Erich Maria Remarque - Ljubi bližnjega svoga

Kern kimne. Pred šalterom je tog časa stajao neki starac. „Ali šta da učinim sada?“ upita on očajno. Činovnik odvrati nešto brzim francuskim jezikom, što Kern nije razumio. Starac ga je slušao. „Da, ali što da učinim sada?“ upita on drugi put. Činovnik ponovi svoje objašnjenje. „Slijedeći“, reče onda i primi papire koje mu je slijedeći pružio preko glave starog čovjeka. Starac okrene glavu. „Ta ja još nisam gotov!“ reče on. „Ja ne znam što da učinim. Kamo da idem sada?“ upita činovnika. Činovnik je nešto odgovorio i bavio se papirima slijedećeg čovjeka. Starac se čvrsto držao za dasku kao brodolomac. „Šta da učinim ako mi ne produžite dokument?“ upita on. Činovnik se nije za njega brinuo. Čovjek se okrene ljudima koji su stajali iza njega. „Šta samo da učinim sada?“ Gledao je u jedan zid skamenjenih, zabrinutih, proganjanih lica. Nitko nije odgovorio; ali ga nitko nije ni tjerao da se makne. Preko njegove glave pružali su papire u prozorčić šaltera i pomno pazili da ga ne gurnu. On se ponovo okrene činovniku. „Ta netko mi mora reći što da učinim!“ ponavljao je tiho. Još je samo šaptao, prestrašenih očiju, već stiješnjen ispod ruku koje su se poput valova prebacivale preko njegove glave k prozorčiću. Njegove ruke s nabreklim kvrgavim žilama držale su se još uvijek daske šaltera. Onda umukne i odjednom, kao da je smalaksao, padnu mu ruke i on se makne od prozorčića. Velike nepotrebne ruke njihale su se uz njegovo tijelo kao na konopcima, nepovezano kao da su samo slučajno obješene o ramena, a pognuta glava izgledala je kao da ne vidi više ništa. Ali dok je još tako posve izgubljeno stajao ovdje, vidje Kern slijedeće lice pred prozorčićem kako se od užasa skamenilo. Onda su slijedile brze kretnje i ponovo ono strašno i beznadno zurenje, ta slijepa zagledanost u sebe kao da više nigdje nema nikakva spasa. „To je raj?“ reče Kern. „Da“, odvrati Klassmann. „Ovo ovdje ipak je raj. Mnogi budu odbijeni, ali mnogima i produžuju.“ Prošli su kroz nekoliko hodnika i došli u prostoriju koja više nije nalikovala trijemu željezničke stanice, nego čekaonici četvrtog razreda. Bila je ispunjena raznolikim svijetom. Klupa ne bijaše dovoljno. Ljudi su stajali i sjedili na podu. Kern vidje krupnu, tamnu ženu koja je kao kvočka sjedila na podu u kutu. Imala je nepomično pravilno lice. Crna kosa bila je razdijeljena i spletena. Oko nje se igralo nekoliko djece. Najmanje bijaše na njenim razgaljenim prsima. Sjedila je u toj buci bezazlena u svom materinstvu, s čudnovatim ponosom zdrave životinje, i gledala

samo svoje potomstvo, koje se igralo oko njenih koljena i leđa kao oko spomenika. Pokraj nje je stajala grupa Zidova u crnim kaftanima s rijetkim sijedim brkovima i uvojcima. Stajali su i čekali s izražajem tako postojane predanosti kao da su već stotinu godina čekali i znali da moraju čekati i slijedećih stotinu godina. Na klupi kraj zida sjedila je neka trudna žena. Pored nje čovjek, koji je nervozno trljao ruke. I dalje, muškarac bijele kose, koji je nešto tiho govorio jednoj rasplakanoj ženi. Na drugoj strani jedan prištavi mladić koji je pušio cigaretu i potajno, poput kradljivca zurio u neku lijepu, otmjenu ženu koja je sjedila nasuprot njemu i oblačila i svlačila rukavice. Grbavac koji je nešto zapisivao u notes, mnoštvo Rumunja koji su pištali kao parni kotao, jedan čovjek koji je promatrao fotografije, spremao ih, odmah zatim vadio, ponovo promatrao i ponovo spremao. Debela žena koja je čitala talijanske novine. Mlada djevojka koja je sjedila ovdje kao da nije prisutna, sasvim utonula u svoju tugu. „Sve su to ljudi koji su zatražili dozvolu boravka“, reče Klassmann. „Ili koji je žele zatražiti.“ „Kakvi su papiri za to potrebni?“ „Većina ih ima ispravne ili zastarjele neobnovljene pasoše. Ili su s nekim ispravama i vizom legalno doputovali.“ „Onda ovo ovdje još nije najgori odio?“ „Nije“, reče Klassmann. Kern vidje da na šalterima osim činovnika rade i djevojke. Bijahu obučene lijepo i uredno; većina je nosila svijetle bluze s kratkim navlakama za rukave od crnog satena. U prvi čas činilo mu se čudno da postoje iza šaltera ljudi kojima je važno da čuvaju od prljavštine rukave svoje bluze dok se pred njima guraju ljudi kojima je čitav život utonuo u prljavštinu. „Posljednjih je sedmica naročito strašno ovdje u prefekturi“, reče Klassmann. „Uvijek kad se u Njemačkoj događa nešto što susjedne zemlje čini nervoznima moraju emigranti prvi platiti. Oni ispaštaju za jedne i druge.“ Kern vidje kraj prozorčića čovjeka uska, produhovljena lica. Činilo se da su njegove isprave u redu; mlada djevojka iza prozorčića uzme ih nakon nekoliko pitanja, kimne i počne pisati. Ali Kern vidje kako je čovjek samo od stajanja i čekanja počeo da se znoji. Velika je prostorija bila hladna, a čovjek je nosio tanko ljetno odijelo; no znoj mu je navirao na sve pore, lice mu je postalo sjajno i mokro, a svijetle kaplje tekle su preko čela i obraza. Stajao je nepomično, rukama uprtim u dasku šaltera, uljudan ali ne ponizan, spreman da odgovara — i njegova se želja ispunjavala — a ipak ga je oblijevao samrtni znoj, kao da ga peku na nevidljivom roštilju bešćutnosti. Da je vikao, jaukao ili moljakao, ne bi se Kernu učinio tako strašnim. Ali jer je stajao uljudno, čvrsto i sabrano, i jer su samo njegove pore svladale njegovu volju, to je bilo kao da se čovjek sam u sebi utaplja. Bila je to

bijeda bića samog, koja kao da je počela probijati sve mostove čovječanstva. Činovnica vrati čovjeku njegove papire s nekoliko prijaznih riječi. On se zahvali mekim, izvrsnim francuskim jezikom, i brzo ode. Tek na izlazu otvori papir da pogleda što stoji u njemu. Bijaše to samo jedan plavičast pečat s nekoliko datuma, ali čovjeku se najednom učini kao da je svibanj i da slavuji slobode opojno pjevaju u trijeznoj prostoriji. „Hoćemo li ići?“ upita Kern. „Jeste li dosta vidjeli?“ „Da.“ Pođoše prema izlazu. Ali ih zadrži gomila siromašnih Žiđova koji ih opkole kao jato raščupanih, gladnih čavki. „Molim fas — pomognuti..Najstariji stupi naprijed, širokim, posrnulim, poniznim kretnjama: „Mi ne goforiti francuski — pomoći — molim fas — čovjek — čovjek…” „Čovjek — čovjek..priključe se ostali u koru, lepršajući širokim rukavima. „Čovek — čovjek…“ Činilo se da je to jedina njemačka riječ koju su znali, jer su je neprestano ponavljali i pokazivali pri tom žućkastim, mršavim rukama na sebe, svoja čela, svoje oči, svoja srca, uvijek nanovo, mekim, upornim, gotovo umiljavajućim pjevuckanjem? „čovjek — čovjek…“ i samo bi najstariji dodao: „isto — čovjek…“ Znao je nekoliko riječi više. „Govorite li herbejski?“ upita Klassmann. „Ne“, odvrati Kern. „Ni riječi.“ „To su Zidovi koji govore samo herbejski. Sjede ovdje danima i ne mogu se sporazumjeti. Traže nekoga koji će im prevoditi.“ „Herbejski, herbejski!“ kimao je žurno najstariji. „Čovjek — čovjek …“ mumljao je lepršajući kor, s uzbuđenim, izražajnim licima. „Pomoći — pomoći…“ Najstariji pokaže na prozorčiće. „Ne — mogu — goforiti — samo — čovjek — čovjek…“ Klassmann sažalno mahne rukom. „Ne herbejski.“ Čavke okružiše Kerna. „Herbejski? Herbejski? Čovjek…“ Kern strese glavom. Lepršanje prestane. Kretnje zamru. Najstariji upita još jednom, ukočeno i pognute glave: „Ne…?“ Kern ponovo strese glavom. „Ah…“ Stari Židov digne ruke do prsiju, vršci prstiju se dodirnu i ruke sastave mali krov nad srcem. Stajao je tako, nagnut malo naprijed, kao da sluša neki zov iz daljine. Onda se nakloni i polako spusti ruke.

Kern i Klassmann napuste prostoriju. Kad su stigli do prednjeg hodnika začuju s kamenih stepenica kojima se ovdje silazilo glasnu muziku. Bijaše to koračnica s poklicima truba i snažnim zvucima fanfara. „Šta je to?“ upita Kern. „Radio. Gore su policijske prostorije. Podnevni koncert.“ Glazba je jurila niz stepenice kao blistavi potok; zaustavila se u hodniku i onda prštala poput vodopada kroz široka izlazna vrata. Slijevala se i prelijevala malu, osamljenu pojavu, koja se, tamna i bezbojna, zgurila na najdonjoj stepenici, kao nepomični grumen crnine, mala uzvisina s umornim unezvjerenim očima. Bio je to starac koji je tako teško otišao od nemilosrdnog prozorčića. Čučao je izgubljeno i slomljeno u kutu, uvučenih ramena, s koljenima svijenim uz tijelo, kao da više nikada neće moći ustati — i glazba je prštala preko njega u šarenim blistavim slapovima, puna snage, nezadrživo i nemilosrdno kao sam život. „Dođite“, reče napolju Klassmann. „Popit ćemo još jednu kavu.“ Sjeli su za stol od trstike pred malim bistroom. Kad je popio gorku crnu kavu Kernu je bilo lakše. „Šta je posljednja stanica?“ upita on. „Posljednja stanica su mnogo onih koji sjede negdje sami i gladuju“, odvrati Klassmann. „Zatvori. Noćni trijemovi podzemne željeznice. Novogradnje. Mostovi Seine.“ Kern je promatrao vrevu ljudi koja je neprestano protjecala ispred stola bistroa. Jedna djevojka s velikom kutijom za šešire nasmiješila se u prolazu. Okrenula se još jedanput i bacila mu preko ramena brzi pogled. „Koliko vam je godina?“ upita Klassmann. „Dvadeset i jedna. Uskoro dvadeset i dvije.“ „To sam i mislio.“ Klassmann promiješa kavu. „Moj je sin istih godina.“ „Da li je i on ovdje?“ „Nije“, reče Klasmann, „on je u Njemačkoj.“ Kern digne pogled. „To je teško, mogu to razumjeti.“ „Ne njemu.“ „Utoliko bolje.“ „Za njega bi bilo gore kad bi se nalazio ovdje“, reče Klassmann. „Tako?“ Kern ga pogleda malo začuđeno. „Da. Ja bih ga isprebijao da bi ostao bogalj.“ „Šta?” „On me prijavio. Zbog njega sam morao napolje.“

„Oh, prokleto!“ reče Kern. „Ja sam katolik, dobar katolik. Dječak je naprotiv bio već nekoliko godina u fašističkoj omladinskoj organizaciji. To se naziva starim borcem. Možete misliti da mi to nije bilo pravo i da smo se svađali. Dečko je postajao sve bezobrazniji. Jednog mi je dana rekao, gotovo kao podoficir regrutu, da držim usta inače će mi se nešto dogoditi. Prijetio se, razumijete li? Ja sam mu opalio šamar. On je bijesno otrčao i prijavio me državnoj policiji. Stavio je u zapisnik svaku riječ kojim sam grdio partiju. Na sreću, imao sam tamo jednog prijatelja, koji me odmah telefonski upozorio. Morao sam smjesta pobjeći. Sat kasnije već je došao po mene odred — na čelu s mojim sinom.“ „Nije to šala“, reče Kern. Klassmann kimne. „Ali ni za njega neće biti šale kad se jednom vratim.“ „Možda će tada i sam imati sina koji će ga denuncirati. Možda Sovjetima.“ Klassmann zaprepašteno pogleda Kerna. „Zar mislite da će to tako dugo trajati?“ „Ne znam. Ne mogu zamisliti da ću se ikada vratiti.“ * Steiner pričvrsti ispod lijevog revera kaputa nacionalsocijalističku partijsku značku. „Sjajno, Beer!“ reče on. „Odakle to samo imate?“ Doktor Beer se smijuljio. „Od nekog pacijenta. Automobilska nesreća odmah ispred Murtena. Namjestio sam mu ruku. U početku je bio oprezan i hvalio sve tamo prijeko; onda smo zajedno popili nekoliko konjaka i on je počeo kleti čitav onaj vašar i ostavio mi za uspomenu svoju partijsku značku. Morao je, na žalost, natrag u Njemačku.“ „Neka je blagoslovljen taj čovjek!“ Steiner uzme sa stola jedne plave korice za spise i otvori ih. Unutra se nalazio spis sa kukastim križem i nekoliko propagandnih letaka. „Mislim da je to dovoljno. Na to će sigurno deset puta zagristi.“ Letke i spis dobio je od Beera, kome ih je među ostalim iz nepoznatog razloga poslala jedna partijska organizacija iz Stuttgarta. Steiner je izabrao neke od njih i nalazio se sada na ratnom pohodu protiv Ammersa. Beer mu je ispričao šta se dogodilo Kernu. „Kada ćete putovati dalje?“ upita Beer. ,,U jedanaest. Prije toga ću vam vratiti vašu značku.“ „Dobro. Čekat ću vas s jednom bocom ,fendanta’.“ Steiner pođe. Pozvonio je na Ammersovim vratima. Sluškinja otvori. „Htio bih govoriti s gospodinom Ammersom“, reče kratko. „Zovem se Huber.“ Sluškinja nestane i ponovo se vrati. „O čemu se radi?“ Aha, mislio je Steiner, to je Kernova zasluga. Znao je da Kerna nisu pitali. „Partijska stvar“, objasni kratko.

Ovaj put dođe Ammers osobno. Radoznalo je zurio u Steinera. Steiner nemamo digne ruku. „Partijski drug Ammers?“ „Da.“ Steiner okrene rever i pokaže značku. „Huber“, reče on. „Dolazim od inozemne organizacije i moram vas pitati za neke stvari.“ Ammers je ukočeno stajao i klanjao se. „Uđite, molim vas — gospodine — gospodine.. „Huber. Jednostavno, Huber. Znate — uši neprijatelja nalaze se svagdje.“ „Znam! Osobita mi je čast, gospodine Huber.“ Steiner je dobro predvidio. Ammers nije ni pomislio na to da sumnja. U kosti mu je sjelo odviše poslušnosti i straha pred Gestapoom. Ali ako bi i posumnjao ne bi u Švicarskoj ništa mogao poduzeti protiv Steinera. Steiner je imao austrijski pasoš na ime Huber. Nitko ne bi mogao ustanoviti koliko je u vezi s njemačkom organizacijom. Ni njemačko poslanstvo, koje već odavno nije bilo obaviješteno o svim tajnim propagandnim mjerama. Ammers uvede Steinera u salon. „Sjednite, Ammers“, reče Steiner i sam sjedne u Ammersovu stolicu. Listao je po svom kartonu za spise. „Znate, partijski druže Ammers, da nas, u našem radu u inozemstvu, vodi jedan važan princip: najveća tajnost.“ Ammers kimne. „To smo i od vas očekivali. Neprimjetan rad. A sad smo čuli da ste ovdje, s nekim mladim emigrantom, izazvali nepotrebnu pažnju!“ Ammers skoči iz svoje stolice. „Taj lopov! Učinio me sasvim bolesnim, bolesnim i smiješnim, taj nitkov…“ „Smiješnim?“ prekine Steiner resko. „Javno smiješnim? Partijski druže Ammers!“ „Ne javno, ne javno!“ Ammers vidje da je pogriješio. Gotovo se zagrcne od uzbuđenja. „Samo preda mnom, mislio sam …!“ Steiner ga probode pogledom. „Ammers“, reče onda polagano, „jedan stari partijac ne može nikada biti smiješan ni pred samim sobom! Šta je s vama, čovječe? Jesu li demokratske političke smicalice nagrizle vaše uvjerenje? Smiješno — takva riječ za nas uopće ne postoji! Oni drugi su iz osnova smiješni, razumijete li?“ „Da, naravno, naravno!“ Ammers prijeđe rukom preko čela. Već se napola vidio u koncentracionom logoru, gdje bi malo osvježili njegova uvjerenja. „Bio je to samo taj jedan slučaj! Inače sam čelično tvrd. Moja je vjernost nepokolebljiva…“ Steiner ga pusti da govori neko vrijeme. Onda ga prekine. „Dobro, partijski druže. Nadam se da se tako nešto više neće ponoviti. Nemojte se više brinuti za emigrante, jeste li razumjeli? Mi smo sretni što smo ih se riješili.“

Ammers revnosno kimne. Ustane i donese iz bara kristalnu bocu i dvije visoke, srebrne, iznutra pozlaćene čašice za liker. Steiner je s gađenjem promatrao tu priredbu. „Šta je to?“ upita on. „Konjak. Mislio sam da bi možda jedno malo osvježenje…“ „Tako se nudi konjak kad je vrlo loš“, reče Steiner nešto vedrije. „Ili članu udruženja neporočnih. Donesite mi jednu običnu, ne odviše malenu čašu.“ „Kako izvolite!“ Ammers bijaše ushićen, jer je led, čini se, bio probijen. Steiner je pio. Konjak je bio prilično dobar. Ali to nije bila Ammersova zasluga. U Švicarskoj nema lošeg konjaka. Steiner izvadi plave korice iz kožne mape koju je posudio od Beera. „Usput još nešto, partijski druže. Strogo povjerljivo. Vi znate da je naša propaganda u Švicarskoj još veoma siromašna.“ „Da“, potvrdi Ammers revno. „I ja sam oduvijek mislio tako.“ „Dobro“, Steiner prijazno mahne. „To treba popraviti. Osnovat će se tajni fondovi.“ On pogleda u svoj spis. „Imamo već znatne darove. I mali su prilozi dobro došli. Ova je zgodna kuća vaše vlasništvo, zar ne?“ „Da. Ali na njoj su već dvije hipoteke. U stvari, dakle, pripada zapravo banci“, objasni Ammers prilično žurno. „Hipoteke su ovdje zato da biste plaćali manje poreza. Član partije koji posjeduje kuću nije vjetrogonja koji ne bi u banci imao novaca. Koju svotu da unesem?“ Ammers je gledao prilično neodlučno. „Upravo sada to ne bi bilo loše za vas“, reče Steiner ohrabrujuće. „Popis imena poslat ćemo, naravno, u Berlin. Mislim da vas možemo unijeti s pedeset franaka.“ Ammersu je odlanulo. Računao je najmanje na stotinu. Poznavao je nezasitnost partije. „Naravno!“ izjavi odmah. „Ili možda šezdeset“, dometne. „Dobro, dakle šezdeset.“ Steiner je pisao: „Imate li, osim Heinz, još neko drugo ime?“ „Heinz, Karl, Goswin — Goswin s jednim s.“ „Goswin je rijetko ime.“ „Da, ali pravo njemačko! Staronjemačko. Neki kralj Goswin pojavio se već u seobi naroda.“ „Vjerujem.” Ammers stavi na stol jednu novčanicu od pedeset i jednu od deset franaka. Steiner spremi novac. „Potvrda je isključena“, reče Steiner. „Vi razumijete zašto?“ „Naravno! Tajna! Ovdje u Švicarskoj!“ Ammers je lukavo žmirkao. „I više nikada nepotrebne buke, partijski druže! Tišina je parola uspjeha! Uvijek

mislite na to!“ „Razumijem! Poznato mi je! Ono je bio samo nesretan slučaj.“ Steiner se zabitim ulicama vraćao doktoru Beeru. Smijuljio se. Rak na jetri. Taj Kern! Kako će samo gledati kad primi šezdeset franaka od te kaznene ekspedicije.

XVII Netko je pokucao. Ruth osluhne prema vratima. Bila je sama. Kern je još od jutra bio u potrazi za poslom. Časak je oklijevala. Onda tiho ustane, pođe u Kernovu sobu i zatvori za sobom vrata. Sobe su ležale na uglu hodnika. To bijaše prednost prilikom racije. Mogli su iz svake sobe izići na hodnik a da ih ne vidi onaj koji stoji pred drugim vratima. Ruth tiho zatvori vanjska vrata Kernove sobe. Onda pođe hodnikom do ugla. Pred jednim vratima stajao je neki čovjek četrdesetih godina. Poznavala ga je po viđenju. Stanovao je u hotelu i zvao se Brose. Njegova je žena već sedam mjeseci ležala bolesna u krevetu. Oboje su živjeli od malih potpora ureda za izbjeglice i nešto novca koji su još imali. To nije bila tajna. U hotelu Verdun znalo se o svakome gotovo sve. „Želite li k meni?“ upita Ruth. „Da. Htio sam vas nešto zamoliti. Vi ste gospođica Holland, zar ne?” „Da.“ „Zovem se Brose i stanujem kat ispod vas“, reče čovjek smeteno. „Dolje imam bolesnu ženu, a moram ići da tražim posla. Htio sam vas pitati da li biste imali malo vremena .. Brose je imao usko, izmučeno lice. Ruth je znala da gotovo svi u hotelu bježe od njega kada se pojavi. Neprestano je tražio društvo za svoju ženu. „Ona je mnogo sama — a vi znate kako je to — lako čovjek izgubi nadu. Ima dana — kad je naročito žalosna. Ali ako je netko kraj nje, odmah joj je bolje. Mislio sam da biste je i vi rado jednom razonodili. Moja je žena pametna…“ Ruth je upravo učila da plete pulover od lagane kašmirske vune; rekli su joj da neka ruska trgovina na Champs Elysees kupuje te stvari i prodaje ih onda uz trostruku cijenu. Htjela je raditi dalje, i vjerojatno ne bi išla — ali to bespomoćno hvaljenje: „moja je žena pametna“, odluči. To je postidi na čudnovat način. „Pričekajte jedan čas“, reče ona. „Idem po neke stvari; onda ću poći s vama.“ Ona uzme vunu i uzorak i pođe s Broseom dolje. Žena je ležala na prvom katu u maloj sobici, okrenutoj prema ulici. Broseovo lice se promijeni kad je ušao zajedno s Ruth. Naprezao se da izgleda veseo. „Lude, ovo je gospođica Holland“, reče žustro. „Ona bi rado ostala malo s tobom.“ Dva tamna oka na voštanoblijedom licu sumnjičavo pogledaše Ruth. „Ja onda sada idem“, reče Brose brao. „Uveče ću se vratiti. Danas ću sigurno naći nešto. Do viđenja.“ On se nasmiješi, mahne i zatvori za sobom vrata.

„On vas je zvao, zar ne?“ upita blijeda žena nakon nekog vremena. U prvi čas Ruth htjede odgovoriti nešto drugo, ali onda kimne. „To sam i mislila. Hvala vam što ste došli. Ali ja mogu ostati i sama. Ne dajte se smetati u vašem poslu. Ja mogu malo prospavati.“ „Nisam ničim zauzeta“, reče Ruth. „Upravo učim plesti. To mogu i ovdje. Sa sobom sam donijela pletivo.“ „Ima ugodnijih stvari nego sjediti kraj bolesnika“, reče žena umorno. „Sigurno. Ali ipak je bolje nego sjediti sam.“ „To svi uvijek kažu da bi utješili čovjeka“, mrmljala je žena. „Znam, bolesnike uvijek žele tješiti. Recite samo slobodno da vam je neugodno sjediti kraj nepoznate, loše raspoložene bolesne žene i da to činite samo zbog toga što vas je na to nagovorio moj muž.“ „To je tačno“, odvrati Ruth. „Ja uopće i nemam namjere da vas tješim. Ali sam sretna što mogu jednom s nekim razgovarati.“ „Ta vi ipak možete izlaziti!“ reče bolesna žena. „To ne volim.“ Ruth pogleda jer nije dobila odgovor. Vidje lice koje se više nije moglo svladati. Žena se malo pridigla i zurila u nju, i odjednom, kao potoci, potekoše suze iz njenih očiju. Lice je jedan tren bilo kao preplavljeno. „Bože moj“, jecala je, „vi to tako jednostavno kažete — a ja — kad bih samo jednom mogla poći na ulicu.“ Pala je natrag na jastuke. Ruth ustane. Vidjela je kako se trzaju sivobijela ramena, vidjela je siromašan krevet u prašnom poslijepodnevnom svjetlu, vidjela je iza toga sunčanu, hladnu ulicu, kuće s malim željeznim balkonima, i nad krovovima jednu golemu svijetleću bocu — reklamu za aperitiv Dubonnet, koja je besmisleno svijetlila već poslije podne — i načas joj se učini da je sve to veoma daleko, na nekoj drugoj planeti. Žena je prestala plakati. Polako se uspravila. „Još ste ovdje?“ upita ona. „Da.“ „Ja sam histerična i nervozna. Imam ponekad takve dane. Molim vas, nemojte se ljutiti.“ „Ne. Bila sam nepromišljena, to je sve.“ Ruth ponovo sjedne kraj kreveta. Stavi pred sebe uzorak pulovera, koji je donijela sa sobom, i nastavi s kopiranjem. Nije gledala u bolesnicu. Nije htjela da vidi još jednom to lice. Njeno joj se vlastito zdravlje činilo hvalisavošću. „Ne držite igle ispravno“, reče bolesna žena nakon nekog vremena. „Tako vam to ide mnogo polaganije. Morate raditi drukčije.”

Ona uzme igle i pokaže joj. Onda uzme već započeto pletivo i promatraše ga. „Ovdje nedostaje jedna očica“, objasni ona. „Moramo to ispraviti. Vidite, ovako.“ Ruth pogleda. Bolesna se žena smješkala. Lice joj bijaše sada pažljivo, sabrano i posve zauzeto radom. Na njemu ne bijaše više nikakva traga tek prošlog uzbuđenja. Njene blijede ruke radile su pažljivo i brzo. „Tako“, reče revno, „sada vi pokušajte.“ * Uveče se vratio Brose. Soba bijaše tamna. Samo se u okviru prozora vidjelo večernje nebo, zeleno poput jabuke, i crvena, rasvijetljena golema boca Dubonnet. „Lucie?“ upita on u tamu. Žena u krevetu nije se pomakla, i Brose sada vidje njeno lice. Bilo je malo ružičasto od odsjaja svijetleće reklame — kao da se dogodilo čudo i ona je odjednom ozdravila. „Jesi li spavala?“ „Ne. Samo tako ležim.“ „Da li je gospođica Holland već odavno otišla?“ „Ne. Tek prije nekoliko minuta.“ „Lucie“, on oprezno sjedne na rub kreveta. „Dragi moj.“ Ona pogladi njegovu ruku. „Jesi li uspio nešto naći?“ „Još ne, ali nadam se.“ Žena je neko vrijeme ležala i šutjela. „Ja sam ti toliko na teretu, Otto“, reče onda. „Kako možeš tako što reći, Lucie! Što bih ja bez tebe?“ „Bio bi slobodan. Mogao bi raditi što želiš. Mogao bi se vratiti u Njemačku i raditi.“ „Tako?“ „Da“, reče ona, „rastavi se od mene! Tamo bi ti mnogo koristilo ako to učiniš.“ „Arijevac koji se sjetio svoje krvi i rastavio se od svoje žene, Židovke, zar ne?“ upita Brose. „Tako nekako to oni nazivaju. Ta nemaju inače ništa protiv tebe, Otto.“ „Ne, ali ja imam nešto protiv njih.“ Brose nasloni glavu na naslon kreveta. Mislio je na to kako je njegov pretpostavljeni došao k njemu u crtaonicu i kako mu je dugo pričao o vremenima, o njegovoj sposobnosti i da je šteta što mu moraju otkazati jer mu je žena Židovka. Uzeo je onda svoj šešir i otišao. Osam dana kasnije raskrvario je nos svome kućnom vrataru, koji ujedno bijaše čuvar kvarta i partijski špijun, jer je njegovu ženu nazvao židovskom svinjom. Umalo što se to nije loše svršilo. Srećom je njegov odvjetnik mogao vrataru dokazati protudržavne razgovore uz pivo; na to je vratara nestalo iz

kuće. Ali žena se više nije usudila izlaziti na ulicu; nije htjela da je guraju uniformirani gimnazijalci. Brose više nije našao namještenje; onda su otputovali u Pariz. Putem se žena razboljela. Jabučno zeleno nebo pred prozorom izgubilo je svoju boju. Postalo je prašno i tamnije. „Jesi li imala bolova, Lucie?“ upita Brose. „Ne mnogo. Samo sam strahovito umorna. Nekako iznutra.“ Brose je pogladi po kosi. Sjajila je bakreno pod svjetlom reklame za aperitiv Dubonnet. „Ubrzo ćeš opet moći ustati.“ Žena je polako micala glavu pod njegovom rukom. „Što to samo može biti, Otto? Nikada nisam imala tako nešto. A traje već mjesecima.“ „Ništa naročito. Ništa strašno. Žene to često imaju.“ „Mislim da nikad više neću ozdraviti“, reče žena odjednom beznadno. „Sigurno ćeš ozdraviti. Čak veoma brzo. Samo moraš biti hrabra.“ Napolju je noć puzala preko krovova. Brose je sjedio mimo, glave još uvijek naslonjene na naslon kreveta. Njegovo danju zabrinuto i uplašeno lice postade mimo i spokojno u posljednjem nejasnom svjetlu. „Kad ti samo ne bih bila toliki teret, Otto!“ „Ljubim te, Lucie“, reče Brose tiho a da se nije pomakao. „Bolesna se žena ne može ljubiti.“ „Bolesnu ženu čovjek voli dvostruko. Ona je ujedno i žena i dijete.“ „Pa to je ono!“ Glas žene postade sasvim tih. „Ja nisam ni to! Ni tvoja žena. Čak ni to nemaš od mene. Samo sam teret i ništa više!“ „Imam tvoju kosu“, reče Brose, „tvoju ljubljenu kosu!“ On se nagne i poljubi njenu kosu. „Imam tvoje oči.“ On poljubi njene oči. „Tvoje ruke.“ On poljubi njene ruke. „I tebe imam. Tvoju ljubav.“ Njegovo je lice bilo tik nad njenim. „Zar me ne voliš više?“ upita on. „Otto…“ promrmlja slabo i gume ruku između svojih grudi i njega. „Zar me ne voliš više?“ upita on tiho. „Reci! Mogu razumjeti da ne voliš više nesposobnog čovjeka koji ništa ne umije zaraditi. Reci slobodno, ti ljubljena, jedina“, reče prijeteći u oronulo lice. Njene suze odjednom lagano potekoše, i njen glas postade mlad i mekan. „Zar me zaista još voliš, Otto?“ upita ona smiješkom koji mu je derao srce. „Moram li ti to svako veče ponavljati? Ljubim te toliko da sam ljubomoran na krevet na kome ležiš. Trebalo bi da ležiš u meni, u mome srcu, u mojoj krvi.“ On se nasmiješi da bi ona vidjela, i ponovo se nagne nad nju. Ljubio ju je i ona bijaše sve što je imao — ali unatoč tome često je osjećao neobjašnjivu nelagodu pred

poljupcem. Zbog toga ju je mrzio — znao je od čega boluje i njegovo zdravo tijelo bijaše naprosto jače od njega. Ali sada, u tom milostivom, toplom odsjaju reklame za aperitiv, činilo se kao da je ovo veče jedno od prije nekoliko godina — s one strane mračne sile bolesti — jedan topao i utješan odsjaj, kao eto ovo crveno svjetlo s krovova preko puta. „Lucie“, mrmljao je on. Ona pritisne svoje mokre usne na njegova usta. Tiho je tako ležala i načas zaboravila svoje mučno tijelo u kome se sablasno i bezglasno šire ćelije raka, a jajnici i maternica raspadaju se polako pod maglovitom šakom smrti, kao umorni ugljen u sivi, bezlični pepeo. Kern i Ruth šetali su lagano po Champs Elysees. Bilo je veče, izlozi su svijetlili, kavane bile pune ljudi, plamtjele svijetleće reklame, a taman, kao vrata u nebo, stajao je Are de Triomphe pred jasnim i noću još uvijek srebrnim zrakom Pariza. „Pogledaj malo tamo, desno!“ reče Kern. ,,Waser i Rosenfeld.“ Pred ogromnim izlozima General Motors Co stajahu dva mladića. Bijahu siromašno obučeni. Odijela su im bila iznošena i obojica bijahu bez kaputa. Raspravljali su tako uzbuđeno da neko vrijeme nisu primijetili kraj sebe Kerna i Ruth. Obojica bijahu stanari hotela Verdun. Waser je bio tehničar i komunist; Rosenfeld sin neke bankarske obitelji iz Frankfurta koja je stanovala na drugom katu. Obojica bijahu fanatici automobilizma. Obojica su živjeli gotovo bez ikakvih sredstava. „Rosenfeld!“ reče Waser preklinjući, „budite barem načas razumni! Cadillac — što se mene tiče dobar je za stare ljude. Ali šta će vama šesnaest cilindara? Taj loče benzin kao krava vodu, a ipak nije brži.“ Rosenfeld strese glavom. Zadivljeno je zurio u danje svjetlo izloga, gdje se na pokretnom podu polako okretao ogromni crni Cadillac. „Neka loče benzin!“ izjavi žarko. „I bačve, što se tiče mene. Pa to nije važno! Gledajte samo kako su ta kola izvanredno ugodna. Sigurna i pouzdana kao tenkovska kupola!“ „Rosenfeld, to su argumenti za osiguravajuće društvo, a ne za automobil!“ Waser pokaže na susjedni izlog, koji je pripadao zastupstvu Lancie. „Pogledajte ovo! Ovdje imate rasu i klasu! Samo četiri cilindra, nervozna i niska mrcina, ali pantera kad krene! Njime se možete voziti gore uz kućni zid, ako želite!“ „Ne želim se voziti po kućnom zidu! Želim se dovesti pred Ritz na coctail!“ odvrati Rosenfeld hladno. Waser se nije obazirao na taj prigovor. „Pogledajte liniju!“ maštao je. „Kako se meko priljubio uz tlo! Strijela, munja — onaj od osam cilindara mi je odviše masivan. San brzine.“ Rosenfeld prasne u podrugljiv smijeh. „Kako ćete uopće unići u taj dječji lijes?

Waser, to je auto za liliputance. Zamislite: S vama je jedna lijepa žena u dugoj večernjoj haljini, možda čak i od zlatnog brokata ili pailletta 4 , u skupocjenom krznu, vi izlazite iz Maksima, prosinac je, na ulici snijeg i bluzgavica, vi imate taj vozni radio-aparat — želite li biti još smješniji?“ Waser pocrvenje. „To su kapitalističke ideje! Rosenfeld, ja vas zaklinjem! Vi sanjate o lokomotivi a ne o automobilu. Kako vam se samo može sviđati takav mamut? To je za komercijalne savjetnike, a vi ste mlad čovjek! Ako već želite imati nešto teško, onda u ime božje uzmite Delahaye, to je rasa, i još uvijek dobro vozi svojih 160 kilometara!“ ,,Delahaye?“ Rosenfeld prezrivo puhne kroz nos. „Svaki čas ulje u svjećicama, mislite, zar ne?“ „Isključeno, ako ga ispravno vozite! Jaguar, projektil, čovjek se opije već samim zvukom motora! Ili ako želite imati već nešto sasvim izvanredno, onda uzmite novi Supertalbot! Stotinu osamdeset kao od šale! Onda zaista imate nešto!“ Rosenfeld je cikao od ogorčenja. „Talbot! Da, onda imam nešto! Ne bih primio ni da mi poklonite te taljige koje su tako prekoprimirane da kuhaju u gradskom prometu! Ne, Waser, ja ostajem kod Cadillaca.“ On se ponovo okrene izlozima General Motorsa. „Pogledajte samo tu kvalitetu! Pet godina ne morate otvoriti pokrov! Komfor, dragi Waser, taj imaju samo Amerikanci! Motor je gibak i bezglasan, gotovo ga uopće ne čujete!“ „Ali, čovječe!“ provali iz Wasera. „Ja upravo i želim čuti motor! Pa to je glazba kad krene takva snažna mrcina!“ „Onda pribavite traktor, taj je još glasniji!“ Waser je buljio u Rosenfelda. „Slušajte“, reče onda tiho, jedva se svladavajući, „predlažem vam kompromis: uzmite Mercedes kompresor! Težak i usto rasan! Jeste li sporazumni?“ Rosenfeld premoćno odmahne. „Sa mnom to ne ide! Nemojte se truditi! Cadillac ili ništa!“ On se ponovo zadubi u crnu otmjenost golemih kola na pokretnom podu. Waser se očajnički ogleda. Pri tom opazi Kerna i Ruth. „Slušajte, Kern“, reče on. „Kad biste morali birati između Cadillaca ili novog Talbota, šta biste izabrali? Talbot, zar ne?“ Rosenfeld se okrene. „Naravno Cadillac, u to nema sumnje!“ Kern se smijuljio. „Ja bih se zadovoljio i s malim Citroenom.“ „Citroenom?“ Oba ga auto-entuzijasta pogledaše kao šugavu ovcu. „Ili biciklom“, doda Kern. Stručnjaci izmijeniše poglede. „Ah tako!“ primijeti onda Rosenfeld veoma hladno. „Vi nemate razumijevanja za automobile, zar ne?“ „Vjerojatno ni za auto-sport, zar ne?“ malo s gađenjem pridometne Waser. „No

da, ima ljudi koji se zanimaju poštanskim markama.“ „To i radim!“ izjavi razveseljeno Kern. „Osobito s onima bez pečata.“ „No, onda oprostite!“ Rosenfeld digne ovratnik. „Dođite, Waser, pogledat ćemo još prijeko nove modele Alfa Romea i Hispane.“ Obojica složno odu u svojim iznošenim odijelima, izmireni ignorantom Kernom, da bi se svađali o još nekim kolima za utrke! Imali su vremena jer nisu imali novaca za večeru. Kern je obradovano gledao za njima. „Čovjek je čudo, Ruth, zar ne?“ Ona se smijala. * Kern nije našao posla. Svagdje se nudio, ali nije se ni uz plaću od dvadeset franaka nigdje mogao smjestiti. Poslije dva tjedna potrošili su novac koji su imali. Ruth je dobivala od židovskog, a Kern od miješanog židovsko-kršćanskog komiteta malenu pomoć; ukupno su imali oko pedeset franaka na tjedan. Kern je govorio s gazdaricom i uspjelo mu je da za taj iznos zadrži obadvije sobe i ujutro dobije malo kave s kruhom. Prodao je svoj kaput, kovčeg i ostatak Potzlochovih stvari. Onda su počeli prodavati Ruthine stvari. Prsten njene majke, haljine i usku zlatnu narukvicu. Nisu se zbog toga mnogo žalostili. Živjeli su u Parizu i to im bijaše dovoljno. Vjerovali su u sutrašnji dan i osjećali se sigurnima. U tome gradu koji je primio sve emigrante stoljeća vladao je duh snošljivosti, u njemu se moglo umrijeti od gladi, ali progonili su ih samo toliko koliko bijaše najnužnije — i to im se već činilo mnogo. Jedne nedjelje poslije podne, kad je ulaz bio besplatan, povede ih Marili u Louvre. „Trebat će vam zimi nešto čime ćete utrošiti vrijeme“, reče on. „Problem emigranata je glad, sigurnost i vrijeme s kojim ne mogu ništa početi jer ne smiju raditi. Glad i briga da se ostane negdje, to su dva smrtna neprijatelja protiv kojih se emigrant mora boriti — ali vrijeme, mnogo praznog, neiskorištenog vremena, to je neprijatelj koji se šulja, koji proždire njegovu energiju, to čekanje koje ga umara, taj sjenovit strah koji ga onesposobljava. Ono prvo dvoje napada ga s lica i on se mora braniti ili propasti — ali vrijeme dolazi s leđa i rastvara mu krv. Vi ste mladi. Ne čučite po kavanama, ne jadikujte, ne budite umorni. Kad naiđe zlo, pođite u veliku čekaonicu Pariza: u Louvre. Zimi ga dobro zagrijavaju. Bolje je tugovati ispod Delacroixa, Rembrandta ili Van Gogha nego kraj rakije, ili biti okružen bespomoćnim jadanjem i bijesom. To vam govorim ja, Marili, koji takođe radije sjedi kraj rakije. Inače vam ne bih držao taj poučni govor.“ Prolazili su umjetnički suton Louvrea — pored stoljeća, kraj kamenih egipatskih

kraljeva, grčkih bogova, rimskih cezara — kraj babilonskih oltara, perzijskih čilima i flamanskih gobelina — pored slika najvećih majstora Rembrandta, Goye, Greca, Leonarda, Dürera — beskrajnim dvoranama i hodnicima, dok nisu stigli do prostorija u kojima su visile slike impresionista. Sjeli su na jednu od sofa koje stajahu u sredini. Sa zidova su blistali pejzaži Cezannea, van Gogha i Moneta, Degasove plesačice, pastelne Renoirove ženske glave i Manetovi prizori u boji. Bilo je tiho i nikoga osim njih ne bijaše ovdje, te se Kernu i Ruth pomalo pričini kao da sjede u začaranom tornju, a slike su prozori prema dalekim svjetovima — vrtovima ozbiljne životne radosti, udaljenim osjećajima, velikim snovima i neuništivom pejzažu duše, s one strane samovolje, straha i nepravde. „Emigranti!“ reče Marili. „Svi ovi ovdje bijahu također emigranti! Gonjeni, ismjehivani, izbacivani, često bez doma, izgladnjeli, nazivani ološem i ignorirani od svojih suvremenika, bijedno su živjeli, bijedno umrli — ali pogledajte što su stvorili! Kulturu svijeta. To sam vam htio pokazati.“ Skinuo je naočari i nespretno ih čistio. „Šta vas se na ovim slikama najjače doima?“ upita on Ruth. „Mir“, reče ona brzo. „Mir. Mislio sam da ćete reći: ljepota. Ali, istina je — mir je danas ljepota. Osobito za nas. A vama, Kern?“ „Ne znam“, reče Kern, „htio bih imati jednu od njih i prodati je da bismo mogli živjeti.“ „Vi ste idealist“, odvrati Marili. Kern ga sumnjičavo pogleda. „Mislim to ozbiljno“, reče Marili. „Znam da je glupo. Ali zima je i ja bih Ruthi kupio kaput.“ Kern se sam sebi učini prilično budalastim, ali mu zaista nije ništa drugo palo na um i on je čitavo vrijeme na to mislio. Na svoje iznenađenje on najednom osjeti u svojoj ruci Ruthinu ruku. Gledala ga je sretno i čvrsto se naslonila na njega. Marili ponovo stavi naočari. Onda pogleda oko sebe: „Čovjek je velik u svojim ekstremima“, reče on. ,,U umjetnosti, u ljubavi, u gluposti, u mržnji, u egoizmu, čak i u žrtvi — ali ono što svijetu najviše nedostaje, to je stanovita srednja dobrota.“ * Kern i Ruth su povečerali. Večera se sastojala od kakaoa i kruha, što tjednima bijaše njihov jedini obrok, osim šalice kave i dva brioša ujutro, što su Kernu uračunali u cijenu sobe. „Kruh ima danas okus beefsteaka“, reče Kern. „Dobrog, sočnog beefsteaka s

pečenim lukom.“ „Meni se činilo da je imao okus piletine“, odvrati Ruth. „Mlade pečene piletine sa svježom, zelenom salatom.“ „Možda. Možda s tvoje strane. Daj mi s nje jednu krišku. Dobro će mi doći još malo pečenog pileta.“ Ruth odreže debelu krišku dugog francuskog bijelog kruha. „Evo“, reče ona. „To je batak. Ili bi možda radije prsa?“ Kern se nasmije. „Ruth, kad ne bih imao tebe, sada bih se svadio s bogom!“ ,,A ja bih bez tebe ležala u krevetu i plakala.“ Netko pokuca. „Brose“, reče Kern prilično hladno. „Naravno, upravo u času najnježnijih ljubavnih priznanja!“ „Unutra!“ vikne Ruth. Vrata se otvore. „Ne“, reče Kern. „To je ipak nemoguće! Sanjam!“ On ustane tako oprezno kao da ne želi rastjerati utvaru. „Steiner“, promuca. Utvara se nasmiješi. „Steiner!“ vikne Kern. „Gospode bože, to je Steiner!“ „Dobro pamćenje temelj je prijateljstva — a propast ljubavi“, odvrati Steiner. „Oprostite, Ruth, što ulazim s jednom sentencom — ali upravo sam sreo dolje starog prijatelja Marilla. Onda je tako nešto neizbježivo.“ „Odakle dolaziš? upita Kern. „Ravno iz Beča?“ „Iz Beča. Obilaznim putem preko Murtena?“ „Šta?” Kern jedan korak ustukne. „Preko Murtena?“ Ruth se smijala. „Murten je mjesto naše sramote, Steiner. Ja sam se tamo razboljela — a ovog starog graničara uhvatila je policija. Murten — neslavno ime za nas.“ Steiner se zadovoljno smješkao. „Zbog toga sam i bio tamo! Osvetio sam vas, djeco.“ On izvuče lisnicu i izvadi šezdeset švicarskih franaka. „Evo. To je četrnaest dolara ili oko trista i pedeset francuskih franaka. Dar od Ammersa.“ Kern ga začuđeno pogleda. „Ammers?“ reče on. „Trista i pedeset franaka?“ „Objasnit ću ti to kasnije, dječače. Spremi u džep. A sada da vas malo pogledam!“ Promatrao je oboje. „Upalih obraza, neishranjesni, večera kakao na vodi — i nikome niste ništa rekli, zar ne?“ „Još ne“, odvrati Kern. „Uvijek kad smo se spremali na to pozvao nas je Marili na ručak. Kao da ima šesto čulo.“ „Ima on još jedno više. Za slike. Zar vas nije poslije jela vukao u muzej? To je obvezatna pokora za to.“ „Da. K Cezanneu, van Goghu, Manetu, Renoiru, Degasu“, reče Ruth.

„Aho! K impresionistima. Onda ste, znači, ručali s njim. Za večeru vodi čovjeka k Rembrandtu, Goyi i Grecu. Ali, sada naprijed, djeco, obucite se. Restorani grada Pariza osvijetljeni su i čekaju nas!“ „Mi smo upravo…“ „To vidim!“ prekine razljućeno Steiner. „Obucite se odmah! Plivam u novcu.“ „Mi smo obučeni.“ „Ah tako! Kaput prodan vjerskom istomišljeniku, koji vam je sigurno podvalio …“ „Ne …“ reče Ruth. „Dijete, ima i nepoštenih Zidova! Iako mi je vaše pleme kao narod mučenika u ovaj čas sveto. Dakle, dođite! Da raspredamo rasni problem pečenih pilića.“ „Dakle, sada pričajte kako vam je“, reče Steiner poslije večere. „Sve je kao začarano“, reče Kern. „Pariz nije samo grad toaletnih vodica, sapuna i parfema, nego i grad vrpca, dugmadi i, čini mi se, čak svetačkih slika. Trgovati je ovdje posve nemoguće. Pokušao sam mnoge stvari — prao suđe, nosio košare s voćem, pisao adrese, trgovao igračkama — ali od svega toga nije bilo mnogo koristi. Ovisilo je uvijek o slučaju. Ruth je četrnaest dana spremala u nekom uredu; onda je poduzeće propalo, i ona nije za to dobila ni pare. Za pulovere od kašmirske vune nudili su joj toliko da je doteklo jedva za vunu. Zbog toga…“ On rastvori kaput. „Zbog toga trčim naokolo kao bogati Američanin. Prekrasno, kad čovjek nema kaputa. Možda će i tebi isplesti takav pulover, Steiner…“ „Za jedan još imam vune“, reče Ruth. „Samo je crna. Volite li crnu?“ „I te kako! Ta mi živimo crno.“ Steiner zapali cigaretu. „Već vidim! Jeste li svoje kapute prodali ili založili?“ „Najprije založili, a onda prodali.“ „Dobro. Prirodan put. Jeste li već bili u Café Maurice?“ „Nismo. Samo u Alsaceu.“ „Lijepo. Onda pođimo malo do Mauricea. Tamo je Dickmann. On sve zna. I o kaputima. A ja bih ga želio još nešto važno pitati. O svjetskoj izložbi koja će se održati ove godine.“ „Svjetska izložba?“ „Da, baby“, reče Steiner. „Tamo će biti posla. A za isprave neće mnogo pitati.“ „Koliko si već zapravo u Parizu, Steiner, da sve to znaš?“ „Četiri dana. Prije toga sam bio u Strasbourgu. Imao sam tamo nešto posla. Vas sam pronašao preko Klassmanna. Sreo sam ga na prefekturi. Ta ja imam pasoš, djeco. Za nekoliko dana selim u Internacional. Sviđa mi se ime.“

Café Maurice nalik je na Café Sperler u Beču i na Café Greif u Zürichu. To je tipična emigrantska burza. Steiner naruči kavu za Ruth i Kerna i pođe prijeko k jednom starijem čovjeku. Razgovarali su neko vrijeme. Onda čovjek ispitujući pogleda Kerna i Ruth i ode. „To je bio Dickmann“, reče Steiner. „On sve zna. Istina je ono o svjetskoj izložbi, Kern. Sada se grade inozemni paviljoni. To plaćaju strane vlade. Dovele su nešto vlastitih radnika — za jednostavne stvari, ali za zemljane radove i slično namještaju ovdašnje ljude. U tome leži naša velika šansa! Francuzi se ne brinu mnogo tko tamo radi jer nadnice plaćaju inozemni komiteti. Sutra ujutro ići ćemo tamo. Zaposleno je već mnogo emigranata. Mi smo jeftiniji od Francuza — to je naša prednost!“ Dickmann se vratio. Preko ruke je nosio dva kaputa. „Mislim da će pristajati.“ „Probaj kaput“, reče Steiner Kernu. „Prvo ti. Onda Ruth onaj drugi. Otpor je besmislen.“ Kaputi su tačno pristajali. Ruthin je čak imao mali izlizani krzneni ovratnik. Dickmann se malo nasmiješi. „Moje oko …“ reče on. „To su tvoje najbolje starudije, Heinrich?“ upita Steiner. Dickmann ga malo uvrijeđeno pogleda. „Ovi su kaputi dobri. Nisu novi, to je jasno. Taj s krznenim ovratnikom potječe čak od neke grofice. U progonstvu, naravno“, doda kad ga je Steiner pogledao. „To je pravi medvjed, Josef. Nije kunić!“ „Dobro. Uzet ćemo ih. Doći ću sutra i onda ćemo nastaviti o tome.“ „To ne moraš. Možeš ih i bez toga dobiti. Ta mi imamo još nekih računa.“ „Glupost.“ „Ipak. Uzmi i zaboravi na to. Onda sam bio u lijepom sosu. Gospode bože!“ „Kako ti ide inače?“ upita Steiner. Dickmann slegne ramenima. „Dovoljno je za mene i djecu. Ali ogavno je živjeti tako grčevito.“ Steiner se nasmije. „Samo nemoj postati sentimentalan, Heinrich! Ja sam krivotvoritelj isprava, varalica na kartama, vagabund, za sobom imam tjelesne povrede, otpor državnim organima i još koješta drugog — unatoč tome nemam grižnje savjesti.’ 1 Dickmann kimne. „Moja najmlađa je bolesna. Gripa. Vrućica. Ali vrućica kod djece nije strašna, zar ne?“ On molećivo pogleda Steinera. Ovaj strese glavom. „Rapidni proces ozdravljenja, ništa dingo.“ „Danas idem ranije kući.“ Steiner naruči konjak. „Baby“, reče Kernu. „Također jedan?“

„Slušaj, Steiner…“ poče Kern. Steiner odmahne. „Ne govori! Božični darovi koji me ništa ne stoje. Ta vidjeli ste. Jedan konjak, Ruth? Da, zar ne?“ „Novi kaputi! Posao u izgledu!“ Kern ispije svoj konjak. „Život postaje zanimljiv.“ „Nemoj se obmanjivati!“ smješkao se Steiner. „Kasnije, kada bude dovoljno posla, izgledat će ti vrijeme kad nisi smio raditi najzanimljivijim dijelom tvoga života. Prekrasne priče za unuke koji se igraju oko koljena. Onda, u Parizu…“ Dickmann prođe pokraj njih. Pozdravi umorno i ode prema izlazu. „Nekad je bio socijaldemokratski gradonačelnik.“ Steiner gledaše za njim. „Petoro djece. Žena mrtva. Dobar prosjek. Dostojanstven. Sve zna. Nešto odviše nježna duša, što je čest slučaj kod socijaldemokrata. Zato su tako slabi političari.” Kavana se stala puniti. Došli su spavači da izbore mjesto u kutu. Steiner ispije konjak. „Ovdje je gazda sjajan. Sve koji nađu mjesta ostavlja da spavaju. Besplatno ili za šalicu kave. Kad ove daščare ne bi postojale, mnogim bi ljudima bilo strašno.“ On ustane. „Hoćemo li poći, djeco.“ Izišli su napolje. Bilo je vjetrovito i hladno. Ruth digne medvjeđi ovratnik svoga novog kaputa i čvrsto ga stegne. Nasmiješi se Steineru. On kimne. „Toplina, mala Ruth! Sve na svijetu zavisi samo od malo topline.” On mahne nekoj staroj prodavačici cvijeća koja je prolazila. Ona doklima. „Ljubice”, kreštala je „svježe ljubice s Rivijere.“ „Kakav grad! Ljubice sred ulice u prosincu.“ Steiner uzme jednu kiticu i dade je Ruth. „Ljubičasta sreća! Nepotrebno cvjetanje! Nepotrebne stvari! One uostalom, daju najviše topline!“ On žmirne Kernu. „Pouka za život, rekao bi Marili.“

XVIII Sjedili su u kantini svjetske izložbe. Bio je dan isplate. Kern poslaže tanke novčanice oko svog tanjura. „Dvjesta i sedamdeset franaka!“ reče on. „Zarađeno u tjedan dana! I to već treći put! Prava bajka.“ Marili ga je neko vrijeme zabavljajući se promatrao. Onda nazdravi Steineru. „Popijmo gutljaj gađenja na taj papir, dragi Huber! Pravo čudo kakvu je moć dobio nad čovjekom! Naši pradjedovi drhtali su pred gromom i munjom, tigrovima i zemljotresom — naši srednjovjekovni očevi pred mačevima, razbojnicima, pošastima i bogom — ali mi drhtimo pred naštampanim papirom — bio to novac ili pasoš. Neandertalac bijaše ubijen toljagom; Rimljani mačem; čovjek srednjeg vijeka kugom — ali nas se već može uništiti komadom papira.“ „Ili privesti k životu“, dopuni Kern promatrajući novčanice francuske banke oko svog tanjura. Marili ga iskosa pogleda. „Šta misliš o tom dječaku?“ upita Steinera. „Razvija se, zar ne?“ „1 te kako! Uspjeva na grubom vjetru tuđine. Čak već zna i poentirati.“ „Poznavao sam ga još kao dijete“, objasni Marili. „Nježan, i trebalo mu je utjehe. Prije nekoliko mjeseci.“ Steiner se smijao. „On živi u labilnom stoljeću. Tu čovjek brzo propada — ili se brzo razvije.“ Marili popije gutljaj laganog crvenog vina. „Labilno stoljeće!“ ponovi on. „Veliki nemir! Ludwig Kern, mladi Vandal druge seobe naroda.“ „Nije tačno“, odvrati Kern. „Ja sam mladi poluhebrejac za vrijeme drugog odlaska iz Egipta!“ Marili optužujući pogleda Steinera. „Vaš učenik, Huber“, reče on. „Ne — to aforističko ima od tebe, Marili! Uostalom, sigurna tjedna nadnica podiže humor svakom čovjeku. Neka živi povratak izgubljenih sinova k plaći!“ Steiner se okrene Kernu. „Spremi novac u džep, baby, inače će odletjeti. Novac ne voli svjetlo.“ „Dat ću ga tebi“, reče Kern. „Onda je spremljen. Ionako sam ti još mnogo više dužan.“ „Da se nisi usudio! Još uvijek nisam dovoljno bogat da primam novac natrag!“ Kern ga pogleda. Onda spremi novac u džep. „Do kada su danas otvorene trgovine?“ upita on. „Zašto?“ „Danas je Silvestrovo.“

„Do sedam, Kern“, reče Marili. „Kupit ćete rakije za današnje veće? Jeftinija je u kantini. Izvanredan Martiniqueum. “ „Ne, ne, rakije.“ „Aha! Vi onda vjerojatno želite posljednji dan u godini poći stazom građanske sentimentalnosti, zar ne?“ „Otprilike tako.“ Kern ustane. „Idem k Salamonu Leviju. Možda je i on danas sentimentalan i ima labilnije cijene.“ „U labilnom stoljeću cijene rastu“, odvrati Marili. „Ali samo naprijed, Kern. Navika nije ništa — sve je impuls. I nemojte zbog cjenkanja zaboraviti — u osam sati je večera kod starog ratnika emigracije, kod Majke Margot!“ * Salamon Levi bijaše čovječuljak okretan poput lasice, s rijetkom kozjom bradicom. Stanovao je u tamnoj podrumskoj prostoriji, među satovima, glazbalima, rabljenim tepisima, uljenim slikama, kućnim potrepštinama, patuljcima od gipsa i porculanom. U izlogu bijahu razbacane jeftine imitacije, umjetni biseri, stari nakit optočen srebrom, džepni satovi i stari novci. Levi odmah prepozna Kerna. Imao je pamćenje kao glavna knjiga, i to mu je omogućilo već mnogu uspješnu trgovinu. „Šta je?“ upita odmah gotovo borbeno, jer je bio malne siguran da Kern ponovo želi nešto prodati. „Dolazite u loše vrijeme!“ „Kako? Zar ste već prodali prsten?“ „Prodao, prodao?“ jadikovao je Levi. „Prodao kažete, ako sam pravo razumio. Ili sam se zabunio?“ „Ne.“ „Mladiću“, grdio je Levi dalje, „zar ne čitate novine? Zar živite na Mjesecu i ne znate šta se u svijetu događa? Prodao! Takvu starudiju! Prodao! Kako ste to samo veličanstveno rekli, kao Rothschild. Znate šta je potrebno da bi se nešto prodalo?“ On učini umjetničku stanku i onda izjavi patetično: „Da dođe neki neznanac koji namjerava nešto kupiti, da izvuče lisnicu iz džepa…“ Levi izvuče lisnicu, „da je otvori“ — on otvori lisnicu — „izvadi gotov novac…“ — on izvuče novčanicu od deset franaka — ,,i da ga položi…“ — on izravna novčanicu na stolu — ,,i onda najvažnija stvar“ — Levijev glas popne se u falcet — „da se zauvijek od nje rastane! Levi ponovo spremi novčanicu. ,,A zašto? Za nekakvu starudiju, za bilo što. Gotov, čist novac! I da se ne nasmijem! Samo luđaci i inovjerci rade tako nešto. Ili

ja, nesretnik, u svojoj strasti za trgovinom. Dakle, šta ovaj put? Mnogo ne mogu dati. Da, prije četiri tjedna, to su još bila vremena!“ „Ne želim ništa prodati, gospodine Levi. Htio bih ponovo kupiti prsten.“ „Šta?“ Levi načas otvori usta kao gladna svraka u gnijezdu. Brada bijaše gnijezdo. „Ah, znam već, želite mijenjati. Ne, mladiću, to ja ne mogu! Prije tjedan dana imao sam s time smolu, jedan sat, dobro, nije više išao, ali sat je napokon sat prema brončanom pisaćem priboru i nalivperu sa zlatnim perom. Šta da vam kažem? Udesili su me, lakovjernu ludu — nalivpero nije bilo ispravno, sat je doduše također išao svega četvrt sata, ali to ni izdaleka nije isto kad sat ne radi ili kad ne vrijedi nalivpero. Sat usprkos tome ostaje satom, ali nalivpero koje je prazno, možete li zamisliti? Pa to je nesmisao, to je kao da ga uopće nema. Šta biste htjeli mijenjati?“ „Ništa, gospodine Levi. Rekao sam kupiti. Kupiti.“ „Novcem?“ „Da, gotovim novcem.“ „Aha, znam već! Nekim mađarskim ili rumunjskim, ili bezvrijednim austrijskim novcem, ili inflacijskim novčanicama, naravno, tko se tu može snaći! Tek nedavno je netko — s ulaštenim brkovima, kao Karlo Veliki…“ Kern izvadi novčanicu od stotinu franaka i stavi lisnicu na stol. Levi se ukoči i fićukne visoko. „Vi imate novaca? To je prvi put što vidim tako nešto! Mladiću, policija.. „Zarađeno!“ reče Kern. „Pošteno zarađeno. A sada, gdje je prsten?“ „Samo časak!“ Levi otrči i vrati se s prstenom Ruthine majke. Očisti ga o rukav, puhne u njega; očisti ga još jednom i stavi ga na komad baršuna, kao da je dvadesetkaratni dijamant. „Lijep komad“, reče pobožno. „Prava rijetkost.“ „Gospodine Levi“, reče Kern, „onda ste nam za prsten dali stopedeset franaka. Ako vam sada platim sto osamdeset, zaslužili ste dvadeset procenata. To je dobar prijedlog, zar ne?“ Levi nije ništa čuo. „Komad da se zaljubiš“, sanjao je ushićeno. „Nikakav moderan šund. Roba! Realna roba! Htio sam ga zadržati. Imam, tako, neku malu zbirku, lično za sebe!“ Kern izbroji na stol sto osamdeset franaka. „Novac!” reče Levi prezrivo, ,,šta je danas novac? Kod te skupoće! Vrijednost stvari, to je ono pravo. Takav prstenčić veseli čovjeka, a još mu i vrijednost raste. Dvostruko veselje. I upravo je zlatu tako porasla cijena“, reče zamišljeno. „Četiri stotine franaka je malo za tako krasan komad. Za njega bi se kod ljubitelja mogla postići odgovarajuća cijena!“

Kern se uplaši. „Gospodine Levi!“ „Ja sam čovjek”, reče Levi odlučno, „rastajem se. Učinit ću vam to veselje. Ne želim ništa zaraditi, jer je danas Silvestrovo! Trista franaka, gotovo, iako mi srce krvari.“ „Pa to je dvostruko!“ reče ogorčeno Kern. „Dvostruko! Vi ne znate što govorite. Šta je to dvostruko? Dvostruko, to je polovina, rekao je jednom rabili Michael von Howorodka. Jeste li već nešto čuli o troškovima, mladiću. Novci samo idu! Porez, najam, ugljen i gubici! Vama to nije ništa, ali meni je to mnogo! To svakim danom povećava cijenu takvom prstenčiću!“ „Ja sam siromah, emigrant…“ Levi odmahne. „Tko nije emigrant? Tko kupuje uvijek je bogatiji od onoga koji mora prodati. A tko od nas dvojice želi kupiti?“ „Dvjesta franaka“, reče Kern, ,,i to je posljednje.“ Levi uzme prsten, puhne u njega i odnese ga. Kern spremi novac i pođe k vratima. Kad ih je otvorio, poviče Levi: „Dvjesta i pedeset, jer ste mladi, i jer želim biti dobrotvorom!“ „Dvjesta“, odvrati Kern s vrata. „Šalom alehem!“ pozdravi Levi. „Dvjesta dvadeset.“ „Dvjesta dvadeset i pet, pošteno i iskreno, jer sutra moram platiti najamninu.“ Kern se vrati i položi novac. Levi stavi prsten u malenu kutiju od kartona. „Kutijicu dobivate gratis“, reče on, ,,i lijepu plavu vatu također. Uništili ste me!“ „Pedeset procenata“, režao je Kern. „Lihvaru!“ Posljednje riječi Levi uopće nije uzeo k znanju. „Vjerujte mi“, odvrati sasvim bezazleno, ,,u Rue de la Paix, kod Cartiera, takav prsten stoji šest stotina. Vrijedi trista i pedeset. Ovaj put je tačno.“ Kern se odveze natrag u hotel. „Ruth!“ reče na vratima. „Mi se naglo uspinjemo! Evo! Posljednji Mohikanac vratio se kući.“ Ruth otvori kutiju i pogleda unutra. „Ludwig.. reče ona. „Beskorisne stvari, ništa više!“ objasni Kern brzo i zbunjeno. „Kako kaže Steiner? Daju najviše topline. Htio sam i ja jednom pokušati. A sad ga stavi na prst! Danas ćemo svi zajedno večerati u nekom restoranu. Kao pravi radnici s tjednom nadnicom!“ * Bijaše deset sati uveče. Steiner, Marili, Ruth i Kern sjedili su kod Majke Margot. Konobari su počeli spremati stolice i čistiti pod vodom i metlama od pruća. Mačka kod blagajne protegla se i skočila dolje. Pokroviteljica je spavala čvrsto zamotana u pletenu jaknu. Samo je od vremena do vremena otvarala jedno budno oko.

„Mislim da nas ovdje žele izbaciti napolje“, reče Steiner i mahne konobaru. „Već je i vrijeme. Moramo do Edith Rosenfeld. Tata Moritz stigao je danas.“ „Tata Moritz?“ upita Ruth. „Tko je to?“ „Tata Moritz je veteran emigranata“, odgovori Steiner. „Sedamdeset pet mu je godina, mala Ruth. Poznaje sve granice, sve hotele, sve pensione, sva privatna prenoćišta u kojima se neprijavljen može stanovati, i sve zatvore pet država. Zove se Moritz Rosenthal i potječe iz Godesberga na Rajni.“ „Onda ga poznajem“, reče Kern. „Jednom sam prelazio s njim iz Čehoslovačke u Austriju.“ ,,A ja iz Švicarske u Italiju“, reče Marili. Konobar donese račun. „Ja sam s njim također prešao nekoliko granica“, reče Steiner. „Možemo li ponijeti bocu konjaka?“ upita onda konobara. „Courvoisier? Naravno, uz dućansku cijenu.“ „Jedan čas. Pitat ću gazdaricu.“ Konobar pođe prijeko k pletenoj jakni koja je spavala. Ona otvori jedno oko i kimne. Konobar se vrati, donese jednu bocu s police i dade je Steineru, koji je stavi u vanjski džep svog kaputa. U tome času otvore se ulična vrata i uđe neka sjenovita prilika. Gazdarica prijeđe rukom preko usta, zijevne i otvori oba oka. Konobari se namrgode. Muškarac koji je ušao uputi se šutke poput mjesečara preko cijele gostionice do velikog roštilja, gdje se nad užarenim drvenim ugljenom okretalo nekoliko pečenih pilića. Čovjek je rendgenskim očima ispitujući promatrao piliće. „Koliko to stoji?“ upita onda konobara. „Dvadeset šest franaka.“ „A ovo ovdje?“ „Dvadeset šest franaka.“ „Zar svako stoji dvadeset šest franaka?“ „Da.“ „Zašto mi to odmah niste rekli?“ „Što me to odmah niste pitali.“ Čovjek ga pogleda. Kroz mjesečarstvo probije načas zdravi bijes. Onda pokaže na najveće pile. „Dajte mi ovo.“ Kern gume Steinera. Steiner je pažljivo sjedio. Njegove su se usne trzale. „Sa salatom, pečenim krumpirom, rižom?“ upita konobar. „Ni sa čim. S nožem i vilicom. Dajte to ovamo.“ „Poulet!“ šapne Kern. „Uistinu, stari Poulet!“ Steiner kimne. „To je on! Poulet iz zatvora u Beču!“

Čovjek sjedne za stol. Izvadi lisnicu i prebroji novac. Onda je ponovo spremi i svečano prostre ubrus. Pred njim je blistalo pečeno pile. Čovjek digne ruke poput svećenika kao da ga želi blagosloviti. Oko njega je lebdjela neka sjajna, divlja zadovoljština. Onda ga prenese iz zdjele u tanjur. „Nećemo mu smetati“, smijuljio se tiho Steiner. „Sigurno je teško zaslužio svoje pečeno pile.“ „Ne samo to, ja predlažem da odmah bježimo!“ odvrati Kern. „Dvaput sam ga dosada sreo. Oba puta u zatvoru. Svaki put su ga uhapsili upravo u času kad se spremao da pojede pečeno pile. Prema tome, policija mora svaki čas doći!“ Steiner se smijao. „Onda, naprijed! Bolje je na silvestarskoj svečanosti onih koje je sudbina razbaštinila nego na policijskoj stanici prefekture!“ Oni pođoše. Na vratima su se još jednom okrenuli. Poulet je upravo otkinuo s pileta smeđi dobro pečeni batak, promatrao ga kao hodočasnik sveti grob i onda zagrizao pobožno, zatim odlučno, s nevjerojatnom proždrljivošću. * Edith Rosenfeld bijaše krhka žena bijele kose od šezdeset šest godina. Došla je prije dvije godine u Pariz sa sedmoro djece. Šestoro je smjestila. Najstariji sin otišao je kao liječnik u kineski rat — najstarija kći, koja je bila filolog u Bonnu, dobila je preko ureda za izbjeglice mjesto kućne pomoćnice u Škotskoj — drugi je sin doktorirao pravo u Parizu; ali jer nije našao mjesto, postade konobar u Carlton hotelu u Cannesu — treći se javio u Legiju stranaca — slijedeći je iselio u Boliviju — druga je kći živjela na plantaži naranača u Palestini. Preostao je još najmlađi sin. Za njega je ured za izbjeglice nastojao pronaći mjesto šofera u Meksiku. Stan Edith Rosenfeld sastojao se od dvije sobe — veće, u kojoj je ona stanovala, i manje, u kojoj je stanovao posljednji sin, fanatik automobila, Max Rosenfeld. Kad stigoše Steiner, Marili, Kern i Ruth, u sobama već bijaše okupljeno otprilike oko dvadesetak osoba — sve bjegunci iz Njemačke, neki s dozvolom, većina bez dozvole za rad. Oni koji su to sebi mogli dopustiti donijeli su sa sobom nešto za piće. Gotovo sve jeftinog crvenog francuskog vina. Steiner i Marili sjedili su među njima s konjakom, kao dva ugaona stupa. Točili su velikodušno da bi spriječili suviše sentimentalnosti. Moritz Rosenthal dođe u jedanaest sati. Kern ga gotovo nije prepoznao. Nije prošlo ni godinu dana a on je izgledao deset godina stariji. Njegovo je lice bilo žuto, bez kapi krvi, i hodao je teško sa štapom od ebanovine koji je imao starinski držak od slonove kosti. „Edith, stara moja ljubavi“, reče on, „evo me opet. Nisam prije mogao doći. Bio sam veoma umoran.“ On se sagne da joj poljubi ruku. Nije mu uspjelo. Edith Rosenfeld ustane. Bila je

laka kao ptica. Držala je njegovu ruku i poljubila ga u obraz. „Mislim da starim“, reče Moritz Rosenthal. „Ne mogu ti više poljubiti ruku. Ali ti me bez straha ljubiš u obraz. Da, kad bi mi bilo tek sedamdeset!“ Edith Rosenfeld ga pogleda i nasmiješi se. Nije mu htjela pokazati kako je uplašena što on tako loše izgleda. A Moritz Rosenthal joj ne pokaže da zna koliko je ona uplašena. Bio je miran i vedar i došao je u Pariz da umre. On pogleda oko sebe. „Poznata lica“, reče on. „Tko nikamo ne pripada, svagdje se ponovo sreta. Čudnovata pripovijest! Steiner, gdje smo se vidjeli posljednji put? U Beču, tačno! A Marili? U Brissagu i kasnije u Locarnu, u policijskom pritvoru, zar ne? A ovdje je i Klassmann, Sherlock Holmes Züricha! Da, moje me pamćenje još nekako služi. A Waser! Brose! I Kern iz Čehoslovačke! Meyer, prijatelj karabinijera u Pallanzi! Bože, djeco, lijepa stara vremena! Sada više ne ide tako. Noge ne služe više.“ Polako sjedne. „Odakle sada dolazite, tata Moritz?“ upita Steiner. „Iz Basela. Djeco, kažem vam jedno: izbjegavajte Elzas! Budite oprezni u Strasbourgu i bježite od Kolmara! Tamnička atmosfera. Mathias Grünewald i Isenheilerov oltar nisu ništa pomogli. Tri mjeseca zatvora za ilegalan ulazak; svaki drugi sud dosađuje najviše na petnaest dana. Drugi put šest mjeseci. A zatvori su robijašnice. Dakle, izbjegavajte Kolmar i Elzas, djeco. Idite preko Ženeve!“ „Kako je sada u Italiji?“ upita Klassmann. Moritz Rosenthal uzme čašu crvenog vina, koju je Edith Rosenfeld stavila pred njega. Kad ju je podigao, ruke su mu jako drhtale. Stidio se i stavio čašu natrag. „Italija je puna njemačkih agenata“, reče on. „Ništa više za nas.“ ,,A Austrija?“ upita Waser. „Austrija i Češka su mišolovke. Francuska je jedina zemlja u Evropi koja nam još preostaje. Gledajte da ostanete ovdje.“ „Jesi li čuo nešto o Mary Altman, Moritz?“ upita nakon nekog vremena Edith Rosenfeld. „Milano bijaše njeno posljednje mjesto.“ „Da. Sada je kućna pomoćnica u Amsterdamu. Njena su djeca u nekom emigrantskom domu u Švicarskoj. Mislim u Locamu. Njezin je muž u Braziliji.“ „Jesi li govorio s njom?“ „Jesam. U Zürichu, malo prije no što je otišla. Bila je presretna što su svi smješteni.“ „Znate li nešto o Josefu Fessleru?“ upita Klassmann. „Čekao je u Zürichu na dozvolu boravka.“ „Fessler se ubio zajedno sa ženom“, odvrati Moritz Rosenthal tako mimo kao da govori o uzgoju pčela. Nije pogledao Klassmanna. Gledao je na vrata. Klassmann ne odgovori. Ni ostali. Jedan čas sve bijaše tiho. Ponašali su se kao da nisu ništa čuli. „Jeste li sreli negdje Josef a Friedmanna?“ upita Brose.

„Ne, ali znam da je zatvoren u Salzburgu. Njegov se brat vratio u Nemačku. Sada je u nekom popravnom koncentracionom logom.“ Moritz Rosenthal uzme čašu obim rakama, oprezno kao bokal, i lagano je ispije. „Šta zapravo radi ministar Althoff?“ upita Marili. „Njemu ide sjajno. Postao je šofer taksija u Zürichu. Dozvola boravka je dozvola rada.“ „Naravno!“ reče komunist Waser. „A Bernstein?“ „Bernstein je u Australiji. Otac mu je u Istočnoj Africi. Naročite sreće bio je Max May; postao je asistent nekom zubaru u Bombayu. Ilegalno, naravno, ali ima za jelo. Lowenstein je ponovo položio u Engleskoj sve ispite iz prava i sad je odvjetnik u Palestini. Glumac Hansdorff nalazi se u Državnom kazalištu u Zürichu. Storm se objesio. Jesi li poznavala državnog savjetnika Bindera iz Berlina, Edith?“ „Da.“ „Rastavio se. Zbog karijere. Bio je oženjen jednom od Oppenheimovih. Žena se otrovala s dvoje djece.“ Moritz Rosenthal je razmišljao neko vrijeme. „To je otprilike sve što znam“, reče onda. „Ostali lutaju naokolo kao uvijek. Samo ih je mnogo više.“ Marili natoči konjak. Služio se čašom za vodu na kojoj je pisalo: Gare de Lyon. To bijaše uspomena na prvo hapšenje i uvijek ju je nosio sa sobom. On ispije čašu nadušak. „Veoma iscrpna kronika!“ izjavi onda. „Neka živi uništenje ličnosti. Kod starih Grka mišljenje bijaše vrlina. Onda postade sreća. Kasnije bolest. Danas je zločin. Povijest kulture, to je povijest patnje onih koji su je stvorili.“ Steiner mu se smijuljio. Marili mu je odvraćao. U istom času vani se začuju zvona. Steiner pogleda u lica oko sebe — te mnoge male sudbine koje je ovdje sakupio vjetar sudbine — i digne svoju čašu. „Tata Moritz!“ reče on. „Kralju putnika, posljednji potomče Ahasvera, vječni emigrante, budi nam pozdravljen. Vrag zna što će nam donijeti ova godina. Neka živi podzemna brigada. Tako dugo dok to postoji, ništa nije izgubljeno.“ Moritz Rosenthal kimne. Digne svoju čašu prema Steinern i popije. U kutu sobe netko se smijao. Onda sve postade mirno. Svi se pogledaše zbunjenih lica, kao da su uhvaćeni u nečemu zabranjenom. Napolju su se čula dozivanja. Vatromet je prštio. Automobili su bučno trubili. Neki mali čovjek u vesti i zasukanih rukava na balkonu susjedne kuće zapali u zdjeli zeleni vatreni prah. Cijela strana zablista. Zeleno svjetlo blještalo je u sobi Edith Rosenfeld i učini je nestvarnom — kao da to više nije prostorija u jednom pariškom hotelu, nego kabina broda potonulog duboko pod vodom. * Glumica Barbara Klein sjedila je za stolom u jednom kutu katakombe. Bijaše

kasno i nad vratima su gorjele samo dvije električne žarulje. Sjedila je u stolici ispred mjesta ukrašenog palmama i kad se naginjala natrag, palmino lišće poput ukočenih ruku, hvatalo je njene kose — ali ona nije više imala snage da ustane i sjedne negdje drugdje. Iz kuhinje se čula buka posuđa i jecava glazba akordeona iz radio-aparata. Stanica Toulouse, mislila je Barbara Klein. Stanica Toulouse. Nova godina. Umorna sam. Stanica Toulouse. Ne želim više živjeti. Stanica Toulouse. Šta su svi oni znali o tome kako se može biti umoran. Nisam pijana, mislila je. Moje su misli samo polaganije. Polagane kao zimi muhe u kojima raste smrt. Ona u meni raste poput stabla. Raste kao stablo kojemu se žile postepeno smrzavaju. Netko mi je dao čašu konjaka. Onaj koga zovu Marili, ili onaj drugi, koji je kasnije otišao. Trebalo bi da sam topla. Ali nisam ni hladna. Više ne osjećam samu sebe. Sjedila je ovdje i vidjela kao kroz stakleni zid kako joj netko prilazi. Dolazio je bliže i vidjela ga je jasnije; ali između još uvijek bijaše staklo. Sada ga prepozna; bio je to onaj koji je sjedio pored nje u sobi Edith Rosenfelđ. Sjećala se da je imao plaho, nejasno lice s velikim naočarima, i razvučena usta i nemirne ruke, i da je šepao — ali sada je šepao kroz staklo, i ono se sklopilo iza njega, meko i blistavo, kao žele od tekućeg stakla. Dugo je trebalo dok je razumjela nešto od onoga što je govorio. Vidjela je kako odlazi šepajući, kao da pliva, i vidje kako se vratio i sjedi pored nje, i ona je pila što joj je ponudio, a nije osjećala da guta. U njenim je ušima nježno brujalo, a između toga glas, riječi, beskorisne, besmislene riječi, izdaleka, s jedne druge obale. I onda to pred njom ne bijaše više čovjek, vruć, poput mrlje, nemiran — nego samo još nešto bijedno što se kreće, nešto izmlaćeno što preklinje, bijahu to samo još gonjene, molećive oči, neka životinja uhvaćena u toj samoći iz stakla i stanice Toulouse i nepoznate noći. „Da …“ reče ona, „da …“ Htjela je da ode, da je ostavi samu, samo još jedan čas, nekoliko minuta, mali dio duge vječnosti koja bijaše pred njom — ali on je već ustao i stajao pred njom i sagnuo se i uzeo njenu ruku i podigao je i povukao je, i ona je gazila kroz stakleni mulj i slijedila ga, i onda dođoše stube, koje bijahu me kane i koje su zubima svojih stepenica hvatale njene noge, i vrata i svjetlo i jedna soba. Sjedila je na svom krevetu. Osjećala se kao da više nikada neće moći ustati. Njene su se misli raspadale. Nije boljelo. Bilo je to samo bezglasno raspadanje, kao što u jesenjoj tišini padaju prezreli plodovi s nepomičnog stabla. Ona se sagne naprijed i pogleda izgažen tepih, kao da bi ovdje trebali ležati, onda digne glavu i netko je pogleda.

Bijahu to strane oči ispod meke kose, neko usko. strano lice, nagnuto naprijed, kao maska, i onda bijaše to jedna studena jeza, jedan potres, jedno buđenje izdaleka, i ona vidje da je to iz zrcala gleda njeno lice. Ona se pomakne. Vidjela je čovjeka koji je klečao kraj njenog kreveta, čudnovato smiješan, i držao njene ruke. Ona izvuče ruke. „Šta želite?“ upita ljutito. „Šta želite od mene?“ Čovjek je zurio u nju. „Ali vi ste mi rekli da mogu doći s vama…“ Postala je ponovo umorna. „Ne…“ reče ona. „Ne…“ Riječi se ponovo javiše. Riječi o nesreći i bijedi i samoći i patnji, riječi, odviše velike riječi, ali postoje li male za maleno što čovjeka razdire i drobi? I onda, da sutra mora otići i da još nikada nije postojala žena, i samo strah i bolest koja koči, čini plahim i smiješnim, jedna razbijena noga i očaj i nada, upravo danas noću, ta ona ga je neprestano gledala i on je mislio … Da li ga je gledala? Nije to znala. Sada je znala samo to da je to njena soba i da nikada više neće izići, i da je sve ostalo magla i manje od toga. „Nastao bi za mene drugi život!“ šaptao je čovjek kraj njenih koljena. „Sve bi za mene bilo drukčije — ta shvatite to! Ne osjećati se više izgnan …“ Ona nije ništa razumjela. Opet se vidjela u ogledalu. Bila je to Barbara Klein, glumica, nagnuta naprijed, s dvadeset osam godina, nedirnuta čitav život, čuvana za jedan san koji nikada nije došao, i sada bez nade i na svršetku. Ona oprezno ustane. Nije skidala pogleda sa slike u ogledalu. Gledala ju je. Nasmiješila joj se i načas zasja nešto poput ironije i posmrtnog prezira. „Da“, reče umorno. „Da — dobro …“ Čovjek zanijemi. Zurio je u nju gotovo s nevjericom. Ona se nije na to obazirala. Sve je najednom postalo preteško. Haljina ju je stezala poput oklopa. Pustila je da padne s nje. Pustila je samu sebe da padne, teške cipele, teško usko tijelo, i krevet je rastao, postao golem i uzeo je u svoje ruke, taj topli, bijeli grob… Čula je kako je kvrcnuo prekidač i šuštanje odijela. S naporom je otvorila oči. Bilo je tamno: „Svjetlo!“ reče u jastuke. „Neka gori svjetlo!“ „Jedan čas! Molim, samo još jedan tren!“ Glas muškarca bijaše zbunjen i brz. „To je samo — molim, shvatite…“ „Neka gori svjetlo …“ ponovi ona. „Da, svakako — odmah — samo…“ „Bit će još tako dugo tamno, onda …“ mrmljala je ona. „Da — da, svakako — zimi su noći duge…“ Ona začuje kvrcanje prekidača. Svjetlost je ponovo pala na njene zatvorene kapke, blagi crveni sumrak. Onda osjeti drugo tijelo. Jedan čas sve se skupi u njoj — onda se prepusti. Proći će, kao sve…

* Polako je ponovo otvorila oči. Pred njenim krevetom stajao je čovjek koga nije poznavala. Ona se sjećala nečeg nemirnog, preklinjućeg, bijednog, ali to što je sada vidjela bilo je vruće, otvoreno lice, preliveno nježnošću i srećom. Ona ga je gledala jedan čas. „Sada morate ići“, reče onda. „Molim, idite…“ Čovjek se pomakne. Onda ponovo dođoše riječi brze kao bujica. U početku nije ništa razumjela. Bio je prebrz, a ona bijaše odviše ugasla. Htjela je samo da sada ode. Onda je nešto razumjela — da je bio očajan i propao i da to sada više nije. I da je opet hrabar, sada kad su ga prognali iz Francuske. Ona kimne. Neka prestane govoriti. „Molim“, reče ona. On je šutio. „Sada morate ići“, reče ona. „Da.. Ležala je razbijena ispod pokrivača. Njene su oči slijedile muškarca koji je išao prema vratima. On je posljednji čovjek koga vidi. Ležala je veoma tiho, čudnovato mirna — ništa je se više nije ticalo. Na vratima čovjek zastane. Oklijevao je i čekao neko vrijeme. Onda se okrene prema njoj. „Reci mi još nešto“, reče on. „Da li si — da li si to samo tako učinila — iz — više iz samilosti — ili…“ Ona ga pogleda. Posljednji čovjek. Posljednji komad života. „Ne…“ reče s velikim naporom. „Ne iz samilosti?“ „Ne.“ Čovjek na vratima se ukoči. Očekivao je bez daha. „Šta…?“ upita tako tiho kao da se boji da će se srušiti. Ona ga je gledala još uvijek. Bila je veoma mirna. Posljednji mali dio života. „Ljubav…“ reče ona. Čovjek na vratima je šutio. Izgledao je kao da je očekivao udarac maljem, a pao je u zagrljaj. Nije se pomakao, ali izgledalo je ipak da raste. „Bože moj!“ reče on. Odjednom se uplašila da će se on ponovo vratiti. „Sada moraš ići“, reče ona. „Veoma sam umorna …“ „Da…“ Više nije čula šta je rekao. Osjećala je malaksalost i zatvori oči. Onda su se opet pojavila vrata, čista i prazna, i ona je bila sama i zaboravila ga je. Neko je vrijeme mimo ležala. U ogledalu je vidjela svoje lice i nasmiješila se —

vrlo umorno i nježno. Glava joj sada bijaše potpuno bistra. Barbara Klein, mislila je. Glumica. Upravo na dan Nove godine. Glumica. Ali, zar nije jedan dan kao i drugi. Pogleda na sat na noćnom ormariću. Navila ga je jutros. Sat će još ići cijeli tjedan. Vidjela je kraj njega pismo. Strašno pismo u kome bijaše smrt. Uzela je malu britvu iz pretinca. Držala ju je između palca i kažiprsta i navukla pokrivač preko sebe. Nije mnogo boljelo. Gazdarica će sutra grditi. Ali nije imala ništa drugo. Nije imala veronal. Utisnula je lice u jastuke. Postalo je tamnije. Onda je ponovo došlo. Iz daljine. Stanica Toulouse. Sve bliže i bliže. Blijedo brujanje. Lijevak u kome se skliže. Sve brže i brže. I onda vjetar…

XIX Marili je ušao u kantinu. „Napolju te netko traži, Steiner.“ „Koga? Steinera ili Hubera?“ „Steinera.“ „Jesi li ga pitao što želi?“ „Naravno. Već iz opreznosti.“ Marili ga pogleda. „Ima jedno pismo za tebe iz Berlina.“ Steiner odgurne stolicu. „Gdje je?“ „Prijeko, kod rumunjskog paviljona.“ „Nije špijun, ili tako nešto?“ „Ne izgleda tako.“ Pođoše zajedno prijeko. Ispod golog drveća čekao je čovjek pedesetih godina. „Jeste li vi Steiner?“ upita on. „Ne“, reče Steiner. „Zašto?“ Čovjek ga brzo pogleda. „Imam pismo za vas. Od vaše žene.“ On uzme pismo iz lisnice i pokaže ga Steineru. „Vi vjerojatno poznajete rukopis.“ Steiner osjeti da s naporom stoji mimo, ali u njemu odjednom sve postane klimavo i drhtalo je i letjelo. Nije mogao dignuti ruku; vjerovao je da će odletjeti. „Odakle znate da je Steiner u Parizu?“ upita Marili. „To pismo dolazi iz Beča. Netko ga je donio iz Berlina. Onda je pokušao da vas nađe i čuo je da ste u Parizu.“ Čovjek pokaže drugu kovertu. „Josef Steiner, Pariz“, stajalo je na njemu napisano velikim Lilinim rukopisom. „Uz ostalu poštu poslao mi je i ovo pismo. Tražimo vas već nekoliko dana. U kavani Maurice čuo sam napokon da vas mogu ovdje naći. Ne morate mi reći da ste Steiner. Znam da treba biti oprezan. Treba samo da uzmete pismo. Želim da ga se riješim.“ „Pismo je za mene“, reče Steiner. „Dobro.“ Čovjek mu dade pismo. Steiner ga s naporom uzme; bilo je drukčije i teže nego sva pisma na svijetu. Ali kad je među prstima osjetio omot morali bi mu odsjeći ruku da mu ga ponovo uzmu. „Hvala“, reče čovjeku. „Imali ste s njime mnogo muke.“ „Ne smeta ništa. Kad stigne pošta za nas, onda je to već dovoljno važno da se nekog traži. Dobro da sam vas našao.“ On pozdravi i ode.

„Marili“, reče Steiner sasvim izvan sebe. „Od moje žene! Prvo pismo! Šta to može da bude? Ta ona ne bi smjela pisati!“ „Otvori ga .. „Da. Ostani ovdje. Prokletstvo, šta bi joj moglo biti?“ On podere omot i počne čitati. Sjedio je poput kamena i čitao pismo od kraja; ali njegovo se lice stalo mijenjati. Postalo je blijedo i upalo. Napeli su se mišići na obrazima, a žile iskočile. On je spustio pismo i sjedio neko vrijeme zureći u pod. Onda pogleda datum. „Deset dana ..reče on. „Ona leži u bolnici. Prije deset dana još je živjela …“ Marili ga je gledao i čekao. „Kaže da je više ne mogu spasiti. Zato i piše. Ta sada je svejedno. Ne kaže šta joj je. Piše — ti razumiješ — to je njeno posljednje pismo …“ ,,U kojoj bolnici leži?“ upita Marili. „Da li je to pisala?“ „Da.“ „Odmah ćemo nazvati. Nazvat ćemo bolnicu. Pod bilo kakvim imenom.“ Steiner malo teturajući ustane. „Moram tamo.“ „Prvo nazovi. Dođi, odvest ćemo se u Verdun.“ * Steiner zatraži broj. Nakon pola sata zazvoni telefon i on uđe u kabinu kao u tamni rov. Kad je izišao bio je mokar od znoja. „Još živi“, reče on. „Jesi li govorio s njom?“ upita Marili. „Ne, s liječnikom.“ „Da li si rekao svoje ime?“ „Ne, rekao sam da sam njen rođak. Operirali su je. Više je ne mogu spasiti. Najviše još tri, četiri dana, rekao je liječnik. Zbog toga je i pisala. Mislila je da neću tako brzo primiti pismo. Prokletstvo!“ Držao je još uvijek pismo u ruci i pogledao oko sebe kao da još nikada nije stajao u prljavom trijemu Verduna. „Marili, putujem danas uveče.“ Marili ga pogleda. „Jesi li poludio, dijete?“ upita onda tiho. „Ne. Prijeći ću granicu. Ta imam pasoš…“ „Pasoš ti ništa ne koristi kad si prijeko. To i sam vrlo dobro znaš.“ „Da.“ „Onda znaš i to šta znači otići tamo.“

„Da.“ „Da si vjerojatno izgubljen.“ „Ja sam izgubljen i onda ako ona umre.“ „To nije istina!“ Marili odjednom postade strahovito bijesan. „Zvuči surovo to što ti savjetujem. Steiner — piši joj, telegrafiraj — ali ostani ovdje.“ Steiner je odsutno tresao glavom. Gotovo ga i nije slušao. Marili ga zgrabi za ramena. „Ti joj ne možeš pomoći. Ni ako otputuješ tamo.“ „Mogu je vidjeti.“ „Ali čovječe, ona će se prepasti ako dođeš. Kada bi nju pitao, sada, ona bi sve učinila samo da ostaneš ovdje.“ Steiner je zurio na ulicu i nije vidio ništa. Onda se brzo okrene. „Marili“, reče on, a njegove oči bijahu nemirne, „ona je još uvijek sve što imam, ona živi, ona još diše, njene su oči još ovdje i njene misli, i ja sam još tamo, iza njenih očiju — a za nekoliko dana bit će mrtva, neće postojati više ništa od nje, ležat će i neće je više biti, jedan raspadnut, strani leš — ali sada, sada je još ovdje, ona je još ovdje, još nekoliko dana, posljednje dane, a ja da ne budem kraj nje, ta shvati, moram putovati, ne ide drukčije, prokletstvo, svijet će propasti ako ne dođem, ja ću se naprosto slomiti, umrijet ću s njom!“ „Ti nećeš umrijeti. Dođi, telegrafiraj joj, uzmi i moj novac, uzmi i Kernov i telegrafiraj joj svaki sat, čitave stranice, pisma, sve — ali ostani ovdje!“ „Nije opasno ako putujem. Imam pasoš, i s njim ću se ponovo vratiti.“ „Ne govori koješta! Ti znaš da je to opasno. Oni tamo imaju prokleto dobru organizaciju.“ „Putujem“, reče Steiner. Marili pokuša da ga uhvati za ruku i povuče sa sobom. „Dođi, popit ćemo nekoliko boca rakije! Naloči se! Obećajem ti da ću telefonirati svakih nekoliko sati.“ Steiner se kao dijete otkine od njega. „Ostavi to, Marili. To je nešto drugo. Znam što misliš. I razumijem to, nisam lud. Znam što je na kocki, ali kad bi bilo i hiljadu puta više putovao bih i ništa me u tome ne bi moglo spriječiti. Zar to ne razumiješ?“ „Da“, zaurla Marili. „Naravno, razumijem to! I ja bih također putovao!“ * Steiner je spremao svoje stvari. Bio je kao zaleđena rijeka koju su razbili. Gotovo nije mogao shvatiti da je telefonom razgovarao s nekim koji se nalazio u istoj kući s Marijom; činilo mu se neshvatljivo da je njegov vlastiti glas zujio tako blizu nje u crnom kaučuku slušalice; sve mu je izgledalo nepojmljivo — da pakuje, da će ući u vlak, i da bi sutra mogao biti tamo gdje je ona. Baci u kovčeg ostatak od ono malo stvari koje mu bijahu potrebne, i zaključa ga. Onda ode preko k Ruthi i Kernu. Oni su već sve saznali od Marilla i čekali su ga

posve slomljeni. „Djeco“, reče on, „sada odlazim. Dugo je trajalo, ali sam zapravo uvijek znao da će do toga doći. Ne baš posve tako“, doda on. „Ali ni sam to još ne vjerujem. Samo znam.“ On se nasmiješi slomljeno i žalosno. „Zbogom, Ruth.“ Ruth mu pruži ruku. Plakala je. „Htjela sam vam još toliko toga reći, Steiner. Ali sada više ništa ne znam. Samo sam žalosna. Hoćete li ovo uzeti sa sobom?“ Ona mu pruži crni pulover. „Upravo sam ga danas dovršila.“ Steiner se nasmiješi i izgledalo je načas kao prije. „Upravo na vrijeme“, reče on. Onda se okrene Kernu. „Zbogom, baby. Ponekad sve ide strahovito polagano, zar ne? A neki put prokleto brzo.“ „Ne znam da li bih bez tebe još bio ovdje, Steiner“, reče Kern. „Sigurno. Ali lijepo je što mi to kažeš. Onda vrijeme ipak nije bilo sasvim uzaludno.“ „Dođite opet!“ reče Ruth. „Više ne mogu reći. Dođite opet. Mi možemo malo učiniti za vas; ali sve što smo mi, to je i za vas ovdje. Uvijek.“ „Dobro. Nastojat ću. Zbogom, djeco. Budite oprezni.“ „Dopusti da te otpratimo na kolodvor“, reče Kern. Steiner je oklijevao. „Marili ide sa mnom. Ili da, samo dođite!“ Sišli su stepenicama. Napolju se Steiner okrene i pogleda sivo, trošno pročelje hotela. „Verdun …“ promrmlja on. „Ponijet ću tvoj kovčeg“, reče Kern. „Čemu, baby? Mogu ga i sam nositi.“ „Daj mi“, reče Kern s iskrivljenim smiješkom. „Pokazao sam ti danas poslije podne koliko sam ojačao.“ „Da, pokazao si mi. Danas poslije podne. Kako je tome davno!“ Steiner mu dade kovčeg. Znao je da Kern želi učiniti nešto za njega i da nema ničega drugog nego to malo: nositi njegov kovčeg. Stigli su tačno pred polazak vlaka. Steiner se popeo i spustio prozor. Vlak je još stajao, ali se Steiner učini onoj trojici na peronu već zbog samog prozora neopozivo odijeljen od njih. Kern je gorućih očiju gledao tvrdo mršavo lice; htio ga je urezati u pamćenje za čitav život. Pratilo ga je mnoge mjesece i bilo njegovim učiteljem; ono što ga je otvrdnulo, to zahvaljuje Steineru. A sada je vidio kako to lice, sabrano i mirno, dobrovoljno ide u svoju propast; jer nitko nije računao s čudom da će se Steiner vratiti. Vlak krene. Nitko ne reče ni riječi. Steiner lagano digne ruku. Ono troje na

kolodvoru gledalo je za njim dok vlak nije nestao iza zavoja. „Prokletstvo!“ reče napokon Marili promuklo. „Dođite, moramo popiti jednu rakiju. Vidio sam mnoge ljude kako umiru, ali još nikada nisam prisustvovao samoubojstvu.“ Vratili su se u hotel. Kern i Ruth pođu u Ruthinu sobu. „Ruth“, reče Kern nakon nekog vremena, „najednom je hladno i prazno kao daje izumro čitav grad.“ * Uveče su posjetili tatu Moritza. Sada je ležao u krevetu i više nije mogao ustajati. „Sjednite, djeco“, reče on. „Znam već sve. Tu se ništa ne može promijeniti. Svaki čovjek ima pravo da određuje svojom sudbinom.“ Moritz Rosenthal je znao da više nikada neće ustati. Zato je dao postaviti krevet tako da može gledati kroz prozor. Nije mogao mnogo toga vidjeti: dio ulice preko puta. Ali, jer nije imao ništa drugo, i to je postalo mnogo. Na drugoj strani vidio je prozore, i oni za njega postadoše pojam života. Vidio ih je ujutro kad su se otvarali, vidio je kako se u njima pojavljuju lica, poznavao je mrzovoljnu djevokju koja je prala stakla, umornu mladu ženu koja je gotovo nepomično sjedila poslije podne iza povučenih zastora i zurila na ulicu, i ćelavka na gornjem katu koji je vježbao uveče kraj otvorena prozora. Vidio je kako se poslije podne pali svjetlo iza spuštenih zastora, vidio je kako sjene putuju amo-tamo, vidio je večeri kad sve bijaše u tami, kao napuštena pećina, i druge, kad su dugo gorjela svjetla. To i prigušena buka ulice bijaše za njega svijet napolju, kome su pripadale samo još njegove misli a ne više njegovo tijelo — drugi svijet, svijet uspomena, imao je na zidovima svoje sobe. Posljednjom snagom i uz pomoć sobarice pričvrstio je tamo sve fotografije i slike koje je imao. Na zidu, iznad kreveta, visile su izblijedjele fotografije njegove obitelji; roditelja, žene koja je umrla prije četrdeset godina, slika unuka koji je umro kad mu je bilo sedamnaest godina; slika snahe koja je doživjela samo trideset i pet godina — motivi, među kojima je Moritz Rosenthal, prastar i ravnodušan, očekivao svoju smrt. Suprotni zid bijaše pokriven pejzažima. Fotografije Rajne, starih tvrđava, dvoraca i vinograda, između toga stari izresci iz novina, rađanje sunca i oluje nad Rajnom i, na kraju, niz slika iz gradića Godesberga na Rajni. „Ne mogu sam sebi pomoći“, reče smeteno Moritz Rosenthal. „Trebalo bi zapravo da vise ovdje slike iz Palestine; barem nekoliko njih — ali svejedno mi je.“ „Koliko ste dugo živjeli u Godesbergu?“ upita Ruth. „Do svoje osamnaeste godine. Onda smo se odselili.“ ,,A kasnije?“ „Kasnije više nikad nisam bio tamo.“

„Dugo je tome, tata Moritz“, reče Ruth. „Da, ti još nisi bila na svijetu. Možda se tek onda rodila tvoja majka.“ Čudnovato, mislila je Ruth, ,moja se majka rodila kad su te slike već bile uspomene u mozgu iza tog čela preda mnom, i ona je živjela svojim teškim životom i ugasnula, a te iste uspomene još uvijek žive poput sablasti iza tog starog čela — kao da su starije nego mnogi život. Netko pokuca. Uđe Edith Rosenfeld. „Edith“, reče Moritz Rosenthal, „vječna moja ljubavi, odakle ti dolaziš?“ „S kolodvora, Moritz. Otpremila sam Miaxa. Putuje u London i odatle za Meksiko.“ „Onda si sada sama, Edith…“ „Da, Moritz, sada sam ih sve smjestila i oni mogu raditi.“ „Šta će Max raditi u Meksiku?“ „Ide kao radnik. Ali pokušat će da nađe mjesto u trgovini automobilima.“ „Ti si dobra majka, Edith“, reče Moritz Rosenthal nakon nekog vremena. „Ja sam kao svaki, Moritz… A sada ću se malo odmoriti. Onda će ponovo biti posla. Ima neka beba ovdje u hotelu. Rodila se prije četrnaest dana. Majka će morati uskoro ponovo raditi. Onda ću ja postati adoptirana baka.“ Moritz Rosenthal se malo uspravi. „Beba? Ima četrnaest dana? Pa to je već Francuz! A meni to, s osamdeset godina, nije uspjelo.“ On se nasmiješi. „Znaš li mu pjevati uspavanke, Edith?“ „Da.“ „Pjesme kojima si nekad uspavljivala moga sina. Tome je tako davno, Edith. Sve je najednom postalo tako davno! Hoćeš li mi opet jednom pjevati neku od njih. Neki put sam i ja kao dijete koje bi htjelo spavati.“ „Koju, Moritz?“ „Pjesmu o siromašnom židovskom djetetu. Prošlo je četrdeset godina otkako si je pjevala. Onda si bila lijepa i mlada. Još si uvijek lijepa, Edith.“ Edith Rosenfeld se nasmiješi. Onda se malo uspravi i počne pjevati napuklim glasom jednu staru židovsku pjesmu. Njen je glas malo zvonio kao sitna melodija stare muzičke kutije. Moritz Rosenthal se naslonio i slušao. Zatvorio je oči i mirno disao. Stara je žena tiho pjevala u praznoj prostoriji melankoličnu melodiju beskućnika i tužne riječi: Grožđice i mandule, to će biti posao tvoj … s time ćeš trgovati… spavaj, Židovče moj … Ruth i Kern sjedili su šuteći i slušali. Preko njihovih glava žuborio je vjetar

vremena — četrdeset godina, pedeset godina prohujalo je u razgovoru stare žene i starog čovjeka, i obojici staraca činilo se samo po sebi razumljivim da su prošle. Ali u sredini toga zgurila su se dva dvadesetogodišnja života, za koje već jedna godina bijaše nešto beskrajno i nezamislivo, i oni su osjećali nešto nalik na sjenovit strah: da sve prolazi i mora proći i da će jednom i za njima pružiti ruku… Edith Rosenfeld ustane i sagne se nad Moritzom Rosenthalom. On je spavao. Promatrala je neko vrijeme to veliko staračko lice. „Dođite“, reče onda. „Ostavimo ga da spava.“ Ona ugasi svjetlo i oni tiho iziđu na tamni hodnik i pođu tapkajući u svoju sobu. * Kern je upravo vozio teške tačke pune zemlje od paviljona k Marillu kad ga zaustaviše dva gospodina. „Jedan čas, molim! Vi također“, reče jedan Marillu. Kern nespretno spusti tačke na zemlju. Znao je o čemu se radi. Taj ton je poznavao: u cijelom bi svijetu skočio iz kreveta kada bi začuo kraj sebe taj tih, uljudan i neumoljiv zvuk. „Hoćete li nam, molim vas, pokazati vaše isprave?“ „Nemam ih kod sebe“, odvrati Kern. ,,A da li biste nam vi htjeli, molim, pokazati svoje isprave“, reče Marili. „Ali svakako, rado? Evo, to je vjerojatno dovoljno? Policija. Gospodin je kontrolor iz ministarstva rada. Vi razumijete: velik broj nezaposlenih u Francuskoj prisiljava nas na kontrolu …“ „Razumijem, gospodine moj, Na žalost, mogu vam pokazati samo dozvolu boravka; dozvolu za rad nemam; vi to sigurno niste ni očekivali…“ „Imate pravo, gospodine moj“, reče kontrolor uljudno, „mi to nismo očekivali. Ali to nam je dovoljno. Možete raditi dalje. U tom naročitom slučaju, kod gradnje izložbe, vlada ne želi prestrogo provoditi svoje odredbe. Oprostite, molim, zbog smetanja.“ „Molim, to je vaša dužnost.“ „Mogu li vidjeti vašu ispravu?“ upita kontrolor Kerna. „Nemam je.“ „Nikakav dokument?“ „Ne.“ „Vi ste doputovali ilegalno?“ „Nije bilo druge mogućnosti.“ „Veoma žalim“, reče čovjek iz policije, „ali morate poći s nama na prefekturu.“

„Računao sam s tim“, odvrati Kern i pogleda Marila. „Recite Ruth da su me uhvatili; vratit ću se tako brzo koliko je moguće. Neka se ne plaši.“ Govorio je njemački. „Nemam ništa protiv ako još jedan čas želite razgovarati“, izjavi susretljivo kontrolor. „Brinut ću se za Ruth dok se ponovo ne vratite“, reče Marili njemački. „Sretno, stari momče. Neka vas prebace preko Basela. Natrag preko Burgfelda. Telefonirajte iz gostionice Steiff u hotel Steiff u St. Louisu po taksi do Mühlhausena i odatle do Belforta. To je najbolji put. Ako vas odvedu u Santé, pišite mi čim bude moguće. Osim toga i Klassmann će paziti. Ja ću ga odmah nazvati.“ Kern kimne Marillu. „Gotov sam“, reče onda. Zastupnik policije preda ga čovjeku koji je čekao u blizini. Kontrolor pogleda Marilla smiješeći se. „Lijepe riječi na rastanku“, reče izvrsnim njemačkim jezikom. „Izgleda da dobro poznajete naše granice.“ „Na žalost“, odvrati Marili. Marili je s Waserom sjedio u jednom bistrou. „Dođite“, reče on, „uzmimo još jednu rakiju! Prokletstvo, ne usuđujem se u hotel! To je prvi put što mi se tako šta događa. Šta ćete vi? ,Fine’ ili ,pernod’?“ „ ,Fine’“, izjavi Waser dostojanstveno. „U našim krugovima to je uobičajeno. Svaki čas nekog zgrabe, i to treba onda saopćiti ženi ili djevojci. Najbolje da startate s velikom, općom stvari koja uvijek traži žrtvu.“ „Kakva opća stvar?“ „Pokret! Revolucionarno buđenje masa, naravno!“ Marili je neko vrijeme pažljivo promatrao komunista. „Waser“, reče onda mimo, ,,s time ne bismo daleko došli. Tako nešto dobro je za socijalistički manifest i ništa drugo. Zaboravio sam da se bavite politikom. Popijmo svoje rakije i onda na oružje! Već će nekako proći.“ Platili su i pošli kroz blatnu snježnu kašu prema hotelu Verdun. Waser nestade u katakombi, a Marili se polako popne stepenicama. On pokuca na Ruthinim vratima. Ona otvori tako brzo kao da je čekala iza vrata. Kad je ugledala Manila, nestade smiješka s njena lica. „Marili“, reče ona. „Da, to vjerojatno niste očekivali, zar ne?“ „Mislila sam da je Ludwig. I on bi svakog časa morao doći.“ Marili uđe. Na stolu je vidio tanjure, kuhalo na špirit s vodom koja je ključala, kruh i narezak i nekoliko cvjetova u jednoj vazi. Vidio je sve to, vidio je Ruth, koja je puna očekivanja stajala pred njim, i, tek da nešto učini, neodlučno digne vazu. „Cvijeće“, mrmljao je. „Još i cvijeće…“ „Cvijeće je u Parizu jeftino“, reče Ruth.

„Da. Nisam tako mislio.“ Marili tako oprezno stavi natrag vazu kao da nije od debelog jeftinog stakla, već iz najtanjeg porculana. „To čini sve tako prokleto teškim, to sve…“ „Šta?“ Marili ne odgovori. „Znam“, reče odjednom Ruth. „Policija je uhvatila Ludwiga.“ Marili se okrene k njoj. „Da, Ruth.“ „Gdje je?“ „Na prefekturi.“ Ruth šuteći uzme svoj kaput. Obuče ga, strpa nekoliko stvari u džepove i htjede pored Marilla izaći napolje. On je zadrži. „To je besmisleno“, objasni on. „To ne pomaže ni njemu ni vama. Imamo nekog na prefekturi koji pazi. Ostanite ovdje!“ „Kako bih to mogla? Još bih ga mogla vidjeti! Neka zatvore i mene! Onda ćemo zajednički prijeći granicu!“ Marili ju je čvrsto držao. Bila je kao stisnuto željezno pero. Lice joj bijaše blijedo i činilo se kao da je od naprezanja postalo manje. Onda odjednom popusti. „Marili…“ reče bespomoćno, ,,šta da učinim?“ „Ostanite ovdje. Klassmann je na prefekturi. On će nam reći šta se dogodilo. Mogu mu samo dati izgon. Onda će za nekoliko dana opet biti ovdje. Obećao sam mu da ćete vi ovdje čekati. On zna da ćete biti razumni.“ „Da, bit ću.“ Oči joj bijahu pune suza. Ona svuče ¡kaput i spusti ga na pod. „Marili“, reče ona, „zašto se sve to događa s nama? Ta mi nismo nikome ništa učinili?“ Marili je zamišljeno pogleda. „Mislim da je upravo to razlog“, reče on. „Doista, mislim da je to zbog toga.“ „Hoće li ga odvesti u zatvor?“ „Ne vjerujem. Saznat ćemo preko Klassmanna. Moramo čekati do sutra.“ Ruth kimne i polako digne s poda svoj kaput. „Da li vam je Klassmann još nešto rekao?” „Ne. Govorio sam s njim samo jedan čas. Odmah zatim otišao je na prefekturu.“ „Danas prije podne bila sam tamo s njim. Pozvali su me.“ Ona izvadi jedan papir iz džepa, izravna ga i pruži ga Marillu. „Zbog ovoga.“ Bijaše to dozvola boravka za Ruth, koja je vrijedila četiri tjedna. „To je uredio Komitet za izbjeglice. Imala sam još pasoš kome je istekao rok. Klassmann mi je donio tu vijest. Nekoliko mjeseci radio je na tome. Htjela sam pokazati Ludwigu. Zbog toga je i cvijeće ovdje na stolu.“

„Tako, zbog toga!“ Marili je u ruci držao dokument. „To je prokleta sreća i prokleta nesreća u isti mah“, reče on. „Ali, više sreća. Ovo ovdje je neka vrsta čuda. To se ne dobiva lako. Ali Kern će se lako vratiti. Vjerujete li to?“ „Da“, reče Ruth. „Jedno ne ide bez drugoga. On se mora vratiti.“ „Dobro. A sada ćete izaći sa mnom. Jest ćemo negdje. I popit ćemo nešto — za dozvolu boravka i za Kerna. On je iskusan vojnik. Svi smo mi vojnici. Vi također. Nije li tako?“ „Da…“ „Kern bi se za ovo što držite u ruci dao pedeset puta prognati kličući od veselja, to valjda znate, zar ne?“ „Da, ali ja stoput radije ne bih…“ „Znam“, prekine Marili. „O tome ćemo razgovarati kad se on ponovo vrati. To je jedno od prvih vojničkih pravila.“ „Ima li novaca da se doveze natrag?“ „Mislim da ima. Mi stari borci uvijek imamo toliko sa sobom, za svaki slučaj. Ako nema dovoljno, Klassmann će mu prokrijumčariti ostatak. On je naša predstraža i naša patrola. A sada dođite! Ponekad je prokleto dobro što na svijetu postoji rakija. Osobito u posljednje vrijeme!“ * Kad se vlak zaustavio na granici, Steiner bijaše veoma budan i napet. Francuski carinici prolazili su ravnodušno i brzo. Tražili su pasoš, udarili pečat i napustili odio. Vlak je ponovo krenuo i polako vozio dalje. Steiner je znao da je ovaj čas odlučeno o njegovoj sudbini; više nije mogao natrag. Nakon nekog vremena uđu dva njemačka činovnika i pozdrave. „Vaš pasoš, molim.“ Steiner uzme knjižicu i pruži je mlađem koji ju je tražio. „Zašto putujete u Njemačku?“ upita drugi. „Želim posjetiti rodbinu.“ „Živite u Parizu?“ „Ne. U Grazu. U Parizu sam posjetio nekog rođaka.“ „Koliko ćete dugo ostati u Njemačkoj?“ „Otprilike četrnaest dana. Onda putujem natrag u Graz.“ „Imate li sa sobom deviza?“ „Da. Petsto franaka.“ „To moramo unijet u pasoš. Novac ste donijeli iz Austrije?“

„Ne, dao mi je bratić u Parizu.“ Činovnik je promatrao pasoš, onda upiše nešto unutra i udari pečat. „Imate li nešto za carinjenje?“ upitao je drugi. „Ne, ništa.“ Steiner skine kovčeg. „Imate li još neke veće prtljage?“ „Ne, to je sve.“ Činovnik površno pregleda kovčeg. „Da li imate sa sobom novine, knjige ili neke druge štampane stvari?“ „Nemam.“ „Hvala.“ Mlađi činovnik vrati Steineru pasoš. Obojica pozdrave i odu. Steiner odahne. Najednom primijeti da je mokar od znoja. Vlak je stao brže voziti. Steiner se naslonio i gledao kroz prozor. Napolju bijaše noć, oblaci su brzo i nisko prolazili nebom, a među njima blistahu zvijezde. Prelijetale su male, polu osvijetljene željezničke stanice. Crvena i zelena svjetla signala brzo su promicala, a tračnije su sjajile. Steiner je spustio prozor i gledao napolje. Vlažan vjetar vožnje udarao mu je u lice i kosu. Disao je duboko; činilo se da je to drugi zrak. Bio je to jedan drugi vjetar, jedan drugi horizont, bilo je drugo svjetlo, topole su se drukčije i prisnije savijale na cestama, a ceste su vodile nekamo u njegovo srce — on je disao duboko, bilo mu je vruće, njegova je krv kucala, krajolik se dizao i gledao ga; zagonetno, a ipak ne više strano — prokletstvo, mislio je, šta je to, postajem sentimentalan! Ponovo sjedne i pokuša spavati, ali nije mogao. Tamni krajolik napolju mamio je i zvao, pretvorio se u lica i uspomene, i kad je vlak grmio preko mosta Rajne, ponovo su ustale teške ratne godine; voda što se ljeskala i tekla prigušenim šumom bacala je uvis stotine imena, nestala, mrtva, gotovo već zaboravljena imena, imena pukovnija i drugova, gradova i logora, imena iz tame godina — to bijaše sudar, i Steiner je odjednom stajao u oluji svoje prošlosti, htio se braniti, a nije mogao. Bio je sam u odjeljku. Palio je cigaretu za cigaretom i šetao malom prostorijom gore-dolje. Nije mogao vjerovati da sve to ima još takvu moć nad njim. Grčevito se počeo siliti da misli na sutra, na to kako mora pokušati proći a da ne svrati pozornost, na bolnicu, na svoj položaj i koga će od svojih prijatelja moći posjetiti i pitati. Ali sve to učini mu se u tom času čudnovato maglovitim i nestvarnim — izmicalo je kad je htio uhvatiti; čak i opasnost u kojoj je lebdio i kojoj se vozio u susret izblijedjela je u apstraktnu predodžbu, nije imala snage da ohladi njegovu drhtavu krv i da je prisili na razmišljanje, naprotiv, bičevala ju je u jedan vir u kome se činilo da se njegov život vrti kao u nekom tamnom plesu i nekom mističnom povratku. Onda odustane. Znao je da je to posljednja noć; sutra će sve izblijedjeti pred onim drugim — bila je to posljednja čista noć u neizvjesnosti, u oluji osjećaja, bila je to

posljednja noć bez okrutnog saznanja i jasnoće propasti. Odustao je od toga da misli. Predao se. Noć se rastvorila velika pred prozorom vlaka koji je jurio. Bila je bez kraja; rastvorila se nad četrdeset godina jednog čovjeka i nad njegovim životom, za koji četrdeset godina znače vječnost. Sela koja su promicala, s malo svjetla i ponekim lavežom psa, bijahu sela njegova djetinjstva — u svima se igrao, preko svih prođoše njegova ljeta i njegove zime, i sva zvona njihovih kapelica zvonila su njemu. Sume, koje su crne i bunovne prelijetale, bijahu šume njegove mladosti — njihov zelenozlatan sumrak stajao je poput svoda nad njegovim prvim krstarenjima, u njihovim glatkim jezerima ogledavalo se njegovo lice bez daha dok je prisluškivao život mrljastih guštera s crvenim trbusima — a vjetar koji je u bukvama svirao poput harfe i pjevao u borovima bijaše prastari vjetar pustolovina. Mutno osvijetljene ceste koje bijahu poput mreže napete preko velikih polja bile su ceste njegova nemira, svima je putovao, oklijevao na njihovim raskršćima, poznavao je njihov rastanak i njihovu nadu i njihov povratak od horizonta do horizonta, poznavao je njihove miljokaze i dvorišta koja su kraj njih ležala. I kuće, pod sagnutim krovovima kojih bijaše uhvaćeno svjetlo, i kako crvenkasto svjetlo prozora obećava toplinu i dom; stanovao je u svakom od njihovih prozora, poznavao je blagi pritisak kvaka, znao je tko čeka ispod okruglog svetla lampe, čelo malo nagnuto, vatrenozlatna kosa poprskana iskrama — ona čije je lice svagdje stajalo i čekalo, na svim cestama i svim kutovima svijeta, neki put zatamnjeno, često gotovo nevidljivo, preliveno čežnjom i željom za zaboravom, to lice njegova života, kome sada putuje u susret, to lice koje se sada širi noćnim nebom, oči koje blistaju iza oblaka, usta koja s horizonta govore bezglasne riječi, ruke koje već osjeća u vjetru, u lahoru drveća, i smiješak u kome se utapa krajina i njeno srce u naletu beskrajnog osjećaja. Osjećao je kako se njegove žile tope i otvaraju i činilo mu se da se njegova krv izlijeva u ozarenu rijeku koja je napolju prima i buja i s njome jače dolazi natrag; koja nosi njegove ruke i uzima ih sa sobom k dalekim rukama koje se pružaju prema njemu, osjećao je tu rijeku koja kruži, koja lomi od njega komad po komad i otplavljuje ga sa sobom, koja oslobađa njegovu osamljenost kao divlja voda u proljeće santu leda i koja mu u toj jedinoj, beskrajnoj noći daje osamljenu sreću povezanosti sa svime i koja mu na grudi naplavljuje život, izgubljene godine, sjaj ljubavi i duboko saznanje o povratku s one strane razaranja.

XX Steiner je stigao ujutro u jedanaest sati. Kovčeg je ostavio u garderobi i odmah otišao u bolnicu. Nije vidio grad; vidio je samo nešto što je s obje strane protjecalo kraj njega, bujice kuća, kola i ljudi. Zastao je pred velikom bijelom građevinom. Oklijevao je jedan čas. Zurio je u široki portal i beskonačne redove prozora na katovima. Negdje tamo — a možda i ne više. On stisne zube i uđe. „Htio bih saznati kada je vrijeme posjetama“, reče on u prijavnom uredu. „Za koji razred?“ upita sestra. „To ne znam. Prvi put sam ovdje.“ „Kome želite?“ „Gospođi Mariji Steiner.“ Steiner se u prvi čas čudio kad je sestra ravnodušno otvorila debelu knjigu. Kad je izgovorio to ime gotovo je očekivao da će se srušiti bijeli trijem, ili da će sestra skočiti i pozvati nekog, stražu ili policiju. Sestra je listala. „Pacijenti prvog razreda mogu primati posjete u svako vrijeme“, reče ona dok je tražila. „Neće biti prvi razred“, odvrati Steiner. „Možda treći.“ „Za treći razred je vrijeme posjeta od tri do pet.“ Sestra je tražila i tražila. „Kako ono bijaše ime?“ upita ona. „Steiner, Marija Steiner.“ Steineru se odjednom osuši grlo. Zurio je u zgodnu sestru, nalik na lutku, kao da očekuje smrtnu osudu. Čekao je na to da kaže: umrla. „Marija Steiner“, reče sestra, „drugi razred. Soba petsto pet, peti kat. Vrijeme posjetima od tri do šest sati.“ „Petsto pet. Mnogo hvala, sestro.“ „Molim, gospodine!“ Steiner zastane. Sestra se maši telefona koji je zvonio. „Želite li još nešto pitati, gospodine?“ „Da li još živi?“ upita Steiner. Sestra odloži slušalicu. U školjci je dalje kreketao tihi, limeni glas, kao da je telefon životinja. „Naravno, gospodine“, reče sestra i pogleda u knjigu. „Inače bi bio znak iza njenog imena. To se uvijek tačno javlja. „Hvala.“

Steiner se prisiljavao da ne upita da li bi odmah mogao otići gore. Bojao se da će htjeti saznati zašto, a on je morao paziti da ne postane sumnjiv. Zbog toga iziđe. Bez cilja je prolazio ulicama, uvijek ponovo u većim krugovima oko bolnice. Ona živi, mislio je. Bože moj, ona živi! Onda ga odjednom spopadne strah da bi ga netko mogao prepoznati i potraži neku zabitnu krčmu da tamo pričeka. Naruči nešto za jelo, ali nije mogao jesti. Konobar ga iznenađeno pogleda. „Zar vam ne prija?“ „Ne, dobro je. Ali prije toga donesite mi jednu trešnjevaču.“ Silio se da pojede obrok. Onda naruči novine i cigarete. Pravio se kao da čita i trudio se da doista čita. Ali ništa nije dopiralo kroz zid njegova čela. Sjedio je u polutamnoj prostoriji koja je smrdjela na jelo i ishlapjelo, razliveno pivo i proživljavao je najstrašnije časove svog života. Zamišljao je da Marija sada u te satove umire, čuo je kako ga očajno doziva, video je njeno lice preliveno samrtnim znojem i sjedio poput olova na svojoj stolici, šuškao novinama pred sobom, stiskao zube da ne stenje, da ne skoči i da ne pobjegne. Kazaljka njegova sata, što se šuljala, bila je ruka sudbine koja je svojom sporošću zaustavljala i gotovo gušila njegov život. Napokon odloži novine i listane. Konobar je stajao naslonjen na šank i čačkao zube. Prišao je kad je vidio da gost ustaje. „Platiti?“ upita on. „Ne“, reče Steiner. „Još jednu trešnjevaču.“ „Dobro.“ Konobar natoči. „Uzmite i vi jednu.“ ,,U redu.“ Konobar natoči još jednu čašu i digne je s dva prsta. ,,U zdravlje!“ „Da“, reče Steiner, ,,u zdravlje.“ Popili su i odložili čaše. „Igrate li biljar?“ upita Steiner. Konobar pogleda tamnozeleni presvučen stol koji je stajao u sredini gostionice. „Malo.“ „Hoćemo li jednu partiju?“ „Zašto ne? Igrate li dobro?“ „Dugo nisam igrao. Ako želite, možemo prvo odigrati jednu pokusnu partiju.“ ,,U redu.“ Namazali su štapove kredom i odigrali nekoliko udaraca. Onda započnu partiju i Steiner dobije. „Vi igrate bolje od mene“, reče konobar. „Morate mi mati deset poena prednosti.“

„Dobro.“ Ako dobijem ovu partiju^ sve će biti dobro, mislio je Steiner. Ona živi, vidim je, ona će možda opet ozdraviti… Igrao je pažljivo i dobio igru. „Sad ću vam dati dvadeset poena prednosti“, reče on. Tih dvadeset poena bijahu ujedno i život i zdravlje i bijeg, a bijele lopte i zvuk kojim su se sudarale bijahu kao škljocanje ključeva sudbine. Igra je bila oštra. Konobar se dobrom serijom približio krajnjem rezultatu, nedostajala su mu još dva poena; onda za jedan centimetar promaši posljednju loptu. Steiner uzme svoj štap i počne igrati. Pred očima mu je bljeskalo i on je nekoliko puta morao prekinuti; ali bez pogreške završi igru. „Dobro igrate“, reče konobar s priznanjem. Steiner zahvalno kimne i pogleda na sat. Prošlo je tri. Brzo plati i ode. * Penjao se stepenicama pokrivenim linoleumom i sav se pretvorio u neizmjerno visoko, mahnito treperenje. Dugi hodnik zaokrene, zatalasa se, a onda iskoče vrata, bijela poput krede, pojave se pred njim i zastanu: petsto pet. Steiner pokuca. Nitko ne odgovori. On pokuca još jedanput. Želudac mu se zgrčio u strahovitom strahu da bi se još sada moglo nešto dogoditi. On otvori vrata. U svjetlu popodnevnog sunca ležala je malena soba kao otok mira s nekog drugog svijeta. Činilo se kao da vrijeme koje odjekuje i juri naprijed nema više moći nad tim neizmjerno tihim likom koji je ležao u krevetu i gledao u Steinera. On malo zatetura i šešir mu padne. Htio se sagnuti da ga podigne, ali uto pukne nešto poput udarca u njegovim leđima i, ne znajući šta čini, klečao je pored kreveta i bezglasno se prelio suzama od uzbuđenja i povratka. Ženine su ga oči dugo i spokojno gledale. Tek postepeno postadoše nemirne. Ćelo se stalo trzati, a usne micati. Onda u njima zaplamti nešto poput straha. Ruka koja je ležala nepomično na pokrivaču digne se kao da se želi uvjeriti i dodirnuti ono što oči vide. „Ja sam to, Marijo“, reče Steiner. Žena pokuša da digne glavu. Njene su oči lutale preko lica koje bijaše tik uz njeno. „Budi mirna, Marijo, ja sam to“, reče Steiner. „Došao sam.“ „Josef.,.“ šaptala je žena. Steiner je morao sagnuti glavu. Na oči su mu navrle suze. Ugrize se za usne i proguta. „Ja sam to, Marijo. Vratio sam se k tebi.“ „Ako te uhvate..šaptala je žena.

„Neće me naći. Ne mogu me naći. Mogu ostati ovdje, ostajem kraj tebe!“ „Uhvati me. Josef — moram osjetiti da si ovdje. Vidjela sam te često …“ On uhvati njene lagane ruke s plavim žilama i poljubi ih. Onda se nagne nad nju i poljubi njena umorna i već daleka usta. Kad se uspravio, oči joj behu pune suza. Ona blago strese licem i kaplje su padale kao kiša. „Znala sam da ne možeš doći. Ali uvijek sam te čekala.. „Sada ću ostati kraj tebe.“ Ona pokuša da ga odgurne. „Ta ne možeš ostati ovdje! Moraš otići. Ti ne znaš šta se ovdje dogodilo. Moraš odmah otići. Idi, Josef …“ „Ne, nije opasno.“ „Opasno je, ja to bolje znam. Vidjela sam te i sad idi. Neće više dugo trajati. Mogu ostati sama.“ „Uredio sam tako da mogu ostati ovdje, Marijo. Sprema se amnestija; i mene će osloboditi.“ Gledala ga je nepovjerljivo. „Istina je“, reče on, „kunem ti se, Marijo. Nit’ko ne treba znati da sam ovdje. Ali nije strašno ako saznaju.“ ,.Ja neću ništa reći. Josef. Ja nisam nikada ništa rekla.“ „Znam to, Marijo.“ Ćelo mu postade toplo. „Ti nisi tražila rastavu?“ „Nisam. Kako bih to mogla! Nemoj se ljutiti zbog toga.“ „Htio sam to samo zbog tebe, da bi tebi bilo lakše.“ „Nije mi bilo teško. Pomogli su mi. I to, da sam dobila ovu sobu. Bilo je bolje ležati sam. Ti si onda više bio ovdje.“ Steiner ju je gledao. Lice se stopilo, kosti iskočile, koža bijaše voštano blijeda s plavim sjenama. Vrat bijaše loman i tanak, a ključne su kosti stršile iz upalih ramena. Čak su i oči bile mutne, a usta bezbojna. Samo je kosa svijetlila i blještala i činilo se da je postala gušća i jača, kao da se u njoj skupila sva prošla snaga da bi trijumfirala nad tijelom koje se gasi. Na popodnevnom suncu nabrala se kosa, kao oreol rumenila i zlata, kao divlji protest protiv umora djetinjeg tijela pod ponjavom koju jedva podiže. Otvoriše se vrata i uđe sestra. Steiner ustane. Sestra je nosila čašu s mliječnom tekućinom i stavi je na stol. „Imate posjet?“ reče ona dok su joj brze plave oči motrile Steinera. Bolesnica pomakne glavu. „Iz Breslau“, prošapta ona. „Čak otamo? To je lijepo. Onda ipak imate malo razonode.“ Dok je sestra vadila toplomjer plave oči ponovo brzo prijedoše preko Steinera.

„Ima li vrućicu?“ upita Steiner. „Ah ne“, odvrati sestra veselo. „Već je odavno nema.“ Ona stavi toplomjer i ode. Steiner privuče stolicu do kreveta i sjedne sasvim blizu Marije. Uzme njene ruke u svoje. „Da li se veseliš što sam ovdje?“ Znao je koliko je glupo njegovo pitanje. „To je sve“, reče Marija bez smiješka. Gledali su se i šutjeli. Bilo je tako malo toga da se kaže, jer bijaše tako mnogo što su ponovo zajedno. Gledali su se i ništa osim njih nije postojalo. Život više nije imao budućnosti ni prošlosti, postojala je još samo sadašnjost. Samo spokoj, tišina i mir. Sestra je još jedanput ušla i povukla crtu na krivulji temperature; oni to nisu gotovo ni primijetili. Gledali su se. Sunce se polako pomicalo dalje, oklijevajući je napustilo plamteću, lijepu kosu i spustilo se poput mekane mačke od svjetla tik uz nju na jastuke; onda se nevoljko pomaklo prijeko k zidu i polako se njime penjalo; gledali su se. Sumrak je ušao na plavim nogama i ispunio sobu; oni su se gledali i nisu skidali pogleda sve dok se nisu pojavile sjene iz kutova sobe i zastrte svojim krilima bijelo lice, jedino bijelo lice. Vrata se otvoriše i s bujicom svjetla uđe liječnik i za njim sestra. „Sada morate ići“, reče sestra. „Da“, Steiner ustane i nagne se nad krevet. „Sutra ću opet doći, Marijo.“ Ležala je kao poluspavajuće, polusanjajuće dijete, izmoreno igrom. „Da“, reče ona, i on nije mogao razabrati da li to govori njemu ili liku o kome je sanjala. „Da, dođi opet.“ Napolju je Steiner čekao liječnika. Pitao ga je koliko će još dugo trajati. Liječnik ga je promatrao. „Najviše tri do četiri dana“, reče onda. „Čudo je što je uopće toliko dugo izdržala.“ „Hvala.“ Steiner polako siđe stepenicama. Pred portalom zastane. Pred njim je odjednom ležao grad. Nije to video kad je došao — ali sada je ležao pred njim jasan i neizbježan. Vidio je ulice, vidio je opasnost, nevidljivu, nijemu opasnost koja je na njega vrebala na svakom uglu, u svakim vratima, na svakom licu. Znao je da ne može mnogo učiniti. Mjesto gdje bi ga mogli uhvatiti, kao divljač na pojilu u džungli, bijaše ta bijela, kamena zgrada iza njega. Ali je također znao da se mora sakriti kako bi se ponovo mogao vratiti. Tri do četiri dana. Ništa i cijela vječnost. Razmišljao je jedan čas da li da potraži nekog od svojih. To je najmanje upadno za prvi dan. * Kern je sjedio s Austrijancem Leopoldom Bračkom i Westfalcem Moenckeom u jednoj ćeliji zatvora La Santé. Lijepili su vrećice.

„Djeco“, reče Leopold nakon nekog vremena, „voda mi se tako skupila u usta — neljudski! Najradije bih požderao ljepilo — kad me ne bi kaznili.“ „Čekaj još deset minuta“, odvrati Kern. „Onda dolazi večernje žderilo.“ „To ništa ne pomaže! Poslije toga ću istom biti gladan.“ Leopold napuhne jednu vrećicu i onda je rasprsne uz prasak. „Nesreća je to što čovek ima želudac u tako prokletim vremenima. Ako pomislim sada na koljenicu — ili čak na rebarca, mogao bih srušiti čitavu ovu daščaru!“ Moencke digne glavu. „Ja više volim veliki, krvavi beefsteak“, izjavi on. ,,S lukom i pečenim krumpirima. Usto ledeno pivo.“ „Prestani!“ Leopold zastenje. „Mislimo na nešto drugo. Na cvijeće, ako želiš.“ „Zašto baš na cvijeće?“ „Nešto lijepo, zar ne razumiješ? Da odvratimo misli!“ „Vidio sam jednu lijehu s ružama.“ Leopold je grčevito pokušavao da se sabere. „Prošlog ljeta. Pred zatvorom u Pallanzi. Uveče, na suncu, kad su nas pustili. Crvene ruže. Tako crvene kao — kao .. „Kakav sirov beefsteak“, pomogne Moencke. „Ah, prokletstvo!“ Zazvekeće ključ. „Dolazi žderilo“, reče Moencke. Vrata se otvore. Nije bio čuvar s jelom; bio je nadglednik. „Kern ..reče on. Kern ustane. „Pođite sa mnom! Posjet!“ „Vjerojatno predsjednik republike“, pretpostavljao je Leopold. „Možda Klassmann. Ta on ima dokumente. Moguće je donio nešto hrane.“ „Maslac!“ reče Leopold vatreno. „Jedan veliki komad. Žut kao suncokret!“ Moencke se smijuljio. „Čovječe, Leopold, ti liričaru! Sad već misliš na suncokrete!“ * Kern zastane na vratima kao da ga je netko udario. „Ruth!“ reče bez daha. „Kako ti dolaziš ovamo? Jesu li te uhvatili?“ „Ne, ne, Ludwig!“ Kern brzo pogleda nadglednika koji se ravnodušno naslonio u kutu. Onda brzo pođe do Ruth. „Za ime božje, idi odmah, Ruth“, šaputao je njemački. „Ti ne znaš šta se može dogoditi. Mogu te svakog časa uhapsiti; to znači četiri tjedna zatvora, a drugi put šest mjeseci! Dakle idi brzo — brzo!”