Erich Maria Remarque - Ljubi bližnjega svoga

se pogladiš po kosi pokazuješ broj reda u kojem je sakrivena stvar. Jednostavno s brojem prstiju. Drugi put na kome stolcu slijeva. Zatim se neprimjetno uhvatiš za mjesto gdje je stvar otprilike skrivena. Ja ću je onda već pronaći.“ „Da li je to dovoljno?“ „Dovoljno je. U tim je stvarima čovjek potpuno bez fantazije.“ „Meni to izgleda odviše jednostavno.“ „Prijevara mora biti jednostavna. Komplicirane prijevare gotovo nikada ne uspijevaju. Danas poslije podne vježbat ćemo dalje. Sada ću ti pokazati pljesnivka, on ima muzejsku vrijednost. To je jedan od prvih klavira koji je ikada sagrađen.” „Mislim da sviram odviše slabo.“ „Glupost. Izaberi nekoliko lijepih akorda. Kod prepiljene mumije svirat ćeš ih zanosno; kod dame bez donjeg dijela tijela brže i odsječno. Ionako te nitko neće slušati.“ „Dobro. Pokušat ću i kasnije ću ti pokazati.“ On se uvuče u pregradu iza pozornice, iz koje mu se cerio klavir sa žutim kutnjacima. Nakon kratkog razmišljanja izabere za mumiju žalobni marš iz „Aide“, a za nepostojeći donji dio tijela salonski komad: „Hruštov vjenčani san.“ Bubnjao je po klaviru i mislio na Ruth, na Steinera, na sedmice mira i na večeru, i vjerovaše da mu nikada u životu nije bilo tako dobro. * Tjedan dana kasnije pojavila se Ruth u Prateru Došla je upravo kad je počela večernja predstava Panorame senzacija. Kern je dovede do jednog sjedala u prvom redu. Onda nestane, prilično uzbuđeno, da svira na klaviru. U čast toga dana promijenio je program. Za mumiju je svirao „Japansku serenadu s bakljama“, a za damu bez donjeg dijela tijela „Krijesnice, svijetli!“ To bijaše efikasnije. Poslije toga je svirao dobrovoljno još i za Munga, australijskog šumskog čovjeka, prolog iz „Bajazza“, svoju najuspješniju tačku, koja pružaše dovoljno prilike za arpeggie i oktave. Napolju ga uhvati Leopold Potzloch. „Izvrsno!“ reče odobravajući. „Mnogo vatrenije nego inače! Jeste li nešto popili?“ „Nisam“, odvrati Kern. „Raspoloženje…“ „Mladiću!“ Potzloch se maši svog cvikera. „Izgleda da ste me dosada varali! Morao bih tražiti da mi vratite gažu! Od danas treba da budete uvijek raspoloženi. Umjetnik to može, razumijete li.“ „Da.“ ,,A za naknadu svirat ćete od sada i kod pitomih morskih pasa. Nešto klasično, razumijete li?“ „Dobro“, reče Kern. „Znam jedan dio iz Devete simfonije; to će odgovarati.“

On ode u daščaru i sjedne u jedan od posljednjih redova. Između jednog šešira s perom i jedne ćele vidio je daleko naprijed, u oblaku dima cigareta, Ruthinu glavu. Pričini mu se najednom najužom i najljepšom glavom na svijetu. Ponekad bi nestala kad bi se gledaoci pomicali ili smijali; onda, iznenada, bijaše opet tu, kao daleka, blaga vizija, i Kernu bijaše teško da zamisli kako on pripada nekome s kim će kasnije govoriti i kraj koga će hodati. Steiner se pojavi na pozornici. Nosio je crni triko na kome je bilo naslikano nekoliko astroloških znakova. Neka debela dama sakrila je svoj ruž za usne u vanjski gornji džep jednog mladića, i Steiner zamoli da netko dođe k njemu na pozornicu. Kern poče oklijevati. Oklijevao je naprosto majstorski; kad već bijaše na polovini prolaza htjede ponovo natrag. Potzloch mu dobaci jedan odobravajući pogled — zabunom, jer to ne bijaše zrela umjetnička nijansa, nego je Kern najednom osjetio da ne može proći kraj Ruth. Ali onda bijaše sve u redu i sasvim lako. Potzloch pozove Kerna poslije predstave k sebi. „Mladiću“, reče on. „Što je to s vama danas? Oklijevali ste izvrsno. Čak sa znojem zbunjenosti na čelu. Znoj je teško prikazati, to znam. Kako vam je to uspjelo? Zadržali ste dah?“ „Mislim da to bijaše samo trema.“ „Trema?“ Potzloch je blistao. „Napokon! Pravo uzbuđenje stvarnog umjetnika prije nastupa! Nešto ću vam reći: odsada ćete svirati kod morskih pasa i šumskih ljudi Neukollna, a ja ću vam povisiti plaću za pet šilinga. Pristajete?“ „Pristajem!“ reče Kern. „I deset šilinga predujma.“ Potzloch je zurio u njega. „Već poznajete i riječ predujam’?“ On izvadi iz džepa novčanicu od deset šilinga. „Sada više nema sumnje: vi ste zaista umjetnik!“ * „Dakle, djeco“, reče Steiner, „potrčite! Ali vratite se na večeru za jedan sat. Ima vrućih piroga, sveto rusko narodno jelo. Zar ne, Lilo?“ Lilo kimne. Kern i Ruth prijeđoše iza streljane preko livade prema buci vrtuljaka. Svjetiljke i glazba velikog trga ud ariše im u susret poput svijetlog, blistajućeg vala i preliju ih pjenom obijesne radosti. „Ruth!“ Kern uzme njenu ruku. „Danas ćeš imati veliku večer. Potrošit ću na tebe najmanje pedeset šilinga.“ „To nećeš!“ Ruth zastane. „Ipak! Potrošit ću za tebe pedeset šilinga. Ali tako kao njemački Reich. Iako ih nemam. Vidjet ćeš. Dođi!“ Pošli su k željeznici duhova. Bijaše to golem kompleks, s tračnicama građenim u

visinu, preko kojih su jurila kola puna smijeha i vriske. Pred ulazom bijaše mnogo ljudi. Kern se gurao i vukao za sobom Ruth. Čovjek na blagajni ga pogleda. „Halo, Georg“, reče on. „I ti si došao ovamo? Uđite!“ Kern otvori vrata niskog vagona. „Uđi!“ Ruth ga iznenađeno pogleda. Kern se nasmije. „Tako je to! Čista čarolija! Ne moramo platiti.“ Oni pojure. Vagon se popeo okomito gore i onda jurnuo dolje u tamni tunel. Jedna neman, natovarena lancima, uzdigne se jecajući i zamahne prema Ruth. Ona vrisne i stisne se uz Kerna. U idućem trenutku otvori se jedan grob i mnoštvo skeleta zaklepeta kostima neki monotoni žalosni marš. Odmah zatim izjure kola iz tunela, zavrte se jednim zavojem i sruše se ponovo u jedno okno. Neka druga kola jurila su im ususret. U njima je sjedilo dvoje tijesno priljubljenih ljudi, gledali su ih prestrašeno, sudar se činio neizbježiv — onda se skotrljaše kola jednim zavojem, slike u ogledalu nestade i oni ulete u pećinu koja se dimila i u kojoj im neke vlažne ruke kliznuše preko lica. Pregazili su još jednog posljednjeg jecajućeg starca, onda opet dođoše na danje svjetlo i kola se zaustave. Iziđu. Ruth prijeđe rukom preko očiju. „Kako je sve to odjednom lijepo!“ reče smiješeći se. „Svjetlo, zrak — da se diše i hoda …“ „Jesi li kada bila u kazalištu buha?“ upita Kern. „Nisam.“ „Onda dođi!“ „Servus, Charlie!“ reče Kernu žena na ulazu. „Danas slobodan dan? Uđite. Upravo je unutra Aleksandar II.“ Kern veselo pogleda Ruth. „Opet besplatno!“ objasni. „Dođi!“ Aleksandar II bijaše jedna prilično snažna, crvenkasta buha koja je prvi put slobodno nastupala pred publikom. Dompteur bijaše nešto nervozan; Aleksandar II je dosada bio zaposlen samo kao lijevi konj jednog četvoroprega i imao je divlji, neuračunljivi temperament. Gledaoci, kojih uz Ruth i Kerna bijaše u svemu pet, promatrahu ga pažljivo. Ali Aleksandar II radio je besprijekorno. Hodao je poput kasačkog konja; penjao se i vježbao na trapezu, čak je i svoju najuspešniju tačku, slobodne vježbe na motki, izveo a da ni jednom nije škiljio na stranu. „Bravo, Alfons!“ Kern je ponosnom dompteuru stresao izbodenu ruku. „Hvala. Kako vam se svidjelo, gospođice?“ „Bilo je prekrasno.“ Ruth mu također stisne ruku. „Ne razumijem kako vam to uopće uspijeva.“ „To je posve jednostavno. Sve je dresura. I strpljenje. Jednom mi je netko rekao

da bi se i kamenje moglo dresirati kad bismo imali dovoljno strpljenja.“ Dompteur pogleda lukavo. „Znaš Charlie, s Aleksandrom II bijaše jedan mali trik. Pustio sam da mrcina prije predstave pola sata vuče top. Težak merzer. Time se umorio. A umor stvara poslušnost.“ „Top?“ upita Ruth. „Zar i buhe već imaju topove?“ „Čak tešku poljsku artiljeriju.“ Dompteur dopusti da ga Aleksandar II za nagradu slasno ugrize u donji dio ruke. „To vam je najpopularnije, gospođice. A popularnost donosi novaca!“ „Ali one ne pucaju jedne na druge“, reče Kern. „One se ne istrebljuju — u tome su pametnije od nas.“ Otišli su do mehaničkog automobilskog trkališta. „Pomozbog, Peperl!“ zaurla čovjek na ulazu kroz metalnu buku. „Uzmite broj sedam, taj dobro tjera!“ „Ne smatraš li me pomalo načelnikom Beča?“ „Nečim mnogo važnijim; vlasnikom Pirtera.“ Pojurili su, sudarili se s drugima i našli se uskoro u sredini vrtloga. Kern se smijao i pustio upravljač; Ruth pokuša da upravlja dalje ozbiljna i stisnutih obrva. Konačno odustane, okrene se Kernu kao da se ispričava, i nasmiješi se — rijetkim smiješkom koji je osvjetljavao njeno lice i činio ga mekanim i djetinjim. Vidjela su se ona crvena, puna usta, a ne više teške obrve. Prošli su još jedan krug, kroz pola tuceta daščara i etablissementa — od morskog lava koji zna računati do indijskog proroka; nigdje nisu morali platiti. „Vidiš“, reče Kern ponosno, „oni, doduše, uvijek zamjenjuju moje ime; ali imamo slobodan ulaz. To je najviši oblik popularnosti.“ „Hoće li nas pustiti besplatno na Riesenrad?“ upita Ruth. „Sigurno! Kao umjetnika direktora Potzlocha. Čak uz naročite počasti. Dođi, idemo odmah tamo.“ „Servus, Schani“, reče čovjek na blagajni. „Sa gospođicom zaručnicom?“ Kern kimne, pocrvenje i ne pogleda Ruth. Čovjek uzme dvije šarene razglednice s jedne hrpe koja je stajala pokraj njega i pruži ih Ruth. Bijahu to slike Riesenrada s panoramom Beča. „Za uspomenu, draga gospođice.“ „Mnogo hvala.“ Uđoše u jedna kola i sjednu kod prozora. „To sa zaručnicom nisam mogao zanijekati“, reče Kern. „Predugo bi trajalo dok bih to objasnio.“ Ruth se nasmije. „Zbog toga imamo naročite počasti. Naše razglednice. Samo što oboje ne znamo kome da ih pošaljemo.“ „Ne“, reče Kern. „Ja ne znam nikoga. A oni koje bih znao nemaju adrese.“ Kola su polako lebdjela u visinu i pod njima se malo-pomalo rastvorila panorama Beča kao velika leeza. Najprije Prater sa sjajnim vrpcama osvijetljenih aleja koje

ležahu kao dvostruki red bisera na tamnom vratu šume — onda, kao golem nakit od smaragarda i rubina, šareni sjaj šatorskog grada — i napokon, u blistavom svjetlu gotovo nepregledan grad, a iza njega uski tamni dim planinskih lanaca. Bijahu sami u kolima koja su se neprekidno penjala u blagom zavoju i onda lagano kliznula lijevo — te im se najednom učini kao da to više nisu kola — kao da sjede u bešumnom avionu i pod njima se zemlja dalje lagano vrti — kao da joj više ne pripadaju, kao da su u sablasnom avionu koji nigdje nema sletišta i pod kojim prolaze tisuće domova, tisuće osvijetljenih kuća i soba, i večernja svjetla zavičaja na horizontu, svjetiljke i stanovi i brižni krovovi nad njima — oni su zvali i mamili, a nijedan ne bijaše njihov. Lebdjeli su nad time u tami bezavičajnosti i sve što su mogli upaliti bijaše neutješna svijeća čežnje. * Prozori kola za stanovanje bijahu širom otvoreni. Bilo je sparno i veoma tiho. Lilo je prebacila preko kreveta šareni pokrivač, a preko Kernova ležaja stari kadifeni zastor iz streljane. Na prozoru su se njihala dva lampiona. „Venecijanska noć suvremenih nomada“, reče Steiner. „Jeste li bili u malom koncentracionom logoru?“ „Šta misliš time?“ „Vlak duhova.“ „Da.“ Steiner se nasmije. „Bunker, podzemne tamnice, lanci, krv i suze — vlak duhova je najednom postao moderan, zar ne, mala Ruth?“ On ustane. „Uzet ćemo jednu votku!“ On donese bocu sa stola. „Hoćete li i vi jednu, Ruth?“ „Da, jednu veliku.“ ,,A ti, Kern?“ „Dvostruku.“ „Djeco, pa vi se razvijate!“ reče Steiner. „Pijem sada iz čiste životne radosti“, objasni Kern. „Daj i meni jednu čašu“, reče Lilo, koja je unijela na poslužavniku smeđe piroge. Steiner natoči. Onda digne čašu i nasmije se. „Neka živi depresija! Tamna majka životne radosti!“ Lilo odloži poslužavnik i donese posudu s krastavcima i tanjur s crnim ruskim kruhom. Onda uzme čašu i polako je ispije. Svjetlo lampiona svjetlucalo je u bistroj tekućini i činilo se kao da pije iz ružičasto obojenog dijamanta. „Hoćeš li mi dati još jednu čašu?“ upita ona Steinera. „Koliko god želiš, moje melankolično dijete stepe. Ruth, a kako je s vama?“

„I ja bih još jednu.“ „Dajte i meni još jednu“, reče Kern. „Dobio sam povišicu plaće.“ Pili su i zatim jeli toplu paštetu od kupusa i mesa. Nakon toga se Steiner zgurio u svom krevetu i pušio. Kern i Ruth sjednu na Kernov ležaj na podu. Lilo je hodala amo-tamo i spremala. Njena velika sjena njihala se po zidovima kola. „Pevaj nešto, Lilo“, reče Steiner nakon nekog vremena. Ona kimne i uzme gitaru koja je visila u kutu kola. Njen glas, koji bijaše promukao kad je govorila, postade sada odjednom jasan i dubok. Sjedila je u polutami. Njeno inače nepomično lice oživi i oči dobiše divlji i žalostan sjaj. Pjevala je ruske narodne pjesme i stare ciganske uspavanke. Nakon nekog vremena prestane i pogleda Steinera. Svjetlost se ogledala u njenim očima. „Pjevaj dalje“, reče Steiner. Ona kimne i uhvati nekoliko akorda na gitari. Onda počne pjevušiti kratke jednolične melodije iz kojih su se pokatkad dizale riječi kao ptice iz tame dalekih stepa, pjesme lutanja i trenutnog mira pod šatorima, te se činilo kao da su se u nemirnom svjetlu lampiona i kola pretvorila u šator, brzo podignut u noći, jer sutra treba poći dalje. Ruth je sjedila ispred Kerna i naslonila se na njega; njena ramena dodirivala su njegova uzdignuta koljena, i on je osjećao glatku toplinu njenih leđa. Ona položi glavu natrag prema njegovim rukama. Toplina je strujila kroz njegove ruke u njegovu krv i učinila ga bespomoćnim pred nepoznatim željama. Nešto je htjelo unutra i napolje, nešto tamno; bijaše to u njemu i izvan njega, bijaše u tamnom i strastvenom glasu Lilo i u duhu noći, u zapletenom bijegu njegovih misli i u blistavoj plimi koja ga je najednom digla i nosila. On položi svoje ruke kao zdjelu oko uskog zatiljka pred sobom koji mu je dobrovoljno dolazio u susret. * Kad su Kern i Ruth odlazili, napolju bijaše tiho. Šatori bijahu već zatvoreni sivim šatorskim platnima, buke je nestalo, a preko gužve i vike, preko pucnjeva i kreštavog dozivanja s tobogana ponovo je bezglasno narasla šuma i pokopala pod sobom šarenu i sivu gubu šatora. „Hoćeš li već kući?” upita Kern. „Ne znam. Neću.“ „Ostanimo još ovdje. Šećimo naokolo. Htio bih da ne bude nikada sutra.“ „Da. Sutra je uvijek strah i nesigurnost. Kako je lijepo ovdje.“ Prolazili su kroz tamu. Drveće nad njima bijaše nepomično i činilo se kao da su umotani u neku mekanu šutnju kao u nevidljivu vatu. Lišće nije nimalo šumilo. „Možda smo jedino mi budni…“

„Ne znam. Policajci su najdulje budni.“ „Ovdje nema policajaca. Ovdje ne. Ovdje je šuma. Kako je lijepo hodati. Uopće se ne čuju koraci.“ „Da, ništa se ne čuje.“ „Ipak, čujem tebe. A možda sam to i ja sam. Ne mogu više zamisliti kako je bilo bez tebe.“ Išli su dalje. Bijaše tako tiho, i činilo se da tišina šapuće… kao da je bez daha i sada čeka nešto strašno i nepoznato iz daljine. „Daj mi svoju ruku“, reče Kern. „Bojim se da ćeš odjednom nestati.“ Ruth se nasloni na njega. Osjetio je na licu njenu kosu. „Ruth“, reče on, „znam, to nije ništa drugo nego malo pripadanja jednoga drugome u tome bijegu i praznini — ali nama je to više nego mnoge stvari koje nose velika imena.. Ona kimne naslonjena o njegovo rame. Stajali su tako neko vrijeme. „Ludwig“, reče Ruth. „Ponekad ne bih htjela više nikamo. Samo pasti tako u zemlju i ugasnuti…“ „Jesi li umorna?“ „Ne, nisam umorna. Nisam umorna. Uvijek bih tako mogla hodati. Tako je mekano. Ne udara se ni o šta.“ Počelo je lahoriti. Lišće nad njima stalo je šumiti. Kern osjeti toplu kaplju na svojoj ruci. Jedna druga kliznula je niz njegovo lice. On pogleda. „Počinje kišiti, Ruth.“ „Da.“ Kaplje padahu sve pravilnije i gušće. „Uzmi moj kaput“, reče Kern. „Mene to ne smeta, navikao sam na to.“ On prebaci svoj kaput preko Ruthinih ramena. Ona oćuti toplinu koja još bijaše unutra, i osjeti se najednom čudnovato sigurnom. Prestalo je lahoriti. Jedan čas činilo se kao da šuma zadržava dah, onda zaplamti kroz mrak jedna bezglasna bijela munja, slijedila je brza grmljavina i najednom se sruči kiša kao da su munje proderale nebo. „Dođi brzo!“ vikne Kern. Potrčali su k vrtuljku, koji je sa svojim spuštenim šatorskim krilima stajao u noći nejasno kao tupi razbojnički toranj. Kern podigne uvis dio šatorskog platna, pa se provuku i stajahu zadihani i odjednom zaštićeni kao pod golemim tamnim bubnjem po kojem je praskala kiša. Kern uhvati Ruthinu ruku i povuče je sa sobom. Njihove se oči brzo privikoše tami. Obrisi propetih konja sablasno su stršali, jeleni bijahu okamenjeni u vječno sjenovitom bijegu; labudovi su raširili krila puna tajanstvenog sumraka, a tamnija od tame stajahu ispunjena mirom ogromna leđa slonova.

„Dođi!“ Kern povuče Ruth k jednoj gondoli. Skupi nekoliko kadifenih jastuka iz kola i karoserija i stavi ih ispod nje. Onda strgne sa slona zlatom vezeni pokrivač. „Tako, sada si pokrivena kao princeza.“ Vani se kotrljala duga grmljavina. Munje bacahu mutan, blijedi sjaj u toplu tamu šatora — i svaki put bi iskrsli šareni rogovi i oprema životinja koje su svečano stupale jedna za drugom, u vječnom krugu, kao blaga, daleka vizija začaranog raja. Kern vidje Ruthino bijelo lice i tamne oči i, dok ju je pokrivao, osjeti njena prsa pod svojom rukom; nepoznata, a opet strana i uzbuđujuća kao prve noći u hotelu Bristol u Pragu. Oluja se brzo približavala. Grmljavina je nadglasavala bubnjanje po napetom krovu šatora, niz koji je u potocima tekla voda; pod je drhtao od jakih udaraca, i najednom, u šutnji koja je odzvanjala od posljednjeg, naročito jakog potresa, oslobodi se vrtuljak i poče se polagano vrtjeti. Polaganije nego po danu, gotovo bezvoljno i kao nekom tajanstvenom silom — i glazba bijaše polaganija nego danju i na čudnovat način izmiješana stankama. Okretao se samo pola kruga, kao da se načas probudio iz sna — onda opet stane, a orgulje utihnu, kao da su se umorno razbile, i samo je još kiša šumila, kiša, najstarija uspavanka na svijetu.

II DIO

X Trg ispred sveučilišta ležao je prazan na podnevnom suncu. Zrak bijaše jasan i plav, a red nemirnih lastavica kružio je nad krovovima. Kern je stajao na rubu trga i čekao Ruth. Prvi studenti izlazili su kroz velika vrata i silazili stepenicama. Kern ispruži glavu da pronađe Ruthinu smeđu baskijsku kapu. Ona je obično izlazila među prvima. Ali nije je vidio. Studenti više nisu izlazili. Naprotiv: mnogi od onih koji bijahu napolju vratiše se ponovo.. Činilo se da se nešto dogodilo. Najednom, kao izbačena eksplozijom, navrla je kroz vrata zapletena i zbijena gomila studenata. Bijaše to tučnjava. Kern je sada već razabirao i povike: „Napolje Židovi!“ „Udrite Mojsijeve sinove po krivim njuškama!“ „Protjerajte ih u Palestinu!“ On pođe brzo preko trga i stane kraj desnog krila zgrade. Morao se čuvati da ne upadne u tučnjavu; ali htio je ipak biti toliko blizu koliko se moglo, da bi mogao izvući Ruth. Grupa od tridesetak židovskih studenata pokušavala je pobjeći. Tijesno stisnuti probijali su se stepenicama. Bijahu okruženi sa stotinjak drugih, koji su ih sa svih strana udarali. „Razbijte ih!“ viknuo je neki veliki crnokosi student, koji je više nalikovao na Zidova nego većina napadnutih. „Uhvatite ih pojedinačno!“ On se stavio na čelo jedne grupe koja se uz strašnu viku zarila poput klina u grupu Židova, istrgla jednog za drugim i dobacila ih ostalima koji su ih odmah stali mlatiti šakama, paketima knjiga i štapovima. Kern je nemirna pogleda tražio Ruth. Nigdje je nije mogao vidjeti i nadao se da je ostala u zgradi. Gore, na vanjskim stepenicama, stajahu samo još dva profesora. Jedan, razdijeljene, sive brade u stilu Franz-Josefa i ružičasta lica, trljao je ruke smješkajući se — i drugi, suhonjav i strog, promatraše gužvu s nepomičnim izrazom lica. Nekoliko policajaca žurilo se prema njima s druge strane trga. Jedan se zaustavi u blizini Kerna. „Stop!“ reče ostaloj dvojici. „Nemojte se miješati!“ Ona dvojica se zaustaviše. „Zidovi, zar ne?“ upita jedan od njih. Prvi kinine. Onda primijeti Kerna i oštro ga pogleda. Kern se učini kao da nije ništa čuo. Nespretno zapali cigaretu i pri tom se kao slučajno udalji za nekoliko koraka. Policajci prekrstiše ruke i radoznalo promatrahu tučnjavu. Jednom malom židovskom studentu uspjelo je umaknuti iz gužve. On zastane jedan čas kao zaslijepljen. Onda vidje policajce i potrči prema njima. „Dođite!“ vikne. „Brzo! Pomozite! Ta zatući će ih!“

Policajci ga promatrahu kao nekog rijetkog kukca. Ni jedan od njih ne odgovori ništa. Mali je neko vrijeme preneraženo zurio u njih. Onda se bez ijedne riječi okrene i pođe natrag prema gužvi. Nije učinio ni deset koraka kad se dva studenta izdvoje iz velike gomile i potrče prema njemu. „Itzig“ vikne prvi. „Itzig plače za pravdom! Sad ćeš još dobiti!“ On ga sruši jednim udarcem ruke po licu. Mali pokuša da se ponovo digne. Drugi ga obori udarcem noge u trbuh. Onda ga obojica uhvate za noge i stanu ga vući poput kola po pločniku. Mali se uzalud pokušavao uhvatiti rukama za pločnik. Njegovo bijelo lice zurilo je prema policajcima kao maska užasa. Njegova usta izgledahu kao crna otvorena rupa iz koje je preko brade tekla krv. Nije vikao. Kern osjeti kako mu se nepce osušilo. Osjećao je da mora skočiti na onu dvojicu. .Ali vidje da ga poicajci promatraju, i on pođe prema drugom uglu trga ukočen i zgrčen od bijesa. Ona dvojica studenata prođu sa svojom žrtvom tik uz njega. Njihovi su zubi blistali; smijali su se, i njihova lica nisu pokazivala ni traga zlobe. Sjajila su naprosto samo od iskrenog i nevinog zadovoljstva — kao da se bave nekim sportom a ne da vuku čovjeka ogrezlog u krvi. Najednom stigne pomoć. Jedan veliki plavokosi student koji je do tada stajao u blizini s gađenjem razvuče lice kad su malog vukli pored njega. On zavme rukave svog kaputa, učini nekoliko polaganih koraka, dvaput kratko i snažno udari mučitelje i obori ih na zemlju. Podigao je uprljanog dječaka za ovratnik i postavio ga na noge. „Tako, sada brzo nestani“, progunđao je. „Ali brzo!“ Zatim se uputi, isto onako polagano i zamišljeno kao i prije, prema gomili koja je divljala. Pažljivo pogleda crnokosog predvodnika i zada mu tako strahovit udarac po nosu i odmah zatim gotovo nevidljiv udarac u bradu, da se taj s treskom srušio na pločnik. U tom trenutku Kern opazi Ruth. Izgubila je svoju kapu i nalazila se na rubu gomile. On potrči prema njoj. „Brzo. Dođi brzo, Ruth! Moramo odavde!“ Ona ga u prvi čas nije prepoznala. „Policija!“ promuca blijeda od uzbuđenja, „policija mora pomoći!“ „Policija neće pomoći! A i ne smije nas ovdje uhvatiti. Moramo otići, Ruth!“ „Da.“ Ruth ga pogleda kao da se probudila. Njeno se lice promijenilo. Izgledalo je kao da će zaplakati. „Da, Ludwig“, reče čudnovato razbijena glasa. „Dođi, idemo!“ „Da, brzo!“ Kern uzme njenu ruku i povuče je sa sobom. Iza sebe čuli su viku. Grupi židovskih studenata uspjelo je da se probije. Nekolicina je trčala preko trga. Gužva se pomakla, i odjednom se Kern i Ruth nađoše u sredini. „Ah, Rebeka! Sara!“ Jedan od napadača uhvati Ruth.

Kern osjeti nešto kao da je pero odapelo. Bijaše strahovito začuđen kad vidje da se student polako skljokao. Nije bio svjestan da je udario. „Lijepi direkt!“ reče netko pored njega odobravajući. Bijaše to veliki, plavokosi student, koji je upravo dvojici sudario glave. „Ništa plemenita nije ozlijeđeno!“ reče, ostavi ih da padnu kao mokre vreće i uhvati dvojicu drugih. Kern dobije udarac štapom po ruci. On bijesno skoči u crvenu maglu i stane udarati oko sebe. Razmrskao je jedne naočari i srušio nekog. Onda je strašno zatutnjilo, i crvena magla postane crna. * Probudio se na policiji. Njegov ovratnik bijaše poderan, obraz mu je krvario i u glavi mu je još uvijek tutnjilo. On sjedne. „Servus!“ reče netko pored njega. Bijaše to veliki, plavi student. „Prokletstvo!“ odvrati Kern. „Gdje smo“ Onaj se smijao. „U pritvoru, dragi moj. Dan-dva i pustit će nas opet napolje.“ „Mene neće.“ Kern se ogleda. Bilo ih je osmoro. Osim plavoga, sami Zidovi. Ruth nije bilo. Student se ponovo nasmije. „Šta se toliko ogledavate? Mislite li da ovdje nema pravih krivaca. Griješite, dragi moj! Nije kriv napadač nego napadnuti! On je uzrok srdžbi. Najmodernija psihologija.“ „Da li ste vidjeli šta se dogodilo s djevojkom koja bijaše sa mnom?“ „Djevojka?“ Plavokosi je razmišljao. „Sigurno joj se nije ništa desilo. Što bi joj se moglo desiti? Djevojke u takvim slučajevima ostavljaju na miru.“ „Jeste li sigurni?“ „Da. Prilično. Osim toga stigla je odmah policija.“ Kern je zurio pred sebe. Policija. To je ono. Ali Ruthin pasoš bio je još u redu. Nisu joj mogli bogzna šta učiniti. No i to je već previše. „Da li je osim nas bilo još više uhapšenih?“ upita on. Plavokosi strese glavom. „Ne vjerujem. Ja sam bio posljednji. Meni su prišli veoma oprezno.“ „Sigurno nije bilo?“ „Nije. Onda bi bili ovdje. Mi smo za sada još na policijskoj stanici.“ Kern odahne. Možda se Ruth nije ništa dogodilo. Plavokosi student promatrao ga je ironično. „Mamurluk, zar ne? Uvijek je to tako kad je čovjek nevin. Bolje je imati razlog za ono što se dogodi. Vidite, jedini koji po starom dobrom pravu sjedi ovdje, to sam ja. Umiješao sam se dobrovoljno. Zbog toga sam i veseo.“

„To je bilo pošteno od vas.“ „Ah pošteno!“ Plavokosi otkloni rukom. „Ja sam stari antisemit. Ali takvo se klanje ipak ne može mirno promatrati. Vi ste uostalom udarili jedan lijepi kratki direkt. Suho i brzo. Učili ste boksanje?“ „Nisam.“ „Onda bi trebalo da učite. Imate talenta. Samo ste odviše vrući. Kad bih ja bio židovski papa odredio bih vam jedan 1 sat boksa na dan. Onda biste vidjeli kako bi vas braća poštovala.“ Kern se oprezno uhvati za glavu. „Sada nisam raspoložen za boksanje.“ „Pendrek“, objasni student stvarno. „Naša dobra policija. Uvijek na strani pobjednika. Večeras će vam biti bolje. Onda ćemo početi s vježbom. Ta nešto moramo raditi.“ On povuče duge noge na poljski krevet i pogleda oko sebe. „Već smo dva sata ovdje! Prokleto dosadna daščara. Kad bismo barem imali igraće karte! Valjda netko zna igrati Crnog Petra, ili nešto drugo.“ On je prezrivo promatrao židovske studente. „Ja imam kod sebe karte.“ Kern se maši džepa. Steiner mu je svojevremeno poklonio džeparove karte. Otada ih je čitavo vrijeme nosio uza se kao neku vrstu amuleta. Student ga pogleda s priznanjem. „Svaka čast! Samo mi sada još nemojte reći da igrate bridge. Svi Zidovi igraju bridge, i ništa drugo.“ „Ja sam polužidov. Igram skat, tarok, jass i poker“, odvrati Kern pomalo ponosno. „Prvorazredno. Onda ste me premašili. Jass ne znam.“ „To je švicarska igra. Naučit ću vas ako želite.“ „Dobro. A ja ću vam zato davati vježbe iz boksa. Izmjena duhovnih vrijednosti.“ Igrali su do večeri. Židovski studenti raspravljali su u međuvremenu o politici i pravednosti. Nisu došli ni do kakvog rezultata. Kern i plavokosi igrahu najprije jass; kasnije poker. Kern je na pokeru dobio sedam šilinga. Postao je dobrim Steinerovim učenikom. Glava mu se postepeno razbistrila. Izbjegavao je da misli na Ruth. Ništa nije mogao za nju učiniti; samo razmišljanje učinilo bi ga slabim. Htio je sačuvati svoje živote za preslušavanje pred sucem. * Plavokosi baci karte i isplati Kerna. „Sada dolazi drugi dio“, reče on. „Naprijed! Ovamo, da biste postali drugi Dempsey.“ Kern ustane. Bijaše još veoma slab. „Mislim da ne ide“, reče on. „Moja glava ne bi podnijela još jedan udarac.“

„Vaša je glava bila dovoljno bistra da mi oduzme sedam šilinga“, odvrati plavokosi cerekajući se. „Naprijed, svladajte nutarnjeg kukavicu! Pustite da u vama progovori arijska krv razbijača! Odbacite humanu židovsku polovicu!“ „To činim već godinu dana.“ „Izvanredno. Zasada, dakle, čuvajmo glavu. Počnimo s nogama. Kod boksanja je najvažnija lakoća nogu. Morate plesati. Plešući se razbijaju zubi protivniku. Primijenjen Nietzsche!“ Plavokosi se postavi u položaj, njišući se u koljenima, i učini nekoliko izmjeničnih koraka naprijed i natrag. „Sada to ponovite.“ Kern ponovi. Židovski studenti prestadoše diskutirati. Jedan od njih, s naočarima, ustane. „Biste li htjeli i mene poučavati?“ upita on. „Naravno! Dolje s naočarima i ovamo!“ Plavokosi ga lupne po ramenu. „Probudi se, stara makabejska krvi!“ Javiše se još dva učenika. Ostali su odbili i ostali sjedeći na krevetima, gledajući ih radoznalo. „Dva desno, dva lijevo!“ dirigirao je plavokosi. ,,A sada naprijed na munjeviti kurs. Treba nadoknaditi tisućljećima zapušteni odgoj, koji je propustio da vas učini grubijanima. Ruka ne udara — udara čitavo tijelo.. On skine kaput. Ostali su ga slijedili. Onda poče kratko objašnjavanje rada tijelom i jedna vježba. Njih četvorica skakutahu marljivo po polumračnoj ćeliji. Plavokosi je očinski nadgledavao svoju znojnu grupu učenika. „Tako“, objasni nakon nekog vremena, „to sada znate! Vježbajte to dok budete sjedili svojih osam dana zbog raspaljivali ja pravih arijevaca na rasnu mržnju. Sad nekoliko minuta duboko dišite! Ispuhati! A sada ću vas naučiti kako se izvodi kratki direkt, osnovni boksački udarac. “ On pokaže kako treba udariti. Onda uzme svoj kaput, zavije ga, digne ga do visine lica i pusti ostale da udaraju po njemu. Upravo kad su najbolje vježbali otvore se vrata. Jedan poslužitelj uđe noseći nekoliko zdjelica koje su se pušile. „Pa to je!“ On odloži zdjelice i vikne. „Straža! Brzo! Ta se banda i dalje tuče čak i na policijskoj stanici!“ Dva stražara upadnu unutra. Plavokosi student mimo odloži svoj kaput. Četiri učenika boksa stisla su se brzo po kutovima. „Rinooerosu!“ reče plavokosi poslužitelju s velikim autoritetom. „Tikvane! Glupi zatvorski biku.“ Onda se obrati stražarima. „Ovo što vidite ovdje, to je obuka iz modernog humanizma. Vaš dolazak, vaša ruka koja žudi za pendrekom, bijaše suvišna, razumijete li?“ „Ne“, reče jedan od stražara.

Plavokosi ga samilosno pogleda. „Tjelesno osposobljavanje. Gimnastika! Slobodne vježbe! Jeste li sada razumjeli? Ovo ovdje treba da bude naša večera?“ „Jasno“, potvrdi poslužitelj. Plavokosi se nagne nad jednu od zdjelica i s gađenjem razvuče lice. „Van s tim!“ okomi se odjednom oštro. „Taj drek se usuđujete donijeti? Splačinu za sina predsjednika senata? Želite li biti degradirani?“ On pogleda stražare. „Pritužit ću se! Želim odmah govoriti s kapetanom policije. Smjesta me odvedite predsjedniku policije! Sutra će zbog vas moj otac ministru pravde natrljati nos.“ Oba stražara zurila su u njega. Nisu znali da li smiju postati grubi ili treba da budu oprezni. Plavokosi ih je fiksirao. „Gospodine“, reče napokon stariji oprezno, „ovo je uobičajena zatvorenička hrana.“ „Jesam li ja u zatvoru?“ Plavokosi se sav pretvorio u uvredu. „Ja sam u pritvoru! Zar ne poznajete razliku?“ „Da, da ..stražar bijaše sada vidljivo zaplašen. „Možete se, naravno, i sami hraniti, gospodine moj. To je vaše pravo. Ako želite platiti, može vam poslužitelj donijeti gulaš …“ „Konačno jedna razumna riječ!“ Plavokosi postane blaži. „I možda uz to pivo …“ Plavokosi pogleda stražara. „Vi mi se sviđate! Zauzet ću se za vas! Kako se zovete?“ „Rudolf Egger, vaša milosti.“ „Tako je dobro! Dalje!“ Student izvuče novac iz džepa i dade ga poslužitelju. „Dva goveđa gulaša s krumpirima i jedna boca šljivovice.“ Stražar Rudolf Egger otvori usta. „Alkoholna …“ „ … su dozvoljena”, dovrši plavokosi. „Dvije boce piva, jednu za stražare, a jednu za nas.“ „Mnogo hvala, ljubim ruke!“ reče Rudolf Egger. „Ako pivo ne bude svježe i ledeno“, izjavi sin predsjednika senata poslužitelju, „otpilit ću ti nogu. Ako bude dobro, zadržat ćeš ostatak novca.“ Poslužitelj veselo razvuče lice. „Bit će u redu, gospodine grofe.“ Blistao je. „Kakav pravi, zlatni bečki humor!“ Jelo je stiglo. Student pozove Kerna. On se isprva nećkao. Vidio je kako Zidovi ozbiljna lica jedu splačinu. „Budite izdajica! To je moderno!“ hrabrio ga je student. „Osim toga, ovo je jelo za kartaše.“ Kern sjedne. Gulaš bijaše dobar, a konačno, on nije imao pasoša i bio je mješanac.

„Zna li vaš otac da ste ovdje?“ upita on. „Bože dragi!“ Plavokosi se nasmije. „Moj otac! On ima u Linzu trgovinu rubljem.“ Kern ga iznenađeno pogleda. „Dragi moj“, reče student mimo. „Vi još, čini se, ne znate da živimo u vijeku bluffa. Demokracija je zamijenjena demagogijom. Prirodna posljedica. U zdravlje!“ On otčepi šljivovicu i ponudi čašom studenta s naočarima. „Hvala, ne pijem“, odvrati ovaj zbunjeno. „Naravno! To sam mogao i misliti!“ Plavokosi ispije sam. „Već zbog toga će vas oni drugi vječno progoniti. A šta je s nama dvojicom, Kern? Hoćemo li isprazniti bocu?“ „Hoćemo.“ Popili su bocu. Onda legnu na krevete. Kern je mislio da će moći spavati. Ali budio se svakog časa. Prokletstvo, šta su učinili s Ruth, mislio je. I koliko će me dugo držati zatvorena? Dobio je dva mjeseca zatvora. Povreda tijela, ustanak, otpor državnoj vlasti, opetovani ilegalni boravak — čudio se što nije dobio deset godina. Rastao se od plavokosog, koji je u isto vrijeme bio pušten. Onda ga odvedoše dolje. Morao je predati svoje stvari i dobije zatvoreničko odijelo. Dok se tuširao, padne mu na um kako ga je jednom tištalo kad su mu stavili okove. Sada mu se učini da to bijaše davno. Zatvoreničko odijelo smatrao je praktičnim; štedjelo je njegove privatne stvari. Njegovi drugovi u ćeliji bijahu: jedan lopov, jedan mali pronevjeritelj i neki ruski profesor iz Kazana, koji je bio zatvoren zbog skitnje. Sva četvorica radila su u krojačnici zatvora. Prvo veče bijaše teško. Kern se sjetio onoga što mu je Steiner nekoć rekao — da će se priviknuti. Ali je on usprkos tome sjedio na svom krevetu i buljio u zid. „Govorite li francuski?“ upita ga najednom profesor iz svog kreveta. Kern se prestraši. „Ne.“ „Hoćete li učiti?“ „Da. Mogli bismo odmah početi.“ Profesor ustane. „Treba se nečim zaposliti, znate! Inače čovjeka požderu misli.“ „Da.” Kern ustane. „Osim toga trebat će mi. Kad iziđem, morat ću vjerojatno u Francusku.“ Sjeli su jedan kraj drugoga na ugao donjeg kreveta. Nad njima je galamio pronevjeritelj. Imao je komadić olovke i oslikavao zidove nepristojnim crtežima.

Profesor bijaše veoma mršav. Zatvorenička vreća bila mu je odviše široka. Imao je crvenu raščupanu bradu i dječje lice s plavim očima. „Počnimo s najljepšom i najuzaludnijom riječi na svijetu“, reče s prekrasnim smiješkom i bez ikakve ironije, ,,s riječi sloboda — la liberté.“ * Za to vrijeme Kern je mnogo naučio. Poslije tri dana znao je već da govori ne mičući usnama sa zatvorenicima ispred sebe i onima iza sebe za vrijeme šetnje na dvorištu. U krojačnici je s profesorom na isti način ponavljao francuske glagole. Uveče, kad bi se umorio francuskim, učio ga je lopov kako se od žice prave otpirači i kako treba umiriti pse čuvare. Također ga je naučio u koje vrijeme zriju poljski plodovi, i tehniku kako će se neprimjetno uvući pod plast sijena i tamo spavati. Krivotvoritelj je prokrijumčario nekoliko svezaka „Otmjenog svijeta“. To bijaše, osim biblije, jedino što su imali za čitanje i iz toga su učili kako se treba obući za diplomatsko primanje i kada treba na frak pričvrstiti crveni ili bijeli karanfil. Na žalost, u jednu stvar nisu nikako mogli lopova uvjeriti: tvrdio je da se uz frak nosi crna kravata — on je to često viđao po lokalima kod konobara. Kad su petog dana ujutro bili izvedeni, gume poslužitelj Kerna tako snažno da je zateturao prema zidu. „Pazi, ti magarče!“ zaurla on. Kern učini kao da se ne može održati na nogama. Htio je na taj način nekažnjeno stati poslužitelju na cjevanicu. Činilo bi se kao slučajno. Ali prije nego što mu je to uspjelo, povuče ga poslužitelj za rukav i šapne. „Zatraži voljno za jedan sat. Reci da te boli trbuh. Naprijed!“ vikne onda. „Misliš da ćemo na tebe čekati.“ Kern je razmišljao za vrijeme šetnje da li ga poslužitelj želi u nešto umočiti. Nisu trpjeli jedan drugoga. O tome je kasnije u krojačnici govorio, bezglasno i šapćući, s lopovom, koji bijaše zatvorski stručnjak. „Izići možeš uvijek“, objasni on. „To je tvoje ljudsko pravo. Zbog toga ti ne može ništa učiniti. Neki izlaze češće, neki rjeđe, to je priroda. Ali poslije pazi.“ „Dobro. Vidjet ću što želi. U svakom slučaju i to je neka promjena.“ Kern je simulirao bolove u trbuhu i poslužitelj ga izvede napolje. On ga dovede do nužnika i ogleda se. „Cigaretu?“ upita on. Pušenje bijaše zabranjeno. Kern se nasmije. „Dakle to je! Ne, dragi moj, time me nećeš dobiti.“ „Ah, zaveži gubicu. Misliš da te hoću uvaliti? Poznaješ li Steinera?“ Kern je zurio u poslužitelja. „Ne“, reče onda. Vjerovao je da je to klopka da bi uhvatili Steinera. „Ne poznaješ Steinera?“

„Ne.“ „Lijepo, onda pazi. Steiner ti poručuje da je Ruth •u sigurnosti. Ne trebaš se brinuti. Kad iziđeš, zatraži izgon u Čehoslovačku i vrati se ponovo. Poznajem li ga sada?“ Kern najednom osjeti da drhti. „Hoćeš li sada cigaretu?“ upita poslužitelj. Kern kimne. Poslužitelj izvuče iz džepa kutiju „Memphis“-cigareta i paketić šibica. „Evo, uzmi. Od Steinera. Ako te uhvate, od mene ih nisi dobio. A sada sjedni ovamo unutra i popuši jednu. Dim ispuhni u otvor na nužniku. Ja ću paziti napolju.“ Kern sjedne na nužnik. Izvadi cigaretu, prelomi je i zapali polovinu. Pušio je polako i duboko. Ruth je u sigurnosti. Steiner pazi. Zurio je u prljavi zid s bestidnim crtežima i vjerovao da je to najljepša prostorija na svijetu. „Čovječe“, reče mu poslužitelj kad je ponovo izišao, „ta zašto mi nisi rekao da poznaješ Steinera?“ „Uzmi jednu cigaretu“, reče Kern. Poslužitelj strese glavom. „Ne dolazi u obzir!“ „Odakle ga ti poznaješ?“ upita Kern. „Izvukao me jednom iz sosa. Proklet sos. A sada dođi!“ Vratiše se u krojačnicu. Profesor i lopov pogledaju Kerna. Kern kimne i sjedne. ,,U redu?“ upita profesor tiho. Kern ponovo kimne. „Dakle, dalje“, šaputao je profesor u svoju crvenu bradu. „Aller. Nepravilan glagol. Je vais, tu vas, ü….“ „Ne“, odvrati Kern. „Danas uzmimo drugi. Kako se kaže: voljeti?“ „Voljeti? Aimer. To je pravilan glagol…“ „Upravo zato“, reče Kern. * Nakon četiri tjedna pustili su profesora. Lopova poslije šest; krivotvoritelja nekoliko dana kasnije. Posljednjih dana pokušao je Kerna obratiti na pederastiju; ali Kern bijaše dovoljno snažan da se obrani. Jednom ga je knockautirao direktom plavokosog studenta; otada ga je ovaj ostavio na miru. Nekoliko dana bijaše sam; onda je dobio dva nova ćelijska druga. Jedan bijaše star i veoma šutijiv, a mlađem je bilo otprilike trideset godina. Imali su otrcana odijela na kojima se opažao trud da ih održe čistima. Stariji odmah legne na poljski krevet. „Odakle dolazite?“ upita Kern mlađega. „Iz Italije.“

„Kako je tamo?“ „Bilo je dobro. Tamo sam bio dvije godine. Sada je prošlo. Sve nadziru.“ „Dvije godine!“ reče on. „To nešto znači.“ „Da, ali ovdje su me uhvatili nakon osam dana. Ide li to uvijek tako?“ „U posljednjih pola godine postalo je teže.“ Novajlija podboči glavu rukama. „Svagdje postaje teže. Šta će još biti iz toga? Kako je u Čehoslovačkoj ?“ „Također lošije. Previše ih je. Jeste li bili u Švicarskoj?“ „Švicarska je premalena. Brzo vas primijete.“ Čovjek je zurio preda se. „Trebao sam ipak otići u Francusku.“ „Znate li francuski?“ „Da, naravno.“ Čovjek je zario ruke u kosu. Kern ga pogleda. „Hoćemo li razgovarati francuski? Upravo sam učio i ne bih htio zaboraviti.“ Čovjek pogleda začuđeno. „Govoriti francuski?“ On se suho nasmije. „Ne, to ne mogu! Biti zatvoren i još voditi francusku konverzaciju — pa to je apsurdno! Stvarno, vi izgleda imate čudne ideje.“ „Ni govora. Samo provodim čudnovat život.“ Kern je čekao još neko vrijeme da vidi hoće li čovjek popustiti. Onda se popeo na krevet i tako dugo ponavljao nepravilne glagole dok nije zaspao. * Probudio se. Netko ga je tresao. Bijaše to čovjek koji nije htio govoriti francuski. „Pomozite!“ dahtao je. „Brzo! Objesio se!“ Kern se bunovno uspravi. U blijedom sivilu ranog jutra visila je na prozoru jedna crna prilika pognute glave. On skoči iz kreveta. „Nož! Brzo!“ „Nemam noža. Imate li ga vi?“ „Prokletstvo, ne! Oduzeli su mi! Podignut ću ga. Skinite mu remen s vrata!“ Kern se popne na krevet i pokuša dignuti obješenog. Bio je težak kao svijet. Bio je mnogo teži nego što je izgledao. Njegovo odijelo bijaše hladno i mrtvo kao i on. Kern ga uhvati svom snagom. Uspio ga je dignuti s mnogo napora. „Naprijed!“ drhtao je. „Olabavite remen! Ne mogu ga dugo tako držati.“ „Da.“ Čovjek se popne gore i stane petljati oko opasača. Najednom prestane, zatetura i povrati. „Prokleta svinjarija!“ vikne Kern. „Ne znate ništa pametnije? Oslobodite ga! Brzo!“ „Ne mogu to gledati!“ stenjao je ovaj. „Oči! Jezik!“ „Onda siđite dolje! Vi ga dignite, a ja ću ga osloboditi!“ On mu preda u ruke teško tijelo i skoči na krevet. To što je vidio bijaše stravično.

Nabreklo, blijedo lice, ispale, kao raspuknute oči, debeo crn jezik — Kern uhvati tanki kožni opasač koji se duboko urezao u nabrekli vrat. „Više!“ vikne. „Dignite ga više!“ Pod sobom začuje grgljanje. Čovjek je ponovo povraćao. U isto vrijeme pustio je obješenog i taj mu trzaj izbaci oči i jezik, kao da se na užasan način smije bespomoćnim živima. „Prokletstvo!“ Kern je očajnički tražio nešto da osvijesti čovjeka koji je povraćao. Najednom, kao munja, preleti mu glavom scena između plavokosog studenta i poslužitelja. „Ako ga ti, prokleti brbljivče, sad odmah ne prihvatiš“, zaurla, „izbit ću ti utrobu iz tijela! Naprijed, ti bijedna kukavico!“ U isto vrijeme zamahne i osjeti da je dobro pogodio. Udari još jednom iz sve snage. „Razbit ću ti glavu!“ vikne. „Digni odmah!“ Čovjek je šutke dignuo. „Više!“ divljao je Kern. „Više, ti posrani mlakonjo!“ Čovjek je dignuo više. Kernu uspije da olabavi omču i da je prebaci preko glave obješenog. „Tako, sada spustite!“ Obojica prihvate i polože mlohavo tijelo na krevet. Kern brzo otvori prsluk i hlače. „Otvorite kapak!“ reče on. „Zovite stražu! Ja ću početi s umjetnim disanjem.“ On klekne iza crnosive glave, uzme hladne mrtve ruke u svoje tople, pune života i stane ih pokretati. Dok se prsni koš dizao i spuštao, začuje hrapavo, kreštavo hripanje; osluhne nekoliko puta — ali disanja nije bilo. Čovjek koji nije htio govoriti francuski zveketao je kapkom i vikao: „Straža! Straža!“ To je muklo odzvanjalo ćelijom. Kern je radio dalje. Znao je da to traje satima — ali nakon nekog -vremena prestane. „Diše li?“ upita čovjek. „Ne.“ Kern postane odjednom strahovito umoran. „I besmisleno je. Čovjek je htio umrijeti. Zašto da mu to ne dopustimo?“ „Ali za ime božje.. „Čovječe, budite mirni!“ reče Kern veoma tiho i opasno. Ne bi mogao podnijeti da čuje još jednu riječ. Znao je sve što čovjek želi reći. Ali znao je i to da bi se čovjek i drugi put objesio ako bi ga spasili. „Pokušajte vi“, reče mirnije nakon nekog vremena. „Ovaj ovdje znao je već zbog čega više neće dalje.“ Odmah zatim došla je straža. „Šta znači ta galama? Jeste li poludjeli?“ „Ovdje se jedan objesio!“ „Gospode bože! Kakve neprilike! Da li još živi?“ Stražar otvori vrata. Jako je mirisao na kobasice i vino. Njegova džepna lampa zasvijetli. „Je li mrtav?“ „Vjerojatno. “

„Onda ima vremena do sutra ujutro. Neka se Stemikosch zbog toga ljuti. Ja ništa ne znam.“ Htjede otići. „Stoj!“ reče Kern. „Pozovite odmah bolničara. Iz ambulante.“ Stražar je buljio u njega. „Ako za pet minuta ne budete ovdje, dignut ću takvu graju da ćete platiti vašim namještenjem!” „Možda bi se još mogao spasiti! Kisikom!“ reče drugi zatvorenik iz kuta, gdje je poput sjene dizao i spuštao obješenikove ruke. „Ovaj dan dobro počinje!“ gunđao je stražar i otišao. Nekoliko minuta kasnije dođe bolničar po obješenog. Uskoro nakon toga pojavi se opet stražar. „Predajte vaše naramenice, opasače i vrpce za cipele.“ „Ja se neću objesiti“, reče Kern. „Svejedno, morate predati.“ Predali su stvari i čučnuli na krevet. Smrdjelo je kiselo po bljuvotini. „Za sat vremena razdanit će se, onda će to moći očistiti“, reče Kern. Grlo mu bijaše suho. Ožednio je. Sve u njemu bijaše suho i prašno. Osjećao se kao da je progutao ugljen i vatu. Kao da se više nikada neće očistiti. „Strašno, zar ne?“ reče onaj drugi nakon kraćeg vremena. „Ne“, odvrati Kern. * Slijedeće večeri odvedu ih u neku veću ćeliju, u kojoj već bijahu četiri čovjeka. Kernu se činilo da su sve emigranti; ali nije se za to brinuo. Bio je veoma umoran i popeo se na svoj krevet. No nije mogao spavati. Ležao je otvorenih očiju i zurio u mali četvorokut prozora s rešetkama. Kasnije, oko ponoći, uđu još dva čovjeka. Kern ih nije vidio; čuo je samo buku. „Koliko će dugo trajati dok nas ne puste napolje?“ upita nakon nekog vremena plaho iz tame glas jednog od novih. Trajalo je neko vrijeme dok je dobio odgovor. Onda zareži jedan bas. „Prema tome što ste učinili. Za grabežno umorstvo — doživotno; za političko ubojstvo — osam dana.“ „Mene su samo drugi put uhvatili bez pasoša.“ „To je gore“, groktao je bas. „Možete računati s četiri tjedna.“ „Bože moj! A ja imam pile u kovčegu. Pečeno pile! Istrunut će dok iziđem!“ „Bez sumnje!“ potvrdi bas. Kern osluhne. „Niste li već jednom prije imali pile u kovčegu?“ upita on.

„Da! To je tačno!“ odvrati novi iznenađeno nakon nekog vremena. „Odakle vi to znate, gospodine moj?“ „Niste li i onda bili uhapšeni?“ „Naravno! Tko me to pita? Tko ste vi? Odakle to znate, gospodine moj?“ upita iznenađeno glas ia tame. Kern se smijao. Smijao se odjednom tako da se gotovo gušio. Bijaše to kao sila, neki bolan grč u njemu sve otpusti, sve što se u njemu dva mjeseca nakupilo, bijes zbog hapšenja, osamljenost, strah za Ruth, energija da ne popusti, strava pred obješenim, i on se smijao i smijao, na mahove i snažno, i nije mogao prestati. „Poulet!“ zamuca. „Zaista, to je Poulet! I opet pile u kovčegu. Kakav slučaj!“ „Vi to zovete slučajem”, kleo je Poulet bijesno. „To je prokleta sudbina!“ „Vi izgleda nemate sreće s pečenim pilićima“, reče bas. „Mir!“ frktao je netko. „Kuga na vaše pečene piliće! Čovjeku bez domovine noću stvarati takvu slinu u ustima.“ „Možda postoji između nje i pouleta dublja veza“, prorokovao je bas. „Neka jednom pokuša s pečenim konjima-ljuljačkama!“ urlao je čovjek bez domovine. „Ili s jednim rakom na želucu“, rzao je neki visoki zgnječeni tenor. „Možda je u prijašnjem životu jednom bio lisica“, pretpostavljao je bas. ,,A sada mu se pilići za to osvećuju.“ Poulet se još jednom javi. „Takva bogohulna prostota, izrugivati se čovjeku u nesreći!“ ,,A šta bi drugo?“ upita bas dobrostivo. „Tišina!“ vikne izvana stražar. „Ovo je pošten zatvor, a ne noćni lokal!“

XI Kern je potpisivao svoj drugi izgon iz Austrije. Bijaše doživotan. Ovaj put pri tom nije više ništa osjećao. Mislio je samo na to da će vjerojatno slijedećeg prijepodneva opet biti u Prateru. „Imate li još nekih svojih stvari u Beču?“ „Ne, ništa.“ „Znate li da riskirate najmanje tri mjeseca zatvora ako se ponovo vratite u Beč?“ „Znam.“ Činovnik promatraše Kerna neko vrijeme. Onda izvadi iz džepa novčanicu od pet šilinga i gurne je pred njega. „Evo, popijte jednu. Ni ja ne mogu izmijeniti zakone. Uzmite ,gumpoldskirchner’. To je najbolje vino ove godine. A sad, idi te.“ „Hvala!“ reče Kern iznenađeno. Bijaše to prvi put da su mu na policiji nešto poklonili. „Mnogo hvala! Novac će mi dobro doći.“ ,,U redu, u redu! Sada iziđite! Vaš pratilac već čeka u predsoblju.“ Kern spremi novac. Bilo je dovoljno da plati dvije četvrtine .gumpoldskirchnera’ i da se ponovo vrati tramvajem u Beč. To je manje opasno i osim toga preostaju mu još dva šilinga za nepredviđene slučajeve. Vozili su se istim putem kao i prvi put sa Steinerom. Kernu se činilo kao da je otada prošlo deset godina. Od posljednje stanice trebalo je hodati još jedan dio puta. Nakon nekog vremena prođoše pored jedne krčme u kojoj se točilo mlado vino. Nekoliko stolova i stolica stajahu naprijed u vrtu. Kern se sjeti činovnikova savjeta. „Hoćemo li popiti jednu čašu?“ upita pratioca. „Čega?“ ,„Gumpoldskirchnera’. To je ove godine najbolje.“ „Možemo! ionako je odviše svijetlo za carinarnicu.“ Sjeli su u vrt i pili trpki, bistri ,gumpoldskirchner’. Bijaše veoma tiho i mirno. Nebo bijaše jasno, visoko i zeleno kao jabuka. Jedan avion zujio je u pravcu Njemačke poput sokola. Krčmar donese zaštićenu svijeću i postavi je na stol. Bijaše to prvo Kernovo veče pod vedrim nebom. Dva mjeseca nije vidio široko nebo i prostranu zemlju. Činilo mu se kao da prvi put ponovo diše. Sjedio je tiho i uživao ono malo mira koji mu je preostao. Za sat-dva opet će početi briga i hajka. „Zaista je za bljuvanje!“ zareža odjednom agent. Kern pogleda. „I ja mislim tako.“

„Mislim nešto drugo.“ „Mogu to razumjeti.“ „Mislim na vas, emigrante“, objasni agent mrzovoljno. „Vi čovjeku upravo dovodite u pitanje profesionalnu čast! Ne radimo ništa drugo, samo pratimo emigrante! Svakog dana isto! Uvijek od Beča do granice. Kakav je to život! Nikad više poštenog lijepog transporta s okovima!“ „Možda ćete i nas za godinu-dvije također voditi u okovima do granice“, odvrati Kern suho. „To nije nadomjestak!“ Agent ga pogleda prilično prezrivo. ,,U policijskom smislu vi ste ništica! Ja sam pratio višestrukog grabežnog ubojicu Müllera II, s otkočenim revolverom — a onda, prije dvije godine Bergmanna, koljača žena, i kasnije Brusta rasparača — a da i ne govorim o oskrvnitelju leševa, Teddy Bltimelu! Da, to su bila vremena! Ali danas, vi — s vama da čovjek krepa od dosade!“ On uzdahne i iskapi svoju čašu. „Ipak — vi se barem razumijete u vino. Da popijemo još četvrtinu! Ovaj put plaćam ja.“ „Dobro.“ Popili su složno drugu četvrtinu. Onda pođoše. U međuvremenu se smračilo. Šišmiši i noćni leptiri preljetali su preko puta. Carinarnica bijaše osvijetljena. Stari službenici bijahu još tu. „Sjednite unutra“, reče jedan od službenika. „Još je prerano.“ „Znam“, odvrati Kern. „Tako, vi to već znate?“ „Naravno. Granice su naša domovina.“ * Kad je svitalo Kern bijaše ponovo u Prateru. Nije se usudio da pođe do Steinerovih kola za stanovanje i da ga probudi, jer nije znao što se u međuvremenu dogodilo. Drveće bijaše šareno u magli. Dok je bio u zatvoru počela je jesen. Zastao je neko vrijeme pred sivim, zatvorenim vrtuljkom. Onda digne šatorsko krilo i uvuče se unutra. Sjedne u gondolu. Tako bijaše siguran od policajaca koji bi mogli ovuda proći. Probudio se kad je čuo nekoga kako se smije. Bilo je svijetlo i šatorska krila bijahu pomaknuta. Brzo se uspravi. Pred njim je stajao Steiner u plavom kombinezonu. Kern skoči iz gondole. Bijaše najednom kod kuće. „Steiner!” vikne radosno. „Hvala bogu, opet sam ovdje!“ „To vidim. Izgubljeni sin, vraćen domu iz podzemlja policije! Dođi da te

pogledam! Postao si malo blijed i mršav od zatvorskog žderila! Zašto nisi ušao?“ „Nisam znao jesi li još ovdje.“ „Za sada još jesam. Ali sada idemo najprije na doručak. Poslije toga svijet drukčije izgleda. Lilo!“ zovne Steiner prema kolima. „Naš mali je opet ovdje! Treba krepak doručak!“ Onda se okrene Kernu. ,,Narastao i postao nešto muževniji! Jesi li štogod naučio, baby, za to vrijeme?“ „Jesam. Da treba postati tvrd ako se ne želi krepati. I da me neće slomiti! Osim toga, šivanje vreća i francuski. I da zapovijed često više koristi nego molba.“ „Svašta!“ Steiner se smijuljio. „Svašta, dijetešce!“ „Gdje je Ruth?“ upita Kern. ,,U Zürichu. Prognali su je. Inače joj se nije ništa dogodilo. Lilo ima pisma za tebe. Ona je naša pošta. Jedino ona ima ispravne dokumente. Ruth ti je pisala na njenu adresu.“ „U Zürichu…“ reče Kern. „Da, baby, da li je to loše?“ Kern ga pogleda. „Nije.“ „Stanuje tamo kod znanaca. Ti ćeš također uskoro biti u Zürichu, to je sve. Ovdje ionako postaje pomalo vruće.“ „Da.“ Lilo dođe. Pozdravila je Kerna kao da se vratio sa šetnje. Njoj dva mjeseca ne bijahu nešto vrijedno spomena. Živjela je gotovo dvadeset godina izvan Rusije i vidjela kako se iz Kine i Sibirije vraćaju ljudi o kojima se deset-petnaest godina nije ništa znalo. Mirnim pokretima stavi na stol poslužavnik sa šalicama i posudom kave. „Daj mu njegova pisma, Lilo“, reče Steiner. „Ionako neće prije doručkovati.“ Lilo pokaže na poslužavnik. Pisma bijahu naslonjena na jednu šalicu. Kern ih brzo otvori. Počne čitati i odjednom sve zaboravi. Bijahu to prva pisma koja je primio od Ruth. Prva ljubavna pisma u njegovu životu. Sve kao čarolijom padne s njega — razočarenje što je nema ovdje, nemir, strah, nesigurnost, samoća — čitao je, i crni potezi tintom počeli su svijetliti i fosforescirati — tu najednom bijaše čovjek koji se brinuo za njega, koji bijaše očajan zbog onog što se dogodilo i koji mu je rekao da ga voli. Tvoja Ruth. Tvoja Ruth. Bože moj, mislio je, tvoja Ruth! Tvoja! Činilo mu se gotovo nemogućim. Tvoja Ruth. Šta mu je dosada pripadalo? Šta bijaše njegovo? Nekoliko boca, nešto sapuna i stvari koje je nosio. A sada jedan čovjek? Jedan čitav čovjek? Teška, crna kosa, oči! Bijaše gotovo nemoguće! On pogleda gore. Lilo je otišla u kola. Steiner je pušio cigaretu. „Sve u redu, baby?“ upita on. „Da. Piše da ne dođem. Neka zbog nje više ne reskiram.“ Steiner se smijao, „Što sve piše, zar ne?“ Natoči mu šalicu kave. „Dođi, popij to

prvo i jedi.“ Naslonio se na kola i promatrao Kerna kako jede i pije. Sunce je probilo tanku, bijelu maglu. Kern ga osjeti na svom licu; osjeti ga kao da udiše vino. Jutro prije toga srkao je iz jedne slupane limene šalice u nekoj smrdljivoj prostoriji mlačnu kašu, a skitnica Leo davao je pri tom koncert kruljenjem u trbuhu — njegov specijalitet poslije buđenja. Sada je nad njegovim rukama lahorio lagani, svježi jutarnji vjetar i on je jeo bijeli kruh i pio dobru kavu, jedno Ruthino pismo šuštalo je u njegovu džepu, a Steiner bijaše naslonjen pokraj njega na kola. „Jedna je prednost kad se iziđe iz buture“, reče on, „da je sve nakon toga prekrasno.“ Steiner kimne. „Ti bi najradije pošao već večeras, zar ne?“ upita on. Kern ga pogleda. „Htio bih otići i htio bih ostati. Želio bih da možemo ići svi zajedno.“ Steiner mu dade cigaretu. „Za sada ostani dva-tri dana ovdje“, reče on. „Izgledaš jadno. Srušilo te zatvoreničko žderilo. Nahrani se malo ovdje. Za tu cestu treba srži u kostima. Bolje da čekaš nekoliko dana nego da se srušiš putem i budeš uhvaćen. Švicarska nije dječja igra. Strana zemlja — treba da bude sve u redu.“ „Mogu li dobiti neki posao?“ „Možeš pomagati u streljani. A uveče kod mađioničarskih vještina. Iako sam već jednoga morao uzeti, s dvojicom je uvijek bolje.“ „Dobro“, reče Kern. „Sigurno imaš pravo. Moram se snaći prije no što krenem. Nekako sam strahovito gladan. Ne samo u želucu — u očima, u glavi, svagdje. Bolje da prije postanem malo bistriji.“ Steiner se nasmije. „Izvrsno! Evo dolazi Lilo s vrućim pirogama. Pošteno se najedi, baby. Ja ću dotle probuditi Potzlocha.“ Lilo postavi poslužavnik pred Kerna. On poče nanovo jesti. Između toga je opipavao svoja pisma. „Ostajete ovdje?“ upita Lilo svojim polaganim, nešto tvrdim njemačkim jezikom. Kern kinine. „Ne morate se bojati“, reče Lilo, „ne morate se bojati za Ruth. Poznajem lica. Ona će se probiti.“ Kern joj je htio reći da se ne boji zbog toga. I da se brine da je u Zürichu ne uhvate prije no što on stigne… No kad je pogledao tamno i od velike boli zasjenjeno lice Ruskinje, on zanijemi. Sve je izgledalo maleno i nevažno prema tome. Ali uprkos tome činilo se da je ona nešto osjetila. „Nije strašno“, reče ona. „Dok drugi živi nije strašno.“ *

Bijaše to poslije podne, dva dana kasnije. Nekoliko ljudi šetalo je prema streljani. Lilo je bila zaposlena s grupom mladića, i ljudi dođoše Kernu. „Naprijed! Hoću pucati!“ Kern pruži pušku prvome. Ljudi su najprije nekoliko puta pucali u figure, koje su se bučno spuštale, onda u tanke staklene kugle, koje su plesale na mlazu malog vodoskoka. Zatim stadoše proučavati popis zgoditaka i zatraže mete da okušaju sreću. Prva dvojica dođoše do trideset i četiri i četrdeset i četiri tačke. Dobili su medvjeda od pliša i posrebrenu kutiju za cigarete. Treći, zbijen čovjek, kome je kosa stršila uvis, a gusti, smeđi brkovi nalikovali na četku, nišanio je dugo i pažljivo i došao do 48 krugova. Njegovi su prijatelji urlali odobravajući. Lilo kratko pogleda prijeko. „Još jednom pet metaka!“ zatraži čovjek i gume šešir na zatiljak. ,,S istom puškom.“ Kern napuni. Čovjek učini trideset i šest krugova s tri metka. Svaki put dvanaest. Kern vidje u opasno sti srebrnu košaru za voće s priborom, taj naslijeđeni obiteljski komad koji se nije smio dobiti. Prvi pucanj bijaše šestica. „Hej!“ Čovjek odloži pušku. „Ovdje nešto nije u redu. Namjestio sam besprijekorno.“ „Možda ste ipak malo trgnuli“, reče Kern. „Ta puška je ista.” „Ja ne trzam“, odvrati čovjek razljućeno. „Stari policijski narednik ne trza. Ja znam kako pucam.“ Ovaj put se Kern trgne. Policajac, čak i u civilu, išao mu je na živce. Čovjek je zurio u njega. „Tu nešto nije u redu, vi… !“ reče prijeteći. Kern ne odgovori ništa. Ponovo mu pruži napunjenu pušku. Ovaj put stavio je unutra pravu kuglu. Prije nego što je naciljao narednik ga još jednom pogleda. On pogodi dvanaest i odloži pušku. „No?“ „Dogodi se“, reče Kern. „Dogodi se? To se ne događa! Četiri dvanaestice i jedna šestica. To valjda i sami ne vjerujete, zar ne?“ Kern je šutio. Čovjek mu približi svoje crveno lice. „Čini mi se da vas od nekuda poznajem … “ Njegovi ga prijatelji prekinuše. Galameći zatraže jedan besplatan hitac. Šestica se ne smije računati. „Nešto s vašim kuglama nije u redu, braćo!“ vikali su.

Lilo priđe. „Što se dogodilo?“ upita ona. „Mogu li vam pomoći? Ovaj mladić je još novajlija ovdje.“ Oni se obratiše njoj. Policajac nije u tome sudjelovao. Promatrao je Kerna i grozničavo razmišljao. Kern je izdržao njegov pogled. Sjetio se svih pouka koje mu je dao nemiran život. „Govorit ću s direktorom“, reče nehajno. „Sam ne mogu ništa odlučiti.“ Mislio je da dade policajcu jedan besplatan pucanj, ali već vidje Potzlocha kako bjesni kad bi ta naslijeđena obiteljska stvar otišla dovraga. Stajao je Između Scile i Haribde. Polako izvuče cigaretu i zapali je. S naporom se prisilio da mu ne zadrhte ruke. Onda se okrene i šetajući ode do mjesta gdje je stajala Lilo. Ona ostane na njegovu mjestu i predloži da policajac puca besplatno još pet puta i da se rezultati onda usporede. Oni drugi ne pristanu. Lilo pogleda Kerna. Vidjela je da je blijed i primijeti da se dogodilo nešto veće nego što je svađa zbog Potzlochovih čarobnih kuglica. Onda se odjednom nasmiješi i sjedne na stol nasuprot policajcu. „Tako zgodan čovjek pucat će dobro i drugi put“, reče ona. „Dođite, pokušajte! Pet besplatnih hitaca za kralja strijelaca!“ Policajac polaskano istegne vrat. „Tko ima takvu ruku taj se ne boji“, reče Lilo i položi svoju usku ruku na snažnu, crvenkastodlakavu narednikovu ruku. „Strah! To ne poznajem!“ Policajac se isprsi i drveno nasmije. „No, to bi tek bilo lijepo!“ „To sam i mislila!“ Lilo ga s obožavanjem pogleda i pruži mu pušku. Policajac uzme, pažljivo nacilja i pukne. Dvanaest. Onda zadovoljno pogleda Lilo. Ona se nasmiješi i ponovo napuni pušku. Policajac pogodi 58 krugova. Lilo je sjajila. „Već godinama nismo imali ovdje tako dobrog strijelca“, izjavi ona. „Vaša se žena zaista ne mora plašiti.“ „Još nemam žene.“ Ona ga pogleda u oči. „Valjda zbog toga što vi niste htjeli.“ On se smijuljio. Njegovi su prijatelji galamili. Lilo ode da mu donese izletničku košaru koju je dobio. On pogladi brkove, oči mu se smanjiše i odjednom se obrati Kernu. „Već ću ja izviditi što je s vama. Doći ću jednom ovamo u uniformi!“ Onda cerekajući se uzme svoju košaru i ode zajedno s prijateljima. „Da li vas je prepoznao?“ upita brzo Lilo.

„Ne znam. Ne vjerujem. Ja ga nikada nisam vidio. Ali možda me odnekud poznaje.“ „Za sada se uklonite. Bolje da vas više ne vidi. Recite to Steineru.“ * Policajac tog dana nije više došao. Ali Kern odluči da otputuje još iste večeri. „Moram otići“, reče Steineru. „Osjećam da će se inače nešto dogoditi. Već sam dva dana ovdje. Mislim da sam opet u redu, zar ne?“ Steiner kimne. „Putuj, baby. I ja ću za nekoliko tjedana dalje. Moj pasoš svagdje više vrijedi nego ovdje. U Austriji postaje opasno. Svašta sam čuo u posljednje vrijeme. Dođi, idemo do Potzlocha.“ Direktor Potzloch bijaše bijesan zbog izletničke košare. „Vrijednost od trideset šilinga netto, mladiću, u kupovini en groš“, trubio je. „Vi ćete me uništiti!“ „Ta on odlazi“, reče Steiner i objasni mu što se dogodilo. „Bijaše to čista samoodbrana“, zaključi on. „Vaš bi naslijeđeni obiteljski komad bio inače izgubljen.“ Potzloch se naknadno uplaši, a onda zablista. „Dakle dobro, to je nešto drugo.“ On isplati Kernu gažu i onda ga odvede do streljane. „Mladiću“, reče on, „sada ćete upoznati Leopolda Potzlocha, posljednjeg prijatelja čovječanstva! Izaberite nešto od ovih stvari! Za uspomenu. Naravno, da biste prodali. Pravi čovjek ne zadržava uspomene. One samo ogorčavaju život. Vi ćete nečim trgovati, zar ne? Izaberite! A discretion …“ On nestane u pravcu Panorame senzacija. „Samo uzmi“, reče Steiner. „Sund ide uvijek. Uzmi male, lagane stvari. Učini to brzo, prije nego što se Potzloch pokaje.“ Ali Potzloch se nije pokajao. Naprotiv: on dobrovoljno doda uz pepeljare, češljeve i kocke, koje je Kern izabrao, još tri malene, gole boginje od pravog brončanog nadomjestka. „One će biti vaš najveći uspjeh u manjim gradovima“, reče smijući se prezirno i maši se za cvikerom. „Čovjek iz provincije poznaje potmulu pohotu. Mali grad bez bordela, naravno! A sada, s božjom voljom, Kern! Moram na neku konferenciju protiv visokih poreza na javne zabave. Porez na javne zabave! Tipično za ovo stoljeće! Umjesto da za to daju premiju!“ Kern je spremio svoj kovčeg. Oprao je košulje i čarape i objesio ih da se suše. Onda je večerao s Lilom i Steinerom. „Budi žalostan, mali“, reče Steiner. „To je tvoje pravo. Stari grčki junaci plakali su više nego sentimentalna luda naših dana. Oni su znali da se to ne smije progutati.

Nama je ideal nesavitljiva hrabrost statue. To uopće nije potrebno. Budi žalostan, onda ćeš se brzo osloboditi tuge.“ „Žalost je neki put — posljednja sreća“, reče Lilo i pruži tanjur boršča s vrhnjem. Steiner se nasmiješi i pogladi je po kosi. „Posljednja sreća za tebe, mali kozmopolito, neka zasada bude dobra večera. Stara vojnička mudrost. A ti si vojnik, ne zaboravi to. Predstraža. Patrola. Pionir svjetskog građanstva. Avionom u jednom danu možeš preletjeti deset carinskih granica, jedna treba drugu — a sve se do vrata utvrđuju prahom i željezom, jedna protiv druge. Tako neće ostati. Ti si jedan od prvih Evropejaca — ne zaboravi to. Ponosi se time.“ Kern se smješkao. „Sve je to lijepo. Ja se i ponosim time. Ali šta ću raditi večeras kad budem sam ?“ * On otputuje večernjim vlakom. Uzeo je najjeftiniji razred u najjeftinijem vlaku i obilaznim putem stigao u Innsbruck. Otuda pođe dalje pješke i čekaše auto koji bi ga poveo. Ali ga ne nađe. Uveče ode u neku malu gostionicu i pojede obrok pečenih krumpira; to je zasitno, a nije skupo. Noć je proveo u nekom sjeniku. Pri tom je primijenio tehniku kojoj ga je naučio lopov u za tvoru. Bijaše prvorazredna. Slijedećeg jutra nađe auto koji ga povede do Landecka. Vlasnik kupi od njega za pet šilinga jednu od boginja direktora Potzlocha. Na veće počne padati kiša. Kern ostane u jednoj gostionici i igraše tarok s nekoliko drvosječa. Pri tom izgubi tri šilinga. Zbog toga se toliko ljutio da do ponoći nije mogao zaspati. Ali se još više ljutio što je platio za spavanje dva šilinga, a ne spava; zbog toga zaspi. Sutra pođe dalje. Zaustavi jedan auto, ali vozač je tražio pet šilinga da ga povede. Bijaše to Austro-Daimler u vrijednosti od 15.000 šilinga. Kern ne pristane. Kasnije ga dio puta povede na kolima neki seljak i dade mu veliki komad kruha s maslacem. Uveče je spavao u sijenu. Kišilo je i on je dugo slušao ta monotoni šum i mirisao trpki i uzbudljivi miris isparavanja vlažnog sijena. Idućeg dana popeo se i prošao Arlbergpass. Bijaše veoma umoran kad ga je gore uhvatio jedan žandar. Usprkos tome morao je pješačiti pokraj dvokolice žandara sve do St. Antona. Tamo bijaše zatvoren jednu noć. Ni minute nije spavao, jer se bojao da će se saznati da je bio u Beču i da će ga vratiti onamo i osuditi. Ali mišljahu da je samo htio preko granice i pustiše ga slijedećeg jutra. Sada on preda svoj kovčeg sporovozno do Feldkircha, jer ga je po njemu žandar prepoznao. Dan kasnije stigne i on u Feldkirch i ode po kovčeg. Čekao je do noći, skinuo se i prešao Rajnu, noseći kovčeg i odjeću u podignutim rukama. Sad bijaše u Švicarskoj. Hodao je dvije noći dok nije prešao opasno područje. Onda preda svoj kovčeg na stanicu i brzo nakon toga nađe auto koji ga poveze do Züricha.* Bijaše poslije podne kad je stigao na glavni kolodvor. Kovčeg je ostavio u prtljažnici. Znao je Ruthinu adresu, ali po danu nije htio otići u njen stan. Neko vrijeme ostane na kolodvoru, onda je u nekoliko židovskih radnja pitao gdje se nalazi prihvatilište za bjegunce. U jednoj trgovini čarapa dobije adresu bogoštovne općine i uputi se tamo. Primio ga je neki mladić. Kern mu objasni da je jučer prešao granicu.

„Legalno?“ upita mladić. „Ne.“ „Imate li isprave?“ Kern ga začuđeno pogleda. „Kad bih imao isprave ne bih bio ovdje.“ „Židov?“ „Ne. Polužidov.“ „Vjeroispovijest?“ „Evangelik.“ „Evangelik, ah tako! Onda možemo malo učiniti za vas. Naša su sredstva veoma ograničena, a kao vjerska zajednica najviše brinemo, naravno, za — vi razumijete — za Zidove naše vjere.” „Razumijem“, reče Kern. „Iz Njemačke sam izletio jer mi je otac Židov. Vi ovdje ne možete mi pomoći jer mi je majka kršćanka. Smiješan svijet!“ Mladić slegne ramenima. „Zao mi je, ali mi raspolažemo samo privatnim prilozima.“ „Možete li mi barem reći gdje mogu neprijavljen stanovati nekoliko dana?“ upita Kern. „Na žalost ne. Ne mogu i ne smijem. Propisi su veoma strogi, i mi ih se moramo tačno pridržavati. Treba da odete na policiju i tražite dozvolu boravka.“ „No“, reče Kern, ,,u tome imam neka iskustva.“ Mladić ga pogleda. „Pričekajte, molim, još jedan čas.“ On pođe u jednu od stražnjih prostorija i brzo se vrati. „Izuzetno vam možemo pomoći s dvadeset franaka. Na žalost, više ne možemo učiniti za vas.“ „Mnogo hvala! Toliko uopće nisam očekivao!“ Kern veoma oprezno složi novčanicu i stavi je u svoj novčanik. Bijaše to jedini švicarski novac koji je imao. Na ulici zastane. Nije znao kamo da ide. „No, gospodine Kern“, reče netko iza njega malo porugljivo. Kern se naglo okrene. Iza njega stajaše mlad, prilično otmjeno obučen čovjek, otprilike njegovih godina. Smješkao se. On ponudi Kerna cigaretu. „Dat ću vam veći broj pouzdanih adresa“, nastavi on. „Tri serije — pobožno židovske, miješane i kršćanske. Dobit ćete ih besplatno. Ja sam za svoje prve morao platiti dvadeset franaka. Te ljude, naravno, mnogo salijeću, ali oni vam u najmanju ruku neće praviti neprilika.“ Promatrao je Kernovo odijelo. „Vaša je odjeća u redu. U Švicarskoj treba na to paziti. Zbog detektiva. Barem kaput mora da bude dobar, on može ponekad pokriti poderano odijelo, koje bi moglo pobuditi sumnju. Iako ima mnogo ljudi koji neće pomoći ako je na vama čisto i sačuvano odijelo. Imate li neku dobru priču koju biste mogli ispričati?“ On digne glavu i primijeti Kernov pogled. „Dragi moj”, reče on, „znam što sada

mislite. I ja sam to jednom mislio. Ali vjerujte mi, umijeće je držati se u toj bijedi. A dobrotvornost je krava koja teško i malo daje mlijeka. Poznajem ljude koji na skladištu imaju tri različite priče, jednu sentimentalnu, jednu brutalnu i jednu stvarnu; već prema tome što želi da čuje čovjek koji treba da dade nekoliko franaka potpore. Osnovna je priča uvijek ista: bijeda, bijeg i glad.“ „Znam“, odvrati Kern. „Na to nisam ni mislio. Samo sam se začudio što sve tako dobro i tačno znate.“ „Skupljeno iskustvo od tri godine oprezne životne bitke. Ja sam prepreden, da. Takvih je malo. Moj brat to nije bio. Ustrijelio se prije godinu dana.“ Binderovo se lice načas iskrivi. Onda opet postade glatko. On ustane. „Ako ne znate kamo ćete, možete ovu noć prespavati kod mene. Slučajno imam ovaj tjedan sigurnu izbu. Sobu jednog znanca iz Züricha, koji je na dopustu. Od jedanaest ću biti ovdje. U dvanaest je policijski sat. Poslije dvanaest budite oprezni! Onda na ulicama sve vrvi od detektiva. ,,U Švicarskoj je, izgleda, prokleto vruće“, reče Kern. „Hvala bogu što sam vas sreo. Bez vas bih, vjerojatno, već prvog dana bio uhvaćen. Srdačno vam zahvaljujem! Vi ste mi mnogo pomogli!“ Binder otkloni. „Ta to je razumljivo kod ljudi koji su na dnu. Drugarstvo ilegalaca — malne kao kod zločinaca. Svaki od nas mogao bi sutra biti u sosu i također trebati pomoć. Dakle, možda u jedanaest sati ovdje!“ On plati kavu, pruži Kernu ruku i iziđe sigurno i otmjeno. * Kern je čekao u Café Greif dok se smračilo. Zatražio je plan grada i nacrtao put do Ruthinog stana. Onda je krenuo i brzo hodao ulicama pun neke nemirne napetosti. Trajalo je otprilike pola sata dok je našao kuću. Ležala je u zabitom mirnom dijelu grada i blistala velika i bijela na mjesečini. Pred vratima zastane. Pogleda na široku, mjedenu kvaku i napetost odjednom popusti. Nije mogao vjerovati da se treba samo popeti stepenicama pa da nađe Ruth. Nakon svih tih mjeseci to bijaše odviše jednostavno. Odvikao se da nešto može biti jednostavno. Zurio je gore prema prozorima. Možda uopće nije kod kuće. Možda uopće više nije u Zürichu. On prođe pokraj kuće. Nekoliko ulica dalje bijaše trgovina duhana. Jedna mrzovoljna žena iziđe iza neke pregrade. „Omot .parisiennesa“, reče Kern. Žena gume omot pred njega. Onda zahvati u sandučić ispod pulta, izvadi šibice i stavi ih na cigarete. Bijahu to dvije slijepljene kutije. Žena to vidje, odlijepi ih i baci jednu nati’ag u sandučić. „Pedeset rapena”, reče ona. Kern plati. „Mogu li telefonirati?” upita on.

Žena kimne. „Aparat stoji ovdje lijevo u uglu.“ Kern potraži broj u telefonskoj knjizi. Neumann — izgledalo je da ima u ovom gradu stotine Neumanna. Konačno nađe pravoga. Digne slušalicu i nazove broj. Žena je ostala kod pulta i promatrala ga. Kern joj ljutito okrene leda. Trajalo je dugo dok se netko javio. „Mogu li govoriti s gospođicom Holland?” upita on u crni vijak. „Tko je tamo?“ „Ludwig Kern.” Glas u telefonu zašuti načas. „Ludwig ..reče onda kao bez daha. „Ti, Ludwig?“ „Da.“ Kern najednom osjeti svoje srce, koje je lupalo poput čekića. „Zar si to ti, Ruth i Nisam prepoznao tvoj glas. Ta mi još nikada nismo jedno drugome telefonirali.“ „Gdje si ti? Odakle zoveš?“ „Ovdje sam. U Zürichu. U jednoj trafici.“ „Ovdje?“ „Da, u tvojoj ulici.“ „Zašto ne dođeš ovamo? Zar se nešto dogodilo?“ „Ne, ništa. Danas sam stigao. Već sam mislio da više nisi ovdje. Gdje se možemo naći?“ „Ovdje! Dođi ovamo. Brzo! Znaš li kuću? Na drugom katu.“ „Da, znam, ali ide li to? Mislim zbog ljudi kod kojih stanuješ?“ „Nikoga nema ovdje. Sama sam. Svi su preko nedjelje otputovali. Dođi!“ „Da.“ Kern odloži slušalicu. Onda odsutno pogleda oko sebe. Činilo mu se da nije više u istom dućanu kao prije. Onda se vrati k pultu. „Što stoji razgovor?“ upita on. „Deset rapena.“ „Samo deset rapena?“ „Dosta skupo.“ Žena pokupi nikleni novac. „Ne zaboravite cigarete.“ „Ah tako … da …“ Kern izađe na ulicu. Sada neću trčati, mislio je. Tko trči taj je sumnjiv. Moram se suzdržati. Ni Steiner ne bi trčao. Hodat ću. Nitko neka ne primijeti ništa na meni. Ali ja mogu brzo hodati. Mogu hodati vrlo brzo. To je isto tako brzo kao da trčim. Ruth je stajala na stepenicama. Bilo je tamno i Kern ju je mogao samo nejasno vidjeti. „Pazi!“ reče žurno i promuklo, „prljav sam! Moje su stvari još na kolodvoru. Nisam se mogao oprati i presvući!“ Nije ništa odgovorila. Stajala je nagnuta na početku stepenica i čekala ga. On potrči gore stepenicama i odjednom bijaše ona kod njega, topla i stvarna, život i još

više od života. Ležala je mirno u njegovu naručju. Čuo je kako diše i osjećao njenu kosu. Stajao je nepomično, i nejasna tama oko njega kao da je teturala. Onda primijeti da ona plače. Pomakne se. Ona strese glavom na njegovim ramenima i ne pusti ga. „Ostavi me samo. Odmah će proći.“ Dolje se začuju vrata. Kern se oprezno i gotovo neprimjetno okrene u stranu da bi mogao vidjeti stepenice. Začuje korake. Onda kvrcne prekidač i svjetlo se upali. Ruth se uplaši. „Dođi! Uđi brzo!“ Ona ga povuče k vratima. * Sjedili su u danjoj sobi obitelji Neumann. Bijaše to prvi put poslije duga vremena da je Kern opet bio u jednom stanu. Soba bijaše uređena na građanski način i bez mnogo ukusa, s namještajem od pravog mahagonija, modernim perzerom, nekoliko ripsom presvučenih stolica i nekoliko svjetiljaka sa zasencima od šarene svile — ali Kernu se pričinila kao vizija mira i otok sigurnosti. „Otkad više ne vrijedi tvoj pasoš?“ upita on. „Već sedam tjedana, Ludwig.“ Ruth uzme iz buffeta bocu i dvije čaše. „Jesi li tražila produženje?“ „Da. Bila sam na konzulatu ovdje u Zürichu. Odbili su. Drugo i nisam očekivala.“ „Ni ja, zapravo. Iako sam se uvijek nadao čudu. Ta mi smo državni neprijatelji. Opasni državni neprijatelji. Trebalo bi zapravo da sami sebi izgledamo važni, zar ne?“ „Meni je svejedno“, reče Ruth i ostavi čaše i bocu na stol. „Sada više nisam u boljem položaju od tebe, i to je također nešto.“ Kern se nasmije. Uhvatio je oko ramena i pokaže na bocu. „A šta je to? Konjak?“ „Da. Najbolji konjak obitelji Neumann. Pit ću s tobom jer si opet ovdje. Bijahu to strašni dani bez tebe. I bilo je strašno znati da si u zatvoru. Tukli su te, oni zločinci! A sve bijaše moja krivnja!“ Ona ga pogleda smješkajući se, ali Kern primijeti da je uzbuđena. Njen glas bijaše gotovo ljutit i njene su ruke drhtale kad je punila čaše. „Bilo je strašno!“ reče još jednom i pruži mu njegovu čašu. „Ali sada si opet ovdje!“ Pili su. „Uopće nije bilo loše“, reče Kern. „Zaista ne!“ Ruth odloži čašu. Popila je u jednom mahu. Ona položi ruke na Kernov zatiljak i poljubi ga. „Sada te neću više pustiti da odeš“, mrmljala je. „Nikada!“ Kern je pogleda. Još je nikada nije vidio takvu. Bila je potpuno izmijenjena. Nestalo je nešto strano, što je prije poput sjene stajalo između njih. Bila je sada otvorena i potpuno ovdje, i prvi put je osjećao da pripada njemu. Nikad prije nije to tako sigurno znao.

„Ruth“, reče on, „htio bih da se otvori strop, da dođe jedan avion, i da odletimo na neki otok s palmama i koraljima, gdje nitko ne zna šta je pasoš i dozvola boravka!“ Ona ga ponovo poljubi. „Bojim se da i oni ondje to znaju, Ludwig. Pod palmama i koraljima imaju sigurno utvrde, topove i ratne brodove i paze više nego u Zürichu.“ „Da, sigurno! Popijmo još jednu čašu.“ On uzme bocu i ulije. „Ali i Zürich je već opasan. Čovjek se ne može ovdje dugo vremena skrivati.“ „Onda otiđimo!“ Kern pogleda sobu, zastore od damasta, stolice i žute, svilene lampe. „Ruth“, reče i pokaže rukom po tim stvarima, „prekrasno je otići zajedno s tobom, i ja nisam nikada mogao drukčije zamisliti. Ali ovog ovdje onda više neće biti, to moraš znati. Onda preostaje, ako bude sreće, još samo skrivanje, cesta, sjenik i male bijedne sobe pensiona sa strahom pred policijom. I zatvor.“ „To znam. Svejedno mi je. I ne moraš se zbog toga brinuti. Ionako moram otići odavde. Ne mogu više ostati. Ljudi se boje policije jer nisam prijavljena. Bit će sretni kad odem. Imam još i nešto novaca, Ludwig. Ja ću ti pomoći u trgovanju. Neću te mnogo stajati. Mislim da sam dosta spretna.“ „Tako“, reče Kern, „imaš čak i nešto novaca i hoćeš da pomogneš trgovati! Još jednu riječ i ja ću zaplakati kao stara žena. Imaš li mnogo stvari da poneseš?“ „Ne mnogo. Ono što ne trebam ostavit ću ovdje.” „Dobro. A što ćemo učiniti s tvojim knjigama? Naročito s onim debelim o kemiji? Hoćemo li ih za sada ostaviti ovdje?“ „Knjige sam prodala. Poslušala sam savjet koji si mi u Pragu dao. Ne treba ništa otprije nositi sa sobom. Ništa. I ne treba gledati natrag, to samo umara i čini čovjeka slomljenim. Knjige su nam donijele nesreću. Prodala sam ih. Bile su odviše teške za nošenje.“ Kern se smješkao. „Imaš pravo, ti si praktična, Ruth. Mislim da ćemo prvo otići u Luzern. To mi je savjetovao Georg Binder, profesional za Švicarsku. Tamo ima mnogo stranaca, pa čovjek nije toliko upadljiv, i policija nije toliko stroga. Kada bismo mogli krenuti?“ „Prekosutra ujutro. Toliko dugo možemo ostati ovdje.“ „Dobro. Ja imam neku sobicu za spavanje. Moram samo do dvanaest doći u Café Greif.“ „Ti nećeš otići u Café Greif! Ostat ćeš ovdje, Ludwig. Prije prekosutra ujutro nećemo izići na ulicu. Inače bih umrla od straha!“ Kern je zurio u nju. „Ide li to? Nema ovdje služavke ili nekoga tko bi nas mogao izdati?“ „Služavka je na dopustu do ponedjeljka u podne. Vratit će se vlakom u jedanaest

sati i četrdeset. Ostali u tri sata poslije podne. Toliko dugo imamo vremena.“ „Gospode bože“, reče Kern. „Tako će dugo biti naš čitav ovaj stan?“ „Da.“ „I možemo živjeti ovdje kao da nam pripada, sa svim tim, salonom i spavaćom sobom, i vlastitom blagovaonicom, i stolnjakom bijelim poput cvijeća, i porculan i po mogućnosti srebrne vilice, i noževi i posebni noževi za jabuke, i kava iz malih šalica, i radio.“ „Da, sa svim tim! A ja ću kuhati i peći i za tebe obući večernju haljinu Silvije Neumann!“ „A ja večeras smoking gospodina Neumanna! Makar bio i prevelik! Naučio sam u zatvoru iz „Elegantnog svijeta“ kako se treba obući!“ „On će ti čak i pristajati!“ „Sjajno! To moramo proslaviti!“ Kern oduševljeno skoči. „Onda mogu dobiti i vruću kupelj s mnogo sapuna, zar ne? To mi je nedostajalo. U zatvoru smo imali samo neku vrstu jeze od lizola.“ „Naravno! Čak vruća kupelj s Kern-Farr-parfemom koji je poznat u čitavom svijetu!“ „Upravo sam ga rasprodao.“ „Ali ja imam još jednu bocu! Onu koju si mi poklonio u kinu u Pragu. Prve naše večeri. Sačuvala sam je.“ „To je vrhunac. Blagoslovljen Zürich! Ruth, ti si me osvojila. Dobro smo započeli!“

XII Kern je u Luzemu dva dana opsjedao vilu komercijalnog savjetnika Amolda Oppenheima. Bijela kuća stajala je poput zamka na jednoj uzvisini iznad Vierwaldstattskog jezera. Među adresama koje je profesional Binder poklonio Kernu stajala je iza imena Oppenheima ova primjedba: Nijemac, Židov. Daje, ali samo na pritisak. Nacionalist. Ne govoriti o cionizmu. Trećeg dana Kern bijaše primljen. Oppenheim ga dočeka u jednom velikom vrtu koji bijaše pun lijepih kata, sunčanica i krizantema. Bio je to dobro raspoložen snažan čovjek, debelih, kratkih prstiju i malenog gustog brka. „Došli ste sada iz Njemačke?“ upita on. „Ne. Već sam preko dvije godine vani.“ ,,A odakle ste?“ „Iz Dresdena.“ „Ah, Dresden!“ Oppenheim prijeđe rukom preko sjajne ćelave glave i uzdahne sanjarski. „Dresden je krasan grad! Dragi kamen! Ta Brühlska terasa! Nešto jedinstveno, zar ne?“ „Da“, reče Kern. Bilo mu je vruće i rado bi popio čašu grožđanog soka koji je stajao ispred Oppenheima na kamenom stolu. Ali Oppenheim se ne sjeti da mu ponudi. Gledao je maštajući u jasan zrak. ,,A kula — dvorac — galerije — to naravno dobro poznajete, zar ne?“ „Ne tako dobro. Više izvana.“ „Ali, dragi mladi prijatelju!“ Oppenheim ga pogleda prijekorno. „Ne poznavati tako nešto! Najplemenitiji njemački barok! Niste nikad čuli za Daniela Poppelmanna?“ „Jesam, naravno!“ Kern nije imao ni pojma o tom graditelju baroka, ali je htio da se svidi. „Ta, vidite!” Oppenheim se zavali na stolicu. „Da, naša Njemačka! To nitko ne može ponoviti, zar ne?“ „Sigurno ne. I to je sasvim dobro.“ „Dobro? Kako? Kako to mislite?“ „Posve jednostavno. To je dobro za Židove. Mi bismo inače bili izgubljeni.“ „Ah, tako. Vi to mislite politički. No, čujte — izgubljeni — izgubljeni, kakve su to velike riječi! Vjerujte mi, danas se i veoma mnogo pretjeruje. Znam iz najboljeg izvora i uopće nije tako loše.“ „Tako?“ „Sigurno!“ Oppenheim se nagne naprijed i povjerljivo priguši glas. „Među nama

rečeno, Zidovi su sami mnogo krivi za ovo što se danas događa. Kažem vam, njihova je krivnja velika, a ja znam što govorim. Mnogo toga što su radili nije bilo potrebno, a ja se u to razumijem.“ Koliko će mi dati, mislio je Kern. Hoće li biti dovoljno da dođemo do Berna? „Uzmite na primjer stvar s istočnim Zidovima, galicijskim i poljskim doseljenicima“, objasni Oppenheim i popije gutljaj grožđanog soka. „Zar su svi oni morali biti pušteni unutra? Zaista, šta ovi ljudi traže u Njemačkoj? Ja sam isto tako protiv toga kao i vlada. Zidovi su Zidovi, govori se obično — ali što ima zajedničko između jednog prljavog pokućarca u masnom kaftanu, sa zulufima, i jedne stare, već stoljećima naseljene židovske građanske obitelji.“ „Jedni su se doselili ranije, drugi kasnije“, reče Kern bez razmišljanja i onda se uplaši. Ni u kom slučaju nije htio naljutiti Oppenheima. Ali ovaj ništa ne primijeti; bijaše odviše zaposlen svojim problemom. „Jedni su asimilirani, vrijedni, važni, nacionalno prvorazredni građani — a drugi su strani doseljenici! To je ono, moj dragi! Kakvog posla imamo mi s tim ljudima? Potpuno nikakvog, uopće nikakvog. Trebalo je da ostanu u Poljskoj!“ „Tamo ih također ne žele.“ Oppenheim zamahne rukom i ljutito pogleda Kerna. „Ali to nema veze s Njemačkom! To je nešto sasvim drugo! Treba biti objektivan! Ja sam protiv toga da se sve naprečac proklinje. Može se protiv Njemačke reći što te volja, ali oni ljudi tamo prijeko nešto stvaraju! I nešto postižu! To valjda morate priznati, zar ne?“ „Naravno.“ Dvadeset franaka, mišljaše Kern, to je pension za četiri dana. Možda će dati i više. „Što pri tom pojedincu ili određenim grupama ponekad ide loše…“ Oppenheim kratko šmrcne, „to su grube političke potrebe! Velika politika ne poznaje sentimentalnost. S time se moramo pomiriti.. „Svakako…“ „Vidite“, reče Oppenheim. „Narod nalazi posla. Uzdiže se nacionalno dostojanstvo. Sigurno tu ima i pretjerivanja, ali to se uvijek događa u početku. To će prestati. Pogledajte samo što je nastalo iz naše vojske! Tako nešto ipak je jedinstveno! Najednom smo opet postali punovrijedni. Narod bez velike snažne armije nije ništa, sasvim ništa!“ ,,U to se ništa ne razumijem“, odvrati Kern. Oppenheim ga iskosa pogleda. „Ali trebalo bi da se razumijete!“ izjavi on i ustane. „Baš u inozemstvu!“ Onda uhvati jednu mušicu i pažljivo je zgnječi. „Ostali nas se opet plaše! A strah je sve, vjerujte mi to! Postiže se nešto samo onda ako se

onaj drugi plaši!“ „To razumijem“, reče Kern. Oppenheim popije svoj grožđani sok i učini nekoliko koraka. Dolje je blistalo jezero kao plavi štit koji je pao s neba. ,,A šta se s vama dogodilo?“ upita promijenjenim glasom. „Kamo namjeravate?“ „U Pariz.“ „Zašto baš u Pariz?“ „Ne znam. Da bih imao cilj. Izgleda da se tamo lakše može smjestiti.“ „Zašto ne ostanete u Švicarskoj?“ „Gospodine komercijalni savjetniče!“ Kern odjednom izgubi dah. „Kad bih mogao. Kad biste mi vi mogli pomoći da ostanem ovdje! Možda jednom preporukom, ili da ste me voljni zaposliti — kad biste vi, s vašim imenom …“ „Ne mogu ništa učiniti“, prekine ga žurno Oppenheim, „sasvim ništa! Uopće ništa! Nisam tako mislio. To je bilo samo jedno pitanje. Moram u svakom pogledu ostati politički neutralan. Ne mogu se ni u šta umiješati!“ „Ta to nije politički…“ „Danas je sve politički! Ja sam u Švicarskoj gost. Ne, ne, ne dolazite mi s takvim stvarima!“ Oppenheim je postajao sve zlovoljniji. „A što ste još inače htjeli?“ „Htio sam vas pitati da li biste možda trebali neke od ovih sitnica.“ Kern izvuče iz džepa nekoliko stvari. „Šta imate? Parfem? Toaletna voda? Ne dolazi u obzir.” Oppenheim odgurne bocu. „Sapun? No, da. Sapun se može uvijek upotrijebiti. Pokažite! Ostavite ovdje jedan komad. Čekajte…” On stavi ruku u džep; oklijevaše jedan čas, vrati nešto novca natrag i položi na stol dva franka. „Tako, to je valjda dobro plaćeno, zar ne?“ „To je čak i previše. Sapun stoji jedan franak.“ „No, ostavite samo“, izjavi velikodušno Oppenheim. „Ali nemojte dalje pričati. Čovjeka već ionako mnogo salijeću.” „Gospodine komercijalni savjetniče“, reče Kern mirno, „baš bih zbog toga htio da mi platite samo toliko koliko sapun stoji.“ Oppenheim ga pogleda nešto iznenađeno. „No, kako želite. Uostalom, dobar princip. Ne dopustiti da ti itko išta pokloni. To je uvijek bilo i moje geslo.“ Poslije podne Kern proda još dva komada sapuna, jedan češalj i tri paketića spona. Time je zaradio ukupno tri franka. Zatim već potpuno ravnodušan uđe u jednu malu trgovinu rubljem. koja je pripadala nekoj gospođi Sari Grünberg. Gospođa Grünberg, žena raščupane kose i s jednim cvikerom, strpljivo ga je slušala.

„To nije vaše zvanje, zar ne?“ upita ona. „Ne“, reče Kern. „Vjerujem da i nisam za to odviše spretan.“ „Hoćete li raditi? Baš imam inventuru. Bilo bi posla za dva do tri dana. Sedam franaka dnevno i dobra hrana. Možete doći sutra u osam.“ „Rado“, reče Kern, „ali…“ „Razumijem — od mene nitko neće ništa saznati. A sada mi dajte komad sapuna. Hoće li biti dosta tin franka?“ „Previše je.“ „Nije previše. Premalo je. Nemojte izgubiti hrabrost.“ ,,S hrabrošću samom ne dolazi se daleko“, reče Kern i uzme novac. „Ali sreća se uvijek ponovo nalazi. To je bolje.“ „Možete mi i sada pomoći nekoliko sati u spremanju. Jedan franak po satu. Da li i to zovete srećom?“ „Da“, reče Kern. „Sreća treba da budu još sitnije stvari. To češće dolazi.“ „Jeste li to putem naučili?“ upita gospođa Grünberg. „Putem ne; ali u vrijeme kad ne putujem. Onda o tome razmišljam i pokušavam da naučim nešto od toga. Svaki dan se nešto nauči. Neki put čak od komercijalnog savjetnika.“ „Razumijete li se nešto u rublje?“ upita gospođa Grünberg. „Samo u vrlo grubo. Nedavno sam dva mjeseca učio šivati u jednom institutu. Razumije se, samo vrlo jednostavne stvari.“ „To nikad ne škodi“, objasni gospođa Grünberg. „Ja čak znam vaditi zube. Naučila sam to jednom prije dvadeset godina od nekog dentista. Tko zna — možda će to jedanput biti moja sreća!“ Kern je radio do deset sati navečer i dobio, osim dobre večere, pet franaka. To će uz ostalo biti dovoljno za dva dana i bilo je ugodnije nego sto franaka komercijalnog savjetnika Oppenheima. Ruth ga je čekala u nekom malom pensionu koji se nalazio na Binderovu popisu adresa. Tamo se moglo bez prijave stanovati nekoliko dana. Nije bila sama. Pored nje je za stolom na maloj terasi sjedio neki vitki stariji gospodin. „Hvala bogu što si ovdje“, reče Ruth i ustane. „Već sam se bojala za tebe.“ „Ne moraš se bojati. Kad se čovjek boji, najčešće se ništa ne događa. Samo onda se nešto dogodi kad se s time uopće ne računa.“ „To je sofizam, ali nije filozofija“, reče čovjek koji je sjedio za Ruthinim stolom. Kern se okrene prema njemu. Čovjek se smješkao. „Dođite i popijte sa mnom čašu vina. Gospođica Holland će vam reći da sam bezazlen. Zovem se Vogt i nekoć

sam bio privatni docent u Njemačkoj. Pridružite mi se uz moju posljednju bocu.“ „Zašto posljednju bocu?“ „Jer sutra idem na neko vrijeme u penziju. Umoran sam. Moram se malo odmoriti.“ „Penziju?“ upita Kern ne razumijevajući. „Ja to zovem tako. Može se nazvati i zatvorom. Javit ću se sutra policiji i reći da se već nalazim dva mjeseca ilegalno u Švicarskoj. Za to ću dobiti nekoliko tjedana zatvora, jer sam već dvaput bio izgnan. Državna penzija. Važno je reći da se čovjek nalazi u zemlji već neko vrijeme; inače se kršenje zabrane ulaska u zemlju uzima kao bezizlazan položaj i samo vas prebace preko granice.“ Kern pogleda Ruth. „Ako trebate nešto novaca — ja sam danas dosta dobro zaradio.“ Vogt otkloni. „Hvala, ne, imam još deset franaka. To je dosta za vino i ovu noć. Samo sam umoran i hoću da se opet jednom odmorim. A to se može samo u zatvoru. Meni su pedeset i dvije godine i nisam sasvim zdrav. Zaista sam veoma umoran od skrivanja i trčanja naokolo. Dođite, sjednite oboje k meni. Kad je čovjek tako sam raduje se društvu.“ On ulije vino u čašu. „To je .neuchateler’; trpko i čisto kao voda s glečera.“ „Ali zatvor…“ reče Kern. „Zatvor u Luzernu je dobar. Poznajem ga — to je luksuz koji sebi mogu dozvoliti: da izaberem zatvor koji želim. Bojim se jedino toga da me ne htjednu zatvoriti, da ću naći odviše čovječne suce koji će me naprosto šupirati na granicu. Onda opet sve počinje iznova. A za nas takozvane arijevce, to je još teže nego za Židove. Mi nemamo bogoštovnih općina koje bi nam pomogle — ni vjerskih istomišljenika. Ali ne govorimo o tim stvarima .. On digne čašu. „Pijmo za sve lijepo u svijetu — to je neuništivo.“ Kucnuli su se. Čaše su jasno zazvonile. Kern popije hladno vino. Sok od grožđa, mislio je. Oppenheim. On sjedne za stol k Vogtu i Ruth. „Mislio sam već da ću morati biti sam“, reče Vogt. „A sada ste vi ovdje. Kako je lijepo veće! To bistro jesenje svjetlo.“ Sjedili su dugo šuteći na poluosvjetljenoj terasi. Nekoliko kasnih noćnih leptira udaralo je postojano svojim teškim tijelima o vruće staklo električnih žarulja. Vogt se naslonio malo odsutno i veoma spokojno na svoju stolicu, uska lica i bistrih očiju, i njima se odjednom učini kao da se ovaj čovjek iz utonulog stoljeća ravnodušno i pribrano rastavlja od svog života i svijeta. „Vedrina“, reče Vogt zamišljeno, kao da govori sam sebi. „Vedrina, blaga kći tolerancije — ona je izgubljena u našem vremenu. Odviše treba za to — znanje,

nadmoćnost, skromnost i mirna rezignacija pred nemogućim. Sve je to pobjeglo pred divljim idealizmom kasama koji danas nesnošljivošću želi popraviti svijet. Popravljači svijeta uvijek su bili oni koji su ga kvarili — a diktatori nisu nikada vedri.“ „Oni kojima diktiraju također nisu“, reče Kern. Vogt kimne i polako popije gutljaj bistroga vina. Onda pokaže na jezero koje je srebrno blistalo u svjetlu polumjeseca, okruženo bregovima, kao stijenama skupocjene posude. „Ovima se ne može zapovijedati“, reče on. „Leptirima, ni lišću drveća. Ni ovome ne..pokaže on na nekoliko knjiga oštećenih čitanjem. „Hölderlin i Nietzsche. Jedan je pisao najčešće himne života — drugi je prosanjao božanske plesove dionizijske vedrine — i obojica su svršila u ludilu — kao da je priroda negdje postavila granicu.“ „Diktatori nikad ne polude“, reče Kern. „Naravno da ne.“ Vogt ustane i nasmiješi se. „Ali ne postaju ni razumni.“ „Hoćete li zaista sutra na policiju?“ upita Kern. „Da, hoću. Do viđenja i hvala što ste mi htjeli pomoći. Idem još sat vremena na jezero.“ Pošao je lagano ulicom. Bila je prazna, i njegovi su se koraci čuli još neko vrijeme, iako se izgubio s vida. Kern pogleda Ruth. Ona mu se nasmiješi. „Da li se bojiš?“ upita on. Ona strese glavom. „S nama je drugačije”, reče on. „Mi smo mladi. Mi ćemo proći.“ * Dva dana kasnije iskrsne Binder iz Züricha; hladno, otmjeno i sigurno. „Kako ide?“ upita on. „Da li je sve bilo u redu?“ Kern ispripovijeda svoj doživljaj s komercijalnim savjetnikom Oppenheimom. Binder ga je pažljivo slušao. Smijao se kad mu je Kern ispričao da je bio zamolio Oppenheima da se za nj zauzme. „To ste pogriješili“, reče on. „Oppenheim je najplašljiviji stvor koga poznajem. Ali ja ću protiv njega poduzeti kaznenu ekspediciju.“ On nestane i pojavi se opet uveče s novčanicom od dvadeset franaka u ruci. „Svaka čast“, reče Kern. Binder se strese. „Nije bilo lijepo, to mi možete vjerovati. Narodni gospodin Oppenheim, koji sve razumije zbog svojih milijuna. Novac čini čovjeka prokleto beskarakternim, zar ne?“ „I neimaština također.“ „Tačno. Ali rjeđe. Propisno sam ga preplašio s divljim vijestima iz Njemačke.

Daje samo iz straha. Da bi se otkupio od sudbine. Zar to ne stoji na popisu?“ „Ne. Tamo stoji: daje, ali samo na pritisak.” „To je isto. No, možda ćemo jednom sresti komercijalnog savjetnika na cesti kao kolegu. To bi me za mnogo štošta odštetilo.“ Kern se smijao. „Taj će se već izvući. Ali zašto ste vi u Luzernu?“ ,,U Zürichu je postalo nešto prevruće. Slijedio me neki detektiv. I onda…“ njegovo se lice smračilo, „dolazim ovamo od vremena na vrijeme da uzmem neka pisma iz Njemačke.“ „Od vaših roditelja?“ „Od moje majke.“ Kern je šutio. Mislio je na svoju majku. Ponekad joj je pisao. Ali odgovora nije mogao dobiti jer se njegova adresa neprestano mijenjala. „Jedete li rado kolače?“ upita nakon nekog vremena Binder. „Da, naravno. Da li ih imate?“ „Da. Pričekajte jedan čas.“ Vratio se s jednim omotom. Bila je to kutija od kartona u kojoj je ležala mala torta od biskvita pažljivo umotana u svileni papir. „Danas je stiglo na carinu”, reče Binder. „Ljudi ovdje su je podigli.“ „Ali, pojedite je sami”, reče Kern. „Vaša ju je majka sama pekla, to se odmah vidi!“ „Da, sama je pekla. Zato neću jesti. Ne mogu. Niti komadić.“ „To ne razumijem. Bože moj, kad bih ja od moje majke dobio kolača! Jeo bih ih mjesec dana! Svake večeri jedan komadić.“ „Ali razumijte!“ reče Binder prigušenim i nabusitim glasom. „Ta ona je nije za mene poslala. To je za mog brata.“ Ivern je buljio u njega. „Ali vi ste rekli da je vaš brat mrtav.“ „Da, naravno. Ali ona to još ne zna.“ „Ona ne zna?“ „Ne. Ne mogu joj to pisati. Naprosto ne mogu. Umrijet će ako sazna. On je bio njen ljubimac. Mene nije nikad naročito voljela. On je i bio bolji od mene. Zato nije izdržao. Ja ću proći! Naravno. Ta vi to i vidite.“ On baci Oppenheimov novac na pod. Kern digne novčanicu i stavi je ponovo na stol, a Binder sjedne na stolicu i zapali cigaretu. Onda izvadi iz džepa jedno pismo. „Evo — to je njeno posljednje pismo. Bilo je priloženo. Ako to pročitate, razumijet ćete koliko to može čovjeka boljeti.“

Bijaše to pismo na blijedoplavom papiru, s mekim i kosim rukopisom, kao da ga je pisala mlada djevojka. „Moj žarko ljubljeni Leopolde! Jučer sam primila tvoje pismo, i toliko sam se veselila da sam morala najprije sjesti da se smirim. Onda sam ga otvorila i počela čitati. Znaš da moje srce nije više tako zdravo zbog svih tih uzbuđenja. Kako sam sretna što si napokon našao posla. Nemoj se žalostiti ako ne zarađuješ mnogo; budeš li marljiv, već ćeš nekako napredovati. Dragi Leopolde, pazi i na Georga. On je tako brz i nepromišljen. Ali mirna sam dok si ti tamo. Jutros sam ti ispekla kolač, tortu od biskvita, koju si uvijek tako rado jeo. Šaljem ti je i nadam se da neće stići odviše suha, iako torta od biskvita može biti suha, zato sam je ispekla, inače bih ti poslala frankfurtski vijenac, kolač koji najviše voliš. Ali taj bi se sigurno putem pokvario. Dragi Leopolde, piši mi opet brzo, kad budeš imao vremena. Nadam se da ćemo uskoro opet biti svi zajedno. Ne zaboravi me. Ljubi te tvoja majka. Pozdravi Georga.“ Kern stavi pismo natrag na stol. Nije ga dao Binderu u ruke; stavio ga je na stol pored njega. „Sliku“, reče Binder. „Gdje da nabavim sliku?“ „Da li je posljednje pismo vašeg brata dobila tek sada?“ Binder strese glavom. „Ubio se prije godinu dana. Otada joj ja pišem. Svakih nekoliko tjedana. Rukopisom moga brata. Naučio sam da ga oponašam. Ona ne smije ništa znati. Nemoguće je. Zar ne mislite da ona ne smije saznati.“ On pogleda Kerna molećivo. „TS recite što mislite!“ „Da. Vjerujem da je bolje tako.” „Njoj je šezdeset godina. Šezdeset, i njeno je srce slomljeno. Neće više dugo živjeti. Možda će mi uspjeti da ništa ne sazna. Da je to sam učinio — razumijete — to nikad ne bi mogla shvatiti.“ „Da.” Binder ustane. „Sada joj moram opet napisati jedno pismo. Od njega. Onda je i to prošlo. Sliku — odakle samo da uzmem sliku?“ On uzme pismo sa stola. „Uzmite kolač, molim vas! Ako ga vi nećete, dajte ga Ruth. Ne morate joj reći sve to.“ Kern je oklijevao. „To je dobar kolač. Htio bih odrezati samo jedan komadić — eto samo tako …“ On izvadi iz džepa nož, odreže jedan uski komadić od ruba biskvit-torte i stavi ga u pismo svoje majke. „Znate li što?“ reče onda s čudnovato slomljenim licem. „Moj brat nije moju majku nikada mnogo volio. Ali ja — ja! Smiješno, zar ne?“ On pođe u svoju sobu.

* Bijaše oko jedanaest sati uveče. Ruth i Kern sjedili su na terasi. Binder siđe stepenicama. Bijaše opet hladan i otmjen kao prije. „Pođite sa mnom nekamo“, reče on. „Ne mogu još spavati, a ne bih htio danas biti sam. Samo jedan sat. Znam lokal koji je siguran. Učinite mi tu uslugu.* Kern pogleda Ruth. „Jesi li umorna?“ upita on. Ona strese glavom. „Učinite mi tu uslugu“, reče Binder. „Samo jedan sat. Da promijenim okolinu.“ „Dobro.“ On ih odvede u jedan café-bar u kom se plesalo. Ruth pogleda unutra. „To je odviše otmjeno“, reče ona. „To nije za nas!“ „Za koga inače ako ne za nas kozmopolite“, odvrati Binder sa sjetnom porugom. „I uopće nije tako otmjeno kada bolje pogledate. Upravo dovoljno da čovjek bude siguran od detektiva. Konjak ovdje nije skuplji nego drugdje, a glazba je mnogo bolja. To je također ponekad potrebno. Dođite, molim. Evo jednog mjesta.“ Sjeli su i naručili nešto za piće. „Šta koristi sve to?“ reče Binder i digne čašu. „Budimo veseli! Život je gotovo pri kraju i kasnije nas nitko neće pitati jesmo li bili veseli ili žalosni.“ „Ispravno.“ Kern takođe uzme svoju čašu. „Pretpostavimo naprosto jednom da smo sinovi ove zemlje, zar ne, Ruth? Ljudi koji imaju stan u Zürichu i koji se nalaze na izletu u Luzernu.“ Ruth kimne i nasmiješi mu se. „Ili turisti“, reče Binder. „Bogati turisti!“ On ispije svoju čašu i naruči novu. „Hoćete li i vi još jednu?“ upita Kerna. „Kasnije.“ „Uzmite još jednu. Brže ćete se raspoložiti. Molim, učinite to.“ „Dobro.“ Sjedili su kod stola i promatrali plesače. Bijaše tu mnogo mladih ljudi koji nisu bili stariji od njih — ali, usprkos tome, izgledali su čudnovato, kao troje izgubljene djece koja su velikih očiju sjedila ovdje a nisu pripadala ovamo. Nije bilo samo to što nisu imali domovine, a što ih je okruživalo poput sivog prstena — bila je to i žalost jedne mladosti, bez mnogo budućnosti i nade. Što je to samo s nama, mislio je Kern, ta htjeli smo biti veseli! Ja imam sve što samo mogu imati i gotovo još i više, što je to onda sa mnom? „Da li ti se sviđa?“ upita on Ruth. „Da, vrlo“, odvrati ona. U lokalu se smrači; šareni reflektor preleti preko plesne površine, i jedna zgodna,

vitka plesačica zavrti se preko parketa. „Prekrasno, zar ne?“ upita Binder i zaplješče. „Izvanredno!“ Kern je također pljeskao. „Glazba je veličanstvena, zar ne?“ „Prvorazredna!“ Sjedili su ovdje i bili skloni da sve smatraju lijepim i da budu bezbrižni i vedri; ali bijaše nešto u svemu, kao prašina i pepeo, a oni nisu znali odakle je došlo. „Zašto ne plešete jednom zajedno?“ upita Binder. „Hoćemo li?“ Kern ustane. „Mislim da ne znam“, reče Ruth. „Ni ja ne znam. To stvar čini jednostavnijom.“ Ruth je časak oklijevala. Onda pođe s Kernom na podij. Šareni reflektori klizili su preko plesača. „Eto, upravo dolazi violetno svjetlo. Dobra prilika da se izgubimo!“ Plesali su oprezno i malo plaho. Postepeno postadoše sigurniji naročito kad primijetiše da ih nitko ne promatra. „Kako je lijepo plesati s tobom“, reče Kern. ,,S tobom ima uvijek novih i lijepih stvari. Ne samo da si ovdje — sve naokolo postaje drukčije i lijepo.“ Ona primakne svoju ruku bliže njegovu ramenu i nasloni se na njega. Lagano su klizili u ritmu glazbe. Reflektori igrahu nad njima kao šarena voda, i oni načas zaboraviše sve drugo — bijahu samo još mlad i nježan život koji je težio jedan drugome, oslobođen sjene straha, skrivanja i sumnje. Glazba prestane. Vratili su se k stolu. Kern pogleda Ruth. Njene oči blistahu, njeno lice bijaše uzbuđeno. Imalo je odjednom sjajan, samozaboravan, gotovo odvažan izraz. Prokletstvo, mislio je, moći živjeti kako želiš — i bio je jedan čas strahovito ogorčen. „Pogledajte tko to dolazi!“ reče Binder. Kern pogleda. Komercijalni savjetnik prolazio je prostorijom prema izlazu. Pred njihovim stolom ustukne i zastane. Neko vrijeme buljio je u njih troje. „Veoma zanimljivo!“ zareži onda. „Vanredno poučno!“ Nitko ne odgovori. „To se dakle dobiva za svoju dobrotu i pomoć!“ nastavi Oppenheim ogorčeno. „Novac se odmah profućka po barovima!” „Malo zaborava je neki put potrebnije od večere, gospodine komercijalni savjetniče“, odvrati Binder mirno. „Lijepe riječi! Tako mladi ljudi nemaju šta da traže u barovima.“

„Niti na cesti”, odgovori Binder. „Smijem li vas upoznati?“ reče Kern. On se okrene prema Ruth. „Gospodin koji se ovdje zbog nas uzrujava je komercijalni savjetnik Oppenheim. On je kupio od mene komad sapuna. Ja sam na tome zaradio četrdeset centimesa.“ Oppenheim pogleda zabezeknuto. Onda izusti nešto što je zvučilo kao „bezobrazluk” i ode lupajući nogama. „Što je to bilo?“ upita Ruth. „Nešto najsvakodnevnije na svijetu“, odvrati Binder prezimim glasom. „Svjesna dobvotvornost tvrđa od čelika.“ Ruth ustane. „Sigurno će pozvati policiju! Moramo otići!” „Za to je prevelika kukavica. Donijelo bi mu neugodnosti.“ „Idimo radije!“ „Dobro.“ Binder plati i oni ustanu i upute se prema svom pensionu. U blizini kolodvora dolazila su im u susret dva čovjeka. „Pažnja!“ prošapta Binder. „Detektiv! Ostanite mirni.” Kern počne tiho fućkali, uze Ruthinu ruku i pođe polaganije. Osjetio je da je Ruth htjela ići brže. Onda I stisne njenu ruku, nasmije se i korakom šetača pođe dalje. Oba čovjeka prođu pored njih. Jedan od njih nosio je tvrd šešir i ravnodušno pušio cigaretu. Drugi bijaše Vogt. On ih prepozna i namigne im gotovo neprimjetno i tužno. Kern se nakon duljeg vremena okrene. Obojice bijaše nestalo. „Pravac Basel, vlakom u dvanaest i petnaest prema granici“, izjavi Binder stručno. Kern kimne. „Imao je odviše čovječnog suca.“ Pođoše dalje. Ruth je drhtala od zime. „Ovdje je postalo odjednom neugodno“, reče ona. „Francuska“, odvrati Binder. „Pariz. U velikom gradu uvijek je najbolje.“ „Zašto i vi ne pođete tamo?“ „Ne znam ni riječi francuski. A osim toga ja sam specijalist za Švicarsku. I onda…“ on zašuti. Išli su dalje šuteći. S jezera je dolazio hladan vjetar. Nad njima stajaše nebo, veliko, strano i željeznosivo. *

Pred Steinerom je sjedio bivši odvjetnik dr Goldbach II, iz berlinskog općinskog suda. On bijaše novi telepatski medij. Steiner ga je našao u Café Sperleru. Goldbachu je bilo otprilike pedeset godina i kao Židov bijaše izagnan iz Njemačke. Trgovao je kravatama i ilegalnim pravnim savjetima. Time je upravo toliko zarađivao da ne umre od gladi. Imao je veoma lijepu ženu od trideset godina, koju je ljubio. Živjela je zasad od prodaje svog nakita; ali on je znao da je vjerojatno neće moći zadržati. Steiner je saslušao njegovu priču i našao mu mjesto na večernjim predstavama. Preko dana može svršavati svoje ostale poslove. Nakon kratkog vremena pokazalo se da je Goldbach nepodesan za medija. Sve je brkao i upropaštavao predstave. Noću bi onda očajan sjedio pred Steinerom i zaklinjao ga da ga ne izbaci napolje. „Goldbach“, reče Steiner, „danas bijaše naročito loše! Tako dalje zaista ne ide. Vi me silite da doista budem vidovit!“ Goldbach ga je gledao kao pas na samrti. „To je tako jednostavno“, nastavi Steiner. „Broj vaših koraka od prve šatorske šipke označava red stolica. Zatvoreno desno oko znači — damu; lijevo — gospodina. Broj prstiju, neprimjetno pokazan, označava red s lijeve strane. Naprijed isturena desna noga: skriveno na gornjem dijelu tijela — lijeva: donji dio tijela. Što je više ispružena, to više ili niže. — Zbog vas smo već promijenili sistem, jer se toliko koprcate.“ Odvjetnik je nervozno natezao svoj ovratnik. „Gospodine Steineru“, reče onda pokunjeno, „naučio sam napamet, vježbam svakog dana — bog zna, kao da je ukleto …“ „Ali Goldbach!“ reče Steiner strpljivo. „Pa u vašoj ste praksi morali upamtiti mnogo više stvari.“ Goldbach je kršio ruke. „Znam građanski zakonik napamet, poznajem stotine dodataka, odluka, vjerujte mi, gospodine Steiner. sa svojim pamćenjem bio sam strah i trepet sudaca — ali ovo je ovdje kao ukleto…“ Steiner je tresao glavom. „I dijete bi to moglo zapamtiti. Osam različitih znakova, ništa više! I onda još četiri za rijetke slučajeve.“ „Ta poznajem ih! Bože moj, vježbam ih svaki dan. To je samo zbog uzbuđenja…“ Goldbach je sjedio na svome sanduku zguren i malen i gledao bespomoćno pred sebe. Steiner se nasmije. „Ali vi u sudnici ipak niste bili uzbuđeni! Vodili ste velike procese, kod kojih ste morali savršeno i hladnokrvno vladati teškom materijom!“ „Da, da, to je bilo lako. Ali ovdje! Prije nego što počnem, znam dobro svaku pojedinost — ali čim stupim u šator, zbog uzbuđenja sve pobrkam …“

„Ali zašto ste, za ime božje, tako uzbuđeni?“ Goldbach je neko vrijeme šutio. „Ne znam“, reče onda tiho. „Sve to zajedno.“ On ustane. „Hoćete li sutra još jednom sa mnom pokušati, gospodine Steinern?“ „Naravno. Ali sutra mora biti sve u redu. Inače ćemo Potzlocha natovariti na glavu!“ Goldbach je pecao po džepu svog prsluka i izvadi kravatu, umotanu u svileni papir. Pruži je Steinern. „Donio sam jednu sitnicu za vas. Imate toliko muke sa mnom …“ Steiner otkloni. „Isključeno! Toga nema kod nas…“ „Ne stoji me ništa.“ Steiner udari Goldbacha po ramenu. „Pokušaj mita od strane pravnika. Koliko to povećava kaznu u jednom procesu?“ Goldbach se slabo nasmiješi. „To morate pitati državnog tužioca. Dobrog odvjetnika pitaju samo: što smanjuje kaznu. Mjerilo kazne je uostalom isto, sarpo su u takvom slučaju isključene ublažujuće okolnosti. Posljednji veći slučaj ove vrste bila je afera Hauer i kompanija.“ On malo živne. „Obranu je tada vodio Freygang. Spretan čovjek s nešto odviše ljubavi za paradokse. Paradoks kao detalj je neprocjenjiv, jer zapanjuje; ali na njemu se ne može zasnivati obrana. Na tome se Freygang nasukao. Htio je tražiti olakšavajuće okolnosti za jednog savjetnika zemaljskog suda zbog …“ on se uzrujano nasmije, „nepoznavanja zakona.“ „Dobra ideja“, reče Steiner. „Za vic, ali ne za proces.“ Goldbach je stajao nagnuvši glavu, oštra pogleda i stisnutih kapaka — najednom više ne bijaše siromašan emigrant i trgovac kravatama — bijaše opet dr Goldbach II iz općinskog suda, strašan tigar u džungli paragrafa. * Već dugo nije tako brzo, ravno i uspravno prolazio kao sada alejom Pratera. Nije vidio ništa od sjete jasne jesenje noći — stajao je ponovo u prepunoj sudnici, bilješke bijahu pred njim, bijaše na mjestu odvjetnika Freyganga, vidio je kako je državni tužilac završio svoj govor i sjeo, on namjesti svoj talar, podboči se lako rukama, zanjiše se poput mačevaoca i počne metalnim glasom: „Visoki sude — optuženi Hauer.. Rečenica je slijedila za rečenicom, kratko i oštro, nepobitna u svojoj logici. On prihvati motive tužioca jedne za drugima, činilo se da slijedi dokaze, činilo se da optužuje a ne da brani, u dvorani postade tiho, suci digoše glave — ali odjednom on se okrene u virtuoznom preobratu, citirao je paragraf o podmićivanju i osvjetlio u

četiri oštre upitne rečenice njegovu dvosmislenost, da bi onda, bičujući, brzo donio i olakšavajući materijal, koji je sada imao sasvim novo djelovanje. Stajao je pred kućom u kojoj stanuje. Uspinjao se stepenicama — sve više oklijevajući i sve polaganije. „Je li moja žena već ovdje?“ upitao je bunovnu djevojku koja mu je otvorila. „Došla je prije četvrt sata.“ „Hvala.“ Goldbach pođe hodnikom u svoju sobu. Bila je uska i imala mali prozor na dvorište. Očetka svoju kosu. Onda pokuca na vrata. „Da…“ Žena je sjedila pred ogledalom i pažljivo promatrala svoje lice. Nije se okretala. „Šta je?“ upita ona. „Kako ti ide, Leno?” „Kako već može ići u takvom životu! Loše! Čemu pitaš tako nešto?“ Žena je promatrala svoje kapke na očima. „Jesi li bila napolju?“ „Jesam.“ „Gdje si bila?“ „Nigdje. Ta ne mogu sjediti ovdje čitav dan i zuriti u zidove.“ „To i ne moraš. Ja sam sretan ako se razonodiš.“ „No, dakle, onda je u redu,“ Žena počne kremom polako i pažljivo trljati kožu. Razgovarala je s Goldbachom kao s komadom drva — bez ikakva uzbuđenja i s užasnom ravnodušnošću. Stajao je na vratima i promatrao je, gladan za jednom dobrom riječi. Imala je čistu ružičastu kožu koja je sjala na svjetlu lampe. Njeno tijelo bijaše bujno i meko. „Jesi li našao nešto?“ upita ona. Goldbach se skupi. „Ta znaš, Leno — još nemam dozvole boravka. Bio sam kod kolege Hopfnera, ni on ne može ništa učiniti. Sve to ide tako strahovito sporo.“ „Da, traje već predugo.“ „Činim što mogu, Leno.“ „Da, znam. Umorna sam.“ „Već idem. Laku noć.“ Goldbach zatvori vrata. Nije znao što da učini. Jurnuti unutra i preklinjati je da ga razumije, moljakati je da spava s njim, jednu noć — ili? On bespomoćno stisne šake. Istući, mislio je, sva poniženja i sav stid udariti u to ružičasto meso, prepustiti se jednom, sav bijes, razbiti sobu i udarati, dok ta ravnodušna, ohola usta ne kriknu i ne zajauknu a mekano se tijelo ne počne svijati na podu.