Stephen King - Zmajeve oči

1 Stephen King Č The Eyes of the Dragon Stephen King

2 č ć

3 1 Nekoć je, u kraljevstvu po imenu Delain, živio kralj koji je imao dva sina. Delain bijaše drevno kraljevstvo kojim su vladale stotine kraljeva, možda čak i tisuće; kad prođe dovoljno vremena, čak se ni povjesničari ne mogu baš svega prisjetiti. Roland Dobri nije bio ni najbolji, ni najgori kralj koji je vladao tom zemljom. Silno se trudio da nikome ne nanese zlo i to mu je većinom uspijevalo. Također se veoma trudio činiti stvari od velike važnosti, ali mu to, nažalost, nekako nije išlo od ruke. Stoga je on bio jedan sasvim prosječan kralj; pitao se hoće li biti zapamćen još dugo nakon svoje smrti. A njegova bi smrt mogla uskoro nastupiti jer je već bio ostario i srce ga je izdavalo. Preostala mu je još godina dana, ili najduže tri. Svatko tko ga je poznavao, i svi koji bi se pažljivo zagledali u njegovo pepeljasto lice i drhtave ruke kad bi sazivao dvor, slagali su se da će najkasnije za pet godina, na glavnom trgu u podnožju Igle, biti okrunjen novi kralj... a i tih pet godina će biti samo uz Božju milost. Zato su svi, od najbogatijeg baruna i najgizdavije odjevenog dvoijanina pa do najsiromašnijeg kmeta i njegove u dronjke odjevene žene, kad bi razmišljali ili spominjali prestolonasljednika, pritom mislili na Rolandovog starijeg sina, Petera. No, jedan je čovjek smišljao i kovao planove, te mozgao o nečem drugom; kako da umjesto toga okruni Rolandovog mlađeg sina, Thomasa. Taj čovjek bio je Flagg, kraljev čarobnjak. 2. Iako je kralj Roland bio star - tvrdio je da ima sedamdeset godina, ali je sigurno bio i stariji - njegovi sinovi bijahu mladi. Bilo mu je dopušteno kasno se oženiti jer još nije bio upoznao ženu koja bi mu se svidjela, a i zato jer mu se njegova majka, uzvišena kraljica udova od Delaina, baš kao i svima ostalima - pa i njoj samoj - činila besmrtnom. Vladala je kraljevstvom gotovo pedeset godina, sve do

4 jednog dana kad je za vrijeme ispijanja čaja stavila u usta svježe odrezanu krišku limuna ne bi li ublažila kašalj koju ju mučio već tjedan dana, ako ne i duže. Tijekom tog ispijanja čaja jedan je žongler izvodio svoju predstavu zabavljajući kraljicu udovu i njezine dvoijane. Upravo je bio žonglirao s pet vješto izrađenih kristalnih kugli. Baš u trenutku kad je kraljica stavila krišku limuna u usta, žongleru je ispala iz ruku jedna staklena kugla. Uz glasan prasak razbila se na pločicama prekrivenom podu Istočne dvorane. Kraljica udova je na taj zvuk iznenađeno uvukla zrak. A sa zrakom je uvukla u grlo i krišku limuna s kojim se veoma brzo zadavila. Četiri dana kasnije se na trgu ispred Igle odvila Rolandova krunidba. Žongler je nije vidio; tri dana ranije je, iza Igle, ostao bez glave pod krvnikovom sjekirom. Kralj bez nasljednika sve čini živčanim, naročito ako kralj ima pedeset godina i ćelavi. Tada se Roland odlučio što prije oženiti kako bi što brže dobio nasljednika. Njegov bliski savjetnik, Flagg, pobrinuo se da Roland toga bude i te kako svjestan. Također mu je istaknuo da mu je s pedeset godina ostalo još veoma malo vremena da stavi dijete nekoj ženi u utrobu. Flagg ga je savjetovao da se što brže oženi, i da pritom ne čeka ženu kraljevske krvi koja bi mu se svidjela. Ako se takva žena nije pojavila do njegove pedesete, Flagg je istaknuo, vjerojatno se nikada niti neće. Roland je uvidio mudrost tog savjeta pa se složio, ni ne znajući da je Flagg, sa svojom rijetkom kosom i bljedunjavim licem koje je gotovo uvijek sakriveno iza kapuljače, znao njegovu najmračniju tajnu; onu da nikad nije susreo ženu koja bi mu se svidjela jer mu se žene zapravo nikada uopće ni nisu dopadale. Žene su ga zabrinjavale. I nikada ga nije ni privlačio čin koji stavlja djecu u ženin trbuh. I taj ga je čin zabrinjavao. No, uviđao je mudrost čarobnjakovog savjeta pa se šest mjeseci nakon kraljičinog sprovoda u Kraljevstvu odigrao mnogo veseliji događaj - vjenčanje kralja Rolanda za Sashu, koja će postati majka Peteru i Thomasu.

5 Stanovnici Delaina nisu Rolanda niti voljeli niti mrzili. Međutim, Sashu su svi voljeli. Kad je umrla rađajući svojeg drugog sina, kraljevstvo se zapalo u najtužnije žalovanje koje je trajalo godinu ijedan dan. Sasha je bila jedna od šest žena koje je Flagg predložio kralju za buduću nevjestu. Roland nije poznavao niti jednu od tih žena, sličnog porijekla i položaja. Sve su bile plemenite krvi, ali niti jedna nije bila kraljevske loze; sve bijahu krotke, blage i tihe. Flagg nije predložio nikoga tko bi mogao zauzeti njegovo mjesto uz kraljevo uho. Roland je odabrao Sashu jer mu se činila najtišom i najponiznijom od svih njih, i najmanje ga je plašila. I tako su se oženili. Sasha od Zapadne barunije (uistinu male barunije) imala je sedamnaest godina i bila je trideset i tri godine mlađa od svojeg muža. I prije svoje bračne noći nikada još nije vidjela muškarca sa spuštenim gaćama. Kada je, tom prilikom, ugledala njegov mlitavi penis, upitala ga je s velikim zanimanjem: “Što je to, mužu?” Da je rekla bilo Što drugo, ili imalo drugačijim tonom, događaji te noći - i čitave povijesti - možda bi se odigrali sasvim drugačije; usprkos posebnom piću koje mu je Flagg bio dao sat vremena prije kraja svadbene svečanosti, Roland bi se pokunjeno povukao. Ali tada je vidio upravo ono stoje i bila - veoma mlada djevojka koja je o činu pravljenja djece znala još manje od njega - blage naravi, i tada ju je zavolio, baš kao što su je svi u Delainu zavoljeli. “To je kraljevsko žezlo”, rekao je. “Ne izgleda kao željezo”, rekla je Sasha, zamišljeno. “Tako izgleda prije kovanja”, kazao je. “Ah!” reče ona. “A gdje je nakovanj?” “Ako mi vjeruješ, pokazat ću ti”, odgovorio je penjući se k njoj u krevet, “pokazat ću ti jer si ga ni ne znajući donijela sa sobom iz Zapadne barunije.”

6 3. Narod Delaina volio ju je zato što je bila mila i dobra. Kraljica Sasha bila je ta koja je osnovala Glavnu bolnicu, kraljica Sasha bila je ta koja je plakala zbog mučenja medvjeda na glavnom trgu koje je kralj Roland na kraju zabranio, ona je bila ta koja je molila za Oslobođenje od kraljevskog poreza one godine kad je vladala velika suša, kad je i lišće Drevnog stabla posivjelo. Je li Flagg kovao planove protiv nje, mogli biste se zapitati? Ne u početku. Ovo su po njemu bile relativno male stvari jer je on bio pravi čarobnjak koji je živio stotine i stotine godina. Čak je dopustio i Oslobođenje poreza jer je godinu dana ranije delainska mornarica porazila anduanske gusare koji su već stotinu godina pljačkali južne obale kraljevstva. Glava anduanskog gusarskog kralja cerila se s motke ispred zidina palače i riznica Delaina bila je krcata vraćenim bogatstvima. U važnim stvarima, onima koje su se ticale države, Flagg je bio taj koga je kralj Roland slušao i stoga je Flagg ispočetka bio zadovoljan. 4. Premda je Roland s vremenom zavolio svoju ženu, nikada nije zavolio onu aktivnost koju većina muškaraca smatra prijatnom, onaj čin koji stvara najbjednijeg kuharskog pomoćnika kao i najmoćnijeg nasljednika prijestolja. On i Sasha spavali su u odvojenim spavaonicama, a on njezinu nije posjećivao baš često. Ti posjeti nisu se događali više od pet ili šest puta na godinu, no čak ni tada se željezo nije baš uvijek moglo iskovati, bez obzira na Flaggove sve snažnije napitke i Sashinu nepobitnu ljupkost. Međutim, četiri godine nakon vjenčanja, Peter je začet u njihovom krevetu. I te noći Roland nije imao potrebe za Flaggovim napitkom koji je bio zelene boje i pjenušav, a u glavi mu je uvijek izazivao čudan osjećaj, kao da je poludio. Tog je dana lovio u Lovištu s dvanaestoricom svojih ljudi. Lov je bilo nešto što je

7 Roland oduvijek najviše volio - miris šume, svježina zraka, zvuk roga i onaj osjećaj kad iz luka snažno odapne strijelu u pravi, istinski cilj. U Delainu se znalo za barut, ali je bio rijedak, a i loviti divljač sa željeznom cijevi smatralo se niskim i ponižavajućim. i Kad joj je došao, rumenog, bradatog i ozarenog lica, Sasha je čitala u krevetu, a onda je odložila knjigu na grudi i ushićeno slušala njegovu priču koju je pripovijedao mašući rukama. Pred kraj se odmaknuo kako bi joj pokazao kako je nategnuo luk i odapeo Dušmanski čekić, golemu strijelu svojeg oca preko gudure. Kad je to učinio, ona se nasmijala i zapljeskala, i osvojila njegovo srce. Kraljevsko lovište je bilo gotovo iscrpljeno. U ovo moderno vrijeme bilo je gotova nemoguće u njemu pronaći i jelena, a kamoli zmaja, koje nitko nije vidio tko zna kako dugo. Većina bi se nasmijala da im je netko rekao da je u toj pitomoj šumi preostalo takvo mitsko stvorenje. No, tog dana, sat vremena prije sutona, kad su se Roland i njegova pratnja baš namjeravali vratiti, baš tada su našli upravo to... ili je ono našlo njih. Zmaj je izletio iz gustiša uz krš i lom, krijušti su mu sjale bakreno zelenkastim sjajem, a iz garavih nozdrva sukljaše mu dim. Nije to bio mali zmaj, ali ni sasvim odrastao, bijaše to mužjak prije svojeg prvog odbacivanja krljušti. Većina u povorci ostala je zaprepaštena, ne mogavši se ni pomaknuti, a kamoli napeti strijelu. Zurio je u lovačku družinu, njegove inače zelene oči postale su žute, a onda zamahne krilima. Nije bilo opasnosti da će im odletjeti - krila mu neće biti dovoljno razvijena da ponesu njegovu težinu dok ne prođe još pedeset godina i barem dva odbacivanja krljušti - no dječje kožice, koje zmaju drže krila uz tijelo do desete ili dvanaeste godine, su otpale ijedan zamah je podigao dovoljno vjetra da glavnog lovca zbaci iz sedla te spusti svoj rog iz ruke. Roland je bio jedini koji se nije posve ukočio, pa iako je bio previše skroman da to kaže Sashi, njegovih sljedećih nekoliko

8 poteza bili su uistinu junački, ispunjeni sportskim užitkom za ubijanjem. Da Roland nije odmah djelovao zmaj je veoma lako mogao veći dio družine žive spržiti. Potjerao je konja pet koraka naprijed i zataknuo strelicu u tetivu. Napeo je i odapeo. Strijela se zabila ravno u cilj - u ono meko mjesto nalik škrgama ispod zmajevog vrata, ondje gdje uzima zrak za stvaranje vatre. Stvor je pao mrtav uz posljednji vatreni izdah, koji je zapalio okolno grmlje. Paževi su vatru brzo ugasili, neki vodom, neki pivom, a neki i mokraćom - no, sad kad bolje razmislim veći dio mokraće je zapravo i bio pivo, jer kadje Roland išao u lov sa sobomje nosio velike količine piva, na tome nikada nije bio škrt. Vatra je bila ugašena za pet minuta, a za petnaest zmaju izvađena utroba. Nad njegovim se nozdrvama još uvijek mogla zakuhati voda u čajniku, kad su mu se iznutrice prosule po tlu. Srce s devet klijetki odneseno je Rolandu uz veliku pompu. Pojeo ga je sirovog, kao što je to bio običaj, i otkrio da je odličnog okusa. Jedino se ražalostio nad činjenicom da gotovo sigurno to više nikada neće jesti. Možda ga je zmajevo srce učinilo tako moćnim te noći. Možda je razlog bilo njegov užitak lova i spoznaja da je to što je učinio napravio brzo i hladnokrvno, dok su se svi ostali ukipili u svojim sedlima (izuzev, dakako, glavnog lovca koji je ošamućen ležao na leđima). Koji god bio razlog, ali kad je Sasha pljesnula rukama i uskliknula: “Bravo, hrabri moj mužu”, on je gotovo skočio u njezin krevet. Sasha ga je dočekala otvorenih očiju i osmjehom koji je zrcalio njegov vlastiti uspjeh. Te je noći Roland prvi i jedini put trezveno uživao u zagrljaju svoje žene. Devet mjeseci kasnije - jedan mjesec za svaku klijetku zmajeva srca - rodio se Peter u tom istom krevetu i kraljevstvo je slavilo - imali su nasljednika prijestolja.

9 5. Vjerojatno ste pomislili - ako vam se uopće o tome razmišljalo - kako je Roland zacijelo prestao uzimati Flaggov čudnovati, zeleni napitak nakon što se rodio Peter. Ali nije bilo tako. I dalje ga je povremeno koristio. Iz razloga što je volio Sashu, te joj je želio ugoditi. Ponegdje ljudi pretpostavljaju da samo muškarci uživaju u seksu i da je žena zahvalna ako je se ostavi na miru. Međutim, stanovnici Delaina nisu imali takve čudna poimanja - vjerovali su da žene uživaju u tom činu iz kojeg se rađaju najslađa stvorenja na zemlji. Roland je bio svjestan da po tom pitanju nije poklanjao dovoljno pažnje svojoj ženi, ali je bio odlučan u svojoj namjeri da je zadovolji koliko god može, čak i ako to znači ispijanje Flaggovog napitka. Samo je Flagg znao koliko rijetko kralj odlazi u kraljičinu postelju. Neke četirigodine nakon Peterovog rođenja, na staru godinu, Delain je zadesila strašna mećava. Bila je to prema sjećanjima najgora, izuzev još jedne, koja je pogodila Delain - o toj drugoj govorit ću kasnije. Slijedeći nagon koji nije mogao objasniti ni sam sebi, Flagg je smutio kralju napitak dvostruke snage - možda je bilo nešto u vjetru što ga je na to nagnalo. Roland bi obično napravio grimasu zbog groznog okusa i možda bi ga čak i odložio sa strane, ali uzbuđenje zbog oluje uzrokovalo je izuzetno veselu novogodišnju proslavu na kojoj se Roland veoma napio. Vatra koja je gorjela na ognjištu podsjećala ga je na zmajev posljednji eksplozivni dah pa je mnogo puta nazdravio njegovoj glavi obješenoj na zidu. I tako je iskapio zeleni napitak u jednom gutljaju nakon čega ga je obuzela neka mračna pohota. Odmah je napustio blagovaonicu i otišao k Sashi. Tijekom pokušaja da je obljubi, povrijedio ju je. “Molim te, mužu”, povikala je jecajući. “Oprosti”, promrmljao je. “Jesa... zzzz”. Strovalio se teško kraj nje i ostao bez svijesti sljedećih dvadeset sati. Nikada nije

10 zaboravila neobičan miris njegovog daha te noći. Nalik smradu pokvarenog mesa, miris poput smrti. Pitala se što li je to jeo ili pio? Roland više nikada nije ni taknuo Flaggov napitak, ali je ovaj svejedno bio više nego zadovoljan. Devet mjeseci kasnije Sasha je rodila Thomasa, svojeg drugog sina. Umrla je pri porodu. Takve su se stvari, dakako, događale, i premda su svi bili žalosni nitko zapravo nije bio iznenađen. Vjerovali su da znaju što se dogodilo. No, jedini ljudi u kraljevstvu koji su uistinu znali okolnosti u kojima je Sasha umrla bili su Anna Crookbrows, babica, i Flagg, kraljev čarobnjak. Flaggovo strpljenje vezano za Sashino uplitanje došlo je kraju. 6. Peter je imao samo pet godina kad mu je majka umrla, no prisjećao je se s ljubavlju. Mislio je kako je bila draga, nježna, puna ljubavi i milosrđa. No, pet godina je jako malo i većina njegovih sjećanja nije bila jako određena. Osim jednog jasnog sjećanja koje je držao u glavi, iako - radilo se o tome da ga je ponizila. Mnogo kasnije, sjećanje na to poniženje postalo je za njega ključno. Radilo se o njegovom ubrusu. Svakog prvog dana u petom mjesecu održavala se na dvoru gozba kojom se slavila proljetna sjetva. Sa svojih pet godina, Peteru je prvi put bilo dopušteno da sudjeluje. Običaj je nalagao da Roland sjedi na čelu stola, prijestolonasljednik njemu s desna, a kraljica na kraju stola. Praktični ishod toga bio je taj da će tijekom obroka Peter biti izvan njezinog dosega pa ga je Sasha unaprijed veoma pomno uputila kako se treba ponašati. Željela je da se iskaže i da bude pristojan. I jasno, znala je da će tijekom jela biti prepušten sam sebi jer njegov otac nije imao pojma kako se ponašati. Neki od vas bi se mogli zapitati zastoje zadatak učenja Petera ponašanju zapao Sashu. Nije li dječak imao guvernantu? (Da, imao je dvije.) Zar nije bilo slugu koji samo služe malom kraljeviću?

11 (Bila ih je cijela satnija.) Ali trik je bio u tome da ih drži podalje, a ne da se oni brinu za Petera. Sasha ga je željela sama odgojiti, barem koliko je to mogla. Imala je veoma jasne zamisli kako ga želi odgajati. Veoma ga je voljela i htjela je biti s njim iz isključivo sebičnih razloga. No isto je tako shvaćala da je na njoj velika i ozbiljna odgovornost po pitanju Peterovog podizanja. Taj će mali dječak jednog dana biti kralj, a iznad svega, Sasha je željela da bude dobar. Dobar dječak će, mislila je, biti i dobar kralj. Velike gozbe u Kraljevskoj dvorani nisu bile jako otmjena događanja i većina dadilja se ne bi brinula oko ponašanja malog dječaka za stolom. Ama, on će biti kralj! Kazale bi pomalo šokirane idejom da bi ga trebale ispravljati u takvim sitnicama. Koga briga ako prolije zdjelu s umakom? Koga briga ako pokapa okovratnik, ili čak o njega obriše ruke? Nije li kralj Alan, davnih dana, znao katkad povratiti u svoj tanjur i onda narediti dvorskoj ludi da dođe i ‘popije tu finu toplu juhu ’! Nije li kralj John često odgrizao glave živim pastrvama i onda stavljao njihova drhtava tijela u haljine služavkama? Neće li i ova gozba, kao i većina drugih, završiti tako da sudionici preko stola bacaju hranu jedni na druge? Nema sumnje u to, ali do vremena kad stvar dođe do bacanja hrane, ona i Peter će se već odavno povući u svoje odaje. Ono što je zabrinjavalo Sashu bio je taj stav koga briga. Smatrala je to najgorom mogućom zamisli koju netko može usaditi u glavu malog dječaka čija je sudbina da postane kralj. I stoga je Sasha pažljivo uputila Petera, i veoma ga je pozorno promatrala te večeri za vrijeme gozbe. A kasnije, kad je pospan ležao u krevetu, razgovarala je s njim. Zato što je bila dobra majka, najprije ga je s puno Ijubavi pohvalila za njegovo ponašanje i manire, i to s pravom, jer je njegovo ophođenje većinom bilo besprijekorno. No, isto tako je znala da ga nitko neće ispraviti gdje je pogriješio ako to sama ne

12 učini, i znala je da to mora učiniti odmah, u ovih nekoliko godina dok ju je obožavao. Stoga je, nakon što ga je pohvalila, rekla: “Jednu si stvar pogriješio, Petere, i ne želim to više nikada vidjeti.” Peter je ležao u krevetu, gledajući je ozbiljno svojim krupnim modrim očima. “A što to, majko?” “Nisi upotrijebio ubrus”, kazala je. “Ostavio si ga savijenog uz tanjur, a meni je bilo veoma žao što to vidim. Jeo si pečeno pile prstima, i to je u redu, jer tako muškarci jedu. No, onda si odložio pile i obrisao prste u svoju košulju i to nije u redu.” “Ali otac... i g. Flagg... i ostali plemići.. “Pusti Flagga i pusti sve plemiće Delaina!” povikala je takvom žestinom da je Peter malo utonuo u krevet. Bio je prestrašen i posramljen što je natjerao rumenilo u njezine obraze. “Ono što tvoj otac čini je ispravno, jer on je kralj, i ono što ćeš ti činiti kad budeš kralj će uvijek biti ispravno. Ali Flagg nije kralj, bez obzira koliko bi on to želio, ni plemići nisu kraljevi, a ni ti još nisi kralj već samo mali dječak koji je zaboravio svoje manire.” Zamijetila je da se prestrašio pa se nasmiješila. Stavila mu je ruku na čelo. “Smiri se, Peter”, rekla je. “Nije to velika stvar, ali svejedno je važna - jer ćeš jednom biti kralj. A sada požuri i donesi svoju pločicu.” “Ali vrijeme je za spavanje -” “I zaboravi na spavanje. Ono može pričekati. Donesi svoju pločicu.” Otrčao je po nju. Sasha uzme kredu koja je bila privezana sa strane i pažljivo ispiše tri slova. “Možeš li pročitati ovu riječ, Petere?” Peter kimne. Znao je pročitati samo nekoliko riječi, mada je znao većinu velikih slova. Ovo je bila jedna od tih riječi. “Piše BOG.” “Da, tako je. A sada napiši PAS.” “Pas?“ upitao je znatiželjno. “Upravo tako.”

13 Peter učini tako, iako su njegova dječja slova bila nakrivljena ispod njezinih uredno ispisanih. Bio je iznenađen što je to još jedna riječ koju zna napisati. “Pas. Mama, piše PAS!” “Da, piše pas.” Tuga u njenom glasu odmah je ugasila Peterovo oduševljenje. Njegova majka pokaže na BOG pa na PAS. “Ovo su dvije prirode čovjeka”, kazala je. “Nikada ih nemoj zaboraviti jer ćeš jednoga dana biti kralj, a kraljevi postanu snažni i visoki - kao zmajevi nakon devetog mijenjanja krljušti.” “Ali otac nije ni snažan ni visok”, usprotivio se Peter. Roland je, zapravo, bio nizak i prilično krivonog. Isto tako je pred sobom nosio golemi trbuh od silnog piva i medovine koju je ispio. Sasha se osmjehnula. “No, ipak jest. Kraljevi rastu nevidljivo, Peteru i to se dogodi u jednom trenu, čim se uhvate za žezlo i kruna im bude stavljena na glavu na trgu Igle!” “Zbilja?" Peterove oči postanu velike i okrugle. Smatrao je da su s razgovorom odlutali daleko od njegovog propusta da upotrijebi ubrus na gozbi, ali mu nije bilo žao što su se maknuli s te neugodne teme i prešli na ovu mnogo zanimljiviju. Uostalom, već je ionako donio odluku da više nikada neće zaboraviti upotrijebiti ubrus - ako je to toliko važno njegovoj majci, onda je i njemu. “O, da. Kraljevi narastu strašno veliki i zato moraju biti posebno oprezni da ne zgaze one manje od sebe kad samo krenu u šetnju ili se okrenu ili naglo sjednu na krivo mjesto. Loši kraljevi to često čine. Mislim da čak ni dobri kraljevi katkad to ne mogu baš izbjeći.” “Mislim da ne razumijem “Tad me poslušaj još malo.” Opet je kucnula po ploči. “Naši propovjednici kažu da je naša priroda dijelom od Boga, a dijelom od Starca Čaporka. Znaš li, Petere, tko je Starac Čaporko?” “On je vrag.”

14 “Da. Ali na svijetu je malo vragova iz izmišljenih priča, Pete - većina zlih ljudi je više poput psa nego vraga. Psi su prijateljski nastrojeni, ali su glupi i takva je većina muškaraca i žena kad se napiju. Kad su psi uzbuđeni i zbunjeni, mogu te ugristi; kad su ljudi uzbuđeni i zbunjeni, oni se tuku. Psi su krasni ljubimci zato što su odani, ali ako je čovjek isti kao i njegov ljubimac, mislim da je onda to loš čovjek. Psi mogu biti hrabri, ali isto tako i kukavice koje će zavijati u mraku ili pobjeći od opasnosti s povij enim repovima. Pas će lizati ruku lošem gospodaru isto kao i dobrom jer oni ne znaju razliku između dobra i zla. Pas će pojesti napoj, ispovraćati ono što ne može probaviti, a onda još jesti.” Na trenutak je zašutjela, razmišljajući možda što se u tom trenutku događalo u dvorani za gozbu - muškarci i žene koji urlaju od dobrodušnog, pijanog smijeha, bacaju hranu jedni na druge i ponekad se okreću u stranu kako bi povratili kraj svoje stolice. Roland je bio isti takav, i katkad bije to rastužilo, ali mu nije zamjerala, niti ga je time opterećivala. Možda bi joj i obećao da će se promijeniti ne bi li joj ugodio, pa čak to obećanje i održao, ali nakon toga više ne bi bio isti. “Razumiješ li sve to, Petere?” Kimnuo je. “Dobro! A sad mi reci”, nagnula se prema njemu. “Koristi li pas ubrus?” Skrušen i posramljen Peter je gledao dolje u pokrivač za krevet i odmahnuo glavom. Očigledno razgovor nije skrenuo s teme onoliko koliko je on mislio. I možda zato što je večer bila tako ispunjena ili zato što je bio toliko umoran, oči mu se napune suzama i one se skotrljaju niz njegove obraze. Odupirao se jecajima koji su mu navirali. Suspregnuo ih je u grudima. Sasha je to zamijetila i ostala zadivljena. “Ne plači zbog neupotrijebljenog ubrusa, ljubavi moja”, reče Sasha, “jer mi to nije bila namjera.” Ustala je s velikim, trudničkm trbuhom ispred sebe. Thomasovo rođenje je bilo veoma blizu.

15 “Tvoje ponašanje je inače bilo besprijekorno. Svaka majka u Kraljevstvu bila bi ponosna na tako mladog sina koji se tako lijepo ponašao i moje srce je puno ponosa zbog tebe. Govorim ti ove stvari samo zato jer sam ja majka jednog kraljevića. Katkad je to teško, ali tu se ništa ne može, i istini za volju ne bih to promijenila ni da mogu. No, sjeti se da će jednog dana životi zavisiti od svakog tvojeg pokreta; zavisit će možda i od snova koji će ti nadoći dok spavaš. Životi neće zavisiti od toga hoćeš li nakon što pojedeš pečeno pile upotrijebiti ubrus ili ne... ali bi mogli. Mogli bi. Životi su ponekad zavisili i o manjim stvarima. Sve što od tebe tražim jest to da se u svemu što činiš prisjetiš svoje uljuđene strane naravi. Svoje dobre strane - božje strane. Hoćeš li mi to obećati, Peteru?” “Obećavam.” “Ondaje sve kako treba.” Nježno ga je poljubila. “Srećom pa sam mlada, a i ti si mlad. Razgovarati ćemo opet o tome, kad budeš više razumio.” Nisu više nikada, ali Peter nikada nije zaboravio lekciju i uvijek je koristio ubrus, čak i onda kad nitko drugi oko njega nije. 7. I tako je Sasha umrla. U ovoj priči ona više nema veliku ulogu, no još biste jednu stvar o njoj trebali znati: imala je lutkinu kuću. Ova je lutkina kuća bila veoma velika i lijepo izrađena, gotovo kao minijaturni dvorac. Kad je došlo vrijeme njezine udaje Sasha je pokušala biti što veselija, ali je svejedno bilo žalosna što za sobom ostavlja sve i svakoga u velikom dvorcu u Zapadnoj baruniji gdje je odrasla - malo je bila i uznemirena. Kazala je svojoj majci: “Nikada prije nisam bila udana i ne znam hoće li mi se svidjeti. “ No, od svih stvari iz svojeg djetinjstva koje je ostavljala za sobom, najviše je žalila za lutkinom kućom koju je imala još otkako je bila mala djevojčica.

16 Roland je to nekako otkrio, a kako je bio dobar čovjek, i mada je također bio zabrinut u vezi svoje budućnosti (na kraju krajeva, ni on nikada prije nije bio oženjen), našao je vremena da kod Quentina Ellendera, najvećeg majstora u zemlji, naruči novu lutkinu kuću za svoju novu ženu. “Želim da to bude najljepša lutkina kuća koju je mlada dama ikada imala”, rekao je Ellenderu. “Želim da je jednom pogleda i zauvijek zaboravi na svoju staru lutkinu kuću.” Kao što ste to bez sumnje i pomislili, ako je Roland takvo što i rekao, bilo je to veoma glupo. Nitko ne zaboravlja igračku koja je njega ili nju činila najviše sretnom dok je bila dijete, pa čak ni ako je nova igračka mnogo ljepša. Sasha nikada nije zaboravila svoju lutkinu kuću, ali je i nova na nju ostavila priličan dojam. Kao što bi ostavila na svakoga pri zdravoj pameti. Svi koji su je vidjeli izjavili su kako je to najbolji rad Quentina Ellendera, a tako je zacijelo i bilo. Bijaše to minijaturna ladanjska kuća, veoma slična onoj u kojoj je Sasha živjela sa svojim roditeljima u Zapadnoj baruniji. Sve je u njoj bilo majušno, ali tako vješto napravljeno da ste se mogli zakleti da sve radi... a većina toga i jest! Na primjer, peć je zaista postajala topla i mogla je skuhati malene porcije hrane. Ako biste u nju stavili komadić ugljena, ne veći od kutije šibica, gorjela bi cijeli dan... a ako bi gurnuli svoje velike, nezgrapne prste u kuhinju i dotakli je, dobrano bi vas opekla. Nije bilo pipa i zahoda s tekućom vodom jer u kraljevstvu Delain takve stvari nisu bile poznate - ni do dana današnjega - no, ako ste bili pažljivi, mogli ste natočiti vodu iz pumpe koja nije bila viša od maloga prsta. Unutra je bio tkalački stan s vretenom koje se zbilja okretalo i prelo. Klavičembalo u salonu je doista sviralo kad biste čačkalicom dotaknuli tipke i zvuk je bio kao pravi. Ljudi koji bi to vidjeli govorili su da je pravo čudo i da je Flagg zacijelo bio upleten u njegovu izradu. Kad je Flagg čuo te priče, samo se nasmiješio ne

17 rekavši ništa. Nije imao baš nikakve veze s lutkinom kućom - zapravo je mislio kako je to budalasta zamisao - ali isto tako je znao da ne treba uvijek govoriti koliko si divan da bi te ljudi veličali. Katkad je dovoljno izgledati mudar i držati usta zatvorenima. U Sashinoj lutkinoj kući bili su pravi kašaminski tepisi, pravi zastori od baršuna, pravi porculanski tanjuri i prostorija hladionik koja je uistinu hladila. Drvena oplata u primaćem i ulaznom salonu bila je izrađena od cijenjenog tvrdog drveta. Svi prozori bijahu od stakla, a iznad širokih prednjih vrata nalazilo se raznobojno staklo u obliku lepeze. Sve u svemu bijaše to najdražesnija kućica za lutke o kakvoj je svako dijete sanjalo. Sasha je zapljeskala rukama od istinskog oduševljenja, kad je kuća na svadbenoj svečanosti bila otkrivena, i zahvalila na njoj svojem suprugu. Kasnije je otišla u Ellenderovu radionicu i ne samo da mu se zahvalila već mu se i duboko naklonila, što je bilo nečuveno - za to vrijeme i doba, kraljice se nisu klanjale pred običnim zanatlijama. Roland je bio zadovoljan kao i Ellender, koji je bio duboko ganut, iako mu je vid zamjetno propao zahvaljujući tom poslu. Međutim, nije zaboravila dobru staru lutkinu kuću iz svojeg doma, mada se u usporedbi s ovom činila veoma običnom, no uz ovu nije provela tolika kišna poslijepodneva - razmještajući pokućstvo, paleći peć i gledajući kako se dimi iz dimnjaka, pretvarajući se da je na čajanki s uvaženim gostima ili velikoj gozbi u čast kraljice - kao što je to činila nekada, do svoje petnaeste, čak šesnaeste godine. Jedan od razloga je bio veoma jednostavan. Nije bilo zabavno pripremati se za izmišljenu zabavu u čast kraljice, kad je ona bila kraljica. A možda je taj razlog bio i glavni. Sada je bila odrasla, i otkrila je da biti odrastao nije baš sasvim onako kako sije to zamišljala dok je bila dijete. Tada je mislila da će svjesno donijeti odluku kada će se naprosto ostaviti svojih igračaka, igara i pretvaranja. Sada je shvatila da se uopće

18 nije tako dogodilo. Umjesto toga, otkrila je da joj je zanimanje jednostavno izblijedjelo. Postajalo je sve manje i manje, sve dok prašina godina nije prekrila dječje radosti, te su na kraju bile zaboravljene. 8. Peter, maleni dječak koji će jednoga dana postati kralj imao je desetke igračaka - ne, da vam kažem istinu, imao ih je na tisuće. Posjedovao je stotine kositrenih vojnika s kojima je vodio strašne bitke i desetke konja igračaka. Imao je zabavne igre, lopte, lutke u kutijama i špekule. Imao je štule na kojima je bio visok dva metra. Imao je čarobnu oprugu na kojoj je mogao skakutati, kao i papira za crtanje koliko mu je srce poželjelo, u doba kad je papir bilo veoma teško načiniti i samo su si ga bogataši mogli priuštiti. No, od svih igračaka u dvorcu, ona koju je najviše volio bila je lutkina kuća njegove majke. Nikada nije vidio onu u Zapadnoj baruniji pa je smatrao da je ovo kraljica svih lutkinih kuća. Sjedio bi satima pred njom kad bi vani padala kiša, ili dok bi fijukali snježni zimski vjetrovi. Kad se bio razbolio od dječje tetovaže (mi tu bolest nazivamo kozicama), naredio je slugi da mu je donese na posebno izrađenom stolu koji se pružao preko kreveta i tako se s njome neprekidno igrao sve dok nije ozdravio. Volio je zamišljati sićušne ljude kako ispunjavaju kuću; katkad bi bili gotovo toliko stvarni da ih je mogao vidjeti. Govorio je umjesto njih različitim glasovima koje je sam izmislio. Bila je tu kraljevska obitelj. Roger Kralj koji je bio hrabar i moćan (premda ne jako visok i pomalo krivonog), i koji je jednom ubio zmaja. Bijaše ondje ljupka Šarah Kralj, njegova žena. I bio je ondje njihov mali dječačić, Petie koji je volio njih i oni njega. Nećemo ni spominjati sve sluge koje je izmislio kako bi mogli pospremati krevete, paliti peć, donositi vodu, kuhati i krpati odjeću. S obzirom da je bio dječak, neke od priča koje je on izmišljao u vezi kuće, bijahu ponešto krvožednije od onih koje je smišljala

19 Sasha dok je bila djevojčica. U jednoj od njih su anduanski gusari opkolili kuću želeći je osvojiti i pobiti obitelj. Došlo je do strašne borbe. Deseci gusara bijahu ubijeni, ali bilo ih je previše. Napali su posljednji put. Ali, netom prije toga, stigla je Kraljeva osobna straža - ovu ulogu su odigrali Peterovi kositreni vojnici - i poklala sve do zadnjeg pokvarenog anduanskog morskog psa. U jednoj drugoj priči, iz obližnje je šume nahrupilo jato zmajeva (obližnja šuma nalazila se ispod Sashine sofe pod prozorom), želeći spaliti kuću rigajući vatru iz svojih ždrijela. Međutim, Roger i Petie izjurili su sa svojim lukovima i pobili ih sve do jednoga. “Sve dok zemlja nije postala crna od njihove gadne, drevne krvi”, rekao je Peter svojem ocu kralju te večeri uz jelo što je Rolanda natjeralo u gromoglasni odobravajući smijeh. Nakon što je Sasha umrla, Flagg je kazao Rolandu kako ne misli da je ispravno da se dječak igra s kućom za lutke. Možda ga to neće učiniti mlakonjom, rekao je Flagg, ali ipak bi moglo. U svakom slučaju, neće zvučati dobro ako se pročuje u narodu. A takve su se priče uvijek širile. Dvorac je bio pun sluga, a njihovi su jezici bilo silno zaposleni. “Samo mu je šest godina”, rekao je zbunjeno Roland. Flagg gaje, sa svojim blijedim licem zavučenim u kukuljicu i svojim čarolijama, oduvijek činio zbunjenim. “Šest godina je dovoljno da se dječaka odgaja kako treba, Veličanstvo”, rekao je Flagg. “Dobro o tome razmislite. Vaša će odluka u vezi toga biti ispravna, kao i u svemu.” Dobro razmislite, rekao je Flagg, i upravo je to kralj Roland učinio. Zapravo, mislim, da bi bilo pošteno reći kako ni o čemu nije toliko pomno razmišljao u čitavoj svojoj vladavini Delainom koja je trajala dvadesetak godina. Možda vam to zvuči neobično, ako uzmete u obzir sve kraljevske dužnosti - ozbiljne dužnosti kao što su uvođenje poreza na jedne, a ukidanje istog na druge stvari, hoće li ili neće povesti rat, hoće li

20 pomilovati ili osuditi. Stoje, mogli biste reći, u usporedbi s time odluka hoće li se maleni dječak igrati s kućom za lutke ili ne? Ništa, ili možda mnogo. Dopustit ću vam da sami odlučite. Isto tako ću vam reći kako Roland nije bio najpametniji kralj koji je ikada vladao Delainom. Naporno razmišljanje je za njega uvijek bio težak posao. Od toga kao da mu se golemo kamenje kotrljalo u glavi. Oči su mu radi toga suzile, a sljepoočnice bi ga boljele. Kad bi se jako zamislio, začepio bi mu se nos. Kao dječaku, učenje o kompoziciji, matematici i povijesti zadavalo mu je takve strašne glavobolje da mu je bilo dopušteno napustiti ga s dvanaest godina, i činiti ono što mu je išlo najbolje, ići u lov. Veoma se trudio biti dobar kralj, ali uvijek je imao osjećaj da nije dovoljno dobar, ili dovoljno mudar da riješi probleme u kraljevstvu ili da donosi toliko ispravnih odluka, a znao je da ako donese pogrešnu, ljudi će zbog toga patiti. Da je čuo Sashin govor Peteru nakon banketa, sasvim bi se složio. Kraljevi uistinu jesu veći od drugih ljudi, j katkada je - veoma često, znao poželjeti da je manji. Ako ste se u svojem životu ikada zapitali jeste li dovoljno dobri za neki zadatak, onda ćete znati kako se on osjećao. Ono što možda ne znate jest to da se takve brige nakon nekog vremena počnu hraniti same sobom. Čak i ako taj osjećaj da niste dovoljno dobri za neku zadaću nije ispočetka istinit, s vremenom može takvim postati. Baš se to dogodilo Rolandu, i tijekom godina sve je više i više zavisio o Flaggu. Ponekad ga je mučila pomisao da je Flagg kralj po svemu osim po tituli - ali te su mu misli nadolazile kasno po noći. Za dana je jednostavno bio zahvalan Flaggu na podršci. Da nije bilo Sashe, Roland bi bio mnogo gori kralj nego što je to doista bio, i to zahvaljujući sićušnom glasu kojeg je ponekad znao čuti noću kad nije mogao spavati i koji mu je donosio više istine od dnevne zahvalnosti. Flagg je doista vladao kraljevstvom, a bio je veoma loš čovjek. Nažalost, kasnije ćemo ga morati mnogo više spominjati, ali za sada ćemo ga ostaviti po strani a tako mu i treba.

21 Sasha je malko uspjela umanjiti Flaggovu moć nad Rolandom. Njezini su savjeti bili dobri i praktični, baš kao i mnogo dobrodušniji od čarobnjakovih. Flagg joj se nikada zapravo nije sviđao - kao rijetko kome u Delainu, i mnogi su se grozili od samog spomena njegovog imena - ali njezina antipatija nije bila snažna. Njezini bi osjećaji možda bili drugačiji da je znala koliko je Flagg oprezno promatra, i s koliko sve veće otrovne mržnje. 9. Jednom se Flagg doista odlučio otrovati Sashu. To je bilo nakon što je zamolila Rolanda da pomiluje par vojnih dezertera koje je Flagg želio skratiti za glavu na trgu Igle. Dezerteri su, pravdao se, loš primjer. Ako se jednom ili dvojici dopusti da se izvuku bez da plate oštru kaznu, i ostali bi se mogli odlučiti na isto. Jedini način da ih se u tome obeshrabri, kazao je, bilo je to da se pokažu njihove glave onima koji su to već pokušali. Drugi potencijalni dezerteri bi trebali samo vidjeti te prljave glave s izbuljenim očima kako bi još jednom odvagnuli ozbiljnost svoje zakletve kralju. Sasha je, međutim, od svojih sluškinja otkrila neke činjenice vezane uz slučaj koje Roland nije znao. Majka starijeg mladića teško se razboljela. U obitelji su bila tri mlađa brata i dvije mlađe sestre. Svi bi pomrli od strašne hladnoće delainske zime da mladić nije napustio tabor, otišao kući i nacijepao drva za majku. Mlađi je momak otišao jer je bio najbolji prijatelj starijem i njegov brat po krvi. Bez njega bi mu trebalo dva tjedna da nacijepa dovoljno drva kako bi mu obitelj preživjela zimu. Radeći zajedno najvećom mogućom brzinom, trebalo im je samo šest dana. To je cijelu stvar obasjalo novim svjetlom. Roland je veoma volio svoju majku i rado bi za nju bio umro. Raspitao se i otkrio da je Sashina priča točna. Također je saznao da su dezerteri pobjegli tek nakon što im je vodnik sadistički nekoliko puta uzastopce odbio predati molbu za dopustom njihovom nadređenom, kao i to da su se

22 vratili čim su nacijepali četiri hvati drva, iako su obojica znala da ih čeka vojni sud i krvnikova sjekira. Roland im je udijelio oprost. Flagg je kimnuo, nasmiješio se i samo rekao: “Vaša volja je volja Delaina, Veličanstvo.” Za sve zlato iz Četiri kraljevstva ne bi bio dopustio da Roland zamijeti srdžbu koja mu se uzburkala u srcu kad je njegova volja bila osujećena. Rolandovo pomilovanje mladića naišlo je na silno odobravanje u Delainu jer je mnoštvo Rolandovih podanika također znalo istinu, a oni koji je nisu znali, brzo su je saznali. Rolandovo mudro i suosjećajno pomilovanje te dvojice bilo je zapamćeno, dok one druge manje ljudske odluke nisu (koje su također, po pravilu, bile čarobnjakovo maslo). Sve to Flaggu nije bilo važno. Želio ih je smaknuti, a Sasha se uplela. Zašto se Roland nije mogao oženiti nekom drugom? Niti jednu od njih nije poznavao, jer nije nimalo mario za žene. Ali zašto nije odabrao drugu? No, nije bilo važno. Flagg se smiješio na pomilovanju, ali se u svom srcu zakleo da će prisustvovati Sashinom pogrebu. One noći kad je Roland potpisao dokumente za pomilovanje, Flagg je otišao u svoj mračni laboratorij u podrumu. Ondje je navukao debelu rukavicu i izvadio iz kaveza smrtonosnog pauka gdje ga je držao dvadeset godina, hraneći ga tek rođenim miševima. Svaki miš kojim je nahranio pauka bio je otrovan i na samrti. Flagg je to činio kako bi povećao moć paukovog otrova koji je ionako bio nevjerojatno snažan. Bio je krvavo crvene boje i veličine štakora. Njegovo napuhnuto tijelo bilo je puno otrova; kapao je u bistrim kapima s njegovog žalca i pravio rupe koje su se dimile na Flaggovom radnom stolu. “A sad umri, ljepotane moj, i ubij kraljicu”, prošaptao je Flagg i zdrobio pauka u svojoj rukavici koja je bila načinjena od čarobne metalne mreže otporne na otrov - pa ipak, kad je te noći pošao u krevet, njegova je ruka bila natečena, bolna i crvena. Otrov iz paukova zgnječena, smrskana tijela iscurio je u rukavicu. Flagg je preko nje prelio konjak i promiješao. Kad je

23 izvadio žličicu iz čaše, ova je bila iskrivljena i uvijena. Kraljica će popiti jedan gutljaj i srušiti se mrtva na tlo. Njezina smrt bit će brza, ali užasno bolna, pomislio je sa zadovoljstvom Flagg. Sasha je imala običaj svake večeri popiti čašicu konjaka jer je često imala nevolja sa spavanjem. Flagg je pozvonio slugi da joj odnese piće. Sasha nikada nije saznala koliko je te večeri bila blizu smrti. Nekoliko trenutaka nakon što je zamiješao smrtonosni napitak, prije nego je sluga pokucao, Flagg je piće izlio u odvod na sredini njegova poda i slušao kako sikće i grgolji u cijevima. Lice mu je bilo izobličeno od mržnje. Kad je siktanje utihnulo, bacio je svom snagom kristalnu čašu u udaljeni kut prostorije. Rasprsnula se kao bomba. Sluga je pokucao i ušao. Flagg pokaže na mjesto gdje su se sjajile krhotine. “Razbio sam čašu”, kazao je. “Očisti to. Upotrijebi metlu, idiote. Ako dotakneš komadić, požalit ćeš.” 10. Izlio je otrov u slivnik u zadnji tren jer je shvatio da bi ga mogli uhvatiti. Da je Roland volio mladu kraljicu samo malo manje, Flagg bi se usudio pokušati. No, bojao se da Roland ranjen i bijesan zbog gubitka supruge, ne bi stao sve dok ne nađe ubojicu i već je vidio svoju glavu na kolcu na samom vrhu Igle. To je zločin koji bi kralj osvetio, bez obzira tko ga je počinio. No, bi li našao ubojicu? Flagg je smatrao da bi. Lov je, na kraju krajeva, bilo ono u čemu je Roland bio najbolji. I tako se Sasha - ovoga puta - spasila, zaštićena Flaggovim strahom i ljubavlju svojeg muža. A u međuvremenu, Flagg je u svim ostalim važnim stvarima bio kraljev savjetnik. Naime, što se tiče lutkine kuće - tu je Sasha pobijedila, iako je se Flagg do tada već uspio riješiti.

24 11. Nedugo nakon što je Flagg iznio svoje prezime komentare u vezi lutkine kuće i kraljevskih mekušaca, Roland se odšuljao u jutarnju sobu pokojne kraljice tako da ga nitko nije vidio i promatrao svojeg sina kako se igra. Kralj je stajao s unutarnje strane vrata nabrana čela. Razmišljao je napornije nego što je to inače navikao, a to je značilo da mu se kamenje kotrljalo u glavi i da mu je nos bio zapunjen. Vidio je da Peter koristi lutkinu kuću za pričanje priča, kako bi bile što vjernije, i da te priče nisu nimalo mekušaste. Bile su pune krvi, grmljavine, vojski i zmajeva. Bijahu to, drugim riječima, priče po kraljevom vlastitom ukusu. Otkrio je u sebi želju da se pridruži svojem sinu i pomogne mu smisliti još bolje priče smještene u lutkinu kuću i svemu što je u njoj, kao i o izmišljenoj obitelji. Štoviše, uvidio je da Peter koristi Sashinu kuću za lutke kako bi u njegovu srcu ona i dalje živjela, a to je Roland odobravao više od svega jer mu je i samom žena strašno nedostajala. Katkad bi bio toliko usamljen da je gotovo zaplakao. Kraljevi, jasno, ne plaču... i ako se, u jednoj ili dvije prilike nakon što je Sasha umrla, probudio mokra jastuka, pa što onda? Kralj je tiho napustio prostoriju, kao što je i ušao. Peter ga nije ni vidio. Roland je veći dio noći probdio, duboko razmišljajući o tome što je vidio, pa iako mu je bilo teško trpjeti Flaggovo neodobravanje, ujutro ga je pozvao na osobnu audijenciju gdje mu je, prije nego što mu nestane odlučnosti, kazao kako je pažljivo razmislio i odlučio da je Peteru dopušteno igrati se s lutkinom kućom koliko god bude htio. Rekao je da vjeruje kako to dječaku nimalo ne šteti. Kad je to izrekao, pripremio se s nelagodom na Flaggovo negodovanje. Ali to se nije dogodilo. Ovaj je samo podigao obrve - Roland je to jedva zamijetio u sjeni kukuljice koju je Flagg uvijek nosio navučenu na lice - i kazao:

25 “Vaša volja je, Veličanstvo, volja kraljevstva.” Roland je prema njegovom tonu glasa znao da Flagg misli kako mu je odluka loša, ali je isto tako znao da se više neće o tome raspravljati. Osjetio je duboko olakšanje da se tako lako izvukao. Kasnije toga dana, kada mu je Flagg natuknuo kako bi seljaci iz Istočne barunije podnijeli povisivanje poreza, unatoč tome što im je lani suša uništila gotovo čitav usjev, Roland je spremno pristao. Istini za volju, to što se stara budala (jer je Flagg u svojim najskrivenijim mislima tako o njemu razmišljao) usprotivila njegovim željama u vezi lutkine kuće, čarobnjaku se činilo veoma nevažno. Podizanje poreza u Istočnoj baruniji bila je bitna stvar. A Flagg je imao mračnu tajnu, jednu koja ga je veoma veselila. Na kraju krajeva, uspio je ubiti Sashu. 12. U to se doba, kad bi kraljica ili bilo koja žena kraljevske krvi legla u krevet da rodi dijete, zvala babica. Liječnici su svi redom bili muškarci, a niti jednom muškarcu nije bilo dopušteno biti sa ženom dok bi rađala dijete. Babica koja je porodila Petera bijaše Anna Crookbrows iz Treće južne ulice. Ponovno su je pozvali kad je došlo Sashino vrijeme da rodi Thomasa. U vrijeme Sashinog drugog porođaja Anni je bilo više od pedeset godina i bila je udovica. Imala je jednog sina koji je u svojim dvadesetim godinama dobio bolest po imenu drhtavica koja je svoje žrtve uvijek ubijala u užasnim bolovima nakon nekoliko godina patnje. Veoma je voljela svojeg dječaka pa je na kraju, nakon što su svi ostali pokušaji ostali bezuspješni, otišla Flaggu. To je bilo prije deset godina dok još niti jedan kraljević nije bio rođen, a Roland bijaše kraljevski neženja. Primio ju je u svojim vlažnim podrumskim odajama koje su se nalazile blizu tamnica — tijekom razgovora uznemirena žena je s vremena na vrijeme mogla čuti krike izgubljenih duša koje su ondje bile zarobljene, daleko od sunčeve svjetlosti, već godinama. Pomislila je, uz drhtaj, ako su

26 tamnice blizu, onda i soba za mučenje mora biti blizu. Već su joj same Flaggove odaje izazivale nelagodu. Na podu su kredom bili iscrtani neobični oblici u raznim bojama. Kad bi trepnula, oblici kao da su se promijenili. Na dugom, crnom lancu bio je obješen kavez u kojem je graktala dvoglava papiga koja je katkad razgovarala sama sa sobom, jedna glava bi progovorila, a druga bi joj odgovarala. Odozgo su je plašile prašnjave knjige. U mračnim kutovima pauci su pleli svoje mreže. Iz laboratorija je dopirao miris neobične mješavine kemikalija. Pa ipak, ona je nekako istisnula svoju priču i onda čekala u agoniji neizvjesnosti. “Mogu izliječiti tvojeg sina”, naposljetku joj je rekao. Ružno lice Anne Crookbrows preobrazilo se od sreće u nešto veoma nalik lijepome. “Moj Bože!“ dahnula je, nakon toga se više nije mogla ničega drugog sjetiti pa je opet rekla: “O, moj Bože!” Međutim, u sjeni svoje kukuljice, Flaggovo blijedo lice ostalo je suzdržano i namrgođeno, i ona opet osjeti strah. “Čime ćeš platiti takvo čudo?“ upitao ju je. “Bilo čime”, izustila je bez daha, a tako je i mislila, “O, moj gospodaru, Flagg, bilo čime!” “Tražim zauzvrat samo jednu uslugu”, rekao je. “Hoćeš li mi je učiniti?” “Drage volje!” “Još ne znam što će to biti, ali znat ću kad za to dođe vrijeme.” Pala je pred njim na koljena, i sada se on nagne nad nju. Kukuljica mu je spala, a lice mu je uistinu bilo jezivo. Blijedo lice mrtvaca s tamnim dupljama na mjestu očiju. “A ako odbiješ ono što ću te zatražiti, ženo...” “Neću odbiti! O moj Bože, neću odbiti! Neću! Kunem se imenom svojeg ljubljenog muža!” “U redu, onda. Dovedi mi sina, sutra kad padne mrak.” Sljedeće je noći dovela dječaka. Drhtao je i tresao se, glava mu je glupavo klimatala, oči su mu se okretale. Niz bradu mu je curila slina. Flagg joj u peharu dadne tamni napitak boje šljive. “Neka

27 ovo popije”, rekao je. “Opržit će mu usta, ali neka ispije svaku kap. A onda mi miči budalu s očiju.” Nešto mu je prošaptala. Dječakovo se drhtanje na trenutak pojačalo kad je pokušao kimnuti glavom. Ispio je svu tekućinu, a potom se presavio i zavrištao. “Vodi ga odavde”, reče Flagg. “Da, vodi ga odavde", zakričala je jedna papigina glava. “Vodi ga odavde, ovdje nije dozvoljeno vrištati!“ zakriještala je druga glava. Odvela ga je kući, uvjerena da ga je Flagg ubio. No, sljedećeg je dana drhtavica napustila njezinog sina i on bijaše zdrav. Godine su prolazile. Kad su Sashi započeli trudovi s Thomasom, Flagg ju je pozvao i šapnuo joj na uho. Bili su sami u njegovim odajama smještenim duboko pod zemljom, ali čak je onda bolje takvu strašnu naredbu izreći šapatom. Lice Anne Crookbrows postalo je mrtvački blijedo, ali se prisjetila Flaggovih riječi: Ako odbiješ... I neće li kralj imati dvoje djece? Ona ima samo jedno jedino. A ako se kralj poželi oženiti i imati još djece, nek’ mu je. Delain je pun žena. Stoga je pošla k Sashi i ohrabrivala je, a u kritičnom trenutku maleni je nožić zablistao u njezinoj ruci. Nitko nije zamijetio sitni rez koji je načinila. Trenutak kasnije, Anna je povikala: “Tiskajte, moja kraljice! Tiskajte, beba dolazi!” Sasha je tiskala. Thomas je kliznuo iz nje bez pol muke, kao dječačić koji se spušta na saonicama. Međutim, Sashina krv je navrla na plahte. Deset minuta nakon stoje Thomas došao na svijet, njegova majka bijaše mrtva. I tako Flagg nije bio zabrinut oko sitnica kao što je lutkina kuća. Ono što je bilo važno bijaše to da je Roland stario, nije bilo kraljice koja mu se uplitala u posao i sada je imao, ne jednog, već dva sina između kojih je mogao birati. Peter je, dakako, bio stariji, ali to zapravo nije bilo toliko važno. Moglo ga se maknuti s puta ako se

28 pokaže neprikladan za Flaggove namjere. Bio je samo dijete i nije se mogao sam braniti. Već sam vam rekao kako u cijeloj svojoj vladavini Roland ni o čemu nije razmišljao duže i napornije nego u vezi tog jednog pitanja - treba li ili ne treba dopustiti Peteru da se igra sa Sashinom kućom lutaka koju je tako vješto načinio Ellender. Također sam vam rekao da je rezultat njegovog razmišljanja bila odluka koja se kosila s Flaggovim željama. Isto tako sam vam rekao da Flagg to nije smatrao osobito važnim. Nije li? O tome ćete morati prosuditi sami kad pročitate priču do kraja. 13 I dok trepneš okom, prošlo je mnogo godina - jedna od najboljih stvari kod pripovijedanja jest ta kako vrijeme može brzo proteći, a da o tome nema niti slova. Stvaran život nikada nije takav, i valjda je to dobro. Vrijeme brže prolazi samo u povijesti, a što lije drugo povijest nego veličanstvena priča gdje se minula stoljeća mogu zamijeniti proteklim godinama? Tijekom tih godina, Flagg je s velikom pažnjom promatrao oba dječaka - motrio ih je preko ostarjelih kraljevih ramena dok su rasli, procjenjujući koji će biti kralj kad Rolanda više ne bude. Nije mu trebalo mnogo da se odluči za Thomasa, onog mlađeg. Do vremena kad je Peter imao sedam godina, shvatio je da mu se dječak ne sviđa. Kad je navršio devet godina, Flagg je otkrio nešto neobično i neugodno: također ga se i bojao. Dječak je izrastao u snažnog, uspravnog i zgodnog momka. Kosa mu bijaše tamna, a oči plave, što je bilo uobičajeno u Zapadnoj baruniji. Katkad, ako bi Peter naglo podigao glavu i naherio je na određeni način, podsjećao je na svojeg oca. Inače je bio posve Sashin sin po izgledu i ponašanju. Za razliku od svojeg niskog oca, krivih nogu i nespretnog kretanja (Roland je bio otmjen jedino na konju), Peter je bio visok i okretan. Volio je lov i u tome je uživao,

29 ali to nije bio njegov život. Isto tako je uživao i u učenju - zemljopis i povijest bili su mu posebno dragi. Njegovog oca su šale zbunjivale i često je bio nestrpljiv u slušanju istih; poantu većine njih morali su mu objašnjavati, a to bi uništilo sve ono smiješno. Ono što je Roland volio, bili su žongleri koji su se pravili da su se poskliznuti na banani ili bi se udarali glavama ili kad bi u glavnoj dvorani priređivali borbe s tortama. Takve stvari su bile ono što je Roland smatrao dobrom zabavom. Peterov um bijaše mnogo brži i istančaniji, baš kao što je bio i Sashin, i njegov je vragolasti, dječački smijeh često ispunjavao palaču, tjerajući sluge da se jedni drugima odobravajući osmjehuju. I dok bi mnogi dječaci Peterovog statusa postali previše samosvjesni zbog svojeg položaja u cijeloj postavci stvari da bi se igrali s nekim tko nije bio iz njihovog staleža, Peter je postao najbolji prijatelj s dječakom po imenu Ben Staad kad je obojici bilo osam godina. Benova obitelj nije bila kraljevska, i premda je Andrew Staad, Benov otac, imao nešto plemenite krvi s majčine strane, nisu se čak mogli s punim pravom nazivati plemstvom. Vlastelin je vjerojatno najplemenitiji izraz koji bi se mogao dodijeliti Andyju Staadu, a “vlastelinov sin” za njegovog dječaka. Uz to, nekoć bogata obitelj Staad prolazila je kroz teško razdoblje, pa je izbor najboljeg prinčevog prijatelja mogao biti još neobičniji, ali ne baš mnogo. Upoznali su se na godišnjoj Vrtnoj zabavi za farmere kad je Peteru bilo osam godina. Vrtna zabava je bila godišnji ritual koji je većina kraljeva i kraljica smatrala u najboljem slučaju zamornim, pa su bili skloni pojaviti se reda radi, ispiti kratko tradicionalno piće za zdravicu, a onda nestati nakon što bi farmerima poželjeli dobru zabavu i zahvalili im se na još jednoj plodonosnoj godini (to je također bio dio rituala, čak i kad bi usjev bio siromašan). Da je Roland bio drugačiji kralj, Peter i Ben nikada ne bi dobili priliku da se upoznaju. Ali, kao što se mogli pretpostaviti, Roland je obožavao Vrtnu zabavu za farmere, i svake joj se godine radovao,

30 te bi obično ostajao do samog kraja (ne jednom su ga odnosili pijanog i dok je glasno hrkao). Dogodilo se da su Peter i Ben bili izabrani kao par za trku u vrećama na tri noge, i pobijedili... mada je završila mnogo tješnje nego što se to isprva činilo. Kad su vodili za nekih šest dužina, popiknuli su se i Peter je porezao ruku. “Oprostite, moj prinče!“ povikao je Ben. Lice mu je problijedjelo jer sije vjerojatno zamislio tamnice (znam da njegovi majka i otac, koji su ga promatrali iz gledališta, sigurno jesu; da nije loše sreće, Andy Staad je bio sklon gunđanju, Staadovi ne bi imali nikakve sreće); više je vjerojatno da mu je samo bilo žao zbog ozljede koju je smatrao svojom krivicom, ili je ostao zapanjen time da je krv budućeg kralja isto crvena kao i njegova. “Ne budali”, rekao je Peter nestrpljivo. “Ja sam kriv, a ne ti. Bio sam nespretan. Požuri i ustani, sustižu nas.” Dvojica dječaka, spojena ujedno nespretno tronogo stvorenje s vrećom u kojoj su se čvrsto zavezane nalazile Peterova lijeva i Benova desna noga, uspjeli su se dignuti i pojuriti. Obojica su se pri padu zapetljali, i njihovo prijašnje vodstvo sada je bilo gotovo ništavno. Kad su se približili ciljnoj crti, gdje je navijala gomila farmera (da i ne spominjemo Rolanda koji je stajao među njima bez osjećaja nelagode ili da se nalazi gdje ne bi trebao), stala su ih sustizati dva golema znojem okupana dječaka seljana. Činilo se neizbježnim da će u zadnjih deset metara prestići Petera i Bena. “Brže, Peter!" zagrmio je Roland mašući velikim vrčem punim medovine s takvim oduševljenjem da je većinu toga izlio sam sebi na glavu. Od uzbuđenja nije to ni zamijetio. “Skači, sine! Skači kao zecov! Ovi seljaci sa ti gotovo za vratom i prestižu vas!” Benova je majka počela jaukati, preklinjući sudbinu koja je s njezinim sinom stavila princa. “Ako izgube, bacit će našeg Bena u najdublju tamnicu u dvorcu”, kukala je.

31 “Šuti, ženo”, rekao je Andy. “Neće. On je dobar kralj.” Vjerovao je u to, ali se ipak bojao jer sreća obitelji Staad je ipak loša. Ben se, u međuvremenu, počeo hihotati. Nije mogao vjerovati da to čini, ali ipak jest. “Budi kao zecov, kaže on?” I Peter se počeo cerekati. Noge su ga strašno boljele, krv mu je curila niz desnu ruku, a znoj mu je natapao lice koje je počelo poprimati zanimljivu boju zrele šljive, ali se ni on nije mogao suzdržati: “Da, to je rekao.” “Onda idemo skakutati.' Dok su prelazili cilj nisu baš izgledali kao zečevi, izgledali su kao par neobičnih, sakatih vrana. Bilo je pravo čudo da nisu pali, ali nekako su uspjeli. Načinili su tri nezgrapna skoka. Treći ih je doveo na cilj gdje su se srušili, umirući od smijeha. “Zecov!“ povikao je Ben pokazujući na Petera. “Ti si zecov”, viknuo je Peter pokazujući natrag na njega. Prebacili su ruku jedan drugom preko ramena, i dalje se smijući, a onda ih je gomila snažnih farmera (Andrew Staad je bio jedan od njih, i združena težina njegova sina i princa bilo je nešto što nikada nije zaboravio) na ramenima odnijela do mjesta gdje im je Roland oko vrata objesio plave vrpce. Zatim ih je obojicu muški poljubio u obraz i izlio im ostatak medovine na glave, na veliko veselje i klicanje farmera. Nikad, čak ni prema sjećanju najstarijeg prisutnog, nije bilo ovako nevjerojatne utrke. Dvojica dječaka provela je ostatak dana zajedno i uskoro se činilo da im ne bi smetalo ni da zajedno provedu ostatak života. Ali čak i dječak od osam godina ima određenih obaveza (a ako će jednog dana biti kralj, ima ih još i više). Njih dvojica nisu se družila onoliko koliko bi htjeli, ali čim bi im se pružila prilika bili su zajedno. Neki su frktali nosom na to prijateljstvo i govorili da nije prilično da budući kralj prijateljuje s dječakom koji je malo bolji od najobičnijeg seljaka. Većina je, međutim, na to gledala s odobravanjem, i često se u delainskim krčmama nakon koje čašice

32 previše govorilo da je Peter pokupio najbolje od oba svijeta - pamet svoje majke i očevu ljubav prema običnom čovjeku. U Peteru očito nije bilo nikakve zloće. Nikada nije prošao razdoblje kad je čupao muhama krila ili palio psima rep ne bi li vidio kako bježe. U biti, umiješao se po pitanju konja kojeg je htio usmrtiti Yosef, kraljev glavni konjušar... i kad je priča došla do Flagga, čarobnjak se počeo bojati kraljeva najstarijeg sina i tada mu je palo na pamet kako nema baš onoliko vremena da ga ukloni koliko je nekoć mislio. Jer je u situaciji s konjem sa slomljenom nogom, Peter iskazao hrabrost i duboku odlučnost koja se Flaggu nije nimalo svidjela. 14. Peter je prolazio kroz konjušnicu kad je ugledao konja sapetog i svezanog za vezište točno ispred glavne štale. Konj je jednu stražnju nogu držao podignutu. Dok ga je Peter promatrao, Yosef je pljunuo u šake i uzeo tešku batinu. Bilo je očigledno što s njome namjerava. Petera su u isti mah obuzeli strah i zaprepaštenje. Pohitao je onamo. “Tko ti je rekao da ubiješ konja?“ upitao je. Yosef, krupan i čvrst čovjek od šezdesetak godina bio je oduvijek u palači. Nije običavao lako podnositi uplitanja balavaca, bili oni prinčevi ili ne. Probo je Petera smrknutim, oštrim pogledom uslijed kojeg je dječak trebao propasti u zemlju. Peter se, koji je tada imao devet godina, zacrvenio, ali nije propao u zemlju. Činilo mu se kao da u blagim, smeđim konjskim očima vidi pogled koji kao da je govorio: Ti si mi zadnja nada, tko god da jesi. Molim te, učini što možeš. “Moj otac, i njegov otac prije njega, kao i otac mojeg djeda”, uzvratio je Yosef uvidjevši da mora nešto reći, htio on to ili ne. “Eto, tko mi je rekao da ga ubijem. Konj sa slomljenom nogom ne služi ničemu, ponajmanje sam sebi.”

33 Malo je podigao batinu. “Ti vidiš ovaj malj kao sredstvo ubijanja, ali kad budeš stariji, shvatiti ćeš čemu on služi u slučajevima kao što je ovaj... kraćenju muka. A sad se odmakni da te ne pošpricam.” Dignuo je malj objema rukama. “Spusti ga”, kazao je Peter. Yosef je ostao kao pogođen gromom. Nikad mu se nitko nije tako usprotivio. “Hajde, hajde, što to govoriš?” “Čuo si me. Rekao sam da spustiš taj malj.” Te je riječi Peter izgovorio mnogo dubljim glasom. Yosef odjednom shvati - zbilja, zbilja shvati - da u prašnjavoj staji pred njim stoji budući kralj i izdaje mu zapovijed. Da je Peter to zaista i rekao - da je stajao ondje u prašini i kriještao, spusti to, spusti to kažem ti, jednog dana ću ja biti kralj, čuješ li, bit ću jednog dana kralj, kralj, čuješ li me i zato odmah to spusti, Yosef bi se prezirno nasmijao, pljunuo i skratio život konju slomljene noge jednim snažnim udarcem svoje veoma mišićave ruke. No, Peter nije morao reći ništa od toga; zapovijed je bila jasno izdana njegovim glasom i pogledom. “Tvoj otac će čuti za ovo, moj kraljeviću”, reče Yosef. “A kad to čuje od vas, bit će to već drugi put”, odvratio je Peter. “Pustit ću vas da se vratite svojem poslu, gospodine glavni konjušaru, ali biste li mi dopustili da vam postavim jedno pitanje?” “Da čujem pitanje”, reče Yosef. Dječak ga se dojmio, gotovo protiv njegove volje. Kad je rekao Yosefu da će on, Peter, prvi reći svojem ocu za ovaj događaj, Yosef mu je vjerovao - čista istina blistala je momku u očima. Isto tako, nikad ga prije nitko nije nazvao gospodinom glavnim konjušarom, a to mu se prilično svidjelo. “Je li liječnik za konje pogledao ovu životinju?” upita Peter. Yosef je ostao zapanjen. “To je tvoje pitanje? To?” “Da.” “Dragih mi groznih bogova, ne, nije!“ povikao je, ali je vidjevši da je Peter ustuknuo, spustio glas, čučnuo pred dječakom i pokušao

34 mu objasniti. “Konj sa slomljenom nogom je za otpis, Vaša Visosti. Uvijek je za otpis. Noga nikad ne zacijeli kako treba. Obično dođe to trovanja krvi. Užasna bol za konja. Užasna bol. Na kraju im obično prepukne to jadno srce ili dobiju groznicu na mozgu i polude. Shvaćaš li sada na što mislim kad kažem da je ovaj malj milost, a ne ubojstvo?” Peter je dugo i ozbiljno razmišljao spuštene glave. Yosef je šutio, čučeći pred njim u gotovo pokornom položaju, dopuštajući mu da si uzme vremena koliko mu treba. Peter digne glavu i zapita: “Kažete da to svi kažu?” “Svi, Vaša Visosti. Ma, moj otac - “ “Onda ćemo vidjeti hoće li liječnik za konje reći isto.” “Ah... maa!“ konjušar zagrmi i baci malj skroz preko dvorišta. Odletio je u svinjac i zabio se prema dolje u blato. Svinje su zagroktale, zaskvičale i opsovale ga na svojem svinjskom latinskom. Yosef, kao ni Flagg, nije bio navikao na osujećivanje svojih nakana, pa ih nije ni zamijetio. Ustao je i pokupio se. Peter ga je zabrinuto promatrao, uvjeren kako je u krivu i znajući da mu zbog ovoga slijede ozbiljne batine. Tada se, na pola dvorišta, glavni konjušar okrenuo, a slabašni smiješak mu se protiv njegove volje pojavio na licu poput tračka sunca u sivo jutro. “Idi po svojeg liječnika za konje”, rekao je. “Idi sam po njega, sine. Pretpostavljam da ćeš ga naći u njegovoj životinjskoj ambulanti na kraju Treće istočne ulice. Dajem ti dvadeset minuta. Ako se do tada s njim ne vratiš, ovaj će konj dobiti maljem po glavi bio ti kraljević ili ne bio.” “Da, gospodine glavni konjušaru!“ povikao je Peter. “Hvala vam!” I odjurio. Kad se vratio s mladim liječnikom za konje, pušući i bez daha, Peter je bio siguran da je konj već mrtav; sunce mu je kazivalo da je prošlo tri puta po dvadeset minuta. Ali Yosef je, znatiželjan, čekao.

35 Liječenje konja i veterina bijahu tada nešto sasvim novo u Delainu, i ovaj mladi čovjek bio je tek treći ili četvrti koji se time bavio pa Yosefov namrgođeni pogled pun nepovjerenja nije bio iznenađujući. Niti je liječnik za konje bio sretan što ga je s operacije odvukao znojni princ širom otvorenih očiju, no sada je postao manje ozlojeđen kad je ugledao pacijenta. Kleknuo je pred konja i opipao nježno slomljenu nogu rukama, pjevušeći kroz nos dok je to radio. Konj se jednom pomaknuo kad ga je nešto, što je on učinio, zaboljelo. “Smiri se, kljuse”, reče liječnik smireno, “ajde, smiri se.” Konj se primirio. Peter je ovo pratio u agoniji iščekivanja. Yosef je nedaleko bio naslonjen na svoj malj, promatrajući ruku prekriženih na prsima. Njegovo mišljenje o liječniku malko se popravilo. Čovjek je bio mlad, ali njegove ruke su se kretale s mnogo nježnosti i znanja. Na koncu liječnik kimne glavom i ustane, otresajući s ruku prašnjavu nečistoću staje. “Onda?“ upitao je Peter zabrinuto. “Ubijte ju”, obrati se liječnik užurbano Yosefii, posve zanemarivši Petera. Yosef odmah digne malj jer nije ni očekivao ništa drugo. Ali nije osjetio nikakvo zadovoljstvo jer se ispostavilo da je bio u pravu, užasnuti izraz na dječakovom licu upiknuo ga je u srce. “Čekajte!“ povikao je Peter, i premda je njegovo sitno lice bilo silno uznemireno, u njegovom glasu je opet bilo dubine, učinivši da zvuči mnogo, mnogo starije nego što je to bio. Liječnik ga iznenađeno pogleda. “Hoćete reći da će umrijeti od trovanja krvi?“ upitao je Peter. “Što?“ reče ovaj odmjeravajući Petera malo drugačije. “Umrijet će od trovanja krvi, ako ostane na životu? Ili će joj otkazati srce? Ili će poludjeti?” Liječnik je bio vidno zbunjen. “O čemu pričaš? Trovanje krvi? Nema ovdje nikakvog trovanja krvi. Lom, zapravo, lijepo

36 zacjeljuje.” Pogledao je Yosefa donekle prezrivo. “Čuo sam takve priče i prije. U njima nema istine.” “Ako mislite da nema, morate još mnogo naučiti, moj mladi prijatelju”, kazao je Yosef. Peter je sve to zanemario. Sad je na njemu bio red da bude zbunjen. Upitao je liječnika: “Zašto ste rekli glavnom konjušaru da ubije konja koji bi mogao ozdraviti?” “Vaše Visočanstvo”, reče liječnik užurbano, “ovaj će konj trebati obloge svaki dan i noć još mjesec dana ili više kako bi se spriječila infekcija. To se može učiniti, ali čemu? Konj će zauvijek šepati. A konj koji šepa ne može raditi. Ne može trčati kako bi se besposličari mogli na njega kladiti. Konj koji šepa može samo jesti i jesti, ali ne može donijeti korist svojem vlasniku. Zbog toga treba biti ubijen.” Zadovoljno se osmjehnuo. Dokazao je svoju tvrdnju. A onda, kad je Yosef opet krenuo prema konju sa svojim maljem, Peter reče: “Ja ću stavljati obloge. A ako dođe dan kad ja ne budem stigao, tada će to učiniti Ben Staad. I on će biti dobro jer će biti moj konj, a ja ću je jahati čak i ako će šepati toliko jako da dobijem morsku bolest.” Yosef je prasnuo u smijeh i potapšao tako silno dječaka po leđima da su ovome zazveketali zubi. “Tvoje srce je dobro, baš koliko i hrabro, moj dječače, ali momci daju obećanja olako, a onda to kasnije požale. Bojim se da ga nećeš održati.” Peter ga je smireno pogledao. “Mislio sam to što sam rekao.” Yosef se naglo prestao smijati. Bolje je osmotrio Petera i otkrio da on doista tako misli... barem u ovom trenutku. Na njegovom licu nije bilo dvojbi. “E pa, ne mogu ovdje gubiti vrijeme cijeli dan”, reče liječnik za konje, vrativši se svojem prijašnjem užurbanom i uobraženom ponašanju. “Dao sam vam svoju dijagnozu. Moj račun će s vremenom stići u kraljevsku riznicu... Možda ćete ga platiti od svojeg džeparca, Visočanstvo. U svakom slučaju, što ćete dalje učiniti nema veze sa mnom. Doviđenja.”

37 Peter i glavni konjušar promatrali su ga kako odlazi iz staje, vukući za svojim petama dugu poslijepodnevnu sjenu. “Pun je govana”, reče Yosef, kad je liječnik izašao kroz kapiju i izvan domašaja ušiju, ne mogavši se suprotstaviti vlastitim riječima. “Poslušaj me, Visočanstvo, i poštedi se mnogo tuge. Nije bilo niti jednog konja koji nakon loma nije dobio trovanje krvi, takva je božja volja.” “Želim razgovarati s ocem u vezi ovoga”, rekao je Peter. “Pa mislim da i trebaš”, reče teško Yosef... ali kad je Peter odmakao, nasmiješio se. Smatrao je da je dječak na mjestu. Njegovog će oca čast prisiliti da ga išiba jer se suprotstavio starijima, ali glavni je konjušar znao koliko Roland drži do svojih sinova, naročito sada u poznim godinama - do Petera čak i više nego do Thomasa - te je vjerovao da će dječak dobiti svojeg konja. Jasno, slomit će mu se srce kad konj ugine, ali kao što je to liječnik dobro rekao, to nije njegova briga. Razumio se u odgoj konja; odgoj prinčeva najbolje je prepustiti nekom drugom. Peter je bio išiban zbog uplitanja u posao glavnog konjušara, pa iako za njegovu bolnu stražnjicu to nije bila utjeha, Peter je razumio da mu je otac priuštio veliku čast što ga je išibao osobno, umjesto daje Petera prepustio nekom podređenom koji bi se možda pokušao ulagivati time što bi kazna bila blaga. Tri dana Peter nije mogao spavati na leđima, niti jesti sjedeći gotovo cijeli tjedan, ali glavni konjušar je također bio u pravu vezano za konja - Roland je dopustio Peteru da ga zadrži. “Neće ti dugo oduzimati vrijeme, Peteru”, savjetovao ga je Roland. “Ako je Yosef rekao da će umrijeti, onda će umrijeti.” Rolandovo lice bijaše ponešto blijedo, a staračke ruke su mu drhtale. Batine su ga boljele više nego samog Petera, jer mu je on uistinu bio najdraži... iako sije Roland budalasto mislio da to nitko ne zna osim njega samog.

38 “Ne znam”, rekao je Peter. “Mislim da je onaj liječnik za konje znao što govori.” Na kraju je ispalo da je znao. Konj nije dobio trovanje krvi i nije uginuo, i naposljetku nije ni tako strašno šepao pa je Yosef bio prisiljen priznati da se to jedva i zamjećuje. “Barem dok je odmoren”, nadodao bi. Peter je bio više nego savjestan u vezi mijenjanja obloga; činio je to gotovo fanatično. Mijenjao je stari za novi tri puta preko dana i četvrti put prije nego bi otišao na počinak. Ben Staad bi ga zamijenio s vremena na vrijeme, ali rijetko. Peter je kobilu nazvao Peony; i otada su bili veliki prijatelji. Flagg je bio u pravu oko jedne stvari onoga dana kad je Rolandu savjetovao da Peteru više ne dopušta igru lutkinom kućom: sluge su bile posvuda, sve vide i jezici im nikada ne miruju. Nekoliko je slugu svjedočilo događaju u staji, ali da je ondje bio baš svaki sluga, koji je to kasnije tvrdio, tog vrućeg ljetnog dana tamo bi bila čitava gomila ljudi. To jasno nije bio slučaj, ali činjenica da je toliko njih osjetilo potrebu da laže u vezi toga bio je znak kako Petera smatraju uistinu zanimljivom osobom. Toliko su pričali o tome da je to postalo devetodnevno čudo u Delainu. Yosef je pričao, kao i mladi liječnik za konje. Sve što su kazali išlo je u prilog mladom princu - Yosefove riječi nosile su posebnu težinu jer je bio veoma cijenjen. Stao je Petera nazivati “Mladim kraljem”, nešto što nikada prije nije učinio. “Vjerujem da je Bog poštedio kljuse jer se Mladi kralj tako hrabro zauzeo za nju”, kazao je. “I stavljao je te obloge kao rob. Hrabar je, ima zmajevo srce. Jednog dana će biti i te kakav kralj. Da! Trebali ste mu čuti glas kad mi je rekao da spustim malj!” Priča je, dakako, bila silna i Yosef je na račun nje pio besplatno sljedećih sedam godina - sve dok Peter nije bio uhićen zbog užasnog zločina, optužen i osuđen na tamnicu u ćeliji na vrhu Igle ostatak svojeg života.

39 15. Možda se pitate kakav je bio Thomas, a neki od vas su mu možda već dodijelili ulogu negativca koji je svojevoljno spletkario zajedno s Flaggom kako bi oteo krunu zakonitom vlasniku. Ali to uopće nije bio slučaj, premda je nekima tako izgledalo, i jasno, Thomas je odigrao svoju ulogu u svemu. Priznajem, uistinu se nije činio kao dobar dječak kao što je to bio Peter, ali niti jedan brat ne bi se takvim činio uz Petera, i Thomas je to dobro znao već kad je imao četiri godine - to je bila godina famozne utrke u vrećama i ona kad se dogodio čuveni događaj u staji. Peter je rijetko lagao i nikada nije varao. Bio je pametan i dobrostiv, visok i zgodan. Izgledao je kao njihova majka koju je silno volio kralj, kao i narod Delaina. Kako se Thomas mogao uspoređivati s dobrotom poput tak\>el Jednostavno pitanje s jednostavnim odgovorom. Nije se mogao. Za razliku od Petera, Thomas je bio pljunuti otac. Starcu je to malko godilo, ali mu nije donosilo zadovoljstvo koju većina muškaraca osjeća kad imaju sina koji je njihova preslika. Gledati Thomasa bilo je previše slično gledanju u podmuklo ogledalo. Znao je da će Thomasova tanka, plava kosa rano posij editi, a onda će početi ispadati; Thomas će biti ćelav kad bude imao četrdeset godina. Znao je da nikada neće biti visok, i ako ima očev apetit za pivo i medovinu ispred sebe će nositi veliku trbušinu do svojeg dvadeset i petog rođendana. Nožni su mu se palčevi već počeli okretati prema unutra i Roland je pretpostavljao da će Thomas hodati gegajući se na krivim nogama. Thomas baš nije bio dobar dječak, ali ne smijete o njemu razmišljati kao o zločestom. Katkad je bio tužan dječak, često zbunjen (od očaje naslijedio još nešto - od napornog razmišljanja zapunio bi mu se nos i glava mu se činila kao da je puna kamenja koje se unutra kotrlja), često je bio ljubomoran dječak, ali nije bio zao.

40 Na koga je bio ljubomoran? Pa, na svojeg brata, naravno. Bio je ljubomoran na Petera. Nije bilo dovoljno to što će Peter biti kralj. Oh, ne! Nije bilo dovoljno to što je otac više volio Petera ili to što sluge više vole Petera ili što njihovi učitelji više vole Petera jer je uvijek bio spreman na satovima i što ga se nije trebalo tjerati da uči. Nije bilo dovoljno što su svi više voljeli Petera ili to što je on imao najboljeg prijatelja. Postojalo je još nešto. Kad bi bilo tko pogledao Thomasa, ponajprije njihov otac kralj, Thomas je mislio da zna o čemu razmišljaju: Voljeli smo tvoju majku, a ti si je ubio pri svojem dolasku. I što smo dobili od te boli i smrti koju si joj prouzročio? Dosadnog malog dječaka s okruglim licem koji gotovo nema brade, dosadnog malog dječaka koji ne zna nabrojati niti petnaest Velikih slova s punih osam godina. Tvoj brat Peter ih je znao sva još sa šest godina. Što smo to dobili? Ne mnogo. Zašto si došao, Thomase? Koje koristi od tebe? Osiguranje nasljednika prijestolja? Je li to sve? Osiguranje prijestolja ako Peter Dragocjeni padne sa svoje šepave kljusine i razbije glavu? Je li to sve? E pa, mi te ne želimo. Nitko od nas te ne želi. Nitko od nas te ne želi... Uloga koju je Thomas odigrao u zatočenju svojeg brata bijaše nečasna, ali čak ni tada nije bio zao dječak. Vjerujem u to, a nadam se da ćete s vremenom i vi u to povjerovati. 16. Jednom, kad je imao sedam godina, Thomas je proveo cijeli dan u svojoj sobi izrađujući ocu model broda. Činio je to ne znajući da se Peter toga dana ovjenčao slavom u natjecanju gađanja lukom i strijelom kojem je prisustvovao i njegov otac. Peter obično nije bio neki strijelac -barem će se na tom području Thomas pokazati mnogo vještijim od svojeg starijeg brata - ali baš tog dana je na omladinskom natjecanju Peter gađao s posebnim nadahnućem. Thomas bijaše tužan dječak, zbunjen dječak, i često je bio nesretan dječak.

41 Thomas se sjetio broda jer bi njegov otac ponekad nedjeljama volio odlaziti do obrambenog jarka koji je okruživao palaču i puštati ondje razne modele brodića. Takvi jednostavni užici činili su Rolanda iznimno sretnim, a Thomas nikada nije zaboravio dan kad ga je otac poveo sa sobom - i to samo njega. Tih je dana njegov otac imao jednog savjetnika čiji je jedini posao bio da Rolandu pokazuje kako se izrađuju brodići od papira, a kralj je razvio veliku ljubav prema njima. Tog je dana sivkasti, stari šaran izronio iz blatne vode i progutao čitav jedan Rolandov brodić. Roland se smijao poput dječaka i izjavio da je to bilo bolje od priča o morskim čudovištima. Dok je to govorio veoma je snažno zagrlio Thomasa. Thomas nikada nije zaboravio taj dan - sjajnu sunčevu svjetlost, vlažan, pomalo pljesnivi miris vode iz jarka, toplinu očevih ruku, njegovu bradu koja ga je škakljala. Stoga mu je, osjećajući se veoma osamljeno tog dana, pala napamet zamisao da svom ocu napravi jedrilicu. Neće to baš biti najvještije izrađeno, i Thomas je to znao - bio je gotovo isto toliko nespretan s rukama koliko u pamćenju svojih lekcija. No isto tako je znao da njegov otac može unajmiti bilo kojeg zanatliju u Delainu - čak i samog čuvenog Ellendera, koji je sada bio skoro sasvim slijep - da mu načini brodiće ako tako poželi. Bitna razlika, pomislio je Thomas, biti će u tome što će Rolandov vlastiti sin potrošiti cijeli dan da izrezbari brodić za njegovu nedjeljnu razbibrigu. Thomas je strpljivo sjedio uz prozor i djelao jedrilicu iz komada drveta. Koristio se oštrim nožićem, bocnuo se nebrojeno puta, a jednom se čak i veoma ozbiljno porezao. Pa ipak je nastavljao, bez obzira na bolne ruke. Dok je radio, sanjario je o tome kako će on i njegov otac u nedjeljno poslijepodne puštati brodić, samo njih, jer će Peter jahati Peony po šumi ili će se igrati s Benom. Ne bi mu čak ni smetalo da opet dođe onaj stari šaran i pojede njegov drveni brodić, jer bi se njegov otac nasmijao, zagrlio ga i kazao kako je to

42 bolja priča od one u kojoj je morsko čudovište pojelo čitavu anduansku flotu. Ali kad je došao do kraljevih odaja, unutra je bio Peter i Thomas je morao čekati gotovo pola sata s jedrilicom skrivenom iza leđa dok je njegov otac hvalio Peterovu vještinu gađanja lukom i strijelom. Thomas je mogao zamijetiti kako je Peteru bilo neugodno zbog hvalospjeva koji nisu posustajali. Također je mogao vidjeti da Peter zna kako Thomas želi razgovarati s ocem, te da mu to pokušava reći. To nije bilo važno, ništa nije bilo važno, Thomas ga je ionako mrzio. Naposljetku je Peteru bilo dopušteno da pobjegne. Thomas je prišao ocu koji gaje, sada kad je Peter otišao, gledao sasvim blagonaklono. “Napravio sam ti nešto, tata”, rekao je odjednom se osjećajući sramežljivo. Držao je brodić iza leđa u rukama koje su mu odjednom postale mokre i ljepljive od znoja. “Jesi li, Tommy?“ rekao je Roland. “Pa to je baš lijepo, zar ne?” “Veoma lijepo, gospodaru”, rekao je Flagg koji je slučajno ljenčario u blizini. Izgovorio je to usputno, ali je promatrao Thomasa s iskričavim zanimanjem. “Što je to, momče? Pokaži mi!” “Sjetio sam se, tata, koliko voliš puštati brodiće po jarku nedjeljom poslijepodne, i ... “ Očajnički je želio reći, i ja bih želio da me opet katkadpovedeš sa sobom pa sam ti ovo napravio, ali je shvatio da ne može izustiti tako nešto. “... pa sam ti napravio brodić... proveo sam cijeli dan... porezao sam se... i... i” Sjedeći na prozorskoj dasci, rezbareći brodić, Thomas je smislio dugi, rječiti govor koji će izustiti prije nego pokaže brodić koji je skrivao iza leđa i uz pompu ga darovati ocu, ali sada se nije mogao sjetiti gotovo ni riječi, a ono čega se uspio sjetiti kao da nije imalo nikakvog smisla. Užasnut i svezana jezika, izvukao je iza leđa jedrilicu sa svojim čudnovato nakrivljenim jedrom i predao je Rolandu. Kralj ju je

43 okrenuo u svojim krupnim rukama kratkih prstiju. Thomas je stajao i promatrao ga, sasvim zaboravivši da mora disati. Na kraju je Roland dignuo pogled. “Vrlo lijepo, vrlo lijepo, Tommy. To je kanu, je li tako?” “Jedrilica.” Zar ne vidiš jedro? Želio je zajecati. Trebalo mi je sat vremena samo da svežem čvorove i nije moja krivica što se jedan odvezao pa sad lepeće! Kralj opipa prugasto jedro, koje je Thomas izrezao iz jastučnice. “Bogmeje... jasno daje. Isprva sam mislio da je to kanu, a ovo rublje za pranje neke oranijske djevojke.” Namignuo je Flaggu, koji se ovlaš nasmiješio ne rekavši ništa. Thomas se odjednom počeo osjećati kao da će uskoro povratiti. Roland jđ ozbiljnije pogledao sina i mahnuo mu da priđe bliže. Bojažljivo, i nadajući se najboljem, Thomas tako i učini. “Dobar je to brodić, Tommy. Čvrst, baš kao i ti, pomalo nezgrapan kao i ti, ali dobar - baš poput tebe. A ako mi želiš darovati uistinu pravi poklon, potrudi se na svojim lekcijama streljaštva kako bi osvojio medalju baš kao danas Peter.” Thomas je prošao prvi stupanj lekcija u streljaštvu prošle godine, ali čini se da je njegov otac to zaboravio uslijed veselja zbog Peterovog uspjeha. Thomas ga nije podsjetio; samo je ondje stajao, gledajući brodić u krupnim rukama svojeg oca. Obrazi i čelo poprimili su mu boju stare cigle. “Kad su ostala samo dva dječaka - Peter i sin gospodara Towsona, instruktor je odredio da odapnu još po jednu strijelu. Towsonov sinje samo spustio pogled, a Peter je samo otišao do odredišta i napeo strijelu. Vidio sam pogled u njegovim očima i rekao sam sebi ‘Pobijedio je! Tako mi svih bogova, nije još ni odapeo strijelu, a već je pobijedio!’ I tako je i bilo! Kažem ti Tommy, trebao si biti ondje! Trebao si... “ Kralj je dalje brbljao odloživši sa strane brodić na kojem je Thommy radio cijeli dan, jedva ga još jednom pogledavši. Thomas je stajao i slušao, smiješeći se mehanički, a ona tamna

44 zarumenjenost boje cigle nije mu napuštala lice. Njegov otac nikada neće odnijeti brodić, koji je on izrezbario, do jarka - a zašto i bi? Jedrilica je bila odvratna, baš kao što se Thomas osjećao. Peter bi vjerojatno u pola kraće vremena na slijepo izdjeljao boljega. Njihovom ocu bi sigurno bolje izgledao. Čitavu, užasnu vječnost kasnije, Thomasu je bilo dopušteno da pobjegne. “Vjerujem da je dječak radio veoma naporno na tom brodiću”, primijetio je Flagg usputno. “Da, pretpostavljam da jest”, rekao je Roland. “Grozno ružna stvar, zar ne? Izgleda pomalo kao pseće govno iz kojeg viri maramica.” kao nešto što bih ja napravio dok sam bio njegovih godina, dodao je u svojim mislima. Thomas nije mogao čuti misli... ali vraški trik akustike donio je Rolandove riječi do njegovih ušiju kad je napuštao Glavnu dvoranu. Odjednom je užasno mučni osjećaj u njegovom želucu postao tisuću puta gori. Otrčao je u svoju spavaonicu i povratio u lavor. Sljedećeg dana, dok je besposličario iza vanjske kuhinje, Thomas ugleda napola šepavog starog psa kako ruje po smeću. Podigao je kamen i bacio ga. Kamenje pogodio svoj cilj. Pasje zacvilio i pao, teško ozlijeđen. Thomas je znao da njegov brat, premda pet godina stariji, ne bi mogao to pogoditi ni s upola manje udaljenosti - ali to je bila slaba utjeha jer je isto tako znao da Peter nikada uopće ni ne bi bacio kamen na jadnog, gladnog psa, posebno ne na ovako starog i oslabljenog kao što je ovaj očigledno to bio. Na trenutak je Thomasovo srce ispunilo sažaljenje i njegove se oči napune suzama. No, tada se bez ikakvog razloga prisjetio što je rekao njegov otac, Izgleda pomalo kao pseće govno iz kojeg viri maramica. Uzeo je punu ruku kamenja i otišao do mjesta gdje je pas ležao na boku, ošamućen i krvareći iz jednog uha. Jedan njegov dio želio je ostaviti psa na miru, ili ga možda izliječiti kao što je Peter izliječio

45 Peony - učiniti ga svojim psom i voljeti ga zauvijek. Međutim, drugi dio njega želio ga je povrijediti, kao da će bol nanesena psu umanjiti dio njegove vlastite. Stao je iznad njega, neodlučan, a onda mu je na pamet pala jedan užasna misao: Što da je taj pas Peter? To je presudilo. Thomas je stao iznad starog psa i bacao kamenje sve dok ovaj nije bio mrtav. Nitko ga nije vidio, ali da ga jest, on ili ona bi pomislili: Evo jednog zločestog dječaka... zločestog, možda čakzlog. Ali osoba koja bi vidjela samo okrutno ubojstvo psa ne bi vidjela što se dogodilo dan ranije - ne bi vidjela Thomasa kako povraća u lavor i gorko plače, kao što je on to plakao. Bijaše on često zbunjen dječak, često tužno nesretan, ali ja se držim onoga što sam rekao - nikada nije bio zao dječak, uistinu nije. Isto tako sam rekao kako ga nitko nije vidio da kamenuje psa lutalicu iza vanjske kuhinje, ali to nije sasvim točno. Flagg je to vidio te noći u svojoj čarobnoj kugli. Vidio... i bio silno zadovoljan. 17. Roland... Sasha... Peter... Thomas. Sad je ostao samo još jedan o kojem moramo nešto reći, nije li tako? Radi se još o petom liku iz sjene. Došlo je vrijeme da nešto kažemo o Flaggu, kolikogod to grozno bilo. Katkad su ga ljudi u Delainu nazivali Flagg Kukuljica; ponekad samo mračni čovjek - jer je unatoč svojem mrtvački blijedom licu, bio uistinu mračan čovjek. Opisivali su ga kao dobro držećeg, ali je ta riječ bila korištena više uz nelagodu nego kao kompliment. Stigao je u Delain iz Garlana u doba Rolandovog djeda. Tada je izgledao kao mršav muškarac stroga lica koji je imao oko četrdeset godina. No, od tada do sada nije prošlo deset godina, niti dvadeset - prošlo je sve u svemu sedamdeset i šest godina. Dojenčad koja je bezuba sisala na majčinim prsima kad je Flagg prvi put stigao u Delain su do sada odrasla, oženila se, imala vlastitu djecu, ostarjela, i umrla krezuba u svojim krevetima ili zapećcima. Ali za

46 sve to vrijeme, Flagg kao da je ostario samo deset godina. Čarolijom, šaputalo se, i jasno, bilo je dobro imati čarobnjaka na dvoru, pravog čarobnjaka, a ne nekog varalicu koji je znao skrivati novčiće ili uspavanu golubicu u svojem rukavu. Pa ipak, u svojim srcima su znali da ništa u vezi Flagga nije dobro. Kad su ga ljudi Delaina opazili da dolazi, s užagrenim očima što su mu zurile ispod kukuljice, brzo su se za nekim poslom udaljili na drugu stranu ulice. Je li uistinu došao iz Garlana, sa svojim beskrajnim vidicima i ljubičastim snenim planinama? Ne znam. To je bila i ostala čarobna zemlja u kojoj su sagovi katkad letjeli, gdje su sveti ljudi sviranjem na fruli iz pletenih košara dozivali užad, popeli se po njima, nestajali i više nikada nisu bili viđeni. Mnogi tragači za znanjem iz civiliziranih zemalja poput Delaina i Andua znali su se uputiti u Garlan. Većina ih je posve i zauvijek nestala poput tih tajanstvenih mudraca koji su se penjali po lebdećoj užadi. Oni koji su se vratili nisu se uvijek promijenili na bolje. Da, Flagg je doista mogao doći u Delain iz Garlana, ali ako jest, onda to nije bilo u vrijeme vladavine Rolandovog djeda, već mnogo, mnogo ranije. On je, ustvari, često svraćao u Delain. Svakoga bi puta došao pod krinkom drugog imena, ali uvijek uz istu količinu tuge, jada i smrti. Ovoga puta je bio Flagg. Prijašnji put je bio znan kao Bili Hinch i bio je kraljev glavni krvnik. Mada je to bilo prije dvjesto i pedeset godina, njegovo su ime majke i dalje koristile kako bi strašile djecu koja su bila nevaljala. “Ako se ne prestaneš derati, mislim da će doći Bili Hinch i odvesti te!“ govorile bi. Dok je služio kao glavni krvnik za vrijeme tri najkrvoločnija kralja u dugoj povijesti Delaina, Bili Hinch je svojom teškom sjekirom skratio za glavu stotine - neki kažu tisuće - zatočenika. U vrijeme prije toga, četiristo godina prije vladavine Rolanda i njegovih sinova, bio je došao kao pjevač po imenu Browson koji je postao bliski savjetnik kralju i kraljici. Browson je nestao poput

47 dima nakon što je zakuhao dugi i krvavi rat između Delaina i Andua. A u vrijeme prije toga... Ah, ali čemu ići dalje? Nisam siguran bih li mogao, kad bih i želio. Kad mine dovoljno vremena, čak i pripovjedači zaborave priče. Flagg se uvijek pojavljivao s drugačijim licem i različitim trikovima, ali dvije stvari u vezi njega nikada se nisu mijenjale. Uvijek je dolazio skriven pod kukuljicom, čovjek za kojeg se činilo kao da i nema lice, isto tako nikada nije uzimao ulogu kralja već je uvijek bio šaptač iz sjene, čovjek koji je sipao otrov u kraljeve uši. Tko je uistinu bio taj mračan čovjek? Ne znam. Gdje je lutao između svojih posjeta Delainu? Ni to ne znam. Zar nitko u njega nije posumnjao? Jest, nekolicina - većinom povjesničara i pripovjedača poput mene. Sumnjali su da je čovjek koji se sada naziva Flagg bio u Delainu već ranije i nikada s dobrim namjerama. Ali bilo ih je strah o tome govoriti. Čovjek koji je živio među njima sedamdeset i šest godina, a izgledao kao da je ostario samo deset godina zacijelo je čarobnjak; čovjek koji je živio još deset puta duže, a možda i više od toga... takav čovjek bi mogao biti sam vrag. Što je htio? Pitanje na kojem mislim da imam odgovor. Htio je ono što zli ljudi uvijek žele: imati moć i upotrijebiti je za izazivanje nevolja. Biti kralj nije ga zanimalo jer kraljevske glave često nađu put do šiljaka na zidinama kad stvari pođu naopako. Ali kraljevi savjetnici... spletkari iz sjena... takvi ljudi obično nestanu poput večernjih sjena u zoru čim se krvnikova sjekira počne spuštati. Flagg je bio bolest, groznica koja traži hladno čela kako bi ga zagrijala. Prikrivao je svoja djela kao i svoje lice. A kad bi došlo do velikih nevolja - kao što to obično biva u dužem vremenskom razdoblju - Flagg bi uvijek nestao poput sjene u zoru.

48 A kasnije, kad bi krvoproliće završilo i uzbuđenje splasnulo, kad bi završila obnova i opet bi bilo nečega vrijednog uništavanja, Flagg bi se iznova pojavio. 18. Ovoga je puta Flagg zatekao kraljevstvo Delaina u iritantno zdravom stanju. Landry, Rolandov djed, bio je pijana stara budala na koju je bilo lako utjecati i obrlatiti, ali srčani udar ga je prerano pokosio. Flagg je već tada znao da je Lita, Rolandova majka, bila zadnja osoba za koju bi poželio da drži žezlo. Bila je ružna, ali dobra srca i snažne volje. Takva kraljica ne bi bila plodno tlo za Flaggovu vrstu ludila. Daje došao ranije za vrijeme Landryjeve vladavine, bilo bi vremena da se riješi Lite, kao što je očekivao da će to učiniti s Peterom. Međutim, imao je samo šest godina, a to mu nije bilo dovoljno. Ipak, uzela ga je kao svojeg savjetnika pa je i to bilo nešto. Nije joj se baš sviđao, ali ga je prihvatila - većinom iz razloga što je krasno proricao iz karata. Lita je obožavala slušati naklapanja, baš kao i o skandalima dvorjana i članovima njezinog kabineta, a tračevi i skandali bijahu dvostruko dobri jer ne samo što je čula što se dogodilo,već i o onom što će se tek dogoditi. Bilo je teško riješiti se tako zabavne razbibrige, iako je bila svjesna da je osoba sposobna za izvođenje takvih trikova veoma opasna. Flagg nikada kraljici nije govorio o lošim vijestima koje je katkad vidio u kartama. Ona je željela znati tko ima ljubavnika ili tko se posvađao sa svojom ženom ili mužem. Nije željela znati za mračne spletke i ubojite namjere. Ono što je željela od karata bilo je prilično nevino. Tijekom duge, duge Litine vladavine, Flagg bijaše ozlojeđen što je njegovo glavno dostignuće bilo to da ga nisu istjerali u progonstvo. Uspio je zadržati svoj položaj, ali ništa više od toga. Oh, bilo je nekoliko svijetlih točaka - poticanje loše kobi između dva moćna vlastelina u Južnoj baruniji i dovođenje na zao glas liječnika

49 koji je otkrio lijek za neku krvnu infekciju (Flagg nije želio nikakve lijekove u kraljevini koji nisu bili čarobni - koje bi on mogao davati ili uskraćivati prema svojem hiru). To su bili primjeri Flaggove rabote tijekom tog razdoblja. Sve su to bile sitne promjene. Pod Rolandom - jadnim krivonogim, nesigurnim Rolandom - stvari su se kretale mnogo brže prema Flaggovom cilju. Jer, znate, on je imao cilj do kojeg je dolazio na svoj mutan i zloban način, no ovoga puta je cilj uistinu bio grandiozan. Planirao je, ni manje ni više, nego potpuni prevrat u kraljevini - krvavi ustanak koji će Delain baciti u tisućljetnu tamu i bezvlađe. Godina više ili manje krajnje je nebitno, razumije se. 19. U Peterovom staloženom pogledu vidio je veoma moguću propast svih svojih planova i brižnog rada. Flagg je sve više i više vjerovao da će biti nužno riješiti se Petera. Ovoga je puta predugo ostao u Delainu, i toga je bio svjestan. Šuškanja su započela. Posao je koji je tako dobro započet za Rolandove vladavine - uporno podizanje poreza, ponoćno pretraživanje štala i silosa malih farmera u potrazi za neprijavljenim ljetinama i hranom, naoružavanje vojne rezerve - sve se to mora nastaviti pod Thomasom. Nije imao vremena čekati da završi Peterova vladavina, kao što je to čekao s njegovom bakom. Peter možda ne bi ni čekao da govorkanja iz naroda dođu do njegovih ušiju; njegova prva zapovijed kad postane kralj veoma bi lako mogla biti ta da Flagga izgna istočno od kraljevstva i pod prijetnjom smrti mu zabrani povratak. Flagg bi mogao ubiti nekog savjetnika prije nego što kralju dade takav savjet, ali prokletstvo je ležalo u tome što Peteru neće trebati savjetnik. Taj će savjete davati sam sebi - i kad je Flagg zamijetio smiren i nepreplašen način kojim ga je dječak promatrao, sada je imao petnaest godina i bio je veoma visok, pomislio je kako si je Peter možda već dao takav savjet.

50 Dječak je volio čitati, i volio je povijest, i u zadnje dvije godine dok je njegov otac polako postajao sve više sijed i slab, postavljao je mnogo pitanja u vezi drugih očevih savjetnika i nekih svojih učitelja. Mnoga ta pitanja - njih previše - ticala su se ili izravno Flagga ili bi do njega dovela ako bi se kopalo dovoljno duboko. Bilo je loše to što je dječak s četrnaest i petnaest godina postavljao takva pitanja. Ali to što je na njih dobivao prilično iskrene odgovore od plašljivih, opreznih ljudi kakvi su bili kraljevski povjesničari i Rolandovi savjetnici, bilo je još mnogo gore. To je značilo da je u glavama tih ljudi Peter gotovo bio kralj - i da im je zbog toga drago. Prihvatili su ga i radovali su mu se jer će biti učen poput njih. Prihvatili su ga i zato jer je, za razliku od njih, bio hrabar dječak koji će vrlo vjerojatno izrasti u kralja lavovskog srca čija će životna priča ući u legendu. U njemu su ponovno vidjeli dolazak Dobra, one drevne, otporne, no ipak skromne sile koja je iznova i iznova spašavala čovječanstvo. Morao ga je maknuti s puta. Morao je. Flagg bi si to ponavljao svake večeri kad se povukao u tamu svojih tajnih odaja, kao što mu je to bila i prva misao kad bi se u toj tami sljedeće jutro probudio. Mora ga se maknuti s puta, dječak se mora maknuti s puta. Međutim, bilo je to teže nego se činilo. Roland je volio svoje sinove i umro bi za njih obojicu, a Petera je volio s posebnim žarom. Ugušiti dječaka u njegovoj kolijevci, kao da je preminuo od iznenadne dojenačke smrti, nekad bi možda bilo moguće, no Peter je sada bio zdravi tinejdžer. Svaka nesreća bila bi istražena s gnjevnom pomnošću Rolandove tuge, i Flagg je više puta s krajnjom ironijom pomišljao sljedeće: Pretpostavimo da Peter uistinu slučajno strada i da njega, Flagga, nekako za to optuže? Ako se malo krivo preračuna penjući se po oluku... ili se oklizne puzeći po krovu od staje dok se igra sa svojim prijateljem Staadom... ako padne sa svojeg konja. Kakav bi bio ishod? Ne bi li Roland, podivljao od boli u svom već senilnom i