Nora Roberts - Vruci led

Nora Roberts Vrući led (Hot Ice)

Za Brucea jer mi je pokazao da je bit zaljubljen najveća pustolovin

1. poglavlje Trčao je kako bi izvukao živu glavu. I to nije bio prvi put. Dok je jurio kraj elegantno uređena izloga Tiffanyja, nadao se da neće biti posljednji. Noć je bila svježa, a kolnik i pločnik skliski od travanjske kiše. Puhao je povjetarac koji je čak i na Manhattanu ugodno podsjećao na proljeće. Znojio se. Bili su prokleto blizu. Peta avenija je bila tiha, čak i spokojna u ovo doba noći. Ulične su lampe na mahove razbijale tminu; bilo je malo prometa. Ovo nije mjesto gdje se čovjek može izgubiti u mnoštvu. Dok je trčao kraj Pedeset treće, pomislio je da bi se mogao skloniti dolje, u postaju podzemne željeznice ispod Tishmanove zgrade - ali ako ga vide da ulazi onamo, možda više neće izići. Doug je čuo cviljenje guma iza sebe i naglo skrenuo iza ugla kod Cartiera. Osjetio je ubod u nadlaktici i čuo zvuk metka iz pištolja s prigušivačem, ali nije usporio. Gotovo je odmah osjetio miris krvi. Sad su postali opaki. A imao je osjećaj da mogu biti i mnogo gori. Ali u Pedeset drugoj ulici bilo je ljudi - skupina tu i tamo, neki su hodali, neki stajali. Ovdje je bilo buke - povišeni glasovi, glazba. Njegova je zadihanost ostala nezamijećena. Tiho se zaustavio iza crvenokose žene koja je bila deset do dvanaest centimetara viša od njegovih sto osamdeset - i poprilično šira od njega. Njihala se uz glazbu što je dopirala iz njezina prijenosnog stereouređaja. Bilo je kao da se sakrio iza stabla dok je puhao jak vjetar. Doug je iskoristio priliku da dođe do daha i pogleda svoju ranu. Krvario je poput svinje. Ne razmišljajući o tome, izvukao je prugastu maramu iz stražnjeg džepa crvenokose žene i njome omotao nadlakticu. Nije se prestala njihati - imao je veoma lagane prste. Teže je ubiti čovjeka usred mnoštva, zaključio je. Nije nemoguće, samo teže. Doug je hodao polako, krećući se od jedne do druge skupine ljudi, istodobno pomno pazeći hoće li se pojaviti neupadljivi crni lincoln. Blizu Avenije Lexington vidio ga je kako se zaustavlja pola bloka dalje,

te su tri muškarca u tamnim odijelima izišla. Još ga nisu opazili, ali neće im dugo trebati. Brzo razmišljajući, preletio je pogledom skupinu u koju se umiješao. Crna koža s dvadesetak patentnih zatvarača mogla bi upaliti. - Hej. - Zgrabio je ruku momka kraj sebe. - Dat ću ti pedeset dolara za tvoju jaknu. Momak blijede kose namještene u šiljke i još bljeđa lica otresao je njegovu ruku. - Odjebi. Ovo je koža. - Onda sto - progunđa Doug. Tri su se muškarca cijelo vrijeme približavala. Ovog se puta momak zainteresirao. Okrenuo je lice, pa je Doug vidio sićušnu tetovažu strvinara na njegovu vratu. - Tvoja je za dvjesto. Doug je već posegnuo za novčanikom. - Za dvjesto želim i naočale. Momak je skinuo naočale za sunce sa zrcalnom površinom. - Vrijedi. - Evo, daj da ti pomognem s time. - Doug je brzim pokretom strgnuo momku jaknu. Nakon što mu je u ruku tutnuo novčanice, navukao ju je, naglo ispustivši dah zbog bola u lijevoj nadlaktici. Jakna je mirisala, ne baš ugodno, po prijašnjem vlasniku. Ignorirajući to, Doug je zatvorio patentni zatvarač. - Gledaj, u ovom smjeru dolaze tri tipa u tamnim odijelima. Traže statiste za video o Billy Idolu. Ti i tvoji prijatelji trebali biste se pobrinuti da vas zapaze. - O, je li? - Dok se momak okretao sa svojim najboljim izrazom tinejdžera koji se dosađuje, Doug je uletio kroz najbliža vrata. Unutra su zidne tapete svjetlucale blijedim bojama pod prigušenim svjetlom. Ljudi su sjedili za stolovima pokrivenim bijelim stolnjacima pod reprodukcijama slika moderne umjetnosti. Sjaj mjedenih ograda obilježavao je put do intimnijih blagovaonica ili zrcalima okružena bara. Do Douga je dopro miris francuske kuhinje - žalfija, burgundac, majčina dušica. Kratko je razmislio o provlačenju kraj šefa sale do mirnog stola, ali je zaključio da je bar bolje skrovište. Glumeći da se dosađuje, zavukao je ruke u džepove i ležernim se koracima zaputio onamo. Još dok se naslanjao na šank, planirao je kako i kada će izići. - Viski. - Čvršće je gurnuo naočale na nos. - Seagram's. Ostavite bocu. Stajao je zgrbljen nad njome, lica neznatno okrenuta prema vratima. Njegova se tamna kosa kovrčala u ovratnik jakne; lice glatko obrijano i

mršavo. Oči, skrivene iza naočala sa zrcalnim površinama, bile su okrenute prema vratima dok je popio prvi vatreni gutljaj viskija. Bez čekanja, natočio je drugu čašicu. Njegov je um razrađivao sve mogućnosti. Rano je naučio misliti u hodu, baš kao što je naučio bježati ako je to bilo najbolje rješenje. Nije imao ništa protiv borbe, ali je volio da šanse budu na njegovoj strani. Mogao je djelovati otvoreno, ili je mogao zaobilaziti iskrenost - ovisno o tome što je bilo najprofitabilnije. Ono što je imao pričvršćeno na prsima moglo bi biti rješenje za njegovu sklonost luksuzu i lagodnom životu - sklonost što ju je oduvijek želio kultivirati. Ono što je bilo vani, pročešljavajući ulice u potrazi za njim, moglo bi označiti kraj bilo kakvom životu. Važući jedno uz drugo, Doug se odlučio za bogatstvo. Par kraj njega ozbiljnim je glasovima raspravljao o najnovijem Mailerovu romanu. Druga je skupina raspravljala o ideji odlaska u neki džez-klub gdje će piće biti jeftinije. Ljudi za šankom uglavnom su bili samci, zaključio je, a ovdje su kako bi pićem ublažili napetost radnoga dana i pokazali se drugim samcima. Bilo je kožnatih suknji, trodijelnih odijela i visokih tenisica. Zadovoljan, Doug izvadi cigaretu. Mogao je izabrati gore mjesto za skrivanje. Plavuša u golubljesivu odijelu kliznula je na stolac kraj njega i prinijela upaljač njegovoj cigareti. Mirisala je na Chanel i votku. Prekriživši noge, ispila je ostatak svojeg pića. - Nisam vas još vidjela ovdje. Doug ju je kratko pogledao - dovoljno da opazi neznatno zamagljen vid i grabežljiv osmijeh. Drugom bi mu prigodom to godilo. - Ne. - Natočio je još jedan viski. - Moj je ured dva bloka odavde. - Čak i nakon tri Stolichnaya, prepoznala je nešto arogantno, nešto opasno u muškarcu kraj sebe. Zainteresirana, primaknuta se malo bliže. - Ja sam arhitektica. Vlasi na njegovu zatiljku su se nakostriješile kad su ušli. Sva su trojica izgledala uredno i uspješno. Pomaknuvši se, pogledao je preko plavušina ramena kad su se razdvojili. Jedan je ležerno stajao kraj vrata. Jedinog izlaza. Privučena, a ne obeshrabrena njegovom nezainteresiranošću, plavuša je spustila ruku na Dougovu podlakticu. - A čime se vi bavite?

Pustio je da mu viski trenutak stoji u ustima prije nego ga je progutao i poslao da se širi njegovim tijelom. - Ja kradem - rekao joj je jer ljudi rijetko kad vjeruju u istinu. Nasmiješila se dok je vadila cigaretu, a zatim mu je pružila svoj upaljač i čekala da joj Doug pripali. - Fascinantno, sigurna sam. - Ispuhnula je brz, tanak dim i uzela mu upaljač iz ruke. - Zašto mi ne biste platili piće i ispričali sve o tome? Šteta što nikad ranije nije iskušao taj pristup budući da tako dobro djeluje. Šteta da je trenutak posve pogrešan jer ispunjava elegantno odijelo bolje nego porezni savjetnik prijavu. - Ne večeras, šećeru. Razmišljajući o poslu, Doug je nalio još viskija i klonio se svjetla. Improvizirana bi krinka mogla upaliti. Osjetio je pritisak cijevi pištolja na svojim rebrima. S druge strane, možda i ne bi. - Van, Lorde. Gospodin Dimitri je uzrujan jer nisi došao na sastanak. - Je li? - Ležerno je vrtio viski u čaši. - Mislio sam da bih najprije mogao štogod popiti, Remo - valjda sam izgubio pojam o vremenu. Cijev se zabila u njegova rebra. - Gospodin Dimitri voli da njegovi zaposlenici budu točni. Doug je ispio viski, u zrcalu iza šanka gledajući kako su druga dva muškarca zauzela položaje iza njega. Plavuša se već povlačila kako bi potražila lakšu metu. - Jesam li otpušten? - Ponovno je napunio čašu i razmislio o svojim šansama. Tri prema jedan - oni su naoružani, on nije. Ali s druge strane, od njih trojice samo Remo posjeduje nešto što bi se moglo smatrati mozgom. - Gospodin Dimitri voli osobno otpuštati svoje zaposlenike. - Remo se nacerio, pokazujući savršene navlake na zubima ispod tankih brkova. - A tebi želi posvetiti posebnu pozornost. - U redu. - Doug stavi jednu ruku na bocu viskija, a drugu na čašu. - Kako bi bilo da najprije nešto popijemo? - Gospodin Dimitri ne voli da se pije na poslu. I ti kasniš, Lorde. Jako kasniš. - Da. Pa, šteta je potratiti dobro piće. - Naglo se okrenuvši, bacio je viski u Remove oči i bocom zamahnuo prema licu čovjeka u odijelu s njegove desne strane. Zamah je iskoristio za zalet na trećeg čovjeka, te se glavom

zabio u njega tako da su obojica tresnula na kolica s desertima. Čokoladni nabujak i raskošna francuska krema razletjeli su se u simfoniji visokokalorične kiše. Omotani jedan oko drugoga poput ljubavnika, zakotrljali su se na tortu od limuna. - Golema šteta - progunđao je Doug i gurnuo šaku kreme od jagoda u lice drugom čovjeku. Svjestan da će se element iznenađenja brzo izgubiti, Doug je primijenio najučinkovitija sredstva obrane. Koljenom je snažno tresnuo protivnika između nogu. Zatim je potrčao. - Stavite to na Dimitrijev račun - doviknuo je dok se probijao između stolova i stolica. Nagonski je zgrabio konobara, a zatim gurnuo njega i njegov krcat pladanj prema Remu. Pečeni je golub poletio kao metak. S jednom rukom na mjedenoj ogradi, skočio je preko i jurnuo prema vratima. Ostavio je kaos za sobom i izletio na ulicu. Osigurao si je malo vremena, ali ponovno će ga naći. A tada će biti opaki. Doug se pješice zaputio prema središtu grada, pitajući se zašto, dovraga, nikad ne možeš naći taksi kad ti treba. Promet je bio slab na autocesti Long Island dok je Whitney vozila u grad. Njezin avion iz Pariza sletio je na aerodrom Kennedy sa sat vremena zakašnjenja. Stražnje sjedalo i prtljažnik njezina malena mercedesa bili su krcati prtljage. Pojačala je ton radija, pa su se taktovi najnovijeg Springsteenova hita odbijali kroz automobil i izlazili kroz otvoreni prozor. Dvotjedno je putovanje u Francusku darovala samoj sebi jer je napokon skupila hrabrost za raskidanje zaruka s Tadom Carlyseom IV. Bez obzira na to koliko su njezini roditelji bili zadovoljni, jednostavno se nije mogla udati za muškarca koji slaže boje svojih čarapa i kravata. Whitney je počela pjevati uz Springsteena dok je pretjecala sporije vozilo. Imala je dvadeset osam godina, bila je privlačna, umjereno uspješna u vlastitoj karijeri premda je imala dovoljno obiteljskog novca na koji se mogla osloniti ako situacija postane doista teška. Navikla je na bogatstvo i poslušnost. Nikad nije morala zahtijevati jedno od toga, samo očekivati. Voljela je što kasno noću može ući u neki od otmjenih klubova New Yorka i otkriti da je pun ljudi koje poznaje. Nije joj smetalo da je paparazzi fotografiraju ili ako tabloidi nagađaju

koji će biti njezin sljedeći skandalozni postupak. Svojem je frustriranom ocu objasnila da nije skandalozna po želji, već po naravi. Voli brze automobile, filmske klasike i talijanske čizme. Trenutno se pitala treba li poći kući ili svratiti u Elaine's i vidjeti tko je što činio tijekom posljednja dva tjedna. Nije osjećala tegobe izazvane prekooceanskim letom, već tračak dosade. Više nego tračak, priznala je. Gotovo ju je gušila. Pitanje je što poduzeti zbog toga. Whitney je proizvod novog novca, mnogo novca. Odrasla je sa svijetom nadohvat ruke, ali nije joj se uvijek činio dovoljno zanimljivim da posegne za njim. Gdje je izazov, pitala se. Gdje je - Mrzila je rabiti tu riječ - svrha? Njezin je krug prijatelja širok, a izvana se doima raznolikim. Ali kad jednom uđeš, kad jednom doista vidiš što se nalazi ispod svilenih haljina ili platnenih hlača, svi su ti mladi, urbani, bogati, razmaženi ljudi zapravo isti. Gdje je uzbuđenje? To je već bolje, pomislila je. Uzbuđenje je riječ s kojom se lakše nositi nego sa svrhom. Nije uzbudljivo odletjeti na Arubu ako samo moraš podići telefonsku slušalicu i sve organizirati. Njezina dva tjedna u Parizu bila su tiha i umirujuća - i bez zanimljivih događaja. Bez zanimljivih događaja. Možda je u tome bit. Željela je nešto - nešto više od onoga što može platiti čekom ili kreditnom karticom. Željela je akciju. Whitney je također dovoljno dobro poznavala sebe da bi znala kako u ovakvom raspoloženju može biti opasna. Ali nije bila raspoložena za odlazak kući, sama, i ondje raspakiravati stvari. S druge strane, nije ju osobito privlačio niti neki klub pun poznatih lica. Željela je nešto novo, nešto drukčije. Mogla bi iskušati jedan od novih klubova koji neprestano niču naokolo. Ako joj se svidi, mogla bi popiti piće ili dva i s nekim razgovarati. Zatim, ako klub bude dovoljno zanimljiv, mogla bi na pravim mjestima reći nekoliko riječi i pretvoriti ga u najnoviju vruću destinaciju na Manhattanu. Činjenica da ima moć tako nešto učiniti nije ju uopće čudila, niti joj je pružala osobito zadovoljstvo. Jednostavno je tako. Whitney se uz škripu kočnica zaustavila na crvenom svjetlu kako bi si dala vremena za donošenje odluke. Činilo se da se u njezinu životu u posljednje vrijeme ništa ne događa. Nije bilo nikakva uzbuđenja, nikakve, pa, energije. Više se iznenadila nego prestrašila kad su se naglo otvorila suvozačka

vrata njezina automobila. Čim je ugledala crnu jaknu s obiljem patentnih zatvarača i naočale za sunce nezvana suputnika, odmahnula je glavom. - Ne pratiš modne trendove - rekla mu je. Doug je pogledao preko ramena. Ulica je bila prazna, ali to neće dugo ostati tako. Uskočio je u automobil i tresnuo vratima. - Vozi. - Zaboravi. Ne vozim se naokolo s tipovima koji nose prošlogodišnju odjeću. Prošeći. Doug je gurnuo ruku u džep, te upotrijebio kažiprst kako bi simulirao pištolj. - Vozi - ponovio je. Pogledala je njegov džep, a potom opet lice. Na radiju je DJ najavio sat vremena hitova iz prošlosti. Začuli su se taktovi starog hita Stonesa. - Ako se ondje nalazi pištolj, želim ga vidjeti. Inače, izlazi. Od svih automobila što ih je mogao izabrati... Zašto se, dovraga, ne trese od straha i preklinje ga kao što bi činila bilo koja druga normalna osoba? - Prokletstvo, ne želim ovo upotrijebiti, ali ako ne ubaciš u brzinu i kreneš, morat ću ti napraviti rupu. Whitney je zurila u vlastiti odraz u njegovim naočalama. Mick Jagger je zahtijevao da mu netko pruži utočište. - Sranje - rekla je, profinjene dikcije. Doug je trenutak razmišljao treba li je tresnuti, izbaciti iz automobila i sam preuzeti volan. Još jedan pogled preko ramena rekao mu je da nema vremena za gubljenje. - Gledaj, ženo, ako ne kreneš, u onom lincolnu što se približava iza nas tri su muškarca koji će ovoj tvojoj igrački nanijeti mnogo štete. Pogledala je u retrovizor i vidjela veliki crni automobil koji je usporavao dok im se približavao. - Moj je otac jednom imao takav automobil - primijetila je. - Uvijek sam ga zvala njegovim pogrebnim vozilom. - Da - ubaci u brzinu ili će to biti moj pogreb. Whitney se namrštila, promatrajući lincoln u retrovizoru, a zatim je impulzivno odlučila vidjeti što će se dalje događati. Ubacila je u prvu i projurila kroz raskrižje. Lincoln je odmah ubrzao. - Slijede me. - Naravno da te slijede - obrecne se Doug. - Ako ne nagaziš, uvući će se na stražnje sjedalo i rukovati se s tobom.

Uglavnom iz radoznalosti Whitney je pritisnula papučicu gasa i skrenula u Pedeset sedmu. Lincoln je ostao iza nje. - Doista me slijede - ponovila je, ali se uzbuđeno nasmiješila. - Zar ovo ne može ići malo brže? Okrenula se k njemu, smiješeći se. - Šališ se? - Prije nego je dospio odgovoriti, dodala je gas i poletjela kao metak. Ovo je svakako najzanimljiviji način na koji bi mogla provesti večer. - Misliš da im mogu pobjeći? - Whitney je pogledala iza sebe, okrenuvši glavu kako bi vidjela je li lincoln još uvijek iza njih. - Jesi li gledao Bullitt? Naravno, mi nemamo onih zgodnih brežuljaka, ali… - Hej, pazi! Whitney se okrenula naprijed i, naglo trgnuvši volanom, za dlaku zaobišla spori automobil. - Slušaj. - Doug je škrgutao zubima. - Cijela svrha ovoga je ostati živ. Ti gledaj cestu, a ja ću paziti na lincoln. - Nemoj biti tako prgav. - Whitney je zavila iza sljedećeg ugla, a automobil se zanio. - Znam što radim. - Gledaj kuda voziš! - Doug je zgrabio volan, okrenuvši ga tako da je branik jedva promašio automobil parkiran uz pločnik. - Prokleta idiotska žena. Whitney uzdigne bradu. - Ako namjeravaš vrijeđati, jednostavno ćeš morati izići. - Usporivši, skrenula je prema pločniku. - Za Boga miloga, nemoj stati. - Ne trpim uvrede. Dakle? - Dolje! - Doug ju je povukao u stranu i gurnuo na sjedalo trenutak prije no što se vjetrobran pretvorio u paučinu napuklina. - Moj automobil! - Pokušala je ustati, ali je jedino uspjela okrenuti glavu kako bi pogledala štetu. - Prokletstvo, nije imao ni ogrebotine. Imam ga tek dva mjeseca. - Imat će mnogo više od ogrebotine ako ne nagaziš i nastaviš voziti. - Doug je iz čučnja okrenuo volan prema kolniku i oprezno provirio van. - Sad! Whitney je bijesno pritisnula papučicu gasa, naslijepo izletjevši na ulicu dok je Doug jednom rukom držao volan, a drugom je nju pritiskao dolje.

- Ne mogu ovako voziti. - Ne možeš voziti ni s metkom u glavi. - Metkom? - Njezin glas nije zadrhtao od straha, već je razdraženo vibrirao. - Pucaju u nas? - Ne bacaju kamenje. - Čvršće stegnuvši volan, okrenuo ga je tako da je automobil udario o rub pločnika i skrenuo za sljedeći ugao. Frustriran jer nije mogao sam preuzeti kontrolu, oprezno je pogledao unatrag. Lincoln je još uvijek bio ondje, ali su imali nekoliko sekunda prednosti. - U redu, sjedni, ali se drži nisko. I za Boga miloga, nastavi voziti. - Kako bih ovo trebala objasniti osiguravajućem društvu? - Whitney je podigla glavu i na oštećenom vjetrobranu pokušala pronaći dio stakla kroz koji može gledati. - Nikad neće povjerovati da je netko pucao u mene, a već sam na lošem glasu. Znaš li koliko plaćam? - S obzirom na način na koji voziš, mogu zamisliti. - Pa, sad mi je dosta. - Odlučno podigavši bradu, Whitney skrene lijevo. - Ovo je jednosmjerna ulica. - Bespomoćno se osvrnuo oko sebe. - Zar nisi vidjela znak? - Znam da je ovo jednosmjerna ulica - progunđala je i jače stisnula gas. - Također je najbrži put do druge strane grada. - O, Isuse. - Doug je gledao farove što su jurili prema njima. Automatski se uhvatio za kvaku vrata i pripremio se na udarac. Ako će umrijeti, fatalistički je pomislio, radije bi dobio metak, lijepo i uredno kroz srce, nego da se pretvori u kašu na ulici Manhattana. Ignorirajući mahnito trubljenje, Whitney je naglo skrenula desno, a potom lijevo. Budale i malene životinje, mislio je Doug dok su projurili između dvaju nadolazećih automobila. Bog pazi na budale i malene životinje. Mogao je jedino biti zahvalan na činjenici da je u društvu budale. - Još uvijek su iza nas. - Doug se okrenuo na sjedalu kako bi pogledao kako lincoln napreduje. Nekako mu je bilo lakše ako ne gleda kamo ide. Letjeli su s jedne na drugu stranu dok je manevrirala između automobila, a zatim je tako naglo skrenula u drugu ulicu da ga je sila bacila na vrata. Doug je opsovao i rukom pokrio ranu na nadlaktici. Bol je ponovno počela uz lagano, ali uporno pulsiranje. - Prestani s pokušajima da nas ubiješ, može? Onima tamo nije

potrebna pomoć. - Uvijek se žališ - odbrusi mu Whitney. - Dopusti da ti nešto kažem, uopće nisi zabavan. - Obično postajem mrzovoljan kad me netko pokušava ubiti. - Pa, pokušaj se malo razvedriti - predloži Whitney. Skrenula je oko još jednog ugla, stružući uz rub pločnika. - Činiš me nervoznom. Doug se opustio na sjedalu i pitao se zašto je, uza sve mogućnosti, moralo ovako završiti - bit će zdrobljen u neprepoznatljivu kašu u mercedesu neke luđakinje. Mogao je mirno otići s Remom i pustiti da ga Dimitri ubije uz neki ritual. U tome bi bilo više pravde. Opet su se nalazili u Petoj aveniji, krećući se prema jugu brzinom od najmanje sto pedeset kilometara na sat, koliko je Doug uspio vidjeti. Kad su projurili kroz mlaku, voda je zapljusnula do prozora. Lincoln je čak i sada bio udaljen manje od pola bloka. - Prokletstvo. Jednostavno ne žele odustati. - O, je li? - Whitney je stisnula zube i na brzinu pogledala u retrovizor. Nikad nije znala gubiti. - Gledaj ovo. - Prije nego je Doug uspio udahnuti, naglo je okrenula mercedes i jurnula direktno na lincoln. Promatrao je s nekom vrstom fascinirane strepnje. - O, moj Bože. Remo, na suvozačkom sjedalu u lincolnu, izustio je iste riječi trenutak prije nego je vozač izgubio hrabrost i skrenuo prema pločniku. Brzina ih je zanijela preko pločnika i, uz impresivan let, kroz veliki izlog prodavaonice Godiva Chocolatiers. Nimalo ne usporavajući, Whitney je ponovno okrenula mercedes i nastavila vožnju Petom avenijom. Ponovno se opustivši na sjedalu, Doug je nekoliko puta duboko udahnuo. - Ženo - uspio je izustiti - imaš više hrabrosti nego mozga. - A ti mi duguješ tristo dolara za vjetrobran. - Prilično je staloženo skrenula u podzemnu garažu jednog nebodera. - Da. - Odsutno se opipavao po prsima i trbuhu kako bi vidio je li u jednom komadu. - Poslat ću ti ček. - Gotovina. - Nakon što je skrenula na svoje mjesto, Whitney je ugasila motor i iskočila iz automobila. - Sad možeš moju prtljagu odnijeti gore. - Otvorila je prtljažnik prije nego se zaputila prema dizalu. Možda su joj se koljena tresla, ali to ni u ludilu ne bi priznala. - Želim nešto popiti.

Doug je pogledao prema ulazu u garažu i procijenio svoje šanse na ulici. Možda će mu sat ili dva unutra pružiti priliku za razrađivanje najboljeg plana. Osim toga zaključio je da joj toliko duguje. Počeo je vaditi prtljagu. - Ima još na stražnjem sjedalu. - Kasnije ću doći po to. - Prebacio je preko ramena vreću za odjeću i podigao dva kovčega. Gucci, opazio je i podrugljivo se osmjehnuo. A ona gnjavi zbog bijednih tristo dolara. Doug je ušao u dizalo i bez ustručavanja spustio dva kovčega na pod. - Bila si na putovanju? Whitney je pritisnula gumb za četrdeset drugi kat. - Dva tjedna u Parizu. - Dva tjedna. - Doug pogleda tri komada prtljage. I rekla je da toga ima još. - Putuješ bez mnogo prtljage, je li? - Putujem - bahato će Whitney - kako mi se sviđa. - Jesi li ikad bio u Europi? Nasmiješio se, a premda su mu naočale skrivale oči, smiješak joj se činio privlačnim. Imao je lijepo oblikovana usta i zube koji nisu bili sasvim ravni. - Nekoliko puta. U tišini su odmjeravali jedno drugo. To je bila prva prilika što ju je Doug imao da je doista pogleda. Bila je viša no što je očekivao - mada nije bio posve siguran što je očekivao. Kosa joj je bila gotovo posve skrivena ispod nakrivljenog bijelog šešira, ali ono što je vidio bilo je svijetle boje kao u pankera kojeg je zaustavio na ulici, ali raskošnije nijanse. Obod šešira bacao je sjenku na njezino lice, ali je vidio besprijekoran ten iznad finih kostiju. Oči su joj bile okrugle, boje viskija što ga je ranije pio. Usta bez ruža nisu se smiješila. Mirisala je po nečemu mekanom i svilenkastom što bi čovjek želio dotaknuti u mračnoj sobi. On bi je opisao kao ljepoticu, premda se nije činilo da ispod jednostavne krznene jakne i svilenih hlača ima bujne obline. Doug je uvijek više volio očito kod žena. Možda raskošno. Ipak, nije mu bilo nimalo teško gledati je. Whitney je nehajno posegnula u svoju torbicu od zmijske kože i izvadila ključeve. - Te su naočale smiješne. - Da. Pa, poslužile su svrsi. - Skinuo ih je.

Njegove su je oči iznenadile. Bile su veoma svijetle, veoma bistre i zelene. Nekako su bile u neskladu s njegovim licem i bojama kože i kose - sve dok ne opaziš kako su izravne, te kako pozorno promatraju, kao da je on čovjek koji mjeri sve i svakoga. Ranije ju nije zabrinjavao. Naočale su ga činile budalastim i bezopasnim. Sad je Whitney prvi put osjetila nelagodu. Tko je on, dovraga, i zašto ljudi pucaju u njega? Kad su se vrata otvorila, Doug se sagnuo kako bi podigao kovčege. Whitney je spustila pogled i opazila tanki crveni mlaz što se spuštao niz njegovo zapešće. - Krvariš. On je ravnodušno pogledao dolje. - Da. Kojim putem? Samo je trenutak oklijevala. Mogla je biti jednako nonšalantna kao i on. - Desno. I nemoj krvariti na te kovčege. - Prošavši kraj njega, okrenula je ključ u bravi. Unatoč razdraženosti i bolovima Doug je opazio da ima osebujan hod. Spor i lagan, uz nekako elegantno njihanje. To ga je navelo na zaključak da je ona žena navikla da je muškarci slijede. Namjerno je stao kraj nje. Whitney ga je ovlaš pogledala prije nego je otvorila vrata. Zatim je, upalivši svjetla, ušla i zaputila se ravno prema baru. Izabrala je bocu Remy Martina i ulila velikodušne količine u dvije čaše. Impresivno, pomislio je Doug osvrćući se po stanu. Sag je bio tako debeo i tako mekan da bi s užitkom spavao na njemu. Znao je dovoljno da bi prepoznao francuski utjecaj u namještaju, ali nedovoljno da bi odredio razdoblje. Koristila se safirnoplavom i oker žutom kako bi naglasila blještavu bjelinu saga. Znao je prepoznati antikvitet kad bi ga vidio, a u ovoj ih je prostoriji bilo nekoliko. Njezin romantičan ukus bio mu je jednako očit kao i Monetov morski pejzaž na zidu. Prokleto dobra reprodukcija, zaključio je. Kad bi je samo imao vremena založiti, mogao bi nestati. Trebao mu je samo površan pogled naokolo da bi shvatio kako bi svoje džepove mogao napuniti šakama njezinih francuskih sitnica i potom ih založiti za kartu prve klase koja bi ga odvela daleko od ovoga grada. Problem je bio u tome što se nije usudio ući niti u jednu zalagaonicu u gradu. Ne sad kad je Dimitri ispružio svoje pipke. Budući da mu namještaj nije bio ni od kakve koristi, nije bio siguran

zašto mu se sviđao. Inače bi ga smatrao previše ženstvenim i formalnim. Možda mu nakon večeri bježanja treba udobnost svilenih jastučnica i čipke. Whitney je pijuckala konjak dok je nosila čaše preko sobe. - Možeš to ponijeti u kupaonicu - rekla mu je dok mu je pružala piće. Nemarno je prebacila krzno preko naslona kauča. - Pogledat ću tu ruku. Doug se namrštio dok je gledao za njom. Žene bi trebale postavljati pitanja, na desetke. Možda ova jednostavno nema dovoljno mozga da ih smisli. Nevoljko ju je slijedio, udišući trag njezina mirisa. Ali otmjena je, priznao je. To se nije moglo zanijekati. - Skini tu jaknu i sjedni - naredila je, stavivši krpu za pranje s monogramom pod tekuću vodu. Doug je skinuo jaknu, stegnuvši zube dok ju je povlačio s lijeve ruke. Nakon što ju je pažljivo složio i spustio preko ruba kade, sjeo je na crnu stolicu s rešetkastim naslonom što bi je svatko drugi držao u dnevnom boravku. Spustio je pogled i vidio da je rukav njegove košulje natopljen krvlju. Opsovavši, strgnuo ga je i razotkrio ranu. - Mogu to sam učiniti - progunđao je i posegnuo za krpom. - Budi miran. - Whitney je mokrom, toplom krpom počela brisati krv. - Ne mogu vidjeti koliko je štete počinjeno prije nego to očistim. Opustio se jer je topla voda djelovala umirujuće i njezin je dodir bio nježan. No dok je tako sjedio, promatrao ju je. Kakva je, zapravo, to vrsta žene, pitao se. Vozi poput neustrašivog manijaka, odijeva se prema Harper's Bazaaru, i pije - opazio je da je već iskapila svoj konjak - poput mornara. Ugodnije bi se osjećao da je pokazala barem mrvu histerije kakvu je očekivao. - Zar te ne zanima kako sam ovo zaradio? - Hmm. - Whitney je čistom krpom pritisnula ranu kako bi usporila krvarenje. Zato što je želio da ga pita, čvrsto je odlučila da to neće učiniti. - Metak - s užitkom će Doug. - Doista? - Zainteresirana, Whitney makne krpu kako bi bolje vidjela. - Još nikad nisam vidjela ranu od metka. - Sjajno. - Progutao je još malo konjaka. - Kako ti se sviđa? Slegnula je ramenima, a potom je gurnula vratašca sa zrcalom ormarića za lijekove. - Nije osobito impresivna.

Namrštivši se, i sam je spustio pogled na ranu. Istina, metak ga je samo okrznuo, ali ipak su pucali na njega. To se ne događa baš svaki dan. - Boli. - Ah, pa, stavit ćemo zavoj. Ogrebotine ne bole toliko ako ih ne vidiš. Gledao ju je kako prekopava po staklenkama krema za lice i ulja za kupke. - Imaš drsku jezičinu, ženo. - Whitney - ispravila ga je. - Whitney MacAllister. - Okrenula se i formalno mu pružila ruku. Usne su mu se izvile u osmijeh. - Lord, Doug Lord. - Zdravo, Doug. Dakle, nakon što ovo sredim, morat ćemo popričati o šteti na mojem automobilu i plaćanju. - Vratila se do ormarića s lijekovima. - Tristo dolara. Popio je još jedan gutljaj konjaka. - Kako znaš da je baš tristo? - Dajem ti najnižu moguću cijenu. U mercedesu ne možeš promijeniti ni svjećicu za manje od tristo. - Morat ću ti ostati dužan. Posljednjih dvjesto potrošio sam za jaknu. - Tu jaknu? - Whitney je začuđeno okrenula glavu i pogledala ga. - Izgledaš pametniji. - Trebala mi je - odbrusi Doug. - Osim toga, koža je. Ovoga se puta nasmijala. - Kao prava imitacija. - Kako to misliš, imitacija? - Ta grozota nije napravljena ni od kakve krave. Ah, tu je. Znala sam da imam. - Zadovoljno je kimnula i izvadila bočicu iz ormarića. - Taj mali kujin sin - promrmlja Doug. Nije imao vremena ni prilike ranije pozornije pogledati ono što je kupio. Sada, na jarkom svjetlu u kupaonici, vidio je da se radi o jeftinom vinilu. Dvjesto dolara. Trgnuo se kad je na ruci iznenada osjetio vatru. - Prokletstvo! Što radiš? - Jod - reče mu Whitney, nanoseći debeli sloj. Namršteno se smirio. - Peče. - Nemoj biti beba. - Žustrim je kretnjama zavojem omatala njegovu nadlakticu dok rana nije bila posve pokrivena. Odrezala je ljepljivu traku, učvrstila zavoj i na koncu ga potapšala. - Eto - reče, prilično zadovoljna sama

sobom. - Kao nov. - Još uvijek sagnuta, okrenula je glavu i nasmiješila mu se. Njihova su lica bila blizu, njezino puno smijeha, njegovo puno razdraženosti. - Dakle što se tiče mojeg automobila… - Mogao bih biti ubojica, silovatelj, psihopat, a ti ne bi imala pojma. - Rekao je to tiho, opasno. Osjetila je žmarce na leđima i uspravila se. - Ne bih rekla. - Uzela je svoju praznu čašu i vratila se u dnevni boravak. - Još jedno piće? Dovraga, doista je hrabra. Doug je zgrabio jaknu i pošao za njom. - Zar te ne zanima zašto me gone? - Loši momci? - Loši momci? - ponovio je i zapanjeno se nasmijao. - Dobri momci ne pucaju u nedužne prolaznike. - Ulila si je još jedno piće i sjela na kauč. - Dakle procesom eliminacije došla sam do zaključka da si ti dobar momak. Ponovno se nasmijao i sjeo kraj nje. - Mnogo se ljudi možda ne bi složilo s tobom. Whitney ga je ponovno proučavala preko ruba čaše. Ne, možda je dobar previše koncizna riječ. Izgledao je kompliciranije od toga. - Pa, zašto mi ne ispričaš zbog čega su te ona trojica željela ubiti? - Samo su obavljali svoj posao. - Doug ponovno popije gutljaj. - Rade za čovjeka po imenu Dimitri. On želi nešto što ja imam. - A to je? - Put do blaga - odsutno je rekao. Ustao je i počeo šetkati. U džepu je imao manje od dvadeset dolara uz kreditnu karticu koja je istekla. Ni jednim ni drugim ne može kupiti izlazak iz zemlje. Ono što je pomno spremio u žutu omotnicu vrijedi pravo bogatstvo, ali mora si kupiti putnu kartu prije nego to može unovčiti. Mogao bi maznuti nečiji novčanik na aerodromu. Još bolje, mogao bi pokušati uletjeti u avion, pokazujući svoju lažnu iskaznicu i glumeći okorjelog, nestrpljivog FBI agenta. Upalilo je u Miamiju. Ali ovog mu se puta ne čini prikladnim. Imao je dovoljno iskustva da bi znao da treba slušati svoje instinkte. - Treba mi ulog - progunđa. - Nekoliko stotina - možda tisuću. - Zamišljeno se okrenuo i pogledao Whitney.

- Zaboravi - jednostavno je rekla. - Već mi duguješ tristo dolara. - Dobit ćeš ih - obrecnuo se. - Prokletstvo, za šest mjeseci kupit ću ti cijeli automobil. Gledaj na to kao na investiciju. - Moj se broker za to brine. - Ponovno je pijuckala i smiješila se. Bio je veoma privlačan u tom raspoloženju, nemiran, jedva čekajući da krene. Na njegovoj su se razotkrivenoj nadlaktici vidjeli lijepo oblikovani mišići. Oči su mu sjale od entuzijazma. - Gledaj, Whitney. - Vratio se i sjeo na naslon za ruke na kauču kraj nje. - Tisuću. To nije ništa nakon ovoga što smo zajedno proživjeli. - To je sedamsto dolara više od onoga što mi već duguješ - ispravila ga je. - Vratit ću ti dvostruko u roku od šest mjeseci. Moram kupiti avionsku kartu, nešto zaliha... - Spustio je pogled na sebe, a zatim ga je opet podigao na nju, uz onaj brzi, privlačni osmijeh. - Novu košulju. Maher, pomislila je, zaintrigirana. Što njemu zapravo znači bogatstvo? - Morala bih znati mnogo više prije nego uložim svoj novac. Šarmom je iz žena izvukao mnogo više od novca. Stoga je, samouvjereno, uzeo njezinu ruku između svojih, palcem joj trljajući zglavke prstiju. Njegov je glas bio blag, uvjerljiv. - Blago. Od one vrste o kakvoj čitaš jedino u bajkama. Donijet ću ti dijamante za tvoju kosu. Velike, blještave dijamante. Pretvorit će te u princezu. - Prstom joj je prešao po obrazu. Bio je mekan, hladan. Na trenutak je, samo na trenutak, izgubio nit. - Još nešto iz bajke. Polako joj je skinuo šešir, a potom je zapanjeno i s divljenjem gledao kako joj kosa pada dolje, preko ramena, preko nadlaktica. Svijetla poput zimskog sunca, mekana poput svile. - Dijamanti - ponovio je, zavukavši joj prste u kosu. - Ovakva bi kosa trebala biti ukrašena dijamantima. Opčinio ju je. Jedan bi njezin dio povjerovao u svaku njegovu riječ, učinio sve što je tražio, samo da je i dalje dodiruje baš na ovaj način. Ali drugi njezin dio, onaj koji preživljava, uspio je preuzeti kontrolu. - Sviđaju mi se dijamanti. Ali također poznajem mnogo ljudi koji ih plaćaju, a na koncu dobiju lijepo staklo. Jamstva, Doug. - Kako bi se pribrala, popila je još konjaka. - Uvijek želim vidjeti jamstvo - certifikat vrijednosti. Frustrirano je ustao. Možda izgleda kao da ju je lako obraditi, ali

prilično je čvrsta. - Gledaj, ništa me ne priječi da to jednostavno uzmem. - Zgrabio je njezinu torbicu s kauča i ispružio je prema njoj. - Mogu odavde izići s ovim, ili se možemo nagoditi. Ustala je i uzela mu je iz ruke. - Ne sklapam nagodbe prije nego saznam sve uvjete. Doista je drsko da mi prijetiš nakon što sam ti spasila život. - Spasila mi život? - prasne Doug. - Umalo si me dvadesetak puta ubila. Uzdigla je bradu. Njezin je glas postao arogantan i nabusit. - Da nisam nadmudrila one ljude, usput oštetivši automobil, sad bi plutao po East Riveru. Slika je bila veoma blizu istine. - Gledala si previše Cagneyjevih filmova - dobacio je. - Želim znati što imaš i kamo kaniš otići. - Zagonetku. Imam djeliće zagonetke i idem na Madagaskar. - Madagaskar? - Zaintrigirana, razmislila je o tome. Vruće, sparne noći, egzotične ptice, pustolovina. - Kakvu zagonetku, kakvo blago? - To je moja stvar. - Pazeći na svoju ruku, opet je navukao jaknu. - Želim ga vidjeti. - Ne možeš ga vidjeti. Na Madagaskaru je. - Izvadio je cigaretu dok je procjenjivao situaciju. Mogao bi joj dati dovoljno, taman dovoljno da je zainteresira, ali ne dovoljno da može stvarati nevolje. Ispuhnuvši dim, osvrnuo se po sobi. - Čini se da znaš ponešto o Francuskoj. Suzila je oči. - Dovoljno da naručim puževe i Dom Perignon. - Da, kladim se. - Podigao je biserima optočenu burmuticu s kolekcionarskog ormarića. - Recimo samo da fine stvari kojih se nastojim dočepati imaju francuski naglasak. Stari francuski naglasak. Zubima je uhvatila donju usnu. Pogodio je u metu. Malena burmutica što ju je bacao iz jedne u drugu ruku bila je barem dvjesto godina stara i dio bogate zbirke. - Koliko star? - Dva stoljeća. Gledaj, šećeru, mogla bi me financirati. - Odložio je burmuticu i ponovno joj prišao. - Smatraj to investicijom u kulturu. Ja dobijem gotovinu i donesem ti nekoliko sitnica. Dvjesto godina znači da je riječ o Francuskoj revoluciji. Marija i Luj.

Obilje, dekadencija i intrige. Na njezinu se licu počeo pojavljivati smiješak dok je razmišljala o tome. Povijest ju je oduvijek fascinirala, osobito francuska povijest sa svojom kraljevskom i dvorskom politikom, filozofima i umjetnicima. Ako doista ima nešto - a izraz u njegovim očima uvjeravao ju je da ima - zašto ona ne bi dobila dio? Lov na blago sigurno će biti zabavniji od poslijepodneva u Sotheby'su. - Recimo da sam zainteresirana - počela je, razmišljajući o svojim uvjetima. - Što bi to podrazumijevalo? Nasmiješio se. Nije očekivao da će tako lako progutati mamac. - Dvije tisuće. - Ne mislim na novac. - Whitney je to odbacila na način svojstven jedino bogatašima. - Mislim, kako ćemo doći do toga? - Mi? - Više se nije smiješio. - Nema mi. Proučavala je svoje nokte. - Nema mi, nema novca. - Udobno se smjestila, ispruživši ruke duž naslona kauča. - Nikad nisam bila na Madagaskaru. - Onda nazovi svojeg putničkog agenta, šećeru. Ja radim sam. - Šteta. - Zabacila je kosu i nasmijala se. - Pa, bilo je zgodno. Sad, ako bi mi platio štetu... - Gledaj, nemam vremena za - Prekinuo se kad je iza sebe začuo tih zvuk. Okrenuvši se, Doug je vidio kako se kvaka na vratima polako pomiče. Podigao je ruku, tražeći tišinu. - Idi iza kauča - šapnuo je i po sobi pogledom tražio neko prikladno oružje. - Ostani ondje i budi posve tiha. Whitney se počela buniti, a zatim je čula tiho povlačenje kvake. Gledala je kako Doug uzima tešku porculansku vazu. - Sakrij se - siknuo je i ugasio svjetla. Odlučivši ga poslušati, Whitney je čučnula iza kauča i čekala. Doug je stao iza vrata i gledao kako se otvaraju, polako, bešumno. Objema je rukama stezao vazu i poželio znati koliko ih mora srediti. Čekao je dok prva sjenka nije posve ušla, a potom je podigao vazu iznad glave i snažno je spustio. Začuo se tresak, nešto slično roktanju i udarac. Whitney je sve to čula prije nego je započeo kaos. Začulo se komešanje nogu, još razbijanja stakla - njezin porculanski servis za čaj, ako smjer odakle dopire zvuk nešto znači - zatim nečija psovka. Prigušeni prasak, a zatim još razbijenog stakla. Metak iz pištolja s

prigušivačem, zaključila je. Čula je taj zvuk u dovoljno noćnih filmova da bi ga prepoznala. I staklo - okrenuvši glavu, ugledala je rupu na prozoru iza sebe. Pazikuća neće biti oduševljen, pomislila je. Nimalo. Već je bila na njegovoj crnoj listi nakon što je posljednja zabava što ju je priredila malo izmakla kontroli. Prokletstvo, Douglas Lord joj stvara mnogo nevolja. Blago bi - skupila je obrve - trebalo biti vrijedno toga. Potom je zavladala tišina, posvemašnja tišina. U tišini je čula jedino zvuk disanja. Doug se stisnuo u mračnom kutu i čvrsto držao 45. Bio je još jedan, ali sad je barem naoružan. Mrzio je pištolje. Oni koji ih rabe previše često završavaju s pogrešne strane cijevi. Bio je dovoljno blizu vrata da klizne van i nestane, možda da ga nitko ne opazi. Učinio bi to da nije bilo žene iza kauča i spoznaje da ju je on uvalio u ovo. Činjenica da to nije mogao učiniti samo je izazvala njegov bijes prema njoj. Možda će morati nekoga ubiti da iziđe odavde. Već je ranije ubio, i bio je svjestan činjenice da će to vjerojatno ponovno učiniti. Ali o tom dijelu svojeg života nikad nije mogao razmišljati bez grižnje savjesti. Doug je dotaknuo zavoj na svojoj ruci, a prsti su mu ostali vlažni. Dovraga, ne može ovdje stajati i čekati dok tako krvari. Bešumno se krećući, polako je krenuo duž zida. Whitney je morala pokriti usta kako bi prikrila svaki zvuk kad je neka sjenka čučnula uz nju kraj kauča. To nije bio Doug - odmah je vidjela da je vrat predugačak, a kosa prekratka. Zatim je opazila kretnju sa svoje lijeve strane. Sjenka se okrenula onamo. Prije nego je imala vremena razmisliti, Whitney je izula cipelu. Držeći dobru talijansku kožu, petom od gotovo osam centimetara naciljala je glavu sjenke. Zamahnula je svom snagom i tresnula. Začuo se čudan zvuk, a potom pad. Čudeći se samoj sebi, Whitney je pobjednički podigla cipelu. - Jesam ga! - Slatki Isuse - progunđao je Doug, potrčao preko sobe, zgrabio je za ruku i povukao za sobom. - Sredila sam ga - rekla je Dougu dok je jurio prema stubištu. - Ovime. - Pomaknula je cipelu stiješnjenu između njegove i svoje ruke. - Kako su nas

našli? - Dimitri. Po tvojim registracijskim pločicama - rekao je, bijesan na sebe jer mu to ranije nije palo na pamet. Sjurivši se niza sljedeće stube, počeo je razrađivati nove planove. - Tako brzo? - Kratko se nasmijala. Osjećala je adrenalin u svojem tijelu. - Je li taj Dimitri čovjek ili čarobnjak? - On je čovjek koji posjeduje druge ljude. Mogao bi podići telefonsku slušalicu i za pola sata saznati kako stojiš na kreditnoj kartici i koji broj cipela nosiš. Kao i njezin otac. To je posao, a ona razumije posao. - Slušaj, ne mogu ovako trčati, daj mi nekoliko sekunda. - Whitney je izvukla ruku iz njegove i obula cipelu. - Što ćemo sada? - Moramo stići do garaže. - Stubištem četrdeset dva kata? - Dizala nemaju stražnjih vrata. - Rekavši to, uhvatio ju je za ruku i nastavio trčati niza stube. - Ne želim se pojaviti blizu tvojeg automobila. Vjerojatno je postavio nekoga da motri na njega, za slučaj da dospijemo ovako daleko. - Zašto onda idemo u garažu? - Ipak nam treba automobil. Moram stići do aerodroma. Whitney je prebacila ručku od torbice preko glave kako bi se mogla uhvatiti za ogradu dok trče. - Ukrast ćeš ga? - Tako je. Ostavit ću te u nekom hotelu - prijavi se pod lažnim imenom, a onda... - O, ne - prekinula ga je, opazivši da su prošli dvadeseti kat. - Nećeš me ostaviti u nekom hotelu. Vjetrobran, tristo, prozorsko staklo, tisuću dvjesto, dresdenska vaza iz otprilike 1865., dvije tisuće dvjesto sedamdeset pet. - Uzela je torbicu i iskopala bilježnicu, ne izgubivši korak. Čim dođe do daha, počet će računati. - Namjeravam to naplatiti. - Naplatit ćeš - mrko je rekao. - A sad, štedi dah. - Poslušala ga je i počela razrađivati vlastiti plan. Kad su stigli do razine garaže, bila je tako iscrpljena da se zadihano naslonila na zid dok je on virio kroz odškrinuta vrata. - U redu, najbliži je

jedan porsche. Ja ću prvi izići. Čim uđem u automobil, dođi za mnom. I drži se dolje. Opet je izvadio pištolj iz džepa. Opazila je izraz u njegovim očima, izraz - prijezira - pitala se. Zašto bi pogledao pištolj kao da je to nešto odvratno? Mislila je da će pištolj dobro pristajati njegovoj ruci, onako kako pristaje čovjeku koji se zadržava u mračnim barovima i zadimljenim hotelskim sobama. Ali nije bilo tako. Nije mu uopće pristajao. Tada je izišao. Tko je zapravo Doug Lord, pitala se Whitney. Je li on gangster, prevarant, žrtva? Budući da je osjećala da je on sve troje, bila je fascinirana i odlučila je otkriti zašto. Doug je čučao i izvadio nešto nalik džepnom nožiću. Whitney je gledala kako trenutak prtlja oko brave, a zatim tiho otvara suvozačka vrata. Bez obzira na to što je on, razmišljala je Whitney, dobro mu idu provale. Ostavivši takva razmišljanja za kasnije, iskrala se van. On je već sjedio za volanom i radio sa žicama ispod kontrolne ploče kad je ona sjela kraj njega. - Prokleti strani automobili - gunđao je. - U svako doba bih radije uzeo chevy. Raširivši oči od divljenja, Whitney je čula kako je motor oživio. - Možeš li me naučiti kako se to radi? Doug joj je dobacio oštar pogled. - Samo miruj. Ovoga puta ja vozim. - Ubacivši mjenjač u rikverc, izišao je s parkirnog mjesta. Kad su stigli do izlaza iz garaže, već je vozio devedeset. - Imaš li neki omiljeni hotel? - Ne idem u hotel. Neću te izgubiti iz vida, Lorde, prije nego mi vratiš sve što si mi dužan. Kamo ti ideš, ja idem. - Slušaj, ne znam koliko vremena imam. - Dok je vozio, pomno je pazio na retrovizor. - Ono čega uopće nemaš je novac - podsjetila ga je. Već je zapisivala brojeve u urednim stupcima u svoju bilježnicu. I trenutno mi duguješ za vjetrobran, antiknu porculansku vazu, čajni servis - tisuću sto pedeset za to - i veliko prozorsko staklo - možda još nešto. - Onda još jedna tisuća neće ništa značiti. - Još jedna tisuća uvijek nešto znači. Tvoj kredit vrijedi samo dok te vidim. Ako želiš avionsku kartu, uzimaš partnera.

- Partnera? - Okrenuo se prema njoj, pitajući se zašto jednostavno nije uzeo njezinu torbicu i gurnuo je van. - Nikad ne uzimam partnere. - Ovoga puta uzimaš. Pola-pola. - Ja imam odgovore. - Zapravo je imao pitanja, ali nije se kanio opterećivati detaljima. - Ali nemaš ulog. Skrenuo je na FDR Drive. Ne, prokletstvo, nema ulog, a treba mu. Dakle, zasad treba i nju. Kasnije, kad bude nekoliko tisuća kilometara daleko od New Yorka, mogu razraditi uvjete. - Dobro, koliko gotovine imaš uza se? - Dvjesto. - Dvjesto? Sranje. - Sad je vozio ravnomjernom brzinom od devedeset kilometara na sat. Nije smio dopustiti da ga zaustave. - To nas neće odvesti dalje od New Jerseyja. - Ne volim nositi mnogo gotovine. - Sjajno. Imam papire koji vrijede milijune, a ti se želiš ubaciti s dvjesto dolara. - Dvjesto, plus pet tisuća koliko mi duguješ. I... Posegnula je u torbicu. - Imam karticu. - Smiješeći se, podigla je karticu American Expressa. - Nikad ne izlazim iz kuće bez toga. Doug je zurio u nju, zabacio glavu i nasmijao se. Možda se doista ne isplati gnjaviti s njom, ali više nije bio tako siguran u to. Ruka koja je posegnula za telefonskom slušalicom bila je bucmasta i veoma bijela. Bijele manšete na zapešćima imale su četvrtaste safire. Nokti su bili ulašteni do mutnog sjaja i uredno podrezani. Sama je slušalica bila bijela, čista, hladna. Prsti su se obavili oko nje, tri elegantno manikirana i zarasli krnjatak gdje je trebao biti mali prst. - Dimitri. - Glas je bio čista poezija. Začuvši ga, Remo se počeo preznojavati. Povukao je dim cigarete i brzo progovorio, prije nego ga je ispuhnuo. - Zbrisali su nam.

Mrtva tišina. Dimitri je znao da djeluje strašnije od stotinu prijetnji. Koristio ju je pet sekunda, deset. - Tri muškarca protiv jednoga i mlade žene. Kako neučinkovito. Remo je olabavio kravatu da bi mogao disati. - Ukrali su porsche. Sad ih slijedimo prema aerodromu. Neće daleko stići, gospodine Dimitri. - Ne, neće daleko stići. Moram obaviti nekoliko poziva, pritisnuti... nekoliko gumba. Vidjet ćemo se za dan ili dva. Remo je rukom protrljao usta kad ga je preplavilo olakšanje. - Gdje? Začuo se smijeh, blag, dalek. Osjećaj olakšanja ispario je poput znoja. - Nađi Lorda, Remo. Ja ću naći tebe.

2. poglavlje Ruka mu je bila ukočena. Kad se Doug okrenuo, razdraženo je progunđao zbog nelagode i odsutno gurnuo zavoj. Lice je zagnjurio u mekan pernat jastuk pokriven lanenom jastučnicom bez mirisa. Ispod njega je plahta bila topla i glatka. Oprezno istegnuvši lijevu ruku, okrenuo se na leđa. Soba je bila mračna, te je pomislio da je još noć, ali je tada pogledao na sat. Devet i petnaest. Sranje. Prešao je rukom po licu i sjeo na krevetu. Trebao bi se nalaziti u avionu na pola puta do Indijskog oceana, a ne ležati u otmjenoj hotelskoj sobi u Washingtonu. Dosadnoj, raskošnoj hotelskoj sobi, sjetio se dok je razmišljao o elegantnom predvorju s crvenim sagom na podu. Stigli su u jedan i deset, pa nije čak mogao dobiti ni piće. Političari mogu zadržati Washington, on će radije uzeti New York. Prvi je problem taj što Whitney ima novac, i nije mu pružila mogućnost izbora. Drugi je problem taj da ona ima pravo. On je razmišljao jedino o tome kako otići iz New Yorka, a ona o pojedinostima kao što su putovnice. Dakle, ima veza u D.C.-u, pomislio je. Ako veze mogu skratiti papirologiju, svim je srcem za to. Doug se osvrne po skupoj sobi, jedva većoj od ormara za metle. Naplatit će mu i sobu, shvatio je, pogledavši prema vratima koja su povezivala njihove dvije sobe. Whitney MacAllister ima um ovlaštenog knjigovođe. I lice... Ovlaš se osmjehnuo, odmahnuo glavom i opet legao. Bolje da ne misli na njezino lice i druge njezine atribute. Treba mu njezin novac. Žene moraju čekati. Kad se jednom dočepa onoga što želi, može se valjati među njima ako mu tako bude odgovaralo. Zamišljeni je prizor bio tako ugodan da se još cijelu minutu smiješio. Plavuše, brinete, crvenokose, punašne, mršave, niske i visoke. Nema smisla biti previše izbirljiv, a on je kanio biti veoma velikodušan sa svojim vremenom. Najprije mora nabaviti prokletu putovnicu i vizu. Namrštio se. Proklete birokratske besmislice. Čeka ga blago, profesionalni mu kostolomac diše za vratom, a luda žena u susjednoj sobi ne želi mu kupiti ni kutiju

cigareta a da to ne upiše u malenu bilježnicu što je drži u svojoj skupoj torbici od zmijske kože. Ta ga je pomisao navela da ispruži ruku i izvadi cigaretu iz kutije na noćnom ormariću. Nije mogao razumjeti njezin stav. Kad je on imao novaca viška, bio je velikodušan s njim. Možda previše velikodušan, zaključio je i neveselo se nasmijao. Sigurno je da mu novac nikad nije dugo trajao. Velikodušnost je dio njegove naravi. Žene su mu slabost, osobito sitne žene napućenih usta i krupnih očiju. Bez obzira koliko ga je puta neka od njih prešla, uvijek bi nasjeo i sljedećoj. Prije šest mjeseci malena mu je konobarica po imenu Cindy priuštila dvije nezaboravne noći, a potom mu je ispričala dirljivu priču o bolesnoj majci u Columbusu. Na koncu se rastao od nje - i od pet tisuća. Uvijek je padao na krupne oči. To će se promijeniti, Doug je obećao sebi. Kad se jednom dokopa blaga, zadržat će ga. Ovog će puta kupiti onu veliku, raskošnu vilu na Martiniqueu i početi živjeti na način o kojem je uvijek sanjao. I bit će velikodušan prema posluzi. Čistio je za dovoljno bogataša da bi znao kako hladni i nemarni znaju biti prema osoblju. Naravno, čistio je za njima sve dok ih ne bi uspio kompletno operušati, ali to ne mijenja bit stvari. Rad za imućne ljude nije mu usadio želju za bogatim stvarima. S tim se rodio. Samo što se nije rodio s novcem. S druge strane, osjećao je da je bolje da se rodio s pameti. S pameti i određenim vještinama možeš uzeti ono što trebaš - ili želiš - od ljudi koji bi jedva opazili da im nešto nedostaje. Posao je pokretao adrenalin u tijelu. Rezultat, novac, samo ti je omogućavao da se opustiš do sljedećeg puta. Znao je kako planirati za to, kako kovati zavjeru, kako smišljati. Također je znao koliko vrijedi istraživanje. Pola je noći proveo budan, proučavajući svaki djelić informacija što ga je uspio dešifrirati u omotnici. To je bila zagonetka, ali on je imao djeliće. Kako bi ih sve doveo na svoje mjesto, trebalo mu je samo dovoljno vremena. Uredno tipkani prijevodi što ih je pročitao nekomu mogli su biti samo zgodna priča, drugima lekcija iz povijesti - aristokrati koji nastoje prokrijumčariti svoje dragocjenosti i sebe same iz Francuske poharane revolucijom. Čitao je riječ straha, smućenosti i očaja. U originalima zaštićenima plastikom vidio je beznađe u rukopisu, u riječima što ih nije znao pročitati. Ali je također čitao o intrigama, o kraljevskim osobama i o bogatstvu. Marija Antoaneta. Robespierre. Ogrlice egzotičnih naziva skrivene

iza opeka ili u vagonima punim krumpira. Giljotina, očajničko bježanje preko La Manchea. Zanimljive priče natopljene poviješću i obojene krvlju. Ali dijamanti, smaragdi, rubini veličine kokošjih jaja također su bili stvarni. Neki od tih dragulja više nikad nisu viđeni. Neki su upotrijebljeni za kupovanje života, ili obroka, ili šutnje. Drugi su prešli oceane. Doug je protegnuo ruku i nasmiješio se. Indijski ocean - trgovački put za trgovce i gusare. A na obali Madagaskara, skriven stoljećima, čuvan za kraljicu, bio je odgovor na njegove snove. On će ga naći, uz pomoć dnevnika mlade djevojke i očaja jednog oca. Kad ga nađe, više se nikad neće osvrtati. Siroto dijete, pomislio je, zamišljajući mladu francusku djevojku koja je prije dvjesto godina zapisala svoje osjećaje. Pitao se je li prijevod što ga je pročitao doista vjerno prikazao ono što je djevojka proživjela. Kad bi mogao pročitati original na francuskom... Slegnuo je ramenima i podsjetio se da je odavno pokojna i nije njegova briga. Ali bila je tek dijete, prestrašeno i zbunjeno. Zašto nas mrze, pisala je. Zašto nas gledaju s takvom mržnjom? Tata kaže da moramo otići iz Pariza, a ja vjerujem da više nikad neću vidjeti svoj dom. I nikad nije, razmišljao je Doug, jer se rat i politika bave velikim stavovima i gaze malenog čovjeka. Francuska tijekom Revolucije ili vlažna jama u džungli Vijetnama. Ništa se ne mijenja. Točno je znao što znači biti bespomoćan. Više se nikad neće tako osjećati. Protegnuo se i pomislio na Whitney. Sklopio je nagodbu s njom, pa što bude. Nikad nije prekršio uvjete nagodbe, osim ako nije bio siguran da će proći nekažnjeno. Ipak, smetalo mu je što ovisi o njoj za svaki dolar. Dimitri ga je angažirao da ukrade te papire jer je on, iskreno je priznao Doug dok je udisao dim, veoma dobar lopov. Za razliku od Dimitrijeve standardne ekipe, nikad nije smatrao da oružje može nadomjestiti pamet. Uvijek je više volio rabiti ovo drugo. Doug je znao da mu je upravo činjenica da zna obaviti glatku, tihu provalu priskrbila Dimitrijev poziv i zadatak da ukrade debelu omotnicu iz sefa u otmjenoj zgradi kraj Park avenije. Posao je posao, a ukoliko je čovjek poput Dimitrija spreman platiti pet tisuća za hrpu papira, od kojih većina sadrži izblijedjeli rukopis na stranom jeziku, Doug nije imao ništa protiv. Osim toga morao je vratiti neke dugove.

Morao je proći kraj dvaju sofisticiranih alarmnih sustava i četiriju zaštitara prije nego je stigao do malenog zidnog sefa u kojem je omotnica bila pohranjena. Dobro se snalazio s bravama i alarmnim sustavima. To je - pa, dar, zaključio je Doug. Čovjek ne bi smio zanemariti svoje bogomdane talente. Stvar je u tome da je postupio pošteno. Nije uzeo ništa osim papira - premda se u sefu nalazila još i veoma zanimljiva crna kutija. Uopće mu nije palo na pamet da bi vađenje papira iz omotnice kako bi ih pročitao bilo nešto drugo osim pokrivanja vlastitih leđa. Nije očekivao da će biti fasciniran prijevodima pisama, ili dnevnika, ili dokumenata koji potječu iz razdoblja prije dvjesto godina. Možda je njegova sklonost dobroj priči, ili poštovanje spram pisane riječi, pokrenulo njegovu maštu dok je na brzinu proučio papire. No, fasciniran ili ne, predao bi papire. Dogovor je dogovor. Svratio je u drogeriju i kupio ljepljivu traku. Pričvršćivanje omotnice na prsa bilo je samo mjera predostrožnosti. New York je, poput bilo kojega grada, krcat nepoštenih ljudi. Naravno, na igralište u East-Sideu stigao je sat vremena ranije i sakrio se. Čovjek dulje ostaje živ ako pazi na sebe. Dok je sjedio iza grmlja na kiši, razmišljao je o onome što je pročitao - korespondencija, dokumenti i uredan popis dragoga kamenja i dragulja. Tko god je prikupio informacije, tako pomno preveo sav materijal, učinio je to s predanošću profesionalnog stručnjaka. Nakratko mu je palo na pamet da bi sam obavio ostatak posla kad bi za to imao vremena i prilike. Ali dogovor je dogovor. Doug je čekao s namjerom da preda papire i pokupi svoju plaću. To je bilo prije nego je saznao da neće dobiti pet tisuća na koje je Dimitri pristao. Dobit će metak od dva dolara u leđa i pokop u East Riveru. Remo je stigao u crnom lincolnu s dvojicom ljudi odjevenih za posao. Mirno su raspravljali o najučinkovitijem načinu na koji će ga ubiti. Činilo se da su se dogovorili da će to biti metak u mozak, ali još uvijek su raspravljali o »kada« i »gdje« dok je Doug čučao iza grmlja dva metra dalje. Činilo se da Remo nije želio krvlju zamrljati presvlake u lincolnu. Doug je u početku bio ljutit. Bez obzira na to koliko su ga puta prevarili - a već je prestao brojiti - to ga je uvijek ljutilo. Na ovom svijetu nitko nije pošten, mislio je dok mu je ljepljiva traka lagano natezala kožu. Još dok je

nastojao izvući živu glavu, počeo je razmišljati o svojim opcijama. Dimitri je bio na glasu kao ekscentrik. Ali je također bio na glasu po tome što je birao pobjednike, od pravog senatora kojeg treba držati na platnom popisu do najboljeg vina što ga ima u svojem podrumu. Ako tako silno želi papire da je spreman riješiti se sudionika po imenu Doug Lord, onda ti papiri zasigurno nešto vrijede. Doug je na licu mjesta zaključio da su papiri njegovi i da će se obogatiti. Samo je morao preživjeti da bi se dokopao bogatstva. Sad je refleksno dotaknuo ruku. Ukočena, da, ali već je počela zacjeljivati. Morao je priznati da je šašava Whitney MacAllister obavila dobar posao. Ispuhnuo je dim između zuba i ugasio cigaretu. Vjerojatno će mu i to naplatiti. Trenutno ju je trebao, barem dok ne iziđu iz zemlje. Kad jednom stigne na Madagaskar, riješit će se mlade dame. Spori, lijeni smiješak pojavio se na njegovu licu. Imao je nešto iskustva u nadmudrivanju žena. Katkad je uspijevao. Jedino je žalio što je neće vidjeti kad bude udarala nogama i psovala nakon što shvati da joj je zbrisao. Zamišljajući one oblake svijetle, suncem obasjane kose, pomislio je da je gotovo šteta što je mora prevariti. Nije mogao zanijekati činjenicu da joj je dužan. Kad je uzdahnuo i počeo lijepo misliti o njoj, vrata susjedne sobe naglo su se otvorila. - Još si u krevetu? - Whitney je prišla prozoru i razmaknula draperije. Mahala je rukom ispred lica, pokušavajući rastjerati dim. Već je neko vrijeme budan, zaključila je. Pušio je i kovao zavjeru. Pa, i ona je malo razmišljala i planirala. Kad je Doug opsovao i stisnuo oči, samo je odmahnula glavom. - Grozno izgledaš. Bio je dovoljno tašt da bi se namrštio. Brada mu je bila hrapava od čekinja, kosa razbarušena i silno je želio četkicu za zube. Ona je pak izgledala kao da je upravo izišla iz salona Elizabeth Arden. Nag u krevetu, pokriven plahtom do struka, Doug je osjećao da je u nepovoljnijem položaju. Nije mu se sviđao taj osjećaj. - Kucaš li ti ikad? - Ne kad ja plaćam sobu - ležerno je rekla. Prekoračila je hrpu odjeće na podu. - Doručak stiže. - Sjajno.

Ignorirajući njegov sarkazam, Whitney se raskomotila tako što je sjela na dno kreveta i ispružila noge. - Raskomoti se - velikodušno će Doug. Whitney se samo nasmiješila i zabacila kosu. - Nazvala sam ujaka Maxieja. - Koga? - Ujaka Maxieja - ponovi Whitney, na brzinu pogledavši svoje nokte. Doista joj treba manikura prije nego odu iz grada. - Zapravo, on nije moj ujak, samo ga tako zovem. - O, ta vrsta ujaka - reče Doug, cinično se osmjehnuvši. Whitney ga je prijekorno pogledala. - Nemoj biti neotesan, Douglase. On je drag prijatelj obitelji. Možda si čuo za njega. Maximillian Teebury? - Senator Teebury? Raširila je prste i još ih jednom pogledala. - Doista si u tijeku događaja. - Slušaj, pametnjakovićko. - Doug ju je zgrabio za ruku tako da se srušila u njegovo krilo. Whitney mu se samo nasmiješila, svjesna da još uvijek drži sve asove. - Kakve veze senator Teebury ima s bilo čime? - Veze. - Prešla je prstom niz njegov obraz, pucketajući jezikom na hrapavu bradu. No otkrila je da grub izgled ima svoju primitivnu privlačnost. - Moj otac uvijek kaže da u škripcu možeš bez seksa, ali ne možeš bez veza. - Je li? - Osmjehnuvši se, podigao ju je tako da joj se lice našlo blizu njegovoga, a kosa se spustila do plahta. Ponovno je osjetio njezin miris koji je ukazivao na bogatstvo i otmjenost. - Svatko ima drukčije prioritete. - Doista. - Željela ga je poljubiti. Izgledao je grubo, nemirno i raskuštrano, onako kako bi muškarac mogao izgledati nakon noći divljeg seksa. Kakav bi ljubavnik bio Douglas Lord? Nemilosrdan. Osjetila je kako joj je srce brže zakucalo pri toj pomisli. Mirisao je na duhan i znoj. Izgledao je poput čovjeka koji živi na rubu i uživa u tome. Voljela bi osjetiti ta pametna, zanimljiva usta na svojima - ali još ne. Kad bi ga poljubila, mogla bi zaboraviti da uvijek mora biti jedan korak ispred njega. - Stvar je u tome - promrmljala je i zavukla mu prste u kosu kad su im usne bile veoma blizu - da ujak Maxie u roku od dvadeset četiri sata može nabaviti putovnicu za tebe i dvije vize za boravak od trideset dana na Madagaskaru. - Kako?

Whitney je opazila da je njegov zavodnički ton veoma brzo postao služben. - Veze, Douglase - vedro je rekla. - Čemu služe partneri? Zamišljeno ju je pogledao. Dovraga, doista postaje korisna. Ne bude li oprezan, postat će nezamjenjiva. Posljednje što pametnom čovjeku treba je nezamjenjiva žena koja ima oči boje viskija i kožu poput donje strane latica. Tada je shvatio da će sutra u ovo doba već biti na putu. Glasno uzviknuvši, zakotrljao se na nju. Kosa joj se rasula po jastuku. Njezine oči, napola nasmijane, napola oprezne, susrele su pogled njegovih. - Otkrijmo, partnerice - predložio je. Tijelo mu je bilo tvrdo, kakve mogu biti i njegove oči, kao i ruka kojom joj je obujmio lice. Bilo je primamljivo. On je primamljiv. Ali uvijek je od vitalne važnosti procijeniti prednosti i nedostatke. Prije nego je Whitney uspjela odlučiti hoće li pristati ili ne, na vratima se začulo kucanje. - Doručak - veselo je rekla, izvukavši se ispod njega. Ako joj srce malo prebrzo kuca, ne kani razmišljati o tome. Treba mnogo toga obaviti. Doug je zavukao ruke ispod glave i nagnuo se na uzglavlje. Možda žudnja nagriza njegov želudac, ili je to ipak samo glad. Možda je oboje. - Pojedimo ga u krevetu. Whitney je dala svoje mišljenje o njegovu prijedlogu time što ga je ignorirala. - Dobro jutro - vedro je rekla konobaru kad je doveo kolica za posluživanje. - Dobro jutro, gospođice MacAllister. - Mlad, plećat Portorikanac nije ni pogledao Douga. Vidio je samo Whitney. Prilično joj je šarmantno pružio ružičast ružin pupoljak. - Dakle, hvala, Juan. Krasan je. - Mislio sam da će vam se sviđati. - Kratko joj se nasmiješio, pokazujući puna usta jakih, bijelih zuba. - Nadam se da će doručak biti u redu. Donio sam higijenske potrepštine i papir što ste ih tražili. - O, divno, Juan. - Nasmiješila se tamnom pastuhu od konobara, mnogo slađe nego njemu. - Nadam se da to nije bila prevelika gnjavaža. - O, ne, nikad za vas, gospođice MacAllister.

Iza konobarovih leđa Doug je bezglasno oponašao njegove riječi i izraz lica. Whitney je samo izvila obrvu, a zatim kratkim potezom potpisala račun. - Hvala, Juan. - Posegnula je u torbicu i izvukla novčanicu od dvadeset dolara. - Bio si mi od velike pomoći. - Zadovoljstvo mi je, gospođice MacAllister. Samo me nazovite ako još nešto mogu učiniti. - Novčanica je nestala u njegovu džepu brzinom i diskrecijom duge prakse. - Želim vam dobar tek. - I dalje se smiješeći, natraške je izišao iz sobe. - Uživaš kad puze, zar ne? Whitney je okrenula šalicu i natočila kavu. Nemarno je mahnula ružinim pupoljkom ispod nosa. - Navuci hlače i dođi jesti. - I bila si prokleto velikodušna s ono malo gotovine što je imamo. - Ništa nije rekla, ali je vidio da vadi svoju malenu bilježnicu. - Stani malo, ti si konobaru dala preveliku napojnicu, a ne ja. - Kupio ti je britvu i četkicu za zube - blago će ona. - Napojnicu ćemo podijeliti jer me trenutno donekle zanima tvoja higijena. - Velikodušno s tvoje strane - progunđao je. Zatim je, budući da je želio vidjeti koliko daleko može ići, polako ustao s kreveta. Nije naglo udahnula, nije se lecnula, nije porumenjela. Samo ga je polako odmjerila pogledom. Bijeli zavoj na njegovoj nadlaktici bio je u oštroj suprotnosti s tamnom kožom. Bože, ima prekrasno tijelo, pomislila je, a puls joj se ubrzao. Mršav, elegantan, lijepo oblikovanih mišića. Nag, neobrijan, napola nasmiješen, doimao se opasnijim i privlačnijim od svih muškaraca koje je ikad upoznala. Nije mu kanila priuštiti zadovoljstvo i to mu staviti do znanja. Ne skidajući pogleda s njega, Whitney podigne šalicu kave. - Prestani se hvalisati, Douglase - blago je rekla - i stavi hlače. Tvoja se jaja hlade. Dovraga, doista je hladna, pomislio je i dohvatio hlače. Barem će je jednom natjerati da se znoji. Spustivši se na stolicu njoj nasuprot, Doug je počeo trpati u sebe vruća jaja i hrskavu slaninu. Trenutno je bio previše gladan da izračuna koliko će ga stajati luksuz posluge u sobu. Kad jednom nađe blago, moći će si kupiti vlastiti prokleti hotel. - Tko si ti zapravo, Whitney MacAllister? - pitao je punim ustima.

Stavila je malo papra na svoja jaja. - Na koji način? Nasmiješio se, zadovoljan što ne daje izravne odgovore. - Odakle potječeš? - Richmond, Virginia - rekla je, tako brzo prešavši na virdžinijski naglasak da bi čovjek prisegnuo da cijelo vrijeme tako govori. - Moja je obitelj još uvijek ondje, na plantaži. - Zašto si se preselila u New York? - Jer je dinamičan. Posegnuo je za tostom, proučavajući ponuđene namaze. - Što radiš ondje? - Što god mi se sviđa. Zagledao se u njezine provokativne oči boje viskija i vjerovao joj. - Imaš li posao? - Ne, imam zvanje. - Prstima je uzela komadić slanine i grickala. - Ja sam stručnjak za unutarnje uređenje. Sjetio se njezina stana, dojma elegancije, stapanja boja, jedinstvenosti. - Dekoraterka - zamišljeno je izustio. - Zacijelo si dobra. - Prirodno. A ti? - Oboma je ulila još kave. - Čime se ti baviš? - Mnogim stvarima. - Posegnuo je za vrhnjem, promatrajući je. - Uglavnom sam lopov. Sjetila se kako je lako ukrao porsche. - Zacijelo si dobar. Nasmijao se, uživajući u njezinu društvu. - Prirodno. - Ta zagonetka što si je spomenuo. Papiri. - Prelomila je napola komad tosta. - Hoćeš li mi ih pokazati? - Ne. Suzila je oči. - Kako ću onda znati da ih imaš? Kako ću znati da se u njih, ako ih imaš, isplati uložiti moje vrijeme, da i ne spominjem moj novac? Činilo se da trenutak razmišlja, a zatim joj je ponudio košaricu s namazima. - Povjerenje? Izabrala je pekmez od jagoda i namazala debeli sloj. - Pokušajmo ne biti smiješni. Kako si došao do njih? - Ja… stekao sam ih.

Zagrizavši tost, promatrala ga je. - Ukrao si ih. - Tako je. - Od ljudi koji su te lovili? - Za čovjeka za kojeg oni rade - ispravio ju je Doug. - Dimitrija. Nažalost, namjeravao me prevariti, pa je svaka nagodba otpala. Posjed je devet desetina prava. - Valjda. - Trenutak je razmišljala o činjenici da doručkuje s lopovom koji posjeduje tajanstvenu zagonetku. Zaključila je da je u životu činila i neobičnije stvari. - U redu, pokušajmo ovako. U kojem je obliku ta zagonetka? Doug je razmišljao o još jednom neodređenom odgovoru, ali je tada opazio izraz u njezinim očima. Hladna, nepokolebljiva odlučnost. Bolje da joj nešto dade, barem dok ne dobije putovnicu i putnu kartu. - Imam papire, dokumente, pisma. Rekao sam ti da potječu iz razdoblja prije dvjesto godina. U papirima što ih imam nalazi se dovoljno informacija da me odvedu ravno do blaga, blaga za koje nitko niti ne zna da postoji. - Još mu je nešto palo na pamet, pa se namrštio na nju. - Govoriš li francuski? - Naravno - rekla je i nasmiješila se. - Znači, dio zagonetke je na francuskom. - Kad ništa nije rekao, vratila se malo natrag. - Zašto nitko ne zna za to blago? - Svi koji su znali nisu više među živima. Nije joj se sviđao način na koji je to rekao, ali sad nije kanila odustati. - Kako znaš da su dokumenti pravi? Njegove su oči postale vatrene, onako kako se događalo kad je čovjek to najmanje očekivao. - Osjećam to. - A tko je taj čovjek koji te goni? - Dimitri? On je prvoklasan poslovni čovjek - u lošem poslu. Pametan je, opak, od one vrste ljudi koji znaju latinski naziv kukca kojemu trga krila. Ako on želi te papire, vrijede prokleto mnogo. Doista prokleto mnogo. - Zacijelo ćemo to otkriti na Madagaskaru. - Uzela je New York Times što ga je Juan donio. Nije joj se sviđao način na koji je Doug opisao čovjeka koji ga lovi. Najbolji način da se izbjegne razmišljanje o tome je razmišljati o nečem drugom. Otvorivši novine, zadržala je dah, a potom ga je naglo ispuhnula. - O, sranje.

Zaokupljen skupljanjem posljednjih ostataka doručka, Doug je samo odsutno promrmljao: - Hmm? - Sad sam nastradala - zloslutno je rekla, ustala i bacila otvorene novine na njegov tanjur. - Hej, nisam završio. - Prije nego je odgurnuo novine u stranu, ugledao je fotografiju nasmiješene Whitney. Iznad fotografije kočio se naslov. NESTALA NASLJEDNICA SLADOLEDARSKOG CARSTVA - Nasljednica sladoledarskog carstva - progunđa Doug, spustivši pogled na tekst prije nego je shvatio. - Sladoled... - Usta su mu se zabezeknuto otvorila, a novine ispale iz ruke. - MacAllisterov sladoled? To si ti? - Neizravno - rekla je Whitney, hodajući amo-tamo dok je nastojala osmisliti najbolji plan. - To je moj otac. - MacAllisterov sladoled - ponovio je Doug. - Kujin sin. Proizvodi najbolji nugat sladoled u zemlji. - Naravno. Tada je shvatio da ona nije samo otmjena dekoraterka, već i kći jednog od najbogatijih ljudi u državi. Vrijedi milijune. Milijune. Ako ga uhvate s njom, optužit će ga za otmicu prije nego dospije pitati za svojeg odvjetnika po službenoj dužnosti. Dvadeset godina do doživotne, mislio je, provukavši ruku kroz kosu. Doug Lord ih doista zna izabrati. - Slušaj, šećeru, to mijenja situaciju. - To je sigurno - promrmljala je. - Sad moram nazvati tatu. O, i ujaka Maxieja. - Da. - Pokupio je posljednji zalogaja jaja, zaključivši da mu je pametnije jesti dok još ima priliku za to. - Zašto ne izračunaš koliko sam ti dužan, pa ćemo… - Tata će misliti da me netko drži radi otkupnine ili tako nešto. - Točno. - Uzeo je posljednji komad tosta. Budući da će ona naći načina da mu naplati taj obrok, onda ga može i pojesti. - A ja ne želim završiti s metkom nekog policajca u glavi.

- Nemoj biti smiješan. - Whitney je na to odmahnula rukom, i dalje razrađujući svoj plan. - Pobrinut ću se za tatu - promrmljala je. - Činim to već godinama. Trebala bih ga navesti da mi pošalje nešto novca, kad smo već kod toga. - Gotovine? Dobacila mu je dug, procjenjivački pogled. - To je svakako zaokupilo tvoju pozornost. Odložio je tost. - Slušaj, ljepotice, ako ti znaš kako ćeš se pobrinuti za svojeg starog, što ja tu imam reći? I, premda je kartica u redu, i gotovina što je možeš priskrbiti uz pomoć kartice je u redu, malo viška zelenih novčanica pomoglo bi mi da mnogo bolje spavam. - Sredit ću to. - Zaputila se prema vratima između dviju soba, a tada je zastala. - Doista bi ti koristilo tuširanje i brijanje, Douglase, prije nego pođemo u kupovinu. Prestao je trljati bradu. - Kupovinu? - Ne idem na Madagaskar s jednom bluzom i jednim hlačama. I sigurno ne idem nikamo s tobom odjevenim u košulju s jednim rukavom. Poduzet ćemo nešto po pitanju tvoje garderobe. - Mogu sam birati svoje košulje. - Nakon što sam vidjela onu fascinantnu jaknu što si je imao na sebi kad smo se upoznali, imam određene sumnje. - Nakon što je to rekla, zatvorila je vrata između njih. - To je bilo prerušavanje - viknuo je za njom, a potom je ljutito krenuo u kupaonicu. Prokleta žena, njezina uvijek mora biti posljednja. No morao je priznati da ima ukusa. Nakon vrtloga dvosatne kupovine, nosio je previše paketa, ali je kroj njegove košulje prikrivao malenu izbočinu što ju je činila omotnica, opet zalijepljena na njegovim prsima. Sviđao mu se i osjećaj mekanog lana na koži. Također mu se sviđao način na koji su se Whitneyni bokovi pomicali ispod tanke bijele haljine. Ipak, nema smisla biti previše susretljiv. - Kojeg će mi vraga odijelo dok budem gazio po šumi na Madagaskaru? Pogledala ga je i namjestila mu ovratnik košulje.

Bunio se protiv nošenja svijetloplave boje, ali je Whitney ponovno naglasila da je to izvrsna boja za njega. Za divno čudo, izgledao je kao da je rođen za nošenje po mjeri krojenih hlača. - Kad čovjek putuje, treba biti pripravan za sve. - Ne znam koliko ćemo morati hodati, šećeru, ali kažem ti ovo: sama ćeš nositi svoje stvari. Malo je spustila nove naočale za sunce, s potpisom. - Džentlmen do kraja. - Možeš se kladiti. - Zaustavio se kraj drogerije i prebacio pakete ispod jedne ruke. - Slušaj, trebaju mi neke stvari odavde. Daj mi dvadeset. - Kad je samo uzdigla obrvu, opsovao je. - Ma daj, Whitney, ionako ćeš to zapisati u svoju prokletu bilježnicu. Osjećam se nag bez ikakve gotovine. Slatko mu se nasmiješila i posegnula u torbicu. - Jutros ti nagost nije smetala. Još uvijek ga je živcirao izostanak njezine reakcije na njegovo tijelo. Izvukao je novčanicu iz njezine ruke. - Da, jednom ćemo prigodom to ponoviti. Vidjet ćemo se gore za deset minuta. Zadovoljna sama sobom, Whitney se zaputila do hotela i prošla predvorjem. Već se mjesecima nije zabavljala tako dobro kao sada dok živcira Douga Lorda. Elegantnu kožnatu torbu za kupovinu prebacila je u drugu ruku i pritisnula gumb za svoj kat. Situacija se dobro razvija, zaključila je. Njezinom je ocu laknulo kad je čuo da je ona na sigurnom, ali je bio nezadovoljan kad mu je rekla da ponovno odlazi iz zemlje. Smijući se u sebi, Whitney se nagnula na zid. Znala je da mu je priredila nekoliko loših trenutaka tijekom proteklih dvadeset osam godina, ali jednostavno je takva. U svakom slučaju, stvorila je priču od činjenica i izmišljotina tako da je njezin otac bio zadovoljan. Uz tisuću dolara što će ih danas poslije podne poslati ujaku Maxieju, ona i Doug bit će na čvrstom tlu prije nego krenu na Madagaskar. Čak joj se i ime sviđalo. Madagaskar, razmišljala je dok se približavala svojoj sobi. Egzotično, novo, jedinstveno. Orhideje i raskošno zelenilo. Željela je sve to vidjeti, doživjeti, baš kao što je željela vjerovati da zagonetka o kojoj Doug priča vodi do blaga. Nije ju privlačilo samo blago. Previše je navikla na bogatstvo da bi joj srce brže zakucalo pri pomisli na još. Privlačilo ju je uzbuđenje traženja i

pronalaženja. Čudno, ali bolje je nego Doug razumjela da on osjeća isto. Morat će mnogo više saznati o njemu, zaključila je. Po načinu na koji je s prodavačem razgovarao o kroju i materijalu, vidjelo se da mu finije stvari nisu nepoznate. U klasično krojenoj košulji mogao je proći za jednog od ležerno bogatih - osim ako mu ne pogledaš u oči. Dobro pogledaš. Ondje nema ničeg ležernog, mislila je Whitney. Bile su nemirne, oprezne i gladne. Ako će biti partneri, mora otkriti što je tomu razlog. Dok je otključavala vrata, palo joj je na pamet da će provesti nekoliko minuta nasamo, te da je možda, samo možda, Doug spremio papire u sobi. Ona daje novac, Whitney je govorila sebi. Ima posve pravo vidjeti što financira. Ipak, kretala se tiho, osluškujući vraća li se Doug, dok se primicala vratima njegove sobe. Zaustavila je dah, a potom prinijela ruku k srcu i nasmijala se. - Juan, nasmrt si me prestrašio. - Ušla je, gledajući iza mladog konobara koji je sjedio za još uvijek nepospremljenim stolom. - Jesi li došao po posuđe od doručka? - Zaključila je da zbog njega ne mora odgađati svoj brzi pretres, te je počela otvarati ladice Dougove komode. - Je li hotel pun u ovo doba godine? - razgovorljivo je pitala. - Sad je vrijeme kad cvatu trešnje, nije li? To uvijek privlači turiste. Frustrirana otkrićem da je komoda prazna, preletjela je pogledom prostoriju. Možda u ormaru. - U koje vrijeme obično dolazi sobarica, Juan? Dobro bi mi došlo još nekoliko ručnika. - Kad je nastavio bez riječi zuriti u nju, namrštila se. - Ne izgledaš dobro - rekla mu je. - Previše te opterećuju. Možda bi trebao... - Spustila mu je ruku na rame, a on je polako, mlitavo pao do njezinih nogu, ostavivši krvavu mrlju na naslonu stolice. Nije vrisnula jer su joj se mozak i glasnice zamrznuli. Raširenih očiju, s ustima koja su se bezglasno micala, koraknula je unatrag. Nikad ranije nije vidjela smrt, nikad osjetila njezin miris, ali ju je prepoznala. Prije nego je mogla pobjeći, neka ju je ruka uhvatila za nadlakticu. - Vrlo zgodno. Muškarac čije se lice nalazilo na nekoliko centimetara od njezinoga držao joj je pištolj ispod brade. Jedan mu je obraz imao ružan ožiljak, nepravilan, kao od razbijene boce

ili nazubljene oštrice. Kosa i oči bili su mu boje pijeska. Cijev pištolja doimala se poput leda na njezinoj koži. Cereći se, spustio je cijev niz njezin vrat. - Gdje je Lord? Spustila je pogled na sklupčano tijelo nekoliko centimetara od svojih nogu. Vidjela je kako se crvena mrlja širi po bijelim leđima jakne. Juan joj neće biti od pomoći, i nikad neće potrošiti napojnicu od dvadeset dolara koju mu je dala prije samo nekoliko sati. Ne bude li oprezna, veoma, veoma oprezna, završit će kao i on. - Pitao sam te za Lorda. - Pištolj je malo podigao njezinu bradu. - Zbrisala sam mu - rekla je, brzo razmišljajući. - Željela sam se vratiti ovamo i naći papire. - Prevariti ga. - Poigravao se krajevima njezine kose, a njoj se digao želudac. - I pametna si. - Prsti su se stegnuli, trgnuvši joj glavu unatrag. - Kad će se vratiti? - Ne znam. - Lecnula se od bola i nastojala jasno razmišljati. - Petnaest minuta, možda pola sata. - Svakog trenutka, očajnički je pomislila. Mogao bi svakog trenutka ući, a tada će oboje umrijeti. Još jedan pogled na tijelo kraj njezinih nogu i oči su joj se ispunile suzama. Whitney je s mukom progutala slinu, svjesna da sad nije trenutak za plakanje. - Zašto si ubio Juana? - Pogrešno mjesto u pogrešnom trenutku - rekao je i nacerio se. - Baš kao i ti, zgodna mlada damo. - Slušaj... - Nije bilo teško govoriti tihim glasom jer bi joj zubi cvokotali da je pokušala govoriti glasnije. - Nemam nikakve veze s Lordom. Ako ti i ja uspijemo naći papire... - Pustila je da joj glas zamre, jezikom ovlaživši usne. Promatrao je taj pokret, a potom je spustio pogled niz njezino tijelo. - Nemaš baš neke sise - rekao je cereći se, zatim je koraknuo unatrag i pokazao pištoljem. - Možda bih trebao bolje vidjeti ono što nudiš. Poigravala se gornjim gumbom bluze. Na trenutak je skrenula njegove misli s nakane da je ubije, ali ovo - nije neka nagodba. Polako se povlačeći unatrag, kad je prešla na sljedeći gumb, osjetila je da su joj bokovi udarili u stol. Kao da je željela uspostaviti ravnotežu, spustila je dlan na stol, ne skidajući pogleda s njegovih očiju boje pijeska. Pod vršcima prstiju osjetila je hladnoću nehrđajućeg čelika.

- Možda bi mi trebao pomoći - šapnula je i prisilila se na smiješak. Kimnuo je i spustio pištolj na komodu. - Možda bih trebao. - Tada su joj se njegove ruke našle na bokovima, te ih je polako pomicao uz njezino tijelo. Whitney je čvrsto stegnula držak vilice i zarila je u njegov vrat. Krv je šikljala, a on je cičao poput svinje i odskočio unatrag. Kad je on posegnuo za drškom vilice, uzela je kožnatu torbu i svom snagom zamahnula. Nije gledala koliko je duboko zabila vilicu. Potrčala je. Izvrsno raspoložen nakon kratkog očijukanja s djevojkom na blagajni, Doug je ušao u predvorje. Trčeći svom snagom, Whitney se zaletjela u njega. Žonglirao je paketima. - Koji vrag... - Trči! - viknula je i ne čekajući da vidi hoće li je poslušati, izjurila je iz hotela. Psujući i prtljajući s paketima, sustigao ju je. - Zašto? - Našli su nas. Osvrnuo se preko ramena i ugledao Rema i još dvojicu kako žurno izlaze iz hotela. - Ah, sranje - progunđao je Doug, zgrabio Whitneynu ruku i povukao je kroz prva vrata na koja su naišli. Dočekali su ih tihi zvukovi harfe i ukočen šef sale. - Imate rezervirano za ručak? - Samo tražimo prijatelje - rekao mu je Doug, gurajući Whitney pred sobom. - Da, nadam se da nismo uranili. - Ljupko je pogledala šefa sale prije nego se osvrnula po restoranu. - Doista mrzim kad uranim. Ah, ondje je Marjorie. Dakle, dakle, udebljala se. - Whitney se povjerljivo nagnula prema Dougu, te su prošli kraj šefa sale. - Svakako joj daj neki kompliment za onaj odvratan komplet, Rodney. Prošavši kroz restoran, zaputili su se ravno prema kuhinji. - Rodney? - pobunio se tihim glasom. - Jednostavno mi je palo na pamet. - Čekaj. - Brzo razmišljajući, gurnuo je kutije i vrećice u veliku

Whitneynu torbu, a zatim je prebacio preko ramena. - Pusti mene da govorim. U kuhinji su prolazili oko pultova, štednjaka i kuhara. Krećući se onoliko brzo koliko je smatrao mudrim, Doug je hodao prema stražnjim vratima. Golema masa u bijeloj pregači, široka devedesetak centimetara, stala mu je na put. - Gostima je zabranjen ulaz u kuhinju. Doug je podigao pogled do kuharove kape, najmanje trideset centimetara iznad svoje glave. To ga je podsjetilo koliko mrzi fizičke okršaje. Čovjek ne dobije mnogo modrica ako se koristi glavom. - Samo minutu, samo minutu - Doug je pedantno rekao i okrenuo se loncu sa svoje desne strane. - Sheila, ovo ima doista božanstven miris. Vrhunski, senzualan. Četiri zvjezdice za miris. Shvativši što čini, izvadila je bilježnicu iz torbice. - Četiri zvjezdice - ponovila je, zapisujući. Podigavši kutlaču, Doug ju je primaknuo nosu, zatvorio oči i kušao. - Ah. - Riječ je tako dramatično razvukao da je Whitney jedva uspjela potisnuti smijeh. - Poisson Veronique. Veličanstveno. Apsolutno veličanstveno. Svakako jedan od najboljih takmaca na natjecanju. Vaše ime? - pitao je kuhara. Golem čovjek s bijelom pregačom se šepirio. - Henri. - Henri - ponovio je, mahnuvši rukom prema Whitney. - Bit ćete obaviješteni u roku od deset dana. Hajde, Sheila, nemoj tratiti vrijeme. Još moramo svratiti na tri mjesta. - Kladim se na vas - Whitney je rekla Henriju dok su izlazili na stražnja vrata. - U redu. - Doug ju je čvrsto uhvatio za ruku kad su se našli u uličici. - Remo nije pretjerano glup, pa moramo brzo nestati. Kojim putem do ujaka Maxieja? - Živi u Virginiji, Roslyn. - Dobro, treba nam taksi. - Krenuo je naprijed, a tada je tako brzo gurnuo Whitney natrag uza zid da je ostala bez daha. - Prokletstvo, već su ondje vani. - Trenutak je razmišljao, svjestan činjenice. da uličica neće dugo ostati sigurna. Iz iskustva je znao da uličice nikad dugo nisu sigurne. - Morat ćemo poći drugim putem, što znači preskočiti nekoliko zidova. Morat ćeš

pratiti moj tempo. Slika Juana još uvijek je bila svježa u njezinu umu. - Pratit ću tvoj tempo. - Idemo. Krenuli su jedno uz drugo, a zatim su skrenuli desno. Whitney se morala pentrati po sanducima kako bi se popela preko prve ograde, a mišići njezinih nogu itekako su osjetili kad je skočila na drugu stranu. Nastavila je trčati. Ako je imao neki cilj u tom bijegu, ona ga nije vidjela. Krivudao je ulicama, kroz uličice i preko ograda dok je pluća nisu zapekla od silnog napora. Lepršava suknja njezine haljine zapela je za ogradu od žičane mreže i poderala se na rubu. Ljudi su se zaustavljali i gledali ih s iznenađenjem i nagađanjem, što se u New Yorku nikad ne bi dogodilo. Činilo se da uvijek jednim okom gleda preko ramena. Nije mogla znati da je veći dio života tako proveo i često se pitao hoće li ikad živjeti na neki drugi način. Kad ju je povukao niza stube prema Metro centru, morala se uhvatiti za ogradu kako se naglavce ne bi sručila dolje. - Plave linije, crvene linije - gunđao je. - Zašto moraju bojama zajebati stvari? - Ne znam. - Zadihano se naslonila na ploču s informacijama. - Nikad se ranije nisam vozila podzemnom. - Pa, ponestalo nam je limuzina. Crvena linija - ustvrdio je i opet je zgrabio za ruku. Nije im pobjegao. Doug ih je još uvijek osjećao iza sebe. Pet minuta, pomislio je. Treba mu samo pet minuta prednosti. Tada bi se ukrcali u jedan od tih malenih brzih vlakova i stekli još prednosti. Vladala je gužva, a ljudi su brbljali na nekoliko stranih jezika. Što više ljudi, to bolje, zaključio je dok se probijao dalje. Pogledao je preko ramena kad su stigli do ruba platforme. Susreo je Remov pogled. Vidio je zavoj na preplanulom obrazu. S pozdravima Whitney MacAllister, pomislio je Doug i nije mogao odoljeti smiješku. Da, dužan joj je za to, zaključio je. Ako ništa drugo, duguje joj za to. Sad je sve u biranju pravog trenutka, znao je, te povukao Whitney u vlak. Biranju pravog trenutka i sreće. Ili je uz njih ili je protiv njih. Stiješnjen

između Whitney i Indijke u sariju, Doug je gledao kako se Remo probija kroz mnoštvo. Kad su se vrata zatvorila, nasmiješio se i lagano salutirao frustriranom čovjeku koji je ostao vani. - Nađimo mjesto i sjednimo - rekao je Whitney. - Ništa se ne može mjeriti s javnim prijevozom. Ništa nije rekla dok su hodali kroz vlak, kao ni kad su našli mjesto gotovo dovoljno veliko za oboje. Doug je bio previše zauzet naizmjeničnim psovanjem i blagoslivljanjem svoje sreće da bi to opazio. Na koncu se nasmiješio vlastitu odrazu u staklu sa svoje lijeve strane. - Pa, kujin nas je sin našao, ali će se namučiti dok Dimitriju ne objasni kako nas je ponovno izgubio. - Zadovoljan, prebacio je ruku preko naslona jarkonarančastog sjedala. - Kako si ih opazila? - odsutno je pitao dok je planirao svoj sljedeći potez. Novac, putovnica i aerodrom, tim redom, premda mora ubaciti brz posjet knjižnici. Ako se Dimitri i njegovi psi pojave na Madagaskaru, opet će im pobjeći. Krenulo mu je. - Imaš oštro oko, šećeru - rekao joj je. - Loše bismo se proveli da nas je u hotelskoj sobi čekao odbor za doček. Adrenalin ju je nosio ulicama. Potreba da preživi gonila ju je žestoko i brzo sve do trenutka dok nije sjela. Iscrpljena, Whitney je okrenula glavu i zagledala se u njegov profil. - Ubili su Juana. - Što? - Rastreseno ju je pogledao. Prvi je put opazio da joj je koža bez kapi krvi, a oči prazne. - Juan? - Doug ju je privukao k sebi, te šaptom pitao: - Konobar? O čemu to govoriš? - Bio je mrtav u tvojoj sobi kad sam se vratila. Ondje je čekao jedan čovjek. - Koji čovjek? - oštro će Doug. - Kako je izgledao? - Oči su mu bile poput pijeska. Imao je ožiljak na obrazu, dug, krivudav ožiljak. - Butrain - promrmlja Doug. Jedan od Dimitrijevih ljigavaca, krajnje opak. Čvršće je stegnuo Whitneyna ramena. - Je li te ozlijedio? Njezine oči, tamne poput starog viskija, opet su se usredotočile na njegove. - Mislim da sam ga ubila. - Što? - zurio je u otmjeno lice finih kostiju. - Ubila si Butraina? Kako? - Vilicom.

- Ti - Doug se prekinuo, malo se odmaknuo i pokušao to shvatiti. Da ga nije gledala velikim, očajnim očima, da joj ruka nije bila hladna poput leda, glasno bi se nasmijao. - Kažeš mi da si vilicom sredila jednog od Dimitrijevih gorila? - Nisam se zaustavljala kako bih provjerila ima li puls. - Vlak se zaustavio na sljedećoj postaji i Whitney je ustala, jer više nije mogla mirno sjediti, te izišla. Psujući i gurajući se kroz mnoštvo, Doug ju je sustigao na platformi. - Dobro, dobro, bolje da mi sve ispričaš. - Sve? - Odjednom bijesna, okomila se na njega. - Želiš čuti sve? Cijelu prokletu priču? Vratim se u tu sobu i ondje je onaj siroti, bezazleni dječak mrtav, krv raširena po urednoj bijeloj jakni, a neki ljigavac s licem poput cestovne karte prisloni mi pištolj na vrat. Njezin se glas povisio, pa su se prolaznici okretali kako bi slušali ili zurili. - Budi tiša - progunđao je Doug i povukao je prema drugom vlaku. Vozit će se, nije važno kamo, dok se ona ne smiri i on ne smisli djelotvorniji plan. - Ti budi tiši - odbrusila mu je. - Ti si me uvalio u ovo. - Slušaj, dušo, možeš otići kad god poželiš. - Svakako, pa će mi prerezati grkljan netko tko traži tebe i one proklete papire. Na tu istinu nije imao što reći. Gurnuvši je na sjedalo u kutu, stisnuo se kraj nje. - U redu, znači da moraš ostati sa mnom - rekao je ispod glasa. - Evo jedne kratke vijesti - živcira me slušati te kako stalno cviliš po tom pitanju. - Ne cvilim. - Okrenula se k njemu, a oči su joj odjednom postale vlažne i ranjive. - Onaj je dječak mrtav. Ljutnje je nestalo, a rasplamsao se osjećaj krivnje. Nije znao što bi drugo učinio, pa joj je obavio ruku oko ramena. Nije navikao tješiti žene. - Ne smiješ dopustiti da te to muči. Ti nisi odgovorna. Umorna, pustila je da joj glava počiva na njegovu ramenu. - Zar ti tako prolaziš kroz život, Doug, odbacujući odgovornost? Zavukavši joj prste u kosu, zagledao se u njihove mutne odraze u staklu.

- Da. Utonuli su u tišinu, a oboje su se pitali je li rekao istinu.

3. poglavlje Morala se trgnuti iz toga. Doug se promeškoljio na sjedalu prve klase i pitao se kako će je izvući iz tužnog raspoloženja. Mislio je da razumije bogate žene. Radio je za - i na - mnogo njih. Jednako je točno, pomislio je, da su mnoge od njih radile na njemu. Nevolja je u tome, uvijek je bila, da se neminovno barem malo zaljubljivao u svaku ženu s kojom je proveo više od dva sata. One su tako, pa, ženstvene, zaključio je. Nitko ne bi mogao zvučati iskrenije od žene mekane kože i fina mirisa. No iskustvo ga je naučilo da žene s velikim bankovnim računima općenito imaju srca od čiste plastike. U trenutku kad si bio spreman zaboraviti na dijamantne naušnice u korist odnosa koji će nešto više značiti, one bi se okrenule protiv tebe. Bešćutnost. Smatrao je da je to najgora mana bogatih. Ona vrsta bešćutnosti koja im omogućuje da gaze ljude nonšalantno poput djeteta koje je zgazilo kukca. Za rekreaciju izabrao bi konobaricu vedra smijeha. Ali kad je riječ o poslu, Doug ide ravno na bankovni račun. Žena s povećim računom neprocjenjivo je pokriće. Čovjek može proći kroz mnoga zaključana vrata ako pod rukom ima bogatu ženu. Ima ih različitih, svakako, ali općenito se mogu svrstati u nekoliko osnovnih kategorija. One koje se dosađuju, opake, hladne i budalaste. Činilo se da se Whitney ne uklapa niti u jednu od tih kategorija. Koliko bi se ljudi sjetilo imena konobara, te ga još i oplakivalo? Putovali su u Pariz iz Međunarodne zračne luke Dulles. Nadao se da je to dovoljno zaobilazno da bi im Dimitri izgubio trag. Ako mu to osigura dan, nekoliko sati, znat će ih iskoristiti. Znao je, kao i svi u tom poslu, na kakvom je Dimitri glasu kad je riječ o odnosu prema onima koji su ga pokušali preveslati. Kao staromodan čovjek, Dimitri je volio staromodne metode. Muškarci kao Neron cijenili bi Dimitrijev smisao za sporu, inovativnu torturu. Postoje

glasine o podrumskoj prostoriji na Dimitrijevu imanju u Connecticutu. Navodno je puna antikviteta - onih iz razdoblja španjolske inkvizicije. Također se priča da ondje postoji i vrhunski studio. Svjetla, kamera, snima se. Dimitri navodno voli gledati reprize svojih gnusnijih postupaka. Doug se nije kanio naći pod reflektorom u jednoj od Dimitrijevih predstava, niti je kanio vjerovati u mit da je Dimitri svemoćan. On je samo čovjek, Doug je govorio sebi. Od krvi i mesa. Ali čak i na devet tisuća metara, Doug je imao nelagodan osjećaj da je muha kojom se pauk poigrava. Uzeo je još jedno piće i potisnuo tu misao. Korak po korak. Tako će igrati, i tako će preživjeti. Doug bi odveo Whitney u Hotel de Crillon na dva dana da je za to imao vremena. U Parizu je jedino ondje odsjedao. U nekim bi se gradovima zadovoljio motelom s jednostavnim ležajem, a u nekima uopće ne bi spavao. Ali Pariz. U Parizu ga je uvijek pratila sreća. Dva puta godišnje putovao je u Pariz, ako ni iz kojeg razloga, a onda radi hrane. Što se Douga tiče, nitko ne kuha bolje od Francuza, ili onih školovanih u Francuskoj. Zahvaljujući tome, uspio se blefiranjem ubaciti na nekoliko tečajeva. Naučio je francuski način, pravi način, pripremanja omleta u školi Cordon Bleu. Naravno, taj je svoj interes držao u tajnosti. Kad bi se pročulo da je nosio pregaču i mutio jaja, izgubio bi svoj ugled na ulicama. Osim toga bilo bi mu neugodno. Stoga je svoja putovanja u Pariz radi kuhanja uvijek prikrivao poslovnim interesima. Prije dvije godine ostao je ondje tjedan dana, glumeći bogatog plejboja i harajući po sobama bogataša. Doug se sjećao da je ukrao veoma lijepu ogrlicu od safira i u potpunosti platio svoj račun. Nikad ne znaš kad ćeš se poželjeti vratiti onamo. Međutim, na ovom putovanju nema vremena za brz tečaj o nabujcima ili korisnu provalu. Neće biti mirnog sjedenja na jednome mjestu dok ova igra ne završi. Inače je volio kad je tako - trku, lov. Sama je igra uzbudljivija od pobjede. Doug je to shvatio nakon svojeg prvog velikog posla. Tu je bila napetost i pritisak planiranja, nemirno uzbuđenje i strah pri izvedbi, a potom golemo ushićenje zbog uspjeha. Nakon toga, to je bio samo još jedan dovršen posao. Tražiš sljedeći. I sljedeći. Da je slušao svojeg srednjoškolskog savjetnika, sad bi vjerojatno bio

veoma uspješan odvjetnik. Ima dovoljno mozga i vješt jezik. Doug je pijuckao čisti viski, osjećajući zadovoljstvo što ga nije slušao. Zamislite, Douglas Lord, gospodin, s pisaćim stolom zatrpanim papirima i službenim objedima tri puta tjedno. Kakav je to način života? Pročitao je još jednu stranicu knjige što ju je ukrao u knjižnici u Washingtonu prije nego su otišli. Ne, zvanje koje te drži u uredu posjeduje tebe, a ne obrnuto. Dakle njegov je kvocijent inteligencije prilično visok, ali će svoje sposobnosti radije uporabiti za nešto što mu pričinjava zadovoljstvo. Trenutno je to bilo čitanje o Madagaskaru, njegovoj povijesti, njegovoj topografiji, njegovoj kulturi. Kad pročita cijelu knjigu, znat će sve što treba znati. U kovčegu se nalaze još dvije knjige, ali njih će čuvati za kasnije. Jedna je povijest nestalih dragulja, a druga duga, podrobna povijest Francuske revolucije. Prije nego nađe blago, moći će ga vidjeti i razumjeti. Ako se papiri što ih je pročitao temelje na činjenicama, moći će zgodnoj Mariji Antoaneti, i njezinoj sklonosti obilju i intrigama, zahvaliti za rani odlazak u mirovinu. Zrcalo od portugalskog dijamanta, Plavi dijamant, Sancy - svih njegovih pedeset karata. Da, francuske su kraljevske ličnosti imale dobar ukus. Dobra stara Marija nije poljuljala tradiciju. Doug je bio zahvalan na tome. Kao i na aristokratima koji su pobjegli iz zemlje životima čuvajući krunske dragulje, držeći ih u tajnosti dok kraljevska obitelj ponovno ne zavlada u Francuskoj... Sancy neće naći na Madagaskaru. Doug se bavi tim poslom, pa zna da je dragi kamen sad u posjedu obitelji Astor. Ali mogućnosti su beskonačne. Zrcalo i Plavi su se prije nekoliko stoljeća izgubili iz vida. Kao i drugi dragulji. Afera Dijamantne ogrlice - slamka koja je slomila leđa seljaka - bila je prepuna teorije, mita i nagađanja. Što se točno dogodilo s ogrlicom zbog koje je na koncu Marija ostala bez vrata oko kojeg bi ga mogla nositi? Doug je vjerovao u sudbinu i sreću. Prije nego ovo završi, bit će do koljena u blještavilu - kraljevskom blještavilu. I jebeš Dimitrija. U međuvremenu je želio naučiti što više o Madagaskaru. Odlazi daleko s vlastitog terena - ali to čini i Dimitri. Ako Doug može u bilo čemu nadmašiti protivnika, onda je to njegova sposobnost za inteligentno istraživanje. Čitao je stranicu za stranicom i bilježio činjenicu za činjenicom. Snalazit će se po otoku u Indijskom oceanu jednako kao na Manhattanu. Mora biti tako. Zadovoljan, odložio je knjigu. Već su se dva sata nalazili na visini