Erich Maria Remarque - Ljubi bližnjega svoga

Drhtao je i prisluškivao. Karbatke, ne, tačno, Karbutke se zvao onaj čovjek, bijaše to zdepast momak, s kosom duboko uraslom u čelo i lica onakva kakvim već laik zamišlja ubicu — bilo je teško upravo za takvo lice tražiti oslobođenje za djelo izvršeno u afektu. Taj čovjek je svojoj djevojci razbio zube, slomio ruke i duboko rascijepio usta, njene oči bijahu još i za vrijeme rasprave natečene, toliko ju je bio istukao: ali usprkos tome visila je s psećom odanošću na toj životinji od momka — možda baš upravo zbog toga. Bijaše to onda velik uspjeh, to oslobođenje koje je postigao, jedna duboko psihološka, majstorska obrana, kako mu je onda čestitao kolega Cohn III. Goldbach spusti ruke. Gledao je izbor jeftinih kravata od umjetne svile, koje su ležale na stolu. Da, onda u odvjetničkoj sobi među kolegama — kako je onda oštroumno dokazao da ljubav žene traži gospodara i majstora; onda kad je zarađivao godišnje šezdeset hiljada maraka i poklanjao Leni nakit od koga ona sada sama živi. Slušao je kako liježe u krevet. Radio je to svake večeri i mrzio se zbog toga, ali bez toga nije mogao. Na njegovim obrazima pojaviše se mrlje kad je začuo škripanje kreveta. On stisne zube, pođe do ogledala i pogleda se. Onda uzme jednu stolicu i postavi je u sredinu sobe. „Uzmimo deveti red, treća žena, ključ sakriven u cipeli“, mrmljao je. Pažljivo učini devet koraka do stolice, zažmiri desnim okom, prijeđe s tri prsta preko čela i gume lijevu nogu naprijed — dalje — sada potpuno sabran, vidio je kako Steiner traži i gurnuo nogu još više naprijed. U crvenkastom svjetlu žarulje teturala je na zidu njegova sjena, iskrivljeno i jadno. * „Šta sada radi naš mali, Lilo?“ reče u isto vrijeme Steiner. „Neba mi, ne samo zbog luckastog Goldbacha — on mi zaista često nedostaje, taj mali.“

XIII Kern i Ruth bijahu u Bernu. Stanovali su u pensionu Immergrün, koji bijaše na Binderovu popisu. Tamo se moglo neprijavljen stanovati dva dana. Druge večeri zakuca netko veoma kasno na vratima Kernove sobe. Bio je već svučen i upravo se spremao da legne. Jedan je čas čekao nepomično. Ponovo se začu kucanje. Tiho, bosih nogu potrča do prozora. Bilo je previsoko da skoči dolje i nigdje ne bijaše oluka po kome bi se mogao popeti. Polagano se vrati i otvori vrata. Vani je stajao čovjek otprilike tridesetih godina. Bio je za glavu viši od Kerna, imao je okruglo lice s vodenoplavim očima i bijeloplavu kovrčavu kosu, a u rukama je držao sivi šešir od velura i nervozno ga gnečio… „Oprostite“, reče, „ja sam emigrant kao i vi…“ Keim se osjećao kao da su mu odjednom narasla krila. Spašen! mislio je. Nije policija! „U velikoj sam neprilici“, nastavi čovjek. „Zovem se Binding. Richard Binding. Putujem u Zürich i nemam ni pare da se negdje ove noći smjestim. Ne tražim novaca. Htio sam vas samo pitati mogu li ovu noć prespavati ovdje na podu.“ Kern ga pogleda. „Ovdje?“ reče. „U ovoj sobi? Na podu?“ „Da. Ja sam tome navikao i sigurno vas neću smetati. Već sam tri noći na putu. Vi znate kako je to, napolju na klupama, s vječitim strahom pred policijom. Čovjek je onda sretan ako može biti nekoliko sati na sigurnom.“ „To znam. Ali pogledajte ovu sobu! Nigdje nema toliko mjesta da biste se mogli ispružiti. Kako ćete ovdje spavati?“ „To ne smeta ništa!“ izjavi Binding žurno. „Već će ići! Na primjer tamo u uglu. Mogu spavati sjedeći i nasloniti se na ormar. To će biti dobro! Mi možemo svagdje spavati samo ako imamo malo mira.“ „Ne, to ne ide.“ Kern je neko vrijeme razmišljao. „Jedna soba stoji dva franka. Mogu vam dati taj novac. To je najjednostavnije. Onda ćete se moći pošteno naspavati.“ Binding otklanjajući digne ruke. Bijahu velike, crvene i debele. „Neću od vas novaca! Nisam zato došao! Tko stanuje ovdje taj i sam treba svojih nekoliko groša. A onda — već sam bio dolje i pitao mogu li negdje spavati. Nema slobodne sobe.“ „Možda će jedna biti slobodna ako imate dva franka u ruci.“ „Ne vjerujem. Gazda mi je rekao da bi nekog tko je dvije godine bio u koncentracionom logoru uvijek pustio da besplatno prespava. On zaista nema slobodne sobe.“ „Šta?“ reče «Kern, „vi ste bili dvije godine u koncentracionom logoru?“

„Da.“ Binding koljenima stisne šešir od velura i izvadi iz gornjeg džepa presavijenu ispravu. Rasklopi je i dade Kernu. „Evo — vidite! To je moja otpusnica iz Oranienburga.“ Kern oprezno uzme papir da ne podere izlizane rubove presavijene otpusnice. Još nikada nije vidio otpusnice iz koncentracionog logora. Čitao je glavu, tiskani tekst, ime Richard Binding dodano pisaćom mašinom — onda pogleda pečat s kukastim križem i čist, jasan potpis činovnika — bijaše u redu. Bijaše u redu, čak na jedan pedantni, uredan birokratski način, i upravo je sve to činilo tu stvar gotovo sablasnom — kao da se netko vraća s dozvolom boravka i vizom iz pakla. On vrati papir Bindingu. „Slušajte“, reče, „znam što ćemo učiniti. Uzmite moj krevet i moju sobu. Poznajem nekoga ovdje u pensionu koji ima veću sobu. Mogu tamo veoma dobro spavati. Tako će nam obojici biti pomognuto.“ Binding je okruglim očima buljio u njega. „Ali to je potpuno nemoguće!“ „Naprotiv! To je najlakše na svijetu!“ Kern uzme kaput i prebaci ga preko pidžame. Onda uzme odijelo i cipele. „Vidite! To ću ponijeti. Tako vas neću morati prerano smetati. Mogu se prijeko obući. Veselim se što mogu učiniti nešto za nekog tko je toliko prepatio…“ „Ali…“ Binding odjednom zgrabi Kernove ruke. Izgledalo je kao da će ih poljubiti. „Bože moj, ta vi ste anđeo!“ mucao je. „Spasili ste me!“ „Ali, ne!“ odvrati Kern zbunjeno. „Jedan pomaže drugome, to je sve. Šta bi inače bilo s nama. Spavajte dobro!“ „To hoću. Sam bog zna!“ Kern je čas razmišljao da li da ponese i svoj kovčeg. U malom pretincu sa strane imao je skrivenih četrdeset franaka. Ali novac bijaše dobro sakriven, kovčeg zaključan i on se skanjivao da tako otvoreno pokaže svoju sumnjičavost čovjeku koji je bio u koncentracionom logoru. Emigranti ne kradu jedan drugome. „Laku noć! Dobro spavajte!“ reče još jednom i ode. Ruth je stanovala na istom hodniku. Kern dvaput kratko pokuca na njenim vratima. To bijaše dogovoren znak. Ona odmah otvori. „Da li se nešto dogodilo?“ upita uplašeno kad je vidjela stvari u njegovoj ruci. „Moramo bježati?“ „Nije. Samo sam sobu prepustio jednom bijedniku koji je bio u koncentracionom logoru i nekoliko noći nije spavao. Mogu li spavati kod tebe na otomanu?“ Ruth se nasmiješi. „Otoman je star i klimav; ali zar misliš da krevet nije dovoljno velik za nas oboje?“ Kern uđe i poljubi je. „Postavljam katkad zaista najgluplja pitanja na svijetu“, reče. „Ali vjeruj mi, to je samo zbunjenost. Sve je to odviše za mene.“

Ruthina soba bijaše veća od njegove. Bila je, osim otomana, slično namještena — ali Kernu se činilo da izgleda sasvim drugačije. Čudnovato, — mislio je — mora da je to zbog tih nekoliko njenih stvari — uskih cipela, bluze, smeđe suknje — koliko je nježnosti u tome. S mojim stvarima soba izgleda samo neuredna. „Ruth“, reče, „kad bismo se i htjeli vjenčati — znaš li da to uopće ne možemo? Nemamo dokumenata.“ „Znam. Ali to neka nam bude najmanja briga. Čemu uopće imamo dvije sobe?“ Kern se smijao. „Zbog visokog švicarskog morala. Neprijavljeni, to još ide — ali nevjenčani, to je nemoguće.“ Slijedećeg jutra čekao je do deset sati. Onda ode prijeko po svoj kovčeg. Htio je obići nekoliko adresa a Bindinga ostaviti da i dalje spava. Ali soba bijaše već prazna. Binding je vjerojatno već otputovao. Kern otvori svoj kovčeg. Nije bio zaključan i tome se čudio. Bijaše siguran da ga je noćas zatvorio. Činilo mu se također da boce leže drugačije nego što bijaše navikao. Brzo je tražio. Malena koverta u sakrivenom pretincu sa strane bijaše ovdje. On je otvori i odmah vidje da nema švicarskog novca. Samo dvije osamljene austrijske novčanice od pet šilinga lepršale su mu u susret. On pretraži sve još jednom; i svoje odijelo, iako bijaše siguran da novac nije tamo. Nikada sa sobom nije ništa nosio, da bi Ruthi ostavio barem kovčeg i novac ako bi on bio usput uhvaćen. Ali četrdeset franaka bijahu nestali. On sjedne na pod pored kov čega. „Ta hulja“, reče preneraženo. „Ta prokleta hulja! Da li je tako nešto moguće?“ Neko je vrijeme tako sjedio. Onda je razmišljao da li da obavijesti Ruth; ali odluči da to učini istom onda kada ne bude moguće drugačije. Nije je htio uznemiriti prije no što bude potrebno. Konačno uzme Binderov spisak i pribilježi nekoliko bemskih adresa. Onda napuni svoju torbu sapunima, vezicama za cipele, toaletnom vodom i siđe stepenicama. Dolje sretne gazdu. „Poznajete li čovjeka koji se zove Richard Binding?“ Gazda je razmišljao neko vrijeme. Onda strese glavom. „Mislim onoga koji je sinoć bio ovdje. Tražio je sobu.“ „Sinoć nije nitko tražio sobu. Ja uopće nisam bio ovdje. Do dvanaest sati sam kuglao.“ „Ah, tako! Jeste li imali slobodne sobe?“ „Da, tri. Još su i danas slobodne. Da li očekujete nekog? Možete dobiti broj sedam na vašem hodniku.“ „Ne. Ne vjerujem da će se vratiti taj koga čekam. On već putuje za Zürich.“ Kern je do podneva zaslužio tri franka. Onda ode u neki jeftin restoran da pojede

kruh s maslacem i da zatim odmah nastavi pokućarenjem. Stajao je kod šanka i gladno jeo. Najednom mu sendvič gotovo ispadne iz ruke. Za jednim od najudaljenijih stolova prepozna Bindinga. U jednom mahu strpa ostatak sendviča u usta, proguta ga i uputi se polako prema stolu. Binding je sjedio sam, nalakćen, pred velikom zdjelom svinjskih kotleta s crvenim kupusom i krumpirima i zadubljeno jeo. Tek kad je Kern stajao pred njim on pogleda gore. „Ah, gledaj!“ reče nemamo. „Kako je?“ ,,U mojoj lisnici nedostaje četrdeset franaka“, reče Kern. „Žalosno“, reče Binding i proguta veliki komad pečenja. „Zaista žalosno!“ „Vratite mi ostatak koji još imate i stvar je u redu.“ Binding popije gutljaj piva i obriše usta. „Stvar je i ovako u redu“, objasni on polako. „Ili što ste inače htjeli učiniti?“ Kern je zurio u njega. U svom bijesu do sada zaista nije mislio na to da ne može ništa učiniti. Ako ode na policiju, tražit će mu isprave i onda zatvoriti i izgnati. Stisnutih očiju mjerio je Bindinga. „Nema šanse“, reče ovaj. „Vrlo dobar bokser. Četrdeset funti teži nego vi. Osim toga: poslije gužve u lokalu, policija i izgon.“ Kern bi u tome času malo pitao što će se s njime dogoditi; ali mislio je na Ruth. Binding je imao pravo; za njega nije postojao ni najmanji izgled da nešto učini. „Radite li to često?“ upita on. „Živim od toga. I, kao što vidite, dobro.“ Kern se gotovo gušio od bespomoćnog ogorčenja. „Vratite mi barem dvadeset franaka“, reče promuklo. „Potreban mi je taj novac. Ne za mene. Za onoga čiji je.“ Binding strese glavom. „I meni je potreban taj novac. Vi ste jeftino prošli. Za četrdeset franaka dobili ste najveću pouku koje ima u životu: ne imati povjerenja.“ „To je tačno.“ Kern je buljio u njega. Htio je otići, ali nije mogao. „Svi vaši dokumenti — to je naravno bila prijevara!“ „Mislite na… Ne!“ odvrati Binding. „Bio sam u koncentracionom logom.“ On se nasmije. ,,U stvari, zbog krađe kod jednog gauleitera. Rijedak slučaj!“ Htio je uzeti posljednji kotlet koji je ležao u zdjeli. U slijedećem trenutku držao ga je Kern u ruci. „Možete učiniti skandal“, reče on. Binding se cerio. „I ne mislim na to. Prilično sam sit. Neka vam donesu tanjir i uzmite crveni kupus. Čak sam spreman da vas častim čašom piva!“ Kern ne odvrati ništa. Bio je gotov da se potuče sa svim što bi mu došlo pod ruke. Brzo se okrene i pođe sa zaplijenjenim kotletom. Na šanku zamoli papir da ga zamota. Konobarica ga je radoznalo gledala. Onda izvadi dva krastavca iz čaše.

„Evo“, reče ona. „Nešto k tome.“ Kern uzme i krastavce. „Hvala“, reče on, „mnogo hvala.“ Večera za Ruth, mislio je. Dovraga, prokletstvo, za četrdeset franaka! Na vratima se još jednom okrene. Binding ga je promatrao. Kern pljune. Binding je smiješeći se salutirao s dva prsta desne ruke. * Poslije Berna počelo je kišiti. Ruth i Kern nisu imali dovoljno novaca da uzmu vlak do slijedećeg većeg mjesta. Posjedovali su još malu zlatnu rezervu, ali nju su htjeli načeti tek u Francuskoj. Jedan auto koji je prolazio poveze ih oko pedeset kilometara. Onda su morali pješačiti. Kern se rijetko kada usudio da trguje u selima. Odviše je bilo napadno. U istom mjestu spavali su uvijek samo jednu noć. Dolazili su kasno navečer, kad su policijski uredi već bili zatvoreni, i odlazili jutrom, prije nego što bi se otvarali. Tako su uvijek otišli iz mjesta prije no što su se prijavni formulari predavali žandarmeriji. Binderov popis zakazao je za ovaj dio Švicarske; sadržavao je samo veće gradove. U blizini Murtena spavali su u jednoj praznoj šupi. U noći se spustio prolom oblaka. Krov bijaše oštećen i kada su se probudili bijahu do kože mokri. Pokušali su osušiti svoje stvari, ali nisu nigdje mogli naložiti vatru. Sve bijaše vlažno i jedva su pronašli mjesto gdje nije prokišnjavalo. Spavali su tijesno stisnuti da bi se ugrijali, ali kaputi kojima su se pokrili bijahu odviše mokri — probudili su se ponovo od hladnoće. Čekali su tako do jutarnjeg svitanja i onda krenuli. „Hodanje će nas ugrijati“, reče Kern. „Dobit ćemo negdje za sat vremena i nešto kave.“ Ruth kimne. „Možda će se probiti sunce. Onda ćemo se brzo osušiti.“ Ali čitav dan bijaše hladno i vjetrovito. Pljuštalo je preko polja. Bijaše to prvi hladni dan u mjesecu, oblaci su visili vlaknasto i duboko, a poslije podne se sručila i di’uga teška kiša. Ruth i Kern čekali su u nekoj maloj kapelici. Bijaše veoma tamno i nakon nekog vremena počelo je grmiti; munje su sijevale kroz šarena stakla za kojima su sveci u rukama držali crvene i plave trake s riječima o miru na nebu i u duši. Kern osjeti da Ruth drhti. „Da li ti je jako hladno?“ upita on. „Ne, nije jako.“ „Dođi, šetajmo naokolo, to je bolje. Bojim se da ćeš se prehladiti.“ „Neću se prehladiti. Ostavi me da tako sjedim.“ „Jesi li umorna?“ „Nisam. Htjela bih samo časak tako sjediti.“ „Nećeš li ipak radije malo prošetati? Samo nekoliko minuta? Ne smije se tako

dugo sjediti u mokroj odjeći. Kameni pod je odviše hladan.“ „Dobro.“ Hodali su polako kapelicom. Njihovi koraci odzvanjali su praznom prostorijom. Prolazili su kraj ispovjedaonica na kojima su se zeleni zastori nadimali od propuha, oko oltara, do sakristije i natrag. „Do Murtena ima još devet kilometara“, reče Kern. „Moramo nastojati da se prije toga negdje smjestimo.“ „Devet kilometara možemo još sasvim lako prevaliti.“ Kern je nešto promrmljao. „Šta kažeš?“ upita Ruth. „Ništa. Samo proklinjem stanovitog Bindinga.“ Ona gurne svoju ruku pod njegovu. „Zaboravi to. To je najbolje. Mislim da prestaje kišiti.“ Izišli su. Još je kapalo, a nad bregovima stajaše velika duga. Napela se preko cijele doline kao ogroman, šaren most. Iza šuma, između rastrganih oblaka, sruči se preko krajine bujica žutobijelog svjetla. Nisu mogli vidjeti sunca; vidjeli su samo svjetlo koje se probilo poput svijetleće magle. „Dođi“, reče Ruth. „Sada će biti bolje.“ Uveče dođoše pred jednu staju za ovce. Pastir, jedan stariji, šutljivi seljak, sjedio je pred vratima. Pored njega ležala su dva ovčarska psa. Skočili su lajući prema njima. Seljak izvadi lulu iz usta i fićukne im. Kern mu priđe. „Bismo li mogli prespavati ovdje ovu noć? Mokri smo i umorni i ne možemo više ići dalje.“ Čovjek ga je dugo gledao. „Gore je sjenik“, reče onda. „To je sve što trebamo.“ Čovjek ga je ponovo neko vrijeme promatrao. „Dajte mi vaše šibice i cigarete“, reče napokon. „Ovdje ima mnogo sijena.“ Kern mu dade. „Gore se morate popeti ljestvama“, objasni seljak. „Ja ću za vama zaključati staju. Stanujem u mjestu. Sutra ujutro pustit ću vas napolje.“ „Hvala. Mnogo hvala.“ Uspjeli su se gore ljestvama. Tamo bijaše polutamno i toplo. Nakon nekog vremena dođe seljak. Donio im je grožđa, malo ovčjeg sira i crnog kruha. „Sada ću zaključati“, reče on. „Laku noć.“ „Laku noć. I mnogo hvala.“

Slušali su dok je silazio. Onda svukoše mokru odjeću i raširiše je po sijenu. Izvukli su spavaća odijela iz kovčega i počeli jesti. Bili su veoma gladni. „Kako ti godi?“ upita Kern. „Prekrasno.“ Ruth se nasloni na njega. „Imamo sreće, zar ne?“ Ona kimne. Dolje seljak zaključa. Sjenik je imao okrugao prozor. Zgurili su se kraj njega i gledali kako seljak odlazi. Nebo je postalo jasno. Ogledalo se u jezeru. Seljak je išao polako preko pokošenih polja, sigurnim korakom čovjeka koji je srastao s prirodom. Osim njega ne bijaše nikoga. Išao je sam preko polja i činilo se kao da na svojim tamnim ramenima nosi čitavo nebo. Sjedili su kraj prozora sve dok nije bezbojan sat prije noći čitavo svjetlo pretvorio u sivilo. Sijeno iza njih postade u igri sjena fantastična planina. Njegov se miris miješao s mirisom gnoja i whiskyja, koji su ovce isparivale. Mogli su ih vidjeti kroj otvor na tavanu — nejasno kovrčanje kovrčavih leđa s mnogo malenih glasova koji su postepeno postajali mirniji i tiši. * Slijedećeg jutra došao je seljak i otključao staju. Kern siđe dolje. Ruth je još spavala. Lice joj bijaše rumeno i teško je disala. Kern pomogne seljaku da istjera ovce. „Bismo li mogli ostati ovdje još jedan dan?“ upita on. „Mogli bismo vam onda u nečemu pomoći ako želite.“ „Nema mnogo pomoći. Ali možete slobodno ostati.“ „Hvala.“ Kern je pitao za adrese Nijemaca u gradu. Tog mjesta nije bilo na Binderovu popisu. Seljak mu reče nekoliko ljudi i opiše mu gdje stanuju. Kern krene poslije podne kad se smračilo. Prvu kuću našao je veoma lako. Bijaše to bijela vila, okružena malim vrtom. Vrata mu otvori jedna uredna služavka. Umjesto da ga ostavi da stoji napolju, uvede ga odmah u malo predsoblje. Dobar znak, pomisli Kern. „Mogu li govoriti s gospodinom Ammersom? Ili s gospođom Ammers?“ „Jedan čas.“ Djevojka nestane i opet se pojavi. Uvede ga u jedan salon s novim namještajem od mahagonija. Pod bijaše tako čist i sjajan da je Kern gotovo pao. Po cijelom namještaju ležahu čipkasti ukrasi. Nakon jedne minute pojavi se gospodin Ammers. Bijaše to malen čovjek s bijelom, šiljatom bradicom i izgledao je samilosno. Kern odluči da od dvije priče

kojima je raspolagao ispriča istinitu. Ammers ga je slušao prijazno. „Dakle, vi ste emigrant bez pasoša i dozvole boravka?“ reče onda. „I prodajete sapun i kućne potrepštine?” „Da.” „Dobro.“ Ammers ustane. „Moja će žena pogledati vaše stvari.“ On iziđe. Nakon nekog vremena uđe njegova žena. Izgledala je kao izblijedjeli neutrum, s licem boje predugo kuhanog mesa i blijedim očima bakalara. „Kakvih stvari imate?“ upitala je sladunjavim glasom. Kern izvadi stvari. Nije ih više bilo mnogo. Žena je tražila amo-tamo, promatrala šivaće igle kao da ih nikada dosada nije vidjela, mirisala sapun i palcem iskušavala četkice za zube; onda upita za cijene i na kraju odluči da pozove sestru. Sestra bijaše ženino blizanačko izdanje. Šiljata brada Ammers, iako bijaše malen, mora da je bio željezni gospodar u kući, jer i sestra bijaše kao ugasla i imala je potisnut i bojažljiv glas. Obje su žene svaki čas pogledavale prema vratima. Oklijevale su i skanjivale se tako da je Kern konačno postao nestrpljiv. On primijeti da se žene neće moći odlučiti i spremi svoje stvari. „Možda ćete se do sutra odlučiti“, reče on. „Mogu doći još jednom.“ Žena ga pogleda uplašeno. „Želite možda jednu šalicu kave?“ upita ona. Kern već dugo nije pio kave. „Ako imate pri ruci.“ „Da, da! Odmah! Jedan čas.“ Progura se napolje kao nakrivljena bačva, ali ipak brzo. Sestra ostane u sobi. „Dobro će mi doći jedna šalica kave“, reče Kern tek da nešto kaže. Sestra se nasmije kvocajući kao puran i onda zašuti kao da se zagrcnula. Kern je iznenađeno po gleda. Ona se stisne i ispusti kroz nos visok, piskutljiv glas. Žena uđe i postavi na stol pred Keraa šalicu koja se pušila. „Pijte samo mirno“, reče brižno. „Ta imate vremena, a kava je veoma vruća.“ Sestra se nasmije kratko i visoko i odmah se prestrašeno zguri. Kern nije stigao da počne piti kavu. Vrata se otvoriše i Ammers uđe kratkim, elastičnim koracima, a iza njega je išao žandar mrzovoljna izgleda. Ammers svetačkom kretnjom pokaže na Kerna. „Gospodine žandaru, učinite svoju dužnost. Jedna individua bez pasoša i domovine, izgnana iz njemačkog Reicha!“ Kern se ukoči. Žandar ga je promatrao. „Dođite sa mnom!“ promrmlja onda. Kern se načas osjećao kao da mu je mozak ugasnuo. Očekivao je sve samo ne ovo. Polagano i mehanički, kao u usporenom snimku, skupljao je svoje stvari. Onda se uspravi. „Zbog toga, dakle, kava i ljubaznost!“ reče zastajkujući i teško kao da to

istom sam sebi mora razjasniti. „Sve to samo da biste me zavarali. Zato dakle!“ On stisne šake i zakorači prema Ammersu koji odmah ustukne. „Bez straha!“ reče Kern veoma tiho. „Neću vas dirnuti! Samo vas proklinjem. Proklinjem vas, vašu ženu i vašu djecu svom snagom svoje duše! Sva nesreća neka padne na vas! Vaša djeca neka ustanu protiv vas, neka vas ostave samog, samog siromašnog, u bijedi i nevolji!“ Ammers problijedi. Njegova se šiljata brada trgne. „Zaštitite me“, zapovjedi žandaru. „Još vas nije uvrijedio“, odvrati ovaj ravnodušno. „Dosad vas je samo prokleo. Kad bi vam na primjer rekao posrani denuncijant, to bi bila uvreda, i to zbog riječi posran.“ Ammers ga bijesno pogleda. „Činite svoju dužnost!“ frktao je. „Gospodine Ammers“, izjavi mimo žandar, „vi mi ne možete davati upute. To mogu samo moji pretpostavljeni. Vi ste prijavili jednog čovjeka; ja sam došao, i ostalo prepustite meni. Slijedite me!“ reče Kernu. Obojica iziđu. Za njima se zalupiše vrata. Kern je hodao nijemo pored žandara. Još uvijek nije mogao doći k sebi. Imao je negdje mukli osjećaj: Ruth — ali naprosto se nije usudio misliti dalje. „Čovječe“, reče žandar nakon nekog vremena, „neki put ovce zaista dolaze u posjetu hijenama. Zar niste znali tko je to? Tajni agent njemačke nacističke partije ovdje u mjestu. Taj je već prijavio mnoge ljude.“ „Bože moj!“ reče Kern. „Da“, odvrati žandar. „To se zove smola, zar ne?“ Kern je šutio. „Ne znam“, reče onda tupo. „Znam samo da me čeka netko tko je bolestan.“ Žandar pogleda niz ulicu i slegne ramenima. „Sve to ne pomaže. I ništa me se ne tiče. Moram vas odvesti na policiju.“ Onda pogleda oko sebe. Ulica bijaše prazna. „Ne bih vam savjetovao da bježite!“ nastavi on. „Nema smisla! Doduše imam iščašenu nogu i ne mogu trčati za vama, ali bih vas odmah pozvao i povukao revolver ako ne biste stali.“ Nekoliko sekunda promatrao je Kerna. „To naravno traje neko vrijeme“, objasni onda. ,,U međuvremenu biste mi možda mogli pobjeći, osobito na mjestu do kog ćemo odmah doći, tamo ima svakakvih uličica i uglova i o pucanju nema ni govora. Kad biste pobjegli, zaista vas ne bih mogao uhvatiti. Jedino da vam prije toga stavim okove.“ Kern se odjednom sasvim probudi, ispunjen ludom nadom. Zurio je u žandara. Žandar je ravnodušno hodao dalje. „Znate“, reče zamišljeno nakon nekog vremena, „za neke je stvari čovjek odviše pošten.“

Kern osjeti da su mu ruke mokre od uzbuđenja. „Slušajte“, reče žurno, „čeka me čovjek koji će bez mene propasti. Pustite me! Mi putujemo u Francusku, ionako želimo napustiti Švicarsku, ta svejedno je da li na ovaj ili na onaj način.“ „To ne mogu!“ odvrati žandar ravnodušno. „To je protiv službenih propisa. Moja je dužnost da vas odvedem na policiju. Vi možete jedino pobjeći, protiv toga ne mogu, naravno, ništa učiniti.“ On zastane. „Kad biste na primjer potrčali ovom ulicom dolje, iza ugla i onda lijevo — nestali biste prije nego što bih mogao pucati.“ On nestrpljivo pogleda Kerna. „No, sad ću vam staviti okove. Sto mu gromova, kamo sam ih samo metnuo?“ On se napola okrene i stane nespretno tražiti po svom džepu. „Hvala!“ reče Kern i potrči. Na uglu se trčeći okrene. Žandar je stajao podbočenih ruku i smijuljio se za njim. * Slijedeće noći Kern se probudi. Čuo je kako Ruth diše teško i ubrzano. On opipa njeno čelo; bilo je vruće i vlažno. Nije se usudio da je probudi; spavala je duboko, ali vrlo nemirno. Sijeno je jako mirisalo, iako bijaše pokriveno pokrivačima i grubim krpama. Nakon nekog vremena probudi se ona sama od sebe. Bunovnim, dječjim glasom zatraži vode. Kern joj donese vjedro i vrč i ona požudno popije. „Da li ti je vruće?“ upita on. „Da, veoma. Ali možda je to zbog sijena. Grlo mi je kao isušeno. „Nadajmo se da nemaš vrućicu.“ „Ne smijem imati vrućicu. Ne smijem se razboljeti. Nisam bolesna. Nisam.“ Ona se okrene, gume glavu pod njegovu ruku i ponovo zaspi. Kern je mimo ležao. Zaželio je da ima svjetlo i da vidi Ruth kako izgleda. Osjećao je po vlažnoj toplini njena lica da ima vrućicu. Ali nije imao džepne lampe. Ležao je mimo i slušao njeno brzo i kratko disanje i promatrao neizmjerno polagano kretanje kazaljke na svijetlećem brojčaniku svog sata, koji je blistao u tami kao daleki, blijedi pakleni stroj vremena. Ovce su se dolje gurale i pokatkad bi zastenjale, te se činilo da sve to traje godinama, dok okrugli prozor nije postao svjetliji i najavio jutro. Ruth se probudi. „Daj mi vode, Ludwig.“ Kern joj pruži vrč. „Ti imaš vrućicu, Ruth. Možeš li sat vremena ostati sama?“ „Mogu.“ „Skoknut ću samo u mjesto da donesem nešto protiv vrućice.“ Seljak dođe i otključa. Kern mu kaže što se dogodilo. Seljak učini kiselo lice. „Onda će vjerojatno morati u bolnicu. Ovdje neće moći ostati.“

„Vidjet ćemo hoće li do podneva biti bolje. “ Kern ode u mjesto, usprkos strahu da ne sretne žandara ili nekog od obitelji Ammers, u jednu ljekarnu i zamoli ljekarnika da mu posudi toplomjer. Pomoćnik mu ga dade kad je u zalog ostavio novac. Kern kupi još jednu kutiju arkanola i potrči natrag. Ruth je imala temperaturu 38,5. Progutala je dvije tablete, i Kern je umota svojim i njenim kaputom u sijeno. U podne se temperatura usprkos lijeku popela na 39 stupnjeva. Seljak se počeše po glavi. „Ona treba njege. Ja bih je, na vašem mjestu, odveo u bolnicu!“ „Neću u bolnicu“, reče Ruth promuklo i tiho. „Sutra ću opet biti zdrava.“ „Ne izgleda mi tako“, reče seljak. „Trebali biste ležati u sobi, na krevetu, a ne ovdje na sjeniku.“ „Ne, ovdje je toplo i dobro. Molim vas, ostavite me ovdje.“ Seljak siđe dolje, a Kern pođe za njim. „Zašto neće odavde?“ upita seljak. „Onda bi nas rastavili.“ „To ništa ne smeta. Ta vi je možete čekati.“ „Ne mogu. Ako leži u bolnici, vidjet će da nema pasoša. Možda će je zadržati iako nemamo dovoljno novaca, ali poslije će je policija odvesti na neku granicu, a ja neću znati kada i na koju.“ Seljak strese glavom. „I vi niste ništa učinili? Ništa skrivili?“ „Mi nemamo pasoša i ne možemo ih dobiti, to je sve.“ „Ne mislim to. Niste li negdje nešto skrivili, prevarili nekog ili tako nešto?“ „Ne.“ „Ipak vas gone kao da je za vama raspisana potjernica?“ „Da.“ Seljak pljune. „Tko će to razumjeti. Jednostavan čovjek to ne razumije.“ „Ja to razumijem“, reče Kern. „To bi mogla da bude upala pluća, ovo gore, znate li to?“ „Upala pluća?“ Kern ga prestrašeno pogleda. „To je nemoguće! Pa to je opasno po život!“ „Naravno“, reče seljak. „Zbog toga i govorim s vama.” „Bit će da je gripa.“ „To je vrućica, visoka vrućica, a što je zapravo može reći samo liječnik.“

„Onda moram pozvati liječnika.“ „Ovamo?“ „Možda će jedan doći. Pogledat ću da li u adresaru ima neki Židov.“ Kern se ponovo vrati u mjesto. U jednoj trafici kupi dvije cigarete i zamoli telefonsku knjigu. Nađe liječnika, doktora Rudolfa Beera, i ode do njega. Kad je došao, radno vrijeme bijaše već gotovo i morao je čekati preko jedan sat. Zabavio se gledajući časopise i magazine; zurio je u slike i nije mogao shvatiti da ima teniskih utakmica, i prijema, i polu golih žena na Floridi i veselih ljudi, a da on ovdje sjedi bespomoćan i da je Ruth bolesna. Napokon dođe liječnik. Bijaše to još mlad čovjek. On šutke sasluša Kerna, spremi svoju torbu i uzme šešir. „Dođite sa mnom. Dolje su moja kola i odvest ćemo se tamo.“ Kern proguta. „Ne možemo li pješke? S autom to stoji više, a imamo još samo vrlo malo novaca.“ „To neka bude moja briga“, odvrati Beer. Odvezoše se do staje. Liječnik je pregledao Ruth. Ona je bojažljivo gledala Kerna i neprimjetno tresla glavom. Nije htjela otići. Beer ustane. „Morate u bolnicu. Šumi u desnom pluću. Gripa i opasnost od pneumonije. Ja ću vas povesti.“ „Ne! Neću u bolnicu. Mi to i ne možemo platiti!” „Ne brinite za novac. Morate napolje odavde. Vi ste ozbiljno bolesni.“ Ruth pogleda Kerna. „Razgovarat ćemo još o tome“, reče on. „Ja ću se odmah vratiti.“ „Doći ću po vas za pola sata“, reče liječnik. „Imate li tople odjeće i pokrivače?“ „Ima samo ovo što vidite.“ „Donijet ću nešto sa sobom. Dakle za pola sata.” Kern siđe s njim dolje. „Da li je to prijeko potrebno?“ upita on. „Da. Ona ne može ostati da leži ovdje u sijenu. A i nema smisla strpati je u neku sobu. Ona mora u bolnicu, i to brzo.“ „Dobro“, reče Kern. „Onda vam moram kazati što to znači za nas.“ Beer ga je slušao. „Vi mislite da je nećete moći posjećivati?“ upita on. „Ne. Za nekoliko bi se dana o tome govorkalo, i policija bi me brzo uhvatila. A ovako imam mogućnost da ostanem u njenoj blizini, da od vas čujem kako joj je i šta se s njom događa i da se prema tome ravnam.” „Razumijem. U svako doba možete doći k meni i raspitati se.“ „Hvala. Da li je opasno bolesna?“

„Može postati opasno. Na svaki način mora napolje odavde.“ Liječnik se od veze. Kern se polagano popne ljestvama na tavan. Bijaše gluh i bez osjećaja. Iz sumraka niske prostorije okrene se prema njemu bijelo lice s tamnim mrljama očnih šupljina. „Znam šta hoćeš reći“, prošapta Ruth. Kern kimne. „Ne ide drugačije. Moramo biti sretni što smo našli ovog liječnika. Siguran sam da će te besplatno primiti u bolnicu.“ „Da.“ Zurila je pred sebe. Onda se najednom prestrašeno uspravi. „Bože moj, gdje ćeš ti biti dok ja budem u bolnici? I kako ćemo se ponovo naći? Ta ti ne možeš doći, mogli bi te tamo uhapsiti.“ On sjedne pokraj nje i čvrsto uhvati njene vruće ruke. „Ruth“, reče on. „Sada moramo biti vrlo bistri i razboriti. O svemu sam već razmišljao. Ostat ću ovdje i sakriti se. Seljak mi je to dopustio. Čekat ću te. Bolje je da te ne posjećujem u bolnici. Tako nešto brzo se pročuje i mogli bi me uhvatiti. Učinit ćemo to drukčije. Ja ću svake večeri doći do bolnice i gledati u tvoj prozor. Liječnik će mi reći gdje ležiš. To će onda biti kao i posjet.“ „U koliko sati?“ „U devet sati.“ „Onda će već biti mrak i neću te moći vidjeti.“ „Mogu doći samo po mraku, inače je odviše opasno. Danju se moram skrivati.“ „Nemoj uopće dolaziti. Ne brini se, ići će već nekako.“ „Ipak, doći ću. Inače neću moći izdržati. Sada se moraš obući.“ On joj opere lice maramicom i vodom iz vjedra i obriše ga. Njene usne bijahu napukle i vruće. Ona položi lice na njegovu ruku. „Ruth“, reče on. „Moramo na sve misliti. Ako ozdraviš i ja više ne bih bio ovdje ili ako dobiješ izgon — zatraži da te pošalju na granicu kod Ženeve. Pisat ćemo jedno drugome u Ženevu, poste restante. Tako ćemo se uvijek ponovo naći. Ženeva, glavna pošta. Poslat ćemo i liječniku naše adrese za slučaj da budem uhvaćen. On će ih onda uvijek moći dati drugome. Obećao mi je da će to učiniti. Preko njega ću saznati što je s tobom i preko njega ću ti se javiti. Tako ćemo biti potpuno sigurni da se nikada nećemo izgubiti.“ „Da, Ludwig“, prošaputa ona. „Nemoj se plašiti, Ruth. Govorim ti to samo za najgori slučaj. Ako me uhvate. Ili ako te ne budu htjeli pustiti iz bolnice. Uvjeren sam da će te pustiti i da policija neće ništa saznati, i mi ćemo zajedno otputovati dalje.“ „A ako nešto sazna?“ „Mogu te samo poslati na granicu. A tamo ću te ja čekati. U Ženevi, glavna

pošta.“ On je pogleda pun pouzdanja. „Evo ti novac. Sakrij ga, jer će ti možda biti potreban za put.“ Dade joj ono malo novca što ga je još posjedovao. „Ne reci u bolnici da ga imaš. Moraš ga sačuvati za kasnije.“ Dolje se začuje liječnikov glas. „Ruth!“ reče Kern i uze je u svoje ruke. „Hoćeš li biti hrabra, Ruth?“ Ona se čvrsto uhvati za njega. „Bit ću hrabra. Hoću da te ponovo vidim.“ „Poste restante, Ženeva, ako sve pođe naopako. Inače ću doći ovamo po tebe. Svake večeri u devet sati stajat ću vani i željet ću ti sve što postoji.“ „Doći ću na prozor.“ , „Ostat ćeš u krevetu, inače uopće neću doći. Nasmij se još jednom.“ „Gotovo?“ vikne liječnik. Smješkala se suznih očiju. „Ne zaboravi me!“ „Kako bih to mogao? Ti si mi sve što imam!“ On poljubi njene suhe usne. Liječnikova se glava pojavi na otvoru tavana. „Ne smeta ništa“, reče on, „ali sada naprijed!“ Odnijeli su Ruth dolje u kola i pokrili je. „Mogu li pitati večeras?“ reče Kern. „Naravno. Ostat ćete sada ovdje? Da, bolje je tako. Možete doći u svako doba.“ Auto krene. Kern je stajao sve dok se više ništa nije vidjelo. Ostao je stojeći, ali mu se činilo kao da ga olujni vjetar baca natrag. * Oko osam sati pođe doktoru Beeru. Liječnik bijaše kod kuće. Umirio ga je; vrućica je visoka, ali zasada nema velike opasnosti. „Čini se da je normalna upala pluća.“ „Koliko to dugo traje?“ „Ako bude sve kako treba, dva tjedna. I još jedan tjedan oporavka.“ A kako je s novcem?“ upita Kern. „Mi ga nemamo.“ Beer se nasmije. „Zasada je glavno da je u bolnici. Kasnije će već nekakva dobrotvorna ustanova preuzeti troškove.“ Kern ga pogleda. ,,A vaš honorar?“ Beer se ponovo nasmije „Zadržite samo vaših nekoliko franaka. Mogu i bez njih živjeti. Sutra možete opet doći da pitate.“ On ustane. „Gdje leži?“ upita Kern. „Na kojem katu?“ Beer položi na nos svoj koščati kažiprst. „Čekajte — soba 35, na drugom katu.“ „Koji je to prozor?“ Beer žmirne očima. „Mislim da je drugi zdesna. Ali to ne koristi ništa. Ona već

sigurno spava.“ „Ne mislim zbog toga.“ „Naravno da ne“, odvrati Beer. Kern se raspitivao gdje se nalazi bolnica. Pronašao ju je brzo i pogledao na sat. Bijaše petnaest minuta do devet. Drugi prozor zdesna bio je taman. Čekao je. Nikada ne bi vjerovao da četvrt sata tako polako prolazi! Najednom vidje da se prozor osvijetlio. Stajao je napeto i promatrao crvenkasti četvorokut. Jednom je čuo nešto o prenošenju misli i sada je pokušao da se sabere i da dade Ruthi snage. „Neka ozdravi, neka ozdravi!“ Mislio je uporno, a nije znao kome se moli. On duboko udahne i polako izdahne; sjetio se da je duboko disanje bilo u knjizi koju je čitao označeno kao veoma važno. Onda stisne šake, napne mišice, digne se na prste kao da će skočiti i stane šapćući ponavljati prema svijetlom kvadratu u noći: „Ozdravi! Ozdravi! Ljubim te!“ Prozor se zatamni: Vidio je jednu sjenu. Ta neka ostane u krevetu! mišljaše dok ga je prelila bujica sreće. Mahnula je; on je divlje mahao natrag. Tada se sjeti da ga ona ne može vidjeti. Očajno pogleda za nekom svjetiljkom, za nekim trakom svjetlosti, da ga osvijetli. Nije ga bilo. Onda se dosjeti. Istrgne iz džepa kutiju šibica, koju su mu poklonili jutros uz one dvije cigarete, zapali jednu i digne je uvis. Sjena je mahala. On oprezno odmahne šibicom, onda izvadi nekoliko novih i držaše ih tako da su osvjetljavale njegovo lice. Ruth je snažno mahala. OB joj mahne da legne. Stresla je glavom. On osvijetli svoje lice i kimne još jednom. Nije poslušala. Tada shvati da mora otići, kako bi je prisilio da ponovo legne. Učini nekoliko koraka kao da će otići. Baci uvis sve upaljene šibice. One padnu tinjajući na pod i ugasnu. Svjetlo je gorjelo još jedan čas. Onda se i ono ugasi, i prozor se činio tamnijim od svega. * „Čestitam, Goldbach!“ reče Steiner. „Danas ste prvi put bili dobri. Bez ijedne pogreške, mirni i promišljeni. Prvorazredno, kako ste mi dali znak za onu šibicu u grudnjaku! To je bilo zaista teško.“ Goldbach ga zahvalno pogleda. „Ni sam ne znam kako se desilo. Odjednom kao da je sinulo, od jučer do danas. Pazite, još ću postati dobar medij. Sutra ću početi da izmišljam druge trikove.“ Steiner se nasmije. „Dođite, popijmo jednu rakiju za taj radostan događaj.“ On donese bocu rakije od marelica i natoči. „Živeli, Goldbach!“ ,,Živjeli!“ Goldbach se zagrcne i odloži čašu. „Oprostite“, reče. „Nisam više navikao na to. Ako nemate ništa protiv, htio bih sada otići.“ „Ali naravno! Za danas smo gotovi. Nećete li barem ispiti svoju čašu?“

„Da, rado.“ Goldbach poslušno ispije. Steiner mu pruži ruku. „I ne vježbajte trikove previše. Inače neće ništa ostati od samih raffinementa.“ „Ne. Ne.“ Goldbach je brzo prolazio alejom dolje u grad. Osjećao se lagan kao da je s njega pao težak teret. Ali bijaše to lakoća bez radosti kao da su mu kosti pune zraka a volja od plina, prepušteni svakom vjetru, i on više ne može upravljati njima. „Da li je moja žena ovdje?“ upita djevojku na vratima pensiona. „Nije.“ Djevojka se počela smijati. „Zbog čega se smijete?“ upita Goldbach iznenađeno. „Zašto se ne bih smijala? Zar je to zabranjeno?“ Goldbach je odsutno pogleda. „Ne mislim tako“, promrmlja. „Smijte se samo.“ Pošao je uskim hodnikom u svoju sobu i prisluhnuo na susjednim vratima. Ništa nije čuo. Pomno je očetkao kosu i odijelo; onda pokuca na vrata, iako mu je već djevojka rekla da njegove žene nema kod kuće. Možda je u međuvremenu došla, mislio je. Možda je djevojka nije vidjela. Pokuca još jednom. Nitko ne odgovori. Oprezno pritisne kvaku i uđe. Kraj ogledala je gorjelo svjetlo. Zurio je u svjetlo kao mornar u svjetionik. „Odmah će se vratiti“, mislio je. „Inače svjetlo ne bi gorjelo.“ Ali negdje u kostima, laganim poput zraka, u sivoj zbrci pepela vlastitih žila, osjećao je da se ‘Una neće vratiti. Znao je to u podsvijesti, ali njegova se glava s tvrdoglavošću straha držala besmislenih riječi kao grede koja bi ga mogla spasiti od bujice; ona se mora vratiti — inače ne bi gorjelo svjetlo. Onda otkrije prazninu sobe. Pred ogledalom nije bilo četaka i posuda za kreme; jedna vrata ormara bijahu poluotvorena i ružičasta — pastelna mrlja haljina nedostajala je u otvoru; zjapio je crno i napušteno. U sobi bijaše još samo miris; dašak života, ali također već slabiji — uspomena i bol koja vreba. Onda nađe pismo i tupo se začudi što ga tako dugo nije primijetio — ležalo je na sredini stola. Trajalo je dugo dok ga je otvorio. Ionako je znao sve — čemu ga otvarati? Napokon ga podere zaboravljenom ukosnicom koja je ležala kraj njega na stoliću. Čitao je, ali riječi nisu prodirale kroz ledeni sloj njegova mozga; ostajale su mrtve, riječi iz nekih novina, jedne knjige, slučajne riječi, riječi koje ga se nisu ništa ticale. Ukosnica u njegovoj ruci bila je življa. Sjedio je mimo i čekao bol i čudio se što ne dolazi. Osjećao je samo tupost, neizmjernu slabost, kao u trenutku ispunjenom strahom, kada bi prije spavanja uzeo preveliku dozu broma. Sjedio je tako dugo vremena. Promatrao je svoje ruke; ležale su na koljenima kao bijele mrtve životinje; blijedi, neosjetljivi bolesnici s pet mlohavih pipaka. Nisu mu

pripadali. On uopće više nije pripadao sebi; bio je tijelo nekoga drugog, čije su oči, uperene prema unutra, zurile u ukočenost koja bi samo ponekad zadrhtala u sebi. Napokon ustane i vrati se u svoju sobu. Vidio je kravate kako leže na stolu. Mehanički potraži škare i počne ih rezati, pažljivo, traku po traku. Nije dopustio da odrezani komadi padaju na pod, već ih je sitničavo skupljao u ruci i slagao na stolu u šarena hrpicu. Usred tog nesvjesnog posla iznenadi se time što radi; odloži škare i prestane. Odmah zatim već zaboravi što je radio. Ukočenim koracima prođe sobom i sjede u jedan kut. Tamo ostade zguren, trljajući, uvijek ponovo, ruke, čudnim, umornim, staračkim pokretom, kao da mu je hladno a nema više snage da se zaista ugrije.

XIV Kern baci u zrak posljednju šibicu. Onda ga Jedna ruka uhvati za rame. „Šta to radite ovdje?“ On se trgne, okrene i ugleda uniformu. „Ništa“, promuca. „Oprostite! Igrarija, ništa više.“ Agent mu pažljivo pogleda lice. To ne bijaše onaj koji ga je uhapsio kod Ammersa. Kern brzo pogleda prema prozoru. Ruth više nije bilo. Vjerojatno nije ništa primijetila; bilo je pretamno. Kern pokuša da se umiljato nasmije. „Oprostite, molim“, reče olako. „Bila je to samo mala šala. I sami vidite da se time nije moglo ništa dogoditi. Nekoliko šibica, ništa više. Htio sam zapaliti cigaretu. Nije pravo gorjela, pa sam odmah uzeo pola tuceta i gotovo izgorio prste.” On se nasmije, mahne rukom i htjede poći dalje. Ali ga agent zadrži „Jedan čas! Vi niste Švicarac, zar ne?“ „Zašto ne?“ „Pa to se čuje! Zašto poričete?“ „Ja uopće ne poričem“, odvrati Kern. „Samo me zanimalo kako ste to pogodili.“ Agent ga je veoma sumnjičavo promatrao. „Nije li možda ovdje…“ promrmlja i zapali džepnu lampu. „Slušajte!“ reče onda i njegov glas najednom dobije drugačiji zvuk. „Poznajete li gospodina Ammersa?“ „Nemam pojma“, odvrati Kern što je mogao mirnije. „Gdje stanujete?“ „Ovdje sam tek od jutros i upravo sam htio potražiti jednu gostionicu. Da li biste mi mogli neku preporučiti? Ne odviše skupu.“ „Najprije dođite sa mnom. Postoji prijava gospodina Ammersa, koja potpuno odgovara vama. Prvo ćemo to razjasniti!“ Kern pođe. Proklinjao je sama sebe što nije bolje pazio. Mora da se agent prišuljao do njega na gumenim potplatima. Jedan je tjedan išlo dobro, zbog toga se to i dogodilo. Postao je odviše siguran. Krišom se okrene ne bi li našao neku priliku za bijeg. Ali put bijaše prekratak; nekoliko minuta kasnije bio je već na policijskoj stanici. Za jednim stolom sjedio je policajac koji ga je prvi put pustio da pobjegne; nešto je pisao. Kern se ohrabri. „Da li je to on?“ upita policajac koji ga je doveo. Prvi pogleda Kerna površno. „Moguće. Ne mogu taćno reći. Bilo je pretamno.“ „Onda ću pozvati Ammersa, taj ga mora prepoznati.“

On iziđe. „Čovječe!“ reče prvi agent Kernu, „mislio sam da ste već odavno nestali. Sada će biti gadno. Ammers vas je onda prijavio.“ „Ne mogu pobjeći ponovo?“ upita Kern brzo. „Ta vi znate…“ „Isključeno. Jedini put vodi kroz predsoblje. A tamo stoji vaš prijatelj i telefonira. Ne — sada ste unutra. I baš ste pali u ruke našem najoštrijem čovjeku, koji bi htio da bude unaprijeđen.“ „Prokletstvo!“ „Da. Naročito jer ste već jedanput pobjegli. Morao sam to onda prijaviti, jer sam znao da će Ammers špijunirati.“ „Isuse!“ Kern ustukne jedan korak. „Možete reći i Isuse Kriste!“ reče agent. „Ovaj put to ništa ne pomaže. Dobit ćete nekoliko tjedana.“ Nekoliko minuta kasnije dođe Ammers. Dahtao je, toliko je brzo trčao. Njegova je šiljata brada sjajila. „Naravno!“ reče on. „To je on! U prirodnoj veličini, taj drznik.“ Kern ga pogleda. „Ovaj put valjda neće pobjeći, zar ne?“ upita Ammers. „Ovaj put neće“, potvrdi žandar. „Božji mlinovi melju polako“, recitirao je Ammers jezuitski i trijumfalno. „Polako ali sigurno. Vrč ide tako dugo na vodu dok se ne razbije.“ „Znate li vi da imate rak na jetrima?“ prekine ga Kern. Gotovo i nije znao što govori i nije znao kako mu je to palo na pamet. Samo je odjednom podivljao od bijesa i ne shvatajući još potpuno svoju nesreću, te gotovo automatski upravi u času sve svoje misli samo na to da nečim rani Ammersa. Tući ga nije mogao, to bi povećalo njegovu kaznu. „Šta?“ Ammers od iznenađenja zaboravi da zatvori usta. „Rak na jetrima! Tipičan rak na jetrima!“ Kern vidje da je pogodio. Odmah se uhvati za to. „Ja sam medicinar, ja to znam. Za godinu dana počet će užasni bolovi! Bit će to strahovita smrt! Protiv toga se ništa ne može učiniti! Ništa!“ „Ta to je…!“ „Božji mlinovi!“ siktao je Kern. „Kako ste rekli? Polako, polako! Godinama!“ „Gospodine žandaru!“ zavrišta Ammers. „Zahtijevam da me zaštitite od tog individuuma!“ „Načinite oporuku“, frktao je Kern. „Jedino vam još to preostaje! Bit ćete iznutra prožderani i istrunut ćete!“ „Gospodine žandaru!“ Ammers pogleda divlje i bespomoćno oko sebe. „Štitite

me od ove uvrede.“ Prvi agent ga pogleda sa zanimanjem. „Zasada vas još ne vrijeđa“, izjavi onda. „Dosada su to samo medicinske konstatacije.“ „Tražim da sve to unesete u spise!“ vikao je Ammers. „Pogledajte samo!“ Kern prstom pokaže na Ammersa, koji ustukne kao da je zmija pred njim. „Tu olovnosivu kožu na licu kad se uzbuđuje, te žućkaste bjeloočnice — sasvim sigurni znaci! Kandidat smrti! Za njega se samo još može moliti!“ „Kandidat smrti!“ divljaše Ammers, „zapišite kandidat smrti u spise!“ „Kandidat smrti također nije uvreda“, izjavi prvi agent s vidljivom zluradošću. „Za to ga ne možete tužiti. Svi smo mi kandidati smrti.“ „Jetra se raspadaju u živom tijelu!“ Kern vidje da je Ammers odjednom problijedio. On zakorakne naprijed. Ammers ustukne kao pred satanom. „U početku se ništa ne primjećuje!“ objasni Kern s bijesnim trijumfom. „Gotovo se ništa ne može utvrditi. Ali kad se primijeti, prekasno je. Rak jetara! Najpolaganija i najstrašnija smrt koja postoji!“ Ammers je samo još zurio u Kerna. Nije više ništa odgovarao. Nehotice se uhvati za mjesto gdje se nalaze jetra. „Sada budite mirni!“ okomi se grubo drugi agent. „Sada je dosta s tim! Sjednite tamo i odgovarajte na naša pitanja. Od kada ste u Švicarskoj?“ * Slijedećeg jutra predvedu Kerna pred kotarski sud. Sudac bijaše stariji, debeli čovjek, okrugla, crvena lica. Bio je čovječan, ali nije mogao pomoći Kernu. Paragrafi bijahu jasni. „Zašto se niste javili policiji kad ste ilegalno prešli granicu?“ upita on. „Jer bih odmah bio prognan“, odvrati Kern umorno. „Da, naravno, to bi se dogodilo.“ „A prijeko, na drugoj strani, morao bih se odmah javiti na prvoj policijskoj stanici, ako se ne bih htio ogriješiti o zakon. Odonud bi me slijedeće noći prebacili natrag u Švicarsku. Iz Švicarske opet onamo. Odatle opet natrag. Tako bih polako između granica umro od gladi. U najmanju ruku putovao bih od jedne policijske stanice do druge. Što onda da činimo drugo nego da kršimo zakon?“ Sudac slegne ramenima. „Ja vam ne mogu pomoći. Moram vas osuditi. Najmanja je kazna četrnaest dana zatvora. To je zakon. Moramo čuvati zemlju od poplave izbjeglica.“ „Znam.“ Sudac pogleda u spise. „Sve što mogu učiniti za vas, to je žalba na vrhovni sud, da dobijete samo pritvor, a ne zatvor.“ „Mnogo vam hvala“, reče Kern. „Ali to mi je svejedno. U tome više nisam toliko

osjetljiv.“ „To uopće nije svejedno“, izjavi brzo sudac. „Naprotiv, to je veoma važno za građanska časna prava. Ako dobijete pritvor, kao da niste bili kažnjavani, to vjerojatno i ne znate!“ Kern je neko vrijeme gledao tog neobaviještenog, dobroćudnog čovjeka. „Građanska časna prava“, reče onda. „Što ću s tim? Ta ja nemam ni najosnovnija građanska prava. Ja sam sjena, sablast, građanski mrtvac. Što će mi onda te stvari koje zovete građanskim pravima?“ Sudac je neko vrijeme šutio. „Ta morate na neki način doći do nekih papira“, reče konačno. „Možda bi se mogla tražiti neka legitimacija preko njemačkog konzulata!“ „To je pokušao češki sud već prije godinu dana. Zahtjev je bio odbijen. Za Njemačku mi više ne postojimo. A za ostali svijet samo kao subjekt za policiju.“ Sudac strese glavom. „Zar Liga naroda nije ništa učinila za vas? Ima vas na tisuće i vi morate na neki način smjeti živjeti!“ „Već nekoliko godina raspravlja Liga naroda o tome da nam dade neke isprave“, odvrati Kern strpljivo. „Tamo svaka zemlja pokušava da nas ugura drugoj, To će, dakle, još trajati lijep broj godina.“ ,,A u međuvremenu …“ ,,U međuvremenu — i sami vidite…“ „Ali, bože moj!“ reče odjednom sudac prilično bespomoćno, svojim širokim, mekim švicarskim dijalektom. „Pa to je problem! Što će samo biti od vas?“ „To ne znam. Važnije je što će se sa mnom sada dogoditi.“ Sudac prijeđe rukom preko sjajnog lica i pogleda Kerna. „Ja imam sina“, reče on, „otprilike istih godina kao i vi. Kad bih morao zamisliti da njega tjeraju naokolo, bez ikakva drugog razloga osim što se rodio .. „Ja imam oca“, odvrati Kern. „Kad biste njega vidjeli…“ On pogleda kroz prozor. Na jabuku punu plodova spokojno je sjalo jesenje sunce. Tamo napolju je sloboda. Tamo napolju je Ruth. „Htio bih vas nešto pitati“, reče sudac nakon nekog vremena. „Sasvim neslužbeno. Ali ipak bih vas htio pitati. Vjerujete li još u bilo što?“ ,,Oh, da! Vjerujem u sveti egoizam! U nemilosrđe! U laž! U neosjetljivost srca!“ „Toga sam se i bojao. I kako bi drukčije…“ „To još nije sve“, odgovori mimo Kern. „Vjerujem i u dobrotu, drugarstvo, ljubav i požrtvovnost! Upoznao sam to. Možda bolje od onoga kome ide dobro.“ Sudac ustane i pođe tromo od svoje stolice prema Kernu. „Ugodno je čuti nešto takvo“, promrmlja on. „Kad bih samo znao što bih mogao učiniti za vas!“ „Ništa“, reče Kern. „Već poznajem zakone i imam znanca koji se u tome

specijalizirao. Pošaljite me u zatvor.“ „Poslat ću vas u pritvor i predati slučaj dalje, vrhovnom sudu.“ „Rado, ako vam to može olakšati presudu. Ali ako dulje traje, radije bih u zatvor.“ „Neće trajati dulje, za to ću se ja pobrinuti.“ Sudac izvadi iz džepa ogroman novčanik. „Postoji, na žalost, samo ovaj primitivan oblik pomoći“, reče oklijevajući i izvadi jednu presavijenu novčanicu. „Neugodno mi je što ne mogu ništa drugo učiniti za vas …“ Kern uzme novac. „To je jedino što nam zaista pomaže“, odvrati on i pomisli: dvadeset franaka! Kakva sreća! S tim će Ruth doći do granice! Nije se usudio da joj piše. Mogli bi saznati da je ona već dulje vremena u zemlji i osuditi je. Ovako joj još uvijek ostaje mogućnost da bude samo izgnana, ili da je, ako bude imala sreće, jednostavno otpuste iz bolnice. Prve večeri bijaše nemiran i nesretan i nije mogao spavati. Vidio je Ruth kako leži grozničavo u krevetu i prestraši se jer je sanjao da je pokapaju. Čučnuo je na poljski krevet i dugo tako sjedio, ruku stisnutih oko koljena. Nije htio dopustiti da ga svladaju, ali je osjećao da bi to moglo biti jače od njega. To je zbog noći, mislio je, noć i strah noći. Danju je strah razuman; strah noći je bezgraničan. Ustao je i šetao malom prostorijom amo-tamo. Disao je polako i duboko. Onda skine kaput i počne vježbati slobodne vježbe. Ne smijem izgubiti živce, mislio je; onda bih bio izgubljen. Moram ostati zdrav. Savijao se u koljenima i istezao trup, te mu postepeno uspije da se koncentrira na svoje tijelo. Onda se sjeti večeri na policijskoj stanici u Beču i studenta koji ga je učio boksanju i razvuče lice. Da nije bilo tog studenta, večeras sigurno ne bih bio takav prema Ammersu, mislio je. Bez njega ne, i bez Steinera ne. Ne, bez čitavog ovog okrutnog života; neka me očvrsne, ali neka me ne razbije. Ja hoću da se branim. On stane zamahivati, njišući se mekano u koljenima, udari u tamu čitavim zamahom tijela jedan dugi direkt, desno i lijevo, onda između toga nekoliko kratkih aperkata, sve brže i brže — dok najednom ne zasvijetli pred njim u mraku sablasnobijela, šiljata brada Ammersa, bolesnog na jetrima, čime je cijela stvar dobila sok i snagu. Udarao ga je kratkim direktima i snažnim udarcima oko brade i ušiju, zapaprio mu je s dva divlja udarca u srce i zatim strahovitim udarcem u Solarplexus i činilo mu se da čuje kako se Ammers stenjući stropoštao na pod. Ali to mu još nije bilo dovoljno. Pustio ga je da se ponovo digne, i sistematski razbijao sjenu svog neprijatelja, daščući od uzbuđenja, dok mu na kraju, kao naročita poslastica, ne padnu na pamet teški udarci u jetra. Kada je svanulo bio je toliko iscrpen i umoran da se srušio na krevet i odmah zaspao, a strah noći ostavio za sobom. Dva dana kasnije uđe u ćeliju doktor Beer. Kern skoči. „Kako joj je?“ „Posve dobro; znači, normalno.“

Kern odahne. „Kako ste znali da sam ovdje?“ „Bilo je jednostavno. Niste više dolazili. Dakle, mora da ste ovdje.“ „To je tačno. Da li ona zna?“ „Da. Kako sinoć niste nastupili kao Prometej, pokrenula je i nebo i pakao da me pronađe. Sat kasnije znali smo šta se desilo. Uostalom, luda ideja, to sa šibicama!“ „Da, imate pravo! Neki put vjerujemo da smo već veoma lukavi; onda obično radimo gluposti. Zasada sam osuđen na četrnaest dana. Za dvanaest dana ću vjerojatno izići. Hoće li onda biti zdrava?“ „Neće. U svakom slučaju ne toliko da bi mogla putovati. Mislim da je ostavimo u bolnici što je dulje moguće.“ „Naravno!“ Kern je razmišljao. „Onda je moram čekati u Ženevi. Ionako je ne mogu povesti. Mene će otpratiti.“ Beer izvadi iz džepa pismo. „Evo! Donio sam vam nešto.“ Kern žurno uzme pismo; — ali ga onda stavi u džep. „Možete ga i sada pročitati“, reče Beer. „Ja imam vremena.“ „Ne, čitat ću ga kasnije.“ „Onda ću se vratiti u bolnicu. Reći ću joj da sam vas vidio. Hoćete li da joj odnesem nešto?“ Beer izvadi iz kaputa nalivpero i pisaći pribor. „Sve sam ponio.“ „Hvala. Mnogo hvala!“ Kern brzo napiše pismo; da mu je dobro, Ruth neka brzo ozdravi. Ako će ga prije prognati, čekat će je u Ženevi. Svakog popodneva u dvanaest sati pred glavom poštom. Beer će joj sve tačno objasniti. On stavi unutra sučevih dvadeset franaka i zalijepi omot. „Evo!“ „Nećete li prije toga pročitati njeno pismo?“ „Ne! Još ne. Ne tako brzo. Ta čitav dan nemam ništa drugo.“ Beer ga malo iznenađeno pogleda; onda spremi pismo. „Dobro. Posjetit ću vas opet za nekoliko dana.“ „Sigurno?“ Beer se nasmije. „A zašto ne?“ „Da, to je istina! Sada je sve u redu. Barem što se toga tiče. Slijedećih dvanaest dana ne može se više ništa dogoditi. Nikakva iznenađenja. To je zapravo sasvim umirujuće.“ Kad je Beer otišao, Kern uzme u ruke Ruthino pismo. Tako lagano, mislio je, malo papira i malo poteza tintom — a toliko sreće. On stavi pismo na rub kreveta. Onda počne vježbati. Ponovo je izboksao Ammersa i zadao mu ovaj put nekoliko nedopuštenih udaraca u bubrege. „Nećemo dozvoliti da nas pobijede”, reče u smjeru pisma i lijepim udarcem u šiljatu bradu pošalje Ammersa ponovo na pod. Odmarao se i zabavljao dalje s pismom. Tek

poslije podne, kad se smračilo, otvori ga i pročita prve retke. Svakog sata čitao je jedan dio dalje. Naveče stigne do potpisa. Vidio je Ruthinu brigu, njen strah, njenu ljubav i hrabrost, i onda skoči i stade ponovo udarati po Ammersu. Ali ta borba ne bijaše sportski sasvim ispravna — Ammers je dobivao ćuške, udarce nogom i na kraju mu bude istrgnuta bijela, šiljata brada. * Steiner je spremio svoje stvari. Htio je u Francusku. U Austriji je postalo preopasno i priključenje Njemačkoj bijaše još samo pitanje vremena. Osim toga spremali su se Prater i poduzeće direktora Potzlocha na dugi zimski san. Potzloch strese Steineru ruku. „Ta mi putujući ljudi navikli smo da se rastajemo. Bilo gdje čovjek se onda ponovo sretne.“ „Sigurno.“ „No dakle!“ Potzloch se maši svog cvikera. „Dobro proživite zimu. Nisam prijatelj scena pri rastanku.“ „Ni ja nisam“, odvrati Steiner. „Znate“, Potzloch žmime. „To je čista navika. Kada smo vidjeli tolike ljude kako dolaze i odlaze — onda to na kraju postaje čista navika. Kao da se od streljane ide prijeko k vrtuljku.“ „Lijepa slika! Od streljane do vrtuljka — a od vrtuljka ponovo do streljane — slika u koju se gotovo možeš zaljubiti.“ Potzloch se polaskano smijuljio. „Među nama rečeno, Steiner — znate li što je nastrašnije na svijetu? U povjerenju rečeno: da sve na kraju postaje samo navika.“ On zakači na nos svoj cviker. „Čak i takozvana ekstaza!” „Čak i rat“, reče Steiner. „Čak i bol! Čak smrt! Poznajem čovjeka kome su u deset godina umrle četiri žene. Sada ima petu. Već poboljeva. Što da vam pričam, on već spokojno traži šestu. Sve navika! Samo ne vlastita smrt.“ Potzloch nemamo odmahne. „U nju nikad ozbiljno ne vjerujemo, Steiner. Ni u ratu; inače ga više ne bi bilo. Svatko uvijek misli da će baš njega mimoići. Nije li tako?“ Promatrao je iskosa Steinera. Steiner kimne, zabavljajući se. Potzloch mu još jednom pruži ruku. „Dakle, servus! Moram još hitno pogledati u streljanu da vidim da li dobro zamataju servis.” „Servus! A ja ću do vrtuljka.“ Potzloch se naceri i odjuri. * Steiner pođe prema kolima. Pod njegovim nogama šuštilo je suho lišće. Noć je

stajala nad šumom nijema i nemilosrdna. Iz streljane su se čuli udarci čekića. U napola srušenom vrtuljku njihalo se nenekoliko svjetiljaka. Steiner je pošao da se oprosti od Lilo. Ona ostaje u Beču. Njene isprave i dozvola boravka vrijedile su samo u Austriji. I kad bi mogla, ona ne bi pošla s njim. Steiner i ona bijahu drugovi sudbine, sastavljeni vjetrom vremena — oboje su to znali. Stajala je u kolima za stanovanje i postavljala stol. Kad je ušao, okrenula se. „Došla je pošta za tebe“, reče ona. Steiner uzme pismo i pogleda marku. „Iz Švicarske. Sigurno od našeg malog.“ Rastrgao je omot i čitao. „Ruth je u bolnici“, reče onda. „Šta joj je?“ upita Lilo. „Upala pluća. Izgleda nije teško. Oni su u Murtenu. Uveče daje mali pred bolnicom znakove vatrom. Kad budem prolazio kroz Švicarsku možda ću ih sresti.“ Steiner stavi pismo u prednji džep. „Nadam se da mali zna što treba učiniti da budu opet zajedno.“ „Znat će“, reče Lilo. „Mnogo je naučio.“ „Da, usprkos tome…“ Steiner htjede objasniti Lilo da oe Kernu biti teško ako budu Ruth iz bolnice prebacili na granicu. Ali onda se sjeti da se njih dvoje danas vide posljednji put — i da je bolje ne govoriti o onima koje žele ostati zajedno i ponovo se vidjeti. Pođe do prozora i pogleda napolje. Na trgu osvijetljenom karbidnim svjetiljkama stavljali su radnici labuđe, konje i žirafe vrtuljka u sive vreće. Te životinje ležahu i stajahu naokolo po zemlji, kao da je odjednom bomba razorila zajednički život u raju. U jednoj od rastavljenih gondola sjedila su dva radnika i pila pivo iz boca. Natakli su kapute i kape na rogove bijelog jelena koji se ispruženih nogu i kao ukočen u vječnom skoku naslonio na jedan sanduk. „Dođi“, reče Lilo iza njega, „jelo je gotovo. Ispekla sam ti piroge.“ Steiner se okrene i uhvati je oko ramena. „Jelo“, reče on. „Pirogi. Za nas, nesigurne đavole, je to što zajedno jedemo nešto kao domovina, zar ne?“ „Postoji još nešto drugo, ali ti to ne znaš.“ Čekala je jedan čas. „Ti to ne znaš, jer ne znaš plakati i ne razumiješ što je to — biti zajedno žalostan.“ „Da, to ne poznajem“, reče Steiner. „Mi nismo bili često žalosni, Lilo.“ „Ne. Ti ne. Ti si divlji ili ravnodušan, ili se smiješ ili si ono što vi zovete hrabrim. To nije ono.“ ,,A šta je to, Lilo?“ „Strah da se prepustiš osjećaju Strah pred suzama. Strah da ne budeš muškarac. U Rusiji su muškarci mogli plakati a ipak ostati muškarcima i biti hrabri. Ti svoje srce nisi nikad oslobodio!“

„Ne“, reče Steiner. „Na što čekaš?“ „Ne znam. I ne želim znati.“ Lilo ga je pažljivo promatrala. „Dođi jesti“, reče onda. „Dat ću ti na put kruh i sol, kao u Rusiji, i blagosloviti te prije nego što odeš — ti nemiru bez toka, možda ćeš se i tome smijati.“ „Neću.“ Ona stavi zdjelu s pirogama na stol. „Sjedni do mene, Lilo.“ Ona strese glavom. „Ti ćeš danas jesti sam. Ja ću te posluživati. To je tvoj posljednji obrok.“ Ostala je stojeći i pružila mu piroge, kruh, meso i krastavce. Promatrala ga je kako jede i šuteći kuhala čaj. Hodala je savitljivo, dugim koracima, po malim kolima, kao pantera koja se već privikla na preuzak kavez. Njene uske, brončane ruke rezale su za njega meso, njeno je lice imalo pribran, zagonetan izražaj, i Steineru se odjednom pričini kao da je lik iz Biblije. Ustane i uzme svoje stvari. Otkako je nabavio pasoš zamijenio je ranac kovčegom. Otvori vrata od kola, siđe polako stepenicama i odloži kovčeg. Onda se vrati ponovo. Lilo je stajala kraj stola. Podbočila je jednu ruku i u njenim se očima ogledavala tako slijepa praznina kao da ništa ne vidi i kao da je već sama. Steiner joj priđe. „Lilo …“ Ona se pomakne i pogleda ga. Njene oči promijeniše izražaj. „Teško je otići“, reče Steiner. Ona kimne i položi ruku na njegov zatiljak. „Bit ću sama bez tebe.“ „Kamo ćeš ići?“ „Još ne znam.” „U Austriji ćeš biti sigurna. I ako postane njemačka.“ „Da.“ Ona ga pogleda ozbiljno. Njene oči bijahu veoma duboke i sjajne. „Šteta, Lilo“, promrmlja Steiner. „Da.“ „Ti znaš zašto?“ „Znam to, i ti znaš to od mene.“ Još uvijek su se gledali. „Čudnovato“, reče Steiner, „samo jedan komad vremena i jedan komad života stoje između nas. Sve je ostalo ovdje.“

„Sve vrijeme, Steiner“, odvrati Lilo blago, „sve vrijeme i sav naš život…“ On kimne. Lilo položi ruke na njegovo lice i reče nekoliko ruskih riječi. Onda mu dade komad kruha i nešto soli. „Jedi to kad odeš. Neka ti ovo dade u tuđini kruh bez bola. A sada idi.“ Steiner je htjede poljubiti, ali odustane kad ju je pogledao. „Idi sada!“ reče ona tiho. „Idi…“ Prolazio je šumom. Nakon nekog vremena se okrene. Grad šatora utonuo je u noć i ničeg više nije bilo ovdje osim neizmjerne tame koja je brujala, i svijetlog četvorokuta dalekih, otvorenih vrata i malog lika koji nije mahao.

XV Nakon četrnaest dana ponovo predvedu Kerna kotarskom sudu. Debeli čovjek s licem kao u jabuke zabrinuto ga pogleda. „Moram vam reći nešto neugodno, gospodine Kern .. Kern se uspravi. Četiri tjedna, mislio je, nadam se da neće biti više od četiri tjedna. Toliko će dugo Beer još moći zadržati Ruth u bolnici. „Vrhovni sud je odbio vašu žalbu. Bili ste odviše dugo u Švicarskoj. Nije se moglo opravdati kao bezizlazan položaj. Osim toga, bila je tu i stvar sa žandarima. Osuđeni ste na četrnaest dana zatvora.“ „Još četrnaest dana?“ „Ne. Samo četrnaest dana. Ubraja se i pritvor.” Kern duboko odahne. „Prema tome, izlazim danas?“ „Da. Loše je samo to što vas sada ubrajaju među kažnjavane.“ ,,S tim ću se pomiriti.“ Sudac ga pogleda. „Bilo bi bolje da nema o vama ništa u registru kažnjenih. Ali tu se ne može ništa učiniti.“ „Hoću li danas biti prebačen?“ upita Kern. „Da. Preko Basela.“ „Preko Basela? U Njemačku?“ Kern se munjevito okrene. Bio je odmah spreman da skoči s prozora i pobjegne. Čuo je već nekoliko puta da su emigrante prebacili u Njemačku. Ali to su uglavnom bili bjegunci koji su upravo došli iz Njemačke. Prozor bijaše otvoren, a sudnica je ležala u prizemlju. Napolju je sjalo sunce. Napolju je jabuka njihala svoje grane, iza nje bijaše živica koja se mogla preskočiti, a iza toga bijaše sloboda. Sudac strese glavom. „Odvest će vas u Francusku. Ne u Njemačku. Basel je naša, njemačka i francuska granica.“ „Ne možete me u Ženevi prebaciti preko granice?“ „Ne, to na žalost ne ide. Basel je najbliže mjesto. Mi imamo upute. Ženeva je mnogo dalje.“ Kern je neko vrijeme šutio. „Da li je sigurno da ću biti prebačen u Francusku?“ upita onda. „Sasvim sigurno.“ „Da li bilo koga tko je ovdje uhvaćen bez dokumenata prebacujete u Njemačku?“ „Koliko ja znam nikoga. To se neki put može dogoditi jedino u pograničnim gradovima. Ali o tome nisam gotovo ništa čuo.“ „Ženu sigurno ne biste prebacili u Njemačku?“ „Sigurno ne. Ja to svakako nikada

ne bih učinio. Zbog čega to želite znati?“ „Nemam osobitog razloga. Ponekad sam putem sretao i žene bez dokumenata. Njima je sve bilo još mnogo teže. Zbog toga pitam.“ Sudac izvadi iz spisa jedan papir i pokaže ga Kernu. „Ovdje je nalog o vašem izgonu. Vjerujete li sada da ćete biti prebačeni u Francusku?“ „Da.“ Sudac stavi papir ponovo u korice. „Vaš vlak polazi za dva sata.“ „I sasvim je nemoguće da me dovedete do Ženeve?“ „Sasvim. Bjegunci nas stoje velik broj željezničkih karata. Postoji stoga uputa da ih se odvodi do najbliže granice. Ovdje vam zaista ne mogu pomoći.“ „Kada bih sam platio put, da li bih onda mogao biti odveden do Ženeve?“ „Da, to bi bilo moguće. Hoćete li to?“ „Ne, za to nemam dovoljno novaca. Samo sam tako pitao.“ „Nemojte previše pitati“, reče sudac. „Kad biste imali kod sebe novaca, morali biste zapravo platiti i put do Basela. Ja sam odustao od toga da to ispitam.“ On ustane. „Zbogom! Želim vam sve dobro! Nadam se da ćete se snaći u Francuskoj! I nadajmo se da će uskoro sve biti drukčije!“ „Da, možda! Inače bismo se mogli odmah objesiti.“ * Kern više nije imao prilike da obavijesti Ruth. Dan prije bio je kod njega Beer i rekao mu da ona mora ostati u bolnici još oko tjedan dana. On odluči da mu piše odmah s francuske granice. Sada je znao ono najvažnije — da Ruth ni u kojem slučaju neće biti prebačena ti Njemačku i da može biti odvedena u Ženevu ako ima novaca za put. Tačno nakon dva sata dođe po njega detektiv u civilu. Pođoše na kolodvor. Kern je nosio svoj kovčeg. Dan prije uzeo ga je Beer iz staje i donio ga. Prođoše pokraj neke gostionice. Prozori gostionice u prizemlju bijahu otvoreni. Jedna kapela svirala je na citrama narodnu pjesmu, a muški je zbor pjevao. Kraj prozora su stajala i jodlala dva pjevača u alpinskim nošnjama. Njihali su se ogrljeni amo- tamo. Detektiv zastane. Jedan od jodlera umukne. Bijaše to tenor. „Gdje si tako dugo, Max?“ upita on. „Već svi čekaju.“ „Služba!” odvrati detektiv. Jodler pogleda Kerna. „Takva smola!“ promrmlja odjednom dubokim glasom. „Onda je naš kvartet večeras propao.“ „Isključeno. Vratit ću se za dvadeset minuta.“ „Sigurno?“

„Sigurno!“ „Dobro! Danas moramo svakako svladati dvostruko jodlanje. Nemoj se prehladiti!“ „Ne, ne!“ Pošli su dalje. „Zar ne putujete sa mnom do granice?“ upita Kern nakon nekog vremena. „Ne. Za vas imamo novi patent.“ Dođoše na kolodvor. Detektiv potraži vlakovođu. „Evo ga“, reče on i pokaže na Kerna. Onda preda vlakovođi nalog za izgon. „Sretan put, gospodine moj“, reče odjednom vrlo uljudno i ode. „Pođite sa mnom!“ Vlakovođa dovede Kerna do kočničareve kućice na teretnom vagonu. „Uđite ovamo unutra!“ U maloj kabini ne bijaše ničega do drvenog sjedala. Kern gurne pod njega kovčeg. Vlakovođa izvana zatvori vrata. „Tako! U Baselu ćemo vas pustiti.“ Pošao je dalje slabo osvijetljenim peronom. Kern je gledao kroz prozor kabine. Oprezno pokuša da li se može provući. Nije išlo, prozor bijaše preuzak. Nekoliko minuta kasnije vlak krene. Svjetlo čekaonice s praznim stolovima i praznim, besmislenim svjetlom kliznuše pored njega. Sef stanice, u crvenoj kapi, nestade u mraku. Projuri nekoliko uskih ulica, jedna brklja s automobilima koji su čekali, mala kavana u kojoj je kartalo nekoliko ljudi — i grada nestade. Kern sjedne na drvenu dasku. Upro se nogama o kovčeg i gledao kroz prozor. Napolju bijaše noć, tamna, nepoznata i vjetrovita, i on se najednom osjećao veoma bijedno. * U Baselu dođe po njega jedan policajac i odvede ga do carinarnice. Dadoše mu da jede. Onda se u pratnji agenta od veze tramvajem do Burgfeldena. U mraku su prošli kraj židovskog groblja. Prođoše zatim mimo ciglana i skrenuše s ceste. Nakon nekog vremena zaustavi se agent. „Ovuda dalje — samo ravno.“ Kern krene dalje. Tek pred jutro stigne u St. Louis. Odmah se prijavi francuskoj policiji i objasni da je noću bio prebačen iz Basela. Morao je izbjeći zatvoru. A to je moguće jedino tako da se isti dan prijavi policiji ili carini. Onda ga ne mogu kazniti već samo prebaciti natrag. Policija ga preko dana zadrži u pritvoru. Uveče ga poslaše do pogranične carinarnice. Tamo bijahu dva carinika. Jedan je sjedio za stolom i pisao. Drugi se zgurio na jednoj klupi pokraj peći. Pušio je cigarete od teškog alžirskog duhana i od vremena

na vrijeme promatrao Kerna. „Šta imate u kovčegu?“ upita onda. „Nešto mojih stvari.“ „Otvorite ga malo.“ Kern digne poklopac. Carinik ustane i lijeno priđe. Sa zanimanjem se nagne nad kovčeg. „Toaletna voda, sapun, parfem! Vidi — sve to ste donijeli iz Švicarske? Ta nećete valjda reći da vam je sve to potrebno — za vaše lične potrebe?“ „Ne. Tim sam trgovao.“ „Onda morate za to platiti carinu!” izjavi činovnik. „Izvadite to napolje! „Te drangulije“, on pokaže na igle, vrpce i ostale stvarčice, „neću cariniti.“ Kern je mislio da sanja. „Cariniti?“ upita on. „Ja da platim carinu?“ „Naravno! Ta vi niste diplomatski kurir, zar ne? Ili ste mislili da ću ja kupiti ove boce? Donijeli ste u Francusku robu koja podliježe carini. Naprijed, napolje s tim!“ Činovnik uzme carinsku tarifu i primakne vagu. „Ja nemam novaca“, reče Kern. „Nemate novaca?“ Činovnik stavi ruke u džepove od hlača i zanjiše se u koljenima. „Dobro, onda ćemo stvari zaplijeniti. Dajte ih ovamo.“ Kern ostade sagnut na podu, čvrsto držeći kovčeg. „Javio sam se ovdje da idem natrag u Švicarsku. Ne moram ništa cariniti.“ „Vidi ti njega! Još biste me htjeli i poučavati, zar ne?“ „Ta ostavi dječaka na miru, François!“ reče carinik koji je sjedio za stolom i pisao. „I ne mislim na to! Švaba koji sve bolje zna, kao i čitava ona banda prijeko! Naprijed, van s bocama!“ „Ja nisam Švaba!“ reče Kern. U tom času uđe treći činovnik. Kern vidje da ima viši čin od ostale dvojice. „Šta se ovdje događa?“ upita kratko. Carinik objasni što se dogodilo. Inspektor je promatrao Kerna. „Da li ste se odmah javili policiji?“ upita on. „Da.“ „I hoćete natrag u Švicarsku?“ „Da. Zbog toga sam i ovdje.“ Inspektor je razmišljao jedan čas. „Onda nije kriv za to“, odluči on. „On nije krijumčar. Njega su samog prokrijumčarili. Pošaljite ga natrag i basta.“ On iziđe iz sobe.

„Vidiš, François“, reče carinik koji je sjedio za stolom. „Čemu se uvijek toliko uzrujavaš? To samo škodi tvojoj žuči.“ François ne odvrati ništa. Bojažljivo je zurio u Kerna. Kern je zurio u njega. Najednom se sjeti da je govorio francuski i razumio Francuze, i u sebi je blagosiljao ruskog profesora iz zatvora u Beču. * Slijedećeg jutra bio je ponovo u Baselu. Sada je promijenio taktiku. Nije se odmah ujutro prijavio policiji. Ako ostane pi’eko dana u Baselu i tek se uveče prijavi, nije mu se moglo ništa naročito dogoditi. Za Basel je imao Binderov popis adresa. Bijaše to doduše emigrantima najbrojnije mjesto u Švicarskoj, ali on usprkos tome odluči da pokuša nešto zaraditi. Počeo je s pastorima. Bilo je gotovo sigurno da ga oni neće prijaviti. Prvi ga je odmah izbacio; drugi mu dade kruha s maslacem, treći pet franaka. Radio je dalje i imao sreće — do popodneva je zaradio sedamnaest franaka. Prije svega pokušao je da se oslobodi posljednjeg parfema i toaletne vode, za slučaj da još jednom sretne Frangoisa. Kod pastora je to bilo teško — ali uspjelo mu je na drugim adresama. Poslije podne poveća zaradu na dvadeset i osam franaka. Pođe u katoličku crkvu. Bila je otvorena i to bijaše najsigurnije mjesto da se odmori. Dvije noći nije spavao. Crkva je bila polutamna i prazna. Mirisala je na tamjan i cvijeće. Kern sjedne u jednu klupu i napiše pismo doktoru Beeru. Unutra stavi novac i pismo za Ruth. Onda ga zalijepi i spremi u džep. Osjećao se veoma umoran. Polako klekne na klecalo i položi glavu na molitveni naslon. Htio se samo malo odmoriti ali zaspe. Kad se probudio, uopće nije znao gdje se nalazi. Žmirkao je u mutnu crvenu svjetlost vječnog svjetla i pomalo se snalazio. Kad je začuo korake odmah se razbudi. Jedan svećenik u crnoj svećeničkoj halji približavao se polako srednjim prolazom. Kraj Kerna zastane i pogleda ga. Kern iz opreznosti sklopi ruke. „Nisam vas htio smetati“, reče svećenik. „Upravo sam htio otići“, odvrati Kern. „Vidio sam vas iz sakristije. Ovdje ste već dva sata. Jeste li molili za nešto naročito?“ ,,Oh, da“, reče Kern malo iznenađeno ali prisebno. „Vi niste odavde?“ Svećenik pogleda Kernov kovčeg. „Ne.“ Kern ga pogleda. Svećenik je ulijevao povjerenje. „Ja sam emigrant. Noćas moram preko granice. U kovčegu imam stvari koje prodajem.“ Preostala mu je još jedna boca toaletne vode i sada mu padne na pamet luđačka ideja da je proda svećeniku u crkvi. Bilo je to nevjerojatno, ali on bijaše navikao na

nevjerojatne stvari. „Toaletna voda“, reče on. „Vrlo dobra i vrlo jeftina. Upravo je rasprodaj em.“ Htjede otvoriti kovčeg. Svećenik otkloni. „Ostavite to samo. Ja vam vjerujem. Nećemo oponašati trgovce u hramu. Veselim se što ste tako dugo molili. Dođite sa mnom u sakristiju. Imamo jedan mali fond za siromašne vjernike.“ Kern dobije deset franaka. Malo se postidio, ali to nije dugo trajalo. Time je mogao platiti u Francuskoj jedan dio željezničke karte za sebe i Ruth. Čini se da se smola približava kraju, mislio je. Vratio se natrag u crkvu i sad je zaista molio. Nije znao kome — bio je protestant, otac mu bijaše Židov, klečao je u katoličkoj crkvi — ali je smatrao da u vrijeme kao što je ovo i na nebu vjerojatno vlada prilična zbrka, i pretpostavljao je da će njegova molitva već naći pravi put. Navečer se željeznicom odvezao u Ženevu. Najednom mu se učini da bi Ruth mogla biti već prije puštena iz bolnice. Stigao je ujutro, pohranio kovčeg na stanici i otišao na policiju. Objasnio je činovniku da je upravo prebačen iz Francuske. Vjerovali su mu jer je kod sebe imao tek nekoliko dana star nalog za izgon iz Švicarske, zadržali su ga preko dana, a noću ga prebaciše preko granice u pravcu Cologyja. Javio se odmah na francuskoj carinarnici. „Uđite unutra“, reče neki pospani činovnik. „Ovdje se već nalazi jedan. Poslat ćemo vas natrag oko četiri sata.” Kern uđe u carinsku kućicu. „Vogt!“ reče Kern iznenađeno. „Kako vi dolazite ovamo?“ Vogt slegne ramenima. „Ponovo opsjedam švicarsku granicu.“ „Odonda? Odonda otkad su vas doveli na stanicu u Luzernu?“ „Odonda.“ Vogt je izgledao loše. Bio je mršav i njegova je koža nalikovala na sivi papir. „Imam smolu“, reče on. „Ne uspijeva mi da dođem u zatvor. A noći su tako hladne da ih više ne podnosim.“ Kern sjedne k njemu. „Bio sam u zatvoru“, reče on, ,,i sada sam sretan što sam opet napolju. Takav je život.“ Jedan žandar donese im malo kruha i crnog vina. Pojeli su i odmah zaspali na klupi. Probudili su ih u četiri sata ujutro i odveli na granicu. Bilo je potpuno mračno. Kraj puta su blijedo svijetlila zrela polja. Vogt je drhtao od hladnoće. Kern skine svoju vestu. „Evo, obucite to. Meni nije hladno.“ „Zaista nije?“

„Nije.“ „Vi ste mladi“, reče Vogt, „to je ono.“ On obuče vestu. „Samo nekoliko sati, dok ne ogrije sunce.“ Rastali su se nešto prije Ženeve. Vogt je htio pokušati da ode preko Lausanne dublje u Švicarsku. Dok se nalazi u blizini granice poslat će ga jednostavno natrag, i on se ne može nadati zatvoru. „Zadržite vestu“, reče Kern. „Nemoguće! Ta to je kapital!“ „Imam još jednu. Dar od nekog zatvorskog svećenika u Beču. U garderobi u Ženevi!“ „Je li to istina?“ „Naravno. To je plava vesta s crvenim rubom. Vjerujete li sada?“ Vogt se nasmiješi. Izvuče iz džepa usku knjigu. „Uzmite ovo za uzvrat.“ Bijahu to Holderlinove pjesme. „Ta bez toga će vam biti još mnogo teže“, reče Kern. „Ne. Znam ih većinu napamet.“ Kern uđe u Ženevu. Spavao je dva sata u crkvi i u dvanaest sati bio je kod glavne pošte. Znao je da Ruth još ne može doći, ali je ipak čekao do dva sata. Onda potraži savjet u Binderovu adresaru. Ponovo je imao sreće. Do večeri je zaradio sedamnaest franaka i ode na policiju. Bila je subota. Noć bijaše nemirna. Već u jedanaest sati uvedoše dva pijanca. Pobljuvali su sobu i odmah počeli pjevati. Oko pet sati bijaše ih već petoro. U dva sata dovedoše Vogta. „Kao da je ukleto“, reče melankolično. „Ipak, barem smo dvojica.“ Sat kasnije dođoše po njih. Noć je bila hladna. Zvijezde su blistale daleko na nebu. Polumjesec bijaše jasan kao rastopljena kovina. Žandar zastane. „Ovdje okrenite desno, onda …“ „Znam“, prekine ga Kern. „Poznajem put.“ „Onda, sve dobro.“ Pođoše dalje, preko uskog dijela ničije zemlje između granice i granice. * Iznad očekivanja nisu ih iste noći poslali natrag. Dovedoše ih na prefekturu i sastaviše zapisnik. Onda im dadoše jesti. Slijedeće su ih noći ponovo prebacili. Postalo je vjetrovito i tmurno. Vogt je bio veoma umoran. Gotovo i nije govorio i izgledao je očajan. Kada su malo odmakli od granice, odmorili su se na jednom sjeniku. Vogt je spavao do jutra kao mrtav. Probudio se kad je sinulo sunce. Nije se pomakao, samo je otvorio oči. Kern

bijaše veoma potresen gledajući taj uski, nepomični lik u tankom kaputu, to malo čovjeka sa široko otvorenim, mirnim očima. Ležali su na blago nagnutoj padini s koje se vidio jutarnji grad i jezero. Iz dimnjaka na kućama dizao se dim u svježi zrak i budio osjećaj topline, sigurnosti, doručka i kreveta. Jezero se ljeskalo u mekom nemiru. Vogt je šuteći promatrao kako sunce udiše laganu, lahoreću maglu koja nestaje, i kako polako izlazi bijeli masiv Mont-Blanca iza krpa oblaka i počinje blistati, kao svijetli zidovi visoko sagrađenog nebeskog Jeruzalema. Krenuli su oko devet sati. Stigli su u Ženevu i pošli putem uz jezero. Nakon nekog vremena Vogt zastane. „Pogledajte ono!“ reče on. „Što?“ Vogt pokaže na jedinu zgradu, nalik na palaču, koja je ležala u velikom parku. Golema je kuća svijetlila na suncu kao dvorac sigurnosti i lagodnog života. Prekrasan park blistao je u zlatu i crvenilu jesenjeg lišća. Na širokom prilazu stajahu dugi redovi automobila, a mnoštvo je radosnih ljudi izlazilo i ulazilo. „Prekrasno“, reče Kern. „Izgleda kao da ovdje stanuje švicarski car.“ „Zar ne znate što je to?“ Kern strese glavom. „To je palača Lige naroda“, reče Vogt tužnim i ironičnim glasom. Kern ga iznenađeno pogleda. Vogt kimne. „To je mjesto gdje već godinama raspravljaju o našoj sudbini. Da li da nam daju isprave i ponovo nas učine ljudima, ili ne.“ Jedan otvoreni Cadilac izađe iz reda automobila i klizne prema izlazu. U njemu je sjedilo nekoliko otmjenih, mlađih ljudi, među njima i veoma lijepa djevojka u kaputu od kandaske kune. Smijali su se i mahali drugim kolima te se dogovorili za doručak na jezeru. „Da“, reče Vogt nakon nekog vremena. „Razumijete li sada zbog čega to tako dugo traje?“ „Da“, odvrati Kern. „Beznadno, zar ne?“ Kern slegne ramenima. „Ne vjerujem da im se odviše žuri.“ Prišao im je vratar i sumnjičavo ih promatrao. „Da li nekoga tražite?“ Kern strese glavom. „Šta biste onda htjeli?“ upita vratar. Vogt pogleda Kerna. U njegovim očima zablista umorna iskra poruge. „Ništa“,

reče vrataru. „Mi smo samo turisti. Obični putnici na božjoj zemlji.“ „Onda će biti bolje da pođete dalje“, reče vratar, kome glavom projuriše misli o ludim anarhistima. „Da“, reče Vogt. „To je vjerojatno bolje.“ U Rue de Montblanc gledali su izloge dućana. Pred jednom draguljarnom Vogt zastane. „Ovdje ću se oprostiti od vas.“ „Kamo ćete ovaj put?“ upita Kern. „Ne više daleko. Idem u ovu trgovinu.“ Kern ne razumijevajući pogleda kroz staklo izloga u kome su na sivom baršunu bili izloženi briljanti, rubini i smaragdi. „Mislim da nećete imati sreće“, reče on. „Dragulj ari su poznati tvrdice. Možda zato što neprestano rade s kamenjem. Nikada ništa ne daju.“ „Ja ne želim ništa. Želim samo nešto ukrasti.“ „Šta?“ Kern sumnjičavo pogleda Vogta. „Mislite to ozbiljno? Ovako kako izgledate nećete daleko doći.“ „To i ne želim. Zbog toga to i činim.“ „Ne razumijem to“, reče Kern. „Odmah ćete razumjeti. Sve sam dobro promislio. To je jedina mogućnost da preživim zimu. Za to ću dobiti najmanje nekoliko mjeseci. Više nemam izbora. Prilično sam propao. Još nekoliko tjedana granice i ja bih bio gotov. Moram to učiniti.“ „Ali..počne Kern. „Znam sve što želite reći.“ Vogtovo se lice odjednom sruši, kao da su popucali konci koji su ga držali. „Ne mogu više …“ mrmljao je. „Zbogom.“ Kern vidje da je uzaludno svako nagovaranje. Stisne slabu Vogtovu ruku. „Nadam se da ćete se brzo oporaviti.“ „Da, nadajmo se. Ovdje je zatvor sasvim dobar.“ Vogt je čekao da Kern odmakne. Kern zastane na uglu ulice i promatraše ulaz praveći se kao da čeka tramvaj. Nakon kratkog vremena vidje kako je neki mladić izjurio iz dućana i ubrzo se vratio s jednim policajcem. Nadajmo se da će sada imati mira, mislio je Kern i pošao dalje. * Odmah iza Beča nađe Steiner auto koji ga povede prema granici. Nije htio riskirati da pokaže svoj pasoš austrijskim carinicima — zato siđe nešto prije granice i pođe pješice ostatak puta. Oko deset sati uveče prijavi se na carinarnici. Objasni da je upravo ovamo prebačen iz Švicarske. „Dobro“, reče jedan stari carinik s bradom cara Franje Josipa. „To poznajemo. Sutra ujutro poslat ćemo vas natrag. Sjednite nekamo.“ Steiner sjedne napolje ispred carinarnice i zapali cigaretu. Bio je veoma miran.

Činovnik koji je upravo bio u službi drijemao je. Samo bi od vremena na vrijeme prošao poneki auto. Otprilike sat kasnije izađe napolje činovnik s carskom bradom. „Recite“, upita on Steinera, „jeste li Austrijanac?“ Steiner odmah osjeti opasnost. Pasoš je sašio u šešir. „Kako dolazite na to?“ reče mimo. „Kad bih bio Austrijanac ne bih bio emigrant.“ Činovnik se lupi po čelu da mu se srebrna brada zatresla. „Naravno! Naravno! Kako sam to mogao zaboraviti! Pitao sam vas zbog toga što biste možda kao Austrijanac znali igrati tarok.“ „Znam igrati tarok. Naučio sam to u ratu, još kao dijete. Bio sam neko vrijeme u austrijskoj diviziji.“ „Sjajno! Sjajno!“ Car Franjo Josip lupne Steinera po ramenu. „Onda smo gotovo zemljaci. Kako je onda? Hoćemo li jednu? Upravo ćemo biti na broju.“ „Naravno.“ Uđoše unutra. Sat kasnije Steiner dobije sedam šilinga. Nije igrao metodom varalice Freda — igrao je pošteno. Ali igrao je mnogo bolje od carinika, tako da je morao pobijediti ako su mu karte bile imalo dobre. U jedanaest sati večerali su zajedno. Carinik je objasnio da je to njihov doručak. Služba im traje do osam sati ujutro. Doručak bijaše krepak i dobar. Onda su igrali dalje. Steiner dobije veoma dobre karte. Austrijski carinici igrali su protiv njega hrabrošću očajnika. Borili su se, ali su bili fair. U jedan sat noću nazivali su jedan drugog imenima. U tri sata govorili su jedan drugom „ti“. U četiri sata bijahu posve familijarni: izrazi svinjsko pseto, đavolje pečenje i guzica nisu važili kao uvreda, već kao spontani izljevi iznenađenja, obožavanja i naklonosti. U pet sati uđe službujući carinik. „Djeco, krajnje je vrijeme da Josefa prebacimo preko granice.“ Nastala je sveopća šutnja. Sve oči bijahu upravljene prema novcu koji je ležao pred Steinerom. Konačno se pokrene car Franjo Josip. „Dobiveno je dobiveno“, reče rezignirano. „Dobro nas je operušao. A sada odlazi kao jesenja lastavica, taj svinjski pop.“ „Imao sam dobre karte“, odvrati Steiner. „Prokleto dobre karte.“ „Upravo je to ono“, reče melankolično car Franjo Josip. „Ti si imao dobre karte, sutra bismo možda mi imali dobre karte. Ali tebe više neće biti ovdje. U tome je nepravda.“ „To je tačno. Ali gdje još ima pravde, braćo?“ „Kod kartanja je pravda u tome što pobjednik mora dati revanš. Ako onda opet pobijedi, ne može se ništa učiniti. Ali ovako …“ Car Josip digne ruke i pruži dlanove. „Ima u tome nečeg nezadovoljavajućeg.“ „Ali, djeco“, reče Steiner. „Ako je samo tol Vi me prebacite preko granice, sutra uveče prebacit će me Švicarci natrag — i ja ću vam dati revanš!“ Car Franjo Josip sklopi ispružene ruke, što odjeknu prostorijom. „To je bilo ono!“

zastenje olakšano. „Mi ti to nismo mogli predložiti, razumiješ li? Jer i mi smo vlast. S tobom smijemo kartati, to nije zabranjeno. Ali ne smijemo te navesti da ponovo prijeđeš granicu. Ako se sam vratiš, to je nešto drugo!“ „Doći ću“, reče Steiner. ,,U to se možete pouzdati.“ * Steiner se javi švicarskom pograničnom stražaru i izjavi da noću želi ponovo u Austriju. Nisu ga poslali policiji, nego su ga tamo zadržali. Bila je nedjelja. Odmah kraj carinarnice nalazila se mala gostionica. Poslije podne je bilo mnogo posla; ali uveče, poslije osam sati postade mimo. Nekoliko carinika koji bijahu na dopustu sjedili su u gostionici. Posjetili su svoje drugove i počeli sada s njima igrati jass. Prije nego što je i primijetio Steiner je sudjelovao u igri. Švicarci su bili izvrsni igrači. Bijahu vanredno mirni i imali su ogromnu sreću. U devet sati oduzeli su Steineru već osam franaka; oko ponoći on smanji na tri. Ali u dva sata noću, kad se restoran zatvarao, gubio je trinaest franaka. Švicarci ga počastiše s nekoliko velikih čaša trešnjevače. Dobro su mu došle; jer noć bijaše veoma svježa, a on je morao pregaziti Rajnu. Na drugoj strani opazi kako se na pozadini neba ocrtava jedan taman lik. Bijaše to car Franjo Josip. Iza njegove glave stajao je mjesec kao oreola. Steiner se obriše. Zubi su mu cvokotali. Popije ostatak trešnjevače što ju je dobio od Svicaraca i obuče se. Onda se uputi prema osamljenoj pojavi. „Gdje si tako dugo?“ pozdravi ga Franjo Josip. „Čekam te već od jednog sata. Mislili smo da bi mogao zalutati, zbog toga sam ovdje!“ Steiner se smijao. „Švicarci su me zadržali.“ „No, sada brzo dođi. Imamo još samo dva i po sata vremena.“ Bitka odmah počne. U pet sati bila je još neodlučna; Austrijanci su upravo dobili dobre karte. Car Franjo Josip baci svoje karte na stol. „Takav bezobrazluk. Upravo sada!“ On obuče kaput i stegne opasač. „Dođi, Sepp! Ne pomaže ništa. Služba je služba! Moramo te prebaciti!“ Steiner i on upute se prema granici. Franjo Josip dimio je jaku cigaru. „Znaš“, reče nakon nekog vremena, „osjećam da će Švicarci noćas naročito pomno paziti. Čekaju da ponovo prijeđeš, zar ne?“ „Lako moguće“, odvrati Steiner. „Možda bi bilo pametno da te istom sutra noću prebacimo. Onda će vjerovati da si uspio preći i neće više toliko paziti.“ „To je jasno.“

Frano Josip zastane. „Vidiš li tamo prijeko? Nešto svijetli. To je bila džepna lampa. Evo, sada i ovamo! Jesi li vidio?“ „Sasvim jasno!“ Steiner se smijuljio. Nije vidio ništa. Ali je znao što stari carinik želi. Franjo Josip zastane. „Vidiš li tamo prijeko? lukavo žmirne Steineru. „Nećeš proći, to je jasno, zar ne misliš? Moramo natrag, Sepp! Žao mi je, ali se cijela granica dobro čuva. Ne možemo učiniti ništa drugo nego čekati do sutra. Izvijestit ću o tome!“ „Dobro.“ Igrali su do osam sati ujutro. Steiner je izgubio sedamnaest šilinga, ali je još uvijek dobivao dvadeset Stadoše na kraju reda ljudi koji su čekali ispred prozorčića gdje su se prodavale marke. „Kada si stigla?“ upita Kern. Glavna pošta u Ženevi nije mu se još nikada učinila tako svijetla. „Jutros.“ „Jesu li te prije odveli u Basel? Ili ravno ovamo?“ „Ne. U Murtenu su mi dali dozvolu boravka za tri dana. Onda sam odmah putovala ovamo.“ „Prekrasno! Čak dozvola boravka. Onda se uopće ne moraš bojati! Vidio sam te već samu na granici. Poblijedjela si i oslabila, Ruth!“ „Ali sam opet sasvim zdrava. Jesam li ružnija?“ „Ne, mnogo ljepša. Svaki put kada te ponovo vidim izgledaš ljepša! Jesi li gladna?“ „Da“, reče Ruth. „Gladna za svime; da tebe vidim, da idem ulicama, za zrakom i govorom.“ „Onda pođite odmah jesti. Znam jedan mali restoran. Tamo ima svježih riba iz jezera. Kao u Luzernu.“ Kern je sjajio. „Švicarska ima toliko jezera. Gdje je tvoja prtljaga?“ „Na stanici, naravno! Ta ja sam stari, izučeni vagabund.“ „Da! Ponosim se tobom! Ruth, sada dolazi tvoja prva ilegalna granica. To je otprilike kao matura. Da li se bojiš?“ „Uopće ne.“ „I ne treba da se bojiš. Poznajem granicu kao vlastiti džep. Sve znam. Čak imam i vozne karte. Kupljene prekjuče u Francuskoj. Sve je pripremljeno. Tačno poznajem kolodvor. Ostat ćemo u jednoj maloj krčmi, koja je sigurna, i krenuti na vlak u posljednji čas.“ „Već imaš vozne karte? Odakle ti novac? Ta toliko si mi poslao.“ ,,U očajanju sam opljačkao švicarsko svećenstvo. Jurio sam Ženevom i Baselom kao gangster. Pola godine ne smijem se ovdje više pojaviti.“

Ruth se smijala. „Donosim i nešto novaca. Dobio ih je za mene doktor Beer od neke Pomoći izbjeglicama.“ Stajali su tijesno priljubljeni jedno uz drugo i polako se pomicali naprijed u lancu onih koji su čekali. Kern je čvrsto držao Ruthinu spuštenu ruku. Govorili su tiho prigušenim glasom i nastojali da izgledaju što je moguće ravnodušnije i nezainteresirano. „Čini se da imamo i previše sreće“, reče Kern. „Ti ne samo da se vraćaš s dozvolom boravka — ti još sa sobom donosiš i novac. Zašto mi nikad nisi pisala? Zar nisi mogla?“ „Bojala sam se! Mislila sam da bi te mogli uhvatiti kada bi dolazio po pisma. Beer mi je ispričao onu stvar s Ammersom. On je također mislio da je bolje ne pisati. Pisala sam ti mnogo pisama, Ludwig. Neprestano sam ti pisala — bez olovke i papira. Ti to znaš, zar ne?“ Ona ga pogleda. Kern stisne njenu ruku. „Znam to. Imaš li već sobu?“ „Nemam. Došla sam ovamo odmah sa stanice.“ „Da, samo…“ Kern je jedan čas oklijevao. „Znaš, ja sam poljednjih dana postao neka vrsta mjesečara. Nisam htio ništa riskirati. Upotrebljavao sam radije državne pensione.“ On primijeti Ruthin pogled. „Ne, ne“, reče on, „ne zatvor. Carinarnice. Tamo se vrlo dobro spava. Prije svega, toplo je. Kad postane hladno, sve su carinarnice izvrsno zagrijane. Ali to nije za tebe. Ti imaš dozvolu boravka — za tebe bismo čak mogli uzeti sobu u grand hotelu Bellevue. Tamo stanuju zastupnici Lige naroda. Ministri i slična nepotrebna čeljad.“ „To nećemo učiniti. Ja ostajem s tobom. Ako misliš da je opasno, pođimo još noćas.“ „Šta?“ upita nestrpljivo poštanski činovnik iza prozorčića. Primakli su se prozoru a da to nisu ni primijetili. „Jednu marku za deset centimesa“, brzo se snađe Kern. Čovjek gume marku pred njega. Kern plati i oni pođu prema izlazu. „Što će ti ta marka?“ upita Ruth. „Ne znam. Kupio sam je samo tako. Automatski reagiram kad vidim uniformu.“ Kern je promatrao marku. Na njoj bijahu naslikani Vražji slapovi Gottharda. „Mogao bih Ammersu napisati jedno anonimno pogrdno pismo“, reče on. „Ammers..reče Ruth. „Znaš li da je on na liječenju kod doktora Beera?“ „Šta? Da li je to istina?“ Kern je zurio u nju. „Sada samo još red da je to zbog bolesti jetara i ja ću od sreće stajati na glavi.“ Ruth se smijala. Smijala se tako da se savijala kao vrba na vjetru. „Da — istina je! Ta zbog toga se i nalazi kod Beera. Beer je jedini specijalist u Murtenu. Zamisli, uz

to još ima i grižnju savjesti — jer mora ići liječniku Židovu!“ „Veliki bože! To je veliki čas u mom životu! Jednom mi je Steiner rekao da su ljubav i osveta u isto vrijeme najrjeđa stvar na svijetu. Stojim ovdje, na stepenicama glavne pošte u Ženevi, i osjećam to! Možda upravo sada i Binding sjedi u zatvoru ili je slomio nogu!“ „Ili su mu ukrali novac.“ „Još bolje! Ti imaš dobre ideje, Ruth!“ Sišli su dolje stepenicama. „Najbolji je velik promet“, reče Kern. „Onda se čovjeku malokad može nešto desiti.“ „Hoćemo li noćas prijeći preko granice?“ upita Ruth. „Ne. Ti se najprije moraš odmoriti i naspavati. Dugačak je to put.“ ,,A ti? Zar ti ne moraš spavati? Ipak bismo mogli potražiti jedan pension s Binderova popisa. Da li je to zaista tako opasno?“ „„Ne znam više“, reče Kern. „Ne vjerujem. Tako blizu granice ne može se mnogo toga desiti. Često sam već išao amo-tamo. U najgorem slučaju mogu nas odvesti na carinarnicu, to je sve. A kad bi i bilo opasno — mislim da ne bih danas još jednom sam krenuo preko. U podne, u dvanaest sati i petnaest, usred prometa, čovjek se još čvrsto drži svojih odluka — ali noću, kad se smrači, sve je drukčije. Ionako svakog časa sve postaje nestvarnije. Ti si ponovo ovdje — kako bih onda mogao dobrovoljno otići?“ „Ni ja ne bih htjela ovdje sama ostati“, reče Ruth.

XVI Kernu i Ruth uspije da neopaženi prijeđu granicu i da u Bellegardeu stignu na vlak. Uveče su došli u Pariz i stajali pred željezničkom stanicom a da nisu znali kamo da idu. „Hrabro, Ruth!“ reče Kern. „Poći ćemo u neki mali hotel. Danas je prekasno da pokušamo nešto drugo. Sutra ćemo vidjeti šta ćemo.“ Ruth kimne. Bila je umorna od noći i puta. „Pođimo u bilo koji hotel.“ U jednoj sporednoj ulici pronašli su crveno osvijetljenu staklenu ploču s natpisom: Hotel Habana. Kern uniđe unutra i upita što stoji jedna soba. „Za cijelu noć?“ upita portir. „Da, naravno“, odgovori Kern začuđeno. „Dvadeset i pet franaka.“ „Za dvije osobe?“ upita Kern. „Da, naravno“, odvrati portir. Sada se on začudio. Kern izađe da pozove Ruth. Portir brzo pogleda oboje i gume pred Kerna prijavnicu. Kad je vidio da Kern neodlučno oklijeva, nasmiješi se i reče: „Ne mora biti tačno.“ Kern odahne i upiše se kao Ludwig Oppenheim. „To je dovoljno“, reče portir. „Dvadeset i pet franaka.“ Kern plati i jedan ih dečak odvede gore. Soba je bila malena, čista i na svoj način otmjena. U njoj bijaše velik, udoban krevet, dva umivaonika, jedna stolica, ali nije bilo ormara. „Snaći ćemo se i bez ormara“, reče Kern i pođe k prozoru da pogleda napolje. Onda se okrene. „Sad smo u Parizu, Ruth!“ „Da“, odvrati ona i nasmiješi mu se. „I kako je sve to išlo brzo.“ „Za prijavnice se ovdje ne moramo odviše brinuti. Jesi li čula kako govorim francuski? Razumio sam sve što je portir govorio.“ „Bio si sjajan!“ odgovori Ruth. „Ja ne bih mogla ni usta otvoriti.“ ,,A zapravo govoriš francuski mnogo bolje od mene. Ja sam samo bezobrazniji od tebe, to je sve! Dođi, idemo nešto pojesti. Jedan grad nam se tako dugo čini neprijateljskim dok nismo u njemu nešto pojeli i popili.“ Otišli su u obližnji mali, veoma osvijetljeni bistro. Bio je pun ogledala i mirisao je na pilovinu i anis. Za šest franaka dobili su čitav obrok i usto jednu bocu crvenog vina. Bijaše jeftino i dobro. Čitav dan nisu gotovo ništa jeli i vino im je udarilo u glavu, te su postali tako umorni da su se brzo vratili u hotel. *

U predsoblju kod portira stajala je jedna djevojka u krznenom kaputu i neki malo pripit čovjek. Raspravljali su s portirom. Djevojka bijaše zgodna i dobro našminkana. Prezrivo je pogledala Ruth. Muškarac je pušio cigaretu i nije se pomakao u stranu kad je Kern zatražio ključ od sobe. „Izgleda da je ovdje prilično otmjeno“, reče Kern kad su se uspinjali stepenicama. „Jesi li vidjela krzneni kaput?“ „Da, Ludwig.“ Ruth se smješkala. „To je bila imitacija. Obična mačka. Tako nešto ne stoji mnogo više nego jedan dobar kaput od tkanine.“ „To ne bih nikada primijetio. Mislio sam da je kuna.“ Kern upali svjetlo. Ruth ispusti tašku i kaput, stavi mu ruke oko vrata i prisloni svoje lice uz njegovo. „Umorna sam“, reče ona, „umorna i sretna i malo plašljiva, a najviše umorna. Pomozi mi i odnesi me u krevet.“ „Da.“ Ležali su u tami jedno kraj drugoga. Ruth položi glavu na njegovo rame i zaspi odmah kao dijete, a dubokim uzdahom. Kern je ležao budan još neko vrijeme i slušao njeno disanje. Onda i on zaspi. Nešto ga probudi. Naglo se uspravi i osluhne. Napolju su galamili. Srce mu prestane kucati; mislio je da je policija. Brzo skoči s kreveta, potrči prema vratima, malo ih otvori i pogleda napolje. Dolje je netko nešto vikao, a bijesan, visok ženski glas odgovarao je kričavim francuskim jezikom. Poslije nekog vremena dođe gore vratar. „Što se dogodilo?“ upita uzbuđeno Kern kroz odškrinuta vrata. Portir ga pogleda lijeno i iznenađeno. „Ništa, jedan pijanac koji nije htio platiti.“ „Ništa drugo?“ „Što bi drugo moglo biti? To se često događa. Zar nemate drugog posla?“ Onda otključa susjedna vrata i pusti unutra muškarca s crnim brkovima i bujnu, plavokosu ženu, koji su došli za njim. Kern zatvori vrata i vrati se natrag pipajući kroz tamu. Udari o krevet i kad se prihvati osjeti odjednom pod rukom meke Ruthine grudi. Prag, mislio je i ispuni ga val ljubavi. U istom času zadrhte grudi, Ruth se podupre na laktove i jedan stran, prestrašen i tjeskoban glas prošapta: „Šta — šta je? Za ime božje…“ i umukne, a u tami se čulo samo ubrzano disanje. , „Ja sam to, Ruth“, reče Kern i legne u krevet. „Ja sam to, prestrašio sam te.“ „Ah tako“, mrmljala je i laktovi popustiše. Odmah je ponovo zaspala. Njeno vruće lice ležalo je na Kernovim ramenima. Već su te takvom napravili, mislio je ogorčeno. Onda u Pragu samo si tiho pitala tko je ovdje? — ali sada drhtiš i bojiš se.

„Sasvim se skini“, reče jedan mastan muški glas iz susjedne sobe. „Nabrušen sam na tvoju debelu stražnjicu.“ Žena se smijala. „Tu ti imam šta i ponuditi.“ Kern je slušao. Sada je znao gdje se nalazi. U jednom, stunden-hotelu 3 . Oprezno pogleda Ruth. Izgleda da nije ništa čula. „Ruth“, reče gotovo bezglasno. „Ti ljubljeni mali, umorni pony — spavaj dalje i nemoj se probuditi. Ono prijeko nema s nama nikakve veze. Ja te ljubim, a ti ljubiš mene, i mi smo sami…“ „Prokletstvo!“ Jedan pljesak dopre kroz tanak zid. „To je klasa. Sto mu gromova! Kao kamen!“ „Jao! Ti svinjo! I ti si mi neka divlja svinja!“ vrištala je žena. „Naravno! Zar si mislila da sam od kartona?“ „Mi uopće nismo ovdje“, šaputao je Kern. „Ruth, mi uopće nismo ovdje. Mi ležimo na sunčanoj livadi, i oko nas cvjetaju kamilice i makovi. Glasi se jedna kukavica, a šareni leptiri lete preko tvog lica .. „Na drugu stranu! Ostavi svjetlo!“ procijedio je mastan glas iz susjedne sobe. „Šta bi sada htio? Ah…“ Žena je hihotala. „Mi smo u maloj seljačkoj kući“, šaputao je Kern. „Veće je, a mi smo pojeli kiselo mlijeko i svježi kruh. Sumrak dodiruje naša lica, tiho je, mi čekamo noć, mirni smo i znamo da se volimo …“ Prijeko počne galama, škripa i vikanje. „Ja naslanjam glavu na tvoje koljeno i osjećam tvoje ruke u svojoj kosi. Ti se više ne plašiš, ti imaš pasoš i svi policajci pozdravljaju naša lica; tiho je, mi čekamo noć, mirni smo i znamo da se volimo — ja…“ U hodniku se začuju koraci. Na drugoj strani sobe, koja je dosada bila mirna, zazveči ključ. „Hvala“, reče portir, „mnogo hvala.“ „Šta ćeš mi pokloniti, zlato?“ upita jedan glas s dosadom. „Nemam mnogo“, odvrati muškarac. „Kako bi bilo s pedeset?“ „Ti si lud. Ispod stotine ne otvaram ni jedan gumb.“ „Ali dijete ..glas postade prigušen. „Mi smo na ljetovanju, na moru“, reče Kern tiho i umorno. „Ti si se kupala i zaspala na vrućem pijesku. More je plavo, na pučini se vidi bijelo jedro. Krika galebova i lahor vjetra.. Nešto se sruši o zid. Ruth se trgne. „Šta je?“ upita bunovno. „Ništa, ništa! Spavaj, Ruth.“ „Ti si ovdje, da?“ „Ja sam uvijek ovdje i volim te.“ „Da. Voli me..

Ponovo je zaspala, „Ti si kraj mene i ja sam kraj tebe i nas se ne tiče cijelo to blato, to blato kroz koje nas tjeraju“, šaptao je Kern kroz prljavu buku ,stundenhotela’. „Mi smo sami i mladi i naš je san čist, Ruth, ljubljeni pony iz dalekih, rascvjetanih polja ljubavi.. * Kern se vratio iz Ureda za pomoć izbjeglicama. Nije očekivao ništa drugo nego što je čuo. Na dozvolu boravka nije se moglo ni misliti. Na potporu samo u najgorem slučaju. Rad s dozvolom i bez dozvole boravka bio je, naravno, zabranjen. Kern nije bio naročito utučen. U svim zemljama bijaše isto. Usprkos tome, živjele su hiljade emigranata koji su prema zakonu već odavna morali umrijeti od gladi. Ostao je neko vrijeme u predsoblju ureda. Prostorija bijaše prepuna. Kern ih je sve pažljivo promatrao. Onda dođe k jednom čovjeku koji je sjedio nešto postrani i izgledao mimo i staloženo. „Oprostite“, reče on. „Htio bih vas pitati. Biste li mi mogli reći gdje se može neprijavljen stanovati? Tek sam od jučer u Parizu.“ „Imate li novaca?“ upita čovjek nimalo iznenađeno. „Nešto.“ „Možete li plaćati za sobu šest franaka dnevno?“ „Zasada, da.” „Onda otiđite u hotel Verdun, u Rue de Turenne. Recite gazdarici da sam vas ja poslao. Zovem se Klassmann. Doktor Klassmann“, doda čovjek sa sumornom ironijom. „Da li je Verdun siguran od policije?“ „Ništa nije sigurno. Prijavnice se ispunjavaju bez datuma i šalju policiji. Ako dođe kontrola, stigli ste upravo toga dana, a cedulje su trebali slijedećeg jutra poslati na policiju, razumijete li? Glavno je da vas ne uhvate. Za to postoji prvorazredan podzemni hodnik. To ćete već vidjeti. Verdun nije hotel — to je nešto što je bog u svojoj vidovitosti stvorio za emigrante još prije pedeset godina. Jeste li već pročitali vaše novine?“ „Da.“ „Dajte ih meni. Onda smo kvit.“ „Dobro. Mnogo hvala.“ Kern pođe k Ruth, koja ga je čekala u kavani na obližnjem uglu. Pred njom je ležao plan grada i jedna francuska gramatika. „Evo“, reče ona, „to sam u međuvremenu kupila u jednoj knjižari. Antikvamo. Mislim da su to dva oružja koja su nam potrebna da osvojimo Pariz.“ „Tačno. Odmah ćemo ih upotrijebiti. Pogledajmo gdje se nalazi Rue de Turenne.“

* Hotel Verdun bijaše stara, ruševna kuća s koje je otpao velik dio ukrasa. Imao je mala ulazna vrata iza kojih se nalazila loža. U njoj je sjedila gazdarica, mršava, u crno obučena žena. Kern joj mucajući francuskim jezikom kaza što želi. Gazdarica ih je oboje mjerila blistavim, crnim ptičjim očima. „Sa pensionom ili bez njega?“ upita onda kratko. „Koliko stoji s pensionom?“ „Dvadeset franaka po osobi. Tri obroka. Doručak u sobi, ostalo u blagovaonici.“ „Mislim da bismo prvi dan mogli uzeti s pensionom“, reče Kern Ruthi njemački. „To uvijek još možemo promijeniti. Glavno je da se najprije negdje smjestimo.“ Ruth kimne. „Dakle, s pensionom“, reče Kern. „Ima li razlike u cijeni ako uzmemo jednu sobu?“ Gazdarica strese glavom. „Dvokrevetne sobe nisu slobodne. Imate broj sto četrdeset jedan i sto četrdeset dva.“ Onda baci na stol dva ključa. „Plaća se svaki dan. Unaprijed.“ „Dobro.“ Kern ispuni bez datuma formulare prijave. Onda plati i uzme ključeve. Visili su na ogromnim drvenim kuglama na kojima su bile utisnute brojke. Sobe su se nalazile jedna do druge. Bijahu to uske jednokrevetne sobice s izgledom na dvorište. U poređenju s njima bila je soba u hotelu Habana prava palača. Kern se okrene. „To su prave emigrantske izbe“, reče on. „Očajno, ali podsjeća na dom. Ne obećavaju više nego što daju. Što ti misliš?“ „Ja mislim da su sjajne“, odvrati Ruth. „Svatko ima sobu i krevet. Sjeti se samo kako je bilo u Pragu! Po troje i četvoro u jednoj sobi.“ „Tačno, to sam potpuno zaboravio. Upravo sam mislio na stan obitelji Neumann u Zürichu.“ Ruth se nasmije. „I na staju u kojoj smo pokisli do kože.“ „Ti pametnije misliš od mene. No ti znaš zašto ja tako mislim?“ „Da“, reče Ruth. „Ali to je krivo i to me vrijeđa. Kupit ćemo malo svilenog papira i napraviti lijepe zasjenke za svjetiljke. Na ovom stolu učit ćemo francuski i gledati napolju iznad krova komad neba. Spavat ćemo na ovim krevetima koji su najbolji na svijetu, i probuditi se, i kad budemo stajali kraj prozora, onda će ovo prljavo dvorište biti puno romantike, jer to je dvorište u Parizu.“ „Dobro!“ reče Kern. „Pođimo sada u blagovaonicu. Tamo ima francuskih jela. Ona su također najbolja na svijetu.“ Blagovaonica hotela Verdun nalazila se u podrumu. Zbog toga su je gosti zvali

katakombom. Do nje je vodio dug i zapleten put — preko stepenica, kroz hodnike, čudnovate sobe, već desetljećima pune moljaca, u kojima je zrak mirovao kao voda močvarne bare. Bila je prilično velika, jer je ujedno pripadala hotelu International, koji se nalazi uz hotel Verdun i pripadao gazdaričinoj sestri. Ta zajednička blagovaonica bila je atrakcija obaju ruševnih hotela. Bila je za emigrante ono što su katakombe u starom Rimu bile za kršćane. Ako je u Intemationalu bila kontrola, onda su svi kroz blagovaonicu nestali preko u Verdun; u obratnom slučaju isto tako. Zajednički podrum bio je spas. Na vratima zastanu Kern i Ruth jedan čas neodlučni. Bilo je podne, ali blagovaonica bijaše osvijetljena jer nije imala prozora. Električno svjetlo djelovalo je u taj čas čudnovato, izgubljeno i bolesno — kao da je ovdje preostao i bio zaboravljen dio vremena od prošle večeri. „Pa ovdje je Marili!“ reče Kern. „Gdje?“ „Prijeko, kraj svjetiljke! Tako nešto! Sada već imamo znanca ovdje!“ Marili ih primijeti. Jedan čas je gotovo ne vjerujući popravljao naočari. Onda ustane, priđe i stisne im ruke. „Djeca u Parizu! Da li je to moguće? Kako ste pronašli stari Verdun?“ „Uputio nas je doktor Klassmann.“ „Klassmann, ah tako! No, ovdje ste na pravome mjestu. Verdun je prima. Imate li pension?“ „Da, ali samo za jedan dan.“ „Dobro. Sutra promijenite. Platite samo sobu, a ostalo kupujte sami. Mnogo je jeftinije. Od vremena na vrijeme jedite i ovdje, da bi gazdarica ostala dobre volje. Pametno je što ste nestali iz Beča. Dolje postaje sada veoma vruće.“ „Kako je ovdje?“ „Ovdje? Dječače moj — Austrija, Češka, Švicarska — to je bio pokretni rat emigranata — ali Pariz je rat na položajima. Prva linija streljačkog rova. Svaki emigrantski val dokotrljao se do ovamo. Vidite li prijeko onog čovjeka guste, crne kose? Talijan. Onog s bradom kraj njega? Rus. Dva mjesta dalje? Španjolac. Još dva mjesta dalje? Poljak i dva Armenca. Pokraj njih četiri Nijemca. Pariz je posljednja nada i posljednja sudbina svih.“ On pogleda na sat. „Dođite, djeco. Brzo će dva sata. Ako želite nešto pojesti, vrijeme je. Francuzi su tačan narod kad se radi o jelu. Poslije dva nema više ništa.“ Sjeli su za Marillov stol. „Kad jedete ovdje, preporučujem vam debelu konobaricu“, reče on. „Zove se Yvonne. Rodom je iz Elzasa. Ne znam kako to ona radi — ali njene su zdjele uvijek punije od ostalih.“ Yvonne je stavila juhu na stol i

smijuljila se. „Imate li novaca, djeco?“ upita Marili. „Otprilike za dva tjedna“, odvrati Kern. Marili kimne. „To je dobro. Jeste li već razmišljali o tome što ćete raditi?“ „Ne. Stigli smo tek jučer. Od čega žive svi ovi ljudi ovdje?“ „Dobro pitanje, Kern. Počnimo sa mnom. Živim od članaka koje pišem za neke emigrantske listove. Ljudi ih kupuju jer sam nekada bio poslanik u Reichstagu. Svi Rusi imaju Nansenove pasoše i dozvole boravka. Oni su bili prvi val emigranata. Prije dvadeset godina. Oni su konobari, kuhari, mesari, vratari, obućari, šoferi i slično. Talijani su uglavnom također smješteni; oni su bili drugi val. Mi Nijemci djelomice još imamo ispravne pasoše; malo ih ima dozvolu boravka. Neki imaju još nešto novaca, koji vrlo oprezno troše. Ali većina ga nema. Rade ilegalno za hranu i nekoliko franaka. Prodaju što još posjeduju. Onaj odvjetnik prijeko prevodi i prepisuje na mašini. Mladić kraj njega vodi Nijemce koji imaju novaca u noćne klubove i za to dobiva procente. Glumica pored njega živi od hiromantije i astrologije. Neki poučavaju jezike. Neki su postali učitelji gimnastike. Nekolicina ide rano ujutro na tržnice da nosi košare. Velik broj živi samo od potpore ureda za pomoć izbjeglicama. Neki trguju; neki prosjače — neki se koji put pojave, i nikad više. Jeste li već bili u uredu za pomoć izbjeglicama?“ „Bio sam tamo“, reče Kern. „Danas prije podne.“ „Niste ništa dobili?“ „Ne.“ „Ne smeta. Morate ići ponovo tamo. Ruth mora otići u židovski; vi u miješani; ja pripadam arijskom.“ Marili se smijao. „Kako vidite, bijeda ima svoju birokraciju. Jesu li vas unijeli u popis?“ „Ne, još nisu.“ „Učinite to sutra. Klassmann vam može pomoći. On je u tome stručnjak. Za Ruth može čak pokušati zatražiti dozvolu boravka. Tà ona ima pasoš.“ „Ona ima pasoš“, reče Kern. „Ali je istekao i morala je ilegalno preko granice.“ „To ne smeta ništa. Pasoš je pasoš. Zlata vrijedan! Klassmann će vam to objasniti.“ Yvonne stavi na stol krumpire i tanjur na kome su bila tri komada teletine. Kern joj se nasmiješi. Ona mu odvrati širokim smijuljenjem. „Vidite!“ reče Marili. „To je Yvonne! Redovna je porcija jedan komad mesa. Ona je donijela jedan više.“ „Mnogo hvala, Yvonne“, reče Ruth. Yvonne pojača svoje smijuljenje i odgega napolje. „Dragi bože!“ reče Kern. „Dozvolu boravka za Ruth! Izgleda da ona ima s time sreću. U Švicarskoj je već dobila jednu. Makar samo za tri dana.“

„Jeste li napustili vašu kemiju, Ruth?“ upita Marili. „Da. Da i ne. Zasada jesam.“ Marili kimne. „Ispravno.“ On pokaže na jednog mladića koji je sjedio na prozoru i pred sobom imao knjigu. „Onaj dječak tamo prijeko već dvije godine pere tanjure u jednom noćnom klubu. Studirao je njemački. Prije dva tjedna doktorirao je francuski. Kasnije je saznao da se ovdje ne smije namjestiti, ali da postoje šanse u Capetownu. Sada uči engleski, da doktorira engleski i da pođe u Južnu Afriku. I takvih stvari ima ovdje. Da li vam je to utjeha?“ „Da.“ „I vama, Kern?“ „Meni je sve utjeha. Kakva je ovdje policija?“ „Prilično labava. Treba paziti, ali nije tako oštro kao u Švicarskoj.“ „To je utješno!“ reče Kern. * Slijedećeg prijepodneva pođe Kern s Klassmannom u ured za izbjeglice da se upiše. Odatle odoše do prefekture. „Nema nikakva smisla da se javite“, reče Klassmann. „Dobit ćete izgon. Ali, dobro je da pogledate malo kako stvari stoje. To nije opasno. Policijske su zgrade, uz crkve i muzeje, najneopasnija mjesta za emigrante.“ „To je tačno!“ odvrati Kern. „Na muzeje dosada zapravo nisam ni mislio.“ Prefektura bijaše golem kompleks zgrada koje su se prostirale oko velikog dvorišta. Klassmann je vodio Kerna kroz nekoliko ulaza i vrata u jednu veliku prostoriju, koja je pomalo nalikovala na kolodvorski trijem. Uzduž zidova bijaše red prozorčića iza kojih su sjedili namještenici. U sredini prostorije nalazio se velik broj klupa bez naslona. Nekoliko stotina ljudi sjedilo je naokolo ili stajalo u dugim redovima ispred prozorčića. „To je dvorana izabranika“, reče Klassmann. „To je gotovo raj. Ovdje vidite ljude koji imaju dozvolu boravka i koji je moraju produžiti.“ Kern osjeti težinu brige i ozbiljnost prostorije. „To je raj?“ upita on. „Da. Pogledajte!“ Klassmann pokaže ženu koja je napuštala prozorčić pokraj njih. Zurila je s izražajem luđačkog ushićenja na ispravu koju je činovnica potvrđenu vratila. Onda potrči jednoj grupi ljudi koji su čekali. „Četiri tjedna!“ viknula je prigušeno. „Produženo za četiri tjedna.“ Klassmann pogleda Kerna. „Četiri tjedna — danas je to gotovo čitav jedan život, zar ne?“