Nora Roberts - Vruci led

To su pitanja za povjesničare, pomislila je Whitney, premda je mogla biti sigurna da je Marija nadahnjivala odanost. Gerald je doista čuvao dragulje za svoju kraljicu i za svoju zemlju. Doug je u rukama držao smaragde, pet redova dragulja u ogrlici tako teškoj da ju je zacijelo bilo naporno nositi. Vidio ju je u knjizi. Naziv - žensko. Maria, Louise, nije bio siguran. No, kako je Whitney nekoć primijetila, dragulji više znače u tri dimenzije. Ono što blista u njegovoj ruci dva stoljeća nije vidjelo svjetlost. Bilo je još toga. Dovoljno za pohlepu, za strast i požudu. Malena je škrinja bila prepuna dragulja. I povijesti. Whitney je oprezno ispružila ruku i podigla malenu minijaturu. Mnogo je puta vidjela portrete kraljice. Ali nikad ranije nije u ruci držala umjetničko remek-djelo. Marija Antoaneta, lakomislena, nepromišljena i ekstravagantna, smiješila joj se kao da je još uvijek na prijestolju. Minijatura nije bila veća od petnaest centimetara, ovalna oblika i u zlatnu okviru. Nije vidjela ime umjetnika, i portret je hitno trebalo tretirati, ali je znala koliko vrijedi. I što treba učiniti. - Doug... - Sveti Isuse. - Bez obzira na to koliko si je sanjarenja dopustio, nikad nije pomislio da će na kraju biti ovako sjajno. Pod prstima je imao bogatstvo, konačni uspjeh. U jednoj je ruci držao savršen dijamant u obliku suze, a u drugoj narukvicu na kojoj su treptali rubini. Upravo je pobijedio u igri. Jedva shvativši što čini, spustio je dijamant u džep. - Pogledaj ovo. Whitney, ovdje imamo cijeli svijet. Cijeli prokleti svijet. Neka Bog blagoslovi kraljicu. - Smijući se, spustio joj je preko glave nisku od dijamanata i smaragda. - Doug, pogledaj ovo. - Da, što? - Više su ga zanimali blještavi dragulji što su se prosipali iz škrinje nego nekakva mutna slika. - Okvir vrijedi nekoliko dolara - nezainteresirano je rekao dok je vadio tešku, kićenu ogrlicu na kojoj su blještali safiri veliki poput kovanica od četvrt dolara. - Ovo je Marijin portret. - Vrijedan je.

- Neprocjenjiv je. - O, je li? - Zainteresirano je posvetio pozornost portretu. - Doug, ova je minijatura stara dvjesto godina. Nitko živ nije ju ranije vidio. Nitko ne zna čak ni da postoji. - Znači, postići će dobru cijenu. - Zar ne razumiješ? - Nestrpljivo je uzela portret natrag. - Mjesto mu je u muzeju. Ovo nije nešto što ćeš prodati na crno. Ovo je umjetnost. Doug - Podigla je dijamantnu ogrlicu. - Pogledaj ovo. To nije samo hrpa dragog kamenja koja mnogo vrijedi na tržištu. Pogledaj izradu, stil. To je umjetnost, to je povijest. Ako je ovo ogrlica iz Dijamantne afere, mogla bi baciti posve novo svjetlo na prihvaćene teorije. - To je moj izlaz - ispravio ju je i vratio ogrlicu u škrinju. - Doug, ovaj je nakit pripadao ženi koja je živjela prije dva stoljeća. Dvjesto godina. Ne možeš njezinu ogrlicu ili narukvicu odnijeti u zalagaonicu i dati da je rastave. To je nemoralno. - Kasnije možemo razgovarati o moralu. - Doug... Razdraženo je zatvorio poklopac škrinje i ustao. - Slušaj, ako želiš sliku dati muzeju, možda nekoliko komada nakita, u redu. Razgovarat ćemo o tome. Riskirao sam život za ovu kutiju i, dovraga, i ti si riskirala. Neću odustati od jedine prilike da se izvučem i postanem netko samo zato da bi ljudi mogli zuriti u dragulje u nekom muzeju. Kad je ustala i stala pred njega, dobacila mu je pogled koji nije razumio. - Ti jesi netko - tiho je rekla. To ga je na neki način dirnulo, ali je odmahnuo glavom. - Nije dovoljno dobro, šećeru. Ljudi poput mene trebaju ono s čime se nisu rodili. Već sam umoran od te igre. Ovo će me odvesti preko ciljne crte. - Doug... - Gledaj, bez obzira na to što ćemo učiniti s time, najprije sve moramo odnijeti odavde. Zaustila je u namjeri da se dalje prepire, ali se predomislila. - Dobro, ali raspravit ćemo o tome.

- Koliko god želiš. - Uputio joj je šarmantan osmijeh za koji je znala da mu nikad ne treba vjerovati. - Što kažeš, hoćemo li bebu odnijeti kući? Odmahnuvši glavom, Whitney mu je uzvratila smiješkom. - Stigli smo dovde. Možda ćemo uspjeti. Ustali su, ali kad se okrenuo da se provuče kroz grmlje, ona je zastala. Otrgnula je nekoliko cvjetova s povijuše i položila ih na Geraldov grob. - Učinio si sve što si mogao. - Okrenula se i slijedila Douga do džipa. Još se jednom hitro osvrnuvši naokolo, Doug je spustio škrinju na stražnje sjedalo i pokrio je dekom. - Dobro, sad moramo naći neki hotel. - To je najbolja vijest što sam je danas čula. Kad je našao hotel koji se doimao otmjeno i dovoljno skupo za njegov ukus, Doug je zaustavio džip uz pločnik. - Slušaj, ti pođi uzeti sobu. Ja idem pogledati možemo li sutra ujutro prvim letom otići odavde. - Što je s našom prtljagom u Antananarivu? - Poslat ćemo po nju. Kamo želiš ići? - U Pariz - odmah je rekla. - Imam osjećaj da mi ovoga puta neće biti dosadno. - Vrijedi. Dakle, kako bi bilo da se rastaneš od malo te gotovine kako bih se mogao pobrinuti za stvari? - Naravno. - Kao da mu nikad nije uskratila niti jedan cent, Whitney je izvadila novčanik. - Bolje da uzmeš malo plastike - odlučila je i izvadila kreditnu karticu. - Prvom klasom, Douglase, ako nemaš ništa protiv. - Ništa drugo. Uzmi najbolju sobu u hotelu, šećeru. Večeras počinjemo živjeti sa stilom. Nasmiješila se, ali se nagnula prema stražnjem sjedalu, te uzela svoju naprtnjaču i dekom pokrivenu škrinju. - Samo što ću ovo ponijeti sa sobom. - Zar nemaš povjerenja u mene? - Ne bih to rekla. Baš tako. - Skočila je iz džipa i dobacila mu poljubac. U prljavim hlačama i poderanoj bluzi, ušla je u hotel poput princeze. Doug je gledao kako se trojica muškaraca guraju tko će joj otvoriti vrata.

Otmjenost, opet je pomislio. Izvire iz nje. Sjetio se da je jednom poželjela plavu svilenu haljinu. Nasmiješio se i uključio se u promet. Donijet će joj nekoliko iznenađenja. Sviđala joj se soba i velikodušnom je napojnicom to pokazala poslužitelju. Ostavši sama, maknula je deku i ponovno otvorila škrinju. Sebe nikad nije smatrala zagovornicom očuvanja narodne baštine, ljubiteljicom umjetnosti ili čistunkom. Gledajući drago kamenje, nakit i kovanice iz drugoga doba, znala je da ih nikad neće moći pretvoriti u nešto tako obično kao što je gotovina. Ljudi su umrli za ono što drži u ruci. Neki su umrli zbog pohlepe, neki zbog načela, neki samo zbog činjenice da su se našli na pogrešnome mjestu u pogrešnome trenutku. Ako je to samo nakit, smrti ništa ne bi značile. Razmišljala je o Juanu, i o Jacquesu. Ne, to je više, mnogo više od dragulja. I nakita. Ono što osjeća pod prstima ne pripada ni njoj ni Dougu. Sad ga još samo mora uvjeriti u to. Spustivši poklopac, ušla je u kupaonicu i otvorila vodu. To ju je podsjetilo na maleno svratiste na obali i na Jacquesa. On je mrtav, ali možda će naći svoje mjesto u povijesti kad minijatura i blago stignu na mjesto koje im pripada. Malena pločica s njegovim imenom u muzeju u New Yorku. Da. Pomisao ju je navela na smiješak. Jacques bi to cijenio. Pustila je da voda teče, prišla prozoru i zagledala se u prizor pred sobom. Sviđalo joj se kako se zaljev širi, kao i vreva u gradu ispod nje. Rado bi prošetala bulevarom i apsorbirala teksturu morske luke. Brodovi, pomorci. Sigurno ima prodavaonica krcatih robom one vrste koju traži žena njezina zanimanja. Šteta što se ne može vratiti u New York s nekoliko sanduka malgaških proizvoda. Dok su njezine misli lutale, za oko joj je zapeo čovjek na pločniku, pa se nagnula naprijed. Bijeli slamnati šešir. Ali to je smiješno, rekla je sebi. U tropskim krajevima mnogi muškarci nose takve šešire. Ne može biti... Ipak, dok je gledala, bila je gotovo sigurna

da je to čovjek kojeg je već vidjela. Čekala je, bez daha, da se čovjek okrene kako bi bila sigurna. Kad je šešir nestao u jednoj veži, frustrirano je uzdahnula. Samo je nervozna. Kako je itko mogao slijediti zaobilazni put kojim su stigli u Diégo-Suarez? Bolje da se Doug što prije vrati, pomislila je. Željela se okupati, preodjenuti, jesti i uskočiti u avion. Pariz, pomislila je i zatvorila oči. Tjedan dana bez ikakva posla, samo opuštanje. Vođenje ljubavi i ispijanje šampanjca. Nakon svega što su proživjeli, oboje su to zavrijedili. Nakon Pariza... Uzdahnula je i vratila se do kade. To je već drugo pitanje. Zatvorila je slavine, uspravila se i spustila prste do gumba bluze. Kad je to učinila, susrela je Remov pogled u zrcalu iznad umivaonika. - Gospođice MacAllister. - Nasmiješio se i lagano dotaknuo ožiljak na svojem obrazu. - Ovo je pravo zadovoljstvo.

14. poglavlje Pomislila je da bi mogla vrisnuti. Strah se nakupljao u stražnjem dijelu njezina grla, vruć i gorak. Stegnuo joj je želudac, čvrsto i ledeno. Ali u Removim je očima opazila izraz, miran pogled iščekivanja, koji ju je upozorio da bi je veoma rado ušutkao. Nije vrisnula. U idućem je trenutku pomislila na bijeg - pokušaj divlje, herojske jurnjave kraj njega i do vrata. Uvijek postoji mogućnost da će uspjeti. I mogućnost da neće. Koraknula je unatrag, s rukom još uvijek na gornjem gumbu bluze. U malenoj je kupaonici čula vlastito, ubrzano i neravnomjerno disanje. Taj je zvuk naveo Rema da se nasmiješi. Kad je to opazila, Whitney je svim silama nastojala uspostaviti kontrolu nad sobom. Prešla je tako dalek put, silno se trudila, a sad je stjerana u »kut. Prstima je stegnula rub umivaonika. Neće cviljeti. To si je obećala. Niti će preklinjati. Nešto se pomaknulo iza Rema, pa je Whitney pogledala onamo i opazila Barnsove idiotske, prijazne oči. Shvatila je da strah može biti primitivan, bezuman, poput užasa što ga osjeća miš kad ga mačka zaigrano počne udarati šapama. Instinkt joj je govorio da je on daleko opasniji od visokog, tamnoputog čovjeka koji je uperio pištolj u nju. Postoji vrijeme za junačenje, vrijeme za strah i vrijeme za kockanje. Snagom volje opustila je prste i pomolila se. - Remo, pretpostavljam. Brzo djeluješ. - Kao i njezin um koji je žurno počeo smišljati mogućnosti bijega. Rastala se od Douga tek prije dvadesetak minuta. Sama je. Nadao se da će vrisnuti ili pokušati pobjeći kako bi imao razloga malo je ozlijediti. Njegova je taština još uvijek patila zbog ožiljka na obrazu. No, bez obzira na taštinu, Remo se previše bojao Dimitrija da bi je ozlijedio a da ga ne isprovocira. Znao je da Dimitri voli da mu se žene dovedu neozlijeđene, a druga je stvar u kakvom će stanju biti kad on s njima završi. Međutim zastrašivanje je nešto drugo. Pritisnuo je cijev pištolja ispod njezine brade, na mekano, osjetljivo

mjesto na vratu. Kad je zadrhtala, njegov se smiješak proširio. - Lord - kratko je rekao. - Gdje je on? Slegnula je ramenima jer nikad u životu nije bila tako prestrašena. Kad je progovorila, glas joj je bio namjerno ravnodušan, namjerno hladan. Presušila je svaka kapljica vlage u njezinim ustima. - Ubila sam ga. Laž je izgovorila tako lako, tako brzo, da se gotovo iznenadila. Budući da tako lako izgovorene laži zvuče istinito, Whitney je odlučila nastaviti na isti način. Podigavši prst, gurnula je cijev pištolja sa svojeg vrata. Remo je zurio u nju. Njegov je um rijetko kada vidio ispod površine, do suptilnosti, pa je u njezinim očima vidio drskost, ali ne i strah ispod toga. Zgrabivši je za ruku, odvukao ju je u spavaću sobu i grubo gurnuo na stolicu. - Gdje je Lord? Whitney se uspravila na stolici, a zatim poravnala poderani rukav svoje bluze. Nije mu smjela dopustiti da vidi kako joj prsti podrhtavaju. Trebat će joj svaka mrvica lukavštine da to izvede kako treba. - Doista, Remo, očekivala sam malo više stila od tebe nego od drugorazrednog lopova. Trgnuvši glavom, Remo je dao znak Barnsu. Još uvijek se cereći, prišao joj je s malenim, ružnim revolverom u ruci. - Zgodno - rekao je, gotovo slineći. - Mekano i zgodno. - Voli pucati u mjesta kao što su koljena - rekao joj je Remo. - Dakle, gdje je Lord? Whitney je snagom volje ignorirala cijev što ju je Barns uperio u njezino lijevo koljeno. Ako je pogleda, ako samo pomisli na to, srušila bi se na pod i preklinjala. - Ubila sam ga - ponovila je. - Imaš li cigaretu? Već danima nisam pušila. Njezin je ton bio tako ležerno zapovjedan da je Remo posegnuo za cigaretama prije nego je zapravo shvatio što čini. Frustrirano je uperio pištolj u točku između njezinih očiju. Whitney je osjetila kako ondje započinje lagano, brzo lupkanje, a potom se širi. - Samo ću još jednom lijepo pitati. Gdje je Lord? Uzdahnula je, kratko i razdraženo. - Upravo sam ti rekla. Mrtav je. - Znala je da Barns i dalje zuri u nju, tiho pjevušeći. Želudac joj se okrenuo, ali je tada kritički pogledala svoje nokte. - Vjerojatno ne znaš gdje bih u ovoj rupi mogla poći na dobru manikuru?

- Kako si ga ubila? Ubrzali su se otkucaji njezina srca. Ako pita kako, znači da joj je gotovo povjerovao. - Ustrijelila sam ga, naravno. - Nekako se neodređeno nasmiješila i prekrižila noge. Vidjela je kako je Remo trgnuo glavom, a Barns je spustio oružje. Nije si dopustila uzdah olakšanja. - To mi se činilo najsigurnijim načinom. - Zašto? - Zašto? - Trepnula je. - Što, zašto? - Zašto si ga ubila? - Više mi nije trebao - jednostavno je rekla. Barns je koraknuo naprijed i punašnom rukom prešao niz njezinu kosu. Iz grla mu se začuo zvuk koji je mogao biti odobravanje. Pogriješila je i okrenula glavu tako da su se njihovi pogledi sreli. Ono što je vidjela u njegovim očima zaledilo joj je krv u žilama. Ostavši mirna, Whitney je nastojala pokazati samo gnušanje, a ne strah. - Je li ovo tvoj ljubimac glodavac, Remo? - blago je rekla. - Doista se nadam da ga znaš držati pod kontrolom. - Makni se, Barns. Milovao joj je kosu do ramena. - Samo želim dotaknuti. - Makni se! Vidjela je izraz u Barnsovim očima kad se okrenuo k Remu. Prijaznosti je nestalo. Idiotizam u njima sad je postao mračan i opak. Progutala je slinu, ne znajući hoće li poslušati ili jednostavno ustrijeliti Rema na mjestu. Ako se mora nositi s jednim od njih, nije željela da to bude Barns. - Gospodo - rekla je mirnim, jasnim glasom koji ih je obojicu naveo da je pogledaju. - Ako će ovo još dugo potrajati, doista bih željela onu cigaretu. Ovo je jutro bilo veoma zamorno. Remo je lijevom rukom posegnuo u džep i ponudio joj cigaretu. Whitney ju je uzela, a zatim ga je, držeći je između dva prsta, s iščekivanjem pogledala. Mogao joj je bez trenutka oklijevanja prosvirati mozak. No s druge strane, Remo je cijenio staromodne manire. Izvadio je upaljač i pripalio joj cigaretu. Gledajući ga u oči, Whitney se nasmiješila i ispuhnula dim. - Hvala.

- Nema na čemu. Zašto očekuješ da ću ti vjerovati da si uklonila Lorda? On nije budala. Whitney se udobnije smjestila i ponovno prinijela cigaretu usnama. - U tome se ne slažemo, Remo. Lord je bio prvoklasna budala. Žalosno je lako iskoristiti muškarca čiji mozak, recimo to tako, visi ispod struka. Kapljica znoja spustila se između njezinih lopatica. Morala se silno truditi da se ne promeškolji na stolici. Remo ju je proučavao. Lice joj je bilo smireno, ruke mirne. Ili ima više hrabrosti no što je očekivao, ili govori istinu. Inače ne bi imao ništa protiv da netko počisti umjesto njega, ali želio je sam ubiti Douga. - Slušaj, curo, svojevoljno si bila s Lordom. Cijelo si mu vrijeme pomagala. - Prirodno. Imao je nešto što sam ja željela. - Delikatno je pušila, zahvalna na činjenici da se nije zagrcnula. - Pomogla sam mu da iziđe iz zemlje, čak sam mu pružala financijsku podršku. - Lagano je otresla pepeo cigarete u pepeljaru kraj sebe. Odugovlačenje ne dolazi u obzir, shvatila je. Ako se Doug vrati dok su oni ovdje, sve će biti gotovo. Za oboje. - Moram priznati, neko je vrijeme bilo pomalo uzbudljivo, premda Douglas nema stila. On je od onih muškaraca kakvih se žena lako zasiti, ako me razumiješ. - Nasmiješila se, kroz dim odmjerivši Rema od glave do pete. - U svakom slučaju, nisam vidjela nikakav razlog iz kojeg bih trebala ostati s njim, ili zašto bih blago trebala s njim dijeliti. - Zato si ga ubila. Opazila je da to nije izgovorio s gnušanjem ili odbojnošću. U njegovu je glasu čula špekuliranje. - Naravno. Postao je budalasto umišljen nakon što smo ukrali tvoj džip. Jednostavno ga je trebalo nagovoriti da se zaustavi - malo skrene s ceste. - Lijeno se poigravala gornjim gumbom i vidjela kako se Remov pogled spušta onamo. - Imala sam dokumente i džip. On mi sigurno više nije trebao. Ubila sam ga, gurnula u grmlje i vozila do grada. - Prilično neoprezno s njegove strane. - Bio je... - Prstom je polako pošla naniže. - Zauzet. - Nije joj povjerovao, pomislila je i slegnula ramenima. - Možeš gubiti vrijeme i tražiti ga ako želiš. Međutim vjerojatno si svjestan činjenice da sam sama uzela sobu. I, budući da si očito poznavao Douglasa, mogao bi razmisliti o činjenici da ja imam blago. Zar doista misliš da bi mi ga povjerio?

Jedan je elegantan prst uperila prema komodi. Remo je pošao onamo i podigao poklopac. Usta su mu se napunila slinom kad je vidio što se unutra nalazi. - Impresivno, nije li? - Whitney je lagano otresla pepeo cigarete. - Previše impresivno da bi se dijelilo s nekim poput Lorda. Međutim... - Čekala je da se Remo opet okrene prema njoj. - Muškarac koji posjeduje određenu otmjenost i odgoj bio bi nešto sasvim drugo. Bilo je primamljivo. Njezine su oči bile tamne i pune obećanja. Gotovo je osjećao kako se iz malene škrinje s blagom ispod njegovih prstiju širi toplina. Ali sjetio se Dimitrija. - Promijenit ćeš hotel. - Dobro. - Kao da je to ni najmanje ne zabrinjava, Whitney je ustala. Moraju otići odavde, i to brzo. Odlazak s njima više joj je odgovarao od hica u koljeno, ili bilo gdje drugdje. Remo je podigao škrinju s blagom. Dimitri će biti zadovoljan, pomislio je. Veoma, veoma zadovoljan. Osmjehnuo se Whitney. - Barns će te ispratiti do automobila. Bolje da ništa ne pokušavaš - osim ako ne želiš da ti slomi sve kosti u desnoj ruci. Zadrhtala je kad je pogledala Barnsovo nacereno lice. - Nema potrebe da budeš neugodan, Remo. Dougu nije dugo trebalo da nabavi dvije karte za Pariz, ali je kupovina iziskivala više vremena. Bio je pravi užitak kupovati fino donje rublje za Whitney - premda je na računu bio otisnut broj njezine kreditne kartice. Proveo je gotovo cijeli sat, na veliko zadovoljstvo prodavačice, birajući plavu svilenu haljinu s gornjim dijelom u naborima i uskom suknjom. Zadovoljan, počastio se ležerno elegantnim odijelom. Upravo je tako namjeravao živjeti, barem neko vrijeme. Ležerno i elegantno. Kad se vratio do hotela, nosio je mnogo kutija i zviždukao. Krenuli su. Sljedeće će večeri piti šampanjac u restoranu Maxim's i voditi ljubav u sobi s pogledom na Seine. Više neće biti pakovanja od šest piva i motela uz cestu za Douga Lorda. Prva klasa, rekla je Whitney. Naučit će živjeti s tim. Iznenadio se kad je vidio da vrata nisu posve zaključana. Zar Whitney još uvijek nije shvatila da mu ne treba ključ za nešto tako obično kao što je hotelska brava?

- Hej, ljubavnice, spremna za proslavu? - Spustivši kutije na krevet, podigao je bocu vina na koju je potrošio sedamdeset pet dolara. Dok je hodao prema kupaonici, počeo je vaditi čep iz boce. - Je li voda još vruća? Bila je hladna, i bila je prazna. Doug je trenutak stajao nasred kupaonice i zurio u nepomičnu, čistu vodu. Popuštajući pod pritiskom, čep je izletio uz slavljenički prasak. Jedva je opazio da mu tekućina vlaži prste. Sa srcem u grlu, jurnuo je natrag u spavaću sobu. Njezina se naprtnjača nalazila na podu kamo ju je bacila. Ali nigdje nije bilo malene drvene škrinje. Brzo i precizno pretražio je sobu. Nestala je škrinja i sve u njoj. Kao i Whitney. Njegova je prva reakcija bila bijes. Biti prevaren od žene s očima boje viskija i hladnim smiješkom stotinu je puta gore nego biti prevaren od patuljka krivih nogu. Patuljak se barem bavio istim poslom. Psujući, tresnuo je bocom po stolu. Žene! Bile su njegov najveći problem od puberteta, - još uvijek jesu. Kad će naučiti? Smiješe se, ulaguju se, trepću i izmuzu ti posljednji dolar. Kako je mogao biti takav kreten? Doista je vjerovao da nešto osjeća za njega. Ono kako je izgledala dok su vodili ljubav, način na koji je stajala uz njega, borila se uz njega. Dopustio si je da padne na nju, poput kamena u hladno, duboko jezero. Čak je stvorio neke nedorečene planove za budućnost, a ona je zbrisala čim joj se za to ukazala prva prilika. Spustio je pogled na njezinu naprtnjaču na podu. Nosila ju je na leđima, pješačila kilometrima, smijala se, prigovarala, zadirkivala ga. A tada... Bez razmišljanja Doug je ispružio ruku i podigao naprtnjaču. Unutra su se nalazili dijelovi nje - čipkasto donje rublje, kompaktni puder, četka za kosu. Osjećao je njezin miris. Ne. Spoznaja ga je silovito pogodila, oštro i naglo. Zavitlao je naprtnjaču u zid. Ne bi pobjegla od njega. Čak i ako griješi kad je riječ o njezinim osjećajima, ona jednostavno ne bi prekršila nagodbu. Dakle, ako nije pobjegla, onda su je odveli. Stajao je ondje, držeći njezinu četku za kosu u ruci, a strah je obuzimao njegovo biće. Odveli. Shvatio je da bi radije vjerovao da ga je prevarila. Radije bi vjerovao da je već u nekom avionu, leti na Tahiti, smije mu se. Dimitri. Četka se slomila napola pod pritiskom njegovih ruku. Dimitri

ima njegovu ženu. Doug je dva komada četke bacio na drugu stranu sobe. Neće je dugo imati. Brzo je izišao iz sobe, i više nije zviždukao. Kuća je bila veličanstvena. No s druge strane, Whitney je zaključila da od čovjeka Dimitrijeve reputacije nije trebala očekivati ništa manje. Izvana je bila elegantna, gotovo ženstvena, bijela i čista, s ogradama od kovana željeza na balkonima s kojih se zacijelo pruža lijepi pogled na zaljev. Zemljište oko kuće bilo je prostrano i dobro održavano, puno živopisnog tropskog cvijeća te regije i palmi koje su stvarale hladovinu. Proučavala je sve to uz mučan osjećaj tjeskobe i strepnje. Remo je zaustavio automobil na kraju kolnog prilaza posutog zdrobljenim bijelim šljunkom. Hrabrost ju je počela napuštati, ali se Whitney svim silama borila kako bi je ponovno našla. Čovjek koji može steći ovakvo mjesto ima mozga. S mozgom se može nositi. Zabrinjavao ju je Barns sa svojim crnim, pohlepnim očima i željnim cerenjem. - Pa, moram reći da je ovo bolje od hotela. - Držeći se poput nekoga tko se sprema otići na svečanu večeru, Whitney je izišla iz automobila. Ubrala je cvijet hibiskusa i krenula prema ulaznim vratima vrteći ga ispod nosa. Kad je Remo pokucao, vrata je otvorio još jedan muškarac u tamnom odijelu. Dimitri je insistirao na tome da njegovi zaposlenici uvijek izgledaju uredno - poslovno. Svaki od njih nosit će kravatu uz 45-icu kratke cijevi. Kad se čovjek nasmiješio, vidjelo se da mu je odlomljen poveći komad prednjeg zuba. Whitney nije imala pojma da se to dogodilo kad je uletio kroz izlog prodavaonice Godiva Chocolatiers. - Dakle uhvatio si je. - Za razliku od Rema, svoj je slomljeni zub smatrao rizikom posla. Morao se diviti ženi koja zna voziti s tako hladnokrvnim ludilom. Ali prema Dougu nije osjećao jednaku toleranciju. - Gdje je Lord? Remo ga nije ni pogledao. Odgovarao je samo jednom čovjeku. - Pripazi na nju - naredio je i zaputio se podnijeti izvještaj direktno Dimitriju. Budući da je nosio blago, hodao je brzo, držeći se poput čovjeka koji ima kontrolu

nad situacijom. Kad je zadnji put podnosio izvještaj, gotovo je puzao. - Dakle, kako glasi priča, Barns? - Čovjek u tamnom odijelu dugim je pogledom odmjerio Whitney. Privlačna dama. Zaključio je da Dimitri ima poneki zanimljiv plan za nju. - Zaboravio si Lordove uši za šefa? Whitney se naježila kad je čula Barnsovo smijuljenje. - Ona ga je ubila - vedro je rekao. Opazila je zainteresiran pogled, a potom je zagladila kosu unatrag. - Tako je. Može li se ovdje dobiti nekakvo piće? Ne čekajući odgovor, zaputila se širokim bijelim hodnikom i ušla u prvu prostoriju. To je očito bio formalni salon. Onaj tko ga je uredio bio je sklon bogatom ukrašavanju. Whitney bi izabrala nešto mnogo laganije. Prozori, dvostruko viši od nje, imali su draperije od grimiznog brokata. Dok je hodala prostorijom, pitala se bi li ih mogla otvoriti i pobjeći. Doug se zacijelo već vratio u hotel, razmišljala je, prelazeći prstom po komplicirano izrezbarenom stoliću. Ali ne može računati s tim da će uletjeti ovamo poput konjice. Bez obzira na to što će učiniti, morat će se osloniti na vlastite snage. Svjesna da oba muškarca prate svaki njezin korak, prišla je stoliću s kristalnim bocama i natočila si piće. Prsti su joj bili ukočeni i vlažni. Malo alkohola za hrabrost neće škoditi, zaključila je. Osobito s obzirom na činjenicu da još ne zna protiv čega se bori. Kao da na raspolaganju ima sve vrijeme svijeta, sjela je u Queen Anne naslonjač i počela pijuckati veoma fin vermut. Njezin je otac uvijek govorio da se može pregovarati s čovjekom koji u baru drži kvalitetno piće. Whitney je ponovno popila gutljaj i nadala se da ima pravo. Minute su prolazile. Sjedila je u naslonjaču i pila, nastojeći ignorirati užas koji je bujao u njoj. Na kraju krajeva, rezonirala je, ako ju je jednostavno namjeravao ubiti, onda bi to već učinio. Ne bi li? Nije li vjerojatnije da će zatražiti otkupninu za nju? Možda joj se neće sviđati pomisao da će je razmijeniti za nekoliko stotina tisuća dolara, ali je to daleko bolja sudbina nego metak. Doug je govorio o torturi kao da je to Dimitrijev hobi. Škrip za palčeve i Chaucer. Progutala je još vermuta, svjesna da neće uspjeti sačuvati

hladnokrvnost bude li previše duboko razmišljala o čovjeku u čijim se rukama trenutno nalazi njezin život. Doug je siguran. Barem zasad. Whitney se usredotočila na to. Kad se Remo vratio, napetost je obuzela cijelo njezino tijelo, mišić po mišić. Proračunatom je sporošću opet prinijela čašu usnama. - Užasno je nepristojno pustiti gosta da čeka više od deset minuta - ležerno je rekla. Dotaknuo je ožiljak na obrazu. Taj joj pokret nije promaknuo. - Gospodin Dimitri bi želio da mu se pridružite na ručku. Misli da biste se najprije željeli okupati i preodjenuti. Odgoda. - Veoma pažljivo. - Ustala je i odložila čašu. - Međutim bojim se da ste me odveli iz hotela bez moje prtljage. Jednostavno nemam što odjenuti. - Gospodin Dimitri se za to pobrinuo. - Uhvativši je za ruku, malo previše čvrsto, Remo ju je poveo u predvorje, a zatim stubama na kat. Ne miriše samo hodnik kao pogrebni zavod, shvatila je, već cijela kuća. Otvorio je jedna vrata. - Imate sat vremena. Budite spremni, on ne voli čekati. Whitney je koraknula unutra i čula kako se iza nje zaključava brava. Na trenutak je pokrila lice rukama jer se nije mogla prestati tresti. Samo minutu, rekla je sebi i počela duboko disati. Treba joj samo jedna minuta. Živa je. Na to se treba usredotočiti. Polako je spustila ruke i pogledala naokolo. Dimitri nije škrt, zaključila je. Apartman koji joj je dodijelio bio je jednako elegantan kao i kuća izvana. Dnevni je boravak širok i dugačak, s obiljem svježeg cvijeća u vazama. Boje su ženstvene, ruže i bisernosiva na svilenim zidnim tapetama, a nijanse se ponavljaju na orijentalnom sagu. Kauč za razvlačenje je tamnije, prigušenije nijanse, ukrašen rukom izrađenim jastučićima. Sve u svemu, zaključila je kao stručnjakinja, lijepo i otmjeno uređeno. Tada je prišla prozorima i otvorila ih. Jednim je pogledom utvrdila da je beznadno. Trebalo je skočiti gotovo trideset metara s bogato ukrašenog malenog balkona. Neće biti vještog iskakanja kao u svratištu. Zatvorila je prozore i počela istraživati druge mogućnosti. Spavaća je soba bila veoma ljupka, s velikim Chippendale krevetom i

nježnim porculanskim svjetiljkama. Ormar od palisandrovine već je bio otvoren, te se vidjela zbirka odjeće na koju niti jedna normalna žena ne bi mogla zaviti nosom. Opipala je finu svilu boje bjelokosti i okrenula se. Čini se da Dimitri očekuje da će neko vrijeme boraviti ovdje. To bi mogla shvatiti kao dobar znak, ili se zbog toga zabrinjavati. Podigavši pogled, Whitney je ugledala svoj odraz u zrcalu. Prišla je bliže. Lice joj je bilo blijedo, odjeća zaprljana i poderana. Vidjela je da se u njezinim očima ponovno nazire strah. Zgadivši se, počela je skidati bluzu. Dimitri za ručkom neće gledati neku neurednu, drhtavu ženu, odlučila je. Ako trenutno ne može baš ništa drugo učiniti, barem to može riješiti. Whitney MacAllister zna kako se treba odjenuti za bilo koju prigodu. Provjerila je sva vrata što su vodila u njezin apartman i uvjerila se da su zaključana izvana. Svaki prozor što ga je otvorila ukazivao je na činjenicu da je u klopci iz koje nema izlaza. Zasad. Budući da je to bio sljedeći logičan korak, Whitney se prepustila luksuzu kupke u dubokoj mramornoj kadi, a vodu je obilno namirisala uljima što ih je Dimitri dao ondje ostaviti. Na toaletnom je stoliću našla šminku, od tekućeg pudera do maškare, sve njoj najdraže marke i nijanse. Znači, temeljit je, pomislila je Whitney dok je nanosila šminku. Savršen domaćin. U kristalnoj plavoj bočici nalazio se njezin miris. Četkala je svoju svježe opranu kosu, a potom je začešljala od lica i učvrstila dvama sedefnim češljićima. Još jedan dar njezina domaćina. Prišla je ormaru i pomno i pažljivo birala odjeću, poput ratnika koji bira oružje. S obzirom na položaj u kojem se nalazila, to je smatrala jednako važnim. Izabrala je zelenu ljetnu haljinu veoma široke suknje i s otvorenim leđima, naglasivši dojam svilenim šalom što ga je omotala oko struka i vezala u čvor. Kad se ovoga puta pogledala u zrcalu, zadovoljno je kimnula. Spremna je za sve. Začulo se kucanje na vratima dnevnog boravka i ona ih je hrabro otvorila. Odmjerila je Rema hladnim pogledom ledene princeze kojem se Doug tako divio. - Gospodin Dimitri čeka. Bez riječi je prošla kraj njega. Dlanovi su joj se znojili, ali je odoljela porivu da stisne šake. Lagano je prstima dodirivala ogradu stubišta dok je

silazila. Ako hoda prema svojem stratištu, pomislila je, barem hoda sa stilom. Nakratko stisnuvši usne, slijedila je Rema kroz kuću do cvijećem okružene terase. - Gospođice MacAllister, napokon. Nije bila sigurna što je očekivala. Nakon svih onih horor-priča što ih je proživjela i čula, očekivala je nekog oštrog i okrutnog, većeg od života. Čovjek koji je ustao od stola, napravljenog od pletera i pokrivenog mutnim staklom, bio je blijed, malen i nimalo impresivan. Imao je okruglo, blago lice i prorijeđenu tamnu kosu začešljanu unatrag. Koža mu je bila blijeda, tako blijeda da se činilo da nikad nije boravio na suncu. Glavom joj je proletjela pomisao da bi mu se obraz udubio poput mekanog, toplog tijesta kad bi ga pritisnula prstom. Oči su mu bile gotovo bezbojne, vodenastoplave ispod tamnih, posve običnih obrva. Nije mogla procijeniti ima li četrdeset ili šezdeset godina, ili nešto između. Usta su mu bila tanka, nos malen, a na njegovim je okruglim obrazima, ako je dobro vidjela, bilo malo rumenila. Bijelo, prilično kicoško odijelo što ga je nosio nije mu u potpunosti skrivalo trbuh. Bilo je primamljivo otpisati ga kao budalastog čovječuljka, ali je opazila devet sjajnih nokata i batrljak malenog prsta. Uz punašan, sjajan izgled deformitet se doimao naglašenim i potresnim. Ispružio je ruku, s dlanom prema van, na pozdrav, pa je vidjela debelu i grubu kožu na ožiljku. Dlan je bio gladak kao u mlade djevojke. Bez obzira na njegov izgled, ne bi valjalo zaboraviti da je Dimitri opasan i lukav poput bilo čega što dogmiže iz močvare. širina njegove moći možda se ne vidi na površini, ali je visokog i vitkog Rema otpustio samo jednim pogledom. - Tako mi je drago što ste mi se pridružili, draga moja. Ništa nije tako depresivno kao kad čovjek sam ruča. Imam finog Camparija. - Podigao je još jednu kristalnu bocu. - Mogu li vas nagovoriti da ga kušate? Otvorila je usta kako bi progovorila, ali riječi nisu izlazile. Bljesak zadovoljstva u njegovim očima naveo ju je da korakne naprijed. - Vrlo rado. - Whitney je hodala prema stolu. Što se više približavala, to je strah u njoj rastao. To je iracionalno, pomislila je. Izgleda poput nečijeg pompoznog strica. Ali strah je rastao. Njegove oči, shvatila je, kao da nikada ne trepću. Samo je zurio i zurio i zurio. Morala se koncentrirati na to da joj ruka

bude mirna kad je posegnula za čašom. - Vaša je kuća, gospodine Dimitri, doista vrijedna divljenja. - To smatram velikim komplimentom od nekoga s vašim profesionalnim ugledom. Imao sam sreće da sam je našao u tako kratkom roku. - Pijuckao je, a zatim bijelim ubrusom delikatno dotaknuo usta. - Vlasnici su bili - dovoljno ljubazni da mi je prepuste na nekoliko tjedana. Veoma volim vrtove. Ugodno osvježenje na ovoj ljepljivoj vrućini. - Uljudno je zaobišao stol kako bi joj pridržao stolicu. Whitney je morala obuzdati nalet panike i gnušanja. - Sigurno ste gladni nakon dugog putovanja. Pogledala je preko ramena i prisilila se na osmijeh. - Zapravo, sinoć sam prilično dobro večerala, također zahvaljujući vašoj gostoljubivosti. Licem mu je preletio blag izraz znatiželje dok se vraćao do svoje stolice. - Doista? - U džipu što smo ga Douglas i ja preuzeli od vaših - zaposlenika? - Kimnuo je, a ona je nastavila. - Ondje je bila boca finog vina i veoma dobar obrok. Volim beluga kavijar. Vidjela je kavijar, crn i blistav, na ledu kraj sebe. Whitney se poslužila. - Shvaćam. Nije bila sigurna je li ga naljutila ili zabavila. Zagrizla je i nasmiješila se. - Opet moram reći da je vaša smočnica dobro opskrbljena. - Nadam se da će vam se i dalje sviđati moja gostoljubivost. Morate kušati gustu juhu od jastoga, draga moja. Dopustite da vam serviram. - Graciozno i ekonomičnim pokretima, što ne bi očekivala, Dimitri je uronio srebrnu kutlaču u zdjelu juhe. - Remo mi kaže da ste se riješili našega gospodina Lorda. - Hvala vam. Predivno miriše. - Whitney nije žurila, kušajući juhu. - Douglas je postao neka vrsta gnjavaže. - Ovo je igra, govorila je sebi. A ona je tek počela igrati. Malena školjka što ju je nosila lagano se njihala na lančiću dok je uzimala čašu. Igrala je da pobijedi. - Sigurna sam da razumijete. - Svakako. - Dimitri je jeo polako i profinjeno. - Gospodin Lord je za mene već neko vrijeme gnjavaža.

- Ukrasti dokumente vama ispred nosa. - Vidjela je kako su se bijeli, manikirani prsti stegnuli oko žlice. Živac, pomislila je. Sigurno ne podnosi baš dobro činjenicu da je netko napravio budalu od njega. Odoljela je porivu da proguta slinu i nasmiješila se. - Douglas je bio pametan, na svoj način - vedro je rekla. - Šteta što je bio tako sirov. - Valjda se mora priznati da je bio donekle pametan - složio se Dimitri. - Osim ako ne želim svoje ljude okriviti za nesposobnost. - Možda je točno i jedno i drugo. Prihvatio je to laganim kimanjem. - No s druge strane, on je imao vas, Whitney. Smijem li vas zvati Whitney? - Naravno. Priznajem da sam mu pomogla. Vjerujem da treba gledati kako karte padaju. - Veoma mudro. - Bilo je nekoliko prilika kad... - Glas joj je zamro i ona je nastavila jesti juhu. - Ne želim ružno govoriti o mrtvima, gospodine Dimitri, ali Douglas je često bio nepromišljen i nelogičan. Međutim bilo ga je lako voditi. Gledao ju je kako jede, diveći se finim kostima ruku, sjaju zdrave mlade kože u kontrastu sa zelenom haljinom. Bila bi šteta nagrditi je. Možda bi našao nešto u čemu bi mogla biti korisna. Pomislio je da bi je mogao odvesti u svoju kuću u Connecticutu, dostojanstvena i elegantna u vrijeme obroka, pokorna i poslušna u krevetu. - I mlad i privlačan na neki grub način, ne biste li se složili? - O, da. - Uspjela se ponovno nasmiješiti. - Bio je intrigantna promjena tijekom nekoliko tjedana. Na duge staze, sklonija sam muškarcu sa stilom, a ne s izgledom. Malo kavijara, gospodine Dimitri? - Da. - Dok je uzimao posudu od nje, pustio je da njegova koža dotakne njezinu i osjetio kako se ukočila na dodir deformirane ruke. Uzbudio ga je maleni dokaz slabosti. Sjetio se kakvo je zadovoljstvo osjećao dok je gledao kako bogomoljka hvata noćnog leptira - način na koji je vitki, inteligentni kukac privlačio bliže mahniti plijen, strpljivo čekajući dok se otimanje nije usporilo, oslabjelo, pa je na koncu progutao krhka krila. Prije ili kasnije, mladi, slabi i nježni uvijek se predaju. Jednako kao bogomoljka, Dimitri je imao strpljenja, stila i okrutnosti. - Moram reći da mi je teško povjerovati da bi žena vašeg senzibiliteta

mogla ustrijeliti čovjeka. Povrće u ovoj salati posve je svježe. Siguran sam da će vam prijati. - Dok je govorio, počeo je miješati salatu u velikoj zdjeli za posluživanje. - Savršeno za sparno poslijepodne - složila se. - Senzibilnost - nastavila je Whitney, proučavajući vino u svojoj čaši - dolazi nakon potrebe, ne mislite li, gospodine Dimitri? Na kraju krajeva, ja sam poslovna žena. I kao što sam rekla, Douglas je pomalo postao gnjavaža. Vjerujem u prilike. - Podigla je čašu, smiješeći se preko ruba. - Vidjela sam priliku da se riješim gnjavaže i dobijem dokumente. Samo sam ih uzela. Na kraju krajeva, on je bio lopov. - Upravo tako. - Počeo joj se diviti. Premda nije bio posve uvjeren da ne glumi tako smireno držanje, nije se moglo zanijekati da je izvrsnog podrijetla. Rođen kao nezakoniti sin fanatično religiozne žene i putujućeg glazbenika, Dimitri je imao duboko usađeno poštovanje i zavist prema podrijetlu. Tijekom godina morao se zadovoljiti onime što je najbliže tomu. Moć. - Dakle uzeli ste papire i sami našli blago? - Bilo je jednostavno. Iz dokumenata se sve jasno vidi. Jeste li ih pročitali? - Ne. - Ponovno je opazila kako su mu se stegnuli prsti. - Samo jedan dio. - O, dobro, obavili su svoje. - Whitney je počela jesti salatu. - Još uvijek ih nisam sve vidio - blago je rekao, promatrajući je. Pomislila je da su opet spremljeni u džipu kod Douga. - Bojim se da nikad i nećete - rekla mu je, pustivši da joj zadovoljstvo istine opusti živce. - Uništila sam ih nakon što sam završila. Ne volim ostavljati tragove. - Mudro. što ste kanili učiniti s blagom? - Učiniti? - Whitney ga je iznenađeno pogledala. - Pa uživati u njemu, naravno. - Upravo tako - zadovoljno se složio. - A sad ga ja imam. I vas. Pričekala je trenutak, pogledavši ga u oči. Salata joj je umalo zapela u grlu. - Kad čovjek igra, mora prihvatiti mogućnost da izgubi, bez obzira koliko je to mučno. - Dobro rečeno. - Sad ovisim o vašoj gostoljubivosti.

- Posve jasno vidite situaciju, Whitney. To mi je drago. Također mi je drago da imam ljepotu nadohvat ruke. Hrana se neugodno uskomešala u njezinu želucu. Ispružila je čašu, čekajući da je napuni. - Nadam se da me nećete smatrati nepristojnom ako pitam koliko mi dugo kanite pružati svoju gostoljubivost? Napunio je svoju čašu i nazdravio joj. - Ni slučajno. Onoliko dugo koliko budem želio. Svjesna da više ništa ne smije unijeti u želudac, jer možda ne bi ostalo dolje, vrhom je prsta prešla po rubu čaše. - Palo mi je na pamet da možda razmišljate o traženju otkupnine od mojeg oca. - Molim vas, draga moja. - Ovlaš se osmjehnuo, s laganim neodobravanjem. - Mislim da to nisu teme za razgovor tijekom ručka. - Samo sam pomislila. - Moram vas zamoliti da se ne opterećujete takvim stvarima. Više bih volio da se jednostavno opustite i uživate u svojem boravku ovdje. Vjerujem da vam sobe odgovaraju? - Lijepe su. - Shvatila je da sad daleko više želi vrištati nego onda kad se okrenula i ugledala Barnsa. Njegove su blijede oči ostale mirne i otvorene, kao u ribe. Ili mrtvaca. Nakratko je spustila trepavice. - Nisam vam zahvalila na odjeći koja mi je, kad smo već kod toga, silno trebala. - Ne mislite na to. Možda biste željeli prošetati vrtom. - Ustao je i zaobišao stol da joj pridrži stolicu. - Kasnije ćete vjerojatno htjeti malo počinuti. Poslijepodnevna je sparina ovdje nepodnošljiva. - Veoma ste pažljivi. - Spustila je ruku na njegovu, svim se silama trudeći da ne zgrči prste. - Vi ste ovdje gošća, draga moja. Veoma dobrodošla gošća. - Gošća. - Njezin je smiješak opet bio hladan. Njezin je glas bio ironičan, premda se čudila da joj je to uspjelo. - Je li vaš običaj goste zaključavati u njihovim sobama, gospodine Dimitri? - Moj je običaj - rekao je, podigavši njezine prste do svojih usana - zaključavati blago. Hoćemo li prošetati? Whitney je zabacila kosu. Naći će neki izlaz.

Smiješeći mu se, obećala je sebi da će naći izlaz. Ako ga ne nađe - još uvijek je na koži osjećala hladan dodir njegovih usana - umrijet će. - Naravno.

15. poglavlje Zasad je dobro. To nije bio osobito pozitivan stav, ali Whitney nije mogla bolje. Preživjela je prvi dan kao Dimitrijeva »gošća« bez ikakvih problema. I bez ikakvih pametnih ideja o tome kako mu zahvaliti na gostoprimstvu i otići - u jednom komadu. Bio je ljubazan, uljudan. Ispunjavao je svaki njezin hir. Testirala je to izrazivši želju za čokoladnim nabujkom. Poslužen joj je na kraju dugog, izvrsnog obroka od sedam jela. Premda je tijekom tri sata, koliko ih je provela zaključana u sobi tog poslijepodneva, nastojala smisliti neki izlaz, Whitney se nije sjetila baš ničega. Nije mogla provaliti vrata, ni skočiti kroz prozor, a telefon u njezinu dnevnom boravku služio je samo za kućne pozive. Razmišljala je o pokušaju bijega tijekom poslijepodnevne šetnje u vrtu. Još dok je razrađivala pojedinosti, Dimitri joj je ubrao ružičasti ružin pupoljak i povjerio joj kako je mučno što oko posjeda mora imati naoružane čuvare. Osiguranje, kako je on to opisao, jest teret što ga nose uspješni ljudi. Kad su stigli do ruba vrta, ležerno je pokazao jednog od tih čuvara. Muškarac širokih ramena na sebi je imao tamno odijelo i uredne brkove, a nosio je malen, smrtonosan Uzi. Whitney je zaključila da će radije naći suptilniji način bijega od mahnite jurnjave preko otvorenog terena. Dok je bila zatočena u svojim prostorijama, pokušavala je stvoriti neki plan. Njezin će se otac prije ili kasnije zabrinuti zbog njezina poduljeg izbivanja. Ali mogao bi proći još mjesec dana prije nego se to dogodi. Dimitri će u dogledno vrijeme zacijelo htjeti otići s otoka. Vjerojatno uskoro, budući da se dokopao blaga. Hoće li ona poći s njim ili ne - čime bi joj se pružilo više prilika za bijeg - ovisi o njegovim hirovima. Whitney se nije sviđala pomisao da njezina sudbina ovisi o hiru čovjeka koji nanosi rumenilo na obraze i plaća drugima da za njega ubijaju. Zato je cijelo poslijepodne hodala amo-tamo apartmanom, smišljajući i

odbacujući planove, od vezivanja plahta jednu za drugu za spuštanje kroz prozor do kopanja rupe u zidu uz pomoć nožića za maslac. Na koncu je odjenula tanku svilu boje bjelokosti koja se pripijala uz svaku oblinu njezina tijela i blistala od sićušnih bisera. Gotovo je dva sata sjedila nasuprot Dimitriju za dugim, elegantnim stolom od mahagonija koji je sjao mutnim sjajem na svjetlosti dvadeset četiri svijeće. Od puževa do nabujka i Dom Perignona, obrok je bio vrhunski u svim detaljima. Chopinova je glazba tiho svirala u pozadini, a oni su razgovarali o književnosti i umjetnosti. Nije se moglo zanijekati da je Dimitri poznavatelj tih stvari, te da bi se bez problema mogao uklopiti čak i u najekskluzivniji klub. Prije nego je večera završila, raščlanili su dramu Tennesseeja Williamsa, raspravljali o zamršenosti francuskih impresionista i debatirali o nijansama Mikada. Dok joj se nabujak topio u ustima, Whitney je shvatila da žudi za ljepljivom rižom i voćem što ih je jedne noći u špilji dijelila s Dougom. Dok je njezin razgovor s Dimitrijem tekao glatko, sjećala se svih prepirki i prepucavanja s Dougom. Svila je djelovala hladno na njezinim ramenima. U trenu bi haljinu od petsto dolara mijenjala za krutu pamučnu vreću što ju je nosila putem do obale. U danim okolnostima, dok joj je život visio o kocki, možda bi bilo teško reći da se dosađivala. Ali jest, užasno. - Doimate se malo odsutnom večeras, draga moja. - Oh? - Whitney se vratila u sadašnjost. - Ovo je izvrsna večera, gospodine Dimitri. - Ali nije osobito zabavno. Mlada, vitalna žena treba nešto uzbudljivije. - Dobrodušno se osmjehnuvši, pritisnuo je gumb kraj sebe. Gotovo se trenutno pojavio istočnjak u bijelom odijelu. - Gospođica MacAllister i ja popit ćemo kavu u knjižnici. Doista je posebna - dodao je kad je čovjek izišao iz prostorije. - Drago mi je da dijelite moju sklonost pisanoj riječi. Mogla je odbiti, ali pomisao da će vidjeti još dijelova kuće značila je da bi mogla naći neki put za bijeg. Ne može škoditi, zaključila je. Nasmiješila se i gurnula nož u otvorenu večernju torbicu što ju je stavila kraj tanjura.

- Uvijek je užitak provesti večer s muškarcem koji cijeni profinjenije stvari. - Whitney je ustala i zatvorila torbicu. Prihvatila je njegovu ruku i rekla sebi da bi mu, bez oklijevanja, zabila nož u srce čim bi joj se ukazala prilika za to. - Kad čovjek putuje koliko ja putujem - počeo je - često je potrebno sa sobom ponijeti nekoliko važnih stvari. Pravo vino, odgovarajuću glazbu, nekoliko dobrih književnih djela. - Ležerno je hodao kroz kuću, šireći lagan miris kolonjske vode oko sebe. Formalni bijeli večernji sako savršeno mu je pristajao. Osjećao se benevolentnim, tolerantnim. Prošlo je previše tjedana otkako je večerao s mladom, lijepom ženom. Otvorio je visoka dvokrilna vrata knjižnice i uveo je unutra. - Razgledajte ako želite, draga moja - rekao joj je, pokazujući knjige na policama. Iz prostorije su vrata vodila na terasu. To je odmah zapazila. Ako uspije naći neki način da tijekom noći iziđe iz svoje sobe, ovo bi mogao biti put za bijeg. Tada bi još samo morala proći kraj stražara. I njihovih pušaka. Korak po korak, podsjetila se Whitney dok je prstom prelazila po knjigama u kožnim uvezima. - Moj otac ima ovakvu knjižnicu - primijetila je. - Uvijek sam je smatrala ugodnim mjestom za provođenje večeri. - Ugodnije je uz kavu i konjak. - Dimitri je sam natočio konjak, a sluga je ušao i donio srebrni servis. - Dajte Chanu taj nož, draga moja. Veoma je pedantan kad je riječ o pranju suđa. - Whitney se okrenula i vidjela kako je Dimitri promatra s malenim osmijehom i očima koje su je podsjetile na gmaza - bezizražajne, hladne i opasno strpljive. Bez riječi je izvadila nož i pružila ga slugi. Sve psovke koje su joj bile navrh jezika, temperamentni ispad što ga je jedva obuzdavala, ništa joj neće pomoći da se iz ovoga izvuče. - Konjak? - pitao je Dimitri kad ih je Chan ostavio same. - Da, hvala. - Jednako mirna kao i on, Whitney je prešla prostoriju i ispružila ruku. - Jeste li me kanili ubiti tim nožem, draga moja? Slegnula je ramenima, a zatim ispila konjak.

Zakotrljao se njezinim želucem, a potom se smirio. - Palo mi je na pamet. Nasmijao se - dubok, potmuo zvuk, neopisivo neugodan. Opet je razmišljao o bogomoljki i nastojanjima noćnog leptira da se spasi. - Divim vam se, Whitney. Doista. - Dotaknuo je njezinu čašu svojom, zavrtio konjak i popio. - Zacijelo biste ponovno željeli pogledati blago. Na kraju krajeva, danas niste imali mnogo vremena za to, zar ne? - Ne, Remo je bio u velikoj žurbi. - Moja krivnja, draga moja, isključivo moja. - Lagano joj je dotaknuo rame. - Jedva sam čekao da vas upoznam. Kako bih se iskupio, sad ću vam dati vremena koliko god želite. Prišao je policama uz istočni zid i povukao niz knjiga. Whitney se nije iznenadila kad je ugledala šef. Prilično često skrovište. Samo se na trenutak pitala kako je od vlasnika kuće saznao da je ondje. Potom je opet popila konjaka. Bila je sigurna da su mu otkrili svaki aspekt kuće prije nego su mu je... prepustili. Nije ni pokušao sakriti kombinaciju pred njom dok je okretao na brojeve. Prokleto je siguran u sebe, pomislila je Whitney i zapamtila slijed. Čovjek koji je tako siguran u sebe zaslužuje da dobije nogom u dupe. - Ah. - Zvuk je podsjećao na uzdah nad mirisom raskošnog jela dok je vadio staru škrinju. Već ju je dao očistiti, pa je drvo blistalo. - Sjajan komad za kolekcionare. - Da. - Whitney je vrtjela konjak u čaši. Jedan od najboljih što ih je ikad okusila. Pitala se kakve, bi koristi imala od toga da mu ga baci u lice. - I ja sam to pomislila. Oprezno ju je držao u rukama, gotovo s oklijevanjem, poput oca s novorođenčetom. - Teško mi je zamisliti da bi netko s tako nježnim rukama kopao zemlju, čak ni za ovo. Whitney se nasmiješila, pomislivši na sve što su njezine nježne ruke proživjele tijekom proteklih tjedan dana. - Nisam baš previše sklona manualnom radu, ali bilo je nužno. - Okrenula je ruku, kritički je proučavajući. - Priznajem, planirala sam poći na manikuru prije nego je Remo donio vaš - poziv. Ova je malena pustolovina užasno loše djelovala na moje ruke.

- Sutra ćemo se za to pobrinuti. U međuvremenu - spustio je škrinju na širok stol - uživajte. Whitney ga je poslušala, prišla škrinji i podigla poklopac. Dragulji nisu bili ništa manje impresivni nego tog jutra. Zavukla je ruku unutra i izvadila ogrlicu od dijamanata i safira kojoj se Doug divio. Ne, zlurado je uživao nad njom, prisjetila se uz lagan osmijeh. Ravnat će se po tome. - Veličanstveno - dahnula je. - Apsolutno veličanstveno. Čovjeku mogu dojaditi uredne niske malenih bisera. - U ruci držite otprilike četvrt milijuna dolara. Usne su joj se izvile u osmijeh. - Ugodna pomisao. Srce mu je malo brže kucalo dok ju je promatrao kako drži dragulje blizu sebe, onako kako je kraljica možda činila, nedugo prije svojega poniženja i smrti. - Takvim je draguljima mjesto na ženskoj koži. - Da. - Nasmijala se i prislonila ih uza se. Safiri su sjali poput tamnih, blistavih očiju. Dijamanti su uzbudljivo podrhtavali. - Prelijepa je i nesumnjivo skupa, ali ovo... - Vratila je ogrlicu u škrinju i izabrala dijamantnu ogrlicu od više redova dragulja. - Ovo je nešto posebno. Što mislite, kako ju je Marija uspjela preuzeti od kontese? - Znači, vjerujete da je to zloglasna ogrlica iz Dijamantne afere? - Opet mu je priuštila zadovoljstvo. - Volim to vjerovati. - Whitney je pustila da joj ogrlica klizi kroz prste i hvata svjetlost. Kao što je Doug jednom rekao za Sydney, bilo je kao da istodobno drži vrelinu i led. - Volim vjerovati da je bila dovoljno pametna da uzvrati istom mjerom ljudima koji su je pokušavali iskoristiti. - Isprobala je narukvicu od rubina, razmišljajući. - Gerald Lebrun živio je poput siromaha, a ispod dasaka na podu imao je kraljičinu otkupninu. Neobično, ne mislite li? - Odanost je neobična, osim ako nije pojačana strahom. - Uzeo je ogrlicu iz njezine ruke, proučavajući je. Prvi je put vidjela neuljepšanu pohlepu. Oči su mu sjale, slično kao Barnsove kad je uperio cijev u njezino koljeno. Polako se pojavio njegov jezik, pa je oblizao usne. Kad je ponovno progovorio, njegov je glas imao rezonancu, žestinu jednog evangelista. - Sama Revolucija, fascinantno vrijeme prevrata, smrti, odmazde. Možete li to osjetiti dok ovo držite u

rukama? Krv, očaj, požuda, moć. Seljaci i političari zbacuju stoljećima staru monarhiju. Kako? - Nasmiješio joj se dok su mu dijamanti blistali u rukama, a oči mu grozničavo sjale. - Strah. Ima li boljeg naziva od Vladavine terora? Ima li prikladnije nagrade od taštine mrtve kraljice? Uživao je. Whitney je to vidjela u njegovim očima. Nije se radilo samo o draguljima već o krvi na njima. Osjetila je kako njezin strah nestaje pod valovima gnušanja. Doug je imao pravo, shvatila je. Pobjeda je važna. Još nije izgubila. - Čovjek poput Lorda bi sve ovo prodao na crno, za djelić prave vrijednosti. Seljačina. - Opet je podigla čašu. - Čovjek poput vas zasigurno ima drukčije planove. - Perceptivna, a ne samo lijepa. - Svoju je drugu ženu oženio jer joj je koža bila čista poput svježeg vrhnja. Riješio se nje jer joj je mozak bio otprilike jednake kakvoće. Whitney postaje sve intrigantnija. Mirniji, prebirao je po ogrlici. - Kanim uživati u blagu. Novčana vrijednost mi malo znači. Ja sam veoma bogat čovjek. - To nije rečeno usputno, već s užitkom. Biti bogat jednako je važno kao muževnost, kao um. Više, pomislio je, jer novac može nadomjestiti pomanjkanje i jednog i drugog. - Skupljanje - prešao je prstom po narukvici i do njezina zapešća - stvari postalo je hobi. Katkad, opsesivan hobi. Može to nazvati hobijem, pomislila je. Koliko je puta ubio za škrinju i njezin sadržaj, a ipak mu to ne znači ništa više nego šaka kamenčića jarkih boja nekom dječaku. Svim je silama nastojala ukloniti izraz odbojnosti s lica i prizvuk optuživanja iz glasa. - Hoćete li me smatrati lošim igračem kad bih vam rekla kako bih željela da niste bili baš tako uspješni u ovom hobiju? - Uzdahnula je i rukom prešla po blještavim draguljima. - Prilično mi se sviđala pomisao da budem vlasnica svega ovoga. - Upravo suprotno, cijenim vašu iskrenost. - Ostavivši je kraj škrinje, Dimitri je pošao uliti kavu u šalice. - Koliko sam shvatio, prilično ste se namučili za Marijino blago. - Da, ja - Whitney se prekinula. - Znatiželjna sam, gospodine Dimitri, kako ste zapravo saznali za blago?

- Posao. Vrhnja, draga moja? - Ne, hvala. Crnu. - Nastojeći suzbiti svoju nestrpljivost, Whitney je prišla servisu za kavu. - Je li vam Lord pričao o Whitakeru? - pitao je njezin domaćin. Whitney je prihvatila kavu, a zatim se prisilila da sjedne. - Samo da je došao do papira, a potom ih odlučio ponuditi na tržištu. - Whitaker je bio pomalo glup, ali je katkad imao dovoljno pameti. Jednom je bio poslovni partner Harolda R. Bennetta. Je li vam poznato to ime? - Naravno. - Mirno je to rekla, ali joj je um počeo mahnito raditi. Nije li Doug jednom spomenuo nekog generala? Da, postojao je general koji je o dokumentima pregovarao s lady Smythe-Wright. - Bennett je umirovljeni general s pet zvjezdica i veoma dobar poslovni čovjek. Poslovao je s mojim ocem - profesionalno i na terenu za golf, što je gotovo ista stvar. - Uvijek sam više volio šah od golfa - primijetio je Dimitri. U svili boje bjelokosti tako je blještala da je mogla zamijeniti staklenu kraljicu koja je sad u krhotinama. Sjećao se kako je dobro pristajala njegovoj ruci. - Dakle, poznat vam je ugled generala Bennetta. - Dobro je poznat kao pokrovitelj umjetnosti, te kao kolekcionar starina i unikata. Prije nekoliko godina vodio je ekspediciju u Karipskom moru i pronašao potonuli španjolski galion. Izvukao je nekih pet i pol milijuna u artefaktima, zlatnicima i draguljima. Ono što se Whitaker pretvarao da radi, Bennett je radio. I to veoma uspješno. - Dobro ste informirani. To mi se sviđa. - Dodao je vrhnje i dvije pune čajne žličice šećera u svoju kavu. - Bennett uživa u lovu, recimo to tako. Egipat, Novi Zeland i Kongo, ondje je tražio i našao neprocjenjivo. Prema onome što je rekao Whitaker, bio je u prvim fazama nagodbe s lady Smythe-Wright za preuzimanje dokumenata što ih je ona naslijedila. Whitaker je imao svojih veza, kao i određenog šarma kad je riječ o ženama. Uspio je sklopiti nagodbu Bennettu ispred nosa. Ali nažalost, bio je amater. Whitney se malodušno sjetila priče. - Znači, od njega ste saznali gdje se nalaze papiri, te angažirali Douglasa da ih ukrade. - Pribavi - delikatno ju je ispravio. - Whitaker je odbio, čak i pod

pritiskom, reći mi što sadrže svi dokumenti, ali mi je rekao da Bennettov interes u prvom redu proizlazi iz kulturne vrijednosti blaga, njegove povijesti. Prirodno, pomisao da bih mogao pribaviti blago koje je pripadalo Mariji Antoaneti, kojoj se posebno divim zbog njezine ambicioznosti i sklonosti obilju, bila je neodoljiva. - Prirodno. Ako ne kanite prodati sadržaj škrinje, gospodine Dimitri, što planirate s tim učiniti? - Pa, imati ga, Whitney. - Nasmiješio joj se. - Dodirivati ga, promatrati ga. Posjedovati ga. Dok ju je Dougov stav frustrirao, barem ga je razumjela. Blago je doživljavao kao sredstvo do cilja. Dimitri ga smatra osobnom imovinom. Desetak joj je prigovora palo na um. Potisnula ih je. - Sigurna sam da bi Marija to odobravala. Dok je razmišljao o tome, Dimitri se zagledao u strop. Kraljevske su ga ličnosti također fascinirale. - Odobravala bi, da. Pohlepa se smatra jednim od sedam smrtnih grijeha, ali tako malo ljudi razumije njezino temeljno zadovoljstvo. - Dotaknuo je usta platnenim ubrusom prije nego je ustao. - Nadam se da ćete mi oprostiti, draga moja, navikao sam rano odlaziti na spavanje. - Pritisnuo je maleni gumb, vješto umetnut u rezbarije na polici iznad kamina. - Možda biste željeli izabrati neku knjigu prije nego pođete gore? - Molim vas, nemojte misliti da me morate zabavljati, gospodine Dimitri. Bit ću sasvim zadovoljna i sama, samo ću razgledavati. Još se jednom nasmiješio i potapšao je po ruci. - Možda drugi put, Whitney. Siguran sam da vam je potreban odmor nakon doživljaja u proteklih nekoliko tjedana. - Začulo se tiho kucanje na vratima... - Remo će vas otpratiti do vaše sobe. Lijepo spavajte. - Hvala vam. - Odložila je šalicu kave i ustala, ali je napravila samo dva koraka kad ju je Dimitri čvrsto uhvatio za zapešće. Spustila je pogled na manikirane nokte i batrljak. - Narukvica, draga moja. - Njegovi su je prsti tako snažno stisnuli da ih je osjetila na kostima. Nije se lecnula. - Oprostite - vedro je rekla i ispružila ruku. Dimitri je skinuo zlato i rubine s njezina zapešća.

- Pridružit ćete mi se na doručku, nadam se. - Naravno. - Whitney je krenula prema vratima, zastavši dok ih je Dimitri otvarao. Stajala je u klopci između njega i Rema. - Laku noć. - Laku noć, Whitney. Hodala je u hladnoj tišini dok se za njom nisu zaključala vrata dnevnog boravka. - Kujin sin. - Osjećajući gnušanje, skinula je fine talijanske cipele i bacila ih o zid. U klopci, pomislila je. Zaključana jednako uredno kao i škrinja s blagom - da bi je mogao promatrati, dodirivati. Posjedovati. - Da ne bi - glasno je rekla. Željela je plakati i tuliti, udarati šakama po zatvorenim vratima. Umjesto toga skinula je svilenu haljinu i ostavila je na podu, te ljutitim koracima ušla u spavaću sobu. Naći će neki način, obećala si je. Naći će neki izlaz, a tada će Dimitri platiti za svaku minutu što ju je provela kao njegova zatočenica. Na trenutak je naslonila čelo na ormar jer je poriv da zaplače bio gotovo previše snažan da bi mu odoljela. Nakon što je uspostavila kontrolu nad sobom, Whitney je iz ormara izvadila zelenkasto-plavi kimono. Mora razmisliti, to je sve. Samo mora razmisliti. Miris cvijeća prožimao je prostoriju. Zraka, zaključila je i zaputila se do francuskih vrata što su vodila na sićušan balkon spavaće sobe. Stisnutih zuba, naglo je otvorila vrata. Padat će kiša, pomislila je. Dobro, kiša i vjetar razbistrit će njezinu glavu. Oslonivši se na ogradu, nagnula se van i zagledala prema zaljevu. Kako se uspjela uvaliti u ovu zbrku, pitala se. Odgovor je bio jednostavan, dvije riječi. Doug Lord. Na kraju krajeva, bavila se svojim poslom kad je on uletio u njezin život i uvukao je u lov na blago, među ubojice i lopove. U ovom trenutku, umjesto da je zatočena kao neka princeza iz bajke, sjedila bi u nekom ugodnom zadimljenom klubu i gledala ljude koji se prave važni svojom odjećom ili novim frizurama. Normalne stvari, mračno je pomislila. Pogledaj je sad, zatvorena u kući na Madagaskaru s nasmiješenim sredovječnim ubojicom i njegovom pratnjom. U New Yorku ona ima pratnju, i nitko se ne bi usudio nekamo je zaključati. - Doug Lord - glasno je progunđala, a zatim je smućeno spustila pogled

kad je nečija ruka uhvatila njezinu na ogradi. Whitney je uvukla dah kako bi vrisnula kad se pojavila glava. - Da, to sam ja - kroza zube je procijedio Doug. - Sad mi pomogni da se popnem, dovraga. Zaboravila je sve što je maločas mislila o njemu i sagnula se kako bi mu lice obasula poljupcima. Tko kaže da ne postoji konjica? - Gledaj, šećeru, cijenim ovakvu dobrodošlicu, ali ruke mi počinju kliziti. Pomogni mi. - Kako si me našao? - pitala je dok mu je pomagala da se popne preko ograde. - Mislila sam da nikad nećeš doći. Ondje vani ima stražara s odvratnim malenim strojnicama. Moja su vrata zaključana izvana i... - Isuse, da sam se sjetio koliko pričaš, ne bih se trudio. - Lagano je skočio na noge. - Douglase. - Opet je poželjela zaplakati, ali je potisnula suze. - Tako je lijepo od tebe što si svratio. - Je li? - Ušao je kroz francuska vrata u raskošnu spavaću sobu. - Pa, nisam bio siguran želiš li društvo - osobito nakon one ugodne večere s Dimitrijem. - Zar si promatrao? - Bio sam u blizini. - Okrenuo se i opipao finu svilu kimona. - On ti je ovo dao? Suzila je oči na njegov ton, uzdigla bradu. - Što točno želiš reći? - Čini se zgodnim gnjezdašcem. - Prišao je komodi i podigao čep kristalne bočice parfema. - Sve udobnosti doma, je li? - Mrzim kad moram ustvrditi očito, ali ti si magarac. - A što si ti? - Vratio je čep u bočicu. - Hodaš naokolo u otmjenim svilenim haljinama što ih je kupio za tebe, piješ šampanjac s njim, dopuštaš mu da stavlja ruke na tebe? - Stavlja ruke na mene? - Polako je izgovorila te riječi, kao da ih želi dobro shvatiti. Doug ju je odmjerio pogledom od bosih nogu do mliječno bijele kože njezina vrata. - Doista znaš kako se treba smiješiti muškarcu, zar ne, šećeru? Koji je tvoj dio?

Whitney je odmjerenim koracima pošla prema njemu, zamahnula i pljusnula ga što je snažnije mogla. Dugi se trenutak nije čulo ništa osim njihova disanja i vjetra koji je vani jačao. - Ovoga puta ćeš se nekažnjeno izvući - tiho je rekao Doug dok je nadlanicom prelazio po svojem obrazu. - Nemoj to ponovno pokušati. Ja nisam džentlmen kao tvoj Dimitri. - Samo idi - šapnula je Whitney. - Idi, dovraga. Ne trebam te. U svojoj je nutrini osjećao bol, daleko jaču od one na obrazu. - Zar misliš da ja to ne vidim? - Ništa ti ne vidiš. - Reći ću ti što sam vidio, šećeru. Vidio sam prazan hotelski apartman. Vidio sam da ste ti i škrinja nestale. I vidio sam tebe ovdje, kako uživaš uz onoga gada dok jedete janjeće kotlete. - Više bi volio da sam vezana za stup kreveta s bambusom ispod noktiju. - Okrenula mu je leda. - Žao mi je što sam te razočarala. - Pa, zašto mi onda ne kažeš koji se vrag događa? - Zašto bih? - Bijesno je nadlanicom obrisala suzu. Prokletstvo, mrzila je plakati. Još gore, mrzila je plakati zbog muškarca. - Već si odlučio. Veoma ograničeno. Doug je prošao rukom kroz kosu i poželio nešto popiti. - Slušaj, ludim već satima. Trebao mi je veći dio poslijepodneva da nađem ovo mjesto, a zatim sam se morao provući kraj stražara. - A jedan od njih, nije dodao taj podatak, leži u grmlju prerezana vrata. - Kad sam stigao ovamo, vidio sam tebe odjevenu poput princeze, kako se preko stola smiješiš Dimitriju kao da ste najbolji prijatelji. - Što sam, dovraga, trebala učiniti? Trčati naokolo naga, pljunuti mu u oko? Prokletstvo, moj je život na kocki. Ako moram igrati igru dok ne nađem neki izlaz, onda ću je igrati. Možeš me nazvati kukavicom ako želiš. Ali ne kurvom. - Opet se okrenula prema njemu, a oči su joj bile tamne, vlažne i gnjevne. - Ne kurvom, razumiješ? Osjećao se kao da je upravo udario nešto maleno, mekano i bespomoćno. Nije bio siguran hoće li je naći živu, a kad ju je našao, doimala se tako smirenom, tako lijepom. I još gore, kao da u svojim rukama ima potpunu kontrolu. Ali zar je nije već trebao upoznati?

- Nisam tako mislio. Oprosti. - Nervozno je počeo šetkati. Uzeo je ružu iz vaze i slomio stabljiku. - Kriste, ne znam što govorim. Posve sam lud otkako sam ušao u hotel, a tebe nije bilo. Svašta sam zamišljao - i da ću zakasniti da spriječim bilo koju od tih strahota. Ravnodušno je pogledao kapljicu krvi na svojem prstu gdje je trn probio kožu. Morao je duboko udahnuti, i morao je to reći smireno. - Dovraga, Whitney, stalo mi je, doista mi je stalo do tebe. Nisam znao što ću naći kad stignem ovamo. Obrisala je još jednu suzu i šmrcnula. - Bio si zabrinut za mene? - Da. - Slegnuo je ramenima, a zatim je zgnječenu ružu bacio na pod. Nikako joj ne bi mogao objasniti, čak ni sebi ne bi mogao objasniti, mučnu strepnju, krivnju, strah što ih je proživio tijekom tih beskrajnih sati. - Nisam te želio tako napasti. - Je li to isprika? - Da, dovraga. - Naglo se okrenuo, a na licu su mu se miješali frustriranost i bijes. - Želiš da pužem? - Možda. - Nasmiješila se i pošla prema njemu. - Možda kasnije. - Isuse. - Ruke mu nisu bile posve mirne kad su obujmile njezino lice, ali usta su mu bila čvrsta, i pomalo očajnička. - Mislio sam da te više nikad neću vidjeti. - Znam. - Privinula se uz njega, mahnita od olakšanja. - Samo me malo drži. - Kad iziđemo odavde, držat ću te koliko god želiš. - Uhvativši je za ramena, odmaknuo ju je od sebe. - Moraš mi ispričati što se dogodilo i kakav je ovdje raspored. Kimnula je, a potom se spustila na rub kreveta. Zašto su joj koljena popustila sada kad se pojavila nada? - Došli su Remo i onaj ljigavi Barns. - Vidio je kako je brzo, nervozno progutala slinu i ponovno prokleo sebe. - Ozlijedili su te? - Ne. Nije prošlo mnogo vremena otkako si otišao. Upravo sam si pripremila kupku. - Zašto te nisu ondje držali do mojeg povratka?

Whitney je podigla nogu i zagledala se u svoje nožne prste. - Jer sam im rekla da sam te ubila. U jednom se trenutku njegovo lice pretvorilo u izraz nevjerice. - Što? - Pa, nije ih bilo teško uvjeriti da sam mnogo pametnija od tebe i da sam ti prosvirala mozak kako bih imala blago samo za sebe. Na kraju krajeva, oni su činili isto jedan drugomu čim bi im se ukazala prva prilika, a ja sam bila uvjerljiva. - Pametnija od mene? - Nemoj se vrijeđati, dragi. - Povjerovali su ti? - Ne osobito zadovoljan, gurnuo je ruke u džepove. - Povjerovali su da me sredila mršava ženska. Ja sam profesionalac. - Bilo mi je mrsko ukaljati tvoj ugled, ali tada mi se to činilo dobrom idejom. - Dimitri je također povjerovao? - Očito. Odlučila sam glumiti materijalističku, nemilosrdnu ženu koja zna zgrabiti priliku. Vjerujem da je prilično očaran mnome. - Kladim se. - Željela sam mu pljunuti u oko - rekla je tako vatreno da je Doug uzdigao obrvu. - Još uvijek želim priliku za to. Čak mislim da nije ljudsko biće, samo klizi s jednog mjesta na drugo i za sobom ostavlja ljigavi trag, hvaleći se svojom sklonošću finijim stvarima. Želi skupljati blago kao što neki dječačić skuplja čokoladice. Želi otvarati kutiju, gledati, dodirivati i razmišljati o vrištanju ljudi dok pada giljotina. Želi iznova proživjeti strah, vidjeti krv. Na taj mu način to više znači. Svi životi koje je uništio kako bi se dočepao blaga ništa mu ne znače. - Stisnula je prste oko Jacquesove školjke. - Ne znače mu baš ništa. Doug joj je prišao i kleknuo ispred nje. - Pljunut ćemo mu u oko. - Prvi je put svojim prstima stisnuo njezine na školjki. - Obećavam. Znaš li kamo ga je spremio? - Blago? - Na licu joj se pojavio hladan osmijeh. - O, da, silno je uživao dok mi ga je pokazivao. Tako je prokleto siguran u sebe, tako je siguran da me stjerao u kut. Doug ju je povukao na noge. - Idemo po blago, šećeru.

Trebalo mu je malo manje od dvije minute za otvaranje brave. Samo malo odškrinuvši vrata, provirio je u hodnik kako bi vidio gdje su stražari. - U redu, sad idemo brzo i tiho. Whitney je zavukla ruku u njegovu i zakoračila u hodnik. U kući je vladala tišina. Očito su svi odlazili na počinak kad i Dimitri. Po mraku su sišli stubištem u prizemlje. Zrak je bio težak od vonja pogrebnog zavoda, cvijeća i sredstva za poliranje namještaja. Whitney je kretnjom ruke Dougu pokazala put. Držeći se uza zid, polako su napredovali prema knjižnici. Dimitri se nije potrudio zaključati vrata. Doug je bio pomalo razočaran, ali i malo zabrinut jer se sve činilo previše lakim. Ušli su. Kiša je počela udarati po prozorima. Whitney je pošla ravno do polica uz istočni zid i odmaknula dio knjiga. - Ovdje je - šapnula je. - Kombinacija je pedeset dva desno, trideset šest lijevo... - Odakle znaš kombinaciju? - Vidjela sam ga kako otvara sef. Osjećajući se nelagodno, Doug je ispružio ruku prema brojčaniku. - Zašto, dovraga, nije to skrivao pred tobom? - progunđao je kad je počeo okretati. - Dobro, što je dalje? - Još pet lijevo, zatim dvanaest desno. - Zadržavala je dah dok je Doug pritiskao ručicu. Vrata sefa bešumno su se otvorila. - Dođi tatici - mrmljao je Doug dok je izvlačio kutiju. Provjerio je njezinu težinu prije nego se nasmiješio Whitney. Želio ju je otvoriti, samo još jednom zaviriti. Likovati. Bit će drugih prilika. - Idemo odavde. - Zvuči kao izvrsna ideja. - Provukavši ruku ispod njegove, krenula je prema vratima terase. - Hoćemo li ovim putem kako ne bismo uznemirivali našega domaćina? - Mislim da je to veoma obzirno. - Kad je posegnuo za kvakom, vrata su se širom otvorila. Pred njima su stajala tri muškarca, a njihovo je oružje svjetlucalo od kiše. U sredini je bio Remo, cereći se. - Gospodin Dimitri ne želi da odete prije nego vas počasti pićem. - Da, svakako. - Vrata knjižnice su se otvorila. Još uvijek u bijelom

večernjem sakou, Dimitri je ušao. - Ne mogu dopustiti da moji gosti izlaze na kišu. Molim vas, vratite se i sjednite. - Ljubazan domaćin prišao je baru i natočio konjak u čaše. - Draga moja, ta vam boja izvrsno pristaje. Doug je osjetio cijev Remova pištolja u dnu svoje kralješnice. - Ne bih želio smetati. - Besmislice, besmislice. - Vrtio je konjak u čaši kad se okrenuo. Na njegov je dodir prostoriju obasjalo svjetlo. Whitney bi se u tom trenutku bila spremna zakleti da njegove oči uopće nisu imale boje. - Sjednite. - Tiha je naredba bila šarmantna poput siktanja zmije. Osjećajući pritisak cijevi pištolja, Doug je pošao naprijed. U jednoj je ruci nosio škrinju, a drugom je držao Whitney za ruku. - Ništa nije ravno konjaku za kišne večeri. - Upravo tako. - Uljudno im je pružio čaše. - Whitney... - Njezino je ime izgovorio uz uzdah dok je pokazivao stolicu. - Razočaran sam. - Nisam joj dao mogućnost izbora. - Doug je arogantno pogledao Dimitrija. - Žena poput nje brine se za svoju kožu. - Divim se viteštvu, osobito od strane od koje se to ne bi očekivalo. - Nazdravio je Dougu prije nego je popio gutljaj. - Bojim se da sam cijelo vrijeme znao za Whitneynu nesretnu privrženost vama. Draga moja, zar ste doista mislili da sam povjerovao da ste ubili našeg gospodina Lorda? Slegnula je ramenima i, premda su joj dlanovi bili znojni na čaši, popila malo konjaka. - Valjda moram malo doraditi svoju vještinu laganja. - Doista, imate veoma izražajne oči. 'Čak i u tvojim očima vidim tvoje izmučeno srce' - citirao je iz Richarda II. svojim milozvučnim, poetskim glasom. - Međutim ipak sam uživao u našoj zajedničkoj večeri. Whitney je obrisala ruku o kratak donji dio kućne haljine. - Bojim se da je meni bilo pomalo dosadno. Usne su mu se izvile. Svi u prostoriji znali su da bi trebala samo jedna njegova riječ, samo jedna, i ona bi umrla. Međutim on se odlučio tiho nasmijati. - Žene su tako nestabilna stvorenja, slažete li se, gospodine Lord? - Neke imaju osobito dobar ukus. - Čudi me da bi netko s urođenim stilom poput gospođice MacAllister bio sklon nekomu iz vaše klase. Ali - slegnuo je ramenima - ljubav je za

mene uvijek bila zagonetka. Remo, preuzmi škrinju od gospodina Lorda, molim te. I njegovo oružje. Samo zasad sve stavi na stol. Dok su se izvršavale njegove naredbe, Dimitri je pijuckao konjak i doimao se duboko zamišljenim. - Riskirao sam kad sam zaključio da ćete željeti vratiti i gospođicu MacAllister i blago. Nakon što je prošlo toliko vremena, nakon ove veoma intrigantne igre šaha što smo je igrali, moram reći da sam razočaran što sam vas tako lako matirao. Nadao sam se da će na kraju biti barem malo uzbudljivije. - Ako želite svoje momke poslati odavde, vi i ja bismo vjerojatno uspjeli nešto smisliti. Opet se nasmijao, ledeno. - Bojim se da su moji dani fizičkih obračuna završili, gospodine Lord. Više volim suptilnije načine rješavanja nesuglasica. - Nož u leđa? Dimitri je samo uzdigao obrvu na Whitneyno pitanje. - Prisiljen sam priznati da biste me lako nadmašili u obračunu jedan na jedan, gospodine Lord. Na kraju krajeva, vi ste mladi i u dobroj fizičkoj kondiciji. Bojim se da se ja moram osloniti na svoje osoblje. Dakle... - Prstom je dotaknuo usne. - Što bismo trebali učiniti u ovoj situaciji? O, kako uživa u ovome, mračno je pomislila Whitney. On je poput pauka koji veselo plete mrežu kako bi hvatao muhe tako da im može sisati krv. Želio je vidjeti kako se znoje. Budući da nije postojao nikakav izlaz, zavukla je ruku u Dougovu i stisnula je. Neće puzati pred njim. I neće se znojiti. - Meni se čini, gospodine Lord, da je vaša sudbina sasvim jasna. U biti, vi ste već tjednima mrtav čovjek. To je samo pitanje metode. Doug je progutao konjak i osmjehnuo se. - Nemojte da vas požurujem. - Ne, ne, mnogo sam razmišljao o tome. Doista mnogo. Nažalost, ovdje nemam sve što mi je potrebno da to obavim na način koji mi je najdraži. No vjerujem da Remo silno želi riješiti taj problem. Premda je prilično brljavio na ovom projektu, smatram da konačni uspjeh zaslužuje nagradu. - Dimitri je izvadio jednu od svojih mirisnih crnih cigareta. - Dat ću ti gospodina Lorda, Remo. - Pripalio je cigaretu i gledao kroz dim. - Ubij ga polako. Doug je ispod lijevog uha osjetio hladnu cijev pištolja. - Imate li nešto

protiv da najprije popijem konjak? - Baš ništa. - Uljudno kimnuvši, Dimitri je svoju pozornost usmjerio na Whitney. - Što se vas tiče, draga moja, možda bih radije još nekoliko dana uživao u vašem društvu. Mislio sam da bismo mogli podijeliti neka zajednička zadovoljstva. Međutim... - Otresao je pepeo u kristalnu pepeljaru. - U danim bi okolnostima to zakompliciralo stvari. Jedan od mojih ljudi divi vam se otkako sam mu pokazao vašu fotografiju. Ljubav na prvi pogled. - Zagladio je prorijeđenu kosu od čela. - Barns, uzmi je uz moj blagoslov. Ali budi uredniji ovoga puta, molim te. - Ne! - Doug je skočio sa stolice. U trenu su mu stegnuli ruke iza leđa, a cijev pištolja zabila mu se u kožu vrata. Kad je čuo kako se Barns smijulji, otimao se unatoč svemu tome. - Ona vrijedi više od toga - očajnički je rekao. - Njezin bi otac platio milijun, dva milijuna, da je dobije natrag. Nemoj biti budala, Dimitri. Ako je predaš ovom malom ljigavcu, ništa ti neće vrijediti. - Ne gledamo svi baš sve kroz novac, gospodine Lord - mirno će Dimitri. - Na kocki je pitanje načela, shvaćate. Jednako čvrsto vjerujem u nagrađivanje kao i u discipliniranje. - Pogled mu je skrenuo na osakaćenu šaku. - Da, jednako čvrsto. Vodi ga, Remo, počeo je stvarati gužvu. - Miči ruke s mene. - Skočivši na noge, Whitney je bacila sadržaj čaše u Barnsovo lice. Bijes ju je nosio, pa je stisnula šaku i tresnula ga ravno u nos. Njegov povik i krv što je štrcnula pružili su joj trenutak zadovoljstva. Doug je slijedio njezin primjer i, oslonivši se na čovjeka iza sebe, zamahnuo nogom i šutnuo čovjeka ispred sebe točno ispod brade. Možda bi ih u tom trenutku pokosili da Dimitri nije dao znak. Uživao je gledajući borbu već osuđenih. Mirno je izvadio deringer iz unutrašnjeg džepa i pucao u strop. - Sad je dosta - rekao im je, kao da se obraća neposlušnim adolescentima. Tolerantno je gledao kako Doug privlači Whitney k sebi. Posebno je volio Shakespeareove tragedije koje govore o nesretnim ljubavnicima - ne samo zbog ljepote riječi, već i zbog beznađa njihove situacije. - Ja sam razuman čovjek, i romantičan u srcu. Kako bih vam priuštio malo više zajedničkih trenutaka, gospođica MacAllister smije poći s Remom dok on obavlja pogubljenje. - Pogubljenje - prezirno će Whitney, a u glasu joj se osjećao sav otrov što ga očajna žena može skupiti.

- Umorstvo, Dimitri, ne zvuči tako čisto i hladno. Zavaravaš se kad vjeruješ da si kulturan i ugodan. Zar misliš da svileni večernji sako može sakriti ono što jesi, i ono što nikad nećeš biti? Ti si najobičnija vrana, Dimitri, vrana koja čeprka po strvinama. Čak i ne ubijaš za sebe. - Inače, ne. - Glas mu je postao leden. Oni od njegovih ljudi koji su već čuli taj ton, naglo su se ukočili. - Međutim možda bih u ovom slučaju trebao napraviti izuzetak. - Spustio je svoj maleni pištolj. Vrata terase su se naglo otvorila, uz razbijanje stakla. - Ruke uvis. - Zapovijed je bila autoritativna, izgovorena na engleskom s otmjenim francuskim naglaskom. Doug nije čekao ishod, već je gurnuo Whitney iza naslonjača. Vidio je kako Barns hvata svoj pištolj. Metak je raznio njegovo iscereno lice. - Kuća je opkoljena. - Deset naoružanih muškaraca ušlo je u knjižnicu, sa spremnim puškama. - Franco Dimitri, uhićeni ste zbog umorstva, planiranja umorstva, otmice... - Moj Bože - mrmljala je Whitney dok se popis nastavljao. - Ovo doista jest konjica. - Da. - Doug je odahnuo od olakšanja, držeći je uza se. Također je i policija, pomislio je. Ni on neće mirisati poput ruže. Ugledao je, s osjećajima neizbježnosti i gnušanja, kako ulazi muškarac s bijelim šeširom. - Trebao sam nanjušiti policajca - progunđao je. Muškarac bujne bijele kose ušao je u prostoriju, doimajući se nestrpljivim. - U redu, gdje je ta cura? Doug je gledao kako se Whitneyne oči šire sve dok se nije činilo da joj pokrivaju cijelo lice. Zatim je, uz vedri smijeh, skočila iz skrovišta iza naslonjača. - Tata!

16. poglavlje Nije trebalo dugo da malgaška policija isprazni prostoriju. Whitney je gledala kako se stavljaju lisičine na Dimitrijevo zapešće ispod debelog gumba za manšete ukrašenog smaragdom. - Whitney, gospodine Lord. - Dimitrijev je glas ostao blag, kulturan, miran. Čovjek u njegovu položaju shvaćao je privremene neuspjehe. Ali njegove oči, dok je pogledom prelazio po njima, bile su posve bezizražajne. - Siguran sam, da, posve siguran da ćemo se ponovno vidjeti. - Gledat ćemo te na vijestima u jedanaest uvečer - rekao mu je Doug. - Dužan sam vam - Dimitri je kimnuo. - Uvijek vraćam svoje dugove. Whitney je nakratko susrela njegov pogled i nasmiješila se. Ponovno je prstima dotaknula školjku što joj je visjela oko vrata. - Za Jacquesa - tiho je rekla - nadam se da će za tebe naći dovoljno mračnu rupu. - Zatim je zagnjurila lice u očev sako. - Tako mi je drago da te vidim. - Objašnjenja. - No MacAllister ju je trenutak čvrsto stisnuo uza se. - Da ih čujemo, Whitney. Odmaknula se od njega, a oči su joj se smijale. - Što da objasnim? Nastojao je potisnuti smiješak, ali nije bio osobito uspješan. - Ništa se ne mijenja. - Kako je majka? Nadam se da joj nisi rekao da me slijediš naokolo. - Dobro je. Misli da sam poslovno u Rimu. Da sam joj rekao da našu jedinu kćer lovim po Madagaskaru, danima ne bi mogla igrati bridž. - Tako si mudar. - Srdačno ga je poljubila. - Kako si znao da me treba loviti po Madagaskaru? - Vjerujem da si upoznala generala Bennetta? Whitney se okrenula i ugledala visokog, vitkog muškarca sa strogim, ozbiljnim očima.

- Naravno. - Pružila mu je ruku kao da se nalaze na otmjenoj koktelzabavi. Kod Stevensonovih, pretprošle godine. Kako ste, generale? O, ne vjerujem da ste upoznali Douglasa. Doug... - Whitney ga je pozvala kretnjom ruke, a nalazio se na drugoj strani prostorije i davao smušenu izjavu jednom od malgaških policajaca. Zahvalan na odgodi, pošao je prema njoj. - Tata, generale Bennett, ovo je Douglas Lord. Doug je onaj koji je ukrao dokumente, generale. Smiješak je postao pomalo ukočen na Dougovu licu. - Drago mi je. - Mnogo dugujete Dougu - rekla je generalu dok je u džepu očeva sakoa tražila cigaretu. - Dugujem - zapjenio se general. - Taj lopov... - On je držao dokumente na sigurnom, podalje od Dimitrijevih ruku. Pritom riskirajući vlastiti život - dodala je i podigla cigaretu, čekajući da joj netko pripali. Doug je to učinio, odlučivši da će objašnjenja ipak prepustiti njoj. Namignula mu je dok je ispuhivala dim. - Vidite, sve je počelo kad je Dimitri angažirao Douga da ukrade papire. Naravno, Doug je odmah znao da su neprocjenjivi i da ih treba držati podalje od pogrešnih ruku. Uvukla je dim, a potom izražajno zamahnula cigaretom. - Doslovce je vlastiti život stavio na kocku kako bi ih sačuvao. Ne mogu vam reći koliko mi je puta ponovio da će to biti neprocjenjivi doprinos društvu ako nađemo blago. Nije li tako, Doug? - Pa, ja... - Tako je skroman. Doista moraš biti ponosan na ono što si učinio, dragi. Na kraju krajeva, umalo si poginuo dok si osiguravao blago za fondaciju generala Bennetta. - Nije to ništa - progunđao je Doug. Vidio je kako duga počinje blijedjeti. - Ništa? - Whitney je odmahnula glavom. - Generale, kao čovjek od akcije znat ćete cijeniti ono što je Doug proživio kako bi spriječio da se Dimitri dočepa blaga. Da ga se dočepa - ponovila je. - Namjeravao ga je zadržati za sebe. Kako bi se valjao u njemu - dodala je i iskosa pogledala Douga. - A ono zapravo, kako se svi slažemo, pripada društvu. - Da, ali... - Prije nego izrazite svoju zahvalnost, generale - prekinula ga je - bila

bih vam zahvalna kad biste mi točno objasnili kako ste stigli ovamo. Dugujemo vam naše živote. Osjećajući se polaskanim, i smućenim, general je počeo objašnjavati. Whitakerov nećak, užasnut stričevom sudbinom, obratio se generalu i priznao mu sve što je znao. Što je bilo mnogo. Kad je general upozoren na ono što se događalo, nije nimalo oklijevao. Policija je bila Dimitriju na tragu prije nego su Whitney i Doug izišli iz aviona u Antananarivu. Dimitrijev je trag doveo do Douga, a Dougov, zahvaljujući njihovim ludorijama u New Yorku i D.C.-u, do Whitney. Imala je razloga biti zahvalna uvijek revnim paparazzima na nekoliko zrnatih fotografija u tabloidima što ih je redovito proučavala tajnica njezina oca. Nakon kratkog sastanka s ujakom Maxom u Washingtonu general i MacAllister angažirali su privatnog detektiva. Čovjek s bijelim šeširom ušao im je u trag, goneći ih poput Dimitrija. Kad su iskočili iz vlaka koji je vozio u Tamatave, general i MacAllister bili su u avionu za Madagaskar. Tamošnja je policija bila više nego spremna surađivati u hvatanju međunarodnog kriminalca. - Fascinantno - rekla je Whitney kad se činilo da će generalov monolog potrajati do zore. - Doista fascinantno. Jasno mi je kako ste zavrijedili onih pet zvjezdica. - Provukavši ruku ispod njegove, nasmiješila se. - Spasili ste mi život, generale. Nadam se da ćete mi priuštiti zadovoljstvo da vam pokažem blago. Drsko se nasmiješila preko ramena i povela ga odande. MacAllister je izvadio kutiju cigareta i otvorio je, ponudivši Douga. - Nitko ne zna muljati kao Whitney - ležerno je rekao. - Mislim da niste upoznali Brickmana. - Pokazao je čovjeka sa šeširom. - I ranije je radio za mene, jedan od najboljih. On je isto rekao za vas. Doug je promatrao čovjeka sa šeširom. Obojica su shvatila s kim imaju posla. - Vi ste bili kraj kanala, odmah iza Rema. Brickman se sjetio krokodila i nasmiješio se. - Bilo mi je zadovoljstvo. - Dakle. - MacAllister je pogledao jednog pa drugog. Nije mogao uspjeti u poslovnom svijetu a da nije znao što se događa u umovima drugih ljudi.... - Zašto ne uzmemo neko piće i vi mi ispričate što se doista dogodilo? Doug je upalio svoj upaljač i proučavao MacAllisterovo lice. Preplanulo

i glatko, siguran znak bogatstva. Njegov je glas zvučao autoritativno. Oči koje su ga promatrale bile su tamne poput viskija, zabavljale su se kao Whitneyne. Dougove su se usne izvile u osmijeh. - Dimitri je svinja, ali ima dobro opskrbljen bar. Viski? Bila je gotovo zora kad je Doug promatrao Whitney. Ležala je sklupčana, naga, ispod tanke plahte. Na usnama joj je lebdio lagan osmijeh, kao da sanja o uzbuđenju vođenja ljubavi što su ga dijelili nakon povratka u hotel. Ali disala je polako i ravnomjerno dok je spavala snom iscrpljenosti. Želio ju je dotaknuti, ali nije. Razmišljao je o tome da joj ostavi poruku. Ali nije. On je onaj koji jest, što jest. Lopov, nomad, samotnjak. Po drugi put u životu držao je svijet u svojim rukama, i drugi je put nestao. Bit će moguće, nakon nekog vremena, uvjeriti samog sebe da mu se ponovno ukazala velika prilika. Kraj duge. Baš kao što će biti moguće, nakon veoma dugo vremena, uvjeriti samog sebe da su on i Whitney imali kratku ljubavnu avanturu. Zabava i igre, ništa ozbiljno. Uvjerit će sebe jer se one proklete spone stežu oko njega. Trebalo ih je slomiti sad, ili nikad. Još uvijek je imao kartu za Pariz, kao i ček na pet tisuća dolara što mu ga je general ispunio nakon što ga je Whitney uvjerila da Dougu duguje golemu zahvalnost. Ali vidio je izraz u očima policajaca, privatnog detektiva koji je prepoznao prevaranta i lopova čim ga je vidio. Zaslužio je predah, ali sljedeća je mračna uličica odmah iza ugla. Doug je pogledao naprtnjaču i pomislio na njezinu bilježnicu. Znao je da račun iznosi više od pet tisuća koliko sad ima na raspolaganju. Pošao je onamo i prekopavao po njezinoj naprtnjači dok nije našao malenu bilježnicu i olovku. Nakon ukupnog zbroja, zbog kojeg je uzdigao obrvu, napisao je kratku poruku. Dužan sam ti, šećeru. Spustivši oboje u naprtnjaču, još ju je jednom pogledao kako spava.

Izišao je iz sobe poput lopova, što je i bio, tiho i hitro. Čim se probudila, Whitney je znala da je otišao. Nije se radilo o činjenici da je krevet kraj nje prazan. Druga bi žena možda pretpostavila da je izišao na kavu ili u šetnju. Druga bi ga žena možda zazvala promuklim, pospanim glasom. Ona je znala da je otišao. Po naravi je bila takva da se izravno suočava sa situacijama kad nije postojala druga mogućnost. Whitney je ustala, razmaknula zavjese i počela se pakirati. Budući da je tišina bila nepodnošljiva, upalila je radio ne potraživši neku određenu postaju. Opazila je kutije na podu. Svjesna da se mora nečim baviti, počela ih je otvarati. Prsti su joj klizili po finom rublju što ga je Doug kupio za nju. Osmjehnula se kad je ugledala račun s otiskom njezine kreditne kartice. Zaključivši da će joj cinizam biti najbolja obrana, Whitney je odjenula svijetloplavi komplet donjeg rublja. Na kraju krajeva, ona ga je platila. Odbacivši kutiju u stranu, skinula je poklopac sa sljedeće. Haljina je bila raskošna, veličanstvene plave boje, sjetila se, boje leptira koje je vidjela i divila im se. Cinizam i svi drugi obrambeni mehanizmi iz temelja su se poljuljali. Progutavši suze, gurnula je haljinu natrag u kutiju. Ne bi odgovarala za putovanje, rekla je sebi i izvukla zgužvane hlače iz naprtnjače. Za nekoliko će sati opet biti u New Yorku, u vlastitoj sredini, okružena vlastitim prijateljima. Doug Lord će biti neodređena, i skupa, uspomena. To je sve. Odjevena, spakirana, i posve mirna, pošla se odjaviti iz hotela i sastati s ocem. Već je bio u predvorju, hodajući amo-tamo, nestrpljiv. Poslovi su bili u pripremi. Sladoledarski je posao nemilosrdan. - Gdje ti je momak? - pitao je. - Tata, doista. - Whitney je potpisala račun i posve mirnom rukom. - Žena nema momke. Ona ima ljubavnike. - Nasmiješila se hotelskom poslužitelju i slijedila ga do automobila što ga je njezin otac naručio. Ljutito je otpuhnuo kroz nos, ne osobito zadovoljan njezinom terminologijom. - Dakle, gdje je on? - Doug? - Ravnodušno je pogledala oca preko ramena dok je ulazila u

stražnji dio limuzine. - Pa, nemam pojma. Možda u Parizu - imao je kartu. Namrštivši se, MacAllister se smjestio na sjedalu. - Koji se vrag događa, Whitney? - Mislim da ću nekoliko dana provesti na Long Islandu kad se vratimo. Kažem ti, sva ova putovanja iscrpljuju. - Whitney. - Pokrio je njezinu ruku svojom i upotrijebio ton kakvim se služio od njezine druge godine. Nikad nije bio osobito uspješan. - Zašto je otišao? Posegnula je u očev džep, izvadila njegovu kutiju cigareta i izabrala jednu. Zureći ravno naprijed, lupkala je cigaretom po zlatnom poklopcu. - Jer je to njegov stil. Iskrasti se usred noći, bešumno, bez riječi. On je lopov, znaš. - To mi je rekao sinoć dok si ti bila zauzeta muljanjem Bennettu. Prokletstvo, Whitney, kad je završio svoju priču, kosa mi se nakostriješila. Bilo je gore od čitanja detektivovih izvještaja. Vas dvoje ste umalo poginuli pet-šest puta. - I nas je to tada pomalo zabrinjavalo - promrmljala je. - Mojem bi čiru silno koristilo kad bi se udala za onog praznoglavog bezveznjaka Carlysea. - Žalim, onda bih ga ja dobila. Zagledao se u cigaretu koju još nije pripalila. - Stekao sam dojam da si privržena tom mladom lopovu kojeg si pokupila. - Privržena. - Cigareta se prepolovila u njezinim prstima. - Ne, radilo se isključivo o poslu. - Suze su joj ispunile oči i izlile se, ali je nastavila mirno govoriti. - Bilo mi je dosadno, a on mi je pružao zabavu. - Zabavu? - Skupu zabavu - dodala je. - Gad je otišao, a ostao mi je dužan dvanaest tisuća tristo pedeset osam dolara i četrdeset sedam centi. MacAllister je izvadio rupčić i obrisao joj obraze. - Čovjek doista može proplakati kad izgubi nekoliko tisuća - promrmljao je. - I meni se to često događa. - Nije se čak ni oprostio - šapnula je. Sklupčavši se uz oca, plakala je jer se činilo da ništa drugo ne može učiniti.

New York u kolovozu zna biti opak. Sparina može visjeti, treperiti, naslađivati se i valjati se. Kad se štrajk djelatnika čistoće poklopio s valom sparine, ljudi su postali napeti i nervozni. Čak i sretnici koji su mogli pucnuti prstima i pozvati klimatiziranu limuzinu, postajali su mrzovoljni nakon dva tjedna temperatura oko trideset pet stupnjeva. To je bilo razdoblje kad su svi, koji su si to mogli priuštiti, bježali iz grada na otoke, na selo, u Europu. Whitney je bilo dosta putovanja. Ostala je na Manhattanu i kad je većina njezinih prijatelja i poznanika otputovala. Odbila je pozive za krstarenje Egejskim morem, tjedan na talijanskoj rivijeri i mjesec dana bračnog putovanja u zemlji po njezinom izboru. Radila je jer je to bio zanimljiv način ignoriranja sparine. Igrala se jer je to bilo produktivnije od čišćenja. Razmišljala je o putovanju na Istok, ali - tek toliko da bude tvrdoglava - u rujnu, kad se svi ostali vrate u New York. Kad se vratila s Madagaskara, počastila se divljim, neobuzdanim odlascima u kupovinu. Pola onoga što je kupila još uvijek visi, netaknuto, u već ionako pretrpanom ormaru. Odlazila je u klubove svake večeri tijekom više od dva tjedna, prelazeći iz jednog u drugi, a u krevet bi se rušila nakon svanuća. Kad je izgubila zanimanje za to, takvom se žestinom bacila na posao da su njezini prijatelji počeli gunđati. Jedna je stvar iscrpljivati se zabavama, a sasvim je nešto drugo činiti to radom. Whitney je radila ono što joj je najbolje išlo. Posve ih je ignorirala. - Tade, nemoj ponovno raditi budalu od sebe. To jednostavno ne mogu podnijeti. - Glas joj je bio nemaran, ali više suosjećajan nego okrutan. Tijekom nekoliko proteklih tjedana umalo ju je uvjerio da mu je do nje stalo gotovo jednako kao i do njegove zbirke svilenih kravata. - Whitney... - Plavokos, dotjeran, i pomalo pijan, stajao je pred vratima njezina stana i nastojao smisliti najbolji način na koji bi se mogao uvući unutra. Bez problema mu je to onemogućila. - Bili bismo dobar tim. Nije važno što moja majka misli da si mušičava. Mušičava. Whitney je zakolutala očima na tu riječ. - Slušaj svoju majku, Tade. Bila bih savršeno grozna supruga. Dakle

vrati se dolje da te vozač može odvesti kući. Znaš da ne smiješ popiti više od dva martinija. - Whitney. - Zgrabio ju je i poljubio sa strašću, premda ne i sa stilom. - Dopusti da Charlesa pošaljem kući. Ostat ću noćas ovdje. - Tvoja bi majka poslala Nacionalnu gardu - podsjetila ga je, izvukavši se iz njegova zagrljaja. - Sad pođi kući i odspavaj taj treći martini. Sutra ćeš se bolje osjećati. - Ne shvaćaš me ozbiljno. - Sebe ne shvaćam ozbiljno - ispravila ga je i potapšala po obrazu. - Pođi sad, i slušaj majku. Pred nosom mu je zatvorila vrata. - Staru nadžak-babu. Duboko uzdahnuvši, prišla je baru. Nakon večeri s Tadom zaslužila je piće prije spavanja. Da nije bila tako nemirna, tako... što god, nikad mu ne bi dopustila da je uvjeri kako joj je potrebna večer opere i ugodnog društva. Opera ne zauzima visoko mjesto na njezinu popisu užitaka, a Tad nikad nije bio osobito ugodno društvo. Ulila je poveću količinu konjaka u čašu. - Natoči dva, hoćeš li, šećeru? Prsti su joj se stegnuli oko čaše, a srce zapelo u grlu. Ali nije se lecnula, nije se okrenula. Whitney je mirno okrenula drugu čašu i napunila je. - Još uvijek se provlačiš kroz ključanice, Douglase? Na sebi je imala haljinu što ju je kupio u Diégo-Suarezu. Stotinama ju je puta zamišljao u njoj. Nije znao da ju je sad prvi put odjenula, te da je to učinila iz prkosa. Niti je znao da je upravo zbog haljine cijelu večer razmišljala o njemu. - Prilično si dokasna ostala vani, zar ne? Rekla je sebi da je dovoljno snažna da bi ovo izdržala. Na kraju krajeva, imala je dovoljno tjedana da ga preboli. Uzdigla je obrvu i okrenula se. Bio je odjeven u crno, i to mu je dobro pristajalo. Obična crna majica, uske crne traperice. Kostim njegova zanata, pomislila je dok mu je pružala čašu. Učinilo joj se da mu je lice mršavije, oči intenzivnije, a zatim je nastojala uopće ne misliti. - Kako je bilo u Parizu?

- Dobro. - Uzeo je čašu i potisnuo poriv da joj dotakne ruku. - Kako si ti? - Kako izgledam? - To je bio izravan izazov. Pogledaj me, zahtijevala je. Dobro me pogledaj. Učinio je to. Kosa joj se glatko spuštala niz jedno rame, pridržavana dijamantnom kopčom u obliku polumjeseca. Lice je bilo baš onakvo kakvog se sjećao: blijedo, hladno, otmjeno. Oči su joj bile tamne i arogantne dok ga je promatrala preko ruba čaše. - Sjajno izgledaš - progunđao je. - Hvala. Dakle čemu dugujem neočekivano zadovoljstvo? Uvježbavao je što će reći, kako će to reći, nekoliko desetaka puta tijekom proteklog tjedna. Toliko je boravio u New Yorku, dvoumeći se hoće li poći k njoj ili ne. - Samo sam želio vidjeti kako si - promrmljao je u čašu. - Kako slatko. - Slušaj, znam da zacijelo misliš da sam ti zbrisao. - Uz dug od dvanaest tisuća tristo pedeset osam dolara i četrdeset sedam centi. Ispustio je neki zvuk koji je mogao biti smijeh. - Ništa se ne mijenja. - Jesi li došao vratiti ono što si mi dužan, kako si napisao u poruci? - Došao sam jer sam morao, dovraga. - O? - Ravnodušno je ispila piće. Jedva se obuzdala da ne baci čašu o zid. - Imaš li na umu još neki pothvat za koji ti je potrebna gotovina? - Ako želiš biti neugodna, samo izvoli. - Spustio je čašu na stol, uz tresak. Trenutak je zurila u njega, a potom je odmahnula glavom. Okrenuvši mu leđa, odložila je svoju čašu i oslonila se dlanovima na stol. Prvi put otkako ju je upoznao, ramena su joj se zgrbila i glas joj se doimao umornim. - Ne, ne želim biti neugodna, Doug. Malo sam umorna. Vidio si da sam dobro. Zašto sad ne odeš istim putem kojim si došao? - Whitney. - Ne diraj me - promrmljala je prije nego je koraknuo prema njoj. Tihi,

ravnodušni glas nije uspio u potpunosti prikriti tračak očajanja. Podigao je ruke, dlanova okrenutih prema njoj, a zatim ih spustio uz tijelo. - Dobro. - Trenutak je hodao prostorijom, pokušavajući se vratiti na svoj prvobitni plan napada. - Znaš, imao sam prilično mnogo sreće u Parizu. Počistio sam pet soba u Hotelu de Crillon. - Čestitam. - Dobro mi je išlo, vjerojatno sam sljedećih šest mjeseci mogao potkradati turiste. - Zavukao je palčeve u džepove. - Pa, zašto nisi? - Jednostavno nije bilo zabavno. Nastaju problemi kada ti tvoj posao više nije zabavan, znaš. Okrenula se, govoreći sebi da je kukavički ne suočiti se s njim. - Vjerojatno. Vratio si se u Sjedinjene Države radi promjene ambijenta? - Vratio sam se jer više nisam mogao boraviti daleko od tebe. Njezin se izraz nije promijenio, ali je opazio da je ispreplela prste u prvom vanjskom znaku živaca što ga je ikad kod nje vidio. - O? - jednostavno je rekla. - To mi se čini neobičnom tvrdnjom. Nisam te izbacila iz hotelske sobe u Diégo-Suarezu. - Ne. - Pogledom je polako prelazio po njezinu licu, kao da želi nešto naći. - Nisi me izbacila. - Zašto si onda otišao? - Jer da sam ostao, tada bih učinio ono što ću valjda učiniti sada. - Ukrasti moju torbicu? - pitala je i drsko zabacila glavu. - Zaprositi te. To je bio prvi put, možda i jedini, da je vidio kako su se njezina usta zabezeknuto otvorila i tako ostala. Izgledala je kao da joj je netko upravo svom težinom stao na nogu. Nadao se malo emotivnijoj reakciji. - Vidim da te to očaralo. - Odlučivši da će se sam poslužiti, odnio je čašu natrag do bara. - Prilično smiješna ideja, čovjek poput mene želi oženiti ženu poput tebe. Ne znam, možda je nešto bilo u zraku ili tomu slično, ali u Parizu su mi se po glavi počele motati čudne zamisli, o osnivanju obitelji, smirivanju. Djeci. Whitney je uspjela zatvoriti usta. - Jesu? - Jednako kao i Doug,

zaključila je da joj treba još jedno piće. - Govoriš o braku u smislu dok nas smrt ne rastavi i zajedničkog povrata poreza? - Da. Zaključio sam da sam tradicionalan. Čak do toga. - Kad je nešto odlučio napraviti, onda je to napravio kako treba. Takvo ponašanje ne djeluje uvijek, ali to je njegov stil. Zavukao je ruku u džep i izvadio prsten. Dijamant je uhvatio svjetlost i bljesnuo. Whitney se svjesno potrudila zadržati usta zatvorena. - Gdje si? - Nisam ga ukrao - prasnuo je. Osjećajući se glupo, bacio ga je u zrak, uhvatio i stisnuo u dlanu. - Tako je - priznao je i napola se osmjehnuo. - Dijamant potječe iz Marijina blaga. Spremio sam ga u džep - valjda se to može nazvati refleksnim činom. Razmišljao sam o tome da ga prodam, ali - Otvorio je šaku i zagledao se u prsten. - Dao sam ga umetnuti u Parizu. - Shvaćam. - Gledaj, znam da si željela da blago pripadne muzejima, a veći dio i jest. - To ga je još uvijek boljelo. - O tome se naveliko pisalo u pariškim novinama. Fondacija Bennett pronalazi plijen tragične kraljice, dijamantna ogrlica stvara nove teorije, i tako dalje. Slegnuo je ramenima, nastojeći ne razmišljati o svim onim lijepim, blještavim draguljima. - Odlučio sam se zadovoljiti jednim kamenom. Premda su me samo dva komada onog nakita mogla osigurati za cijeli život. - Ponovno je slegnuo ramenima i podigao prsten, držeći ga za tanak zlatan kolut. - Ako to muči tvoju savjest, izvadit ću prokleti kamen i poslati ga Bennettu. - Nemoj vrijeđati. - Vještim mu je pokretom istrgnula prsten iz ruke. - Moj zaručnički prsten ne ide ni u kakav muzej. Osim toga... - Široko mu se nasmiješila. - Također vjerujem da bi neki djelići povijesti trebali pripadati nekom pojedincu. Onako, praktično. - Dobacila mu je svoj hladan pogled, uzdignute obrve. - Jesi li dovoljno tradicionalan da se spustiš na koljeno? - Čak ni za tebe, šećeru. - Uhvatio ju je za lijevo zapešće, uzeo joj prsten i stavio ga na njezin prst. Promatrao ju je dugim i mirnim pogledom. - Dogovoreno? - Dogovoreno - složila se, a potom se nasmijala i bacila u njegov