„Mi barem ne treba da glumimo jedni pred drugima“, reče Steiner. „Rat je rat. Jedanput se mora i izgubiti.“ „Mi ne“, odvrati crni. „Igramo još jednu rundu!“ „Ili vratite što ste dobili“, doda debeli. Steiner strese glavom. „To je bila poštena igra“, reče i nasmiješi se ironično. „Vi ste znali što hoćete, i ja sam znao što hoću. Laku noć.“ On pokuša da se progura između crnog i suhonjavog. Pri tom osjeti mišice crnoga. U tome času dođe krčmar. „Nikakve galame u mom lokalu, gospodo moja!“ „Ni ja to neću. Želim otići!“ „Mi ćemo s vama“, reče crni. Suhonjavi i crni pođu naprijed., zatim Steiner, a iza njega debeli. Steiner je znao da je samo crni opasan. Bijaše pogreška što je on išao naprijed. U času kada je prošao kroz vrata Steiner zagazi natrag debelom u trbuh i udari crnog šakom poput čekića snažno u zatiljak, tako da ovaj zatetura dolje stepenicama prema suhonjavom. Jednim skokom nađe se onda napolju i pojuri ulicom prije nego što su se oni oporavili. Znao je da je to jedina mogućnost jer bi vani na ulici bio nemoćan protiv tri čovjeka. Čuo je viku i u trku se okrene — ali nitko ga nije slijedio. Bijahu odviše iznenađeni. Steiner pođe laganije i nađe se uskoro u prometnijim ulicama. Zastane pred ogledalom neke modne radnje i pogleda se. Varalica na kartama i lopov, mislio je. Ali, pola pasoša… Onda kimne i pođe dalje.
V Kern je sjedio na ogradi starog židovskog groblja i brojio novce pri svjetlu ulične svjetiljke. Trgovao je čitav dan u predjelu Križove Gore. Bijaše to siromašna četvrt; — ali Kern je znao da je sirotinja milosrdna i da ne zove policiju. Zaradio je trideset i osam kruna. Bijaše to dobar dan. On spremi svoj novac i pokuša da odgonetne ime na trošnom nadgrobnom kamenu što bijaše koso naslonjen na ogradu pokraj njega. „Rabbi Israel Low“, reče onda, „umro u izgubljenim vremenima, nekada sigurno veoma učen, a sada mala hrpa zemlje, — šta misliš ti, šta da učinim sada? Da odem kući i budem zadovoljan, ili da nastavim i pokušam povećati zaradu na pedeset kruna?“ On izvadi komad od pet kruna. „Tebi je to prilično svejedno, stari, zar ne? Pitajmo dakle slučaj, sudbinu emigranata. Glava je zadovoljstvo, pismo — trgovati dalje.“ On baci novac u zrak i uhvati ga. Skotrljao se s njegove ruke i pao na grob. Kern se popne preko ograde i oprezno ga digne. „Pismo! Na tvome grobu! I ti, mi, dakle, savjetuješ to isto, rabbi! Onda, naprijed!“ On pođe prema slijedećoj kući kao da želi osvojiti tvrđavu. U prizemlju ne otvori nitko. Kern pričeka još neko vrijeme, onda se popne gore stepenicama. Na prvom katu otvori mu neka zgodna služavka. Vidjela je njegovu torbu, razvukla usta i šuteći zatvorila vrata. Kern se popne na drugi kat. Nakon što je dvaput zvonio, pojavi se na vratima čovjek s raskopčanom vestom. Tek što je Kern počeo govoriti, čovjek ga uvrijeđeno prekine. „Toaletna voda? Parfem? Takva drskost! Zar ne znate čitati, čovječe? Meni, generalnom zastupniku parfimerijskih artikala „Léo“? Upravo se meni usuđujete ponuditi vaše đubre? Napolje!“ On zalupi vratima. Kern zapali šibicu i stane čitati mjedenu pločicu na vratima. Bijaše tačno; Josef Simek na veliko je trgovao parfemom, toaletnom vodom i sapunom. Kern strese glavom. „Rabbi Israel Low“, mrmljao je. „Šta to znači? Jesmo li se krivo razumjeli?“ Pozvonio je na trećem katu. Otvorila je neka ljubazna, debela žena. „Uđite samo“, reče dobroćudno kad ga je vidjela. „Nijemac, zar ne? Izbjeglica? Uđite samo!“ Kern pođe za njom u kuhinju. „Sjednite“, reče žena, „sigurno ste umorni.“ „Ne mnogo.“ Bilo je to prvi put u Pragu da su Kernu ponudili stolicu. On iskoristi tu rijetku priliku i sjedne. Oprosti, rabbi, mislio je, prenaglio sam. Oprosti, mlad sam, rabbi
Israele. Zatim izvadi stvari iz torbe. Debela je žena udobno stajala pred njim, ruku prekriženih preko trbuha, i promatrala. „Da li je to parfem?“ upita i pokaže na bočicu. „Da.“ Kern je zapravo očekivao da će je zanimati sapuni. Držao je bočicu u ruci kao skupocjeni dragi kamen. „Ovo je poznati Farr-parfem tvrtke Kern. Nešto sasvim naročito! Ne takva lužina kao što su proizvodi tvornice „Léo“, koje zastupa gospodin Simek.“ „Tako, tako …“ Kern otvori bočicu i pruži ženi da je pomiriše. Onda uzme stakleni štapić i prijeđe njime preko njene masne ruke. „Pokušajte sami…“ Žena omiriše ruku i kimne. „Izgleda da je dobar. Imate samo tako male boce?“ „Evo jedne veće. Imam još jednu, ta je veoma velika. Ova ovdje. Ali stoji četrdeset kruna.“ „To ništa ne smeta. Velika mi odgovara, zadržat ću je.“ Kern nije vjerovao svojim ušima. „Ako uzmete veliku bocu, dat ću vam uz to besplatno i komad bademova sapuna“, objasni oduševljeno. „Dobro, sapun je uvijek potreban.“ Žena uzme bocu i sapun i pođe u susjednu sobu. Kern dotle spremi svoje stvari. Kroz poluotvorena vrata dopirao je miris kuhana mesa. On odluči da kasnije pojede prvorazrednu večeru. Juha iz menze na Vaclavovu trgu nije ga mogla zasititi. Žena se vrati. „Dakle lijepa hvala i do viđenja“, reče ljubazno. „Evo vam komad kruha s maslacem!“ „Hvala.“ Kern je zastao i čekao. „Trebate li još nešto?“ upita žena. „Da, naravno.“ Kern se nasmije. „Vi mi još niste dali novac.“ „Novac? Kakav novac?“ „Onih četrdeset kruna“, reče Kern iznenađeno. „Ah tako! Antone!“ zovne žena u susjednu sobu. „Dođi malo ovamo. Ovdje netko traži novac!“ Iz susjedne sobe dođe jedan čovjek s naramenicama. Obrisao je brkove i žvakao. Kern vidje da preko oznojene košulje nosi hlače s gajtanima i obuze ga zla slutnja. „Novac?“ upita čovjek promuklo, kopkajući po uhu. „Četrdeset kruna“, odvrati Kern. „Ali vratite mi radije bocu ako vam je to previše. Sapun možete zadržati.“
„Tako, tako!“ Čovjek priđe bliže. Smrdio je po starom znoju i svježe kuhanom svinjskom trbuhu. „Dođi malo sa mnom, sinko!“ On pođe i otvori vrata susjedne sobe. „Poznaješ li ovo ovdje?“ Onda pokaže na kaput uniforme koji je visio preko stolice. „Da ga obučem i pođem s tobom na policiju?“ Kern ustukne jedan korak. Vidio je već sama sebe na četrnaest dana u zatvoru zbog nedopuštenog trgovanja. „Imam dozvolu boravka“, reče najravnodušnije što je mogao. „Mogu vam pokazati.“ „Radije mi pokažite dozvolu za rad“, odvrati čovjek zureći u Kerna. „Ostala je u hotelu.“ „Onda pođimo u hotel. Ili da boca bude ipak dar?“ „Kako želite.“ Kern pogleda prema vratima. „Evo, uzmite sa sobom vaš kruh s maslacem“, reče žena smijući se. „Hvala, to ne trebam.“ Kern otvori vrata. „Gledaj ti njega! Još je i nezahvalan!“ Kern zalupi iza sebe vratima i siđe brzo stepenicama. Nije čuo gromoglasan smijeh koji je pratio njegov bijeg. „Veličanstveno, Anton!“ praskala je žena. „Jesi li vidio kako je taj izletio? Kao da je imao pčele u hlačama. Još brže nego stari Židov danas poslije podne. Taj je sigurno mislio da si policijski kapetan i već se vidio u buturi!“ Anton se zadovoljno smješkao. „Boje se, eto, svake uniforme! I kada je listonošina. Naša prednost. Ne živimo loše od tih emigranata, šta?“ On uhvati ženu za prsa. „Parfem je dobar.“ Ona se stisne k njemu. „Bolji je nego voda za kosu od starog Zidova danas poslije podne.“ Anton podigne hlače. „Time se namaži danas navečer. Onda ću spavati s groficom. Ima li još u loncu svinjskog trbuha?“ Kern stajaše na ulici. „Rabbi Israel Low“, reče prilično jadno u smjeru groblja, „vi ste me umočili. Četrdeset kruna. Sa sapunom, četrdeset i tri. To je dvadeset i četiri čistoga gubitka.“ Vratio se u hotel. „Da li me je tko tražio?“ upita portira. Portir strese glavom. „Nitko.“ „Sigurno ne?” „Ne. Čak ni predsjednik Čehoslovačke.“ „Njega i ne čekam“, reče Kern. Popeo se gore stepenicama. Bilo je čudno što mu se otac još nije javio. Možda
zaista nije ovdje; ili ga je u međuvremenu uhvatila policija. Odluči da pričeka još nekoliko dana i da onda ponovo pođe u stan gospođe Ekowski. Gore u sobi sreo je čovjeka koji viče noću. Zvao se Rabe. Upravo se svlačio. „Već idete u krevet?“ upita Kern. „Prije devet?“ Rabe kimne. „To je za mene najpametnije. Onda spavam do dvanaest. To je vrijeme kada se svake noći budim. Oko ponoći su obično dolazili kad smo sjedili u bunkeru. Poslije sjedim dva sata kraj prozora. Onda uzimam sredstvo za spavanje. Tako je sasvim dobro.“ On stavi čašu vode pokraj kreveta. „Znate li šta me najviše umiruje kad sjedim noću kraj prozora? Recitiram pjesme. Stare pjesme iz škole.“ „Pjesme?“ upita začuđeno Kern. „Da, sasvim jednostavne: na primjer ovu koju navečer pjevaju djeci: Umoran sam, idem spati, sklapaju se moje oči, otac moj će brižan doći, kraj postelje moje stati. . Ako nisam dobar bio, ne karaj me, dragi bože, tvoja beskrajna dobrota grijehe dobrim vratit može. Stajao je obučen u bijelo rublje, kao umorna, prijazna sablast u polutamnoj sobi, i govorio polako, monotonim glasom stihove uspavanke, ugaslih očiju, koje bijahu upravljene u noć iza prozora. „Umiruje me“, ponovi i nasmiješi se. „Ne znam kako to, ali umiruje me.“ „Može biti“, reče Kern. „Izgleda ludo, ali zaista me umiruje. Osjećam se onda miran i kao da sam negdje kod kuće.“ Kernu postane neugodno. Osjeti da mu se naježila koža. „Ja ne znam pjesme napamet“, reče. „Sve sam zaboravio. Čini mi se kao da je prošla čitava vječnost od vremena kada sam išao u školu.“ „Ni ja ih više nisam znao. Ali sada se odjednom svega sjećam.“ Kern kimne. Onda ustane. Htio je van iz sobe. Rabe bi onda mogao spavati, a on ne bi morao više misliti na njega. „Kad bismo samo znali šta da radimo uveče!“ reče. „Uveče, to je uvijek najprokletije. Za čitanje već odavna nemam ništa. A sjediti dolje i stoti put govoriti o
tome kako je lijepo bilo u Njemačkoj i kada će opet postati drukčije, za to više nemam volje.“ Rabe sjedne na svoj krevet. „Idite u kino. To je najbolje da se utuče veče. Kasnije više ne znate što ste gledali, ali barem niste ni na što mislili.“ Skinuo je čarape. Kern ga je zamišljeno promatrao. „Kino?“ reče on. Onda se sjeti da bi možda mogao pozvati djevojku iz susjedne sobe. „Poznajete li ljude ovdje u hotelu?“ upita. Rabe stavi čarape na stolicu i stane micati golim palcima. „Nekoliko. Zašto?“ Onda pogleda svoje palce kao da ih još nikada nije vidio. „Onu pokraj nas?“ Rabe razmišljaše. „Tamo stanuje stara Schimanowska. Prije rata bila je poznata glumica.“ „Ne mislim na nju.“ „On misli na Ruth Holland, mladu i zgodnu djevojku“, reče čovjek s naočarima, treći stanar njihove sobe. Stajao je već neko vrijeme na vratima i slušao ih. Zvao se Marili i bijaše nekada narodni poslanik. „Zar ne, Kern, Don Juane, da je tako?“ Kern pocrvenje. „Čudnovato”, nastavi Marili. „Čovjek pocrveni zbog najprirodnijih stvari. Zbog podlih nikada. Kakav bijaše posao danas, Kern?“ „Potpuna katastrofa. Izgubio sam gotov novac.“ „Onda potrošite još nešto k tome. Najbolje sredstvo da ne dobijete komplekse.“ „To upravo i namjeravam“, reče Kern. „Idem u kino.“ „Bravo. Nakon vašeg opreznog ispitivanja pretpostavljam da idete s Ruth Holland.“ „Ne znam. Ne poznajem je.“ „Većinu ljudi ne poznajemo. Ali jednom moramo s time početi. Samo naprijed, Kern. Hrabrost je najljepši ukras mladosti.“ „Mislite da će pristati?“ „Naravno. To je jedna od prednosti našeg posranog života. Usred straha i dosade svatko će biti zahvalan onome koji ga rast rese. Dakle nikakva lažnog stida! Smjelo naprijed i bez treme!“ „Pođite u Rialto“, reče Rabe iz kreveta. „Tamo se prikazuje .Maroko’. Što je zemlja udaljenija, to više rastrese čovjeka.“ „.Maroko’, to je uvijek dobro“, objasni Marili „I za mlade djevojke.“ Rabe se uzdišući uvuče pod svoj pokrivač. „Ponekad bih htio da prospavam deset godina!“ „Da li biste htjeli da budete onda deset godina - stariji?“ upita Marili.
Rabe ga pogleda. „Ne”, reče on. „onda bi moja djeca bila već odrasla.“ * Kern pokuca na susjedna vrata. Jedan glas iz sobe nešto odgovori. On otvori vrata i odmah zastane. Ugledao je Schimanowsku. Imala je lice kukuvije. Nabubrene bore bijahu pokrivene debelim naslagama bijelog pudera i nalikovale su na brežuljkasti snježni predjel. Duboko u tome, kao rupe, sjedile su crne oči. Zurila je u Kerna kao da će mu idućeg trena svojim pandžama poletjeti u lice. U rukama je držala crveni šal u koji bijahu utaknute igle za pletenje. Odjednom se njeno lice izobliči. Kern već mišljaše da će se baciti na njega, ali uto prijeđe preko njena lica neka vrsta smiješka. „Šta želite, mladi prijatelju?“ upita dubokim, patetičnim kazališnim glasom. „Htio bih govoriti s gospođicom Holland.“ Smiješka nestade kao da ga je netko izbrisao. „Ah, tako.“ Schimanowska prezirno pogleda Kerna i počne snažno lupkati iglama. Ruth Holland je sjedila na svojem krevetu. Čitala je. Kern vidje da je to krevet kraj kojeg je noćas stajao. Najednom osjeti toplinu u sljepoočicama. „Mogu li vas nešto pitati?“ reče on. Djevojka ustane i iziđe s njim na hodnik. Slijedilo ih je dahtanje Schimanowske kao u ranjena konja. „Htio sam vas zamoliti da odete sa mnom u kino”, reče Kern napolju. „Imam dvije karte“, dometne lažući. Ruth Holland ga pogleda. „Imate li neki drugi program?“ Ona strese glavom. „Ne, nemam nikakav program.“ „Pođite onda sa mnom. Zašto da sjedite u sobi cijelo veče?“ „Na to sam već navikla.“ „To gore. Bio sam sretan kad sam poslije dvije minute ponovo izišao napolje. Mislio sam da će me progutati.“ Djevojka se smijala. Najednom je izgledala veoma djetinjasta. ,,Schimanowska samo tako izgleda. Ona je dobra srca.“ „Može biti, ali to se ne vidi. Film počinje za četvrt sata. Hoćemo li poći?“ „Dobro“, reče Ruth Holland, i činilo se kao da je time nešto odlučila. Kod blagajne Kern brzo pođe naprijed. „Jedan časak. Samo ću uzeti karte. Rezervirane su ovdje.“ Kupio je dvije ulaznice i nadao se da nije ništa primijetila. Ali odmah zatim bijaše mu i to svejedno. Glavno je da sjedi pokraj njega. U dvorani postane tamno. Kasba Marekeša pojavila se na platnu. Slikovita i
prelivena suncem zasjala je pustinja, i monotoni zvuk flauta i tamburina drhtao je u vrućoj afričkoj noći… Ruth Holland se naslonila na stolicu. Kao topla kiša pala je muzika na nju — topla, monotona kiša iz koje se bolno pojavilo sjećanje. * Stajala je na opkopu nümberškog zamka. Bijaše travanj. Pred njom u tami stajao je student Herbert Binding i držao u ruci zgužvane novine. „Ti razumiješ što mislim, Ruth?“ „Da, ja razumijem, Herbert? To je lako razumjeti.“ Binding je nervozno zgužvao primjerak .Stürmera „Moje ime u novinama, kao ime židovskog sluge! Kao oskvrnitelja rase! To je propast, razumiješ li?“ „Da, Herbert.“ „Moram nastojati da se izvučem iz toga. Na kocki je čitava moja karijera. Ovo u novinama svatko čita, razumiješ li?“ „Da, Herbert. I moje ime stoji u novinama.“ „To je nešto sasvim drugo! Što tebi to može naškoditi? Ti ionako ne smiješ na sveučilište!“ „Imaš pravo, Herbert.“ „Dakle, kraj, svršetak, zar ne? Mi smo rastavljeni i nemamo šta da tražimo jedno od drugoga.“ „Ništa više. A sada zbogom.“ Okrenula se i pošla. „Čekaj — Ruth. Poslušaj jedan čas!“ Ona zastane. On priđe. Njegovo lice bijaše u mraku tako blizu njenom da je osjetila njegov dah. „Slušaj“, reče on. „Kamo ideš sada?“ „Kući.“ „Ne moraš odmah…“ On je brže disao. „Naravno, sve je odlučeno, zar ne? Ostaje onda tako! Ali ti bi ipak mogla — mi bismo mogli — baš danas nema nikoga kod mene u kući, razumiješ li, nitko nas ne bi vidio.“ On uhvati njenu ruku. „Ne moramo se baš tako rastati, mislim, tako formalno, mogli bismo još jedanput…“ „Odlazi!“ reče ona. „Odmah!“ „Budi pametna, Ruth.“ On je primi oko ramena. Ona vidje ljepuškasto lice koje je voljela i kome je bez razmišljanja vjerovala. Onda ga udari. „Odlazi!“ vikne, a suze joj potekoše. „Idi!“ Binding se trgne. „´Šta? Udariti? Mene udariti? Mene udaraš, ti prljava židovska svinjo.“
Izgledao je kao da će se baciti na nju. „Odlazi!“ viknula je oštro. On se okrene. „Zaveži gubicu!“ siktao je. „Želiš mi valjda nekoga natovariti na glavu, šta? To bi ti htjela! Idem, da, idem! Hvala bogu što sam te se riješio!“ * „Quand l’amour meurt“, pjevala je tamnim glasom žena na platnu, u buci i dimu marokanske kavane. Ruth Holland prijeđe rukom preko čela. Sve što se kasnije desilo bijaše malo prema ovome. Strah rodbine kod koje je stanovala — navaljivanje strica da otputuje, da ne bi on bio u to umiješan — anonimna pisma u kojima poručuju da će je provesti gradom na kolima, odrezane kose, s plakatom na leđima i prsima, kao oskvrniteljicu rase, ako ne nestane za tri dana — posjet majčinu grobu — vlažno jutro pred ratnim spomenikom s kojeg su izgrebli ime njena oca, palog 1916. u Flandriji, jer bijaše Židov — i onda naglo, osamljeno putovanje preko granice u Prag s nešto majčina nakita — flaute i tamburini na platnu opet su se čuli. Preko toga prešao je marš Legije stranaca … Brza, uzbuđena dozivanja truba nad četama boraca bez domovine, koji odlaze u pustinju. Kern se nagne k Ruth Holland. „Da li vam se sviđa.“ „Da…“ On izvadi iz džepa bočicu i pruži joj. „Eau de Cologne“, šapne. „Vruće je ovdje. Možda će vas malo osvježiti.“ „Hvala.“ Ona istrese na ruku nekoliko kapi. Kern nije vidio da je najednom imala suze u očima. „Hvala“, reče ponovo. Steiner je drugi put sjedio u kavani Helebarda. Gurne pred konobara pet šilinga i naruči kavu. „Telefonirati?“ upita konobar. Steiner kimne. Igrao je još nekoliko puta s promjenljivom srećom u drugim lokalima i skupio oko pet stotina šilinga. Konobar mu donese hrpu novina i ode. Steiner uzme jedne i počne čitati, ali ih brzo odloži: nije ga mnogo zanimalo šta se u svijetu događa. Nekome koji pliva pod vodom preostajalo je samo jedno: ponovo isplivati na površinu — i bijaše mu svejedno kakve su boje ribe. Konobar donese kavu i čašu vode. „Gospoda će doći za sat vremena.“
Ostao je kraj stola. „Lijepo je vrijeme danas, zar ne?“ upita onda. Steiner kimne zureći u zid na kome je visila reklama da treba piti sladno pivo, jer produžuje život. Konobar se vrati k šanku. Nakon nekog vremena donese na poslužavniku drugu čašu vođe. „Donesite radije jednu trešnjevaču“, reče Steiner. „Dobro. Odmah.” „Popijte i vi jednu sa mnom.“ Konobar se nakloni. „Hvala, gospodine. Vi nas razumijete. To je danas rijetkost.“ „Ali ne!“ odgovori Steiner. „Ja se samo dosađujem, to je sve.“ „Poznavao sam ljude koji su imali lošije ideje kad su se dosađivali“, reče konobar. Pio je i češkao se po grkljanu. „Gospodine moj“, reče zatim povjerljivo, „znam ja o čemu se kod vas radi — ako bih vas smio savjetovati, preporučio bih vam mrtvog Austrijanca. Ima i mrtvih Rumunja, oni su i nešto jeftiniji — ali tko zna rumunjski?“ Steiner ga oštro pogleda. Konobar prestane češkati grkljan i stane da trlja zatiljak. Pri tom se češao nogom poput psa. „Naravno, najbolji bi bio Američanin ili Englez“, reče zamišljeno. „Ali tko je vidio Američanina da umire u Austriji! Možda u automobilskoj nesreći — kako da se onda dođe do pasoša?“ „Mislim da je njemački bolji nego austrijski“, reče Steiner. „Teže je provjeriti.” „To da. Ali s njim ne možete dobiti dozvolu za rad. S mrtvim Austrijancem, naprotiv, možete se zaposliti svagdje u Austriji.“ „Dok vas ne uhvate.“ „Da, naravno! Ali koga uhvate u Austriji? Najčešće krivog.“ Steiner se morao nasmijati. „Može se desiti da čovjek bude i taj krivi. Svejedno je opasno.“ „Ah, znate, gospodine moj“, reče konobar, „opasno je i kopati nos.“ „Da, ali za to se ne dobiva zatvor.“ Konobar poče oprezno trljati svoj nos. Nije kopao po njemu. „Želim vam dobro, gospodine moj“, reče onda. „Ovdje sam stekao iskustvo. Mrtav Austrijanac je najbolji.“ * Oko deset sati dođu dva trgovca pasošima. Jedan od njih, okretan čovjek ptičjih očiju, upravljao je razgovorom. Drugi je pri tom šuteći sjedio tromo i pretilo. Govornik izvuče jedan njemački pasoš. „Raspitali smo se kod naših poslovnih prijatelja. Ovaj pasoš možete dobiti s vašim imenom. Lični se opis može također ukloniti i staviti vaš. Naravno, osim mjesta rođenja, jer mora ostati Augsburg, budući
da su iz njega pečati. To, razumije se, stoji dvjesta šilinga više. Precizan posao, razumijete?“ „Nemam toliko novaca“, reče Steiner, ,,i nije mi stalo do mog imena.“ „Onda ga uzmite ovakvog. Promijenit ćemo samo fotografiju. Rub pečata preko slike napravit ćemo besplatno.“ „Ne koristi ništa. Želim raditi. S tim pasošem neću moći dobiti dozvolu rada.“ Govornik slegne ramenima. „Onda preostaje samo austrijski. S njim možete ovdje raditi.“ „Ako policijska vlast bude pitala tko ga je izdao?“ „Tko će pitati ako ništa ne skrivite?“ „Trista šilinga“, reče Steiner. Govornik ustukne. „Mi imamo stalne cijene“, objasni uvrijeđeno. „Pet stotina, ni pare manje.“ Steiner je šutio. „Da je njemački moglo bi se nešto učiniti, lakše ga je nabaviti. Austrijski je rijedak. Koji Austrijanac ima pasoš? U zemlji ga ne treba, a kada putuje u inozemstvo? Uz ta devizna ograničenja! Pet stotina, to je upravo poklonjeno.“ „Trista i pedeset.“ Govornik se uzrujao. „Trista i pedeset sam ja platio tugujućoj obitelji. Šta mislite, koliko je truda bilo u to uloženo? K tome provizije i troškovi. Pijetet je skupa stvar, gospodine moj! Da se nešto dobije dok je grob još svjež treba položiti na stol lijepu svoticu u gotovu. Samo gotov novac suši suze i ublažuje tugu. Recimo četiri stotine i pedeset, to je protiv naših interesa, ali vi ste nam simpatični.“ Sporazumjeli su se na četiri stotine. Steiner izvadi iz džepa svoju fotografiju, koju je za jedan šiling izradio automat. Uzeli su je i otišli, te poslije sat vremena donijeli pasoš. Steiner ga plati i spremi. „Mnogo sreće!“ reče govornik. „Još jedan savjet. Kad mu istekne rok možemo ga pi’odužiti. Oprati datum i promijeniti ga. Jedina su teškoća vize. Što vam kasnije ustrebaju to bolje, — tim dulje se može pomicati datum.“ „To smo mogli već i sada učiniti“, reče Steiner. Govornik strese glavom. „Za vas je bolje tako. Sada imate ispravan pasoš, koji ste mogli naći. Promijeniti fotografiju nije tako kažnjivo kao promijeniti nešto napisano. Ima vremena godinu dana. Može se dogoditi još mnogo toga.“ „Nadam se.“ „Naravno, stroga diskrecija, zar ne? U interesu svih nas. Jedino, neka ozbiljna preporuka. Vi znate kojim putem. Dakle, do viđenja.“ „Do viđenja.” „Strszecz miecze“, reče šutljivac.
„On ne govori njemački“, smijuljio se govornik kad je Steiner pogledao. „Ali ima prekrasnu ruku za pečate. Veoma seriozno, naravno.“ Steiner pode na kolodvor. U garderobi bijaše ostavio svoj ranac. Prošle večeri iselio je iz pensiona. Tu je noć spavao na klupi u parku. Ujutro je obrijao brkove u kolodvorskom zahodu i onda se fotografirao. Ispunjavalo ga je neko surovo zadovoljstvo. Bijaše sada radnik Johann Huber iz Graza. Putem zastane. Trebalo je urediti još neke stvari iz vremena kada se zvao Steiner. Pođe do telefonske govornice i potraži u knjizi jedan broj. „Leopold Schäfer“, mrmljao je, „Trautenaugasse 27.“ To se ime urezalo u njegovo pamćenje. Nađe broj i nazove. Javila se neka žena. „Da li je stražar Schäfer kod kuće?“ upita on. „Da, odmah ću ga zvati.“ „Nije potrebno“, odvrati Steiner brzo. „Ovdje uprava policije iz Elisabethpromenade. U dvanaest sati je racija. Stražar Schäfer treba da se javi ovdje u jedanaest i četrdeset i pet. Jeste li razumjeli?“ „Da. U jedanaest i četrdeset i pet.“ „Dobro.“ Steiner odloži slušalicu. Trautenaugasse bijaše uska, tiha ulica s trošnim, malograđanskim kućama. Steiner pažljivo pogleda kuću broj 27. Nije se nimalo razlikovala od ostalih; ali učini mu se naročito neugodna. Zatim se vratio natrag dio puta i čekao. Stražar Schäfer žurno iziđe iz kuće; pri tom je važno bučio. Steiner mu pođe u susret, tako da ga sretne na jednom tamnom mjestu. Tamo ga snažno udari po ramenu. Schäfer zatetura. „Jeste li pijani, čovječe?“ zaurla. „Zar ne vidite da je pred vama činovnik u službi?“ „Ne“, odvrati Steiner. „Vidim samo jednog bijednog kurvinog sina, razumiješ li?“ U prvi čas ostade Schäfer bez riječi. „Čovječe“, reče onda tiho. „Mora da ste ludi! To ćete mi platiti! Naprijed, sa mnom na policiju.“ On pokuša da izvuče revolver. Steiner ga udari nogom po ruci, munjevito priđe i učini nešto najsramotnije za muškarca; ošamario je Schäfera slijeva i zdesna. Stražar zahropta i skoči na nj. Steiner skoči u stranu i udari ga lijevom po nosu koji je odmah prokrvario. „Kurvin sine!“ režao je. „Bijedni seronjo! Kukavna mrcino!“ Zatim mu suhim ravnim udarcem razbije usne i osjeti kako se zubi skrhaše pod njegovom šakom. Schäfer zatetura. „U pomoć, u pomoć“ vikao je masnim, visokim glasom. „Zaveži gubicu!“ zareži Steiner, oštro ga udari desnom rukom u bradu i odmah zatim kratkim lijevim direktoru u solar plexus. Schäfer ispusti glas sličan žabi i sruši
se poput stupa na tle. Nekoliko se prozora rasvijetli. „Šta se opet dogodilo?“ vikne jedan glas. „Ništa“, odvrati Steiner iz tame. „Jedan pijanica!“ „Đavo neka nosi te pijandure!“ vikne glas ljutito. „Odvedite ga na policiju!“ „Tamo i treba da ide.“ „Udarite ga još prije toga nekoliko puta po pijanoj gubici!“ Prozor je zalupio. Steiner se nasmiješi i nestane iza slijedećeg ugla. Bilo je sigurno da ga Schäfer u tami ovako promijenjena nije prepoznao. Prošao je nekoliko raskrižja dok nije došao u prometniji dio grada. Onda uspori korake. Prekrasno i ujedno da se pobljuješ, mislio je. To malo smiješne osvete! Ali ona vrijedi koliko i godine bijega i poniženja. Treba iskoristiti svaku priliku. Ispod jedne svjetiljke zastane i izvadi pasoš. Johann Huber! Radnik! Ti si mrtav i truneš negdje u zemlji Graza — ali tvoj pasoš živi i vlasti ga priznaju. Ja, Josef Steiner, živim; ali bez pasoša mrtav za vlasti. On se nasmije. Mijenjajmo, Johanne Huber! Daj mi svoj papirnati život i uzmi moju smrt bez papira! Kada nam živi ne pomažu, moraju to činiti mrtvi!
VI Kern se u nedjelju uveče vratio u svoj hotel. U sobi sretne Marilla, koji bijaše uzbuđen. „Konačno netko!“ vikne on. „Prokleta daščara, u kojoj baš danas nema nijedne mrcine! Svi su izišli! Svi su vani! Čak i prokleti krčmar!“ „Šta se dogodilo?“ upita Kern. „Znate li gdje stanuje neka babica? Ili liječnik, bilo kakav ženski liječnik, ili tako nešto.“ „Ne znam.“ „Naravno da ne znate!“ Marili je zurio u njega. „Ta vi ste razborit čovjek, Kern. Dođite sa mnom. Netko mora ostati kraj žene. Ja ću potražiti babicu. Možete li?“ „Šta?“ „Paziti da se odviše ne pomiče! Razgovarati s njom. Raditi bilo što!“ On povuče Kerna, koji nije shvaćao što se dogodilo, hodnikom u donji kat i otvori vrata jedne sobice u kojoj osim kreveta ne bijaše mnogo stvari. U krevetu je ležala neka žena i stenjala. „Sedmi mjesec! Pobačaj ili nešto takva! Umirite je ako možete! Ja idem po liječnika.“ Izišao je prije no što je Kern mogao bilo što odgovoriti. Žena u krevetu je stenjala. Kern priđe hodajući na prstima. „Trebate li nešto?“ upita on. Žena je i dalje stenjala. Njena izblijedjela plava kosa bijaše posve mokra od znoja, a na sivom licu tamno svjetlucahu krupne sunčane pjege. Oči bijahu izvrnute; iza poluotvorenih kapaka vidjela se samo bjeloočnica. Tanke usne bijahu rastvorene i zubi čvrsto stisnuti jedni uz druge. Svijetlili su veoma bijeli iz polutame. „Trebate li nešto?“ upita Kern još jednom. Kern pogleda po sobi. Jeftin, tanak ogrtač visio je preko stolice kao bačen. Pokraj kreveta bijaše par izgaženih cipela. Žena je obučena ležala u krevetu kao da se srušila. Na stolu je stajala boca s vodom, a pored umivaonika jedan kovčeg. Žena je stenjala. Kern nije znao što da učini. Bacala se amo-tamo. Sjetio se što mu je Marili rekao i onoga što bijaše naučio u jednoj godini studija, te pokuša da čvrsto uhvati ženina ramena. Bilo je to kao da želi zadržati zmiju. Dok se trudio, ona mu je izmicala i gurala ga, onda naglo podigla ruke i u trenu se uhvatila svom snagom za njegove mišice. Stajao je kao prikovan. Nikad ne bi pomislio da bi ova žena mogla imati takvu
snagu. Okrenula je polako glavu poput zavrtnja, i jezivo stenjala kao da joj dah dolazi iz zemlje. Tijelo se trgne, i Kern odjednom vidje, pod pokrivačem što se pomakao, crnocrvenu mrlju kako se širi na ponjavi i postaje sve veća. Pokuša da se oslobodi, ali žena ga držaše željeznom snagom. Kao začaran zurio je u mrlju što se pretvarala u široku traku sve dok nije dosegla rub ponjave i otud kapala na pod stvarajući crnu lokvu. „Pustite! Pustite me!“ Kern se nije usudio micati rukama da ne bi time tresao ženino tijelo. „Pustite!“ hripao je. „Pustite!“ Ženino tijelo najednom omlohavi. Ona ga pusti i padne na jastuke. Kern malo podigne pokrivač. Val krvi navre i pljusne na pod. On odskoči i potrči gore u sobu u kojoj je stanovala Ruth Holland. Bila je u sobi. Sjedila je sama na krevetu između otvorenih knjiga. „Dođite!“ poviče Kern. „Dolje će iskrvariti jedna žena!“ Trčali su dolje. Soba je postala tamnija. Na prozoru je gorjelo večernje rumenilo i bacalo mračan sjaj po podu i stolu. Crveni odsjaj blistao je poput rubina u boci vode. Žena je sada mirno ležala. Činilo se da više ne diše. Ruth Holland podigne pokrivač. Žena je plivala u krvi. „Upalite svjetlo“, vikne djevojka. Kern potrči do prekidača. Svjetlo slabe svjetiljke pomiješalo se s večernjim rumenilom u mutnu svjetlost. U toj žutocrvenoj pari ležala je žena na krevetu. Činilo se da se sva pretvorila u izobličen trbuh s pomaknutim krvavim haljinama ispod kojih su virile noge s napola svučenim, crnim čarapama, čudnovato zavrnute u sebe i omlohavjele. „Dajte ručnik! Treba zaustaviti krvarenje! Možda ćete naći nešto!“ Kern vidje kako je Ruth zavrnula rukave i pokušala raskopčati ženinu odjeću. Dade joj ručnik s umivaonika. „Liječnik treba da stigne svaki čas! Marili je otišao po njega!“ Tražio je zavoje i užurbano istresao kovčeg. „Dajte ovamo sve što nađete“, vikne Ruth. Na podu je ležala hrpa rublja za dojenčad — košuljice, pelene, krpe i usred toga nekoliko kaputića, spletenih od ružičaste i svijetloplave vune, ukrašenih vrpcama i svilom. Jedan još ne bijaše dovršen; dvije igle za pletenje bijahu još u njem zabodene. Klupko mekane, plave vune ispalo je i skotrljalo se bez šuma na pod. „Dajte ovamo!“ Ruth odbaci krvavi ručnik. Kern joj dade pelene i krpe. Onda začuje korake na stepenicama. Odmah zatim otvore se vrata i uđe Marili s liječnikom.
„No, šta je to — prokletstvo!“ Liječnik zakorači dugim korakom, gurne Ruth Holland u stranu i sagne se nad ženu. Nakon nekog vremena okrene se Marillu. „Nazovite odmah broj 2167. Neka smjesta dođe Braun i donese sve što je potrebno za narkozu i Braxton-Hicks operaciju. Razumijete li? Osim toga sve za teško krvarenje.“ „Dobro.“ Liječnik se okrene. „Vi možete ići!” reče Kernu. „Gospođica ostaje ovdje. Donesite vode. Dodajte mi torbu.“ Drugi liječnik dođe deset minuta kasnije. Kernovom pomoći i nekolicine drugih ljudi koji su u međuvremenu bili došli pretvorena je prostorija kraj koje je ležala žena u operacionu sobu. Krevete su gurnuli u stranu, stolove primakli i priredili instrumente. Hotelijer donese najjače žarulje koje je imao i namjesti ih u svjetiljke. „Naprijed, naprijed!“ Prvi je liječnik nestrpljivo navaljivao. Onda brzo navuče bijeli kaput, koji mu Ruth Holand zakopča. „Uzmite i vi tako nešto!“ On joj dobaci jedan kaput. „Možda ćemo vas trebati ovdje. Možete li gledati krv? Da li vam pozlije?“ „Ne“, reče Ruth. „Dobro! Hrabra djevojka!“ „Možda bih i ja mogao nešto pomoći“, reče Kern. „Imam dva semestra medicine.“ „Zasada ne.“ Liječnik potraži instrumente. „Možemo li početi? “ Na njegovoj ćeli blistalo je svjetlo. Vrata bijahu skinuta. Četiri muškarca odnijela su preko hodnika krevet sa ženom koja je tiho jecala. Oči joj bijahu širom otvorene. Njene su bezbojne usne drhtale. „Naprijed! Prihvatite!“ okomio se liječnik. „Podignite! Oprezno, dovraga!“ Žena bijaše teška. Kernu izbije znoj na čelo. Njegov se pogled sretne s Ruthinim. Bila je blijeda, ali mirna i tako promijenjena da ju je jedva prepoznao. Pripadala je ženi koja je krvarila. „Tako! Napolje svi koji ovdje nemaju posla“, okomio se ćelavi liječnik. Uzeo je ženinu ruku. „Neće boljeti. Bit će posve lako“, govorio je odjednom majčinskim glasom. „Spasite dijete“, prošapta žena. „Oboje, oboje..odvrati liječnik nježno. „Dijete…“ „Okrenut ćemo ga samo malo, okrenuti, da odmaknemo ramena. Onda će izaći poput munje. Samo mimo, potpuno mirno. Narkoza!“ *
Kern stajaše s Marillom i s još nekolicinom drugih ljudi u sobi iz koje su iznijeli ženu. Čekali su dok ih ponovo ne pozovu. Iz susjedne sobe čulo se prigušeno mrmljanje liječnika. Na podu ležahu razbacani ružičasti i plavi pleteni kaputići. „Porod“, reče Marili Kernu. „Tako je to kada se dolazi na svijet — krv i krikovi! Razumijete li, Kern?“ „Da.“ „Ne“, reče Marili, „ni vi, ni ja! Žena! Samo jedna žena. Zar se ne osjećate svinjom?“ „Ne“, odvrati Kern. „Tako? Ali ja da!“ Marili je obrisao naočari i promatrao Kerna. „Jeste li već spavali s nekom ženom? Ne! Inače biste se i vi osjećali svinjom. Da li se ovdje može dobiti rakije?“ Iz dubine sobe izađe konobar. „Donesite pola boce konjaka!“ reče Marili. „Da, da, imam novaca! Samo donesite!“ Konobar nestane. Zajedno s njim ode i hotelijer i još dvije osobe. Oni ostanu sami. „Sjedimo ovdje na prozor“, reče Marili. Onda pokaže na večernje rumenilo. „Lijepo, zar ne?“ Kern kimne. „Da“, reče Marili, „jedno kraj drugoga. Da li je to jorgovan tamo dolje u vrtu?“ „Da.“ „Jorgovan i eter. Krv i konjak. Pa živjeli!“ „Donio sam četiri čaše, gospodine Marili“, reče konobar i stavi poslužavnik na stol. „Mislio sam, možda…“ On pokaže glavom prema susjednoj sobi. „Dobro.“ Marili napuni dvije čaše. „Pijete li, Kern?“ „Malo.“ „Apstinencija je židovski porok. Zato se više razumijete u žene. Ali žene ne žele da ih se razumije. Živjeli!“ Kern isprazni svoju čašu. Nakon toga se bolje osjećao. „Da li je prijevremeni porođaj?“ upita on. „Ili još nešto gore?“ „Da. Četiri tjedna prerano. Premorenost. Putovanja, prelaženja preko granice, uzbuđenja, trčkaranja i ostalo. Razumijete li? Žena u tom stanju ne bi to smjela činiti.“ „I čemu sve to?“ Maril natoči ponovo. „Čemu…“ reče on, „zato što je htjela da njeno dijete bude Ceh. Zato što nije htjela da već u školi na njega pljuju i rugaju mu se da je posrani Židov.“ „Razumijem“, reče Kern. „Da li je s njom i njezin muž?“
„Muža su joj prije nekoliko tjedana strpali u rupu. Zašto? Jer je imao trgovinu i bio marljiviji i sposobniji nego njegov konkurent na obližnjem uglu. Šta onda poduzima konkurent? Ode i prijavi marljivog — govorio je protiv države, grdio ili propagirao komunističke ideje. Bilo što. Onda ga strpaju u buturu — a onaj preuzima mušterije. Jasno?“ „To poznajem“, reče Kern. Marili ispije svoju čašu. „Grubo stoljeće. Mir se učvršćuje topovima i bombarderima, čovječnost koncentracionim logorima i pogromima. Živimo u vrijeme kada su sve vrijednosti okrenute naglavce, Kern. Napadač je danas branitelj mira, a premlaćeni i progonjeni rušilac mira u svijetu. A ima čitavih naroda koji u to vjeruju.“ * Pola sata kasnije čuli su tanko, kmečeće vikanje iz susjedne sobe. „Prokletstvo“, reče Marili. „Uspjeli su! Jedan Ceh više na svijetu! Na to ćemo dignuti čašu! Naprijed, Kern! Za veliki misterij svijeta! Rođenje! Znate li zašto je to misterij? Zato što se iza toga opet umire. Živjeli.“ Vrata se otvoriše. Ušao je drugi liječnik. Bio je poprskan krvlju i znojio se. U rukama je držao nešto crveno poput raka, što je kmečalo, a on ga je pljeskao po leđima. „Živi!“ gunđao je. „Ima li ovdje nešto…“ on uzme nekoliko krpa, „pa, za silu — gospođice!“ On preda Ruthi dijete i krpe. „Kupati i umotati — ne suviše čvrsto — stara znade sve — gazdarica — ali napolje iz tog etera, ostavite dijete u kupaonici…“ Ruth uzme dijete. Njezine su se oči činile Kernu dvostruko veće nego inače. Liječnik sjedne za stol. „Ima li ovdje konjaka?“ Marili napuni čašu. „Kako se zapravo liječnik osjeća“, upita on, „kad vidi da se svakodnevno grade novi bombarderi, topovi, a nikakve bolnice? Prvi su samo zato ovdje da napune ovo drugo.“ Liječnik pogleda. „Posrano“, reče on, „posrano! Lijepa zadaća: krpaju ih s najvećim umijećem, da bi kasnije na najbarbarskiji način ponovo bili rastrgani u komade. Zašto ne bi djecu odmah ubijali? To je mnogo jednostavnije.“ „Dragi moj“, odgovori narodni poslanik Marili, „zločin je ubijati djecu. Ali ubijati odrasle, to je stvar nacionalne časti.“ ,,U slijedećem ratu bit će kod toga dovoljno i žena i djece“, mrmljao je liječnik. „Istrebljujemo koleru — a to je bezopasna bolest nasuprot malo rata.“ „Braun!“ vikne liječnik iz susjedne sobe. „Brzo.“ „Dolazim!“ „Prokletstvo! Čini se da nije sve u redu“, reče Marili.
* Nakon nekog vremena vratio se Braun. Izgledao je izgubljeno. „Povrijeđeno je grlo maternice“, reče on. „Ništa se ne može učiniti. Žena će iskrvariti.“ „Ništa se ne može učiniti?“ „Ništa. Sve smo pokušali. Neprestano krvari.“ „Ne možete učiniti transfuziju krvi?“ upita Ruth koja je stajala na vratima. „Možete uzeti od mene.“ Liječnik strese glavom. „Ništa ne pomaže, dijete. Ako ne prestane .. Vratio se natrag. Vrata su ostala otvorena. Svijetli četvorokut djelovao je sablasno. Sjedili su i šutjeli. Konobar uđe tapkajući. „Da spremim?“ „Ne.“ „Hoćete li nešto popiti?“ upita Marili Ruth. Ona strese glavom. „Ipak, uzmite nešto. Bolje je.“ On nalije pola čaše. Postalo je tamno. Na horizontu, iznad krovova, svjetlucaše samo još posljednje bljedozeleno i narančasto svijetlo. U tome plivaše blijedi mjesec, izgrižen rupama kao stari mjedeni novac. S ulice su se čuli glasovi. Bijahu glasni, veseli i bezbrižni. Kern se najednom sjeti Steinera i onog što mu je bio rekao. Kad kraj tebe neko umire, ti to ne osjećaš. To je nesreća svijeta. Samilost nije bol. Samilost je skrivena zluradost. Olakšanje da to nismo mi ili netko koga volimo. On pogleda Ruth. Nije joj više mogao vidjeti lica. Marili osluhne. „Što je to?“ Otegnuti i puni zvuk violine vinuo se u sumrak. Izgubio se, javio se ponovo, uzletio, pobjednički, prkosno — zatim se poput bisera, sve nježnije i nježnije razvila melodija, jednostavna i žalosna kao veće koje je nestajalo. „To je ovdje u hotelu“, reče Marili gledajući kroz prozor. „Nad nama, u četvrtom katu.“ „Mislim da ga poznajem“, odvrati Kern. „To je violinist kojeg sam već jednom slušao. Nisam znao da i on stanuje ovdje.“ „Nije to običan violinist. To je mnogo više.“ „Da pođem gore i kažem da prestane?“ „Zašto?“ Kern pođe prema vratima. Marillove naočari blistahu. „Ne. Čemu? Uvijek se može biti žalostan. I umiranja ima svagdje. To sve spada zajedno.“ Sjedili su i slušali. Poslije dugog vremena vratio se Braun iz susjedne sobe.
„Gotovo“, reče on. „Exitus. Nije mnogo osjetila. Zna samo da je dijete ovdje. To smo joj još mogli reći.“ Njih troje ustanu. „Mogli bi je opet donijeti ovamo“, reče Braun. „Pokrajnju sobu opet će trebati.“ Žena je ležala bijela i odjednom sitna u neredu krvavih krpa, tampona i vjedra i šalica krvi i vate. Ležala je ovdje strana i stroga lica, i ništa je se više nije ticalo. Ćelavi liječnik, koji je hodao kraj nje, djelovao je gotovo nepošteno prema njoj. „Ostavite je pokrivenu“, reče liječnik. „Bolje da ne vidite ono drugo. Bilo je ionako previše, zar ne, mala gospođice?“ Ruth strese glavom. „Držali ste se hrabro. Niste ni pisnuli. Znate li što bih sad mogao, Braun? Da se objesim, da se objesim na prvom prozoru!“ „Vi ste spasili dijete; to bijaše velik uspjeh.“ „Objesiti! Razumijete li, znam da smo učinili sve i da smo bili bespomoćni. Usprkos tome mogao bih se objesiti!“ Gnječio je bijesno svoje crveno, mesnato lice nad ovratnikom krvavog haljetka. „Već dvadeset godina radim taj posao i svaki put kada re uspijem mogao bih se objesiti. Preglupo.“ Okrene se Kernu. „Izvadite mi iz lijevog džepa cigarete i stavite mi jednu u usta. Da, mala gospođice, znam što mislite. Tako, a sada vatre. Idem se oprati.“ Buljio je u gumene rukavice kao da su one svemu krive i tromo otišao u kupaonicu. Odnijeli su mrtvu na krevetu u hodnik i otuda u njenu sobu. Na hodniku je stajalo nekoliko ljudi koji stanovahu u velikoj sobi. „Niste li je mogli odvesti u bolnicu?“ upita neka žena koja je imala vrat kao u purana. „Ne“, reče Marili. „Inače bismo to učinili.“ „I sada će ostati ovdje cijelu noć? Mrtvac u susjednoj sobi — tko tu može spavati!“ „Onda budite budni, bako“, odgovori Marili. „Nisam ja baka“, frktaše žena. „To se vidi.“ Žena ga ljutito pogleda. „A tko će očistiti sobu? Taj zadah neće nikada izići. Mogli ste za to uzeti i sobu broj deset!“ „Vidite“, reče Marili Ruthi, „ova je žena mrtva. Njeno bi je dijete trebalo, a također možda i njezin muž. A ova napolju, neplodna daska za glačanje, živi. I postat će vjerojatno stara kao Metuzalem na bijes svojih sugrađana. To je jedna od zagonetki koje nećemo nikada odgonetnuti.“ „Zlo je tvrđe i više izdrži“, odvrati Ruth mračno. Marili je pogleda. „Odakle vi to
već znate?“ „To se danas lako nauči.“ Marili ne odgovori ništa. Samo je pogleda. Oba liječnika uđu. „Dijete je kod gazdarice“, reče ćelavi. „Doći će netko po njega. Odmah ću telefonirati. I zbog žene. Jeste li je pobliže poznavali?“ Marili strese glavom. „Došla je prije nekoliko dana. Samo sam jedanput govorio s njom.“ „Možda ima isprave. Mogle bi se onda predati.“ „Pogledat ću.“ Liječnici odoše. Marili pregleda kovčeg mrtve. U njemu bijahu samo dječje stvari, jedna plava haljina, nešto rublja i šarena zvečka. On ponovo spremi stvari. „Čudnovato, kako je i sve ovo odjednom mrtvo.“ U ručnoj torbi nađe pasoš i prijavnicu policije Frankfurta na Odri. Pogleda je na svjetlu. „Katarina Hirschfeld, rođena Brinkmann iz Münstera, rođena 17. ožujka 1901.“ On ustane i pogleda mrtvu — plavu kosu i usko kruto vestfalsko lice. „Katarina Brinkmann, udana Hirschfeld.“ Onda ponovo pogleda pasoš. „Vrijedi još tri godine“, mrmljao je. „Tri godine za nekog drugog. Za grob je dovoljna i prijavnica.“ On spremi papire. „Ja ću to urediti“, reče Kerou, ,,i nabaviti jednu svijeću. Ne znam — trebalo bi da netko ostane kraj nje. Zapravo, ne koristi ništa, ali čudnovato — osjećam da bi trebalo malo ostati kraj nje.“ ,Ja ću ostati ovdje“, odvrati Ruth. ,Ja također“, reče Kern. ,Dobro. Doći ću kasnije i smijeniti vas. * Mjesec postade svjetliji. Noć se uzdigla i bijaše široka i tamnoplava. Donijela je u sobu miris zemlje i cvijeća. Kern stajaše s Ruth kraj prozora. Činilo mu se kao da bijaše negdje daleko i sada se vratio. U njemu bijaše još taman užas nad krikovima rodilje i trzajućim, krvavim tijelom. Čuo je tiho disanje djevojke pokraj sebe i vidio njena blaga, mlada usta. Znao je odjednom da i ona pripada toj mračnoj tajni koju ljubav zatvara obručem strave; slutio je da i noć pripada tome, i cvijeće, i ovaj teški miris zemlje i taj slatki zvuk violine nad krovovima; znao je da će, ako se okrene, zuriti u njega blijeda maska smrti u plamtećem sjaju svijeće i to više je osjećao pod svojom kožom toplinu koja je činila da zebe i da tiraži toplinu, samo toplinu i ništa nego toplinu … Jedna strana ruka uze njegovu i položi je oko glatkih, mladih ramena pokraj njega.
VII Marili je sjedio na cementiranoj terasi hotela i hladio se novinama. Pred njim bijaše nekoliko knjiga. „Dođi ovamo, Kern!” vikne on. „Veće se bliži. Onda životinja traži samoću, a čovjek društvo. Kako je s dozvolom boravka?“ „Još tjedan dana.“ Kern sjedne k njemu. „Tjedan dana u zatvoru je mnogo; na slobodi — malo.“ Marili udari po knjigama pred sobom. „Emigracija naobražava. Pod stare dane učim francuski i engleski.“ „Ponekad ne mogu više čuti riječ emigrant“, reče Kern zlovoljno. Marili se nasmije. „Glupost! Vi ste u najboljem društvu. Dante bijaše emigrant. Schiller je morao kidnuti. Heine. Victor Hugo. To je samo nekoliko njih. Pogledajte onamo gore blijedog brata Mjeseca — emigranta Zemlje. A sama majka Zemlja — stara emigrantica Sunca.“ Žmirkao je. „Možda bi bilo najbolje da do te emigracije nije došlo i da jurimo sada naokolo kao plameni plin. Hi kao sunčane pjege. Zar nije tako?“ „Ne“, reče Kern. „Tačno.“ Marili se ponovo hladio novinama. „Znate li što sam upravo sada čitao?“ „Da su Zidovi krivi što kiša ne pada.“ „Ne.“ „Da tek krhotina granate u trbuhu znači potpunu sreću za pravog muškarca.“ „Ni to ne.“ „Da su svi Zidovi boljševici zato što tako gramzljivo skupljaju imetak.. „Nije loše. Dalje.“ „Da je Krist bio arijevac. Vanbračni sin jednog germanskog legionara…“ Marili se smijao. „Ne, nećete pogoditi. Bračne ponude. Slušajte: Gdje je dragi, simpatični muškarac, koji me želi usrećiti? Isto takva gospođica, duboko osjećajna priroda, otmjen, plemenit karakter, s ljubavlju za sve lijepo i dobro i prvoklasnim poznavanjem hotelske struke, traži isto takvu dušu, između trideset pete i četrdesete godine, dobrog položaja…“ On pogleda gore. „Između trideset pete i četrdesete! Četrdeset i prva je već isključena. To je vjera, zar ne? Ili ovo: Gdje da nađem tebe koji ćeš me upotpuniti? Duboka, vesela priroda, lady i domaćica, s krilima neslomljenim od svakidašnjice, temperament i duh, unutarnja ljepota i drugarsko razumijevanje želi gentlemena s odgovarajućim prihodom, koji voli umjetnost i sport i koji ujedno mora da bude drag dečko. — Prekrasno, zar ne? Ili uzmimo ovo: Duševno osamljen pedesetogodišnjak, senzibilna priroda, mlađeg izgleda, siroče bez oca i majke…“ Marili zastane. „Siroče bez oca i majke!“ ponovi on. ,,S pedeset!
Kakvo žaljenja vrijedno stvorenje, taj mekani pedesetogodišnjak!“ „Evo, dragi moj!“ On pruži novine Kernu. „Dvije strane! Svakog tjedna dvije pune strane samo u ovim novinama. Pogledajte natpise, ovdje sve vrvi dušama, dobrotom, drugarstvom, ljubavlju, prijateljstvom! Pravi raj! Rajski vrt u pustinji politike! To oživljava i osvježuje! Vidi se da u tim bijednim vremenima ipak još ima dobrih ljudi. Tako nešto uvijek ohrabruje…” On baci novine. „Zašto jednom ne bi unutra stajalo i: komandant koncentracionog logora, duboka priroda, nježna duža …“ „On sigurno misli da je takav“, reče Kern. „Sigurno. Što je čovjek primitivniji, ima bolje mišljenje o sebi, to se vidi iz ovih oglasa ovdje. To daje…“ Marili se kreveljio, „snagu udarca! Slijepo uvjerenje! Sumnja i tolerancija jesu osobine kulturnog čovjeka. Zbog toga uvijek nanovo propada: stari Sizifov posao. Jedna od najdubljih alegorija čovječanstva.“ „Gospodine Kern, traži vas netko tko želi govoriti s vama“, javi iznenada uzbuđeno pikolo hotela. „Čini se da nije policija!“ Kern brzo ustane. „Dobro, eto me odmah.“ * U prvi čas nije prepoznao siromašnog starijeg čovjeka. Bilo mu je kao da vidi mutnu, izbrisanu sliku na fotografskoj ploči, koja tek postepeno postaje oštrija i poprima poznatije crte. „Oče!“ reče onda veoma uplašeno. „Da, Ludwig.“ Stari Kern obriše znoj sa čela. „Vruće je“, reče s iznemoglim smiješkom. „Da, veoma vruće. Dođi, idemo ovamo u sobu s glasovirom. Tamo je hladno.“ Sjedoše. Kern ponovo ustane da donese ocu limunadu. Bijaše veoma uznemiren. „Dugo se nismo vidjeli, oče“, reče oprezno kad se vratio. Stari Kern kimne. „Smiješ li sada ostati ovdje, Ludwig?“ „Ne vjerujem. Ti već znaš kako je. Oni su sasvim pošteni. Dozvola boravka na četrnaest dana, i možda još dva-tri dana k tome ali onda je gotovo.“ „Hoćeš li onda ilegalno ostati ovdje?“ „Ne, oče. Ovdje ima sada odviše emigranata. To nisam znao. Nastojat ću da se ponovo vratim u Beč. Tamo se čovjek lakše izgubi. Šta ti radiš sada?“ „Bio sam bolestan, Ludwig. Gripa. Ustao sam tek prije nekoliko dana.“ „Ah, tako…“ Kern olakšano odahne. „Bio si bolestan! Jesi li sada potpuno ozdravio?“ „Da, ta vidiš …“
„A šta radiš, oče?“ „Smjestio sam se negdje.“ „Dobro te čuvaju“, reče Kern smješkajući se. Starac ga pogleda tako izmučeno i zbunjeno da se zaprepastio. „Zar ti ne ide dobro, oče?“ upita on. „Dobro, Ludwig, što nama znači dobro? Malo mira, i to je već dobro. Radim; vodim knjige. Nije mnogo. Ali je ipak neko zanimanje. U jednoj trgovini ugljenom.“ „Pa to je sjajno. Koliko tamo zarađuješ?“ „Ne zarađujem ništa. Samo džeparac. Ali imam za to stan i hranu.“ „I to je već nešto. Sutra ću te doći posjetiti, oče.“ „Da — da — ili mogu ja i ovamo doći.“ „Ali čemu da ti trčiš. Ja ću već doći.. „Ludwig…“ stari Kern proguta slinu. „Radije bih došao ovamo.“ Kern ga začuđeno pogleda i odjednom mu sve postade jasno. Snažna žena na vratima… Srce mu udari poput čekića o rebra. Htio je skočiti, uzeti svog oca, pobjeći s njim; u tom vrtlogu mišljaše na svoju majku, na Dresden, na tiha nedjeljna prijepodneva, zajedno — onda vidje pred sobom sudbinom slomljena čovjeka koji ga gledaše užasnom poniznošću, i on pomisli: Propalo! Svršeno! Grča nestade, ostalo je samo bezgranično sažaljenje. „Dvaput sam dobio izgon. Ludwig. Kad sam samo jedan dan bio ponovo ovdje, našli su me. Nisu se ljutili. Ali ne mogu nas sve ovdje zadržati. Obolio sam: neprestano je padala kiša. Upala pluća s recidivom. I onda — ona me njegovala — inače bih podlegao, Ludwig. I nije ona loša …“ „Sigurno, oče“, reče Kern mirno. „I ja nešto privređujem. Zarađujem ono što trošim. Nije lako — ti znaš nije lako. Ali ne mogu više spavati na klupama i uvijek se bojati, Ludwig.. „Razumijem to, oče.“ Starac gledaše pred sebe. „Mislim neki put da bi se majka morala rastaviti. Onda bi mogla ponovo natrag u Njemačku. “ „Da li bi ti to htio?“ „Ne, ne zbog mene. Zbog nje. Ta ja sam svemu kriv. Kad ne bude više moja žena, moći će natrag. Ja sam kriv. I tebi. Zbog mene ti više nemaš domovine.“ Kernu bijaše strašno pri duši. To više ne bijaše njegov otac iz Dresdena, vedar i pun životnog veselja; — to bijaše jedan stariji, bespomoćni muškarac, s njime u rodu, koji se više ne može snaći u životu. U toj zbunjenosti ustane i učini nešto što nije još nikada učinio. On ga obujmi oko uskih, pognutih ramena i poljubi ga. „Ti to razumiješ, Ludwig?“ mrmljaše Siegmund Kern.
„Da oče. Nema u tom ništa. Sasvim ništa!“ Nježno ga je udario rukom po koščatim leđima i zurio preko njegovih ramena na sliku snijega u Tirolu koja je visila nad glasovirom. „Ja ću sada ići…“ „Da.“ „Samo još da platim limunadu. Donio sam ti kutiju cigareta. Postao si velik, Ludwig, velik i snažan.“ Da, a ti si star i drhtav, mislio je Kern. Kad bih samo imao ovdje jednog od onih prijeko, koji su te do toga doveli, da mu razbijem sito, zadovoljno, glupo lice! „Limunada je već plaćena. Zaradio sam nešto novca. S tvojom bademovom kremom i tvojom Farr-toaletnom vodom. Jedan drogerist ima još čitavu policu toga, kod njega kupujem.“ Oči Siegmunda Kerna malo oživješe. Onda se žalosno nasmiješi. „I sada moraš s time torbariti. Moraš mi oprostiti, Ludwig.“ „Ali, ne!“ Kern proguta nešto. „To je najbolja škola na svijetu, oče. Upoznaje se život sa dna. I ljudi također. Kasnije se više ne možeš razočarati.“ „Samo da se ne razboliš.“ „Ne, otvrdnuo sam.“ Izašli su. „Ti imaš toliko nade, Ludwig…“ Bože moj, on to zove nadom, mišljaše Kern. „Sve će se opet srediti“, reče on. „Tako ne može ostati.“ „Da..Starac gledaše pred sebe. „Ludwig“, reče onda tiho, „kad opet budemo zajedno — i kad tvoja majka opet bude ovdje ..on učini neku neodređenu kretnju, „onda će sve ovo biti zaboravljeno — mi nećemo više misliti na to — zar ne?“ Govorio je tiho, djetinjasto i povjerljivo; bijaše to kao cvrkutanje umorne ptice. „Da nije bilo mene mogao bi sada studirati, Ludwig“, reče pomalo tužno i mehanički, kao netko tko je tako često razmišljao o tome da je njegov osjećaj krivnje poprimio s vremenom nešto automatsko. „Bez tebe uopće ne bih bio na životu, oče“, odvrati Kern. „Ostani zdrav, Ludwig. Nećeš li uzeti cigarete? Ta ja sam tvoj otac i rado bih ti nešto dao.“ „Dobro, oče. Zadržat ću ih.“ „Ne zaboravi me sasvim“, leće starac i njegove usne najednom zadrhtaše. „Mislio sam dobro, Ludwig.“ Činilo se kao da se od tog imena ne može rastati; ponavljao ga je uvijek nanovo. „Ako i nisam uspio, Ludwig, htio sam se brinuti za vas, Ludwig.“ „Ti si se brinuo za nas dokle god si mogao.“ „Sada ću otići. Želim ti sve dobro, dijete moje.“ Dijete, mišljaše Kern. Tko je od nas dvojice dijete? Vidio je oca kako lagano odlazi ulicom, obećao je da će mu pisati i vidjeti ga ponovo, ali je znao da je to posljednji put što ga vidi. Gledao je za njim široko otvorenih očiju sve dok se nije
izgubio. Onda postade prazno. Vrati se natrag. Na terasi je sjedio Marili i još uvijek, lica puna prezira i gađenja, čitao novine. Čudnovato, kako brzo može nešto propasti, mislio je Kern — za vrijeme dok netko drugi još uvijek čita novine. Siroče bez oca i majke, pedesetogodišnjak — smješkao se grčevito i sa sumornom porugom — siroče bez oca i majke — kao da se to ne može postati ako otac i majka i nisu mrtvi… * Tri dana kasnije otputovala je Ruth Holland u Beč. Primila je telegram od prijateljice kod koje je mogla stanovati, i htjela je pokušati da nađe posao i da se upiše na sveučilište. Uveče, kada je trebalo da otputuje, otišla je s Kernom u restoran „Crno odojče“. Oboje su dotada jeli u narodnoj kuhinji; ali za posljednje veče Kern je predložio da poduzmu nešto naročito. „Crno odojče“ bijaše mali, zadimljeni lokal, ne odviše skup, ali veoma dobar. Kernu ga je preporučio Marili. Rekao mu je i tačne cijene i naročito mu savjetovao teleći gulaš, vlasnikov specijalitet. Kern izbroji svoj novac i izračuna da će biti dovoljno i za kolač od sira kao desert. Ruth mu je rekla jednom da to strastveno voli. Ali kad su stigli dočeka ih neugodno iznenađenje. Gulaša više nije bilo. Došli su prekasno. Kern je zabrinuto studirao jelovnik. Većina ostalih stvari bijahu skuplje. Pored njega verglaše konobar svoju litaniju. „Suho meso sa zeljem, svinjski kotlet sa salatom, pileći paprikaš, svježa gušća jetra…“ Gušća jetra, mišljaše Kern — ta luda misli da smo multimilijunaši. On pruži jelovnik Ruth. „Šta bi željela umjesto gulaša?“ upita on. Ustanovio je da će, ako naruči kotlete, propasti kolači od sira. Ruth baci kratak pogled na jelovnik. „Hrenovke sa salatom od krumpira“, reče ona. To je bilo najjeftinije. „Isključeno“, izjavi Kern. „To nije jelo za rastanak.“ „Ja ih rado jedem. Nakon juha iz narodne kuhinje one su prava gozba.“ „A šta misliš o gozbi sa svinjskim kotletima?“ „Odviše skupo.“ „Ober“, naruči Kern, „dva svinjska kotleta. Ali velika!“ „Svi su jednaki“, odvrati konobar hladno. „Šta prije toga? Juha, Hors d’oeuvre, hladetina?“ „Ne“, reče Ruth prije nego što ju je Kern mogao pitati. Naručili su još i bocu jeftinog vina, onda se konobar povukao prilično prezirno — kao da je slutio da Kernu nedostaje već pola krune od njegove napojnice. Lokal bijaše gotovo potpuno prazan. Za stolom u kutu sjedio je još jedan jedini
gost. Neki čovjek s monoklom i brazgotinom na širokom, crvenom licu sjedio je ispred čaše piva i promatrao Kerna i Ruth. „Šteta što taj sjedi ovdje“, reče Kern. Ruth kimne. „Još kad bi bio netko drugi! Ali to — to podsjeća …“ „Da, to sigurno nije emigrant“, reče Kern. „Prije ono suprotno.” „Ne gledajmo uopće tamo .. Ali on je ipak gledao. I onda primijeti da ili čovjek neprestano i dalje promatra. „Ne znam što hoće“, reče ljutito. „Ne skida očiju sa nas.” „Možda je agent Gestapoa. Čula sam da ovdje sve vrvi od špicla.“ „Da odem tamo i upitam ga šta želi?“ „Ne!“ Ruth uplašeno položi svoju ruku na Kernovu. Stigli su kotleti. Bijahu dobro pečeni i mladi, uz to su dobili i svježu zelenu salatu. Usprkos tome nije im godilo kako su očekivali. Bijahu odviše nemirni. „Ne može biti da je zbog nas ovdje“, reče Kern. „Nitko nije znao da ćemo doći ovamo.“ „To ne“, odvrati Ruth. „Možda je ovdje slučajno. Ali promatra nas, to se vidi…“ Konobar odnese zdjele. Kern je zlovoljno gledao za njim. Htio je Ruth prirediti veselje, a sada je strah pred onim klipanom s monoklom sve pokvario. Ustane ljutito; odlučio je. „Jedan čas, Ruth…“ „Šta ćeš učiniti?“ upita ona sa strahom, „ostani ovdje!“ „Ne, ne, ništa s onim tamo prijeko. Hoću samo da govorim s gazdom.“ Kada su dolazili uzeo je za svaki slučaj sa sobom dvije bočice parfema. Sada je htio pokušati da promijeni kod krčmara jednu od njih za dva kolača od sira. Vrijedile su mnogo više, ali to mu bijaše svejedno. Poslije nesretnih kotleta htio je da Ruth ima barem kolače koje voli. Možda će moći dobiti k tome i jednu kavu. On iziđe i predloži to krčmaru. Taj se odmah zacrvenje. „Aha, žderati, a onda ne moći platiti! Ne, moj dragi, tu postoji samo jedno: policija!“ „Mogu platiti što sam pojeo!“ Kern ljutito baci novac na stol. „Prebrojte!“ reče vlasnik konobaru. „Spremite tu vašu vodicu“, okomi se onda na Kerna. „Šta uopće želite? Jeste li gost ili torbar?“ „Zasada sam gost“, izjavi Kern ljutito. „A vi ste.. „Jedan čas!“ reče jedan glas iza njega. Kern se brzo okrene. Stranac s monoklom stajaše tik iza njega. „Mogu li vas nešto upitati?“ Čovjek se odmakne nekoliko koraka od šanka. Kern ga je slijedio. Srce mu je najednom kucalo kao ludo. „Vi ste njemački emigrant, zar ne?“ upita čovjek.
Kern je zurio u njega. „Što se to vas tiče?“ „Ništa“, odvrati čovjek mimo. „Čuo sam o čemu ste sada pregovarali. Hoćete li meni prodati bocu?“ Kern je sada mislio da zna na što čovjek cilja. Ako mu proda bocu bit će kriv zbog nedozvoljene trgovine i može biti odmah uhapšen i prognan. „Ne“, reče on. „Zašto ne?“ „Nemam ništa na prodaju. Ne trgujem.“ „Onda dajte da mijenjamo. Ja ću vam za to dati ono što vam vlasnik nije htio: kolač i kavu.“ „Ne razumijem o čemu govorite“, reče Kern. Čovjek se smješkao. ,,A ja razumijem da ste sumnjičavi. Slušajte. Ja sam iz Berlina i za jedan sat putujem natrag. Vi ne možete natrag…“ „Ne“, reče Kern. Čovjek ga pogleda. „To je razlog zbog čega stojim ovdje. I zbog čega bih vam rado pomogao ovom sitnicom. U ratu sam bio komandir čete. Jedan od mojih najboljih ljudi bijaše Židov. Hoćete li mi sada dati tu bočicu?“ Kern mu pruži. „Oprostite“, reče on. „Mislio sam o vama nešto sasvim drugo.“ „Mogu to i misliti.“ Čovjek se smijao. ,,A sada nemojte pustiti da mlada gospođica i dalje bude sama. Sigurno je već u strahu. Želim vam oboma sve dobro.“ Dade Kernu ruku. „Hvala. Mnogo hvala.“ Kern se vrati zbunjen. „Ruth“, reče on, „ili je Božić, ili sam lud.“ Odmah zatim pojavi se konobar. Nosio je poslužavnik i srebrni stalak s kolačima, složenim na tri kata. „Šta je to?“ upita Ruth začuđeno. „To je čudo Kernovih Farr-parfema!“ Kern je blistao i natoči kavu. „Imamo pravo svako na jedan kolač koji želimo. Koji ćeš ti uzeti, Ruth?“ „Jedan kolač sa sirom.“ „Evo ti kolač sa sirom. Ja ću uzeti indijaner.“ „Da vam ostale umotam?“ upita konobar. „Koje ostale? Kako?“ Konobar pokaže rukom na sva tri kata kolača. „Pa sve je ovo naručeno za vas!“ Kern ga začuđeno pogleda. „Sve za nas? Ta gdje je — neće li gospodin doći…“ „On je već odavno otišao. Sve je već uređeno. Dakle…“
„Čekajte“, reče brzo Kern, „čekajte za ime božje! Još jednu kremšnitu, Ruth? Marcipan? Kolač od badema?“ On joj natovari pun tanjir i uzme sebi još nekoliko komada. „Tako“, reče onda odahnuvši, „ostatak umotajte, molim vas, u dva omota. Jedan ćeš ti uzeti sa sobom, Ruth. Krasno je što se mogu jedanput za tebe brinuti!“ „Šampanjac se već hladi“, reče konobar i uzme srebrnu čaroliju. „Šampanjac! Dobar vic!“ Kern se nasmije. „Nikakav vic.” Konobar pokaže prema vratima. Tamo se pojavio vlasnik osobno i nosio pred sobom posudu napunjenu ledom, iz koje je virio vrat jedne boce šampanjca. „Nemojte mi zamjeriti“, kreveljio se slatko. „Naravno, bijaše samo šala ono prije.. Kern se širom otvorenih očiju nasloni na svoju stolicu. Konobar kimne. „Sve je već plaćeno.“ „Sanjam“, reče Kern i protrlja oči. „Jesi li ikada pila šampanjac, Ruth?“ „Ne. To sam gledala samo u kinu.“ Kern se jedva pribrao. „Gospodine gostioničaru“, reče dostojanstveno, „vidite li kakav sam vam. dobar posao bio predložio. Jednu bocu u cijelom svijetu poznatog Kern-Farr parfema za dva smiješna kolača od sira. Ovdje vidite što za to daju poznavaoci!“ „Sve se ne može znati“, objasni vlasnik. „Ja se više razumijem u pića.“ „Ruth“, reče Kern, „od danas vjerujem u čuda. Kad bi sada uletio kroz prozor bijeli golub i nosio u kljunu dva pasoša što vrijede pet godina, ili jednu trajnu dozvolu za rad — ne bih se tome začudio.“ * Ispili su bocu. Činilo bi im se kao grijeh kad bi i jedna kap ostala. Nije im mnogo godilo, ali oni su pili; ali oni su pili i postajali sve vedriji i bili naposljetku oboje malo pijani. Ustali su. Kern uze omote s kolačima i htjede da plati kotlete. Ali konobar odbije. „Sve je već uređeno …“ „Ruth“, reče Kern s naporom, „život nas pobjeđuje. Još jedan takav dan i postat ću romantik.“ Vlasnik ih zadrži. „Imate li još koju bočicu? Mislio sam, za moju ženu…“ Kern se ponovo probudi. „Slučajno imam ovdje još jednu. Posljednju.“ On izvadi drugu bočicu iz džepa. „Ali ne više kao prije, dragi moj. Tu priliku ste propustili! Dvadeset kruna!“ od zadrži dah. „Kao za vas!“ Vlasnik je munjevito računao. Konjičkom kapetanu zaračunao je na šampanjcu i
kolačima trideset kruna previše. Preostaje još deset kruna zarade. „Petnaest“, ponudi on. „Dvadeset.“ Kern učini kretnju kao da će spremiti bocu. „Dakle dobro.“ Krčmar izvadi iz džepa zgužvanu novčanicu. On odluči da će reći svojoj jedroj ljubavnici Barbari da je boca stajala pedeset. Tako će uštedjeti šešir što ga ona već tjednima traži, a koji stoji četrdeset i osam kruna. Dvostruki posao. Kern i Ruth se vrate u hotel. Uzeli su kovčeg i otišli onda na kolodvor. Ruth je postala tiha. „Ne budi žalosna“, reče Kern. „Doći ću brzo za tobom. Najkasnije za tjedan dana moram odavde. Poznajem to. Onda ću doći u Beč. Hoćeš li da dođem u Beč?“ „Da, dođi! Ali samo ako je to dobro za tebe.“ „Zašto jednostavno ne kažeš: Da, dođi.“ Pogledala ga je kao da se osjeća krivom. „Ne znači li više ono drugo?“ „Ne znam. Zvuči opreznije.“ „Da“, odvrati odjednom tužno, „opreznije.“ „Ne budi žalosna“, reče Kern. „Prije si bila tako vesela.“ Pogledala ga je bespomoćno. „Ne slušaj me“, mrmljala je. „Neki put sam posve smušena. Možda je to od vina. Mislim da je to vino. Dođi, imamo još nekoliko minuta vremena.“ Sjeli su na klupu u parku. Kern stavi ruku oko njenih ramena. „Budi vedra, Ruth. Ovo drugo ne koristi. To zvuči glupo, ali za nas to nije glupo. Mi trebamo ono malo naše vedrine. Baš mi.“ Zurila je pred sebe. „Ta ja bih htjela da budem vesela, Ludwig. Ali ja sam tako teška. Tako bih rado bila laka. Htjela bih da sve učinim dobro. Ali uvijek ispadne nespretno i teško.“ Izgovorila je to ljutito, i Kern odjednom vidje da je njeno lice obliveno suzama. Plakala je bezglasno, ljutito i bespomoćne. „Ne znam zašto plačem“, reče ona, „baš sada imam tako malo razloga. Ali možda baš zato plačem. Ne gledaj, ne gledaj me…“ „Ipak“, odvrati Kern. Nagnula je lice i položila ruke na njegova ramena. On je privuče k sebi i ona ga je ljubila — slijepo, zatvorenih očiju i čvrsto zatvorenih usta, divlje i ljutito, kao da ga gura od sebe. „Ah ..Postala je mirnija. „Ti ne znaš …“ glava joj padne na njegova ramena, njene oči ostadoše zatvorene, „ti ne znaš..Njena su se usta otvorila i usne joj postadoše mekane kao plod. * Pođoše dalje. Na kolodvoru Kern nestade i kupi kitu ruža. Pri tome je blagosiljao čovjeka s monoklom i vlasnika „Crnog odojčeta“.
Kad je donio cvijeće Ruth bijaše posve zbunjena. Ona pocrvenje i sva tuga nestane s njena lica. „Cvijeće“, reče ona, „ruže! Otputovat ću kao filmska zvijezda.“ „Ti ćeš otputovati kao žena jednog izvanredno spretnog poslovnog čovjeka“, izjavi Kern ponosno. „Posleni ljudi ne poklanjaju cvijeće, Ludwig.“ „Ipak, najmlađa generacija čini to ponovo.“ On stavi njen kovčeg i omot s kolačima u mrežu za prtljagu. Zatim iziđu iz vagona. Na kolodvoru ona uzme njegovu glavu u svoje ruke i pogleda ga ozbiljno. „Bilo je dobro što si bio ovdje.“ Poljubila ga je. „A sada idi. Otiđi dok budem ulazila. Neću da sada ponovo plačem. Inače ćeš misliti da ne znam drugačije. Idi.. On ostane. „Ne bojim se jednog rastanka“, reče on. „Mnoge sam već doživio. To nije rastanak.“ Vlak krene. Ruth je mahala. Kern stajaše sve dok vlaka nije nestalo. Onda se vrati. Imao je osjećaj kao da je čitav grad izumro. Pred ulazom u hotel sretne Rabea. „Dobro veće“, reče on, izvadi kutiju cigareta i ponudi mu. Rabe ustukne i digne ruku kao da se hoće obraniti od udarca. Kern ga začuđeno pogleda. „Oprostite“, reče Rabe vrlo smeteno. „To je još jedna — jedna nehotična kretnja…“ On uzme cigaretu. Steiner bijaše već četrnaest dana konobar u gostionici ,,K zelenom drvetu“. Bilo je kasno noću. Gostioničar je već prije dva sata legao da spava i samo je još nekoliko gostiju sjedilo naokolo. Steiner spusti prozorske kapke. „Zatvaramo!“ reče on. „Pusti da još popijemo jednu, Johann“, odvrati jedan od gostiju, neki stolarski majstor s licem kao u krastavca. „Dobro“, odvrati Steiner. „Barak?“ „Ne, neću više madžarsko piće. Počnimo sada sa šljivovicom.“ Steiner donese bocu i čaše. „Popij i ti jednu s nama“, reče stolarski majstor. „Danas ne. Ili ništa, ili bih se morao napiti.“ „Onda se napij.“ Stolarski majstor ribao je svoj krastavac. „I ja se opijam! Zamisli: treća kći! Dođe ti danas ujutru babica i kaže: Čestitam, gospodine Blau, treća, zdrava kći! A ja sam bio siguran da će ovaj put biti dječak! Tri djevojčice, a nasljednika nema! Nije li to da poludiš? Nije li to da poludiš, Johann? Ti si čovjek, ti moraš to razumjeti!“ „I te kako“, reče Steiner. „Hoćemo li uzeti veće Čaše?“ Stolarski majstor udari šakom po stolu. „Ti imaš prokleto pravo! To je ono! Veće čaše, to je u stvari! Kako se još nisam toga sjetio!“
Uzeli su veće čaše. Onda je stolarski majstor sve pobrkao i žalio se što mu je žena rodila tri sina. S naporom plati i iziđe napolje u društvu svojih prijatelja. Steiner pospremi. Nalije još jednu veću čašu šljivinog špirita i popije. U glavi mu je brujalo. Sjeo je za stol i mozgao. Zatim ustade i ode u svoju sobicu. Između vlastitih stvari izvadio je sliku svoje žene i dugo je gledao. Ništa nije čuo o njoj. Nije joj nikada pisao jer je pretpostavljao da pregledavaju njenu poštu. Vjerovao je da je zatražila rastavu. „Prokletstvo!“ Ustao je: „Možda me je već odavno zaboravila i sada živi s nekim drugim!“ On u jedan mah podere fotografiju i baci je na pod. „I ja moram napolje odavde. Inače će me to uništiti! Ja sam čovjek koji živi sam, ja sam Johann Huber, a ne više Steiner, gotovo!“ On ispije još jednu čašu, onda zaključa i pođe na ulicu. U blizini Ringa oslovi ga neka djevojka. „Hoćeš li sa mnom, zlato?“ „Da.“ Išli su jedno pokraj drugoga. Djevojka je sa strane ispitujući promatrala Steinera. „Ta nisi me ni pogledao.“ „Jesam“, odvrati Steiner ne dignuvši pogled. „Ne vjerujem. Sviđam ti se?“ „Da, ti mi se sviđaš.“ „To kod tebe ide brzo.“ Ona gume svoju ruku pod njegovu. „Šta ćeš mi pokloniti, zlato?“ „Ne znam. Šta želiš?“ „Ostaješ cijelu noć?“ „Ne.“ „Kako bi bilo, dvadeset šilinga?“ „Deset. Ja sam konobar i ne zarađujem mnogo.“ „Ti ne izgledaš kao konobar.“ „Ima ljudi koji ne izgledaju kao predsjednici država, a ipak to jesu.“ Djevojka se smijala. „Ti si veseo. Ja volim vesele ljude. Dakle neka bude deset. Imam lijepu sobu. Vidjet ćeš, učinit ću te sretnim.“ „Tako?“ reče Steiner. Soba je izgledala kao šator od crvena pliša s bezvrijednim figuricama i vezovima po stolu i stolicama. Na sofi su sjedili medvjedići, pokladne lutke i majmuni od sukna. Nad sofom je visila uvećana fotografija nekog narednika u uniformi, zurećeg pogleda i ulaštena brka. „Da li je to tvoj muž?“ upita Steiner. „Ne, to je pokojni gazdaričin muž.“
„Ta je valjda sretna što ga se riješila, ne?“ „Nemaš pojma!“ Djevojka je otkopčala bluzu. „Još i danas cmizdri za njim, toliko je bio sjajan. Kršan, znaš?“ „Zašto ga je onda objesila ovdje kod tebe?“ „Kod sebe ima neku drugu njegovu sliku. Veću i šarenu. Naravno, samo je uniforma šarena, znaš? Dođi, otvori mi kopče straga!“ Steiner osjeti čvrsta ramena pod svojim rukama. Nije to očekivao. Poznavao je kurve još iz vremena vojske — uvijek nešto premekano i sivo pod rukom. Djevojka baci bluzu na sofu. Prsa bijahu puna i čvrsta. Pristajala su vratu i snažnim ramenima. „Sjedni, zlato“, reče ona. „Smjesti se udobno. Mi i konobari imamo uvijek umorne noge.“ Ona skine suknju. „Prokletstvo“, reče Steiner, „pa ti si lijepa!“ „To su mi već mnogi rekli.“ Djevojka pažljivo složi suknju. „Ako te ne smeta…“ „Ipak, smeta me.“ Ona se malo okrene. „Šališ se — pa ti si zaista veseljak!“ Steiner je pogleda. „Zašto me tako gledaš?“ reče djevojka. „Mogao bi uplašiti čovjeka. Isuse, kao rasparač! Dugo si bio bez žene, zar ne?“ „Kako se zoveš? upita Steiner. „Smijat ćeš se — Elvira. To je bila ideja moje majke. Uvijek je visoko ciljala. Dođi u krevet.“ „Ne“, reče Steiner, „hajde da još nešto popijemo.“ „Imaš li novaca?“ upita ona brzo. Steiner kimne. Elvira ode gola i bezbrižna prema vratima. „Gospođo Poschnigg!“ vikne. „Nešto za piće.“ Gazdarica se pojavi tako brzo kao da je prisluškivala iza vrata. Bijaše okrugla, stisnuta u crni samt i imala je crvene obraze i sjajne okrugle oči. „Ima šampanjca“, reče spremno, „kao šećer!“ „Rakije“, odvrati Steiner i ne pogledavši je. „Šljivovice, trešnjevače, encijana, sasvim svejedno.“ Žene se pogledaju. „Trešnjevaču“, reče Elvira, „onu dobru, s gornje police. Stoji deset šilinga, zlato.“ Steiner joj dade novac. „Odakle ti takva koža?“ upita on. „Nijedne bubuljice, zar ne?“ Elvira se vrtjela pred njim amo-tamo. „Takvu imaju samo crvenokose.“ „Da“, reče Steiner, „nisam prije ni vidio da imaš crvenu kosu.“ „To je zbog šešira, dragi.“ Elvira uzme bocu od gazdarice. „Popijte i vi jednu, gospođo Poschnigg.“ „Ako mi dopustite?“ gazdarica sjedne. „Vama je dobro,
gospođice Elviro!“ Ona uzdahne. „Mi, sirote udovice — uvijek osamljene…“ Jadna udovica okrene čašu i odmah napuni novu. ,,U zdravlje, zgodni ste, gospodine!“ Ona ustane i pogleda zavodnički Steinera. „Onda, mnogo hvala! I dobru zabavu.“ „Kod ove imaš šanse, zlato“, reče Elvira. „Daj mi ovamo čašu za vodu“, reče Steiner. On je napuni i popije. „Isuse!“ Elvira ga zabrinuto pogleda. „Valjda nećeš ništa razbiti, dragi? Stan je dragocjen, znaš? Tako nešto je skupo, zlatane!“ „Sjedni ovamo“, reče Steiner. „Pored mene.“ „Trebali smo se izvesti napolje. U Prater ili u šumu.“ Steiner digne glavu. Osjećao je trešnjevaču kako ispod njegova čela udara mekanim čekićima u očne jabučice. „U šumu?“ upita on. „Da. u šumu. Ili u žitno polje, ljeto je.“ „Žitno polje — ljeto? Kako si se sjetila žitnog polja?“ „Slučajno mi je palo na pamet“, brbljala je Elvira hitro i zabrinuto. „Ljeto je, zlato! Onda se koji - put ode u žitno polje, znaš?“ „Ne sakrivaj bocu, neću razbiti tvoj šator. U žitno polje, kažeš — ljeti?“ „Naravno ljeti, zlato, zimi je hladno.“ Steiner napuni čašu. „Prokletstvo, kako mirišeš …“ „Sve crvenokose mirišu slično, zlatane.“ „Čekići su udarali brže. Soba se zanjihala. „Žitno polje…“ reče Steiner polako i teško, ,,i vjetar noću…“ „Dođi sada u krevet, dragi, skini se…“ „Otvori prozor…“ „Ta prozor je otvoren, zlato. Dođi, učinit ću te sretnim.“ Steiner je pio. „Jesi li kada bila sretna?“ upita zureći u stol. „Naravno, često.” „Ah, zatvori kljun. Ugasi svjetlo.“ „Skini se najprije.“ „Ugasi svjetlo.“ Elvira posluša. U sobi postade tamno. „Dođi u krevet, zlato.” „Ne, krevet ne. Krevet je nešto drugo. Prokletstvo! Krevet ne!” Steiner ulije nesigurnom rukom trešnjevaču u svoju čašu. U glavi mu je tutnjalo. Djevojka je hodala po sobi. Prišla je prozoru, zastala jedan čas i pogledala napolje. Slabo svjetlo uličnih svjetiljaka padalo je preko njenih tamnih ramena. Iza njene glave stajala je noć. Podigla je ruku u svoju kosu… „Dođi ovamo“, reče Steiner
promuklo. Okrenula se i pošla meko i bezglasno prema njemu. Došla je, zrela kao polje žita, tamna i nepoznata, s mirisom i kožom tisuća žena i jedne… „Marijo“, mrmljaše Steiner. Djevojka se nasmije duboko i nježno. „Sada se vidi koliko si pijan, zlato — ta ja se zovem Elvira…“
VIII Kernu je uspjelo da produlji svoju dozvolu boravka na još pet dana; onda dobije izgon. Dadoše mu besplatnu kartu do granice, i on otputuje do carinarnice. „Bez isprava?“ upita češki činovnik. „Da.“ „Uđite. Već ih je nekoliko ovdje. Otprilike za dva sata bit će najpogodnije vrijeme.“ Kern uđe u carinarnicu. Tamo bijaše još troje ljudi — jedan veoma blijed muškarac sa ženom i neki stari Židov. „Dobro veće“, reče Kern. Ostali nešto promrmljaše. Kern odloži kovčeg i sjedne. Bijaše umoran i zatvori oči. Znao je da će put biti dug i pokuša da zaspi. „Proći ćemo“, čuo je kako govori blijedi čovjek. „Vidjet ćeš Ana, onda će sve biti bolje.“ Žena ne odgovori. „Sigurno ćemo proći“, poče čovjek ponovo, „sasvim sigurno! Zašto nas ne bi pustili prijeko?“ „Zato što nas ne žele“, odvrati žena. „Ali i mi smo ljudi…“ Ti jadna ludo, mislio je Kern. Čuo je nejasno kako čovjek i dalje mrmlja; onda je zaspao. Probudio se kad je carinik došao po njih. Išli su preko polja i došli u lisnatu šumu koja je ležala pred njima u tami kao masivni crni blok. Činovnik zastane. „Idite ovim putem i držite se desno. Kad stignete do ceste ponovo lijevo. Sve dobro.“ Nestao je u noći. Njih četvoro stajahu neodlučno. „Što da učinimo sada?“ upita žena. „Poznaje li netko put?“ „Ja ću ići naprijed“, reče Kern. „Prije godinu dana bio sam već jednom ovdje.“ Tapkali su kroz tamu. Mjesec još nije izašao. Trava bijaše mokra i prelazila je mokro i strano preko njihovih cipela. Zatim je došla šuma sa svojim velikim dahom i primila ih. Išli su dugo vremena. Kern je čuo ostale iza sebe. Najednom zablista pred njima svjetlo džepne lampe i jedan grubi glas poviče: „Stoj! Stanite!“
Kern jednim skokom skoči u stranu. Potrča u tamu, udari o stabla, tapkaše dalje kroz grmlje kupina i baci svoj kovčeg. Iza sebe je čuo trčanje. Okrene se. Bila je žena. „Sakrijte se!“ šapne. ,,Popet ću se ovamo gore!“ „Moj muž — oh taj …“ Kern se brzo popne na drvo. Osjetio je pod sobom meko lišće, koje je šumilo, i zgurio se na jednoj grani. Dolje je nepomično stajala žena; nije je mogao vidjeti, samo je osjećao da tamo stoji. Iz daljine je čuo kako stari Židov nešto govori. „Ah brbljanje“, odvrati na to grub glas. „Bez pasoša nećete proći, basta!“ Kern je osluškivao. Nakon nekog vremena čuo je i tihi glas drugog muškarca, koji je odgovarao žandarima. Dakle, obojicu su uhvatili. U istome času zašušti ispod njega. Žena je nešto mrmljala i uputila se natrag. Neko je vrijeme vladala tišina. Onda je svjetlost džepnih svjetiljaka čarala između drveća. Bio je dobro skriven gustim lišćem. Najednom začuje tvrdi nepriseban glas žene. „Ovdje bi morao biti! Popeo se ovamo na drvo …“ Svjetlo sklizne prema gore. „Siđi!“ viknuo je grub glas. „Pucat ćemo!“ Kern je časak razmišljao. Nije imalo smisla. Sišao je dolje. Džepna lampa bljesne zasljepljujuće u njegovo lice. „Pasoš?“ „Kad bih imao pasoš ne bih se gore peo.“ Kern pogleda ženu koja ga je izdala. Bila je slomljena i gotovo neprisebna. „To biste vi htjeli!“ zasikta na njega. „Pobjeći, a mi da ostanemo ovdje? Svi neka ostanu ovdje!“ viknula je. „Svi!“ „Držite gubicu!“ zaurla žandar. „Stanite zajedno!“ On osvijetli grupu. „Zapravo bismo vas trebali odvesti u zatvor, to valjda znate! Nedozvoljen prijelaz preko granice! Ali čemu vas još i hraniti! Natrag marš! Natrag u Cehoslovačku. Ali upamtite: slijedeći put pucat ćemo odmah!“ Kern u grmlju potraži svoj kovčeg. Zatim se njih četvoro šutke uputiše jedno iza drugog natrag. Iza njih su išli žandari s džepnim lampama. Bijaše sablasno što su od svojih protivnika videli samo bijele krugove svjetiljaka; izgledalo je kao da su ih samo glasovi i svjetlo uhvatili; bijahu to samo glasovi i svjetlo koji su ih uhvatili i tjerali natrag. Krugovi svjetla zastadoše. „Marš, tim smjerom naprijed!“ zapovjedi grubi glas. „Tko se vrati bit će ustrijeljen.“ Njih četvoro pođu dalje, a svjetlosti nestade iza drveća. Kern je iza sebe čuo tihi glas muža žene koja ga je izdala. „Oprostite — bila je izvan sebe — oprostite — sada joj je već sasvim sigurno žao.“ „To mi je svejedno“, reče Kern prema njemu.
„Shvatite“, šaptao je čovjek, „zaplašenost, strah…“ „Razumjeti, dobro!“ Kern se okrene. „Da oprostim — to mi je prenaporno. Radije ću zaboraviti.“ On zastane. Nalazili su se na nekoj maloj čistini. I drugi se zaustaviše. Kern legne u travu i gurne pod glavu kovčeg. Ostali su šaptali između sebe. Onda žena zakorakne korak naprijed. „Ana“, reče muškarac. Žena stane pred Kerna. „Nećete nam pokazati put natrag?“ upita ona oštro. „Ne“, odvrati Kern. „Vi!— Vi ste krivi što su nas uhvatili! Bijedniče!“ „Ana!“ reče muškarac. „Ostavite samo“, reče Kern. „Uvijek je dobro kada se sve kaže.“ „Ustanite!“ vikne žena. „Ja ostajem ovdje. Vi činite što hoćete. Ravno, pa iza šume lijevo, može se stići do češke carinarnice.“ „Židovski klipane!“ vikne žena. Kern se nasmije. „Samo je još to trebalo!“ Vidio je kako blijedi čovjek šapće nešto ogorčenoj ženi i gura je natrag. „On će se sigurno ponovo vratiti!“ jecala je, „znam, on ide natrag i proći će prijeko. Neka nas — on je dužan…“ Čovjek je vodio ženu polako prema šumi. Kern uzme cigaretu. Onda vidje nekoliko metara pred sobom kako se nešto tamno poput utvare uzdiže iz zemlje. Bijaše to stari Židov, koji je također bio legao. On se uspravi i strese glavom: „Ta inovjerka!“ Kern ne odgovori ništa. Zapali cigaretu. „Ostajemo li noćas ovdje?“ upita blago starac nakon nekog vremena. „Do tri sata. Onda će biti najpogodnije. Sada još paze. Ako nitko ne dođe, umorit će se.“ „Onda ćemo čekati“, reče starac spokojno. „Daleko je, dio puta morat ćemo puzati“, odvrati Kern. „Ne smeta. Postat ću tako pod stare dane židovskim indijancem.“ Sjedili su šuteći. Postepeno se pojaviše zvijezde na nebu. Kern prepozna Velikog medvjeda i Sjevernjaču. „Ja moram u Beč“, reče starac nakon nekog vremena. „Ja zapravo ne moram nikamo“, odvrati Kern. „Ima i toga.“ Starac je žvakao travku. „Kasnije opet moram nekamo. Tako to ide.
Treba samo čekati.“ „Da“, reče Kern. „To treba. Ali što čekati?“ „Zapravo ništa“, odvrati starac mimo. „Kad dođe, onda je ništa. Onda opet čekamo nešto drugo.“ „Da, možda.“ Kern se ponovo ispruži. On osjeti kovčeg pod svojom glavom. Bijaše dobro osjetiti ga. „Ja sam Moriz Rosenthal iz Godesberga na Rajni“, reče starac nakon nekog vremena. On izvadi iz ranca jednu tanku, sivu kabanicu i prebaci je preko ramena. Sada je još više nalikovao na utvaru. „Neki je put smiješno posjedovati ime, zar ne? Naročito noću…“ Kern pogleda u tamno nebo. „I kad nemamo pasoš. Imena moraju biti napisana, inače nam ne pripadaju.“ Vjetar se uhvatio u krošnjama drveća. Šumilo je kao da se iza šume nalazi more. „Mislite da će pucati oni prijeko?“ upita Moritz Rosenthal. „Ne znam. Možda neće.“ Starac je njihao glavom. „Prednost je imati više od sedamdeset godina; onda ne riskiramo tako mnogo života…“ * Steiner je napokon saznao gdje bijahu skrivena djeca starog Seligmanna. Adresa koju je našao u hebrejskom molitveniku bijaše prava; ali u međuvremenu odvedoše djecu nekamo drugamo. Dugo je trebalo dok je Steiner pronašao kamo — u prvo vrijeme smatrali su svagdje da je špijun i bijahu nepovjerljivi. Uzeo je kovčeg iz pensiona i pošao. Kuća bijaše u istočnom dijelu Beča. Trebalo mu je više od sata vremena da stigne. Uspio se stepenicama. Na svakom katu bijahu troja vrata. Zapalio je šibicu i tražio. Napokon pronađe na četvrtom katu ovalnu mjedenu pločicu s natpisom: Samuel Bernstein. Urar. On pokuca. Iza vrata začuje žamor i šuškanje. Onda upita jedan oprezan glas: „Tko je ovdje?“ „Imam nešto da predam“, reče Steiner. „Jedan kovčeg.“ Imao je odjednom osjećaj da ga netko promatra i brzo se okrene. Vrata stana iza njega tiho se otvoriše. Jedan sitan čovjek, zasukanih rukava na košulji, stajaše na ulazu. Steiner stavi kovčeg na pod. „Koga tražite?“ upita čovjek s vrata. Steiner ga pogleda. „Bernstein nije ovdje“, doda čovjek. „Ovdje imam stvari starog Seligmanna“, reče Steiner. „Njegova djeca treba da se nalaze ovdje. Bio sam prisutan kad se unesrećio.“ Čovjek ga promatraše neko vrijeme. „Slobodno ga možeš pustiti unutra, Moritz“,
vikne onda. Jedan lanac zvekne i zaškripi ključ. Vrata Bemsteinova stana otvoriše se. Steiner pogleda u mutno svjetlo. „Šta“, reče on, „pa to nije — ali naravno, to je tata Moritz!“ Moritz Rosenthal stajaše na vratima. U ruci je držao drvenu kuhaču. Preko njegovih ramena visila je kabanica. „Ja sam…“ odvrati on. „Ali tko — Steiner!“ reče odjednom srdačno i iznenađeno. „Mogao sam to i misliti! Zaista, moje su oči oslabile! Znao sam da ste u Beču. Kada smo se sreli posljednji put?“ „Otprilike prije godinu dana, tata Moritz.“ ,,U Pragu?“ ,,U Zürichu.“ „Tačno, u Zürichu, u zatvoru. Bijahu tamo zgodni ljudi. Smušen sam nešto u posljednje vrijeme. Tek prije pola godine bio sam ponovo u Švicarskoj. Basel. Izvrsna hrana, tamo; na žalost nema cigareta kao u gradskom zatvoru u Locamu. Tamo u ćeliji imao sam čak i grm kamelija. Bilo mi je žao kad sam morao otići. Milano se s tim ne može ni usporediti.“ On zastane. „Uđite unutra, Steiner. Stojimo ovdje na hodniku kao stari razbojnici i izmjenjujemo sjećanja.“ Steiner uđe. Stan se sastojao od sobice i kuhinje. U njemu bijaše nekoliko stolica, stol, jedan ormar i dva madraca s pokrivačima. Na stolu je ležalo mnogo alata. Između toga jeftini satovi i jedna kućica s baroknim anđelima koji držahu stari sat. Kazaljka za sekunde bijaše napravljena u obliku smrti s kosom i njihala se amotamo. Nad štednjakom je visila, na savijenoj ruci, jedna kuhinjska svjetiljka, sa zeleno- bijelim razbuktalim plinskim žiškom. Na željeznim pločama plinskog kuhala stajao je veliki lonac za juhu i pušio se. „Upravo kuham nešto djeci“, reče Moritz Rosenthal. „Našao sam ih ovdje kao miševe u klopci. Bemstein je u bolnici.“ Pored štednjaka čučalo je troje djece mrtvog Seligmanna. Nisu se obazirala na Steinera. Zurila su na lonac s juhom. Najstarijem bijaše otprilike četrnaest godina; najmlađem sedam ili osam. Steiner spusti kovčeg. „Ovdje je kovčeg vašeg oca“, reče on. Ono ga troje pogleda gotovo nepomično. Gotovo i nisu okretali glave. „Vidio sam ga“, reče Steiner. „Govorio je o vama.“ Djeca ga pogledaše. Nisu odgovorila. Njihove oči svjetlucahu kao okruglo brušeno crno kamenje. Svjetlost plinskog žiška je piskala. Steiner se osjećao nelagodno. Osjećao je da mora reći nešto toplo, ljudsko, ali sve što mu je palo na um činilo mu se glupo i lažno pred osamljenošću koja se širila iz to troje šutljive djece. „Šta je u kovčegu?” zapita najstariji nakon nekog vremena. Imao je bezbojan glas i govorio je polagano, tvrdo i oprezno.
„Više ne znam sigurno. Razne stvari vašeg oca. i nešto novaca. “ „Da li je to sada naše?“ „Naravno. Zbog toga sam i donio ovamo.“ „Mogu uzeti?“ „Ali, da!“ reče Steiner začuđeno. Dječak ustane. Bijaše vitak, crn i visok. Približavao se polagano kovčegu, očiju čvrsto uperenih u Steinera. Uhvati ga brzom, malne životinjskom kretnjom i brzo skoči natrag, kao da se boji da će mu Steiner oduzeti plijen. Odvuče ga odmah u susjednu sobicu. Ona druga dvojica slijedili su ga brzo, tijesno pribljubljeni, kao dvije velike, crne mačke. Steiner pogleda tatu Moritza. „Pa da“, reče s olakšanjem. „Znali su to vjerojatno već duže vremena .. Moritz Rosenthal promiješa juhu. „Privikli su već na to. Vidjeli su kako im umire majka i dvoje braće. Zato ih to više toliko i ne pogađa. Što se često događa ne boli više toliko.“ „Ili još više“, reče Steiner. Moritz Rosenthal ga pogleda svojim navoranim očima. „Kad je čovjek veoma mlad, onda ne boli. Kad je veoma star, također više ne boli. Godine između tih to je strašno vrijeme.“ „Da“, reče Steiner. „Onih ušljivih pedeset godina između, to je ono.“ Moritz Rosenthal spokojno kimne. „Sada me se ne tiče više.“ On pokrije lonac poklopcem. „Već smo ih smjestili“, reče on. „Jednog će Mayer uzeti sa sobom u Rumunjsku. Drugi će otići u dječji dom u Locarno. Poznajem tamo nekoga koji će platiti za njega. Najstariji ostaje zasada ovdje kod Bernsteina …“ „Znaju li već da će se morati rastati?“ „Znaju. Ni to ih više mnogo ne uznemiruje. Smatraju to srećom.“ Rosenthal se okrene. „Steiner“, reče on. „Poznavao sam ga dvadeset godina. Kako je umro? Da li je skočio dolje?“ „Da.“ „Nisu ga bacili?“ „Nisu. Bio sam prisutan.“ „Čuo sam o tome u Pragu. Tamo su govorili da su ga bacili. Došao sam onda ovamo. Da vidim što je s djecom. Nisam mislio da će to tako završiti. Ali on bijaše uvijek pomalo izgubljen otkada je Rachel mrtva.“ Moritz Rosenthal pogleda Steinera. „Imao je mnogo djece. To je kod Židova često. Vole obitelj. A zapravo ne bi trebalo da je imaju.“ On povuče svoju kabanicu preko ramena kao da mu je zima i izgledaše najednom star i umoran.
Steiner izvadi kutiju cigareta. „Kako dugo ste već ovdje, tata Moritz?“ upita on. „Već tri dana. Na granici su nas jedanput uhvatili. Prošao sam s jednim mladićem koga poznajete. Pričao mi je o vama. Zvao se Kern.“ „Kern? Da, poznajem ga. Gdje je.“ „Također negdje u Beču. Ne znam gdje.“ Steiner ustane. „Pogledat ću, možda ću ga naći. Do viđenja, tata Moritz, stari putniče. Bog zna gdje ćemo se ponovo vidjeti.“ Otišao je u sobicu da se oprosti od djece. Sjedili su na jednom madracu i rasprostrli pred sobom sadržaj kovčega. Na jednom kupu ležala su brižno složena klupka konca; kraj toga remenje, vrećica šilinga i nekoliko omota svile. Rublje, cipele, odijelo i stare stvari starog Seligmanna ležahu još u kovčegu. Kad je Steiner s Moritzom Rosenthalom ušao, najstariji digne pogled. Nesvjesno raširi ruke nad stvarima koje su ležale na madracu. Steiner zastane. Dječak pogleda Moritza Rosen thala. Njegovi obrazi bijahu crveni, a njegove su oči gorjele. „Ako prodamo ovo ovdje“, reče uzbuđeno i pokaže na stvari u kovčegu, „imat ćemo otprilike trideset šilinga više. Čitav novac možemo onda uložiti u štofove. Manchester, Buckskin i čarape — time se više zarađuje. Počet ćemo već sutra. Sutra u sedam sati.“ Gledao je starog čovjeka ozbiljno i vrlo pozorno. „Dobro!“ Moritz Rosenthal ga pomiluje po uskoj glavi. „Počet ćeš sutra u sedam sati.“ „Walter onda neće morati ići u Rumunjsku“, reče dječak. „On će mi moći pomagati. Uspjet ćemo nekako. Onda će samo Maks morati otići.“ Tri dječaka pogledaju Moritza Rosenthala. Maks, najmlađi, kimne. Složio se s time. „Vidjet ćemo. Govorit ćemo još o tome kasnije.“ Moritz Rosenthal otprati Steinera do vrata. „Nema vremena za tugovanje“, reče on. „Odviše bijede, Steiner.“ Steiner kimne. „Nadam se da dječaka neće odmah uhvatiti.. Moritz Rosenthal strese glavom. „Pazit će. Dovoljno je pametan 1 . Mi rano učimo.“ Steiner otiđe u kavanu Sperler. Već dugo nije bio tamo. Otkako je imao krivi pasoš izbjegavao je mjesta gdje su ga otprije poznavali. Kern je sjedio na jednoj stolici kraj zida. Noge je stavio na svoj kovčeg, glavu naslonio natrag i spavao. Steiner oprezno sjedne kraj njega; nije ga htio probuditi. Postao je nešto stariji, mislio je. Stariji i zreliji. Ogleda se po lokalu. Pokraj vrata se zgurio savjetnik zemaljskog suda Epstein. Pred njim na stolu bijaše nekoliko knjiga i čaša vode. Sjedio je ovdje sam i nezadovoljan; nitko nije sjedio pred njim zastrašeno i s pedeset groša u ruci. Steiner
pogleda oko sebe; vjerojatno je konkurent, odvjetnik Silber, odvukao mušterije k sebi. Ali Silbera nije uopće bilo ovdje. Konobar priđe iako ga nije zvao. Njegovo je lice sjajilo. „Opet ste jednom ovdje?“ upita intimno. „Upamtili ste me?“ „Naravno! Već sam se brinuo za vas. Sada je već sve postalo mnogo strože. Opet jedan konjak, gospodine?“ „Da. Gdje je odvjetnik Silber?“ „To je također jedna od žrtava, moj gospodine. Uhapšen i izgnan.“ „Aha! Da li je gospodin Černikov bio nedavno ovdje?“ „Ovoga tjedna nije.“ Konobar donese konjak i stavi poslužavnik na stol. Istog časa otvori Kern oči. Žmirkao je; onda skoči. „Steiner!“ „Dođi“, odvrati ovaj mirno. „Popij odmah ovaj konjak. Ništa toliko ne osvježava kao piće kada se spavalo sjedeći. “ Kern popije konjak. „Bio sam već dva puta ovdje i tražio te“, reče on. Steiner se smješkao. „Noge na kovčegu. Dakle bez stana, zar ne?“ „Da.“ „Možeš spavati kod mene.“ „Zaista? To bi bilo prekrasno. Dosada sam imao sobu kod jedne židovske obitelji. Ali danas moram napolje. Odviše se boje zadržavati nekog duže od dva dana.“ „Kod mene se ne moraš bojati. Stanujem izvan grada. Možemo odmah krenuti. Izgledaš kao da ti je potreban san.“ „Da“, reče Kern. „Umoran sam. Ne znam zašto.“ Steiner mahne konobaru. On dođe galopirajući kao staro kljuse koje je dugo vuklo kola. „Hvala“, reče pun očekivanja još prije nego što je Steiner platio, „najljepša hvala, moj gospodine!“ Pogleda napojnicu. „Ljubim ruku“, mucao je razdragano. „Najpokorniji sluga, gospodine grofe!“ * „Idemo u Prater“, reče Steiner napolju. „Idemo kamo god želiš“, odvrati Kern. „Već sam potpuno budan.“ „Odvest ćemo se tramvajem. Bolje je, zbog tvog kovčega. Još uvijek toaletna voda i sapuni?“ Kern kimne. „Ja se odnedavna zovem drukčije; ali možeš me mirne duše i dalje zvati Steiner.
Zadržao sam i to ime za svaki slučaj kao umjetničko ime. Uvijek mogu kasnije tvrditi da je to pseudonim. Ili da je ono drugo ime pseudonim. Već prema tome.“ „Što si ti sada?“ Steiner se nasmije. „Neko sam vrijeme bio pomoćni konobar. Kad se onaj kojeg sam zamjenjivao vratio iz bolnice morao sam napolje. Sada sam asistent zabavnog etablissementa Potzloch. Radim u streljani i kao mađioničar. A šta ćeš ti raditi ovdje?“ „Ništa.“ „Možda bih te mogao smjestiti kod nas. Od vremena do vremena potrebni su nam ljudi. Sutra ću starog Potzlocha pritisnuti uza zid. Prednost je u tome što nitko ne nadzire Prater. Ne moraš biti ni prijavljen.“ „Bože moj“, reče Kern. „To bi bilo veličanstveno. Rado bih sada ostao neko vrijeme u Beču.“ „Tako?“ Steiner ga pogleda sa strane. „Htio bi?“ „Da.“ Izišli su i prolazili kroz noćni Prater. Pred jednim kolima za stanovanje, nešto podalje od džumbusgrada, Steiner zastane. On otključa i upali lampu. „Tako, baby, tu smo. Sad ćemo najprije izmisliti neku vrstu kreveta.“ Iz kuta donese nekoliko pokrivača i jedan stari madrac i raširi ih po podu pored svoga kreveta. „Sigurno si gladan, zar ne?“ upita on. „Više i ne znam.“ „U malom ormaru ima kruha, maslaca i komad salame. Načini i meni jedan sendvič.“ Na vratima je netko tiho zakucao. Kern odloži nož i osluhne. Njegove oči potražiše prozor. Steiner se nasmije. „Stari strah, mali, zar ne? Nećemo se toga sigurno više nikada osloboditi. Uđi, Lilo!“ vikne on. Jedna vitka žena uđe i ostane stojeći kraj vrata. „Imam posjet“, reče Steiner. „Ludwig Kern. Mlad, ali već pun iskustva. On ostaje ovdje. Možeš li nam skuhati nešto kave, Lilo?“ „Mogu.“ Žena uzme kuhalo na špirit, upali ga, stavi gore mali lonac s vodom i počne mljeti kavu. Činila je sve to gotovo bezglasno, polaganim klizućim pokretima. „Mislio sam da već odavno spavaš, Lilo“, reče Steiner. „Ne mogu spavati.“ Žena je imala dubok promukao glas. Njeno lice bijaše usko i pravilno. Crna kosa bijaše razdijeljena u sredini. Izgledala je kao Talijanka, ali je govorila tvrdim
njemačkim jezikom Slavena. Kern je sjedio na potrganoj pletenoj stolici. Bijaše veoma umoran, ne samo u glavi — pospana mlitavost prevladavala je njime. Osjećao se sigurnim. „Jastuk“, reče Steiner. „Jedino što nedostaje to je jastuk.“ „Ne smeta“, odvrati Kern. „Složit ću svoj kaput ili nešto rublja iz kovčega.“ „Ja imam neki jastuk“, reče žena. Pustila je kavu da provrije, onda se digne i iziđe sjenovitim i bezglasnim kretnjama. „Dođi, jedi!“ reče Steiner i ulije kavu u dvije šalice bez drške od plavog porculana. Jeli su kruh i kobasicu… Žena ponovo uđe i donese jastuk. Položi ga na Kernov ležaj i sjedne k stolu. „Nećeš li kave, Lilo?“ upita Steiner. Ona strese glavom. Gledala ih je tiho dok su jeli i pili. Onda Steiner ustane. „Vrijeme je spavanju. Ti si umoran, mali, zar ne?” „Da. Uhvatilo me ponovo.“ Steiner pogladi ženu po kosi. „I ti pođi spavati, Lilo.“ „Da.“ Ona poslušno ustane. „Laku noć…“ * Kern i Steiner legoše u krevet. Steiner ugasi svjetlo. „Znaš“, reče iz tople tame nakon nekog vremena, „treba živjeti tako kao da se nikada nećemo vratiti prijeko.“ „Da“, odvrati Kern. „Meni to nije teško.“ Steiner zapali cigaretu. Pušio je polako. Crvenkasta tačka svjetla zažarila bi se svaki put svjetlije kada bi uvukao dim. „Hoćeš li i ti jednu?“ upita on. ,,U tami su sasvim drugačijeg okusa.“ „Da.“ Kern osjeti Steinerovu ruku, koja mu je pružila kutiju i šibice. „Dobro.“ Kern je čekao i pušio. Onda reče: „Tamo sam nekog sreo.“ „Da li si zbog toga došao sada u Beč?“ „Ne samo zbog toga, ali i ona je u Beču.“ Steiner se smješkao u tami. „Pomisli da si putnik, baby. Putnicima su potrebne pustolovine. Ali ništa što bi im otkinulo komad srca kad treba otići.“ Kern je šutio. „To ne govori protiv pustolovine“, doda Steiner. „1 ništa protiv srca. A najmanje protiv onih koji nam putem daju malo topline. Možda samo nešto malo protiv nas, jer uzimamo, a malo možemo vratiti.“ „Mislim da ne mogu uopće ništa vratiti.“ Kern se najednom osjeti veoma obeshrabren. Šta on zna? Šta može vratiti Ruth? Samo svoj osjećaj. A to mu se činilo
gotovo kao ništa. Bio je mlad i pun neznanja, to je sve. „Ništa je mnogo više nego malo, baby“, reče Steiner mimo. „To je već gotovo sve.“ „Prema tome, od koga.. Steiner se smješkao. „Ne boj se, baby. Ispravno je sve što osjećamo. Baci se unutra. Ali ne ostani viseći.“ On ugasi cigaretu. „Spavaj dobro. Sutra idemo Potzlochu.“ „Hvala. Ovdje ću sigurno dobro spavati.“ Kern stavi cigaretu na stranu i zavuče glavu u jastuk nepoznate žene. Bijaše još uvijek obeshrabren; ali i gotovo sretan.
IX Direktor Potzloch bijaše žustar malen čovječuljak, raščupanih brkova, golema nosa i s cvikerom koji se vječno sklizao. Uvijek se mnogo žurio; najčešće kada ne bijaše nikakva posla. „Šta se dogodilo? Brzo!“ upita kad je Steiner s Kernom došao k njemu. „Treba nam pomoć“, reče Steiner. „Preko dana za pospremanje, uveče za telepatske eksperimente. Evo je.“ On pokaže na Kerna. „Zna li nešto?“ „Zna ono što nam treba.“ Potzloch žmirkaše. „Znanac? Koliko traži?“ „Hranu, stan i trideset šilinga. Za sada.“ „Čitav imutak!“ vikne direktor Potzloch. „Gaža filmske zvijezde! Hoćete li me upropastiti, Steiner? Gotovo toliko se plaća jednom legalno prijavljenom radniku“, doda spokojno. „Ostat ću i bez novaca“, odvrati Kern brzo. „Bravo, mladiću! Tako se postaje milijunaš. Samo skromnost napreduje u životu.“ Potzloch smijući se puhne kroz nos i uhvati cviker koji mu je kliznuo. „Ali vi još ne poznajete Leopolda Potzlocha, posljednjeg prijatelja čovječanstva. Dobit ćete gazu. Čistih petnaest šilinga na mjesec. Gažu, kažem ja, dragi prijatelju. Gažu, ne plaću! Od danas ste umjetnik. Petnaest šilinga gaže, to je više od tisuću šilinga plaće. Znate li još nešto osobito?“ „Malo sviram klavir”, reče Kern. Potzloch energično nalijepi cviker na nos. „Umijete li tiho svirati? Glazbu za raspoloženje?“ „Tiho bolje nego glasno.“ „Dobro!“ Potzloch se pretvori u feldmaršala. „Neka uvježba nešto egipatsko! Kod prepiljene mumije i dame bez donjeg dijela tijela mogla bi nam ustrebati glazba.“ On nestane. Steiner pogleda Kern a tresući glavom. „Ti potvrđuješ moju teoriju”, reče on. „Uvijek sam smatrao Zidove najglupljim i najlakovjemijim narodom na svijetu. Mogli smo glatko izvući trideset šilinga.“ Kern se smješkao. „Ti ne računaš s jednom stvari: paničan strah koji su nekoliko hiljada godina uzgajali pogromi i geto. Prema tome sudeći, Židovi su čak ludo hrabar narodić. A konačno, ja sam samo bijedni mješanac.” Steiner se kesio. „No, lijepo, onda dođi da jedemo maces. Slavit ćemo svečanost jesenjih plodova. Lilo je izvanredna kuharica.“ *
Etablissement Potzloch sastojao se iz tri odjeljenja: vrtuljka, streljane i Panorame svjetskih senzacija. Steiner je odmah ujutro uveo Kerna u jedan dio njegovih poslova. Trebalo je pomesti vrtuljak i očistiti mjedene dijelove na opremi bolje sačuvanih konjića na vrtuljku. Kern se baci na posao. Nije čistio samo konje, nego i jelene, koji su se njihali u taktu, i labudove i slonove. Bijaše tako zadubljen u posao da nije čuo Steinera koji mu je prišao: „Dođi, mali, ručak.“ „Zar ponovo jesti?” Steiner kimne. „Da, ponovo. Malo neuobičajeno, zar ne? Ti se nalaziš među umjetnicima; ovdje vladaju najgrađanskiji običaji na svijetu. Čak i poslije podne ima obrok. Kava i kolač.“ „Šlarafija 2 !“ Kern se izvuče iz jedne gondole koju je vukao kit. „Bože moj, Steiner!“ reče on. „Mogao bih se prestrašiti, u posljednje vrijeme sve ide tako prekrasno. Najprije u Pragu — a sada ovdje. Još jučer nisam znao gdje će spavati — a danas imam namještenje, stan i dolaze po mene da me zovu na ručak. Ne mogu vjerovati!“ „Samo vjeruj“, odvrati Steiner. „Ne misli na sve to i uzmi! Stara deviza svih lutalica.“ „Nadajmo se da će potrajati još neko vrijeme!“ „To je namještenje za najmanje tri mjeseca“, reče Steiner. „Dok ne postane prehladno.“ Lilo je postavila jedan klimavi stol na travu pred kolima za stanovanje. Zatim donese veliku zdjelu juhe od povrća i mesa. Bijaše vedro i u zraku se već osjećala jesen. Na livadi bijahu obješeni komadi rublja, a između njih igralo se nekoliko žutozelenih leptira. Steiner protegne ruke. „Zdrava egzistencija. A sada naprijed u streljanu.“ On pokaže Kernu puške i kako se pune. „Ima dvije vrste strijelaca“, reče on. „Častohlepnih i gramzivih.“ „Kao u životu“, zameketa direktor Potzloch, koji je upravo prolazio. „Častohlepni pucaju u karte i brojeve“, objašnjavao je Steiner dalje. „Oni nisu opasni. Gramzivi žele nešto dobiti.“ On pokaže na brojne pretince u pozadini šatora, koji bijahu napunjeni medvjedićima, lutkama, pepeljarama, bocama vina, malim brončanim kipovima, kućnim potrepštinama i sličnim stvarima. „Oni treba da dobiju nešto. Naime, ono što je u donjim pretincima. Ali ako se netko približi do pedeset krugova, onda dolazi do najgornjih pretinaca, gdje se nalaze predmeti vrijedni deset pa i više šilinga. Onda treba napuniti pušku jednim original - čarobnim metkom direktora Potzlocha. Izgledaju jednako kao i ostali. Nalaze se ovdje na ovoj strani. Čovjek će se onda začuditi kada odjednom pogodi samo dvojku
ili trojku. U njimu je nešto manje praha, razumiješ li?“ „Da.“ „Prije svega, nikada nemojte mijenjati pušku, mladiću!“ izjavi direktor Potzloch, koji ponovo stajaše iza njih. „Prema pušci su braća sumnjičava. Prema mecima nisu. I onda, ravnoteža! Treba da dobiju, ali i mi moramo zaraditi. To treba uravnotežiti. Ako to možete, onda ste majstor u životu. Malo rečeno. Naravno, tko često puca ima pravo na treći pretinac.” „Tko ispraši pet šilinga smije dobiti jednu od brončanih boginja“, reče Steiner. „Vrijednost jedan šiling.“ „Mladiću”, reče odjednom Potzloch s patetičnom prijetnjom. „Odmah vas upozoravam na jednu stvar: na glavni zgoditak. Taj se ne daje nikome, razumijete li? To je privatni komad iz mog stana: raskošan komad!“ On pokaže na ukrašenu srebrnu košaru za voće s dvanaest srebrnih tanjura i priborom za jelo. „Bolje da umrete nego da propustite šezdeset. To mi obećajte!“ Kern obeća. Potzloch obriše znoj sa čela i šćapi svoj cviker. „Već sama pomisao!” mrmljao je. „Moja bi me žena ubila! Naslijeđeni komad, mladiću“, vikao je. „Naslijeđen komad u ovom vremenu bez tradicije! Znate li što je to naslijeđena stvar? Ah, ostavite, ne možete znati…” On odjuri. Kern je gledao za njim. „Nije tako strašno“, reče Steiner. „Naše puške potječu ionako još iz vremena opsade Troje. Osim toga pomoći će ti i Lilo kad postane vruće.” * Pošli su prijeko do Panorame svjetskih senzacija. To bijaše daščara pokrivena šarenim plakatima. Stajala je na podiju s tri stepenice. Ispod nje bijaše blagajna sagrađena u obliku kineskog hrama — ideja Leopolds Potzlocha. Steiner pokaže na plakat koji prikazivaše čovjeka kome iz očiju sijevaju munje. „Alvaro, čudo telepatije — to sam ja, baby. A ti ćeš postati mojim pomoćnikom.” Uđoše u daščaru koja bijaše polutamna i smrdjela je po plijesni. Nekoliko redova praznih stolica stajalo je neuredno naokolo poput sablasti. Steiner se popne na pozornicu. „Dakle pazi! Netko iz gledališta sakrije nešto kod nekog drugog; najčešće su to kutije cigareta, šibice, pudrijere ili čak pribadače. Bog znade odakle ljudima te pribadače! Ja to moram pronaći. Pozovem gore jednog zainteresiranog gledaoca, uhvatim ga za ruku i jurnem. Ili si to ti, onda me naprosto vodiš tamo i stišćeš mi ruku sve čvršće što sam bliže skrivenom predmetu. Tiho kucanje srednjim prstom znači da smo stigli do pravoga. To je jednostavno. Ja tražim tako dugo dok ti ne kucneš. Više ili niže pokazuješ mi pokretom ruke prema gore ili dolje.“ Direktor Potzloch bučno se pojavi na ulazni. „Da li uči?“
„Upravo želimo kušati“, odvrati Steiner. „Sjednite časak, direktore, i sakrijte nešto na sebi. Imate li kod sebe neku pribadaču?“ „Naravno!“ Potzloch posegne za reverom. „Naravno da ima pribadaču!“ Steiner se okrene. „Sakrijte je. A ti, Kern, dođi i vodi me.“ Leopold Potzloch uzme iglu i pogledavši lukavo utisne je između đona i cipele. „Naprijed, Kern!“ reče zatim. Kern pođe do pozornice i uzme Steinerovu ruku. Dovede ga Potzlochu i Steiner počne tražiti. „Škakljiv sam, Steiner“, puhao je Potzloch i zakreštao. Nakon nekoliko minuta Steiner nađe iglu. Ponovili su pokus još nekoliko puta. Kern je učio znakove, i vrijeme za koje bi Steiner pronalazio Potzlochovu kutiju šibica bijaše sve kraće. „Sasvim dobro“, reče Potzloch. „Danas poslije podne vježbajte dalje. A sada dolazi najvažnije: kad nastupate kao gledalac morate se skanjivati. Razumijete? Publika ne smije ništa nanjušiti. Zbog toga se morate skanjivati. Kušajmo jedanput, Steiner. Ja ću mu pokazati!“ On sjedne na stolicu pored Kerna. Steiner pođe k podijumu. ,,A sada molim“, zagrmi izvikujućim glasom u praznu daščaru, „da netko od cijenjene gospode dođe na pozornicu! Treba samo da uhvati za ruku, i bez riječi će doći do prijenosa misli, i sakriveni će se predmet naći.“ Direktor Potzloch se nagne naprijed, kao da bi htio ustati i reći nešto. Oklijevao je. Sklizao se na stolici amo-tamo, popravio svoj cviker i postiđeno se ogledavao. Zatim se izvinjavajući smješkao, dignuo 9e napola, kesio se, ponovo brzo sjeo, i konačno naglo zakorakne, ozbiljno, smeteno, radoznalo i ujedno oklijevajući, prema Steineru, koji se valjao od smijeha. Pred podijem se okrene. „No, sada to ponovite, mladiću!“ hrabrio je samodopadno Kerna. „To se ne može ponoviti!“ vikne Steiner. Potzloch se polaskano smješkao. „Zbunjenost je teško prikazati, to znam ja, stari kazališni zec. Mislim, pravu zbunjenost.“ „On je od prirode zbunjen“, objasni Steiner. „On će to već napraviti.“ „No lijepo! Ja sad moram do vrtuljka.“ Potzloch odjuri. „Vulkanski temperament!“ reče s priznanjem Steiner. „Ima preko šezdeset godina! Sada ću ti pokazati što treba da radiš ako ti ne budu dopustili da oklijevaš. Ako bude netko drugi oklijevao. Mi imamo ovdje deset redova stolica. Prvi put kad