„Četiri tjedna?” Ruth ga uplašeno pogleda. „Četiri tjedna moraš ostati ovdje?” „To ne smeta ništa! Imali smo smolu! Ali ti — nemoj da budemo lakomisleni. Svatko od tebe može tražiti isprave. Svaku sekundu!” „Ali ja imam papire!” „Šta?“ „Imam dozvolu boravka, Ludwig!“ Onda izvadi iz džepa cedulju i pruži je Kernu. On je zurio u papir. „Kriste!“ reče polako, nakon nekog vremena. „To je stvarnost! Istina i istinito! Pa to je kao kad mrtvac uskrsne! Dakle je ipak jednom uspjelo! Tko je to učinio? Ured za pomoć izbjeglicama?“ „Da. Ured za pomoć izbjeglicama i Klassmann.“ „Gospodine nadgledniče”, reče Kern, „da li je dopušteno zatvoreniku da poljubi damu?“ Nadglednik ga lijeno pogleda. „Što se mene tiče, koliko god želite”, odvrati on. „Glavno je da vam ne doturi nož ili pilu!” „Ne bi se isplatilo za tih nekoliko tjedana.” Nadglednik savije jednu cigaretu i zapali. „Ruth!“ reče Kern. „Da li vam se javio Steiner?“ „Ne, ništa. Ali Marili kaže da to i nije moguće. On sigurno neće pisati. Naprosto će se vratiti. Odjednom će ponovo biti ovdje.“ Kern je pogleda. „Da li Marili zaista u to vjeruje?“ „Svi mi u to vjerujemo, Ludwig. Šta nam drugo preostaje?“ Kern kimne. „Da, zaista, što da radimo drugo! Tek je tjedan dana prošlo. Možda će uspeti.“ „Mora uspjeti. Ne mogu zamisliti drukčije.“ „Vrijeme”, reče nadglednik. „Za danas gotovo.“ Kern zagrli Ruth. „Dođi opet”, šaptala je ona. „Vrati se brzo! Ostaješ li ovdje u Santé?“ „Ne. Odvest će nas do granice.“ „Pokušat ću da dobijem još jednu dozvolu i da te posjetim. Vrati se. Ljubim te! Dođi brzo! Bojim se! Htela bih s tobom putovati!“ „To ne možeš. Tvoja dozvola vrijedi samo za Pariz. Vratit ću se.“ „Imam novaca ovdje. Pod naramenicom Izvuci ih kad me poljubiš.“ „Ne treba mi ništa. Imam kod sebe dovoljno. Zadrži to! Marili će paziti na tebe. Možda će se Steiner uskoro vratiti.“ „Vrijeme je“, opominjao je nadglednik. „Djeco, ta on ne ide pod giljotinu!“ „Do viđenja!“ Ruth poljubi Kerna. „Ljubim te. Vrati se, Ludwig!“ Zatim se ogledala i uzela omot s klupe. „Evo nešto za jelo. Dolje su pregledali. Sve je u redu“, reče nadgledniku. „Do viđenja, Ludwig!“
„Sretan sam, Ruth! Bože dragi, sretani sam zbog tvoje dozvole boravka. Ovo je sada raj!“ „Dakle naprijed!“ reče nadglednik. „Natrag u raj.“ Kern uze omot pod ruku. Bio je težak. Pošao je S nadglednikom natrag. „Znate“, reče ovaj zamišljeno nakon nekog vremena. „Mojoj je ženi šezdeset i malo je grbava. Neki put se toga sjetim …“ Kad se Kern vratio, upravo je pred ćelijom stajao poslužitelj sa zdjelama. „Kern“, reče Leopold neutješna lica. „Opet krumpirova juha bez krumpira.“ „To je juha od povrća“, objasni poslužitelj. „Možeš to zvati i kavom“, odvrati Leopold. „Sve ti vjerujem.“ - „Šta imaš u omotu“ upita Westfalac Moencke. „Nešto za jelo. Samo još ne znam što.“ Leopoldovo lice se pretvori u sjajnu monstrancu. „Otvori! Brzo!“ Kern razveže uzicu. „Maslac!“ reče Leopold pobožno. „Kao suncokret!“ dopuni Moencke. „Bijeli kruh! Kobasice. Čokolada!“ nastavi Leopold u ekstazi. „A ovdje — čitav sir!“ „Kao sunčanica!“ ponovi Moencke. Leopold se nije obazirao na to. Uspravio se. „Poslužitelju!“ reče zapovijedajući. „Uzmite vaše bijedno žderilo i…“ „Stoj!“ prekine Moencke. „Ne tako brzo! Ti Austrijanci! Zbog toga smo 1918. izgubili rat. Dajte zdjele ovamo“, reče poslužitelju. On ih uzme i stavi na jednu klupu. Onda izvadi i ostale stvari i promatraše tu mrtvu prirodu. Na zidu iznad sira napisao je neki prijašnji zatvorenik olovkom: „Svaka stvar je prolazna — i doživotna robija!“ Moencke se smješkao. „Juhu od povrća smatrat ćemo naprosto čajem“, izjavi on. ,,A sad večerajmo kao obrazovani ljudi! Šta ti o tome misliš, Kern?“ „Amen!“ odvrati on. * „Sutra ću opet doći, Marijo.“ Steiner se nagne nad tiho lice i uspravi se. Sestra je stajala na vratima. Njene su brze oči prešle preko njega, nije ga gledala. Čaša u njenoj ruci je drhtala i tiho zveketala. Steiner iziđe na hodnik. „Stanite!“ zapovijedi jedan glas. Lijevo i desno od vrata stajahu dva čovjeka u uniformi s revolverima u ruci. Steiner zastane. Nije se ni uplašio. „Kako se zovete?“ „Johann Huber.“
„Dođite sa mnom do prozora.“ Treći čovjek priđe k njemu i pogleda ga. „To je Steiner“, reče on. „Nema sumnje. Prepoznajem ga. Pa ti i mene vjerojatno poznaješ Steiner, zar ne?“ „Nisam te zaboravio, Steinbrenner“, odvrati Steiner mimo. „Bit će ti i teško“, hihotao je čovjek. „Dobro došao kući! Zaista se radujem što te ponovo vidim. Ta sada ćeš valjda malo ostati kod nas, zar ne? Imamo prekrasan, novi logor, sa svim komforom.” „To vjerujem.“ „Okove!“ zapovjedi Steinbrenner. „Zbog opasnosti, slatki moj. Srce bi mi puklo kad bi nam još jednom pobjegao.“ Jedna se vrata otvoriše. Steiner pogleda preko ramena. Bijahu to vrata sobe u kojoj je ležala njegova žena. Sestra je pogledala napolje i brzo uvukla glavu. „Aha“, reče Steiner, „otuda …“ „Da, ljubav!“ hihotao je Steinbrenner. „Vraća natrag u gnijezdo i najprepredenije ptice — na dobrobit države i radost njihovih prijatelja.“ Steiner je gledao pjegavo lice s uvučenom bradom i plavičastim sjenama ispod očiju. Gledao je mimo u njega: znao je čime mu to lice prijeti, ali to bijaše veoma daleko, kao nešto što ga se još ništa ne tiče. Steinbrenner žmirne, oblizne usne i ustukne jedan korak. „Još uvijek bez savjesti, Steinbrenner?“ upita Steiner. Čovjek se kesio. „Imam dobru savjest, dragi. Postaje sve bolja što više takvih imam pod šakama. Imam prvorazredan san. S tobom ću učiniti iznimku. Posjećivat ću te noću da malo ćaskamo. Naprijed, odvedite ga!“ reče odjednom osorno. * Steiner je s pratnjom silazio stepenicama. Ljudi koji su ih sretali zastajali su i puštali ih šuteći da prođu. I na ulicama je vladala ista šutnja kad su prolazili. Steinera odvedoše na preslušavanje. Ispitivao ga je neki stariji činovnik. U zapisnik su zaveli njegove podatke. „Zašto ste došli u Njemačku?“ upita činovnik. „Htio sam vidjeti ženu prije nego što umre.“ „Koga ste sreli ovdje od vaših političkih prijatelja?“ „Nikoga.“ „Bolje da to kažete ovdje meni prije nego što vas predvedu.“ „Već sam rekao: nikog.“ „Po čijem ste nalogu ovdje?“
„Nemam nikakvih naloga.“ „Kojoj ste se političkoj organizaciji u inozemstvu priključili?“ „Nijednoj.“ „Od čega ste živjeli?“ „Od toga što sam zaradio. Vidite da imam austrijski pasoš.“ ,,S kojom ste se grupom ovdje trebali povezati?“ „Da sam to namjeravao, drukčije bih se skrivao. Znao sam šta radim kad sam išao svojoj ženi.“ Činovnik ga je još neko vrijeme ispitivao. Onda je proučavao Steinerov pasoš i pismo njegove žene koje su mu oduzeli. Zatim pogleda Steinera i još jednom pročita pismo. „Danas poslije podne bit ćete predvedeni“, reče na kraju slegnuvši ramenima. „Htio bih vas nešto moliti“, odvrati Steiner. „Malo je, ali za mene je to sve. Moja žena još živi. Ona zna da bih sutra ponovo trebao doći. Ako ne dođem, znat će da sam ovdje. Za sebe ne očekujem ni samilosti, ni bilo kakve povlastice; ali htio bih da moja žena umre mimo. Molim vas, zadržite me ovdje jedan ili dva dana i dopustite mi da vidim svoju ženu.“ „Ta ne ide. Ne smijem vam dati priliku za bijeg.“ „Neću bježati. Soba leži na petom katu i nema sporednih izlaza. Ako me netko odvede tamo i stražari pred vratima ne mogu ništa učiniti. Ne molim vas za sebe; molim vas za ženu koja umire.“ „Nemoguće“, reče činovnik. „Nemam za to ovlaštenja.“ „Vi imate ovlaštenja. Možete me još jedanput preslušati. I možete mi omogućiti sastanak. Razlog bi mogao biti da ću možda reći svojoj ženi nešto što bi bilo važno saznati. To bi ujedno bio razlog zašto bi moja straža ostala napolju. Mogli bi odrediti da u sobi ostane sestra, koja je povjerljiva, da bi čula što se razgovara.“ „Sve su to gluposti. Vi ništa nećete reći svojoj ženi, a ni ona vama.“ „Naravno da neću. Ta ona ništa ne zna. Ali ona bi mimo umrla.“ Činovnik je razmišljao i listao po spisima. „Mi smo vas u ono vrijeme preslušali o grupi VII. Niste rekli ni jedno ime. U međuvremenu smo našli Müllera, Bosea i Welldorfa. Hoćete li nam reći ostala imena?“ Steiner je šutio. „Hoćete li nam reći ta imena ako vam omogućim da dva dana idete k svojoj ženi? “ „Hoću“, reče Steiner nakon nekog vremena. „Onda recite.“ Steiner je šutio. „Hoćete li reći sutra uveče dva imena, a prekosutra ostala?“ „Imena ću vam reći prekosutra.“
„Obećajete li to?“ „Obećaj em.“ Činovnik ga je dugo gledao. „Vidjet ću što mogu učiniti. Sada će vas odvesti u ćeliju.“ „Hoćete li mi vratiti pismo?“ upita Steiner. „Pismo? Ono treba da ostane među spisima.“ Činovnik ga je neodlučno promatrao. ,,U njemu nema ničega što bi vas teretilo. Dobro, uzmite ga.“ „Hvala“, reče Steiner. Činovnik pozvoni i Steinera odvedu. Šteta, mislio je, ali što da se učini? Ta sam bih sebi skuhao poparu kad bih pokazao malo čovječnosti. On odjednom udari šakom po stolu. * Moritz Rosenthal ležao je u svome krevetu. Prvi put poslije duga vremena nije imao bolova. Bilo je rano uveče i u srebrnoplavom sumraku pariških februarskih dana zasvijetliše prva svjetla. Moritz Rosenthal je nepomično promatrao kako se pali svjetlo iza prozora susjedne kuće; ona je plivala u sumraku kao ogromna lađa, kao prekooceanski brod prije odlaska. Komad zida između prozora bacao je dugu tamnu sjenu prijeko do hotela Verdun: izgledala je poput mosta za iskrcavanje načinjenog od sjene, mosta koji čeka da se prijeđe preko njega. Moritz Rosenthal se nije micao; ležao je u svom krevetu, ali vidje kako se odjednom prozor širom otvorio i kako je netko, sličan njemu, ustao i zakoraknuo napolje. Preko sjene, prijeko, k lađi koja se lagano njihala u dugom sutonu života, dignula sidro i polako otplovila. Soba oko njega popuca kao kutija od kartona u bujici i kovitlajući se otplovi. Ulice su prolazile šumeći, šume su klizile ispod pramca, magla, lađa se dizala blago u tiho b ni janje neizmjernosti, oblaci su plivali ususret, zvijezde i duboka modrina, i onda, u tom njihanju poput uspavanke, pojavila se pred njim obala, ružičasta i zlatna, tamni se most ponovo nečujno spustio, Moritz Rosenthal silazio je dolje a kad se okrenuo lađe više nije bilo i on bijaše sam na neznanoj obali. Široka, ravna cesta prostrla se pred njegovim nogama. Stari putnik nije dugo razmišljao; cesta je ovdje zato da se ide njome — a njegove noge poznavahu mnogo cesta. Ali već nakon kratkog vremena izdigla su se iza srebrnog drveća blistava, ogromna vrata iza kojih su sjajile kupole i tornjevi. Pred ulazom je stajao veliki lik u svijetlu i sjaju s biskupskim štapom. „Carina!“ pomisli Moritz Rosenthal i skoči iza grma. Pogledao je oko sebe. Više nije mogao natrag; dolje bijaše bezdan. Ništa ne pomaže, mislio je smireno stari
emigrant. Morat ću se sakriti ovdje dok ne padne noć. Možda ću se onda moći odšuljati negdje sa strane i proći iza njega. Škiljio je između rašlja grana od alemkamena i oniksa i vidio da taj snažni čuvar maše štapom. On se okrene još jednom. Ovdje ne bijaše nikoga osim njega. Čuvar mahne ponovo. „Tata Moritz“, zovne jedan blagi glas što je odjekivao. Samo zovi, mislio je Moritz Rosenthal, ja se neću javiti. „Tata Moritz“, zovne glas ponovo, „iziđi iz tog grma tegobe.“ Moritz ustane. Uhvaćen sam, mislio je. Sigurno div trči brže od mene; ne pomaže ništa, moram ići tamo. „Tata Moritz!“ zovne glas ponovo, „Čak me i poznaje, takva smola!“ mrmljao je Moritz. Mora da su me i otuda već jednom prognali. To znači, po najnovijim zakonima, najmanje tri mjeseca zatvora. Nadam se da je bar hrana dobra i da mi na čitanje neće dati obiteljske časopise iz 1902, nego nešto suvremenije. Rado bih jednom pročitao nešto od Hemingwaya.“ Što se više približavao, vrata su postajala svjetlija i sjajnija. Kakve to sada svjetlosne efekte imaju na granici, razmišljao je Moritz, čovjek uopće više ne može raspoznati gdje se nalazi. Možda su nedavno sve osvijetlili da bi nas lakše uhvatili. Rasipnost! „Tata Moritz”, reče čuvar vrata, „zašto se skrivaš?“ I to je pitanje, mislio je Moritz, a poznaje me i zna što je sa mnom. „Uđi unutra“, reče čuvar vrata. „Slušajte“, odvrati Moritz, „zasada me, mislim, još ne možete kazniti. Još nisam prešao vašu granicu. Ili ćete uračunati i dio puta iza mene?“ „I to se računa“, reče čuvar. Onda sam izgubljen, mislio je Rosenthal. Čini se da je to otok, možda Kuba, tamo su mnogi nedavno htjeli otići. „Ne boj se“, reče stražar, „ništa ti se neće dogoditi. Uđi bez straha.“ „Slušajte“, odvrati Moritz Rosenthal, „hoću da vam odmah kažem istinu: nemam pasoš.“ „Nemaš pasoš?“ Šest mjeseci, mislio je Moritz, kad je začuo prijekoran glas, i strese pokorno glavom. Čuvar vrata podigne štap. „Onda nećeš morati stajati dvadeset milijuna svjetlosnih godina na nebeskoj galeriji. Dobit ćeš odmah tapeciranu stolicu s naslonom i kratka krila.“ „Sve je to lijepo“, odvrati tata Moritz, „ali to ne ide. Nemam ulazne dozvole ni dozvole boravka. O dozvoli za rad da i ne govorimo.“
„Nemaš dozvole boravka? Ni vize? Ni dozvole za rad?“ Stražar digne ruku. „Onda ćeš čak dobiti ložu u prvom redu, sredina, s punim pogledom na nebesku vojsku.“ „Te ne bi bilo loše“, reče Moritz, „naročito zato što tako rado idem u kazalište. Ali sada dolazi ono što će sve upropastiti i zapravo se čudim što već mnogo prije ulaza ne stoji natpis da mi ne smijemo unutra. Dakle, ja sam Židov, bez njemačkog državljanstva. Već godinama ilegalac.“ Čuvar vrata digne obadvije ruke. „Židov? Bez građanskih prava. Ilegalac već godinama? Onda ćeš dobiti dva anđela da te poslužuju i usto jednog trubača.“ On zovne prema vratima. „Anđeo beskućnika!“ I jedan veliki lik u plavoj odjeći i s licem kao što ga imaju sve majke na svijetu iziđe i stane pred tatu Moritza. „Anđeo onih koji su mnogo trpjeli!“ vikne čuvar ponovo i jedna u bijelo odjevena pojava s vrčem suza na ramenu stane s druge strane tate Moritza. „Jedan čas“, zamoli ovaj i upita čuvara: „Jeste li sigurni, gospodine, da tu unutra nije… ?“ „Ne bojte se. Naši koncentracioni logori su niže dolje.“ Oba anđela uzmu njegove ruke i onda tata Moritz, stari putnik, veteran emigranata, smireno krene kroz vrata prema velikom svjetlu, preko koga su odjednom, uz šum, sve brže i brže, počele padati šarene sjene. „Moritz“, reče Edith Rosenfeld s vrata. „Ovdje je dijete. Mali Francuz. Hoćeš li da ga vidiš?“ Bilo je tiho. Ona oprezno stupi bliže. Moritz Rosenthal iz Godesberga na Rajni nije više disao. * Marija se još jedanput probudila. Cijelo je prijepodne ležala u agoniji gotovo bez svijesti. Sada je sasvim jasno prepoznala Steinera. „Ti si još ovdje?“ prošapta uplašeno. „Mogu ostati ovdje koliko dugo želim, Marijo.“ „Šta to znači?“ „Izašla je amnestija. I za mene. Ne moraš se više bojati. Sada ću zauvijek ostati ovdje.“ Pogledala ga je zamišljeno. „Govoriš mi to samo zato da bi me umirio, Josef .. „Ne, Marijo. Amnestija je izišla jučer.“ On se okrene prema sestri, koja je nešto radila u dnu sobe. „Zar ne, sestro, od jučer za mene više ne postoji opasnost da me uhvate?“ „Ne“, odvrati sestra nejasno.
„Molim vas, dođite bliže, moja bi žena htela da to jasno čuje od vas.“ Sestra je i dalje pognuto stajala. „Ta već sam rekla.“ „Molim, sestro!“ prošapta Marija. Bilo je tiho. „Molim, sestro“, šapne bolesnica još jednom. Sestra bezvoljno priđe. Bolesnica ju je pozorno promatrala. „Zar ne, od jučer smijem zauvijek ostati ovdje?“ upita Steiner. „Da“, istisne sestra. „Ne postoji nikakva opasnost da budem uhvaćen?“ „Ne.“ „Hvala, sestro.“ Steiner vidje kako oči umiruće žene postaju mutne. Nije više imala snage da plaće. „Sada je sve dobro, Josef“, prošapta ona. „I upravo sada, kad bi me trebao, moram otići…“ „Ti nećeš otići, Marijo…“ „Htela bih ustati i poći s tobom.“ „Otići ćemo zajedno.“ Ležala je neko vrijeme i gledala ga. Njeno lice bijaše sivo, kosti su iskočile, kosa je preko noći postala siva i bez sjaja. Steiner je sve to vidio i nije vidio, vidio je samo da još diše, i dok živi, bila je ona za njega Marija, njegova žena, okružena sjajem mladosti i duboko povezana s njim. Veče se šuljalo u sobu, a izvana, s vrata, čulo se s vremena na vrijeme izazovno kašljanje Steinbrennera. Marijino disanje postade slabo, disala je na mahove i sa stankama. Onda utihne i prestane, kao slab vjetar koji je zaspao. Steiner je držao njene ruke dok se nisu ohladile. Umro je s njom. Kad je ustao da izađe, bio je bešćutan stranac, prazno tijelo koje je imalo kretnje čoveka. Ravnodušno je pogledao sestru. Napolju ga dočeka Steinbrenner i još jedan čovjek. „Čekali smo te više od tri sata“, zareža Steinbrenner. „Još ćemo o tome češće razgovarati, u to možeš biti siguran.“ „Siguran sam, Steinbrenner, za te stvari sam kod tebe siguran.“ Steinbrenner oblizne usta. „Vjerujem da znaš da me treba osloviti s .gospodin narednik’, zar ne? Možeš mi i dalje govoriti .Steinbrenner’ i ,ti’ — ali ćeš zbog toga tjednima plakati krvave suze, dragi moj. Sada imam vremena za tebe.“ Silazili su širokim stepenicama, Steiner između stražara. Bila je blaga večer i prozori zaobljenog vanjskog dijela zida, koji su dosezali do poda, bijahu širom otvoreni. Mirisalo je na benzin i slutnju proljeća.
„Ta imam toliko neizmjerno mnogo vremena za tebe“, izjavi Steinbrenner polako i raspoloženo. „Čitav tvoj život, dragi moj. A naša imena tako lijepo pristaju — Steiner i Steinbrenner. Vidjet ću što još možemo od toga učiniti.“ Steiner kinine zamišljeno. Koso urezan otvoren prozor postade veći, sasvim blizu, on gume Steinbrennera prema prozoru, skoči na njega, preko njega i sruši se zajedno s njim u prazninu. * „Možete mimo uzeti novac“, reče Marili slomljeno i žalosno. „Izričito ih je ovdje ostavio za vas dvoje. Treba da vam ih predam ako se više ne vrati.“ Kern strese glavom. Upravo je stigao i sjedio sada prljav i pocijepan s Marillom u katakombi. Vozio se od Dijona kao pomoćnik vozača na teretnom vlaku. „On će se vratiti“, reče on. „Steiner će se vratiti.“ „Neće se vratiti!“ Odvrati Marili naglo. „Gospode bože, ne otežavajte čovjeku još više s vašim vječnim: on će se vratiti. On se neće vratiti! Evo, čitajte ovo!“ On izvuče iz džepa zgužvan brzojav i baci ga na stol. Kern ga izravna. Bijaše iz Berlina, naslovljeno na vlasnicu „Verduna“. ,Srdačne čestitke rođendanu, Otto’ — pročita onda. On pogleda Marilla. „Šta to znači?“ upita. „To znači da su ga uhvatili. Tako smo se dogovorili. Jedan od njegovih prijatelja trebao je da pošalje brzojav. Moglo se predvidjeti. To sam mu odmah rekao. A sada uzmite konačno taj prokleti novac!“ On gume novac pred Kerna. „To je dvije tisuće dvjesta četrdeset franaka“, objasni. „I evo još nešto!“ On izvadi lisnicu i izvuče dvije male sveske. „To su vozne karte od Bordeauxa do Meksika. Na „Tacomi“. Portugalski teretni brod. Za vas i Ruth. Odlazi osamnaestog. Kupili smo ih od ostalog novca. Ovo je ostatak. Vize su već nabavljene. Nalaze se u Komitetu za izbjeglice.“ Kern je zurio u karte. „Ali…“ reče ne razumijevajući. „Nikakav ali!“ prekine ga ljutito Marili. „Ne činite poteškoće, Kern! Stajalo je mnogo truda sve to! Prokleti slučaj! Prije tri dana Komitet za izbjeglice dobio je od meksičke vlade dozvolu da pošalje prijeko sto pedeset emigranata. Ako mogu platiti put. Jedno od čuda koja se katkada događaju. Klassmann je to saznao. Odmah smo platili za vas dvoje, prije nego što je bilo popunjeno. Novac bijaše ovdje, upravo sada. No, i…“ Šutio je. „Yvonne, donesite mi jednu trešnjevaču“, reče onda debeloj konobarici iz Elzasa. Yvonne kimne i pođe prema kuhinji njišući se u bokovima. „Donesite dvije!“ vikne Marili za njom.
Yvonne se okrene. „I onako bih to učinila, gospodine Marili“, izjavi ona. „Dobro. Barem jedna razumna duša.“ Marili se ponovo okrenu Kernu. „Jesi li razumio u međuvremenu?“ upita on. „Malo nenadano, sve to, priznajem. Kad pokažete karte i vizu na prefekturi, dobit ćete dozvolu boravka do datuma polaska broda. Pa čak i onda ako ste ilegalno doputovali. To je postigao Komitet za izbjeglice. Možete već sutra otići tamo. To vam je jedina mogućnost da izađete iz tog dreka.“ „Da. Prvi put mjesec dana — drugi put šest mjeseci zatvora.“ „Šest mjeseci, da. A bilo kada uhvate čovjeka sasvim sigurno i drugi put!“ Marili pogleda gore. Pred njim je stajala Yvonne i stavila na stol poslužavnik s dvije čaše. Jedna je čaša bila obična; druga bijaše čaša za vodu do vrha napunjena trešnjevačom. „To je za vas!“ objasni Yvonne smijuljeći se i pokaže palcem na veću čašu. „Za istu cijenu!“ „Hvala! Vi ste razumno dijete. Bilo bi odviše tužno da u braku neizbježno postanete Ksantipom. Ili dobrom mučenicom. U zdravlje!“ Marili jednim gutljajem ispije pola čaše. „U zdravlje, Kern!“ reče on. „Zašto ne pijete?“ On stavi čašu na stol i prvi put pogleda Kernu pravo u lice. „Samo nam još to treba“, reče onda, „da počnete plakati. Čovječe, zar se ne znate ponašati?“ „Ne plačem!“ odvrati Kern. „Ako i plačem, to je posrano svejedno! Ali prokletstvo! Za sve to vrijeme mislio sam da će Steiner biti ponovo ovdje kad se vratim, a sada mi dajete novac i vozne karte i ja sam spašen jer je on izgubljen, to je prokleta svinjarija, zar ne razumijete?“ „Ne! Ne razumijem. Vi sentimentalno brbljate! A sada popijte ovo ovdje! Tako, kako bi — no, kako bi on ispio. Dovraga, zar mislite da to meni ne ide do kosti?“ „Da…“ Kern ispije čašu. „Sad je bolje“, reče onda. „Imate li jednu cigaretu, Marili?“ „Naravno. Evo …“ Kern duboko udahne dim. U polutami katakombe vidio je odjednom Steinerovo lice. Malo ironično, nagnuto naprijed, osvijetljeno treperavim svjetlom svijeće, kao onda, prije čitave vječnosti, u bečkom zatvoru, i činilo mu se kao da čuje miran, dubok glas: „No, baby?“ Da, mislio je, da, Steiner! „Znade li to Ruth?“ upita on. „Zna.“ „Gdje je ona?“ „Ne znam. Vjerojatno u Komitetu za izbjeglice. Nije znala da ćete doći.“
„Ne. Ni ja nisam tačno znao kada ću stići. Može li se u Meksiku raditi?“ „Da. Ali što, to ne znam. Dobit ćete dozvolu boravka i dozvolu za rad. To je sigurno.“ „Ne znam ni .riječi španjolski“, reče Kern. „Ili se tamo govori portugalski?“ „Španjolski. Morat ćete naučiti.“ Kern kimne. Marili se nagne naprijed. „Kern“, reče odjednom promijenjenim glasom, „znam da to nije jednostavno. Ali kažem vam: otputujte! Ne razmišljajte! Otputujte! Gledajte da iziđete iz Evrope! Vrag zna što će se još sve ovdje dogoditi! Takva se prilika neće lako ponoviti. A ni toliko novaca nećete nikada više skupiti! Otputujte, djeco! Evo…“ On ispije što je ostalo u čaši. „Putujete li s nama?“ upita Kern. „Ne.“ „Zar nema dovoljno novaca i za troje? Mi također imamo još nešto.“ „Ne radi se o tome. Ja ostajem ovdje. Ne mogu vam objasniti zašto. Ja ostajem. Svejedno mi je što će biti. To se ne može objasniti. To se zna, i svršeno.“ „Razumijem“, reče Kern. „Evo, dolazi Ruth“, odvrati Marili. „I tako kako ja ostajem, vi otputujte, da li i to razumijete?“ „Da, Marili.“ „Hvala bogu!“ Ruth zastane jedan čas na vratima. Onda potrči prema Kernu. „Kada si došao?“ „Prije pola sata.“ Ruth digne glavu iz njegova zagrljaja, koji bijaše beskrajan i kraći od kucaja srca. „Da li znaš …?“ „Da. Marili mi je sve rekao.“ Kern se okrene. Marilla više nije bilo. ,,A znaš i to…?“ upita Ruth oklijevajući. „Da, znam. Nećemo sada o tome govoriti. Dođi, izađimo odavde! Pođimo na ulicu. Napolje. Htio bih otići odavde. Iziđimo na ulicu.“ „Da.“ Prolazili su kroz Champs Elysees. Bilo je veće i polumjesec je blijedo stajao na jabučno zelenom nebu. Zrak bijaše srebren i čist i tako blag da su terase kavana bile pune gostiju. Dugo vremena hodali su šuteći. „Znaš li zapravo gde se nalazi Meksiko?“ upita
napokon Kern. Ruth strese glavom. „Ne tačno. Ali više ne znam ni gdje se nalazi Njemačka.“ Kern je pogleda. Onda uze njenu ruku. „Moramo kupiti gramatiku i učiti španjolski, Ruth.“ „Prekjuče sam već kupila jednu. Antikvarnu.“ „Tako, antikvarnu …“ Kern se smješkao. „Probit ćemo se već, Ruth, zar ne?“ Ona kimne. ,,U svakom slučaju vidjet ćemo nešto svijeta. Toga inače ne bi bilo kod kuće.“ Pošli su dalje, pored Rondpointa. Na drveću je probijalo prvo mlado zelenilo. U svjetlu ranih svjetiljaka izgledalo je kao treperava vatra sv. Elma, koja dolazi iz zemlje i plamti uzduž kestena. Zemlja nasada bijaše prekopana. Njen snažan miris čudnovato se miješao s mirisom benzina i ulja, koji je stalno lahorio preko široke ulice. Na nekim mjestima vrtlari su već zasadili leje cvatućih narcisa. Svjetlile su u sumraku. Bilo je vrijeme kad se dućani zatvaraju, i saobraćaj bijaše tako velik da se samo s naporom moglo prolaziti. Kern pogleda Ruth. „Kako mnogo ljudi ima“, reče on. „Da“, odvrati ona. „Strahovito mnogo ljudi.“ ~ ~ ~
Notes [←1] coup, francuski: potez, udarac, prijevara. U prenosnom značenju: džeparskl podvig.
[←2] Šlarafija. zemlja u kojoj teče med i mlijeko.
[←3] Svratište za ljubavne parove
[←4] Paillet, vrsta lake svilene tkanine.