Nora Roberts - Vruci led

letenja. Sasvim je dovoljno, zaključio je Doug, Whitneyna mračnog razmišljanja u tišini. - U redu, prestani. Okrenula se i uputila mu dug, neutralan pogled. - Kako, molim? Dobro to čini, pomislio je Doug. Rutina ledene kučke karakteristična za žene koje imaju novca ili hrabrosti. Naravno, spoznao je da Whitney posjeduje oboje. - Rekao sam da prestaneš. Ne podnosim namrgođene osobe. - Namrgođene osobe? Budući da su joj se oči pretvorile u proreze i riječi je prosiktala, bio je zadovoljan. Ako je razbjesni, brže će se trgnuti iz mračnog raspoloženja. - Da. Nisam lud za ženama koje nikad ne zatvaraju usta, ali trebali bismo naći nešto u sredini. - Je li? Kako lijepo da imaš tako određene zahtjeve. - Uzela je cigaretu iz kutije što ju je bacio na naslon za ruke između njih i pripalila. Nije imao pojma da pokret može biti tako arogantan. To ga je zabavljalo. - Dopusti da ti održim prvu lekciju prije nego pođemo dalje, dušice. Polako, uz bezglasnu vrstu otrova, Whitney mu je puhnula dim u lice. - Svakako. Budući da je znao prepoznati bol kad bi je vidio, dao joj je još minutu. Zatim je njegov glas postao bezizražajan i konačan. - To je igra. - Uzeo joj je cigaretu iz prstiju i povukao dim. - Uvijek je igra, ali uključuješ se svjestan da postoje kazne. Zurila je u njega. - Zar Juana tako doživljavaš? Kao kaznu? - Našao se na pogrešnome mjestu u pogrešnom trenutku - rekao joj je, nesvjesno ponavljajući Butrainove riječi. Ali ona je čula još nešto. Žaljenje? Kajanje? Premda nije mogla biti sigurna, to je bilo barem nešto. Uhvatila se za to. - Ne možemo poći unatrag i promijeniti ono što se dogodilo, Whitney. Zato idemo dalje. Podigla je svoje zaboravljeno piće. - Je li to ono što najbolje činiš? Ideš dalje? - Ako želiš pobijediti. Kad moraš pobijediti, ne smiješ se često osvrtati. Ništa se neće promijeniti ako se budeš time mučila. Mi smo jedan korak

ispred Dimitrija, možda dva. Mora tako ostati jer je to igra, ali ozbiljna igra. Ne budemo li stalno u prednosti, mrtvi smo. - Dok je govorio, spustio je ruku na njezinu, ne radi utjehe, već kako bi vidio je li mirna. - Ako to ne možeš podnijeti, bolje da razmisliš o tome da se sad povučeš jer nas očekuje još veoma dug put. Nije se kanila povući. Ponos je problem, ili blagoslov. Nikad se nije znala povući. Ali što je s njim, pitala se. Što pokreće Douglasa Lorda? - Zašto ti to činiš? Sviđala mu se radoznalost, iskra. Dok se udobnije namještao na sjedalu, bio je uvjeren da je prešla prvu prepreku. - Znaš, Whitney, daleko je slađe osvojiti ulog u pokeru ako imaš par dvojki nego ako imaš skalu u boji. - Ispuhnuo je dim i nasmiješio se. - Daleko slađe. Mislila je da razumije i proučavala njegov profil. - Sviđa ti se kad su izgledi protiv tebe. - Više se isplati igrati na duge staze. Naslonila se u sjedalu, zatvorila oči i šutjela tako dugo da je pomislio da je zadrijemala. Međutim, Whitney je razmišljala o svemu što se dogodilo, korak po korak. - Restoran - naglo je rekla. - Kako si to izveo? - Koji restoran? - Proučavao je razna plemena na Madagaskaru u svojoj knjizi, pa se nije potrudio podići pogled. - U Washingtonu, kad smo bježali kroz kuhinju kako bismo izvukli živu glavu, a onaj golemi čovjek u bijelom stao je pred tebe. - Jednostavno iskoristiš prvo što ti padne na pamet - bezbrižno je rekao. - To je obično najbolje. - Ne radi se samo o onome što si rekao. - Nezadovoljna odgovorom, Whitney se pomaknula na sjedalu. - U jednom si trenutku mahnit čovjek s ulice, a u idućem uobražen kritičar hrane koji govori sve prave stvari. - Dušo, kad ti je život u pitanju, možeš biti bilo što. Obično volim obaviti posao iznutra. Samo moraš odlučiti hoćeš li ući na glavni ulaz ili na ulaz za poslugu. Zainteresirana, kretnjom je zatražila još po jedno piće za oboje. - A to znači? - U redu, uzmimo Kaliforniju. Beverly Hills.

- Ne, hvala. Ignorirajući je, Doug je počeo glasno razmišljati. - Najprije moraš odlučiti koje od onih elegantnih zdanja želiš počistiti. Nekoliko diskretnih pitanja, malo hodanja naokolo, te izabereš jedno. Dakle glavni ili stražnji ulaz? To može ovisiti o mojem hiru. Obično je lakše ući na glavni ulaz. - Zašto? - Jer bogataši žele preporuke za poslugu, ali ne za goste. Treba ti ulog, nekoliko tisuća. Uzmeš sobu u Wilshire Royalu i unajmiš mercedes, spomeneš nekoliko imena - ljudi za koje znaš da nisu u gradu. Kad se jednom uvališ na prvu zabavu, u poslu si. Uzdahnuo je i popio gutljaj. - Čovječe, u Hillsu doista vole svoje bankovne račune nositi oko vrata. - A ti jednostavno dođeš i pokupiš ih? - Više ili manje. Najteži dio je paziti da ne budeš previše lakom - i znati tko nosi drago kamenje, a tko staklo. Ima mnogo sranja u Kaliforniji. U osnovi, samo moraš znati dobro oponašati. Bogati su ljudi više stvorenja navika nego mašte. - Hvala. - Odijevaš se kako treba, pobrineš se da budeš viđen na pravim mjestima - u društvu nekoliko pravih ljudi - i nitko se neće raspitivati o tvojem pedigreu. Kad sam posljednji put primijenio taj postupak, uzeo sam sobu u Wilshireu s tri tisuće u džepu. Kad sam otišao, imao sam trideset tisuća. Sviđa mi se Kalifornija. - Zvuči mi kao da se ne možeš u doglednoj budućnosti vratiti onamo. - Već sam se vratio. Obojio sam kosu, pustio malene brkove i nosio traperice. Obrezivao sam ruže Cassie Lawrence. - Cassie Lawrence? Profesionalne pirane koja se maskira u pokroviteljicu umjetnosti? Savršen opis. - Poznaješ je? - Nažalost. Koliko si joj uzeo? Doug je po tonu njezina glasa zaključio da bi Whitney bilo drago da ju je dobro operušao. Odlučio je da joj neće reći da nije imao problema s pregledavanjem unutrašnjosti kuće jer ga je Cassie voljela gledati kako plijevi azaleje nag do pojasa. Praktički ga je živog pojela u krevetu. Zauzvrat joj je digao kićenu ogrlicu s rubinima i par dijamantnih naušnica velikih poput

loptica za stolni tenis. - Dosta - polako je odgovorio Doug. - Čini se da ti se ona ne sviđa baš previše. - Nema otmjenosti. - To je jednostavno i jasno izgovorila žena koja je ima. - Jesi li spavao s njom? Zagrcnuo se pićem, a potom je oprezno spustio čašu. - Ne mislim... - Znači, jesi. - Whitney ga je pomalo razočarano proučavala. - Čudi me da nisam vidjela ožiljke. - Još ga je trenutak proučavala, zamišljeno, šutke. - Ne misliš li da su takve stvari ponižavajuće? Mogao ju je bez oklijevanja zadaviti. Istina, bilo je prigoda kad je spavao sa žrtvom i uživao u tome - i pobrinuo se da i žrtva uživa. Isplata za isplatu. Ali u pravilu je korištenje seksa smatrao veoma ružnim. - Posao je posao - kratko je rekao. - Nemoj mi reći da nikad nisi spavala s klijentom. Uzdigla je obrvu, ironično ga pogledavši. - Spavam s kim ja želim - rekla je tonom koji je davao do znanja da pomno bira. - Neki od nas nisu rođeni s mogućnostima izbora. - Ponovno je otvorio knjigu, zadubio se u nju i ušutio. Neće u njemu izazvati osjećaj krivnje. Krivnja je nešto što je izbjegavao pomnije nego policiju ili bijesnu žrtvu. Čim dopustiš da te krivnja počne nagrizati, gotov si. Čudno, činilo se da joj nimalo ne smeta činjenica da za život zarađuje krađama. Ne smeta joj što krade ljudima iz njezine klase. Na to nije ni trepnula. Zapravo, više je nego vjerojatno da je neke od njezinih prijatelja oslobodio viška osobne imovine. To je ni najmanje ne zabrinjava. Kakva je ona zapravo žena? Mislio je da razumije njezinu žeđ za pustolovinom, za uzbuđenjem i riskiranjem. On je gotovo cijeli život tako živio. Ali to se ne uklapa u taj hladan, bogataški izgled. Ne, nije ni trepnula kad joj je rekao da je lopov, ali ga je pogledala s prezirom, i da, prokletstvo, sažaljenjem, kad je otkrila da je spavao s kujom sa zapadne obale kako bi se domogao šake dragulja. A kamo ga je ta šaka dovela? Razmišljajući o tome, Doug se sjetio da je dragulje prodao mreži u Chicagu za manje od dvadeset četiri sata. Nakon rutinskog pogađanja oko cijene hir ga je odveo u Puerto Rico. Doug je za manje od tri dana gotovo sve izgubio u kockarnicama, pa su mu ostale samo

dvije tisuće dolara. Što mu je ta šaka dragulja donijela, ponovno se zapitao, a potom se osmjehnuo. Pakleno dobar vikend. Novac se jednostavno nije lijepio na njega. Uvijek je postojala druga igra, sigurna stvar na hipodromu ili žena krupnih očiju s tužnom pričom i tihim glasom. Ipak, Doug samog sebe nije smatrao naivcem. On je optimist. Rođen je kao takav i to je ostao nakon više od petnaest godina u poslu. Inače više ne bi bilo uzbuđenja u tome, pa je mogao postati i odvjetnik. Kroz njegove su ruke prošle stotine tisuća dolara. Glavna je riječ prošle. Ovog će puta biti drukčije. Nije važno što je i ranije to govorio, ovog će puta doista biti drukčije. Ako je blago upola manje od onoga što papiri daju naslutiti, bit će osiguran za cijeli život. Više nikad neće morati raditi - osim povremenog posla kako bi ostao u formi. Kupit će jahtu i ploviti od luke do luke. Otići će na jug Francuske, sunčati se i promatrati žene. Ostat će korak ispred Dimitrija do kraja života. Jer Dimitri neće odustati, sve dok je živ. To je također dio igre. Ali najbolji dio je izvedba, planiranje, manevriranje. Uvijek mu je bio uzbudljiviji okus šampanjca nego pražnjenje boce. Madagaskar je udaljen samo nekoliko sati. Kad stigne onamo, moći će početi primjenjivati sve što je pročitao, kao i svoje vještine i iskustvo. Morat će odrediti tempo kako bi zadržao prednost u odnosu na Dimitrija - ali ne smije previše brzati kako ne bi na drugom kraju naletio na njega. Problem je u tome što nije siguran koliko njegov bivši poslodavac zna o sadržaju omotnice. Previše, pomislio je, odsutno dotaknuvši mjesto na prsima gdje je omotnica još uvijek zalijepljena. Dimitri zasigurno zna mnogo jer je uvijek tako. Nitko ga nikad nije prešao i poživio da bi u tome uživao. Doug je znao da će na zatiljku osjetiti vreli dah bude li previše dugo ostao na jednome mjestu. Jednostavno će morati djelovati instinktivno. Kad jednom stignu onamo... Pogledao je Whitney. Malo je spustila naslon sjedala i zatvorila oči. U snu se doimala hladnom, spokojnom i nedodirljivom. U njemu se razbudila potreba, ona što ju je uvijek osjećao za nečim nedodirljivim. Ovog će je puta jednostavno morati ugušiti. Povezuje ih isključivo posao, razmišljao je Doug. Samo posao. Sve dok joj ne uspije izvući nešto gotovine i nježno je

odbaciti negdje putem. Možda mu je dosad pomogla više no što je očekivao, ali ona je tip kakav razumije. Bogata i nemirna. Prije ili kasnije cijeli će joj pothvat dosaditi. Mora se dokopati gotovine prije nego se to dogodi. Uvjeren da će mu to uspjeti, Doug je pritisnuo gumb kako bi spustio i svoj naslon. Zatvorio je knjigu. Neće zaboraviti ono što je pročitao. Njegova nadarenost za pamćenje omogućila bi mu da bez problema završi pravo ili bilo što drugo. Ovako, to mu je pomagalo u karijeri što ju je izabrao. Nikad mu nisu trebale bilješke kad je obavljao neki posao jer nije zaboravljao. Nikad nije dvaput birao istu žrtvu jer je pamtio imena i lica. Novac može kliziti kroz njegove prste, ali pojedinosti ne. Doug je na to gledao filozofski. Uvijek možeš nabaviti više novca. Život bi bio prilično dosadan kad bi sve ulagao u obveznice i dionice umjesto na rulet ili konje. Bio je zadovoljan. Svjestan da će narednih nekoliko dana biti dugi i teški, bio je više nego zadovoljan. Uzbudljivije je naći dijamant u hrpi smeća nego u izložbenoj vitrini. Radovao se kopanju. Whitney je spavala. Probudio ju je položaj aviona kad je započelo dugo spuštanje. Hvala Bogu, bila je njezina prva pomisao. Dojadili su joj avioni. Da je putovala sama, letjela bi Concordeom. U danim okolnostima nije željela platiti skupu kartu za Douga. Njegov je dug u njezinoj malenoj bilježnici rastao, a premda je ona kanila dobiti svaki novčić, znala je da njemu nije ni na kraj pameti vratiti joj dug. Dok ga ovako gleda, čovjek bi pomislio da je iskren poput novopečenog izviđača. Proučavala ga je dok je spavao, kose razbarušene od putovanja, ruku sklopljenih na knjizi u krilu. Svatko bi ga smatrao običnim čovjekom, s dovoljno sredstava, koji putuje na odmor u Europu. To je dio njegovih vještina, zaključila je. Sposobnost stapanja s bilo kojom skupinom koju izabere zacijelo je neprocjenjiva. Kojoj skupini on zapravo pripada? Sumnjivim, tvrdokornim članovima podzemlja koji djeluju u mračnim uličicama? Sjetila se izraza u njegovim očima kad je pitao za Butraina. Da, bila je sigurna da je proživio neke trenutke u mračnim uličicama. Ali pripada li onamo? Ne, to se nije uklapalo. Čak i za ovo kratko vrijeme koliko ga je poznavala, uvjerila se da on

jednostavno onamo ne pripada. On je nekonformist, možda ne uvijek mudar, ali uvijek nemiran. To je dio njegove privlačnosti. Lopov je, ali je smatrala da se pridržava određenog kodeksa časti. Sud to možda ne bi prepoznao, ali ona jest. I poštivala je to. Nije bezosjećajan. Kad je govorio o Juanu, u njegovim je očima vidjela da nije bezosjećajan. On je sanjar. I to je vidjela u njegovim očima kad je govorio - blagu. I realist je. To je čula u njegovu glasu dok je govorio o Dimitriju. Realist zna dovoljno da bi se bojao. Previše je kompleksan da bi pripadao. A ipak... Bio je ljubavnik Cassie Lawrence. Whitney je znala da ta žena muškarce jede za doručak. Također pomno pazi koga će izabrati da s njom podijeli njezine plahte. Što je Cassie vidjela? Mladog, muževnog čovjeka čvrsta tijela? Možda je to bilo dovoljno, ali Whitney nije tako mislila. Whitney je onog jutra u Washingtonu sama vidjela koliko je privlačan Doug Lord, od glave do pete. Došla je u iskušenje. I ne samo zbog njegova tijela, priznala je. Stil. Doug Lord ima vlastiti stil, a upravo mu je to, vjerovala je, pomagalo da prijeđe pragove domova u Beverly Hillsu ili Bel Airu. Mislila je da ga razumije sve dok mu nije postalo neugodno zbog njezine primjedbe o Cassie. Nelagoda i ljutnja kad je očekivala slijeganje ramenima i usputnu primjedbu. Dakle, ima osjećaje, i vrijednosti, razmišljala je. To ga je činilo zanimljivijim i simpatičnijim, ako dođe do toga. Simpatičan ili ne, naumila je saznati više o tom blagu, i to uskoro. Uložila je previše novca da bi naslijepo išla dalje. Impulzivno je pošla s njim, a ostala je iz potrebe. Instinktivno je znala da je sigurnija s njim nego bez njega. Bez obzira na sigurnost i impulzivnost, Whitney je previše sposobna poslovna žena da bi ulagala u nepoznate dionice. Prije nego prođe previše vremena, morat će pogledati što ima. Može joj se sviđati, možda ga čak donekle i razumije, ali nema povjerenja u njega. Nimalo. Dok se polako budio, Doug je došao do istog zaključka po pitanju Whitney. Držat će omotnicu uza svoju kožu sve dok u rukama ne bude imao blago. Kad je avion počeo slijetati, podigli su naslone svojih sjedala, nasmiješili se jedno drugomu, i proračunavali.

Nakon što su uspjeli naći svoju prtljagu i prošli carinu, Whitney je bila više nego spremna za horizontalan položaj na nepomičnom krevetu. - Hotel de Crillon - Doug je rekao taksistu, a Whitney je uzdahnula. - Ispričavam se što sam sumnjala u tvoj ukus. - Šećeru, moj problem je oduvijek bio ukus od dvadeset četiri karata. - Refleksno je, više nego namjerno, prešao rukom po rubu njezine kose. - Izgledaš umorno. - Nisam baš provela mirnih četrdeset osam sati. Premda se ne žalim - dodala je. - Ali bit će predivno ispružiti se tijekom sljedećih osam. Samo je nešto progunđao i gledao kako kraj njih prolijeće Pariz. Dimitri sigurno nije daleko iza njih. Njegova mreža informacija jednako je opsežna kao i Interpolova. Doug se jedino mogao nadati da će nekoliko skretanja što ih je ubacio biti dovoljno za usporavanje lova. Kao što je očekivao, Whitney je zapodjenula razgovor s vozačem. Budući da je bio na francuskom, Doug ga nije razumio, ali je opazio ton. Vedar, prijateljski, čak koketan. Neobično, pomislio je. Većina žena koje je poznavao, a odrasle su u bogatstvu, nikad zapravo niti ne vide ljude koji ih poslužuju. To je bio jedan od razloga iz kojih mu je bilo tako lako krasti njihove stvari. Bogataši su uskogrudni, ali bez obzira na to koliko puta siromašniji to govorili, bogatašima to nije smetalo. Dovoljno se često smicalicama probio u te krugove da bi znao da novac može kupiti sreću. Samo što iz godine u godinu postaje malo skuplja. - Kako sladak maleni čovjek. - Whitney je izišla na pločnik i udahnula miris Pariza. - Rekao je da sam ja najljepša žena koja je u proteklih pet godina sjedila u njegovom taksiju. Doug je gledao kako vrataru daje novčanice prije nego je ušla u hotel. - I time zaradio debelu napojnicu, kladim se - progunđao je. S obzirom na to kako se razbacuje novcem, opet će ostati bez gotovine kad slete na Madagaskaru. - Nemoj biti takav škrtac, Douglase. Ignorirao je to i uzeo je pod ruku. - Čitaš francuski jednako dobro kao što ga govoriš? - Treba ti pomoć za čitanje jelovnika? - započela je, a potom se prekinula. - Tu ne parle pas francais, mon cher? - Dok ju je šutke promatrao,

nasmiješila se. - Fascinantno. Trebala sam prije shvatiti da nije sve prevedeno. - Ah, mademoiselle MacAllister! - Georges. - Nasmiješila se službeniku. - Nisam mogla dugo izbivati. - Zadovoljstvo nam je da ste se vratili. - Njegove su oči opet zablistale kad je iza nje opazio Douga. - Monsieur Lord. Kakvo iznenađenje. - Georges. - Doug je nakratko susreo Whitneyn spekulativan pogled. - Mademoiselle MacAllister i ja putujemo zajedno. Nadam se da imate slobodan apartman. U Georgesovoj su glavi zazvonila romantična zvona. Da nije imao slobodan apartman, Georges bi u tom trenutku došao u iskušenje da jedan isprazni. - Ali naravno, naravno. A vaš tata, mademoiselle, on je dobro? - Vrlo dobro, hvala na pitanju, Georges. - Charles će uzeti vaše torbe. Želim vam ugodan boravak. Whitney je spremila ključ u džep i ne pogledavši ga. Znala je da su kreveti u Crillonu mekani i zavodnički. Voda u slavinama je vruća. Kupka, malo kavijara naručenog u sobu, i krevet. Ujutro će nekoliko sati provesti u frizerskom i kozmetičkom salonu prije nego krenu na posljednju etapu putovanja. - Znači, već si odsjedao ovdje. - Whitney uđe u dizalo i nasloni se na stijenku. - S vremena na vrijeme. - Profitabilno mjesto, zacijelo. Doug joj se samo nasmiješio. - Usluga je izvrsna. - Hmm. - Da, mogla ga je zamisliti ovdje kako pijucka šampanjac i gricka fine paštete. Baš kao što ga je mogla zamisliti kako trči kroz uličice D.C.-a. - Baš imam sreće što nam se putovi nikad ranije nisu susreli. - Kad su se vrata otvorila, izišla je prije njega. Doug ju je uhvatio pod ruku i okrenuo lijevo. - Ambijent je zacijelo važan u tvojem poslu - dodala je. Pustio je da mu palac lagano prijeđe duž unutarnje strane njezina lakta. - Sviđaju mi se skupe stvari. Samo mu se lagano osmjehnula, govoreći mu da nju neće kušati sve dok

ona za to ne bude spremna. Apartman nije bio ništa manje od onoga što je očekivala. Whitney je pustila poslužitelja da se nekoliko trenutaka trudi oko njih, a potom mu je dala napojnicu. - Dakle... - Spustila se na kauč i izula cipele. - Kad sutra odlazimo? Umjesto da joj odgovori, izvadio je košulju iz kovčega, zgužvao je i prebacio preko stolice. Dok je Whitney gledala, vadio je razne komade odjeće i ostavljao ih tu i tamo po cijelom apartmanu. - Hotelske su sobe tako bezlične dok naokolo nisu tvoje stvari, zar ne? Nešto je promrmljao i bacio čarape na sag. Nije se pobunila sve dok nije stigao do njezine prtljage. - Samo malo. - Pola igre je iluzija - rekao joj je i bacio u kut par talijanskih cipela s visokim petama. - Želim da misle da ovdje boravimo. Istrgnula mu je svilenu bluzu iz ruku. - Boravimo ovdje. - Pogrešno. Objesi dvije, tri stvari u ormar dok ja napravim nered u kupaonici. Ostala je s bluzom u rukama, a potom ju je ispustila i pošla za njim. - O čemu to govoriš? - Kad ovamo stignu Dimitrijevi snagatori, želim da pomisle da smo još u blizini. Time bismo mogli dobiti samo nekoliko sati, ali i to je dovoljno. Sistematski je prošao kroz veliku, raskošnu kupaonicu, odmatajući sapune i bacajući ručnike. - Donesi nešto od onih stvarčica za lice. Ostavit ćemo par bočica. - O, ne, nećemo. Što ću, dovraga, bez toga? - Ne idemo na bal, šećeru. - Ušao je u glavnu spavaću sobu i razbacao pokrivače. - Jedan će krevet biti dovoljan - progunđao je. - Ionako neće vjerovati da ne spavamo zajedno. - Laskaš li svojem egu ili vrijeđaš moj? Izvadio je cigaretu, pripalio je i ispuhnuo dim, cijelo vrijeme je netremice promatrajući. Na trenutak, samo na trenutak, zapitala se za što je sve sposoban. Te bi li joj se to uopće sviđalo. Ništa ne rekavši, vratila se u susjednu sobu i počela prekopavati po svojim kovčezima. - Dovraga, Doug, ovo su moje stvari.

- Dobit ćeš ih natrag, za Boga miloga. - Nasumce izabravši nekoliko kozmetičkih preparata, zaputio se natrag u kupaonicu. - Ta me hidratantna krema stoji šezdeset pet dolara. - Za ovo? - Zainteresirano je okrenuo posudicu. - A ja sam mislio da si praktična. - Ne odlazim iz ove sobe bez nje. - Dobro. - Bacio joj je posudicu, a ostalo je spustio na toaletni stolić. - Ovo će biti dovoljno. - Dok je ponovno prolazio kroz apartman, ugasio je napola popušenu cigaretu i pripalio novu. - Otprilike je dovoljno - zaključio je i čučnuo kako bi zatvorio njezin kovčeg. Za oko mu je zapeo malen komadić čipke. Podigao je prozirne gaćice. - Staneš u ovo? - Mogao ju je zamisliti u njima. Znao je da svojoj mašti ne smije dopustiti da krene u tom smjeru, ali mogao ju je zamisliti u njima i ničem drugom. Oduprla se porivu da mu ih istrgne iz ruke. To je bilo lako. Pritisak što je nastao u dnu njezina želuca dok je prstima prelazio po materijalu nije bilo tako lako kontrolirati. - Kad ti bude dosta igranja s mojim rubljem, mogao bi mi reći što se događa. - Uzmemo sobu. - Trenutak kasnije Doug je ubacio maleni komad čipke natrag u njezin kovčeg. - Zatim uzmemo prtljagu, siđemo dizalom za poslugu i vratimo se na aerodrom. Naš avion polijeće za sat vremena. - Zašto mi to ranije nisi rekao? Zatvorio je kovčeg. - Nismo razgovarali o tome. - Shvaćam. - Whitney je malo prošetala apartmanom kako bi uspostavila kontrolu nad sobom. - Dopusti da ti nešto objasnim. Ne znam kako si dosad radio, i to nije važno. Ovoga puta - okrenula se prema njemu - ovoga puta imaš partnera. Kakve god planove kuješ u toj svojoj glavi, odnose se i na mene. - Ako ti se ne sviđa način na koji radim, možeš se odmah povući. - Dužan si mi. - Kad se počeo buniti, koraknula mu je bliže, usput izvlačeći bilježnicu iz torbice. - Zar trebam pročitati popis? - Jebeš tvoj popis. Gorile su mi za petama. Ne mogu se sad opterećivati knjigovodstvom. - Bolje ti je da se time opterećuješ. - Još uvijek smirena, vratila je

bilježnicu u torbicu. - Bez mene poći ćeš u lov na blago s praznim džepovima. - Šećeru, dva sata u ovom hotelu i imao bih dovoljno novca da pođem kamo god želim. Nije nimalo sumnjala u to, ali nije skrenula pogled s njegovih očiju. - Ali nemaš vremena da bi glumio noćnog provalnika, i oboje to znamo. Partneri, Douglase, ili letiš na Madagaskar s jedanaest dolara u džepu. Prokleta bila kad zna što ima, gotovo do posljednjeg novčića. Ugasio je cigaretu, a zatim podigao svoju torbu. - Moramo stići na avion. Partnerice. Njezin se smiješak polako pojavljivao, i to uz takav sjaj zadovoljstva u očima da se poželio nasmijati. Whitney je obula cipele i podigla svoju putnu torbu. - Uzmi kovčeg, hoćeš li? - Prije nego joj je dospio nešto opsovati, već je bila na vratima. - Samo mi je žao što nisam imala vremena za kupku. Zbog lakoće kojom su se spustili dizalom za poslugu i izišli iz hotela, Whitney je zaključila da je ranije već primijenio taj način bijega. Odlučila je da će za nekoliko dana poslati pismo Georgesu i zamoliti ga da nekamo pohrani njezine stvari dok ne dođe po njih. Još čak nije imala ni priliku nositi onu bluzu. A boja joj izvrsno stoji. Sve u svemu, njoj se to činilo kao gubitak vremena, ali je bila spremna udovoljiti Dougu, barem zasad. Osim toga, dok je ovako raspoložen, bit će im bolje u avionu nego u zajedničkom apartmanu. I željela je malo vremena za razmišljanje. Ako su papiri što ih ima, ili barem neki od njih, na francuskom, onda je jasno da ih on ne može pročitati. Ona može. Na usnama joj se pojavio osmijeh. Želio ju je negdje ostaviti, to je znala jer nije budala, ali jednostavno će se pobrinuti da mu postane još korisnija. Sad ga još samo mora nagovoriti da joj dopusti da prevede te papire. Ipak, ni ona nije bila osobito dobro raspoložena kad su stigli na aerodrom. Pomisao na ponovno prelaženje kroz carinu, ukrcavanje u još jedan avion, sve joj je to itekako kvarilo raspoloženje. - Čini se da smo mogli uzeti sobu u nekom drugorazrednom hotelu i odspavati nekoliko sati. - Zabacivši kosu, ponovno je pomislila na kupku. Vruću, pjenušavu, mirisnu. - Počinjem misliti da si paranoičan kad je

riječ o tom Dimitriju. Ponašaš se kao da je svemoćan. - Kažu da jest. Whitney je stala i okrenula se. Od načina na koji je to rekao, kao da napola vjeruje da je tako, naježila joj se koža. - Nemoj biti smiješan. - Oprezan. - Pažljivo je promatrao terminal dok su hodali. - Bolje je proći oko ljestava nego ispod njih. - Po načinu na koji govoriš o njemu, čovjek bi pomislio da nije ljudsko biće. - On je od krvi i mesa - promrmlja Doug - ali to ga ne čini ljudskim bićem. Ponovno je osjetila žmarce po tijelu. Okrenuvši se k Dougu, sudarila se s nekim i ispustila svoju torbu. Nestrpljivo progunđavši, sagnula se da je podigne. - Slušaj, Doug, nitko nas nije mogao tako brzo sustići. - Sranje. - Zgrabivši je za ruku, povukao ju je u prodavaonicu suvenira. Nakon još jednog guranja našla se usred majica. - Ako si želio suvenir... - Samo gledaj, dušice. Kasnije se možeš ispričati. - Stavivši joj ruku na zatiljak, okrenuo joj je glavu ulijevo. Trenutak kasnije Whitney je prepoznala visokog, tamnoputog muškarca koji ih je lovio u Washingtonu. Brkovi, malena bijela gaza zalijepljena na njegovu obrazu. Nije joj trebalo reći da dva muškarca u njegovu društvu pripadaju Dimitriju. A gdje je sam Dimitri? Shvatila je da se nesvjesno spušta niže i guta slinu. - Je li to... - Remo. - Doug je promrmljao riječ. - Brži su no što sam očekivao. - Protrljao je rukom usta i opsovao. Nije mu se sviđao osjećaj da se mreža širi onako kako odgovara Dimitriju. Da su on i Whitney prešli još desetak metara, uletjeli bi ravno u Remove ruke. Sreća je najveći dio igre, podsjetio se. To mu se najviše sviđalo. - Trebat će im neko vrijeme da otkriju hotel. Onda će sjediti i čekati. - Malo se osmjehnuo i kimnuo. - Da, čekat će nas. - Kako? - upita Whitney. - Za Boga miloga, kako su već stigli ovamo? - Kad imaš posla s Dimitrijem, ne pitaš kako. Samo se osvrćeš preko ramena. - Trebala bi mu kristalna kugla.

- Politika - reče Doug. - Sjećaš se što ti je tvoj stari rekao o vezama? Ako imaš vezu u CIA-i i nazoveš, pritisneš gumb, mogao bi biti ispred nekoga a da ne ustaneš iz naslonjača. Poziv upućen Agenciji, veleposlanstvu, Uredu za imigraciju, i Dimitri zna gdje su naše putovnice i vize prije nego se tinta osuši. Ovlažila je usne i pokušala se pretvarati da joj se grlo nije osušilo. - Onda zna kamo idemo. - Možeš se kladiti u to. Samo moramo biti jedan korak ispred njega. Samo jedan. Whitney je tiho uzdahnula kad je shvatila da joj srce lupa. Uzbuđenje se vratilo. Ako si da dovoljno vremena, uzbuđenje će potisnuti strah. - Izgleda da ipak znaš što radiš. - Kad je okrenuo glavu kako bi se namrštio na nju, na brzinu ga je poljubila, prijateljski. - Pametniji si no što izgledaš, Lorde. Idemo na Madagaskar. Prije nego je uspjela ustati, rukom joj je uhvatio bradu. - Ondje ćemo ovo završiti. - Njegovi su se prsti nakratko stegnuli, ali dovoljno dugo. - Sve ovo. Pogledala ga je u oči. Pred njima je još veoma dalek put da bi se sad predala. - Možda - rekla je. - Ali najprije moramo stići onamo. Zašto se ne ukrcamo u avion? ... Remo je podigao svilenkastu pahuljicu što bi je Whitney nazvala spavaćicom. Zgužvao ju je u šaci. Dočepat će se Lorda i te žene prije jutra. Ovoga mu puta neće kliznuti kroz prste i napraviti budalu od njega. Kada Doug Lord opet uđe kroz ta vrata, pogodit će ga metkom između očiju. A žena - on će se pobrinuti za ženu. Ovoga puta... polako je poderao spavaćicu. Svila se gotovo nečujno parala. Kad je zazvonio telefon, trgnuo je glavom, pokazujući drugoj dvojici da stanu s obje strane vrata. Remo je vrhovima palca i kažiprsta podigao telefonsku slušalicu. Kad je čuo glas, otvorile su se njegove žlijezde znojnice. - Opet su ti zbrisali, Remo. - Gospodine Dimitri. - Vidio je kako su ga druga dvojica pogledala, pa im je okrenuo leđa. Nikad nije mudro pokazivati strah. - Našli smo ih. Čim se vrate, mi ćemo... - Neće se vratiti. - Uz dugi, glatki uzdah Dimitri je ispuhnuo dim. -

Viđeni su na aerodromu, Remo, točno ispred tvojeg nosa. Odredište im je Antananarivo. Karte te čekaju. Budi brz.

4. poglavlje Whitney je otvorila drvene škure na prozoru i zagledala se u Antananarivo. Nije ju podsjećao na Afriku, a očekivala je da hoće. Jednom je provela dva tjedna u Keniji i sjećala se teškog jutarnjeg mirisa mesa što se dimilo na roštiljima po pločnicima, nesnosne vrućine i kozmopolitskog ugođaja. Afrika je udaljena samo za uzak pojas mora, ali Whitney s prozora nije vidjela ništa što bi podsjećalo na ono čega se sjećala. Niti je našla ugođaj tropskog otoka. Nije osjećala lijenu vedrinu što ju je uvijek povezivala s otocima i otočanima. Ono što jest osjećala, premda još nije bila sigurna zašto, bilo je da se nalazi u zemlji koja je posve jedinstvena. Ovo je glavni grad Madagaskara, srce zemlje, grad tržnica na otvorenom i rukom vučenih kolica koja egzistiraju u potpunoj harmoniji i totalnom kaosu uz visoke uredske zgrade i elegantne moderne automobile. Ovo je grad, pa je očekivala uobičajenu gungulu kakva vlada u gradovima. Ipak, ono što je vidjela doimalo se spokojnim: sporo, ali ne lijeno. Možda je to samo zora, ili možda im je to prirođeno. Zrak je ovako rano bio svjež, pa je zadrhtala, ali se nije okrenula. Nije mirisao kao Pariz, ili Europa, već po nečemu zrelijem. Mirođije pomiješane s prvim tracima vreline koja prijeti jutarnjoj svježini. Životinje. Malo je gradova u kojima se osjeća miris životinja u zraku. Hong Kong miriše po luci, a London po prometu. Antananarivo miriše po nečemu starijem što još nije spremno nestati ispod betona ili čelika. Vidjela se izmaglica dok je sparina lebdjela iznad hladnijeg tla. Još dok je ondje stajala, Whitney je osjećala kako se temperatura mijenja, gotovo stupanj po stupanj. Za sat vremena, pomislila je, znoj će početi cijediti, pa će se u zraku osjećati i taj vonj. Imala je dojam da su kuće naslagane na kuće, a te su naslagane na druge kuće, sve ružičaste i purpurne na svjetlosti zore. Bilo je kao u bajci: slatko i pomalo mračno na rubovima. Grad je bio sav u brdima, brdima tako strmim da su u njima iskopane stube, ugrađene u stijene i tlo.

Čak su se i iz daljine doimale istrošenim i starim, zastrašujućeg nagiba. Vidjela je troje djece i njihova psa kako bezglavo trče dolje, te pomislila da bi se mogla zadihati samo promatrajući njih. Vidjela je jezero Anosy, sveto jezero, čeličnoplavo i nepomično, okruženo stablima jakarande koja stvaraju egzotičan ugođaj o kakvom je sanjala. Zbog udaljenosti mogla je samo zamisliti sladak i jak miris. Kao u mnogim drugim gradovima, bilo je modernih zgrada, apartmana, hotela, bolnica, ali između njih vidjeli su se slamnati krovovi. U neposrednoj blizini nalazila su se rižina polja i malene farme. Polja su zacijelo vlažna i blistat će na suncu. Kad je pogledala gore, prema najvišem brdu, vidjela je palače, veličanstvene u zoru, raskošne, arogantne, anakronistične. Čula je zvuk automobila na širokoj aveniji dolje. Dakle stigli su, pomislila je, protegnuvši se i udišući svježi zrak. Putovanje avionom bilo je dugo i naporno, ali dalo joj je vremena da se prilagodi na ono što se dogodilo i donese nekoliko vlastitih odluka. Ako želi biti iskrena, mora priznati da je svoju odluku donijela u trenutku kad je pritisnula papučicu gasa i počela juriti s Dougom. Istina, to je bio impuls, ali ostat će uz tu odluku. Ako ništa drugo, brzo zaustavljanje u Parizu uvjerilo ju je da je Doug pametan i da je ona uključena. Nalazi se tisuće kilometara daleko od New Yorka i pustolovina je tu. Ne može promijeniti Juanovu sudbinu, ali može izvesti vlastitu osobnu osvetu tako da prije Dimitrija stigne do blaga. I nasmije mu se. Kako bi to postigla, treba joj Doug Lord i papiri što ih još nije vidjela. Vidjet će ih sigurno. Samo mora otkriti kako će obrlatiti Douga. Doug Lord, razmišljala je Whitney, odmaknuvši se od prozora kako bi se odjenula. Tko i što je on? Odakle dolazi i kamo točno želi poći? Lopov. Da, smatrala ga je čovjekom koji bi krađu mogao podići na razinu profesije. Ali on nije Robin Hood. Možda krade samo od bogatih, ali nije ga mogla zamisliti kako daje siromašnima. Ono što stekne, to će zadržati. Ipak, nije ga mogla zbog toga osuđivati. Kao prvo, ima nečeg u njemu, neki plamsaj što ga je uočila od samog početka. Pomanjkanje okrutnosti i tračak onoga što je za nju bilo neodoljivo. Smjelosti. Zatim, također je uvijek vjerovala da se čovjek treba baviti onime u čemu je izvrstan. Činilo joj se da je veoma dobar u onome čime se bavi.

Ženskar? Možda, mislila je, ali i ranije je imala posla s takvima. Profesionalci koji govore tri jezika i naručuju najbolji šampanjac manje su zanimljivi od muškarca poput Douga Lorda koji zavode dobronamjerno. To je nije zabrinjavalo. Privlačan je, čak simpatičan kad se ne prepire s njom. Može se nositi s fizičkim dijelom toga... Premda se sjećala kako se osjećala dok je ležala ispod njega, a njegova su se usta nalazila na samo dva centimetra od njezinih. Pojavio se ugodan, uzbudljiv osjećaj koji bi rado malo pomnije istražila. Sjećala se kako se pitala kakav bi bio osjećaj ljubiti ta zanimljiva, arogantna usta. Ne dok traje njihov partnerski odnos, Whitney se podsjetila dok je vadila suknju. Zadržat će situaciju na praktičnoj razini kakvu može zabilježiti u svoju bilježnicu. Držat će Douga Lorda na opreznoj udaljenosti sve dok u rukama ne bude imala svoj dio dobitka. Ako se kasnije nešto dogodi, u redu. Napola se osmjehnuvši, zaključila je da bi iščekivanje toga moglo biti zabavno. - Posluga u sobu. - Doug ude u sobu, noseći pladanj. Trenutak je zastao, kratko, ali temeljito odmjerivši Whitney, koja je stajala kraj kreveta u elegantnom bodiju svijetložute boje. Mogla je izazvati slinu u čovjekovim ustima. Otmjenost, opet je pomislio. Čovjek poput njega trebao bi pripaziti kad počne maštati o otmjenosti. - Zgodna haljinica - vedro reče. Ne želeći pokazati nikakvu reakciju, Whitney zakorači u suknju. - Je li to doručak? S vremenom će probiti taj hladan oklop, rekao je sebi. Kad mu to bude odgovaralo. - Kava i peciva. Moramo obaviti neke stvari. Navukla je bluzu boje malina. - Kao na primjer? - Pogledao sam vozni red vlakova. - Doug se spusti na stolicu, prekriži gležnjeve na stolu i zagrize pecivo. - Možemo krenuti na istok u dvanaest i petnaest. U međuvremenu moramo kupiti neke stvari. Odnijela je svoju kavu do komode. - Kao na primjer? - Naprtnjače - reče, gledajući kako se sunce diže nad gradom. - Nemam namjeru kroz šumu vući onu stvar od kože.

Whitney je popila gutljaj kave prije nego je podigla četku za kosu. Bila je čvrsta, europskog stila, i gusta. - Kao za planinarenje? - Shvatila si, šećeru. Trebat će nam šator, jedan od onih novih, laganih, koji se sklapaju u ništa. Potezala je četku dugim, sporim pokretima kroz kosu. - Zar nešto nije u redu s hotelima? Brzo se osmjehnuvši, pogledao ju je, ali ništa nije rekao. Njezina je kosa na jutarnjem svjetlu podsjećala na zlatnu prašinu. Vilinsku prašinu. Bilo mu je teško gutati. Ustao je i prišao prozoru kako bi joj okrenuo leđa. - Koristit ćemo se javnim prijevozom kad mi se to bude činilo sigurnim, a zatim ćemo izići kroz stražnja vrata. Ne želim na sva zvona staviti našu malenu ekspediciju - progunđa. - Dimitri neće odustati. Pomislila je na Pariz. - Uvjerio si me. - Što se manje koristimo javnim cestama i naseljima, to će on imati manje izgleda da nam uđe u trag. - To ima smisla. - Whitney je splela kosu u pletenicu i kraj učvrstila vrpcom. - Hoćeš li mi reći kamo idemo? - Vlakom ćemo putovati do Tamatave. - Okrenuo se, smiješeći se. Obasjan suncem s leđa, više je podsjećao na viteza nego na lopova. Kosa mu je padala do ovratnika, tamna, malo raskuštrana. U očima mu je blistao sjaj pustolovine. - Nakon toga idemo na sjever. - A kad ću vidjeti ono što nas vodi na sjever? - Nema potrebe. Ja sam vidio. - No već je razmišljao kako bi je mogao navesti da mu prevede dijelove a da joj ne pokaže cjelinu. Polako je lupkala četkom po dlanu. Pitala se koliko će vremena proći prije nego joj se pruži prilika da prevede neke od papira, te za sebe zadrži nekoliko djelića informacija. - Doug, bi li kupio mačka u vreći? - Ako bi mi se sviđali izgledi. Osmjehnuvši se, odmahnula je glavom. - Nije ni čudo da nemaš ni prebijene pare. Moraš naučiti kako zadržati novac. - Siguran sam da mi ti možeš održati par lekcija.

- Papiri, Douglase. Opet su bili pričvršćeni na njegovim prsima. Prvo što će kupiti bit će malena naprtnjača u kojoj će ih moći pohraniti. Koža mu je postala ranjava od ljepljive trake. Bio je siguran da Whitney ima neku ugodnu mast koja će mu ublažiti bol. Bio je jednako siguran da će cijenu toga unijeti u svoju malenu bilježnicu. - Kasnije. - Kad je ponovno zaustila, podigao je ruku. - Ponio sam nekoliko knjiga što bi ih možda rado pročitala. Pred nama je dug put i mnogo vremena. Razgovarat ćemo o tome. Vjeruj mi, u redu? Trenutak je čekala, promatrajući ga. Povjerenje, ne, nije dovoljno glupa da bi to osjećala. Ali sve dok ona kontrolira novac, oni su tim. Zadovoljna, prebacila je ručku od torbice preko ramena i ispružila ruku. Ako već ide u potragu, onda će to radije učiniti s vitezom koji je izgubio malo sjaja. - Dobro, idemo u kupovinu. Doug ju je poveo u prizemlje. Kad je već dobro raspoložena, mogao bi izvesti ono što je naumio. Prijateljski joj je prebacio ruku oko ramena. - Dakle kako si spavala? - Sasvim dobro. Dok su prolazili predvorjem, uzeo je maleni purpurni cvijet iz vaze i stavio joj ga iza uha. Pasionski cvijet - mislio je da bi joj mogao odgovarati. Miris je bio jak i sladak, kako i treba biti kod tropskog cvijeta. Gesta ju je dirnula, premda nije imala povjerenja u njegove namjere. - Šteta što nemamo više vremena za glumljenje turista - razgovorljivo je rekao. - Kraljičina je palača navodno nešto što svakako treba vidjeti. - Sviđa ti se raskoš? - Svakako. Uvijek sam smatrao da je lijepo živjeti u stilu. Nasmijala se, odmahnuvši glavom. - Radije bih imala krevet od perja nego od zlata. - Kažu da je ”znanje moć”. I ja sam nekoć tako mislio, ali sad znam da su mislili na novac. Naglo se zaustavila i zagledala u njega. Kakav to lopov citira Byrona? -

Neprestano me iznenađuješ. - Ako čitaš, neminovno je da ti nešto ostane u glavi. - Slegnuvši ramenima, Doug se odlučio odmaknuti od filozofije i vratiti na ono praktično. - Whitney, dogovorili smo se da ćemo blago dijeliti pola-pola. - Nakon što mi vratiš dug. Stisnuo je zube na to. - Tako je. Budući da smo partneri, čini mi se da bismo gotovinu što je imamo trebali podijeliti pola-pola. Okrenula je glavu i ljubazno mu se nasmiješila. - Doista ti se tako čini? - Bilo bi praktično - vedro je rekao. - Zamisli da se razdvojimo... - Ni slučajno. - Njezin je smiješak ostao ljubazan, ali je čvršće stegnula torbicu. - Držim se uz tebe kao čičak sve dok ovo ne završi, Douglase. Ljudi bi mogli pomisliti da smo zaljubljeni. Nastavio je u istom ritmu, ali je promijenio taktiku. - To je također pitanje povjerenja. - Čijeg? - Tvojeg, šećeru. Na kraju krajeva, ako smo partneri, moramo vjerovati jedno drugomu. - Imam povjerenja u tebe. - Prijateljski mu je obavila ruku oko struka. Izmaglica je nestajala, a sunce se penjalo na nebu. - Sve dok ja čuvam novac, šećeru. Doug je stisnuo oči. Otmjenost nije jedino što posjeduje, mračno je pomislio. - Dobro onda, kako bi bilo da mi daš avans? - Zaboravi. Budući da je došao u iskušenje da je zadavi, odmaknuo se i oštro je pogledao. - Daj mi jedan razlog za to da ti držiš svu gotovinu. - Želiš li je mijenjati za dokumente? Bijesno se okrenuo i zagledao u bijelo oličenu kuću iza sebe. U prašnjavom dvorištu sa strane cvijeće i povijuše isprepleli su se u divljem neredu. Osjetio je mirise doručka i prezrela voća. Nikako joj ne može zbrisati sve dok je švorc. Nikako ne bi mogao opravdati krađu njezine torbice, i da je još ostavi na cjedilu. Druga ga je mogućnost ostavljala baš ondje gdje jest - s njom.

Najgore u svemu tome bila je činjenica da će je vjerojatno trebati. Prije ili kasnije, trebat će mu netko za prijevod korespondencije napisane na francuskom, ako ni zbog čega drugoga, onda zbog njegove radoznalosti. Još ne, mislio je. Ne dok ne bude na čvršćem tlu. - Slušaj, dovraga, imam osam dolara u džepu. Kad bi imao mnogo više, razmišljala je, napustio bi je bez ikakva dvoumljenja. - Ostatak od dvadeset koliko sam ti dala u Washingtonu. Frustrirano je krenuo niza strme stube. - Imaš um prokletog računovođe. - Hvala. - Držala se za grubu drvenu ogradu, pitajući se postoji li neki drugi put dolje. Zaštitila je rukom oči i pogledala. - O, gledaj, što je ono, bazar? - Ubrzavši korak, povukla je Douga natrag sa sobom. - Tržnica petkom - progunđao je. - Zorna. Rekao sam ti da treba pročitati vodič. - Više volim iznenađenja. Pogledajmo. Pošao je s njom jer je bilo jednako lako, i možda jeftinije, kupiti zalihe na otvorenoj tržnici nego u nekoj prodavaonici. Imaju dovoljno vremena do polaska vlaka, pomislio je i na brzinu pogledao na sat. Mogu se malo zabaviti. Bilo je štandova sa slamnatim krovovima i drvenih štandova ispod širokih bijelih suncobrana. Odjeća, tkanine, poludrago kamenje, sve je to bilo rasprostrto za ozbiljne kupce ili za one koji samo razgledavaju. Uvijek ozbiljan kupac, Whitney je otkrila zanimljivu mješavinu kvalitete i smeća. Ali to nije bio sajam, već posao. Tržnica je bila organizirana, krcata, puna zvukova i mirisa. Kola što su ih vukli volovi koje su vodili muškarci umotani u bijelo bila su pretrpana povrćem i pilićima. Životinje su kvocale i mukale i roktale na različitim stupnjevima razdraženosti dok su muhe zujale. Naokolo se motalo nekoliko pasa, njuškajući, a ljudi su ih tjerali ili ignorirali. Osjećala je mirise perja, mirodija i životinjskog znoja. Istina, ceste su bile asfaltirane, čuli su se zvukovi prometa, a nedaleko odavde na suncu su svjetlucali prozori prvoklasnog hotela. Jedna se koza prestrašila iznenadnog zvuka i potegnula svoju uzicu. Dijete niz čiju se bradu cijedio sok manga vuklo je majku za suknju i brbljalo na jeziku što ga Whitney nikad nije čula. Gledala je čovjeka, u vrećastim hlačama i zašiljenoj kapi kako pokazuje i

broji novčiće. Uhvaćeno za dvije tanke noge, pile je cijukalo i pokušavalo letjeti. Perje je lebdjelo naokolo. Na jednom su pokrivaču bili rašireni ametisti i granati, te su blistali mutnim sjajem na jutarnjem suncu. Ispružila je ruku, samo da ih dodirne, kad ju je Doug povukao do štanda s čvrstim kožnatim mokasinama. - Bit će dovoljno vremena za bižuteriju - rekao joj je i kimnuo prema cipelama. - Trebat će ti nešto praktičnije od tih tankih kožnatih traka što ih nosiš. Slegnuvši ramenima, Whitney je pogledala što joj se nudi. To je bilo daleko od kozmopolitskih gradova na kakve je navikla, daleko od igrališta što su ih bogati birali. Whitney je kupila cipele, a potom je podigla rukom izrađenu košaru, nagonski se cjenkajući za nju na besprijekornom francuskom. Morao joj se diviti, bila je rođeni pregovarač. Štoviše, sviđao mu se način na koji se zabavljala prepirući se oko cijene takve sitnice. Imao je osjećaj da bi bila razočarana da je cjenkanje prebrzo završilo ili da se cijena previše spustila. Budući da je morao ostati s njom, Doug je to odlučio prihvatiti filozofski i što bolje iskoristiti partnerstvo. Zasad. - Sad kad si je kupila - reče Doug - tko će je nositi? - Ostavit ćemo je ondje gdje i prtljagu. Trebat će nam nešto hrane, zar ne? Namjeravaš jesti tijekom ove ekspedicije? - Nasmijanih očiju, uzela je mango i stavila mu ga pod nos. Nasmiješio se i izabrao još jedan, te ih oba spustio u njezinu košaru. - Samo se nemoj previše zanijeti. Šetala je između štandova, cjenkala se i pažljivo brojila franke. Opipavala je ogrlicu od školjaka, proučavajući je jednako pomno kao što bi proučavala dragulje kod Cartiera. S vremenom je shvatila da filtrira neobični malgaški, te sluša, odgovara, čak i razmišlja na francuskom. Prodavači su trgovali u neprestanom nizu davanja i uzimanja. Činilo se da su previše ponosni da bi pokazali usrdnost, ali Whitney je kod mnogih opazila znakove siromaštva. Koliki su put prešli, pitala se, putujući kolima? Ne doimaju se umornima, pomislila je kad je počela proučavati ljude jednako pomno kao i

njihovu robu. Čvrsti, rekla bi. Zadovoljni, premda su mnogi bili bosi. Odjeća je možda prašnjava, neka iznošena, ali sva živopisna. Žene su plele kosu u pletenice, punđe i druge komplicirane frizure. Zorna je, zaključila je, podjednako društveni i poslovni događaj. - Požurimo malo, mala. - Između lopatica ga je svrbjelo, što je postajalo sve izraženije. Kad se Doug treći put osvrnuo preko ramena, znao je da je vrijeme da pođu dalje. - Danas još moramo mnogo toga obaviti. Ubacila je još voća u košaru s povrćem i vreću riže. Možda će morati pješačiti i spavati u šatoru, ali neće biti gladna. Pitao se zna li ona kakav upadljiv kontrast čini sa svojom kožom boje bjelokosti i svijetlom kosom usred tamnoputih prodavača i žena ozbiljnih lica. Iz nje je zračio nezamjenjivi dojam otmjenosti, čak i dok se cjenkala za suhe papričice ili smokve. Nije njegov tip, Doug je govorio sebi, pomislivši na jeftin i kičast tip žena s kakvima se obično družio. No bit će je teško zaboraviti. Impulzivno je uzeo mekanu pamučnu maramu i omotao je oko njezine glave. Kad se okrenula, nasmijana, bila je tako nevjerojatno lijepa da je ostao bez daha. To bi trebala biti bijela svila, pomislio je. Trebala bi nositi bijelu svilu, hladnu, glatku. Volio bi joj kupiti metre takve svile. Volio bi je omotati njome, mnogo puta, a potom je polako, polako odmatati dok ne ostane samo njezina koža, jednako mekana, jednako bijela. Mogao bi gledati kako joj oči postaju tamnije, osjećati kako joj koža gori. Dok je pod dlanovima osjećao njezino lice, zaboravio je da ona nije njegov tip. Vidjela je promjenu u njegovim očima, osjetila iznenadnu napetost u njegovim prstima. Srce joj je počelo polako, uporno lupati uz rebra. Nije li se pitala kakav bi bio kao ljubavnik? Ne pita li se to sada dok osjeća kako se iz njega širi žudnja? Lopov, filozof, oportunist, junak? Bez obzira što je on, njezin je život isprepleten s njegovim i više nema povratka. Kad za to dođe vrijeme, spojit će se poput grmljavine, bez lijepih riječi, bez svjetlosti svijeća, bez sjaja romantike. Neće joj trebati romantika jer će njegovo tijelo biti čvrsto, usta gladna, a ruke će znati gdje trebaju milovati. Dok je stajala na otvorenoj tržnici, ispunjenoj egzotičnim mirisima i zvukovima, zaboravila je da će s njim biti lako. Opasna žena, shvatio je Doug dok je polako opuštao svoje prste. S

blagom gotovo nadohvat ruke i Dimitrijem koji mu puše za vrat, ne smije si dopustiti da o njoj misli kao o ženi. Žene - žene krupnih očiju - uvijek su bile njegova propast. Oni su partneri. On ima dokumente, ona ima novac. Neće postati kompliciranije od toga. - Bolje da završiš ovdje - prilično je mirno rekao. - Moramo potražiti stvari za kampiranje. Whitney je tiho odahnula i podsjetila se da joj on već duguje više od sedam tisuća dolara. Nema smisla to zaboraviti. - U redu. - Ali kupila je maramu, uvjeravajući sebe da je to samo suvenir. U podne su čekali vlak, oboje s naprtnjačama u koje su pomno spakirali hranu i opremu. Bio je nemiran, nestrpljiv. Riskirao je život i stavio na kocku svoju budućnost zbog malenog snopa papira zalijepljenih na njegovim prsima. Uvijek je riskirao, ali ovoga puta on drži banku. Do ljeta će plivati u novcu, ležat će na nekoj stranoj plaži i pijuckati rum, a neka će mu tamnokosa žena crnih očiju uljem mazati ramena. Imat će dovoljno novca da se pobrine da ga Dimitri nikad ne nađe, a bude li želio varati, činit će to iz zadovoljstva, a ne da bi zaradio za život. - Evo ga. - Osjetivši novi nalet uzbuđenja, Doug se okrenuo k Whitney. Sa šalom prebačenim oko ramena, pomno je pisala u svoju bilježnicu. Doimala se svježom i smirenom, a njegova mu se košulja već počela lijepiti za ramena. - Hoćeš li prestati črčkati po toj stvarčici? - rekao je, uhvativši je za ruku. - Gora si od proklete porezne službe. - Samo dodajem cijenu tvoje karte za vlak, partneru. - Isuse. Kad se dokopamo onoga što tražimo, bit ćeš do koljena u zlatu, a ti se opterećuješ s nekoliko franaka. - Čudno kako se iznos povećava, nije li? - Nasmiješivši se, vratila je bilježnicu u torbicu. - Sljedeća postaja. Tamatave. Jedan se automobil zaustavio baš kad je Doug ušao u vlak iza Whitney. - Eno ih. - Stegnutih čeljusti, Remo je posegnuo ispod jakne i stegnuo šaku oko drška pištolja. Prstima druge ruke prešao je po zavoju na svojem

licu. Sad je s Lordom morao poravnati i osobni račun. To će mu biti zadovoljstvo. Malena šaka s krnjatkom umjesto malog prsta čeličnim je stiskom stegnula njegovu nadlakticu. Manšeta je i dalje bila bijela, ovoga puta s ovalnim zlatnim gumbima. Delikatna ruka, nekako elegantna unatoč deformitetu, izazvala je drhtanje mišića Remove ruke. - Dopustio si da te ranije nadmudri. - Glas je bio tih i veoma ugodan. Pjesnikov glas. - Ovog je puta mrtav čovjek. Začuo se ugodan tihi smijeh i dim skupog francuskog duhana. Remo se nije opustio, niti se ispričavao. Dimitrijeva raspoloženja mogu zavarati, a Remo ga je i ranije čuo kako se smije. Čuo ga je kako se jednako blago i ugodno smije dok je žrtvina stopala palio plavim plamenom upaljača s monogramom. Remo nije pomaknuo ruku, niti je otvorio usta. - Lord je mrtav čovjek otkako je ukrao ono što je moje. - U Dimitrijevu se glasu osjetilo nešto opako, to nije bio bijes, već više moć, hladna i nepristrana. Zmija ne bljuje otrov uvijek kad je bijesna. - Vrati ono što mi pripada, a potom ga ubij na koji god način želiš. Donesi mi njegove uši. Remo je kretnjom čovjeku na stražnjem sjedalu pokazao neka iziđe i kupi karte. - A žena? Ponovno se pojavio dim duhana dok je Dimitri razmišljao o tome. Odavno je naučio da naprečac donesene odluke ostavljaju nepravilan trag. Više je volio da sve bude glatko i čisto. - Ljupka žena, i dovoljno lukava da prereze Butrainov grkljan. Ozlijedi je što je moguće manje i dovedi je natrag. Želio bih razgovarati s njom. Zadovoljno se opustio na sjedalu, lijeno promatrajući vlak kroz zatamnjeno staklo automobila. Vonj straha što se širio oko njegovih ljudi zabavljao ga je i pružao mu zadovoljstvo. Na kraju krajeva, strah je najelegantnije oružje. Zamahnuo je svojom osakaćenom rukom. - Mukotrpan posao - rekao je kad je Remo zatvorio vrata automobila. Njegov je uzdah bio delikatan dok je nosu prinosio namirisan svilen rupčić. Živcirali su ga prašina i smrad životinja. - Vozi natrag u hotel - rekao je šutljivom čovjeku za volanom. - Želim saunu i masažu. Whitney se smjestila uz prozor i pripremila na promatranje Madagaskara.

Kao što je tu i tamo činio od prethodnoga dana, Doug je zagnjurio nos u knjigu. - Na Madagaskaru postoji najmanje trideset devet vrsta lemura, te više od osamsto vrsta leptira. - Fascinantno. Nisam imala pojma da te fauna tako zanima. Pogledao je preko ruba knjige. - Sve su zmije bezopasne - dodao je. - Takve su mi sitnice važne kad spavam u šatoru. Uvijek volim znati ponešto o području. Kao što je primjerice podatak da su rijeke pune krokodila. - To poništava ideju o kupanju bez odjeće. - Sigurno ćemo naići na ponekog domoroca. Ima nekoliko različitih plemena, a ovdje piše da su svi prijateljski nastrojeni. - To je dobra vijest. Imaš li neku ideju o tome koliko će nam trebati da stignemo do mjesta gdje X obilježava blago? - Tjedan, možda dva. - Nagnuvši se unatrag, pripalio je cigaretu. - Kako se na francuskom kaže dijamant? - Diamant. - Stisnuvši oči, proučavala ga je. - Je li taj Dimitri imao neke veze s krađom dijamanata u Francuskoj, a zatim ih je prokrijumčario ovamo? Doug joj se nasmiješio. Bila je blizu, ali ne dovoljno blizu. - Ne. Dimitri je vješt, ali nije imao nikakve veze s tom pljačkom. - Znači, riječ je o dijamantima, i to ukradenima. Doug je pomislio na dokumente. - Ovisi o gledištu. - Samo mi je nešto palo na pamet - započela je Whitney, uzevši mu cigaretu iz ruke kako bi povukla dim. - Jesi li ikad razmišljao o tome što ćeš učiniti ako ondje nema ničega? - Ima. - Ispuhnuo je dim i promatrao je bistrim, zelenim očima. - Ondje je. Kao i uvijek, shvatila je da mu vjeruje. Bilo je nemoguće ne vjerovati mu. - Što ćeš učiniti sa svojim dijelom? Ispružio je noge na sjedalo kraj nje i nasmiješio se. - Valjat ću se u njemu. Posegnuvši u torbu, izvadila je mango i dobacila mu ga. - Što s Dimitrijem? - Kad se jednom domognem blaga, može se pržiti u paklu.

- Ti si umišljen kujin sin, Douglase. Zagrizao je mango. - Bit ću bogat umišljen kujin sin. Zainteresirana, uzela mu je mango i također zagrizla. Mango je bio sladak i zasitan. - Važno je biti bogat? - Itekako. - Zašto? Dobacio joj je pogled. - Govoriš iz udobnosti i sigurnosti golemog imetka. Slegnula je ramenima. - Recimo samo da me zanima tvoj stav o bogatstvu. - Kad si bogat, ako se kladiš na konje i izgubiš, živciraš se zato što si izgubio, a ne zato što si spiskao novac za stanarinu. - Sve se svodi na to? - Jesi li ikad bila zabrinuta po pitanju osiguravanja krova nad glavom, šećeru? Odgrizla je još jedan komad voća prije nego mu ga je vratila. Osjetila se budalasto zbog nečega u njegovu glasu. - Ne. Neko je vrijeme šutjela dok je vlak kloparao naprijed, zaustavljajući se na postajama, te su se ljudi ukrcavali i iskrcavali. U vlaku je već bilo vruće, gotovo bez zraka. Znoj, voće, prašina i prljavština osjećali su se oko njih. Čovjek s bijelim šeširom, nekoliko sjedala ispred njih, brisao je lice velikom maramom. Učinilo joj se da ga je ranije vidjela na tržnici, pa se osmjehnula. Spremio je maramu u džep i vratio se svojim novinama. Whitney je odsutno opazila da su engleske prije nego se okrenula promatranju krajolika. Kraj njih su jurile travnate padine brežuljaka, gotovo bez drveća. Malena sela ili naseobine nalazile su se tu i tamo, s kućicama slamnatih krovova i širokim sušama smještenima kraj rijeke. Koje rijeke? Doug ima knjigu i sigurno bi joj to mogao reći. Počela je shvaćati da bi joj mogao održati petnaestominutno predavanje o toj rijeci. Whitney je više voljela anonimnost blata i vode. Nije vidjela nikakve dalekovode ili telefonske žice. Ljudi koji žive na ovim beskonačnim, pustim područjima moraju biti čvrsti, neovisni, sami sebi dovoljni. Mogla je to cijeniti, diviti im se, ne pokušavajući se zamisliti na njihovu mjestu.

Premda je ona žena koja žudi za gradom s njegovim gužvama, bukom i pulsom, ipak su joj se sviđali tišina i golemost pustog krajolika. Nikad joj nije bilo teško cijeniti poljski cvijet jednako kao i dugi kaput od činčile. Oboje joj je pričinjalo zadovoljstvo. U vlaku je bilo mirno. Kloparao je, stenjao i njihao se, a razgovori su stvarali neprekidan žamor. Vonjao je, ne previše neugodno jer su prozori bili otvoreni, po znoju. Kad se posljednji put vozila vlakom, to je bilo impulzivno, sjetila se. Imala je klimatiziran kupe u kojem se osjećao miris pudera i cvijeća. Vožnja ni izbliza nije bila ovako zanimljiva. Preko puta njih sjela je žena s djetetom koje je sisalo palac. Dijete je širom otvorenim očima ozbiljno zurilo u Whitney, a potom je ispružilo bucmastu ručicu kako bi dohvatilo njezinu pletenicu. Majci je bilo neugodno pa mu je naglo povukla ruku, nešto brzo govoreći na malgaškom. - Ne, ne, u redu je. - Whitney se nasmijala i pomilovala djetetov obraz. Maleni su prstići čvrsto stisnuli njezin. Zabavljajući se, kretnjom je zamolila majku da joj pruži dijete. Nakon nekoliko trenutaka oklijevanja i nagovaranja Whitney je uzela dijete u krilo. - Zdravo, mali čovječe. - Nisam siguran da su domoroci čuli za Pampers - blago će Doug. Samo se namrštila na njega. - Zar ti se djeca ne sviđaju? - Sviđaju mi se, ali više kad nauče vršiti nuždu. Tiho se nasmijavši, posvetila je pozornost djetetu. - Pogledajmo što imamo - rekla mu je, posegnula u torbicu i izvukla pudrijeru. - Što misliš o ovome? Želiš vidjeti bebu? - Podigla je zrcalo, uživajući u djetinjem smijehu. - Lijepo dijete - tepala mu je, prilično zadovoljna sobom jer ga je uspjela zabaviti. Jednako zadovoljno kao i ona, dijete je gurnulo zrcalo prema njezinu licu. - Zgodna dama - primijetio je Doug, a Whitney se ponovno nasmijala. - Hajde, probaj ti. - Prije nego se dospio pobuniti, dodala mu je dijete. - Djeca su dobra za tebe. Ako je očekivala da će se ljutiti ili biti nespretan, prevarila se. Kao da je cijelog života to radio, Doug je smjestio dijete na krilu i počeo ga zabavljati. To je zanimljivo, zaključila je Whitney. Lopov ima dragu stranu. Naslonivši se, promatrala je kako Doug ljulja dijete na koljenu i stvara budalaste zvukove. - Je li ti ikad palo na pamet da živiš pošteno i otvoriš dječji vrtić?

Uzdigao je obrvu i istrgnuo joj zrcalo iz ruke. - Gledaj ovo - rekao je djetetu i postavio zrcalo tako da se s njegove površine odbijala sunčeva svjetlost. Radosno gugućući, dijete je zgrabilo pudrijeru i gurnulo je prema Dougovu licu. - Želi da vidiš majmuna - rekla je Whitney i bezazleno se nasmiješila. - Pametnjakovićka. - To si ti rekao. Kako bi udovoljio djetetu, Doug je činio grimase u zrcalu. Ushićeno poskakujući, dijete je udarilo zrcalo, okrenuvši ga unatrag, pa je Doug na trenutak ugledao stražnji dio vlaka. Ukočio se i, ponovno nakrivivši zrcalo, pozornije pogledao. - Sranje. - Što? Još uvijek držeći dijete na koljenu, zurio je u nju. Znoj je izbio ispod njegovih ruku i slijevao mu se niz leđa. - Samo se nastavi smiješiti, šećeru, i nemoj pogledati iza mene. Nekoliko sjedala iza nas imamo dvojicu prijatelja. Premda su joj se ruke ukočile na naslonima sjedala, uspjela je zadržati pogled na Dougu. - Malen je svijet. - Nije li? - Imaš li neku ideju? - Radim na tome. - Odmjerio je udaljenost do vrata. Ako siđu na sljedećoj postaji, Remo će biti na njima prije nego prijeđu peron. Ako je Remo ovdje, Dimitri je blizu. Svoje je ljude držao na kratkom povodcu. Doug si je priuštio cijelu minutu kako bi svladao paniku. Treba im nešto za odvraćanje pozornosti i neplaniran odlazak. - Samo slijedi moj primjer - tihim joj je glasom rekao. - Kad kažem kreni, zgrabi naprtnjaču i trči prema vratima. Whitney je pogledala niz vlak. Bilo je žena, djece i staraca natisnutih na sjedalima. Nije mjesto za vatreni okršaj, zaključila je. - Imam li izbora? - Ne. - Onda ću trčati. Vlak je usporio pred sljedećom postajom, kočnice su cviljele,

lokomotiva puhala. Doug je čekao dok gužva putnika koji su se ukrcavali i iskrcavali nije postala najveća. - Ispričavam se, stari - promrmljao je djetetu, a zatim snažno uštipnuo njegovu mekanu stražnjicu. Dijete je odmah glasno zaplakalo, a zabrinuta je majka uspaničeno skočila. Doug je također ustao, nastojeći stvoriti što veći kaos u gužvi prolaza. Osjetivši što kani, Whitney je ustala i gurnula čovjeka sa svoje desne strane tako da su mu ispali paketi iz ruku i rasuli se po podu. Grejpfrut je poskakivao naokolo i zgnječio se. Kad se vlak ponovno počeo kretati, šest se ljudi nalazilo između Douga i mjesta gdje je Remo sjedio, pa je prolaz bio zakrčen ljudima koji su se prepirali na malgaškom. Napravivši gestu kao da se ispričava, Doug je uzdigao ruke i prevrnuo mrežastu torbu s povrćem. Dijete je i dalje urlalo. Zaključivši da je to najbolje što može učiniti, Doug je ispružio ruku i uhvatio Whitneyno zapešće. - Kreni. Zajedno su jurnuli prema vratima. Doug je podigao pogled i vidio kako je Remo skočio sa sjedala i počeo se probijati kroz skupinu koja se još uvijek prepirala u prolazu. Opazio je još jednog čovjeka, s bijelim šeširom, koji je odbacio novine i skočio na noge, ali je i njega okružilo mnoštvo. Doug se samo na sekundu pitao gdje je ranije vidio to lice. - Što sada? - pitala je Whitney dok je gledala kako kraj njih juri tlo. - Sad silazimo. - Doug je bez oklijevanja skočio, povukavši je za sobom. Zagrlio ju je, čvrsto je držeći kad su tresnuli o tlo, pa su se zajedno zakotrljali. Kad su se zaustavili, vlak je već bio nekoliko metara udaljen i ubrzavao je. - Prokletstvo! - prasnula je Whitney. - Mogli smo slomiti vrat. - Da. - Zadihano je ležao ispod nje. Njegove su se ruke zavukle ispod njezine suknje i počivale joj na bedrima, ali je to jedva opazio. - Ali nismo. To je nije smirilo, pa je bijesno zurila u njega. - Dakle, baš imamo sreće. Što ćemo sada? - pitala je, puhnuvši u kosu koja joj je pala na oči. - Nalazimo se usred ničega, kilometrima od mjesta gdje bismo trebali biti, a nemamo nikakvo prijevozno sredstvo da onamo stignemo. - Imaš noge - odbrusio je Doug. - Imaju ih i oni - procijedila je kroza zube. - A iskrcat će se na sljedećoj postaji i vratiti se po nas. Oni imaju pištolje, a mi imamo mango i sklopivi

šator. - Znači da je bolje da se prestanemo prepirati i krenemo. - Bez oklijevanja gurnuo ju je sa sebe i ustao. - Nikad ti nisam rekao da će ovo biti piknik. - Isto tako nikad nisi spomenuo da ćeš me baciti iz vlaka u pokretu. - Samo pokreni tu guzicu, dušo. Protrljavši bolan bok, ustala je i stala točno ispred njega. - Ti si neodgojen, arogantan i veoma antipatičan. - O, ispričavam se. - Podrugljivo joj se naklonio. - Imate li što protiv da krenete ovim putem kako bismo izbjegli metak u glavu, vojvotkinjo? Ljutito se odmaknula i podigla naprtnjaču koja joj je ispala iz ruku kad su tresnuli o tlo. - Kojim putem? Doug je stavio vlastitu naprtnjaču na leđa. - Na sjever.

5. poglavlje Whitney je uvijek voljela planine. Sa zadovoljstvom se prisjećala dvotjednog skijanja u švicarskim Alpama. Ujutro je odlazila do vrhova padina, diveći se vidiku iz gondole. Brzo spuštanje nizbrdo uvijek ju je oduševljavalo. Mnogo se lijepoga može reći o vrućem rumu i pucketavoj vatri nakon skijanja. Jednom je uživala u opuštenom vikendu u vili u Grčkoj, visoko na kamenoj hridi iznad Egejskog mora. Sviđala joj se visina, pogled, priroda i antikne građevine - s udobnosti terakotom popločenog balkona. Međutim Whitney nikad nije bila oduševljena planinarenjem - znoj, grčevi u nogama. Priroda nije baš tako divna kad ti na tabanima izbiju žuljevi. Na sjever, rekao je. Ustrajno je slijedila njegov tempo uz teške, kamenite padine i opet dolje. I dalje će pratiti njegov tempo, obećala je sebi dok joj se znoj cijedio niz leđa. On ima omotnicu. No premda će planinariti s njim, znojiti se s njim, nema apsolutno nikakva razloga da razgovara s njim. Nitko joj, baš nitko, nikad nije rekao neka pokrene guzicu i prošao nekažnjeno. Moglo bi potrajati danima, čak tjednima, ali osvetit će mu se za to. Od svojeg je oca naučila jedno osnovno poslovno pravilo. Osveta, malo rashlađena, daleko je probavljivija. Na sjever. Doug se osvrnuo po krševitim, strmim brdima što su ih okruživala. Teren je bio monotonija visoke trave koja se povijala na vjetru i grubih crvenih ožiljaka gdje je erozija pobijedila. I stijene, beskonačne, nemilosrdne stijene. Dalje uzbrdo bilo je nekoliko rijetkih, tankih stabala, ali on nije tražio hladovinu. S mjesta na kojem je stajao nije se vidjelo ništa drugo, nikakve kolibe, nikakve kuće, nikakva polja. Ni ljudi. Zasad je točno onako kako je želio. Prethodne noći, dok je Whitney spavala, proučavao je zemljovid Madagaskara što ga je istrgnuo iz ukradene knjige iz knjižnice. Nije podnosio oštećivanje bilo kakvih knjiga, jer knjige su davale oduška njegovoj mašti dok je bio dijete i pravile mu društvo u samotnim noćima kad je odrastao. Ali u ovom je slučaju to bilo nužno. Istrgnuti komad papira mogao je staviti u

džep, a knjiga je ostala u naprtnjači. Služila mu je samo kao podrška. Doug je u mislima podijelio teren na tri paralelna pojasa što ih je proučio. Zapadne nizine nisu važne. Dok su hodali uzbrdo kamenitom, neravnom stazom, nadao se da su skrenuli dovoljno na zapad. Držat će se brdovitog područja, te izbjegavati riječne obale i otvorene terene sve dok budu mogli. Dimitri je bliže no što je očekivao. Doug nije želio ponovno pogrešno procijeniti. Sparina je već postala naporna, ali njihove bi zalihe vode trebale potrajati do jutra. Razmišljat će o ponovnom punjenju kad bude morao. Volio bi da može biti siguran koliko daleko na sjever trebaju putovati prije nego se usude skrenuti na istok, do lakšeg terena. Dimitri možda čeka u Tamataveu, pije vino i sunča se, jede svježu lokalnu ribu. Logično bi to trebalo biti njihovo prvo odredište, pa je isto tako logično da ga moraju izbjegavati. Barem zasad. Doug nije imao ništa protiv igre nadmudrivanja, a što su veći ulozi, to bolje. Što je dobitak slađi, kao što je jednom rekao Whitney. Ali Dimitri... Dimitri je druga priča. Namjestio je naramenice naprtnjače tako da se težina ravnomjernije rasporedila na njegovim ramenima. A ovoga puta nije morao misliti samo o sebi. Jedan od razloga iz kojih je tako dugo izbjegavao partnerske odnose bio je taj što nije želio na brizi imati još nekoga. Morao se brinuti jedino za sebe. Pogledao je Whitney, koja je hladno šutjela otkako su se udaljili od željezničke pruge i zaputili se prema brdima. Prokleta žena, pomislio je jer mu ništa drugo nije palo na pamet. Ako misli da će ga hladan tretman mučiti, veoma se vara. To bi neke od njezinih otmjenih klipana moglo natjerati da je zamole za oproštaj, ali što se njega tiče, ionako je daleko privlačnija kad usta drži zatvorena. Mlada se dama buni jer ju je u jednom komadu uspio izvući iz vlaka. Možda ima nekoliko modrica, ali još uvijek diše. Njezin je problem, zaključio je, što želi da sve bude lijepo i ugodno, poput onog njezinog otmjenog stana... ili sićušnog komadića svile što ga nosi ispod te suknje. Doug je žurno potisnuo tu misao i usredotočio se na hodanje preko kamenja. Rado bi se neko vrijeme zadržao u brdima - dva dana, možda tri. Ima dovoljno skrovišta, a teren je težak. Dovoljno težak, bio je uvjeren, da uspori

Rema i neke od drugih Dimitrijevih lovačkih pasa. Više su navikli na haranje sporednim uličicama i upadanje u jeftine motelske sobe nego na planinarenje kamenitim brdima. Oni koji su navikli da ih love, lakše se aklimatiziraju. Zastavši na vrhu jednog brda, izvadio je dalekozor - polako pogledao naokolo. Dolje i malo na zapadu opazio je maleno naselje. Skupina sićušnih crvenih kućica i širokih suša nalazila se uz rub polja. Rižina polja, zaključio je, zbog njihove vlažne smaragdnozelene boje. Nije vidio nikakve dalekovode, što mu je bilo drago. Što dalje od civilizacije, to bolje. Naseobina zacijelo pripada plemenu Merina, ako je točno zapamtio ono što je pročitao u knjizi. Odmah iza naseobine vidio je usku vijugavu rijeku. Dio Betsiboke. Suzivši oči, Doug je pratio njezin tok, a u glavi mu se oblikovala ideja. Istina, rijeka teče na sjeverozapad, ali zamisao putovanja čamcem imala je određenu privlačnost. Bez obzira na krokodile, sigurno će biti brže nego pješice, čak i na kratkoj udaljenosti. O putovanju rijekom morat će odlučiti kad za to dođe vrijeme. Odvojit će malo vremena za čitanje o tome - koje bi rijeke najbolje odgovarale njegovim potrebama, te kako domoroci njima putuju. Sjećao se da je pročitao nešto što ga je podsjetilo na kanue ravna dna kakve koriste Cajuni. Doug je jednim takvim i sam putovao močvarnim rukavcima, nakon što je umalo uprskao posao u otmjenoj staroj kući izvan Lafayettea. Koliko je dobio za one antikne pištolje za dvoboj, s dršcima optočenim biserima? Nije se mogao sjetiti. Ali potjera kroz močvaru, gdje se morao probijati preko sušenih stabala i ispod viseće mahovine - to je bilo nešto. Ne, ne bi imao ništa protiv još jednog putovanja rijekom. U svakom slučaju, pripazit će ima li još naseobina. Prije ili kasnije trebat će im još namirnica i morat će pregovarati za njih. Sjetivši se žene kraj sebe, zaključio je da bi mu Whitney u tome mogla biti korisna. Odvratno raspoložena i puna bolnih modrica, Whitney je sjela na tlo. Nije kanila poći niti korak dalje prije nego se odmori i nešto pojede. Noge su je boljele posve jednako kao i onda kad je jedini put pokušala trčati na traci u teretani. Niti ne pogledavši Douga, počela je prekopavati po svojoj naprtnjači. Najprije će promijeniti cipele. Vrativši dalekozor u naprtnjaču, Doug se okrene k njoj. Sunce je bilo navrh neba. Mogli bi prijeći kilometre prije sumraka. - Idemo.

Hladno šutljiva, Whitney je našla bananu i počela je guliti. Samo neka joj ovoga puta kaže da pokrene guzicu. Gledajući Douga u oči, zagrizla je voće i žvakala. Suknja joj se podigla iznad koljena dok je prekriženih nogu sjedila na tlu. Bluza, vlažna od znoja, zalijepila joj se za tijelo. Uredna pletenica što ju je splela dok ju je tog jutra promatrao, olabavila se, pa se svijetla, svilenkasta kosa oslobodila i milovala joj obraze. Lice joj je bilo mirno i otmjeno poput mramora. - Krenimo. - Žudnja ga je činila nervoznim. Neće pasti na njezine čari, obećao je sebi. Ni slučajno. Kad god je nekoj ženi dopustio da mu se zavuče pod kožu, na koncu bi ispao gubitnik. Možda će se, samo možda, njome pozabaviti prije nego sve ovo završi, ali ova mršava dama hladnih očiju ni u kojem slučaju neće pobrkati njegove prioritete. Novac, lijep život. Pitao se kakav bi bio osjećaj imati je pod sobom, nagu, vrelu, i posve ranjivu. Whitney se naslonila na stijenu i odgrizla još jedan komad banane. Slab povjetarac pomaknuo je vrući zrak preko nje. Lijeno se počešala iza koljena. - Slikaj se, Lorde - rekla je savršeno mirnim glasom. Bože, volio bi voditi ljubav s njom dok ne postane opuštena, mekana i podatna. Volio bi je ubiti. - Slušaj, šećeru, danas još moramo prijeći dug put. Budući da idemo pješice... - Tvoja krivnja - podsjetila ga je. Čučnuo je tako da su im oči bile u istoj razini. - Moja je krivnja što je tvoja prazna glava ostala na tvojim seksi ramenima. - Ispunjen bijesom i frustracijama, neželjenih potreba, rukom joj je uhvatio bradu. - Dimitri bi silno volio staviti svoje bucmaste ručice na otmjenu žensku poput tebe. Vjeruj mi, ima jedinstvenu maštu. Njezinim je tijelom prostrujao treptaj straha, ali su joj oči ostale mirne. - Dimitri je tvoja noćna mora, Doug, a ne moja. - Neće biti selektivan. - Ja se neću dati zastrašiti. - Bit ćeš mrtva - odbrusio je - ne budeš li činila ono što ti se kaže. Odlučno je odgurnula njegovu ruku. Graciozno je ustala. Mada joj je suknja bila prljava od crvene prašine - na boku je imala rupu, vijorila je oko

nje poput plašta. Grube malgaške cipele mogle su biti staklene papučice. Morao se diviti načinu na koji je to izvela. Bio je siguran da joj je to prirođeno. Nitko je tome nije mogao naučiti. Da je doista seljanka na koju je u tom trenutku podsjećala, ipak bi se kretala poput vojvotkinje. Uzdigla je jednu obrvu kad je koru banane spustila u njegov dlan. - Nikad ne činim ono što mi se kaže. Zapravo, često činim suprotno. Nastoj to imati na umu ubuduće. - Samo tako nastavi, šećeru, i nećeš imati budućnosti. Ne žureći se, otresla je malo prašine sa suknje. - Hoćemo li poći? Bacio je koru u guduru i pokušao se uvjeriti da bi u društvu radije imao ženu koja cvili i drhti. - Ako si sigurna da si spremna. - Posve sam sigurna. Izvadio je kompas i još jednom provjerio gdje su. Sjever. Još će neko vrijeme hodati prema sjeveru. Sunce će možda nemilosrdno pržiti i neće biti hladovine, a teren može biti odvratan za hodanje, ali stijene i padine pružaju više zaštite. Bez obzira je li riječ o instinktu ili praznovjerju, nešto ga je golicalo po zatiljku. Više se neće zaustavljati sve do zalaska sunca. - Znaš, vojvotkinjo, u drukčijim bih se okolnostima divio toj tvojoj otmjenosti. - Počeo je hodati ravnomjernim, brzim tempom. - Trenutno si jako blizu toga da postaneš velika gnjavatorica. Duge noge i odlučnost omogućavali su joj da drži korak s njim. - Odgoj je - ispravila ga je - vrijedan divljenja u bilo kakvim okolnostima. - Dobacila mu je pogled koji je govorio da se zabavlja. - I izaziva zavist. - Ti zadrži svoj odgoj, sestro, a ja ću svoj. Nasmijala se i uhvatila ga pod ruku. - O, to i namjeravam. Spustio je pogled na njezinu lijepo njegovanu ruku. Nije vjerovao da na svijetu postoji još jedna žena koja bi u njemu mogla izazvati osjećaj da je vodi na bal dok su se mukotrpno penjali stjenovitom padinom po užarenom poslijepodnevnom suncu. - Odlučila si opet biti prijateljski raspoložena? - Odlučila sam, umjesto da se durim, čekati prvu priliku da ti se osvetim

za modrice. U međuvremenu, koliko daleko ćemo zapravo hodati? - Vožnja vlakom trajala bi oko dvanaest sati, a sad moramo poći zaobilaznim putem. Sama izračunaj. - Ne moraš biti razdražljiv - blago će ona. - Zar ne možemo naći neko selo i unajmiti automobil? - Obavijesti me kad opaziš prvi Hertzov znak. Ja častim. - Doista bi trebao nešto pojesti, Douglase. Pomanjkanje hrane kod mene uvijek izaziva loše raspoloženje. - Okrenuvši se od njega, ponudila mu je svoju naprtnjaču. - Hajde, uzmi jedan fini mango. Nastojeći potisnuti smiješak, olabavio je remen i zavukao ruku unutra. Zapravo bi mu trenutno dobro došlo nešto toplo i slatko. Prstima je dotaknuo mrežastu torbu u kojoj se nalazilo voće, a potom nešto mekano i svilenkasto. Znatiželjno je to izvukao i zagledao se u sićušne, čipkom ukrašene gaćice. Znači, nije ih još odjenula. - Ovdje imaju sjajne plodove manga. Whitney je okrenula glavu i gledala ga kako opipava materijal. - Vadi ruke iz mojih gaćica, Douglase. Samo se nasmiješio i podigao ih tako da je sunce sjalo kroz njih. - Zanimljiv način izražavanja. Zašto se uopće trudiš nositi ovako nešto? - Čednost - afektirano je rekla. Nasmijao se i gurnuo ih natrag u naprtnjaču. - Naravno. - Izvadio je mango i odgrizao velik, lakom zalogaj. Sok se ugodno cijedio niz njegovo suho grlo. - Svila i čipka uvijek me navode na pomisao o čednim malenim opaticama u nerazvijenim zemljama. - Kakvu neobičnu maštu imaš - primijetila je dok je napola klizala nizbrdo. - Mene uvijek navode na razmišljanje o seksu. Potom je produžila korak i marširala uz zviždukanje u ritmu. Hodali su. I hodali. Nanijeli su sredstvo za zaštitu od sunca na svaki centimetar razotkrivene kože i prihvatili činjenicu da će ionako izgorjeti. Muhe su zujale i obrušavale se na njih, privučene mirisom ulja i znoja, ali su naučili ignorirati ih. Ako se izuzmu kukci, nisu imali nikakvog drugog društva. Kako je poslijepodne prolazilo, Whitney je izgubila zanimanje za

nepregledna stjenovita brda i doline u podnožju. Zemljani mirisi prašine i suncem oprljene trave izgubili su svoju privlačnost kad ih je osjetila na sebi. Gledala je pticu kako leti nad njima, nošena strujom. Budući da je gledala gore, nije vidjela dugu, vitku zmiju koja je prošla nekoliko centimetara ispred njezina stopala, a potom se sakrila ispod kamena. Nije bilo ničeg egzotičnog u obilnom znojenju ili klizanju po šljunku. Madagaskar bi bio privlačniji s ugodne terase hotelske sobe. Samo ju je posljednji ostatak ponosa spriječio da inzistira na odmoru. Sve dok on može hodati, može i ona. S vremena na vrijeme opazila bi maleno selo ili naseobinu, uvijek skupljenu uz rijeku i raširenu prema poljima. S brda su vidjeli dim, a kad je zrak bio nepomičan, čuli su zvukove pasa ili stoke. Glasovi nisu dopirali do njih. Zbog udaljenost i umora Whitney se osjećala nekako nestvarno. Možda su kolibe i polja samo dio kulisa. Jednom je kroz Douglasov dalekozor gledala kako ljudi sagnuti rade na rižinim poljima, a mnoge su žene nosile bebe umotane u široke marame na leđima. Vidjela je kako vlažno tlo podrhtava i tone pod njihovim nogama. Bez obzira na svoje veliko iskustvo, stečeno na putovanjima Europom, Whitney nikad nije vidjela nešto tomu slično. No s druge strane, Pariz, London, Madrid nude blještavilo i kozmopolitski ugođaj na kakav je navikla. Nikad ranije nije stavila naprtnjaču na leđa i pješačila nenaseljenim područjem. Kad je po tko zna koji put namjestila naprtnjaču, rekla je sebi da uvijek postoji prvi put - i posljednji. Premda može uživati u bojama, terenu i otvorenom prostranstvu, daleko bi više uživala da ne mora pješačiti. Ako se želi znojiti, onda bi to trebalo biti u sauni. Ako se želi iscrpljivati, to bi trebala činiti u nekoliko brzih teniskih mečeva. Premda ju je sve boljelo i bila je ljepljiva od znoja, stavljala je jednu nogu ispred druge. Neće biti druga, ni iza Douga Lorda, ni iza nekoga drugoga. Doug je proučavao kut sunca i zaključio da će morati naći mjesto za kampiranje. Sjenke su se izduljile. Nebo je na zapadu već postalo crveno. Inače je najbolje manevrirao noću, ali brda Madagaskara nisu mu se činila osobito dobrim mjestom za noćno iskušavanje sreće. Jednom je noću putovao Stjenjakom i umalo je slomio nogu. Nije mu

trebalo mnogo da se sjeti kako je klizio preko stijena. Neplanirano spuštanje niz klisuru prikrilo je njegov trag, ali je morao šepesati do Bouldera. Kad sunce zađe, zaustavit će se i čekati zoru. Neprestano je čekao da se Whitney počne žaliti, cviljeti, zahtijevati - općenito se ponašati onako kako bi se, prema njegovu mišljenju, svaka žena ponašala u danim okolnostima. No, s druge strane, Whitney se od prvog trenutka nije ponašala onako kako je očekivao. Zapravo je želio da prigovara. Tako bi je lakše, bez grižnje savjesti, prvom prigodom negdje ostavio. Nakon što se dokopa većeg dijela njezine gotovine. Kad bi se žalila, učinio bi to bez kajanja. Ovako, ona ga ne usporava, i nosi svoj dio tereta. Ovo je tek prvi dan, podsjetio se. Treba joj dati vremena. Cvjetovi iz staklenika brzo venu kad su izloženi pravom zraku. - Pogledajmo onu špilju. - Špilju? - Zaštitivši oči od sunca, Whitney je slijedila njegov pogled. Vidjela je veoma malen luk i veoma mračnu rupu. - Onu špilju? - Da. Ako je nije zauzeo neki od naših četveronožnih prijatelja, bit će ugodan hotel za noćas. Unutra? - Beverly Wilshire je ugodan hotel. Nije ju čak ni pogledao. - Najprije moramo vidjeti ima li slobodnih soba. Progutavši slinu, Whitney je gledala kako ide onamo, skida naprtnjaču i zavlači se unutra. Jedva se uspjela obuzdati da ga ne zazove. Svatko ima pravo na neku fobiju, podsjetila se dok se polako približavala. Ona se užasavala malenih, zatvorenih prostora. Bez obzira na umor radije bi hodala još petnaest kilometara nego se uvukla u taj sićušan mračan prostor. - Nije Wilshire - rekao je Doug kad je izišao - ali poslužit će. Imaju naše rezervacije. Whitney je sjela na kamen i polako se osvrnula naokolo. Nije bilo ničega osim stijena, nekoliko kržljavih borova i zbijenog blata. - Čini mi se da sam izdvojila pretjerano velik iznos za onaj šator koji se slaže poput rupčića. Onaj na kojem si inzistirao - podsjetila ga je. - Zar nikad nisi čuo kakvo zadovoljstvo pričinja spavanje pod zvijezdama? - Kad netko želi moju kožu - a već su mi je nekoliko puta zamalo oderali - volim imati zid koji će mi štititi leđa. - Još uvijek klečeći, podigao je svoju

naprtnjaču. - Mislim da nas Dimitri traži istočno odavde, ali nemam namjeru riskirati. U brdima je noću svježije - dodao je. - Ondje unutra možemo riskirati i zapaliti malenu vatru. - Logorsku vatru. - Whitney je proučavala svoje nokte. Ako uskoro ne ode na manikuru, izgledat će veoma neukusno. - Očaravajuće. U tako skučenom prostoru dim bi nas ugušio za nekoliko minuta. Doug je iz naprtnjače izvadio malenu sjekiricu i otkopčao kožnate korice. - Nakon otprilike metar i pol špilja se širi. Mogu stajati unutra. - Prišao je kržljavom boru i počeo sjeći granu. - Jesi li se ikad bavila speleologijom? - Kako, molim? - Istraživanje špilja - objasnio je, smiješeći se. - Jednom sam poznavao curu koja je studirala geologiju. Njezin je tata bio vlasnik banke. - Koliko se sjećao, od nje nikad nije uspio ništa izvući osim dvije nezaboravne noći u špilji. - Uvijek sam imala zanimljivijih stvari za istraživanje od rupa u tlu. - Onda si mnogo propustila, šećeru. Ovo možda nije turistička atrakcija, ali ima nekoliko prvoklasnih stalaktita i stalagmita. - Kako uzbudljivo - suho je rekla. Kad je pogledala prema špilji, vidjela je samo veoma malenu, veoma mračnu rupu u stijeni. Samo gledanje onamo izazvalo je izbijanje hladnog znoja na njezinu čelu. Razdražen, Doug je počeo cijepati hrpu drva za ogrjev. - Da, žena poput tebe zacijelo ne bi smatrala osobito uzbudljivima formacije kamenja. Osim ako ih ne bi mogla nositi. - Iste su žene koje nose francuske haljine i talijanske cipele. Zato bi za užitke izabrao barsku plesačicu ili profesionalku. Ondje ima iskrenosti, i nešto smjelosti. Whitney je prestala zuriti u otvor i pogledala ga stisnutim očima. - Što time točno želiš reći, žena poput mene? - Razmažena - rekao je i tresnuo sjekiricom. - Plitka. - Plitka? - Ustala je s kamena. Prihvatiti ono razmažena nije bio problem. Whitney nije imala ništa protiv istine. - Plitka? - ponovila je. - Doista si drzak kad mene nazivaš plitkom, Douglase. Nisam krađom došla do lagodnog života. - Nisi ni morala. - Nagnuo je glavu tako da su im se pogledi sreli.

Njegov hladan, njezin vatren. - To je otprilike sve što nas dijeli, vojvotkinjo. Ti si rođena sa srebrnom žlicom u ustima. Ja sam rođen da je izvadim i založim. - Podigavši drva za ogrjev, zaputio se natrag do špilje. - Ako želiš jesti, curo, onda uvuci svoju otmjenost unutra. Ovdje nema posluge u sobu. - Okretan i brz, zgrabio je naprtnjaču za remenje, uvukao se unutra i nestao. Kako se usuđuje! Podbočivši se, Whitney je zurila u špilju. Kako se usuđuje tako razgovarati s njom nakon što je pješačila kilometre i kilometre? Otkako ga je upoznala, pucali su na nju, prijetili joj, lovili je i gurnuli iz vlaka. I sve ju je to do sada stajalo tisuće dolara. Kako se usuđuje razgovarati s njom kao da je ona cmizdrava, praznoglava debitantica? Neće mu to dopustiti. Nakratko je pomislila da bi mogla sama poći dalje i ostaviti ga u toj špilji poput bilo kojeg mrzovoljnog medvjeda. O, ne. Duboko je udahnula dok je zurila u otvor na stijeni. Ne, to je baš ono što bi želio. Riješio bi se nje i zadržao blago samo za sebe. Neće mu pružiti to zadovoljstvo. Makar zbog toga pogine, držat će se njega sve dok ne dobije sve što joj je dužan. I mnogo više. Daleko više, dodala je dok je stiskala zube. Spustivši se na ruke i koljena, Whitney je krenula u špilju. Čisti ju je bijes nosio prvih pola metra. Zatim je izbio hladan znoj straha i prikovao je na mjestu. Kad joj je dah počeo zastajati, nije mogla poći naprijed, ali ni natrag. Nalazila se u kutiji, bez zraka, mračnoj. Poklopac je već zatvoren kako bi je ugušio. Osjećala je kako se stijene, mračne, vlažne stijene stežu oko nje, istiskuju joj zrak iz pluća. Spustivši glavu na tvrdo blato, borila se protiv histerije. Ne, neće joj se prepustiti. Ne smije. On je tik ispred nje. Ako ispusti prestrašen zvuk, čut će je. Ponos je bio jednako snažan kao i strah. Neće trpjeti njegov prezir. Hvatajući zrak, polako se pomicala naprijed. Rekao je da se špilja širi. Moći će disati ako uspije prijeći samo još metar ili dva. Bože, treba joj svjetla. I prostora. I zraka. Stisnuvši šake, borila se protiv potrebe da vrisne. Ne, neće pred njim napraviti budalu od sebe. Neće mu priuštiti tu zabavu. Dok je ležala na tlu, boreći se u vlastitom ratu, opazila je treptaj svjetla.

Ostala je posve nepomična i usredotočila se na zvuk pucketanja vatre, slabašan miris dima. Zapalio je vatru. Neće biti mračno. Mora prijeći još samo metar ili dva i neće biti mračno. Morala je uložiti krajnji napor i više hrabrosti no što je znala da je ima. Centimetar po centimetar, Whitney se pomicala naprijed sve dok na njezinu licu nije zaigrala svjetlost i stijene su se oko nje raširile. Iscrpljena, trenutak je ležala, samo dišući. - Znači, odlučila si mi se pridružiti. - Leđima okrenut prema njoj, Doug je izvadio jednu od spretnih sklopivih posuda kako bi zagrijao vodu. Pomisao na vruću, jaku kavu pomogla mu je da prijeđe posljednjih osam kilometara. - Večera je prava gozba, šećeru. Voće, riža i kava. Ja ću se pobrinuti za kavu. Pogledajmo što ti možeš učiniti s rižom. Premda je još uvijek drhtala, Whitney se podigla u sjedeći položaj. Proći će, govorila je sebi. Mučnina - vrtoglavica proći će za nekoliko trenutaka. Tada će ga nekako natjerati da plati. - Šteta što nismo uzeli malo bijelog vina, ali... Kad se okrenuo prema njoj, glas mu je zamro. Je li to bila igra svjetlosti, ili joj je lice doista sivo? Namrštivši se, stavio je grijati vodu, a zatim joj je prišao. Nije igra svjetlosti, zaključio je. Izgledala je kao da će se raspasti ako je dotakne. Nesiguran, Doug je čučnuo. - Što je bilo? Oči su joj bile užarene i tvrde kad ga je pogledala. - Ništa. - Whitney. - Ispružio je ruku i dotaknuo njezinu. - Isuse, hladna si poput leda. Priđi bliže vatri. - Dobro mi je. - Bijesno je povukla ruku. - Samo me ostavi na miru. - Čekaj malo. - Prije nego je uspjela skočiti na noge, uhvatio ju je za ramena. Osjećao je kako drhti pod njegovim dlanovima. Ne bi trebala izgledati tako mlado, tako ranjivo. Žene sa skupim dionicama i dijamantima obično nisu ranjive. - Donijet ću ti malo vode - promrmljao je. U tišini posegnuo je za pljoskom i otvorio je za nju. - Malo je topla, pij polako. Pijuckala je. Doista je bila topla i imala je okus po željezu. Ponovno je malo popila. - Dobro mi je. - Glas joj je bio napet, razdražljiv. On ne bi trebao biti ljubazan.

- Samo se minutu odmori. Ako ti je zlo... - Nije mi zlo. - Tutnula mu je pljosku natrag u ruke. - Imam malen problem sa zatvorenim prostorima, u redu? Sad sam unutra i sve će biti u redu. Ne baš malen problem, shvatio je kad ju je ponovno uhvatio za ruku. Bila je vlažna, hladna i drhtava. Osjetio je krivnju, a to je mrzio. Nije joj dopustio da se odmori otkako su krenuli. Nije želio. Kad ga jednom smekša, kad mu postane važno, izgubit će svoju oštrinu. To se već događalo. Ali ona je drhtala. - Whitney, trebala si mi reći. Podigla je bradu kretnjom kojoj se morao diviti. - Meni je veći problem to što se ponašam kao budala. - Zašto? Meni to uopće ne smeta. - Nasmiješio se i odmaknuo joj kosu sa sljepoočnica. Neće se rasplakati. Hvala nebesima. - Ljudi koji se rode kao budale rijetko kada to opaze. - Ali u njezinu glasu nije bilo žalca. Usne su joj se izvile. - U svakom slučaju, ušla sam. Možda će biti potrebna dizalica da me izvuče natrag van. - Polako je disala i osvrnula se naokolo po širokoj špilji s kamenim stupovima o kojima je ranije govorio. Na svjetlosti vatre formacije su blistale, uzdižući se ili padajući. Tu i tamo pod špilje bio je pokriven izmetom. Zadrhtala je kad je opazila zmijsku kožu uza stijenu. - Makar je uređena u ranom neandertalskom stilu. - Imamo konopac. - Hitro je prešao zglavcima prstiju po njezinu obrazu. Boja joj se vraćala u lice. - Jednostavno ću te povući van kad za to dođe vrijeme. - Pogledavši preko ramena, vidio je da je voda počela ključati. - Popijmo malo kave. Kad se okrenuo, Whitney je dotaknula obraz ondje gdje ga je zagrijala njegova ruka. Nije očekivala da može biti tako neobično drag kad za to nema razloga. Ili ima? Uzdahnula je i skinula naprtnjaču. Ona još uvijek ima novac. - Ništa ne znam o kuhanju riže. - Otvorila je naprtnjaču i izvadila mrežu s voćem. Nekoliko je komada bilo nagnječeno, te se širio miris prezrelog voća. Nikakva večera od sedam jela nikad nije izgledala privlačnije. - Zahvaljujući našoj trenutnoj situaciji, nema se što drugo raditi, osim

kuhati i miješati. Riža, voda, vatra - Pogledao je preko ramena. - Trebala bi se snaći. - Tko pere suđe? - Željela je znati dok je ulijevala vodu u drugu posudu. - Kuhanje je zajednički posao, jednako kao i čišćenje. - Dobacio joj je brz, privlačan osmijeh. - Na kraju krajeva, partneri smo. - Jesmo li? - Slatko se smiješeći, Whitney je stavila posudu iznad vatre i udahnula miris kave. Špilja, puna izmeta i vlažna, odjednom je postala civilizirana. - Pa, partneru, kako bi bilo da mi pokažeš dokumente? Doug joj je pružio metalnu šalicu punu kave.... - Kako bi bilo da mi prepustiš pola novca? Njezine su mu se oči nasmijale preko ruba šalice. - Kava je dobra, Douglase. Još jedan od tvojih mnogih talenata. - Da, obdarilo me. - Popio je pola kave iz svoje šalice, puštajući da se vrela i jaka kava širi njegovim tijelom. - Ostavit ću te u kuhinji dok pogledam gdje ćemo spavati. Whitney je izvadila vreću riže. - Te bi vreće za spavanje morale biti poput kreveta od perja s obzirom na to koliko sam ih platila. - Imaš fiksaciju dolarom, šećeru. - Ja imam dolare. Nešto je ispod glasa mrmljao dok je raščišćavao mjesta za njihove vreće za spavanje. Premda Whitney nije razabirala riječi, shvatila je njihov smisao. Smiješeći se, počela je vaditi rižu iz vreće. Jedna šaka, dvije. Ako će riža biti njihovo glavno jelo, razmišljala je, bolje da je bude dovoljno. Ponovno je zavukla ruku u vreću. Potrajalo je trenutak dok nije shvatila kako funkcionira sklopiva žlica. Kad ju je uspjela otvoriti, voda je već naveliko kuhala. Prilično zadovoljna sobom, Whitney je počela miješati. - Koristi se vilicom - rekao joj je Doug dok je odmotavao vreće za spavanje. - Žlica gnječi zrna. - Izbirljiv, izbirljiv - mrmljala je, ali je otvorila vilicu na isti način kao maločas žlicu. - Kad smo već kod toga, kako znaš tako mnogo o kuhanju? - Znam mnogo o jedenju - vedro će on. - Ne nalazim se često u situaciji da mogu izići i uživati u hrani na koju imam pravo. - Razmotao je drugu

vreću kraj prve. Nakon trenutka razmišljanja odmaknuo ih je na oko trideset centimetara. Bolje će biti da ne budu previše blizu. - Zato sam naučio kuhati. To mi pričinjava zadovoljstvo. - Pod uvjetom da to čini netko drugi. Samo je slegnuo ramenima. - Sviđa mi se. Poneka ideja i malo mirođija, pa možeš jesti poput kralja - čak i u prljavoj motelskoj sobi s lošim instalacijama. A kad situacija postane teška, neko vrijeme radim u restoranu. - Posao? Razočarana sam. Nije obraćao pozornost na blagi sarkazam. - Jedini što sam ga ikad mogao podnijeti. Osim toga dobro se jede, a imaš i priliku proučiti klijentelu. - Kao moguće žrtve. - Nikad ne treba propustiti niti jednu priliku. - Ispruživši donji dio tijela na jednoj od vreća, naslonio se na stijenu i izvadio cigaretu. - Je li to moto izviđača? - Ako nije, trebao bi biti. - Kladim se da bi jednostavno pokupio značke za zasluge, Douglase. Nasmiješio se, uživajući u miru, duhanu, kavi. Odavno je naučio uživati u onome što mu je dostupno u danom trenutku, te planirati za više. Mnogo više.... - Na ovaj ili onaj način - složio se. - Kako napreduje večera? Ponovno je vilicom prošla kroz rižu. - Uskoro će. - Barem koliko se njoj činilo. Zurio je u strop, lijeno proučavajući formacije što su nastajale stoljećima, kap po kap, pretvarajući se u duga koplja. Oduvijek su ga privlačile starine, naslijeđe, možda zato što ga osobno nije imao baš previše. Znao je da je to dijelom razlog iz kojeg tako silno želi dospjeti na sjever, do dragulja i priča koje stoje iza njih. - Riža je bolja pirjana na maslacu, s gljivama i nekoliko komadića badema. Osjetila je kako joj kruli u želucu. - Pojedi bananu - predložila je i dobacila mu jednu. - Imaš li neku ideju o tome kako ćemo doći do novih zaliha vode? - Mislim da bismo ujutro mogli svratiti do sela u dolini. - Ispuhnuo je oblak dima. Jedino još nedostaje, zaključio je, lijepa topla kupka i zgodna,

namirisana plavuša koja bi mu trljala leđa. To će biti jedna od prvih stvari za koje će se pobrinuti kad se domogne blaga. Whitney je sklupčala noge ispod sebe i izabrala još jedan komad voća. - Misliš li da je to sigurno? Slegnuo je ramenima i ispio ostatak kave. Uvijek je to više pitanje potrebe nego sigurnosti. - Treba nam voda, a možda ćemo se uspjeti nagoditi za malo mesa. - Molim te, uzbudit ćeš me. - Meni se čini da će nas Dimitri tražiti u Tamataveu, jer zna da je vlak vozio onamo. Nadam se da će tražiti negdje drugdje kad mi na koncu stignemo onamo. Zagrizla je voće. - Znači, on ne zna koje je tvoje konačno odredište? - Jednako kao ni ti, šećeru. - Nadao se. Ali i dalje ga je svrbjelo između lopatica. Povukavši posljednji dim, Doug je bacio opušak u vatru. - Koliko je meni poznato, on nikad nije vidio papire, barem ne sve. - Ako ih nikad nije vidio, kako je saznao za blago? - Povjerenje, šećeru, jednako kao i ti. Uzdigla je obrvu. - Taj Dimitri mi se ne čini kao čovjek koji bi u nekoga imao povjerenja. - Onda instinkt. Postojao je čovjek po imenu Whitaker koji je odlučio prodati papire onomu tko najviše ponudi i lijepo zaraditi bez ikakva truda. Ideja o blagu, dokumentiranom blagu, razbudila je Dimitrijevu maštu. Rekao sam ti da ima posebnu maštu. - Doista. Whitaker... - Razmišljajući o prezimenu, Whitney je zaboravila miješati. - George Allan Whitaker? - Baš taj. - Doug je ispuhnuo dim. - Poznaješ ga? - Površno. Izlazila sam s jednim od njegovih nećaka. Smatra se da se obogatio krijumčarenjem alkoholnih pića, između ostaloga. - Krijumčarenjem svega i svačega, osobito tijekom posljednjih desetak godina. Sjećaš se Geraldi safira koji su ukradeni, da vidimo, sedamdeset šeste? Namrštila se. - Ne. - Trebala bi biti u tijeku događaja, šećeru. Pročitaj onu knjigu što sam je

maznuo u D.C.-u. - Dragulji nestali tijekom stoljeća? - Whitney je slegnula ramenima. - Kad čitam, više volim beletristiku. - Proširi to malo. Iz knjiga možeš naučiti sve što treba znati. - Doista? - Ponovno ga je zainteresirano proučavala. - Dakle, voliš čitati? - Odmah do seksa, to je moja najmilija razbibriga. U svakom slučaju, Geraldi safiri. Najčarobniji komplet dragulja nakon krunskih. Impresionirano je uzdigla obrvu. - Ukrao si ih? - Ne. - Naslonio je ramena na stijenu. - Nije mi išlo sedamdeset šeste. Nisam imao za put do Rima. Ali imam veza. Kao i Whitaker. - On ih je ukrao? - Oči su joj se raširile dok je razmišljala o žgoljavom starcu. - Organizirao je krađu - ispravio ju je Doug. - Kad je navršio šezdeset godina, Whitaker više nije želio prljati ruke. Volio se pretvarati da je stručnjak za arheologiju. Zar nisi gledala niti jednu od njegovih emisija na javnoj televiziji? Dakle, gledao je i PBS. Svestran lopov. - Ne, ali čula sam da je želio biti kopneni Jacques Cousteau. - Nije imao dovoljno stila. Ipak, dvije je godine imao prilično dobru gledanost. Mnoge je bogataše uspio nagovoriti da financiraju iskopavanja. Doista je vješto to izveo. - Moj je otac rekao da priča gluposti - reče Whitney. - Tvoj otac ima dovoljno soli u glavi. U svakom slučaju, Whitaker je bio posrednik za mnogo dragog kamenja i umjetničkih predmeta što su prešli s jedne strane Atlantika na drugu. Prije otprilike godinu dana prevarom je izmamio hrpu starih dokumenata i korespondencije od neke engleske dame. Njezino je zanimanje poraslo. - Naše papire? Nije mu se svidjelo što je to rekla u množini, ali nije komentirao. - Dama je sve to smatrala dijelom povijesti umjetnosti - kulturna vrijednost. Napisala je mnogo knjiga o takvim stvarima. Bio je umiješan neki general koji je umalo sklopio nagodbu s njom, ali se čini da je Whitaker znao više o osvajanju starih dama. I Whitaker je razmišljao samo u jednom smjeru.

Pohlepa. Problem je bio u tome što nije imao novca, pa je morao skupljati sredstva za ekspediciju. - Tu nastupa Dimitri. - Tako je. Kao što sam rekao, Whitaker je stvar dao na licitaciju. To je trebala biti poslovna nagodba. - Partneri - dodao je i polako se nasmiješio. - Dimitri je zaključio da mu se ne sviđa kompetitivno tržište, pa je dao alternativni prijedlog. - Doug je prekrižio gležnjeve i ogulio bananu. - Whitaker mu može prepustiti papire, a Dimitri će njemu dopustiti da zadrži sve svoje prste, na rukama i nogama. Whitney je odgrizla još jedan zalogaj, ali ga nije bilo lako progutati. - Zvuči kao da je prilično nasilan u poslovanju. - Da, Dimitri voli biti maher. Nevolja je bila u tome što je vršio prevelik pritisak na Whitakera. Stari je očito imao srčanih problema. Srušio se prije nego je Dimitri dobio njegove papire ili se uspio zabaviti s njim - nisam siguran što ga je više naljutilo. Nesretan slučaj, ili je barem Dimitri tako rekao kad me angažirao da ukradem dokumente. - Doug je zagrizao bananu, uživajući u okusu. - Podrobno je opisao kako je planirao navesti Whitakera da se predomisli - kako bi mi utjerao strah u kosti da mi ne bi štogod palo na pamet. Sjetio se malenih srebrnih kliješta kojima se Dimitri poigravao tijekom razgovora. - Djelovalo je. - Ali ti si ih ipak uzeo. - Tek nakon što sam saznao da me kani prevariti - rekao joj je uz još jedan zalogaj banane. - Da je igrao pošteno, imao bi papire. Ja bih uzeo naknadu i otišao na kratak odmor u Cancun. - Ali ovako ih ti imaš. A svaku priliku treba iskoristiti. - Shvatila si, sestro. Isuse Kriste! - Doug je naglo skočio i hitro se zaputio do vatre. Automatski zauzevši defanzivan položaj, Whitney je sklupčala noge očekujući bilo što, od ljigave zmije do odvratnog pauka. - Dovraga, ženo, koliko si riže stavila ovamo? - Ja - Prekinula se i zurila u njega kad je zgrabio posudu. Riža se izlijevala preko ruba poput lave. - Samo dvije šake - rekla je i ugrizla se za usnu kako bi suspregnula smijeh.

- Ma nemoj. - Pa, četiri. - Nadlanicom je pritisnula usta dok je on tražio tanjur. - Ili pet. - Četiri ili pet - gunđao je stavljajući rižu na tanjure. - Kako sam, dovraga, dospio u špilju na Madagaskaru s tako nesposobnom osobom? - Rekla sam ti da ne znam kuhati - podsjetila ga je dok je proučavala smećkastu, ljepljivu masu na tanjuru. - Jednostavno sam to dokazala. - Jasno i glasno. - Kad je čuo njezin prigušen smijeh, pogledao je prema njoj. Sjedila je u indijanskom stilu, prljave suknje i bluze, odvezane vrpce na kraju pletenice. Sjetio se kako je izgledala kad ju je prvi put ugledao, otmjena i elegantna u bijelom šeširu i raskošnom krznu. Zašto je sad jednako privlačna? - Samo se ti smij - odbrusio je, gurnuvši tanjur prema njoj. - Morat ćeš pojesti svoj dio. - Sigurna sam da je u redu. - Vilicom kojom se koristila za kuhanje prebirala je po riži. Hrabro je uzela prvi zalogaj. Okus je bio sočan i ne baš neugodan. Whitney je slegnula ramenima i nastavila jesti. Premda nikad nije bila prosjak, čula je da oni ne mogu biti izbirljivi. - Nemoj biti djetinjast, Douglase - rekla mu je. - Uspijemo li naći neke gljive i bademe, drugi put ćemo je pripremiti na tvoj način. - Entuzijazmom djeteta pred kojim se nalazi zdjelica sladoleda, navalila je na jelo. Iako toga nije bila svjesna, Whitney je prvi put doživjela pravu glad. Doug je jeo sporije i s manje entuzijazma, promatrajući je. On je i ranije bio gladan, a vjerojatno će se to ponovno dogoditi. Ali ona... Možda jede rižu s limenog tanjura, u suknji zaprljanoj prašinom i blatom, ali otmjenost je prodirala kroza sve to. Ta ga je činjenica fascinirala i u dovoljnoj mjeri zaintrigirala da poželi otkriti hoće li uvijek biti tako. Partnerstvo bi, razmišljao je, moglo biti zanimljivije no što je očekivao. Barem dok traje. - Douglase, što je sa ženom koja je Whitakeru dala dokumente? - Što s njom? - Pa, što se njoj dogodilo? Progutao je rižu. - Butrain. Kad je podigla glavu, vidio je kako se u njezinim očima pojavio i nestao izraz straha, a to mu je bilo drago. Bolje je za oboje ako shvati da je ovo