tu ĉinjenicu. Ako se muslimani na zapadnom kraju carstva pobune, Kinezi u središnjoj Kini i na juţnoj obali shvatit će to kao dobru prigodu za svoju pobunu i carstvo bi moglo biti uzdrmano. U svakom sluĉaju, ĉinilo se kako je šeng ši, onaj vrhunac ciklusa vladavine neke dinastije (ako takvo nešto uopće postoji) već prošao. Ibrahim je opetovano upozoravao cara na takvu opasnost, savjetujući mu da još ĉvršće prihvati "staru školu" te da i zakonom, a ne samo u praksi, uĉini islam jednom od religija carstva, onako kako je u prošlosti Kina bila prihvatila budizam i daoizam. Na te njegove memorandume nikada nije bilo odgovora, a sudeći po sadrţaju poruke koja je, ispisana prekrasnom ţarko crvenom kaligrafijom, bila ispisana na dnu drugih peticija koje je car vratio u Lanzhou, ĉinilo se malo vjerojatnim da će Ibrahimu ikada stići neki povoljniji odgovor. "Zašto sam okruţen lopovima i budalama?" − pisalo je u jednom carevom komentaru. "Kovĉezi se pune zlatom i srebrom iz Jingzoua za svaku godinu naše vladavine i nikada nije bilo većeg napretka." Bio je, bez sumnje, u pravu; znao je o carstvu više nego bilo tko. Ipak, Ibrahim je odluĉno ustrajavao. U meĊuvremenu su nove izbjeglice hrlile na istok, sve dok Gansu koridor, Šansji i Šining nisu bili preplavljeni pridošlicama; svi su oni bili muslimani, mada ne i nuţno prijateljski raspoloţeni jedni prema drugima, a nisu se mnogo obazirali ni na svoje kineske domaćine. Ĉinilo se da je Lanzhou doţivio procvat: trţnice su bile prepune, iz rudnika, topionica, kovaĉnica i tvornica stalno je izlazilo novo oruţje i najrazliĉitiji novi strojevi: vršilice, mehaniĉki tkalaĉki stanovi i kola, ali onaj jadno sklepan zapadni dio grada sada se, i to u duţini od mnogo lia, proširio obalom Ţute rijeke, a obje obale rijeke Tao bile su prekrivene bijednim ĉetvrtima gdje su ljudi ţivjeli u šatorima ili pod otvorenim nebom. Nitko u gradu više nije mogao prepoznati to mjesto i svi su, ako su bili imalo pametni, noću ostajali kod kuće, iza zakljuĉanih vrata. Dijete moje što dolaziš na ovaj svijet Pazi kamo ćeš otići Ima toliko naĉina da stvari krenu naopako; Ponekad me je strah. Kad bismo barem ţivjeli u onoj Eri velikog mira Mogla bih ujesen radosno promatrati tvoje nevino lice Dok gledaš kako guske lete prema jugu. Jednom je Kang pomagala Ibrahimu u njegovoj radnoj sobi rašĉistiti neku hrpu knjiga i papira, kamenja za tintu i kistova, pa je zastala kako bi proĉitala jednu od njegovih stranica: "Povijest se moţe promatrati kao niz sukoba izmeĊu civilizacija, a ti sukobi su ono što stvara napredak i nove stvari. To se ne mora dogoditi na mjestu njihova dodira, jer su ta mjesta ĉesto razarana ratovima, nego iza linija sukoba, gdje se takve kulture nastoje što bolje odrediti kako bi prevladale; velik napredak se ĉesto zbiva vrlo naglo, radom na stalnoj vrsnoći vještina i tehnike. Ideje procvjetaju kada ljudi nastoje neĉim ovladati pa tijekom vremena takvo suparništvo rezultira još boljim idejama, fleksibilnijim i velikodušnijim zamislima. Zato su Fulan, Indija i Jingzou u svojim neredima napredovali, dok je Kina zbog svoje monolitne prirode slabila, bez obzira na golem priliv zlata koje je stizalo preko Dahaia. Jedna sama civilizacija ne moţe napredovati, uvijek je potreban dodir dviju ili više njih. Zato valovi na obali nikada nisu viši nego onda kada povrat nekog ranijeg vala pada natrag u onaj nadolazeći i podiţe bijelu pjenu. Povijest moţda i nije toliko nalik na godišnja doba, koliko sliĉi morskim valovima, krećući se i tamo i ovamo, kriţajući se tvoreći nove oblike, ponekad troroge vrhunce, posve nalik Dijamantnoj planini energije kulture."
182 Kang je odloţila papir i s ljubavlju pogledala muţa − Kada bi to barem bilo tako, − rekla je samoj sebi. − Što? − upitao je, podigavši pogled. − Ti si dobar ĉovjek, muţu moj. Ali moţda si se zbog te svoje dobrote prihvatio nemogućeg zadatka. Onda, ĉetrdeset i ĉetvrte godine vladavine cara Qianlonga, tijekom cijelog trećeg mjeseca je padala kiša. Posvuda su bile poplave, baš u vrijeme kada je Kong Tongbi trebala roditi. Nitko ne bi mogao toĉno reći je li opći ustanak na zapadu buknuo zbog bijede prouzroĉene poplavama ili je sve to bilo proraĉunato pokrenuto kako bi se iskoristila opća zbrka izazvana prirodnom katastrofom. No muslimanski su pobunjenici napadali grad za gradom. I dok su se po dţamijama u uskim uliĉicama uzajamno ubijali šijiti i vahabi, baš kao i frakcije "stare" i "nove škole", pojavila se i carska vojska, prije svojeg furioznog napada na pobunjenike. To je postalo tako ozbiljno da se govorilo kako se veći dio cijele carske armije uputio prema zapadu, a u meĊuvremenu se devastacija proširila i u Gansu je poĉelo nestajati hrane. I ovog je puta Lanzhou bio opkoljen, sada od koalicije buntovnih muslimanskih imigranata svih sekti i najrazliĉitijih narodnosti. Ibrahimovo je domaćinstvo uĉinilo sve što se je moglo kako bi zaštitilo gospodaricu kuće u njezinoj visokoj trudnoći. Ali ĉak i ovako visoko u svojem razvodu, Ţuta rijeka je zbog kiša opasno nabujala, a kako su bili locirani uz mjesto gdje su se Ţuta rijeka i Tao spajale, to je situacija po njihovo imanje bila još gora. Ona uzvisina nije se više ĉinila tako visokom. Bilo je strašno gledati nabujale rijeke, smeĊe i zapjenjene, kako su već dosegnule visinu svojih obala. Konaĉno, petnaestoga dana desetog mjeseca, kada je carska armija bila udaljena jedan dan hoda nizvodno pa se zato već osjećalo olakšanje zbog skorog prestanka opsade, kiša se spustila ţešće nego ikada, a rijeke se podigle i prelile preko obala. Netko je, a svi su pomislili kako su to uĉinili pobunjenici, izabrao taj nagori od svih trenutaka da uzvodno na rijeci Tao probije branu, oslobodivši golemu masu muljevite vode koja se obrušila na ušće, preko ionako već preplavljenih obala rijeke Tao, hitajući ka Ţutoj rijeci, tako da se sve pretvorilo u masu smeĊe vode koja se širila meĊu breţuljke s obje strane uzane rijeĉne doline. Kada je carska armija konaĉno stigla, cijeli je Lanzhou bio prekriven pokrivaĉem prljave smeĊe vode koja je ljudima dopirala do koljena i još uvijek rasla. Ibrahim je već bio otišao ususret armiji, kamo ga je poveo guverner Lanzhoua kako bi se konzultirao s novim zapovjednicima i pomogao im pronaći voĊe pobunjenika s kojima bi mogli pregovarati. I tako, dok je voda rasla, na imanju su, u borbi s poplavom, ostale samo ţene i nekoliko slugu. Izgledalo je da su zid imanja i one vreće pijeska pred vratima dovoljna zaštita, no tada su im ljudi koji su odlazili na viši teren doviknuli vijest o probijenoj brani. − DoĊite brzo, − viknuo je Zunli. − I mi moramo na viši teren. Moramo otići odavde. Kang Tongbi ga je ignorirala. Imala je pune ruke posla trpajući u sanduke svoje i Ibrahimove papire. Još su sobe i sobe bile pune papira i knjiga kad joj je Zunli to doviknuo, vidjevši je što radi. Nije bilo vremena da se sve to spasi. − Onda mi pomozi, − oštro je rekla, grozniĉavo zatvarajući kovĉeg. − Kako ćemo sve to maknuti? − Stavi kutije na nosiljku, brzo. − Ali kako ćete vi ići? − Hodat ću. Idi! Idi! Idi! Nagurali su kutije. − To nije u redu, protestirao je Zunli, gledajući njezino zaobljeno tijelo. − Ibrahim bi ţelio da vi odete. On ne bi brinuo o tim knjigama. − Brinuo bi, brinuo bi, − povikala je. − Pakiraj! Ostavi sve ostalo i pakiraj! Zunli je uĉinio koliko je mogao. Bio je to divlji sat jurenja uokolo u potpunoj panici koja je i njega i ostale sluge iscrpila, no Kang Tongbi je tek zapoĉela. Konaĉno je popustila pa su poţurili prema prednjem izlazu imanja, odmah zagazivši do koljena u onu smeĊu vodu koja je nadirala kroz vrata dok ih nisu opet zatvorili. Bilo je zaista ĉudno vidjeti kako se cijeli grad pretvorio u plitko, zapjenjeno smeĊe jezero. Nosiljka je bila toliko natovarena knjigama da su se svi sluge morali prihvatiti njezinih motki kako bi je podigli i nosili. Zrakom se pronosio onaj dubok huk vode od kojeg se dizala kosa na glavi. To smeĊe zapjenjeno jezero je sada prekrivalo obje rijeke i dijelove grada koji su se širili prema breţuljcima i sada je cijeli Lanzhou bio u vodi. Sluţavke su plakale i zrak je bio pun njihovih jecaja, povika i krikova. Nitko nije znao gdje je Pao. A onda se tiho, tako da su to samo majĉine uši mogle ĉuti, zaĉuo kratak zov djeĉaka. Kang je shvatila da je zaboravila na vlastitog sina. Neprimjećena od slugu koji su se borili s onom teškom nosiljkom, okrenula se natrag i preskoĉila ulazna vrata na imanje koje je voda sada već odgurnula. Idući prema Šihovoj sobi, gacala je kroz vodu koja je brzo protjecala. Imanje je već bilo pod vodom.
183 Ših se oĉito krio ispod kreveta, a onda ga je voda zahvatila i bacila na krevet gdje se, sav uţasnut, sklupĉao. − Upomoć! Majko, pomozi mi! − Hajde, brzo. − Ne mogu, ne mogu! − Ja te ne mogu nositi, Ših! Hajde! Sva posluga je već otišla, samo smo ti i ja tu! − Ne mogu! − Poĉeo je cviliti i valjati se po krevetu poput kakvog trogodišnjaka. Kang je zurila u njega. Njezina desna ruka se već trgnula prema vratima, kao da će otići prije ostatka njezinog tijela. Ljutito je zareţala, zgrabila djeĉaka za uho i prisilila ga da, tuleći, stane na noge. − Hodaj ili ću ti otrgnuti to uho, ti hui! − Ja nisam hui. Ibrahim je hui! Svi ovi ovdje su hui! Jao! − Zavijao je dok mu je ona gotovo otkinula uho. Tako ga je vukla kroz poplavljeno imanje sve do ulaznih vrata imanja. Kad su izašli, zahvatila ih je bujica, nizak val koji je njoj bio do struka, a njemu do prsa. Kad je taj nalet prošao, razina vode je ostala viša. Sada su joj bedra bila pod vodom. Onaj huk vode bio je jaĉi nego prije. Nisu mogli ĉuti jedno drugog. Nigdje nisu vidjeli sluge. Viši teren je bio na kraju ulice koja je vodila prema jugu, a tamo je bio i gradski zid, pa je Kang gacala u tom smjeru, pogledom traţeći svoje sluge. Spotakla se i opsovala, a jednu leptir-cipelicu joj je odnijela voda. Odbacila je drugu i nastavila hodati bosonoga. Ĉinilo se da se Ših onesvijestio ili zapao u neko stanje šoka pa je morala podvući ruku pod njegova koljena, podići ga i nositi, oslonivši ga na vrh svog nabreklog trbuha. Ljutito je vikala dozivajući svoje sluge, no ni sama nije mogla ĉuti vlastiti glas. Okliznula se i glasno zazvala Guanjin, Nju Koja Ĉuje Vapaje. Tada je spazila Šinwua kako pliva prema njoj poput kakve vidre s rukama, ozbiljan i odluĉan. Iza njega je Pao koraĉala kroz vodu prema njoj, a i Zunli. Šinwu je povukao Šiha k sebi i povikao mu "Idi tamo!", pokazujući prema gradskom zidu. Kang je bila iznenaĊena vidjevši kako je Ših gotovo trĉao u tom smjeru, stalno iskaĉući iz vode. Šinwu je ostao uz nju i pomogao joj proći uliĉicom. Pao i Zunli su im se pridruţili i pomogli joj, a Pao je plakala i dovikivala joj "Pošla sam naprijed kako bih provjerila dubinu i onda se vratila misleći da ste vi u nosiljci." Dok je Zunli govorio nešto u smislu kako su oni mislili da je ona otišla naprijed zajedno s Pao. Uobiĉajena zbrka. Sa zida ih je ostala posluga poţurivala, promatrajući prestrašenim pogledima uzvodni dio rijeke. "Brzo!", moglo im se proĉitati s usana, "Brzo!" Pod samim zidom voda je još brţe tekla. Kang se borila idući protiv bujice, a njena mala stopala su se ĉesto okliznula. Ljudi su s vrha zida spustili drvene ljestve i Ših se zaigrano uspentrao po njima. Kang se poĉela penjati. Nikada ranije se nije penjala po ljestvama, a to što su je Pao i Zunli odostrag gurali nije joj zapravo pomagalo. Stopala joj nisu bila ni toliko dugaĉka kolika je bila širina preĉki. Nije se mogla odupirati nogama onako kako su to drugi ĉinili. Sada je mogla krajiĉkom oka vidjeti golemi smeĊi val, pun raznih predmeta, kako se razbija o zid, odnoseći ljestve i sve ostalo što je bilo oslonjeno na njega. Povlaĉila se rukama gore, oslanjajući noge na suhu preĉku. Pao i Zunli su je odozdo podupirali i onda je bila povuĉena na vrh zida. Pao, Zunli u Šinwu stvorili su se pokraj nje. Kad su se oni popeli, ljudi su opet podigli te ljestve da i njih ne bi voda odnijela. Mnogi su ljudi našli na zidu utoĉište i sada je on bio poput kakvog dugaĉkog otoka. Ljudi koji su bili na krovu obliţnje pagode mahali su im. Svi na zidu zurili su u Kang koja si je sada popravila svoju dugu halju i prstima odmaknula kosu s lica, provjeravajući je li sve s imanja ovdje na sigurnom. Kratko se osmjehnula. Bilo je to prvi puta da ju je itko od njih vidio kako se osmjehuje. Kada se kasnije toga popodneva, nakon što su ih ĉamcem prebacili na breţuljak na jugu, ponovo našla s Ibrahimom, njezinom je osmjehivanju došao kraj. Povukla ga je dolje k sebi pa su sjedili u cijelom onom kaosu ljudi. − Slušaj me, − rekla je, drţeći ruku na svojem trbuhu − ako ovo što ovdje imamo bude kćer... − Znam − rekao je Ibrahim. − Ako ovo što ćemo dobiti bude kćer... više neće biti omatanja stopala. 50 4 __________________ Kasniji ţivot MNOGO GODINA KASNIJE, CIJELU JEDNU VJEĈNOST KASNIJE, DVOJE STARACA JE SJEDILO NA verandi i promatralo rijeku kako protjeĉe. Tijekom vremena koje su proveli zajedno oni su već sve raspravili, 50 Ţene viših staleţa morale su imati "elegantno" male noge pa se raznim bolnim naĉinima spreĉavao prirodan rast stopala, ostavljajući trajnu deformiranost. (op.prev.)
184 ĉak su zajedniĉki napisali povijest svijeta, i sada su rijetko govorili, osim ako bi zamijetili nešto posebno u prizoru dana koji se gasio. Vrlo rijetko su razgovarali o prošlosti, a baš nikada nisu spominjali ono vrijeme koje su proveli zajedno u zamraĉenoj sobi, ponirući u plamen svijeće i gledajući one ĉudne odbljeske prošlih ţivota. Podsjećanje na to sablasno i zastrašujuće vrijeme bi ih previše uznemirilo. A osim toga, smisao je bio ostvaren, znanje je bilo steĉeno. Naravno, znanje o tome da jedno drugog znaju deset tisuća godina. Oni su bili stari braĉni par. Znali su, i to je bilo dovoljno. Nije bilo potrebe dublje kopati po tome. I to je poput boravka u ništavilu ili kao nirvana. To je dodir onog vjeĉitog. Jednoga dana, prije nego je s tim svojim partnerom izašao na verandu uţivati u zalazu sunca, starac je cijelo poslijepodne proveo sjedeći pred praznim listom papira, razmišljajući, gledajući u one hrpe knjiga i rukopisa koje su posve sakrile zidove njegove radne sobe. Konaĉno je uzeo kist i poĉeo pisati, polako vukući svaki potez. "Bogatstvo i Ĉetiri velike nejednakosti" Razbacani ostaci i ruševine Starog svijeta govore nam da su najstarije civilizacije niknule u Kini, Indiji, Perziji, Egiptu, Srednjem Zapadu i u Anatoliji. Prvi poljoprivrednici u tim plodnim regijama nauĉili su metode obraĊivanja zemlje i skladištenja usjeva, što je omogućilo ţetvu bogatiju od tadašnjih potreba. U svim tim podruĉjima su vrlo brzo vlast preuzeli vojnici, potpomognuti svećenstvom, i njihov je broj brzo rastao, dok su oni ţetveni viškovi, kroz poreze ili otvorenom otimaĉinom, završavali u njihovim rukama. Rad se obavljao u skladu s Konhicijevim opisom, odnosno hinduistiĉkom podjelom na kaste: vojnici, svećenici, zanatlije i seljaštvo. Takvom podjelom rada bila je institucionalizirana moć koju su vojnici i svećenstvo imali nad poljoprivrednicima. To je bila prva nejednakost. U takvoj podjeli rada, ako se to nije zbilo i ranije, muškarci su uspostavili potpunu dominaciju nad ţenama. To se moglo dogoditi i u onom ranijem periodu golog preţivljavanja, no to se ne moţe toĉno ustvrditi, ali ono u što se moţemo uvjeriti vlastitim oĉima jest da u poljoprivrednim kulturama ţene rade i u kući i na poljima. Poljoprivreda zaista zahtijeva da svi rade. Ali od najranijih vremena ţene su radile onoliko koliko su muškarci to zahtijevali. Unutar svake obitelji bila je preslika one globalne situacije: kralj i njegov nasljednik gospodare nad ostalima. To su bile druga i treća nejednakost, muškarca u odnosu na ţene i djecu. U sljedećem kratkom periodu poĉela se razvijati trgovina izmeĊu tih prvih civilizacija, pa je Put svile povezao Kinu, Baktriju, 51 Indiju, Perziju, Srednji Zapad, Rim i Afriku, seleći viškove ţetve po cijelom Starom svijetu. Poljoprivreda je reagirala na ovu novu mogućnost trgovine, i slijedi velik porast proizvodnje ţitarica i mesa, te posebnih vrsta bilja kao što su masline, vinova loza i stabla duda. Majstori zanatlije proizveli su novo oruĊe s kojim se još uspješnije obraĊivala zemlja, proizvodio nov alat i brodovi. Grupe trgovaca su postupno potkopavale onaj monopol moći prvotnih vojno-svećeniĉkih carstava, a zemlju je zamijenio novac kao krajnji izvor moći. Sve se to dogodilo mnogo ranije negoli su to Ibn Kaldun i povjesniĉari Magreba odredili. Do vremena kada nastupa klasiĉni period, oko 1200. p.H., promjene koje je unijela trgovina poremetile su stare obiĉaje i još produbile prve tri nejednakosti, poteţući mnoga pitanja o ljudskoj prirodi. Velike klasiĉne religije javile su se upravo kao pokušaj da se pruţe odgovori na ta pitanja... zoroastrizam u Perziji, budizam u Indiji i racionalistiĉki filozofi u Grĉkoj. No bez obzira na neke metafiziĉke detalje, svaka od tih civilizacija bila je dio svjetskog transfera kapitala koji se seljakao amotamo da bi konaĉno pripao njihovim elitama. Takvo kretanje bogatstva postalo je pokretaĉkom silom promjena ljudskog djelovanja, drugim rijeĉima pokretaĉkom silom povijesti. Sakupljeno bogatstvo skupljalo je još više bogatstva. Od klasiĉnog perioda pa sve do otkrića Novog svijeta (recimo od 1000. p.H. do 1000. n.H.), trgovina je Srednji Zapad uĉinila središnjim dijelom Starog svijeta i velik dio bogatstva je završio tamo. Negdje sredinom tog perioda pojavio se islam i ubrzo poĉeo dominirati tim svijetom. To je, vrlo vjerojatno, 51 Starovjeka drţava na podruĉju današnjeg Afganistana, (op.prev.)
185 imalo neke svoje ekonomske razloge: Islam se, sluĉajno ili ne, pojavio u "središtu svijeta", u regiji koju se ponekad naziva Prevlaka, a koja graniĉi s Perzijskim zaljevom, Crvenim morem, Mediteranom, Crnim morem i Kaspijskim jezerom. U tom se podruĉju nuţno kriţaju sve trgovaĉke rute, poput zmajevih arterija u feng ĉi52 analizi. Zato posebno ni ne ĉudi što je u to doba islam tome svijetu dao dinar kao zajedniĉku valutu i arapski kao zajedniĉki jezik. No islam je uz to bio i religija koja je zaista postala gotovo univerzalnom i moramo shvatiti da je njezina privlaĉnost proizlazila dijelom iz toga što je u, svijetu sve izraţenijih nejednakosti, ova religija govorila o sferi u kojoj smo svi jednaki, o tome kako smo pred Bogom svi jednaki, bez obzira na godine, spol, zanimanje, rasu ili nacionalnost. U tome je leţala privlaĉnost islama: nejednakost se neutralizira i gubi u onoj najvaţnijoj sferi, u vjeĉitom kraljevstvu duše. U meĊuvremenu se trgovina hranom i luksuznom robom nastavila i odvijala uzduţ cijelog Starog svijeta, od al-Andalusa do Kine trgovalo se ţivotinjama, drvetom i metalima, odjećom, staklom, pisanim materijalom, opijumom, lijekovima i, kako je vrijeme prolazilo, sve više i više trgovalo se robljem. Robovi su uglavnom dolazili iz Afrike i s vremenom je ta trgovina postajala sve vaţnijom, jer je bilo sve više poslova koje se trebalo obaviti, a još nisu bila ostvarena ona mehaniĉka poboljšanja koja su kasnije omogućila izradu boljeg alata i strojeva, tako da se sav posao morao obavljati samo uz pomoć ţivotinja i ljudskim radom. Tako je podĉinjenosti seljaštva, ţena i obitelji dodana ova nova nejednakost rasa ili grupa, vodeći ka porobljavanju onih najnemoćnijih naroda. A nejednakost akumuliranja bogatstva u rukama elita nastavljala se. Otkrivanje Novog svijeta samo je ubrzalo taj proces, nudeći još više bogatstva i više robova. Trgovaĉke rute su se sada pomicale s kopna na more i islam više nije kontrolirao ta raspuća onako kako je to ĉinio tisuću godina. Glavno središte akumulacije premjestilo se u Kinu, iako je ona već i ranije bila jedno od središta. Ona je oduvijek bila najmnogoljudnija i od najstarijih vremena svi su narodi s njom trgovali. Trgovaĉka bilanca Rima s Kinom bila je tako loša da je Rim u njoj godišnje gubio milijun unca srebra. Svila, porculan, sandalovina, papar... Rim je, kao i ostatak svijeta, sve to Kini plaćao svojim zlatom i ona se sve više bogatila. A sada, kada je Kina preuzela kontrolu nad zapadnom obalom Novog svijeta, dobila je i golem priljev zlata, srebra i robova. Tako udvostruĉeno skupljanje bogatstva, s jedne strane trgovanje manufakturnom robom a s druge izravno uzimanje, bilo je nešto novo, neka vrsta kumulacije akumulacije. I tako se ĉinilo da Kina izrasta u dominantnu silu svijeta, u takmiĉenju s ranijom dominantnom silom, Dar al-Islamom, koji je još uvijek privlaĉio ljude nadom u jednakost pred Bogom, kad više nema mnogo toga ĉemu bi se mogli nadati na Zemlji. Indija je u to doba postojala kao treća kultura, koja je utjecala na ove dvije, a i one su, naravno utjecale na nju. U meĊuvremenu su se primitivne kulture Novog svijeta, sada povezane s ostatkom ĉovjeĉanstva i odmah od njega porobljene, borile za svoj opstanak. Tako. U najopćenitijem smislu ljudska je povijest priĉa o nejednakoj akumulaciji poţnjevenog bogatstva koje se uvijek premještalo iz jednog središta moći u drugi, šireći one ĉetiri velike nejednakosti. To je povijest. Koliko ja znam, nigdje i nikada nije postojala civilizacija ili trenutak kada je poţnjeveno bogatstvo bilo rasporeĊeno jednoliko i pošteno. Sila se koristila gdje god se to moglo i svaka uspješna prisila dodavala je novi dio općoj nejednakosti koja je rasla razmjerno s nakupljenim bogatstvom; jer bogatstvo i moć su zapravo isto. Oni u ĉijem vlasništvu je bogatstvo kupuju oruţanu silu koja im je potrebna kako bi ozakonili tu rastuću nejednakost. I tako se taj krug nastavlja. Rezultat svega toga je da, dok je onaj malen postotak ljudskih bića ţivio u obilju hrane, materijalnoj udobnosti i mogao se posvetiti uĉenju, oni koji nisu bili te sreće postali su funkcionalni ekvivalent domaćim ţivotinjama, upregnuti od moćnika, stvarajući njima bogatstvo dok sami nisu od toga imali nikakve koristi. Ako ste sluĉajno mala crnoputa seoska djevojĉica, što moţete reći svijetu ili što 52 feng ĉi - Kinesko uĉenje koje promatra ĉovjekov odnos s okolišem u kojem ţivi, kako bi se postigla maksimalna harmonija duhovnih sila. (op.prev.)
186 svijet moţe reći vama? Trpjet ćete primjenu sve ĉetiri velike nejednakosti, ţivot će vam trajati kraće i proţivjet ćete ga u neznanju, gladi i strahu. Zapravo, dovoljna je samo jedna od tih nejednakosti da bi se stvorili takvi uvjeti. Zato treba reći kako je većina ljudi koja je ikada ţivjela bila osiromašena i u ropskoj podloţnosti malenoj manjini onih koji su imali bogatstvo i moć. Za svakog cara ili birokrata, za svakog kalifa i kadiju, za svaki pun i bogat ţivot bilo je deset tisuća ograniĉenih, unazaĊenih i potraćenih ţivota. Ĉak ako se uzme minimalna definicija punog ţivota, još je uvijek toliko onih ĉiji su ţivoti bili uništeni bijedom da se ĉini nemogućim izbjeći zakljuĉak kako je bilo mnogo više izgubljenih ţivota nego onih koji su bili ţivljeni u svoj svojoj punoći. Sve razliĉite religije svijeta pokušavale su objasniti i umanjiti te nejednakosti, ukljuĉujuću tu i islam koji je i potekao iz napora da se stvori neko podruĉje u kojem bi svi bili jednaki; svi su oni pokušavali opravdati te nejednakosti u svijetu. Nitko od njih nije uspio, ĉak ni islam nije uspio; Dar alIslam je jednako zahvaćen tim nejednakostima kao i bilo koji drugi dio svijeta. Zapravo, sada mislim kako indijski i kineski opisi ţivota nakon smrti, sa šest razina postojanja... deve, 53 asure, ljudi, ţivotinje, zlodusi i stanovnici pakla ... kako je to metaforiĉki, ali zapravo toĉan, opis ovog svijeta i tih nejednakosti koje u njemu postoje, gdje deve borave u raskoši i sude ostalima, asure se bore kako bi odrţali deve na njihovim poloţajima, ljudi se onako jedva provlaĉe, kako ljudi to već rade, ţivotinje rade kao ţivotinje, one gladne duše bez doma pate i strepe na rubu pakla, a stanovnici pakla robuju u potpunoj bijedi. Imam osjećaj da ćemo, sve dok broj punih ţivota ne bude veći od onih upropaštenih, morati boraviti u nekoj vrsti pretpovijesti, nedostojnoj velikog ljudskog duha. Povijest, kao priĉa vrijedna priĉanja, poĉet će tek onda kada bude više punih ţivota nego onih praznih. To znaĉi da će proteći još mnogo generacija prije nego otpoĉne povijest. Sve nejednakosti moraju nestati; svi viškovi bogatstva moraju biti pravedno rasporeĊeni. Sve dotad bit ćemo neka vrst majmuna koji nerazgovjetno brbljaju, jer ljudskost, onakva o kakvoj obiĉno volimo razmišljati, još ne postoji. Reĉeno religioznim rjeĉnikom, zaista smo još uvijek u ništavilu i ĉekamo da budemo roĊeni. Starica je ĉitala te stranice koje joj je muţ dao, nervozno hodajući verandom amo-tamo. Kada je završila, stavila je ruku na njegovo rame. Dan se bliţio svom kraju; nebo na zapadu bilo je boje indiga, a na njemu se odmarao mlad mjesec, nalik na srp. Ispod njih je tekla crna rijeka. Ona se uputila do svojeg stalka za pisanje u udaljenom dijelu verande, uzela kist i brzim potezima ispunila stranicu. Dvije divlje guske u sumrak lete prema sjeveru. Svinuti lotos vene u plićaku Blizu je kraj ovog postojanja i Nešto nalik bijesu ispunja mi grudi; Tigar: sljedećeg puta upregnut ću ga U moja kola. A onda me gledaj kako letim. Neće više biti šepanja na ovim lošim stopalima. Sada se više nema što uĉiniti Samo piskarati i u sumrak s voljenim promatrati Breskvin cvijet što pluta dok ga voda nosi. Gledajući unatrag na sve te duge godine Na sve što se dogaĊalo ovako ili onako Mislim da sam najviše voljela riţu i sol. 53 boţanstva (op.prev.)
187 KNJIGA 7. DOBA VELIKOG NAPRETKA
188 1 __________________ Pad Konstantinija LIJEĈNIK OTOMANSKOG SULTANA, KALIFA SELIMA TREĆEG, ISMAIL IBN MANI AL-DIR, ZAPOĈEO je kao armenski kadija koji je u Konstantiniju studirao pravo i medicinu. Zahvaljujući svojim lijeĉniĉkim terapijama i njezi brzo se probijao kroz otomansku birokraciju, sve dok konaĉno i sam sultan nije od njega zatraţio da se pobrine za jednu ţenu iz njegova palaĉe. Ta haremska djevojka se uz Ismailovu pomoć oporavila, a ubrzo nakon toga je i samog sultana Selima izlijeĉio od nekog koţnog oboljenja. Nakon toga sultan ga je proglasio glavnim lijeĉnikom Sublime Porte54 i njegove palaĉe. Ismail je nastavio provoditi svoje vrijeme skromno, obilazeći pacijente i nastavivši sa svojim obrazovanjem, kao što to lijeĉnici ĉine, kroz praksu. Nije se mnogo bavio dvorom. Ispisivao je debele knjige prouĉavanjem pojedinih sluĉajeva, zapisujući simptome, lijekove, terapiju i rezultate. Morao je nazoĉiti pregledu janjiĉara pa je i tamo radio bilješke. Sultan, zadivljen njegovom lijeĉniĉkom vještinom i njegovom predanošću radu, i sam se zainteresirao za njegova prouĉavanja. Ismailu su na raspolaganje bila stavljena tijela svih janjiĉara koje je sultan pogubio u protuudaru 1202.g., i za te je pogubljene zloĉince vjerska zabrana vršenja autopsije proglašena nevaţećom. U kratkom se vremenu trebalo obaviti mnogo posla, mada su tijela bila stavljena u led, pa je i sultan izvršio sekciju nekoliko tijela i pri svakom rezu postavljao pitanja. Brzo je shvatio prednosti vivisekcije i odmah ju je predloţio. Jedne noći 1207.g. sultan je pozvao lijeĉnika u palaĉu Sublime Porte. Jedan od njegovih starih konjušara je umirao i Selim ga je udobno smjestio na leţaju postavljenom na jednoj plitici goleme vage, dok je na drugoj plitici bilo nagomilano onoliko zlata koliko je bilo potrebno da bi oba kraja vage postavljene nasred prostorije bili u savršenoj ravnoteţi. Starac je stenjući leţao na svom leţaju, a sultan je jeo svoj ponoćni obrok i promatrao ga. Rekao je doktoru kako je siguran da će ova metoda dopustiti dokazivanje postojanja duše, ako ona postoji, kao i njezine teţine. Ismail je stajao pokraj tako podignutog leţaja iznemoglog konjušara i njeţno mu na zapešću opipavao puls. Starac je sve teţe disao i sada je jedva hvatao dah. Sultan je ustao i odgurnuo lijeĉnika, pokazujući mu na savršeno preciznu skalu vage. Ništa se nije smjelo poremetiti. Starac je prestao disati. − Ĉekaj, − šapnuo je sultan. − Promatraj. Promatrali su. U prostoriji je bilo desetak ljudi. Vladala je savršena tišina i mir, kao da je cijeli svijet zastao kako bi svjedoĉio ovom pokusu. Polako, vrlo polako, ona plitica na kojoj je leţao mrtvac poĉela se podizati. Netko je uzdahnuo. Plitica s leţajem se podigla i tako ostala u povišenom poloţaju. Starac je sada bio lakši. − Maknite s druge plitice onaj najsitniji uteg, − šapnuo je sultan. Jedan od sultanovih straţara je to uĉinio, maknuvši nekoliko listića zlatnog lišća. Onda još nekoliko. Konaĉno se plitica na kojoj je leţao mrtvac poĉela spuštati, sve dok nije došla nešto ispod razine one druge strane. Straţar je vratio najmanji listić natrag. Vješto je ponovo stavio vagu u ravnoteţu. Ĉovjek je izgubio na teţini ĉetvrtinu zrnca zlata. − Zanimljivo! − izjavio je sultan normalnim glasom. Vratio se svojoj hrani i kretnjom pozvao lijeĉnika. − DoĊi, jedimo. Reci mi što misliš o toj rulji s istoka za koju ĉujemo da će nas napasti. Lijeĉnik je pokazao kako nema nikakvo mišljenje o tome. − Ma sigurno si ĉuo govorkanja, − hrabrio ga je sultan. − Reci mi što si ĉuo. − Kao i svi drugi, ĉuo sam da dolaze s juga Indije, − poslušno odgovori Ismail. − Pobijedili su mogule. Imaju uĉinkovitu armiju i mornaricu kojom plove i gaĊaju obalne gradove. Njihov voĊa sebe naziva Kerala od Travankcora. Osvojili su Safavidsko carstvo i napali Siriju i Jemen... − Sve su to stare vijesti, − prekinuo ga je sultan. − Ono što ja ţelim od tebe, Ismaile, jest objašnjenje. Kako im je uspjelo postići sve to? − Ne znam, vaša ekscelencijo − rekao je Ismail. − U onih nekoliko pisama koja sam primio od medicinskih kolega nisu bile razmatrane vojne stvari. Moţda zato što je njihova vojska vrlo pokretna, ĉuo sam da prelaze i stotinu liga55 na dan. − Stotinu liga?! Pa kako je to moguće? − Ne znam. Jedan od mojih kolega mi je pisao o tretiranju opekotina. Ĉuo sam da njihove armije poštede one koje su zarobili i pošalju ih na poljoprivredne posjede u krajeve koje su osvojili. − Zanimljivo. Jesu li to Hindusi? 54 Sublime Porte (dolazi od franc. prijevoda turske rijeĉi Babiâli), a naziv se koristio za središnji ured suda i vlade otomanskog carstva u Istanbulu, (op.prev.) 55 lig - mjera za duţinu ĉija je vrijednost varirala, pribliţno 0,6 km (op.prev.)
189 − Hindusi, budisti, Sikhi... Stekao sam dojam da oni prakticiraju neku mješavinu te tri vjere ili neku novu religiju koju je izmislio taj sultan iz Travancora. Indijski gurui ĉesto to rade, a on je oĉito jedan od takvih voĊa. Sultan je odmahnuo glavom. − Jedi! − zapovjedio je, a Ismail je podigao ĉašu šerbeta. − Napadaju li grĉkom vatrom56 ili onom crnom alkemijom iz Samarkanda? − upita sultan. − Ne znam. Koliko znam Samarkand je bio napušten, nakon godina kuge i potresa. Ali moţe biti da se u Indiji i dalje razvija tamošnja alkemija. − Znaĉi, napadnuti smo od crne magije, − razmišljao je sultan, djelujući zaintrigirano. − To ne mogu reći. − A što je s njihovom mornaricom? − Vi o tome znate više nego ja, ekscelencijo. Ĉuo sam da oni brode u samom oku oluje. − Oho, još crne magije! − Snaga strojeva, ekscelencijo. Dopisivao sam se sa Sikhom koji mi je rekao da oni zagrijavaju vodu u zatvorenim posudama i onda para juri kroz cijevi poput metka iz puške, a onda udara u lopatice poput onih na kolu vodenice i to onda, poput vesla, gura brodove naprijed. − To bi ih samo moglo gurati natrag. − Oni bi to mogli zvati naprijed, ekscelencijo. Sultan je sumnjiĉavo zurio u svog lijeĉnika. − Eksplodira li koji od tih brodova? − Ĉini se da bi mogao, ako bi nešto pošlo po zlu. Selim je razmišljao. − Pa, to bi bilo jako zanimljivo! Ako bi topovska kugla pogodila jedan od tih njihovih kotlova za zagrijavanje, to bi raznijelo cijeli brod! − Vrlo vjerojatno. Sultan je bio zadovoljan. − To će biti dobra meta za vjeţbu gaĊanja. Hajde sa mnom. Krenuo je iz prostorije, predvodeći onu uobiĉajenu povorku dvorjana: šestoricu tjelesnih ĉuvara, kuhara, posluţitelja hrane, astronoma, osobnog slugu i glavnog crnog eunuha njegovog harema; svi su oni pošli za njim i za lijeĉnikom kojeg je sultan drţao za rame. Prošavši kroz Vrata zadovoljstva, uveo je Ismaila u svoj harem, ne rekavši straţarima niti rijeĉ, ostavivši svoju pratnju da i opet mozga o tome tko bi ga trebao pratiti u harem. Konaĉno su ušli samo posluţitelj hrane i glavni crni eunuh. U haremu je sve bilo prekriveno zlatom i mramorom, svilom i baršunom, a zidovi vanjskih odaja bili su prekriveni vjerskim slikama i ikonama iz doba Bizanta. Sultan je rukom pokazao crnom eunuhu, a ovaj je kimnuo straţaru koji je stajao uz jedna udaljena vrata. Pojavila se jedna od konkubina, a pratile su je ĉetiri sluţavke: bila je to crvenokosa mlada ţena bijele koţe ĉije je golo tijelo sjalo pod plinskom rasvjetom. Nije bila albino nego osoba ĉija je put bila prirodno tako blijeda, jedna od slavnih bijelih ropkinja harema, potomkinja onih rijetkih preţivjelih stanovnika Firanje. Otomanski sultani su ih uzgojili nekoliko generacija, pazeći da lozu odrţe ĉistom. Nitko izvan harema nije nikada vidio ovu ţenu, a nitko izvan sultanove palaĉe nije nikada vidio muškarce koji su se koristili za taj uzgoj. Kosa ove ţene bila je plamene zlatno-crvene boje, bradavice su joj bile ruţiĉaste, a kroz prozirno bijelu koţu nazirale su se modre vene, posebno na njezinim dojkama koje su bile tek malo nabrekle. Lijeĉnik je procijenio da je ona u ĉetvrtom mjesecu trudnoće. Ĉinilo se da sultan to nije opazio; bila je njegova ljubimica i još uvijek ju je uzimao svakoga dana. Sve se odvijalo poznatom rutinom. Robinja se zaputila prema zavjesom zakrivenom leţaju, a sultan ju je slijedio, ni ne trudeći se da za sobom povuĉe zavjesu. Ţene koje su ĉekale pomogle su robinji da se dobro smjesti na jastuke, drţeći joj ruke, a onda su joj raširile noge i podigle ih. Selim je rekao "oh, da" i prišao krevetu. Iz hlaĉa je izvukao svoj uzdignut ud i legnuo na nju. Zibali su se na uobiĉajen naĉin, sve dok, uz nagle pokrete i povik, sultan nije svršio i sjeo pokraj nje, gladeći joj trbuh i noge. Pogledao je prijeko prema Ismailu, kao ga mu je sinula neka misao. − Kako je sada tamo odakle je ona? − upitao je. Lijeĉnik je proĉistio grlo. − Ne znam, ekscelencijo. − Reci mi ono što si ĉuo. − Ĉuo sam da je Firanja zapadnije od Beĉa podijeljena izmeĊu Andalusa i Zlatne horde. Andalusa zauzima bivše franaĉke zemlje i otoke sjevernije od njih. Oni su suniti57 s već uobiĉajenim sufi i vahabi elementima koji se bore za potporu emira. Istoĉno je mješavina Zlatne horde i safavidskih zavisnih prinĉeva, mnogi od njih su šijiti. Mnogi pripadaju sufistiĉkim redovima. Oni nastavaju i otoke, kao i rimski poluotok, mada su tamo većinom Berberi i Malteţani. 56 Misli se na bombe, (op.prev.) 57 Suniti su većinski ogranak islama (manjinu predstavljaju šijiti), danas ih ima oko 800.000.000, tj. ĉine 90% ukupnog broja muslimana, (op.prev.)
190 Sultan je kimnuo. − Dakle, dobro im ide. − Ne znam. Tamo kiši više nego u stepama, ali posvuda su brda ili breţuljci. Postoji zaravan na sjevernoj obali gdje uzgajaju groţĊe i sliĉno. Ĉini mi se da al-Andalus i rimskim poluotok dobro napreduju. Sjevernije od onih brda je već teţe. Govori se kako u tim nizinama još uvijek prijeti opasnost od zaraze. − Zašto? Što se tamo dogodilo? − Tamo je cijelo vrijeme vlaţno i hladno. Barem tako kaţu. − Lijeĉnik je slegnuo ramenima. − Nitko to ne zna. Moţda one ljude tamo njihova bijela koţa ĉini prijemljivim za kugu. − Ali sada tamo ţive dobri muslimani i nema znakova bolesti. − Da. Balkanski otomani, Andalusi, Safavidi, Zlatna horda. Svi su oni muslimani, osim nešto Ţidova i Zota. − Ali islam je podijeljen − sultan se opet zamislio, gladeći dlanom ropkinjine crvene stidne dlaĉice. − Reci mi ponovo, odakle dolaze preci ove djevojke. − S otoĉja uz sjevernu obalu Frankije, − odgovorio je lijeĉnik. − Iz Engleske. Ljudi su tamo bili vrlo blijedi, a oni na udaljenijim otocima izbjegli su kugu i bili su otkriveni i zarobljeni stoljeće ili dva kasnije. Govori se kako oni i nisu imali pojma da se nešto dogodilo. − Dobra zemlja? − Uopće ne. Šume ili stijene. Ţive od ovaca i ribe. Vrlo primitivni, gotovo kao oni u Novom svijetu. − Gdje su pronašli gomile zlata. − Koliko se ja razumijem, Engleska je poznatija po kositru nego po zlatu. − Koliko od tih preţivjelih su zarobili? − Ĉitao sam kako ih je bilo nekoliko tisuća. Većina ih je umrla ili su se pomiješali s ostalom populacijom. Moguće je da vi imate posljednje ĉiste ostatke rase. − Da. A ova je zatrudnjela s jednim od njihovih ljudi. Brinemo o tim muškarcima s jednakom paţnjom kao i o ţenama, kako bismo odrţali lozu. − Vrlo mudro. Sultan je pogledao svojeg crnog eunuha. − Sad sam spreman za Jasminu. Ušla je druga djevojka, vrlo crna, a tijelo kao da je bilo dvojnik tijela one bijele djevojke. Jedna pokraj druge izgledale su poput šahovskih figura. Sada je na krevetu crna djevojka zamijenila bijelu. Sultan je ustao i prišao joj. − Pa, Balkan je otuţno mjesto, ali zapadnije od njega je moţda bolje. Mogli bismo glavni grad carstva preseliti u Rim, baš kao što su oni svojeg preselili ovamo. − Da. Ali rimski poluotok je ponovo u potpunosti naseljen. − I Venecija? − Ne. Još uvijek je pusta, ekscelencijo. Tamo su ĉesto poplave i tamo je kuga bila posebno opaka. Sultan Selim je napućio usne. − Ja ne volim... ah... ne volim vlagu. − Ne, ekscelencijo. − Ništa, morat ćemo se ovdje boriti s njima. Reći ću vojnicima da će njihove duše, ta najdragocjenija ĉetvrtina grama u njima, otići u raj ako budu umrli u obrani Sublime Porte. A tamo će oni ţivjeti tako kao što ja ţivim ovdje. Saĉekat ćemo te osvajaĉe kod tjesnaca. − Da, ekscelencijo. − A sada me ostavi. Ali kad se indijska mornarica pojavila, nije to bilo u Egejskom, nego u Crnom moru, u tom otomanskom moru. Mali crni brodovi ispunili su Crno more, brodovi koji su sa strane imali kotaĉe i nisu imali jedara, nego se samo vidio bijeli dim što je izlazio iz dimnjaka koji su se izdizali iznad kabina na palubi. Bili su nalik pećima kakve ĉeliĉane i ĉinilo se da će potonuti kao kamen. Ali nisu. Dimili su prolazeći relativno slabo ĉuvanim Bosporom, pucajući u obalne bitnice i raznoseći ih, a onda se usidrili kod Sublime Porte, podalje od obale. Odande su rasprskavajućim granatama gaĊali palaĉu Topkapi i paradne artiljerijske jedinice koje su branile tu stranu grada i koje su bile dugo zanemarivane, jer nitko već stoljećima nije napadao Konstantiniju. A pojavili su se u Crnom moru!... To nitko nije mogao objasniti. U svakom sluĉaju, bili su tu i pucali su po obrani sve dok ova nije utihnula, a onda je hitac za hicem pogaĊao zidine palaĉe i ostatke artiljerije s druge strane Zlatnog roga. Gradsko stanovništvo stisnulo se u kućama ili pobjeglo u dţamije, ili napustilo grad i uputilo se u poljoprivredno podruĉje što se prostiralo iza Teodozijevog zida; grad je doskora izgledao posve napušten, osim što su neki mladići izašli van kako bi promatrali taj napad. Sve ih je više izlazilo na ulice kad se ĉinilo kako ti ĉeliĉni brodovi ne namjeravaju gaĊati grad nego samo Topkapi koji je, usprkos neprobojnim zidinama, pretrpio velika oštećenja. Sultan je pozvao Ismaila u tu veliku metu topništva. Ovaj je upravo bio pakirao hrpe papira koje su se skupile tijekom proteklih nekoliko godina, kao i sve bilješke, skice i uzorke. Rado bi bio sve to poslao u
191 lijeĉniĉku medresu u Nsari, gdje je boravila većina kolega s kojima se dopisivao; ili ĉak u bolnicu u Travancoru, u dom njihovih napadaĉa, ali jednako tako i dom nekih od najvjernijih kolega s kojima se dopisivao. Sada nije bilo naĉina da se takvo što izvede pa je sve to ostavio u svojim sobama, a na vrh svih tih stvari stavio je poruku u kojoj je bio naveden sadrţaj svih paketa, a onda se opustjelim ulicama zaputio do Sublime Porte. Bio je sunĉan dan; iz velike modre dţamije ĉuli su se glasovi, ali osim toga moglo se samo vidjeti ponekog psa, kao da je došao Sudnju dan iza kojeg je ostao samo Ismail. Sudnji dan je svakako došao za palaĉu; granate su je udarale svakih nekoliko minuta. Ušao je i odveli su ga sultanu koji je izgledao kao da ga cijeli taj dogaĊaj raduje, kao da je na kakvom vašaru. Selim Treći stajao je na najvišem tornjiću Topkapija, potpuno vidljiv floti koja ih je gaĊala, promatrajući cijeli dogaĊaj kroz dugaĉak srebrni teleskop. − Zašto ovi ĉeliĉni brodovi ne potonu? − upitao je Ismaila.− Mora da su teški kao sanduci s blagom. − Moraju u trupu imati dovoljno zraka koji im omogućava plutanje, − odgovorio je lijeĉnik, a u glasu mu se osjećao prizvuk isprike zbog nedostatnosti ovakvog objašnjenja. − Kad bi im se trup probušio, sigurno bi potonuli brţe nego drveni brodovi. Jedan od brodova je opalio hitac i pritom se zadimilo i izgledalo kao da je brod kliznuo u vodu. Bile su to zgodne stvarce, ti brodovi, poput kakvih velikih zaljevskih jedrenjaka ili golemih vodenih buba. Taj je hitac pogodio zid palaĉe, negdje lijevo i Ismail je osjetio pod nogama potres. Uzdahnuo je. Sultan ga je pogledao − Bojiš se? − Pomalo, ekscelencijo. Sultan se osmjehnuo. − DoĊi, ţelim da mi pomogneš odluĉiti što bih ponio. Treba mi onaj najvrjedniji nakit. − Ali onda je opazio nešto na nebu. − Što je ono? − Prislonio je oko uz teleskop. Ismail je podigao pogled i na nebu ugledao neku crvenu toĉku, koju je nosio povjetarac iznad grada i bila je nalik crvenom jajetu. − Ispod toga visi košara! − povikao je sultan. − A u njoj su ljudi! − Smijao se − Ovi znaju kako će prisiliti stvari da lete zrakom! Ismail je rukom zaštito oĉi od sunca. − Mogu li na trenutak pogledati kroz tu spravu, ekscelencijo? Ispod bijelih pahuljastih oblaka, crvena je toĉka plovila prema njima. − Vruć zrak se diţe, − rekao je Ismail, šokiran spoznajom o ĉemu se tu radi. − Sigurno u košari imaju neko loţište pa se zrak zagrijan vatrom podiţe u onu vreću i tamo ostaje zarobljen pa se tako cijela stvar podigne i leti. Sultan se opet nasmijao. − Prekrasno! − Opet je uzeo dalekozor. − Ipak, ne vidim nikakav plamen. − Plamen mora biti malen, inaĉe bi spalio vreću. Ako imaju metalnu posudu s ugljenom onda to i ne moţete vidjeti. A kad se ţele spustiti, samo priguše vatru. − I ja to ţelim imati. − izjavio je sultan. − Zašto meni nisi napravio jednog takvog? − Nisam se toga sjetio. Sada je sultan bio posebno ushićen. Crvena vreća je skrenula prema njima. − Nadajmo se da će ih vjetar odnijeti u nekom drugom smjeru, − rekao je Ismail, promatrajući. − Ne! − viknuo je sultan. − Ţelim vidjeti što se s tim moţe uĉiniti. I dobio je to što je htio. Lebdeća vreća prešla je iznad palaĉe, neposredno ispod oblaka, ili izmeĊu njih, ili se ĉak i zavukla u jednog. Ismail je imao osjećaj da to leti zrakom poput ptice. Ljudi u zraku, kao ptice! − Oborite je! − vikao je sultan, pun entuzijazma. − Pucajte u tu vreću! Straţa palaĉe se trudila, ali onaj top koji je preostao na razvaljenim zidinama nije mogao podići cijev dovoljno visoko. Pucali su iz mušketa, a pucnjevi su bili popraćeni sultanovim vikanjem. Dim baruta ispunio je zrak, miješajući se s mirisom citrusa, jasmina i prašine. Ali, onoliko koliko su oni to mogli vidjeti, izgleda da nitko nije pogodio crvenu vreću. Sudeći prema licima koja su ih gledala preko ruba košare, omotanima u tople vunene šalove, Ismail je pomislio kako su oni moţda izvan dometa, previsoko da bi ih mogli pogoditi. − Zrna vjerojatno ne lete tako visoko, − rekao je. A opet, oni nikada neće biti toliko visoko da ne bi mogli bacati stvari po bilo ĉemu što je ispod njih. Ĉinilo se da im ovi iz košare mašu, a onda je odozgo neka crna toĉka poĉela padati, poput sokola koji se strmoglavio, nevjerojatno kompaktnog i brzog sokola koji se strmoglavio na jedan od krovova unutrašnjeg dijela palaĉe i tamo eksplodirao, pa cijelo dvorište i vrt zasuo krhotinama crjepova. Sultan je vikao kao lud. Još su tri bombe pale na palaĉu, jedna na zid gdje su vojnici bili okupljeni oko topa i pobila ih. Ismaila su boljele uši, više od sultanova deranja nego od tih eksplozija. Pokazao je prema ĉeliĉnim brodovima − Uplovljavaju! Brodovi su bili blizu obale i spuštali u vodu ĉamce pune ljudi. Tijekom tog iskrcavanja pucanje s drugih brodova se nastavilo, intenzivnije nego prije. Njihovi ĉamci su se spremali pristati na obalu, u onom dijelu gdje su gradske zidine bile razorene. − Ubrzo će biti tu, − procijenio je Ismail. − U meĊuvremenu je ona crvena vreća s košarom skrenula prema zapadu, prošavši iznad palaĉe i otvorenog polja izvan zidina.
192 − Hajde, − naglo je rekao Selim, grabeći Ismaila za ruku. − moramo poţuriti. Trĉali su niz pogoĊeno mramorno stubište, praćeni onom sultanovom svitom. Sultan ih je vodio labirintom soba i hodnika duboko ispod palaĉe. Ovdje dolje, uljanice su jedva osvjetljavale odaje ispunjene novcem i predmetima skupljenim tijekom ĉetiri stoljeća otomanske vladavine, a moţda i bizantsko blago, ako ne i rimsko i grĉko ili hetitsko i sumeransko; sva bogatstva ovog svijeta bila su nagurana u te prostorije. Jedna je bila potpuno ispunjena zlatom, većinom u obliku zlatnika i poluga; druga predmetima bizantske sakralne umjetnosti, druga pak starim oruţjem; u nekim sobama su bila krzna i namještaj izraĊen od egzotiĉnih vrsta drveta, a u nekima su bile gromade obojenog kamenja koje su, po Ismailovoj procjeni, bile potpuno bezvrijedne. − Nemamo vremena pregledavati sve ovo, − upozorio je, kaskajući za sultanom. Selim se samo nasmijao. Projurio je dugaĉkom galerijom ili skladištem slika i kipova do neke malene poboĉne sobe, prazne, osim niza vreća koje su leţale na klupi. − Nosite ovo, − zapovjedio je slugama kada su ih ovi sustigli, a onda je već izjurio, dobro znajući kamo ide. Došli su do stubišta što se spuštalo niz stijenu ispod palaĉe: ĉudan prizor, polirano mramorno stubište koje se spušta u ovakvu kamenu rupetinu u samoj utrobi zemlje. Koliko je Ismail znao, tu je, nešto juţnije i istoĉnije, bio golem rezervoar gradskog vodovoda, ali kada su se spustili u prirodnu špilju na ĉijem je dnu bila voda, spazili su kameni dok i uz njega privezan dugaĉak uzak brodić s posadom koja se sastojala od vladareve garde. Baklje na doku i svjetiljke na brodiću osvjetljavale su scenu. Bilo je oĉito da se nalaze boĉno od špilje koja je sluţila kao cisterna i da mogu odveslati do nje. Selim je Ismailu pokazao kako se posvuda oko tog stubišta nalazi eksploziv, stavljen u pukotine stijene i u posebno izbušene rupe; kad se budu dovoljno udaljili, ovaj će prolaz vjerojatno biti raznesen, a zajedno s tim bi se mogao urušiti i izvjestan dio temelja palaĉe. U svakom sluĉaju će put kojim su oni otišli biti zatvoren i bit će ih nemoguće slijediti. Ljudi su bili zaposleni utovarom stvari na brod, dok je sam sultan provjeravao eksploziv. Kada su bili spremni za pokret, on je osobno upalio fitilj, radosno se osmjehujući. − Pridruţit ćemo se balkanskoj armiji i preko Jadranskog mora prijeći u Rim, − objavio je. − Osvojit ćemo zapad, a onda se vratiti i udariti na ove nevjernike. Na znak ĉasnika, vojnici su to radosno pozdravili, a to je, zbog jeke, zvuĉalo kao da ih ima na tisuće. Sultan je ovu aklamaciju doĉekao raširenih ruku, a onda stupio na brodić kojeg su troje ili ĉetvoro njegovih ljudi odrţavali u ravnoteţi. Nitko nije primijetio kako se Ismail okrenuo i pojurio natrag po onom miniranom stubištu, ususret jednoj drukĉijoj sudbini. 2 __________________ Travancor SULTANOVI STRAŢARI SU MINIRALI I KAVEZE ZOOLOŠKOG VRTA PALAĈE, PA KAD SE ISMAIL popeo onim stubama i izašao na zrak, zatekao je na terenima palaĉe kaos, jer su i napadaĉi i branitelji podjednako jurili uokolo loveći ili bjeţeći od slonova, lavova i ţirafa. Par crnih raskrvavljenih nosoroga koji je izgledao poput veprova iz neke noćne more, jurio je kroz gomilu ljudi koji su vikali i pucali. Ismail je podigao ruke, iako je oĉekivao da će ga ubiti i pomislio kako bijeg sa Selimom moţda ipak nije bila tako loša zamisao. No nitko osim ţivotinja nije bio pogoĊen. Neki od straţara palaĉe leţali su na tlu, mrtvi ili ranjeni, a ostali su se predali i sada su bili zarobljeni i zadavali mnogo manje problema nego ţivotinje. Zasad se ĉinilo kako masakriranje pobijeĊenih nije bio uobiĉajeni postupak ovih osvajaĉa, posve u skladu s glasinama koje su se o njima širile. Zapravo su poţurivali zarobljenike da se sklone na sigurnije mjesto, jer su hici još uvijek potresali tlo, dim je izbijao iz prozora i otvora stubišta, a zidovi i krovovi su se urušavali; zbog postavljenog eksploziva i podivljalih ţivotinja ĉinilo se pametnim na neko vrijeme napustiti Topkapi. Svi su se ponovo okupili na mjestu zapadno od Sublime Porte, s unutrašnje strane Teodozijevog zida, na zemljištu za parade gdje je sultan znao obavljati smotru svojih trupa ili ponekad ĉitati. Ţene harema bile su sada u šatoru, okruţene svojim eunusima i ĉuvarima zida. Ismail je sjeo zajedno s onima iz dvorske svite koji nisu otišli: s astrologom, ministrima za razne poslove, kuharima, slugama i ostalima. Dan je već bio pri kraju pa su ogladnjeli. Kasno poslijepodne došla je skupina indijskih vojnika noseći pogaĉe. Bili su to niski, tamnoputi ljudi. − Vaše ime, molim? − upitao je jedan od njih Ismaila. − Ismail ibn Mani al-Dir.
193 Ĉovjek je vertikalno vukao prst po nekom spisku kojeg je drţao u rukama, pokazujući onda drugom vojniku ono što je pronašao. Ovaj drugi, koji je izgledao kao da bi mogao biti ĉasnik, kritiĉkim je pogledom odmjerio Ismaila. − Jeste li vi lijeĉnik, Ismail od Konstantinija, koji je slao pisma Bakti, koja vodi vjersku zajednicu bolnice u Travancoru? − Da, − odgovorio je Ismail. − PoĊite sa mnom, molim. Ismail je ustao i pošao za njim, usput brzo jedući onu pogaĉu. Bez obzira što mu je sudbina namijenila, skapavao je od gladi; a i nije bilo nekog znaka kako će ga izvesti van i strijeljati, zapravo je spominjanje Baktinog imena ukazivalo na nešto posve suprotno. U obiĉnom, ali prostranom, šatoru neki je ĉovjek sjedeći za stolom ispitivao zarobljenike meĊu kojima Ismail nije poznao nikoga. Odveli su ga naprijed, a sluţbenik koji je ispitivao radoznalo ga pogleda i reĉe mu na perzijskom. − Nalazite se visoko na popisu onih koji se moraju javiti Kerali od Travancora. − IznenaĊen sam što to ĉujem. − Trebam vam ĉestitati. Ĉini se kako je to na zahtjev Bakte, koja je na ĉelu vjerske zajednice travankorske bolnice. − Da, s njom se dopisujem već godinama. − Sve je jasno. Molim, dopustite ovom satniku da vas povede na brod koji odlazi za Travancor. Ali prije toga jedno pitanje: reĉeno nam je da ste sultanov intimus. Je li to toĉno? − Tako je bilo. − Moţete li reći kamo je sultan otišao? − Pobjegao je, zajedno sa svojom tjelesnom straţom, − odgovorio je Ismail. − Vjerujem kako je krenuo na Balkan s namjerom da obnovi zapadni sultanat. − Znate li kako su pobjegli iz palaĉe? − Ne. Kao što vidite, mene su ostavili. Motore njihovih brodova pokretala je toplina vatre, baš kao što je to Ismail ranije ĉuo, vatre koja je gorjela u pećima i zagrijavala vodu i tako nastala para je cijevima voĊena na lopatice kotaĉa koji su se nalazili s oba boka brodskog trupa. Ventilima se kontroliralo kolika će koliĉina pare ići na koji od tih kotaĉa pa se tako brod mogao i u mjestu okretati. Kada su imali vjetar u krmu, posada je podizala mala jedra pa je brod plovio na uobiĉajen naĉin, ali sa dodatnim impulsom koji su davala ona dva kotaĉa. Peći su loţili ugljenom i spominjali su leţišta ugljena u brdima Irana koja su tolika da će njime moći dovijeka loţiti svoje brodove. − Tko je izgradio ove brodove? − upitao je Ismail. − Kerala od Travancora je naruĉio njihovu izradu. Metalcima u Anadoliji je reĉeno da naprave peći, kotlove i lopatice kotaĉa. Brodograditelji u lukama na istoĉnom kraju Crnog mora izradili su sve ostalo. Pristali su u maloj luci pokraj Trebizonda i Ismaila su ukljuĉili u skupinu koja je odatle odjahala na jug i istok kroz Iran, preko beskonaĉnih grebena pustih brda i snjeţnih planina do Indije. Posvuda su bile trupe tih niskih tamnoputih ljudi odjevenih u bijelo, na konjima, s mnoštvom topova postavljenih na kotaĉe i rasporeĊenih na sva istaknuta mjesta svakoga grada i svakog raskriţja putova. I svi su ti gradovi izgledali neoštećeno, puni uţurbanosti i napretka. Mijenjali su konje u utvrĊenim vojnim postajama gdje bi onda i prenoćili. Mnoge takve postaje bile su locirane u podnoţju kakvog breţuljka, uz veliku logorsku vatru koja je gorjela tijekom cijele noći. Njenu svjetlost bi povremeno prekidali zastorima pa su tako razgovarali putem svjetlosnih signala koji su se prenosili na velike daljine, od jedne vatre do druge, preko cijelog tog novog carstva. Kerala je bio otišao u Delhi i vratit će se u Travancor za nekoliko tjedana, Bakta je bila u Benaresu i treba se vratiti za nekoliko dana. Rekli su mu kako ona jedva ĉeka susret s njim. Ismail je u meĊuvremenu otkrivao koliko je ovaj svijet velik. A ipak nije beskrajan. Nakon deset dana neprekidnog jahanja prešli su Ind. Na zelenoj zapadnoj obali Indije ĉekalo je novo iznenaĊenje: Ukrcali su se u kola, ţeljezna poput onih njihovih brodova, sa ţeljeznim kotaĉima, i vozili se putem napravljenim od paralelnih ţeljeznih traĉnica po kojima su ta kola klizila tako glatko kao da lete, prolazeći posred starih gradova kojima su toliko dugo vladali moguli. Tako se vozeći prešli su i kroz lakše prohodni rubni dio Dekana, idući prema jugu kroz beskrajne nasade kokosovih palmi, a snagom pare kretali su se brzo poput vjetra prema Travancoru, na jugozapadnoj obali Indije. Slijedeći posljednje uspjehe carstva, mnogi ljudi su se preselili u taj grad. Nakon što su se polako provezli kroz zonu voćnjaka i polja zasijanih neĉim što Ismail nije znao prepoznati, prispjeli su do samog ruba grada. Cijela je periferija bila naĉiĉkana novim zgradama, posjedima, pilanama, i ĉinilo se kao da se u duţini mnogo liga i u svim pravcima prostire golemo gradilište.
194 No i unutrašnji dio grada se bio promijenio. Njihov vlak napravljen od meĊusobno povezanih ţeljeznih vagona zaustavio se na velikoj ĉistini punoj takvih paralelnih traĉnica i odande su pješice otišli u centar grada. Bijele mramorne palaĉe, vrlo malene u usporedbi sa standardima Sublime Porte, bile su podignute posred parka koji je vjerojatno nastao na mjestu gdje je ranije bila stara gradska jezgra. Iz tog parka se pruţao pogled na luku punu raznih brodova. Na juţnoj strani se moglo vidjeti brodogradilište u kojem su se radili novi brodovi; dok se pruţao u plitko zeleno more i on je, kao i dio zatvorenog mora koje je štitio dugaĉak niski otok, bio pun velikih brodova, a izmeĊu njih su bili oni manji, na jedra i na vesla. U usporedbi s prašnjavom snenošću konstantinijske luke, ovdje je sve vrvjelo ţivotom. Ismail je na konju prošao uţurbanim središtem grada i dalje, sve dolje do obale, do nasada palmi iza velike ţute plaţe. Ovdje su zidine okruţile velik budistiĉki samostan i već su se izdaleka mogle kroz nasade nazrijeti nove zgrade. Pokraj obalnih zgrada vidio se mol podignut na stupovima uz kojeg je bilo nekoliko parnih brodova. Ovo je, oĉigledno, bilo sjedište slavne bolnice u Travancoru. Unutar samostanskih terena nije bilo vjetra i vladao je mir. Ismaila su poveli u blagovaonicu gdje su ga posluţili jelom, a onda su mu ponudili da sa sebe spere sve neugodnosti putovanja. Mjesto namijenjeno kupanju bilo je oploĉeno, a bilo je i tople i hladne vode, ovisno o tome koji bazen je odabrao, a bazeni s hladnom vodom nalazili su se na otvorenom. Na zelenoj tratini, podalje od dijela namijenjenog pranju, nalazili su se mali paviljoni okruţeni cvijećem. Dobio je ĉistu smeĊu odjeću i bosonog se uputio pokošenim travnjakom do paviljona gdje je jedna starica razgovarala s nekim ljudima. Kada ih je vidjela kako prilaze zastala je, a Ismailov vodiĉ je predstavi. − Ah, drago mi je, − rekla je ţena na perzijskom. − Ja sam Bakta, ovdje sam predstojnica, i bila sam vaš ponizni korespondent. − Ustala je i sklopljenih se ruku poklonila Ismailu. Prsti su joj bili kvrgavi, korak krut; Ismailu se ĉinilo da ona boluje od artritisa. − Dobrodošli u naš dom, − rekla je. − Dopustite da vam natoĉim ĉaj, ili kavu, ako vam je draţa. − Rado ću popiti ĉaj, − rekao je Ismail. − Bodhisatva, − rekao je glasnik predstojnici − Kerala će nas posjetiti za sljedećeg mladog mjeseca. − To nam je velika ĉast, − rekla je. − Mjesec će tada biti u konjunkciji s jutarnjom zvijezdom. Hoćemo li imati vremena dovršiti mandale? 58 − Oni misle da hoćemo. − Vrlo dobro. Nastavila je toĉiti ĉaj. − Nazvao te je bodhisatvom? − upita Ismail. Predstojnica se smijuljila poput djevojĉice. − To je znak ljubavi i uopće nije utemeljen. Samo sam siromašna redovnica kojoj je pruţena ĉast da neko vrijeme ravna ovom bolnicom, s našim Keralom. − Kada smo se dopisivali, nisi to spominjala. Mislio sam kako si tek obiĉna redovnica u neĉem što je istodobno i medresa i bolnica. − Dugo vremena je i bilo upravo tako. − Kada si postala predstojnicom? − Po tvojem brojanju godina to bi bilo 1194. Prije mene predstojnik je bio jedan niponski lama. On je prakticirao niponski oblik budizma kojeg su ovamo donijeli njegovi prethodnici kada je Kina osvojila Nipon. Kinezi progone i vlastite budiste, a u Niponu je to bilo još gore. Zato su došli ovamo, najprije u Lanku i onda ovamo. − I studiraju medicinu, pretpostavljam. − Da. Moj prethodnik je posebno jasno vidio stvari i bio je vrlo radoznao. Općenito uzevši, mi vidimo kao da je noć, a on je stajao u jutarnjoj svjetlosti, jer je vjeĉito provjeravao ono što navodno znamo. Mogao je osjetiti snagu stvari, silu pokreta i to je testirao na sve moguće naĉine. Još uvijek prolazimo kroz vrata koja nam je on otvorio. − Mislim da ste ga slijedili i u neka nova podruĉja. − Da, stalno se otkriva nešto novo i otkad je on napustio svoje tijelo radili smo vrlo naporno. Naglo poboljšanje transporta donijelo nam je mnogo znaĉajnih i korisnih dokumenata, ukljuĉivši i neke iz Firanje. Meni postaje sve jasnije kako je taj otok, Engleska, nešto što bi moglo postati nalik Niponu na drugom kraju svijeta. Sada su tamo stoljećima nesjeĉene šume u koje su zarasle ruševine pa mogu trgovati drvetom, a 58 Mandala izvorno znaĉi krug. U hinduistiĉkoj i budistiĉkoj religiji: krugom ili pravokutnikom uokviren, ĉesto vrlo komplicirano nacrtan, simbol koji je istovremeno saţetak kozmiĉke objave, slika svijeta i aktualizacija boţanskih sila, a koncentriĉno nizanje ĉetverokuta povezano je sa Sunĉevim i Mjeseĉevim ciklusima. Postoji vjerovanje da mandala moţe onog tko je promatra dovesti do iluminacije, (op.prev.)
195 grade i vlastite brodove. Donose nam knjige i rukopise pronaĊene u tim ruševinama, a znanstvenici su ovdje i posvuda oko Travancora nauĉili njihov jezik i preveli te knjige koje su vrlo zanimljive. Ljudi poput Gospodara Henlyja su mnogo napredniji nego bi to mogao pomisliti. Zalaţu se za uĉinkovito organiziranje, dobro voĊenje knjiga, stalno obrazovanje i voĊenje podataka temeljem kojih će se odrediti daljnja proizvodnja, rijeĉju da se gospodarstva treba voditi racionalno, kao što mi ovdje radimo. Imali su parne kotlove i mogli su svoje peći uţariti toliko da postanu bijele, ili barem svijetlo ţute. U njihovo vrijeme ĉak su se bojali da bi mogli ostati bez šuma. Henly je izraĉunao kako jedna takva peć moţe u samo ĉetrdeset dana potrošiti sva stabla u radijusu jedne jogande. − I to će se vjerojatno opet dogoditi, − rekao je Ismail. − Bez sumnje, i brţe. Ali u meĊuvremenu se bogate. − A ovdje? − Ovdje smo bogati na jedan drukĉiji naĉin. Pomaţemo Kerali, a on svakog mjeseca povećava bogatstvo kraljevstva i unutar tih granica sve teţi ka poboljšanju. Raste više hrane, proizvodi se više odjeće. Sve je manje ratova i banditizma. Kada su popili ĉaj, Bakta ga je provela po imanju bolnice. Kroz samo središte protjecala je brza rijeka na kojoj su bile podignute ĉetiri vodenice, a pri dnu cisterne u koju se skupljala kišnica nalazio se otvor kojim se regulirala koliĉina vode koja će teći u kanale za navodnjavanje. Posvuda oko rijeke bilo je zelenilo i stabla palmi, osim što su uz vodenice bile podignute još ĉetiri velike drvene zgrade iz kojih su dopirali razni zvukovi i iz kojih se, kroz visoke dimnjake graĊene od opeke, dizao dim. − Topionica, kovaĉnica, pilana i radionica. − Pisala si i o proizvodnji oruţja, − rekao je Ismail − i o barutani. − Da. Ali Kerala nam nije htio natovariti još i taj teret, jer se budizam, općenito uzevši, protivi nasilju. Poduĉili smo njegovu armiju o nekim stvarima vezano uz oruţje, jer oni pruţaju zaštitu Travancoru. Od Kerale smo traţili samo ovo... rekli smo mu kako je budistima vaţno da rade na dobru i on nam je obećao kako će u svim zemljama koje budu pod njegovom vlašću izdati zakone koji će spreĉavati nasilje meĊu ljudima. Mi mu zapravo pomaţemo zaštititi ljude. Naravno, ĉovjek postane sumnjiĉav kada vidi što vladari rade, ali ovoga jako zanimaju zakoni. Na kraju ipak uĉini ono što mu se sviĊa. Ali voli zakone. Ismail se prisjetio osvajanja Konstantinija koje je proteklo gotovo bez krvi. − U tome mora biti nešto istine, inaĉe ja ne bih bio ţiv. − Da, priĉaj mi o tome. Nekako zvuĉi kao da ta otomanska prijestolnica i nije bila ţestoko branjena. − Nije. No to je dijelom bilo zbog naĉina kako su bili napadnuti. Ljudi su bili nervozni zbog tih parnih brodova i letećih vreća koje se lebdjele na nebu. Ĉinilo se da je Baktu to zanimalo. − Moram priznati kako je to naše djelo. No brodovi ipak ne djeluju tako strašno. − Pokušaj razmišljati o svakom tom brodu kao o pokretnoj topniĉkoj bitnici. Kimnula je. − Mobilnost je jedna od Keralinih parola. − I mogla bi biti. Na kraju je ta mobilnost pobijedila, a sve što je bilo unutar dometa s mora bilo razoreno. A cijeli je Konstantinij unutar dometa s mora. − Razumijem što ţeliš reći. Provela ga je kroz samostan i kroz radionice, otišla s njim dolje do pristaništa i brodogradilišta gdje je bilo buĉno. Kasnije toga dana pošli su u bolnicu i Bakta ga je provela kroz prostorije u kojima su redovnici uĉili medicinu. Uĉitelji su se okupili kako bi ga pozdravili i pokazali su mu na jednom zidu policu s knjigama i papirima koju su posvetili pismima i crteţima koje je on tijekom godina slao Bakti, a sve je to bilo katalogizirano po nekom sustavu kojeg on nije razumio. − Svaka je stranica bila mnogo puta prepisana, − rekao je neki ĉovjek. − Vaš rad izgleda sasvim drukĉije od kineske medicine, − rekao je jedan drugi. − Nadali smo se da ćete nam govoriti o toj razlici izmeĊu njihove i vaše teorije. Ismail je odmahivao glavom dok je prstima prelazio preko tih tragova njegovog ranijeg postojanja. Nikada ne bi rekao da je toliko mnogo pisao. Moţda je ĉak i na ovoj polici po nekoliko istih primjeraka. − Nemam nikakvih teorija, − rekao je. − Samo sam biljeţio ono što sam vidio. Naravno, bit će mi drago s vama porazgovarati o bilo ĉemu. − Bilo bi vrlo dobro kada bi cijelom skupu govorio o tim stvarima, − rekla je predstojnica. − Ima ih mnogo koji bi te ţeljeli ĉuti i postaviti ti pitanja. − Naravno, bit će mi drago. − Hvala. Onda ćemo se sutra okupiti. Negdje je ura pokrenula zvono koje se javljalo svakoga sata. − Kakvom vrstom ure se koristite? − Nekom verzijom Baskarevog ţivinog kotaĉa, − odgovorila je Bakta i povela ga do visoke zgrade u kojoj je bila ura. − Vrlo dobro sluţi za astronomske proraĉune i Kerala je prema njoj odredio poĉetak nove
196 godine, mnogo toĉnije nego ikada prije. Ali iskreno ću ti reći kako sada isprobavamo ure ĉiji se mehanizam koristi utegom. TakoĊer isprobavamo i ure koje imaju oprugu i koje bi bile vrlo korisne na moru, gdje je toĉno vrijeme presudno za izraĉun poloţaja broda. − Ne razumijem se u to. − Znam, ti si se posvetio medicini. − Da. Kad su sljedećeg dana ponovno došli u bolnicu, u velikoj sali za operacije doĉekalo ih je mnogo redovnika i redovnica koji su, odjeveni u svoje svjetlije i tamnije smeĊe i u ţute redovniĉke halje, posjedali po tlu. Baktini su pomoćnici donijeli nekoliko debelih knjiga na stol za kojim je Ismail trebao govoriti, a sve su te knjige bile prepune crteţa iz anatomije, većinom kineskih. Ĉinilo se kako oni ĉekaju da on poĉne govoriti pa je rekao: − Drago mi je što vam mogu iznijeti moja zapaţanja. Ne znam, moţda će vam to biti od pomoći. Znam malo o bilo kojem sustavnom medicinskom uĉenju. Prouĉavao sam neka stara grĉka znanja koja su preveli Ibn Sina i ostali, no iz toga nisam mnogo nauĉio. Nešto malo nauĉio sam od Aristotela, malo više od Galena. 59 Otomanska medicina sama po sebi nije nešto impresivno. Iskreno reĉeno, nigdje nisam našao naĉelna objašnjenja koja bi se slagala s onim što sam vidio vlastitim oĉima pa sam zato već odavno odustao od hipoteza i odluĉio sam pokušati crtati i zapisivati samo ono što sam budem vidio. Zato ćete me morati upoznati s tim kineskim shvaćanjima, ako mi to budete mogli objasniti na perzijskom jeziku, a ja ću onda vidjeti mogu li vam reći svoja zapaţanja na tom istom polju. − Slegnuo je ramenima. − To je sve što mogu uĉiniti. Zurili su u njega pa je nervozno nastavio. − Taj perzijski jezik tako je koristan, poput mosta spaja islam i Indiju. − Mahnuo je rukom. − Ima li kakvih pitanja? Tišinu je prekinula Bakta. − Što misliš o onim meridijanima, tim crtama po tijelu koje Kinezi spominju, koji prolaze tijelom od koţe prema unutra i opet van? Ismail je pogledao crteţe u knjizi koje mu je tada pokazala. − Bi li to mogli biti ţivci? − upitao je. − Neke od tih crta prate linije većih ţivaca, ali onda poĉinju odstupati. Nisam vidio da se ţivci tako isprepliću, ţivci lica s onima vrata, pa onda tako tijesno niz kraljeţnicu pa onda opet gore u leĊa. Općenito uzevši, ţivci se granaju poput stabla badema, dok se krvne ţile granaju poput breze. Nigdje to nije ovako isprepleteno. − Mi ne mislimo da se te crte meridijana odnose na ţivĉevlje. − A na što se onda odnose? Vidite li tijekom autopsije išta na tim mjestima? − Mi ne radimo autopsije. Kada nam prilike to dopuste, pogledamo rastrgana tijela, a njihovi dijelovi izgledaju upravo onako kako si ih opisao u svojim pismima. Ali to kinesko shvaćanje je vrlo staro i razraĊeno i oni, uz druge metode, dobivaju dobre rezultate kad zabadaju tanke igle u toĉno odreĊene toĉke na tim meridijanima. Vrlo ĉesto dobivaju dobre rezultate. − Kako to znate? − Pa... neki od nas su to vidjeli. Većinom se to razabire iz onoga što oni kaţu. Pitamo se nisu li oni time pronašli neki sustav koji je previše sitan da bi ga se moglo vidjeti. Moţemo li biti sigurni da su ţivci jedini koji prenose poruke za pomicanje muskulature? − Mislim da je tako, − odgovorio je Ismail. − Prereţite pravi ţivac i muskulatura koja se nalazi iza reza neće se pomicati. Ubodite ţivac i muskulatura će reagirati. Zurili su u njega. Neki stariji ĉovjek je rekao. − Moţda se tijelom prenosi neka druga vrst energije koja ne mora teći ţivĉevljem nego duţ tih crta pa su one potrebne koliko i ţivci. − Moţda. Ali pogledajte ovo, − pokazivao je na crteţ. − Nisu prikazali pankreas. Nema ni nadbubreţnih ţlijezda koje luĉe adrenalin. A i jedno i drugo obavljaju nuţne funkcije. − Oni misle da je broj jedanaest kljuĉan za organe. Pet jina i šest janga − rekla je Bakta. − Srce, pluća, slezena, jetra i bubrezi su jin... − Slezena nije od bitne vaţnosti. − ... A šest jang organa su ţuĉni mjehur, ţeludac, tanko crijevo, debelo crijevo, mjehur i trostruki gorionik. − Trostruki gorionik? Što je to? Ĉitala je iz bilješki ispisanih uz crteţ: − Kaţu, "To ima ime, ali ne i oblik. To kombinira uĉinke organa koji reguliraju koliĉinu vode onako kako vatra mora kontrolirati vodu. Gornji plamenik je magla, srednji je pjena, a donji je moĉvara. Gornji korespondira s glavom i gornjim dijelom tijela, srednji s dijelom od bradavica do pupka, a donji s abdomenom ispod pupka." − Jesu li oni na to naišli pri seciranju? − Nisu. Poput nas, rijetko kada vrše seciranje. I njih u tome spreĉavaju vjerske barijere. Jednom su, za vrijeme dinastije Sung, negdje oko 390.godine ako raĉunaš po islamskom naĉinu, razrezali tijela ĉetrdeset i šest pobunjenika. 59 Grĉki lijeĉnik i znanstvenik ĉije su anatomske studije bile tijekom 1400 godina jednim od fundamentalnih uporišta europske medicine, (op.prev.)
197 − Sumnjam da je to išta pomoglo. Moraš bez ikakvih predrasuda u glavi vidjeti mnogo sekcija i vivisekcija prije negoli to poĉne postajati jasnije. Sada su redovnici i redovnice zurili u njega s nekim ĉudnim izrazom lica, no on je nastavio analizirati crteţe. − Ovi tokovi što idu po cijelom tijelu, zar tim ne misle na krv? − Harmoniĉna ravnoteţa tekućina, neki materijalan poput krvi, a neki spiritualan, poput jinga, šena ili ĉia, koji predstavljaju takozvana tri blaga... − Molim te, objasni mi što je to. − Jing je izvor promjena, − oklijevajući pojasni jedna redovnica, − hranjiv i podupirući, poput fluida. "Esencija" bi bila druga perzijska rijeĉ kojom bismo to mogli prevesti. U sanskrtu bi to bilo "sjeme" ili generativna sposobnost. − A šen ? − To je ono svjesno, svijest, poput naše duše, ali i dio tijela. Ismaila je ovo zainteresiralo. − Jesu li oni to izvagali? Bakta se prva nasmijala. − Njihovi lijeĉnici ne vaţu stvari. Po njima se ne radi o stvarima nego o silama i odnosima. − Dobro, ja sam samo anatom. Ono što pokreće te dijelove je izvan moje sfere. Jesu li to tri blaga, jedno ili mirijada, to ja ne mogu reći. Ĉini se kako postoji neka vitalna sila koja dolazi i odlazi, zablista pa izblijedi. Sekcijom se ona ne moţe pronaći. Moţda je to naša duša. Vi vjerujete da se duša ponovo vraća, zar ne? − Vjerujemo. − A Kinezi? − Da, većina njih. Za njihove daoiste ne postoji ĉista duša, ona je uvijek pomiješana s materijalnim stvarima. Zato njihova besmrtnost zahtijeva pokretanje iz jednog tijela u drugo. A cijela kineska medicina je proţeta daoizmom. Kineski budizam je poput našeg, premda je i on više materijalistiĉki. To je uglavnom ono što ţene ĉine u svojim poznim godinama, pomaţu zajednici i pripremaju za sljedeći ţivot. Sluţbena kultura, koja je pod utjecajem Konfucija, ne govori mnogo o duši, mada priznaju njezino postojanje. U najvećem dijelu kineskog pisma, crta izmeĊu duha i tvari je jedva vidljiva, ponekad nepostojeća. − Oĉito, − rekao je Ismail, ponovo gledajući sliku s meridijanima iscrtanim po tijelu. Uzdahnuo je. − Pa, oni su to dugo prouĉavali i pomogli su ţivim ljudima, dok sam ja samo secirao. Nastavili su. Slijedilo je sve više pitanja, popraćenih komentarima i zapaţanjima. Ismail je na svako pitanje odgovarao najbolje što je mogao. O kretanju krvi kroz srĉane komore, o funkciji slezene ako ona uopće ima ikakvu funkciju, o lokaciji jajnika, o šoku kao reakciji na amputaciju noge, o vodi u plućima i kako se moţe punktirati, kako dolazi do toga da se pluća ispune tekućinom, o pokretanju udova kada se dijelovi otvorenog mozga dodirnu iglom, opisivao je što je u svakom od tih sluĉajeva vidio i kako je dan odmicao, izraz na licima nazoĉnih postajao je sve oprezniji i nekako ĉudan. Neke su redovnice tiho izašle. Kada je Ismail govorio o koagulaciji krvi nakon vaĊenja zuba, u sobi je vladao potpuni tajac. Nekoliko njih gledalo ga je u oĉi pa je, vidjevši to, rekao: − Kao što sam već rekao, ja sam samo anatom... Morat ćemo tek vidjeti moţe li se ono što sam ja vidio nekako uskladiti s vašim teorijskim tekstovima. − Bio je crven, kao da ima vrućicu, ali samo u licu. Konaĉno je predstojnica Bakta ustala i onim svojim krutim korakom pošla prema njemu. − Gotovi smo, − rekla je blagim glasom. Svi redovnici i redovnice su ustali, drţeći ispred sebe sklopljene ruke kao pri molitvi, i poklonili mu se. − Uĉinio si iz lošega dobro, − rekla je Bakta. − Sada se odmori i pusti da se mi pobrinemo za tebe. Ismail se smjestio u maloj sobi samostana koju su mu namijenili i prouĉavao kineske tekstove o anatomiji koje su redovnici i redovnice tek nedavno preveli na perzijski. Jednog poslijepodneva je s Baktom išao od bolnice prema blagovaonici, kroz onaj vruć i vrlo vlaţan zrak, onaj predmonsunski zrak, zrak koji je poput toplog mokrog pokrivaĉa. Predstojnica je pokazala prema maloj djevojĉici koja je u velikom vrtu trĉala kroz redove lubenica. − Eno nove inkarnacije prethodnog lame. Tek je lani došla k nama, ali bila je roĊena baš onog sata kada je stari lama umro, što je vrlo neobiĉno. Naravno, malo je potrajalo dok smo je pronašli. Tek smo lani poĉeli traţiti i ona se odmah pojavila. − Njegova je duša prešla iz muškarca u ţenu? − Oĉito. Oni koji su za to zaduţeni traţili su ga meĊu malim djeĉacima, onako kako se to već tradicionalno odvija. To je bila jedna od stvari zašto su je tako lako identificirali. Ustrajno je traţila da je testiraju, usprkos njezinom spolu. A imala je samo ĉetiri godine. I identificirala je sve predmete koji su pripadali Pengu Rošiju, što je daleko više od onoga što nove inkarnacije obiĉno mogu uĉiniti, a i ispriĉala mi je sadrţaj mog posljednjeg razgovora s njim, gotovo od rijeĉi do rijeĉi. − Zaista?! − Ismail je zurio u Baktu.
198 Bakta ga je pogledala u oĉi. − Bilo je to kao da ponovo gledam njega u oĉi. I tako smo rekli da nam se Peng vratio kao Tara bodhisatva pa smo poĉeli posvećivati više pozornosti djevojĉicama i redovnicama, a to je, naravno, nešto što sam ja oduvijek zagovarala. Usvojili smo kineski obiĉaj pozivanja starica iz Travancora u samostan gdje one posvete svoj ţivot prouĉavanju sutri, ali uĉe i medicinu, pa poslije obilaze sela i poduĉavaju svoje praunuke i prapraunuke. Djevojĉica je nestala meĊu palmama u dnu vrta. Srp mladog mjeseca osvanuo je na nebu ispod sjajne zvijezde Veĉernjaĉe. Povjetarac je donio zvuk bubnjeva. − Kerala neće danas doći − rekla je Bakta, slušajući bubnjeve. − Doći će sutra. Bubnjanje se opet ĉulo pred zoru, nakon što je ona ura sa zvonom najavila nov dan. Zvuk dalekih bubnjeva sliĉan grmljavini i pucanju topova, ali ritmiĉniji od njih, najavio je njegov dolazak. Kad je sunce izašlo, uĉinilo se kao da se zemlja zatresla. Redovnici i redovnice, zajedno s obiteljima koje su ţivjele u samostanu, poţurili su iz svojih spavaonica kako bi vidjeli taj dolazak i veliko je dvorište za tren ostalo prazno. Prvi su vojnici plesali u svom brzom hodu, hodajući svi kao jedan i poskakujući pri svakom petom koraku i podvikujući kada su premještali svoje puške s jednog ramena na drugo. Iza njih su, poskakujućim korakom išli bubnjari i oni koji su udarali ĉinele. Svi su nosili jednake košulje s crvenim oznakama prišivenim na ramenima, a onda su u prostranom dvorištu poĉeli formirati krug, sve dok kakvih petstotinjak ljudi nije tvorilo krivulju u kojoj su stajali licima okrenuti prema ulazu. Kada su Kerala i njegovi ĉasnici dojahali na konjima, vojnici su ispruţili svoje oruţje i tri puta viknuli. Kerala je podigao ruku, ĉasnik je izvikivao naredbe, a onda su sviraĉi tabli60 odredili ritam i vojnici su otplesali u blagovaonicu. − Brzi su, baš kao kako o njima govore, − rekao je Ismail Bakti. I tako se sloţno kreću. − Da, tako jednoliko i ţive. U bitci su svi kao jedan. Njihovo punjenje pušaka uvjeţbano je u deset pokreta, postoji deset zapovijedi koje se izdaju bubnjanjem, a pojedine skupine koordinirano djeluju unutar kruga, pa kad pucaju ponašaju se kao neka rotirajuća masa što, kako su mi rekli, ima poguban uĉinak. Nema armije koja bi im bila ravna. Ili je to barem bila istina koja je vrijedila tijekom mnogih godina. Sada se ĉini da Zlatna horda uvjeţbava svoje vojnike na isti naĉin. Ali ĉak ako je i tako, oni se ni s modernim oruţjem neće moći oduprijeti Kerali. Sada je taj ĉovjek sjahao, a Bakta mu je prišla, vodeći sa sobom Ismaila. Kad su se poklonili, Kerala je samo odmahnuo, a Bakta je bez uvoda rekla: − Ovo je Ismail od Konstantinija, onaj slavni otomanski lijeĉnik. Kerala ga je gledao upornim pogledom pa je Ismail samo na prazno progutao, osjećajući na sebi taj prodoran pogled. Kerala je bio nizak i ĉvrste graĊe, crnokos i uskog lica, brzih kretnji. Torzo mu je izgledao predug u odnosu na noge. Lice mi je bilo vrlo lijepo, isklesano poput grĉkog kipa. − Nadam se da ste impresionirani ovdašnjom bolnicom, − rekao je na jasnom perzijskom. − Najbolja koju sam ikada vidio. − U kakvom je stanju bila otomanska medicina kada ste odande otišli? − Uĉinili smo napredak u spoznavanju dijelova tijela. No još je mnogo toga ostalo misterij. Bakta je dodala: − Ismail je preispitao lijeĉniĉke teorije starih Egipćana i Grka i prenio nam od njih ono što je korisno, baš kao što je i sam napravio mnoga otkrića, ispravljajući stara znanja i dodajući im nove spoznaje. Pisma koja nam je on slao tvore jednu od osnova našeg rada u ovoj bolnici. − Zaista? − Sada je njegov pogled postao još prodorniji. − Zanimljivo! Morat ćemo još porazgovarati o tome. Ali najprije ţelim s tobom nasamo, Majko bodhisatwa, raspraviti nedavna dogaĊanja. Nadstojnica je kimnula i, rukom u ruci, pošla s Keralom do paviljona odakle se pruţao pogled na patuljaste voćke. Nitko od tjelesnih straţara nije ih pratio, samo su se smjestili u dvorištu i odatle ih pratili pogledom, naslonjeni na zid samostana i sa spremnim puškama. Ismail je s nekim redovnicima pošao do obale one male rijeke gdje je bila pripremljena sveĉanost i gdje su u pijesku bile nacrtane mandale. Posvuda je bilo redovnika i redovnica koji su, u njihovoj redovniĉkoj odjeći, iznosili prostirke i košare s cvijećem, radosno razgovarajući i bez ikakve ţurbe, jer je Kerala ĉesto ovako razgovarao s njihovom predstojnicom i po pola dana, a i duţe. Njihovo je prijateljstvo bilo svima poznato. Danas je ipak njihov razgovor ranije završio pa su i ljudi malo poţurili kada su ĉuli da su ovi napustili paviljon. Košarice s cvijećem baĉene su u rijeku, a na brze zvuke tabli pojavili su se i vojnici. Bez pušaka su poţurili do obala rijeke i sjeli napravivši tako špalir uz put kojim će njihov voĊa proći. On je zašao meĊu njih, stavljajući sad jednom sad drugom ruku na rame, izgovarajući njihova imena, raspitujući se o njihovim ranama i tako dalje. Redovnici ĉiji je trud bio uloţen u izradu mandala izašli su iz svojih prostorija, pjevajući uz zvuk gonga i bas truba, noseći dvije mandale: drveni diskovi veliki poput mlinskog kamena, svakog su nosila po dvojica, drţeći ih vodoravno, a na diskovima su raznobojnim pijeskom bile izraĊene mandale. 60 tabla - Indijski glazbeni instrument iz reda udaraljki: par malih bubnjeva o koje se udara rukama.
199 Jedna je bila vrlo sloţen geometrijski lik izraĊen ţarko crvenom, zelenom, ţutom, plavom, bijelom i crnom. Druga je prikazivala kartu svijeta, gdje je crvena toĉka nalik na bindi oznaĉavala poloţaj Travancora, Indija je zaposjela samo središte kruga, dok je u preostalom prostoru mandale bio prikazan gotovo cijeli preostali svijet, od Firanje do Koreje i Nipona i gdje su Afrika i otoci daleko na istoku bili pri dnu zakrivljeni. Sve je bilo obojano bojama kakve su i u prirodi: oceani su bili tamno plavi, obalna mora i jezera svjetlija, kopno smeĊe ili zeleno, planinski lanci tamnozeleni ili snjeţno bijeli. Rijeke su bile uske plave crte, a crvena je boja zatvarala ono što je Ismail shvatio da bi trebalo prikazati granice Keralinih osvojenih teritorija koje su sada ukljuĉile otomansko carstvo preko Anadolije i Konstantinija, premda još bez Balkana i Krima. Bio je to prekrasan rad kao pogled kakav bi se ugledao sa Sunca. Kerala od Travancora hodao je stazom uz predstojnicu pomaţući joj pri hodu. Kraj rijeke su zastali i tu je Kerala izbliza i polako pogledao mandale, pokazujući na pojedine dijelove, postavljajući pitanja predstojnici i redovnicima o ovom ili onom detalju. Ostali redovnici su tiho pjevali, a i vojnici su im u tome pomagali. Bakta se okrenula prema njima i, nadglasavši ih, pjevala visokim glasom. Kerala je uzeo mandalu u ruke i oprezno je podigao; bila je gotovo previše velika da bi je drţao samo jedan ĉovjek. Zagazio je s njom u rijeku, a oni buketi hortenzija i azeleja plutali su mu oko nogu. Drţao je mandalu s geometrijskim uzorkom iznad svoje glave, nudeći je nebu, a onda, kada je prestao poj i zaĉule se trublje, spustio je disk ispred sebe i vrlo polako ga nagnuo na stranu. Sav je pijesak istovremeno kliznuo s ploĉe, a boje se u vodi pomiješale zamrljavši Keraline svilene nogavice. Uronio je disk u vodu i s njega sprao ostatke pijeska koji je u jednom šarenom oblaku nestao u vodi. Golom je rukom oprao površinu ploĉe i onda izašao iz vode. Cipele su mu bile blatne, mokre nogavice imale su zelene, crvene, plave i ţute mrlje. Preuzeo je onu drugu mandalu od onih koji su je napravili, naklonio im se, okrenuo se i odnio je u rijeku. Ovog puta su se vojnici okrenuli i ĉelom dotaknuli tlo, zajedniĉki pjevajući molitvu. Kerala je polako spuštao disk i, poput boga koji nudi svijet nekom višem bogu, poloţio je ploĉu na površinu vode puštajući je da pod njegovim prstima polako pluta i okreće se, plutajući svijet kojeg je, u samom krešendu pjesme, gurnuo pod vodu onoliko duboko koliko je mogao, oslobaĊajući sav pijesak koji je tonuo polako, oko njegovih ruku i nogu. Kada je izašao na obalu, sav išaran bojama, njegovi su vojnici skoĉili na noge i tri puta viknuli, a onda opet tri puta. Kasnije, za ĉajem zaĉinjenim profinjenim mirisima, Kerala je sjedio na mjestu odreĊenom za odmor i razgovarao s Ismailom. Saslušao je sve što mu je Ismail mogao reći o sultanu Selimu Trećem, pa je onda on priĉao Ismailu o povijesti Travancora, a pogled mu nije silazio s Ismailovog lica. − Naša borba da zbacimo mogulski jaram poĉela je još davno, sa Šivajiem koji je sebe nazivao Gospodar Svijeta i koji je izmislio moderno ratovanje. Šivaji se koristio svim mogućim metodama kako bi oslobodio Indiju. Jednom je zatraţio pomoć golemog dekanskog guštera, kako bi mu pomogao popeti se uz litice koje su branile tvrĊavu Lion. Drugi puta ga je opkolila armija Bijapuri koju je vodio veliki mogulski general Afzal kan i tijekom opsade Šivaji je ponudio da se osobno preda Afzal kanu, pa se pred tim ĉovjekom pojavio odjeven samo u kratku košulju u koju je svejedno uspio sakriti bodeţ nalik na škorpionov rep, a na prstima skrivene lijeve ruke imao je tigrove pandţe oštre poput britve. Kada je zagrlio Afzal kana, zaklao ga je pred svima, a na taj znak njegova se vojska bacila na mogulsku i pobijedila je. − Nakon toga je Alamgir stalno napadao i utrošio je posljednju ĉetvrtinu stoljeća i svoga ţivota ponovo zauzimajući Dekan, uz cijenu od stotinu tisuća ţivota godišnje. Kada je konaĉno pacificirao Dekan, njegovo je carstvo već bilo poljuljano. U meĊuvremenu su se na sjeverozapadu javili i drugi ustanci protiv mogula, meĊu Sikhima, Afganistancima, kao i kod istoĉnih podanika Safavidskog carstva, kao i kod RaĊputa, Bengalaca, Tamila i tako dalje, po cijeloj Indiji. Svi su oni imali nekog uspjeha, a moguli, koji su godinama ubirali previsoke poreze, pretrpjeli su pobunu svojih vlastitih zamindara61 i opći financijski slom. Kad su se Marati, Radputi i Sikhi uspješno uĉvrstili na vlasti, uveli su vlastiti porezni sustav i, vidite, moguli više nisu od njih dobivali novac, bez obzira na to što su se ovi još uvijek zaklinjali na lojalnost Delhiju. − I tako su stvari krenule loše po mogule, posebno ovdje na jugu. Ali mada su i Marati i RaĊputi bili Hindusi, govorili su razliĉitim jezicima i jedva su poznavali jedni druge pa su se razvijali kao suparnici i to je produţilo mogulsku vlast u majci Indiji. U tim zadnjim danima neki je Nazir postao premijer kana koji je bio posve izgubljen u svojem haremu i pušenju nargile, i uputio se na jug kako bi tamo zasnovao principat, što je nas potaklo da na istom naĉelu razvijamo naš Travancor. A tada je Nadir šah prešao Ind, i to na istom gazu gdje ga je prešao i Aleksandar Makedonski, razorio Delhi, poklavši trideset tisuća i ponijevši kući milijardu rupija u zlatu i draguljima, kao i sam tron kao simbol carstva. To je mogule dotuklo. 61 U mogulskoj Indiji zamindar je bio sluţbenik koji je ubirao porez na vlasništvo. Kao zanimljivost moţe se spomenuti da je kasnije, za vrijeme britanske kolonijalne vlasti, ista rijeĉ oznaĉavala poreznog obveznika.
200 Otad su Marati neprestano širili svoj teritorij, stalno prodirući u Bengal. Ali Afganistancima su prilazili Safavidi pa su napredovali ka istoku sve do Delhija kojeg su onda i oni razorili. Kada su se oni povukli, vlast nad Punjabom su prepustili Sikhima uz porez od jedne petine ljetine. Nakon toga Delhi su još jednom razarali Patani koji su cijelih mjesec dana divljali gradom. A posljednjeg cara s mogulskom titulom oslijepio je neki afganistanski voĊa. Nakon toga na Delhi je krenula maratska konjica od trideset tisuća konjanika, pokupili su dvije stotine tisuća raĊputskih dragovoljaca i krenuli na sjever, do sudbonosnog Panipatskog polja, gdje se tako ĉesto odluĉivala sudbina Indije, i tamo se sukobili s bivšim mogulskim trupama i Afganistancima koji su bili u punom dţihadu proti Hindusa. Muslimani su imali potporu mjesnog stanovništva i velikog šaha Abdalija i u toj je bitci na strani Marata izginulo stotinu tisuća, a trideset tisuća ih je bilo zarobljeno i za njih se traţila otkupnina. No afganistanskim vojnicima je kasnije Delhi dosadio pa su prisilili svog kana da se vrate u Kabul. Bilo kako bilo, Marati su bili slomljeni. Nazimovi su nasljednici osigurali jug, a Sikhi su preuzeli Punjab, a od Bengalaca Bengal i Asam. Mi ovdje dolje shvatili smo kako su nam Sikhi najbolji saveznici. Njihov posljednji guru je proglasio kako od tada njihovi sveti tekstovi predstavljaju utjelovljenje gurua odnosno vjerskog uĉenja i nakon toga su ostvarili velik napredak, tvoreći moćni zid izmeĊu nas i islama. A ti Sikhi su nas i pouĉavali. Oni su neka mješavina Hindusa i muslimana, vrlo neobiĉna za indijsku povijest, i vrlo pouĉna. I tako su oni prosperirali a, uĉeći od njih i koordinirajući naše napore s njihovima, napredovali smo i mi. A onda, u vrijeme moga djeda, nakon što je Kina osvojila Nipon, u ovu je regiju stiglo mnoštvo izbjeglica, a budisti su se povukli na Lanku, u samo srce budizma. Samuraji, redovnici i mornari, vrlo dobri mornari... jedrili su velikim istoĉnim oceanom kojeg oni zovu Dahai, zapravo plovili su k nama idući i na istok i na zapad. − Oko svijeta? − Oko svijeta. Od njih su naši brodograditelji mnogo nauĉili, a ovdašnji budistiĉki samostani su već bili centri za izradu strojeva, metala i keramike. Došlo je do procvata matematike kod mjesnih matematiĉara i njezine primjene u navigaciji, izradi artiljerijskih oruĊa i strojeva. Sve se to okupilo ovdje u velikim brodogradilištima i naše pomorske snage i trgovaĉka mornarica ubrzo su postale veće ĉak i od kineske. Što je dobro, jer Kina osvaja sve više svijeta... Koreju, Nipon, Mongoliju, Turkestan, Anam i Siam, otoke malajskog lanca... zapravo cijelu tu regiju koju smo mi nekada zvali Šira Indija. I zato nam trebaju naši brodovi kako bi nas zaštitili od te sile. S morske strane smo sigurni, a i ovdje dolje ispod te neprohodne divljine Dekana nije nas lako osvojiti s kopna. I ĉini se kako su islamu, ako ne i cijelom Zapadu, dani u Indiji već odbrojeni. − Osvojili ste njihov najjaĉi grad, − primijetio je Ismail. − Da. Uvijek ću udarati po muslimanima, tako da nikada više neće moći napasti Indiju. Delhi je dovoljno propatio. I zato sam u Crnom moru dao sagraditi brodove kako bih napao Konstantinij, slamajući Otomane onako kako je Nazim slomio mogule. Po Anadoliji ćemo osnovati male drţavice, drţeći njihovu zemlju pod našim utjecajem onako kako smo to uĉinili u Iranu i Afganistanu. U meĊuvremenu nastavljamo našu suradnju sa Sikhima, tretirajući ih kao glavne saveznike i partnere u onome što postaje sve većom konfederacijom principata i drţava. Ujedinjenje Indije na toj osnovi nema mnogo protivnika jer, kad nam to poĊe za rukom, onda će to ujedno znaĉiti i mir. Mir po prvi puta nakon što su nas moguli osvojili prije više od ĉetiri stoljeća. Indija sada izlazi iz noći koja je trajala vrlo dugo. I sada ćemo posvuda širiti svjetlost dana. Sljedećeg je dana Bakta povela Ismaila na vrtnu zabavu u Keralinu palaĉu u Travancoru. U velikom parku se nalazila mala mramorna zgrada s pogledom na sjeverni dio luke, podalje od velike buke i dima brodogradilišta koje se vidjelo na juţnoj strani plitkog zaljeva, ali je bilo dovoljno daleko da ne smeta. Izvan parka su bile još znatno ljepše palaĉe, no one nisu pripadale Kerali nego vodećim mjesnim trgovcima koji su se obogatili brodogradnjom, trgovaĉkim ekspedicijama, a ponajviše financiranjem tuĊih ekspedicija. Mnogo njih je sada bilo meĊu Keralinim gostima, svi bogato odjeveni u svilu i dragulje. Ismailu se ĉinilo kako je u ovom društvu posebno na cijeni poludrago kamenje... tirkiz, ţad, lapis, oniks i sliĉno, polirano i pretvoreno u krupnu okruglu dugmad ili perle za ogrlice. Ţene i kćeri tih ljudi bile su odjevene u prekrasne sarije, a neke od njih su šetale vodeći na uzici pripitomljene geparde. Ljudi su šetali u hladovini arboretuma i stabala palmi, jedući poslastice posluţene na dugaĉkim stolovima ili pijuckajući. Budistiĉki redovnici stajali su odjeveni u svoju odjeću boje šafrana ili smeĊu i mnogi od njih su pozdravljali Baktu. Predstojnica je Ismaila upoznala s nekima od njih. Ukazala mu je na nazoĉnost Sikha, bradate ljude s turbanima; pa Marate, Bengalce, Afrikance, Malajce, Burmance, Sumatrane, Niponce i Hodenosaunee iz Novog Svijeta. Predstojnica je ili osobno poznavala sve te ljude, ili ih je mogla identificirati prema karakteristiĉnoj odjeći ili fiziĉkim odlikama.