Veselo jedrimo ka bojnom polju, a niko ne pomišlja da urazumi kapetana, niti da ospori njegovu vlast. Zar sam ja jedini koji zna da je on lud? 23. juna Ratna buka se pojačava, ispred ali i iza nas, no mi i dalje plovimo, nepokolebljivi, ka svome cilju - ka svome udesu. Bio bih silno začuđen ako bismo stigli u London živi i zdravi... Bogu hvala, nisam ni zvezdočatac ni prorok, i često se varam. Samo da se i ovoga puta prevarim! Nikada nisam molio Nebo da me sačuva od zablude, već samo da me sačuva od nesreće. Voleo bih da moj put bude još dug i obeležen pogrešnim skretanjima. Dabogda dugo poživeo i počinio još hiljadu skretanja, hiljadu grešaka, pa čak i nekolicinu greha koji se ne zaboravljaju... Ove besmislene redove pišem zapravo od straha. Odmah ću osušiti mastilo i odložiti svesku kako bih slušao kao pravi muškarac zvuke obližnjeg rata. Subota 26. juna 1666. Još sam slobodan, a zarobljen sam. Jutros, u zoru, prišla nam je jedna holandska topovnjača i naredila nam da spustimo jedra i istaknemo belu zastavu, što smo i uradili. Vojnici su se popeli na palubu, zauzeli su lađu i sada je vode, kaže mi Mauricio, u pravcu Amsterdama. Kakva nas sudbina tamo čeka? Ne znam. Pretpostavljam da će ceo tovar biti zaplenjen, za šta me baš briga. Takođe pretpostavljam da ćemo biti zadržani kao zarobljenici, i da će nam imovina biti oduzeta. Znači, izgubiću onaj novac koji mi je poverio Gabijano, kao i svoj sopstveni, kao i svoj pisaći pribor, kao i ovu svesku... Zbog svega toga prolazi me želja za pisanjem. U zarobljeništvu, 28. juna 1666.
Holanđani su bacili u more dva mornara. Jedan je bio Englez, a drugi Sicilijanac. Čuli su se prestravljeni krici i velika graja. Pohitao sam da vidim šta se dešava, no čim sam spazio gungulu, i naoružane vojnike kako mašu rukama i dernjaju se na svom jeziku, zbrisao sam natrag. Mauricio mi je ispričao, malo kasnije, šta se zapravo zbilo. Drhtao je svim udovima, te se potrudih da ga utešim, mada se ni sam nisam nimalo smirio. Sve dosad, sve je proticalo bez većih potresa. Svi smo se već bili pomirili sa ovim velikim skretanjem ka Amsterdamu, tim pre što smo bili uvereni da ponašanje našeg kapetana ne može proći do kraja nekažnjeno. Ali današnje pogubljenje nam je pokazalo da smo istinski zarobljenici, da to možemo ostati beskonačno, i da bi oni najnerazumniji među nama - kao i najveći baksuzi - mogli doživeti najgoru sudbinu. Baš je bio nesmotren, taj engleski mornar, koji mora da beše malo popio, kad je uvrteo sebi u glavu kako valja reći Holanđanima da će njihova flota na kraju biti pobeđena. A i zlosrećni Sicilijanac, koji se tu zatekao slučajno, i koji je želeo da se zauzme za svog druga koga su se spremali da ubiju. U zarobljeništvu, 29. juna Odsada više ne izlazim iz svoje kabine, i nisam jedini koji se tako ponaša. Mauricio mi kaže da su mostovi pusti, da njima šećkaju jedino Holanđani, i da članovi posade napuštaju svoje prostorije samo kad izvršavaju naređenja koja su im data. Kapetan sada ima pored sebe jednog holandskog oficira koji ga nadgleda i komanduje mu - ali na to se neću žaliti. 2. jula Prošle noći, pošto sam dunuo u svoju svetiljku, najednom mi je postalo hladno, premda sam bio dobro pokriven kao i preksinoć, kao i ranije, i premda je vreme bilo dosta blago. Nije li to možda, pre nego hladnoća, strah... Sanjao sam, naime, kako su me holandski mornari zgrabili, vukli po podu, zatim skinuli do gole kože i bičevali do krvi . Verujem da sam urlao od bola, i da me je taj bol i probudio. Posle više nisam zaspao. Ipak sam
pokušavao da utonem u san, ali glava mi beše kao voćka što odbija da se raspukne, te ni oka stisnuo nisam. 4. jula Jedan holandski mornar danas je gurnuo vrata moje kabine, pretraživši je pogledom, a potom je bez reči otišao. Četvrt sata kasnije, neki njegov kolega ponovio je potpuno iste pokrete, ali ovaj je promrmljao neku reč koja je valjda značila „dobar dan“. Izgledalo mi je da pre traže nekoga nego nešto. Biće da više nismo mnogo daleko od odredišta, i neprestano se pitam kako da se ponašam kad budemo stigli. Šta da radim, prvenstveno s novcem koji mi je poveren u Lisabonu, zatim sa svojim sopstvenim novcem, i sa ovom sveskom? Naime, moram se odlučiti između dva moguća stava. Da li da verujem kako će se prema meni ophoditi kao prema stranom trgovcu, sa uvažavanjem, a možda čak i uz dozvolu da uđem u Sjedinjene Niderlande - u tom slučaju morao bih sa sobom poneti sve svoje „blago“ kad budem silazio na kopno. Ili pak da verujem da će Sanctus Dionisius smatrati ratnim plenom, da će njegov tovar biti zaplenjen, da će ljudi koji se nalaze na brodu, među kojima i ja, neko vreme biti zatvoreni, pre nego što budu proterani sa svojom lađom - u tom slučaju bilo bi mi pametnije da ostavim svoje „blago“ u nekom skrovištu, moleći Nebo da ga niko ne otkrije, i da ga ponovo pronađem kad se ovo iskušenje okonča. Posle dva sata kolebanja, opredelio sam se za drugi stav. Samo da zbog toga ne zažalim! Spremiću odmah svesku i pisaći pribor u skrovište gde se već nalazi Gregoriov novac - u pregradnom zidu, iza jedne rasklimane daske. Tamo ću ostaviti i polovinu novca što mi je preostao: kod mene treba da nađu jednu razumnu sumu, inače će posumnjati u moju podvalu, i nateraće me da je otkrijem. Pomalo sam u iskušenju da zadržim svoju svesku. Novac se može zaraditi ili izgubiti, a ove stranice su tkivo mojih dana, i pre svega moj poslednji pratilac. Teško mi je da se od njih rastavim. Ali nema mi druge, moraću...
14. avgusta 1666. Više od četrdeset dana nisam napisao ni retka. Ja sam bio na kopnu, uhapšen, a moja sveska na moru, u svom skrovištu. Hvaljeni Bože! I jedno i drugo smo čitavi, i najzad smo ponovo zajedno. Danas sam suviše uzbuđen da bih mogao pisati. Sutra će moja radost biti stišana, i pričaću. A ne. Ako mi je teško da pišem u ovakvom stanju, još mi je teže da se uzdržim od pisanja. Dakle, ispričaću ovu nemilu Pustolovinu koja se sjajno završila. Bez suvišnih pojedinosti, već kao što se prelazi preko potoka, skačući s kamena na kamen. U sredu 8. jula, Sanctus Dionisius ušao je u amsterdamsku luku oborene glave, poput zarobljene životinje koju vuku užetom svezanim oko vrata. Bio sam na palubi, s platnenom torbom obešenom preko ramena, s rukama oslonjenim na zaklon lađe, očiju spuštenih na rozikaste zidove, na smeđkaste krovove, na crne šešire na keju - dok sve moje misli behu drugde. Čim smo pristali uz obalu, narediše nam, bez naprasitosti, ali i bez uvažavanja, da napustimo brod i da pođemo do jedne zgrade na kraju keja, u koju su nas potom zatvorili. Istina, to nije bio pravi zatvor, već samo jedan ograđen prostor s krovom, čija dvoja vrata su čuvali stražari koji su nam branili da izađemo. Bili smo podcinjeni u dve grupe, ili pak u tri. Sa mnom je bilo još nekoliko retkih preostalih putnika i deo posade, ali bez Mauricija i kapetana. Trećeg dana, dođe da nas obiđe neki gradski dostojanstvenik, koji izgovori, gledajući me, umirujuće reči; međutim, lice mu ostade strogo, i on mi ne dade nikakvo jasno obećanje. Nedelju dana kasnije, videh kako stiže kapetan, u pratnji raznih osoba koje nisam poznavao. On prozva po imenu najsnažnije mornare, i ja shvatih da je to zbog istovara robe koja je bila na brodu. Krajem dana ih vratiše u „zaklon“, da bi ponovo došli po njih sutradan, kao i narednog dana. Jedno pitanje peklo mi je usne: dok su praznili lađu, jesu li preturali po kabinama putnika? Dugo sam mozgao na koji način da ga postavim kako
bih zadovoljio znatiželju ne izazivajući sumnje; ali na koncu odustadoh. U situaciji u kojoj sam se nalazio, nestrpljenje beše najgori savetnik. U tim dugim danima strepnje i čekanja, koliko li sam samo puta pomislio na Majmona, na sve što mi je govorio o Amsterdamu, i na sve što sam i sam stekao naviku da govorim. Taj tada daleki grad za nas beše postao predmet saučesničkog sanjarenja, i obzorje nadanja. Više puta smo jedan drugome obećali da ćemo ga posetiti zajedno, da ćemo u njemu neko vreme živeti, a možda se Majmon i nalazi ovde kao što je planirao. Što se mene tiče, sada žalim što sam u taj grad kročio. Žalim što sam došao kao zarobljenik u zemlju slobodnih ljudi. Žalim što sam u Amsterdamu proveo tolike noći i tolike dane ne videvši ništa sem unutrašnje strane njegovih zidova. Protekoše još dve nedelje pre no što nas vratiše na Sanctus Dionisius. Ne dozvolivši nam međutim da dignemo sidro. Još uvek smo bili lišeni slobode, ali ovoga puta na svome brodu, kojim su patrolirali odredi vojnika. Da bi nas bolje nadgledali, sve su nas strpali na jedan deo broda. Moja kabina je bila s druge strane, i naložio sam sebi iz opreza da nikada tamo ne idem kako ne bih odao svoju tajnu. Pa čak i kad je brod konačno isplovio, obuzdah se još neko vreme da ne odem u svoje bivše odaje, s obzirom na to da je jedan holandski odred ostao na brodu sve dok nismo napustili Zojderze, neku vrstu unutrašnjeg mora, koje vodi do Severnog mora. Tek danas sam se uspeo uveriti da je moje blago još uvek netaknuto, u svom skrovištu. Tamo sam ga i ostavio, uzevši samo pisaći pribor i ovu svesku. 15. avgusta Na brodu, svi mornari se opijaju, čak sam i ja malo popio. Zanimljivo, nisam imao morsku bolest, ovoga puta, napuštajući luku. I uprkos svemu što sam iskapio, hodam palubom čvrstim korakom. Mauricio, koji je pripit isto kao i njegovi stariji drugovi, rekao mi je da je kapetan tvrdio, kad su došli da pregledaju našu lađu, kako samo trećina tovara ide za London, a druge dve trećine jednom trgovcu u Amsterdamu. I kako bi morao, pošto je stigao u taj grad, pozvati tog čoveka, koga odlično
poznaje. Ali budući da ovaj nije bio u gradu, valjalo je čekati da se vrati. Posle toga, sve se odigravalo veoma brzo. Shvativši šta se dogodilo, i zaključivši da u ovoj operaciji može dobro da ućari, trgovac potvrdi Centurionove priče i preuze robu. Vlasti behu zadovoljne što su zaplenile preostalu trećinu, te pustiše ljude i brod. Lud je - od toga ne odustajem - ali očigledno je i vešt, naš kapetan! Sem ako nema, u tom čoveku, dve duše jedna na drugoj, te čas iskrsne jedna, čas druga. 17. avgusta Prema Mauriciju, biće da je naš kapetan, još jedanput, nasamario Holanđane, uverivši ih da se vraća za Đenovu, dok zapravo jedri pravo za London! 19. avgusta Plovimo ušćem Temze, i nemam više na brodu nijednog pravog saputnika - drugim rečima, nikoga s kim bih mogao pošteno popričati. Pošto mi ne preostaje ništa drugo, trebalo bi da pišem, ali glava mi je prazna, a ruka nikako da mi se zagreje. Stižem u London, a da se tome ni u snu nisam nadao. Ponedeljak 23. avgusta 1666. Dospeli smo u pristanište londonskog mosta u prvi osvit dana, nakon što su nas čak tri puta zaustavili dok smo uzvodno plovili ušćem, toliko su Englezi oprezni posle poslednjih okršaja sa Holanđanima. Čim smo stigli, odmah sam ostavio svoj neveliki prtljag u jednoj krčmi na obali Temze, pored dokova, i krenuo da potražim Kornelijusa Vilera. Znao sam odranije, preko pastora Kunena, da je njegova radnja blizu katedrale svetog Pavla, i da je dovoljno malo se raspitati kod drugih trgovaca pa da me oni tamo odvedu. Kad ulazeći zamolih da budem primljen kod gazda Vilera, jedan mladi kalfa me odvede na sprat nekom oronulom starcu mršavog i tužnog lica, no
ispostavi se da je to Kornelijusov otac. Sin mu je u Bristolu, reče mi, i vratiće se tek za dve ili tri nedelje; ako mi pak treba kakvo obaveštenje ili kakva knjiga, biće srećan da mi udovolji. Već sam se bio predstavio, ali kako mu moje ime očigledno nije ništa značilo, objasnih mu da sam ja onaj Đenovljanin kome je Kornelijus poverio svoju kuću u Smirni. „Nadam se da se nije desila neka nesreća“, zabrinuto će starina. Nije, u kući je sve u redu, ne mora da brine, nisam doputovao ovamo da mu prenesem crne vesti, ja sam u Londonu zbog sopstvenih poslova. Ispričah mu malo o svojoj trgovini, koja ga je sigurno mogla zanimati, jer je slična njegovoj. Navedoh dela koja se dobro prodaju, i ona koja mi više ne traže. U jednom trenutku razgovora, natuknuh mu koju reč o Stotom Imenu, nagovestivši kako mi je poznato da ga je Kornelijus doneo iz Smirne. Moj sagovornik nije vidno poskočio, ali u njegovom pogledu nazreh iskru žive radoznalosti. A možda i zazora. „Ne čitam arapski, avaj. Što se tiče italijanskog, francuskog, latinskog i grčkog, mogao bih tačno da vam kažem koje knjige imamo na policama. A za sve na arapskom i turskom, valja sačekati Kornelijusa.“ Ne odustajući, opisah mu izgled tog dela, njegovu veličinu, pozlate u obliku koncentričnih rombova na koricama od zelene kože... A onda mladi kalfa, koji se vrzmao po sobi slušajući nas, zaključi kako je korisno da se umeša. „Nije li to ona knjiga koju je odneo chaplain“ Stari Viler ga prostreli pogledom, ali šteta, ako tako mogu da kažem, već beše počinjena. Prikrivanje više nije služilo ničemu. „Da, zaista, mora da je to ta knjiga, prodali smo je pre neki dan, ali pogledajte malo okolo, siguran sam da ćete pronaći nešto što bi vas moglo zanimati“ On zamoli pomoćnika da donese ta i ta dela, ali ne htedoh zapamtiti čak ni njihova imena; nije dolazilo u obzir da popustim. „Prevalio sam dug put kako bih nabavio tu knjigu, i bio bih vam zahvalan kad biste mi kazali gde mogu da nađem tog kapelana, pokušaću da je otkupim od njega“ „Oprostite, moliću lepo, ja nisam dužan da vam kažem ko je šta ovde kupio, a naročito da vam dajem adrese naših mušterija.“
„Ako je vaš sin imao dovoljno poverenja u mene da mi poveri svoju kuću sa svim onim što se u njoj nalazi...“ Nije bilo potrebe da nastavim. „Dobro, dobro, Džonas će vas odvesti.“ Usput me mladi momak, bez sumnje zavaran nekolicinom engleskih reči koje je čuo iz mojih usta, obasu bujicom poveravanja od kojih skoro ništa nisam shvatio. Samo sam nemo klimao glavom posmatrajući silne uličice. Od njega sam jedino saznao da je čovek kome idemo u posetu nekada bio sveštenik u Kromvelovoj vojsci. Džonas nije mogao da mi kaže njegovo pravo ime, činilo se da čak nije ni razumeo moje pitanje, nikada nije ni čuo drugog imena do chaplain. S obzirom na to da je kupac moje knjige bio crkveni čovek, bio sam ubeđen da idemo ka obližnjoj katedrali, ili nekoj kapeli, ili parohijskoj kući. Kakvo li beše moje iznenađenje kad se kalfa zaustavi pred vratima jedne pivnice - „ale house“, govorio je natpis. Kada uđosmo, dvanaest pari zamagljenih očiju odmeriše nas na jedan dugi trenutak. Beše mračno kao u suton, iako još ne beše ni podne. Razgovori se pretvoriše u sašaptavanje čija sam neosporno bio jedina tema. Mora da se na ovome mestu ne viđa često đenovska odeća. Pozdravih klimnuvši glavom, a Džonas upita gazdaricu - jednu visoku punačku ženu sjajne kose i dopola razgolićenih grudi - je li chaplain tu. Ona jednostavno pokaza prstom prema spratu. Odmah se zaputismo jednim hodnikom, na čijem kraju su se nalazile škripave stepenice. Zatim, na vrhu, jedna zatvorena vrata na koja kalfa pokuca, te pritisnu kvaku pozivajući poluglasno: „Chaplain!“ Dotični kapelan nije imao, u mojim očima, ništa svešteničko. Rekavši „ništa“, preterujem. Imao je, neosporno, neku vrstu urođene dostojanstvenosti. Najpre njegov visoki stas, pa onda ta raskošna brada s kojom je pre ličio na pravoslavnog popa nego na engleskog duhovnika. S mitrom, s epitrahiljem preko ramena, s palicom u ruci, začas bi postao episkop nad svojom pastvom. Ali on nije oko sebe širio ni pobožnost, ni miris čednosti, ni ti bilo kakvu umerenost. Baš naprotiv, odmah mi je delovao kao neki bezbožni bekrija. Na niskom stolu ispred njega behu tri krigle piva, dve prazne i jedna tri četvrti puna. Sigurno je maločas potegao dobar gutljaj, jer mu se na brkovima leskalo nekoliko belih mehurića od pene. Sa širokim osmehom, pozva nas da sednemo. Ali Džonas se izvini, morao je da se vrati svome gazdi. Tutnuh mu jedan novčić u ruku, a kapelan
ga zamoli da nam naruči dve pinte kad bude izlazio. Uskoro se pope s dva piva sama gazdarica, veoma ljubazna i puna poštovanja, a Božji čovek joj zahvali jednom debelom pljuskom po zadnjici, nimalo diskretnom, već tako zvučnom kao da je samo trebalo mene da šokira. Nisam nastojao prikriti svoju nelagodu, mislim da bi se verovatno i jedno i drugo naljutili da sam u tome video nešto najobičnije. Pre nego što se ona popela, imao sam vremena da se predstavim, i objasnim da sam upravo stigao u London. Govorio sam engleski, uz veliki napor. Kako bi me poštedeo daljih muka, čovek mi odgovori na latinskom. Jednom učenom latinskom koji je čudesno odzvanjao na ovom mestu. Čak pretpostavljam da je hteo parafrazirati Vergilija ili nekog drugog antičkog pesnika kad mi je dobacio: „Dakle, napustili ste zemlju zalivenu Milošću da biste došli u ovaj predeo preoran Prokletstvom!“ „Ono malo što sam dosad video na mene ne ostavlja baš takav utisak. Primećujem, otkako sam došao, izvesnu slobodu u ponašanju, i očiglednu veselost...“ „Upravo je takva, jedna prokleta zemlja! Čovek se mora zatvoriti na sprat, i piti od jutra do mraka da bi se osetio slobodnim. Ako neki ljubomorni sused ustvrdi da ste hulili na veru, sledi vam javno bičevanje. A ako se suviše dobro držite za svoje godine, sumnjiče vas za veštičarenje. Više bih voleo da sam zatvorenik kod Turaka...“ „То što tako govorite znači da nikada niste iskusili sultanove tamnice!“ „Možda“, složi se on. Posle gazdaričinog odlaska, i uprkos nelagodi koja me nakratko beše obuzela, atmosfera je postala opuštena, te osetih dovoljno poverenja da priznam ovom čoveku, bez okolišanja, razloge svoje posete. Čim sam pomenuo Stoto Ime, lice mu sinu a usne zadrhtaše. Verujući da se sprema nešto ispričati povodom te knjige, zaćutah, uzbunjenog srca, ali on mi dade znak svojom drvenom kriglom da nastavim, smešeći mi se od uva do uva. Onda mu rekoh, igrajući otvoreno, iz kojeg me razloga zanima ovo delo. Time sam rizikovao. Ako ono uistinu sadrži ime koje spašava, kako bih mogao tražiti od ovog svetog čoveka da mi ga ustupi? I po kojoj ceni? Neki bolji trgovac svakako bi govorio o ovoj knjizi i o njenom sadržaju odmerenijim rečima, ali ja sam instinktivno osećao da bacanjem prašine u oči ne bih ništa postigao. Zar bih je ja, koji tražim tu knjigu spasa, mogao
dobiti, pod budnim okom Božjim, na prevaru? Hoću li ikada biti lukaviji od Proviđenja? Elem, čvrsto odlučih da otkrijem kapelanu pravu vrednost ovoga teksta. Ispričah mu sve što se o njemu govori među knjižarima, o sumnjama u njegovu izvornost, i o raznim spekulacijama o vrlinama koje mu se pripisuju. „А vi“, upita on, „kakav je vaš osećaj?“ Nije skidao s lica onaj isti osmeh, koji nisam uspevao da odgonetnem, i koji je počinjao da me nervira. Ali potrudih se da to ničim ne odam. „Moje mišljenje nikada nije bilo jasno određeno. Jedan dan mislim da je ta knjiga najdragocenija stvar na svetu, a sutradan se stidim što sam bio tako lakoveran i tako praznoveran.“ S lica mu se izbrisao osmeh. On podiže svoju kriglu i zamahnu njome ka meni kao kandilom, zatim je iskapi na dušak. Hteo je tim gestom, reče mi, odati počast mojoj iskrenosti, koju nije očekivao. „Verovao sam da ćete mi servirati kakvu trgovačku praznu priču, tvrdeći da tražite tu knjigu za nekog kolekcionara, ili pak da vam ju je preporučio vaš otac na samrtničkoj postelji. Ne znam da li ste bili pošteni po svojoj prirodi ili iz vrhunskog lukavstva, ne poznajem vas dovoljno da bih o tome sudio, ali vaše ponašanje mi se sviđa.“ On zaćuta. Zgrabi svoju praznu kriglu, potom je smesta vrati na niski sto, a onda reče, naglo: „Smaknite ovu zavesu, iza vas! Knjiga je tu!“ Ostadoh načas zabezeknut, pitajući se jesam li dobro razumeo. Bejah toliko svikao na klopke, razočarenja, nagle obrte, da me je to što mi beše tako jednostavno rečeno da je knjiga tu potpuno pomelo. Čak sam se pitao nije li to možda od dejstva piva, koje sam progutao naiskap, toliko sam bio žedan. Pa ipak, ustadoh. Ceremonijalno smaknuh tamnu i prašnjavu zavesu na koju mi je ukazao. Knjiga zaista beše tu. Stoto Ime. Očekivao sam da ću je videti u nekakvoj škrinji za dragulje, između dve sveće, ili pak otvorenu na molitvenom nalonju. Ne, ništa od svega toga, ona je ležala na jednoj polici, s nekoliko drugih dela, kao i s perima, s dve mastionice, s risom bele hartije, s kutijicom čioda, i raznim drangulijama u darmaru. Uzeh je drhtavom rukom, otvorih je na naslovnoj strani, uverih se da je to zaista ona koju mi beše poklonio stari Idris prošle godine, i za koju sam verovao da je nepovratno izgubljena.
Iznenađen? Da, iznenađen. I s razlogom potresen. Sve to liči na čudo! Ovo je moj prvi dan u Londonu, moja noga jedva da je svikla na čvrsto tlo, a knjiga za kojom tragam godinu dana već je u mojim rukama! Domaćin je pustio da me prođe prvi talas uzbuđenja. Sačekao je da polako sednem, privijajući knjigu na srce koje je htelo da iskoči. Potom mi reče, bez ikakve upitne intonacije: „То je ta koju ste tražili...“ Rekoh da. Istina, nisam mogao bogzna šta uočiti, nije bilo dovoljno svetla u prostoriji. Ali video sam naslov, a i pre toga bejah prepoznao njenu vanjštinu. Nisam ni malčice sumnjao. „Pretpostavljam da odlično čitate arapski." Opet rekoh da. „Onda vam predlažem jednu nagodbu.“ Podigoh oči, i dalje čvrsto držeći ponovo pronađeno blago. Imao sam utisak da kapelan duboko razmišlja, i njegova glava mi je izgledala još impozantnija, još obimnija, čak i ako se zanemare brada i bujna kosa što su se belasale. „Predlažem vam jednu nagodbu“, ponovi on, kao da želi dobiti još par sekundi za razmišljanje. „Vi hoćete tu knjigu, a ja želim samo da shvatim to što ona sadrži. Pročitajte mi je, s kraja na kraj, a zatim je možete odneti.“ Opet rekoh da, ne oklevajući ni časak. Kako sam dobro učinio što sam došao u London! Upravo ovde me je čekala moja srećna zvezda! Moja ustrajnost je nagrađena! Tvrdoglavost koju sam nasledio od svojih predaka dobro mi je poslužila! Ponosan sam što nosim njihovu krv, i što ih nimalo nisam izneverio! U Londonu, utorak 24. avgusta 1666. Moj zadatak neće biti lak, znam. Trebaće mi izvestan broj seansi da pročitam tih otprilike dvesta stranica, da ih prevedem s arapskog na latinski i, što je najteže, da ih razjasnim, premda autor nikada nije hteo biti jasan. Ali odmah sam u kapelanovoj neočekivanoj ponudi video svoju šansu, da ne kažem znak. To što mi on nudi ne znači samo da ću povratiti Mazandaranijevu knjigu, to znači takođe da ću je temeljito proučavati, onako kako je nikada sam ne bih proučavao. Moraću čitati taj tekst rečenicu po rečenicu, moraću je prevoditi reč po reč
da bih je učinio razumljivom jednom zahtevnom slušaocu, a to je sigurno jedini način da saznam, napokon, da li jedna velika misteriozna istina leži na ovim stranicama. Što više na to mislim, više sam u isti mah zbunjen i ushićen. Znači, trebalo je da sledim ovu knjigu iz Žibleta do Carigrada, potom iz Đenove do Londona, sve do ove taverne, do jazbine ovog čudnovatog vojnog sveštenika, da bih napokon zalegao na najneophodniji posao. Imam gotovo utisak da je sve što sam preživeo u ovih godinu dana bilo samo predigra, jedan niz iskušenja kroz koja je Stvoritelj želeo da prođem pre nego što budem dostojan da saznam Njegovo intimno ime. U poslednjem odeljku napisao sam: „u ovih godinu dana“. To nije približna procena, ima tačno godinu dana, tačno u dan, otkako je započelo moje putovanje, pošto sam Žiblet napustio u ponedeljak 24. avgusta prošle godine. Nemam više pri ruci tekst koji sam napisao tom prilikom - nadam se da ga je Barineli pronašao, i sačuvao, i da će moći jednoga dana da mi ga dostavi! Ali udaljio sam se... Rekao sam, dakle, da kad bih imao pred očima stranice koje sam napisao na početku putovanja, mora da ne bih pronašao bogzna šta zajedničko između mog početnog nauma i maršrute koju sam morao slediti. Nisam mislio ići dalje od Carigrada, a pogotovo ne u Englesku. I nisam mislio da ću se naći ovako sam samcijat, bez ijednog od onih dragih bića koja behu krenula sa mnom, ne znajući čak ni šta se zbilo ni sa kim od njih. Tokom te godine, sve se promenilo oko mene i u meni. Jedino se nije izmenila, čini mi se, moja želja da se opet vratim svojoj kući u Žiblet. Ne, kad bolje o tome razmislim, i nisam tako siguran. Otkako sam boravio u Đenovi, katkada mi se dešava da mislim kako bi tamo trebalo da se vratim. U izvesnom smislu, odatle sam zapravo pošao. Ako ne ja, onda barem moja porodica. Uprkos utučenosti koju je nekada osećao moj daleki predak Bartolomeo kada se tamo beše nastanio, čini mi se da se samo tamo jedan Embrijako može osećati kao kod svoje kuće. U Žibletu ću uvek biti stranac... Pa ipak, upravo na Levantu živi moja sestra, tamo su mi pokopani roditelji, tamo je moja kuća, tamo je radnja koja mi obezbeđuje izvesno blagostanje. Umalo ne napisah da tamo takođe živi žena koju sam zavoleo. Duh mi se pomutio, sigurno. Marta više nije u Žibletu, ne znam ni hoće li se moći tamo vratiti jednoga dana, pa čak ne znam ni da li je još u životu. Možda bih morao prestati da pišem, za večeras...
25. avgusta Probudivši se, ponovo uzeh svesku da opet govorim o datumima. Nameravao sam se njima pozabaviti još sinoć, ali sećanje na Martu ih je bacilo u zaborav. Hteo sam da kažem kako u Londonu postoji zbrka kakvu nisam mogao ni da zamislim. Danas je 25. avgust, ali za ovdašnje ljude tek je 15! Iz mržnje prema papi, koga ovde, izgleda, svako zove „antihrist“, Englezi su - kao i Moskoviti - odbili da poštuju gregorijanski kalendar, koji kod nas prevlađuje već više od osamdeset godina. Mogao bih još štošta reći o tome, ali čekaju me u pivnici. Tamo će se održavati naše čitalačke seanse, i tamo ću odsada stanovati. Obećao sam da ću još ovoga jutra doneti svoje stvari. U više navrata od ponedeljka, kapelan, kao i Bes, vlasnica, behu me pozvali da dođem živeti na ovom mestu, kako bih izbegao šetnje tamo-amo koje bi kraljevskoj policiji mogle delovati sumnjive. U početku sam odbijao, želeći malo zadržati distancu prema tim veoma gostoprimljivim osobama, ali koje ne poznajem dovoljno dugo da bih s njima delio dane i noći. Tek sinoć, kada sam posle večere izašao da bih se vratio u svoju krčmu, osetih kao da me neko vreba. Bilo je to nešto više od osećaja, bio sam zapravo siguran. Jesu li to bili neki uličari? Jesu li to bili vladini žbiri? U jednom kao i u drugom slučaju, nisam imao nikakve želje da svake večeri doživljavam isto iskustvo. Znam da nije mudro boraviti tako blizu čoveka kao što je kapelan, koji nekada beše uticajna osoba, a od koga vlasti i dalje zaziru. Da sam mislio samo na svoju sigurnost, verovatno bih zadržao distancu. Ali moja prva preokupacija nije sigurnost, inače ne bih dospeo do Londona u potrazi za Stotim Imenom, a ima i toliko drugih stvari od kojih bih se uzdržao. Ne, moja današnja briga je da povratim tu knjigu, i da odavde odem što pre, noseći je pod miškom. A samo živeći u blizini tog čoveka, i ispunjavajući svoj ugovor s njim, moći ću najbrže postići svoj cilj. Pošto sam se smestio u jednu sobu na poslednjem spratu, tačno iznad sveštenikove sobe i daleko od halabuke velike odaje, Bes se popela uz stepenište tri puta kako bi se uverila da ni u čemu ne oskudevam.
Ti ljudi imaju prijatno ophođenje, ljubazni su, velikodušni, vole smeh i dobar zalogaj. Čini mi se da će mi ovde biti veoma lepo, ali nemam nameru da ostanem večno. 26. avgusta Danas sam morao započeti čitanje naglas Stotog Imena. Ali morao sam da prekinem vrlo brzo, iz jednog čudnog razloga koji me brine i uznemirava u najvećoj meri. Bilo nas je četvoro u prostoriji gde živi kapelan, pošto je on doveo dva mladića koji su mu verovatno učenici i koji služe kao zapisničari. Jedan od njih, zvani Magnus, morao je brižljivo zapisivati latinski prevod teksta; drugi, koji se zove Kalvin, trebalo je da beleži moja tumačenja. Pišem „morao je“, „trebalo je“, zato što se stvari nisu razvijale onako kako smo predvideli. Bejah započeo svoj zadatak čitajući i prevodeći celovit naslov, Obznana skrivenog imena Gospodara stvorenja; zatim Mazandaranijevo puno ime, Abu- Maher Abas sin Toga i Toga, sina Ovoga, sina Onoga... Ali samo što sam prevrnuo prvu stranicu, soba se smračila, kao da je oblak čađi zaklonio sunce, sprečavajući zrake da stignu do nas. Do mene, tačnije rečeno, jer druge osobe u prostoriji po svoj prilici nisu primetile šta se zbilo. U istom trenutku, Bes gurnu vrata noseći nam pivo, što mi omogući kraći predah. Ali pogledi se smesta nanovo okrenuše ka meni, i kapelan me upita, zagolican mojim ćutanjem, šta mi je i zašto ne čitam dalje. Odgovorih mu da me najednom spopala migrena, i da imam osećaj kako mi glavu stežu mengele, i da su mi se stoga oči pomračile. Onda mi on predloži da odem i malo prilegnem, kako bismo sutra mogli nastaviti čitanje. Čim izgovori te reči, ja zatvorih knjigu i učini mi se istoga trena da sam se vratio na svetlost. Osetih ogromno blaženstvo, koje se potrudih da prikrijem, plašeći se da moji domaćini ne pomisle kako ovu slabost simuliram. A u trenutku dok pišem ove redove u svoju svesku, imam utisak da se to pomračenje nikada nije ni dogodilo, da sam ga samo sanjao. No svestan sam, bez senke sumnje, da nije tako. Nešto mi se dogodilo, o čemu ne znam šta da mislim, ni šta da kažem - i zato nisam kapelanu priznao istinu kada me je upitao zašto sam prekinuo čitanje. Nešto čija priroda mi izmiče, ali što u meni oživljava uspomenu na jedan davni događaj koji se zbio pre više
od godinu dana, a koji mi se u to vreme nije činio nimalo tajanstven. Bejah se vratio od starog Idrisa s knjigom koju mi je poklonio, i prelistavao sam je u svojoj radnji; tada mi je izgledalo da je bilo dovoljno svetla, ali nisam uspevao da je čitam. Pre toga, takođe, desila se zapravo ista pojava, i još manje me je uzbudila. Kada sam se nalazio kod starog Idrisa, baš u njegovoj udžerici. Naravno, ova je bila prilično mračna, ali ne u toj meri da učini unutrašnje stranice te knjige potpuno neodgonetljivim, dok sam bez problema mogao pročitati naslovnu stranu, čija slova nisu bila upadljivo veća. Ima tu neka pojava koju ne mogu sebi da objasnim, koja me zabrinjava i uznemirava i užasava. Nije li za ovaj spis vezano neko prokletstvo? Nije li to moja sopstvena prestravljenost od same pomisli da ću videti kako mi se pred očima pomaljaju slova vrhovnog imena? Pitam se nisu li svi oni koji su počeli čitati Stoto Ime doživeli to isto iskustvo, isto slepilo. Možda je taj tekst pod uticajem nekih zaštitničkih čini, neke svezane amajlije, nekog talismana - ko će znati? Ako je tako, nikada neću stići do kraja. Sem ako prokletstvo ne bude, na ovaj ili onaj način, skinuto ili „razvezano“. No nije li prisustvo jednog takvog čvora, jednog takvog prokletstva, i samo po sebi dokaz da ovde nije u pitanju knjiga poput drugih, i da ona neosporno sadrži najdragocenije, naj neizrecivi je, najstrašnije, najzabranjenije istine? 27. avgusta 1666. Sinoć, dok sam pisao svoj putnički dnevnik na dnevnom svedu, koje se ovde gasi veoma kasno, iznenadi me Bes ušavši u moju sobu. Vrata behu odškrinuta, ona je pokucala, zatim ih je gurnula istim pokretom. Tutnuh svesku pod krevet, ne pokazavši nikakvu žurbu, i obećavši sebi da ću je se ponovo mašiti kad Bes bude otišla. Ali ona je ostala duže vreme, nakon čega mi više nije bilo na pameti ono što sam nameravao napisati. Izrazila je zabrinutost za moju glavobolju, i obećala sebi, kako kaže, da će mi je otkloniti. Reče da treba „razvezati“ nešto u mojim ramenima ili u mom potiljku, i ta reč je probudila moju znatiželju. Pozva me da sednem na jednu nisku stolicu, dođe iza mene, i stade prstima i dlanovima strpljivo gnječiti meso i kosti. Pošto nisam osećao bol o kojoj sam pričao, već samo
neku podmuklu i neobjašnjivu muku, nisam mogao proceniti delotvornost njene metode. Međutim, njena prilježnost beše dirljiva, i kako je ne bih uvredio, rekoh joj da se najednom osećam preporođen. Ona onda predloži da primeni svoju veštinu na isti način kad budem udubljen u čitanje. Ja je brže-bolje odbih. I čim je izašla iz moje sobe, najednom prsnuh u smeh. Zamišljao sam sebe kako čitam, prevodim, okružen kapelanom i dvojicom njegovih učenika, dok mi ova vrla žena obrađuje ramena i leđa i potiljak svojim isceliteljskim rukama. Mir u publici bio bi narušen, mogu da zamislim... Drugim recima, moraću naposletku pronaći neki lek za svoju nemoć, inače će moje čitanje prestati. Danas se desilo kao neko kratko razvedravanje koje mi je omogućilo da pročitam nekoliko redaka Mazandaranijevog uvoda, a zatim opet nastupi pomračenje. Malo se približih prozoru, i stekoh utisak da su stranice čitljivije, ali to nije dugo potrajalo, svetlost ubrzo oslabi, i uskoro više ništa nisam video. Obavijeni, moje oči i ja, gustom tminom. Kapelan i njegovi učenici behu razočarani i iznervirani, ali me ni za šta ne optužiše, i pristadoše da odložimo čitanje za sutra. Sada sam siguran da neka moćna volja štiti ovaj tekst od žudnih pogleda. Među njima je i moj. Ja nisam neko sveto biće, nemam veće zasluge od drugih, i kada bih sedeo na mestu Svevišnjeg, sigurno ne bih nekoj osobi kao što sam ja odao najdragoceniju tajnu! Ja, Baldasar Embrijako, trgovac retkostima, uistinu pošten ali ne mnogo pobožan, bez imalo svetosti, bez zaslužnih patnji i žrtava u životu, koji ne zna za siromaštvo, zašto bih do đavola baš ja imao tu povlasticu da me Bog izabere za čuvara svog vrhovnog imena? Zašto bi me On tek tako uzeo za svog poverenika, poput Noja, Avrama, Mojsija ili Jova? Trebalo bi mi mnogo gordosti, i mnogo zaslepljenosti, da makar i na jedan jedini tren umislim kako bi Bog mogao u meni videti neko izuzetno biće. Neka od Njegovih stvorenja upečatljiva su po svojoj lepoti, po pameti, po pobožnosti, po odanosti, po naravi, i On bi se mogao hvaliti, ako tako mogu da kažem, što je njihov tvorac. A time što je mene stvorio ne može se hvaliti, ali ne može zbog toga ni jadikovati. Mora da me posmatra, s vrha Svog nebeskog prestola, ako ne s prezirom, onda barem s ravnodušnošću... Pa ipak, evo mene u Londonu, nakon što sam prošao pola sveta u potrazi za tom knjigom, i pošto sam je pronašao mimo svih očekivanja! Je li ludost misliti, uprkos svemu što sam upravo rekao, da me Svevišnji prati
pogledom, i da me On vodi izvesnim putevima koje bez njega verovatno ne bih upoznao? Svakoga dana nosim u rukama Stoto Ime, već sam raskrčio nekoliko njegovih stranica, i napredujem korak po korak u njegovom lavirintu. Jedino mi to čudnovato slepilo usporava napredovanje, ali to je možda samo jedna u nizu prepreka, jedno u nizu iskušenja koje ću na kraju prebroditi. Zahvaljujući svojoj ustrajnosti, svojoj tvrdoglavosti, ili nedokučivoj volji Gospodara svih stvorenja... 28. avgusta 1666. Danas sam opet imao ono razvedravanje, malo duže nego jučerašnje. Čini mi se da je moja ustrajnost urodila plodom. Dok je trajalo, na knjizi ili na mojim očima beše kao neka tamna koprena, ali koja nije zamračivala reči. Uspeo sam dakle pročitati cele tri stranice pre no što je tama ogušćala a linije se pobrkale. Na tim stranicama, Mazandarani se trudi da pobije veoma rašireno mišljenje prema kojem vrhovno ime, ako postoji, ljudi ne bi smeli da izgovaraju, zato što bića i predmeti koji se mogu imenovati jesu oni nad kojima se može vršiti izvesna vlast, dok niko ne može, sasvim očigledno, vladati nad Bogom. Da bi opovrgao ovu tvrdnju, autor pribegava poređenju islama i judaizma. Ako Mojsijeva religija zaista kažnjava one koji izgovaraju neizrecivo ime, dovijajući se da nađe načine da izbegne svako direktno pominjanje Stvoritelja, Muhamedova religija čini odlučnu protivtežu takvome stavu, podstičući vernike da izgovaraju dan i noć Božje ime. U stvari, potvrdih kapelanu i njegovim učenicima, u zemljama islama nema nijednog razgovora u kome se ne pojavi po desetak puta ime Alaha, nijednog pogađanja u kome se dve strane neprestano ne zaklinju Njime, „vallah“, „billah“, „bismillah“, nijedne uobičajene pozdravne ili oproštajne rečenice, ili pretnje, ili izraza ohrabrenja, ili pak obeshrabrenosti, u kojima On nije nedvosmisleno zazvan. To podsticanje na neprestano ponavljanje Božjeg imena ne odnosi se samo na Alaha, već i na devedeset i devet imena koja su mu dodeljena, kao i na stoto ime za one koji ga možda znaju. Mazandarani štaviše navodi stih koji je u osnovi svih rasprava o vrhovnom imenu - „Veličaj ime Gospodara svoga, najveće(g)“ - skrećući pažnju da se Kur’an ne zadovoljava time da
nas nauči da postoji jedno „najveće“ ime, već nas jasno poziva da veličamo Boga tim imenom... Čitajući taj odeljak, setio sam se besede koju mi je na moru držao princ Ali Esfahani, i ubeđen sam, bez obzira na njegovo poricanje, da je već imao prilike čitati Mazandaranijevo delo. Onda sam se upitao je li i on doživeo, listajući ga, ono prolazno slepilo. I tačno u trenutku kad mi to pitanje prolete kroz glavu, ponovo nastupi slepilo, koje me spreči da nastavim čitanje... Obuhvatih glavu rukama, simulirajući jaku migrenu, a moji prijatelji stadoše me iskreno žaliti i savetovati mi lekove. Najdelotvornije je, reče mi Magnus, koji ponekad pati od ovih glavobolja, da utonem u... najpotpuniji mrak. Ah, kad bi samo znao! Iako seansa beše kratka, moji prijatelji su danas manje razočarani. Čitao sam im, prevodio sam im, objašnjavao sam im, i kad bih mogao raditi ovako iz dana u dan, ta knjiga uskoro više ne bi imala nijednu tajnu za njih - ni za mene. Nećemo nastaviti čitanje sutra, već u ponedeljak. Samo da mognem „služiti službu“ u istim uslovima kao i danas. Ne molim Nebo da pocepa jednom zauvek taj veo koji mi zamračuje oči, ja Ga samo molim da ga svakoga dana malo podigne. Tražim li opet previše? Nedelja, 29. avgusta Jutros su svi poranili na misu, koja je ovde obavezna, a oni nepokorni, koje često potkazuju njihovi susedi, kažnjavaju se zatvorom, katkada bičevanjem, i raznim šikaniranjima. Ja sam pak toga oslobođen, kao stranac i „papista“. Ali bilo bi mi bolje, kažu mi, da se suviše ne kočoperim svojom bogohulnom glavom po ulicama. Stoga sam ostao u svojoj sobi leškareći, čitajući i pišući, zaštićen od pogleda. Prilika da lenčarim pruža mi se odveć retko da je ne bih posebno cenio. Moja soba je poput neke kulice iznad grada, s pogledom na niz krovova s desne strane, a s leve na katedralu svetog Pavla koja, zbog svojih dimenzija, izgleda kao da je sasvim blizu. Prostor oko kreveta je skučen, ali dovoljno je prekoračiti nekoliko sanduka i provući se između greda pa da se čovek nađe na prostranom tavanu gde vlada svežina. Poduže sam sedeo tamo u polutami. Možda ima pacova i stenica, ali nisam ih video. Bio sam, celog prepodneva, vedrog raspoloženja, zadovoljan što su me zaboravili i
želeći da još dugo dugo budem zaboravljen, pa makar morao postiti do večeri. 30. avgusta Trebalo je da nastavimo čitanje, ali chaplain je jutros nekud otišao ne obavestivši me. Njegovi mladi učenici takođe. Bes mi reče da će se vratiti za tri do četiri dana. Iako je izgledala zabrinuta, nije mi nimalo otvorila srce. Znači, još jedan dan dokonosti, i ne žalim se na to. Samo, umesto da lenčarim u svojoj sobi ili u njenim pomoćnim prostorijama, odlučio sam da se prošetam po Londonu. * * * Koliko se osećam strancem u ovom gradu! Neprestano imam utisak da privlačim poglede, mrke poglede, nigde s toliko neprijateljstva ne odmeravaju putnike. Je li to zbog rata koji se i dalje vodi sa Holanđanima i sa Francuzima? Je li to zbog starih građanskih ratova, koji su okrenuli brata protiv brata, sina protiv oca, i trajno usadili u duše gorčinu i podozrenje? Je li to zbog Fanatika, kojih još ima tušta i tma, i koje smesta vešaju čim ih uhvate. Možda zbog svega toga zajedno, tako da su dušmani - stvarni ili pretpostavljeni - ovde bezbrojni. Imao sam želju da obiđem katedralu svetog Pavla, ali odustao sam, plašeći se da kakvog crkvenjaka ne spopadnu neke mušice i da me ne otkuca. Svaki „papista“ je sumnjiv, naročito ako je poreklom iz Italije; takav je barem bio moj utisak dok sam šetao. Morao sam se u svakom trenutku boriti sa samim sobom kako bih nadvladao osećanje neprijatnosti koje me je pratilo na svakom koraku. Osećao sam se spokojno jedino kod knjižara, koji imaju radnje u blizini groblja svetog Pavla. Kod njih više nisam bio stranac, više nisam bio papista, kod njih sam bio sabrat i mušterija. Oduvek sam to mislio, pa i danas to još uvek mislim: trgovina je jedina delatnost dostojna poštovanja, a trgovci su jedina civilizovana bića. Isus zapravo nije trebalo da isteruje iz Hrama trgovce, već vojnike i sveštenike!
31. avgusta Taman sam se spremao da izađem i da napravim još jedan krug po knjižarama, kad me Bes pozva da zajedno popijemo pivo, te sedoh s njom za jedan sto u ćošku taverne, kao da smo oboje posetioci. Ona je u više mahova ustala da posluži piće ili izmeni dve-tri reci sa stalnim gostima. No sve u svemu, nije bilo mnogo šetkanja tamo-amo, a žamor je bio baš kako treba, ni suviše tih da bismo bili primorani da šapućemo, ni suviše glasan da bismo se zasopili vičući. Neke od Besinih reči su mi promakle, ali čini mi se da sam skoro sve shvatio, a i ona je mene razumela. Čak i kada sam, ponesen svojom pričom, ubacivao u rečenice više italijanskog nego engleskog, ona je revnosno klimala glavom želeći mi pokazati da je sve shvatila. Rado joj verujem. Svako biće obdareno razumom i dobrom voljom može malo razumeti italijanski! Slatko smo ispili po dve-tri pinte - a ona možda i malo više; ali nije nas na to navelo pijanstvo. A ni obična znatiželja, ni dosada, ni želja za ćaskanjem. I jedno i drugo smo imali potrebu da pronađemo prijateljsko uho, i prijateljsku ruku. Pričam o tome potpuno očaran, jer sam tek sada otkrio, posle četrdeset godina života, kakvo osećanje ispunjenosti može pružiti nekoliko sati provedenih u prisnom i čednom opštenju sa jednom neznankom. Na početku našeg dugog razgovora, beše neka vrsta dečije igre. Sedeli smo, s kriglama u ruci, kojima smo se kucnuli nazdravivši kao što je običaj; ona se smešila, i ja sam se već pitao hoćemo li imati išta drugo da kažemo jedno drugome, kad ona izvadi iz džepa svoje kecelje jedan perorez, kojim na drvetu nacrta pravougaonik. „Ovo je naš sto“, reče. Potom nacrta jedan mali kružić s moje strane, i drugi sa svoje strane. „Ovo sam ja, ovo si ti.“ Bejah pogodio, čekao sam nastavak. Ona pruži ruku do kraja stola i bez ustručavanja ureza jednu vijugavu brazdu koja se završila u malom kružiću što je predstavljao mene; zatim, sa suprotnog kraja, jednu još više krivudavu brazdu koja se završila u njenom kružiću.
„Ја sam došla odavde, a ti odande. Danas sedimo za istim stolom. Isprićaću ti svoj put, hoćeš li ti meni ispričati svoj?“ Neću se moći nikada dovoljno tačno prisetiti svega što mi je Bes danas rekla, o sebi, o Londonu i o Engleskoj poslednjih godina - o ratovima, revolucijama, pogubljenjima, krvoprolićima, Fanaticima, velikoj kugi... Pre nego što sam je saslušao, verovao sam da nešto znam o ovoj zemlji; sada znam da nisam znao ništa. Šta bih od svega toga morao pohraniti na ovim stranicama? Najpre ono što se odnosi na ljude s kojima se družim otkako sam došao. A i ono što se suštinski tiče mog putovanja, glasina i verovanja koji predviđaju kraj vremena. Ništa drugo. To što nameravam da napišem neću napisati večeras. Glava mi je otežala, iznenada, i ne osećam se više sposobnim da redam reči i misli na smislen način. Idem na spavanje, ne čekajući da padne mrak. Sutra ću ustati rano, i nastaviću da pišem, bistroga duha. Sreda 1. septembra 1666. Jutros sam naglo ustao iz kreveta. Naime, setio sam se onoga što mi je ispričao moj mletački prijatelj na brodu koji nas je vozio iz Đenove, a što mora da sam zabeležio u ovu istu svesku. Zar mi nije rekao da Moskoviti čekaju kraj sveta koji će se zbiti ovoga dana, prvog septembra, a koji je za njih početak nove godine? I tek kad sam ispljuskao lice hladnom vodom, setio sam se da je u Moskvi, kao i u Londonu, dan koji je upravo počeo 22. avgust. Lažna uzbuna, dakle. Kraj sveta je tek za deset dana. Imam još vremena za leškarenje, ćaskanje sa Bes, i posetu knjižarima. Nadam se da ću i za deset dana na ovo gledati ovako mirne duše! Ali dosta je bilo razmetanja, treba smesta da zapišem ono što sam saznao od Bes, pre nego što sve zaboravim. Već su mi se neke rečenice pobrkale, posle celog dana i cele noći. Najpre mi je pričala o kugi. Jedan tek stasali momčić upravo beše ušao u tavernu, i ona mi reče, pokazujući na njega bradom, da je jedini preživeo u svojoj porodici. Te da je i sama izgubila toga i toga od svojih bližnjih. Kada je to bilo? Prošlog leta. Ona utiša glas i nagnu mi se na uho šapnuvši: „Još i danas ljudi umiru od kuge, ali izazvaćete kavgu ako to kažete glasno.“ Kralj je čak održao mise da zahvali Bogu što je zaustavio epidemiju. Ko god bi se usudio ustvrditi da ona i dalje hara, skoro da bi
optužio i kralja i Boga za laganje! Prava je istina, međutim, da se kuga još uvek šunja oko grada, i da ubija. Dvadesetak ljudi svake nedelje, a katkada dva-tri puta toliko. Tačno je da to nije strašno kad pomislimo da je pre godinu dana kuga ubijala u Londonu više od hiljadu ljudi svakoga dana! U početku, mrtve su sahranjivali noću, kako bi se. izbegla opšta panika u narodu; kada su se stvari pogoršale, nisu mogli preduzimati čak ni te predostrožnosti. Onda su stali skupljati leševe i danju i noću. Dvokolice su prolazile čak i ulicama, a ljudi su na njih bacali tela svojih rođaka, ili svoje dece, ili svojih suseda, kao da je reč o trulim dušecima! „U početku se plašiš za svoje najbliže“, kaže mi Bes. „А onda, kako ljudi umiru i umiru, imaš samo jednu misao u glavi: spasiti se! Preživeti! I neka sav svet pomre! Nisam oplakala ni svoju sestru, ni svojih pet sestrića i sestričina, ni svoga muža - neka mi Bog oprosti! Nisam imala više suza! Čini mi se da sam prošla kroz to doba pomućenih očiju, kao mesečar. Pitajući se samo da li će se to jednog dana završiti...“ Bogati i moćni behu pobegli iz grada, počevši od kralja i crkvenih velikodostojnika. Siromašni behu ostali, jer nisu imali kuda da odu; oni koji su lutali drumovima umirali su od gladi. Ali bilo je takođe nekoliko plemenitih bića koja su se zainatila da pobede zlo, ili da barem drugima ublaže patnje. Nekoliko lekara, nekoliko duhovnika. Naš chaplain je bio među njima. Mogao je i on da ode, objasni mi ona. Nije siromašan, a jedan od njegove braće poseduje kuću u Oksfordu, koji je bio, od svih gradova u kraljevstvu, najviše pošteđen. Nije hteo da beži. Ostao je u ovoj četvrti, uporno obilazeći bolesne, tešeći ih. Govorio im je da se svet upravo gasi, i da oni odlaze samo malo ranije; a za neko vreme, kada se budu baškarili u rajskim vrtovima, okruženi slasnim voćem iz Edena, videće kako dolaze i ostali, te će onda oni morati njih da teše. „Videla sam ga kraj uzglavlja svoje sestre, držao joj je ruku i uspevao da je razvedri, pa čak i da joj izmami pokoji blaženi osmeh. Ponašao se isto prema svima koje je posećivao. Zanemarivao je savete svojih prijatelja, nije se plašio ni karantina. Trebalo ga je videti, u to nesrećno vreme, kako hoda ulicama dok se ljudi zamandaljuju, jedna ogromna potpuno bela prilika, obučena sva u belo, duge bele kose, duge bele brade, čovek bi rekao - sam Gospod Bog! Kada bi ljudi primetili crveni krst iscrtan na nekoj kući, prekrstili bi se i zaobišli je. On bi zapucao pravo ka vratima, Bog će ga jednog dana nagraditi..."
Ali vlasti prema njemu nisu pokazale nikakvu zahvalnost zbog tolike požrtvovanosti, a svetina pogotovo. Krajem prošloga leta, u vreme kad je kuga počinjala da jenjava, uhapsi ga jedan kopljanik koji ga optuži da pomaže širenju bolesti svojim posetama okuženim; a kad posle osam dana beše pušten, zateče svoju kuću spaljenu do temelja. Behu pustili glas da on ima neki tajni napitak koji mu omogućava da preživi, ali odbija da ga podeli s drugima. Dok je bio zatvoren, jedna horda prosjaka upade u njegovu kuću tražeći tobožnji napitak, celu je ispretura, odnese sve što se moglo odneti, a zatim zapali sve ostalo, što zbog besa, što da bi zataškala svoje nedelo. Hteli su ga prisiliti da napusti grad, tvrdi Bes. Ali ona mu je ponudila stan, iz zahvalnosti, i time se ponosi. Zašto se ljute na tog starca? Zbog njegovih ranijih aktivnosti. O njima mi je pričala nadugo i naširoko, navodeći bezbroj imena od kojih nisam znao ni polovinu, zapravo ni trećinu; zato nisam mogao bogzna šta zapamtiti. Znam samo da se chaplain, koji je bio sveštenik u Kromvelovoj vojsci, kasnije sa ovim poslednjim posvađao, i da je pokušavao tajno pripremiti pobunu protiv njega. Upravo iz tog razloga, posle restauracije monarhije, ima od toga već šest godina, kada svi ugledni učesnici revolucije behu pogubljeni, ili osuđeni na izgnanstvo, i kada Kromvelov leš beše iskopan a potom obešen i spaljen na javnom trgu, chaplain je bio relativno pošteđen. Ali uopšte mu nisu oprostili, kao što nikada ni neće potpuno oprostiti nekome ko se pobunio protiv monarhije, i ko je umešao prste, više ili manje, u pogubljenje kralja Čarlsa. Kapelan spada, i - po Besinom kazivanju - spadaće uvek, do svoje smrti pa i posle, u te nevoljnike. Pre no što prekinem svoj izveštaj, još jednu stvar da kažem, pomenuću je na brzinu plašeći se da mi ne iščili iz pamćenja, a na koju ću se sigurno vratiti: nesreće Engleske počele su - i one takođe, naglašavam - 1648. Taj datum se neprestano vraća pod moje pero: kraj nemačkih ratova; dolazak jevrejske godine vaskrsenja i početak velikih progona o kojima mi je opširno pričao Majmon; objavljivanje ruske knjige o veri, koja je utvrdila datum kraja sveta za ovu godinu; a u Engleskoj je kralju odrubljena glava, događaj čije prokletstvo još uvek nosi cela zemlja, a koji se zbio, prema ovdašnjem kalendaru, krajem 1648; isto tako, za mene, to beše godina posete Jevdokima, hodočasnika iz Moskovije, koji je u osnovi mojih nesreća, kao i godina smrti moga oca, u julu...
Moguće je da su se te godine otvorila jedna vrata, jedna zlokobna vrata na koja su ušle - u svet i u mene - razne velike nesreće. Sećam se da je Buljina nekada govorio o tri poslednja stepenika, tri puta šest godina, koja će voditi od godine prologa do godine epiloga. Razum mi ponovo kaže da nižući brojke i brojke nagoveštavamo svakovrsne stvari a da ništa ne možemo dokazati. A u ovom trenutku, barem ove večeri, još pokušavam da slušam šta mi kaže razum. 2. septembra Prekjuče sam govorio, povodom svog dugog razgovora sa Bes, o prisnom i čednom opštenju. A od prošle noći, ona je malo prisnija, ali manje čedna. Bejah proveo ceo dan u pisanju, i napredovao sam veoma sporo. Sa postupkom na koji sam se odlučio, nema bržeg napretka. Pišem na svom jeziku, ali arapskim slovima, i sa kodom koji samo ja znam, što iziskuje razne operacije pre nego što neka reč bude stavljena na papir. Kada se, na sve to, pokušam prisetiti onoga što mi je Bes ispričala na engleskom, poduhvat postaje iscrpljujući. Ipak sam ostvario napredak, što dokazuje sav ovaj tekst koji sam ispisao juče, tokom prepodneva, završivši ga posle podne. Nisam zabeležio na ovim stranicama baš sve što sam nameravao da sačuvam, ali sam barem olakšao svoje pamćenje za mnogo šta što se moglo izgubiti. U dva navrata, Bes mi je donela nešto da pojedem i popijem, i malo se zadržala gledajući me kako iscrtavam svoja tajanstvena slova, zdesna nalevo. Više ne skrivam svesku kad ona naiđe, ona je u svim mojim tajnama, sada, i imam u nju poverenja. Samo, ostavljam je u uverenju da pišem na običnom arapskom, i nikada joj neću otkriti - niti bilo kome drugom! - da koristim jedan prerušeni jezik koji samo ja znam. Kada se odaja u prizemlju ispraznila u vreme zatvaranja, Bes me pozva da zajedno večeramo i da opet ćaskamo kao prethodnog dana. Obećah joj da ću joj se pridružiti dole, za istim jučerašnjim stolom, čim budem završio odeljak koji sam upravo pisao. Ali odeljak se odužio, a nisam se usuđivao ni često da prekidam pisanje, ni da ga skratim, u strahu da se više neću sećati, posle novog razgovora, stvari koje sam čuo ranije. Zaboravivši svoje obećanje, pisao sam, dakle, pisao sam ne misleći više ni na šta drugo, tako da je moja gazdarica imala
vremena da pospremi donju odaju i da se ponovo popne gore, a da ja ni na tren nisam odložio svoje pero. Ne pokazavši ni najmanjeg traga ljutnje, ona ode na vrhovima prstiju, ali se za nekoliko minuta vrati s poslužavnikom koji spusti na moj krevet. Uverih je da privodim kraju poslednje redove, i da ćemo posle večerati zajedno; ona mi dade znak da se ne žurim, i ponovo izađe. No ja se smesta udubih u opisivanje, iznova zaboravivši ženu i večeru, i ubeđen da je i ona na mene zaboravila. Međutim, kada je pozvah, ona odmah uđe, kao da je čekala iza vrata; zadržala je onaj isti osmeh, ne pokazujući nikakvo nestrpljenje. Tolika pažljivost me dirnu i začudi. Zahvalih joj, a ona pocrvene. Ona koja nije pocrvenela ni zbog velike pljuske po zadnjici, sada je pocrvenela zbog jedne reči zahvalnosti! Na poslužavniku koji beše donela bilo je tanko isečene pršute, sira, mekoga hleba i onog piva koje ona zove ,mrsnim“, ali koje je pre svega jako začinjeno. Upitah zar neće da jede sa mnom, a ona mi reče da je celi dan nešto grickala služeći goste, što joj je prešlo u naviku, i da nikada nije gladna u vreme večere. Donela je samo i za sebe ono isto pivo, da bismo se mogli kucnuti kriglama. Elem, nakon što me je gledala kako pišem, gledala me je kako jedem. Pogledom po svemu nalik pogledu moje sestre Plezanse, ili nekada davno pogledu moje jadne majke, pogledom koji sa svih strana obuhvata i onoga što jede i njegovo jelo, koji očima prati svaki zalogaj, i od koga čovek ponovo postaje dete. Najednom se u krčmi ove tuđinke osetih kod svoje kuće. Pade mi na pamet čak i ona Isusova rečenica, „Ogladnjeh, i daste mi da jedem“. Premda mi nikada nije pretila glad; patio sam, celog svog života, od neumerenosti u jelu, a ne od nemaštine; ali u načinu na koji me je ta žena hranila beše nekog daha maternje dojke. U trenutku osetih prema njoj, prema njenom hlebu, prema njenom mrsnom pivu, prema njenom prisustvu, prema njenom pažljivom osmehu, njenom strpljivom držanju, njenoj isflekanoj kecelji, njenim nezgrapnim oblinama, bezgraničnu ljubav. Stajala je, bosih nogu, naslonjena na zid, s kriglom u ruci. Ja ustadoh sa svojim pivom da nazdravimo, zatim je nežno uhvatili za ramena, rekavši joj opet poluglasno hvala, pre no što spustih laki poljubac na donji deo njenog čela, između obrva. Odmaknuvši se, videh da su joj oči preplavljene suzama; da joj usne, iako osenčene blagim osmejkom, drhte od iščekivanja. Ona nevešto zgrabi moje prste svojom punačkom rukom, snažno ih stežući. Ja je onda privukoh
k sebi, i polagano joj pogladih kosu i haljinu. Ona se prepusti i pripi se uza me kao pod jorganom po najljućoj zimi. Onda je ja potpuno prekrih celim dlanovima, celim rukama, ne stežući je suviše, samo je dotičući, kao da sam, vršcima prstiju i bregova na oba dlana naslepo proveravao granice njenog tela, njenog drhtavog lica, njenih očnih kapaka koji su skrivali vlažne oči, sve do njenih bedara. Između dva svraćanja u moju sobu, beše promenila haljinu, ova koju je sada nosila bila je tamnozelena, s talasastim prelivima i svilenkasta pod rukom. Bio sam u iskušenju da se ispružim pored nje na obližnjoj postelji, ali odlučih da ostanem stajati. Uživao sam u ritmu stvari i nisam ga nipošto hteo ubrzavati. Još se ne beše spustila noć, izvana su dopirali poslednji odblesci dana, i nismo imali nikakvog razloga da skratimo svoja zadovoljstva onako kako bismo u drugim prilikama želeli skratiti patnje. Čak i kada se ona htede baciti na postelju, ja je zadržah; ona se iznenadi, mislim, i mora da se upita zašto, ali pusti me da vodim igru. Kada ljubavnici prerano legnu, gube polovinu uživanja. Prvo vreme ljubavi odvija se dok stojimo, ploveći, stisnuti jedno uz drugo, omamljeni, zaslepljeni, klecajući; zar nije bolje produžiti šetnju, šaputati na uho i doticati jedno drugom usne stojeći, razodevati jedno drugo polako i stojeći, ludo se grleći posle svakog skinutog dela odeće? Ostadosmo dakle tako, jedan dugi trenutak, nošeni po sobi strujom zanosa, uz spore šapate i spora milovanja. Moje ruke su je prilježno svlačile, potom obujmile, a moje usne su pažljivo birale gde će na njenom uzdrhtalom telu ubirati cvetni prah, gde će se spustiti, ili opet ubirati cvetni prah, od kapaka koji su joj zaklanjali oči, i ruku koje su joj prikrivale grudi, do njenih širokih belih obnaženih bedara. Ljubavnica, poljana cveća, a moji prsti i usne pčelinji roj. U Smirni, izvesne srede u manastiru kapucina, bejah doživeo trenutak snažnog uživanja, kada smo se Marta i ja voleli pribojavajući se da u svakom trenutku mogu banuti moji sestrići, ili Hatem, ili kakav monah. Ovde, u Londonu, ova sreda ljubavnih zagrljaja bila je isto tako očaravajuće slasna, ali na sasvim drugačiji način. Tamo, žurba i hitnja davali su svakome trenu divlju silinu; a ovde, neograničeno vreme davalo je svakoj kretnji odjek, trajanje, eho, koji su je obogaćivali i snažili. Tamo, bili smo progonjene zveri, progonili su nas drugi i osećanje da prkosimo zabrani. A ovde, ničeg od svega toga, grad za nas nije hajao, svet za nas nije hajao, i
nismo se nimalo osećali grešni, živeli smo udaljeni od dobra i zla, u polutami zabrane. Na margini vremena, takođe. Saučesničko sunce je zalazilo sa slatkom sporošću, a saučesnička noć obećavala je da će biti duga. Mogli smo se iscrpljivati jedno i drugo kap po kap, do poslednje naslade. 7. septembra Kapelan se vratio, kao i njegovi učenici. Bili su već u kući kad sam ustao. Ništa mi nije rekao o razlozima svog odsustva, a ja ga ništa nisam pitao. Samo je promrmljao neko izvinjenje. Bolje da napišem već na početku ove stranice, nešto se danas pokvarilo u mojim odnosima sa ovim ljudima. Zbog toga žalim i patim, ali ne verujem da sam mogao sprečiti to što se desilo. Kapelan se vratio zlovoljan, razdražljiv, i odmah je pokazao veliko nestrpljenje. „Od danas treba da napredujemo u ovom tekstu, kako bismo iz njega izvukli suštinu, ako ima suštine. Ostaćemo ovde, i danju i noću, a onaj ko se umori više nije od naših.“ Iznenađen ovim rečima, kao i tonom, i zatvorenim licima koja su me okruživala, odgovorih da ću učiniti sve što je u mojoj moći da privedemo čitanje kraju, ali naglasih takođe da patnje koje su ga usporavale nisu do mene. Činilo mi se da nazirem tu i tamo pokoji sumnjičav kez, na koji nisam reagovao, verujući da mi se samo pričinjava. Naravno, nisam bio ništa slagao o suštini, pošto nisam kriv za one nastupe slepila koji su mi usporavali čitanje; ali lagao sam o simptomima, i katkada glumio glavobolje. Možda sam morao priznati još u početku kakva me boljka muči, ma koliko ona bila misteriozna. Sada je suviše kasno, potvrdio bih njihove najgore sumnje kada bih priznao da sam lagao, i kada bih se upustio u opisivanje tako neverovatnih simptoma. Odlučih dakle da ne poričem svoje reči, i da se potrudim da čitam najbolje što mogu. Samo, ovoga dana, Nebo mi nije bilo saveznik. Umesto da mi malo olakša zadatak, ono ga je otežalo. Čim sam otvorio knjigu, nastala je pomrčina. Nije mi sakrila jedino knjigu, već celu prostoriju, ljude, zidove, sto, čak je i prozor sada bio boje mastila. U magnovenju me obuze osećaj da sam zauvek izgubio čulo vida, i pomislih da je Nebo, nakon što mi je uputilo više upozorenja koja sam
uporno prenebregavao, odlučilo da mi pošalje kaznu kakvu sam zaslužio. Brže-bolje zatvorih knjigu i, za tren oka, ponovo pregledah. Nisam video u potpunosti kao što bi trebalo očekivati u podne, već kao da je već veče i da je soba osvetljena svećnjakom. Ostala je neka laka koprena, koja i dalje postoji dok pišem ove redove. Da čovek poveruje kako na nebu ima jedan oblak koji samo na mene baca senku. Stranice ove sveske potamnele su mi pred očima kao da su ostarele sto godina u jednom danu. Što više govorim, više se brinem, i sve mi je teže da nastavim svoju priču, Pa ipak moram. „Šta je sad opet?“ - upita kapelan kad vide da zatvaram knjigu. Zadržah pribranost i odgovorih: „Nešto bih vam predložio. Popeću se u svoju sobu, čitaču knjigu odmorne glave, i praviću beleške, zatim ću se vratiti sutra ujutro sa tekstom na latinskom. Ako na ovaj način budem mogao izbeći glavobolje, radićemo tako svaki dan i moći ćemo redovno odmicati u čitanju.“ Bio sam dovoljno uverljiv, i starac pristade, istina bez velikog oduševljenja, i tek pošto me je naterao da obećam da ću se vratiti s dvadeset prevedenih stranica, nijedne manje. Dakle, popeh se u svoju sobu, no čini mi se da me je pratio jedan od njegovih učenika, koga sam potom čuo kako šeta tamo-amo pred mojim vratima. Napravih se da nisam primetio to nepoverljivo ponašanje, kako ne bih morao pokazati da sam njime uvređen. Čim sedoh za sto, stavih Stoto Ime preda se, otvoreno na sredinu ali prevrnuto, te stadoh listati ovu svesku, i sav se ozarih kad pronađoh, pod datumom 20. maj, pažljivo zapisane reči mog persijskog prijatelja. Oslanjajući se na sve što mi je on govorio o raspravi o vrhovnom imenu i o Mazandaranijevom mišljenju, sastavih ono što ću sutra predstaviti kao prevod, nadahnuvši se takođe, kako bih podražavao piščev stil, onim malobrojnim rečima koje sam uspeo pročitati na početku ove proklete knjige... Zašto sam napisao „proklete“? Je li prokleta? Je li blagoslovena? Jeli začarana? J oš ništa o tome ne znam. Znam samo da je zaštićena nekim oklopom. Zaštićena od mene, u svakom slučaju. 8. septembra
Sve je dobro prošlo. Ja sam čitao svoj tekst na latinskom, a Magnus ga je prepisivao reč po reč. Kapelan je rekao da je tako trebalo raditi od početka. Još me je podsticao da idem brže u čitanju. Nadam se da je to samo izraz njegovog ponovo probuđenog oduševljenja, i da će malo smanjiti svoja očekivanja. Inače, plašim se najgoreg. Jer smicalica kojoj sam pribegao ne može se nastavljati beskonačno. Danas sam crpao iz onoga što mi je rekao Esfahani, a pomalo i iz svog pamćenja. Mogao bih se još prisetiti i nekih drugih stvari koje sam čuo o Stotom Imenu, ali ne mogu se beskonačno služiti tim lukavstvom. Jednog dana, pre ili kasnije, moraću stići do kraja ove knjige, i navesti očekivano ime, bilo da je to uistinu intimno ime Stvoritelja, ili pak samo ono što pretpostavlja Mazandarani. Možda bi trebalo da načinim, u danima što dolaze, novi pokušaj čitanja... Bejah započeo ovu stranicu pun nade, ali moje poverenje u budućnost je malaksalo posle nekoliko redova, kao što malaksava svetlost svaki put kad otvorim zabranjeni spis. 9. septembra Proveo sam sinoćnje veče i ovo prepodne ispisujući stranice na latinskom, tobožnji prevod Mazandaranijevog teksta. Stoga više nemam ni vremena ni snage da se ponovo mašim pera i posvetim se sopstvenom pisanju, te ću se zadovoljiti kratkim beleškama. Kapelan me je upitao koliko sam stranica dosad uspeo prevesti, odgovorio sam četrdeset i tri, a mogao sam odgovoriti i sedamnaest ili šezdeset i šest. Upitao me je koliko je stranica još ostalo, i odgovorio sam sto trideset. On je onda ponovio kako očekuje da ću završiti čitanje za nekoliko dana, a svakako pre kraja sledeće sedmice. To sam mu i obećao, ali osećam kako se klopka steže. Možda bih morao pobeći odavde... 10. septembra
U neko doba noći, došla mi je Bes. Bilo je mračno, a ona se uvukla pored mene. Nikako nije dolazila od kapelanovog povratka. Otišla je pre zore. Ako bih odlučio da pobegnem, da li bih je morao obavestiti? Ujutro sam završio tekst za ovaj dan. Mašta mi je nadmašila znanje, koje se gotovo iscrpilo. Drugi su me ipak slušali s još većom pažnjom. Doduše, stavio sam Mazandaraniju u usta reči da će vrhovno ime Božje, kada ga pisac bude obelodanio, ispuniti čuđenjem i užasom sve one koji veruju da ga znaju. Bez sumnje sam dobio, kod svojih slušalaca, na vremenu i poverenju. Ali sreća se ne privlači povećanjem uloga! 11. septembra Danas počinje ruska nova godina, i to mi cele noći nije izlazilo iz glave. Čak sam video u snu hodočasnika Jevdokima, koji mi je pretio gromom i paklom, terajući me da se pokajem. Kada smo se oko podneva okupili u kapelanovoj sobi, počeo sam izlaganje pominjanjem tog datuma u nadi da ću time izazvati pometnju i skretanje s teme. Malčice preterujući, ispričah ono što mi je preneo moj prijatelj Đirolamo na brodu Sanctus Dionisius, to jest da su mnogi ljudi u Moskoviji ubeđeni kako će taj Dan svetog Simeona, koji za njih obeležava novu godinu, biti poslednji. I kako će svet biti uništen ognjenim potopom. Uprkos značajnim pogledima koje su mu upućivali učenici, kapelan ostade nem. Slušajući me tek rasejano, i gotovo nezainteresovano. Iako je izbegavao da dovede u sumnju to što sam govorio, on iskoristi kratkotrajni muk da me vrati na našu glavnu temu. Bezvoljno poravnah listove i počeh čitati svoje dnevne laži... Nedelja 12. septembra 1666. Gospode! Gospode! Gospode! Šta drugo reći? Gospode! Gospode! Je li moguće da se to dogodilo?
Usred noći, London je počeo da gori. A sada mi kažu da četvrti jednu za drugom zahvata plamen. Kroz prozor vidim crveni odsjaj apokalipse, na ulicama se prolamaju urlici prestravljenih bića, a na nebu nema zvezda. Gospode! Je li moguće da je kraj sveta ovakav? Ne neka iznenadna provala ništavila, već oganj koji se širi od suseda do suseda, oganj koji bih uskoro mogao videti kako se propinje kao što se propinje talas potopa, i koji bi me mogao progutati? Posmatram li ja to s prozora svoj sopstveni kraj, gledajući kako se približava, a koji pokušavam da opišem nadvijen nad svoju svesku? Vatra se razbuktava, sve će prožderati, a ja sedim za ovim drvenim stolom, u ovoj drvenoj sobi, i poveravam svoje poslednje misli svežnju zapaljive hartije! Ludost! Ludost! No nije li ta ludost prečica moje sudbine smrtnika? Sanjam o večnosti dok mi je grob već iskopan, pobožno poveravajući svoju dušu onome koji se sprema da mi je iščupa. Po rođenju me je nekoliko godina delilo od smrti, danas me od nje deli možda nekoliko časova; ali u očima večnosti, šta je jedna godina? Šta je jedan dan? Šta je jedan sat? Šta je jedna sekunda? Ove mere imaju smisla samo za srce koje kuca. Bes beše došla da spava pored mene. Bili smo još pripijeni jedno uz drugo, kada su do nas doprli krici iz susedstva. S prozora se video u daljini, ali ne predaleko, u pravcu Temze, čudovišni plameni odsev, a katkada bi koji vatreni jezik šiknuo a potom pao. Još gori od plamena i rumenog sjaja beše onaj zlokobni štropot, kao da je neka džinovska zverinja čeljust grizla drvo kuća, drobila ga, žvakala, i žvakala, a zatim pljuvala. Bes otrča u svoju sobu da se obuče, jer kod mene beše došla poluodevena, potom se vrati, a uskoro dođoše i kapelan i njegova dva učenika koja behu zanoćila ovde. Svi se nađoše u zoru kod mene, jer s mog prozora, najvišeg u kući, požar se vidi najbolje. Kroz plač, uzvike, molitve, jedan ili drugi pominjao bi neku ulicu ili neku visoku zgradu koju je vatra zahvatila, ili zaobišla. Pošto nisam poznavao sva ta mesta, nisam bio siguran u kojem trenutku treba da se uzbudim, ili da se zabrinem, ili da se malo umirim. A nisam hteo da ih zasipam svojim pitanjima tuđinca. Stoga se povukoh, dalje od prozora, koji prepustih njihovim sviklim očima, beležeći u svom kutku njihove komentare, njihovo užasavanje, njihove kretnje.
Posle nekoliko minuta, siđosmo skupa jedno za drugim krhkim drvenim basamacima u donju odaju, gde više nismo čuli halabuku požara, već halabuku gomile sveta koja je neprestano narastala i koja je, izgleda, bila besna. Ako poživim dovoljno dugo da bih negovao svoje uspomene, zadržaću u pamćenju nekoliko običnih prizora. Magnusa, koji na trenutak beše izašao na ulicu, a zatim se vratio da nam javi, sav u suzama, kako se njegova crkva, crkva njegovog zaštitnika, svetog Magnusa, pored Londonskog mosta, upravo zapalila. Tog nesrećnog dana mora da je bilo hiljadu vesti te vrste, ali nikada neću zaboraviti beskrajno očajanje tog mladića tako predanog svojoj veri, a koji je nemo optuživao Nebo što ga je izdalo. Ale house nije otvarala svoja vrata celog prepodneva. Kada su Magnus, ili Kalvin, ili Bes išli po novosti, samo bi ih odškrinuli da izađu, a kasnije da ponovo uđu. Kapelan nijednom nije ustao iz naslonjače u koju se beše tromo zavalio. Što se mene tiče, nisam smeo ni nosa pomoliti na ulicu, zbog glasa koji je pukao još u zoru, prema kojem su požar navodno podmetnuli oni koje ovde zovu „papistima“. Upravo sam napisao „još u zoru“, što nije tačno. Hoću da budem precizan do poslednjeg daha, a stvari se nisu razvijale tako. Rano ujutru, proneo se glas da je vatra planula u jednoj gradskoj pekari, zbog neke slabo ugašene peći, ili neke služavke koja se možda uspavala, pustivši da se plamen proširi najpre tom ulicom, koja se zove Pudding Lane, a koja je sasvim blizu krčme u kojoj sam proveo svoje prve dve londonske noći. Sat kasnije, neko iz naše ulice reče Kalvinu da se desio napad holandske i francuske flote, koje su zapalile grad kako bi izazvale veliku pometnju koja će im dobro doći za sledeće napade, i da treba očekivati najgore. Posle još sat vremena, više nisu bile u pitanju flote, već plaćenici pape, „antihrista“, koji su navodno „još jedanput“ pokušali da unište ovu zemlju dobrih hrišćana. Rekoše mi čak da je rulja počela hvatati neke ljude samo zato što nisu odavde. Nije dobro biti stranac kada je grad u plamenu, zato je pametno što sam se celog dana krio. Najpre u velikoj odaji u prizemlju, a zatim, kada su nahrupili susedi kojima nismo mogli zalupiti vrata pred nosom, morao sam se kriti malo dalje, malo više, u svojoj sobi, u svojoj drvenoj „osmatračnici“. I upravo da bih zavarao strah, između dugih stajanja na prozoru, počeo sam pisati ovih nekoliko odeljaka u svoju svesku.
* * * Sunce je zašlo, a požar još uvek besni. Noć je crvena, a nebo izgleda prazno. Je li moguće da su i svi drugi gradovi u plamenu poput Londona? I da svaki od njih uobražava, poput Londona, da je on jedina Gomora? Je li moguće da je u ovom istom danu i Đenova u plamenu? I Carigrad? I Smirna? I Tripoli? Pa čak i Žiblet? Svetlost slabi, a ove noći neću upaliti nijednu sveću. Ispružiću se u mraku, i udisati zimske mirise sagorelog drveta, i moliću Boga da mi da snage da još jedanput zaspim. Ponedeljak 13. septembra 1666. Apokalipsa nije potrošena, apokalipsa se nastavlja. A za mene ordalija, Božji sud pomoću vatre. London se neprestano rasplamsava, a ja se krijem od vatre u jednom gnezdu od suvog drveta. Kad sam se probudio, ipak sam sišao u veliku odaju, gde sam zatekao Bes, kapelana i njegove učenike, zavaljene u svoje stolice, koji celu noć nisu ni mrdnuli. Moja prijateljica otvori oči i stade me preklinjati da se vratim u svoje skrovište, plašeći se da me neko ne vidi ili ne čuje. Tokom noći, beše uhvaćeno više stranaca, među kojima i dvojica Đenovljana. Nisu joj rekli njihova imena, ali vest je pouzdana. Ona obeća da će mi doneti nešto hrane, a videh joj u očima i obećanje ljubavnih zagrljaja. Ali kako bismo se mogli voleti u gradu koji gori? U trenutku kad sam se mudro uputio ka basamacima, kapelan me zadrža zgrabivši me za rukav. „Vaše predskazanje, čini se, upravo se potvrđuje“, reče on sa usiljenim osmehom. Na šta mu gnevno odgovorih da to nije moje predskazanje, već nekih Moskovita, koje mi je jedan mletački prijatelj preneo na moru i koje sam samo prepričao. U ovakvim smutnim vremenima nimalo mi nije stalo da u meni vide proroka nesreće, neke bezopasne brbljivce spalili su zbog
bezazlenijih stvari! Čovek shvati moju zabrinutost i izvini se, rekavši da je pogrešio što je tako rekao. Kada mi se Bes pridruži malo kasnije, ponovi mi njegovo izvinjenje, zaklinjući se da kapelan nije nikome pričao o tom predskazanju, i da je svestan opasnosti u koju bi me doveo šireći takve glasine. Pošto je ovaj ispad bio okončan, upitah je za novosti o požaru. Posle kraćeg jenjavanja, počeo je, izgleda, ponovo da se širi, raspaljen istočnim vetrom; navela mi je desetak ulica koje su danas žrtva plamena, i čija imena nisam uspeo da zapamtim. Jedina umirujuća vest: u našoj ulici, koja se međutim zove Wood Street, vatra napreduje veoma sporo. Prema tome, još se ne razmatra nikakva evakuacija. Naprotiv, Besini rođaci su došli da ostave nameštaj kod nje, plašeći se da njihova kuća, bliže Temzi, ne bude uskoro opustošena. Ali jadna je to uteha. Ako je ova kuća danas i zaštićena, sutra više neće biti, a sigurno neće prekosutra. Bilo bi dovoljno da vetar zaduva malo s juga pa da i nas zahvati plamen čak i pre nego što uspemo pobeći. To zapisujem na ove stranice, ali nisam rekao Bes, u strahu da ne izgledam i u njenim očima kao neka zloslutna Kasandra. Utorak 14. septembra 1666. Morao sam da se sklonim na tavan. Kao osuđenik kome je odgođena kazna, poput ove kuće, poput ovoga grada, poput ovoga sveta. Pred prizorom grada u plamenu, morao bih smoći snage da pišem kao što je Neron pevao, ali moj glas izlazi samo u nepovezanim rečenicama. Bes mi kaže da čekam, da ne pravim nikakvu buku, i da se ne plašim. Čekam. Ne mrdam, ne želim više posmatrati požar, a prestaću čak i da pišem. Da bih pisao, treba mi malo hitnje i malo smirenosti. Suviše smirenosti čini moje prste lenjim, suviše hitnje čini ih neukrotivim. Izgleda da svetina sada pretura po kućama, u potrazi za skrivenim krivcima. Kuda god sam išao ove godine, osećao sam se krivim. Čak i u Amsterdamu! Da, Majmone, prijatelju moj, brate moj, čuješ li me? Čak i u Amsterdamu!
Kako ću nastradati? Od vatre? Od rulje? Više ne pišem. Čekam.
IV SVESKA Đenovsko iskušenje
U Đenovi, subota 23. oktobra 1666. Dugo sam oklevao pre nego što sam se ponovo latio pera. Jutros sam konačno nabavio jednu svesku sa prošivenim listovima, čiju prvu stranicu ispunjavam u ovom trenutku, ne bez izvesnog uživanja, prvu stranicu. Ali nisam siguran da ću nastaviti. Već tri puta bejah ovako započeo čistu svesku, obećavši sebi da ću u njoj zapisati svoje planove, želje, strepnje, utiske o gradovima i o ljudima, uz pokoju duhovitu i mudru opasku, kao što su pre mene činili toliki putnici i hroničari prošlosti. Nemam njihov dar, i moje stranice nisu vredne onih s kojih sam skidao prašinu na svojim policama; pa ipak, trudio sam se da opišem sve što mi se događalo, čak i kada bi me oprez ili gordost terali da ćutim, pa čak i kada bi me savladavao umor. Pisao sam svako veče, ili skoro svako veče, sem kad sam bio bolestan, ili uhapšen. Ispunio sam stotine stranica u tri različite sveske, i nijedna mi nije ostala. Pisao sam za vatru. Prva sveska, koja je pripovedala početak mog putešestvija, izgubila se kada sam morao navrat-nanos napustiti Carigrad; druga je ostala na Hiosu kad sam bio odande proteran; treća je jamačno stradala u požaru u Londonu. A evo ipak izravnavam stranice četvrte, smrtnik što zaboravlja smrt, kukavni Sizif. Kada sam u svojoj radnji u Žibletu tu i tamo morao baciti u vatru neku staru istrulelu i raskupusanu knjigu, nisam mogao odoleti da makar na tren s nežnošću ne pomislim na nesrećnika koji ju je napisao. Katkada je to bilo njegovo jedino delo u životu, sve što se nadao da će ostaviti kao trag svoga prolaska. Ali njegov ugled postaće sivi dim, kao što će njegovo telo postati prah. Opisujem smrt jednog neznanca, a zapravo je o meni reč! Smrt. Moja smrt. Zar ona može biti važna, i zar su važne knjige, zar je važan ugled, ako će se ceo svet sutra zapaliti poput Londona? Duh mi je tako smeten ovog jutra! Ipak treba da pišem. Moje pero treba da se uspravi i da klizi, uprkos svemu. Preživela ova sveska ili izgorela, pisaću, pisaću.
Najpre da ispričam kako sam pobegao iz londonskog pakla. Kada je izbio požar, bio sam primoran da se krijem kako bih izmakao razjarenosti lakoumne svetine koja je htela poklati papiste. Bez ikakvog drugog dokaza moje krivice sem mog statusa stranca, poreklom sa istog poluostrva kao i „antihrist“, obični građani bi me verovatno uhvatili, zlostavljali, pretukli, a zatim pocepanog bacili u oganj sa osećanjem da čine dobrobit svojim dušama. No već sam opisao to ludilo u svesci koja je izgubljena, i više nemam snage da se na to vraćam. Ono o čemu bih hteo reći još nešto, to je moj strah. Moji strahovi, zapravo. Jer mučila su me dva straha i još jedan treći. Strah od razjarenog plamena, strah od pomahnitale rulje, ali i strah od onoga što bi mogla značiti ova drama, koja je izbila baš onoga dana koji Moskoviti behu označili kao sudnji. Ne bih hteo opet da raspredam o reči „znak“. Ali kako da se čovek ne prestravi od jedne takve podudarnosti? Celog tog prokletog dana 11. septembra - prvoga u mesecu prema engleskom kalendaru - nisam prestajao da mislim na to nesrećno proročanstvo, pretresajući ga s kapelanom nadugo i naširoko; ne mogu da kažem da smo baš iz minuta u minut iščekivali onaj strahoviti prasak sveta koji propada, i silni haos najavljen u Svetom pismu, ali uši nam behu napete. I tek krajem tog istog dana, oko ponoći, diže se zlokobna halabuka. Mogao sam iz svoje sobe posmatrati kako napreduje vatrena stihija i slušati urlanje. U mojoj nesreći, međutim, beše i jedna uteha: odanost tih ljudi oko mene, koji behu postali moja porodica, a samo tri nedelje ranije nisu ni znali za mene, niti sam ja znao za njih. Bes, vojni sveštenik, kao i njegovi mladi đaci. Nipošto ne treba misliti da su moja osećanja prema Bes bila u stvari zahvalnost usamljenog čoveka koji je našao utehu u obnaženom naručju jedne krčmarice pune razumevanja! Ono što je prisustvo te žene u meni stišalo nije putena žeđ neumornog putnika, već moje izvorno očajanje. Rođen sam kao stranac, živeo sam kao stranac i umreću kao još veći stranac. Suviše sam gord da bih govorio o neprijateljstvu, o poniženjima, o srdžbi, o patnjama, ali umem prepoznati poglede i kretnje. Ima ženskih naručja koja su mesto izgnanstva, i onih drugih, koja su rodni kraj. Nakon što me je sakrila i zaštitila i nahranila i smirila, Bes dođe da mi kaže, trećeg dana požara, da moramo nekako da se izvučemo. Vatra se neumoljivo približavala; prema tome, narod je odlazio. Mogli bismo
pokušati da se uguramo među poludele mase, da otrčimo do Mosta, popnemo se na prvi brodić i tako pobegnemo iz tog pakla. Bes mi takođe reče da kapelan ovo odobrava, premda više voli, što se njega tiče, još neko vreme ostati u kući. Ako bi je vatra poštedela, njegovo prisustvo sačuvalo bi je od pljačkanja. Njegova dva učenika ostala bi s njim, da stražare i da ga pridržavaju ako bude trebalo bežati. U trenutku rastanka, umesto da razmišljam kako da spasim goli život, sve misli mi behu usredsređene na knjigu Stoto Ime. Svih ovih dana i ovih noći, štaviše, nikada mi nije izlazila iz glave. Kako sam postajao svestan da se moj boravak u Londonu bliži kraju, neprestano sam se pitao hoću li naći argumente da ubedim kapelana da mi je ostavi. Padalo mi je čak na pamet da je odnesem i protiv njegove volje. Da je ukradem, da! Što pretpostavljam da nikada ne bih bio sposoban učiniti u drugim okolnostima, u nekoj običnoj godini. Naime, ne znam da li bih otišao do kraja u svom gnusnom naumu. Na svu sreću, nisam za to imao ni prilike. Čak se nisam morao poslužiti ni argumentima kojima sam se naoštrio. Kada pokucah na vrata njegove sobe da se oprostim s njim, starac me zamoli da načas sačekam, a zatim me pozva da uđem. Zatekoh ga kako sedi na svom uobičajenom mestu, držeći knjigu na širom otvorenim dlanovima kao da prinosi milodar, zbog čega ostadosmo nemi i nepomični, obojica, jedan dugi trenutak. Zatim mi on reče, na latinskom, gotovo svečano: „Uzmite je, vaša je, zaslužili ste je. Bio sam vam je obećao ako je budete prevodili, a sada znam dovoljno o čemu ona govori. Bez vas ionako neću saznati ništa više. A sem toga, već je prekasno Zahvalih mu dirljivim rečima, i zagrlih ga. Potom jedan drugome obećasmo, bez nekog čvrstog uverenja, da ćemo se ponovo videti, ako ne na ovom svetu, onda barem na onom drugom. „Koji samo što nije stigao, što se mene tiče“, reče on. „I svih nas!“ - nadovezah se, pokazavši jednim rečitim pokretom ruke šta se oko nas događa. Bili bismo se bacili još jedanput u raspravu o sudbini sveta da me Bes nije požurivala, preklinjućim tonom. Htela je da krenemo iz istih stopa! Dok smo izlazili, ona se poslednji put okrenu ka meni, zadovoljno odmeri moju smešnu englesku odeću, i izvuče mi obećanje da neću otvoriti usta ni jedan jedini put, da neću gledati prolaznike u oči, i da ću se samo praviti tužan i iscrpljen.
Od naše ale house do Temze, u pravoj liniji beše oko četvrt sata hoda, ali nije bilo ni govora da idemo „u pravoj liniji“, jer bismo naleteli na požar. Bes je više volela, s razlogom, da zaobiđemo celu zonu zahvaćenu vatrom. Čak se najpre zaputila jednom uličicom levo, koja je očito vodila u suprotnom pravcu. Pratio sam je bez pogovora. Posle skrenusmo u drugu uličicu, pa u treću, i možda još u petnaestak ili dvadesetak drugih, nisam brojao, a nisam ni nastojao da saznam gde smo. Gledao sam u svoja stopala da ne upadnem u kakvu rupu, da ne udarim o neku krhotinu ili pak ne ugazim u đubre. Pratio sam Besinu čupavu crvenkastu kosu, kao što se u ratu prati perjanica ili barjak. Poverio sam joj svoj život kao što dete dadne ruku svojoj majci. I nisam morao zažaliti. Jedan jedini put nabasali smo na opasnost. Izbivši na neki mali trg, mesto zvano „Pseći jarak“, blizu bedema, naiđosmo na skupinu od šezdesetak ljudi koji su nekoga zlostavljali. Kako ne bi izgledalo da bežimo, Bes im priđe, izmeni dve-tri reći s jednom mladom ženom koja je stajala s njima, i saznade da je u toj četvrti maločas planuo novi požar, a da je dotični stranac - neki Francuz - uhvaćen kako se šunja okolo. Voleo bih da mogu reći kako sam pokušao odvratiti te besnove da ne počine zlodelo. Ili da barem mogu reći kako sam se pokušao umešati, i da me je Bes sprečila. Istina je, avaj, da sam brže-bolje produžio svojim putem, prezadovoljan što me nisu zapazili, i što nisam na mestu tog nesrećnika, što se lako moglo desiti. Čak sam izbegavao da gledam te ljude, plašeći se da nam se pogledi ne ukrste. I čim je moja prijateljica skrenula, bez žurbe, u jednu gotovo pustu uličicu, pođoh za njom. Iz jedne bondručare vio se dim. Čudnovato, samo se na spratu videlo nekoliko vatrenih jezika. Bes ipak prođe pored nje, ne osvrćući se i ne žureći previše, a ja sam je pratio istim ritmom. Kad se sve sabere, više bih voleo umreti okružen vatrom nego okružen ruljom. Ostatak puta bio je gotovo bez prepreka. Udisali smo neki opori miris, nebo beše zaklonjeno dimnom koprenom, a nas dvoje smo bili malaksali i zadihani, premda je Bes umela izabrati najbezbedniji put. Stigosmo do Temze zaobišavši Londonsku kulu, a potom izbismo na pristanište tačno u njenom podnožju, ispred stepeništa zvanog Irongate Stairs, ili „Gvozdena kapija“. Tamo je već čekalo četrdesetak ljudi, među kojima i nekoliko uplakanih žena. Oko njih behu naslagani koferi, veliki i mali zavežljaji, pa čak i delovi
nameštaja, za koje smo se pitali kako su ih mogli dovući dovde. Bes i ja mora da smo bili najlakše opremljeni, pošto sam imao u rukama samo jednu platnenu torbu koju mi je ona pozajmila. Mora da smo izgledali veoma siromašni, ali i najmanje nesrećni. Svi ostali behu, očigledno, izgubili kuće, ili su se mirili s tim da će ih izgubiti, kao i većina stanovnika grada. Ja sam u svom oskudnom prtljagu nosio knjigu zbog koje sam prokrstario pola sveta, i pakao sam napuštao bez ikakve štete. Videvši iznurena lica koja su nas okruživala, bili smo svesni da ćemo dugo čekati brodić. On, međutim, naiđe posle nekoliko minuta. Pristade tik pored nas, dopola nakrcan građanima koji su bežali, dok u drugoj polovini behu nagomilane bačve. Bilo je još nekoliko slobodnih mesta, ali dva momka čuvala su pristup, dva krupna bradata đavla s ručerdama poput butina, s pokvašenim maramicama svezanim oko glave. Jedan od njih dobaci, najneprijatnijim tonom: „То vam je gvineja po osobi, muško, žensko ili dete, isto je, plaćanje odmah. Inače, nema penjanja!“ Dadoh znak Bes, koja mu reče, nevoljno: „Dobro, platićemo vam.“ Čovek mi pruži ruku, uskočih u njegov brodić, koji beše postavljen ukoso kako bi mogla ući samo jedna osoba odjednom. Kad se popeh na palubu, okrenuh se, i pružih ruku ka Bes da joj pomognem da uskoči. Ona mi samo dodirnu ruku, zatim ustuknu pokazavši glavom „nе“. „Dođi!“-ponovih. Ona mi opet pokaza glavom „ne“, a rukom znak pozdrava. A na licu joj neki tužan osmeh, ali takođe, čini mi se, kajanje, ili kolebanje. Neko me povuče natrag za košulju, kako bi se drugi ljudi mogli ukrcati. Zatim jedan od onih pomoraca dođe da mi zatraži pare. Izvadih iz kese dve gvineje, ali dadoh mu samo jednu. U trenutku dok pišem ove redove, još mi se srce steže. Taj oproštaj se odigrao suviše brzo, i suviše nespretno. Morao sam razgovarati sa Bes, pre nego što je stigao brodić, i pitati je šta ona želi. Sve vreme sam se ponašao kao da se podrazumeva da će ona ići sa mnom, makar samo jednim delom puta. Dok mi je moralo biti jasno da ona neće otići, da nema nikakvog razloga da napusti svoju tavernu i svoje prijatelje i da pođe sa mnom; u svakom slučaju, nisam to od nje ni tražio, niti mi je palo na pamet. Zašto me onda prati osećanje krivice koje svaki put oživi kad govorim o njoj, ili o
Londonu? Sigurno zato što sam je napustio kao tuđinku, a ona mi je dala za tih nekoliko dana ono što mi mnogo bliskija bića neće dati za celi život; zato što imam dug prema njoj, i što joj ga nikada neću vratiti, ni na koji način; zato što sam se izvukao iz londonskog pakla, a ona se u njega vratila a da je nisam dovoljno pokušavao u tome sprečiti; zato što sam je ostavio na onom keju ne mogavši joj uputiti nijednu reč zahvalnosti, nijedan gest nežnosti; zato što mi se u poslednjem trenutku učinilo da okleva, i da se na jednu odlučnu reč s moje strane možda mogla odlučiti da uskoči na brod; i još iz mnogih drugih razloga... Ona mi zbog toga ne zamera, ubeđen sam; ali ja ću sebi dugo zamerati. Čujem glas Gregorija koji se upravo vratio iz luke. Moram malo da sednem s njim i da nešto pojedem. Nastaviću pisanje posle podne, dok se on bude odmarao. Za stolom, moj domaćin mi je govorio o nekim poslovima koji se tiču njegove i moje budućnosti. Još uvek me uporno ubeđuje da ostanem u Đenovi. Ponekad ga preklinjem da više ne navaljuje, a ponekad mu dajem nadu. Jer zapravo ni sam ne znam šta hoću. Imam osećaj da je već kasno, da treba požuriti, a on me moli da više ne jurcam, da okončam svoje lutanje i da zauzmem mesto pored njega, kao sin. Iskušenje je veliko, ali ja imam i druga iskušenja, druge obaveze, druge hitnje. Ionako sebi neprestano zameram što sam suviše nehajno i pomalo bezobrazno napustio Bes; kako bih se tek osećao ako bih prepustio Martu njenoj sudbini? Nju, koja nosi moje dete, i koja danas ne bi bila zatočenica da sam je bolje štitio. Ono malo vremena što mi preostaje hteo bih upotrebiti na brisanje svojih dugova, na popravljanje svojih grešaka, a Gregorio bi hteo da zaboravim prošlost, da zaboravim svoju kuću i svoju sestru i sinove svoje sestre, da zaboravim svoje stare ljubavi, kako bih u Đenovi započeo novi život. Ističu poslednje nedelje kobne godine, je li zaista pravi trenutak da započnem novi život? Ova pitanja su me iscrpila, i moram ih odagnati iz glave, kako bih ponovo uhvatio nit svoje priče. Zaustavio sam se dakle na trenutku kada sam napuštao London na onom brodiću. Putnici su, poluglasno, govorili da prostaci koji nas prevoze
zaslužuju vešala, a ovi su se veselo kezili i pevušili, jer su tako lepo ušićarili. Mora da su za tih nekoliko dana zgrnuli više novaca nego za celu godinu, i sigurno su molili Nebo da raspiri vatru kako bi žetva potrajala. Štaviše, smatrajući da nisu iskamčili dovoljno para, oni požuriše da pristanu čim smo izašli iz grada, i isteraše nas s broda kao što se istovara krdo stoke. Bejasmo plovili dvadesetak minuta, ne duže. Onima koji su se bunili odbrusiše da su nas odvezli daleko od požara i spasili nam život, i da bismo im morali zahvaljivati na kolenima umesto da raspravljamo o ceni vožnje. Što se mene tiče, nisam se bunio, plašeći se da me moj akcenat ne oda. I dok su se naši „dobrotvori“ vraćali za London kako bi sakupili nove gvineje, a gotovo svi moji saputnici u nesreći, posle kraćeg oklevanja, zajedno krenuli putem ka najbližem selu, ja odlučih da sačekam prolazak neke druge brodice. Jedna jedina osoba takođe beše odlučila da čeka, jedan visok i prilično krupan plavušan koji, poput mene, nije progovarao ni reči, i koji je izbegavao moj pogled. U opštem metežu, nisam ga bio posebno zapazio, ali sada, kad ostadosmo sami, biće teško da se i dalje ignorišemo. Ne znam koliko smo minuta ostali nemi, merkajući jedan drugog preko ramena, praveći se, svaki za sebe, da vrebamo kakav brod na obzorju, ili da tražimo u torbi neku stvar koju mora da smo zaboravili poneti. Situacija mi se najednom učini previše komična. Pođoh dakle ka njemu, sa širokim osmehom, i rekoh mu na najboljem engleskom koji sam umeo sročiti: „Kao da nam nije bio dovoljan požar, te smo natrapali na ove lešinare!“ Čuvši moje reči, čovek se obradova više no što se dalo očekivati. Krenu ka meni raširenih ruku: „I vi ste takođe iz inostranstva?“ Rekao je to nekim smešnim tonom, kao da je „iz inostranstva“ - „from abroad“ - neko precizno poreklo, da je „inostranstvo“ neka zemlja, te da smo mi, prema tome, zemljaci. Njegov engleski beše manje skučen nego moj, ali čim sam mu priznao odakle potičem, on se ljubazno okuša u italijanskom, ili pre u onome što je verovao da je italijanski, a što, u mojim ušima, nije ličilo ni na jedan poznati jezik. Kada mu moradoh po treći put ponoviti istu rečenicu, on je radije reče na latinskom, što nam je odgovaralo i jednom i drugom. Vrlo brzo saznadoh dosta stvari o njemu. Da je Bavarac, da je pet godina stariji od mene, i da je od svoje devetnaeste godine živeo u raznim stranim gradovima, u Saragosi, tri godine u Moskvi, u Carigradu, u
Geteborgu, u Parizu, tri i po godine u Amsterdamu, zatim devet meseci u Londonu. „Juče mi je izgorela kuća, i ništa iz nje nisam uspeo spasiti. Nemam više ništa sem ove torbe.“ To mi reče nehajnim, naizgled razgaljenim tonom, te se na trenutak upitah nije li ga ova užasna nesreća pogodila više nego što je hteo priznati. Ali kako sam se otada sit ispričao s njim, ubeđen sam da nije lagao o svojim osećanjima. Za razliku od mene, taj čovek je pravi putnik. Sve što ga veže za neko mesto - zidovi, nameštaj, porodica - na kraju mu postaje nepodnošljivo; naprotiv, sve što ga tera da ode, bilo to bankrotstvo, progonstvo, rat ili požar, dobrodošlo je. Ta groznica ga beše obuzela još dok je bio dete, za vreme nemačkih ratova. Opisao mi je grozote koje tada behu počinjene, verska bratstva poklana u crkvama, sela desetkovana glađu, gradske četvrti zapaljene a potom sravnjene sa zemljom - kao i vešala, lomače, preklana grla. Otac mu je bio štampar u Regensburgu. Biskupija mu beše poverila izdavanje jednog molitvenika koji je sadržao neku kletvu protiv Lutera. Štamparija mu potom beše spaljena, a i kuća. Porodica mu se izvukla nepovređena, ali otac, tvrdoglav, odluči da sagradi potpuno istovetnu kuću i radionicu, na istom mestu. On u to utopi sve što mu beše ostalo od bogatstva - da bi mu opet sve bilo uništeno čim bi završeno, ali ovoga puta pogibe mu supruga i jedna kćerčica. Tada se sin, moj saputnik, zakle da nikada neće graditi nijednu kuću, da se nikada neće opteretiti nijednom porodicom, i da se nikada neće vezati ni za jedno parče zemlje. Još nisam rekao da se zove Georg, i da je sebi dao nadimak Kaminarijus - ne znam mu pravo prezime. Izgleda da je opskrbljen neiscrpnim bogatstvom, koje ne rasipa ali troši bez škrtarenja. O svojim prihodima je ostao tajnovit, i uprkos svim mojim trgovačkim lukavstvima, i uobičajenoj spretnosti da nanjušim poreklo novca, nisam uspeo doznati da li ima neko nasledstvo, neku godišnju rentu ili kakvu unosnu delatnost. Ako ova i postoji, mora da ju je teško priznati, jer mi smo pričali i pričali danima što su usledili, a da je on nijedanput nije pomenuo... Ali moram se najpre vratiti na svoje bekstvo i ispričati kako je, posle duže od sat čekanja, tokom kojeg smo više puta bili u prilici da obema rukama mašemo lađama što su prolazile, konačno pristala jedna brodica. Na palubi behu samo dva čoveka, koji nas upitaše kuda idemo, odmah izjavivši da će
nas odvesti na kraj sveta ako budemo želeli, samo da ne idemo ka Holandiji, i samo da se pokažemo izdašni. Georg im reče da bismo voleli ploviti do Dovera, a oni se ponudiše da nas odvezu još dalje, do Kalea. Zatražiše za tu vožnju četiri gvineje, po dve za svakoga od nas, što bi mi se u normalnim vremenima učinilo preterano skupo; ali, imajući u vidu sumu koja nam pre toga beše iznuđena za dvadeset puta kraću vožnju, nismo imali nikakvog razloga za cenkanje. Plovidba je proticala bez rđavih iznenađenja. Napravili smo predah na dva mesta kako bismo se snabdeli vodom i namirnicama, pre nego što smo izbili na ušće Temze i zaplovili pravo ka francuskim obalama, gde smo stigli u petak 17. septembra. U Kaleu nas je okružio buljuk derana, koji behu iznenađeni i mrzovoljni kad videše da nemamo nikakvog prtljaga koji treba nositi. U luci, i na ulicama, prilazile su nam desetine ljudi pitajući nas je li istina da je London uništen u požaru. Svi su izgledali zaprepašteni jednim tako nečuvenim događajem, pa ipak nisu bili njime i rastuženi. Tek sam u Kaleu, uveče, tražeći svoju svesku da zabeležim nekoliko zanimljivosti, otkrio da je više nemam. Je li mi možda ispala u trenutku nepažnje dok sam jurio kroz grad? Ili mi ju je neka hitra ruka ukrala u rusvaju na brodu ona dva gusara? Sem ako je nisam zaboravio u svojoj sobi, ili na tavanu gde sam se krio... Imao sam, međutim, osećaj da sam je spremio u torbu pre nego što sam otišao po Stoto Ime. Koje je i dalje kod mene. Da li bih se morao radovati što je nestala moja tašta proza, a ne knjiga zbog koje sam prokrstario svet? Sigurno, sigurno... Odlaknulo mi je, u svakom slučaju, što nisam izgubio florine koji mi u Lisabonu behu povereni za Gregorija, i što sam mu ih uspeo predati umesto da još uvećam svoj dug prema njemu. Elem, moje pero je ponovo steklo stare navike, i hrabro nastavlja da vodi putnički dnevnik, kao da nisam izgubio svoje tri prethodne sveske, kao da London nije izgoreo, kao da kobna godina neumoljivo ne hita ka svom okončanju. Kako drugačije da postupam? Pero kojim rukujem isto toliko rukuje mnome; moram pratiti njegovo vrludanje kao što i ono prati moje. Ali već je duboka noć! Pisao sam kao što se jede posle posta, i krajnje je vreme da ustanem od stola.
24. oktobra Ovog nedeljnog jutra, išao sam u crkvu Svetog krsta sa Gregoriom i svim članovima njegove porodice, kao pravi zet kakvog on priželjkuje. Usput mi je opet naglasio, uzevši me pod ruku, da bih postao, ako bih se nastanio u Đenovi, osnivač nove dinastije Embrijačija, koja bi pomračila slavu Spinola, Malaspina i Fjeskija. Nimalo ne mrzim Gregoriov velikodušni san, ali ne uspevam ga deliti s njim. Misi je prisustvovao i brat Eđidio, rođak mog domaćina, s kojim sam jednom ručao u aprilu i kome sam poverio pisma za moje. Još nisam primio nikakav odgovor, ali istina je da valja računati na tri do četiri meseca da neko pismo stigne u Ziblet, i da mu treba isto toliko da se odande vrati. Ali zato je baš juče primio poštom, reče mi, sveže vesti iz Carigrada, koje su tako neverovatne da bi mi ih voleo ispričati. Gregorio ga smesta pozva da izvoli „blagosloviti našu mršavu trpezu“, što ovaj i učini, sa oduševljenjem i apetitom. Pismo koje on nosi sa sobom pripoveda događaje što su se zbili pre šest nedelja, a u čiju verodostojnost još oklevam da poverujem. Napisano rukom jednog njegovog prijatelja, monaha njegovog reda, a koji je na službi u Carigradu, ono iznosi da vlasti navodno behu doznale, od nekog rabina iz Poljske, kako se Sabataj sprema da podigne bunu; te da su ga sprovele u sultanovu palatu, u Hadrijanopolisu, i primorale da na licu mesta izvede jedno čudo, inače će ga mučiti i odseci mu glavu - sem ako se ne odrekne vere svojih otaca i prigrli veru Turaka. Prema toj depeši, čijih je nekoliko odeljaka Eđidio i pročitao, čudo koje su od njega zahtevali sastojalo se u tome da stoji na nekom mestu, potpuno go, i da služi kao meta najboljim strelcima sultanove garde; ako bude uspeo da spreči strele da mu prodru u telo, to znači da je Božji poslanik. Ne nadajući se ni u snu jednom takvom zahtevu, Sabataj je navodno zatražio malo vremena da razmisli, što mu bi odbijeno. Onda reče da odavno razmišlja da prihvati Muhamedovu veru, i da nigde na svetu ne bi mogao svečanije proglasiti svoje preobraćenje nego u prisustvu presvetlog vladara. Čim padoše ove reči, zatražiše mu da skine svoju jevrejsku kapicu, kako bi mu jedan sluga mogao umotati glavu belim turbanom. Zameniše mu takođe njegovo jevrejsko ime i nazvaše ga
Mehmed-efendija, te mu dodeliše titulu „kapidžibaša oturak“, što znači počasni čuvar sultanovih kapija, sa svim povlasticama koje uz to idu. Prema bratu Eđidiju, taj čovek mora da se odrekao svoje vere samo prividno, „kao oni iz Spanije koji su nedeljom hrišćani a subotom krišom Jevreji“, s čim se Gregorio složi. Ja još sumnjam da je ta priča istinita, ali ako jeste, i ako se desila za vreme požara u Londonu, kako onda mogu poricati da je to zabrinjavajući znak, još jedan znak? Čekajući da druge vesti odagnaju moje sumnje ili, naprotiv, da ih potvrde, valja mi nastaviti pripovedanje svog putovanja, jer se plašim da bi novi događaji mogli gurnuti u zaborav stare. U Kaleu ostadosmo samo dva dana i tri noći, smestivši se u jednom hotelu, ali to beše pravo pravcato okrepljenje. Imali smo, Georg i ja, svaki svoj krevet u velikoj sobi s pogledom na šetalište i prostranu marinu. Ujutro je padala kiša i duvao vetar bez prestanka, neka kosa i sitna kiša. Popodne beše, naprotiv, sunčano, te ugledasmo mnoštvo građana kako se šetaju u porodicama ili u grupama prijatelja. Priuštismo sebi to isto zadovoljstvo, moj saputnik i ja, no prethodno kupismo po basnoslovnoj ceni nove cipele, kao i novu odeću, kod jednog prevaranta blizu luke. Kažem prevaranta zato što taj čovek prodaje cipele a nije obućar, odeću a nije krojač, i ne sumnjam da nabavlja robu kod nosača i mornara koji pljačkaju putnike, vešto zdipivši neki kovčeg, praveći se da su ga zamenili za neki drugi. Dešava se čak da putnici koji ostanu bez odeće odu da kupe drugu, i prepoznaju svoje sopstvene stvari. Jednom sam čuo priču o nekom Napolitancu koji je, prepoznavši svoje stvari, zahtevao da mu ih vrate, i koga su jataci za tili čas zaklali, plašeći se da ih ne otkuca. Ali to nije bilo u Kaleu... Drugim rečima, bez obzira na cenu koju smo morali platiti, bili smo prilično zadovoljni što smo tako brzo nabavili pristojna odela. Dok smo polagano koračali šetalištem, pričajući o svemu i svačemu, Georg mi skrenu pažnju na žene oko nas koje hvataju muškarce ispod ruke, smeju se s njima, a ponekad im naslone glavu na rame; a tek oni ljudi, muškarci i žene, što se susreću i ljube u obraz, dvaput, triput, četiri puta zaredom, katkada čak sasvim blizu usana; nisam time sablažnjen, ali pošto je reč o vrlo retkoj pojavi, dužan sam da je istaknem. Nikada u Smirni, ni u Carigradu, ni u Londonu, ni u Đenovi, čovek ne bi mogao videti muškarce i žene kako slobodno razgovaraju na javnom mestu, i hvataju se za ruke, ili se ljube. A moj saputnik mi potvrđuje da na svojim raznoraznim
stranstvovanjima, od Španije do Holandije, i od rodne Bavarske do Poljske i Moskovije, nikada nije primetio takvo ponašanje. Ni on ga ne osuđuje, ali neumorno ga posmatra i nikada dovoljno da mu se načudi. U zoru 20. septembra, u ponedeljak, smestismo se u putničkoj kočiji koja povezuje Kale s Parizom. Sigurno bi nam bilo bolje da smo iznajmili fijaker i kočijaša, kao što je želeo Georg; verovatno bismo platili mnogo skuplje, ali odmarali bismo se u boljim kućama, stigli bismo brže, mogli bismo se buditi kad nama odgovara i celim putem otvoreno razgovarati kao prava gospoda. Umesto toga, dočekali su nas kao bednike, hranili ostacima - sem u Amijenu - smeštali po dvojicu u jedan krevet s vlažnom i potamnelom posteljinom, budili pre zore; i morali smo provesti četiri duga dana truckajući se u kočiji koja pre liči na volovska kola nego na diližansu. Vozilo je imalo dve klupe, jednu naspram druge, koje bi bile udobne za po dva putnika na svakoj, ali koje behu predviđene za po troje. Ako je pri tom neki od njih malo puniji, onda će im celim putem stražnjice biti stisnute jedna uz drugu. Elem, nas beše petorica, i ako su se dvojica i mogla malo raskomotiti, ostaloj trojici je bilo tesno. Tim pre što je od nas petorice samo jedan bio vitak, dok su ostala četvorica pucala od zdravlja. Pre svega ja, koji sam uvek bio dobro uhranjen, i koji sam se još više ugojio od Besinog mrsnog piva; isto tako i Georg, koji je malo krupniji, ali mu visina prikriva gojaznost. Što se tiče naša dva poslednja saputnika, dva sveštenika, oni ne samo da su bili debelotrbi, već su imali i druge nesnosne mane. Besedili su bez prestanka i preglasno; kad bi jedan od njih zaćutao, drugi je već počeo govoriti. Njihove reči potpuno su ispunjavale kućište, čineći nam vazduh do te mere tromim i retkim da smo Georg i ja, koji obično volimo da razgovaramo, samo još razmenjivali očajne poglede i pokoji tanušni šapat. Ali najgore od svega je što tim Božjim ljudima nije bilo dovoljno da nas zasipaju svojim mišljenjem, već su nas neprestano uzimali za svedoke, ne da bi nas pitali za naše mišljenje, već kao da im je ono odranije poznato, da se, naravno, u potpunosti podudara s njihovim, tako da čak nema ni potrebe da ga izrazimo. Neke osobe znaju samo tako razgovarati. Često sam ih sretao, u svojoj radnji i drugde, to su oni što vas udave svojim ispraznim torokanjem, gotovo vam naređujući da se s njima složite; ako izrazite kakvu suptilnu opasku, ubeđeni su da ona samo potvrđuje njihova kazivanja, i tek onda
svojski zapenušaju; ako hoćete da im saopštite suprotno mišljenje, morate postati grubi, pa čak i uvredljivi. Kada je reč o našim svetim ljudima, njihova omiljena tema behu hugenoti. U početku, nikako nisam mogao da shvatim iz kojeg razloga o njima raspredaju s tolikim žarom, pošto su i jedan i drugi udarali u istu žicu. To jest, da za pristalice reformacije nema mesta u kraljevstvu Francuske, i da bi ih trebalo proterati kako bi ova zemlja ponovo pronašla mir i nebesku milost. Da su oni suviše dobri prema njima, i da se zbog toga gorko kaju; da se ti ljudi raduju nesrećama Francuske, te da će i kralj uskoro uvideti koliko su pokvareni... I sve tako, istim tonom, s kletvama, kao i s poređenjima između Lutera, Kalvina, Kolinjija, Cvinglija i raznih vrsta opakih životinja, zmija, škorpija ili gamadi, koje bi valjalo istrebiti. Kad god bi jedan od njih izrazio neko mišljenje, njegov sabrat bi ga odobravao i štošta nadodavao. Onda mi Georg pomože da shvatim razlog ovakvom govoru. U jednoj od naših nemih razmena misli, dade mi znak, diskretno, da pogledam našeg petog saputnika. Čovek se gušio od besa. Bledi obrazi behu mu se zajapurili, čelo mu se caklilo od znoja, oči mu se nisu odlepljivale od poda, ili od njegovih stisnutih nogu. Očigledno, te reči su ga pogađale. Bio je „od takvoga soja“, da preuzmem izraz naših kompanjona u putu. Ono što me beše rastužilo, i razočaralo, jeste to što se moj bavarski prijatelj s vremena na vreme smejao na okrutne sarkazme koji su pljuštali po nesrećnom hugenotu. I već prve noći, oštro smo o tome prodiskutovali. „Ništa me neće naterati“, reče Georg, „da stanem na stranu onih koji su mi dva puta spalili kuću i oterali moju majku u smrt.“ „Ovaj čovek nema nikakve veze s tim. Pogledaj ga! Nikada nije spalio ni krilce neke mušice!“ „Verovatno, zato ga neću ni kriviti. Ali neću ga ni braniti! I ne pričaj mi o slobodi verovanja, dovoljno sam živeo u Engleskoj te vrlo dobro znam da je meni, ’papisti’ kako oni kažu, bila uskraćena i sloboda i poštovanje za moju veru. Svaki put kad bi me uvredili, morao sam se na silu smeškati i produžiti svojim putem, osećajući se kao obična kukavica. A ti, dok si tamo boravio, zar nisi neprestano želeo sakriti da si ’papista’? I zar ti se nikad nije dogodilo da vređaju tvoju veru u tvom prisustvu?“ Nije govorio ništa netačno. I zaklinjao se svojim velikim svecima da teži slobodi verovanja još više nego ja. Ali dodajući da se po njegovom mišljenju sloboda mora davati jednima i drugima na recipročan način; kao
da je prirodno da se na toleranciju odgovara tolerancijom, a na proganjanje proganjanjem. Ni drugog dana putovanja pomenuto proganjanje ne prestade. A dva sveštenika uspeše čak i mene da umešaju - protiv moje volje! - kada me jedan od njih upita, s neba pa u rebra, ne smatram li možda da je naša kočija predviđena za četiri putnika a ne za šest. Šta sam drugo mogao nego da se složim, prezadovoljan što se diskusija usmerava na nešto drugo sem svađe između papista i hugenota. Ali čovek, obodren mojim odgovorom, stade dosadno da naglaba o činjenici kako bi nam svima bilo mnogo udobnije da putujemo učetvoro umesto upetoro. „Neke su osobe višak, u ovoj zemlji, a nisu toga ni svesne.“ Kobajagi se malčice štrecnu, a zatim se popravi, podsmešljivo. „Rekao sam u ovoj zemlji, neka mi Bog oprosti, htedoh zapravo reći u ovoj kočiji. Nadam se da se moj sused nije uvredio...“ Trećeg dana, kočijaš se zaustavi u nekoj varošici po imenu Bretej, i dođe da otvori vrata. Hugenot ustade izvinjavajući se. „Već nas napuštate? Zar ne idete do Pariza?“ - obešenjački upitaše dva sveštenika. „Nažalost, ne“, procedi čovek, te izađe ne udostojivši nikoga od nas nijednog pogleda. Malo se zadrža pozadi skidajući svoj prtljag, potom doviknu kočijašu da može krenuti. Već beše sumrak, te ovaj ošinu konje još jače kako bismo stigli u Bove pre mraka. Ulazim u sve te pojedinosti, kojima zapravo nije mesto u ovom dnevniku, zato što mi je stalo da ispričam epilog tog mučnog putovanja. Elem, kad stigosmo u Bove, začu se snažan vrisak. Naša dva sveštenika upravo behu otkrila da je prtljag - sve što je bilo njihovo - usput ispao. Konopac kojim je bio uvezan beše presečen, a od buke na drumu i kloparanja točkova nismo obratili pažnju kad je pao. Bacivši se u silnu kuknjavu, oni pokušaše ubediti kočijaša da se vrati istim putem, što ovaj ne htede ni da čuje. Četvrtog dana, kočija napokon beše mirna. Naša dva lajavca ne zucnuše više ni reči protiv onog hugenota, mada su, po prvi put, imali istinskog razloga da se na njega ljute. Čak nisu ni pokušali da ga optuže, verovatno ne želeći sebi priznati da je njegova reč bila poslednja. Provedoše dan u