Nora Roberts - Vruci led

ozbiljno. No ruke su joj bile mirne kad je posegnula za kavom. - Shvaćam. Znači, ti si jedini koji je vidio papire, a još je živ. - Tako je, šećeru. - Željet će te mrtvog, kao i mene. - To je također točno. - Ali ja ih nisam vidjela. Doug je ležerno uzeo još riže. - Ako te uhvati, ništa mu nećeš moći reći. Čekala je cijelu minutu, proučavajući ga. - Ti si prvoklasni gad, Doug. Ovog se puta osmjehnuo jer je čuo tračak poštovanja. - Sviđa mi se prva klasa, Whitney. Tako ću živjeti do kraja života. Dva sata kasnije ponovno ju je proklinjao, ali ovoga puta u sebi. Pustili su da vatra dogori do žara, pa je svjetlost u špilji bila prigušena i crvena. Negdje dublje u špilji voda je kapala u sporom, muzikalnom ritmu. To ga je podsjetilo na skup, inovativan malen bordel u New Orleansu. Oboje su bili iscrpljeni, oboje su trpjeli bolove od dugog, veoma napornog dana. Doug je izuo cipele razmišljajući jedino o uživanju u čvrstom snu. Uopće nije sumnjao da će spavati kao klada. - Znaš kako ćeš to srediti? - pitao je dok je otvarao svoju vreću za spavanje. - Mislim da ću se snaći s patentnim zatvaračem, hvala. Tada je pogriješio i pogledao prema njoj - i više nije skrenuo pogled. Bez ikakva ustručavanja Whitney je skinula bluzu. Sjetio se kako je tanak bio materijal njezina bodija na jutarnjoj svjetlosti. Kad je skinula suknju, usta su mu se ispunila slinom. Ne, nije se ustručavala jer je bila gotovo komatozna od umora. Uopće joj nije palo na pamet da bi trebala glumiti čednost. Čak i da jest, Whitney bi bodi smatrala adekvatnim. Samo manji dio toga nosila je na plažama. Mislila je jedino na to kako će se ispružiti, zatvoriti oči i pasti u ništavilo. Možda bi uživala u nelagodi što ju je izazvala kod Dougovih prepona da nije bila tako umorna. Možda bi osjetila zadovoljstvo kad bi znala kako su se njegovi mišići napeli dok je gledao poigravanje svjetlosti vatre na njezinoj koži. Izvukla bi čisto ženski užitak iz spoznaje da je uvukao dah dok se tanak

materijal podigao uz njezina bedra i nategnuo preko njezine stražnjice kad se sagnula da bi pripremila vreću za spavanje. Ne razmišljajući o tome, uvukla se u vreću i zatvorila patentni zatvarač. Ništa se nije vidjelo osim oblaka svijetle kose koja se oslobodila iz pletenice. Uzdahnula je i spustila glavu na ruke. - Laku noć, Douglase. - Da. - Skinuo je košulju, a potom je uhvatio rub ljepljive trake i zadržao dah. Nemilosrdno je potegnuo i na prsima osjetio užareni bol. Whitney se nije ni pomaknula dok se njegova psovka odbijala od stijena špilje. Već je spavala. Proklinjući je, proklinjući bol, tutnuo je omotnicu u svoju naprtnjaču prije nego se zavukao u vreću za spavanje. U snu je tiho i spokojno uzdahnula. Doug je zurio u strop špilje, posve budan, i nisu ga boljele samo modrice.

6. poglavlje Nešto ju je škakljalo po nadlaktici. Nastojeći zadržati san, Whitney je lijeno trznula zapešćem naprijed-natrag, zijevnuvši. Uvijek se držala vlastitog rasporeda. Ako je željela spavati do podneva, spavala je do podneva. Ako je željela ustati u zoru, onda je to učinila. Kad bi bila za to raspoložena, mogla je bez prestanka raditi osamnaest sati. Sa sličnim je entuzijazmom mogla jednako dugo spavati. Trenutno je nije zanimalo ništa osim neodređenog, prilično ugodnog sna što ga je imala. Kad je opet osjetila lagan dodir na ruci, uzdahnula je, tek neznatno razdražena, i otvorila oči. To je najvjerojatnije bio najveći, najdeblji pauk što ga je ikad vidjela. Velik, crn i dlakav, istraživao je i klizao na svojim savijenim nogama. Ruka joj se nalazila na samo nekoliko centimetara od lica, pa ga je gledala u krupnom planu kako se lijeno kreće preko njezinih prstiju ravno prema njezinu nosu. Trenutak je, omamljena od sna, na slabašnoj svjetlosti samo zurila u njega. Njezini prsti. Njezin nos. Odjednom je naglo shvatila. Prigušeno uzviknuvši, udarila je pauka i odbacila ga oko metar u zrak. Pao je na tlo špilje, a potom se pijano udaljio. Pauk je nije prestrašio. Uopće joj nije palo na pamet da je mogao biti otrovan. Jednostavno je bio ružan, a Whitney je imala averziju prema svemu ružnom. Uzdahnuvši s gnušanjem, sjela je i prošla prstima kroz raskuštranu kosu. Pa, zaključila je, kad čovjek spava u špilji, može očekivati posjet ružnih susjeda. Ali zašto nije posjetio Douglasa, a ne nju? Zaključivši da nema nikakva razloga da on nastavi spavati nakon što je ona tako nepristojno probuđena, Whitney se okrenula s namjerom da ga snažno gurne. Nije ga bilo, kao ni njegove vreće za spavanje. Nelagodno se osvrnula naokolo, premda je još nije obuzela panika. Špilja je bila prazna, a kamene formacije o kojima je Doug pričao stvarale su dojam napuštenog i pomalo ruševnog dvorca. Vatra se pretvorila samo u hrpu žara. U zraku se osjećao

miris prezrela voća. Dio se već pokvario. Nestala je i Dougova naprtnjača. Gad jedan. Pokvareni gad. Pokupio se, zajedno s papirima, i ostavio je u prokletoj špilji s nekoliko komada voća, vrećom riže i paukom velikim poput tanjura. Previše bijesna da bi promislila, potrčala je špiljom i počela puzati kroz tunel. Kad je ostala bez daha, nastavila je dalje. Dovraga i fobije, rekla je sebi. Nitko nju neće preveslati i nekažnjeno se izvući. Kako bi ga uhvatila, mora izići. A kad ga uhvati... Vidjela je otvor i usredotočila se na nj, i na osvetu. Dašćući, drhteći, izvukla se van, na sunce. Nespretno je ustala, duboko udahnula i proderala se. - Lorde! Lorde, kujin sine! - Zvuk je odzvanjao i vratio joj se kao jeka, upola tiši, ali dvostruko gnjevniji. Nemoćno je pogledala crvena brda i stijene oko sebe. Kako bi trebala znati u kojem je smjeru otišao? Na sjever. Prokleti sjever, on ima kompas. A ima i zemljovid. Nakon što je zaškrgutala zubima, Whitney je ponovno viknula. - Lorde, gade jedan, neće ti uspjeti! - Što mi neće uspjeti? Naglo se okrenula i umalo tresnula u njega. - Gdje si bio, dovraga? - oštro je pitala. Preplavilo ju je olakšanje i bijes, te ga je zgrabila za košulju i privukla k sebi. - Kamo si nestao? - Polako, šećeru. - Prijateljski ju je potapšao po stražnjici. - Ostao bih uz tebe da sam znao da me želiš pipkati. - Želim te zadaviti. - Naglo ga je pustila. - Mora se negdje početi. - Spustio je naprtnjaču kraj ulaza u špilju. - Zar misliš da bih te napustio? - Prvom prilikom. Morao je priznati da je veoma bistra. Ta mu je ideja pala na pamet, ali nakon što se jutros na brzinu osvrnuo naokolo, nije uspio naći opravdanje za to da je ostavi samu u špilji usred ničega. Ipak, prilika će se prije ili kasnije ukazati. U nastojanju da je spriječi da stigne korak ispred njega, uključio je svoj šarm. - Whitney, mi smo partneri. I... - Podigao je ruku i vrhom prsta prešao preko njezina obraza. - Ti si žena. Kakav bih ja muškarac bio kad bih te ostavio samu na ovakvome mjestu?

Na njegov je očaravajući osmijeh odgovorila vlastitim. - Muškarac koji bi prodao kožu obiteljskog psa ako bi mu cijena odgovarala. Dakle gdje si bio? Ne bi prodao kožu, ali bi možda založio cijelog psa ako bi to bilo potrebno. - Ti si izdržljiva dama. Gledaj, spavala si kao beba. - Doista jest, a on je veći dio noći proveo nemirno se vrteći i maštajući. To joj neće lako oprostiti, ali doći će vrijeme i mjesto za naplatu. - Želio sam malo pogledati naokolo, a nisam te htio buditi. Duboko je udahnula. To je bilo razumno, a on se vratio. - Kad sljedeći put budeš poželio glumiti Daniela Boonea, probudi me. - Kako god kažeš. Whitney je vidjela pticu kako leti nad njima. Trenutak ju je promatrala, sve dok se nije smirila. Nebo je bilo vedro, a zrak čist - i svjež. Vrućina će nastupiti za nekoliko sati. Ovakvu je tišinu čula samo nekoliko puta u životu. Umirivala je. - Pa, budući da si pošao u izviđanje, imaš li štogod izvijestiti? - Sve je tiho dolje u selu. - Doug je izvadio cigaretu, a Whitney mu ju je uzela iz ruke. Izvadio je još jednu i obje pripalio. - Nisam se približio dovoljno da bih uočio pojedinosti, ali čini se da je sve normalno. Budući da su svi mirni i opušteni, mislim da je sad pravi trenutak za posjet. Whitney je spustila pogled na svoj prljavi bodi. - Ovakva? - Već sam ti rekao da je to zgodna haljina. - I privlačna s jednom naramenicom spuštenom. - U svakom slučaju, nisam opazio lokalni kozmetički salon i butik. - Ti možeš poći u posjet izgledajući zapušteno i prljavo. - Whitney ga je odmjerila pogledom. - Zapravo, uvjerena sam da to činiš. S druge strane, ja se najprije namjeravam oprati i preodjenuti. - Kako želiš. Vjerojatno nam je ostalo dovoljno vode da ukloniš dio blata s lica. Kad je automatski podigla ruke i dotaknula obraze, nasmiješio se. - Gdje ti je naprtnjača? Pogledala je prema ulazu u špilju. - Ondje unutra. - Njezin je pogled bio prkosan, a glas odlučan kad ga je pogledala. - Ja

se ne vraćam onamo. - Dobro, ja ću donijeti tvoje stvari. Ali nećeš se moći cijelo jutro dotjerivati. Ne želim gubiti vrijeme. Whitney je samo uzdigla obrvu kad se počeo uvlačiti natrag u špilju. Grickajući usnu, pogledala je špilju, a zatim naprtnjaču što ju je ostavio kraj ulaza. Možda joj se druga prilika neće ukazati. Bez oklijevanja je čučnula i počela prekopavati po naprtnjači. Morala je odmaknuti pribor za kuhanje i njegovu odjeću. Naišla je na prilično otmjenu mušku četku, što ju je navelo da na trenutak zastane. Odakle mu to, pitala se. Znala je za svaki komad što ga je platila. Vješti prsti, zaključila je i vratila četku u naprtnjaču. Kad je našla omotnicu, oprezno ju je izvadila. Mora da je to. Opet je pogledala prema špilji. Hitro je izvukla tanku, požutjelu stranicu u plastičnom omotu i preletjela je pogledom. Bila je napisana na francuskom, a rukopis je bio uredan, ženstven. Pismo, pomislila je. Ne, dio dnevnika. A datum - moj Bože. Oči su joj se raširile dok je proučavala uredan, izblijedjeli rukopis. 15. rujna 1793. Stajala je na žarkom suncu, na stijeni što su je šibali vjetrovi, i držala povijest u ruci. Whitney je ponovno hitro čitala, opazivši izraze straha, tjeskobe i nade. To je napisala mlada djevojka, bila je sigurna da je tako jer su se spominjali mama i tata. Mlada aristokratkinja, zbunjena i prestrašena onim što se događalo njezinom životu i obitelji, zaključila je Whitney. Ima li Doug uopće pojma što zapravo nosi u svojoj platnenoj torbi? Nema smisla sad riskirati i pažljivo sve pročitati. Kasnije... Whitney je oprezno ponovno zatvorila naprtnjaču i spustila je kraj ulaza u špilju. Razmišljajući, lupkala je omotnicom po dlanu. Veliko je zadovoljstvo pobijediti čovjeka u njegovoj vlastitoj igri, zaključila je, a tada je čula kako se on vraća. Smućeno je drugom rukom prešla od svoje dojke do struka. Kamo bi je, dovraga, trebala sakriti? Mata Hari je morala imati barem sarong. Mahnito je počela omotnicu spuštati unutar svojeg bodija, a tada je shvatila koliko je to apsurdno. Jednako bi je tako mogla zalijepiti na čelo. U posljednjim ju je sekundama spustila niz leđa i ostalo prepustila sreći. - Vaša prtljaga, gospođice MacAllister.

- Kasnije ću ti dati napojnicu. - Tako svi kažu. - Dobra je usluga sama po sebi nagrada. - Samodopadno mu se nasmiješila. Uzvratio joj je na isti način. Whitney je uzela naprtnjaču iz njegove ruke kad joj je odjednom nešto palo na pamet. Ako je tako lako uspjela maznuti omotnicu, onda je on... Otvorila je naprtnjaču i potražila novčanik. - Bolje da se pokreneš, šećeru. Već kasnimo na jutarnju prozivku. - Posegnuo je za njezinom nadlakticom kad mu je gurnula naprtnjaču u trbuh. Zvuk zraka koji mu je naglo izletio iz pluća pružio joj je golemo zadovoljstvo. - Moj novčanik, Douglase.... Uzela ga je, otvorila i vidjela da joj je velikodušno ostavio dvadeset dolara. - Čini se da su tvoji ljepljivi prsti bili u njemu. - Tko nađe, njegovo je - partnerice. - Premda se nadao da ga neće tako brzo razotkriti, samo je slegnuo ramenima. - Ne brini se, dobit ćeš džeparac. - O, doista? - Moglo bi se reći da sam staromodan. - Zadovoljan novom situacijom, počeo je podizati svoju naprtnjaču na leđa. - Smatram da bi muškarac trebao držati novac. - Moglo bi se reći da si idiot. - Svejedno, ali odsad ja držim novac. - Dobro. - Slatko mu se nasmiješila, što je odmah izazvalo njegovo nepovjerenje. - A ja držim omotnicu. - Zaboravi. - Pružio joj je natrag njezinu naprtnjaču. - Sad se pođi preodjenuti kao dobra curica. Bijes joj je bljesnuo u očima. Ružne riječi navrle su joj navrh jezika. Postoji vrijeme za bijesne ispade, podsjetila se Whitney, i postoji vrijeme za hladne glave. Još jedno od temeljnih poslovnih pravila njezina oca. - Rekla sam da je ja držim. - A ja sam rekao... - No glas mu je zamro kad je vidio izraz njezina lica. Žena koja je upravo vješto opljačkana ne bi trebala izgledati tako samozadovoljno. Doug je pogledao svoju naprtnjaču. Nije mogla. Potom je opet pogledao nju. Vraga nije.

Spustivši naprtnjaču na tlo, počeo ju je pretraživati. Trebao mu je samo trenutak. - U redu, gdje je? Stajala je na suncu i podigla ruke, s dlanovima okrenutim prema gore. Tanki se bodi pripijao uz nju. - Čini se da nema smisla pretresti me. Suzio je oči. Nije uspio odoljeti pogledu na nju. - Predaj mi je, Whitney, ili ćeš za pet minuta biti kao od majke rođena. - A ti ćeš imati slomljen nos. Zurili su jedno u drugo, oboje odlučni iz sukoba izići kao pobjednici. I oboje su morali prihvatiti pat-poziciju jer nisu imali drugog izbora. - Papiri - ponovno je pokušao, nastojeći u glas unijeti muževnu snagu i dominaciju. - Novac - uzvratila je, oslanjajući se na smjelost i žensku lukavost. Psujući, Doug je posegnuo u stražnji džep i izvadio snop novčanica. Kad je posegnula za njima, povukao je ruku izvan njezina dohvata. - Papiri - ponovio je. Proučavala ga je. Ima veoma izravan pogled, zaključila je. Veoma bistar, veoma otvoren. A znao je lagati kao najbolji od najboljih. Ipak, u nekim bi mu područjima vjerovala. - Daj mi riječ - zahtijevala je. - Kakva god bila. Njegova je riječ vrijedila onoliko koliko je on želio. S njom će, otkrio je, to biti previše. - Imaš je. Kimnula je i posegnula iza sebe, ali omotnica je kliznula izvan njezina dohvata. - Ima mnogo razloga iz kojih ti ne volim okretati leđa. Ali... - Slegnula je ramenima i okrenula se. - Morat ćeš je sam dohvatiti. Prešao je pogledom niz glatke linije njezinih leđa, preko suptilnih oblina bokova. Sitna je, pomislio je, ali ono što ima, izvrsno je. Ne žureći, zavukao je ruku ispod materijala i počeo je spuštati. - Samo uzmi omotnicu, Douglase. Bez skretanja. - Prekrižila je ruke na prsima i zurila ravno naprijed. Dodir njegovih prstiju na njezinoj koži razbudio je svaki njezin živac. Nije navikla da tako malo tako snažno djeluje na nju. - Čini se da je prilično nisko kliznula - promrmljao je. - Možda će malo potrajati dok je ne dohvatim.

Palo mu je na pamet da bi joj doista mogao skinuti bodi za pet sekundi. Što bi tada učinila? Mogao bi je imati ispod sebe na tlu prije nego bi dospjela udahnuti i opsovati ga. Tada bi dobio ono zbog čega se protekle noći preznojavao. No s druge strane, pomislio je kad je prstima dotaknuo rub omotnice, tada bi imala prednost pred njim kakvu si nije mogao priuštiti. Prioriteti, podsjetio se dok su njegovi prsti istodobno doticali tvrdu omotnicu i mekanu kožu. Uvijek je to pitanje prioriteta. Morala se itekako koncentrirati da bi ostala posve mirna. - Douglase, imaš dvije sekunde da je izvučeš, ili se više nećeš moći koristiti svojom desnom rukom. - Malo si nervozna, je li? - Barem je imao zadovoljstvo spoznaje da se osjeća jednako kao i on. Nije mu promaknula promuklost njezina glasa, niti lagani drhtaj. Uhvativši omotnicu prstom i palcem, izvukao ju je van. Whitney se brzo okrenula i ispružila ruku. On ima zemljovid, ima novac. Posve je odjeven, a ona je gotovo naga. Bio je uvjeren da bi uspjela sići do sela i nekako si osigurati prijevoz natrag do glavnoga grada. Ako je kani odbaciti, nikad mu se neće pružiti bolja prilika. Gledala ga je u oči, mirno i otvoreno. Doug je bio siguran da je pročitala svaku misao u njegovoj glavi. Mada je oklijevao, Doug je shvatio da je u ovom slučaju njegova riječ važna. Tutnuo joj je snop novčanica u ruku. - Čast među lopovima… - … jest veliki kulturološki mit - dovršila je. Postojao je trenutak, samo trenutak, kad nije bila sigurna da će on ispuniti svoj dio nagodbe. Podigavši svoju naprtnjaču i pljosku vode, zaputila se prema boru. Pružao je neku vrstu zaštite. Premda bi u tom trenutku više voljela čelični zid s velikim zasunom. - Mogao bi razmisliti o brijanju, Douglase - doviknula mu je. - Mrzim kad moj pratitelj izgleda neuredno. Prešao je rukom po bradi i zarekao se da se tjednima neće brijati. * * * Whitney je otkrila da je lakše hodati kad je odredište na vidiku. Jednog nezaboravnog ljeta kad je bila mlađa tinejdžerica boravila je na imanju svojih roditelja na Long Islandu. Njezin je otac u to vrijeme bio

opsjednut dobrobiti tjelovježbe. Svakoga dana, kad nije dovoljno brzo pobjegla, morala je trčati s njim. Sjećala se svoje odlučnosti da drži korak s čovjekom koji je dvadeset pet godina stariji od nje, te trika što ga je razvila u iščekivanju da se na vidiku pojave bijeli krovni prozori kuće. Čim bi ih ugledala, mogla bi trčati naprijed, svjesna da je kraj blizu. U ovom je slučaju odredište bilo samo nekoliko koliba uz izrazito zelena polja i smeđu rijeku koja teče prema zapadu. Nakon cijeloga dana pješačenja i noći provedene u špilji Whitney se naseobina činila privlačnom poput New Rochellea. U daljini su muškarci i žene radili na rižinim poljima. Šume su žrtvovane u korist polja. Malgašani, praktičan narod, marljivo su radili kako bi opravdali tu razmjenu. Oni su otočani, sjetila se, ali bez površne lijenosti kakvu često izaziva život na otoku. Dok ih je gledala, Whitney se pitala koliko ih je ikad vidjelo more. Goveda, s izrazima dosade u očima i mašući repovima, polako su se kretala ograđenim pašnjacima. Vidjela je stari džip, bez kotača, postavljen na kamenje. Odnekud je dopirao monotoni zvuk udaranja metala o metal. Žene su vješale rublje na žicu, košulje jarkih boja s cvjetnim uzorcima, u kontrastu s njihovom običnom, svakodnevnom odjećom. Muškarci u vrećastim hlačama kopali su u dugu, usku vrtu. Nekoliko ih je pjevalo dok su radili, napjev koji nije bio toliko vedar koliko je davao ritam. Kako su se približavali, glave su se okrenule i rad je prestao. Nitko nije pošao prema njima osim mršava crna psa koji je trčao u krugovima ispred njih i dizao veliku galamu. Istočno ili zapadno, Whitney je prepoznavala radoznalost i sumnjičavost kad bi ih vidjela. Pomislila je da je šteta da na sebi nema ništa veselije od košulje i hlača. Pogledala je Douga. Onako neobrijana lica i neuredne kose, izgledao je kao da je upravo stigao sa zabave - dugotrajne. Kad su stigli bliže, razabrala je malenu skupinu djece. Muškarci i žene su neke od manjih nosili na leđima ili bokovima. U zraku se osjećao vonj životinjskog izmeta i kuhanja. Prešla je rukom preko trbuha, spuštajući se nizbrdo iza Douga, koji je nos zabio u svoj vodič. - Zar to moraš baš sad raditi? - pitala je. Samo je nešto progunđao, a ona

je zakolutala očima. - Čudi me da nisi ponio jednu od onih malenih lampica što se pričvrste štipaljkom da bi mogao čitati u krevetu. - Nabavit ćemo jednu. Pleme Merina potječe iz Azije - oni su viša klasa otoka. S tim se možeš poistovjetiti. - Naravno. Ignorirajući humor u njezinu glasu, nastavio je čitati. - Imaju sustav kasta koji razdvaja plemenitaše od srednje klase. - Veoma razumno. Kad ju je pogledao preko knjige, Whitney se samo osmjehnula. - Jednako razumno - odvratio je - sustav kasta je zakonom ukinut, ali oni na to ne obraćaju previše pozornosti. - To je pitanje zakonske moralnosti. Čini se da nikad ne djeluje. Ne želeći se dati uvući u raspravu, Doug podigne pogled, škiljeći. Ljudi su se okupljali, ali nisu se doimali poput odbora za doček. Prema svemu što je pročitao, dvadesetak plemena ili skupina Malgašana je prije mnogo godina spremilo svoja koplja i lukove. Ipak... pogledao je prema desecima tamnih očiju. On i Whitney jednostavno će morati napredovati korak po korak. - Što misliš, kako će reagirati na nezvane goste? - Whitney nije željela pokazati koliko je nervozna, pa ga je samo uhvatila pod ruku. Nepozvan se uvukao na više mjesta no što je mogao prebrojiti. - Bit ćemo šarmantni. - To je obično djelovalo. - Misliš da će ti to upaliti? - pitala je, držeći korak s njim kad su stigli do podnožja brda. Premda se Whitney osjećala nelagodno, nastavila je hodati, uspravnih ramena. Ljudi su gunđali, a potom su se razmaknuli, otvarajući put za visokog muškarca mršava lica u crnoj halji iznad bijele košulje. Mogao je biti vođa, svećenik, general, ali jedan joj je pogled rekao da je važan... i nije bio zadovoljan pojavom uljeza. Također je bio visok najmanje sto devedeset centimetara. Odustavši od ponosa, Whitney je koraknula unatrag kako bi Doug bio ispred nje. - Šarmiraj ga - promrmljala je. Doug je promatrao visokog crnog muškarca i skupinu ljudi iza njega. Pročistio je grlo. - Nema problema. - Iskušao je svoj najbolji osmijeh. -

Dobro jutro. Kako ide? Visoki je muškarac kimnuo, kraljevski, rezervirano i s neodobravanjem. Dubokim je glasom izgovorio niz riječi na malgaškom. - Malo smo kratki s jezikom, gospodine, ah... - Još uvijek se smiješeći, Doug je ispružio ruku. Čovjek je zurio u nju, a potom je ignorirao. S osmijehom i dalje zalijepljenim na licu, uhvatio je Whitney za lakat i gurnuo je naprijed. - Pokušaj na francuskom. - Ali tvoj je šarm tako dobro djelovao. - Ovo nije pravi trenutak da se praviš pametna, šećeru. - Rekao si da su prijateljski raspoloženi. - Možda ovaj nije pročitao vodič. Whitney je proučavala kao kamen tvrdo lice visoko iznad svojega. Možda Doug ima pravo. Nasmiješila se, trepnula i pokušala s formalnim francuskim pozdravom. Čovjek u crnoj halji zurio je u nju deset napetih sekundi, a onda joj je uzvratio pozdrav. Umalo se nasmijala od olakšanja. - U redu, dobro. Sad se ispričaj - naredi Doug. - Za što? - Jer smo ovako upali - procijedio je kroza zube i stisnuo joj lakat. - Reci mu da smo na putu za Tamatave, ali smo se izgubili i naše su se zalihe gotovo potrošile. Nastavi se smiješiti. - To je lako dok se ti ceriš poput mojeg idiotskog brata. Opsovao ju je, ali tiho, s usnama još uvijek izvijenim u osmijeh. - Doimaj se bespomoćno, onako kako bi izgledala kad bi pokušavala promijeniti gumu na cesti. Okrenula je glavu, uzdignutih obrva i hladnih očiju. - Kako, molim? - Samo učini to, Whitney. Za Boga miloga. - Reći ću mu - rekla je i bahato šmrcnula. - Ali neću izgledati bespomoćno. - Kad se okrenula, na licu joj se pojavio ljubazan osmijeh. - Veoma nam je žao što smo ovako upali u vaše selo - počela je na francuskom. - Ali putujemo u Tamatave, a moj pratitelj… - Pokazala je Douga i slegnula ramenima. - Izgubio se. Ostalo nam je veoma malo hrane i vode.

- Tamatave je veoma daleko na istoku. Idete pješice? - Nažalost. Čovjek je ponovno proučavao Douga i Whitney, hladno, polako. Gostoljubivost je dio malgaške baštine, njihove kulture. Ipak, nije se pružala baš svakomu. U očima neznanaca vidio je nervozu, ali nikakvih zlih namjera. Trenutak kasnije, naklonio se. - Drago nam je da možemo primiti goste. Možete s nama podijeliti našu hranu i vodu. Ja sam Louis Rabemananjara. - Drago mi je. - Ispružila je ruku, a ovog ju je puta čovjek prihvatio. - Ja sam Whitney MacAlister, a ovo je Douglas Lord. Louis se okrenuo okupljenim ljudima i objavio da će u selu imati goste. - Moja kći, Marie. - Na te je riječi naprijed stupila sitna mlada žena kože boje kave i crnih očiju. Whitney je promatrala njezinu kompliciranu frizuru složenu od pletenica, pitajući se bi li je mogla napraviti njezina frizerka. - Ona će se pobrinuti za vas. Kad se odmorite, podijelit ćete s nama hranu. - Izgovorivši to, Louis se vratio među ostale. Nakon što je na brzinu odmjerila Whitneynu zelenu košulju i kratke hlače, Marie je spustila pogled. Otac joj nikad ne bi dopustio da nosi nešto što toliko otkriva. - Dobro nam došli. Ako biste pošli sa mnom, pokazat ću vam gdje se možete oprati. - Hvala, Marie. Slijedili su Marie kroz skupinu ljudi. Jedno je dijete pokazalo Whitneynu kosu i počelo uzbudljivo brbljati prije nego ga je majka ušutkala. Jedna ih je Louisova riječ poslala natrag na posao prije nego je Marie stigla do malene jednokatnice. Krov je bio od slame, koso nagnut kako bi davao hladovinu. Kućica je izgrađena od drva, a neke su daske bile savijene. Prozori su blistali. Ispred vrata nalazio se kvadratni pleteni prostirač, gotovo posve bijel. Kad je Marie otvorila vrata, koraknula je unatrag i propustila goste ispred sebe. Unutra je sve bilo veoma uredno, svaka je površina blistala od čistoće. Namještaj je bio posve običan i jednostavan, ali na svakoj su se stolici nalazili jastučići jarkih boja. Žuti cvjetovi slični tratinčicama nalazili su se u glinenom loncu kraj prozora, gdje su drvene rebrenice priječile ulaz jarkoj svjetlosti i vrućini.

- Ovdje su voda i sapun. - Povela ih je dalje unutra, a činilo se da je ondje temperatura pala za deset stupnjeva. Iz malenog je udubljenja Marie izvadila duboke drvene zdjele, vrčeve vode i komade smeđeg sapuna. - Uskoro će biti naš podnevni obrok, s vama kao našim gostima. Bit će hrane u izobilju. - Prvi se put nasmiješila. - Pripremali smo se za fadamihanu. Prije nego je Whitney uspjela zahvaliti Marie, Doug ju je uhvatio za ruku. Nije razumio francuski, ali jedna ga je riječ podsjetila na nešto. - Reci joj da i mi poštujemo njihove pretke. - Što? - Samo joj reci. Udovoljivši mu, Whitney je to učinila i za nagradu dobila ozaren smiješak. - Možete s nama podijeliti ono što imamo - rekla je prije nego ih je ostavila same. - Što je to bilo? - Spomenula je nešto o fadamihani. - Da, pripremaju se za to, što god to bilo. - Svetkovina za mrtve. Prestala je proučavati zdjelu i okrenula se k njemu. - Kako, molim? - To je stari običaj. Dio malgaške religije je štovanje predaka. Kad netko umre, uvijek ga dovode natrag u grobnicu njegovih predaka. Svakih nekoliko godina vade mrtvace iz grobnica i priređuju zabavu za njih. - Vade ih iz grobnica? - Odmah je osjetila gnušanje. - To je odvratno. - To je dio njihove religije, iskazivanje poštovanja. - Nadam se da mene nitko neće na taj način poštivati - počela je, ali je njezina znatiželja pobijedila. Namrštila se dok je Doug ulijevao vodu u zdjelu. - Koja je svrha toga? - Kad se tijela izvade, dobiju počasna mjesta na svetkovini. Dobiju čisto rublje, palmino vino i sve najnovije tračeve. - Objema je rukama zagrabio vodu u zdjeli i zapljusnuo svoje lice. - To je njihov način odavanja počasti prošlosti, valjda. Pokazivanja poštovanja ljudima od kojih su potekli. Štovanje predaka je korijen malgaške religije. Bit će glazbe i plesa. Svi će se dobro provesti, živi ili ne.

Znači, ne oplakuju mrtve, razmišljala je Whitney. Zabavljaju ih. Proslava smrti, ili točnije rečeno, veze između života i smrti. Odjednom je osjetila da razumije ceremoniju i njezin se stav promijenio. Whitney je prihvatila sapun što joj ga je Doug pružio i nasmiješila mu se. - Lijepo je, zar ne? Podigao je malen, grub ručnik i njime protrljao lice. - Lijepo? - Ne zaborave te kad umreš. Dovode te natrag i daju ti mjesto u prvom redu na proslavi, upoznaju te sa svim vijestima i piju u tvoju čast. Jedna od najgorih stvari u smrti je ta što propuštaš svu zabavu. - Najgora stvar u smrti je umiranje - odbrusio je. - Sve shvaćaš previše doslovno. Pitam se je li lakše suočiti se sa smrću ako znaš da se možeš radovati nečemu takvom. Nikad nije pomislio da išta može olakšati suočavanje sa smrću. To je jednostavno nešto što se dogodi kad više ne možeš prevariti život. Odmahnuo je glavom i ispustio ručnik. - Ti si zanimljiva žena, Whitney. - Naravno. - Nasmijala se, podigla sapun i pomirisala ga. Mirisao je po zgnječenom, voštanom cvijeću. - I umirem od gladi. Pogledajmo kakav je meni. Kad se Marie vratila, na sebi je imala živopisnu suknju koja joj je dopirala do listova. Vani su ljudi jelima i pićem marljivo punili dugačak stol. Whitney, koja je očekivala nekoliko šaka riže i svježu vodu, ponovno se okrenula Marie i zahvalila joj. - Vi ste naši gosti. - Ozbiljna i formalna, Marie je spustila pogled. - Nešto vas je vodilo do našeg sela. Mi nudimo gostoprimstvo našim precima i slavimo vaš posjet. Moj je otac rekao da će danas biti blagdan u vašu čast. - Ja samo znam da smo gladni. - Whitney je ispružila ruku i dotaknula djevojčinu. - I veoma zahvalni. Prejela se. Premda nije prepoznala ništa osim voća i riže, nije se izmotavala. Zrak je bio ispunjen mirisima mirodija, egzotičnim, drukčijim. Meso je, bez pomoći električne struje, pripremljeno na otvorenim vatrama i u kamenim

pećima. Imalo je okus po divljači, zasitno i izvrsno. Vino, vrč za vrčem, bilo je jako. Začula se glazba, bubnjevi, te puhača i žičana glazbala grube izrade što su stvarala ugodne, drevne napjeve. Činilo se da polja jedan dan mogu čekati. Posjetitelji su bili rijetkost, i cijenjeni nakon što bi ih prihvatili. Pomalo omamljena, Whitney se vrtjela u plesu sa skupinom muškaraca i žena. Prihvatili su je, smiješeći se i kimajući dok je oponašala njihove korake. Gledala je kako neki muškarci skaču u zrak i vrte se u sve bržem ritmu. Whitney je zabacila glavu i nasmijala se. Pomislila je na zadimljene, pretrpane klubove u koje je odlazila. Električna glazba, električna rasvjeta. Ondje su svi nastojali nadmašiti ostale. Sjetila se nekih od elegantnih muškaraca, zaokupljenih samim sobom, koji su joj bili partneri - ili su to pokušali biti. Niti jedan od njih ne bi se mogao nositi s pripadnikom plemena Merina. Plesala je dok joj se nije zavrtjelo u glavi, a tada se okrenula k Dougu. - Pleši sa mnom - zahtijevala je. Koža joj je bila rumena, oči blistave. Naslonivši se na njega, bila je topla i nemoguće mekana. Nasmijao se i odmahnuo glavom. - Drugi put. Ti plešeš dovoljno za oboje. - Nemoj biti uštogljen. - Prstom je gurnula njegova prsa. - Merine znaju prepoznati one koji kvare zabave. - Zavukla je ruke oko njega i njihala se. - Samo moraš pomicati noge. Kao da imaju vlastitu volju, njegove su ruke kliznule do njezinih bokova da bi osjetile pokret. - Samo noge? Nagnuvši glavu, dobacila mu je ubojit pogled ispod trepavica. - Ako je to najbolje što znaš - Brzo je uzviknula kad ju je zavrtio. - Samo pokušaj držati korak sa mnom, šećeru.... U trenu je namjestio ruku na njezina leđa, a drugu je ispružio i stegnuo njezinu. Trenutak je zadržao dramatičnu pozu tanga, a potom je elegantno krenuo naprijed. Razdvajali su se, vrtjeli i ponovno se spajali. - Dovraga, Douglase, mislim da bi na koncu ipak moglo biti zabavno izići s tobom. Dok su plesali, koračajući, njišući se, krećući se naprijed, njihov je ples

zaokupio pozornost mnoštva. Okrenuli su se tako da su im lica bila blizu, njihova tijela okrenuta jedno prema drugome, ruka ispružena uz ruku dok ju je Doug vodio unatrag. Srce joj je počelo ugodno lupati, od zadovoljstva što ga je pružalo budalasto ponašanje i od stalnog dodira s njegovim tijelom. Njegov je dah bio topao. Njegove oči, tako neobične i bistre, gledale su u njezine. Nije o njemu često razmišljala kao o snažnom čovjeku, ali sada, ovako blizu, osjetila je čvrste mišiće na njegovim leđima i ramenima. Whitney je izazovno zabacila glavu. Pratit će ga, korak po korak. Vrtio ju je tako brzo da joj se vid zamaglio. Potom je osjetila kako je spušta unatrag. Slobodno je pustila svoje tijelo tako da je glavom gotovo dotaknula tlo. Jednako je brzo ponovno stajala uspravno, pripijena uz njegovo tijelo. Njegova su se usta nalazila veoma blizu njezinih. Morali su se samo neznatno pomaknuti - samo lagano približavanje njihovih glava spojilo bi im usne. Oboje su ubrzano disali, od napora, od uzbuđenja. Osjećala je mošusni miris laganog znoja, blag vonj vina i sočnog mesa. Imao bi okus po svemu tome. Morali su se samo pomaknuti - mrvicu bliže. I što tada? - Ma što, dovraga - promrmljao je Doug. Još dok se njegova ruka stezala oko njezina struka, još dok je lagano spuštala trepavice, čuo je urlik motora. Naglo je okrenuo glavu. Tako se brzo napeo poput mačke da je Whitney trepnula. - Sranje. - Zgrabivši je za ruku, Doug je potrčao u zaklon. Budući da je morao improvizirati, gurnuo ju je uza zid jedne kolibe i pritisnuo je svojim tijelom. - Što, dovraga, radiš? Jedan tango, i ti se pretvaraš u mahnitog čovjeka. - Samo se nemoj micati. - Ne shvaćam... - Tada ga je i ona čula, jasno i glasno iznad njih. - Što je to? - Helikopter. - Molio se da će ih nadstrešnica strmog krova i hladovina što je stvara držati izvan vidokruga. Uspjela je proviriti preko njegova ramena. Čula ga je, ali ga nije vidjela. - To bi mogao biti bilo tko. - Mogao bi. Ne kanim riskirati život na mogao bi.

Dimitri ne voli gubiti vrijeme. - I prokletstvo, razmišljao je dok je tražio sklonište i mogućnost bijega, kako ih je uspio naći usred ničega? Oprezno se osvrnuo naokolo. Neće biti trčanja. - Ta masa plave kose isticala bi se poput crvene krpe. - Pun si šarma čak i kad si pod pritiskom, Douglase. - Samo se nadajmo da neće odlučiti sletjeti kako bi izbliza pogledao. - Tek je izgovorio te riječi kad je zvuk postao glasniji. Iako su bili s druge strane kuće, osjetili su vjetar lopatica. Prašina se podigla. - Morao si mu dati tu ideju. - Umukni malo. - Pogledao je iza sebe, spreman potrčati. Kamo, s gnušanjem se pitao. Kamo, dovraga? Bili su stjerani u kut jednako kao da su uletjeli u slijepu uličicu. Kad se začuo tihi zvuk, naglo se okrenuo, uzdignutih šaka. Marie je zastala i podigla ruku, tražeći tišinu. Gestikulirajući, požurila je uz kolibu. Leđima priljubljenim uza zid, kretala se zapadnom stranom prema vratima. Premda je to značilo da svoju sudbinu opet povjerava rukama jedne žene, Doug ju je slijedio, držeći Whitney za ruku. Kad su ušli, objema je dao znak neka budu tiho, a on je prišao prozoru. Držeći se sa strane, provirio je van. Helikopter je bio malo dalje, na ravnici u podnožju brda. Remo je već dugim koracima hodao prema skupini slavljenika. - Kujin sin - progunđa Doug. Prije ili kasnije, morat će se pozabaviti Remom. Mora se pobrinuti da bude u prednosti. Trenutno nije imao ništa opasnije od džepnog nožića u džepu traperica. Tada se sjetio da su on i Whitney svoje naprtnjače ostavili vani, kraj stola s hranom i pićem. - Je li... - Drži se podalje - naredio je kad se Whitney došuljala iza njega. - To je Remo i još dvojica Dimitrijevih ljudi. I prije ili kasnije, priznao je sebi dok je rukom prelazio preko usta, morat će se pozabaviti Dimitrijem. Trebat će mu više od sreće kada dođe taj trenutak. Brzo razmišljajući, osvrnuo se naokolo u potrazi za nečim, bilo čim, za obranu. - Reci joj da ti ljudi traže nas i pitaj je što će njezini učiniti. Whitney je pogledala Marie, koja je tiho stajala kraj vrata. Kratko je ponovila ono što joj je Doug rekao.

Marie je prekrižila ruke. - Vi ste naši gosti - jednostavno je rekla. - Oni nisu. Whitney se nasmiješila i to rekla Dougu. - Imamo utočište, bez obzira koliko će nam to pomoći. - Da, to je dobro, ali sjeti se što se dogodilo Quasimodu. Gledao je kako se Remo suočava s Louisom. Seoski je vođa stajao čeličnih očiju i neumoljiv, kratko nešto rekavši na malgaškom. Zvuk, premda ne i riječi, dopirao je kroz otvoren prozor. Remo je nešto izvukao iz džepa. - Fotografije - šapne Whitney. - Zacijelo mu pokazuje naše fotografije. Njemu, bezglasno se složio Doug, i svakom drugom domorocu odavde do Tamatavea. Ako se iz ovoga izvuku, putem više neće biti nikakvih zabava. Bio je glup kad je povjerovao da može odvojiti malo vremena za disanje dok mu je Dimitri za petama, shvatio je. Uz fotografije, Remo je izvadio snop novčanica i nasmiješio se. I jedno i drugo dočekano je neprijateljskom tišinom. Dok je Remo na Louisu iskušavao svoju sposobnost uvjeravanja, drugi čovjek iz helikoptera polako se zaputio prema izloženoj hrani i počeo je kušati. Doug je bespomoćno gledao kako se sve više približava naprtnjačama. - Pitaj je ima li ovdje pušku. - Pušku? - Whitney je progutala slinu. Još ga nije čula da govori tim tonom. - Ali Louis neće... - Pitaj je. Odmah. - Remov si je drug natočio vrčić palmina vina. Samo je morao pogledati dolje lijevo. Ako ugleda naprtnjače, bit će svejedno na čijoj će strani biti žitelji sela. Nisu naoružani. Doug je znao što se nalazi u kožnatoj futroli ispod Remove jakne. Osjetio je kako mu to pritišće rebra prije samo nekoliko dana. - Dovraga, Whitney, pitaj je. Na Whitneyno je pitanje Marie bezizražajno kimnula. Ušla je u susjednu prostoriju i vratila se s dugom puškom opasna izgleda. Kad ju je Doug uzeo, Whitney ga je zgrabila za ruku. - Doug, i oni zasigurno imaju oružje. Ondje vani ima malene djece. Mrko je napunio pušku. Jednostavno će morati biti brz, i precizan.

Prokleto brz. - Ništa neću učiniti sve dok ne budem morao. - Čučnuo je, oslonio cijev na prozorsku dasku i pogledao kroz ciljnik. Prst mu je bio vlažan kad ga je položio na okidač. Mrzio je vatreno oružje. Oduvijek. Nije bilo važno s koje se strane cijevi nalazio. Ubijao je. U Vijetnamu je ubijao jer ga brz um i vješte ruke nisu spasile od novačenja ili smrdljivih džungli. Ondje je naučio ono što nije želio naučiti, i ono što je morao primjenjivati. Preživjeti, to je uvijek imalo prioritet. Ubijao je. Jedne zlosretne noći u Chicagu bio je leđima pritisnut uza zid, a pod grlom mu se našao nož. Znao je kakav je osjećaj gledati u nekoga u kome se život upravo gasi. Morao si znati da idući put, bilo kada, to možeš biti ti. Mrzio je oružje. Mirno je držao pušku. Jedan od Whitneynih plesnih partnera prodorno se nasmijao. Podigavši vrč vina iznad glave, uhvatio je čovjeka kraj naprtnjača. Dok se Merina vrtio, skačući s vinom, naprtnjače su kliznule u mnoštvo i nestale. - Prestani se ponašati poput idiota - viknuo je Remo kad je njegov partner zatražio još vina. Opet se okrenuvši k Louisu, zamahnuo je fotografijama. Zauzvrat je dobio samo oštar pogled i mrmljanje na malgaškom. Doug je gledao kako Remo vraća u džep fotografije i novac, te se dugim koracima udaljava prema helikopteru. Uz urlik i vrtlog prašine podigao se u zrak. Kad je bio više od tri metra visoko, osjetio je kako mu se opuštaju mišići u ramenima. Nije mu se sviđao osjećaj puške u rukama. Dok je zvuk helikoptera zamirao, izvadio je metke. - Time si mogao ozlijediti nekoga - promrmljala je Whitney kad je pušku vratio Marie. - Da. Kad se okrenuo, vidjela je nemilosrdan izraz kakav ranije nije opazila. Ondje je bilo nešto što nije imalo nikakve veze sa strahom, ali jest s lukavošću. Lopov, da, to je razumjela i prihvaćala. Ali sad je vidjela da je on, na svoj vlastiti način, jednako tvrd kao i ljudi koji ih traže. Nije bila sigurna da bi i to mogla jednako lako prihvatiti.

Izraz je nestao iz njegovih očiju kad se Marie vratila u prostoriju. Uzevši njezinu ruku, Doug ju je prinio svojim usnama, galantno poput viteza. - Reci joj da joj dugujemo svoje živote. I to nećemo zaboraviti. Premda je Whitney izgovorila riječi, Marie je nastavila zuriti u Douga. Kao žena, Whitney je prepoznala taj pogled. Vidjela je da ga je i Doug prepoznao, i uživao u svakom trenutku. - Možda biste vas dvoje željeli biti sami - suho je rekla. Prišla je vratima i otvorila ih. - Na kraju krajeva, treći uvijek smeta. - Pustila je da se vrata uz tresak zatvore za njom. - Ništa? - Oblačić mirisna dima uzdigao se ispred naslonjača s visokim naslonom. Remo je prebacio težinu s jedne na drugu nogu. Dimitri nije volio negativne izvještaje. - Krentz, Weis i ja prošli smo cijelo područje, svratili u svako selo. Pet ljudi ovdje u gradu pazi hoće li se pojaviti. Nema im ni traga. - Ni traga. - Dimitrijev je glas bio blag, ali se ispod toga osjećala kultiviranost. Njegova ga je majka neumoljivo podučavala dikciji, između ostaloga. Tri prsta ruke otresla su pepeo cigarete u pepeljaru od alabastra. - Kad čovjek ima oči za gledanje, uvijek postoji nekakav trag, dragi moj Remo. - Naći ćemo ih, gospodine Dimitri. Samo će nam trebati malo više vremena. - To me zabrinjava. - Sa stola na desnoj strani uzeo je čašu od brušena stakla, napola napunjenu tamnocrvenim vinom. Na zdravoj je ruci nosio prsten - debelo, blistavo zlato oko velikog dijamanta. - Izgubio si ih tri... - Zastao je dok je pio, puštajući vino da počiva na njegovu jeziku. Volio je slatko. - Ne, zaboga, već četiri puta. Tvoja navika da ređaš neuspjehe postala je veoma zamorna. - Dok je njegov glas blago strujao, kresnuo je upaljač tako da se pojavio ravan i tanak plamen. Iza plamena njegov se pogled prikovao za Remov. - Znaš što mislim o neuspjesima? Remo je progutao slinu. Znao je da ne bi bilo pametno pronalaziti isprike. Dimitri se oštro obračunavao s isprikama. Osjetio je kako mu izbija znoj na zatiljku i polako počinje cijediti niz leđa.

- Remo, Remo. - Ime je zvučalo poput uzdaha.... - Bio si mi poput sina. - Upaljač se ugasio. Ponovno se pojavio dim, proziran i mirisan. Nikad nije brzo govorio. Razgovor, rastegnut do posljednje riječi, bio je strašniji od prijetnje. - Ja sam strpljiv i velikodušan čovjek. - Čekao je Remov komentar, zadovoljan kad je uslijedila samo tišina. - Ali očekujem rezultate. Budi uspješan sljedeći put, Remo. Poslodavac, jednako kao i roditelj, mora disciplinirati. - Smiješak se pojavio na njegovim usnama, ali ne i u očima. Bile su prazne i bezizražajne. - Disciplina - ponovio je. - Uhvatit ću Lorda, gospodine Dimitri. Isporučit ću vam ga na pladnju. - Ugodna misao, siguran sam. Donesi papire. - Njegov se glas promijenio, postao je leden. - I ženu. Ta me žena sve više intrigira. Remo je refleksno dotaknuo ožiljak na svojem obrazu. - Dovest ću ženu.

7. poglavlje Čekali su do sat vremena prije sutona. Uz velike ceremonije, hrana, voda i vino zamotani su i darovani im za putovanje koje ih očekuje. Činilo se da je njihov posjet uvelike zabavio ljude iz plemena Merina. Velikodušnom gestom od koje se Doug lecnuo, Whitney je utisnula novčanice u Louisove ruke. Njegovo je olakšanje kad je čovjek odbio prihvatiti bilo kratkog vijeka. Za selo, insistirala je, a potom je nadahnuto dodala da novcem žele izraziti svoje poštovanje spram predaka. Novčanice su nestale u naborima Louisove košulje. - Koliko si mu dala? - pitao je Doug kad je podigao svoju krcatu naprtnjaču. - Samo sto. - Potapšala ga je po obrazu kad je vidjela njegov izraz lica. - Nemoj biti sitna duša, Douglase. Ne pristaje ti. - Pjevušeći, izvadila je svoju bilježnicu. - A ne, ti si to dala, ne ja. Whitney je iznos upisala u bilježnicu i zamahnula rukom. Dougov se dug lijepo povećava. - Moraš platiti ako se želiš igrati. U svakom slučaju, imam iznenađenje za tebe. - Što, deset posto popusta? - Ne budi blesav. - Pogledala je prema nepravilnom zvuku motora. - Prijevoz. - Široko je zamahnula rukom. Džip je zasigurno imao boljih dana. Premda se sjao jer je svježe opran, motor je pijuckao i preskakao dok ga je pripadnik plemena s trakom za kosu jarkih boja vozio izlokanom cestom. Kao vozilu za bijeg, zaključio je da bi mu dao drugo mjesto, iza slijepe mazge. - Tridesetak kilometara nećemo morati pješačiti. - Reci hvala, Douglase, i nemoj biti nepristojan. Pierre će nas odvesti do provincije Tamatave. Samo je jednom pogledao Pierrea i vidio da je popio prilično palmina vina. Bit će sretni ako ne završe u nekom rižinu polju. - Sjajno. -

Pesimističan, i mučen glavoboljom od vlastitog konzumiranja vina, Doug se formalno oprostio od Louisa. Whitney se pozdravljala mnogo dulje i srdačnije. Doug se popeo u stražnji dio džipa i ispružio noge. - Pokreni guzicu, dušo. Za sat vremena bit će mračno. Smiješeći se ljudima koji su se natisnuli oko džipa, popela se u vozilo. - Slikaj se, Lorde. - Spustivši naprtnjaču na pod do svojih nogu, naslonila se i veselo prebacila ruku preko naslona sjedala. - Avant, Pierre. Džip je poletio naprijed, poskočio, te nastavio poskakivati cestom. Doug je osjećao kako mu u glavi praskaju sićušne, nemilosrdne eksplozije. Zatvorio je oči i nastojao zaspati. Whitney je bez ikakvih napora izdržala vožnju od koje su se tresli zubi. Napila se, najela i zabavila. Isto bi se moglo reći za večeru u Klubu 21 i predstavu na Broadwayu. A ovo je bilo jedinstveno. Možda nije vožnja fijakerom kroz park, ali to si može priuštiti svatko tko u džepu ima dvadeset dolara. Ona poskakuje izrovanom cestom na Madagaskaru u džipu što ga vozi Merina domorodac, a lopov tiho hrče na stražnjem sjedalu. Daleko je zanimljivije od mirne vožnje kroz Central park. Krajolik je uglavnom bio monoton. Crvena brda, gotovo bez stabala, široke doline ispresijecane poljima. Sunce se već sasvim spustilo, pa je postalo svježije, ali vrelina dana ostavila je cestu prašnjavom. Kotači su podizali prašinu koja se taložila na tek opranom džipu. Bilo je planina koje su se strmo uzdizale, ali i tu je bilo malo borova. Sve same stijene i zemlja. Premda je sve bilo jednolično, Whitneynu je maštu zaokupio prostor. Kilometri i kilometri prostora. Kilometri na kojima ništa ne zaklanja nebo, ništa ne ometa vidik. Osjećala je da bi ovdje bilo moguće spoznati sebe na način što ga stanovnik grada nikad ne bi mogao razumjeti. U New Yorku joj je s vremena na vrijeme nedostajalo nebo. Kad bi je obuzeo takav osjećaj, jednostavno bi uskočila u avion i pošla kamo bi je raspoloženje odvelo, te ondje ostala dok joj se raspoloženje ne bi opet promijenilo. Njezini su prijatelji to prihvaćali jer nisu mogli ništa drugo učiniti. Njezina je obitelj to prihvaćala jer je još uvijek čekala da se smiri. Možda je razlog tomu bila samotnost, možda pun želudac i bistra glava, ali osjećala se neobično zadovoljnom. To će proći. Whitney je sebe previše dobro poznavala da bi mislila nešto drugo. Nije stvorena za duga razdoblja

zadovoljstva, već prije za trčanje oko sljedećeg ugla da bi vidjela što je ondje čeka. No, trenutno, nagnula se na naslon sjedala i uživala u spokoju. Sjenke su se mijenjale, izdužile, zgusnule. Nešto maleno i hitro projurilo je preko ceste tik ispred džipa. Popelo se preko kamenja i nestalo prije nego je Whitney uspjela bolje pogledati. Zrak je počeo poprimati onu bisernu smirenost koja traje samo nekoliko trenutaka. Sunce je zašlo, spektakularno. Morala se okrenuti i kleknuti na sjedalu da bi gledala kako nebo na zapadu eksplodira bojama. Dio njezina zvanja bio je unošenje nagovještaja i nijansi u tkanine i boje. Dok je gledala, razmišljala je o uređivanju neke prostorije u bojama zalaska sunca. Grimizne, zlatne, tamnoplave - mekane svijetloljubičaste. Zanimljiva i intenzivna kombinacija. Spustila je pogled i zaustavila ga na Dougu koji je spavao. Odgovarala bi mu, zaključila je. Bljesak briljantnosti, iskra moći, pritajena intenzivnost. On nije muškarac kojeg se smije olako shvatiti, niti je muškarac kojem se može vjerovati. Ipak, počela je vjerovati da je on muškarac koji može fascinirati. Poput zalaska sunca mogao se mijenjati pred tvojim očima, a zatim nestati dok i dalje gledaš. Čim je u ruke uzeo onu pušku, vidjela je da u trenutku može postati nemilosrdan. Ako i kada to bude smatrao potrebnim, bio bi jednako nemilosrdan prema njoj. Trebala joj je veća prednost. Uhvativši jezik između zuba, Whitney je spustila pogled s njega na pod. Naprtnjača - i omotnica - nalazila se kraj njegovih nogu. Neprestano promatrajući njegovo lice kako bi vidjela ima li znakova buđenja, nagnula se preko naslona sjedala. Naprtnjača je bila izvan njezina dohvata. Džip je poskočio kad se podigla dovoljno da se iz struka može nagnuti preko naslona. Doug je nastavio tiho hrkati. Prstima je dohvatila remen naprtnjače. Oprezno ju je počela podizati. Začuo se glasan prasak. Prije nego se dospjela za nešto čvrsto uhvatiti, džip se zanio, a ona se prevrnula na stražnje sjedalo. Doug se probudio jer je Whitney udarila o njegova prsa i izbacila mu zrak iz pluća. Mirisala je na vino i voće. Zijevnuo je i rukom prešao niz njezin bok. - Jednostavno ne možeš držati ruke podalje od mene. Ispuhnuvši kosu iz svojih očiju, namršteno ga je pogledala. - Gledala sam zalazak sunca sa stražnjeg sjedala. - Hm. - Njegova se ruka spustila na njezinu, još uvijek na remenu

njegove naprtnjače. - Ljepljivi prsti, Whitney. - Pucnuo je jezikom. - Razočaran sam. - Ne znam o čemu govoriš. - Uvrijeđeno se uspravila i doviknula Pierreu. Premda je bujica riječi na francuskom Dougu bila posve nerazumljiva, nije mu trebao prijevod kad je domorodac šutnuo prednju desnu gumu. - Probušila se guma. Normalno. - Doug je počeo izlaziti iz vozila, a zatim se osvrnuo preko ramena, ugledao svoju naprtnjaču i uzeo je. Whitney je posegnula za vlastitom prije nego je pošla za njim. - Što ćeš učiniti? - upita Doug. Pogledala je rezervnu gumu što ju je Pierre izvukao. - Samo ću ovdje stajati i doimati se bespomoćnom, naravno. Osim ako ne želiš da nazovem Pomoć na cesti. Psujući, Doug je čučnuo i počeo odvijati vijke. - Rezervna je ćelava poput bebine stražnjice. Reci našem vozaču da ćemo nastaviti pješice. Imat će sreće ako se s ovim uspije vratiti do sela. Petnaest minuta kasnije stajali su nasred ceste i gledali kako džip poskakuje natrag prema selu. Whitney je veselo provukla ruku ispod Dougove. Kukci i malene ptice počeli su pjevati kad su se pojavile prve zvijezde. - Kratka večernja šetnja, dragi? - Premda mi je strašno žao odbiti te, naći ćemo sklonište i kampirati. Za sat vremena bit će previše mračno da bi se nešto vidjelo. Ondje - odlučio je, pokazujući prema hrpi kamenja. - Postavit ćemo šator iza toga. Nikako se ne možemo zaštititi od pogleda iz zraka, ali s ceste nećemo biti vidljivi. - Dakle, misliš da će se vratiti. - Vratit će se. Mi se samo moramo pobrinuti da ne budemo ondje. Budući da se počela pitati ima li uopće malo više stabala na Madagaskaru, Whitney je bila zadovoljna kad su stigli do šume. To je ublažilo razdraženost nakon što ju je probudio u zoru. Jedina ljubaznost s njegove strane bila je šalica kave koju joj je gurnuo pod nos. Brda na istoku bila su strma, uzdižući se i padajući, pa je hodanje

postalo zadatak kojeg je bila spremna zauvijek se odreći. Doug je šumu doživljavao kao dobrodošlo skrovište. Whitney ju je doživljavala kao dobrodošlu promjenu. Premda je zrak bio ugodan, nakon sat vremena penjanja bila je sva ljepljiva i neraspoložena. Čvrsto je vjerovala da ima i boljih načina potrage za blagom. Klimatiziran automobil bio bi njezin prvi izbor. Šuma možda nije bila klimatizirana, ali je u njoj bilo svježije. Whitney je zakoračila usred razgranatih paprati. - Veoma zgodno - zaključila je, gledajući prema gore. - Putnikova stabla. - Otkinuo je list s peteljkom i izlio bistru vodu na dlan. - Korisno. Pročitaj vodič. Whitney je uronila prst u tekućinu na njegovu dlanu, a potom ga stavila na jezik. - Ali tako je dobro za tvoj ego da se hvališ svojim znanjem. - Nešto je šušnulo, a ona je pogledala u tom smjeru i vidjela dlakav bijeli oblik i dugačak rep kako nestaju u grmlju. - Zaboga, to je pas. - Hm. - Doug ju je zgrabio za ruku prije nego je uspjela potrčati za životinjom. - Sifaka - upravo si vidjela svojeg prvog lemura. Gledaj. Pogledala je onamo kamo je pokazivao prstom i na trenutak vidjela lemura snježnobijela tijela i crne glave koji je jurio kroz krošnje. Nasmijala se i nastojala bolje vidjeti. - Tako su slatki. Već sam počela misliti da nećemo vidjeti ništa osim brda, trave i stijena. Sviđao mu se način na koji se smijala. Možda mrvicu previše. Žene, pomislio je. Prošlo je previše vremena otkako je bio s nekom. - Ovo nije turističko razgledavanje - kratko je rekao. - Kad se jednom domognemo blaga, možeš poći u obilazak s vodičem. Sad moramo poći dalje. - Čemu žurba? - Bolje namjestivši svoju naprtnjaču, Whitney je marširala uz njega. - Meni se čini da su manji izgledi da će nas Dimitri naći ako se budemo dulje zadržali na putu. - Postajem nervozan - ne znam gdje je on. Ispred nas, ili iza nas. - To ga je ponovno podsjetilo na Vijetnam gdje je džungla previše toga skrivala. Više je volio mračne ulice i opake uličice grada. Whitney je pogledala preko ramena i iskrivila lice u grimasu. Šuma se već zatvorila iza njih. Željela se ugodno osjećati u dubokom zelenilu, vlazi i svježem zraku, ali Doug ju je natjerao da vidi duhove. - Pa, u šumi nema

nikoga osim nas. Dosad smo uvijek bili korak ispred njih. - Dosad. Neka tako i ostane. - Zašto ne bismo razgovarali, pa bi nam vrijeme brže prolazilo. Mogao bi mi pričati o dokumentima. Već je zaključio da ona neće odustati i da će joj dati dovoljno informacija da ga prestane gnjaviti. - Znaš li mnogo o Francuskoj revoluciji? Opet je namještala mrsku naprtnjaču dok je hodala. Bilo bi najbolje, zaključila je Whitney, da ne spominje kako je već bacila pogled na jednu stranicu. Doug će joj možda više reći ako bude mislio da ništa ne zna. - Dovoljno da položim francusku povijest na fakultetu. - A o kamenju? - Položila sam i geologiju. - Ne mislim na vapnenac i kvare. Pravo kamenje, šećeru. Dijamanti, smaragdi, rubini veliki poput tvoje šake. Povezi ih s vladavinom terora i aristokratima u bijegu, pa ćeš dobiti mnogo potencijala. Ogrlice, naušnice, dragulji koji nisu umetnuti u nakit. Mnogo je toga pokradeno. - A još je više skriveno ili prokrijumčareno iz zemlje. - Točno. Kad malo razmisliš o tome, nedostaje još mnogo dragocjenog nakita koje nitko nikad neće naći. Mi ćemo naći malen dio. To je sve što mi treba. - Blago je staro dvjesto godina - tiho je rekla i ponovno pomislila na papir što ga je preletjela pogledom. - Dio francuske povijesti. - Kraljevski antikviteti - promrmljao je Doug, a već ih je vidio kako mu blješte u rukama. - Kraljevski? - Riječ ju je navela da podigne pogled. On je gledao u daljinu, sanjareći. - Blago je pripadalo francuskom kralju? To je dovoljno blizu, zaključio je Doug. Bliže no što je namjeravao. - Pripadalo je čovjeku koji je bio dovoljno pametan da ga se domogne. Pripadat će meni. Nama - ispravio se, preduhitrivši je. Ali ona je ušutjela. - Tko je žena koja je Whitakeru dala zemljovid? - pitala je nešto kasnije. - Engleska dama? Ah - Smythe-Wright. Da, lady Smythe-Wright.

Kad je prepoznala ime, Whitney se zagledala u šumu. Olivia SmytheWright bila je jedna od veoma malo pripadnika visokog društva koja je doista zavrijedila titulu. Posvetila se umjetnostima i dobrotvornom radu gotovo religioznom strašću. Dio razloga za to, ili je barem tako često govorila, jest činjenica da je ona bila potomak Marije Antoanete. Kraljica, ljepotica, žrtva - žena koju su neki povjesničari proglasili sebičnom budalom, a drugi su je nazivali žrtvom okolnosti. Whitney je bila na nekoliko zbivanja što ih je organizirala lady Smythe-Wright i divila joj se. Marija Antoaneta i izgubljeni francuski dragulji. Stranica dnevnika iz 1793. godine. Ima smisla. Ako je Olivia vjerovala da su dokumenti dio povijesti... Whitney se sjetila da je u Timesu čitala o njezinoj smrti. Radilo se o odvratnom umorstvu. Krvavom i bez vidljiva motiva. Policija još uvijek istražuje. Butrain, pomislila je Whitney. Nikad neće biti doveden pred lice pravde, niti će mu suditi dvanaest porotnika. Mrtav je, jednako kao i Whitaker, lady Smythe-Wright i mladi konobar po imenu Juan. Motiv za sve to nalazi se u Dougovu džepu. Koliko je još ljudi izgubilo živote u potrazi za kraljičinim blagom? Ne, ne smije o tome na taj način razmišljati. Ne sada. Bude li tako razmišljala, okrenut će se i odustati. Njezin ju je otac naučio mnogim stvarima, ali prva, najvažnija, bila je ona da treba dovršiti ono što se započne, bez obzira na sve. Možda je u tome određenu ulogu imao ponos, ali tako je odgojena. Uvijek se time ponosila. Nastavit će. Pomoći će Dougu da nađe blago. Tada će odlučiti što će dalje. Shvatio je da se osvrće na svaki šum. Prema onome što piše u vodiču, šume obiluju životom. Ništa osobito opasno, sjećao se. Ovo nije zemlja safarija. U svakom slučaju, njega su zabrinjavale dvonožne zvijeri. Dimitri je sad već zasigurno veoma razdražen. Doug je čuo nekoliko slikovitih priča o tome što se događa kad je Dimitri razdražen. Nije to želio provjeriti iz prve ruke. Šuma je mirisala na borove i jutro. Velika, razgranata stabla ublažila su bljesak sunca s kojim su on i Whitney živjeli danima. Ovako je do njih dopiralo povremeno, bijelo, treperavo i ljupko. Na tlu je bilo cvjetova koji su

mirisali kao skupe žene, a bilo je cvjetova i u krošnjama nad njima koji su se širili i obećavali plodove. Pasionski cvijet, pomislio je, opazivši ljubičastu biljku. Sjetio se onoga što ga je dao Whitney u Antananarivu. Otad nisu prestali bježati. Doug je opustio svoje mišiće. Dovraga i Dimitri. On je kilometrima daleko i trči ukrug. Čak im ni on ne može ući u trag u nenastanjenoj šumi. Svrbež na njegovu zatiljku samo je posljedica znoja. Omotnica je na sigurnom, spremljena u naprtnjači. Protekle je noći spavao na njoj, za svaki slučaj. Blago, kraj duge, bliže je nego ikad. - Lijepo mjesto - zaključio je, pogledavši gore gdje su se lemuri lisičjih lica pentrali po krošnjama. - Tako mi je drago da ti se sviđa - primijeti Whitney. - Možda bismo se mogli zaustaviti i pojesti doručak za koji jutros nisi imao vremena jer ti se previše žurilo. - Da, uskoro. Imat ćemo bolji apetit. Whitney je rukom pritisnula trbuh. - Sigurno se šališ. - Zatim je ugledala roj velikih leptira, dvadeset, možda trideset, kako leti kraj njih. Bili su poput vala, penjali se, zatim spuštali, vrtložili se. Bili su najljepše, najblistavije plave boje što ju je ikad vidjela. Dok su prolazili, osjetila je lagani lahor što su ga njihova krila stvorila u zraku. Gotovo su je zaboljele oči od čiste snage boje. - Bože, ubila bih za haljinu te boje. - Kasnije ćemo u kupovinu. Gledala ih je kako se kreću, raspršuju i regrupiraju. Pogled na nešto tako lijepo pomogao joj je da zaboravi sate hodanja. - Zadovoljila bih se s malo onog zagonetnog mesa i jednom bananom. Premda je znao da je dosad već trebao postati imun na njezin brzi smiješak i spuštanje trepavica, Doug je osjetio kako postaje mekši. - Imat ćemo piknik. - Divno! - Kad prijeđemo još kilometar i pol. Uhvativši je za ruku, nastavio je hodati kroz šumu. Miriše mekano, pomislio je. Poput žene. I jednako kao žena, ima sjenki i svježih kutova. Isplati se ostati na nogama i držati oči otvorene. Nitko ovuda ne putuje. Sudeći po izgledu raslinja, ovuda već dugo nitko nije prošao. Imao je kompas

za orijentiranje, i to je sve. - Ne razumijem zašto si tako opsjednut potrebom da prijeđemo što više kilometara. - Jer me svaki kilometar dovodi toliko bliže blagu, šećeru. Oboje ćemo imati luksuzne stanove na vrhu nebodera kad se vratimo kući. - Douglase. - Odmahnuvši glavom, sagnula se i ubrala cvijet. Bio je svijetao, vodenastoružičast, nježan poput mlade djevojke. Peteljka mu je bila tvrda i debela. Whitney se nasmiješila i zadjenula ga u kosu. - Stvari ne bi smjele biti toliko važne. - Ni izbliza toliko kad ih sve imaš. Slegnuvši ramenima, ubrala je još jedan cvijet i zavrtjela ga ispod nosa. - Previše si opterećen novcem. - Što? - Stao je i zablenuo se u nju. - Ja sam opterećen? Ja sam opterećen? Tko bilježi svaki novčić u svoju malenu bilježnicu? Tko spava s novčanikom ispod jastuka? - To je posao - vedro će Whitney. Dotaknula je cvijet u svojoj kosi. Lijepe latice i čvrsta peteljka. - Posao je nešto sasvim drugo. - Gluposti. Nikad nisam upoznao nekoga tko tako pomno broji sitniš, bilježi svaki cent. Kad bih krvario, naplatila bi mi prokletih deset centi za flaster. - Ne više od pet - ispravila ga je. - I nema baš nikakve potrebe da vičeš. - Moram vikati da bi me čula uza svu tu buku. Oboje su zastali, skupljenih obrva. Zvuk što su ga upravo počeli opažati podsjećao je na motor. Ne, zaključio je Doug još dok se pripremao za trk. Previše je ravnomjeran i dubok da bi bio motor. Grmljavina? Ne. Ponovno ju je uhvatio za ruku. - Hajde. Idemo pogledati koji je to vrag. Zvuk je postajao glasniji dok su hodali prema istoku. Tako glasan, više uopće nije sličio zvuku motora. - Voda udara o stijene - promrmlja Whitney. Kad su izbili na čistinu, vidjela je da je gotovo pogodila. Voda udara o vodu. Slap, dugačak oko šest metara, rušio se u bistru, pjenušavu lagunu. Bijelu, uzburkanu vodu na putu prema dolje obasjavalo je sunce, a potom se pretvarala u tamnu kristalnoplavu. Slap je stvarao zvuk bujice, snage i brzine,

a ipak je bio slika mirnoće. Da, šuma je poput žene, ponosno je pomislio Doug. Intenzivno lijepa, snažna i puna iznenađenja. Whitney je nesvjesno spustila glavu na Dougovo rame. - Lijepo je - promrmljala je. - Prelijepo. Baš kao da je čekalo na nas. Predao se i obujmio je rukom. - Lijepo mjesto za piknik. Zar ti nije drago da smo čekali? Morala je odgovoriti na njegov smiješak. - Piknik - složila se, a oči su joj poigravale. - I kupanje. - Kupanje? - Predivno, svježe, mokro kupanje. - Iznenadivši ga, na brzinu ga je poljubila, a zatim potrčala do lagune. - Neću ovo propustiti, Douglase. - Spustila je naprtnjaču i počela prekopavati po njoj. - Izluđuje me sama pomisao da ću tijelo uroniti u vodu i isprati sve blato nakupljeno tijekom protekla dva dana. - Izvadila je komad francuskog sapuna i malenu bočicu šampona. Doug je uzeo sapun i primaknuo ga nosu. Mirisao je kao i ona - ženstveno, svježe. Skupo. - Hoćeš li ga podijeliti sa mnom? - Dobro. I u ovom slučaju, jer se osjećam velikodušno, neću ti to naplatiti. Njegov se smiješak nakrivio kad joj je dobacio sapun. - Ne možeš se okupati s odjećom na sebi. Susrela je izazov u njegovim očima i otkopčala gornji gumb. - Nemam je namjeru zadržati na sebi. - Polako je otkopčala sve gumbe, čekajući da on pogledom slijedi njezine prste. Lagani je povjetarac uznemirio krajeve košulje i škakljao nagu kožu. - Jedino što ti moraš učiniti - blago je rekla - jest okrenuti se. - Kad je podigao pogled do njezinih očiju i nasmiješio se, zamahnula je rukom u kojoj je držala sapun. - Ili nema sapuna. - Kad se govori o onima koji kvare zabavu - progunđao je, ali joj je okrenuo leđa. Whitney se za nekoliko sekundi razodjenula i naglavce skočila u jezerce. Izronila je i zaplivala. - Ti si na redu. - Uživajući u milovanju vode na koži, spustila je glavu i pustila da joj voda struji kroz kosu. - Nemoj zaboraviti šampon.

Voda je bila dovoljno bistra da mu otkrije zamamne obrise njezina tijela od ramena prema dolje. Voda joj je zapljuskivala dojke. Lagano je udarala nogama. Osjetivši buđenje, jasno, opasno buđenje žudnje, usredotočio se na njezino lice. To mu nije pomoglo. Blistalo je od smijeha, čisto, bez lagane, sofisticirane šminke što ju je nanosila svakog jutra. Kosa joj je bila glatka, potamnjela od vode i sunca dok je uokvirivala fine kosti koje će joj sačuvati ljepotu čak - kad bude imala osamdeset godina. Doug je podigao malenu plastičnu bočicu šampona i bacakao je u ruci. U danim je okolnostima smatrao mudrim u situaciji potražiti humor. Imao je listić za dobitak od dva milijuna dolara praktički pod prstima, te odlučnog i veoma lukavog neprijatelja za vratom, a on će se uskoro nag kupati s princezom sladoledarskog carstva. Nakon što je preko glave skinuo košulju, spustio je ruku na kopču svojih traperica. - Ti se nećeš okrenuti, je li? Prokletstvo, sviđalo joj se kad se tako smiješio. Vesela drskost bila je itekako privlačna. S užitkom je počela sapunati jednu ruku. Dosad nije shvaćala koliko joj nedostaje taj hladan, sklizak osjećaj. - Želiš se hvalisati, je li, Douglase? Mene nije lako impresionirati. Sjeo je kako bi izuo cipele. - Ostavi mi moj dio sapuna. - Onda budi malo brži. - Počela je sapunati drugu ruku istim dugim, glatkim potezima. - Bože, ovo je bolje nego u salonu Elizabeth Arden. - Uzdahnula je, ispružila se na leđa i podigla jednu nogu iz vode. Kad je ustao i spustio traperice, kritički ga je odmjerila od glave do pete. Njezin izraz lica ništa nije govorio, ali nisu joj promaknula vitka, mišićava bedra, ravan trbuh, uski bokovi jedva pokriveni niskim, tijesnim gaćama. Imao je pravilnu, vitku građu trkača. On je upravo to, zaključila je. - Odgovarajuće - rekla je trenutak kasnije. - Budući da očito voliš pozirati, prava je šteta što nisam ponijela svoj polaroidni fotoaparat. Nije se dao smesti, već je skinuo gaće. Na trenutak je stajao, nag - i bila je prisiljena priznati, veličanstven - na rubu lagune. Vješto je skočio na glavu i izronio tridesetak centimetara od nje. Zbog onoga što je vidio ispod vode usta su mu se osušila od žudnje. - Sapun - rekao je, jednako miran kao i ona, te joj ponudio šampon u

zamjenu. - Nemoj zaboraviti ono iza ušiju. - Ulila je obilnu količinu šampona u dlan. - Hej, pola je za mene, nemoj zaboraviti. - Ostat će ti. U svakom slučaju, ja imam više kose od tebe. - Napravila je pjenu, radeći nogama kako ne bi potonula. Zamahnuo je sapunom prije nego je njime istrljao prsa. - A ja imam više tijela. Nasmiješila se i zaronila, ostavljajući trag pjene ondje gdje joj se kosa raširila. Snaga slapa vukla ih je dolje. Nije mogla odoljeti, pa je zaronila dublje. Čula je vibracije slapa, bubnjanje, bubnjanje, vidjela je kako stijene blistaju malo ispod nje, osjećala okus bistre, slatke vode koju je ljubilo sunce. Pogledavši prema gore, vidjela je snažno, vitko tijelo muškarca koji je sad njezin partner. Pomisao na opasnost, ili na ljude s pištoljima, na činjenicu da su progonjeni, doimala se smiješnom. Ovo je raj. Whitney nije vjerovala u prepredene zmije iza prekrasnih cvjetova. Kad je izronila, smijala se. - Ovo je veličanstveno. Trebali bismo rezervirati za vikend. Vidio je kako sunce stvara iskre u njezinoj kosi. - Sljedeći put. Čak ću kupiti sapun. - Je li? - Izgledao je privlačno, opasno privlačno. Otkrila je da joj se sviđa kad se muškarac doima pomalo opasnim. Riječ dosada, jedina riječ koju je smatrala istinski nepristojnom, ne bi se mogla primijeniti na njega. Neočekivano. To je prava riječ. Otkrila je da ima senzualan prizvuk. Testirajući ga, i možda sebe, polako je plivala dok se njihova tijela nisu našla opasno blizu. - Zamjena - promrmljala je, gledajući ga u oči dok mu je pružala bočicu. Prsti su mu se stegnuli oko skliskog sapuna tako da mu je umalo kliznuo iz ruke. Kojeg vraga izvodi, pitao se. Imao je dovoljno iskustva da bi prepoznao taj izraz u očima neke žene. Govorio je - možda. Zašto me ne nagovoriš? Nevolja je bila u tome što ona uopće nije slična ženama koje je

dosad poznavao. Nije bio posve siguran u sebe. Umjesto toga izjednačavao ju je s poslom, s otmjenim, luksuznim stambenim kompleksom što ga je trebalo oprezno proučiti, a potom pomno planirati i razraditi kompliciran pothvat prije nego ga opljačka. Bolje da bude lopov s njom. On zna pravila, jer ih je stvorio. - Naravno. - Otvorio je šaku, pa je morala uzeti mokar komad sapuna s njegova dlana. Zauzvrat, visoko je bacila bočicu, smijući se dok se povlačila. Doug ju je uhvatio desetak centimetara iznad površine vode. - Nadam se da ti ne smeta miris jasmina. - Lijeno je podigla drugu nogu i počela sapunom prelaziti gore-dolje po potkoljenici. - Izdržat ću. - Izlio je šampon ravno na kosu, vratio čep, te bacio bočicu na tlo kraj lagune. - Jesi li ikad bila u javnom kupalištu? - Ne. - Znatiželjno ga je pogledala. - A ti? - Jesam, u Tokiju prije dvije godine. Zanimljivo iskustvo. - Obično nastojim da u mojoj kadi ne budu više od dvije osobe. - Prešla je sapunom po bedru. - Ugodno, ali ne pretrpano. - Kladim se. - Zaronio je kako bi isprao kosu, i ohladio se. Ima noge koje se pružaju sve do njezina struka. - Zgodno, također - rekla je kad je izronio. - Osobito kad ti netko treba oribati leđa. Nasmiješila se i ponovno mu pružila sapun. - Imaš li nešto protiv? Dakle, želi se igrati, zaključio je. Pa, on rijetko kad odbija igru - pod uvjetom da zna kakvi su mu izgledi. Uzeo je sapun i počeo njime prelaziti po njezinim lopaticama. - Predivno - rekla je trenutak kasnije. Nije bilo lako govoriti mirnim glasom dok joj se utroba počela stezati, ali uspjela je. - No s druge strane, čovjek tvojeg zvanja zacijelo mora imati vješte ruke. - To pomaže. Meni se čini da bi sav taj sladoled mogao kupiti kožu od milijun dolara. - To pomaže. Njegova se ruka spustila niže, niz njezina leđa, zatim polako ponovno gore. Nepripravna na učinak što ju je to imalo na nju, Whitney je zadrhtala. Doug se nasmiješio.

- Hladno? Koga je zapravo uspjela pogurnuti, pitala se. - Voda postaje hladna ako se ne krećeš. - Uvjeravajući sebe da to nije povlačenje, lagano je otplivala u stranu. Ne tako lako, šećeru, pomislio je Doug. Bacio je sapun na travu kraj šampona. Brzim ju je pokretom uhvatio za gležanj. - Problem? Bez ikakva ju je napora povukao natrag prema sebi. - Kad već igramo igrice... - Ne znam o čemu govoriš - počela je, ali je rečenica završila brzim uzdahom kad se njezino tijelo sudarilo s njegovim. - Vraga ne znaš. Otkrio je da uživa u tome - nesigurnosti, razdraženosti, bljesku spoznaje koji se pojavio i nestao iz njezinih očiju. Imala je dugo i vitko tijelo. Namjerno je isprepleo svoje noge s njezinima, pa se morala uhvatiti za njegova ramena kako ne bi potonula. - Pazi što radiš, Lorde - upozorila je. - Igre u vodi, Whitney. Uvijek sam bio slab na njih. - Obavijestit ću te kad se budem željela igrati. Njegove su ruke kliznule do ispod njezinih dojki. - Zar nisi? Tražila je to. Premda je to znala, raspoloženje joj se nije nimalo popravilo. Da, željela se igrati s njim, ali po njezinim uvjetima, kad ona izabere vrijeme. Shvatila je da je pretjerala, i to na više načina, a time nije bila zadovoljna. Njezin je glas postao veoma hladan; oči su joj bile jednako hladne. - Valjda ne misliš da smo u istoj ligi, je li? - Davno je otkrila da su uvrede, izgovorene hladnim načinom, najuspješnija obrana. - Ne, ali nikad nisam previše obraćao pozornost na sustav kasta. Ako se želiš igrati, vojvotkinjo, samo izvoli. - Njegovi su palčevi kliznuli prema gore, preko njezinih bradavica, te je čuo kako je drhtavo uvukla dah, a potom ga ispustila. - Koliko se sjećam, kraljevske su ličnosti uvijek imale običaj voditi u krevet obične ljude. - Nemam namjeru uzeti te u svoj.

- Želiš me. - Laskaš si. - Lažeš. Naljutila se. Topla tekuća žudnja u njezinu trbuhu vodila je bitku s ljutnjom. - Voda postaje hladna, Douglase. Želim van. - Želiš da te poljubim. - Radije bih poljubila žapca. Nasmiješio se. Praktički je siktala na njega. - Neću te zaraziti bradavicama. U trenutku je donio odluku i pokrio njezina usta svojima. Ukočila se. Nitko je nikad nije poljubio bez njezina pristanka, i bez prethodnog skakanja kroz obruče što mu ih je bacala pred noge. Što on, dovraga, misli, tko je on? Srce joj je lupalo uz njegovo. Puls joj je mahnitao. U glavi joj se vrtjelo. Bilo joj je posve svejedno tko je on. U naletu strasti koja ih je oboje uzdrmala, rastvorila je usta pod njegovima. Jezici su se spojili. Ustima je zagrebao njezinu donju usnu dok je obavijao ruke oko nje kako bi je privukao bliže. Iznenađenja, pomislio je kad se počeo gubiti u njoj. Dama ih je puna. Njegov je okus bio hladan, svjež, drukčiji, tako uzbudljivo drukčiji. Strast ih je odnijela ispod površine. Privijeni jedno uz drugo, izronili su, spojenih usta, a voda se slijevala s njihove kože. Nikad u njezinu životu nije postojalo ništa poput njega. Nije pitao, već je uzimao. Njegove su se ruke kretale po njezinu tijelu s intimnošću kakvu je uvijek škrto dijelila. Ona je birala ljubavnika, katkad impulzivno, katkad proračunato, ali ona je birala. Ovoga puta nije imala mogućnost izbora. Trenutak bespomoćnosti ushićivao ju je kao ništa dosad. Izludio bi je u krevetu. Ako je može ponijeti tako daleko jednim poljupcem... Poveo bi je gore, preko, dalje, bez obzira želi li ona to ili ne. A sada, oh, dok je voda nježno zapljuskuje, dok je njegove ruke miluju, a usta mu postaju sve vrelija, gladnija, željela je poći.

A tada bi joj, pomislila je, salutirao, drsko joj se nasmiješio i nestao u noći. Jednom lopov, uvijek lopov, bez obzira je li riječ o zlatu ili o duši neke žene. Možda nije izabrala ovaj početak, ali izdržat će dovoljno dugo da sama izabere završetak. Potisnula je kajanje. Bol je nešto što treba izbjegavati pod svaku cijenu. Čak i ako je cijena užitak. Whitney je pustila da joj tijelo omlohavi, kao u posvemašnjoj predaji. Potom je brzo podigla ruke do njegovih ramena i gurnula. Snažno. Doug je zaronio ne dospjevši uzeti zraka. Prije nego je izronio, Whitney je već izlazila na obalu. - Igra je završena. Moj poen. - Zgrabila je bluzu i navukla je bez brisanja. Bijes. Mislio je da točno zna kakav je to osjećaj. Žene. Mislio je da zna koje gumbe treba pritisnuti. Doug je otkrio da tek uči. Otplivavši do obale, podigao se na suho. Whitney je već navlačila hlače. - Zgodan pokušaj - rekla je, te tiho odahnula od olakšanja kad se posve odjenula. - Mislim da bismo sada trebali prirediti onaj piknik. Umirem od gladi. - Mlada damo... - Ne skidajući pogleda s nje, Doug je uzeo svoje traperice. - Ono što imam na umu za tebe nije nikakav piknik. - Doista? - Opet na čvrstom tlu, posegnula je u svoju naprtnjaču i našla četku. Počela ju je polako provlačiti kroz kosu. Voda je padala u blistavim kapljicama. - Izgledaš kao da bi ti u ovom trenutku dobro došao komad sirovog mesa. Je li to pogled kojim se koristiš da bi prestrašio malene starice i oteo im torbice? - Ja sam lopov, a ne džepar. - Zakopčao je traperice, zabacio mokru kosu iz očiju i prišao joj. - Ali mogao bih napraviti izuzetak u tvojem slučaju. - Nemoj učiniti ništa što ćeš kasnije požaliti - blago je rekla. Stisnuo je zube. - Uživat ću u svakom trenutku. - Kad ju je uhvatio za ramena, ozbiljno je zurila u njega. - Ti jednostavno nisi nasilan tip - rekla mu je. - Međutim... Šakom ga je tresnula u trbuh, snažno i brzo. Zastenjao je i presamitio se.

- Ja jesam. - Whitney je vratila četku u naprtnjaču, nadajući se da je previše omamljen da bi vidio kako joj se ruka trese. - Sad je dosta. - Držeći se za trbuh, dobacio joj je pogled koji bi možda i Dimitrija naveo da korakne unatrag i ponovno razmisli. - Douglase... - Podigla je ruku na način na koji se smiruje opaki pas. - Nekoliko puta duboko udahni. Broji do deset. - Što još ima, mahnito je razmišljala. - Trči u mjestu - pokušala je. - Nemoj izgubiti kontrolu nad sobom. - Ja imam potpunu kontrolu nad sobom - procijedio je kroza zube. - Pokazat ću ti. - Neki drugi put. Popijmo malo vina. Možemo... - Prekinula se kad joj je stisnuo ruku oko vrata. - Doug! - Povik je zapravo bio cvilež. - Dakle - počeo je, a zatim je pogledao uvis kad je začuo zvuk motora. - Prokletstvo! Ne bi i drugi put pogrešno protumačio zvuk helikoptera. Nalazio se gotovo nad njima, a oni su na otvorenom. Posve otvorenom, jebi ga, bijesno je pomislio. Pustivši je, počeo je skupljati stvari. - Miči dupe - viknuo je. - Piknik je gotov. - Ako mi još jednom kažeš neka maknem guzicu... - Samo kreni! - Gurnuo joj je u ruke prvu naprtnjaču i istodobno podigao drugu. - Sad pokreni te lijepe duge noge, šećeru. Nemamo mnogo vremena. - Čvrsto ju je uhvatio za ruku i potrčao prema stablima. Whitneyna se kosa vijorila za njima. Gore, u malenoj kabini helikoptera, Remo je spustio dalekozor. Prvi put u nekoliko posljednjih dana smiješak je pomaknuo njegove brkove. Lijeno je pomilovao ožiljak koji mu je nagrđivao obraz. - Opazili smo ih. Javi Dimitriju.

8. poglavlje - Misliš li da su nas vidjeli? Doug je velikom brzinom krenuo ravno na istok, držeći se najgušćega dijela šume. Noge su im zapinjale za korijenje i povijuše, ali on nikad nije izgubio korak. Trčao je nagonski, kroz nepoznatu šumu punu bambusa i eukaliptusa, baš kao što je trčao Manhattanom. Lišće se odmicalo pred njima i udaralo unatrag kad bi prošli. Whitney bi se možda žalila da je udara po licu, ali je bila previše zauzeta hvatanjem daha. - Da, mislim da su nas vidjeli. - Nije gubio vrijeme na bijes, na frustriranost, na paniku, premda je sve to osjećao. Svaki put kad bi pomislio da su stekli malo prednosti, otkrio je da mu je Dimitri za petama poput nekog dobro dresiranog engleskog lovačkog psa koji je nanjušio krv. Morao je iznova razraditi svoju strategiju, i to će morati učiniti u hodu. Na temelju iskustva je počeo vjerovati da je to najbolji način. Ako čovjek ima previše vremena za razmišljanje, prečesto misli na posljedice. - U ovoj šumi nemaju kamo spustiti helikopter. To je imalo smisla. - Dakle ostajemo u šumi. - Ne. - Trčao je poput maratonca, ravnomjerno, pravilno dišući. Whitney ga je mrzila zbog toga, premda mu se istodobno divila. Nad njima su lemuri žagorili u divljem strahu i uzbuđenju. - Dimitri će u roku od sat vremena poslati ljude da pročešljaju ovo područje. To je također imalo smisla. - Znači, izlazimo iz šume. - Ne. Iscrpljena od trčanja, Whitney se zaustavila, leđima naslonila na stablo i jednostavno kliznula na mahovinom prekriveno tlo. Jednom je, arogantno, smatrala da ima dobru kondiciju. Mišići u njezinim nogama vrištali su od revolta. - Što ćemo učiniti? - pitala je. - Nestati? Doug se namrštio, ne na nju, ne na ravnomjeran zvuk vrtnje lopatica helikoptera i motora iznad njih. Zagledao se u šumu dok mu se u glavi oblikovao plan. Bio je riskantan. Zapravo, nesumnjivo je bio ludo odvažan. Pogledao je

gore gdje je svod od lišća bio sve što ih je odvajalo od Rema i pištolja 45. No s druge strane, mogao bi upaliti. - Nestati - promrmljao je. - Upravo ćemo to učiniti. - Čučnuo je i otvorio naprtnjaču. - Tražiš svoju vilinsku prašinu? - Pokušavam spasiti tu tvoju kožu sličnu alabastru, šećeru. - Izvukao je veliku maramu što ju je Whitney kupila u Antananarivu. Dok je ona sjedila, omotao ju je oko njezine glave, više razmišljajući o skrivanju nego o stilu. - Zbogom, Whitney MacAllister, zdravo malgaška gospođo. Whitney je puhnula kako bi iz očiju maknula plavu kosu. Prekrižila je svoje elegantne, fine ruke. - Zacijelo se šališ. - Imaš li bolju ideju? Trenutak je sjedila. Šuma više nije bila tiha zbog buke što ju je helikopter stvarao iznad njih. Njezine sjenke, široka stabla i miris po mahovini više nisu pružali zaštitu. Bez riječi je prekrižila maramu ispod brade i krajeve zabacila unazad. Loša ideja bolja je od nikakve. Obično. - U redu, krenimo. - Uhvatio ju je za ruku i povukao na noge. - Imamo posla. Deset minuta kasnije našao je ono što je tražio. Pri dnu kamenite, neravne padine nalazila se čistina s nekoliko koliba od bambusa. Trava i vegetacija na kosini bila je posječena i spaljena, a potom je posađena riža. Niže dolje raščišćeni su i prekopani vrtovi, te su se lisnate stabljike graha ovijale oko kolaca. Vidjela je prazan ograđen pašnjak i malen kokošinjac u kojem su kokoši čeprkale po tlu. Padina je bila strma tako da su, zbog nepravilnog terena, malene kućice postavljene na stupove. Krovovi su bili pokriveni slamom, ali su čak i s ove udaljenosti izgledali kao da ih treba popraviti. Niz grubih stuba iskopanih u brdu pružao se do uske, utabane staze ispod njih. Staza je vodila na istok. Doug se držao nisko iza malenog, kržljavog raslinja i gledao ima li znakova života. Održavajući ravnotežu oslonivši mu se rukom na rame, Whitney je

pogledala preko njegove glave. Skupina koliba doimala se prijateljski. Sjetivši se Merina, osjetila je određenu sigurnost. - Hoćemo li se sakriti ondje dolje? - Skrivanje nam neće koristiti na duge staze. - Izvadio je dalekozor, legao na trbuh i pažljivije pogledao kolibe. Nije bilo dima od kuhanja, nikakva kretanja na nekom od prozora. Ničega. Brzo odlučivši, pružio je dalekozor Whitney. - Znaš li zviždati? - Znam li, što? - Zviždati. - Ispustio je dugi tihi zvuk između zuba. - Znam zviždati bolje od toga - rekla je svisoka. - Sjajno. Gledaj kroz dalekozor. Ako vidiš da se netko približava kolibama, zviždi. - Ako misliš da ćeš bez mene poći onamo dolje... - Slušaj, naprtnjače ostavljam ovdje. Obje. - Uhvatio ju je za kosu kako bi njezino lice privukao bliže svojemu. - Vjerujem da ti je važnije ostati na životu nego domoći se omotnice. Hladno je kimnula. - Ostati na životu u posljednje je vrijeme postao važan prioritet. Njemu je to uvijek bio prioritet. - Onda ostani ovdje. - Zašto ideš dolje? - Ako se namjeravamo predstavljati kao dvoje Malgašana, moramo nabaviti još neke stvari. - Nabaviti. - Uzdigla je obrvu. - Ukrast ćeš ih. - Tako je, šećeru, a ti mi čuvaš leđa. Nakon trenutka razmišljanja Whitney je zaključila da joj se prilično sviđa zamisao da mu čuva leđa. Možda bi, u nekom drugom vremenu i na nekom drugom mjestu, to zvučalo ružno, ali uvijek je vjerovala da u svakom iskustvu treba uživati unutar njegova vlastitog okvira. - Ako vidim da se netko vraća u selo, zviždim. - Tako je. Sad ostani dolje, izvan vidokruga. Remo bi mogao preletjeti ovuda svojim helikopterom.

Uigravši se u svoju ulogu, Whitney se ispružila na trbuhu i polako gledala naokolo kroz dalekozor. - Samo ti obavi svoj dio posla, Lorde. Ja ću obaviti moj. Na brzinu pogledavši prema nebu, Doug se počeo spuštati strminom iza koliba. Stube, kakve već jesu, ostavile bi ga predugo na otvorenom. Izbjegavao ih je. Kamenčići su odskakivali pod njegovim nogama, a jednom je tlo popustilo pod njim, pa je klizio oko dva metra prije nego je ponovno uspostavio ravnotežu. Već je razrađivao alternativni plan, za slučaj da naiđe na nekoga. Nije znao njihov jezik, a njegov mu prevoditelj za francuski sad čuva leđa. Neka mu Bog pomogne. Ali imao je nekoliko - doista samo nekoliko, mračno je pomislio - dolara u džepu. Ako dođe do najgorega, mogao bi kupiti većinu onoga što im treba. Trenutak je zastao, napregnuto osluškivao, a potom izjurio na otvoreno, prema prvoj kolibi. Bio bi zadovoljniji da je brava imala više osobnosti. Doug je uvijek pronalazio određeno zadovoljstvo u svladavanju komplicirane brave - ili komplicirane žene. Osvrnuo se prema mjestu gdje je Whitney čekala. S njom još nije završio, ali u slučaju brave morao se zadovoljiti onime što je imao. Ušao je za nekoliko sekundi. Udobno se smjestivši na mekanom tlu šume, Whitney ga je promatrala kroz dalekozor. Veoma se dobro kreće, zaključila je. Budući da je bježala s njim gotovo od trenutka kad su se upoznali, nije imala prilike promatrati način na koji se kreće. Impresivno, pomislila je, i jezikom dodirnula gornju usnu. Sjetila se načina na koji ju je držao u vodi lagune. I mnogo opasnije, podsjetila se, no što je u početku mislila. Kad je nestao u kolibi, počela je polako promatrati okolinu kroz dalekozor. Dvaput je opazila pokret, ali to su bile samo životinje između stabala. Nešto slično ježu pojavilo se na suncu, podiglo glavu radi njušenja, a potom kliznulo natrag u grmlje. Čula je zujanje muha i kukaca. To ju je podsjetilo da se više ne čuje zvuk helikoptera. Mislila je na Douga, želeći da požuri. Premda se naseobina ispod nje doimala zapuštenom i prljavom, ovo je bio daleko bujniji Madagaskar od onoga kroz koji je prolazila tijekom protekla dva dana. Bio je zelen i vlažan, vrvio je životom. Znala je da iznad nje ima ptica ili životinja dok je slušala šuštanje lišća. Jednom joj se učinilo

da kroz dalekozor vidi jarebicu kako nisko leti iznad čistine. Osjećala je miris trave i lagani miris cvijeća koje je raslo u hladu. Laktovima je pritisnula mahovinu do tamne i plodne zemlje. Nekoliko metara dalje nalazila se strma padina, a erozija je isprala tlo do stijene. Dok je mirno ležala, nad šumom je zavladala nova tišina, tišina puna zvukova prirode s primjesom tajanstvenosti kakvu je naslutila kad je Doug prvi put spomenuo ime zemlje. Je li doista prošlo samo nekoliko dana, razmišljala je, otkako su bili u njezinu stanu, a on nestrpljivo šetkao amo-tamo, pokušavajući od nje izmamiti ulog? Već se sad poput sna činilo sve što se zbivalo prije te večeri. Nije još ni raspakirala stvari od putovanja u Pariz, a ipak se nije mogla sjetiti ničeg uzbudljivog s tog izleta. Isto se tako nije mogla sjetiti niti jednog dosadnog trenutka otkako je Doug uskočio u njezin automobil na Manhattanu. Definitivno je zanimljivije, zaključila je. Opet je pogledala kolibe, ali bile su jednako tihe kao i prije nego se Doug spustio nizbrdo. Zasigurno je veoma uspješan, pomislila je, u profesiji što ju je izabrao. Ima veoma brze ruke, oštro oko i izrazito okretne i lagane noge. Premda sama nije razmišljala o promjeni karijere, mislila je da bi bilo zabavno kad bi je naučio nekoliko trikova svojeg zanata. Brzo je učila i imala je vješte ruke. To, i određen šarm obavijen čelikom pomogli su joj da postigne uspjeh u svojem poslu, bez pomoći njezine utjecajne obitelji. Nisu li iste osnovne sposobnosti potrebne u Dougovu području rada? Možda bi se, samo radi doživljaja, naravno, mogla iskušati kao lopov. Na kraju krajeva, crna je jedna od boja koje joj najbolje pristaju. Ima jednu usku majicu od angore koja bi savršeno odgovarala, pomislila je. Isto tako, ako je sjećanje ne vara, ima jedne crne traperice. Da, bila je sigurna, tijesne crne traperice s nizom srebrnih gumba duž jedne nogavice. Doista, začas bi se mogla opremiti kad bi kupila crne tenisice. Za početak bi se mogla okušati na obiteljskom imanju na Long Islandu. Ondje je sigurnosni sustav kompleksan i kompliciran. Tako kompliciran da ga je njezin otac redovito uključivao, a zatim bi vikao na poslugu neka ga isključi. Ako bi ona i Doug uspjeli to svladati... Ondje je Rubens, par T'ang konja, odvratan pladanj od čistog zlata što ga je njezin djed darovao njezinoj majci. Mogla bi uzeti nekoliko biranih

komada, spremiti ih u kutiju, a zatim ih poslati u očev ured u New Yorku. To bi ga izludjelo. Zabavljajući se takvim razmišljanjem, Whitney je ponovno pogledala naokolo. Dok je tako sanjarila, gotovo joj je promaknuo pokret na istoku. Trzajem je vratila dalekozor na onu stranu i izoštrila sliku. Tri se medvjeda vraćaju, pomislila je. A Zlatokosa će biti uhvaćena s prstima u kaši. Uvukla je dah kako bi zazviždala, ali ju je u tome zaustavio glas iza nje. - Natjerat ćemo ih da dođu ovamo, ili ćemo ih istjerati iz šume. - Lišće je šuštalo iza nje i malo prema gore. - Ovako ili onako, Lorda više neće pratiti sreća. - Čovjek koji je govorio nije zaboravio na bocu viskija što ga je tresnula po licu. Dok je govorio, dotaknuo je nos što mu ga je Doug slomio u baru na Manhattanu. - Želim dobiti prvu priliku s Lordom. - Ja želim prvu priliku sa ženom - javio se drugi glas, visok i plačljiv. Whitney se osjetila kao da joj je nešto ljigavo prešlo po koži. - Pervertitu - progunđao je prvi čovjek dok se provlačio kroz raslinje. - Možeš se igrati s njom, Barns, ali imaj na umu da je Dimitri želi u jednom komadu. Što se tiče Lorda, šefu je svejedno u koliko će komada on stići. Whitney je nepomično ležala na zemlji, širom otvorenih očiju, suhih usta. Negdje je pročitala da istinski strah zamagljuje sluh i vid. Sad je to mogla potvrditi iz prve ruke. Sjetila se da je žena o kojoj oni tako ležerno govore ona sama. Samo su trebali pogledati preko strmine kojoj su se približavali i vidjeli bi je ispruženu na šumskom tlu, poput robe izložene na tržnici. Mahnito je pogledala prema kolibama. Baš bi joj Doug mogao pomoći, mračno je pomislila. U svakom bi se trenutku mogao pojaviti na otvorenom. Sa svojeg mjesta na uzvisini, Dimitrijevi bi ga ljudi mogli pogoditi kao na streljani. Ako se dulje zadrži ondje unutra, Malgašani koji se vraćaju kući mogli bi stvoriti gužvu kad ga uhvate kako pljačka njihovu kolibu. Najprije ono što je najvažnije, zaključila je Whitney. Treba joj bolje sklonište, i treba joj brzo. Pomaknuvši samo glavu, pogledala je s jedne na drugu stranu. Činilo se da će joj najbolje odgovarati široko, srušeno stablo između nje i gustiša. Ne odvajajući vrijeme za razmišljanje, zgrabila je obje naprtnjače i

četveronoške se zaputila onamo. Ogrebavši se na koru debla, otkotrljala se preko i udarila o tlo. - Jesi li nešto čuo? Zadržavajući dah, Whitney se priljubila uz deblo. Sad više nije mogla vidjeti kolibe i Douga. Ali je vidjela vojsku sićušnih kukaca boje hrđe koji su se uvlačili u koru debla dva centimetra od njezina lica. Boreći se protiv gnušanja, ostala je nepomična. Doug je sad sam, rekla je sebi. Kao i ona. Iznad nje se začulo šuštanje, ali je u njezinoj glavi odzvanjalo poput grmljavine. Obuzela ju je strava, a potom je uslijedio val vrtoglavice. Kako će, dovraga, svojem ocu objasniti da su je kidnapirala dva razbojnika u šumi na Madagaskaru dok je bila u potrazi za blagom u društvu jednog lopova. On nema baš previše smisla za šalu. Budući da je poznavala očev gnjev, ali nije poznavala Dimitrija, pomisao na ono prvo daleko ju je više zabrinjavala nego ono drugo. Gotovo se uvukla u deblo. Ponovno se začulo šuštanje. Više nije bilo ležernog razgovora muškaraca. Vrebanje se obavlja u tišini. Pokušala ih je zamisliti kako hodaju prema njoj, oko nje, iza nje, ali um joj se zaledio od straha. Tišina se vukla, a na njezinom je čelu izbio znoj. Whitney je čvrsto zatvorila oči kao da, poput djeteta, vjeruje u ideju ako ja ne vidim tebe, ti ne možeš vidjeti mene. Činilo se lako zadržavati dah dok joj se krv usporavala i zgušnjavala od užasa. Začuo se tihi udarac na deblu točno iznad njezine glave. Rezignirano je otvorila oči. U nju je intenzivnim očima na crnom licu zurio lemur glatke dlake. - Isuse. - Riječ je izustila drhtavim dahom, ali nije imala vremena za olakšanje. Čula je kako se muškarci približavaju, sad opreznije. Pitala se osjećaju li isti ledeni strah žene na koju netko vreba u Central parku. - Idi! - siknula je na lemura. - Hajde. - Ležala je ondje i pravila grimase, ne usuđujući se pomaknuti. Očito ga je to zabavljalo, umjesto da ga prestraši, pa je lemur i sam počeo praviti grimase. Whitney je uzdahnula i zatvorila oči. - Slatki Isuse. - Lemur je digao graju zbog koje su oba muškarca potrčala do uzvisine.

Čula je prodoran uzvik i prasak pištolja, a potom je gledala kako se drvo raskolilo i iverje se razletjelo petnaestak centimetara iznad njezina lica. Lemur je u istom trenutku skočio s debla i nestao u gustišu. - Idiote! - Whitney je čula brzu, snažnu pljusku, a potom, nevjerojatno, tiho smijuljenje. Upravo je to smijuljenje, više nego pucanj, više nego progon, izazvao užas u njezinu tijelu. - Umalo sam ga pogodio. Samo dva centimetra, i sredio bih malenoga gada. - Da, a taj je pucanj vjerojatno natjerao Lorda da bježi kao zec. - Volim pucati u zečeve. Maleni se glupani ukoče i gledaju ravno u tebe dok pritišćeš okidač. - Sranje. - Prepoznala je gnušanje u čovjekovu glasu i gotovo suosjećala s njim. - Kreni. Remo želi da hodamo prema sjeveru. - Gotovo sam si pribavio majmuna. - Ponovno se začulo smijuljenje. - Nikad ranije nisam ubio majmuna. - Pervertitu. Riječ i smijeh polako su se udaljavali. Trenuci su prolazili. Whitney je ležala nepomično i tiho poput kamena. Kukci su odlučili istraživati i njezinu ruku, a ne samo deblo, ali se nije pomaknula. Zaključila je da je možda našla veoma dobro mjesto gdje bi mogla provesti nekoliko narednih dana. Kad joj je nečija ruka pokrila usta, trgnula se poput opruge. - Drijemaš? - Doug joj je šapnuo u uho. Gledajući njezine oči, vidio je kako se iznenađenje pretvara u olakšanje, a olakšanje u bijes. Kao mjeru opreza, držao ju je tako još trenutak. - Polako, šećeru. Još se nisu dovoljno udaljili. Čim joj je oslobodio usta, počela je. - Gotovo su pucali u mene - siknula je na njega. - Neki cmizdravi ljigavac koji ima top. Vidio je svježe iverje na deblu iznad njezine glave, ali je slegnuo ramenima. - Meni se čini da si dobro. - Na tome ne mogu tebi zahvaliti. - Otresla je kukce s ruke, prepuštajući se gnušanju dok su se razbježali po mahovini. - Dok si ti ondje dolje glumio Robina Hooda, navratila su dva odvratna čovjeka s jednako odvratnim pištoljima. Spomenuli su tvoje ime.

- Slava je teret - promrmljao je. Bilo je blizu, pomislio je i još jednom pogledao raskoljeno deblo. Previše blizu. Bez obzira kako je manevrirao, Dimitri nije odustajao. Doug je poznavao osjećaj gonjenja. Također je poznavao znojni osjećaj što je izazivao treperenje u želucu progonjene osobe kad se lovac približava. Neće izgubiti. Pogledao je prema šumi i snagom volje ostao miran. Neće izgubiti kad je nadomak pobjede. - Usput rečeno, loše čuvaš leđa. - Morat ćeš me ispričati zbog činjenice da sam bila zauzeta i nisam mogla zviždati. - Gotovo sam se morao pričanjem izvući iz veoma osjetljive situacije. - Natrag na posao, rekao je sebi. Ako je Dimitri blizu, jednostavno će se morati kretati brže i manje se odmarati. - Međutim uspio sam uzeti nekoliko stvari i otići prije nego je zavladala gužva. - To sam i mislila. - Nije bilo važno da joj je laknulo što je ostao u jednom komadu, te da joj je više nego drago što ga ponovno ima uza se. Nije mu to kanila staviti do znanja. - Tu je bio taj lemur i... - Whitney se prekinula kad je vidjela jednu od stvari što ih je donio sa sobom. - Što to - počela je tonom koji je ukazivao na činjenicu da je očito uvrijeđena, ali i znatiželjna - imaš? - Dar. - Doug je podigao slamnat šešir i pružio joj ga. - Nisam ga stigao umotati. - Neprivlačan je i nema apsolutno nikakvog stila. - Ima širok obod - odgovorio je i spustio joj ga na glavu. - Budući da ti preko glave ne mogu prebaciti vreću, ovo će morati biti dovoljno. - Kako laskavo. - Uzeo sam ti malenu opravu koja ide uz to. - Dobacio joj je krutu, bezobličnu pamučnu haljinu boje izmeta izblijedjelog na suncu. - Douglase, doista. - Whitney je palcem i vrhom kažiprsta uhvatila rukav. Osjetila je gađenje gotovo jednako onomu kad se probudila u špilji i ugledala pauka. Na kraju krajeva, ružno je ružno. - Ni mrtva ne bih ovo odjenula. - Upravo nam je to cilj, šećeru. Sjetila se kako je metak pogodio deblo nekoliko centimetara iznad

njezina nosa. Možda će haljina dobiti malo stila kad je odjene. - Dok ja nosim ovaj privlačan odjevni predmet, što ćeš ti? Podigao je još jedan slamnati šešir, ovaj s malo zašiljenim vrhom. - Veoma šik. - Potisnula je smijeh kad je podigao dugu kariranu košulju i široke pamučne hlače. - Naš domaćin očito voli rižu - primijetio je Doug kad je raširio pojas hlača. - Ali snaći ćemo se. - Mrzim spominjati prijašnje uspjehe tvojih prerušavanja, ali... - Onda nemoj. - Smotao je odjeću u kuglu. - Ujutro ćemo ti i ja biti zaljubljeni malgaški par koji ide na tržnicu. - Zašto ne Malgašanka i njezin idiotski brat koji idu na tržnicu? - Nemoj izazivati sreću. Osjećajući malo više samopouzdanja, Whitney je pregledala svoje hlače. Kad je zapela o koru debla, poderala ih je na koljenu. Rupa na hlačama naljutila je više nego metak. - Samo pogledaj ovo! - uzviknula je. - Ako se ovo nastavi, neće mi ostati niti jedan pristojan komad odjeće. Već sam uništila suknju i savršeno ljupku bluzu, a sad ovo. - U rupu je mogla zavući tri prsta. - Tek sam kupila ove hlače u D. C.-u. - Gledaj, donio sam ti novu haljinu, nisam li? Whitney je pogledala klupko odjeće. - Kako zabavno. - Prigovaraj kasnije - savjetovao joj je. - Sad mi reci jesi li čula nešto što bih trebao znati. Ljutito ga je pogledala, posegnula u svoju naprtnjaču i izvadila bilježnicu. - Ove su hlače na tvoj račun, Douglase. - Nije li sve? - Okrenuvši glavu, pogledao je iznos što ga je upisala. - Osamdeset pet dolara? Tko, dovraga, daje osamdeset pet dolara za pamučne hlače? - Ti - slatko je rekla. - Samo budi zahvalan da nisam dodala i porez. Dakle... - Zadovoljna, spustila je bilježnicu natrag u naprtnjaču. - Jedan od njih bio je ljigavac. - Samo jedan? - Mislim, prvoklasni ljigavac s glasom puža balavca. Smijuljio se.

Doug je trenutno zaboravio na svoj sve veći račun. - Barns? - Da, tako je. Drugi ga je zvao Barns. Pokušao je ubiti jednog od onih slatkih malenih lemura i umalo mi je otkinuo vrh nosa. - Kao da se tek naknadno toga sjetila, u naprtnjači je potražila pudrijeru i uvjerila se da nema nikakve štete. Ako je Dimitri za njima poslao svojeg psa ljubimca, Doug je znao da se osjeća sigurnim. Barns nije na platnom popisu zbog svoje pameti ili lukavosti. On ne ubija za profit ili iz praktičnih razloga. On ubija iz zabave. - Što su govorili? Što si čula? Zadovoljna, nanijela je malo pudera. - Odmah je postalo jasno da se prvi čovjek želi dočepati tebe. Zvučalo je osobno. Što se tiče Barnsa... - Ponovno nervozna, posegnula je u Dougov džep i izvadila cigaretu. - On bi se radije dočepao mene. Čime, rekla bih, pokazuje određenu diskriminaciju. Osjetio je kako u njemu tako brzo buja bijes da ga je umalo ugušio. Dok se borio protiv toga, Doug je izvadio kutiju šibica i pripalio cigaretu. Budući da mu ih je malo ostalo, morat će neko vrijeme dijeliti. Ništa ne rekavši, uzeo je cigaretu od Whitney i duboko povukao dim. Nikad nije vidio Barnsa na djelu, ali je čuo o tome. Ono što je čuo nije bilo lijepo, čak ni u usporedbi s nekim gadostima koje su se redovito događale na mjestima za koje Whitney nikad nije čula. Barns je imao sklonost za žene, te za malena, krhka stvorenja. Postoji jedna osobito gnusna priča o tome što je učinio jednoj sitnoj uličarki u Chicagu - i onomu što je od nje ostalo nakon toga. Doug je promatrao Whitneyne vitke, elegantne prste kad je ponovno uzela cigaretu. Barns neće na nju staviti svoje znojne šake, makar mu ih morao odsjeći. - Što još? Taj je njegov ton glasa ranije čula samo jednom ili dvaput - kad je u ruci držao pušku i kad su se njegovi prsti stegnuli oko njezina vrata. Whitney je povukla dugi dim cigarete. Bilo je lakše sudjelovati u igri kad se Doug napola zabavljao i napola pokazivao frustriranost. Kad bi mu oči postale hladne i bezizražajne na ovaj način, to je drukčija priča. Sjetila se hotelske sobe u Washingtonu i mladoga konobara s crvenom