„Jesu li i tebe posvojili?“ „Nisu.Jaćusamomalodasepovezem.“ „A onda?“ „Onda?“ Ahasfer pogleda u dolinu. Kaput mu se vijorio na vjetru. „Ima toliko logora u kojima imam poznanika.“ Bergergapogleda.Lebentalgajeobukaokakomuodgovara,mislioje.Izgledao je kao hodočasnik.Ići će od logora do logora, od jednog groba do drugog, ali ko je joškaozatvorenikdoživioluksuzdaimagrob?Aštoćeondadatraži? „Znašli“,rečeAhasfer, „ponekad se sreću ljudi negdje na ulici potpuno neoče‐ kivano.“ „Da, stari.“ Gledali su za njima dvojicom. „Čudnoještosesviovakorazilazimo“,rečeBuher. „Hoćešlitiskoro?“ „Da. Ali ne bi trebalo da se prosto ovako izgubimo.“ „Trebalo bi“, reče Berger. „Trebalo bi.“ „Trebalo bi da se ponovo nađemo. Poslije svega ovog ovdje! Ma kad!“ „Ne!“ Buhergapogleda. „Ne“,ponavljaojeBerger. „Sveovone trebada zaboravimo, ali ne smijemo od toga da stvorimo kult, inače ćemo uvijek ostati u sjeni ovih prok‐ letih tornjeva.“ Mali logor je bio prazan. Očistilisu ga, a njegove stanovnike smjestili u Radni logor i SS-kasarne. Upotrebljena je čitava rijeka vode i brda sapuna i dezinfekci‐ onihsredstava,alivonjsmrti,prljavštineibijedejošseuvijekosjećao.Ubodljikavu žicuusjeklisusvudaprolaze.„Mislišlidasenećešumoriti?“upitaBuherRut. „Neću.“ „Onda ćemo poći. Koji je danas dan?“ „Četvrtak.“ „Četvrtak?Dobro je što dani opetimaju svoja imena.Ovdje su imalisamo broj‐ ke.Sedamujednojnedjelji.Isvisubiliisti.“ Logorska uprava im je izdala dokumente. „A kuda da se uputimo?“ upita Rut. „Tamo“, Buher pokaza na brežuljak na kome je stajala bijela kuća. „Najprije
ćemo otići tamo i razgledati je iz blizine. Ona nam je donijela sreću.“ „A poslije?“ „Poslije? Možemo se vratiti ovamo. Ovdje ima hrane.“ „Nemoj da se vratimo. Nikada više!“ BuherpogledaRutiznenađeno.„Dobro,pričekaj.Idemponašestvari.“ Nije bilo mnogo toga, ali imali su hljeba za nekoliko dana, a uz to dvije kutije kondenziranog mlijeka. „Idemo li zaista?“ upitaona. On primijeti napetost na njenom licu. „Da, Rut“, reče on. Oprostiše seodBergera i uputiše seprolazukojijebiousječenubodljikavužicu Maloglogora.Većsunekolikoputabiliizvanlogora,madanikaddaleko,alisusva‐ ki put doživljavali isto uzbuđenje kad bise našli iznenada s one strane žice.Jošim se uvijek činilo da je električna struja u žici, a da su mašinske puške uperene tačno na golu traku puta okolo logora. Prože ih jeza kad zakoračiše iza ograde. Ali, onda seipakprednjimaprostrosvijetdounedogled. Išlisu polako jedno do drugog. Nebo je bilomeko i zastrto.Godinama sumora‐ lidapužu,dabježe,da se šunjaju,sadsuišlimirno,uspravljeniinikakva imnesreća nije prijetila.Niko nije pucao za njima.Niko ih nije vikao.Niko ih nije tukao. „Nepojmljivo je to“, reče Buher. „Svakog se puta ponavlja.“ „Da. To čovjeka gotovo plaši.“ „Nemoj se osvrtati. Jesi li htjela da se osvrneš?“ „Da. Još mi uvijek sjedi za vratom. To je kao da neko čuči u glavi i hoće da je okrene.Hajdedajednompokušamodatozaboravimo.Štodužemožemo.“ „Dobro.“ Išlisu dalje i prešli preko jedne staze.Pred njima je ležala zelena livada,sva po‐ suta žutim primulama. Livadu su često gledali iz logora. Buherse na trenutak pri‐ sjeti bijednih uvenulih Nojbauerovih primula kraj barake 22. Odbaci te misli. „Hodi, da prijeđemo preko livade.“ „Smije li se to?“ „Jamislimdasemnogotogasmije.Azarnismoodlučilidasevišenebojimo?“ Osjećali su travu pod nogama. Ni za to više nisu znali. Poznavali su jedino tlo zborišta. „Hajdemo ulijevo“, reče Buher. Pođošeulijevo.DodirnušejedanIješnikovgrm.Obiđošega,razmakošemugra‐ ne iopipašepupoljke ilišće.Itojebilonovo. „Hajdemo sad udesno!“ Pođošeudesno.Bilojetodjetinjasto,aliimjepričinjavalodubokozadovoljstvo.
Moglisu da rade ono što žele. Niko im nije naređivao. Niko se nije derao i gurkao ih.Bilisuslobodni. „To je kao san“, reče Buher. „Samo se bojim da ću se probuditi i da će se opet pojaviti baraka i groza.“ „Ovdjejedrugizrak“.Rutjedubokoudisala.„Ovoježivzrak,nijemrtav.“ Buherjujepromatrao pažljivo.Lice jojjedobilomalorumeni, aočisu iznenada zasjale. „Da, to je živ zrak. On miriše. Ne smrdi.“ Stajali su pored jablanova. „Možemo ovdje da sjednemo“, reče on. „Niko nas nećeotjerati.Možemočakidaplešemo,akotoželimo.“ Sjedoše.Promatralisukukceileptirove.Ulogorujebilosamopacovaiplavičas‐ tih muha. Slušalisu mrmorenje potoka pokraj jablanova. Bio je bistar i brzo je te‐ kao.Ulogoru je uvijek bilo premalo vode.Ovdje je voda tekla, a nije bila potrebna. Trebalosenavićinamnogenovestvari. Išlisu dalje niz padinu.Imalisu vremena.Često su se odmarali.Ondanaiđe jed‐ naudoljica,ikadsusenajzadosvrnuli,logorjebioiščezao. Dugosusjedjeliišutjeli.Nijevišebilonilogora, anirazorenoggrada.Vidjelisu samo livadu, a iznad njemeko nebo.Na licima su osjećalimlak vjetari činilo imse da duva kroz crnu paukovu mrežu prošlosti i da ih mekim rukama gura dalje od nje. Možda tako treba da počnem, mislio je Buher. Sasvim iz početka. Bez ogorče‐ nosti,sjećanja i mržnje. Da počnemsa najjednostavnijim. S osjećanjem da se živi. Ne s osjećanjemda se ipak još živi, kao u logoru. Prosto da se živi. Osjećao je da to nije nikakvo bježanje. Znao je šta je broj 509 htio od njega. Da bude jedan od onih koji ćenadživjeti,nesatrven,dabimogaoda stvara ida sebori.Aliiznenada jeosje‐ tio i to da odgovornost koju su mu mrtvi predali neće postati nesnošljivobreme samo onda ako ovo jasno isnažno osjećanje života dođe i ostane. On će ga nositi, a ono će njemu davati dvostruku snagu: ne zaboraviti, ali i ne podleći osjećanjima – onakokaoštojetoBergermislioprilikomrastanka. „Rut“, reče on poslije nekog vremena. „Kad čovjek započinje tako iz početka kaomi,mislimdaprednjimmoždaležijošmnogosreće.“ Baštajecvjetala.Kadsusepribližilibijelojkući,primijetišedajebombapalaiza nje.Razorila je čitav zadnji dio;samo je fasada ostala neoštećena.Čak su iizrezba‐ renavratastajala.,Otvorišeih,alionasuvodilanagomiluruševina. „Nijetonikadbilakuća.Zacijeloovovrijeme.“
„Dobro je što nismo znali da je srušena.“ Gledalisu je.Ranije su vjerovali: dok ona bude postojala, da će i oni postojati. Vjerovalisu u iluziju. U ruševinu sa fasa‐ dom. Bilo je u tome ironije, no istovremeno i neke čudne utjehe. Fasada im je po‐ mogla,anajzad,iradilosesamootomedaimpomogne. Nisu našli mrtvaca. Mora da je kuća već bila napuštena kad je pogođena bom‐ bom. Postrance pod ruševinama otkriše uska vrata. Visila su krivo na šarkama, iza togajebilakuhinja. Malaprostorijajebilasamodijelomoštećena.Pećjestajalačitava.Ačakjebiloi nekoliko lonaca itava.Čak se isulundarsa pećimogao lako uglavitii provesti kroz razbijen prozor. „Možemo da naložimo“, reče Buher. „Napolju ima dovoljno drva.“ Preturao je po ruševinama. „Evomadraca. Za nekoliko sati mogu da se izvade. Odmahćemopočetidaihiskopavamo.“ „Ali ovo nije naša kuća.“ „Ne pripada ona nikome. Nekoliko dana možemo još da ostanemo ovdje. Za početak!“ Uveče su unijeli dvamadraca u kuhinju.Našlisu i pokrivače, prašnjave odmal‐ tera, i čitavu jednu stolicu. U ladicistola je bilo nekoliko kašika, viljušaka i jedan nož.Vatra je gorjela u peći.Dimje izlazio kroz sulundariz prozora.Buherje napo‐ ljuidaljepreturaoporuševinama. Rutjenašlakomadogledala igurnulagakrišomudžep.Sadje stajalaporedpro‐ zora i ogledala se.Čula jekako jeBuher zove i odgovarala je, ali nije spuštala očisa slikekojujevidjela:sijedakosa,utonuleoči,gorkaustaivelikešupljinemeđuzubi‐ ma.Gledalajedugoibezsažaljenja.Aondabaciogledalouvatru. DođeBuher. Našao je jošjedan jastuk. Umeđuvremenu je nebo postalo zeleno kaojabuka, aveče jebilo vrlotiho.Gledalisu napoljekroz razbijeneprozore iizne‐ nadapostadoše svjesnida susami.Jedvada suza tojoš znali.Ulogorujeuvijekbila gomila ljudi, prepunebarake, pa čak i prepuni klozeti.Dobro jebilo imati drugove, aliponekadje točovjekapritiskivalo.Biloje tokaovaljakkojiječovjekovojasam‐ ljeoujednomasovnoja. „Čudnovato je biti najednom sam, Rut!“ „Da.Kaodasmoposljednjiljudi.“ „Ne posljednji. Prvi!“
Položiše jedan madrac tako da su mogli gledati kroz zatvorena vrata. Otvoriše konzerveipočešedajedu;zatimposjedašejednoporeddrugognapragvrata.Sobje strane iza gomile ruševina treptala je posljednja svjetlost dana.
Zabilješke 1 Kapo – naziv za logoraše kojisu bilisaradnici SS-ovaca, upravljali su logorskim pogonima i bili vrloomraženi. 2 Moluska (lat.) = mekušci, životinje bez kostiju. 3Ahasfer– vječniJevrejin,lutalica. 4 Luftvafe –njemačka ratnaavijacija. 5 „Njemačka,Njemačka Iznadsvega“,početne riječinjemačkehimne. 6 Muslimani – u logorima u Njemačkoj potpuno apatične logoraše nazivali su muslimanima zbog pogrešne predstave da sumuslimanifatalisti. 7 Kadiš – jevrejskamolitva za upokoj duše. 8 Doktor za zamorčad – za medicinske eksperimente. 9 Sturm Abteilungen – partijska vojna organizacija koja je na početku odigrala značajnu ulogu, a kasnije potisnuta od SS. 10 Jevrejski – pomahnitao, lud. 11 Ja te odrešujem. 12Vjerujemu boga jedinog (početak kršćanskog „vjeruju“) 13 Vjerujem što je nemogućno. 14 Nežidovski narodi, pogani(prema Jevrejima). 15 Votan – staro-germanski bog. 16 Službena himna nacističke partije. 17 Organizacija Hitlerove omladine stvorena 1945. za odbranu zemlje, a sastojala se od dječaka do 16 godina. 18 Hebrejski:čist. 19 „Je li to kučkin sin?“
20 „Da, gospodine.“ 21 „Pošaljite ga da radi tamo. Strijeljajte ga ako pokuša da pobjegne.“ 22 „Hajde, hajde, postaraćemo se za to kasnije.“
Korektori: Jovanka Aranđelović Jovica Bojić Štampa: „Kultura“, Beograd, Makedonska br. 4
Sadržaj ISKRA ŽIVOTA 4 I5 II14 III25 IV36 V 44 VI58 VII75 VIII88 IX101 X 112 XI124 XII139 XIII151 XIV166 XV176 XVI192 XVII204 XVIII216 XIX228 XX239 XXI251 XXII259 XXIII271 XXIV282 XXV292 Zabilješke 306