Erich Maria Remarque - Iskra života

XIII Bergerje bio naputu u krematorijum.Pored njegamarširala je grupa od šestlju‐ di. Poznavao je jednog od njih. Bio je advokat i zvao se Mose. 1932. godine učes‐ tvovao je kao zastupnik sporedne optužbe protiv dvojice nacista u jednomprocesu za ubistvo. Naciste su oslobodili, aMose je poslije preuzimanja vlasti odmah strpan u kon‐ centracioni logor.Berger ga više nije vidio otkad je premješten u Mali logor. Opet ga je prepoznao, jer je nosio naočari koje su imale samo jedno staklo. Moseu nije bilo potrebno drugo. Imao je samo jedno oko. Drugo su mu izgorjeli cigaretom 1933. godine, umjesto namirenja računa za proces. Mosejeišaospoljnomstranom. „Kuda?“ upita Berger ne pokrećući usne. „Krematorijum. Raditi.“ Grupajeprolazila.Bergersadopazidapoznajejošjednogodljudi,Bredea,soci‐ jaldemokratskog partijskog sekretara. Zapazi da su sva šestorica politički zatvoreni‐ ci.Jedan kapo sa zelenimtrouglomkriminalca išao je za njima.Zviždukao je neku melodiju. Berger se sjeti da je to šlager iz jedne stare operete. Mehanički mu se u sjećanjujavitekst:Zbogom,timalavilo,zdravo,dokteponovonevidim! Gledao je za grupom. Vila – mislio je on razdraženo. Mora da je podrazumije‐ vao kakvu telefonistkinju. Zašto mu je to iznenada palo na pamet? Zašto se on sje‐ ćao te verglmelodije, pa čak i glupavih riječi uz nju?Toliko važnijih stvarije odav‐ no zaboravio. Išao je polako i udisao svježe jutro.Ovo hodanje krozRadnilogor bilo je za nje‐ gagotovouvijekkaoneka šetnjakrozpark.Još petminutadozidakojijeokruživao krematorijum.Petminuta vjetra iranog dana. Vidje kako grupa saMoseomiBredeomiščezava kroz kapiju.Izgledalo je čud‐ novato da su za rad u krematorijumu određeni noviljudi.Krematorijsko odjeljenje sastojaloseodspecijalnegrupezatvorenikakojisuzajedničkistanovali.Njihsubo‐

lje hranili nego druge, a inače imali su izvjesne prednosti. Ali zato su ih obično smjenjivali poslije nekoliko mjeseci i slali na trovanje gasom... Sadašnje je odjeljenje bilotekdvamjesecanaradu,aspoljasurijetkokogadodjeljivali.Bergerjebiogoto‐ vo jedini. Na početku su ga poslali kao ispomoć za nekoliko dana, a onda je nasta‐ vio da radi pošto je njegov prethodnik umro. On nije dobijao bolju ishranu i nije stanovaosapravimodjeljenjemzaspaljivanje.Zbogtogasenadaodanećebitipos‐ lansadrugimazadvailitrimjeseca.Ali,tojebilasamonada. On uđe kroz kapiju i opazi kako ona šestorica ljudi stoje u dvorištu poredani. Stajalisunedalekoodvješalakoja subilapodignutausredini.Zatvorenicisupoku‐ šavali da ne gledaju drvenu spravu.Moseovo lice se promijenilo.Buljilo je svojim jedinimokomprestrašenokrozstaklouBergera.Bredejeoborioglavu. Kapo se okrenu i spazi Bergera. „Šta ćeš ti ovdje?“ „Raspoređen u krematorijum. Kontrola zuba.“ „Dentist! Onda, kidaj odavde! Ostali, mirno!“ Šestorica ljudi bilisu tihi koliko su mogli. Berger prođe uz njih. Ču kako Mose nešto šapće, ali ga nije razumio. Nije mogao da zastane. Kapo ga je promatrao. Čudnovatoje,pomisli,da takomaloodjeljenjevodijedankapoumjestopredradni‐ ka. Podrum krematorijuma imao je s jedne strane veliko koso okno koje je vodilo napolje. Leševe koji su bili naslagani u dvorištu bacali su u okno, i oni bi klizili u podrum. Tamo su ih skidali, ako već nisu bili goli, uvodili u knjige i vadili zlato iz usta. Bergerje tu imao službu.Ispisivao je umrlice i vadio mrtvima zlatne zube.Čo‐ vjekkojijetoranije radio,neki zubotehničarizCvikaua,umrojeodtrovanjakrvi. Kapo koji je nadzirao posao zvao se Dreer. On uđe nekoliko minuta kasnije. „Na posao!“ reče on zlovoljno i sjede za jedan sto na kome su ležale liste. OsimBergera,tu su bila još četvorica ljudiizkrematorijumskog odjeljenja.Oni stadošepokrajokna.Prvimrtvackliznukrozanjkaokakavogromankukac.Četvo‐ rica ljudi potegošegapreko cementa do sredineprostorije.Bio je već ukočen.Brzo su ga skidali.Svukošemu jaku sabrojemi oznakom.Jedan od zatvorenikapritiski‐ vao je za to vrijeme desnumrtvačevu ruku koja je bila odvojena, dok rukav nije bio skinut. Onda je on pusti, a ruka sunu natrag kao kakva grana. Hlače je bilo lakše svlačiti. Kapo je bilježio brojeve mrtvih.

„Prsten?“upitaon. „Ne.Nemaprstena.“ „Zubi?“On osvijetli džepnomlampompoluotvorena usta na kojima se bio sko‐ riotankimlazkrvi. „Zlatna plomba, desno“, reče Berger. „Dobro,napoljesnjom!“ Berger kleknu sa kliještima pokraj glave koju je jedan zatvorenik držao. Drugi suveć svlačilisljedećileš,izvikivalibrojibacaliodjećutamogdje jebilaodjećapr‐ vog.Satreskom,kaodasusuhecjepanice,padalojesadasvevišeivišemrtvacakroz okno. Slagali su se jedan na drugog i ispreplitali se. Jedan uleti na noge i ostade u uspravnom položaju. On se nasloni na okno široko otvorenih očiju, iskrivljenih usta. Ruke su mu bile polustisnute, a medalja na lančiću visila mu je iz razdrljene košulje. Stajao je tako neko vrijeme. Preko njega su bučno padali drugi leševi. Među njima je bila jedna žena sa kratkom kosom. Mora da je bila iz logora za za‐ mjenu.Najprije se pojavi njena glava, a kosa joj pokri lice.Najzad kao da je postao umoran od tolike smrti na svojim ramenima, onaj prvi leš kliznu polako u stranu i pade. Žena pade preko njega. Dreer to primijeti, isceri se, obliza gornju usnu, na kojoj je bujala debela bubuljica. U međuvremenu je Berger izvadio zub. Metnuše ga u jednu od dviju kutija. Druga je bila za prstenje. Dreer proknjiži zub. „Pozor!“ povika iznenada jedan od zatvorenika. Petorica ljudi stadoše mirno. SS-šarfirer Šulte uđe. „Nastavite!“ Šulte zajaši stolicu pokraj stola za listove. Promatrao je gomilu mrtvaca. „Pa tamo kod ubacivanja ima osamljudi.Previše ih je!Zovnite šestoricu dolje! Oni mogu ovdje da pomažu. Ti, tamo!“ On pokaza na jednog zatvorenika. Bergerskidevjenčani prsten sa prsta jednog leša.To je obično bilo tako; prstisu bili tanki. Metnuše prsten u drugu kutiju. Dreer ga ubilježi. Leš nije imao zuba. Šulte zijevnu. Bilo je propisano da se leševi seciraju, a uzrok smrti ustanovi i unese u doku‐ menta; ali niko se za to nije brinuo. Logorski liječnik je dolazio rijetko, mrtve ni‐ kadnijenigledao,auvijeksuunošeniistiuzrocismrti:najčešćeslabostsrca.IVest‐ hofjeumroodslabostisrca. Gola tijela koja su bila proknjižena polagana su kraj lifta. Gore, u odjeljenju za sagorijevanje, lift bi podizali svaki put kad je bilo potrebe da se peći napune. Čo‐ vjekkojijebioizašaovratise sa četvoricomljudi.BilisuizgrupekojujeBergervi‐

dio. Tu su bili Mose i Brede. „Marš, tamo!“ reče Šulte. „Pomagati kod svlačenja i bilježitistvari! Logorsku odjećunajednugomilu!Civilnestvarinadrugu!Cipeleodvojeno!Naprijed!“ Šulte je bio mlad čovjek oko dvadeset i tri godine, plav,sivih očiju i bjeloputog pravilnoglica.Pripadaojevećranije,prijepreuzimanjavlasti,Hitlerovojomladini, i tamo su ga odgojili.Naučio je da ima nadljudi i ljudi niže vrste,i čvrsto je u to vje‐ rovao.Poznavaoje rasnuteorijuipartijskedogme,itojebilanjegovabiblija.Bioje dobarsin, ali bi potkazao oca ako bi on bio protiv partije.Partija je za njega bila ne‐ pogrešiva;onništadrugonijenipoznavao.Logorašisubilineprijateljidržaveipar‐ tije;stajalisustogaizvanmilosrđailičovječnosti.Predstavljalisuneštoštojemanje od životinje.Kad su ih ubijali, to je bilo isto kao da se uništavaju štetni insekti. Šul‐ te je imao potpuno mirnu savjest. On je spavao dobro, jedino je žalio što nije na frontu.Logorga je tražiozbogmane srca.Biojepouzdanprijatelj,volio jemuzikui poeziju i smatrao mučenje neophodnim sredstvom da bi se dobile informacije od uhapšenih, jersu svi neprijatelji partije lagali. U životu je ubio po naređenju šesto‐ ricu ljudi, i o tome nikad nije razmišljao; dvojicu od njih polako, da bi odali imena pomagača.BiojezaljubljenukćerkujednogsavjetnikaZemaljskogsudaipisaojoj je zgodna i nešto romantična pisma.Uslobodnomvremenu je rado pjevao;imao je prijatan tenor. Posljednji goli leševi bili su naslagani kraj lifta. Donosili su ih Mose i Brede. Moseovo lice nije više bilo zgrčeno od straha. On se nasmiješi Bergeru. Njegov strah napolju bio jebez razloga.Mislio jeda ćedoćinavješala.Sada je radio sve što sumunaređivali.Sve jeuredu.Bioje spasen.Radiojebrzodabipokazaosvojudo‐ bru volju. Vrata se otvoriše. Veber uđe. „Pozor!“ Svilogorašistadošemirno.Veberstadesjajnim,elegantnimčizmamakrajstola. On je volio dobre čizme; to mu je bila gotovo jedina strast. Oprezno otrese cigare‐ tukojujebiozapaliozbogsmradaleševa. „Gotovo?“ upita Šultea. „Da,šturmfirer.Upravo.Svejeproknjiženoipreuzeto.“ Veber pogleda jednu kutiju sa zlatom.On izvadimedalju koju je nosio onajsto‐ jeći leš. „Šta je ovo?“ „Jedan sveti Hristofor, šturmfirer“, objasni Šulte revnosno. „Medalja za sreću.“

Veber se iskesi. Šulte nije primijetio da je napravio vic. „Lijepo“, reče Veber dok je ostavljao medalju. „Gdje su ona četvorica odozgo?“ Četvorica ljudi istupiše. Vrata se ponovo otvoriše išarfirer Ginter Štajnbrener uđesaonomdvojicomkojasuostalanapolju. „Stanite kraj ove četvorice!“ reče Veber. „Ostali napolje, gore!“ Zatvorenici iz krematorijumskog odjeljenja brzo iščeznuše. Berger ode za njima. Veber je promatrao šestoricu preostalih. „Ne tamo“, reče on. „Stanite ispod onih kuka!“ Na poprečnom zidu prostorije, preko puta okna, bile su uzidane četiri jake kuke.Bilesuokopolametravišenegoglavezatvorenikakojisustajaliispodnjih.U ćošku, desno od njih,stajao je tronožac; kraj toga, u jednomsanduku, ležalisu ko‐ nopcizavezaniukratkeomčenačijimsusekrajevimanalazilekuke. Veber udari lijevomčizmomtronožac tako da je kliznuo pred prvog zatvoreni‐ ka. „Popni se na njega!“ Čovjek je drhtao alise pope na tronožac. Veber pogleda na sanduk sa kratkim konopcima.. „Tako,Ginter,“rečeŠtajnbreneru.„Čarolijamožedapočne!Pokažištaznaš!“ Bergerse pretvarao kao da pomaže da se natovare dvoja nosila leševima.Inače ga nikad nisu upotrebljavali za ovaj posao; bio je preslab za to. Ali predradnik se, kad su svi otjerani zatvorenici došli gore,razvikao na ljude da budu korisni; u tom slučaju bilo je najjednostavnije pretvarati se kao da se sluša naređenje. Jedan od leševa na nosilima bila je ona žena sa opuštenom kosom; drugi – čo‐ vjekkojijeizgledaokaodajeodprljavogvoska.Bergerpodižeženinaramenaigur‐ nu joj kosu pod njih da ne bi planula od jare prilikom ubacivanja u peć, poletjela unazadioprljilaprstedrugima. Bilo je čudno što kosa nije bila odrezana;ranije se to redovno događalo.Akosu su sakupljali. Sada se vjerojatno nije više isplaćivalo, jer je u logoru bilo jošsamo malo žena. „Gotovo,“ reče on drugima. Otvoriševrataodpeći.Jara izbiiznje.Jednimzamahomgurnuše ravna željezna nosilauvatru.„Zatvoritevrata!“povikaneko.„Zatvoritevrata!“ Dvojica zatvorenika zalupiše teška vrata, alise ona opet otvoriše.Berger opazi

kako se žena uzdigla kao da se budi.Goreća kosa obasjala je jednog trenutka njenu glavukaokakavdivlji,bijelo-žutisvetačkioreol,aondasenajzadpotpunozatvoriše vratanačijojjeivicibioukliještenuzakkomadićkosti. „Šta je to bilo?“ upita prestrašeno jedan od zatvorenika. On je dosad uvijek samo svlačio leševe. „Je li ona još bila živa?“ „Ne.Tojebilavrućina,“odgovorikreštavoBerger.Vrelizadahisušiomujegrlo. Čaksumuiočiizgledaleizgorjele.„Oniseuvijekpokreću!“ „Ponekadigrajuvalcer,“ rečejedansnažančovjekkojijepripadaoodjeljenjuza spaljivanje, a prolazio je tuda. „Šta zapravo vi radite ovdje? Vi, podrumske sablasti!“ „Poslali su nas gore.“ Čovjek se nasmija. – „Čemu? Da i vi dospijete u peć?“ „Dolje su novi ljudi,“ reče Berger. Čovjekprestadedasesmije.–„Šta?Novi?Zašta?“ „Ne znam. Šestorica novih.“ Čovjek se izbulji u Bergera. Oči su mu se jako bijelile na crnom licu. „To ne može biti! Mismo tek dvamjeseca ovdje! Nemogu nasjošsmijeniti! To ne smiju! Tone smiju!Je litosigurno istina?“ „Da. Oni su to sami rekli.“ „Iščeprkaj to! Zar ne možeš to tačno da saznaš?“ „Pokušat ću,“ rečeBerger. „Imašli komad hljeba,ili nešto drugo za jelo?Kazat ću titačno!“ Čovjek izvadi komad hljeba iz džepa i prelomi ga na dva dijela.Manji dio dade Bergeru.„Evoti!Ali,pronađištaje!Moramodaznamo!“ „Da.“ Bergerse vrati nazad. Neko ga kucnu odzada po ramenu. Bio je to zeleni kapo kojijevodioMosea,Bredeaičetvoricudrugihukrematorijum. „Jesilitionajštovadizube?“ „Da.“ „Dolje ima još jedan zub da se izvadi. Treba da dođeš dolje.“ Kapojebiovrloblijed.Znojioseinaslonioseozid.Bergerpogleda čovjekakoji mujedaohljebinamignuočima.Čovjekizađezanjim. „Većjeobjašnjeno“,rečeBerger. „Nijebilasmjena.Onisumrtvi.Jamoramdo‐ lje.“ „Sigurno?“

„Da. Inače ne bih morao dolje.“ „Hvalabogu!“Čovjekodahnu.„Vratimihljeb!“ „Neću.“ Berger gurnu ruku u džep i čvrsto uhvati komad. „Ovčja glavo! Htio sam samo da ti dam za to veći komad. To vrijedi za ovu vi‐ jest!“ Oniih izmijeniše iBergerse vrati u podrum.ŠtajnbreneriVebersu otišli.Samo su Šulte i Dreer bili joštu. Na četiri kuke o zidu visila su četvorica ljudi.Jedan od njih bio jeMose.Bio je obješen sa naočarima.Brede i posljednji od šestorice ležali suvećnapodu. „Skinionogatamo“,rečeŠulteravnodušno.–„Onsprijedaima zlatnukrunu“. Berger pokuša da digne čovjeka. Nije mogao. Uspio je tek kad mu je Dreer po‐ mogao.Čovjekpadekaolutka ispunjenapilotinomna tlo. „Je li to on?“ upita Šulte. „Da.“ Mrtvacjeimaozlatniočnjak.Bergergaizvadiimetnugaukutiju.Dreerzabilje‐ ži. „Ima li još neki od drugih koji zub?“ upita Šulte. Berger pogleda obojicu mrtvih na tlu. Kapo je osvjetljavao džepnom lampom. „Kodjednogsuplombeodcementaisrebrnogamalgama.“ „To namne treba.Kako jekodonih kojijoš vise?“ Berger je uzalud pokušavao da digne Mosea. „Ostavi to“, reče Šulte nestrpljivo. „Bolje se vidi kad vise.“ Berger gurnu u stranu otečeni jezik u široko otvorenim ustima. Ono jedno oko jeiskočiloizastaklanaočaraibilotikdonjega.Krozjakopovećanjestaklaizgledalo je još veće i iskrivljeno. Kapak preko drugoga, – preko prazne očne duplje – bio je poluotvoren.Iz njega je iscurilo nešto tekućine.Obraz je bio vlažan od nje.Kapo je stajaosa stranedoBergera,aŠultetačnoizanjega.BergerjeosjećaoŠulteovdahna svompotiljku.Mirisaojenamentol-bombone. „Ništa“, reče Šulte. „Slijedeći!“ Slijedećegjebilolakokontrolirati.Tajnijeimaoprednjezube.Bilisumuizbije‐ ni.Dvijesrebrneamalgamskeplombe,bezvrijednosti,udesnojdonjojvilici.Šulte‐ ov dah je bio opet naBergerovompotiljku.Dah revnosnog naciste, koji je bezazle‐ no vršio svoju dužnost, predan zadatku da nađe zlatne plombe iravnodušan prema optužbi usta koja su upravo bila ubijena.Berger pomisliiznenada da će jedvamoći daizdržiovajdječačkidahkojigajezapahnjivao.Kaodatražiptičjajajaugnijezdu,

– pomisli on. „Lijepo!Ništa!“ rečeŠulte razočarano.On uze jednu od lista i kutiju sa zlatomi pokazanašestoricumrtvih. „Otpremiteovegore,aprostorijubesprijekornoočistite!“ Izađeuspravanimlad.BergerpočedasvlačiBredea.Bilojejednostavno.Mogao jetosam.Svimrtvacibilisujošmeki.Bredejenosiomrežastukošulju,civilnehlače i kožnu jaku. Dreer zapali cigaretu. Znao je da se Šulte neće više vraćati. „Zaboravio je naočari“, reče Berger. „Šta?“ BergerpokazanaMosea.Dreerpriđe.Bergerskidenaočarisamrtvoglica.Štaj‐ nbrenerjesmatraozavicdaobjesiMoseasanaočarima. „Jednosočivoje još čitavo“,rečekapo. „Ali zaštobisemogloupotrijebitijedno jedino sočivo? U najboljem slučaju djeci za igru.“ „Okvir naočara je dobar.“ Dreer se naže dublje. „Nikal“, reče prezrivo. „Jeftini nikal!“ „Ne“, reče Berger. „Bijelo zlato.“ „Šta?“ „Bijelo zlato.“ Kapo uze naočari. Bijelo zlato? Je li to sigurno?“ „Apsolutno. Okvir je prljav. Ako se opere sapunom, sami ćete vidjeti.“ DreerjevagaoMoseovenaočarinadlanu.„Toondaimasvojuvrijednost?“ „Da.“ „Moramo gazabilježiti.“ „Liste su odnesene“, reče Berger i pogleda kapoa. „Šarfirer Šulte ih je ponio.“ „To ne mari ništa. Mogu da pođem za njim.“ „Da“,rečeBergeripromatrašedaljeDreera.^ŠarfirerŠultenijezapazionaočari iliihjesmatraobezvrijednim.Moždaijesubezvrijedne.Moždasevaram,moždaje zaistanikal.“ Dreer ga pogleda. „Mogle su biti bačene“,rečeBerger, „tamo,među beskorisne stvari!Razbijene niklene naočari!“ Dreermetnuokvirnasto.„Svršinajprijeovdje!“ „Ja to ne mogu sam. Ljudi su preteški.“ „Onda dovedi trojicu odozgo za to.“ Berger ode i vratise sa tri zatvorenika.OniskidošeMosea.Zaustavljeni zrak iz

pluća iziđepišteći kad jeomča oko vratapopustila.Kuka jena zidu bila tolikoviso‐ ka da su obješeni jedva mogli stopalima da dodirnu tlo. Tako je umiranje trajalo znatno duže.Kod normalnih vješala obično bi puknuo zatiljak zbog pada.Hiljadu‐ godišnjecarstvojetoizmijenilo.Vješalasubilapreudešenazadugodavljenje.Nisu htjelisamo da ubijaju, nego sporo i vrlo bolno da ubijaju.Jedan od prvih kulturnih podviga nove vlade bio je da odbaci giljotinu i da mjesto nje opet uvede krvničku bradvu. Mose je sada ležaona tlu.Njegovinoktibilisuslomljeni.Ispodnjihsenaslagala krečna prašina. U nestašici zraka zabio ih je u zid. To se i na zidu moglo vidjeti. Stotinu vješanih ugrebli su na tom mjestu rupice, a isto tako i tamo gdje su visile noge. Berger metnu Moseovo odijelo i cipele na odgovarajuće gomile. On pogleda Dreerovsto.Naočarivišenisubiletamo.Nisuležalenagomilicipapira,prljavihpi‐ sama i bezvrijednih krpa, koje su bile izvađene iz džepova mrtvih. Dreer je nešto petljao oko stola. Nije dizao pogleda. „Šta je to?“ upita Rut Holand. Buher osluškivaše. „Ptica koja pjeva. Mora da je neki drozd“. „Drozd?“ „Da. Tako rano u proljeće ne pjeva ni jedna druga ptica. To je drozd. Ja se sje‐ ćam odranije.“ Sjedilisusobjestranedvostrukeogradeodbodljikavežicekojajedijelilaženske barake odMalog logora.To nije upadalo u oči;Mali logorje sada bio toliko pun da su ljudi posvuda sjediliiležali.Osimtoga,stražarisu napustilistražarske tornjeve, jerje njihovo vrijeme bilo prošlo.Nisu čekali na smjenu.To se sada ponekad deša‐ valo uMalomlogoru.Bilo je zabranjeno, ali disciplina ni izdaleka nije bila onakva kao ranije. Sunce je bilo pred zalazom.Njegovirefleksi odražavalisu se crveno na prozorimaugradu.Jednacijelaulicakojanijebilasrušenasijalasekaodaukućama gori.Urijeciseogledavalonemirnonebo. „Gdje onpjeva?“ „Prijeko, tamo gdje je ono drveće.“ Rut Holand je gledala kroz bodljikavu žicu u ono što je bilo napolju: u jednu li‐ vadu, oranicu, nekoliko stabala, jednu seosku kuću sa slamnim krovom i dalje, na jednombrežuljkuujednubijeluniskukućusabaštom.

Buherju je promatrao. Sunce je činilo blažim njeno izmoždeno lice. On izvadi koruhljebaizdžepa. „Evo,Rut!Bergermi je to dao za tebe. Dobio je danas.To je komad naročito za nas.“ On baci hljeb vješto kroz bodljikavu žicu. Njeno se lice trže. Kora je ležala kraj nje.Jedno vrijeme nije odgovarala. „Tvojaje“,rečeonanajzadsnaporom. „Ne, ja sam već pojeo komad.“ Ona proguta pljuvačku. „To ti samo kažeš.“ „Ne. Sigurno ne“. On vidje kako njeni prsti brzo obuhvatiše hljeb. „Jedi pola‐ ko“,rečeon.„Ondatoiznosiviše.“ Onaklimnuglavomivećježvakala. „Moram sporo da jedem. Opetsam izgubila jedan zub. Oni naprosto ispadaju. Neboli.Sadihjevećšest.“ „Akoneboli,ništanemari.Mismoimaliovdje jednogkomesecijelavilicazag‐ nojila.Stenjaojedoknijeumro.“ „Uskoronećuuopćeimatizube.“ „Mogusenamjestitiumjetni.ILebentall,imazubalo.“ „Ja nećuzubalo.“ „A zašto nećeš? Mnogi ga ljudi Imaju. Zaista ništa ne smeta, Rut!“ „Oni mi neće dati zubalo.“ „Ovdjene.Alikasnije semoženapraviti.Imadivnihzubala.Mnogoboljihnego ono kod Lebentala. Njegovo je staro: ima ga već dvadeset godina. Rekao mi je da sad ima novih koja se uopće ne osjećaju. Ona naliježu čvrsto i ljepša su od pravih zuba.“ Rut je dojela svoj komad hljeba. Okrenu svoje mutne oči prema Buheru. „Jozef! Misliš li ti zaista da ćemo ikad odavde izaći?“ „Sigurno! Sasvim sigurno! I broj 509 u to vjeruje. Sad svi vjerujemo.“ „A šta onda?“ „Onda?“Buhernijemisliotakodalekootome. „Onda ćemobitislobodni“,reče on, a da to nijemogao potpuno da zamisli. „Mi ćemo se opet morati da sakrivamo. Oni će nas opet progoniti. Ovako kao štosunasranijeprogonili.“ „Oni nas neće više progoniti.“ Dugogajegledala.„Ititovjeruješ?“

„Da.“ Ona zavrti glavom. „Oni će nas možda pustiti jedno vrijeme na miru, ali onda će nas opet goniti.Oni ne znaju ništa drugo.“ Drozdjepočeoponovodapjeva.Odjekivalojejasno,vrloslatkoinesnosno. „Oni nas neće više progoniti“,rečeBuher. „Bit ćemo zajedno.Izaći ćemo iz lo‐ gora. Oborit ćemo bodljikavu žicu. Prijeći ćemo tamo, preko onog puta. Niko na nas neće pucati. Niko nas neće dovesti nazad. Ići ćemo preko polja do jedne kuće kaoštojeonabijelakućatamoprijekoisjestćemonastolice.“ „Stolice?“ „Da. Prave stolice. Bit će tu sto i tanjuri od porculana i vatra.“ „Iljudikojićenasizjuriti!“ „Neće nasizjuriti.Bit će tu i krevetsa pokrivačima i čistimlanenimplahtama.I hljeba, i mlijeka i mesa“. Buher vidje kako se njeno lice grči. „Moraš vjerovati, Rut!“rečeonbespomoćno. Plakala jebez suza.Plač jebiosamounjenimočima.One se zamagliše ijedva se malo ovlažiše. „Tako je teško vjerovati,Jozef!“ „Morašvjerovati!“ponovion.„Levinskijedonionovevijesti.AmerikanciiEn‐ glezisuvećdalekoprekoRajne.Onidolaze.Onićenasosloboditiuskoro!“ Večernje svjetlo se promijeni iznenada. Sunce je dostiglo rub brda. Grad utonu u plavisumrak. Prozorise ugasiše.Rijeka se umiri. Sve postade tiho.I drozd je šu‐ tio.Samo je nebo sad počelo da plamti. Oblacisu postalisedefasti brodovi, a široki krakovi kao vjetroviod svjetlanadimalisu njihova jedra i onisu putovali prema cr‐ venojkapijivečeri.Posljednjiodsjajosvijetlipotpunobijelukućunauzvisini,idok se sve u okolici gasilo, samo je ona još bila svijetla i prosto se činila i bliža i dalja nego ikada ranije. Oni opaziše pticu tek kad je sasvim prišla. Vidjeli su jednu malu crnu loptu sa krilima. Gledalisu je u tom moćnom nebu u kome je ona letjela visoko, a zatim se iznenada spustila; vidjelisu je i htjeli oboje nešto da učine, a nisu učinili; u jednom trenutku,upravoprijenegolisepticapribližilatlu,cijelasesiluetajasnoodražavala: mala glava sa žutim kljunom, raširenih krila i obla guša sa melodijama, a onda se začu lako pucketanje i iskra iz naelektrizirane žice,sasvim mala i blijeda ismrtna pred ovimzalaskomsunca, a onda – ničeg više nije bilo, do ugljenisanog ostatka sa jednom nožicom koja je visila na najdonjoj žici i djelićem krila koje je dodirnuto zemljuitakoizazvalosmrt „Tojebiodrozd,Jozef!“

Buher vidje užas u očima Rut Holand. „Ne, Rut!“ reče on brzo. „To je bila jed‐ na druga ptica. Nije bio drozd. A ako i jeste bio, onda to nije onaj koji je pjevao, – sigurnone,Rut!–neonajnaš...!“ „Sigurnomislišdasamtezaboravio,a?“upitaHantke. „Ne.“ „Sinoćjebiloprekasno.Ali,imamomivremena!Dovoljnovremenadagaprija‐ vimo. Sutra, na primjer, cijeli dan.“ Stajao je pred brojem 509. „Ti, milioneru! Ti, švajcarski milioneru! Oni će ti većtvojnovacfranakpofranakizbitiizbubrega.“ „Meni novac ne treba izbijati“, reče broj 509, „jednostavnije je imati ga. Ja ću potpisati jednu ceduljicu i neće mi više pripadati“. On pogleda Hantkea u oči. „Dvije i po hiljade franaka! Mnogo novca!“ „Pethiljada“,odgovoriHantke.„ZaGestapo!Mislišdaćeonidijeliti!“ „Neće. Pet hiljada za Gestapo“, potvrdi broj 509. „Ikvrge,ikrst,ibunker,iBrojersasvojimmetodama,aondavješala.“ „To se još ne zna.“ Hantke se nasmija. „A šta drugo? Možda pismeno priznanje? Za zabranjen no‐ vac?“ „Ni to.“ Broj 509 je još uvijek gledao u Hantkea. Bio je iznenađen što se više nije plašio, premda je znao da je u Hantkeovim rukama; ali jače od svega iznenada osjeti on nešto drugo: mržnju. Ne onu tamnu,slijepu,sićušnu, iz logora; onu sva‐ kodnevnu,ćiftinskumržnju,mržnjubijedejedneizgladnjelespodobeprotivdruge, radi nekakveprednosti... –Ne, nego je osjećao hladnu,jasnu,inteligentnumržnju i osjećaojujetakosnažnodajeoboriopogled,jerpomislida ćejeHantkeopaziti. „Tako! Šta onda, ti mudri majmune?“ Broj 509 je osjetio Hantkeov dah.Ito je bilo novo,smrad Malog logora nije ra‐ nije dopuštao da se osjeti bilo kakav individualni dah. Broj 509 je znao i to da on nijeosjećaoHantkeaštojenjegovdahbiosnažniji,jačinegosmradraspadanjauna‐ okolo.Onga jeosjećaojerjemrzioHantkea. „Jesi li zanijemio od straha?“ Hantke udari broj 509 u cjevanicu. Broj 509 se ne trže unazad. „Ne vjerujem da će me mučiti“, reče on mirno i opet pogleda Hantkeu uoči. „Ne bi bilo svrsishodno, zar ne? Mogao bih da umrem esesovcima pod rukom.

Vrlo sam slab i gotovo ništa više ne mogu da izdržim. U ovom trenutku je to pred‐ nost. Gestapo će radije sa svim tim da pričeka dok mu novac ne bude u rukama. Dotle sam im potreban. Ja sam, naime, jedini koji novcem može da raspolaže. U ŠvajcarskojGestaponemavlasti.Doknedobiju novac,ja samu sigurnosti, a totra‐ je poprilično. Dotle se može svašta dogoditi.“ Hantke je razmišljao. U polutami broj 509 vidje kako je njegovo ravno lice na‐ pregnutorazmišljanjem.Promatraojetolicepažljivo.Izgledalomujedaizanjego‐ vih vlastitih očiju postoje reflektori koji osvjetljavaju Hantkeovo lice. Ono samo ostajalo je isto, ali je svaka pojedinost na njemu izgledala povećana. „Tako? To si ti sve tako izmislio“, izgovori najzad starješina bloka. „Nisam ja ništa izmislio. To je tako!“ „A šta je s Veberom? I on je htio s tobom da govori. Taj neće čekati.“ „Čekat će!“ odgovori broj 509mirno. „Gospodin šturmfirerVeber ćemorati da čeka.Gestapoćesezatopobrinuti.Zanjihjevažnijedadobijušvajcarskefranke.“ Izbuljeneotvoreno-plaveHantkeoveočiizgledalojedaseokreću.Žvakaojeus‐ tima. „Tisi postao silno lukav“,reče on najzad. „Ranije si jedvamogao da se pose‐ reš! Viste se ovdje svi u zadnje vrijeme uzjogunili kao jarci, vismrdljivci! Već će vam zasoliti, čekajte samo! Sve će oni vasjoš propustiti kroz dimnjak.“ On kucnu broja 509 jednim prstom u prsa. „Gdje je onih dvadeset kinti?“ frknu najzad. „Ovamo s njima! Ito brzo!“Broj 509 izvuče novčanicu iz džepa. Osjetio je za tre‐ nutak želju da to ne učini, ali mu je odmah postalo jasno da bi to bilo samoubistvo. Hantke mu istrže novac iz ruke. „Zato ćeš moći jedan dan duže da sereš“, objasni oniisprsise. „Jošjedandantipuštamda živiš,ti crve!Jedandan,dosutra!“ „Jedandan“,rečebroj509. Levinski je razmišljao. – „Ne vjerujem da će on to učiniti“,reče. „Šta bi mogao odatle da istjera za sebe?“ Broj 509 slegnu ramenima. „Ništa.On je samo neuračunljiv kad dobije nešto za piće. Ili kad ga uhvati bjesnilo.“ „Trebagaukloniti.“Levinskijedalje razmišljao. „Uovomtrenutkunemožemo naročitomnogopoduzetiprotivnjega.Sadjegusto.Esesovcipročešljavajulistetra‐ žeći imena. Misklanjamo u bolnicu koga god možemo. Uskoro ćemo vam morati daprokrijumčarimonekolikoljudi.Tojeuredu, zarne?“ „Da. Ako date jelo za njih.“

„To se razumije. Ali ima tu još nešto. Sadmoramo da računamo na racije i kon‐ trole kod nas.Možete lisakriti nekoliko stvari,tako da ih nenađu?“ „Kolike su?“ „Ovolike“.Levinskiseokrenu.Sjedilisu u tamiizabarake.Ništa senijevidjelo osimteturavogredamuslimananaputuprema zahodu. „Toliko kao, na primjer, jedan revolver.“ Broj 509 udahnu duboko. „Revolver!“ „Da.“ Broj 509 za trenutak ušutje. „Pod mojim krevetomu podu ima rupa“,reče brzo itiho.„Daskesuotkovane.Možesesakritivišenegojedanrevolver.Lako.Ovdjese ne kontrolira. Sasvim je sigurno.“ Nije primjećivao da govori kao neko koji hoće da uvjerava, a ne kao neko koga trebauvjeritidaprihvatirizik. „Imaš li ga kod sebe?“ upita on. „Imam.“ „Daj ga ovamo?“ Levinskisejošjedanputosvrnu.„Tiznašštatoznači?“ „Da, da“, odgovori broj 509 nestrpljivo. „Bilo je teško dok smo ga dobili. Morali smo mnogo da riskiramo.“ „Znam, Levinski! Pazit ću! Daj ga samo ovamo!“ Levinski izvadi oružje iz svoje jake i gurnu ga u ruku broja 509. Broj 509 ga je osjećao. Bio je teži nego što je očekivao. „Šta je to oko njega?“ – upita on. „Krpasaneštomasti.Jelirupaispodtvogkrevetasuha?“ „Jeste“,reče broj 509.To nije bilo tačno.Ali on nije htio da vrati oružje. „Ima li municije?“ upita. „Da. Ne mnogo. Nekoliko metaka. Osim toga, on je i pun.“ Broj 509 gurnu revolver pod košulju i zakopča preko toga jaku. Osjećao ga je u blizinisvogsrca,abrzajezanaježimukožu. „Sadidem“,rečeLevinski.„Pazidobronanjega!Sakrijgaodmah!“Govoriojeo oružju kao o nekomvažnomčovjeku. „Sljedeći put kad budemdošao,samnomće doći neko od nas. Imate li zaista mjesta?“ Pogleda preko zborišta na kome su u tami ležale mračne spodobe. „Imamo mjesta“, odgovori broj 509. „Za vaše ljude imamo uvijek mjesta“. „Dobro. Ako se Hantke vrati, daj mu još nešto novaca. Imate li još šta?“

„Ja imam još nešto. Za jedan dan.“ „Pogledat ću da nešto skupimo. Dat ću Lebentalu, jel’ u redu?“ „Jeste.“ Levinskiiščeznuusjenisljedećebarake.Odandejeoteturaokaomusliman,sag‐ nut unaprijed prema zahodu.Broj 509 je sjedio još neko vrijeme. On se čvrsto nas‐ loni leđima na zid barake.Desnomrukomstiskao je revolver o tijelo.Opre se isku‐ šenju da ga izvadi, da odmota krpe i da opipametal;samo ga je čvrsto držao. Osje‐ ćaojelinijecijeviiručke,osjećaoihkaodaiznjihizlazinekateškamračnasila.Pos‐ lijemnogih godina bilo je to prvi put da je stiskao uza se nešto čime je mogao da se brani. Odjednom nije više bio potpuno bespomoćan. Nije više bio potpuno izru‐ čen na milost i nemilost. Znao je da je to bila iluzija i da oružjem nije mogao da se posluži, ali bilo je dovoljno što ga je imao kod sebe.Bilo je dovoljno da to promije‐ ni nešto u njemu. Mala sprava smrti bila je kao motor života. Ona je zračila otpo‐ rom.Mislio je naHantkea,mislio je namržnju koju je osjećao prema njemu. Hant‐ ke je dobio novac, ali je bio slabiji od broja 509. Mislio je na Rozena; mogao je da ga spase.Onda pomisli naVebera.Dugo jemislio o njemu i o prvomvremenu u lo‐ goru. Već godinama to nije činio. U sebi je spalio sve uspomene; i one iz vremena prije logora. Čak nisvoje ime nije više htio da čuje. Nije više bio čovjek i nije htio više to ni da bude.To bi ga slomilo. Postao je broj. Nazivao se samo brojem. I zvalisu ga brojem. Šuteći je sjedio u noći, disao, držao čvrsto oružje i osjećao koliko se mnogo toga promijenilo u pos‐ ljednjoj sedmici. Iznenada opet dođoše sjećanja i činilo mu se da on istovremeno jedeipiještonemožedavidi,a štojebilokaokakavjaklijek. Slušaojekakose straže smjenjuju.Opreznojeustao.Ljuljaosenekolikosekun‐ di,kaoda jepiovino.Ondapođepolakookobarake.Pokrajvrata jenekosjedio. „Broj509“,začusešapat.BiojetoRozen. Broj 509 se trže kao da se budi iz nekog beskonačnog, teškog sna. On pogleda dolje. „JasezovemKoler“,rečeonodsutno,„FridrihKoler.“ „Da“, odgovori Rozen bez razumijevanja.

XIV „Hoću svećenika“, kenjkao je Amers. On je kukao cijelo poslijepodne. Pokušali su da ga odgovore, ali bez uspjeha. Odjednomgajespopalo. „Kakvog svećenika?“ upita Lebental. „Katoličkog?“ „Zašto ti to pitaš? Ti, čifute!“ „Gleti!“Lebentaljemahaoglavom.„Antisemita!Samonamjejoštotrebalo!“ „Ima ih dosta u logoru“, reče broj 509. „Vistekrivi“,grmiojeAmers.„Zasve!Danijevas,Jevreja,nebismomibiliov‐ dje.“ „Šta?Zaštonebistebili,a?“ „Jerondanebibilologora.Hoćusvećenika!“ „Stidi se, Amers“, reče Buher razljućen. „Nemamjaštadasestidim.Jasambolestan.Doveditesvećenika!“ Broj 509 je gledao pomodrele usne i utonule oči. „Nema svećenika u logoru, Amers!“ „Mora jednog da imaju. To je moje pravo. Ja umirem.“ „Ne vjerujem da ćeš ikad umrijeti“, izjavi Lebental. „Ja umiremjerste vi, prokleti čifuti,sve poždrlišto jemeni pripadalo.Asad ne‐ ćete nisvećenika dami dovedete.Hoću da se ispovijedim! Šta vi znate o tome?Za‐ štomoramdabudemučifutskojbaraci.Jaimampravonaarijevskubaraku.“ „Ovdjenemašviše.SamouRadnomlogoru.Ovdjesusviisti.“ Amers zahripa i okrenu glavu.Iznad njegove slijepljene kose stajao je na drve‐ nomzidunatpismastiljavomolovkom:EugenMajer,1941,tifus.Osvetite. „Kakojesnjim?“upitabroj509Bergera. „Trebalo bi da je već odavno mrtav. Ali danasje, čini mise, odista njegov pos‐ ljednji dan.“ „Tako izgleda. On već sve miješa.“

„Nemiješaonništa“,rečeLebental.„Znaonštagovori“. „Nadam se da ne zna“, reče Buher. Broj509gapogleda. „Onjebionekaddrugačiji,Buher“,rečeonmirno,„aliraz‐ bili su ga. On nije nalik na ono što je nekada bio. Ovo ovdje je jedan drugi čovjek koji je srastao od ostataka istarih komada. A ni komadi nisu bili zdravi.Ja sam to video.“ „Svećenika“, zakukaAmers ponovo. „Moramda se ispovjedim.Neću u vječno prokletstvo...“ Broj 509 sjede na rub kreveta. Pokraj Amersa je ležao jedan čovjek iz novog transportakojijeuvisokojvatridisaobrzoikratko. „To možeši bez svećenika, Amers“,reče broj 509. „A šta si joši mogao da ura‐ diš? Ovdje nema grijehova.Nema ih za nas.Misvi jednako ispaštamo. Pokajse za ono što imaš da okaješ. Ako nema mogućnosti za ispovijed, onda je i to dovoljno. Takopišeukatehizmu.“ Amers presta za trenutak da hripa. „Jesi li i ti katoličke vjere?“ upita. „Da“, reče broj 509. To nije bila istina. „Onda ti znaš! Ja moram dobiti svećenika! Moram da se ispovijedim i pričes‐ tim!Neću da gorimu vječnosti“.Amersjedrhtao.Očisumu bile široko razrogače‐ ne.Licemu nijebilo većeod dvije šake, aočisu bile isuviševelike za to lice.Tomu jedavalo nešto od izgleda šišmiša. „Ako siti katolik, znaš kako je to!Kao kremato‐ rijum!Ali nikad sene sagorii nikad seneumre.Hoćešli da se tomeni dogodi?“ Broj 509 pogleda na vrata.Bila su otvorena.Jasno večernje nebo stajalo jeu nji‐ ma kao slika. Onda pogleda nazad, na izbezumljeno lice u kome su gorjele slike pakla. „Za nas ovdje to je drugačije,Amers.Mi imamo tamo prijeko prednosti.Ta već smo dio pakla ovdje doživjeli.“ Amers je neprestano pokretao svoju glavu. „Nemoj da se ogriješiš“, prošapta, a onda se smukomuspravi, poče da bulji oko sebe i poče naglo da viče: „Vi! Vi! Viste zdravi! A ja moram da odapnem! Upravo sada! Da,smijete se! Smijete se! Sve samja čuo što ste virekli! Vi hoćete napolje! Vi ćete izaći napolje! A ja? Ja? U krematorijum? U vatru? S očima u plamenu! I vječno gori i gori... Au-u-u! A-u-u“ Zavijao je kao pas na mjesec. Tijelo mu se uspravilo i ukočilo, a on je zavijao. Usta su bila još samo crna rupa iz koje je dolazilo promuklo zavijanje. Sulcbaher se diže. „Ja idem. Tražit ću svećenika.“

„Gdje?“ upita Lebental. „Negdje. U pisarnici. Kodstraže.“ „Nebudilud!Ovdjenemasvećenika.Esesovcitonetrpe.Bacit ćeteubunker.“ „Ništa ne smeta.“ Lebental pogleda preneraženo u Sulcbahera. „Bergere, broj 509, jeste li vi ovo čuli?“ Sulcbaherovo licebilo jevrloblijedo.Vilice sumu poigravale.Nijenikoga gle‐ dao. „Ništanekoristi“,rečemuBerger.„Zabranjenoje.Osimtoga,minepoznajemo nijednogmeđuzatvorenicima.Zarmislišdagainačenebismodoveli? „Ja idem“, odgovori Sulcbaher. „Samoubistvo!“Lebentalseuhvatizakosu.„Itojošzajednogantisemitu!“ Sulcbaherove vilice su radile. „Dobro! Za jednog antisemitu!“ „Mešuge! Opet jedan Mešuge10!“ „Dobro, mešuge. Ja idem.“ „Buher, Berger, Rozen!“ reče broj 509 mirno. Buherje već stajao sjednommotkomiza Sulcbahera. On ga lupi po glavi. Uda‐ racnijebionaročitojak.AlibiojedovoljandaSulcbaherzaglavnja.Ostaligaobori‐ še isručiše se na njega. „Daj veze ovčarskog psa,Ahasfer“,rečeBerger. Svezaše Sulcbaheru ruke i noge i pustiše ga. „Ako budeš vikao, morat ćemo ti nešto gurnuti u usta“, reče broj 509. „Vi me ne razumijete!“ „Razumijemo.Ostat ćeštako dok te ne prođe bjesnilo.Dosta smo ljudi već tako izgubili.“ Gurnušegaujedanugaoinisusevišezanjegabrinuli. Rozen seuspravi. „Onje jošošamućen“,promrmlja.Kaoda jebilopotrebnoda traži zanjega izvi‐ njenje.„Moratetorazumjeti.Njegovbrat,onda...“ Amers je promukao. Još je samo šaputao. „Gdje je on, gdje... Svećenik!“ Svima je već bilo dosta. „Zarstvarno nema nikakvog svećenika, crkvenjaka ili ministrantaubarakama?“upitaBuher.„Makoga,samodabudemiran.“ „Bila su četvorica u broju 17.Jednog su otpustili, dvojica su mrtva, a jedan je u bunkeru“, reče Lebental. „Brojer ga svako jutro bije lancem. On to zove „čitati misu snjime“.“

„Molim“, šaputao je Amers dalje, „za ime Krista... Jednog...“ „MislimdauodjeljenjuBimanekičovjekkojiznalatinski“,rečeAhasfer.„Čuo samda seotomegovori.Zarnemožetetogauzeti?“ „Kakosezove?“ „Ne znam tačno. Delbrik ili Helbrik, ili tako nekako. Sobnistarješina to sigur‐ no zna.“ Broj509ustade.„StarješinajeManer.Možemodagapitamo.“ On ode sa Bergerom prijeko. „Možda je to Helvig“, reče Maner. „To je jedan kojiznajezike.Malojelud.Ponekaddeklamira.OnjeuodjeljenjuA.“ „To će biti on.“ Odoše u odjeljenje A. Manerje porazgovarao sa tamošnjim starješinama sobe, jednimtankimdugajlijomsaglavomkaokruška.Dugajlijasleženajzadramenima. Maneruđeu labirintkreveta,nogu,ruku,stenjanja i viknu ime. Vratiseposlijenekolikominuta.Zanjimjenepovjerljivoišaojedančovjek. „Tojeon“,rečeManerbroju509.„Izađimo!Taovdjeseniriječinerazumije!“ Broj 509 objasni Helvigu situaciju. „Govoriš li latinski?“ upita on. „Da“. Helvigovo lice se nervozno trzalo. „Znate li da će misada ukrasti porci‐ ju?“ „Kako to?“ „Ovdje se krade. Juče mi je nestala kašika dok sam sjedio u klozetu. Sad sam unutra ostavio porciju.“ „Onda je donesi.“ Helvigiščeze bez riječi. „Tajsevišenećevratiti“,rečeManer.Čekalisu.Smračilose.Sjenkesusešunjale iz sjena, mrak iz mraka baraka. Onda se Helvig vrati. Držao je porciju stegnutu o prsa. „JaneznamkolikoAmersrazumije“,rečebroj;509,–„sigurnonevišenegoego te absolvo11. To je vjerojatno upamtio. Ako mu to budeš rekao i još nešto što ti padne na pamet...“ Helvigusuprihoduklecalenjegovedugetankenoge. „Virgilije?“upita.„Horacije?“ „Zar nemaš nešto crkveno?“ „Credo in unum deum12.“ „Vrlo dobro.“

„Ili, credo quia absurdum13.“ Broj 509 podiže pogled.On vidje dva čudnovato nemirna oka. „To činimo svi“, reče. Helvig stade. Upre svoj čvornati kažiprst na broj 509, kao da hoće da ga na nj nabode. „To je bogohuljenje, ti to znaš, ali učinit ću to. On ne treba mene. Ima po‐ kajanja i oprosta od grijehova bez ispovijesti. Možda on ne može da se pokaje kad niko nije prisutan. Ja to činim samo da mu pomognem. Za to vrijeme će ukrasti moju porciju juhe.“ „Maner će zadržati tvoju porciju za te. Ali dajmisvoju porciju.Čuvat ću je dok budeš unutra.“ „Zašto?“ „Možda će ti prije povjerovati ako ne budeš imao porciju.“ „Dobro.“ Uđoše na vrata. Baraka je sada bila i sprijeda skoro sasvim u mraku. Čulo se Amersovo šaputanje. „Evo“, reče broj 509, „našli smo jednoga, Amers.“ Amers se umiri. „Zaista?“ upita sasvim razgovijetno. „Je li on ovdje?“ „Jeste.“ Helvig se saže. „Hvaljen Isus!“ „Na vijekove, amen“, prošapta Amers glasom iznenađenog djeteta. Počešedamrmljaju.Broj509iostaliizađošenapolje.Napoljujekasnovečetiho ležalo nad šumarkom na horizontu. Broj 509 se nasloni o baraku. Ona je zadržala jošneštotoplineodsunca.Dođe iBuherisjedeporednjega. „Čudno je“, reče poslije kratke šutnje. „Ponekad umiru stotine, a čovjek ništa ne osjeti. A onda, umre jedan jedini, neki koji te se čak mnogo i ne tiče, pa je tako kaodasuumrlehiljade.“ Broj 509 potvrdi. „Naša mašta ne zna da broji, a osjećanje ne postaje jače kroz cifre. Ono zna da broji samo do jedan. – Jedan – ali to je dovoljno ako se zaista osjeti.“ Helvig se vrati iz barake. On prođe poguren kroz vrata i jednog trenutka je iz‐ gledalo kao da nosi smrdljivu tamu, kao pastir ovcu, na ramenima, da je iznese i opereučistojvečeri.Ondaseuspraviipostadeopetzatvorenik. „Je li to bilo svetogrđe?“ upita broj 509.

„Ne. Nisam izvršio nikakav svećenički čin. Samo sam prisustvovao njegovom pokajanju.“ „Htio bih da te nečimdarujemo.Cigaretomili komadomhljeba“.Broj 509 vra‐ ti Helvigu porciju. „Ali ni misami nemamo ništa. Sve što možemo da ti ponudimo tojeAmersovajuha,akoumreprijevečere.Utomslučajućemojejošdobiti.“ „Ne treba mi ništa. Ja ništa i neću. Bila bi svinjarija uzeti nešto za to.“ Broj509teksadaopazida suHelvigoveočipune suza.Pogledaga sabezgranič‐ nimčuđenjem.„Jelimiran?“upitanajzad. „Da. Danas je u podne ukrao komad hljeba koji je vama pripadao. Htio je da vam to kažem.“ „Ja sam to već znao.“ „On bi htio da vi dođete. Htio bi da vas sve zamoli za oproštenje.“ „Za ime boga! A čemu to?“ „On to želi. Naročito jednog koji se zove Lebental!“ „Čuješli,Leo?“upitabroj509. „Oh hoće još na brzinu da napravi posao sa bogom! To zato čini!“ objasni Le‐ bental nepomirljivo. „Ne vjerujem“. Helvig uze svoju porciju pod ruku. „Smiješno je to.Ja sam htio zaista nekad da postanem svećenik“,reče on, „a onda sam to napustio. Sad više ne znam zašto. Htio bih da to nisam uradio.“ On preleti svojim čudnim očima preko onihkojisusjedjeli.„Manjesepatikadseuneštovjeruje.“ „Da. Ali u mnogo šta se može vjerovati. Ne samo u boga.“ „Naravno“, odgovori Helvig iznenada tako uljudno kao da stoji u nekom salo‐ nuidiskutira.Držaojeglavusamonagnutu,kaodaneštoosluškuje. „Bila je to neka vrsta ispovijesti za nuždu. Oduvijek je bilo krštenje za nuždu. Ali ispovijesti za nuždu“ – njegovo lice se iskrivi – „pitanje za teologa – laku noć, moja gospodo!“ Nabadao je kao kakav divovski pauk prema svojoj baraci. Drugisu ga zaprepa‐ šteno slijedili pogledom. Naročito ih je iznenadio pozdrav. Nešto slično nisu čuli otkad su bili u logoru. „Idi Amerstu, Leo!“ reče Berger poslije nekog vremena. „Najzad, zašto ne? Ovaj nam je čak govorio vi.“ Lebental je oklijevao. „Hajde!“ ponovi Berger. „Inače će opet da viče. Mi drugi ćemo sad razvezati Sulcbahera.“

Sumrak se pretvorio u svijetlu noć.Čulo se zvono iz grada.Ubrazdama oranica ležale su duboke, plave i ljubičaste sjene. Sjedjeli su u maloj grupi ispred barake. Unutra je Amersjoš uvijek umirao; Sulcbaherse oporavio. Sjedio je postiđen kraj Rozena. Lebentalse naglo diže. „Šta je to tamo?“ Gledao je kroz bodljikavu žicu na ora‐ nice.Neštosekretalobrzotamo-amo,zastajkivaloiopetsepokretalo. „Zec!“ reče Karel, dječak iz Čehoslovačke. „Ludost! Odakle ti poznaješ zečeve?“ „Mismo imali kod kuće.Ja samihmnogevidio kad sambiomlad.Mislim, onda kad sam bio slobodan.“ Mladost je za njega bilo ono prije logora. Prije onog vremena kad su mu rodite‐ lje otrovali gasom. „Stvarnojezec!“Buherzažmiri.„Ilikunić!Aline,zatojeprevelik.“ „Blagi bože!“ reče Lebental. „Živ zec!“ Sad su ga svi vidjeli.On sjede za trenutak; duge ušisumu stršile.A onda odska‐ kuta dalje. „Kad bitaj ušao ovamo!“Lebentalovo zubalo škljocnu.Mislio jenaBetkeovog lažnogzeca,dakle,zakogajedaoLomanovzlatni zub.„Zecbimogaodase zamije‐ ni. Mi ga ne bismo sami pojeli. Mi bismo ga zamijenili za dva puta, – ne, – za dva i po puta tolikomesnog otpatka.“ „Ne bismo ga zamijenili. Pojeli bismo ga sami*', reče Majerhof. „Tako?Ako će ga ispeći?Hoćešli gamožda sirovog pojesti?Ako ga budeš dao nekomedagaispeče,nećešgavišedobiti“,objasniLebentalprgavo.„Smiješno,šta sve ne znaju neki ljudi koji već nedjeljama nisu izašli iz barake.“ Majerhof je bio jedno od čuda barake 22. On je tri nedjelje ležao na samrti sa zapaljenjempluća i dizenterijom.Bioje tolikoslabdavišenijemogaonidagovori. IBergerje već digao ruke od njega.Aonda se iznenada oporavio za nekoliko dana. Digao se izmrtvih.Ahasferga je zato nazvaoLazarMajerhof.Danasjebio prvi put napolju. Berger mu je to zabranio, ali on je ipak izbauljao. Nosio je Lebentalov mantil,svitermrtvogBuksbauma ijednu husarsku dolamu, koju je neko dobio kao jaku. Probušena misna košulja, koju je Rozen primio kao rublje, bila je obmotana okonjegovogvratakaošal.Svisuveteranidoprinijelitomedagaopreme zanjegov prvi izlaz. Oni su smatrali njegovo ozdravljenje zajedničkim trijumfom. „Kad bi on ovamo ušao, dodirnuo bi naelektriziranu žicu. Onda bi bio odmah ispečen“,rečeMajerhof pun nade. „Moglo bi ga se privući jednimsuhimdrvenim

štapom“. Promatralisu napeto životinju.Ona je skakutala krozbrazde is vremena na vri‐ jeme osluškivala. „Esesovci će ga ubiti za sebe.“ „Nije to tako jednostavno, kuglom, kad je tako tamno“, odgovori broj 509. „Esesovcisuboljenaučilidagađajuljude,odostraga,sanekolikometaraudaljenos‐ ti.“ „Zec!“ Ahasfer pokrete usne. „Kakav li mu je ukus?“ „Ukus mu je kao kod zeca“, protumači Lebental. „Najbolja su mu leđa. Ona se nadijevaju. Komadislanine se uvlače u njih da bi bila sočnija. Uz to se pravisos od kajmaka. Tako ga jedu gojimi14.“ „Ipireodkrompira“,rečeMajerhof. „Glupost! – od krompira! Pire od kestena i brusnica!“ „Pireodkrompirajebolji.Kesten!TojezaTalijane!“ Lebental pogleda ljutito Majerhofa. „Čuješ ti!“ Ahasferihprekide.„Štaćenamzec?Jabihviševoliojednuguskunegosvezeče‐ ve.Jednudobrupunjenugusku.“ „Sa jabukama!“ „Začepite gubice!“ izdra se neko odzada. „Jeste li vi đavoli? Da čovjek poludi!“ Sjedjeli su nagnuti naprijed i duboko usađenim očima u svoje mrtvačke glave slijedili su zeca. Ni na sto metara od njih skakutao je ručak njihovih snova, jedno krzneno klupče, koje je imalo nekoliko kilograma mesa i koje je nekima od njih moglo da bude spas života.Majerhofje to osjećao u svimkostima i utrobi; za njega bita životinjabilasigurnostdamusebolestnećevratiti. „Pa lijepo, što se mene tiče, može i sa kestenjem“, zakrešta. Usta su mu bila odjednomsuha i prašnjava kao podrumza ugalj.Zec se uspravi i poče da njuška. U tomtrenutkumoradaga jeprimijetiojedanesesovskistražarkojijekunjao.„Edga‐ re! Čovječe!Jedan dugouško!“ povika on. „Pali na njega!“ Odjeknu nekoliko hitaca. Od metaka se rasprštaše grude zemlje. Zec pobježe u dugim skokovima. „Vidiš“, reče 509, „oni bolje gađaju zatvorenike iz neposredne blizine.“ Lebentaluzdahnuipogledazazecom. „Štamislite,hoćemolivečerasprimitihljeb?“upitaMajerhofposlijenekogvre‐ mena.

„Je li mrtav?“ „Da. Konačno.Htio je još da izvadimo novajliju iz njegovog kreveta. Onoga sa groznicom.Mislio je da će ga zaraziti.Apritomje on zarazio novajliju.Na kraju je opet kukao i psovao. Svećenik mu nije bio sasvim dovoljan.“ Broj 509 klimnuglavom. „Teško jebašsad umrijeti.Prije je to bilo lakše.Sad je teško.Kadjekrajtakoblizu.“ Bergersjededo broja509.To jebilo poslijevečere.Malilogorjedobio samo ri‐ jetkujuhu.Zasvakogapunučašu.Hljebanijebilo. „Šta je Hantke htio od tebe?“ upita on. Broj 509 otvori ruke. „Dao mi je ovo ovdje. Čisti list papira za pisanje i nalivpero. On hoće damu prepišem svoj novac u Švajcarskoj. Ne polovicu. Svih pet hi‐ ljadafranaka.“ „I?“ „Zato ćeme za neko vrijeme ostaviti živog.Onmi je čak nagovijestio nešto kao protekciju“. „Dotle dok ne bude imao tvoj potpis.“ „To je do sutra uveče. I to je već nešto. Ponekad nismo imali ni toliko vreme‐ na.“ „To nije dovoljno, 509! Moramo da nađemo nešto drugo.“ Broj 509 sleže ramenima. „Možda će održati obećanje? Možda misli da ću mu biti potreban za podizanje novca?“ „Ali možda misli isuprotno. Da te ukloni, da ne bi mogao da opovrgavaš prije‐ pisnovca.“ „Jaganemoguvišeopovrgnuti,akogaonima.“ „To on ne zna.Ati bimožda ipakmogao, jersi ga dao pod pritiskom.“ Broj 509 je šutio jedan trenutak. „Efraime!“ reče onda mirno. „To ne moram da učinim. Ja nemam novaca u Švajcarskoj.“ „Šta?“ „Ja nemam ni jednog franka u Švajcarskoj.“ Bergerseupiljiubroj509.„Tisisvetoizmislio?“ „Da.“ Bergerobrisarukavomkaputaupaljeneoči.Ramenasumusetresla. „Šta ti je?“ upita broj 509. „Da ne plačeš?“ „Ne.Smijemse.Tojeidiotski,alijasesmijem.“

„Samo se smij! Vraški malo smo se smijali ovdje!“ „Ja se smijem, jer sam pomislio na Hantkeovo lice u Cirihu. Kako ti je samo palanapamettaideja,509?“ „Ne znam.Čovjeku svašta padne na pamet kad se radi o životu.Glavno je da on to proguta. On ne može ništa da sazna dok se rat ne završi. On mora naprosto da vjeruje.“ „To je tačno.“ Bergerovo lice postade opet ozbiljno. „Zbog toga mu ne vjeru‐ jem.Možedadobije svojebjesniloidauradineštoneočekivano.Moramoda sepri‐ premimo.Najboljejedatiumreš.“ „Da umrem? Kako? Mi nemamo bolnice. Kako da to prokrijumčarimo? Ovo je posljednja stanica.“ „Preko najposljednje. Preko krematorijuma.“ Broj509pogledaBergera.Promatraojebrižnolice,suznihočiju,malulubanjui osjetitalastopline.„Mislišlidajetomogućno?“ „Može se pokušati.“ Broj 509 nije pitao kako će toBerger pokušati. „Možemo o tome još da govori‐ mo“, reče on. „Zasad imamo još vremena.Ja ću na Hantkea danas prepisatisamo dvije i po hiljade franaka. On će uzeti cedulju i zahtijevati ostatak. Time ću dobiti jošnekolikodana.AondaimamjošdvadesetmarakaodRozena.“ „A kada i to ode?“ „Dotle će sedogoditimožda jošneštodrugo.Mogućnojemislitiuvijeksamo na najbližuopasnost.Najednu,zasad.Inajednuzadrugom.Inačesepoludi.“ Broj 509 je okretao list papira i naliv-pero tamo-amo. Promatrao je mutne re‐ flekse nanaliv-peru. „Čudno, ovo nisam već dugo vremena držao u ruci. Papir i pero! Nekada sam odtogaživio!Dalićemotoikadavišemoći?“

XV Dvijestotineljudinovogodjeljenjazaraskrčivanjebilojeraspoređenoudugom redu duž ulice.Bilo je to prvi put da su upotrebljeni za raščišćavanje ruševina unu‐ tar varoši. Dosad su ih zapošljavali samo u srušenim tvornicama predgrađa. Esesovci su zaposjeli izlaze iz ulica, a osim toga rasporedili su momčad duž lijeve strane ulice kao stražu.Bombe su uglavnompogodile desnu stranu; zidovii krovo‐ vi palisu na kolovoz i onemogućavali su gotovo svakisaobraćaj. Zatvorenici nisu imali dovoljno lopata i pijuka; djelomično su morali dá rade golimrukama.Kapo i predradnici bilisu nervozni; nisu znali da li da tuku i gone ili da se drže povučeno; civilima je, doduše, bilo zabranjeno da prolaze ulicama, ali stanarikojisustanovaliuneoštećenimkućamanisumoglibitiizbačeni.Levinskije radiopokrajVernera.Obojica suse sizvjesnimbrojemugroženihpolitičkih zatvo‐ renika javili odjeljenju za raščišćavanje. Posao je bio teži nego na drugom mjestu; alinaovajnačinsubilipreko dana izvan domašaja esesovacaulogoru.Uveče,pos‐ lije povratka, kad je bilo tamno, lakše su mogli da izmaknu pogledima i ostanu ne‐ pronađeni. „Jesilividiokakoseulicazove?“upitaVernertiho. „Da.“Levinskiseilskesi.UlicajenosilaimeAdolfaHitlera.Svetoime,aliprotiv bombi nije ništa koristilo. Odnosilisu jednu gredu.Leđa na njihovimprugastimjakama potamnjela su od znoja. Na zbornom mjestu naiđoše na Goldštajna. Uprkossvome slabom srcu do‐ šao je sa odjeljenjem, a Levinski i Verner nisu ništa rekli protiv toga. Spadao je međuugroženezatvorenike.Licemujebilosivo.Njuškaoje. „Ovdje smrdi na leševe! Ne na svježe, ovdje mora da leže još stari leševi.“ Tačno. Poznavalisu oni to. Znalisu kako leševi vonjaju. U tome su svi bilispe‐ cijalisti. Sada su slagali oslobođeno kamenje pokraj jednog zida. Malter su odnosili u malimkolicima.Izanjih,sdrugestraneulice,nalazilasekolonijalnaradnja.Stakla

subila razbijena, ali nekolikoplakata i kartona su opetmetnuliuizlog.Neki čovjek sabrkovimagledao ihje.Imaoje jednoodonihlicakoja su se 1933.godineviđalau gomilama prilikom demonstracija, iza transparenta sa natpisom: Ne kupujte kod Jevreja! Zbog stražnjeg zida izloga glava mu je izgledala kao odsječena, slično jefti‐ nimfotografijamanavašarskimtrgovima,gdjeljudigurajusvojeglaveiznadnasli‐ kanih kapetanskih uniformi. Ovaj je stajao iznad praznih kutija i prašnjavih plaka‐ ta.Izgledalojedamubaštoodgovara. Ujednoj nerazrušenoj kapijiigrala su se djeca.Pokraj njih je stajala ženau crve‐ noj bluzi i promatrala zatvorenike. Nekoliko pasa izbi iznenada iz kapije i otrča preko ulice zatvorenicima.Njuškalisu njihove hlače i cipele, a jedan poče damaše repomiskočina zatvorenikabroj7105.Kapo,kojijenadziraoodjeljenje,nije znao šta da radi. Pasje bio civilni pas, a ne čovjek; ipak je izgledalo nedolično što je tako ljubazan sa jednimzatvorenikom, naročito u prisustvu esesovaca.Broj 7105 je još manje znao šta da radi.Učinio je jedino što je zatvorenikmogao da učini: pravio se kaoda životinjanije tu, alipasga je slijedio;osjetiojebrzonaklonostpremanjemu. Broj 7105 se saže i poče da radi napregnutimmarom.Bio je zabrinut. Pasjemogao dabudenjegova smrt. „Marš,ušljivče!“povikakaponajzadidiže jednumotku.On jedonio odluku; kadsu esesovci gledali, bilo jeuvijek bolje biti oštar, alipassenije zanjegabrinuo;skakaoje iigraoseopetokobroja7105.Bioje tovelikibijelo-sme‐ đi njemački ptičar. Kapo uze kamenje i poče da ga baca na psa. Prvi kamen pogodi broj 7105 u ko‐ ljeno. Tek treći pogodi psa ukoso u trbuh. Životinja zaskiča,skoči u stranu i poče da laje na kapoa. Kapo podiže slijedeći komad ruševine. „Marš tamo, ti strvino!“ Passe izmaknu, ali ne pobježe. Vješto učini luk iskoči na kapoa. Čovjek pade preko jedne gomilemaltera, a passe odmah nadvirežeći na njega. „Upomoć!“ po‐ vikakapoiušutje.Esesovcikojisubiliublizinipočešedasesmiju. Žena sa crvenombluzomistrča. Ona je zviždala psu. „Ovamo!Odmah ovamo! O,tajpas!Dovestćečovjekaunesreću!“Onagajeodvlačilapremakapiji. „Istrčao je“, reče bojažljivo najbližem esesovcu. „Molim vas, nisam vidjela! Po‐ bjegaoje!Dobit ćezatobatine!“ Esesovac se iskesi. „Ovome jemirnomogao da odgrize komad njegove kreten‐ ske gubice.“ Ženasezbunjenonasmija.Mislilajedakapopripadaesesovcima: „Hvala!Hva‐ lavammnogo!Odmahćugazavezati!“

Ona odvuče psa za ogrlicu, aliiznenada ga pomilova.Kapo otrese krečnu praši‐ nusasebe.Esesovskesusestražejošuvijekcerekale.„Zaštoganisiujeo?“doviknu jedan kapou. Kapo ništa ne odgovori. To je uvijek bilo bolje. Još je neko vrijeme tresao sa sebe prašinu, a onda se uputi ljutito prijeko, prema zatvorenicima.Broj 7105 upra‐ vosetrudiodaizvučejedanklozetizgomilekamenjaimaltera. „Hajde, lijeno pseto!“ prošišta kapo i udari ga nogom u koljeno. Broj 7105 pade, ali se zadrža rukama o klozetski poklopac. Svi su zatvorenici promatraliispod okakapoa.Esesovackojije razgovarao sa ženomsad se otklati do njega. Ustremi se na kapoa i udari ga odzada čizmom. „Ostavi tog tamo na miru. Nijeonkriv!Radijeujedipsa,tibuljino!“ Kapo se okrenu iznenađen.Bijesiščeze s njegovog lica i ustupi mjesto grimasi uslužnosti. „Razumijem, htio sam samo...“ „Hajde!“Dobiidrugiudaracutrbuh.Ustade iizgubise.Esesovac seodgegana‐ zad. „Jesi li vidio?“ prošapta Levinski Verneru. „Simptomi i čuda. Ali možda je to učinio radicivila!“ Zatvorenici su i dalje promatrali kradomice drugu stranu ulice, a druga strana ulicepromatrala je njih.Razdvajalo ih je samo nekolikometara.Ali, bilo je to dalje negodasuživjelinadvarazličitakrajazemlje.Većinajezatvorenikaprviputvidje‐ la, – otkad je bila zatvorena, – grad tako izbliza. Opet su vidjeli ljude koji idu za svojim svakodnevnim navikama. Gledali su to kao stvari sa Marsa. Jedna služavka u plavoj haljinisa bijelimtačkama prala je čitave prozore u jed‐ nom stanu. Zasukala je rukave i pjevala.Iza drugog nekog prozora stajala je stara, sijeda žena. Sunce je padalo na njeno lice i na otvorene zavjese i slike u sobi. Na uglu ulicenalazila se ijedna apoteka.Apotekarje stajao na vratima i zijevao.Jedna ženau krznenomkaputu od leopardovekožeprolazila je ulicomuz same kuće.No‐ silajezelenerukaviceicipele.Esesovacnaćoškujujepropustio.Onajebilamladai vještojeskakutalapremagomiliruševina.Mnogizatvorenicivećgodinamanisuvi‐ djeliženu.Svisujeprimijetili,alinikonijegledaozanjomosimLevinskog. „Pazi!“ prošapta mu Verner. „Pomozi ovdje!“ Onpokazakomadštofakojisepojavioispodmaltera.„Ovdjeležineko“. Onisklonišemalteri kamenje u stranu.Ispod toga pojavise potpuno razmrska‐ no lice sa krvavim podbratkom punim krečnog maltera.Jedna ruka je bila sasvim

uzpodbradak;čovjekjujevjerojatnodigaodaseodbranikadasezgradarušila. Na drugoj strani ulice esesovci su dobacivali onoj ženi u leopardovom kaputu svoje dosjetke. Ona se smijala i koketirala. Iznenada počeše da zavijaju sirene. Apotekarsa ćoška iščeze u svojojradnji.Žena u leopardovomkrznu se ukoči, a ondapotrčanazad.Onapadeprekojednegomile ruševina; čarape jojsepoderaše, a zelene rukavice obijeliše od krečne prašine. Zatvorenici se uspraviše. „Ostani na mjestu!Kosepomaknebit ćeubijen!“Esesovcisakrajevaulicepriđošebliže. „Pri‐ ključiti! Formirati grupe! Marš Marš!“ Zatvorenici nisu znali koju komandu da poslušaju. Već se začu nekoliko puc‐ njeva. Esesovske straže ih najzad zbiše u gomile. Šarfireri su se dogovarali šta da rade.Bila je totekpreduzbuna, alisvisuuznemirenogledalisvakogčasauvis.Sjaj‐ noneboizgledalojeistovremenoijasnijeimračnije. Druga stranaulice sadoživi.Izkuća izađoše ljudikojise ranijenisuvidjeli.Dje‐ ca su vikala.Bakalin sa brkovima izleti otrovna pogleda iz svog dućana i pregmiza kao kakav mastan crv preko ruševina. Neka žena sa kariranim šalom nosila je oprezno kavez sa papagajem daleko ispružen pred sobom. Bjelokosa žena je iščezla. Služavka je izjurila sa visoko dignutim suknjama kroz vrata. Oči Levinskog slijedile su je. Između njenih crnih čarapa i jarko plavih gaćica svjetlucalo je bijelo meso nogu. Iza nje se pentrala jedna tanka stara djevojka kao koza preko stijena. Odje‐ danput se sve pokrenulo; spokojni mir na strani slobode iznenada je bio razoren. Prestrašeno su jurili iz svojih stanova i trčali za život u podrume protiv napada iz zraka. Obratno, zatvorenici s one strane stajali su sad šuteći i mirno pred poruše‐ nimzidovima,ipromatralionekojisubježali. Jednom od šarfirera izgleda da je ovo palo u oči. – „Čitavo odjeljenje, okreni se!“komandiraoje.Zatvorenicisusad gledaliuruševine.One subile jarkoosvijet‐ ljene suncem. Samo je u jednoj od bombardiranih kuća bio oslobođen prolaz u po‐ drum. Tamo su se opažale stepenice, ulazna vrata, mračan hodnik, a u toj tami je‐ dantragsvjetlaiznekogizlazakojijevodionadrugustranu. Šarfirerisu bili neodlučni.Nisu znali kuda sa kažnjenicima.Niko nijeni pomiš‐ ljao da ih odvede u sklonište. Podrumisu i onako puni civila. Ali esesovci nisu že‐ ljeli daostanu sami nezaštićeni.Nekolicinanjih pretraži brzo obližnje kuće.Nađo‐ še jedan betoniran podrum. Ton sirena se mijenjao. Esesovci potrčaše prema podrumu. Ostavili su samo

dvojicustražaranaulaznimvratimaidvojicunaprilazimaulici. „Kapo i predradnici, pazite da se nijedan nemakne! Ko se pomakne, bit će ubi‐ jen!“ Lica zatvorenika bila su napeta. Gledalisu na zidove pred sobom i čekali. Nije imbilo naređeno da legnu; esesovcisu ih boljemogli da nadziru dok su stajali. Sta‐ jalisunijemo, zbijeniugomilu,opkoljenikapoimaipredradnicima.Međunjima je trčao pas. On se otrgao i tražio broj 7105. Kad ga je našao,skoči na njega i pokuša dagaliznepolicu. Za jedan trenutak buka se utiša. U neočekivanoj tišini, koja je bila kao zrako‐ prazni prostor i trzala svaki živac, odjeknuše iznenada zvuci klavira. Bili su jaki i jasni,a čulisuse razgovjetnosamokratkovrijeme.Vernerje ipakprepoznaouonoj ogromnojpožudi zazvukovimada je tohor zarobljenika iz „Fidelija“.Radiotonije mogao da bude; nikakva muzika nije emitirana prilikom napada iz zraka. Mora da jebiogramofonkojisuzaboravilidazatvore,ilijenekosviraoklavirkrajotvorenog prozora. Opet započe buka. Verner se svom snagom koncentrirao na ono malo tonova koje je čuo.On stisnu vilice i pokuša da ih dalje razvije u sjećanju.Nije htio damis‐ li na bombe ismrt. Ako uspije da nađemelodiju, bit će spasen. On sklopi oči; osje‐ ćao je tvrde čvorove napora ispod čela. Sad više nije smio da umre. Ne na ovaj be‐ smislen način. Nije htio čak ni da misli na to.Morao je da nađemelodiju;melodiju tih zarobljenika koje su oslobodili.Stegnu šake i pokušada i nadalje razazna zvuke klavira; alionisu utonuli umetalnoj hucistraha. Prve eksplozije potresoše grad. Fijuk bombi koja su padale presijecao je zavijanje sirena. Tlo je podrhtavalo. S jednog zida polako se sruši komad obruba. Nekoliko zatvorenikabacisenaruševine.Predradnicipotrčašeknjima.„Ustati!Ustati!“ Njihoviseglasovinisučuli.Goldštajnvidjekakojednomzatvorenikukojiseba‐ cio na tlo lubanja pršte i krv šiknu.Čovjek kojije stajao pored njega uhvatise za že‐ ludac i pade naprijed. Nisu to bili komadi bombi; esesovci su pucali. Pucnjevi se nisumogličuti. „Podrum!“ vikao je Goldštajn kroz tresak Verneru. „Tamo! Podrum! Oni nas neće progoniti!“ Gledali su ulaz. Izgledao im je da postaje veći. U njegovoj tami bio je hladni spas.Tamajebilacrnivrtlogkomeseizgledalogotovonemogućeoprijeti.Zatvore‐

nici su buljili kao hipnotizirani. Redovi se poljuljaše. Verner čvrsto uhvati Gold‐ štajna: „Ne!“ Samje buljio u podrumi vikao kroz buku: „Ne! Ne! Svi će bitistrije‐ ljani! Ostani!“ Goldštajnovo sivo licemu se okrenu. Očisu bile u njemu kao kakvisvjetlucavi komadiškriljca; usta su od napora bila sva iskrivljena. „Ne sakrivatise!“ izdera se on. „Bježati! Skroz! Tamo ima izlaz koji vodi napolje!“ To pogodi Vernera kao udarac u želudac. On iznenada poče da dršće. Nisu mu drhtale ruke ili koljena. Duboko u njemu drhtale su žile. Krv se uzburka. Znao je dabjekstvomoževrloteškodauspije,alisamapomisaojebilavelikoiskušenje:po‐ bjeći,ukrastiodijeloukakvojkućiiizmaćiugužvi. „Ne!“mislio je da šapće, a vikao je kroz buku. „Ne!“Nije to bilo samo za Gold‐ štajnanegoi zanjega samog. „Sadneviše!Ne!Sadneviše!“Znaojedabitobila lu‐ dost; sve što se dosad postiglo bilo bi time dovedeno u opasnost. Drugovi bi bili poubijani, deset za jednoga koji bi pokušao dapobjegne; pokolj u ovoj zbijenojgu‐ žvi, a u logoru nove mjere – a ipak je izlaz tamo zjapio i mamio. „Ne!“ – vikao je VerneričvrstodržaoGoldštajna,atimeisamogasebe. Sunce! mislio je Levinski. To prokleto sunce. Ono je sve tako nemilosrdno iz‐ davalo.Zaštosunceneoborehicem?Bilojekaoda stojegolipodogromnimreflek‐ torima, pripremljeni za nišanske sprave aviona. Kad bi samo naišao jedan oblak, trenutaksamo!Znojjecurioniznjegovotijelo. Zidovi zadrhtaše. Ogroman potres zagrmi u blizini, i u toj grmljavini komad zida sa jednim prozorskim okvirom pade polako naprijed. Jedva da je izgledalo opasno kad je pao po zatvorenicima. Komad zida je bio otprilike pet metara širok. Samo zatvorenik preko kojeg je pao prazni pravokutnik prozora stajao je joši bu‐ ljio bez razumijevanja oko sebe. Nije shvatio zašto je odjedanput do trbuha zatr‐ pan,ajošživi.Okonjegasezabatrgašenoge,kojesustršileizsrušenegomile,jošne‐ koliko puta tamo-amo, aonda se i oneumiriše. Pritisak je polako popuštao. U početku je bilo gotovo neprimjetno,samo stege u mozgu i ušima nešto popustiše. Onda svijest poče da prodire kao slabo svjetlo u okno. Buka je i dalje bješnjela kao i prije, ali uprkostome svisu odjedanput znali: prošlo je. Esesovci ispuzaše iz svog podruma. Vernerje gledao na zid pred sobom. On je opet postao sasvim običan zid sa jednim raščišćenim prolazom u podrum koji je

sunceosvjetljavalo.Nije to više bio onaj žarkiizazov u kome jebjesnio vrtlog tam‐ ne nade. Opet je vidio i mrtvo lice s bradom do svojih nogu. I vidio je noge svojih zasutihdrugova, aonda začukroz sve slabijepucanje topova iznenada jošjedanput zvukklavira.Ončvrstostegneusne. Odjeknuše naređenja. Preživjeli zatvorenik, koji je stajao u prozorskom oknu, izvuče se iz gomile ruševina.Desnomu je stopalo bilo iskrivljeno; on gadižegore i stadena jednunogu.Nije seusuđivaodapadne. Jedan esesovac se približi: „Ajde, iskopajte ove ovdje!“ Zatvorenici počeše da raščišćavaju malter i kamenje. Radilisu rukama, lopatama i pijucima. Nije trajalo dugo da oslobode svoje drugove. Bila su tu četvorica. Trojica mrtvih.Jedan je još živio.Izvukošega.Vernerjegledaoodaklebidobiopomoć.Vidježenusacrvenom bluzom kako izlazi iz kapije. Ona nije strčala u sklonište. Brižno je nosila limenu posudu sa vodomiručnik. Ne brinućise ni za što, pronese vodu pokraj esesovaca i položi je kraj ranjenika. Esesovcisu je gledali neodlučno, ali ne rekoše ništa. Ona otra lice ranjenika. Ranjenik izbljuva krvavu pjenu.Ženamu je obrisa.Jedan od esesovaca poče da sesmije.Imaojenedozrelozbrčkanolicesatakosvijetlimtrepavicamadasublijede očiizgledale gotovo gole. Vatra protivavionske artiljerije prestade.Utišini odjeknu opet klavir.Vernerje sadznaoodakle su zvucidolazili.Iz jednogprozoranaprvomspratuiznadbakalni‐ ce.Blijed čovjek u naočarima svirao je na jednom uspravnom smeđem klaviru još uvijek pjesmu zarobljenika.Esesovcisu se cerekali.Jedan se dirnu po čelu.Verner nije znao da li je onaj čovjek svirao zato da bi izdržao bombardiranje ili je nešto drugo htio. Odlučise da vjeruje da je to poruka. Uvijek je mislio na ono bolje kad jebilobezrizika.Takojeopstanakbiojednostavniji. Dotrčaše neki ljudi. Esesovci zauzeše vojničko držanje. Odjeknuše komande. Zatvorenici počeše da se svrstavaju. Komandant odjeljenja naredi jednom esesovcu da ostane kod mrtvih i ranjenih, a onda pade naređenje da se trčećim korakom pođe niz ulicu. Posljednja bomba je pogodila jedno sklonište. Trebalo je da ga za‐ tvorenici otkopaju. Kraterje zaudarao na kiseline isumpor. Nekoliko stabala stajalo je iskošeno na njegovom rubu sa razgolićenim korijenjem. Ograda oko travnjaka bila je razvaljena istršila je prema nebu.Bomba nije pogodila podrumdirektno.Ona ga je ugnječila

sastraneizatrpala. Zatvorenicisuradilivišeoddva satanaoslobađanju ulaza.Otkopavalisustepe‐ nicu za stepenicom. Stubište je bilo iskrivljeno.Radilisu što su brže mogli.Radili sukaodasuzatrpanibilinjihovivlastitidrugovi. Poslije jošjednog sata oslobodilisu ulaz. Dugo prije toga čulisu krike i jadiko‐ vanja.Mora da je podrumdobijao s neke strane zraka.Vika postade jača kad su na‐ pravili prvi otvor.Jedna glava se progura kroza nj vičući, a dvije ruke se pojaviše tačnoispodglave;počešedagrebupomalteru;izgledalojekaoda senekaogromna krticahoćedaprobije.„Oprez!“povikajedanpredradnik.„Možedasesruši“. Ruke su radile dalje, a onda je glava bila ozdo povučena dolje, a druga jedna se pojavi vičući. Ali i nju su povukli. Ljudisu se unutra u panici borili za svjetlo i po‐ ložaj. „Gurnite ih nazad! Ranit će se! Rupu treba povećati. Gurnite ih nazad!“ Pritisnuše ih po licima. Lica su ih ujedala za prste. Oni krampovima razbiše ce‐ ment. Zapelisu kao da im se radi o vlastitim životima. Onda je otvor ostao dovolj‐ no velik da bise prvi mogao da provuče. Prvi je bio snažan čovjek.Levinski ga od‐ mah prepoznade. Bio je to čovjek sa brkovima koji je stajao ranije u bakalnici. On se probio na prvo mjesto, gurao,stenjao, da bi prošao kroz otvor. Trbuh mu zape. Dernjavaunutra sepojača; čovjekje zamračiopodrum.Vuklisuga zanogedabiga svukli nazad. „U pomoć!“ Stenjao je on visokim, pištavimglasom. „U pomoć!Iz‐ vucite me napolje! Napolje odavde! Napolje! Ja ću vam dati...“ Njegovemalecrneočiiskočišeizokrugloglica.Hitlerovibrčićisudrhtali. „U pomoć! Moja gospodo, molimvas! Moja gospodo!“ Izgledao je kao uklije‐ štenituljankojijeznaodagovori. Zgrabišega ispod pazuha i najzad ga izvukoše.On pade,diže se i pobježe bez ri‐ ječi.Zatvorenicigurnušedaskuuulaziraširišega.Aondaseizmakoše. Ljudisu izlazili: žene, djeca,muškarci. Neki užurbano blijedi i oznojeni kao da sespašavajuodgroba,drugihisterični,zaplakani,deralisuseipsovali.Aondapola‐ koišutkeonikojepanikanijeuhvatila.Onisuispuzaliiprojurilikraj zatvorenika. „Moja gospodo“, šaputao je Goldštajn, „jeste li čuli to: Molim vas, gospodo! Onajčovjekjemislionanas.“ Levinskise osmjehnu. „Dat ću vam...“ ponovi on riječituljana. „Ništa“ – doda‐ de.„Pobjegaojekaomajmun“.OnpogledaGoldštajna.„Štajestobom?“ Goldštajn se nasloni na njega. „To je zaista smiješno“.Jedva je mogao da diše. „Umjesto... da oni nas oslobode...“ hripao je, „mi oslobađamo njih.“ On se isceri i

pade polako u stranu. Prihvatiše ga i spustiše na gomilu zemlje. A onda sačekaše doksepodrumnijeispraznio. Stajalisu tu, oni, dugogodišnji zatvorenici,i promatrali kako kraj njih bježe lju‐ dikojisubili zatvorenisamonekolikosati.Levinskise sjećaoda jeveć jedanputvi‐ dio nešto slično, kad su zatvorenici na drumu sreli povorku izbjeglica. Vidje kako se služavka u plavoj haljini,sa bijelimtačkama, izvlači kroz ulaz.Ona otrese svoje suknje i nasmiješi mu se. Za njom je išao jednonogi vojnik. On se uspravi, gurnu štake pod miške i pozdravi zatvorenike prije nego što je odšepao. Medu posljed‐ njimizađevrlostar čovjek.Licemujebiloizbrazdanodugimbrazdamakaokodlo‐ vačkog psa. Gledao je i promatrao zatvorenike. „Hvala“,reče.„Unutraimajošzatrpanih.“ Polako,lomno i dostojanstveno uspe se uz iskrivljeno stepenište.Za njimse za‐ tvorenicispustišeupodrum. Marširalisunazad.Bilisuizmožđeni.Nosilisusvojemrtveiranjene.Onajzasu‐ ti je u međuvremenu umro. Nebo je bilo divno crveno ozareno. Čitav je zrak bio osvijetljen time isve je bilo puno neke tako daleke ljepote da je izgledalo kao da je vrijeme staloikaoda za čitavsatnećebitiniruševina,nimrtvih. „Lijepismomi junaci“,rečeGoldštajn.Bio se oporavio od svog napada. „Polo‐ mismo se za ove ovdje.“ Vernergapogleda.„Nesmiješvišedaidešsnamanaraskrčivanje!Tojebezum‐ no! Upropaštavaš se, ma koliko zabušavao.“ „Aštadaradim?Dačekamdameesesovcipronađu?“ „Morat ćemo ti naći nešto drugo.“ Goldštajn se nasmiješi s mukom. „Ja, dakle, spadam u Mali logor, a?“ Verner se ne iznenadi. „Zašto ne? Sigurno je, a neko od nas bi tamo bio koris‐ tan.“ Kapo koji je udario zatvorenika 7105 priđemu.Neko vrijeme je išao pored nje‐ ga, a onda mu gurnu nešto u ruku i opet zastade. Broj 7105 pogleda u šaku. „Ciga‐ reta!“ reče iznenađeno. „Postaju meki! Ruševine im idu na nerve“, reče Levinski. „Misle na budućnost.“ Vernerpotvrdi. „Počinjuda seplaše.Upamtionogkapoa!Možda ćemogamoći koristiti.“ Vuklisusedaljekrozmekusvjetlost.

„Grad“,rečeMincerposlijejednestanke–„kuće,slobodniljudi!Naudaljenosti oddvametra!Tojekaodasadvišenismoonakosasvimzatvoreni.“ Broj 7105 diže lubanju. „Htio bih da znam šta oni o nama misle.“ „A šta damisle?Bog sam zna koliko uopće o nama znaju. Ni onisami ne izgle‐ daju sretni.“ „Sadne“,rečebroj7105. Niko ne odgovori. Otpoče teški uspon do logora. „Htio bih da imam psa“, reče broj 7105. „To bi bila dobra pečenka“, odgovori Mincer. „Sigurno petnaest kilograma neto.“ „Ne mislim na jelo. Naprosto tako.“ Kolavišenisumogladaprođu.Ulicesusvudabilezatrpane. „Odvezi se nazad, Alfrede“, reče Nojbauer. „Čekaj me kod kuće.“ On izađe iz automobila i pokuša da prođe dalje pješice. Uzvera se uz jedan sru‐ šen zid koji je pao preko ulice. Ostatak kuće je jošstajao. Zid je bio zderan kao za‐ vjesa i vidjelisu se stanovi. Stepeništa su gola zaokretala nagore. Na prvomspratu stajala je potpuno očuvana spavaća soba od mahagonija. Kreveti su bili jedan uz drugi;samo je jedna stolica pala, a ogledalo je bilo razbijeno. Na spratu iznad toga vodovod je u kuhinji bio istrgnut. Voda je curila po podu, a odatle u kaskadama u slobodan prostor kao nekisvjetlucavitanki vodopad.Usalonu je stajala uspravlje‐ na jedna sofa od crvenog pliša.Na prugastojtapeti koso su visile slike u zlatnimra‐ movima. Tamo gdje je prednji zid bio odnesen, stajao je neki čovjek. Krvario je i gledaonepokretandolje.Izanjegaseustumaralaženasakoferimaukojejepokuša‐ vala da ugura drangulije, jastuke sa sofe i rublje. Nojbauer osjeti da mu se ruševine pod nogom miču. Zakorači nazad. Ruševine suse idaljemicale.Onse saže ipočedauklanjakamenje imalter.Pojaviseprašnja‐ vašakai,kaokakvaumornazmija,sivkomadruke. „U pomoć!“ povika Nojbauer. „Ovdje ima još neko! U pomoć!“ Niko ga nije čuo.Naulicinijebiloljudi. „Upomoć“, viknu on čovjeku nadrugomspratu.Čovjek je polako brisao krv sa lica i nije reagirao. Nojbauer gurnu komadmaltera u stranu.Opazi kosu,ščepa je, da bi je izvukao. Nije popuštala. „Alfrede!“ povika on i pogleda oko sebe.

Automobil više nije bio tu. „Svinje!“ – reče on najednom nerazumno bijesan. „Kada ih čovjek treba, onda ih nema.“ Radio je dalje.Znojmu se slivao u ovratnik uniforme.Nije više bio naviknut na napore. Policija – mislio je. Kolone za spašavanje? Gdje su sve te lopuže? Komad maltera se slomi i popusti, a Nojbauer opazi ispod toga nešto što je još kratko prije toga bilo ljudsko lice. Sad je to bila jedna ravna,sivo zaprljana masa. Nos je bio ulupljen. Očiju više nije bilo. Duplje su bile ispunjene krečnom praši‐ nom. Usne su iščezle, a usta – masa maltera i rasklimatani zubi. Čitavo lice je bilo jošsamosiviovalsakosomprekotoga,krozkojujecuriloneštokrvi. Nojbauer poče da se guši i izbljuva se.Povraćao je ručak od kiselog kupusa,su‐ hihsvinjskihkobasica,krompira,pudingaodrižeikafe,poredspljošteneglave.Po‐ kušao je da se za nešto prihvati. Ali nije bilo ničega. Okrenu se napola i nastavi da povraća. „Šta se ovdje događa?“ upita neko iza njega. Neki čovjek je prišao, a da ga on nije čuo. Nosio je lopatu. Nojbauer pokaza na glavu međuruševinama. „Neko je zatrpan?“ Glava sepomalo pokretala.Istovremeno sepokretala isivamasa lica.Nojbauer opetpovrati.Jeojeprevišezaručak. „Pa ovajse guši“ – povika čovjek sa lopatomi priskoči.On protrlja rukama pre‐ ko lica da bi napipao nos i da bi ga oslobodio, a tamo gdje je trebalo da budu usta provrtiprstom. Iznenadno,licepoče jačedakrvari.Ravnamaskaoživiprijenoštoje smrtdošla. Izusta se sad izvi hropac.Prsti na ruci zagrebašeumalter, a glava sa slijepimočima zadrhta. Drhtala je, a onda se umiri. Čovjek sa lopatom se uspravi. On obrisa upr‐ ljanerukeojednužutusvilenuzavjesukojajepalasaprozorom. „Mrtav“,reče.„Imaliihjoštudolje?“ „Ne znam.“ „Jeste li vi iz kuće?“ „Nisam.“ Čovjek pokaza na glavu. „Vaš rođak? Poznanik?“ „Nije.“ Čovjekpogledanakiseokupus,kobasicu,rižuikrompir, aondapogledaNojba‐ uerainajzadsležeramenima.Izgledalojedanemamnogopoštovanjapredvisokim

SS-firerom. Svakako je to bio bogatručak za ove ratne dane. Nojbauer osjeti kako jepocrvenio.Okrenusebrzoispustidoljenizruševine. Potrajalo je gotovo čitav sat dok najzad nije stigao do Fridrihove aleje. Ona je bila neoštećena.Išao je niz nju uzbuđen.Ako su u sljedećoj ulici kuće čitave –mis‐ lio je on praznovjerno, i njegova će trgovačka kuća stajati čitava. Ulica je bila neo‐ štećena. A isljedeće dvije. Njemu se vrati hrabrost i pođe brže.Još ću jedanput da vidim,misliojeon.Akouidućojulicidvijeprvekućenisupogođenebombama,ija sam se glatko izvukao. Bilo je u redu. Tek je treća kuća ležala u gomili ruševina. Nojbauer otpljunu; grlo mu je bilo suho od prašine. Pun pouzdanja, on zakrenu za ugaouliceHermanaGeringaistade. Bombe su bile obavile temeljito posao.Gornjispratovi njegove trgovačke kuće srušilisu se potpuno.Čoška više nije bilo.Bio je odbačen na drugu stranu ulice, na trgovinu antikvitetima. Odande je pritisak izbacio jednog Budu od bronze daleko na ulicu. Bog je sjedio sam na komadu čitavog pločnika. Držao je ruke na krilu i mirno,smješkajućise,promatrao preko zapadnjačkog razaranja u pravcu ruševina stanice – kao da čeka na neki azijatski voz duhova koji će ga vratiti jednostavnim zakonimadžungle–gdjeseubijadabiseživjelo,anežividabiseubijalo. U prvi mah Nojbauera obuze luđačko osjećanje da ga je sudbina na najbjedniji način prevarila.Sve su poprečne ulice bile u redu, a onda se dogodi ovo ovdje.Bilo je to kao teško razočaranje kakvog djeteta.Mogao je da se rasplače. Njemu, njemu semoralo takoneštodogoditi!Gledaoje nizulicu.Nekoliko kuća je jošstajalo.Za‐ što ne one? – mislio je. Zašto se to dogodilo baš meni, poštenom patrioti, dobrom suprugu, brižnom ocu? On obiđe krater nasred ulice.Sviizlozimodnog odjeljenja bilisu razbijeni.Ko‐ madićistakla ležalisu svuda kao led iškripali pod njegovim nogama. On dođe do odjeljenja: „Posljednja moda za njemačku ženu“. Natpisje napola visio. Saže se i zokorači u prostoriju. Mirisalo je na požar, ali vatru on ne vidje. Modne lutke su bile razbacane kud koje.Izgledalo je da ih je neka horda divljaka silovala. Neke su ležale na leđima, od pritiska visoko oduvanih haljina i podignutih nogu; druge, slomljenih ruku, isturile su stražnjice ležeći na trbusima.Jedna je lutka bila gola i imala samo rukavice, a druga je stajala u uglu, otkinute noge,sa šeširom na glavi i velom na licu. Sve su se one smješkale u svojim pozama, i to ih je i činilo užasno razvratnim. Gotov sam – mislio je Nojbauer. Gotov. Upropašćen, izgubljen! Šta bi Selma sad rekla. Nema pravde. Pođe nazad. Nabadao je kroz ruševine istaklo oko kuće.

Kada je stigao do ugla, vidje na drugojstrani jedan lik kojise, kad ga začu, zguri i poče dabježi. „Stoj!“ povika Nojbauer. „Stani ili pucam!“ Lik stade. Bio je to nekakav mali, zgužvan čovjek. „Ovamo!“ Čovjek se došulja. Nojbauer ga prepozna tek kada je zastao pred njim.Bio je to bivši vlasnik trgovačke kuće. „Blank“, reče on iznenađeno. „Jeste li to vi?“ „Jesam, gospodin oberšturmbanfirer.“ „Pa šta vi radite ovdje?“ „Izvinite, gospodin oberšturmbanfirer, ja... ja.“ „Govorite razumno, čovječe! Šta radite ovdje?“ Nojbauerjebrzo opet našao svoj autoritetisebe samog,osjećajući učinak svoje uniforme. „Ja... ja...“, mucao je Blank, „... ja sam samo prošao da... da...“ „Šta da... da...?“ Blank učini bespomoćan pokret prema gomili ruševina. „Dabisteseradovalinadovim,šta?“ Blank odskoči. „Ne, ne, gospodin oberšturmbanfirer. Ne! Ne! Samo šteta je“, prošapta on, „šteta!“ „Naravno da je šteta. Sad možete vi i da se smijete.“ „Ja se ne smijem! Ja se ne smijem, gospodin oberšturmbanfirer.“ Nojbauer ga je promatrao. Blank je prestrašeno stajao pred njim, ruku čvrsto stisnutih uz tijelo. „Viste bolje prošli nego ja“,reče Nojbauer poslije nekoliko trenutaka. „Dobro ste bili plaćeni! Zar niste?“ „Naravno, vrlo dobro, gospodin oberšturmbanfirer!“ „Vistedobiligotovnovac,aja–gomiluruševina.“ „Da, gospodin oberšturmbanfirer! Žalim... Izvanredno žalim... ovaj udes.“ Nojbauerje gledao preda se. On je sad zaista biomišljenja da jeBlank napravio sjajan posao.Jedan se trenutak predomišljao da li daBlanku za skupe pare proda tu gomilu ruševina.Ali,to je bilo protiv partijskih načela.Aosimtoga, isame ruševi‐ nebile su vrednije od onoga što jeon svojevremeno platioBlanku.Ada senegovo‐ ri o vrijednosti zemljišta. Platio je pet hiljada. Same godišnje kirije iznosile su pet‐ naest hiljada. Petnaest hiljada izgubljeno!

„Štavamje?Štovamsetresuruke?“ „Ništa, gospodin oberšturmbanfirer. Prije mnogo godina sam pao.“ Blank sepreznojavao.Krupnekapljepadale sumu sa čela na oči.Više je treptao desnimnegolijevimokom.Nalijevom,kojejebilostakleno,nijetakoosjećaoznoj. Plašio se da biNojbauermogao njegovo drhtanje da protumači kao drsko drhtanje. Tako nešto se već događalo. Ali Nojbauer u ovom času nije ni na šta slično mislio. Ni na to da je VeberBlanka, onda, prije prodaje,saslušavao u logoru. Samo je pro‐ matrao ruševinu. „Visteboljepogodilinegoja“,rečeononda.„Moždasvojevremenotonistevje‐ rovali, a sad biste sve izgubili. Ovako imate svoj dobar novac.“ Blanksenijeusuđivaodaobrišeznoj.„Da,gospodinoberšturmbanfirer“,mrm‐ ljaoje. Nojbauer ga iznenadno pogleda ispitujući:sinu mu jedna misao. Bila je to mi‐ sao kojamu je sve češće dolazila posljednjih nedjelja. Prvi put ju je osjetio kada je „Melernskilist“bio razoren;onjujeotjerao, aliona seopetpojavljivalakaodosad‐ na muha. Zar je zaista moglo biti da se ovi Blankovi opet jedanput podignu? Ovaj tip pred njim nije tako izgledao; bio je ruševina. Ali ni gomile ruševina svuda una‐ okolo nisu bile ništa drugo. Nisu baš govorile o pobjedama. Naročito ne jer pripa‐ daju njemu. Pade mu na pamet. Selma sa svojim unjkanjem. Uz to novinski izvje‐ štaj.Rusisu bili predBerlinom.To sevišenijemoglo izvrtati.Rurjebio opkoljen,i to je bilo tačno. „Čujtevi,Blank“,rečeonsrdačno.„Tajasamvasvrlopoštenotretirao,zarne?“ „O, nadasve! Nadasve!“ „Tomoratedapriznate,jel’da?“ „Svakako, gospodin oberšturmbanfirer.“ „Ljudski.“ „Vrlo ljudski, gospodin oberšturmbanfirer. Najdublje sam zahvalan!“ „Da, da“,reče Nojbauer. „Nemojte to zaboraviti.Ja sam za vassvašta riskirao. Štaviuopćeovdjeradite?Ugradu?“ Zašto niste već odavno u kakvom logoru, skoro da ga ne upita. „Ja... ja...“ Blank se sav preznojio. Nije znao na šta će to da izađe. On je samo imao iskus‐ tvo danacisti kojirazgovaraju ljubazno imaju u rezervi uvijek jednu naročito groz‐ nu šalu. Veber je tako razgovarao prije no što mu je izbio oko. Proklinjao je sebe i štosenijeobuzdaoištojenapustiosvojeskrovištedabiobišaostarutrgovinu.

Nojbauer primijeti njegovu zbunjenost. On iskoristi priliku. „Toštostevislobodni,Blank,sigurnoznatekomeimadazahvalite,zarne?“ „Da, hvala. Mnogo hvala, gospodin oberšturmbanfirer.“ Blank nije imao ništa da zahvali Nojbaueru. On je to znao. I Nojbauer je to znao,alipredtomgomilomruševina,kojajenevidljivotinjala,počešeiznenadasta‐ ri pojmovi da se tope. Ništa više nije bilo sigurno. Trebalo se osigurati. Nojbaueru je to izgledalo luđački, ali zaista, čovjek nije znao da li mu takav jedan Jevrej neće još jednoga dana zatrebati. Onizvadijednu„njemačkustražu“. „Evo, uzmite, Blank! Dobar duhan. Ono nekad bila je prijeka nužda. Mislite uvijeknatokakosamvasjazaštitio.“ Blanknijepušio.Bile sumu potrebnegodine,poslijeVeberoviheksperimenata sa zapaljenim cigaretama, da pri mirisu duhana ne postane histeričan. Ali nije se usuđivao da odbije. „Velika hvala, vrlo ljubazno, gospodin oberšturmbanfirer.“ On se oprezno povuče sa cigarom u uzetoj ruci. Nojbauer se osvrnu. Niko ga nije vidio da govorisa Jevrejom. To je bilo bolje. On odmah zaboravi na Blanka i poče da računa, a onda ponjuši. Miris požara je postao jači. Žurno se uputi na dru‐ gu stranu. Tamo je sad gorjela modna radnja. Potrča nazad i povika: „Blank! Blank!“ A pošto ga nije vidio: „Vatra! Vatra!“ Niko se nije pojavljivao. Grad je gorio na više mjesta, a vatrogasci već odavno nisu mogli da se probijaju. Nojbauer opet otrči do modnih izloga, uskoči u radnju, trže jednu štofanu balu i izvuče je napolje. Drugi put već nijemogao više da prođe, čipkanahaljinakojujezgrabiozaplamsalajeunjegovojruci.Vatrajelizalaštofovei odijela.Jedva se izvukao napolje. Bespomoćno je gledao s druge strane, ulice u vatru.Ona je zahvatilamodne lut‐ ke, prelijetala preko njih, žderala haljine, – one odjedanput, topećise i goreći, oži‐ vješe čudnimživotom.Okretale su se i grčile.Ruke su se dizale isavijale.Pravi vo‐ štani pakao! A onda...sve potonu, a požar obuhvatisve kao leševe u krematoriju‐ mu. Nojbauerse izmaknu zbog vrućine dok ne udari o Budu. Ne gledajući on sjede na njega, ali odmah odskoči. Previdio je da je bog imao na glavi bronzani šiljak. Ljutito je zurio u balu pod svojimnogama koju je spasao.Bio je to svijetloplav štof sa pticama u letu. On ga udari čizmom. Do đavola! A i čemu? Odvuče ga nazad i baci u plamen.Neka sve ide do đavola!Prokleto!Otaba odatle.Nije više htio ništa

da vidi. Bog nije više bio sa Nijemcima, Ni Votan15. A ko je zapravo bio? Iza jedne gomile ruševina preko puta ulice uzdiže se polako jedno blijedo lice. JozefBlank je gledao za Nojbauerom.I prvi put poslije mnogo godina on se smje‐ škao.Smješkaosedokjemeđusvojimuzetimprstimalomiocigaru.

XVI U dvorištu krematorijuma stajalo je opet osam ljudi. Svisu nosili crvenu ozna‐ ku političkih zatvorenika. Berger nije poznavao nijednog od njih, ali sad je znao njihovu sudbinu.KapoDreer bio je već na svommjestu u podrumu.Bergerje osje‐ ćao da se nešto u njemu srušilo, nešto što je još uvijek potajno računalo na odlaga‐ nje. Dreer nije bio tu tri dana. To je Bergera spriječilo da izvede ono što je bio na‐ umio.Danasvišenijebiloizgovora.Moraojedariskira. „Počniodmahovdje“,rečeDreermrzovoljno„inačećemojedvazavršiti.Taoni kod vas u posljednje vrijeme crkavaju kao muhe!“ Prvimrtvacipadošesatreskom.Zatvorenicisuihsvlačiliisortiralinjihovestva‐ ri,aBergerjekontroliraozube.Ondasutrojicaslagalimrtvaceulift. Pola sata kasnije dođe Šulte. Izgledao je svjež i ispavan, ali je neprestano zijevao. Dreer je pisao, a Šulte mu je s vremena na vrijeme gledao preko ramena. Podrumje bio prostran i izvjetren, ali uskoro vonjmrtvaca postade vrlo jak. On je bio u odijelima, a ne samo u golimtijelima.Lavina leševa nikako nije prestajala i izgledalo je da zatrpava pod sobom vrijeme, pa Berger već skoro nije znao da li je veče ilitekpodne,kadŠultenajzadustade inaredida se ide na ručak. Dreer sakupi svoje stvari. „Za koliko smo izmakli odjeljenju za spaljivanje?“ „Za dvadeset dva.“ „Dobro! Pauza za ručak! Reci onima gore da prestanu da ubacuju dok se ja ne vratim!“ Ostala tri zatvorenika odmah izađoše. Berger svrši još s jednim mrtvacem. „Ajde,ispiši!“gunđaojeDreer.Bubuljicananjegovojgornjojusnipretvorilase u bolni čir. Berger se uspravi. „Zaboravili smo da unesemo u liste ovoga ovdje!“ „Šta?“ „Zaboravili smo ovog mrtvaca da zavedemo u knjige.“

„Glupost! Sve smo ih pobilježili.“ „To nije tačno.“Bergerje ponovio što jemirnije mogao. „Zapisalismo jednog čovjeka manje.“ „Čovječe!“ prasnu Dreer. „Ti si poludio! Kakva su to baljezganja!“ „Mimoramojednogčovjekavišedaupišemoulistu!“ „Tako!“ Dreer sad pogleda oštro u Bergera. „A zašto mi to moramo?“ „Da bi se liste slagale.“ „Ne brini se ti za moje liste.“ „Za druge se ne brinem. Samo za onu jednu.“ „Druge?Kakvihtodrugihima,ti,kosture?“ „Lista sa zlatom.“ Dreer ušutje za trenutak. „Tako? A šta to sve zapravo treba da znači?“ upita on najzad. Berger udahnu. „To treba da znači da jemenisvejedno da lisu zlatne liste tačne ili nisu.“ Dreer napravi jedan pokret, ali se savlada. „One su tačne!“ reče on prijeteći. „Možda. A možda i nisu. Potrebno je samo da se uporede.“ „Uporede? A s čim?“ „Samojimvlastitimlistama.Ja ihvodimotkadaovdje radim.Izopreza.Za sebe lično.“ „Gle ti, molim te! To šunjalo vodisvoju listu? I ti misliš da će ti više vjerovati nego meni?“ „Jatosmatrammogućim.Nemamnikakvekoristiodsvojeliste.“ DreerjemjerioBergeraodglavedopete,kaodagaprviputvidi. „Tako! Dakle nemaš koristi? Ni to ne vjerujem. Baš si izabrao pravi trenutak ovdje u podrumu da mi to kažeš, a? Sam sa mnom, to je bila tvoja greška, ti, tikvo jedna!“ On se isceri.Čir ga je bolio.Cerenje je izgledalo kao da ljut pasrežeći pokazuje zube. „Hoćešli da mi kažeššta može sad da me odvrati od toga da ti tu tikvu malo ne razbijem i da te ne prostrem ovdje kao ove druge! Ili da ti stisnem grkljan? Onda ćešti bititaj kojisamsebi nedostajeu svojojlisti.Ovdjenema objašnjavanja. Ta mi smo sami. Naprosto si pao. Slabost srca! Jedan više ovdje ne igra nikakvu ulogu.Toseneispituje.Jaćutevećproknjižiti.“ On sepribliži.Bio je tridesetkilograma teži odBergera.Čak isakliještima u ru‐ kamaBergernijeimaoninajmanjeizgledada seodbrani.Onuzmaknukorakispo‐

tače se o mrtvaca koji je ležao iza njega. Dreer ga ščepa za ruku i iskrenu mu zglob na ruci. Bergeru ispadoše kliješta. „Tako!Tojebolje“,objasniDreer. Naglimpokretomgaprivuček sebi.Njegovo izobličeno licebilo je sasvimpred Bergerovimočima.Bilo je crveno, a čirse sjajio nausni, zaokružen plavimrubovi‐ ma.Berger ne reče ništa.On samo izmaknu glavu koliko je god višemogao unazad i napregnu ono štomu je još preostalo od vratnihmišića. Vidio je kako se desna Dreerova ruka diže. Mozak mu se razbistri. Znao je šta treba da radi.Bilo jemalo vremena. Na sreću,ruka se tako sporo dizala kao u uspo‐ renom filmu. „Ovaj slučaj ovdje je uračunat“, reče on brzo. „On je upisan, a svjedoci su ga potpisali.“ Rukasenezaustavi.Dizalasepolako,aliseipakdizala. „Podvala“,mrmljao je Dreer. „Hoćeš da se izgovoriš?Sve je to podvala.Nećeš više dugo govoriti.“ „Nije podvala. Mismo računalistim da ćete pokušati da me uklonite.“ Berger je gledao pravo u Dreerove oči. „To je prvo što glupanima uvijek padne na pamet. Sve je stavljeno na papiri bit će sa listomod dva zlatna prstena i zlatnimramomod naočara koje nedostaju dostavljeno lagerfireru, ako se ja uveče ne vratim.“ Dreerove oči zatreptaše. „Tako,“ reče on. „Baštako.Mislitelividajanisamznaoštariskiram?“ „Tako, znao si?“ „Da.Svejenapisano.Zlatnihnaočari,kojenedostaju,Veber,ŠulteiŠtajnbrener sjetiće se tačno. One su pripadale nekom jednookom, a to se ne zaboravlja tako lako.“ Ruka senijedaljemicala.Zastala je, aonda jepala. „Nijebilozlato“,rečeDreer „i sam si rekao.“ „Bilo je zlato.“ „Ali nije, bez vrijednosti. Đubre. Nije bilo vrijedno ni da se baci.“ „Onda ćete tomoćisami da objasnite.Miimamo svjedočenja prijatelja čovjeka komesuonepripadale.Bilesuodčistogbijelogzlata.“ „Ušljiva psino!“ Dreer gurnuBergera.Berger opet pade.Pokuša da se za nešto zadržii osjeti pod rukomzube i oči jednogmrtvaca. Pade preko njega, ali Dreera nije ispuštao iz oči‐ ju.

Dreerje burno drhtao. „Taako! – a štamisliššta će se onda desiti tvojimprijate‐ ljima? Mislišli da će biti nagrađeni? Kao saučesnici za to što si ti pokušao da pro‐ krijumčariš jednogmrtvaca?“ „Nisu oni saučesnici.“ „A ko će to vjerovati?“ „Ko će vjerovati vama kad to budete objašnjavali? Jedino će povjerovati da ste toizmislilidabistemeukloniliradiprstenjainaočari.“ Berger opet ustade Osjetio je kako iznenada poče da drhti. Saže se kao da čisti koljena od prašineNije bilo šta da se ispraši.Ali on nijemogao da kontrolira drhta‐ nje svojih nogu, a nije htio da toDreer vidi. Dreer to nije primijetio. On dodirnu jednim prstom čir. Berger opazi kako je otok pukao. Gnoj je počeo da curi. „Nemojte to da činite!“ reče. „Šta?Zašto?“ „Ne dirajte čir. Otrov od lešina je smrtonosan.“ DreerseizbuljiuBergera.„Janisamdanasdodirnuonijedanleš.“ „Alija jesam, avistemenedirnuli.Mojprethodnik jeumroodtrovanjiakrvi“ Dreer trže naglo desnom rukom u stranu i otra je o hlače. „Do đavola! Šta će se sad dogoditi! Prokleta svinjarija!Ja samveć dodirnuo.“ Gledao je svoj prst kao da ima lepru. „Hajde! Učini nešto!“ izdra se na Bergera. „Zar misliš da želim da crk‐ nem?“ „Sigurno ne!“ – Berger se u međuvremenu sredio. Skretanje Dreerove pažnje dalomu je za to vremena. „Naročito ne sada,tako kratko pred kraj“, dodade on. „Šta?“ „Takokratkopredkraj“,ponoviBerger. „Šta, kraj? Učini nešto, ti psino! Metni nešto na to!“ Dreer poblijedi.Berger ode po flašu joda koja je stajala na jednoj dasci.Znao je da Dreer nije u opasnosti; bilo mu je, uostalom,svejedno. Glavno je bilo da mu je skrenuo pažnju. On namaza jodom čir. Dreer se trže nazad. Berger vrati flašu. „Tako–sadjedezinfikovano.“ Dreerjepokušavaodavidičir.Škiljiojeniznos.–„Sigurno?“ „Sigurno.“ Dreer je škiljio još neko vrijeme. Onda poče da pokreće gornju usnu kao zec. „Tako, a šta si ti zapravo htio?“ upita on. Berger osjeti da je pobijedio. „Ono što sam rekao. Da zamijenim lične podatke za jednog mrtvaca. To je sve!“

„AŠulte?“ „Onnijepazio.Barnena imena.Osimtoga,dvaputa je izlazio.“ Dreer je razmišljao. „A odijela? Šta je s njima?“ „Onaćeodgovarati.Čakibrojevi.“ „Kako? Jesi li ti...“ „Da“, reče Berger. „Ovdje je ono koje hoćemo da zamijenimo.“ Dreergapogleda.„Sasvimstetodobroisplanirali.Ilisitimoždabiosam?“ „Nisam.“ Dreer gurnu ruke u džepove i nekoliko puta prođe tamo-amo. Onda se zaustavi predBergerom.„Akomijamčizatodatvojatakozvanalistaipaknećeiskrsnuti?“ „Ja.“ Dreer slegnu ramenima i otpljunu. „Dosada je bila samo lista“,reče Berger mirno. „Lista i optužba.Ja sam ih mo‐ gao iskoristitii ništamise nebi dogodilo.Unajboljemslučaju bimepohvalili.Pre‐ ma ovome – on pokaza na papire kojisu ležali na stolu – ja samsaučesnik u iščeza‐ vanju jednog zatvorenika.“ Dreerse predomišljao.On oprezno pokrenu svoju gornju usnu i opet zaškilji na nju. „Za vas je rizik znatno manji“, nastavi Berger. „Dolazi samo još jedna greška više uz dvije-tri druge. Tu jedva da ima neke razlike.Ja se, međutim, opterećujem prvi put.Preuzimamdalekovećirizik.Činimise,tojedovoljnagarancija?“ Dreerneodgovori. „Treba razmisliti o nečemdrugom“,rečeBerger promatrajući ga i dalje. „Ratje većgotovo izgubljen.Njemačke su trupèpotisnute izAfrike iStaljingrada,i već su dalekounutargranica,okoRajne.Protivtoganepomaževišenikakvapropagandai nikakva trabunjanja o tajnom oružju. Nekoliko nedjelja ili mjeseci, i onda je kraj. Tada će i ovdje doći do obračuna. Zašto da vi ispaštate za druge. Ako se sazna da ste nam pomagali, viste se osigurali.“ „Ko je to – mi?“ „Nas ima mnogo. Svuda. Ne samo u Malom logoru.“ „Akotosadaprijavim?To,davipostojite?“ „Kakvetovezeimasaprstenjemizlatnimnaočarima?“ Dreer diže glavu i bolno se osmjehnu. „Viste zaista o svemu dobro razmislili, a?“ Berger ješutio.

„Hoćelionajčovjekkogaželitedazamjenitekidnuti?“ „Ne. Želimo samo da ga zaštitimo od ovoga ovdje“, Berger pokaza na kuke na zidu. „Politički?“ „Da.“ Dreer namignu očima. „A ako dođe stroga kontrola, pa ga nađu? Šta onda?“ „Barake su prepune. Neće ga naći.“ „Mogugaprepoznati.Akojenekipoznatipolitički?“ „Nije poznat. A kod nas u Malom logoru svi smo nalik jedni na druge. Tamo nemamnogoštadaseprepoznaje.“ „Da li je vaš blokovski starješina upućen u sve?“ „Da“, slaga Berger, „inače to ne bi bilo mogućno.“ „Imate li veze sa pisarnicom?“ „Veze imamo svuda.“ „Je li vašem čovjeku tetoviran broj.“ „Nije.“ „A stvari?“ „Dobro znam koje ću zamjeniti. Već sam ih stavio na stranu.“ Dreer pogleda vrata. „Onda počni. Hajde! Brzo, prije nego što neko naiđe.“ On odškrinu vrata l počeda osluškuje.Berger uspuzameđumrtvace i počeda ih pregleda. U posljednjem trenutku pade mu još nešto na pamet. Htio je da izvrši dvostruku zamjenu.Na taj način jemogaoDreera da navede na pogrešan trag,tako daovajnikadneustanoviimebroja509. „Brzo!Dođavola!“psovaojeDreer.„Štatražištutolikodugo?“ S trećimmrtvacemBergerje imao sreću.Bio je izMalog logora i nije imao zna‐ kovana tijelu.Skidemu jaku,izvadiispod svog kaputa sakrivenu jaku i hlače broja 509 sa kažnjeničkim brojevima i navuče ih lešu. Onda odbaci mrtvačeve stvari na gomilu odjeće, a ispod nje izvuče jednu jaku i hlače, koje je tu ranije bio sklonio. On ih zamota oko trbuha, preko njih čvrsto zaveza učkur i obuče ponovo svoju vlastitu jaku. „Gotovo!“ Bergerjedrhtao.Prednjimsuna ziduklizile crnemrlje.Dreerseokrenu. „Sveu redu?“ „Jeste.“ „Dobro.Ja nisam ništa vidio. Ne znam ništa.Bio sam u klozetu. Ono što se ov‐

dje dogodilo učinio si ti. Ja ni o čemu ništa ne znam, jesi li razumio?“ „Jesam.“ Liftukomesuležalileševipođegoreiposlijekratkogvremenaopetsevratipra‐ zan. „Idem sada da dovedem onu trojicu koji su napolju radi utovara“, reče Dreer. „Zatoćešvrijemebitiovdjesam.Jesilirazumio?“ „Razumio sam“, odgovori Berger. „A lista?“ „Donijet ću je sutra, ili, mogu ja da je uništim.“ „Mogu li da se oslonim na to?“ „Svakako.“ Dreer se predomišljao jedan trenutak. „Pa i ti si sada u sosu“, reče on. „Više negoja.Zarne?“ „Mnogoviše.“ „A ako nešto izađe na vidjelo?“ „Janećugovoriti.Imamotrova.Nećujaprogovoriti.“ „Izgledadazaistaimatesve.“Dreerovojelicepokazivalonekuvrstuneželjenog poštovanja. „Nisam to znao.“ Inače bih bolje pazio – mislio je. – Ti prokleti polucrkavci! Čak se i njima ne moževjerovati!„Počnivećjednomdatovarišlift.“Onpođenapolje. „Evo još nešto!“ reče Berger. „Šta?“ Berger izvadi iz džepa pet maraka istavi ih na sto. Dreer ih gurnu u džep. „Bar nešto za rizik!“ „Sljedeće nedjelje dolazi još pet maraka.“ „A zašto?“ „Ni za što. Prosto još pet maraka za ovo ovdje.“ „Dobro.“ Dreer iskrivi usne, ali odmah prestade da se smješka.Čir ga je bolio. „Najzad, nisam nečovjek“, reče on. „Uvijek rado pomažem drugu.“ Dreerizađe.Bergerseosloniozid.Svemusevrtjelouglavi.Prošlojeboljenego štojeočekivao.Nijeništauobražavao; znaojedaDreerjošuvijekrazmišljakakobi ga likvidirao.To je zasad bilo odloženo prijetnjomsa podzemnimpokretomi obe‐ ćanjem novih pet maraka. Dreer će na to čekati. Kod kriminalaca se moglo pouz‐ dati u to da će gledatisvoju korist.To je bila pouka koju su veterani izvukli iz Han‐ tkeovog slučaja.Novac je dolazio odLevinskog i njegove grupe.Oni će i dalje po‐

magati. Bergeropipajakukojujezavezaookosebe.Stajalaje čvrstoiništa senijemoglo primijetiti. On je bio tanak, i njegova je jaka još i sada landala na njemu. Usta su mu bila suha. Lešsa lažnim brojem ležao je pred njim. On izvuče iz gomile jedan drugi i gurnu ga pokraj zamijenjenogmrtvaca. U istomtrenutku novi jedan lešsle‐ ti kroz okno.Počelisu opet da ubacuju. Dreersepojavisatrojicomzatvorenika.OnpogledaBergera.„Štaradištiovdje? Zašto nisi napolju?“ obrecnu se. To je bilo zbog alibija. Trojici drugih trebalo je utuvitiuglavudajeBergerbiodoljesam. „Trebalo je da izvadim još jedan zub“, reče Berger. „Koješta!Imadaradišonoštotisenaredi.Ovdjesesvaštamožedogoditi.“ Dreersjedenespretnonastosalistama.„Raditedalje!“zapovijedion. Uskoro se pojavi i Šulte. U džepu je imao izdanje Knigeovog „Ponašanja si lju‐ dima“,kojeizvadiipočedačita. Nastaviše da skidaju mrtve. Treći u redu bio je čovjek sa zamijenjenom jakom. Bergerje to tako udesio da su ga dvojica pomoćnika skidala.Čuo ih je kako izviku‐ jubroj509.Šultenijedizaopogled, čitaojeuklasičnomdjeluetikecijepravilakako se jedu rakovi iribe. U maju je očekivao poziv roditelja svoje vjerenice i htio je da bude pripremljen. Dreer je ravnodušno ispisivao lične podatke i upoređivao ih sa prijavama blokova, četvrti mrtvac je bio opet politički. Berger ga prijavisam. On izgovoribrojneštoglasnije iprimjetidajeDreerpodigaopogled.Samdonese stva‐ ri mrtvaca stolu. Dreer ga pogleda.Berger mu namignu očima. Onda uze kliješta i džepnu lampu i naže se nad mrtvacem. Postigao je ono što je htio. Dreer je vjero‐ vao da je ime četvrtog – a ne trećeg, – bilo ime živoga, koji je u stvari bio zamije‐ njen.Tako je izgubio trag i ni u komslučaju ne bi ništamogao da izda. Vrata se otvoriše. Uđe Štajnbrener. Za njim su išli Brojer, nadzornik bunkera i šarfirer Niman. Štajnbrenerse nasmiješi Šulteu. „Smijenićemo te kad ovi mrtvaci budu proknjiženi. Veberovo naređenje!“ Šulte zaklopi knjigu. „Jesmo li došli dotle?“ zapita Dreera. „Ima još četiri leša.“ „Dobro.“ Štajnbrener se osloni o zid na kome su se vidjeli tragovi ugrebeni noktima za‐ tvorenika. „Samo završite! Imamo vremena. Onda pošaljite ovamo ovu petoricu kojisugoreubacivali.Imamozanjihjednoiznenađenje.“ „Da“,rečeBrojer.„Danasmijerođendan.“

„Ko je od vas broj 509?“ upita Goldštajn. „Zašto?“ „Menesuuputiliovamo.“ Bilo je veče iGoldštajn je sjednimtransportomod dvanaestorice drugih zatvo‐ renika stigao u Mali logor. „Levinski me šalje“, reče on Bergeru. „Jesi li u našoj baraci?“ „Nisam.Ubaraci 21.Užurbise nijemoglo drukčije izvesti.To semože kasnije promijeniti.Bilojekrajnjevrijemedaizmaknem.Gdjejebroj509?“ „Broj 509 više ne postoji.“ Goldštajn ga pogleda. „Mrtav ili sakriven?“ Bergerjeoklijevao.„Možešmuvjerovati“,rečebroj509,kojijesjediodonjega. „Levinskimijeonjemugovoriokadajeovdjebioposljednjiput.“ Obratise Goldštajnu. „Ja se sad zovem Florman. Šta ima novo? Već dugo vre‐ menanismoništaovamačuli.“ „Dugo? Dva dana.“ „To je dugo.Šta ima novo?Dođi ovamo prijeko.Ovdje niko nemože da prislu‐ škuje.“ Sjedošepostranioddrugih.„Sinoćsmoubloku6moglida slušamoradio-vijes‐ ti Engleske.Imalismo mnogo smetnji; ali jedna vijest je bila jasna.Rusi već bom‐ bardiraju Berlin.“ „Berlin?!“ „Da.“ „A Amerikanci i Englezi?“ „O tome nije bilo novih vijesti. Imali smo smetnji i morali smo biti oprezni. Rurska oblast je opkoljena, a onisu već daleko prekoRajne u Njemačkoj. To je si‐ gurno.“ Broj 509 je gledao kroz bodljikavu žicu iza koje je pod teškimkišnimoblacima tinjalo večernje crvenilo. „Kako sve to polako ide.“ „Polako? Ti to nazivaš polako? U jednoj godinisu njemačke armije protjerane izRusijedoBerlina iIzAfrikedoRura–a ti govoriš o sporosti.“ Broj 509 jemahao glavom. „Nemislimto. Ovdje je to polako. Za nas.Ito odje‐ danput,zarnerazumiješ?Jasamvećmnogogodinaovdje,alimiseovočininajspo‐ rije proljeće od svih. Sporo je, jer je teško iščekivati.“ „Razumijem.“Goldštajn se smješkao.Zubisumu bili bijelikao kreda na sivom licu. „Poznajemja to.Naročito noću kada čovjek nemože da spava i nema dovolj‐