zagrljaj. - Proklet bio, Douglase, patila sam dva mjeseca. - O, je li? - Otkrio je da mu se sviđa ta pomisao, gotovo jednako kao i činjenica da je ponovno može ljubiti. - Vidim da ti se sviđa haljina koju sam ti kupio. - Imaš izvrstan ukus. - Iza njegovih leđa okrenula je ruku da bi mogla gledati kako se svjetlost odbija s prstena. - Brak - rekla je, iskušavajući riječ. - Spomenuo si smirivanje. Znači li to da se kaniš povući iz posla? - Razmišljao sam o tome. Znaš... - Zagnjurio je lice u njezin vrat kako bi mogao udisati miris koji ga je progonio u Parizu. - Nikad nisam vidio tvoju spavaću sobu. - Doista? Morat ću te povesti u obilazak. Malo si mlad da bi se povukao iz posla - dodala je, odmaknuvši se od njega. - Kako namjeravaš provoditi slobodno vrijeme? - Pa, kad ne budem vodio ljubav s tobom, mislio sam voditi posao. - Zalagaonicu. Lagano joj je gricnuo usnu. - Restoran - ispravio ju je. - Pametnjakovićka. - Naravno. - Kimnula je, a ideja joj se sviđala. - Ovdje, u New Yorku? - Dobro mjesto za početak. - Pustio ju je kako bi podigao svoju čašu. Možda je kraj duge cijelo vrijeme bio bliže no što je mislio. - Početi s jednim ovdje, zatim možda u Chicagu, San Franciscu. Stvar je u tome, trebat će mi potpora. Jezikom je prešla po zubima. - Prirodno. Imaš li kakvu ideju? Dobacio joj je šarmantan osmijeh, kojemu se ne može vjerovati. - Volio bih to zadržati u obitelji. - Stric Jack. - Ma daj, Whitney, znaš da to mogu izvesti. Četrdeset tisuća, ne, neka bude pedeset, i otvorit ću najprivlačniji maleni restoran u West Sideu. - Pedeset tisuća - zamišljeno je izustila i zaputila se prema svojem pisaćem stolu. - To je dobra investicija. Sam bih sastavljao jelovnik, nadzirao kuhinju. Ja bih... Što radiš? - To bi ukupno iznosilo šezdeset dvije tisuće tristo pedeset osam dolara i
četrdeset sedam centi. - Žustro je kimnula i podcrtala zbroj. - Uz dvanaest i pol posto kamata. Namrštio se na brojke. - Kamate? Dvanaest i pol posto? - Više nego razuman iznos, znam, ali imam mekano srce. - Slušaj, vjenčat ćemo se, točno? - Svakako. - Žena mužu ne naplaćuje kamate, za Boga miloga. - Ova naplaćuje - promrmljala je i nastavila zapisivati brojeve. - Odmah ću izračunati mjesečne rate. Da vidimo, na razdoblje od petnaest godina, recimo? Spustio je pogled na njezine elegantne ruke dok je pisala. Dijamant mu je namigivao. - Svakako, neka bude. - Sada, čime ćeš jamčiti otplatu zajma? Progutao je psovku, a zatim se nasmijao. - Što misliš o našem prvorođenom sinu? - Zanimljivo. - Lupkala je bilježnicom po dlanu. - Da, mogla bih pristati na to - ali još nemamo djece. Prišao joj je i istrgnuo bilježnicu iz njezine ruke. Nakon što ju je bacio preko ramena, privukao je Whitney k sebi. - Onda se pobrinimo za to, šećeru. Treba mi zajam. Whitney je sa zadovoljstvom opazila da je bilježnica pala s licem prema gore. - Sve za slobodno poduzetništvo.