Nora Roberts - Vruci led

mrljom koja se širila na leđima njegove uredne bijele odore. - Doug, isplati li se sve to? Nestrpljivo je promatrao uzvisinu iznad njihovih glava. - Što? - Tvoj završetak duge, tvoje blago. Ti te ljudi žele mrtvoga - ti želiš zveckati zlatom u džepu. - Želim više od zveckanja zlatom u džepu, šećeru. Kupat ću se u zlatu. - Dok se ti kupaš, oni će pucati u tebe. - Da, ali imat ću nešto. - Okrenuo je glavu i pogledao je u oči. - I ranije su pucali u mene. Već godinama bježim. Uzvratila mu je jednako žarkim pogledom. - Kad namjeravaš prestati? - Kad nešto budem imao. A ovog ću se puta pobrinuti da to dobijem. Da. - Ispuhnuo je dugi dim. Kako bi joj mogao objasniti kako je to probuditi se ujutro samo s dvadeset dolara i svojom pameću? Bi li mu vjerovala kad bi joj rekao kako zna da je rođen za nešto više, a ne sitne krađe? Obdaren je mozgom, usavršio je vještinu, i samo mu treba ulog. Veliki. - Da, isplati se. Trenutak je šutjela, svjesna da nikad neće doista razumjeti potrebu da se nešto ima. Najprije ti to mora nedostajati. Nije jednostavno kao pohlepa, što bi razumjela. Kompleksno je poput ambicije i osobno poput snova. Bez obzira je li još uvijek slijedila svoj prvi nagon ili je riječ o nečemu dubljem, uz njega je. - Zaputili su se na sjever - prvi je čovjek rekao da je tako odredio Remo. Namjeravaju nas stjerati u kut ovdje, ili nas kane istjerati van gdje nas mogu uhvatiti. - Logično. - Kao da je skupi kolumbijski, dodavali se jedno drugomu virdžinijski duhan. - Dakle noćas ostajemo ovdje. - Ovdje? - Što bliže kolibama a da nas ne opaze. - Sa žaljenjem je ugasio cigaretu kad je dogorjela do filtra. - Poći ćemo dalje odmah nakon svanuća. Whitney ga je uhvatila za ruku. - Želim više. Zagledao se u nju na način koji ju je podsjetio na trenutak kraj vodopada. - Više čega? - Gone me i pucali su u mene. Prije nekoliko minuta ležala sam iza debla

i pitala se koliko ću još živjeti. - Morala je duboko udahnuti kako bi zadržala miran glas, ali njezin se pogled nije pokolebao. - Mogu izgubiti jednako mnogo kao i ti, Doug. Želim vidjeti papire. Pitao se kad će ga stjerati u kut. Samo se nadao da će među njima biti više bliskosti kada to učini. Odjednom je shvatio da je prestao tražiti prilike da je se riješi. Činilo se da je na koncu ipak uzeo partnera. Ali to ne mora značiti pola-pola. Prišao je svojoj naprtnjači, te u omotnici potražio pismo koje još nije bilo prevedeno. Budući da nije prevedeno, zaključio je da nije onako važno kao ostali dokumenti. S druge strane, nije ga mogao pročitati. Whitney bi mu mogla otkriti nešto korisno. - Evo. - Pružio joj je pomno zaštićenu stranicu i opet sjeo na zemlju. Promatrali su jedno drugo, oprezni, nepovjerljivi, prije nego je Whitney spustila pogled na list papira. Pismo je potjecalo je iz listopada 1794. - Draga Louise - čitala je. - Dok pišem ovo pismo, molim se da će stići do tebe i da ćeš biti dobro. Čak i ovdje, tako mnogo kilometara daleko, do nas dopiru vijesti o Francuskoj. Ovo je naselje maleno, a mnogi ljudi hodaju oborenih pogleda. Pobjegli smo od jednog rata i dobili prijetnju drugog. Čini se da se nikad ne može pobjeći političkim intrigama. Svakoga dana tražimo francuske trupe, egzil druge kraljice, a moje srce ne zna hoće li im se radovati ili se od njih skrivati. - Ipak, ovdje ima određene ljepote. More je blizu, pa ujutro šećem s Danielle i skupljam školjke. Tako je odrasla tijekom posljednjih mjeseci, vidjela je više, čula više od onoga što bi bilo koja majka poželjela svojoj kćeri. No iz njezinih očiju ipak nestaje strah. Bere cvijeće - cvijeće kakvo nikad nigdje nisam vidjela. Premda Gerald još uvijek oplakuje kraljicu, osjećam da, s vremenom, ovdje možemo biti sretni. - Pišem ti, Louise, kako bih te zamolila da ponovno razmisliš o tome da nam se pridružiš. Ne možeš biti sigurna čak ni u Dijonu. Čujem priče o spaljenim i opljačkanim domovima, o ljudima koji su odvučeni u zatvor i u smrt. Ovdje je jedan mladi čovjek koji je primio vijest da su njegovi roditelji istjerani iz njihova doma blizu Versaillesa i obješeni. Noću sanjam o tebi i očajnički strepim za tvoj život. Želim da moja sestra bude uz mene, Louise, sigurna. Gerald će otvoriti prodavaonicu, a Danielle i ja smo zasadile vrt. Naši su životi jednostavni, ali nema giljotine, i nema terora.

- Ima tako mnogo toga o čemu želim razgovarati s tobom, sestro. Ima stvari o kojima se ne usuđujem pisati u pismu. Mogu ti jedino reći da je Gerald primio poruku, i zadatak od kraljice samo nekoliko mjeseci prije njezine smrti. To ga opterećuje. U običnoj drvenoj kutiji drži dio Francuske i Marije, a to mu ne da mira. Preklinjem te, nemoj se držati onoga što se okrenulo protiv tebe. Nemoj svoje srce predati onomu što je zasigurno gotovo, kao što je učinio moj muž. Otiđi iz Francuske i onoga što je prošlost, Louise. Dođi u Diégo-Suarez. Voli te tvoja sestra Magdaline. Whitney mu je polako vratila pismo. - Znaš li što je to? - Pismo. - Budući da nije ostao posve bezosjećajan, Doug je vratio pismo u omotnicu. - Obitelj je došla ovamo kako bi pobjegla od Revolucije. Prema drugim dokumentima, taj je Gerald bio neka vrsta sluge Marije Antoanete. - Važno je - promrmljala je. - Itekako. Svaki dokument u ovoj omotnici je važan jer svaki čini djelić slagalice. Gledala ga je kako sprema omotnicu u svoju naprtnjaču. - I to je sve? - Što još? - Dobacio joj je pogled. - Naravno, žao mi je te dame, ali već je dugo pokojna. Ja sam živ. - Spustio je ruku na naprtnjaču. - Ovo će mi pomoći da živim točno onako kako oduvijek želim. - To je pismo staro gotovo dva stoljeća. - Tako je, a jedino iz tog pisma što još uvijek postoji je ono u malenoj drvenoj kutiji. To će biti moje. Trenutak ga je proučavala, žarki pogled, senzibilna usta. Uzdahnula je i odmahnula glavom. - Život nije jednostavan, zar ne? - Ne. - Osjećao je potrebu maknuti joj s lica žalostan izraz, pa se nasmiješio. - Tko želi da bude? Mislit će kasnije, odlučila je Whitney. Kasnije će zahtijevati da joj pokaže ostale dokumente. Sad se željela jedino odmarati, tijelo i um. Ustala je. - Što sada? - Sada... - Preletio je pogledom neposrednu okolinu. - Morat ćemo se zadovoljiti ovim smještajem. Nakon što su duboko u šumi na brdu napravili

primitivan kamp, pojeli su meso što su ga dobili od Merina i popili palmino vino. Nisu zapalili vatru. Tijekom noći naizmjence su spavali i čuvali stražu. Prvi put otkako su započeli s ovim zajedničkim putovanjem, jedva da su razgovarali. Među njima se ispriječila opasnost i sjećanje na divlji, bezumni trenutak ispod slapa. Zora je u šumu donijela zrake zlata, pruge roza boje, maglovito zelenilo. Miris je podsjećao na staklenik čija su vrata upravo otvorena. Svjetlost je bila sanjarska, zrak blag, a nosio je veseli cvrkut ptica koje pozdravljaju sunce. Rosa je blistala na listovima i navlažila tlo. Na svijetu postoje kutovi raja. Lijena, zadovoljna, Whitney se stisnula uz toplinu kraj sebe. Uzdahnula je kad joj je ruka pomilovala kosu. Zadovoljna osjećajima koji su je prožimali, namjestila je rame na muško rame i usnula. Vrijeme je brzo prolazilo dok ju je ovako promatrao. Doug si je priuštio trenutak uživanja nakon duge, napete noći. Prelijepa je. A kad spava, doima se nekako nježno i blago, što njezin oštar jezik skriva kad je u punoj brzini. Oči su često dominirale na njezinu licu. Sad, dok su zatvorene, može se diviti čistoj ljepoti njezinih finih kostiju, besprijekornoj čistoći njezine kože. Muškarac može veoma brzo i veoma duboko pasti s ovakvom ženom. Premda je bio siguran na nogama, Doug je već jednom ili dvaput posrnuo. Želio je voditi ljubav s njom, polako, raskošno, na mekanom krevetu punom jastuka, pokrivenom svilom, osvijetljenom svijećama. Njegova je mašta bez problema zamislila prizor. Želio je to, ali želio je mnogo toga u životu. Doug je jednim od najvećih uspjeha smatrao sposobnost odvajanja onoga što želiš od onoga što možeš dobiti, te onoga što možeš dobiti od onoga što će se isplatiti. Želio je Whitney, te ima dobre izglede dobiti je, ali instinkt ga je upozoravao da se to ne bi isplatilo. Žena poput nje ima načina za nabacivanje uzica na muškarca - a potom bi ih potezala kad se dobro stegnu. Nije imao namjeru dopustiti da ga netko sputava, ili veže uza se. Uzmi novac i bježi, podsjetio se. Tako se zove igra. Whitney se u snu promeškoljila i uzdahnula. On je isto učinio budan. Vrijeme je za malo udaljenosti, zaključio je. Ispružio je ruku i prodrmao je za rame. - Ustaj i blistaj, vojvotkinjo. - Hmmm? - Jednostavno se sklupčala uz njega, topla i mazna poput

usnule mačke. Bio je prisiljen ispustiti veoma dug, veoma spor dah. - Whitney, pokreni dupe. Izraz je prodro kroz maglu sna. Namrštila se i otvorila oči. - Nisam sigurna da slušanje tvojeg šarmantnog glasa svakog jutra vrijedi pedeset posto blaga. - Nećemo zajedno ostarjeti. Kad god poželiš odustati, samo reci. Tada je shvatila da su njihova tijela priljubljena jedno uz drugo, kao da su ljubavnici nakon noći strasti i ljubavi. Jedna se tanka, elegantna obrva uzdigla. - Što misliš da radiš, Douglase? - Budim te - ravnodušno će on. - Ti si ta koja je počela puzati po meni. Znaš kako ti je teško odoljeti mojem tijelu. - Ne, ali znam koliko mi je teško odoljeti porivu da mu nanesem poneki ožiljak. - Odgurnula ga je, sjela i zabacila kosu. - O, Bože! Imao je brze reflekse. Opet se našla pod njim tako naglo da je ostala bez daha. Premda to niti jedno od njih nije shvatilo, napravio je jednu od rijetkih čisto nesebičnih gesti u svojem životu. Zaštitio je njezino tijelo svojim ne misleći na vlastitu sigurnost, ili na profit. - Što je? - Kriste, zar me uvijek moraš grabiti? - Rezignirano je uzdahnula i pokazala ravno gore. Oprezno je pogledao onamo kamo je pokazivala prstom. Iznad njihovih glava, u krošnjama su stajali deseci lemura. Njihova mršava savijena tijela bila su uspravna, a njihove duge, tanke ruke ispružene prema nebu. S tako istegnutim tijelima poslaganim na granama podsjećali su na skupinu ekstatičnih pogana prilikom žrtvovanja. Doug je opsovao i opustio se. - Viđat ćeš mnogo tih malenih stvorenja - rekao joj je i otkotrljao se u stranu. Učini mi uslugu i nemoj viknuti svaki put kad naletimo na jednog od njih. - Nisam viknula. - Previše su je očaravali da bi se naljutila. Privukla je koljena i obgrlila ih rukama. - Izgleda kao da se mole, ili štuju izlazak sunca. - Tako kaže legenda - složio se Doug kad je počeo uklanjati tragove kampa. Prije ili kasnije, Dimitrijevi će se ljudi vratiti u ovaj kraj. Doug nije želio ostaviti nikakav znak da su oni bili ovdje. - Zapravo, samo se griju. - Više mi se sviđa mistika.

- Dobro. Imat ćeš dovoljno mistike u svojoj novoj haljini. - Dobacio joj je odjevni predmet. - Odjeni je. Dolje moram uzeti još jednu stvar. - Dok kupuješ, zašto ne potražiš nešto atraktivnije? Volim svilu, sirovu ili prerađenu. Nešto u plavoj boji, s nečim što se može omotati oko bokova. - Samo je odjeni - naredio je i nestao. Nimalo zadovoljna, Whitney je ljutito skinula mekanu, skupu i uništenu odjeću što ju je kupila u Washingtonu, te preko glave navukla bezobličnu tuniku. Beživotno joj se spustila do koljena. - Možda s lijepim širokim kožnatim pojasom - gunđala je. - Nešto grimizno s doista upadljivom kopčom. - Prešla je rukom po grubom pamuku i namrštila se. Donji je rub posve pogrešno izrađen, a boja je beznadna. Jednostavno nije htjela izgledati neuredno, bez obzira ide li na balet ili bježi pred mecima. Sjela je na zemlju i izvadila toaletnu torbicu. Barem s licem nešto može učiniti. Kad se Doug vratio, iskušavala je i odbacivala nekoliko različitih načina omatanja velike marame oko ramena. - Ništa - s gnušanjem je rekla - baš ništa ne uspijeva s ovom vrećom. Mislim da bih radije nosila tvoju košulju i hlače. Barem... - Prekinula se kad se okrenula. - Dobri Bože, što je to? - Svinja - rekao je dok se mučio sa zavežljajem u kojem se nešto koprcalo. - Naravno da je svinja. Čemu služi? - Dodatna zaštita. - Konopac kojim je vezao svinju oko vrata pričvrstio je za stablo. Uz nekoliko ozlojeđenih zvukova spustila se na travu. - Naprtnjače ćemo staviti u ove košare što sam ih maznuo, pa će izgledati kao da nosimo robu na tržnicu. Svinja je dodatno osiguranje. Mnogi farmeri iz ove regije nose žive domaće životinje na tržnicu. - Dok je govorio, skinuo je košulju. - Zašto si to stavila na lice? Važno je da ti lice bude što manje vidljivo. - Možda ću morati nositi ovu krpu, ali neću izgledati kao vještica. - Doista imaš problem s taštinom - rekao joj je dok je navlačio košulju što ju je nabavio u naseobini.

- Taštinu ne doživljavam kao problem - odbrusila je - kad je opravdana. - Skupi kosu ispod šešira - svu. Učinila je to, malo se okrenuvši u stranu dok je on skidao traperice i zamijenio ih pamučnim hlačama. Kako bi riješio problem viška centimetara, vezao ih je još jednim komadom konopca. Kad se okrenula, proučavali su jedno drugo. Hlače su mu se skupile oko struka, širile se preko bokova i završavale desetak centimetara iznad njegovih gležnjeva. Velika marama što ju je prebacio preko ramena i leđa skrivala je njegovu građu. Šešir mu je pokrivao veći dio kose i bacao sjenku na lice. Mogao bi uspjeti, zaključila je Whitney, pod uvjetom da ga nitko ne pogleda izbliza. Duga široka haljina skrivala je sve obline njezina tijela. Vidjela su joj se stopala i gležnjevi. Previše elegantni gležnjevi, primijetio je i zaključio da će ih trebati prekriti prljavštinom i prašinom. Marama, obavijena oko njezinih ramena tako da joj se spuštala niz ruke, zgodan je dodatak. Ruke će joj uglavnom biti skrivene. Slamnati šešir nije imao ni trunke stila i otmjenosti bijelog fedora šešira što ga je nekoć nosila, ali unatoč činjenici da joj je posve pokrivao glavu i kosu, nimalo nije skrivao klasičnu i veoma zapadnjačku ljepotu njezina lica. - Nećeš proći ni kilometar - progunđao je. - Kako to misliš? - Tvoje lice. Kriste, zar baš moraš izgledati kao nešto što je upravo sišlo s naslovnice časopisa Vogue? Usne su joj se neznatno izvile. - Da. Nezadovoljan, Doug je drukčije namjestio njezinu maramu. Domišljato ju je podigao uz njezin vrat tako da joj je brada bila gotovo zakopana u naborima, a potom joj je šešir povukao niže, nagnuvši prema naprijed prednji obod. - Kako bih, dovraga, trebala vidjeti? - Puhnula je u maramu. - I disati? - Možeš maknuti obod unatrag kad nikoga nema u blizini. - Podbočivši se, koraknuo je unatrag i odmjerio je dugim, kritičkim pogledom. Izgledala je bezoblično, aseksualno, posve izgubljeno pod velikim šalom... sve dok nije podigla glavu i ljutito ga pogledala.

U tim očima nema ničeg aseksualnog, pomislio je. Podsjećale su ga da ispod toliko pamuka ipak ima oblina. Gurnuo je naprtnjače u košare i pokrio ih voćem i drugim namirnicama što su im ostale. - Kad iziđemo na cestu, drži glavu sagnutu i hodaj iza mene, poput prikladno disciplinirane žene. - Time pokazuješ što znaš o ženama. - Pođimo prije nego odluče ponovno pregledati ovaj dio šume. - Na svako je rame podigao jednu košaru i zaputio se natrag niza strmu nesigurnu stazu. - Nisi li nešto zaboravio? - Ti uzmi svinjče, ljubavnice. Zaključivši da je njezina mogućnost izbora ograničena, Whitney je odvezala konopac sa stabla i počela vući svinju koja nije htjela surađivati. Na koncu je zaključila da je jednostavnije podići je u naručje poput jogunastog djeteta. Migoljila se, roktala i smirila. - Hajde, maleni Douglase, tata nas vodi na tržnicu. - Mudrijašica - progunđao je Doug, ali se smiješio kad su izišli iz šume. - Ima malo sličnosti - rekla je kad se uz malo klizanja zaustavila. - Oko gubice. - Poći ćemo ovom cestom na istok - rekao je, ignorirajući je. - Uz malo sreće stići ćemo do obale prije nego se smrači. Mučeći se sa svinjom, Whitney je silazila strmim stubama. - Za Boga miloga, Whitney, spusti tu prokletu svinju. Može hodati. - Mislim da ne bi smio psovati pred djetetom. - Nježno ju je spustila na tlo, potežući konopac tako da se gegala kraj njih. Planinu, raslinje i zaklon ostavili su za sobom. Iz helikoptera, razmišljala je, vjerojatno bi izgledali kao farmeri. Izbliza... - Što ako naletimo na naše domaćine? - počela je, na brzinu se osvrnuvši prema kolibama iza njih. - Mogli bi prepoznati ove dizajnerske originale. - Riskirat ćemo. - Doug je krenuo uskom cestom i zaključio da će Whitneyne noge biti dovoljno prljave čim prijeđu kilometar ili dva. - S njima bismo daleko lakše izišli nakraj nego s Dimitrijevom majmunskom patrolom. Budući da se cesta pred njima doimala beskonačnom, a dan je tek započinjao, Whitney mu je odlučila vjerovati na riječ.

9. poglavlje Whitney je nakon pola sata znala da će je marama ugušiti. Dan je bio od onih za kakvih je smatrala najboljim na sebi imati što manje odjeće i obavljati što manje aktivnosti. Međutim nalazila se u vreći dugih rukava i duge suknje, omotana metrima tradicionalne marame, te bila osuđena pješačiti barem četrdeset pet kilometara. Ovo će biti sjajno za njezine memoare, zaključila je. Putovanja s mojom svinjom. U svakom slučaju, maleno joj je stvorenje postalo prilično drago. Gegalo se na pomalo prinčevski način, s vremena na vrijeme okrećući glavu s jedne na drugu stranu, kao da vodi procesiju. Pitala se kako bi joj se svidio prezreli mango. - Znaš - ustvrdi Whitney - prilično je slatka. Doug je pogledao svinju. - Bila bi slađa na roštilju. - To je odvratno. - Dobacila mu je dug, kritički pogled. - Ne bi valjda. Ne, ne bi, samo zato jer nema želudac za to. Ali nema razloga da Whitney sazna kako posjeduje određenu finoću. Ako će jesti šunku, želi da najprije bude lijepo prerađena i upakirana. - Imam jedan recept za slatko-kiselu svinjetinu. Vrijedi onoliko zlata koliko teži. - Samo ga ti čuvaj - odbrusila je Whitney. - Ovo je maleno svinjče pod mojom zaštitom. - Tri sam tjedna radio u kineskom restoranu u San Franciscu. Prije nego sam otišao iz grada, imao sam najotmjeniju ogrlicu s rubinima izvan muzeja, iglu za kravatu s crnim biserom velikim poput crvendaćeva jaja i notes pun izvrsnih recepata. - Ostali su mu samo recepti. Bio je zadovoljan time. - Svinjetinu mariniraš preko noći. Tako je mekana da se praktički raspada na tanjuru. - Neka ti bude. - Kobasica sa začinskim biljem u veoma tankoj opni. Na roštilju.

- Tvoj je kvocijent inteligencije usmjeren samo na tvoj želudac. Cesta je postala više ravna, urednija i šira kad su brda ostavili za sobom. Istočna je ravnica bila bujna, zelena i vlažna. I previše otvorena za Dougov ukus. Pogledao je dalekovod iznad njih. Loše. Dimitri bi brzo mogao izdavati naredbe telefonom. Odakle? Je li na jugu, te slijedi trag što ga je Doug tako očajnički nastojao prikriti? Iza njih, odmah iza i približava im se? Slijede ih, u to je bio siguran. Poznavao je taj osjećaj, i nije ga se uspijevao riješiti otkako su otišli iz New Yorka. A ipak... Doug je bolje namjestio jednu košaru. Nije se mogao otresti misli da Dimitri zna koje je odredište i strpljivo čeka da stegne mrežu. Doug se ponovno osvrnuo naokolo. Bolje bi spavao kad bi znao iz kojeg smjera dolaze progonitelji. Premda se nisu usudili riskirati uporabu njegova dalekozora, vidjeli su široke, dobro održavane plantaže - kao i duge ravne površine kamo bi se bez problema mogao spustiti helikopter. Svuda oko njih bilo je cvjetova koji su se pržili na suncu. Prašina s ceste prekrivala je latice, ali nije umanjivala njihovu egzotičnost. Pogled je bio prekrasan, dan vedar. Sve je to olakšavalo otkrivanje dvoje ljudi i jedne svinje koji hodaju cestom na istok. Hodao je ujednačenim tempom, nadajući se da će naići na skupinu putnika s kojima bi se mogli pomiješati. Jedan pogled na Whitney podsjetio ga je da to neće biti jednostavno. - Zar baš moraš hodati kao da šećeš prema Bloomingdaleu? - Kako, molim? - Već je naučila kako se vodi svinjče, te se pitala bi li to bio zanimljiviji kućni ljubimac od psa. - Hodaš kao bogatašica. Pokušaj malo poniznije. Patnički je uzdahnula. - Douglase, možda moram nositi ovaj neprivlačan komplet i voditi svinju na konopcu, ali neću biti ponizna. Dakle, zašto ne prestaneš prigovarati i uživaj u šetnji. Sve je lijepo i zeleno, a zrak miriše na vaniliju. - Ondje je plantaža. Uzgajaju je. - A na plantaži ima vozila. Pitao se koliko bi bio riskantan pokušaj nabavljanja vozila. - Doista? - Škiljila je dok je gledala prema suncu. Polja su bila široka i veoma zelena, a vidjela je i ljude. - Raste u malenoj mahuni, zar ne? - pitala je. - Uvijek mi se sviđao miris onih tankih bijelih svijeća.

Blago ju je pogledao. Bijele svijeće, bijela svila. To je njezin stil. Ignorirajući sliku što mu se stvorila u glavi, vratio je pozornost na polja kraj kojih su prolazili. Previše je ljudi ondje radilo i bilo je previše otvorenog prostora da bi pokušao upaliti i ukrasti kamionet. - Klima je doista postala tropska, nije li? - Nadlanicom je obrisala znojno čelo. - Pasatni vjetrovi donose vlagu. Vruće je i vlažno do otprilike sljedećeg mjeseca, ali propustili smo sezonu ciklona. - Eto i malo dobrih vijesti - promrmljala je. Učinilo joj se da vidi kako se vrelina u valovima uzdiže s ceste. Neobično, ali to je izazvalo trenutak nostalgije za New Yorkom usred ljeta, gdje se vrelina odbijala s pločnika, pa se čovjek mogao ugušiti od zadaha znoja i ispušnih plinova. Kasna užina u Palm Courtu bila bi ugodna, s jagodama u slatkom vrhnju i ledenom kavom u visokoj čaši. Protresla je glavom i naredila si da misli na nešto drugo. - Ovakav bih dan željela provesti na Martiniqueu. - Tko ne bi? Ignorirajući mrzovoljan ton njegova glasa, nastavila je: - Jedan moj prijatelj ondje ima vilu. - Kladim se. - Možda si čuo za njega - Robert Madison. Piše špijunske trilere. - Madison? - Iznenađen, Doug ju je zainteresirano pogledao. - Simbol Ribe? Impresionirana činjenicom da poznaje ono što je smatrala najboljim Madisonovim djelom, pogledala ga je ispod oboda šešira. - Pa, da, čitao si ga? - Da. - Doug je bolje rasporedio teret na svojim ramenima. - Uspio sam poći malo dalje od dječjih priča. Već je to i sama zaključila. - Ne budi mrzovoljan. Slučajno sam velika ljubiteljica njegovih djela. Poznajemo se godinama. Bob se preselio na Martinique kad mu je porezna služba zagorčala život u Sjedinjenim Državama. Njegova je vila veoma lijepa, sa spektakularnim pogledom na more. U ovom bih trenutku sjedila kraj bazena na terasi, s velikim ledenim koktelom, i promatrala napola nage ljude kako se igraju na plaži.

To je zasigurno njezin stil, pomislio je, neshvatljivo razdražen. Bazeni na terasama i sparan zrak, mladi momci u bijelim odorama poslužuju pića na srebrnim pladnjevima, a neki joj klipan privlačna izgleda, ali bez mozga, utrljava ulje na leđa. Svojevremeno je i posluživao i trljao, ali ne bi znao reći što je više volio, pod uvjetom da je dobitak bio velik. - Kad u ovakvom danu ne bi imao nikakvoga posla, što bi izabrao? Borio se protiv prizora u kojem Whitney napola naga leži na ležaljci, kože skliske od ulja. - Bio bih u krevetu - rekao joj je. - Sa zgodnom crvenokosom ženom zelenih očiju i velikih... - Prilično obična maštarija - prekinula ga je Whitney. - Ja imam prilično obične porive. Glumila je da zijeva. - Kao i naše svinjče, sigurna sam. Gledaj - nastavila je prije nego joj je dospio nešto odbrusiti - nešto dolazi. Vidio je kako se prašina podiže na cesti ispred njih. Napetih mišića, pogledao je desno i lijevo. Bude li potrebno, mogli bi se dati u bijeg preko polja, ali nije vjerojatno da bi daleko stigli. Ako njihovo improvizirano prerušavanje ne uspije, sve bi moglo završiti za nekoliko minuta. - Samo drži spuštenu glavu - rekao joj je. - I svejedno mi je koliko ti to smeta, ali moraš izgledati ponizno i pokorno. Nagnula je glavu tako da ga je pogledala ispod oboda šešira. - Ne bih znala kako se to radi. - Drži glavu dolje i hodaj. Motor kamiona zvučao je dobro ugođen i snažan. Premda je bio poprskan blatom, Doug je vidio da je relativno nov. Čitao je da su mnogi vlasnici plantaža dobrostojeći, obogativši se prodajom vanilije, kave i klinčića koji uspijevaju u ovoj regiji. Kad se kamion približio, malo je pomaknuo košaru na ramenu tako da mu je skrivala veći dio lica. Mišići su mu treperili i napeli se. Kamion je jedva usporio dok je prolazio kraj njih. Mogao je misliti samo na to kako bi brzo stigli do obale kad bi se uspio domoći takvog vozila. - Upalilo je. - Whitney je podigla glavu i nasmiješila se. - Prošao je i ne pogledavši nas. - Ako ljudima pružiš ono što očekuju da će vidjeti, uglavnom ništa ne vide.

- Kako dubokoumno. - Ljudska priroda - odbrusio je, još uvijek žaleći što nije za volanom kamiona. - Ušao sam u mnoge hotelske sobe odjeven u crvenu jaknu poslužitelja, sa smiješkom od pet dolara na licu. - Pljačkaš hotele usred bijela dana? - Ljudi u većini slučajeva tijekom dana nisu u svojim sobama. Trenutak je razmišljala o tome, a zatim je odmahnula glavom. - Ne zvuči osobito uzbudljivo. No šuljanje naokolo usred noći, u crnoj odjeći i s baterijskom svjetiljkom, dok ljudi spavaju baš u toj sobi. To je uzbudljivo. - I tako dobiješ deset do dvadeset. - Riskiranje povećava uzbuđenje. Jesi li ikad bio u zatvoru? - Ne. To je jedno od malenih zadovoljstava u životu koje nikad nisam iskusio. Kimnula je. To je potvrdilo njezino mišljenje da je dobar u onome što radi. - Koji je bio tvoj najuspješniji prepad? Premda mu se niz leđa obilno cijedio znoj, nasmijao se. - Kriste, odakle ti terminologija? Reprize filma Starsky and Hutch? - Ma daj, Douglase, ovo se zove razbibriga. - Ne bude li nikakve razbibrige, srušit će se na cesti od znojne iscrpljenosti. Jednom je pomislila da joj nikad neće biti toplije i neugodnije nego dok su pješačili kroz brda. Pogriješila je. - Zasigurno si imao barem jedan veliki uspjeh u svojoj znamenitoj karijeri. Trenutak ništa nije rekao, zureći niz ravnu, beskonačnu cestu. Ali nije vidio prašinu, rupe, ni kratke sjenke što ih je bacalo podnevno sunce. - Imao sam u rukama dijamant velik poput tvoje šake. - Dijamant? - Slučajno je bila slaba na njih, na ledeni sjaj, skrivene boje, razmetljivost. - Da, ne bilo koji kamen, već blještavi djedica. Najljepši komad leda što sam ga ikad vidio. Dijamant Sydney. - Sydney? - Zaustavila se i blenula u njega. - Bože, to je četrdeset osam i pol karata savršenstva. Sjećam se da je bio na izložbi u San Franciscu prije tri, ne, četiri godine. Bio je ukraden... - Prekinula se, zapanjena i duboko impresionirana. - Ti?

- Tako je, šećeru. - Uživao je u fasciniranom iznenađenju na njezinu licu. - Imao sam tog kujinog sina u rukama. - Sjećajući se, spustio je pogled na svoj prazan dlan. Sad je bio izgreben od bijega kroz šumu, ali vidio je dijamant na njemu, kako pakosno likuje. - Vjeruj mi, mogla se osjetiti njegova vatra, vidjeti stotinu različitih prizora ako bi ga se okrenulo prema svjetlu. Bilo je poput držanja hladne plavuše čijim žilama teče vrela krv. Osjećala je to, uzbuđenje, čisto fizičko ushićenje. Otkako je dobila svoju prvu nisku bisera, Whitney je na sebe često stavljala dijamante i druge dragulje. To joj je pričinjavalo zadovoljstvo. Ali užitak zamišljanja da drži dijamant Sydney bio je mnogo dublji, da ga uzme iz njegove hladne staklene kutije i gleda kako joj svjetlost i život blistaju u ruci. - Kako? - Melvin Feinstein. Crv. Maleni je gad bio moj partner. Whitney je po načinu na koji je stisnuo usta shvatila da priča neće imati sretan završetak. - I? - Crv je zaslužio svoj nadimak na više načina. Visok sto trideset pet centimetara. Vjeruj mi, mogao se provući kroz pukotinu ispod vrata. Imao je nacrte muzeja, ali nije imao mozga za rješavanje problema osiguranja. Tu sam ja nastupio. - Ti si se pozabavio alarmima. - Svatko ima neku specijalnost. - osvrnuo se unatrag, natrag do godina u San Franciscu gdje su dani bili magloviti i noći svježe. - Tjednima smo pripremali taj posao, razmatrajući ga iz svih mogućih kutova. Alarmni je sustav bio nešto posebno, najbolji od svih na koje sam ikad naišao. - Sjećanje je bilo ugodno, izazov toga, te logika pomoću koje ga je nadmudrio. S kompjutorom i brojkama čovjek može naći više zanimljivih odgovora nego u bilanci svoje čekovne knjižice. - Alarmi su poput žena - glasno je razmišljao. - Mame te, namiguju ti. Uz malo šarma i prave vještine otkriješ što ih pokreće. Strpljenje - mrmljao je, kimajući. - Pravi potez i imaš ih točno ondje gdje ih želiš. - Fascinantna analogija, sigurna sam. - Hladno ga je promatrala ispod oboda šešira. - Čak bi se moglo reći da imaju naviku uključivanja kad ih se

provocira. - Da, ali ne ako si uvijek korak ispred njih. - Bolje da nastaviš sa svojom pričom prije nego se još dublje uvališ, Douglase. U mislima se vratio u San Francisco jedne hladne noći kad je magla dugim prstima pokrivala tlo. - Ušli smo kroz cijevi, lakše za Crva nego za mene. Morali smo izbaciti konopac i penjati se po njemu jer su podovi bili ispresijecani žicama alarmnog sustava. Ja sam ga uzeo; Crv je imao trapave prste, a ionako nije mogao dosegnuti kutiju u kojoj je bio izložen. Morao sam visjeti iznad nje. Trebalo mi je šest i pol minuta da prerežem staklo. Tada sam ga imao. Mogla je zamisliti prizor - Doug naglavce visi iznad staklene kutije, odjeven u crno, a dijamant blista ispod njega. - Sydney nikad nije pronađen. - Tako je, šećeru. To je jedna od malenih bilježaka u knjizi što je imam u naprtnjači. - Nikako joj nije mogao objasniti zadovoljstvo i frustriranost što ih je osjećao dok je o tome čitao. - Ako si ga imao, zašto ne živiš u vili na Martiniqueu? - Dobro pitanje. - Uz nešto između osmijeha i podrugljivosti odmahnuo je glavom. - Da, to je prokleto dobro pitanje. Imao sam ga - mrmljao je, više sebi u bradu. Nagnuo je šešir prema naprijed, ali je ipak škiljio na suncu. - Minutu sam bio bogat kujin sin. - Još uvijek je to mogao zamisliti, osjetiti gotovo seksualno uzbuđenje visenja iznad dijamanta, držanja blještavog kamena leda u ruci, svijeta pod svojim nogama. - Što se dogodilo? Zamišljeni je osjećaj nestao, poput dijamanta nemarno raskoljenog. - Krenuli smo van. Kao što sam rekao, Crv se mogao provući kroz cijevi bez ikakvih problema. Kad sam se ja uspio izvući, njega više nije bilo. Maleni je gad maznuo kamen iz moje torbe i nestao. Kao šlag na tortu, anonimno je nazvao policiju. Bili su svuda, u mojem hotelu i oko njega kad sam se onamo vratio. Skočio sam na teretni brod samo s onim što sam imao na sebi. Tada sam neko vrijeme proveo u Tokiju. - Što je bilo s Crvom? - Posljednje što sam čuo je da si je nabavio udobnu jahtu i vodi otmjeni

kasino na vodi. Jednog od ovih dana... - Trenutak je uživao u maštariji, a potom je slegnuo ramenima. - U svakom slučaju, to je bio posljednji put da sam imao partnera. - Dosad - podsjetila ga je. Pogledao ju je suženim očima. Opet se nalazio na Madagaskaru i nije bilo hladne magle. Bilo je samo znoja, bolnih mišića i Whitney. - Dosad. - Za slučaj da se baviš mišlju da postupiš kao tvoj prijatelj Crv, Douglase, imaj na umu da nema dovoljno duboke rupe u koju bi se mogao zavući. - Šećeru - Uštipnuo ju je za bradu. - Vjeruj mi. - Radije ne bih, hvala. Neko su vrijeme hodali u tišini, a Doug je iznova proživljavao svaki korak krađe dijamanta Sydney - napetost, hladnu koncentraciju koja je održavala krv veoma smirenom i ruke mirnima, ushićenje držanja svijeta u rukama, makar samo na trenutak. Imat će opet sve to. To si je obećao. Ovoga puta neće biti Sydney, već kutija dragulja kraj koje će Sydney izgledati kao nešto dobiveno u kutiji pahuljica. Ovoga mu puta to nitko neće oduzeti, nikakav krivonogi patuljak i nikakva otmjena plavuša. Previše je često imao dugu u rukama i gledao je kako nestaje. Nije bilo tako strašno ako si sam uprskao zbog gluposti i riskiranja. Ali kad si dovoljno glup da nekomu vjeruješ... To je oduvijek bio jedan od njegovih velikih problema. Istina je da krade, ali je pošten. Nekako je vjerovao da su i drugi ljudi pošteni. Sve dok nije ostao praznih džepova. Sydney, razmišljala je Whitney. Nikakav drugorazredni lopov ne bi ga pokušao ukrasti, a kamoli uspjeti U tome. Priča je potvrdila ono što je cijelo vrijeme mislila. Doug Lord je prvi u klasi, na svoj način. I još nešto - bit će veoma posesivan s blagom, kad i ako ga nadu. O tome će morati pomno razmisliti. Odsutno se nasmiješila na dvoje djece koja su trčala poljem s njezine lijeve strane. Možda njihovi roditelji rade na plantaži, možda je posjeduju. Ipak, njihovi su životi jednostavni, mislila je. Zanimljivo je koliko jednostavnost može biti privlačna, s vremena na vrijeme. Osjećala je kako je pamučna haljina neugodno grebe po ramenu. No s druge strane, luksuz ima svojih prednosti. Mnogo luksuza.

Oboje su se trgnuli na zvuk motora iza sebe. Kad su se okrenuli, kamion je praktički već bio kraj njih. Ne bi prešli ni deset metara da su morali bježati. Doug je proklinjao sebe, a zatim je opsovao kad se vozač nagnuo van i nešto im doviknuo. Nije bio noviji model kao kamion koji je ranije prošao, ali nije bio ni onako raskliman kao džip Merina. Motor je sasvim lijepo preo dok je vozilo stajalo nasred ceste. Stražnji je dio bio krcat robe, od posuda i košara do drvenih stolica i stolova. Putujući prodavač, zaključila je Whitney, već mjerkajući ono što je nudio. Pitala se koliko bi tražio za živopisnu glinenu posudu. Prilično bi lijepo izgledala na stolu sa zbirkom kaktusa. Vozač je zacijelo Betsimisaraka, pomislio je Doug, po regiji u kojoj su se nalazili i po europskom dojmu njegova polucilindra. Smiješio se, pokazujući zdrave bijele zube, pozivajući ih da priđu kamionu. - No, što sada? - ispod glasa je pitala Whitney. - Mislim da smo si upravo priskrbili vožnju, šećeru, željeli mi to ili ne. Bolje da iskušamo tvoj francuski i moj šarm. - Najbolje da isprobamo samo moj francuski, može? - Zaboravljajući da bi trebala izgledati ponizno, prišla je kamionu. Dok je virila ispod oboda šešira, uputila je vozaču svoj najljepši osmijeh i usput smišljala priču. Ona i njezin muž, premda je jedva izgovorila tu riječ, putuju sa svoje farme u brdima na obalu gdje živi njezina obitelj. Njezina je majka, odlučila je u tom trenutku, bolesna. Opazila je da njegove znatiželjne tamne oči proučavaju njezino lice, blijedo i ponosno ispod jednostavnog slamnatog šešira. Ne prekidajući ritam, Whitney je iznosila objašnjenje. Očito zadovoljan, vozač je pokazao vrata. Putovao je do obale, pa se mogu povesti s njim. Whitney se sagnula i podigla svinjče. - Hajde, Douglase, imamo novog vozača. Doug je učvrstio košare u stražnjem dijelu kamiona, a potom se popeo u kabinu do nje. Sreća se mogla okrenuti na bilo koju stranu, to je veoma dobro znao. Ovog je puta želio vjerovati da je na njegovoj strani. Whitney je položila svinjče u svoje krilo, kao da je riječ o malenom,

umornom djetetu. - Što si mu rekla? - pitao ju je dok je kimao vozaču i smiješio se. Whitney je uzdahnula, uživajući u činjenici da se vozi. - Rekla sam mu da idemo do obale. Moja je majka bolesna. - Žao mi je što to čujem. - Veoma je vjerojatno da se nalazi na samrtničkoj postelji, pa nemoj izgledati previše sretno. - Tvoja me majka nikad nije voljela. - To nije važno. Osim toga, riječ je samo o tome da je željela da se udam za Tada. Zastao je u činu nuđenja jedne od njihovih nekoliko preostalih cigareta vozaču. - Kojeg Tada? Uživala je u namrgođenom izrazu njegova lica i zagladila donji dio haljine. - Tad Carlyse IV. Nemoj biti ljubomoran, dragi. Na kraju krajeva, izabrala sam tebe. - Blago meni - progunđao je. - Kako si zaobišla činjenicu da nismo domoroci? - Ja sam Francuskinja. Moj je otac bio pomorski kapetan koji se nastanio na obali. Ti si bio učitelj na odmoru. Zaljubili smo se, vjenčali protivno željama naših obitelji, a sad radimo na malenoj farmi u brdima. Usput rečeno, ti si Britanac. Doug je razmišljao o priči i zaključio da ni sam ne bi smislio ništa bolje. - Dobro si to smislila. Koliko smo dugo u braku? - Ne znam, zašto? - Samo sam se pitao trebam li se doimati zaljubljeno ili kao da se dosađujem. Whitney je suzila oči. - Poljubi me u guzicu. - Čak i da smo se tek vjenčali, mislim da ne bih trebao biti tako zaljubljen kad smo u nečijem društvu. Jedva potisnuvši smijeh, Whitney je zatvorila oči i pretvarala se da je u udobnoj limuzini. Njezina se glava za nekoliko trenutaka udobno smjestila na Dougovu ramenu. Svinjče je tiho hrkalo u njezinu krilu. Sanjala je da su ona i Doug u malenoj, elegantnoj sobi osvijetljenoj

svijećama iz kojih se širi miris vanilije. Na sebi je imala svilu, bijelu i dovoljno tanku da se vide obrisi njezina tijela. On je bio sav u crnom. Prepoznala je izraz u njegovim očima, iznenadno tamnjenje one jasne zelene boje, prije nego su njegove vješte ruke kliznule uz njezino tijelo i njihova su se usta spojila. Činilo joj se da je u bestežinskom stanju, lebdi, ne može stopalima dotaknuti tlo - a ipak je osjećala svaki dio njegova tijela priljubljenog uza svoje. Smiješeći se, odmaknuo se od nje i posegnuo za bocom šampanjca. San je bio tako jasan da je vidjela kapljice vode na čaši. Pozabavio se čepom. Izletio je uz prodoran prasak. Kad je ponovno pogledala, u ruci je držao samo razbijeni dio boce. Na vratima se nalazila sjenka muškarca i odbljesak sunca. Puzali su kroz malenu, mračnu rupu. Znoj se cijedio s nje. Nekako je znala da prolaze kroz cijevi, a ipak je to bilo poput tunela što je vodio u špilju - mračno, vlažno, zagušljivo. - Samo još malo. Čula ga je kako govori i vidjela da nešto blista pred njima. To se svjetlo zrcalilo s golemog dijamanta. Na trenutak je ispunilo mrak divljom, gotovo religioznom svjetlošću. Potom je nestalo, a ona je stajala sama na pustom brdu. - Lorde, kujin sine! - Ustaj i blistaj, šećeru. Ovo je naša postaja. - Crve jedan - progunđala je. - Tako se ne razgovara s mužem. Otvorivši oči, zagledala se u njegovo nasmiješeno lice. - Ti kujin... Prekinuo ju je, poljubivši je žestokim i dugim poljupcem. Dok su se njegove usne nalazile samo mrvicu udaljene od njezinih, uštipnuo ju je. - Trebali bismo biti zaljubljeni, šećeru. Naš bi susretljivi vozač mogao poznavati neke od prostijih engleskih izraza. Omamljena, zatvorila je oči, a zatim ih opet otvorila. - Sanjala sam. - Da. I čini se da nisam bio osobito dobar. - Doug je skočio van kako bi uzeo košare iz stražnjeg dijela kamiona. Whitney je protresla glavom kako bi je razbistrila, a zatim je pogledala kroz vjetrobran. Gradić. Prema svim je mjerilima bio malen, a u zraku se osjećao vonj koji je prilično oštro ukazivao na ribu. Ushićena kao da se probudila u Parizu jednog jutra u travnju, Whitney je skočila iz kamiona.

Gradić znači hotel. Hotel znači kadu, vruću vodu i pravi krevet. - Douglase, divan si! - Dok je malena svinja cičala stisnuta između njih, zagrlila ga je. - Isuse, Whitney, svinja se mota po meni. - Apsolutno divan - ponovno je rekla i oduševljeno ga poljubila. - Pa, da. - Shvatio je da se njegova ruka ugodno osjeća na njezinu struku. - Ali maločas sam bio crv. - Maločas nisam znala gdje smo. - A sad znaš? Zašto mi ne kažeš? - U gradiću. - Zagrlivši svinjče uza se, zavrtjela se. - Vruća i hladna tekuća voda, opruge i madraci. Gdje je hotel? - Zaštitivši oči od sunca, pogledala je naokolo. - Slušaj, nisam se planirao zadržavati... - Eno ga! - pobjednički je rekla. Bio je jednostavan, bez posebnih ukrasa, više nalik svratištu nego hotelu. Ovo je gradić pomoraca, ribara, s Indijskim oceanom u blizini. Lukobran se visoko uzdizao kao zaštita od poplava do kojih je dolazilo svake sezone. Tu i tamo bile su raširene ribarske mreže kako bi se sušile na suncu. Bilo je palmi i debelih narančastih cvjetova na povijušama koje su prekrivale drvene zidove kuća. Galeb je počivao na vrhu telefonskog stupa i spavao. Obala je ravna, pa ovo nije prirodna luka, ali maleni je primorski gradić očito pokatkad imao turiste. Whitney je već zahvaljivala vozaču. Premda ga je to iznenadilo, Doug nije imao srca reći joj da se ne mogu zadržavati. Namjeravao je obnoviti zalihe i potražiti neko prijevozno sredstvo za vožnju uz obalu. Gledao ju je kako se smiješi vozaču. Jedna noć ne može škoditi, zaključio je. Mogli bi ujutro krenuti svježi i odmorni. Ako je Dimitri blizu, Doug bi nekoliko sati iza sebe barem imao zid. Zid iza leđa i nekoliko sati za planiranje idućeg koraka. Podigao je košare na ramena. - Daj mu svinju i pozdravi se. Whitney se još jednom nasmiješila vozaču, a potom krenula preko ulice. Pod nogama su osjećali zdrobljene školjke pomiješane s blatom i šljunkom. - Da naše prvorođenče prepustim putujućem trgovcu? Doista, Douglase,

to bi bilo kao da ga prodajem Ciganima. - Slatko, a čini mi se da si se nekako vezala. - I ti bi se vezao da nisi mislio samo na svoj želudac. - Ali što ćemo, dovraga, s tom životinjom? - Naći ćemo joj pristojan dom. - Whitney. - Ispred ulaza u svratiste uhvatio ju je za ruku. - To je komad slanine, a ne čistokrvni špic. - Ššš! - Zaštitnički privinuvši svinjče uza se, ušla je u svratište. Bilo je predivno svježe. Ventilatori na stropu lijeno su se vrtjeli i podsjetili je na Rick's Place u filmu Casablanca. Zidovi su oličeni bijelo, podovi od tamnog drva, izgrebena ali oribana. Netko je na zidove pričvrstio izblijedjele tapiserije, jedini ukras. Nekoliko je ljudi sjedilo za stolovima i pilo tamnu zlatnu tekućinu iz debelih čaša. Whitney je osjetila miris nečeg neprepoznatljivog i predivnog što je dopirao kroz vrata u stražnjem dijelu prostorije. - Riblji gulaš - promrmljao je Doug dok mu je želudac krulio. - Nešto blizu riblje juhe s dodatkom - ružmarina - rekao je, zatvorivši oči. - I malo češnjaka. Budući da su joj se usta napunila slinom, Whitney je morala progutati. - Meni to zvuči kao ručak. Jedna se žena pojavila na vratima, brišući ruke o veliku pregaču na kojoj su se vidjele sve boje od kuhanja. Premda joj je lice bilo puno dubokih bora, a na rukama se vidjelo da mnogo radi, kao i njezine godine, kosu je nosila u nizu pletenica, poput mlade djevojke. Odmjerila je pogledom Whitney i Douga, samo na trenutak pogledala svinjče, a potom progovorila brzim engleskim u kojem se osjećao jak naglasak. Toliko o Dougovu prerušavanju. - Želite sobu? - Molim vas. - Mučeći se kako ne bi zurila iza žene, prema vratima kroz koja su dopirali mirisi, Whitney se nasmiješila. - Moja žena i ja želimo sobu za jednu noć, kupku i obrok. - Za dvoje? - rekla je žena, te ponovno pogledala svinjče. - Ili za troje? - Našla sam ovu malenu svinju kako hoda uz cestu - improvizirala je Whitney. - Nisam je željela ostaviti. Možda poznajete nekoga tko bi vodio

brigu o njoj. Žena je promatrala svinjče na način koji je naveo Whitney da je čvršće zagrli. Tada se nasmiješila. - Moj unuk će voditi brigu o njoj. Ima šest godina, ali je odgovoran. - Žena je ispružila ruke, a Whitney joj je nevoljko pružila svoju ljubimicu. Držeći svinjče pod rukom, žena je posegnula u džep i izvadila ključeve. - Ova je soba spremna, uza stube i druga vrata desno. Dobro došli. Whitney ju je gledala kako se vraća u kuhinju s malenom svinjom ispod ruke. - No, no, šećeru, svaka majka jednoga dana mora pustiti svoju djecu. Šmrcnula je i krenula stubama. - Bolje joj je da večeras ne bude na jelovniku. Soba je bila mnogo manja od špilje u kojoj su spavali. Ali je imala nekoliko vedrih slika morskih krajolika na zidu i krevet s pokrivačem s upadljivim cvjetnim uzorkom od pomno spojenih kvadratnih komadića tkanine. Kupaonica je bila tek udubljenje odvojeno od spavaće sobe paravanom od bambusa. - Raj - ustvrdila je Whitney nakon jednog pogleda naokolo i srušila se potrbuške na krevet. Mirisao je, samo neznatno, po ribi. - Ne znam koliko je to nebeski - provjerio je bravu na vratima i zaključio da je čvrsta - ali bit će u redu dok ne naiđe prava stvar. - Ispružit ću se u kadi i satima se namakati. - Dobro, ti uzmi prvu smjenu. - Nimalo ne pazeći, pustio je da košare padnu na pod. - Ja ću malo pogledati naokolo i vidjeti kakvu vrstu prijevoza možemo nabaviti za putovanje uz obalu. - Voljela bih ugodan, otmjen mercedes. - Uzdahnula je i spustila glavu na ruke. - Ali zadovoljit ću se zaprežnim kolima i tronogim ponijem. - Možda uspijem naći nešto između. - Ne želeći riskirati, izvukao je omotnicu iz svoje naprtnjače i pričvrstio je na leđima ispod košulje. - Nemoj potrošiti svu toplu vodu, šećeru. Vratit ću se. - Svakako pošalji poslugu u sobu, hoćeš li? Mrzim kad kanapei kasne. - Whitney je čula škljocaj zatvaranja vrata i protegnula se. Premda je silno željela samo spavati, zaključila je da još više želi kupku.

Ustala je, skinula dugu pamučnu haljinu i pustila je da padne na pod. - Moja sućut tvojoj prijašnjoj vlasnici - promrmljala je, a zatim je slamnati šešir bacila preko sobe. Kosa joj je po nagoj koži padala poput sunčane svjetlosti. Veselo je posve otvorila slavinu za toplu vodu i u naprtnjači potražila ulje za kupku i pjenu. Za deset je minuta ležala u vrućoj, mirisnoj, pjenušavoj vodi. - Raj - ponovila je i zatvorila oči. Vani je Doug brzo proučio gradić. Bilo je nekoliko malenih prodavaonica s rukotvorinama složenim u izlozima. Živopisne mreže za spavanje visjele su s kuka na šipkama trijema, a niz zuba morskog psa nalazio se na podu trijema. Očito su ljudi navikli na turiste i njihovu neobičnu sklonost za beskorisne stvari. Miris ribe bio je snažan dok je hodao prema molu. Ondje je promatrao brodice, debele konope i mreže raširene radi sušenja. Kad bi mogao smisliti neki način držanja ribe na ledu, cjenkao bi se za nju. Čuda se mogu ostvariti s ribom nad otvorenom vatrom ako čovjek ima smisla za to. Ali najprije je tu pitanje kilometara što ih treba prijeći uz obalu, te kako će to izvesti. Već je zaključio da bi najbrži i najpraktičniji način bio putovati vodom. Na zemljovidu u vodiču vidio je da ih Canal des Pangalanes može dovesti sve do Maroantsetre. Odande bi morali putovati kroz prašumu. Ondje bi se osjećao sigurnije zahvaljujući vrućini, vlazi i obilju mogućih skrovišta. Kanal je najbolji put. Samo mu treba brodica, i netko dovoljno vješt da njome upravlja. Opazivši malenu prodavaonicu, zaputio se onamo. Već danima nije vidio novine, pa je odlučio kupiti jedne, makar se morao osloniti na Whitney da mu ih prevede. Kad je posegnuo za kvakom na vratima, obuzeo ga je nagao osjećaj dezorijentiranosti. Iznutra je dopirao nezamjenjivi zvuk teškog rocka Pat Benatar. - Hit me with your best shot! - izazivala je dok je otvarao vrata. Za pultom je stajao visok, mršav čovjek čija je tamna koža blistala od znoja dok se kretao u ritmu što je dopirao iz malena, skupa stereo-uređaja. Dok su mu noge plesale, brisao je staklo sa strane pulta i pjevao zajedno s

Benatar. - Fire awaaay! - viknuo je, a potom se okrenuo kad su se vrata uz tresak zatvorila iza Douga. - Dobar dan. - Naglasak je bio izrazito francuski. Na izblijedjeloj majici što ju je nosio pisalo je City College of New York. Smiješak je bio mladenački i simpatičan. Na policama iza njega bilo je ukrasnih sitnica, platnene robe, limenki i boca. Prodavaonica robe opće potrošnje u Nebraski ne bi bila bolje opskrbljena. - Mogu li vam ponuditi neke suvenire? - CCNY? - pitao je Doug dok je prelazio goli drveni pod. - Amerikanac! - Čovjek je s poštovanjem utišao glazbu do prigušene grmljavine prije nego je ispružio ruku. - Vi ste iz Sjedinjenih Država? - Da. New York. Mladi se čovjek ushićeno obradovao. - New York! - Moj brat - nategnuo je majicu - on je ondje na koledžu. Studentska razmjena. Bit će odvjetnik, o da. Uspješan čovjek. Bilo je nemoguće ne nasmiješiti se. Ruka mu je još uvijek bila u čovjekovu stisku, pa ju je Doug lagano pretresao. - Ja sam Doug Lord. - Jacques Tsiranana. Amerika. - Očito nevoljko, pustio je Dougovu ruku. - Sljedeće godine i ja idem onamo, u posjet. Poznajete Soho? - Da. - Do tog trenutka nije bio svjestan koliko mu zapravo nedostaje. - Da, poznajem Soho. - Imam sliku. - Prekopavajući iza pulta, izvukao je savijenu fotografiju. Prikazivala je visoka, mišićava muškarca u trapericama koji stoji ispred Towers Recordsa. - Moj brat, on kupuje ploče i snima ih na kasete za mene. Američka glazba - naglasio je Jacques. - Rock &roll. Što mislite o ovoj Benatar? - Sjajna je - složio se Doug, vrativši mu fotografiju. - Dakle što radite ovdje kad biste mogli biti u Sohou? Doug je odmahnuo glavom. U nekim si je trenucima i sam postavljao to pitanje. - Moja, ovaj, žena i ja putujemo uz obalu. - Odmor? - Pogledao je Dougovu odjeću. Bio je odjeven poput najsiromašnijeg malgaškog seljaka, ali mu se u očima vidio izraz jakog autoriteta.

- Da, kao odmor. - Ako se ne računaju pištolji i bježanje. - Mislio sam da bi joj se svidjelo putovati kanalom, znate, lijepi krajolici. - Lijepa zemlja - složio se Jacques. - Koliko daleko? - Ovamo. - Doug je iz džepa izvadio zemljovid i prstom prešao put. - Sve do Maroantsetre. - Prilično daleko - promrmljao je Jacques. - Dva dana, dva duga dana. Na nekim je mjestima teško ploviti kanalom. - Pojavili su se njegovi zubi. - Krokodili. - Čvrsta je ona - tvrdio je, pomislivši na onu veoma osjetljivu, veoma mekanu kožu. - Znate, od onih koje vole kampirati na otvorenom, uz logorske vatre. Treba nam dobar vodič i čvrsta brodica. - Plaćate američkim dolarima? Doug je suzio oči. Čini se da je sreća doista na njegovoj strani. - Moglo bi se urediti. Jacques je palcem pokazao na sebe. - Onda ću vas ja voditi. - Imate brodicu? - Najbolju brodicu u gradiću. Osobno sam je izgradio. Imate li sto? Doug je pogledao njegove ruke. Doimale su se sposobnima i snažnima. - Pedeset unaprijed. Bit ćemo spremni za polazak ujutro. Osam sati. - Dovedite svoju ženu ovamo u osam. Priuštit ćemo joj lijepo putovanje. Nesvjesna užitaka koji joj se spremaju, Whitney je napola drijemala u kadi. Svaki put kad se voda malo ohladila, dodavala je još vruće. Što se nje tiče, mogla bi cijelu noć provesti u kadi. Glava joj je počivala na stražnjoj strani, a kosa padala preko, mokra i sjajna. - Pokušavaš oboriti svjetski rekord? - pitao je Doug iza nje. Naglo je uvukla zrak i trgnula se, pa je voda opasno zapljusnula rub kade. - Nisi kucao - optužila ga je. - I ja sam zaključala vrata. - Obio sam bravu - ravnodušno je rekao. - Moram ostati u formi. Kakva je voda? - Ne čekajući odgovor, uronio je prst. - Lijepo miriše. - Pogledom je prešao po površini. - Izgleda da tvoji mjehurići nestaju. - Imaju još nekoliko minuta života. Zašto se ne riješiš te smiješne

odjeće? Smiješeći se, počeo je otkopčavati košulju. - Mislio sam da to nikad nećeš reći. - S druge strane paravana. - Nasmiješila se i proučavala svoj nožni palac odmah iznad površine vode. - Izići ću kako bi se ti mogao okupati. - Šteta je potratiti tako ugodnu toplu vodu. - Oslonio se rukama na obje strane kade, nagnuo se prema njoj. - Budući da smo partneri, trebali bismo sve dijeliti. - Misliš? - Njegova su usta bila veoma blizu, a ona je bila veoma opuštena. Podigla je ruku i mokrim prstom prešla niz njegov obraz. - Što si točno imao na umu? - Malo - nježno joj je dotaknuo usne svojima - nedovršenog posla. - Posla? - Nasmijala se i pomilovala mu vrat.... - Želiš li pregovarati? - Impulzivno ga je povukla, a on je izgubio ravnotežu i kliznuo u kadu. Voda se izlila preko rubova. Smijući se poput školarke, gledala je kako briše pjenu s lica. - Douglase, nikad nisi bolje izgledao. Isprepleten s njom, nastojao je ostati na površini. - Ona voli igre. - Pa, izgledao si kao da ti je strašno vruće i sav si znojan. - Velikodušno mu je ponudila sapun, a potom se ponovno nasmijala kad je njime natrljao košulju što se prilijepila za njega. - Kako bi bilo da ti pomognem? - Prije nego je to uspjela izbjeći, prešao je sapunom od njezina vrata do struka. - Ako me sjećanje ne vara, duguješ mi pranje leđa. Naglašeno svjesna njegove blizine, i još uvijek se zabavljajući, uzela je sapun iz njegove ruke. - Zašto se ne. Oboje su se ukočili kad se na vratima začulo kucanje. - Ne miči se - šapnuo je Doug. - Nisam ni kanila. Izišao je iz kade. Vode je bilo svuda naokolo. Cipele su mu bile pune vode dok je hodao do svoje naprtnjače kako bi uzeo pištolj što ga je onamo tutnuo. Nije ga imao u rukama otkako su

pobjegli iz Washingtona. Ni sad mu se osjećaj vatrenog oružja u rukama nije sviđao. Ako ih je Dimitri našao, nije ih mogao uspješnije stjerati u kut. Doug je pogledao prozor iza sebe. Mogao bi za nekoliko sekundi izići i stići do ulice. Zatim je pogledao prema paravanu od bambusa. U kadi punoj vode koja se hladila sjedila je Whitney, naga i posve ranjiva. Doug je još jednom sa žaljenjem pogledao prozor i mogućnost bijega. - Sranje. - Doug. - Tiho. - Držeći ga blizu, cijevi okrenute prema gore, prišao je vratima. Vrijeme je da ponovno iskuša svoju sreću. - Da? - Kapetan Sambirano, policija. Stojim vam na usluzi. - Sranje. - Hitro se osvrnuvši naokolo, Doug je gurnuo pištolj za pojas na leđima. - Vaša značka, kapetane? - Spreman na skok, Doug je odškrinuo vrata i proučio značku, a potom čovjeka. Mogao je prepoznati policajca s udaljenosti od petnaest kilometara. Nevoljko je otvorio vrata. - Što mogu učiniti za vas? Kapetan, nizak, okrugao, u veoma zapadnjačkoj odjeći, ušao je u sobu. - Čini se da sam vas prekinuo. - Kupao sam se. - Doug je vidio lokvu vode što se formirala oko njegovih nogu i posegnuo za ručnikom iza paravana. - Ispričavam se, gospodine... - Wallace, Peter Wallace. - Gospodine Wallace. Moj je običaj pozdraviti svakoga tko prolazi kroz naš gradić. Ovdje imamo mirnu zajednicu. - Kapetan je lagano nategnuo rub jakne. Doug je opazio da su mu nokti kratki i uredni. - S vremena na vrijeme pojave se turisti koji nisu u potpunosti svjesni zakona ili naših običaja. - Uvijek sam spreman surađivati s policijom - reče Doug i široko se nasmiješi. - Međutim već sutra krećemo dalje. - Šteta da ne možete dulje ostati. Možda vam se žuri?

- Peter... - Whitneyna glava i jedno nago rame pojavili su se iza paravana. - Oprostite. - Dala je sve od sebe kako bi porumenjela kad je spustila trepavice i ponovno ih podigla. Bez obzira na to je li rumenilo djelovalo ili ne, kapetan je skinuo šešir i naklonio se. - Gospođo. - Moja žena Cathy. Cath, ovo je kapetan Sambirano. - Drago mi je. - Očaran sam. - Ispričavam se što ne mogu sad izići. Vidite da sam... - Ušutjela je i nasmiješila se. - Naravno. Morate mi oprostiti što sam vas prekinuo, gospođo Wallace. Gospodine Wallace, ako vam ikako mogu pomoći tijekom vašeg boravka ovdje, molim vas, nemojte oklijevati. - Kako lijepo. Kapetan se na vratima opet okrenuo. - A vaše odredište, gospodine Wallace? - O, idemo za nosom - ustvrdio je Doug. - Cathy i ja završavamo fakultet. Botanika. Dosad nas je vaša zemlja fascinirala. - Peter, voda postaje hladna. Doug je pogledao preko ramena, zatim natrag, te se nasmiješio. - Ovo je naš medeni mjesec, razumijete. - Prirodno. Smijem li vam čestitati na ukusu? Želim vam ugodan dan. - Da, vidimo se. Doug je zatvorio vrata, leđima se naslonio na njih i opsovao. - Ovo mi se ne sviđa. Umotana u ručnik, Whitney se pojavila iza paravana. - Što misliš, o čemu je tu bila riječ? - Volio bih da znam. Ali jedno je sigurno, kad policija počne njuškati naokolo, tražim drugi smještaj. Whitney se zagledala u krevet prekriven živopisnim pokrivačem. - Ali, Doug. - Žalim, šećeru. Odjeni se. - Počeo je skidati svoju mokru odjeću. -

Ukrcat ćemo se na brodicu, malo prije no što smo planirali. - Imaš li štogod novo? - Nakon što je prste stavio na staklenu šahovsku figuru, Dimitri je pomaknuo lovčeva pješaka. - Mislimo da su se zaputili prema obali. - Mislite? - Dimitri je pucnuo prstima i čovjek u tamnom odijelu stavio mu je kristalnu čašu u ruku. - U brdima se nalazi malena naseobina. - Remo je gledao kako Dimitri pije i gurnuo vlastitim suhim grlom. Već tjedan dana nije se pošteno naspavao. - Kad smo provjerili, u obitelji je vladao pravi kaos. Netko ih je opljačkao dok su bili na poljima. - Shvaćam. - Vino je bilo izvrsno, ali naravno, ponio je svoje zalihe sa sobom. Dimitri je volio putovati, ali nije volio neudobnost. - Što je točno uzeto tim ljudima? - Dva šešira, nešto odjeće, košare... - Oklijevao je. - I? - potaknuo ga je Dimitri, previše blago da bi mu bilo ugodno. - Svinju. - Svinju - ponovio je Dimitri i tiho se nasmijao. Remo je umalo opustio svoja ramena. - Kako domišljato. Počinjem žaliti što Lorda treba ukloniti. Mogao bih dobro iskoristiti takvog čovjeka. Nastavi, Remo. Ostalo. - Dvoje je djece vidjelo kako trgovac u kamionu uzima muškarca i ženu - i svinju - kasno jutros. Vozili su se prema istoku. Uslijedila je duga tišina. Remo je ne bi prekinuo ni da mu je netko zabio nož u leda. Dimitri je proučavao vino u svojoj čaši, a potom je otpio gutljaj, otežući. Gotovo je mogao čuti kako se Removi živci istežu, istežu. Podigao je pogled. - Predlažem da i ti pođeš na istok, Remo. U međuvremenu, ja ću poći dalje. - Prešao je prstima preko još jedne šahovske figure, diveći se izradi, pojedinostima. - Shvatio sam u koje područje idu. Dok ih ti slijediš, ja ću ih čekati. - Ponovno je prinio čašu ustima, duboko udišući buke vina. - Već mi je dosta hotela, mada je ovdje usluga izvrsna. Kad budem primio našega gosta, želio bih imati više privatnosti. Odloživši vino, podigao je bijelog

skakača i njegovu kraljicu. - Da, doista volim primati goste. - Brzim je pokretom tresnuo jednom figurom u drugu, smrskavši ih. Komadići su stakla tiho zveckali dok su padali na stol.

10. poglavlje - Nismo jeli. - Jest ćemo kasnije. - Uvijek to govoriš. I još nešto - reče Whitney... još uvijek ne razumijem zašto moramo na ovaj način otići. - Mrko je pogledala hrpu 'posuđene' odjeće u hrpi na podu. Whitney nije navikla vidjeti nekoga da se kreće takvom brzinom kao Doug u posljednjih pet minuta. - Jesi li ikad čula za prevenciju, šećeru? - Uz malo soli pojela bih i to u ovom trenutku. - Whitney je namršteno gledala njegove prste na prozorskoj dasci. U trenu su nestali, a ona je zadržavala dah dok je gledala kako pada dolje, na tlo. Doug je nakratko osjetio bol u nogama. Brzi pogled naokolo uvjerio ga je da nitko nije vidio njegov skok, osim debele mačke koja je drijemala na suncu. Pogledavši gore, dao je znak Whitney. - Baci mi naprtnjače. - Učinila je to, s entuzijazmom koji ga je umalo oborio s nogu. - Polako - procijedio je kroza zube. Odloživši ih u stranu, Doug se namjestio ispod prozora. - U redu, sada ti. - Ja? - Ti si jedina ostala, ljubavnice. Hajde, uhvatit ću te. Nije se radilo o tome da sumnja u njega. Na kraju krajeva, kao mjeru predostrožnosti, izvadila je novčanik iz naprtnjače - pobrinuvši se da on to vidi - prije nego je izišao kroz prozor. Isto je tako, sjetila se, on premjestio omotnicu u džep svojih traperica. Povjerenje među lopovima očito je ista vrsta mita kao i čast. Whitney se činilo prilično neobičnim što se udaljenost do tla sada doima mnogo većom nego dok je on visio na prstima. Namrštila se na njega. - Član obitelji MacAllister uvijek iz hotela odlazi na glavna vrata. - Nemamo vremena za obiteljske tradicije. Za Boga miloga, siđi ovamo prije nego privučemo pozornost. Stisnuvši zube, prebacila je jednu nogu preko prozora. Spretno, ali veoma polako, okrenula se i spustila. Trebao joj je

samo trenutak da shvati kako joj se nimalo ne sviđa osjećaj višenja s prozorske daske svratišta na Madagaskaru. - Doug... - Skači - naredi Doug. - Nisam sigurna da mogu. - Možeš, osim ako ne želiš da počnem bacati kamenje. Mogao bi. Whitney je zatvorila oči, zadržala dah, i pustila se. Osjećala je da leti samo tren, a tada su je već njegove ruke uhvatile oko bokova, te kliznule do ispod pazuha. Unatoč tomu ostala je bez daha od naglog zaustavljanja. - Vidiš? - rekao joj je kad ju je lagano spustio na tlo. - Ništa posebno. Imaš dobre predispozicije za provalnika. - Prokletstvo. - Okrenula se i pregledala nokte. - Slomila sam nokat. Što bih sad trebala učiniti? - Da, to je tragično. - Sagnuo se kako bi podigao naprtnjače. - Valjda bih te mogao upucati i riješiti te bijede. Istrgnula mu je svoju naprtnjaču iz ruke. - Vrlo duhovito. Slučajno mislim da je veoma jeftino hodati naokolo s devet nokata. - Stavi ruke u džepove - predložio je i počeo hodati. - Kamo sad ideš? - Organizirao sam maleno putovanje čamcem. - Provukao je ruke kroz remenje i udobno namjestio naprtnjaču na leđima. - Samo moramo stići do čamca. Neprimjetno. Whitney ga je slijedila dok je vijugao naokolo, držeći se stražnjih strana kuća, podalje od ulice. - Sve to samo zato što je neki maleni debeli policajac svratio kako bi nas pozdravio. - Postajem nervozan od malenih debelih policajaca. - Bio je veoma uljudan. - Da, postajem veoma nervozan od uljudnih malenih debelih policajaca. - Ponijeli smo se veoma nepristojno prema dragoj ženi koja je uzela naše svinjče. - U čemu je problem, šećeru, nikad ranije nisi zaboravila podmiriti račun?

- Ni slučajno. - Puhnula je kroz nos, jureći za njim dok je prelazio usku sporednu uličicu. - Niti namjeravam početi. Ostavila sam joj dvadeset dolara. - Dvadeset! - Zgrabivši je, Doug se zaustavio kraj stabla uz Jacquesovu prodavaonicu. - Zašto, dovraga? Nismo čak ni krevet koristili. - Koristili smo se kupaonicom - podsjetila ga je. - Oboje. - Kriste, nisam čak ni odjeću skinuo. - Rezignirano je proučavao malenu drvenu kuću kraj njih. Dok je čekala da se Doug ponovno pokrene, Whitney je čeznutljivo pogledala natrag prema hotelu. Već je kanila izgovoriti još jednu primjedbu, ali je tada opazila muškarca u bijelom slamnatom šeširu kako prelazi ulicu. Nezainteresirano ga je promatrala sve dok joj se znoj nije počeo cijediti niz leđa. - Doug. - Grlo joj se osušilo od tjeskobe koju ne bi znala objasniti. - Doug, onaj čovjek. Pogledaj. - Zgrabila ga je za ruku, neznatno se okrenuvši. - Kunem se da je to isti čovjek kojeg sam vidjela na zorni, a zatim opet u vlaku. - Trzaš se na svaki šum - progunđao je Doug, ali je pogledao unatrag. - Ne. - Whitney ga je na brzinu povukla za ruku. - Vidjela sam ga. Dvaput sam ga vidjela. Zašto se opet pojavio? Zašto bi bio ovdje? - Whitney... - Ali se prekinuo dok je gledao kako se muškarac susreće s kapetanom. I odjednom se posve jasno sjetio muškarca koji je skočio sa sjedala u vlaku usred zbrke, spustivši novine na pod i pogledao ga ravno u oči - slučajnost? Doug je povukao Whitney iza stabla. On nije vjerovao u slučajnosti. - Je li to jedan od Dimitrijevih ljudi? - Ne znam. - Tko bi drugi mogao biti? - Prokletstvo, ne znam. - Frustriranost ga je razapinjala. Osjećao se kao da ga love sa svih strana. Znao je to, ali nije mogao razumjeti. - Bez obzira tko je on, mi odlazimo. - Opet je pogledao Jacquesovu prodavaonicu. - Bolje da uđemo na stražnji ulaz. Mogao bi imati mušterije, a bolje je da nas vidi što manje ljudi. Stražnja su vrata bila zaključana. Doug je čučnuo, izvadio džepni nožić i dao se na posao. Brava je škljocnula za manje od pet sekundi.

Whitney je brojila. Impresionirana, gledala ga je kako sprema nožić u džep. - Voljela bih da me naučiš to raditi. - Žena poput tebe ne mora obijati brave. Ljudi za tebe otvaraju vrata. - Dok je razmišljala o tome, šmugnuo je unutra. Prostorija je dijelom bila skladište, dijelom spavaća soba i dijelom kuhinja. Kraj uskog, uredno složenog ležaja nalazila se zbirka kaseta. Činilo se da glazba Eltona Johna prodire kroz daske na zidovima. Na njima je bio zalijepljen poster u boji seksepilne Tine Turner napućenih usana. Kraj nje se nalazila reklama za Budweiser - kralja piva, zastavica New York Yankeesa i večernja fotografija Empire State Buildinga. - Zašto se osjećam kao da sam upravo ušla u sobu zgrade u Drugoj aveniji? - Upravo se zato osjećala smiješno sigurnom. - Njegov je brat student na CCNY-u. Razmjena studenata. - To sve objašnjava. Čiji brat? - Ššš! - Krećući se tiho poput mačke, Doug je prišao vratima što su vodila u prodavaonicu. Odškrinuo ih je i zavirio onamo. Jacques je bio nagnut preko pulta, usred transakcije koja je očito uključivala razmjenu mjesnih tračeva. Mršava, tamnooka djevojka zacijelo je došla više radi očijukanja nego da bi nešto kupila. Prčkala je po kalemima konca u boji i smijala se. - Što se događa? - Whitney se progurala uz njega tako da je mogla zaviriti ispod Dougove ruke. - Ah, ljubav - ustvrdila je. - Pitam se gdje je nabavila tu bluzu. Samo pogledaj kako je izvezena. - Kasnije ćemo imati modnu reviju. Djevojka je kupila dva kalema konca, još se trenutak ili dva smijala, a potom otišla. Doug je još malo otvorio vrata, te kroza zube napravio siktav zvuk. To se nije moglo mjeriti s Eltonom Johnom. Jacques je nastavio njihati bokovima i pjevušiti. Pogledavši prema izlogu kroz koji se vidjela ulica, Doug je malo šire otvorio vrata i zazvao Jacquesa po imenu. Trgnuvši se, Jacques je umalo srušio izložene konce što ih je slagao. - Čovječe, prestrašili ste me. - Još uvijek oprezan, Doug ga je pozvao prstom i

čekao da dođe do njega. - Zašto se skrivate tu otraga? - Promjena plana - reče mu Doug. Uhvativši Jacquesa za ruku, povukao ga je unutra. - Želimo sad krenuti. - Sad? - Stisnuvši oči, Jacques je proučavao Dougovo lice. Možda je cijeli život proveo u malenom primorskom gradiću, ali nije bio budala. Kad je čovjek u bijegu, to mu se vidi u očima. - Imate problema? - Zdravo, Jacques. - Koraknuvši naprijed, Whitney je ispružila ruku. - Ja sam Whitney MacAllister. Morate oprostiti Douglasu što nas je zaboravio upoznati. On je često nepristojan. Jacques je prihvatio vitku bijelu ruku i trenutno se zaljubio. Nikad nije vidio nešto tako lijepo. Koliko je on mogao procijeniti, Whitney MacAllister je nadmašila Tinu Turner, Pat Benatar i svećenicu Ronstadt zajedno. Njegov se jezik posve zapleo. Već je ranije vidjela takav izraz. Bio joj je dosadan ako se radilo o uglađenom poslovnom čovjeku u trodijelnom odijelu u Petoj aveniji. Zabavljao ju je u pomodnom klubu u West Sideu. Kod Jacquesa, činio joj se simpatičnim. - Moramo se ispričati jer smo ovako upali k vama. - To je... - Izrazi koji su mu obično bili na vrhu jezika sad su mu nekako bježali. - U redu - uspio je izustiti. Doug je nestrpljivo spustio ruku na Jacquesovo rame. - Želimo krenuti. - Njegov osjećaj za poštenje nije mu dopuštao da mladog čovjeka naslijepo uvuče u zbrku u kojoj su se oni nalazili. Njegov osjećaj za preživljavanje nije mu dopuštao da mu sve kaže. - Posjetila nas je lokalna policija. Jacques je uspio otrgnuti pogled s Whitney. - Sambirano? - Tako je. - Magarac - ustvrdio je Jacques, prilično ponosan na način na koji je izgovorio riječ. - Ne morate se zabrinjavati zbog njega. Samo je znatiželjan, poput stare babe. - Da, možda, ali postoje neki ljudi koji nas žele naći. Mi ne želimo da nas nađu. Jacques je pogledavao jedno pa drugo. Ljubomoran muž, pomislio je. Nije mu trebalo ništa drugo da bi se razbudio njegov osjećaj za romantiku. - Mi, Malgašani, ne opterećujemo se vremenom. Sunce izlazi, sunce zalazi. Ako želite sad krenuti, krenut ćemo sad.

- Sjajno. Malo slabo stojimo sa zalihama. - Nema problema. Čekajte ovdje. - Kako si ga uspio naći? - pitala je Whitney kad se Jacques vratio u prednji dio. - Divan je. - Jasno, samo zato što je onako blenuo u tebe. - Blenuo? - Nasmiješila se i sjela na rub Jacquesova kreveta. - Doista, Douglase, odakle izvlačiš takve izraze? - Oči su mu gotovo iskočile iz glave. - Da. - Rukom je prošla kroz kosu. - Jesu, zar ne? - Stvarno uživaš u tome, je li? - Razdraženo je šetkao malenom prostorijom, poželjevši da može nešto učiniti. Bilo što. Mogao je nanjušiti nevolje, koje nisu tako daleko kako bi želio. - Jednostavno uživaš kad muškarci sline nad tobom. - Ni ti nisi bio baš uvrijeđen kad ti je malena Marie gotovo ljubila noge. Koliko se sjećam, kočoperio si se naokolo poput pijetla s dva repa. - Pomogla nam je da se spasimo. To je bila jednostavna zahvalnost. - Uz malo jednostavne požude. - Požude? - Zaustavio se točno ispred nje. - Nije mogla imati više od šesnaest godina. - Zbog čega je to bilo još odvratnije. - Da, pa ovaj naš Jacques sigurno je blizu dvadesete. - No, no. - Whitney je izvukla svoju turpijicu i počela popravljati slomljeni nokat. - To zvuči poput ljubomore. - Sranje. - Hodao je od jednih do drugih vrata. - Ovo je jedan čovjek koji neće sliniti nad tobom, vojvotkinjo. Imam pametnijih stvari na umu. Napola mu se osmjehnuvši, Whitney je nastavila uređivati nokat i pjevušiti uz Eltona Johna. Nekoliko trenutaka kasnije zavladala je tišina. Kad se Jacques vratio, u jednoj je ruci nosio poveću vreću, a u drugoj stereo. Nasmiješio se i spakirao preostale kasete. - Sad smo spremni. Rock &roll. - Zar se nitko neće pitati zašto ste tako rano zatvorili? - Doug je odškrinuo stražnja vrata i provirio van.

- Zatvoriti sada, zatvoriti kasnije. Svima je svejedno. Kimnuvši, Doug mu je otvorio vrata. - Onda pođimo. Njegov se čamac nalazio oko četiristo metara daleko, a Whitney nikad nije vidjela ništa tomu slično. Bio je veoma dugačak, možda četiri i pol metra, ali nije bio širi od devedesetak centimetara. Pomislila je na kanu u kojem je jednom veslala u ljetnom kampu na sjeveru savezne države New York. Ovo je nešto tomu slično, premda prilično nategnuto. Jacques je lagano skočio u čamac i počeo spremati opremu. Kanu je bio tradicionalni malgaški čamac, Jacquesova kapa bila je od njujorških Yankeesa, a noge su mu bile bose. Whitney se činio kao neobična i simpatična kombinacija dvaju svjetova. - Lijep čamac - promrmljao je Doug, nadajući se da će negdje ugledati motor. - Osobno sam ga napravio. - Gestom koja joj se činila veoma elegantnom i uljudnom, pružio je ruku Whitney. - Možete sjesti ovdje - rekao joj je, pokazujući mjesto na sredini. - Veoma udobno. - Hvala, Jacques. Kad je vidio da se smjestila nasuprot mjestu na kojem će on sjediti, pružio je Dougu dugu motku. - Ovdje upravljamo motkom, gdje je voda plitka. - Nakon što je i sam uzeo motku, Jacques je odgurnuo čamac od obale. Opustivši se, Whitney je zaključila da putovanje čamcem ima svojih prednosti - miris mora, lišće treperi na povjetarcu, lagano kretanje ispod nje. Zatim je, pola metra dalje, ugledala ružnu glavu kako se pojavljuje na površini. - Ah... - Samo je to uspjela izustiti. - Da, doista. - Jacques se tiho nasmijao i nastavio se motkom odguravati od dna. - Ti krokodili, svuda ih ima. Treba se pripaziti. - Ispustio je zvuk koji je bio nešto između siktanja i urlika. Okrugle, pospane oči na površini nisu se približile. Doug je bez riječi posegnuo u svoju naprtnjaču, izvadio pištolj i ponovno ga zadjenuo za pojas. Whitney se ovoga puta nije pobunila. Kad je voda postala dovoljno duboka za korištenje vesla, Jacques je uključio stereo. Stara skladba Beatlesa glasno je proparala zrak. Krenuli su. Jacques je neumorno veslao, s energijom i entuzijazmom kojima se Whitney divila. Tijekom sat i pol glazbe Beatlesa, pjevao je jasnim tenorom,

smiješeći se kad bi mu se Whitney pridružila. Iz zaliha što ih je Jacques ponio, pojeli su kasni improvizirani ručak od kokosa, bobica i hladne ribe. Kad je pružio Whitney plošku, nagnula ju je i popila veliki gutljaj, očekujući običnu vodu. Spustivši plošku, vrtjela je tekućinu po ustima. Nije imala loš okus, ali nije bila ni obična voda. - Rano vola - rekao je Jacques. - Dobro za putovanje. Dougovo je veslo glatko sjeklo vodu. - Pripremaju je tako što dodaju vodu u rižu koja se zalijepi na dnu posude za kuhanje. Whitney je progutala, pokušavajući to učiniti bez grimase. - Shvaćam. - Malo se pomaknuvši, dodala je plošku Dougu. - I vi dolazite iz New Yorka? - Da. - Whitney je u usta ubacila još jednu bobicu. - Doug mi kaže da tvoj brat ondje studira. - Pravo. - Slova na njegovoj majici gotovo su podrhtavala od ponosa. - Bit će uspješan čovjek. Bio je u Bloomingdale'su. - Whitney praktički živi ondje - ispod glasa je rekao Doug. Ignorirajući ga, obratila se Jacquesu. - Namjeravaš li poći u Ameriku? - Sljedeće godine - rekao joj je, spustivši veslo na krilo. - Posjetit ću brata. Obići ćemo grad. Times Square, Macy's, McDonald's. - Voljela bih da me nazoveš. - Kao da se nalazi u otmjenom njujorškom restoranu, Whitney je iz novčanika izvadila posjetnicu i pružila mu je. Kao i njezina vlasnica, posjetnica je bila glatka, otmjena i vitka. - Priredit ćemo zabavu. - Zabavu? - Oči su mu zablistale. - Zabava u New Yorku? - Glavom su mu proletjele vizije blještavih plesnih podija, divljih boja i lude glazbe. - Svakako. - S onoliko sladoleda koliko ga možeš pojesti. - Nemoj biti mrzovoljan, Douglase. I ti možeš doći. Jacques je trenutak šutio, a njegova je mašta dočaravala sve divote zabave u New Yorku. Brat mu je pisao o ženama koje nose suknje visoko iznad koljena, te o automobilima dugačkim poput kanua u kojem je sad veslao. Na zapadu je bilo zgrada visokih poput planina. Njegov je brat jednom jeo u istom restoranu u kojem je bio Billy Joel.

New York, mislio je Jacques, zadivljen. Možda njegovi novi prijatelji poznaju Billyja Joela, pa će i njega pozvati na zabavu. Milovao je Whitneynu posjetnicu prije nego ju je gurnuo u džep. - Vas dvoje ste... - Nije bio posve siguran kako glasi američki izraz kojim bi izrazio ono što je mislio. Barem ne pristojan izraz. - Poslovni partneri - pomogne mu Whitney, smiješeći se. - Da, ovdje je riječ samo o poslu. - Doug je namršteno grabio vodu. Jacques je možda bio mlad, ali nije se jučer rodio. - Imate posla? Kakvog? - Trenutno nas zanimaju putovanja i iskopavanja. Whitney je uzdigla obrvu na Dougovu terminologiju. - U New Yorku, ja sam stručnjak za unutarnje uređenje. Doug je... - Slobodnjak - dovršio je Doug. - Radim za sebe. - To je najbolji način - složio se Jacques dok je nogama lupkao u ritmu glazbe. - Dok sam bio dječak, radio sam na plantaži kave. Napravi ovo, napravi ono. - Odmahnuo je glavom i nasmiješio se. - Sad imam vlastitu prodavaonicu. Ja kažem napravi ovo, napravi ono. Ali ne moram slušati. Whitney se tiho nasmijala i protegnula dok ju je glazba podsjećala na dom. Kasnije ju je zalazak sunca podsjetio na Karibe. Šuma s obiju strana kanala postala je gušća, dublja, više poput džungle. Trska je rasla duž rubova, tanka i smeđa, a potom je ustupala mjesto gustom raslinju. Bila je ushićena kad je prvi put ugledala flaminga, ružičasto perje i krhke noge. U grmlju je opazila bljesak plave boje koja se prelijevala i čula brzi pjev koji se ponavljao, a Jacques je objasnio da je to jedna vrsta kukavice. Jednom ili dvaput joj se učinilo da je vidjela brzog, okretnog lemura. Voda, koja je s vremena na vrijeme postajala toliko plitka da su morali rabiti motke, bila je prošarana crvenim i nad površinom je letjelo bezbroj kukaca. Kroz krošnje stabala nebo je na zapadu imalo boje šumskog požara. Zaključila je da je vožnja kanuom daleko zanimljivija od plovidbe brodicom po Temzi, premda je djelovala jednako opuštajuće - ako se izuzme poneki krokodil. Miran suton i tišinu džungle remetio je Jacquesov stereo iz kojeg je dopirala glazba što bi je svaki DJ s imalo samopoštovanja opisao kao hit za hitom - besplatno. Mogla je tako satima ploviti.

- Bolje da napravimo kamp. Skrenuvši pogled sa zalaska sunca, nasmiješila se Dougu. Već je odavno skinuo košulju. Prsa su mu blistala na svjetlosti predvečerja, pokrivena tankim slojem znoja. - Tako brzo? Poželio joj je nešto odbrusiti, ali se obuzdao. Nije bilo lako priznati da su mu ruke poput gume, a dlanovi ga peku. Osobito dok je mladi Jacques i dalje poskakivao u ritmu, doimajući se kao da bi istim tempom mogao veslati do ponoći. - Uskoro će se smračiti - samo je rekao. - Dobro. - Jacquesovi su se glatki, gipki mišići napinjali dok je veslao. - Naći ćemo izvrsno mjesto za kampiranje. - Plaho se nasmiješio Whitney. - Trebali biste se odmoriti - rekao je. - Dugi dan na vodi. Doug je ispod glasa mrmljao i veslao prema obali. Jacques joj nije dopustio da nosi naprtnjaču. Podigao je naprtnjaču i svoju vreću, te njoj povjerio svoj stereo. Jedan iza drugoga ušli su u šumu gdje je svjetlost bila ružičaste boje, uz primjesu ljubičaste. Ptice koje nisu mogli vidjeti pjevale su sve mračnijem nebu. Listovi su treperili u nijansama zelene, mokri od vlage koje je uvijek bilo. Jacques se s vremena na vrijeme zaustavljao i malenim srpom sjekao povijuše i bambus. Miris je bio raskošan: vegetacija, voda, cvijeće - cvjetovi koji su se penjali duž povijuša i probijali kroz grmlje. Nikad nije na jednome mjestu vidjela tako mnogo boja, niti je očekivala da će to ikad vidjeti. Kukci su bili svuda oko njih, zujali su, šumjeli u svjetlosti sutona. Uz mahnito šuštanje lišća jedna se čaplja uzdigla iz grmlja i odletjela prema kanalu. Šuma je bila vruća, vlažna i gusta, te se po svemu doimala egzotičnom. Podigli su kamp uz taktove Springsteenove skladbe Born in the USA. Do trenutka kad su zapalili vatru i počeli kuhati kavu, Doug je našao nešto što ga je razvedrilo. Iz Jacquesove je vreće izišlo nekoliko malenih spremnika mirodija, dva limuna i ostatak pomno zamotane ribe. Uz to je našao i dvije kutije Marlbora. U tom trenutku nisu ništa značile u usporedbi s ostalim. - Napokon. - Nosu je primaknuo posudicu koja je mirisala po nečemu sličnom bosiljku. - Obrok sa stilom. - Istina, sjedio je na zemlji, okružen

debelim povijušama i kukcima koji su tek počeli gristi, ali sviđao mu se izazov. Jeo je s najboljima, u kuhinjama i uz svijećnjake. Večeras neće biti drukčije. Izvadivši pribor za kuhanje, pripremio se na užitak. - Doug je veliki gurman - Whitney je rekla Jacquesu. - Bojim se da smo se dosad morali snalaziti s onim što nam je bilo dostupno. To za njega nije bilo lako. - Zatim je pomirisala zrak. Usta su joj se napunila slinom kad se okrenula i vidjela ga kako pirja ribu iznad vatre. - Douglase. - Izustila je njegovo ime vrelim dahom. - Mislim da sam zaljubljena. - Da. - Žarkih očiju, čvrstih ruku, vješto je okrenuo ribu. - To sve kažu, šećeru. Te su noći njih troje čvrsto spavali, siti od fine hrane, vina i rock &rolla. Kad je tamni automobil ušao u maleni primorski gradić, sat vremena nakon svanuća, privukao je veliku pozornost. Nestrpljiv, mrzovoljan i ponašajući se poput šefa, Remo je izišao i progurao se kroz skupinu djece. Obdareni instinktom mladih i ranjivih, maknuli su mu se s puta. Trzajem glave pozvao je drugu dvojicu muškaraca da ga slijede. Nisu namjerno nastojali upadati u oči. Čak i da su u gradić stigli na mazgama, omotani velikim maramama, ipak bi izgledali poput negativaca. Način na koji su živjeli, način na koji i dalje namjeravaju živjeti - loše - curio je kroz njihove pore. Mještani, mada nagonski oprezni pred strancima, također su po prirodi gostoljubivi. Ipak, nitko nije prišao trojici muškaraca. Otočni izraz za tabu je fady. Remo i društvo, premda elegantni u svojim urednim ljetnim odijelima i sjajnim talijanskim cipelama, svakako su bili fady. Remo je opazio svratište, dao znak svojim ljudima da čuvaju strane zgrade, te se zaputio prema ulazu. Žena iz svratišta na sebi je imala čistu pregaču. Iz stražnjeg su dijela dopirali mirisi doručka, ali su samo dva stola bila zauzeta. Pogledala je Rema, procijenila ga i zaključila da nema slobodnih soba. - Tražim neke ljude - rekao joj je, mada nije očekivao da će itko na tom otoku Bogu iza leđa znati engleski. Jednostavno je izvadio fotografije Douga

i Whitney, te joj njima zamahnuo ispred nosa. Ni treptajem oka nije pokazala da ih je prepoznala. Možda jesu naglo otišli, ali na komodi je našla dvadeset američkih dolara. Njihovi je osmjesi nisu podsjećali na guštera. Odmahnula je glavom. Remo je izvukao novčanicu od deset dolara iz snopa što ga je nosio. Žena je samo slegnula ramenima i vratila mu fotografije. Njezin se unuk prethodne večeri sat vremena igrao sa svojom malenom svinjom. Više joj se sviđao njezin miris nego Remova kolonjska voda. - Slušaj, bako, znamo da su stigli ovamo. Zašto ne bi svima olakšala? - Kao poticaj, izvukao je još jednu novčanicu od deset dolara. Vlasnica svratišta ga je tupo pogledala i ponovno slegnula ramenima. - Nisu ovdje - rekla je, iznenadivši ga svojim jasnim engleskim. - Sam ću pogledati. - Remo se zaputio prema stubama. - Dobro jutro. Jednako kao i Doug, Remo je uvijek bez problema prepoznao policajca, u gradiću s jednim konjem na Madagaskaru ili u nekoj uličici New Yorka. - Ja sam kapetan Sambirano. - Ukočeno uljudan, ispružio je ruku. Divio se Removu ukusu u odijevanju, opazio je još uvijek otečeni ožiljak na njegovu obrazu i hladan izraz u očima. Nije mu promaknuo ni debeli snop novčanica u Removoj ruci. - Možda vam mogu pomoći. Nije želio imati posla s policajcima. Remo ih je smatrao u osnovi nestabilnima. Za godinu bi dana mogao zaraditi otprilike tri puta više od prosjeka policijskog poručnika, za isti posao. Unatrag. Ali još mu se manje sviđala pomisao da bi se morao vratiti Dimitriju praznih ruku. - Tražim svoju sestru. Doug je rekao da ima mozga. Remo ga je počeo koristiti. - Pobjegla je s ovim tipom, običnim lopovom. Djevojka je opčinjena, ako razumijete što mislim. Kapetan je uljudno kimnuo. - Doista. - Tata je lud od brige - improvizirao je Remo. Izvadio je tanku kubansku cigaru iz plosnate zlatne kutije. Ponudivši mu jednu, opazio je kako se kapetan divi mirisu i bljesku skupog metala. Znao je koji pristup treba primijeniti.

- Uspio sam ih slijediti ovamo, ali... - Pustio je da mu riječi zamru i nastojao izgledati poput zabrinutog brata. - Učinit ćemo sve da je dobijemo natrag, kapetane. Sve. Dok je čekao da mu to sjedne, Remo je izvadio fotografije. Iste fotografije, pomislio je kapetan, što mu ih je prethodnoga dana pokazao, onaj drugi čovjek. On je također pričao o ocu koji traži svoju kćer, a isto je tako ponudio novac. - Moj otac nudi nagradu svakomu tko nam može pomoći. Shvatite da je moja sestra jedina kći mojeg oca. I najmlađa je - dodao je, radi uvjerljivosti. Sjećao se, bez osobite ljubavi, kako je razmažena bila njegova mlađa sestra. - Spreman je biti velikodušan. Sambirano je spustio pogled na fotografije Whitney i Douga. Mladenci koji su prilično naglo napustili gradić. Pogledao je vlasnicu svratišta koja je s neodobravanjem stisnula usne. Oni koji su jeli doručak razumjeli su pogled i vratili se svojem obroku. Kapetana nije impresionirala Remova priča, baš kao ni Dougova dan ranije. Whitney mu se ozareno smiješila. Ona ga je, međutim, impresionirala, tada i sada. - Lijepa žena. - Možete zamisliti kako se moj otac osjeća, kapetane, svjestan da je s čovjekom poput njega. Ološ. U riječi je bilo dovoljno strasti da bi kapetan shvatio kako netrpeljivost nije glumljena. Ako jedan muškarac nađe drugoga, jedan od njih će umrijeti. To mu nije bilo osobito važno, pod uvjetom da nitko ne umre u njegovom gradiću. Nije smatrao potrebnim spomenuti muškarca s bijelim slamnatim šeširom koji je uza se imao slične fotografije. - Brat je - polako je izustio dok je prolazio cigarom ispod nosa - odgovoran za dobrobit svoje sestre. - Da, užasno sam zabrinut za nju. Sam Bog zna što će učiniti kad joj ponestane novca ili kad mu jednostavno dosadi. Ako postoji nešto što možete učiniti... obećavam da ćemo vam biti veoma zahvalni, kapetane. Kapetan je izabrao čuvanje zakona i reda u mirnom malenom gradiću jer nije bio posebno ambiciozan. To jest, nije se želio znojiti na poljima ili dobiti žuljeve na ribarskom brodu. No vjerovao je u stjecanje povećeg profita. Pružio je Remu fotografije. - Suosjećam s vašom obitelji. I ja imam kćer. Ako biste pošli sa mnom do mojeg ureda, možemo razgovarati o tome. Vjerujem da vam mogu pomoći.

Tamne su oči susrele pogled tamnih očiju. Obojica su prepoznala ono što su vidjela. Obojica su shvaćala da je posao doista posao. - Bio bih vam zahvalan, kapetane. Bio bih vam veoma zahvalan. Dok je izlazio iz svratišta, Remo je dotaknuo ožiljak na obrazu. Gotovo je osjećao okus Dougove krvi. Dimitri će, pomislio je s olakšanjem, biti veoma zadovoljan. Veoma zadovoljan.

11. poglavlje Dok je za doručak pila kavu, Whitney je dodala pedeset dolara isplaćenih Jacquesu kao avans, te ponovno zbrojila Dougove troškove. Lov na blago, zaključila je, prilično je skup. Dok su muškarci spavali tijekom noći, Doug kraj nje u šatoru, Jacques zadovoljan pod zvijezdama, Whitney je neko vrijeme ležala budna i razmišljala o putovanju. Na mnoge je načine bilo zabavno, uzbudljiv, pomalo otkačen izlet upotpunjen suvenirima i s nekoliko egzotičnih obroka. Ako nikad ne nađu blago, prihvatila bi ga baš tako - osim što postoji sjećanje na mladoga konobara koji je umro samo zato jer se zatekao ondje. Neki se ljudi rađaju s određenom ugodnom naivnošću koja zauvijek ostaje s njima, uglavnom zato što u njihovim životima nema posebnih problema. Novac može izazvati cinizam ili ga može ublažiti. Možda ju je njezino bogatstvo do određene mjere štitilo, ali Whitney nikad nije bila naivna. Nije brojila svoj sitniš jer se morala brinuti za svaki izdatak, već zato što je očekivala vrijednost za vrijednost. Komplimente je prihvaćala graciozno, ali i sa zrnom soli. Također je znala da je, za neke, život jeftin. Smrt može biti sredstvo za ostvarivanje nekog cilja, nešto izvršeno radi osvete, radi zabave, ili za naknadu. Naknada može varirati - život nekog državnika na slobodnom je tržištu sigurno vrjedniji od života dilera droge u getu. Katkad može vrijediti samo cijenu šprice pune heroina, a katkad stotine tisuća čistih švicarskih franaka. Posao, neki su uzimanje života u zamjenu za dobitak podigli do visine i rutine brokerske tvrtke. Znala je to i ranije, razmišljala o tome na način na koji čovjek razmišlja o svakodnevnim društvenim problemima. S distance. Ali sad se osobno s time suočila. Nedužan je čovjek umro, a lako je moguće da je i ona nekoga ubila. Nije mogla znati koliko je još života izgubljeno, ili kupljeno i prodano, u potrazi za tim blagom. Dolari i centi, razmišljala je dok je gledala uredne stupce i zbrojeve u svojem notesu. Ali sve je postalo mnogo više od toga. Možda je, poput mnogih bezbrižno bogatih, često lebdjela iznad površine života, ne vidjevši vrtloge i struje s kojima su se morali boriti manje sretni. Možda je stvari kao

što su hrana i krov nad glavom uvijek uzimala zdravo za gotovo, do prije posljednjih nekoliko tjedana. I možda su njezini vlastiti stavovi o dobrom i lošem često ovisili o okolnostima i njezinim hirovima. Ali imala je snažan osjećaj za dobro i loše. Doug Lord možda jest lopov, i u životu je možda učinio mnogo toga što je pogrešno prema društvenim mjerilima. Živo joj se fućkalo za društvena mjerila. U biti je, počela je vjerovati, zapravo dobar, kao što je vjerovala da je Dimitri u biti zao. Vjerovala je u to, ne naivno, već potpuno, sa svom zdravom inteligencijom i instinktima s kojima se rodila. Još je nešto učinila dok su njih dvojica spavala. Nemirna, Whitney je na koncu odlučila pogledati knjige što ih je Doug uzeo iz knjižnice u Washingtonu. Kako bi joj vrijeme brže prošlo, rekla je sebi kad je upalila baterijsku svjetiljku i pronašla knjige. Kad je počela čitati o draguljima, dragom kamenju izgubljenom tijekom stoljeća, štivo ju je zarobilo. Ilustracije je nisu osobito dirnule. Dijamanti i rubini više znače u trodimenzionalnom obliku. Ali su je naveli na razmišljanje. Čitajući povijest neke ogrlice ili nekog dijamanta, razumjela je, osobno, da su, zbog onoga za čim su žudjeli muškarci i žene, drugi ljudi umirali. Pohlepa, žudnja, pohota. To su osjećaji koje je Whitney mogla razumjeti, ali strasti što ih je smatrala previše plitkima da bi se za njih umrlo. Ali što je s odanošću? Whitney je ponovno razmislila o riječima što ih je pročitala u Magdalineinu pismu. Pisala je o žalosti svojega muža zbog kraljičine smrti, ali još više o njegovoj obvezi spram nje. Koliko je čovjek po imenu Gerald žrtvovao u ime odanosti i što je čuvao u drvenoj kutiji? Dragulje. Je li u drvenoj kutiji držao svoje nasljedstvo i žalio za načinom života koji više nikad nije mogao biti njegov? Je li bila riječ o novcu, o umjetnosti, o povijesti? Kad je zatvorila knjigu, nije bila sigurna. Whitney je poštovala lady Smythe-Wright, premda nikad nije u potpunosti razumjela njezinu gorljivost. Sad je mrtva, a razlog tomu je malo više od njezina uvjerenja da povijest, bez obzira je li pisana u prašnjavim knjigama ili svjetluca i blista, pripada svima. Antoaneta je izgubila život, zajedno sa stotinama drugih, od nemilosrdne pravde na giljotini. Ljudi su istjerani iz svojih domova, lovljeni, poklani. Drugi su umirali od gladi na ulicama. Radi ideala? Ne, Whitney nije vjerovala da ljudi često umiru radi ideala, baš kao što se rijetko kad istinski

bore za njih. Umirali su jer su se našli usred nečega što ih je zahvatilo i povelo sa sobom bez obzira jesu li oni to željeli ili ne. Što bi šaka dragulja značila ženi koja hoda uza stube do giljotine? Zbog toga se lov na blago doimao glupim. Osim - osim ako nema neku pouku. Možda je vrijeme da Whitney otkrije koja je njezina. Zbog toga, te zbog mladog konobara po imenu Juan, Whitney je čvrsto odlučila da će naći blago, a tada će Dimitrijevo lice zasuti blatom. Samouvjereno se suočila s jutrom. Ne, nije naivna. Ipak, Whitney je u osnovi vjerovala da dobro na koncu pobjeđuje zlo - osobito ako je dobro veoma pametno. - Što ćeš, dovraga, učiniti kad ti se isprazne baterije te stvarčice? Whitney se nasmiješila Dougu prije nego je tanki kalkulator i notes vratila u torbicu. Pitala se što bi mislio kad bi znao da je tijekom noći nekoliko sati provela analizirajući njega i ono što rade. - Duracell - slatko je rekla. - Želiš li kavu? - Da. - Sjeo je, pomalo sumnjičav zbog načina na koji je tako veselo natočila kavu i dodala mu je. Predivno je izgledala. Mislio je da će nakon nekoliko dana napornog putovanja djelovati pomalo ispijeno, barem donekle umorno. Dlanom je prešao po čekinjama na svojoj bradi. Međutim ona je naprosto zračila. Njezina svijetla, anđeoski plava kosa blistala je dok joj se spuštala niz leđa. Sunce joj je zagrijalo kožu, izmamivši malo boje koja je samo naglašavala njezinu besprijekornost i klasičnu liniju kostiju. Ne, u tom trenutku nije se doimala nimalo ispijenom. Doug je prihvatio kavu i popio dugi gutljaj. - Ovo je lijepo mjesto - reče Whitney, podigavši koljena i obuhvativši ih rukama. Osvrnuo se naokolo. Vlaga je kapala s listova stvarajući tihe zvukove. Zemlja je bila vlažna i mekana. Udario je komarca i pitao se koliko će izdržati sredstvo protiv insekata. Maglica se u tankim pramenovima uzdizala s tla, poput pare u turskoj kupelji. - Ako ti se sviđaju saune. Whitney uzdigne obrvu. - Ustao si na lijevu nogu, je li? Samo je nešto progunđao. Probudio se nervozan, što bi se dogodilo svakom zdravom

muškarcu nakon što bi proveo noć kraj zdrave žene bez mogućnosti da situaciju dovede do prirodnog završetka. - Gledaj na to ovako, Douglase. Kad bi na Manhattanu bilo jedno jutro ovoga, ljudi bi se tukli za komadić tog prostora, penjali bi se jedni na druge. Podigla je ruke s dlanovima okrenutim prema gore. Ptičji je pjev stvarao ekstazu zvukova. Kameleon se popeo na taman siv kamen i polako se stopio s njim. Činilo se da cvjetovi niču iz zemlje, a izrazito zelenilo listova i paprati, još uvijek vlažnih od rose, svemu je davalo bujnost. - Mi sve to imamo samo za sebe. Natočio si je drugu kavu. - Očekivao bih da će se ženi poput tebe više sviđati mnoštvo. - Vrijeme i mjesto, Douglase - promrmljala je. - Vrijeme i mjesto. - Tada se nasmiješila, tako jednostavno, tako čarobno, da mu je srce zastalo. - Sviđa mi se biti ovdje, s tobom. Kava mu je opekla jezik, ali to nije opazio. Progutao ju je, i dalje zureći u nju. Nikad nije imao problema sa ženama, osvajajući ih grubim, drskim šarmom, jer je veoma mlad naučio da ih to privlači. Sada, kad bi mogao iskoristiti višak onoga što je za njega bilo tako prirodno, nije mogao naći ni trunčice. - O, je li? - jedva je izustio. Zadovoljna činjenicom da ga je tako lako zbunila, kimnula je. - Da. Malo sam razmišljala o tome. - Nagnuvši se prema njemu, lagano ga je poljubila. - Što ti misliš? Mogao se spotaknuti, ali godine iskustva naučile su ga kako će se dočekati na noge. Ispružio je ruku i uhvatio je za kosu. - Pa, možda bismo trebali - gricnuo joj je uho - raspraviti o tome. Sviđao joj se način na koji je ljubio a da je nije zapravo poljubio, način na koji ju je držao a da je nije doista držao. Sjećala se kako je bilo kad je učinio i jedno i drugo, žestoko. - Možda bismo trebali. Njihove su usne samo izazivale jedne druge, ništa više. Otvorenih očiju, grickali su, kušali, izazivali. Nisu se dodirivali. Oboje su navikli na vodstvo, na kontrolu u svojim rukama. Izgubiti oštrinu - to bi bila primarna pogreška, u pitanjima ljubavi i novca, za oboje. Sve dok se uzde drže, čak i labavo, nijedno od njih nije

osjećalo potrebu da pođe onamo kamo ne vode. Usne su se zagrijale. Misli zamaglile. Prioriteti pobrkali. Njegova je ruka pojačala stisak na njezinoj kosi, njezina je stegnula prednju stranu njegove košulje. U tom rijetkom trenutku koji postaje bezvremen, bili su uhvaćeni blizu. Potreba je postala vođa, a žudnja zemljovid. Oboje su se predali bez oklijevanja ili žaljenja. Iza debelih, vlažnih listova začuli su se glasni, vedri zvukovi skladbe Cyndi Lauper. Poput djece uhvaćene s prstima u limenci keksa, Whitney i Doug su se naglo razmaknuli. Jacquesov jasni tenor odjekivao je uz Cyndin veseli glas. Oboje su pročistili grla. - Stiže društvo - primijeti Doug i posegne za cigaretom. - Da. - Whitney je ustala i otresla stražnji dio svojih tankih, vrećastih hlača. Bile su malo vlažne od rose, ali vrućina je već sušila tlo. Gledala je kako se sunčeve zrake probijaju kroz krošnje. - Kao što sam rekla, čini se da ovakvo mjesto privlači ljude. Pa, mislim da ću... - Glas joj je zamro od iznenađenja kad joj je njegova ruka obujmila gležanj. - Whitney. - Njegove su oči bile žarke, što se događalo kad je to najmanje očekivala. Prsti su mu bili veoma snažni. - Jednoga ćemo dana dovršiti ovo. Nije navikla da joj se govori što će raditi, a nije vidjela razloga da se to sada promijeni. Dobacila mu je dug, neutralan pogled. - Možda. - Apsolutno. Neutralan se pogled pretvorio u nagovještaj osmijeha. - Douglase, otkrit ćeš da mogu biti veoma samovoljna. - Ti ćeš otkriti da ja uzimam ono što želim. - Govorio je tiho, a njezin je osmijeh nestao. - To mi je zanimanje. - Čovječe, o čovječe, imamo nekoliko kokosa. - Pojavivši se iz grmlja, Jacques je protresao mrežastu torbu što ju je nosio. Whitney se nasmijala kad je izvadio jedan i dobacio joj ga. - Ima li netko otvarač? - Nema problema. - Jacques je uzeo kokos i njime snažno tresnuo po kamenu. Kameleon je bešumno nestao. Smiješeći se od uha do uha, raspolovio je plod i dva komada pružio Whitney.

- Kako vješto. - Malo ruma, i mogli bismo dobiti pina coladu. Uzdignutih obrva, pružila je polovicu Dougu. - Nemoj biti čangrizav, dragi. Sigurna sam da si se i ti mogao popeti na palmu. Smiješeći se, Jacques je malenim nožem izdubio komad mesa. - Jesti bilo što bijelo srijedom je fady - rekao je s bezazlenošću koja je navela Whitney da ga pozornije pogleda. Ubacio je meso kokosa u usta s nekom vrstom grješnog uživanja. - Gore je uopće ne jesti. Pogledala je bejzbolsku kapu, majicu i prijenosni stereo. Bilo joj je teško shvatiti da je on ipak Malgašanin, i pripadnik drevnog plemena. U slučaju Louisa iz plemena Merina to je bilo sasvim lako. On je tako i izgledao. Jacques izgleda poput nekoga kraj koga bi mogla proći na raskrižju Broadwaya i Četrdeset druge ulice. - Jesi li praznovjeran, Jacques? Slegnuo je ramenima. - Ispričavam se bogovima i duhovima. Neka budu zadovoljni. - Posegnuvši u prednji džep, izvukao je nešto što je podsjećalo na malenu školjku na lančiću. - Ody - objasnio je Doug, zabavljajući se, ali istodobno pokazujući toleranciju. Nije vjerovao u talismane, već u to da sam kuješ vlastitu sreću. Ili iskorištavaš tuđu. - To je poput talismana. Whitney ju je proučavala, zaintrigirana kontrastom između Jacquesova amerikaniziranog načina govorenja i odijevanja i njegovih duboko usađenih vjerovanja u tabue i duhove. - Za sreću? - pitala ga je. - Za sigurnost. Bogovi znaju biti loše raspoloženi. - Prstima je protrljao školjku, a zatim ju je pružio Whitney. - Vi je danas nosite. - Dobro. - Stavila je lančić oko vrata. Na kraju krajeva, to baš i nije tako neobično. Njezin otac nosi zečju šapu obojenu u svijetloplavo. Talisman spada u isto - ili je možda bolje usporediti ga s medaljonom sv. Kristofora. - Za sigurnost. - Vas dvoje možete kasnije nastaviti kulturnu razmjenu. Krenimo. - Doug je ustao i dobacio komad kokosa natrag Jacquesu. Whitney je namignula Jacquesu. - Rekla sam ti da je često nepristojan. - Nema problema - ponovno će Jacques, a potom je posegnuo u stražnji džep kamo je oprezno gurnuo stabljiku cvijeta. Izvukao ju je i pružio