Erich Maria Remarque - Ljubi bližnjega svoga

Ljubi bližnjega svoga . . . ERICH MARIA REMARQUE LIEBE DEINEN NÄCHSTEN

I DIO

I Kern se prene iz tamnog .grozničavog sna i stane prisluškivati. Bio je, poput svih progonjenih, odmah potpuno budan, napet i spreman da bježi. Dok je nepomično, uskim tijelom nagnutim naprijed, sjedio u krevetu, razmišljao je kako bi mogao pobjeći kada bi ulaz bio već zaposjednut. Soba se nalazila na četvrtom katu. Prozor bijaše okrenut prema dvorišnoj strani, ali nije bilo ni balkona ni izbočine s kojih bi se mogao doseći oluk na krovu. Dakle, preko dvorišta bijeg je bio nemoguć. Bijaše samo još jedan put: preko hodnika na tavan i dalje preko krova na susjednu kuću. Kern je pogledao na svijetleći brojčanik svog sata. Bilo je nešto iza pet. U sobi još bijaše mračno. Sivo i nejasno svjetlucahu u tami ponjave sa ostala dva kreveta. Poljak, koji je spavao kraj zida, hrkao je. Kern oprezno klizne iz kreveta i prišulja se vratima. U istom trenutku pomakne se čovjek koji je ležao u srednjem krevetu. „Nešto se dogodilo!“ šapnuo je. Kern ne odgovori, naslonio je uho na vrata i prisluškivao. Čovjek se uspravi i počne rovati po stvarima koje su visile na šipkama željeznog kreveta. Džepna lampa zasvijetli i uhvati svojim blijedim i drhtavim krugom svjetla dio smeđih, oljuštenih vrata i Kernov lik, koji je, raščupane kose, u zgužvanu rublju, prisluškivao kraj ključaonice. „Prokletstvo! Reci, što se dogodilo?“ šištao je čovjek u krevetu. Kern se uspravi. „Ne znam. Čuo sam nešto i probudio se.“ „Nešto! Što je to nešto, ti glupane?“ „Nešto dolje. Glasovi, koraci ili nešto slično.“ Čovjek ustane i priđe k vratima. Bio je obučen u žućkastu košulju, ispod koje su se vidjele, osvijetljene džepnom lampom, dvije snažne, dlakave i mišićave noge. Prisluškivao je neko vrijeme. „Otkada stanuješ ovdje?“ upitao je zatim. „Dva mjeseca.“ „Da li je za to vrijeme bila kakva racija?“ Kern zaniječe glavom. „Aha! Bit, će da nisi dobro čuo. Jedan sušanj čini se neki put kao udarac groma.” On posvijetli Kernu u lice. „Pa, da, tek dvadeset, zar ne? Emigrant?“ „Naravno.“ „Jesus Christus tso siem stalo“ — zahropta odjednom Poljak iz kuta. Čovjek u košulji upravi krug svjetla u smjeru glasa. Iz mraka se pojavi crna čupava brada sa široko otvorenim ustima, i razrogačene oči ispod gustih obrva.

,,Drž’ gubicu s tim tvojim Jesu Christo, Poljače“, režao je čovjek sa džepnom lampom. „Taj više ne živi. Pao je u punoj snazi kao ratni dobrovoljac.“ „Tso?” ..Eto, opet se čuje!“ Kern skoči iz kreveta. „Dolaze odozdo! Moramo preko krova!“ Drugi se okrene poput zvrka. Čulo se lupanje vratima i prigušeni glasovi. „Prokletstvo! Napolje! Poljski, napolje! Policija!“ On stigne svoje stvari s kreveta. „Znaš li put?“ upita Kerna. „Da. Desno, hodnikom! Gore, stepenicama iza slivnika!“ „Naprijed!“ Čovjek u košulji nečujno otvori vrata. „Matka boska!“ hroptao je Poljak. ,,Drž’ gubicu! Da nisi ništa izdao!” Čovjek otvori vrata. Kern i on šmugnu uskim, prljavim hodnikom. Trčali su tako tiho da su čuli kako kaplje slabo zavrnut pipac nad slivnikom. „Ovuda okolo!“ prošapta Kern, zaokrene iza ugla i potrči prema nečemu. Onda za tetura, ugleda neku uniformu i htjede natrag. U istom času dobije udarac po ruci. „Stanite! Gore ruke!“ zapovjedi netko iz tame. Kern pusti da mu stvari kliznu na pod. Njegova je ruka obamrla od udarca koji ga je pogodio u lakat. Čovjek u košulji izgledaše u prvi mah tako kao da bi se htio baciti na taj glas u tami. Ali tada pogleda cijev revolvera koji je drugi agent uperio u njegova prsa, i polako digne ruke. „Okreni se!“ zapovjedi glas. „Stanite kraj prozora!“ Obojica poslušaju. „Pogledaj što ima u tim traljama”, reče policajac s revolverom. Drugi je agent pregledavao odjeću koja je ležala na podu. „Trideset pet šilinga … jedna džepna lampa … lula … nožić… češalj za uši … to je sve.“ „Nikakvih isprava?“ „Nekoliko pisama ili nešto takva …“ „Pasoša nema?“ „Nema.“ „Gdje su vam pasoši?“ pitao je policajac s revolverom. „Nemam ga“, odvrati Kern. „Naravno!“ Policajac gume čovjeku u košulji revolver u leđa. ,,A ti? Treba te ekstra pitati, kurvin sine?“ Policajci pogledaše jedan drugoga. Onaj bez revolvera prasne u smijeh. Drugi

oblizne usta. „Vidi ti njega, kakav fin gospodin!“ reče polako. „Ekselencija! Bitanga! General Smrdljivac!“ On odjednom zamahne i udari čovjeka šakom u bradu. „Gore ruke!“ zaurla kad je drugi zateturao. Čovjek ga pogleda. Kern mišljaše kako još nikada nije vidio takav pogled. „Tebe mislim, ti seronjo!“ reče policajac. „No, hoćeš li? Ili da ti još jednom prodrmam mozak?“ „Nemam pasoša“, reče čovjek. „Nemam pasoša“, majmunisao je policajac. „Gospodin kurvin sin nema pasoša. Mogli smo to i misliti! Naprijed, ali brzo!“ Nekoliko policajaca trčalo je hodnikom. Naglo su otvarali vrata. Jedan s epoletama priđe. „Šta to imate ovdje?“ „Dvije ptičice koje su htjele odmagliti preko krova.“ Oficir je promatrao obojicu. Bio je mlad. Njegovo lice bijaše usko i blijedo. Imao je malen, pažljivo podrezan brk i mirisao je na kolonjsku vodu. Kern je poznavao taj miris. Bio je to Eau de Cologne 4711. Njegov je otac imao tvornicu parfema, i otuda mu je to bilo poznato. ,,S tom ćemo se dvojicom naročito pozabaviti“, reče poručnik. „Okove!“ „Da li je bečkoj policiji dopušteno da udara prilikom hapšenja?“ zapita čovjek u košulji. Oficir ga pogleda. „Kako se zovete?“ „Steiner. Josef Steiner.“ „On nema pasoša i prijetio nam je“, objasni policajac s revolverom. „Dopušteno je mnogo više nego što mislite“, reče oficir kratko. „Marš dolje!“ Obojica se obukoše. Policajac izvadi okove. „Dođite, mezimci! Tako. Sada već bolje izgledate. Pristaje kao po mjeri.“ Kern osjeti hladnoću čelika na svojim zglobovima. Bilo je to prvi put u njegovu životu da su ga okovali. Pri hodu ga okovi nisu mnogo smetali, ali mu se činilo kao da su okovali više nego samo njegove ruke. Napolju bijaše rano jutro. Pred kućom stajahu dva policajska kamiona. Steiner razvuče lice. „Pogreb prvog razreda! Otmjeno, zar ne, mali?“ Kern ne odgovori. Sakrio je okove pod kaput što je bolje mogao. Nekoliko je mljekara stajalo radoznalo na ulici. Na kućama preko puta prozori bijahu otvoreni. Iz tamnih otvara svjetlucala su lica nalik na tijesto. Neka je žena hihotala. Na kamionima je već bilo tridesetak uhapšenika. Bila su to otvorena i brza policijska kola. Većina ljudi penjala se bez ijedne riječi. Među njima bila je i vlasnica

kuće, debela, svijetlokosa žena pedesetih godina. Jedino je ona uzbuđeno negodovala. Prije nekoliko mjeseci pretvorila je veoma jeftino dva kata svoje ruševne kuće u neku vrstu pensiona. Ubrzo se počelo govorkati da se tamo može ilegalno spavati i da nije potrebna prijava na policiji. Kod žene stanovahu svega četiri ispravna stanara s pasošima i policijskom prijavnicom — jedan torbar, jedan lovac na štakore i dvije kurve. Ostali bi dolazili uveče kad bi postalo tamno. Gotovo svi bijahu emigranti i izbjeglice iz Njemačke, Poljske, Rusije i Italije. „Naprijed, naprijed!“ reče poručnik stanodavki. „Sve ćete to moći objasniti na policiji. Tamo će biti dovoljno vremena za to.“ „Protestiram!“ vikala je žena. „Protestirajte vi samo koliko želite. Sada ćete poći s nama.“ Dva policajca prihvatiše ženu ispod ruke i podigoše je na kamion. Poručnik se okrene Kernu i Steineru. „Tako, sada ova dvojica. Na njih naročito pripazite.“ „Merci“, reče Steiner i popne se. Kern pođe za njim. Kamioni krenuše. „Do viđenja!“ vrištao je s prozora jedan ženski glas. „Umlatite tu emigrantsku bandu!“ zaurlao je neki čovjek za njima. „Uštedjet ćete na hrani. Heil Hitler!“ * Kamioni su vozili prilično brzo, jer ulice bijahu još gotovo prazne. Nebesa iza kuća uzmakoše; bijaše vedrije, prostranije i prozirno plavo, ali uhapšenici stajahu mrki na kolima, kao vrbe na jesenjoj kiši. Nekoliko policajaca jelo je sendviče. Iz plosnatih limenih boca pili su kavu. U blizini Franz-Josefova mosta prelazio je ulicom neki auto natovaren povrćem. Kamioni su usporili i onda ponovo pojurili. U istome času popeo se jedan od uhapšenika preko ruba ograde drugih kola i skočio. Pao je koso na blatobran, zapleo se u kaput i muklo udario o pločnik. „Zaustavite! Za njim!“ viknuo je zapovjednik. „Pucajte ako pokuša pobjeći.“ Kola su se naglo zaustavila. Policajci jurnuše dolje. Potrčali su do mjesta gdje je čovjek pao. Šofer se okrenuo i kad je vidio da čovjek ne bježi krenuo je kolima polako natrag. Čovjek je ležao na leđima. Zatiljkom je udario o kamen i sada je ležao u prostranom kaputu, raširenih ruku i nogu, poput velikog, oborenog šišmiša. „Dovedite ga gore“, vikne poručnik. Policajci su se sagnuli. Zatim se jedan uspravi. „Mora da je nešto slomio. Ne može ustati.“

„Naravno da ne može ustati. Dignite ga!“ „Dajte mu pošteno nogom, onda će već doći k sebi“, reče lijeno policajac koji je udario Steinera. Čovjek je uzdisao. „On stvarno ne može ustati“, rekao je drugi. „I glava mu krvari.” „Prokletstvo!“ Zapovjednik siđe. „Da se nijedan od vas nije maknuo!“ viknuo je uhapšenicima. „Prokleta bunda! Čovjek ima s vama samo neprilika!“ Kola su stajala kraj unesrećenog. Kern ga je odozgo mogao dobro vidjeti. Poznavao ga je. Bio je to suhonjav poljski Židov, rijetke sive brade. Spavao je s njim nekoliko puta. On se jasno sjećao starog čovjeka kako je rano ujutro, s molitvenim remenjem preko ramena, stajao kraj prozora njišući tijelom amo-tamo. Trgovao je pamučnim predivom, opasačima i koncem, bio je već tri puta protjeran iz Austrije. „Ustanite! Naprijed!“ zapovjedi oficir. „Zašto skačete iz kola? Previše na grbači, ha? Krao ili tko zna šta još!“ Stali je čovjek micao usnama. Njegove oči, široko otvorene, gledale su poručnika. „Šta?“ upita on. „Da li je nešto rekao?“ „On kaže da nije ništa skrivio.“ „To kaže svaki. Ali što da sada učinimo s njim? Šta mu je zapravo?“ „Trebalo bi otići po liječnika“, javi se Steiner iz kamiona. „Šutite!“ procijedi poručnik nervozno. „Gdje da nađemo liječnika u ovo vrijeme? On ipak ne može toliko dugo ležati na cesti. Kasnije će govoriti da smo ga mi tako udesili. Za sve je policija kriva!“ „Trebalo bi ga odvesti u bolnicu“, reče Steiner. „I to što prije!“ Oficir se zbuni. Tek je sada vidio da je čovjek teško ranjen i zbog toga je potpuno zaboravio da ušutka Steiner a. „Bolnica! Tamo ga neće tako jednostavno primiti. Potrebna je uputnica. Ja ne mogu sam odlučiti. Moram ga prije odvesti na raport.“ „Odvezite ga u Židovsku bolnicu”, reče Steiner. „Tamo primaju bez uputnice i raporta. Čak i bez novaca.“ Poručnik je buljio u njega. „Odakle vi to znate, vi…?“ „Trebalo bi ga odvesti na stanicu za prvu pomoć“, predloži jedan od policajaca. „Tamu je uvijek neki bolničar ili liječnik. Oni će znati što treba da se čini. Tako ćemo ga se i mi otarasiti.“ Poručnik se odlučio. „Dobro, podignite ga! Odvest ćemo ga na stanicu za spašavanje. Jedan od vas ostat će tamo s njim. Prokleta svinjarija!“

Policajci su podigli čovjeka. Stenjao je i postao veoma blijed. Polegli su ga na pod kamiona. Trgnuo se i otvorio oči. Sjajile su neprirodno na upalom licu. Poručnik se ugrize za usne. „Takva glupost! Skakati dolje, tako star čovjek. Naprijed, vozite polagano!“ Pod glavom ranjenika lagano se stvarala lokva krvi. Kvrgavi prsti zagreboše po drvenom podu kamiona. Iza usana, koje su se lagano povukle, ugledaše se zubi. Izgledalo je kao da se iza sablasno zasjenjene maske bola smije netko drugi, bezglasno i podrugljivo. „Šta kaže?“ zapita poručnik. Policajac je ponovo klečao kraj starca i čvrsto mu držao glavu kad bi se kola zatresla. „Kaže da je htio k svojoj djeci. Sada će gladovati“, protumači on. „Ah, glupost! Neće gladovati. A gdje su sada?“ Policajac se sagne. „Neće da kaže. Boji se da će biti izručeni. Nemaju dozvole boravka.“ „To su fantazije. Šta kaže sada?“ „Kaže da mu oprostite.“ „Šta?“ zapita poručnik iznenađeno. „Kaže da mu oprostite zbog neprilika što ih čini.“ „Oprostiti? Šta li mu je to sada?“ Tresući glavom oficir je promatrao čovjeka na podu. Kola su stala pod stanicom za prvu pomoć. „Unesite ga unutra!“ naredi poručnik. „Ali pažljivo. Vi, Rohde, ostat ćete kraj njega dok ja budem telefonirao.“ Unesrećenog su podigli. Steiner se sagnuo. „Mi ćemo naći tvoju djecu. Pomoći ćemo im”, reče on. „Možeš li razumjeti, stari?“ Židov je zatvorio oči i otvorio ih ponovo. Zatim su ga tri policajca odnijela u kuću. Njegove su rake visile i vukle se mlohavo pločnikom kao da su već bez života. Nakon nekog vremena vrate se policajci i popnu se u kola. „Da li je još nešto rekao?“ zapita poručnik. „Ne. Lice mu je već sasvim zeleno. Ako je to kičma, neće više dugo trajati.“ „Jedan čifut manje“, reče policajac koji bijaše udario Steinera. „Oprostiti“, mrmljao je poručnik. „Tako nešto! Čudni ljudi…“ „Osobito u ova vremena“, reče Steiner. Poručnik se uspravi. „Držite gubicu, vi, boljševik!“ urlao je. „Izbit ćemo vam već iz glave te vaše drskosti!“ * Doveli su uhapšenike na policijsku stanicu u Elisabethpromenade. Steineru i Kernu skinuše okove i odvedoše ih k ostalima u neku veliku polumračnu prostoriju. Većina je šuteći sjedila uokolo. Bili su navikli da čekaju. Samo je debela plava

gazdarica i dalje jadikovala. Oko devet sati stadoše odvoditi jednoga za drugim. Kerna su doveli u neku sobu u kojoj su se nalazila dva policajca, jedan pisar u civilu, poručnik i neki stariji policijski kapetan. On je sjedio na drvenoj stolici i pušio cigaretu. „Lični podaci“, reče čovjeku kod stola. Pisar bijaše mršav, bubuljičav čovjek, nalik na haringu. „Ime?“ zapitao je začudno dubokim glasom. „Ludwig Kern.“ „Rođen?“ „30. studenog 1914. u Dresdenu.“ „Dakle, Nijemac?“ „Ne. Bez državljanstva. Izgubio sam građanska prava.“ Kapetan ga pogleda. „S dvadeset i jednom? Šta ste to učinili?“ „Ništa. Moj otac je izgubio građanska prava. Kako sam tada bio maloljetan, izgubio sam ih i ja.“ „Zbog čega vaš otac?“ Kern je šutio neko vrijeme. Jedna godina emigracije naučila ga je da pazi na svaku svoju riječ. „Bio je nepravedno obijeđen kao politički nepouzdan“, reče napokon. „Židov?“ upita pisar. „Moj otac. Majka ne.“ „Aha!“ Kapetan strese pepeo cigarete na pod. „Zašto niste ostali u Njemačkoj?“ „Oduzeli su nam pasoše i prognali nas. Da smo ostali, bili bismo zatvoreni. Ako već treba da budemo zatvoreni, više volimo da to bude u nekoj drugoj zemlji.“ Kapetan se suho nasmijao. „Mogu to razumjeti. Kako ste prešli granicu bez pasoša?“ „Na češkoj granici nije bilo velikog prometa u to vrijeme, i bijaše dovoljna jednostavna potvrda o stanovanju. Tu smo potvrdu još imali i mogli smo ostati tri dana u Čehoslovačkoj.“ ,,A kasnije?“ „Dobili smo dozvolu boravka na tri mjeseca. Onda smo morali otići.“ „Koliko ste već u Austriji?“ „Tri mjeseca.“ ,,A zbog čega se niste javili policiji?“

„Jer bih odmah bio izagnan.“ „No, no!“ Kapetan udari dlanom po naslonu stolice. „Kako to znate tako tačno?“ Kern je prešutio da su se on i njegovi roditelji, kad su prvi put prešli austrijsku granicu, odmah prijavili policiji. Vratili su ih isti dan natrag preko granice. Kad su ponovo došli, više se nisu javili. „Zar to nije istina?“ upitao je. „Vi ovdje nemate ništa da pitate, morate samo odgovarati“, reče pisar grubo. „Gdje su sada vaši roditelji?“ upita kapetan. „Moja se majka nalazi u Mađarskoj. Tamo su joj dali dozvolu boravka, jer je porijeklom iz Mađarske. Oca su uhapsili i protjerali dok ja nisam bio u hotelu. Ne znam gdje je sada!“ „Šta ste po zanimanju?“ „Bio sam student.“ „Od čega ste živjeli?“ „Imam nešto novaca.“ „Koliko?“ „Dvanaest šilinga imam ovdje. Ostalo kod znanaca.“ Kern nije imao više nego tih dvanaest šilinga. Zaradio ih je trgujući sapunom, parfemom i kolonjskom vodom. Da je to priznao, kaznili bi ga zbog nedopuštenog trgovanja. Kapetan ustane i zijevne. „Jesmo li gotovi?“ „Jedan je još dolje“, reče pisar. „Uvijek isto. Mnogo vike nizašto.“ Kapetan iskosa pogleda poručnika. „Sami ilegalci. Ne izgleda kao komunistička zavjera. Zar ne? Tko je prijavio?“ „Netko tko također vodi sličnu spilju. Samo — stjeničavu“, reče pisar. „Poslovna zavist, vjerojatno.“ Kapetan se nasmije. Zatim opazi da je Kern još u sobi. „Odvedite ga dolje. Znate već što treba da dobije: četrnaest dana zatvora i onda izgon.“ On zijevne još jednom. „No, sada idem na gulaš i pivo.“ * Kerna su odveli u ćeliju manju od prijašnje. Unutra je, osim njega, bilo još pet uhapšenika; među njima je bio i Poljak s kojim je spavao u sobi. Poslije petnaest minuta doveli su i Steinera. Sjeo je pokraj Kerna. „Prvi put u kištri, mali?“ Kern kimne glavom. „I? Osjećaš se kao ubica, zar ne?“ Kern razvuče usne. „Otprilike. Zatvor — o tome imam još otprije neke predodžbe.“

„Ovo nije zatvor“, pouči ga Steiner. „To je pritvor. Zatvor dolazi kasnije.“ „Jesi li već bio unutra?“ „Da! Prvi put je teško. Kasnije više nije. Naročito nije zimi. Barem te ostavljaju na miru za to vrijeme. Čovjek bez pasoša je leš na dopustu. Ne preostaje mu drugo nego da se ubije.“ ,,A s pasošem? S pasošem također nećeš dobiti vani uputnicu za rad!“ „Naravno da nećeš. S njim imaš pravo da mirno skapaš od gladi. Ne kao bjegunac, a to je već mnogo.“ Kern je buljio pred sebe. Steiner ga udari po ramenu. „Gore glavu, baby! Ipak si toliko sretan što živiš u dvadesetom stoljeću — stoljeću kulture, napretka i čovječnosti.” * „Zar ovdje ne daju ništa za jelo?“, upita neki ćelavi čovječuljak koji je sjedio na krevetu u kutu. „Čak ni kave?“ „Treba samo da pozvonite konobaru“, odgovori Steiner. „Neka donese jelovnik. Ovdje možete dobiti četiri menua. Kaviar a discretion, razumije se.“ „Jelo frlo loše ovdje“, reče Poljak. „Ah, tu je naš Jesu Christo!“ Steiner ga je s interesom promatrao. „Jesi li ti profesional?“ „Frlo loše”, ponavljao je Poljak. „I tako malo.“ „O bože!“, reče ćelavko iz kuta. ,,A ja imam pečeno pile u kovčegu. Kad će nas samo pustiti napolje?“ „Za četrnaest dana“, odvrati Steiner. „To je uobičajena kazna za emigrante koji nemaju dokumente. Zar ne, Jesu Christo? Tebi će to biti poznato!“ „Četrnaest dana“, potvrdi Poljak. „Ili tulje. Jelo frlo malo. Frlo loše. Rijetka juha.“ „Prokletstvo! Za to će vrijeme pile sagnjiti.“ Ćelavko je uzdisao. „Moj prvi poulet u dvije godine. Ušteđenu paru po paru. Htio sam ga jesti danas u podne.“ „Čekajte do večera s vašom boli“, reče Steiner. „Onda ćete moći zamisliti da ste ga pojeli, i bit će vam lakše.“ „Sto? Kakve to gluposti govorite?“ Čovjek uzbuđeno pogleda Steinera. „To da bude jedno te isto, vi blebetalo? Iako ga nisam pojeo? Osim toga, ostavio bih jedan batak i za sutra ujutro.“ „Čekajte onda do sutra u podne.“ „Za mene to ne loše“, umiješa se Poljak. „Nikad ne jedem poulet.“ „Tebi i ne može biti tako loše. Ne leži tebi pečen u kovčegu“, grdio je čovjek iz kuta.

„Kad bih imao, ne loše. Nikad ga ne jedem! Ne podnosim poulet. Bljujem nakon toga.“ Poljak je izgledao veoma zadovoljan. Gladio je bradu. „Za mene ne loše, taj poulet!“ „Čovječe božji, to nikog ne zanima!“ vikne ćelavko ljutito. „Kad bi poulet ovdje — ja ga ne jeo!“ objavi Poljak trijumfalno. „Gospode bože! Jeste li čuli nešta takva!“ Vlasnik kokoške u kovčegu stavi očajno ruke na oči. „Njega za pečenim pouletom vjerojatno ne bi zaboljela glava“, reče Steiner. „Tu je naš Jesu Christo neranjiv. On je Diogen pečenih pilića. A kako stoji stvar s piletinom u juhi?“ „Također ne“, objasni odlučno Poljak. ,,A pileći paprikaš?“ „Uopće ne kokoš!“ Poljak je blistao. „Poludjet ću!“ tulio je izmučeni vlasnik pouleta. Steiner se okrene. ,,A jaja, Jesu Christo? Kokošja jaja?“ Blistanje prestade. „Jajašca, da! Jajašca rado!“ Blijesak čežnje okružio je raščupanu bradu. „Frlo rado.“ „Hvala nebesima! Napokon jedina rupa u savršenstvu!“ „Jajašca frlo rado“, potvrđivao je Poljak. „Četiri komada, šest komada, dvanaest komada. Šest kuhanih, ostalo pečeno. S pečenim krumpirićima. Pečeni krumpirići sa slaninom.“ „Ne mogu to više slušati! Raspni te ga na križ, tog proždrljivog Krista“, divljao je pile u kovčegu. „Gospodo moja“, reče neki topli bas s ruskim akcentom „Čemu tolika uzbuna zbog jedne iluzije. Uspjelo mi je da spasim bocu votke. Mogu li ponuditi? Votka grije sroe i smiruje dušu.“ Rus otčepi bocu, otpije malo i pruži Steineru. Ovaj popije gutljaj i doda Kernu. Kern otkloni. „Pij, baby“, reče Steiner. „Pristaje ovamo. Moraš naučiti.“ „Votka frlo dobro!“ potvrdio je Poljak. Kern otpije gutljaj i pruži bocu Poljaku, koji je spretno izvrne u grlo. „Sve će popiti, taj fetišist jaja!“ režao je čovjek s pouletom i istrgne mu bocu. „Nije ostalo mnogo“, reče žalosno Rusu pošto je iskapio. „Ne smeta ništa“, branio se Rus. „Najkasnije do večeri, i bit ću pušten.“ „Jeste li sasvim sigurni?“ upita Steiner. Rus se malo nakloni. „Gotovo bih rekao, na žalost. Kao Rus imam Nansemov

pasoš.“ „Nansenov pasoš!“ ponovi Poulet s poštovanjem. „Onda, naravno, pripadate aristokraciji beskućnika.“ „Zao mi je što i vi niste dotle došli“, reče Rus uljudno. „Bili ste prvi“, odgovori Steiner. „Svijet vas je uveliko žalio. Nas još samo malo. Žale nas: ali mi smo na teret i ne vole nas.“ Rus slegne ramenima. Zatim pruži bocu posljednjem čovjeku u ćeliji, koji je dotada šutke sjedio. „Molim, gucnite i vi malo.” „Hvala“, reče čovjek odmahnuvši rukom. „Ja ne pripadam vama.“ Svi ga pogledaše. „Ja imam pasoš, domovinu, radnu dozvolu i dozvolu boravka.“ Svi su šutjeli. „Oprostite što vas pitam“, reče Rus nakon nekog vremena, oklijevajući. „Zbog čega ste onda ovdje?“ „Zbog svoje profesije“, odgovori čovjek oholo. „Ja nisam bjegunac koji je dopirio bez isprava. Ja sam pošten džepar i varalica na kartama, i imam sva građanska prava.“ * U podne su imali rijetku grahovu juhu bez graha. Uveče isto, ovaj put to se zvalo kava, i uz to komad kruha. U sedam sati otvoriše se vrata. Došli su po Rusa, kao što je on i predvidio. Rus se oprosti kao od starih prijatelja. „Za četrnaest dana pogledat ću u kavanu Sperler“, reče Steineru. „Možda ćete onda već biti tamo, a ja ću valjda dotle nešto znati. Do viđenja!“ U osam sati bio je punopravni građanin i kartaški varalica zreo da se pridruži. Izvadio je kutiju cigareta i ponudio ostalima. Svi su pušili. U sumraku, uz žar zapaljenih cigareta, ćelija je poprimila nešto prisno. Džepar je pričao kako istražuju da li je on u posljednjih pola godine učinio kakav coup 1 . On ne vjeruje da će nešto pronaći. Zatim predloži da se kartaju te vješto izvuče iz kaputa paketić karata. Postalo je tamno, a električnog svjetla nije bilo. Varalica je to očekivao, i on ponovo, kao nekim čudom, stvori svijeću i šibice. Svijeću su zalijepili na izbočinu zida. Svijetlila je mutno i treperavo. Poljak, Poulet i Steiner primakoše se jedan drugome. „Igramo bez novaca, ne?“ reče Poulet. „Naravno.“ Varalica se smijao. „Nećeš li s nama?“ upita Steiner Kerna. „Ne znam kartati.“

„Treba da naučiš, baby. Kako ćeš provoditi večeri?“ „Sutra, danas neću.“ Steiner se okrene. Slabo svjetlo urezalo je duboke bore na njegovu licu. „Nešto nije u redu?“ Kern zatrese glavom. „Ne, malo sam umoran. Leći ću ovamo na krevet.“ Varalica je već miješao karte. Bio je veoma spretan, i snopići su strelovito i šušteći ulazili jedan u drugi. „Tko dijeli?“ upita Poulet. Punopravni građanin podijeli karte. Poljak izvuče devetku, Poulet damu, Steiner i varalica svaki po jednog asa. Varalica brzo pogleda. „Sječem.“ Povukao je. Ponovo jedan as. Onda se nasmije i pruži snopić Stein eru. Ovaj namjerno okrene najdonju kartu — tref as. „Kakav slučaj!“ Poulet se smijao. Varalici nije bilo do smijeha. „Odakle poznajete taj trik?“ upita zaprepašćeno Steinera. „Jeste li iz struke?“ „Ne, amater. Zbog toga se dvostruko radujem priznanju stručnjaka.“ „Nije to!“ Varalica ga pogleda. „Taj trik potječe, naime, od mene.“ „Ah tako!“ Steiner zgužva cigaretu. „Naučio sam ga u Budimpešti. U zatvoru prije nego što su me izručili. Od nekog Katschera.“ „Katscher! Sada razumijem!“ Varalica odahne. „Otuda dakle! Katscher je moj učenik. Vi ste to dobro naučili.“ „Da“, reče Steiner. „Svašta se usput može naučiti.“ Varalica mu pruži karte i ispitujući pogleda plamen svijeće. „Svjetlo je slabo — ali mi, naravno, igramo samo zbog razonode, zar ne, gospodo moja? Pošteno …“ * Kern je legao na krevet i zatvorio oči. Bio je pun neke maglovite, sive žalosti. Od jutrošnjeg preslušavanja neprestano je morao misliti na svoje roditelje — prvi put nakon dugog vremena. Vidio je pred sobom oca kada se bio vratio iz policije. Neki ga je konkurent prijavio Gestapou kao čovjeka opasna po državnu sigurnost, da bi na taj način; upropastio njegovu malu radionicu medicinskih sapuna, parfema i kolonjske vode i kupio je kasnije u bescjenje. Taj je plan uspio kao i tisuće drugih u ono vrijeme. Nakon šest tjedana pritvora vratio se Kernov otac potpuno slomljen. O tome nije nikada govorio, ali je prodao radionicu konkurentu za upravo smiješnu cijenu. Ubrzo nakon toga dobiše izgon i tada započe beskonačan bijeg. Iz Dresdena u Prag, iz Praga u Brno, otuda noću preko granice u Austriju — slijedeći dan prebačeni od policije natrag u Češku — nekoliko dana kasnije ponovo ilegalno preko granice u

Beč — majci je ruka bila slomljena te noći u šumi i nevješto učvršćena s dvije grane — iz Beča u Mađarsku, nekoliko tjedana kod majčine rodbine… Zatim opet policija; rastanak s majkom, kojoj su dopustili da ostane jer je bila mađarskog porijekla — ponovo granica; ponovo Beč — bijedno pokućarenje sapunom, toaletnom vodom, naramenicama i vezicama za cipele—neprekidni strah od prijave — večer kada se otac više nije vratio — mjesecima sam, od jednog skrovišta do drugog. Kern se okrene. Pri tom udari o nekog. Onda otvori oči. Na krevetu pored njega ležao je kao crni svežanj u tami posljednji stanar ćelije, čovjek pedesetih godina, koji se gotovo čitav dan nije ni pomaknuo. „Oprostite“, reče Kern. „Nisam vas vidio…“ Čovjek ne odgovori. Kern primijeti da su mu oči otvorene. Poznavao je takvo stanje; usput je to često viđao. Najbolje je ostaviti ga na miru. „Prokletstvo!“ poviče najednom Poulet iz kartaškog ugla. „Ja vol! Ja nečuveni vol!“ „Kako?“ upita mirno Steiner. „Herc dama je bila dobro odigrana!“ „Ne mislim na to! Rus je zapravo mogao da mi pošalje poulet! Bože, ja glupi vol! Ja zaista šašavi vol!“ Pogleda oko sebe kao da je svijet propao. Kern odjednom primijeti da se smije. Nije se htio smijati, ali se više nije mogao savladati. Smijao se tako da se sav tresao, a da nije znao zašto. Nešto se u njemu smijalo i izmiješalo sve — žalost, prošlost i sve misli. „Šta se dogodilo, baby?“ upita Steiner i pogleda ga. „Ne znam. Smijem se.“ „Uvijek je dobro smijati se!“ Steiner izvuče pik kralja i oduzme siguran štih Poljaku, koji ostade bez riječi. Kern posegne za cigaretom. Sve mu se odjednom učini sasvim jednostavno. Odluči da sutra nauči da karta; imao je čudan osjećaj kao da ta odluka mijenja čitav njegov život.

II Nakon pet dana puste varalicu. Nisu mogli pronaći ništa protiv njega. Steiner i on rastadoše se kao prijatelji. Varalica je sve svoje vrijeme upotrijebio na to da kod Steinera usavrši metodu svog učenika Katschera. Na rastanku mu pokloni karte, i Steiner počne da uči Kerna. Objasnio mu je skat, jass, tarok i poker; — skat za emigrante; jass za Švicarsku, tarok za Austriju, a poker za sve ostale slučajeve. Poslije četrnaest dana pozovu Kerna. Narednik ga odvede u sobu u kojoj je sjedio neki stariji čovjek. Kernu se soba učini strahovito velikom i tako svijetlom da je morao žmirkati; već bijaše navikao na ćeliju. „Vi ste Ludwig Kern, bez državljanstva, student rođen 30. studenog 1914. u Dresdenu?“ upita čovjek ravnodušno i pogleda neki papir. Kern kimne. Nije mogao govoriti. Grlo mu je najednom postalo suho. Čovjek pogleda. „Da“, reče Kern promuklo. „Zadržali ste se u Austriji neprijavljeni i bez dokumenata…“ Čovjek je brzo nastavio da čita zapisnik. „Osuđeni ste na četrnaest dana zatvora, koje ste odležali. Dobivate izgon iz Austrije. Svaki je povratak kažnjiv. Ovdje je sudska odluka o izgonu. A ovdje treba da potpišete da ste se upoznali s odlukom o izgonu i da znate da je svaki povratak kažnjiv. Tu, desno.“ Čovjek upali cigaretu. Kern je kao prikovan gledao spužvastu ruku s debelim žilama, koja je držala šibicu. Taj će čovjek za nekoliko sati zatvoriti svoj pisaći stol i poći na večeru, poslije će možda igrati tarok i popiti nekoliko čaša mladog vina, oko jedanaest će zijevnuti, platiti račun i reći: „Umoran sam. Idem kući. Spavati.“ U isto vrijeme ležat će mrak gusto nad poljima i šumama kraj granice, tama, tuđina, strah i u tome, izgubljen, sam, posrćući od umora, pun čežnje za ljudima i straha pred njima, ta sitna, treptava iskra života — Ludwig Kern. I sve to zbog toga što njega i tog činovnika iza pisaćeg stola, umorna od dosade, razdvaja komad papira nazvan pasoš. Njihova je krv imala jednaku tempera turu, njihove oči istu građu, njihovi živci odgovarali su na iste podražaje, njihove misli putovale istim putanjama — pa ipak ih je dijelio ponor, ništa za njih ne bijaše isto, užitak jednome bio je muka drugome’, bijahu vlasnik i izgnanik, a ponor koji ih je razdvajao bio je samo papirić na kome ne bijaše ništa osim imena i nekoliko nevažnih podataka. „Ovdje desno“, reče činovnik. „Ime i prezime.” Kern se svlada i potpiše. „Na koju granicu želite da vas odvedemo?“ upita činovnik. „Na češku.“

„Dobro. Polazimo za sat vremena. Netko će vas odvesti tamo.“ „Imam još nekoliko stvarčica u kući gdje sam stanovao. Mogu li prije otići po njih?“ „Kakve stvarčice?“ „Kovčeg s rubljem i još neke sitnice.“ „Dobro. Recite to agentu koji će vas voditi na granicu. Možete ići.“ Narednik otprati Kerna dolje i odvede Steinern. „Što je bilo?“ upita Poulet radoznalo. „Pustit će nas za sat vremena.“ „Jesus Christus!“ reče Poljak. „Znači, opet počinje sranje.“ „Da li bi htio ostati ovdje?“ upita Poulet. „Kad jelo bolje i malo namještenje kao sluga — rado.“ Kam izvadi maramicu i očisti odijelo koliko je bolje mogao. U tih četrnaest dana sasvim je zaprljao košulju. On odvrne manžete. Čuvao ih je cijelo vrijeme. Poljak ga je promatrao. „Za godinu-dvije to ti sasvim svejedno“, prorokovao je. „Kamo ćeš ti otići?“ upita Poulet. „U Čehoslovačku. A ti? U Mađarsku?“ „Švicarska. Predomislio sam se. Pođi sa mnom. Odande ćemo se prebaciti preko granice u Francusku.“ Kern strese glavom. „Ne, nastojat ću da dođem do Praga.“ Nekoliko minuta kasnije dovedu Steinera. „Znaš li kako se zove policajac koji me udario u lice prigodom hapšenja?“ upita Kerna. „Leopold Schafer. Stanuje u Trautenaugasse broj 27. Pročitali su to iz zapisnika. Naravno, ne to da me udario. Samo to da sam mu zaprijetio.“ On pogleda Kerna. „Vjeruješ li da ću zaboraviti to ime i tu adresu?“ „Ne“, reče Kern. „Sigurno nećeš.“ „I ja mislim tako.“ Jedan agent dođe po Kerna i Steinera. Kern bijaše uzbuđen. Pred vratima nehotice zastane. Slika koju je ugledao udarila je o njegovo čelo poput blagog južnog vjetra. Nebo bijaše modro i malo sumračno, crepovi su blistali nad kućama u posljednjem sunčanom sjaju, Dunav je svjetlucao, a ulicama su se kroz gomile prolaznika provlačili blještavi autobusi. Grupa djevojaka u svijetlim haljinama prošla je brzo, smijući se, pored njih. Kern mišljaše da još nikada nije vidio nešto tako lijepo. „Naprijed, idemo“, reče agent. Kern se trgne. Postiđeno se pogleda. Primijetio je da ga neki prolaznik promatra ispitujući i bez ustručavanja.

Prolazili su ulicama, agent bijaše između njih. Pred kavanama stajahu stolovi i stolice puni radosnih i brbljavih ljudi. Kern pogne glavu i požuri. Steiner ga pogleda i osmjehne se dobroćudno. „No, mali, nije to za nas? To ovdje.“ „Ne!“ odvrati Kern i stisne usnice. Došli su do pensiona. Gazdarica ih je dočekala ljutito i sažalno u isti mah. Donijela je njihove stvari. Ništa nije nedostajalo. Još u ćeliji Kern je bio odlučio da će obući čistu košulju, ali sada, nakon što je prošao ulicama, ne učini to. Uze razvaljen kovčeg pod ruku i zahvali gazdarici. ,,Žao mi je što ste imali neprilika“, reče on. Gazdarica mahne rukom. „Samo neka vam bude dobro. I vama, gospodine Steineru. Kamo ćete sada?“ Steiner odmahne neodređeno. „Kuda i svi pogranični štakori. Od grma do grma.“ Gazdarica je časak stajala neodlučno. Zatim odrešito korakne prema zidnom ormariću od orahovine, izrađenom u obliku srednjovjekovnog zamka. „Popijte još po jednu prije puta.“ — Ona izvadi bocu i tri čaše te natoči. „Šljivovica?” upita Steiner. Ona kimne i ponudi agenta. Ovaj obriše brkove. „Mi, konačno, činimo samo svoju dužnost“, objasnio je. „Naravno!“ Gazdarica mu ponovo napuni čašu. „Zašto ne pijete?“ upita Kerna. „Ne mogu. Na tako prazan želudac …“ „Ah, tako!“ Gazdarica ga ispitljivo pogleda. Njeno hladno, spužvasto lice postane odjednom toplije. „Bože moj, ta on još raste“, mrmljala je. „Franzi“, poviče ona. „Jedan sendvič!“ „Hvala, ne treba“, pocrvenje Kern. „Nisam gladan.“ Konobarica donese velik komad kruha sa šunkom. „Nemojte se ustručavati“, reče gazdarica. „Jedite.“ „Hoćeš li pola?“ upita Kern Steinera. „Previše mi je.“ „Ne brbljaj! Jedi!“ odvrati Steiner. Kern pojede sendvič i popije čašu šljivovice. Zatim se oproste. Odvezli su se tramvajem. Kern najednom postade veoma umoran. Uspavljivalo ga je drndanje kola. Vidio je kao u snu kako prolaze kuće, tvornička dvorišta, ulice, vrtne restauracije s visokim orahovim stablima, livade, polja i blagi, plavi sumrak večernji. Bio je sit i kao opijen. Njegove misli postaše nejasne i izgubiše se u snovima — o bijeloj kući, okruženoj rascvjetanim kestenima, o izaslanicima u svečanim odijelima, koji ga obavještavaju da je postao počasni građanin, o diktatoru u uniformi, koji ga plačući i na koljenima moli za oproštenje. Kad su stigli do carinarnice bio je već gotovo mrak. Agent ih preda stražarima i vrati se odmjerenim koracima kroz sumrak boje jorgovana. „Još je prerano“, reče carinik koji je otpravljao automobile. „Najbolje će biti oko

devet i po.“ Kern i Steiner sjednu na klupu pred vratima i promatrahu automobile. Nakon nekog vremena iziđe drugi carinik. On ih odvede putem desno od carinarnice. Prolazili su poljima koja su mirisala na zemlju i rosu, pokraj nekoliko kuća s osvijetljenim prozorima i malenog šumarka. Nakon nekog vremena činovnik zastane. „Pođite ovuda dalje, lijevom stranom, da bi vas grmlje sakrilo, sve dok ne stignete do Morave. Sada nije duboka. Lako ćete je pregaziti.“ Obojica pođoše. Bilo je veoma tiho. Nakon nekog vremena Kern se okrene. Crni lik agenta ocrtavao se na horizontu. Promatrao ih je. Oni pođoše dalje. Na obali su se svukli. Smotali su odijela i prtljagu u svežnjeve. Voda bijaše močvarna i svjetlucala se smeđe i srebrno. Na nebu bijahu zvijezde i oblaci, a mjesec bi se samo pokatkad pojavio. „Ja idem prvi“, reče Steiner. „Viši sam nego ti.“ Gazili su kroz rijeku. Kern osjeti kako voda raste uz njegovo tijelo, hladno i tajanstveno, kao da ga nikada više neće napustiti. Steiner je oprezno i polako tapkao pred njim. Nad glavom je držao ranac i odijelo. Njegova široka ramena bijahu bijela i obasjana mjesečinom. U sredini rijeke zastane i okrene se. Kern je stajao odmah iza njega. On se nasmije i kimne glavom. Ispeli su se na susjednu obalu i na brzu ruku osušili maramicama. Zatim su se obukli i pošli dalje. Nakon nekog vremena Steiner stane. „Sada smo preko granice“, reče on. Njegove oči bijahu svijetle i gotovo staklene. On pogleda Kerna. „Da li drveće drukčije raste? Miriše li vjetar drukčije? Nisu li to iste zvijezde? Da li ljudi na drugi način umiru?“ „Ne“, reče Kern. „To ne. Ali ja se osjećam drugačije.“ Sjeli su ispod neke stare bukve, gdje bijahu dovoljno zaklonjeni. Pred njima se spuštala livada. U daljini su sjala svjetla nekog slovačkog sela. Steiner odveže ranac da potraži cigarete. Pri tom pogleda Kernov kovčeg. „Mislim da je ranac praktičniji nego kovčeg. Ne upada toliko u oči. Smatraju te neopasnom pticom selicom.“ „Ptice selice također pregledavaju“, odgovori Kern. „Pregledavaju sve što je nalik na siromaha. Auto bi bio najbolji.“ Zapalili su cigarete. „Za sat vremena vratit ću se“, reče Steiner. ,,A ti?“ „Pokušat ću da dođem do Praga. Policija je tamo bolja. Nije teško dobiti dozvolu boravka na nekoliko dana, a onda se treba snaći. Možda ću naći oca i on bi mi možda mogao pomoći. Čuo sam da je u Pragu.“ „Znaš li gdje stanuje?“ „Ne znam.“ „Koliko imaš novaca?“ „Dvanaest šilinga.“ Steiner pretraži džepove. „Evo ti još nešto k tome. Do Praga će biti dovoljno.“

Kern pogleda. „Uzmi samo“, reče Steiner. „Preostat će i za mene.“ On pruži nekoliko novčanica. Kern nije mogao vidjeti u sjeni drveća kolika im je vrijednost. Oklijevao je časak. Zatim uzme novac. „Hvala“, reče. Steiner ne odgovori. Pušio je. Kad bi povukao, cigareta bi se zažarila i osvijetlila njegovo zasjenjeno lice. „Zbog čega ti zapravo putuješ?“ upita Kern oklijevajući. „Ti, konačno, nisi Židov.“ Steiner je šutio neko vrijeme. „Ne, nisam Židov“, reče napokon. U grmlju iza njih nešto zašušti. Kern skoči. „Zec ili kunić“, reče Steiner. Onda se obrati Kernu. „Reći ću ti nešto, mali, da bi se utješio ako budeš očajan. Ti si vani, tvoj je otac vani i tvoja je majka vani. Ja sam vani — ali moja je žena u Njemačkoj, a ja o njoj ništa ne znam.“ Iza njih ponovo zašušti. Steiner ugasi cigaretu i nasloni se na stablo bukve. Počelo je piriti. Mjesec je visio nad horizontom. Mjesec jednako blijed i nemilosrdan kao i one posljednje noći. * Nakon bijega iz koncentracionog logora skrivao se Steiner sedmicu dana kod nekog prijatelja. Sjedio je u zaključanoj tavanskoj sobici, uvijek spreman da bježi preko krova kad bi začuo neki sumnjivi šum. Prijatelj mu je noću donosio kruh, konzerve i nekoliko boca vode. Slijedeću noć nekoliko knjiga. Steiner bi ih danju čitao uvijek ponovo, da se rastrese. Nije smio pušiti ni paliti svjetlo. Nuždu je morao vršiti u lonac, koji je pokrivao kartonom. Prijatelj bi ga noću odnio i ponovo donio. Morali su biti tako oprezni da su se bojali čak i šapatom razgovarati. Služavke, koje su spavale u blizini, mogle bi ih čuti i odati. „Zna li Marija?“ upita Steiner prve noći. „Ne zna. Kuća je još pod paskom.“ „Da joj se nije nešto dogodilo?“ Prijatelj zatrese glavom i ode. Steiner je pitao uvijek isto. Svake noći. Četvrtu noć donese mu prijatelj vijest da ju je vidio. Ona sada zna gdje je on. Uspjelo mu je da joj to prišapne. Sutra će je ponovo vidjeti. Steiner je proveo slijedeći dan pišući pismo koje bi joj prijatelj trebao krišom doturiti u gužvi na tržnici. Navečer ga je razderao. Nije znao da li paze na njih. Iz istog razloga zamoli noću prijatelja da se više ne sastaje s njom. Ostao je još tri noći u sobici. Napokon dođe prijatelj i donese mu novac, putnu kartu i odijelo. Steiner skrati i oksidira kosu. Zatim obrije brkove. Prije podneva napusti kuću. Obukao je mehaničarski haljetak i nosio je kovčeg s alatom. Trebalo je da odmah

napusti grad, ali on postade slab. Ženu nije vidio već dvije godine. Pođe na tržnicu. Došla je nakon sat vremena. Stao je drhtati. Prošla je pored njega, ali ga nije vidjela. Slijedio ju je. Kad je bio tik iza nje. reče: „Ne okreći se! Ja sam! Idi dalje! Idi dalje!“ Njena se ramena trgnu i ona zabaci glavu. Zatim pođe dalje. Izgledalo je kao da se sva pretvorila u sluh okrenut prema njemu. „Jesu li ti učinili nešto?“ pitao je glas iza nje. Ona strese glavom. „Da li paze na tebe?“ Ona kimne glavom. „Sada?“ Oklijevala je. Zatim strese glavom. „Ja ću sada otići. Pokušat ću da se probijem. Neću ti moći pisati. Bilo bi preopasno za tebe.“ Ona kimne. „Moraš zatražiti rastavu.“ Žena zastane načas. Zatim pođe dalje. „Treba da zatražiš rastavu. Već sutra. Moraš im reći da se želiš rastaviti zbog mojih političkih uvjerenja. Prije nisi znala za njih. Jesi li razumjela?“ Žena nije pomakla glavu. Hodala je dalje ukočena i uspravna. „Moraš me razumjeti“, šaptao je Steiner. „To je samo zbog toga da bi ti bila sigurna! Poludio bih kad bi ti učinili nešto! Moraš zatražiti rastavu. Onda će te ostaviti na miru!“ Žena nije odgovorila. „Ljubim te, Marijo“, reče Steiner tiho, stisnuvši zube. Oči su mu sjale od uzbuđenja. „Ljubim te. i neću otići ako mi to ne obećaš! Vratit ću se ako no obećaš! Da li me razumiješ?“ Izgledalo mu je kao da je prošla čitava vječnost. Napokon žena kimne. „Obećaješ mi?“ Žena lagano potvrdi. Njena su se ramena srušila. „Ja ću sada zaokrenuti gore i doći ću ulicom desno. Ti idi lijevo i dođi mi u susret. Ne govori ništa i ne čini ništa. Želim samo da te vidim još jednom. Onda ću otići. Ne budeš li više ništa čula o meni znači da mi je uspjelo pobjeći.“ Žena kinine glavom i pođe brže. Steiner zaokrene i pođe ulicom desno gore. Bila je omeđena mesarskim štandovima pred kojima su se pogađale žene s košarama. Meso je ljeskalo na suncu, krvavo i bijelo. Mirisalo je nepodnošljivo. Mesari su vikali. Odjednom sve potone. Udaranje sjekire po drvenom panju postade ugodno zveckanje kose. Sve se

pretvorilo u polje, žitno polje, slobodu, breze, vjetar i ljubljeni korak i ljubljeno lice. Njihove su se oči srele i nisu se više razdvojile. U njima bijaše sve: i bol, i sreća, i ljubav, i rastanak, i pijanstvo života, puno, slatko i divlje, i odricanje, vrtoglavi krugovi tisuća blještavih noževa. Oni su išli i stajali u isto vrijeme, oni su prošli i nisu to znali. Onda se vičući sruši praznina u Steinerove oči, i tek nakon nekog vremena mogao je ponovo razlikovati boje i kaleidoskop koji se besmislen odvijao pred njegovim očima, a nije prodirao u njih. Spoticao se dalje, onda pođe brzo, koliko je mogao a da ne bude sumnjiv. Gurnuo je polovinu zaklane svinje sa stola pokrivenog voštanim platnom, čuo je viku mesara kao udaranje bubnja, zatim stane trčati, okrene iza ugla ulice štandova i zaustavi se. Vidio ju je kako odlazi sa tržnice. Išla je veoma polagano. Na uglu se zaustavila i okrenula. Stajala je tako dugo vremena, uzdignuta lica i širom otvorenih očiju. Vjetar je kidao njenu haljinu i pritiskao je uz njeno tijelo. Steiner nije znao da li ga ona vidi. Nije se usudio da joj se još jednom pokaže; slutio je da bi ona možda potrčala natrag k njemu. Nakon nekog vremena digla je ruke i prislonila ih na svoja prsa. Podigla ih je prema njemu u bolno praznom, slijepom zagrljaju, otvorenih usta i zatvorenih očiju. Onda se polako okrenula i proguta je sjenoviti ponor ulice. Tri dana kasnije prebacio se Steiner preko granice. Noć je bila svijetla i vjetrovita, a mjesec je blijedo sjao na nebu. Steiner bijaše tvrd čovjek, ali kud je prešao granicu, mokar od hladnog znoja, okrenuo se i viknuo u smjeru odakle je došao ime svoje žene. * On izvadi novu cigaretu. Kern mu zapali. „Koliko ti je godina?“ upita Steiner. „Dvadeset i jedna. Skoro su dvadeset i dvije.“ „Tako, dvadeset i dvije. Nije šala, baby, što?“ Kern strese glavom. Steiner je neko vrijeme šutio. Onda reče: „Kad mi je bila dvadeset i jedna bio sam u ratu. U Flandriji. Također nije bila šala. Onda je ovdje stoput bolje. Razumiješ li?“ „Da.“ Kern se okrene. „Bolje nego biti mrtav. Sve ja to znam.“ „Onda znaš već mnogo. Prije rata malo je ljudi znalo tako nešto.“ „Prije rata — to je bilo prije stotinu godina.“ „Prije tisuću. Kad mi bijahu dvadeset i dvije ležao sam u bolnici. Tamo sam naučio nešto. Želiš li znati što?“ „Da.“

„Dobro.“ Steiner povuče dim cigarete. „Nije mi bilo ništa naročito. Prostrijeljeno meso, a i nije mnogo boljelo. Pored mene je ležao moj prijatelj. Ne bilo koji prijatelj. Moj prijatelj. Krhotina mu je razderala trbuh. Ležao je tu i vikao. Nikakav morfij, razumiješ li? I za oficire ga je bilo premalo. Drugog dana bio je tako promukao da je još samo uzdisao, preklinjao me da ga ubijem. Učinio bih to da sam znao kako. Trećeg dana u podne imali smo grahovu juhu. Gusta mirnodopska juha sa slaninom. Jeli smo. Bili smo strahovito gladni. I dok sam žderao kao gladna životinja, žderao s užitkom, zaboravivši na sve oko sebe, vidio sam preko ruba zdjele lice mog prijatelja, raspucane i rastrgane usne, vidio sam kako u mukama umire. Dva sata nakon toga bio je mrtav, a ja sam žderao i godilo mi je kao nikada u životu.“ Malo je zastao. „Bili ste strašno gladni“, pokušavao je Kern da ga opravda. „Ne, nije bilo to. Bilo je nešto drugo. Može netko kraj tebe crknuti, a ti pri tom ništa ne osjećaš. Sažaljenje? Dobro — ali bolove ipak ne osjećaš! Tvoj je trbuh čitav, to je ono. Pola metra do tebe za nekoga propada svijet u mukama i urlanju — a ti ne osjećaš ništa. To je bijeda svijeta! Zapamti to, baby. Zbog toga idemo tako polagano naprijed, a tako brzo natrag. Vjeruješ li?“ „Ne“, reče Kern. Steiner se smješkao. „Jasno. Sjeti se toga koji put. Možda će ti pomoći.“ Ustao je. „Vratit ću se. Carinik ne vjeruje da ću sada doći. Pazio je prvih pola sata. Sutra ujutro opet će paziti. Ne ide mu u glavu da bih se u međuvremenu mogao vratiti. Carinička psihologija. Hvala bogu što je progonjeni ponekad pametniji od gonioca. Znaš li zašto?“ „Ne znam.“ „On više toga stavlja na kocku.“ Steiner udari Kerna po ramenu. „Zbog toga su Zidovi postali najlukaviji narod na svijetu. Opasnost oštri ćutila; to je osnovni zakon života.“ On pruži Kernu ruku. Bila je velika, suha i topla. „Budi dobro. Možda ćemo se jednom ponovo vidjeti. Uveče ću biti često u kavani Sperler. Tamo možeš pitati za mene.“ Kern kimne. „Dakle, budi dobro. I ne zaboravi kartati. Rastrese te i ne moraš misliti. Visoki cilj ljudima bez domovine. Ne igraš loše tarok i jass. Kod pokera moraš više riskirati i više blefirati.“ „Dobro“, reče Kern. „Više ću blefirati, i hvala ti za sve.“ „Moraš se odviknuti da zahvaljuješ. Ne, nemoj se odviknuti. Bolje ćeš proći. Ne mislim na ljude. Radi se o tebi. Grijat će ti srce. I uvijek misli na jedno: sve je bolje

nego rat.” „I bolje nego umrijeti.“ „Umrijeti? Ne znam. U svakom slučaju bolje nego umirati. Servus, baby.“ „Servus, Steiner.“ Kern je još neko vrijeme sjedio. Nebo je postalo jasno i sve bijaše mimo. Bez ljudi. Kern je sjedio .šuteći u sjeni bukve. Svijetlo blješteće zelenilo lišća nadulo se nad njim kao veliko jedro — kao da vjetar tjera zemlju kroz beskrajan plavi prostor — pokraj sigurnih svjetiljaka zvijezda i svijetle boje mjeseca. Kern odluči da pokuša noću stići do Bratislave, a otuda u Prag. Grad je uvijek najsigurniji. On otvori kovčeg, izvadi čistu košulju i par čarapa da se presvuče. Kad bi nekog sreo, to bi moglo da bude važno i moglo bi ga sačuvati od zatvora. Kad je gol stajao na mjesečini, bilo mu je čudno pri duši. Izgledao je sam sebi kao izgubljeno dijete. Brzo uzme svježu košulju koja je ležala u travi pred njim i obuče je. Bila je to plava košulja, a to je bilo dobro, jer je dugo ostala čista. Na mjesečini je izgledala blijedosiva i ljubičasta. Odlučio je da bude hrabar.

III Kern je stigao u Prag poslije podneva. Ostavio je kovčeg na kolodvoru i otišao odmah na policiju. Nije se htio prijaviti nego samo u miru razmisliti što da učini. Za to je zgrada policije najbolje mjesto. Sjeo je na klupu u hodniku. Njemu nasuprot bio je ured u kome se prijavljuju stranci. „Da li je još ovdje činovnik sa šiljatom bradom?“ upita čovjeka koji je kraj njega čekao. „Ne znam. Taj koga poznajem ne nosi bradu.“ „Aha! Bit će da je premješten. Kakvi su sada ovdje?“ „Ide“, reče čovjek. „Dozvola boravka na nekoliko dana može se još kako-tako dobiti. Ali kasnije već ide teže. Odviše ih ima ovdje.“ Kern je razmišljao. Kad bi dobio dozvolu boravka na nekoliko dana. mogao bi pribaviti za prvi tjedan karte za jelo i spavanje od Komiteta za pomoć izbjeglicama. To je znao već otprije. Ako tu dozvolu ne bi mogao dobiti, u opasnosti je da bude uhapšen i prebačen natrag preko granice. „Vi ste na redu“, reče čovjek kraj njega. Kern ga pogleda. „Nećete li prije mene? Ja imam vremena.“ „Dobro“. Čovjek ustane i uđe. Kern odluči da pričeka i da vidi što će se s njim dogoditi, da bi onda mogao sam odlučiti hoće li se javiti ili neće. Šetao je mimo hodnikom amotamo. Napokon čovjek izađe. Kern mu brzo priđe. „Kako je bilo?“ upita ga. „Deset dana!“ Čovjek je sjajio od zadovoljstva. „Takva sreća! I bez pitanja. Mora da je dobre volje. Ili možda zbog toga što ih danas ne čeka mnogo. Prošli sam put dobio svega pet dana.“ Kern odluči. „Onda ću i ja pokušati.“ Činovnik nije imao bradu. Ipak se Kernu učini poznat. Možda je u međuvremenu obrijao bradu. Igrao se krhkim nožićem od sedefa i pogledao Kerna umornim, ribljim pogledom. „Emigrant?“ „Da.“ „Došli ste iz Njemačke?“ ,.Da. Danas.“ „Imate li neke isprave?“ „Nemam.“ Činovnik kimne. Škljocnuo je nožićem i izvukao vadičep. Kern vidje da u sedefastom nožiću ima i turpija za nokte. Činovnik počne oprezno brusiti nokat na palcu.

Kern je čekao. Činilo mu se kao da je nokat umornog čovjeka pred njim najvažnija stvar na svijetu. Gotovo se nije usudio disati da ga ne bi smetao ili razljutio. Samo je krišom stiskao ruke iza leđa. Nokat je napokon bio gotov. Činovnik ga je zadovoljno ogledavao i konačno pogledao gore. „Deset dana“, reče on. „Možete ostati ovdje deset dana. Onda morate otići.“ Napetost u Kernu naglo popusti. Mislio je da će pasti i disao je duboko. Onda se brzo pribere. Bio je naučio da iskoristi slučaj. „Bio bih vam veoma zahvalan kad bih mogao dobiti četrnaest dana“, reče on. „To ne ide. Zašto?“ „Čekam da za mnom pošalju dokumente. Zato treba da imam stalnu adresu. Htio bih onda u Austriju.“ Kern se bojao da će u posljednjem času pokvariti sve; ali više se nije moglo natrag. Lagao je glatko i brzo. On bi isto tako rado rekao istinu, ali je znao da mora lagati. Činovnik je. naprotiv, znao da tim lažima mora vjerovati — jer nije bilo moguće da ih provjeri. Tako se desilo da su obojica vjerovali da govore istinu. Činovnik škljocne vadičepom. „Dobro“, reče onda. „Iznimno četrnaest dana. Ali poslije nema više produženja.“ Uzeo je cedulju i počeo pisati. Kern ga je gledao kao da to piše sam arhanđeo. Gotovo nije vjerovao da je sve tako dobro prošlo. Očekivao je do posljednjeg časa da će činovnik pogledati u kartoteku i ustanoviti da je već dva puta bio u Pragu. Iz opreza je dao drugo ime i krive podatke. Tako bi mogao tvrditi da je to bio njegov brat. Ali činovnik je bio odviše umoran da to istražuje. Gurnuo je cedulju pred Kerna. „Evo! Da li još netko čeka napolju?“ „Ne, ne vjerujem. Barem prije nije bilo nikoga.“ „Dobro.“ Čovjek izvadi maramicu i stane s mnogo ljubavi čistiti korice svog sedefastog nožića. Gotovo ne primijeti da se Kern zahvalio i izišao tako brzo kao da bi mu netko mogao tu dozvolu još uvijek oduzeti. Tek vani, pred ulazom, zastao je i pogledao oko sebe. Ti drago modro nebo, mislio je uzbuđen, ti slatko modro nebo! Vratio sam se i nisam uhapšen! Četrnaest dana ne treba da se bojim, punih četrnaest dana i četrnaest noći, čitavu vječnost! Bog neka blagoslovi čovjeka sa sedefastim nožićem! Neka uskoro nađe nožić koji na sebi ima još i sat i zlatne škarice. Kraj njega, pred izlazom, stajao je policajac. Kern opipa dozvolu u džepu. Onda odlučno priđe k njemu. „Koliko je sati, narednice?“ upita on.

Kern je imao sat. Ali bio je to tako neobičan doživljaj — ne bojati se policije. „Sedam“, progunđa policajac. „Hvala.“ Kern polako siđe niz stepenice. Najradije bi potrčao. Tek sada je vjerovao da je sve to zaista istina. Velika čekaonica Komiteta za pomoć izbjeglicama bila je puna ljudi. Usprkos tome činila se čudnovato praznom. Ljudi su sjedili i stajali u polumraku kao sjene. Svatko je stoti put rekao i ispripovijedao sve što ga se ticalo. Sada je ostalo samo još jedno: čekati. Bila je to posljednja barijera prije očajanja. Više od polovine prisutnih bijahu Židovi. Pokraj Kerna sjedio je neki blijedi čovjek kruškolike lubanje. koji je na koljenima držao kutiju za gusle. S druge strane čučao je neki starac s velikim ožiljkom preko izbočena čela. Nemirno je otvarao i zatvarao ruke. Jedan plavi mladić i tamna djevojka sjedili su pored njega čvrsto priljubljeni jedno uz drugo. Grčevito su se držali za ruke, kao da su se bojali da ih ne razdvoje ako bi njihova pažnja ma i načas popustila. Nisu se gledali, gledali su nekamo u prostor, u prošlost, i njihove oči bijahu prazne i bez osjećaja. Iza njih je sjedila neka žena koja je bezglasno plakala. Suze su joj tekle iz očiju preko obraza i brade na haljinu: nije se osvrtala na to i nije pokušavala da ih zadrži. Ruke su joj mlohavo ležale na krilu. U toj šutljivoj žalosti i predanosti bezazleno se igralo neko dijete. Bila je to djevojčica svijetlih očiju i crnih uvojaka, otprilike šest godina stara. Hodala je naokolo živo i nestrpljivo. Zaustavila se pred čovjekom kruškolike lubanje. Gledala ga je neko vrijeme, onda pokaže na kutiju koju je ovaj držao na koljenima. „Da li je unutra violina?“ zapitala je zvonkim i zapovijedajućim glasom. Čovjek načas pogleda dijete kao da ga ne razumije. Onda kimne. „Pokaži mi“, reče djevojčica. „Zašto?“ „Htjela bih da vidim.“ Violinist je časak oklijevao, onda otvori kutiju i izvadi instrument. Bio je omotan ljubičastom svilenom maramom. Oprezno je odmatao. Dijete je dugo zurilo u violinu. Onda oprezno digne ruke i dodirne žice. „Zar ne znaš svirati?“ upitala je. Violinist ne odgovori. „Sviraj nešto“, ponovila je djevojčica. „Mirjam!“ zovne iz drugog kraja sobe žena koja je držala dojenče na krilu. „Mirjam, dođi ovamo!“ Djevojčica je nije slušala. Gledala je violinista.

„Znaš li svirati?“ „Znam.“ „Zašto onda ne sviraš?“ Violinist zbunjeno pogleda oko sebe. Njegova velika žuljevita ruka grčevito je stisnula vrat violine. Promatralo ga je nekoliko ljudi u blizini. Slušali su. Nije znao kamo da pogleda. „Ovdje ne mogu svirati“, reče napokon. „Zašto ne?“ upita djevojčica. „Sviraj ipak. Ovdje je dosadno.“ „Mirjam!“ pozove majka. „Dijete ima pravo”, reče starac s ožiljkom preko ćela, koji je sjedio kraj violinista. „Svirajte ipak. Možda će nas to malo rastresti.“ Violinist oklijevaše još jedan čas. Zatim uzme iz kutije gudalo, napne ga i nasloni violinu na rame. Prvi je zvuk jasno lebdio prostorijom. Kernu se učini kao da ga se nešto dotaklo. Kao da je neka ruka u njemu pomakla nešto. Htio se braniti, ali nije mogao. Njegova koža bila je protiv toga. Odjednom se stisla i zadrhtala od zime. Onda se rastvorila i postala sama toplina. Vrata ureda su se otvorila. Pojavila se tajnikova glava. Ušao je i ostavio iza sebe otvorena vrata. Bila su osvijetljena. U uredu je već gorjelo svjetlo. Pred vratima se tamno ocrtavao mali. kržljavi lik tajnika. Izgledalo je kao da namjerava nešto reći, ali onda nakrivi glavu i stane slušati. Vrata su se zatvorila polako i bezglasno, kao da ih je dotakla neka nevidljiva ruka. Čula se samo još violina. Ispunila je težak i mrtav zrak prostorije i činilo se kao da je sve promijenila — kao da je stopila nijeme samoće tih mnogih malih egzistencija, zgurenih u sjeni zidova, i skupila ih u veliku zajedničku čežnju i tužaljku. Kern rukama obuhvati koljena. Spustio je glavu i prepustio se rijeci koja je tekla preko njega. Osjećao je da ga nosi nekamo — njemu samome i nečem veoma stranom. Mala crnokosa djevojčica čučala je na podu pored svirača i gledala ga tiho i nepomično. Violina zašuti. Kern je nešto malo umio svirati na glasovir i znao je toliko o glazbi da je mogao prosuditi koliko je čovjek krasno svirao. „Schumann?“ upitao je starac kraj violinista. Ovaj kimne. „Sviraj dalje“, reče djevojčica. „Sviraj nešto smiješno. Žalosno je ovdje.“ „Mirjam!“ zovnula je tiho majka. „Dobi’o“, reče violinist.

Onda ponovo prisloni gudalo. Kern pogleda oko sebe. Vidio je pognute šije i blijeda svijetleća lica nagnuta natrag, vidio je bol, očaj, blago preobraženje, koje je za nekoliko časaka raširila preko njih melodija violine. — Vidio je i misao na mnoge slične prostorije koje je već poznavao. ispunjene prognanima kojih jedina krivnja bijaše to što su rođeni i što žive. To i muzika postojalo je u isto vrijeme. Izgledalo je neshvatljivo. Bila je to neizmjerna utjeha i strašna poruga. Kern je vidio da glava violinista leži na violini kao na ramenu ljubavnice. Neću da propadnem, mislio je, dok je sumrak u velikoj prostoriji postajao sve dublji, neću da propadnem, život je surov i sladak, melodija, jedan zov, krik iznad dalekih šuma, iznad neznanih horizonata. u nepoznatim noćima, neću da propadnem! Tek nakon nekog vremena primijeti da je nastala tišina. „Što je to bilo?“ upita djevojčica. „Njemački plesovi od Franza Schuberta“, reče promuklo violinist. Starac kraj njega se nasmije. „Njemački plesovi!” Prešao je rukom preko ožiljka na čelu. „Njemački plesovi“, ponovi onda. Tajnik s vrata upali svjetlo. .Slijedeći“, reče on. Kern je dobio uputnicu za spavanje u hotelu Bristol i deset karata za jelo u menzi na Vaclavovu trgu. Sada, kad je imao karte, osjeti da je veoma gladan. Gotovo je trčao ulicama bojeći se da ne zakasni. Nije se prevario. Sva mjesta u menzi bijahu već zaposjednuta i on je morao čekati. Među onima koji su jeli primijeti svoga negdašnjeg profesora sa sveučilišta. Htio mu je prići i pozdraviti ga, ali se predomisli. Znao je da mnogi emigranti ne žele da ih se podsjeća na njihov prijašnji život. Poslije nekog vremena vidio je violinista koji je upravo došao i stajao neodlučno. Mahnuo mu je nikom. Violinist ga začuđeno pogleda i polako priđe. Kern se zbuni. Kad ga je ponovo vidio, učini mu se kao da ga već odavna poznaje, ali mu padne na pamet da još uopće nisu razgovarali. „Oprostite“, reče on. „Čuo sam malo prije kako svirate i pomislio sam da se možda nećete moći ovdje snaći.“ „Pa i ne mogu. A vi?“ „Ja mogu. Bio sam već dvaput ovdje. Vi niste dugo vremena vani?“ „Četrnaest dana. Stigao sam ovamo danas.“ Kern vidje da je profesor ustao, a i još jedan čovjek kraj njega. „Ovdje su slobodna dva mjesta“, reče brzo. „Dođite!“ Progurali su se između stolova. Profesor im je dolazio u susret uskim prolazom. Pogledao je Kerna kolebajući se i zastao. „Čini se da vas poznajem.“

„Bio sam jedan od vaših učenika“, reče Kern. .,Ah tako, da…“ Profesor kimne. „Recite mi, poznajete li možda ljude koji bi trebali usisače prašine? Deset posto rabata i na otplatu? Ili radio-aparat s ugrađenim gramofonom?“ Kern se u prvi čas iznenadi. Profesor bijaše nekada autoritet na području istraživanja raka. „Ne, na žalost ne znam“, reče žalosno. Znao je što to znači prodavati usisače i gramofone. „Mogao sam to i misliti.“ Profesor ga odsutno pogleda. „Oprostite, molim“, reče onda kao da govori nekom drugome, i pođe dalje. Imali su ječmenu juhu s govedinom. Kern je pojeo brzo. Kad je podigao glavu, violinist je sjedio ruku položenih na stol. Pred njim bijaše tanjur još nedirnut. „Zar nećete jesti?“ upita Kern iznenađeno. „Ne mogu.“ „Jeste li bolesni?“ Violinistova lubanja izgledala je veoma žuta i bezbojna pod vapnenim svijetlom žarulje koja nije imala zasjenka. „Nisam.“ „Trebali biste jesti“, reče Kern. Violinist nije odgovorio. Zapalio je cigaretu i brzo pušio. Zatim odgurne tanjur. „Tako se ne može živjeti!“ reče napokon. Kern ga pogleda. „Nemate pasoša?“ upita on. „Imam. Ali…“ Violinist nervozno zgužva cigaretu. „Tako se ipak ne može živjeti. Tako — bez svega! Bez tla pod nogama!“ „Bože moj!“ reče Kern. „Vi imate pasoš i violinu …“ Violinist pogleda. „To ništa ne mijenja“, odgovorio je razdraženo. „Zar ne razumijete?“ „O, da.“ Kern bijaše neizmjerno razočaran. Mislio je da onaj koji znade tako svirati mora biti nešto naročito. Netko od koga bi trebalo učiti. A sada vidje ovdje ogorčena čovjeka koji mu se pričini kao tvrdoglavo dijete, iako bijaše petnaest godina stariji od njega. Prvi stupanj emigracije, mislio je. Već će se umiriti. „Zaista nećete pojesti vašu juhu?“ upitao je. „Neću.“ „Dajte je onda meni. Ja sam još gladan.“ Violinist gume tanjur prema njemu. Kern polako pojede. Svaka puna kašika bila je snaga kojom će se oduprijeti bijedi, i on nije htio ništa od toga izgubiti. Onda ustane. „Hvala vam za juhu. Više bih volio da ste je sami pojeli.“

Violinist ga pogleda. Lice mu bijaše razrovano borama. „Vi to valjda još ne razumijete“, reče otklanjajući. „To je lakše razumjeti nego što vi mislite“, odvrati Kern. „Nesretni ste. To je sve.“ „To je sve?“ „U početku mislimo da je to nešto naročito. Kasnije, kad budete dulje vremena vani, vidjet ćete da je nesreća nešto najobičnije što postoji.“ * Izišao je. Začudi se kad vidje profesora na drugoj strani kako šeće amo-tamo. Imao je isto karakteristično držanje, ruke na leđima, tijelo nešto nagnuto naprijed, koje je imao kada bi pred katedrom šetao gore-dolje, da bi objasnio neko novo, zamršeno otkriće na području istraživanja raka. Samo što je sada vjerojatno mislio na usisače i gramofone. Kern je oklijevao jednu sekundu. On nikada ne bi oslovio profesora. Ali sada, nakon što je vidio violinista, pođe prijeko, k njemu. „Gospodine profesore“, rekao je, „oprostite što vam prilazim. Nikada ne bih mislio da ću vas savjetovati. Ali sada bih to želio učiniti.“ Profesor zastane. „Rado“, odgovori rastreseno. „Veoma rado. Zahvalan sam za svaki savjet. Kako bijaše vaše ime?“ „Kern. Ludwig Kern.“ „Zahvalan sam na svakom savjetu, gospodine Kern. Zaista sasvim izvanredno zahvalan.“ „To gotovo da i nije savjet. Samo nešto iskustva. Vi pokušavate da prodajete usisače i gramofone. Ostavite to. To je gubitak vremena. Stotine emigranata pokušavaju ovdje to isto. To je besmisleno kao i pokušati sklapati poslove sa životnim osiguranjima.“ „Baš to sam htio uskoro pokušati“, živo ga prekine profesor. „Netko mi je rekao da je to lako i da se na tome može zaraditi.“ „Ponudio vam je proviziju za svaki posao, zar ne?“ „Da, naravno, dobru proviziju.“ ,,A inače ništa? Nikakve troškove i ništa stalno?” „Ne, to ne.“ „To vam i ja mogu ponuditi. To ništa ne znači. Gospodine profesore, jeste li već prodali koji usisač? Ili neki gramofon?“ Profesor pogleda bespomoćno. „Nisam“, reče čudno postiđen. „Ali nadam se u najskorije vrijeme…“ „Ostavite to“, odvrati Kern. „Evo što vam savjetujem. Kupite šaku vezica za cipele. Ili nekoliko kutija paste. Ili nekoliko paketa pribadača. Male stvari koje

svatko treba. Trgujte s time. Na tome nećete mnogo zaraditi, ali ćete od vremena do vremena prodati nešto. I time trguju stotine emigranata, ali je lakše prodati pribadaču nego usisač prašine.“ Profesor ga zamišljeno pogleda. „Na to još uopće nisam mislio.“ Kern se zbunjeno nasmije. „To vjerujem, ali razmislite o tome. Bolje je. Ja to znam. I ja sam prije htio prodavati usisače.“ „Možda imate pravo.“ Profesor mu pruži ruku. „Hvala vam. Veoma ste ljubazni…“ Glas mu odjednom postade čudnovato tih i gotovo ponizan, kao u đaka koji nešto nije dobro naučio. Kern se ugrize za usne. „Bio sam na svakom vašem predavanju ..reče on. „Da, da …“ profesor učini neku neodređenu kretnju. „Hvala vam, gospodine — gospodine .. „Kern. Ali to nije važno.“ „Ipak, važno je, gospodine Kern. Oprostite molim. Nešto sam zaboravljiv u posljednje vrijeme. I mnogo vam hvala. Mislim da ću pokušati, gospodine Kern.“ * Hotel Bristol bijaše mali, ruševni ormar koji je unajmio Komitet za pomoć izbjeglicama. Kern je dobio krevet u sobi u kojoj su stanovala još dva bjegunca. Poslije večere postao je veoma umoran i odmah je otišao spavati. Druga dvojica još nisu bila ovdje i nije ih čuo kad su došli. Probudio se usred noći. Čuo je krikove i odmah je skočio. Ne rominjajući uhvati svoj kovčeg i odjeću i potrči kroz vrata hodnikom. Napolju bijaše posve tiho. Kod stepenica zastane. Odložio je kovčeg i prisluškivao — onda je šakama prešao preko lica. Gdje je to on? Što se dogodilo? Gdje je policija? Polako se prisjećao. Pogleda po sebi i olakšano se nasmije. Bio je u Pragu, u hotelu Bristol, i imao dozvolu boravka na četrnaest dana. Nije bilo razloga da se tako uplaši. Sigurno je nešto sanjao. Okrene se. To se više ne smije dogoditi, mislio je. Samo još treba da postanem nervozan. Onda je sve svršeno. Otvorio je vrata i tapkao u mraku za svojim krevetom. Tiho odloži kovčeg i objesi svoje stvari preko željezne šipke na krevetu. Zatim stane pipajući tražiti pokrivač. Najednom osjeti, upravo kad je htio leći, pod rukom nešto meko, toplo, što je disalo, i skoči poput strijele uvis. „Tko je ovdje?“ upita jedan sneni djevojački glas. Kern zadrži dah. Zamijenio je sobe. „Da li je netko ovdje?“ upitao je glas ponovo.

Kern je stajao miran poput štapa. Osjećao je kako mu izbija znoj. Nakon nekog vremena čuo je uzdah i onda se netko okrenuo. Čekao je još nekoliko minuta. Sve bijaše mimo. U tami se čulo još samo duboko disanje. On nečujno uzme svoje stvari i oprezno se iskrade iz sobe. Na hodniku je sada stajao neki čovjek u košulji. Stajao je pred vratima sobe u kojoj je stanovao Kera i kroz naočari zurio u njega. Promatrao ga je kako sa svojim stvarima izlazi iz susjedne sobe. Kern je bio odviše zbunjen da bi nešto objasnio. Prošao je bez riječi kroz otvorena vrata, pokraj čovjeka koji se nije ni pomakao, odložio svoje stvari i legao u krevet. Prije toga je oprezno prešao rukama preko pokrivača. Nitko nije ležao pod njim. Drugi čovjek stajao je još neko vrijeme u okviru vrata. Njegove naočari blistahu na slabom svjetlu hodnika. Onda uđe i zatvori vrata, koja suho tresnuše. U istom času ponovo započe vikanje. Kern je sada razumio. „Nemojte tući! Nemojte tući! Za volju Krista, nemojte tući! Molim, molim! Oh … “ Vikanje se pretvorilo u užasnuto grgljanje, a onda je zamrlo. Kern se uspravi. „Šta je to?“ zapita u tamu. Prekidač kvrcne i svjetlo se upali. Čovjek s naočarima ustane i pođe trećem krevetu. Tamo je ležao i drhtao znojem obliven čovjek suludih očiju. Drugi uzme čašu, napuni je vodom i prinese je njegovim ustima. „Popijte to. Sanjali ste. Vi ste sada sigurni. Vi ste u sigurnosti.“ Čovjek je pohlepno pio. Adamova jabučica na njegovu tankom vratu dizala se i spuštala. Onda je iscrpen legao natrag i duboko dišući zatvorio oči. „Što je to?“ upita Kern ponovo. Čovjek s naočarima priđe njegovu krevetu. „Šta je to? Jedan koji sanja. Glasno sanja. Prije nekoliko tjedana otpušten je iz koncentracionog logora. Živci, razumijete li?“ „Da“, reče Kern. „Stanujete li ovdje?“ upita čovjek s naočarima. Kern kimne. „I ja sam, čini se, nešto nervozan. Ranije, kada je vikao, istrčao sam. Mislio sam da je u kući policija. Poslije sam zamijenio sobe.“ „Ah, tako …“ „Oprostite, molim“, reče treći čovjek. „Sada ću ostati budan. Oprostite.“ „Ah, glupost!“ Onaj s naočarima vratio se svome krevetu. „To malo snova uopće nas ne smeta. Zar ne, mladiću?“ „Uopće ne“, ponovi Kern. Prekidač kvrcne i ponovo postade tamno. Kern se ispružio. Dugo nije mogao zaspati. Čudno je bilo to, malo prije, u susjednoj sobi. Mekane grudi pod tankim

platnom. Osjećao je to još uvijek — kao da je njegova ruka time postala drugačija. Kasnije je čuo kako je ustao čovjek koji je vikao, i sjeo kraj prozora. Njegova se sagnuta glava tamno ocrtavala u sivom osvitu jutra — kao mrki spomenik roba. Kern ga je neko vrijeme promatrao. Onda ga svlada san. * Josef Steiner se lako prebacio natrag preko granice. Poznavao ju je dobro i, kao stari vojnik, bijaše navikao na hodanje u patroli. Bio je komandir čete i još je 1915. godine dobio željezni križ zato što je s jedne patrole doveo zarobljenika. Nakon sat vremena bio je izvan opasnosti. Sjeo je na tramvaj za Beč. U kolima nije bilo mnogo ljudi. Kondukter ga pogleda. „Već natrag?“ „Kartu do Beča, običnu“, dobaci Steiner. „Išlo je brzo“, reče kondukter. Steiner pogleda. „Poznajem ja to“, nastavi kondukter. „Svaki dan dolazi nekoliko takvih transporta. Agente je lako zapamtiti. Muka je to. U tim ste se kolima vozili napolje, toga se valjda više i ne sjećate?“ „Ne razumijem o čemu govorite.“ Kondukter se smijao. „Znate vi to. Stanite na stražnju platformu. Ako dođe kontrolor, iskočite. Vjerojatno neće nijedan, doći u ovo vrijeme. Tako ćete uštedjeti kartu.“ „U redu!“ Steiner ustane i pođe natrag. Osjećao je vjetar i vidio kako prolaze svjetla malih vinorodnih sela. Disao je duboko i uživao najveće pijanstvo što postoji: pijanstvo slobode. Osjećao je krv u svojim žilama i toplu snagu svojih mišića. Živio je. Nije bio uhvaćen, živio je, uspjelo mu je da pobjegne. „Uzmi jednu cigaretu, brate“, reče kondukteru, koji je prišao k njemu. „Hvala. Ali sada ne smijem pušiti. Služba.“ „Mogu li ja zapaliti?“ „Da.“ Kondukter se dobroćudno smijao. ,,U tome imaš prednost.“ „Da“, reče Steiner i povuče mirisni dim u pluća. ,,U tome imam prednost.“ Otišao je u pension gdje ga je bila uhvatila policija. Gazdarica je još sjedila u uredu. Trgla se kad je ugledala Steinera. „Ne možete ovdje stanovati“, rekla je brzo. „Ipak.“ Steiner odloži svoj ranac. „Nemoguće je, gospodine Steineru! Policija se može svaki čas vratiti. Zatvorit će mi pension!“

„Lujzice“, reče Steiner mimo. „Najbolje skrovivište u ratu bila je svježa rupa od granate. Gotovo nikad se nije dogodilo da bi odmah nakon toga ponovo u nju pucali. Zato je sada vaša daščara jedna od najsigurnijih u Beču!“ Gazdarica se očajno uhvati za svoju plavu kosu. „Vi ste moja propast!“ objasni patetično. „Kako lijepo! To sam već odavna želio biti! Nečija propast! Vi ste romantična priroda, Lujzice!“ Steiner se ogleda. „Ima li još malo kave? I rakije?“ „Kave? I rakije?“ „Da, Lujzice! Znao sam da ćete me razumjeti. Tako zgodna žena. Da li je šljivovica još u zidnom ormaru?“ Gazdarica ga bespomoćno pogleda. „Da, naravno“, reče onda. „To je ono pravo.“ Steiner izvadi bocu i dvije čaše. „Hoćete li i vi jednu?“ „Ja?“ „Da, vi! Tko drugi?“ „Neću.“ „Uzmite ipak, Lujzice! Učinite mi tu uslugu. Kukavno je piti sam.“ „Evo …“ On napuni čašu i ponudi je. Gazdarica je oklijevala. Onda uze čašu. „Dobro, u redu! Ali vi nećete ovdje stanovati, zar ne?“ „Samo nekoliko dana“, umirivao je Steiner. „Ne dulje od nekoliko dana. Vi mi nosite sreću. Imam neke poslove.“ Smijao se. ,,A sada kavu, Lujzice!“ „Kavu? Ovdje nema kave.“ „Ima, dijete. Tamo prijeko. Kladim se da je dobra.“ Gazdarica se ljutilo nasmije. „I vi ste mi jedan! Uostalom, ne zovem se Lujza. Zovem se Tereza.“ „Tereza je poput sna!“ Gazdarica mu donese kavu. „Ovdje su još stvari od starog Seligmanna“, reče i pokaže kovčeg. „Šta da učinim s njima?“ „Je li to onaj Židov sijede brade?“ Gazdarica kimne. „Mrtav je, to sam čula. Ništa više.“ „To je jednom čovjeku sasvim dovoljno. Znate li gdje su njegova djeca?“ „Odakle da znam? Ne mogu se još i za to brinuti!“ „To je istina.“ Steiner privuče kovčeg i otvori ga. Ispadne mnogo klobuka raznobojnog konca. Ispod toga je ležao pažljivo umotan zavežljaj opasača. Zatim odijelo, par cipela, jedna hebrejska knjiga, nešto rublja, nekoliko kartona s rožnatim

gumbima, kožna kesica s nekoliko šilinga, dva molitvena remena i bijeli molitveni kaput umotan u svileni papir. „Nije mnogo za čitav jedan život, zar ne, Terezo?“ reče Steiner. „Mnogi imaju još manje.“ „Također tačno.“ Steiner pogleda hebrejsku knjigu i nađe cedulju između nutarnjih stranaca omota. Izvuče je oprezno. Na njoj bijaše tintom napisana adresa. „Aha! Ovdje ću se raspitati.“ Steiner ustane. „Hvala vam za kavu i šljivovicu, Tenezo. Danas ću doći kasno. Najbolje će biti da me smjestite prizemno, na dvorišnu stranu. Otuda mogu najbrže napolje.“ Gazdarica htjede nešto reći, ali Steiner digne ruku. „Ne, ne, Terezo! Ako vrata ne budu otvorena, doći ću s cijelom bečkom policijom. Ali siguran sam da će biti otvorena! Zapovijed božja nalaže da beskućnike treba primiti na konak. Za to se dobiva hiljadu godina najveće sreće na nebu. Ranac ću sada ostaviti ovdje.“ Otišao je. Znao je da je besmisleno nastaviti razgovor i poznavao je čudnovatu i uvjerljivu moć kojom ostavljene stvari djeluju na malograđane. Njegov ranac bit će bolji konačar nego svi ostali pokušaji da je nagovori. Njegova nijema prisutnost slomit će i posljednji gazdaričin otpor. * Steiner otiđe u kavanu Sperler. Htio je da pronađe Rusa Černikova. Dok su još bili u zatvoru, dogovorili su se da će se tamo sastati iza ponoći, prvog ili drugog dana nakon što otpuste Steinera. Rusi su kao izbjeglice imali petnaest godina dulju praksu od Njemaca. Černikov je obećao da će ispitati mogu li se u Beču kupiti krivotvoreni dokumenti. Steiner sjedne za jedan stol. Htio je da naruči neko piće, ali se nijedan konobar nije brinuo za njega. Nije bilo uobičajeno da se nešto mora naručiti; većina za to nije imala novaca. Lokal bijaše tipična emigrantska burza i prepun ljudi. Mnogi su sjedili na klupama i stolicama i spavali, drugi su ležali na podu naslonjeni leđima na zid. Iskoristili su vrijeme da spavaju besplatno, dok se kavana ne zatvori. Od pet ujutro do podneva šetali su i čekali da se kavana ponovo otvori. Bijahu to uglavnom intelektualci. Oni su se najteže snalazili. Jedan čovjek u kariranom odijelu s licem kao pun mjesec sjedne pokraj Steinera. Promatrao ga je neko vrijeme lukavim, crnim očima. „Imate li šta za prodaju?“ upita onda. „Nakit? Antikni? Plaćam u gotovu.“ Steiner strese glavom. „Odijela? Rublje? Cipele?“ Čovjek ga je uporno gledao. „Ili burmu?“ „Gubi se, ti lešinaru”, zareža Steiner. Mrzio je te trgovce koji žele za nekoliko

groša oduzeti bespomoćnim emigrantima i ono malo preostalih stvari. „Halo, jedan konjak!“ vikne za konobarom koji je upravo projurio kraj njega. Konobar ga sumnjičavo pogleda i priđe. „Rekli ste odvjetnik? Danas su dvojica ovdje. Prijeko, u kutu, pravnik Silber s berlinskog općinskog suda; savjet stoji jedan šiling. Za okruglim stolom kraj vrata Epstein, savjetnik zemaljskog suda iz Münchena; pedeset groša konsultacija. Među nama: Silber je bolji.“ „Neću odvjetnika, hoću konjak“, reče Steiner. Konobar stavi ruku na uho. „Jesam li dobro razumio? Jedan konjak?“ „Da. Piće što postaje bolje kad čaše nisu premalene.“ „Molim lijepo. Oprostite, slabo čujem. I nisam više navikao na to. Ovdje traže uglavnom samo kavu.“ „Dobro, onda donesite konjak u šoljici od kave.“ Konobar donese konjak i stane kraj stola. „Što se dogodilo?“ upita Steiner. „Želite li me gledati kako pijem?“ „Treba platiti unaprijed. Ovdje ne ide drugačije. Inače bismo propali.“ „Ah tako, imate pravo.“ Steiner plati. „To je previše“, reče konobar. „Ostatak je napojnica.“ „Napojnica?“ Konobar s užitkom izgovori tu riječ. „Bože moj“, reče ganuto. „To je prva nakon nekoliko godina. Mnogo vam hvala, gospodine! Sada se ponovo osjećam kao čovjek!“ Nekoliko minuta kasnije pojavio se Rus. Odmah je primijetio Steinera i sjeo k njemu. „Mislio sam već, Černikove, da više niste u Beču.“ Rus se nasmije. „Kod nas su nemoguće stvari uvijek moguće. Doznao sam sve što ste htjeli znati.“ Steiner popije svoj konjak. „Mogu li se nabaviti dokumenti?“ „Mogu. I to vrlo dobri. Već odavno nisam vidio tako dobre falsifikate.“ „Moram napolje!“ reče Steiner. „Moram imati dokumente! Milije mi je da dođem u zatvor zbog krivotvorenog pasoša, nego te svakodnevne brige i hapšenja. Šta ste vidjeli?“ „Bio sam u Helebardi. Ti se ljudi sada tamo sastaju. To su oni isti kao i prije sedam godina. i Povjerljivi na svoj način. Najjeftiniji dokument stoji ipak četiri stotine šilinga.“ „Što se za to može dobiti?“ „Pasoš mrtvog Austrijanca. Vrijedi godinu dana.“ „Jednu godinu? A poslije?”

Černikov pogleda Steinera. „U inozemstvu bi se možda mogao produžiti. Ili bi neka vješta ruka mogla promijeniti datum.“ Steiner kimne. „Postoje još dva pasoša umrlih njemačkih izbjeglica. Ali svaki stoji osam stotina šilinga. Sasvim krivotvoreni stoje najmanje hiljadu i pet stotina. Takvoga vam ne bih preporučio.“ Cernikov otrese svoju cigaretu. „Zasada se ne možete nadati nikakvoj pomoći od Lige Naroda. Pogotovu ne kao ilegalac koji je doputovao bez pasoša. Mrtav je Nansen, koji nam je pribavio pasoše.“ „Četiri stotine šilinga”, reče Steiner. „Ja imam dvadeset i pet.“ „Možda bi se moglo sniziti na tristo pedeset.“ „Prema mojih dvadeset i pet to je isto. Nastojat ću da dođem do novca. Gdje je Helebarda?“ Rus izvuče iz džepa neku cedulju. „Ovdje je adresa i ime konobara koji posreduje. On će pozvati ljude kad ga obavijestite. Za to dobiva pet šilinga.“ ,,U redu. Snaći ću se nekako!“ Steiner brižljivo spremi cedulju. „Hvala vam mnogo što ste se trudili, Černikove!“ „Ali, molim vas!“ Rus otkloni rukom. „Treba pomoći kad je to moguće. Svakog dana mogli biste i sami doći u isti položaj.“ „Da.“ Steiner ustane. „Jednom ću vas ovdje ponovo potražiti da vas obavijestim o svemu.“ „Dobro. U ovo sam vrijeme često ovdje. Igram šah s južnoameričkim majstorom. To je onaj čovjek prijeko, s uvojcima. Nikad ne bih pomislio da ću imati sreću da igram s čovjekom koji je u normalnim prilikama bio takav autoritet.“ Černikov se smješkao. „Šah je moja strast…“ Steiner ga pozdravi kimnuvši glavom. Onda prijeđe preko nekoliko zaspalih mladića koji su otvorenih usta ležali kraj zida, i pođe k vratima. Kod stola savjetnika zemaljskog suda Epsteina sjedila je neka podbuhla Židovka. Sklopila je ruke i zurila u Epsteina, koji je zanosno docirao, kao u nepouzdanog boga. Na stolu pred njom ležalo je pedeset groša. Epsteinova dlakava lijeva ruka ležala je pokraj njih kao veliki pauk što vreba. * Napolju Steiner duboko udahne. Blagi noćni zrak pričini mu se poput vina nakon mrtvog dima i sive bijede kavane. Moram odavde, mislio je, moram odavde po svaku cijenu. Pogleda na sat. Bilo je već kasno. Ipak odluči da potraži varalicu na kartama. Mali bar koji mu je varalica označio kao svoj stalan lokal bijaše gotovo prazan. Samo dvije napirlitane djevojke čučale su na visokim stolicama, kao papagaji na niklenoj šipci.

„Da li je Fred bio ovdje?“ upita Steiner miksera. „Fred?“ Mikser ga oštro pogleda. „Što želite od Freda?“ „Da izmolim jedan očenaš s njim, brate. Šta drugo?“ Mikser razmišljaše neko vrijeme. „Otišao je prije jedan sat“, reče onda. „Hoće li se vratiti?“ „Nemam pojma.“ „Dobro, onda ću pričekati. Dajte mi jednu votku.“ Steiner je čekao otprilike sat vremena. Razmišljao je o tome što bi sve mogao pretvoriti u novac. Nije sakupio više od sedamdeset šilinga. Djevojke su ga samo površno pogledale. Sjedile su još neko vrijeme i odmah naduto izišle. Mikser uzme čašu za kocke i počne kockati. „Da okrenemo jednu?“ upita Steiner. „Uvijek.” Kockali su. Steiner je dobivao. Igrali su dalje. Steiner okrenu dvaput za redom po četiri asa. „Čini mi se da imam sreće s asovima“, reče on. „Zaista imate sreće“, odvrati mikser. „U kom ste znaku rođeni?“ „Ne znam.“ „Bit će da ste lav. Barem vam sunce stoji u znaku lava. Nešto se razumijem u to. Posljednja runda, ne? Fred sigurno više neće doći. Nikad nije dolazio u ovo vrijeme. Potreban mu je san i mirne ruke.“ Bacili su kocke, i Steiner ponovo dobije. „Vidite“, reče mikser zadovoljno i gume pred njega pet šilinga. „Vi ste sigurno lav. S jakim Neptunom, mislim. U kom ste mjesecu rođeni?“ „Kolovoz.“ „Onda ste tipičan lav. Izvanredne šanse ove godine!“ „Za to bih natovario na sebe čitavu prašumu lavova.“ Steiner ispije čašu. „Hoćete li reći Fredu da sam bio ovdje? Recite mu da ga je tražio Steiner. Sutra ću doći ponovo.“ ,,U redu.“ Steiner se vratio u pension. Put je bio dug i ulice bijahu prazne. Nebo je visilo puno zvijezda i preko zidova je na mahove dolazio težak miris rascvjetanog jorgovana. Bože moj, Marijo, mislio je, to ne može vječno trajati…

IV Kern je ušao u neku drogeriju u blizini Vaclavova trga. Pronašao je u izlogu nekoliko boca toaletne vode na kojima bijahu naljepnice očeva laboratorija. „Farr-toaletna voda!“ Kern je u ruci okretao bocu koju je drogerist skinuo s police. „Odakle vam to?“ Drogerist slegne ramenima. „Ne sjećam se više. Dolazi iz Njemačke. Imamo ih već odavno. Želite li kupiti bocu?“ „Ne samo ovu jednu. Šest…“ „Šest?“ „Da, zasad šest. Kasnije više. Trgujem time. Naravno, morate mi dati rabat.“ Drogerist pogleda Kerna. „Emigrant?“ upita on. Kern stavi bocu na pult. „Znate“, reče ljutito, „to mi je pitanje već dosadilo kad ga postavljaju civili. Osobito kad imam u džepu dozvolu boravka. Radije mi recite koliko ću postotaka dobiti?“ „Deset.“ „To je smiješno. Kako s time mogu nešto zaraditi?“ „Možete ih dobiti i s dvadeset posto“, reče vlasnik trgovine, koji je upravo prišao. „Ako uzmete deset boca čak i trideset posto. Bit ćemo sretni ako se oslobodimo te starudije.” „Starudije?“ Kern uvrijeđeno pogleda čovjeka. „To je izvanredna toaletna voda. Znate li to?“ Vlasnik trgovine ravnodušno turne prst u uho. „Može biti. Onda ćete se sigurno zadovoljiti i s dvadeset posto.“ „Najmanje trideset. To nema nikakve veze s kvalitetom. Možete mi dati i trideset posto, a toaletna voda može usprkos tome biti dobra; ili ne?“ Drogerist razvuče usne. „Sve su toaletne vode iste. Dobre su samo one kojima prave reklamu. U tome je čitava tajna.“ Kern ga pogleda. „Ovu sigurno više ne reklamiraju. Prema tome ona je zapravo veoma loša. Zato bi trideset i pet posto bila prava provizija.“ „Trideset“, odvrati vlasnik. „Traže je od vremena na vrijeme.“ „Gospodin Burek“, reče drogerist, „mislim da mu ih možete dati uz trideset i pet ako uzme tuce. Čovjek koji ih ponekad traži uvijek je isti. On ih ne kupuje; htio bi nam prodati recept.“ „Recept? Bože moj, još bi nam samo to trebalo!“ Burek otklanjajući digne ruke.

„Recept?“ Kern posluhne. „Tko je taj koji vam želi prodati recept?“ Drogerist se nasmije. „Jedan koji tvrdi da je prije bio vlasnik toga laboratorija. Naravno, sve je to izmišljotina. Što ti emigranti sve ne izmisle!“ Kern bijaše jedan čas bez daha. „Da li vam je poznato gdje stanuje taj čovjek?“ upita on. Drogerist slegne ramenima. „Mislim da ovdje negdje imamo tu adresu. Nekoliko puta nam je dao. Zašto?“ „Mislim da je to moj otac.“ Obojica su buljili u Kerna. „Da li je to istina?“ upita drogerist. „Da, mislim da je to on. Tražim ga već dugo vremena.“ „Berta!“ vikne vlasnik uzbuđeno ženi koja je radila za jednim uredskim stolom straga, u drogeriji. „Da li još imamo adresu gospodina koji nam je htio prodati recept za toaletnu vodu?“ „Mislite li gospodina Strana ili ono staro blebetalo koje je nekoliko puta ovamo dolazilo?“ vikne žena. „Prokletstvo!“ Vlasnik trgovine postiđeno pogleda Kerna. „Oprostite!“ On brzo pođe prema stražnjim prostorijama. „To se događa kad se spava sa svojim namještenicima“, objasni drogerist zlobno. Nakon nekog vremena vrati se vlasnik sav zadihan. U ruci je držao cedulju. „Ovdje je adresa. To je neki gospodin Kern. Sigmund Kern.“ „To je moj otac.“ „Zaista?“ Čovjek dade cedulju Kernu. „Evo vam adresa. Prije otprilike tri tjedna bio je posljednji put ovdje. Oprostite zbog one prijašnje primjedbe. Ta znate…“ „Ništa za to. Rado bih odmah otišao. Kasnije ću se vratiti po boce.“ „Naravno! Ima vremena!“ * Kuća u kojoj je navodno stanovao Kernov otac nalazila se u Tuzarovoj ulici, u blizini tržnice. Tamo bijaše tamno i pljesnivo i smrdjelo je po vlažnim zidovima i pari od kupusa. Kern se polako uspinjao stepenicama. Čudno je. ali malo se bojao da nakon toliko vremena ponovo vidi svog oca. Navikao je već da nikada ništa ne postaje boljim. Pozvonio je na trećem katu. Poslije kraćeg vremena začuje koračanje iza vrata i onda se pomakne karton iza okruglog okanca. Kern ugleda jedno crno oko upravljeno prema njemu. „Tko je ovdje?“ upita neki mrzovoljan ženski glas.

„Htio bih govoriti s nekim koji ovdje stanuje“, reče Kern. „Ovdje nitko ne stanuje.“ „Ipak! I vi ovdje stanujete!“ Kern pogleda pločicu s imenom. „Gospođa Melanija Ekowski, zar ne? Ali nisam htio s vama govoriti.“ „No, dakle.“ „Htio bih govoriti s muškarcem koji stanuje ovdje.“ „Ovdje ne stanuje nikakav muškarac.“ Kern pogleda u okruglo cmo oko. Možda je to istina, možda je njegov otac već odavno preselio. Osjeti se odjednom prazno i razočarano. „Kako bi trebalo da se zove?“ upita žena iza vrata. Kern podigne glavu, ispunjen novom nadom. „Ne bih to htio vikati na stubištu. Reći ću vam ako otvorite vrata.“ Oka nestane s okanca. Jedan lanac zazveči. To je prava tvrđava, pomisli Kern. Bio je gotovo potpuno siguran da njegov otac još uvijek stanuje ovdje. Žena ga inače ne bi dalje ispitivala. Vrata su se otvorila. Jedna snažna Čehinja, crvenih obraza i široka lica, promatraše Kerna od glave do pete. „Htio bih govoriti s gospodinom Kernom.“ „Kern? Ne poznajem ga. Ne stanuje ovdje.“ „Gospodin Sigmund Kern. Ja sam Ludwig Kern.“ „Tako?“ Žena ga je sumnjičavo promatrala. „To može svatko reći.“ Kern izvadi svoju dozvolu boravka iz džepa. „Evo — molim vas, pogledajte ovaj papir. Ime je zabunom krivo napisano, ali vi vidite ostalo.“ Žena pročita sve što je pisalo na cedulji. Trajalo je dugo. Onda je vrati. „Rođak?“ „Da.“ Nešto zadrži Kerna da ne kaže više. Sada bijaše potpuno uvjeren da je njegov otac ovdje. Žena se odlučila. „Ne stanuje ovdje“, objasni kratko. „Dobro“, odvrati Kern. „Onda ću vam reći gdje ja stanujem. U hotelu Bristol. Ostajem ovdje samo nekoliko dana. Rado bih prije svog odlaska govorio s gospodinom Sigmundom Kernom. Imam nešto da mu predam“, doda on i pogleda ženu. „Tako?“ „Da. Hotel Bristol, Ludwig Kern. Laku noć.“ Siđe stepenicama. Ti drago nebo, mislio je, pa to je Kerber koji ga čuva! Uostalom, bolje je čuvati nego izdati.

Vratio se u drogeriju. Vlasnik poleti k njemu. „Da li ste našli vašeg oca?“ Imao je lice znatiželjna čovjeka kome nedostaju senzacije. „Još ne“, reče Kern bezvoljno. „Ali stanuje tamo. Nije bio kod kuće.“ „Tako nešto! To je stvarno čudan slučaj, zar ne?“ Čovjek položi ruke na stol i počne naširoko pričati o čudnim slučajevima u životu. „Nama nije“, reče Kern. „Nama je slučaj kad nešto jednom krene normalno. Šta je s toaletnom vodom? Zasada mogu uzeti samo šest boca. Nemam više novca. Koliko ćete mi postotaka dati?“ Vlasnik razmišljaše neko vrijeme. „Trideset i pet“, reče on velikodušno. „Tako se nešto ne događa svakog dana.“ „Dobro.“ Kern plati. Drogerist umota boce. Žena, koja se zvala Berta, iziđe u međuvremenu iz stražnjih prostorija da pogleda mladića koji je ponovo našao svog oca. Uzbuđeno je žvakala nešto nevidljivo. „Znate li“, reče vlasnik, „što sam još htio reći? Toaletna voda je vrlo dobra. Zaista vrlo dobra.“ „Hvala!“ Kern uzme omot. „Nadam se da ću se uskoro vratiti po ostale.“ * Pošao je u hotel. U sobi otvori omot i metne u torbu za spise dvije boce, nekoliko komada sapuna i nekoliko bočica jeftinog parfema. Htio je odmah pokušati da proda nešto od toga. Kad je izašao na hodnik primijeti da netko napušta susjednu sobu. Bijaše to djevojka srednjeg rasta, u svijetloj haljini. Pod rukom je nosila nekoliko knjiga. Kern se u početku nije na nju obazirao. Ali najednom se sjeti da je djevojka izišla iz sobe koju je noću bio zamijenio, i on stane. Imao je osjećaj kao da bi ga još i sada mogla prepoznati. Djevojka je silazila stepenicama. Kern je čekao još neko vrijeme. Onda pođe brzo hodnikom za njom. Najednom postane veoma radoznao da vidi kako ona izgleda. Sišao je stepenicama dolje i ogledao se, ali djevojke nigdje nije bilo. Pošao je k izlazu i pogledao niz ulicu. Bila je prazna u prašnjavom svjetlu. Samo se nekoliko ovčarskih pasa klalo na kolniku. Kern se vrati u hotel. „Nije li upravo netko izišao?“ upita portira, koji ujedno bijaše konobar i sluga. „Samo vi!“ Portir je zurio u njega. Čekao je da će Kern na taj vic prasnuti u smijeh.

Kern se nije nasmijao. „Jedna djevojka, mislim“, reče on. „Jedna mlada dama.“ „Ovdje ne stanuju dame“, odvrati portir mrzovoljno. Bijaše uvrijeđen, jer je njegova duhovitost bila uludo potrošena. „Samo žene.“ „Dakle nitko nije izišao.“ „Jeste li policajac da morate sve tako tačno znati?“ Portir bijaše sada već otvoreno neprijateljski raspoložen. Kern ga začuđeno pogleda. Nije shvatio zašto se ljuti. Vic uopće nije osjetio. Izvadi paketić cigareta iz džepa i ponudi portira. „Hvala“, odvrati ovaj ledeno. „Ja pušim bolje.“ „To vjerujem.“ Kern ponovo spremi cigarete. Stajao je još neko vrijeme i razmišljao. Djevojka je morala biti u hotelu. Vjerojatno je onda u trijemu. Vratio se. Trijem bijaše uska, dugačka prostorija ispred koje se nalazila cementirana terasa. Vodila je u ograđeni vrt, u kome je raslo nekoliko grmova jorgovana. On pogleda kroz staklena vrata. Vidio je djevojku kako sjedi za jednim stolom. Naslonila se laktovima i čitala. Osim nje u trijemu nije bilo nikoga. Otvorio je vrata i ušao; nije mogao drukčije. Kad je začula vrata djevojka podigne glavu. Kern se smete. „Dobro veče“, reče oklijevajući. Djevojka ga pogleda. Onda kimne i nastavi čitati. Kern sjedne u jedan kut prostorije. Nakon kratkog vremena ustane i uzme nekoliko novina. Pričini se sam sebi prilično smiješnim i poželi da iziđe. Ali mu se učini gotovo nemogućim da odmah sada ustane i ode. On rasklopi novine i počne čitati. Nakon nekog vremena vidje kako je djevojka dohvatila torbicu. Izvadila je srebrnu dozu za cigarete i otvorila je. Onda ponovo zatvori kutiju, iako nije izvadila cigaretu, i gume je natrag u torbu. Kern brzo odloži novine i ustane. „Vidim da ste zaboravili svoje cigarete“, reče. „Mogu vam ponuditi?“ On izvuče svoj omot. Mnogo bi dao da je imao dozu. Omot bijaše izgužvan i na uglovima poderan. Pruži ga djevojci. „Zapravo ne znam da li volite ovu vrstu. Portir ih je čas prije odbio. Odviše su loše.“ Djevojka pogleda marku. „I ja pušim ove“, reče onda. Kern se smijao. „To su najjeftinije. A to je gotovo isto kao da smo jedno drugome ispričali svoje biografije.“ Djevojka ga pogleda. „Mislim da je dovoljno to što stanujemo u ovom hotelu.“ „To je istina.“

Kern upali šibicu i pruži djevojci vatru. Slabo, crvenkasto svjetlo osvijetlilo je usko, tamnoputo lice s jakim, tamnim obrvama. Oči su joj bile velike i jasne, a usta puna i meka. Kern nije znao reći da li je djevojka lijepa i da li mu se sviđa; imao je samo čudan osjećaj neke tihe i daleke povezanosti s njom — njegova je ruka ležala na njenim grudima prije nego što ju je poznavao. Vidio je kako diše; i odjednom, iako je znao da je to glupo, turi svoju ruku u džep. „Jeste li već dugo vremena vani?“ upita on. „Dva mjeseca.“ „To nije dugo.“ „Beskonačno je.“ Kern je pogleda iznenađeno. „Imate pravo“, reče onda. „Dvije godine nije mnogo vremena. Ali dva mjeseca, to je beskrajno. Ipak ima jedna prednost; postaju kraći što dulje traju.“ „Mislite da će još dugo trajati?“ upita djevojka. „Ne znam. O tome više ne razmišljam.“ „Ja neprestano.“ „To sam i ja radio dok sam bio vani tek dva mjeseca.“ Djevojka je šutjela. Zamišljeno je sagnula glavu i pušila polagano, dubokim udasima. Kern promatraše čvrstu, malo valovitu crnu kosu što je uokvirila lice. Rado bi rekao nešto naročito duhovito, ali mu ništa nije padalo na um. Pokušao se sjetiti što bi u sličnoj prilici učinili junaci iz knjiga koje je čitao, ali pamćenje kao da je presahlo, a ti junaci vjerojatno i nisu nikada bili u nekom praškom emigrantskom hotelu. „Nije li pretamno za čitanje?“ upita napokon. Djevojka se trgla kao da joj misli bijahu negdje drugdje. Onda zaklopi knjigu pred sobom. „Ne. Ali ne želim više čitati. Nema smisla.“ „Neki put rastrese čovjeka“, reče Kern. „Kad nađem kakav kriminalni roman pročitam ga u jednom dahu.“ Djevojka se umorno nasmiješi „Ovo nije kriminalni roman. To je udžbenik anorganske kemije.“ „Ah tako! Bili ste na sveučilištu?“ „Da. U Wurzburgu.“ „Ja sam studirao u Leipzigu. I ja sam u početku nosio sa sobom svoje udžbenike. Nisam htio ništa zaboraviti. Kasnije sam ih prodao. Bijahu preteški za nošenje i za taj sam novac kupio toaletnu vodu i sapune da njima trgujem. Sada živim od toga.“ Djevojka ga pogleda. „Vi me baš mnogo ne ohrabrujete.“ „Nisam vas htio obeshrabriti“, reče Kern brzo. „Sa mnom bijaše nešto sasvim drugo. Nisam imao dokumenata. Vi vjerojatno imate pasoš?“

Djevojka kimne. „Pasoš imam. Ali rok mu istječe za šest tjedana.“ „To ništa ne smeta. Sigurno ćete ga kasnije moći produžiti.“ „To ne vjerujem.“ Djevojka ustane. „Ne želite popušiti još jednu cigaretu?“ upita Kern. „Ne, hvala. Previše pušim.“ „Netko mi je jednom rekao da je cigareta u pravom času bolja od svih ideala na svijetu.“ „To je tačno.“ Djevojka se smijala, i najednom se pričini Kernu veoma lijepom. Dao bi mnogo da je i dalje mogao s njom razgovarati, ali nije znao što da učini da bi ostala još neko vrijeme. „Ako vam na neki način mogu pomoći“, reče brzo, „rado bih to učinio. Poznajem situaciju u Pragu. Bio sam već dvaput ovdje. Zovem se Ludwig Kern i stanujem u sobi pokraj vaše.“ Djevojka ga brzo pogleda. Kern mišljaše već da je sve izdao. Ali ona mu bezazleno pruži ruku. Osjeti čvrsti stisak. „Rado ću vas pitati kada nešto ne budem znala. Mnogo hvala.“ Uzela je svoje knjige sa stola i uspela se stepenicama. Kern je sjedio još neko vrijeme u trijemu. Odjednom je znao sve što je trebalo reći. * „Još jedanput, Steiner“, reče varalica na kartama. „Sam bog zna, nervozniji sam zbog vašeg debuta prijeko u krčmi nego kad sam igram u Jockey-klubu.“ Sjedili su u baru, i Fred je imao generalnu probu sa Steinerom. Htio je njegovo znanje prvi put iskušati u igri s nekoliko sitnijih varalica u jednoj obližnjoj krčmi. Steiner je u tome vidio jedini način da možda dođe do novca — izuzevši krađu i tešku provalu. Vježbali su otprilike pola sata trik s asovima. Onda džepar zadovoljno ustane. Bio je u smokingu. „Sada moram otići. Opera. Velika premijera. Lehmanova pjeva. Kod zaista velike umjetnosti za nas uvijek ima posla. Ona čini ljude odsutnim duhom, razumijete li?“ On pruži Steineru ruku. „Uostalom — upravo sam se sjetio nečega — koliko imate novaca?“ „Trideset i dva šilinga.“ „To je premalo. Braća moraju vidjeti veći novac, inače neće zagristi.“ On turi ruku u džep i izvuče novčanicu od sto šilinga.

„Evo, time platite svoju kavu; onda će već netko doći. Moj novac vratite krčmaru; on me poznaje. Još jednom: igrajte brzo i pazite kad dođu četiri dame. Steiner uzme novčanicu. „Ako izgubim novac neću vam nikada moći vratiti.“ Džepar slegne ramenima. „Onda je, eto, propao. Umjetnički peh. Ali vi nećete izgubiti. Poznajem te ljude. Obični lovci na seljake. Niska klasa. Jeste li nervozni?“ „Mislim da nisam.“ „Imate još jednu šansu. Oni prijeko ne znaju da i vi nešto znate. Kad to primijete, vi ste ih već utopili, i više neće moći mnogo učiniti. Dakle, servus.” „Servus.“ Steiner ode prijeko u krčmu. Putem je razmišljao kako je to čudno: nijedan drugi čovjek ne bi mu povjerio ni četvrtinu novca koji mu je varalica bez razmišljanja dao. Uvijek isto. Hvala bogu. U prednjoj prostoriji krčme igrali su već nekoliko partija taroka. Steiner sjedne do prozora i naruči rakiju. Nespretno izvuče novčanik u koji je metnuo još nekoliko listova papira da bi izgledao deblji, i plati stotinarkom. Jednu minutu kasnije oslovi ga neki suhonjav čovjek i pozove ga da se pridruži malom pokeru. Steiner s dosadom odbije. Čovjek ga je i dalje nagovarao. „Imam premalo vremena“, objasni Steiner. „Najviše pola sata, a to je prekratko za igru.“ „Ali ne, ne!“ Suhonjavi pokaže veoma trošno zubalo. „Za pola sata mnogome se već nasmijala sreća, gospodin susjed!“ Steiner pogleda drugu dvojicu kod susjednog stola. Jedan imađaše debelo lice i ćelu, drugi bijaše crn, veoma dlakav i prevelika nosa. Obojica su ga ravnodušno gledali. „Ako je zaista samo pola sata“, reče Steiner tobože oklijevajući, „mogao bih pokušati.“ „Naravno, naravno“, odvrati suhonjavi srdačno. „I mogu prestati kad zaželim?“ „Jasno, gospo’n susjed, kad god zaželite!“ „I ako budem dobio?“ Usne debelog kod stola malo se razvukoše. Pogleda crnog: izgleda da imamo u mreži pravo malograđansko pile. „Ali baš onda, baš onda, gospodin susjed!“ meketao je suhonjavi veselo. „Dakle, dobro.“ Steiner sjedne k stolu. Debeli je miješao i dijelio. Steiner dobije nekoliko šilinga. Kad je miješao, opipa uglove karata. Onda promiješa još jednom, predigne za sebe na mjestu gdje je osjetio nešto, naruči jednu šljivovicu, pogleda pri tom ispod

gornjeg kupa i vidje da su kraljevi nešto skraćeni. Zatim ponovo promiješa i podijeli. Poslije četvrt sata dobio je otprilike trideset šilinga. „Sasvim dobro!“ meketao je suhonjavi. „Hoćemo li malo povisiti?“ Steiner kimne. Dobio je i slijedeću igru, koja se igrala za veći ulog. Nakon toga je miješao debeli. Imao je ružičaste, debele ručice, koje zapravo bijahu premalene za tu snagu. Steiner vidje da ih ipak upotrebljava veoma spretno. On digne svoje karte. Imao je tri dame. „Koliko?“ upita debeli žvaćući svoju cigaretu. „Četiri“, reče Steiner. Primijeti da je debeli ustuknuo jer je smio tražiti svega dvije karte. Debeli gurne četiri karte pred njega. Steiner vidje da je prva ona četvrta dama, koja mu je nedostajala. Sada naravno nije imao karte za igru i baci ih s riječima: „Prokletstvo! Ne idem!“ Ostala se trojica pogledaju i također odustanu. Steiner je znao da može nešto učiniti jedino ako dijeli sam. Zbog toga njegove šanse bijahu jedna naprama tri. Džepar je imao pravo. Morao je brzo djelovati, prije nego ostali nešto primijete. On učini trik s asovima, ali onaj jednostavni. Dojenče igraše protiv njega i izgubi. Steiner pogleda na sat. „Moram otići. Posljednja runda.“ „No, no, gospo’n susjed!“ meketao je maleni. Ostala dvojica ne rekoše ništa. Slijedeći je put imao Steiner već iz prve ruke četiri dame. Usto je dobio i devetku. Dlakavi crni tražio je dvije. Steiner vidje kako mu ih suhonjavi doda brzim pokretom ruke. Znao je šta je, ali ipak licitira s ostalima do dvadeset šilinga i onda odustane. Crni ga probode pogledom i ubere pot. „Kakvu ste kartu imali?“ zalaja suhonjavi i brzo okrene Steinerove karte. „Četiri dame! I vi odustajete, čovječe božji? Ta ovdje unutra bijaše sav novac svijeta! A šta ste imali vi?“ upita onda crnog. „Tri kralja“, reče ovaj kiselo. „No, vidite! Vidite. Vi biste bili dobili, gospodin susjed! Kako visoko biste vi išli s vaša tri kralja?“ ,,S tri kralja licitiram do visine mjeseca“, odvrati crni prilično mračno. „Previdio sam to“, reče Steiner. „Mislio sam da imam samo tri dame. Jedna mi se pričinila kao dečko.“ „Tako nešto!“ Crni je dijelio. Steiner dobije tri kralja i kupi četvrtog. Licitirao je do petnaest šilinga, a onda odustao. Dojenče udahne srčući. Steiner je dobivao devedeset šilinga i preostale su još dvije igre. „Šta ste imali, gospodin susjed?“

Suhonjavi brzo pokuša da okrene karte. Steiner mu grubo odgurne ruku. „Da li je to ovdje u modi?“ upita on. „No, oprostite. Radoznalost. “ U slijedećoj igri izgubi Steiner osam šilinga. Dalje nije išao. Onda uzme karte i stane ih miješati. Pazio je da kraljevi budu najdonji, kako bi ih mogao lakše podijeliti debelom. Uspjelo je. Crni je prividno sudjelovao u licitaciji, a debeli zatraži jednu kartu. Steiner mu dade četvrtog kralja. Debeli usrkne i pogleda partnere. Taj momenat iskoristi Steiner za trik s asovima. On odbaci tri svoje karte i uzme dva posljednja, asa, koji bijahu na vrhu snopića. Debeli ponudi jedan iznos. Steiner odloži karte i oklijevajući pristane. Crni podvostruči. Kod sto i deset šilinga odustane. Debeli povisi igru na stotinu i pedeset. Steiner nastavi. Nije bio potpuno siguran. Znao je da debeli ima četiri kralja. Jedino posljednju kartu nije poznavao. Ako je joker Steiner bijaše izgubljen. Suhonjavi se nemirno vrtio na stolici. „Može li se vidjeti?“ Posegao je za Steinerovim kartama. „Ne.“ Steiner položi ruku na svoje karte. Iznenadila ga je ta naivna drskost. Suhonjavi bi odmah nogom javio debelome jačinu njegovih karata. Debeli posta nesiguran. Steiner je dosada bio veoma oprezan tako da je morao imati jake karte. Steiner to primijeti i odlučnije povisi. Kod stotinu i osamdeset debeli odustane. On položi četiri kralja na stol. Steiner odahne i položi svoja četiri asa. Suhonjavi fićukne. Dok je Steiner spremao novac vladala je tišina. „Igramo još jednu rundu“, reče odjednom crni oštro. ,,Žalim“, reče Steiner. „Igramo još jednu rundu”, ponovi crni i isturi bradu. Steiner ustane. „Drugi put.“ Pođe do šanka i plati. Onda gume krčmaru presavijenu novčanicu od sto šilinga. „Molim vas, dajte to Fredu.” Krčmar začuđeno podigne obrve. „Fredu?“ „Da.” „Dobro.” Krčmar se kreveljio. „Nasjela. braća! Htjeli uloviti bakalara, a namjerili se na morskog psa.“ Ona trojica stajahu kod vrata. „Igramo još jednu rundu“, reče crni i ispriječi se na izlazu. Steiner ga pogleda. „Ne može to tako, gospodin susjed“, meketao je suhonjavi. „Isključeno, Sir!“