Stephen King - Zmajeve oči

251 “Ma jasno”, reče Ben. “Uzmi si tjedan ili dva, Frisky. Ili mjesec, ako želiš.” Naomi uputi Benu uvrijeđeni pogled. Ben ušuti - možda razborito. Njih dvoje su gledali kako Frisky njuška naprijed i natrag, najprije preko praga napuštene farme, zatim na drugu stranu ceste. “Zar ga je izgubila?“ upitao je Ben. “Nije, naći će ga za minutu ili dvije.” Barem tako mislim, Naomi nije izrekla na glas. “Naišla je na koloplet različitih mirisa na cesti pa ih sada mora razvrstati.” “Gledaj!" sumnjičavo će Ben. “Krenula je onamo u polje. To ne može biti ispravno, zar ne?” “Ne znam. Bi li pošao k dvorcu cestom?” Ben Staad jest bio čovjek pa se jest udario po čelu. “Ne, jasno da ne bih. Baš sam glupan.” Naomi mu se slatko nasmiješi, ali ne reče ništa. U polju, Frisky zastane. Okrenula se prema DJEVOJCI i VISOKOM DJEČAKU i nestrpljivo zalajala na njih da krenu za njom. Anduanski haskiji bijahu pripitomljeni potomci velikih bijelih vukova kojih su se žitelji Sjeverne barunije nekad plašili, ali pitomi ili ne, oni su prije svega bili lovci i tragači. Frisky je opet izdvojila onu plavu mirisnu crtu, te je grozničavo htjela krenuti. “Hajdemo”, rekao je Ben. “Samo se nadam da je našla pravi miris.” “Naravno da jest! Gledaj!” Pokazala je i Ben je jedva uspio razaznati izdužene, plitke otiske u snijegu. Čak i u tami Ben i Naomi znali su podrijetlo tih tragova - od krplji. Frisky opet zalaje. “Pohitajmo”, reče Ben. Do ponoći, kad su bili blizu Kraljevskog rezervata, Naomi je počela žaliti što se našalila kako bi mogla nastaviti još sto kilometara od mjesta na kojem bi se Ben srušio mrtav jer se osjećala kao da bi se to uskoro moglo njoj dogoditi.

252 Dennis je taj put prevalio u kraćem vremenu, ali Dennis je na njega krenuo nakon četiri dana odmora, imao je krplje i nije pratio psa koji bi katkad izgubio miris pa se morao vraćati. Naomine noge su gorjele i kao da su postale gumene. Pluća su je pekla. Na lijevoj strani ju je probadalo. Uzela je nekoliko šaka snijega, ali to nije moglo utažiti njezinu strahovitu žeđ. Frisky, koja nije bila opterećena rancem i koja je lagano trčala po snježnoj kori, uopće nije bila umorna. Naomi je bila u stanju hodati po kori kratku udaljenost, ali kad bi naišla na loše mjesto upala bi u meki snijeg sve do koljena... a u nekoliko navrata i do kukova. Jednom je upala do struka pa se ljutito i umorno koprcala sve dok se Ben nije probio do nje i izvukao je van. “Voljela bih... saonice”, propentalaje sada. “... želje... konji... prijevoz”, dahtao je natrag, cereći se usprkos umoru. “Smiješno”, istisnula je. “Ha-ha. Trebao si biti dvorska luda, Bene Staadu.” “Kraljevski rezervat je ondje. Manje snijega... lakše.” Presavio se s rukama na koljenima i hvatao dah. Naomi se odjednom osjeti sebična i bezobzirna, razmišljajući samo o tome kako se ona osjeća kad je i Ben zacijelo bio na kraju snaga - bio je mnogo teži od nje, naročito s puno težim teretom na leđima. Propadao je gotovo sa svakim korakom kroz snježnu koru, skakućući poljem kao čovjek koji trči kroz duboku vodu, a ipak se nije žalio niti usporio. “Bene, jesi li dobro?” “Nisam”, škripavo je disao nacerivši se. “Ali ću uspjeti, slatka curice.” “Ja nisam curica!" ljutito će ona. “Ali jesi slatka”, rekao je i stavio palac na nos, a s ostalim prstima promigoljio. “Oj, sad ću te - “ “Kasnije uspuhano će on. “Utrkujmo se do šume. Ajde.”

253 I tako su se utrkivali, s Frisky na čelu koja je pratila miris, i on ju je pobijedio što ju je još žešće razljutilo... ali je i natjeralo da mu se 104. Sada su gledali preko sedamdeset konera brisanog prostora između ruba šume gdje je kralj Roland nekoć ubio zmaja i zidina dvorca gdje je sam bio ubijen. Još nekoliko snježnih pahulja spustilo se s neba... pa još nekoliko... i odjednom, kao čarolijom, zrak se ispunio snijegom. Usprkos svojem umoru Ben osjeti trenutak mira i radosti. Pogledao je Naomi i nasmiješio se. Probala se namrštiti, ali joj nije pristajalo pa se također nasmiješila. Trenutak kasnije pokušala je jezikom uhvatiti pahuljicu. Ben se tiho nasmijao. “Ako jest, kako je ušao unutra?“ upitala je Naomi. “Ne znam”, kazao je Ben. Odrastao je na farmi i nije znao ništa o kanalizacijskom sustavu zamka. Mogli biste reći, i bolje za njega, te biste bili u pravu. “Možda bi ti tvoja kuja šampionka mogla pokazati kako je to uspio.” “Ti doista misliš da je uspio, zar ne, Bene?” “Oh, da”, odvratio je Ben. “Što ti misliš, Frisky?” Na zvuk svojeg imena Frisky ustane, ode nekoliko koraka za mirisom pa se okrene natrag prema njima. divi. Naomi pogleda Bena. On odmahne glavom. “Ne još”, reče. Naomi tiho zovne Frisky i ona se cvileći vrati. “Da može govoriti, kazala bi ti kako se boji da će izgubiti miris. Prekrit će ga snijeg.” “Nećemo dugo čekati. Dennis je imao krplje, no mi ćemo imati nešto što on nije imao, Naomi.” “Što to?” “Zaklon.”

254 105. Usprkos Friskynom sve većem nemiru da će izgubiti trag, Ben ih je natjerao da čekaju petnaest minuta. Tada je zrak postao nestalni oblak bjeline. Snijeg je zabijelio Naominu smeđu i njegovu plavu kosu; Frisky je bila ogrnuta hladnim hermelinovim plaštem. Više ispred sebe nisu mogli vidjeti zidine dvorca. “U redu”, tiho će Ben, “idemo.” Prešli su otvoreni prostor iza Frisky. Veliki se haški sada sporo kretao, s nosom neprestano zagnjurenim u snijeg, otpuhujući ga svako toliko u hladnim malim oblačićima. Snažno plavi mirisni trag sada je blijedio, prekriven bijelom tvari bez mirisa koja je padala s neba. “Možda smo predugo čekali “, reče Naomi tiho kraj njega. Ben ništa ne reče. Znao je to, pa mu je spoznaja istoga nagrizala srce kao štakor. Sada je tamna gromada virila iz bjeline - zidine zamka. Naomi krene malko naprijed. Ben je zgrabi za ruku i povuče. “Jarak”, rekao je. “Ne zaboravi na njega. Tu je negdje. Prijeći ćeš preko ruba, udariti oled i slomiti vra… “ Toliko je uspio izustiti kad su se Naomine oči raširile na uzbunu. Izvukla se iz njegovog stiska. “Frisky” zasiktala je. “Haj! Frisky! Pazi! Strmina!” Jumula je za psom. Ta cura je sasvim nepromišljena luđakinja, pomisli Ben uz određenu dozu divljenja. Onda on pojuri za njom. Naomi nije trebala brinuti. Frisky je stala na rubu jarka. Nos joj je bio zariven u snijeg i veselo je mahala repom. Onda je zagrizla i izvukla nešto iz rahlog snijega. Okrenula se k Naomi s pitanjem u očima: Jesam li dobar pas ili što? Što misliš? Ona se nasmije i zagrli psa. Ben se osvrne prema zidinama. “Tiho!“ šapnuo joj je. “Ako te stražari čuju, sigurno ćemo završiti u tamnici! Što misliš gdje smo? U tvom vrtu iza kuće?”

255 “Pah! Da su i čuli nešto, mislili bi da su to snježni duhovi i pobjegli svojim mamicama.” Ali i ona je šaptala. Onda je zakopala lice u Friskyno krzno i opet joj kazala kako je dobar pas. Ben počeše Friskynu glavu. Zahvaljujući snijegu nitko od njih nije imao onaj užasan osjećaj izloženosti kao što ga je imao Dennis kad je sjedio na tom istom mjestu skidajući krplje koje je Frisky sada našla. “Ima bogovski nos, nema što”, reče Ben. “Ali što se dogodilo kad je skinuo krplje, Frisky? Jesu li mu izrasla krila pa je preletio preko Zapadnih zidina? Kamo je otišao odavde?” Kao da odgovara, Frisky se odvoji od njih i krene posrćući i kližući se niz strmu obalu u smrznuti jarak. “Frisky!“ zazove je Naomi, njezin glas bijaše tih, no uznemiren. Frisky je stajala na ledu promatrajući ih iz snijega koji joj je sada dopirao do gležnjeva stražnjih nogu. Lagano je mahala repom, a njezine oči molile su ih da dođu. Nije lajala; nekako je znala da ne smije, iako je Naomi nije upozorila da bude tiho. Lajala je u sebi. Miris je i dalje bio tu, htjela ga je slijediti prije nego sasvim nestane, a to će biti za nekoliko minuta. Naomi se upitno zagleda u Bena. “Da”, reče on. “Pa jasno. Moramo. Hajde. Ali drž’ je uz nogu - neka ne luta uokolo. Ovdje vreba opasnost. Osjećam to.” Ispružio je ruku. Naomi je zgrabi i oni zajedno kliznu u jarak. Frisky ih je sporo vodila preko leda do zidina. Sada je doslovno kopala za mirisom, nosa zabijenog u snijeg. Stao ga je prekrivati jedan gusti, neugodni miris - prljava, topla voda, smeće, izmet. Dennis je znao da će led biti opasno tanji što bude bliže izlaznoj cijevi. Čak i da nije znao, mogao je vidjeti otprilike metar nezaleđene vode uz sam zid. Za Bena, Naomi i Frisky stvari nisu bile tako jednostavne. Pretpostavili su da je led jednako debeo uz vanjski dio jarka kao i uz unutarnji. A oči su im bile od slabe koristi dok je padao ovako gusti snijeg.

256 Friskyne oči bijahu najslabije od svih njih, i išla je prva. Sluh joj je bio oštar i čula je kako led škripi ispod svježeg snijega... ali mirisni trag joj je bio preči na pameti da bi zamijetila to lagano škripanje... sve dok led ispod nje nije popustio i ona je upala u jarak uz pljusak. “ Frisky! Fr… ” Ben joj rukom prekrije usta. Batrgala se ne bi li se oslobodila stiska. Ben je, naime, sada uočio opasnost pa ju je čvrsto držao. Naomi se nije trebala brinuti. Jasno da svi psi znaju plivati i Frisky je sa svojom gustom, zamašćenom dlakom bila sigurnija u vodi negoli bi to bio itko od njih. Otplivala je gotovo do zidina među tankim komadima leda i hrpama snijega nalik šlagu koji se brzo pretvarao u tamnu kašu i nestajao. Digla je glavu, onjušila zrak tražeći miris... i kad je otkrila kuda je otišao, okrenula se i otplivala natrag do Bena i Naomi. Našla je rub leda. Njezine su ga šape otkinule i ona pokuša opet. Naomi jaukne. “Budi tiho, Naomi, jer ćemo prije zore završiti u tamnici “, reče Ben. “Drž’ me za gležnjeve.” Pustio ju je i spustio se na trbuh. Naomi se čučne iza njega i uhvati ga za čizme. Ovako blizu leda, Ben je mogao čuti kako stenje i škrguće. Mogao je to biti netko od nas, pomisli on, a to bi uistinu bilo nezgodno. Malko je raširio noge kako bi bolje rasporedio težinu pa zgrabi Frisky za prednje šape točno ispod njezinog širokog i snažnog grudnog koša. “Evo te, curo”, zastenje Ben. “Nadam se.” Pa povuče. Na trenutak je mislio da će se led samo nastaviti lomiti pod Friskynom težinom dok ju je vukao gore - prvo on i onda Naomi završit će zajedno s Frisky u jarku. Kad ga je prelazio na putu u dvorac kako bi se igrao sa svojim prijateljem Peterom za ljetnih dana, s modrim nebom i bijelim oblacima koji su se odražavali na njegovoj površini, Ben ga je smatrao krasnim, kao naslikanim. Nikada nije mislio da bi u njemu mogao umrijeti jedne mračne noći u snježnoj oluji. A i mirisao je grozno. “Vuci me natrag!" stenjao je. “Tvoj prokleti pas ima čitavu tonu!” “Ne govori ružne stvari o mojem psu, Bene Staadu!”

257 Benu su od napora oči bili tanki prorezi, a usne rastegnute preko stisnutih zuba. “Milijun isprika. Ali ako me ne počneš vući, mislim da ću se i ja okupati.” Nekako je uspjela, mada su Ben i Frisky zajedno morali imati triput više kila od nje same. Benovo ispruženo, raskrečeno tijelo iskopalo je kanal u svježem snijegu; među njegovim nogama napravila se piramida od snijega, kao izrovana drvenim plugom. Konačno - barem se Benu i Naomi činilo kao ,,konačno“, mada se radilo samo o nekoliko sekundi - Friskyna prsa su konačno prestala trgati led i ona klizne gore. Tren kasnije je stražnjim šapama stala tražiti oslonac. Potom je ustala i žestoko se stresla. Prljava voda iz jarka pošpricala je Bena po licu. “Bljak!“ on napravi grimasu brišući se. “Baš ti hvala, Frisky!” Ali Frisky se nije obazirala. Opet je gledala prema zidu dvorca. Iako je led na njezinom krznu već počeo stvarati malene sige, njoj je miris bio zanimljiviji. Jasno ga je njušila, iznad sebe, ali ne mnogo iznad. Ondje je bilo tamno. Bez hladne tvari bez mirisa. Ben se uspravljao, otresajući sa sebe snijeg. “Žao mi je što sam onako viknula”, šaptala je Naomi. “Da se radilo o bilo kojem drugom psu, a ne Frisky... misliš li da su me čuli?” “Da su te čuli, već bi nas zaustavili”, odgovori Ben šaptom. “Bože, to je bilo blizu.” Sada su vidjeli vodu, jer su znali da je ondje, točno ispred drevnog kamenog zida koji je tvorio vanjske zidine dvorca Delain. “Što ćemo učiniti?” “Ne možemo dalje”, šapne Ben, “to je jasno. Ali stoje on napravio, Naomi? Kamo je on otišao? Možda je zbilja poletio?” “Ako bismo - “ Ali nije uspjela dovršiti misao jer je tada Frisky uzela stvari u svoje šape. Svi njezini preci bijahu glasoviti lovci i to bijaše u njezinoj krvi. Krenula je za ovim uzbudljivim, električno-plavim mirisom i znala je da ga ne može napustiti. Stoga je skupila stražnje noge uz led, napela mišiće osnažene vučom saonica i odrazila se u mrak. Njezine oči, kao što rekoh, bile su njezina

258 najslabija osjetila, a njezin skok bijaše na slijepo; nije s ruba leda mogla vidjeti tamnu rupu kanalizacijske cijevi. No, bila ju je spazila iz vode, ali čak i da nije, imala je svoj nos pa je znala da je tamo. 106. To je Flagg, pomisli Dennisov od sna zamućen um kad se taman lik užagrenih očiju nadvio nad njega. To je Flagg, našao me, i sada će mi zubima rastrgati grlo — Probao je kriknuti, ali zvuk nije izašao. Usta uljeza se jesu otvorila; Dennis ugleda goleme, bijele zube... a onda mu veliki topli jezik počne lizati lice. “Uff!“ reče Dennis, pokušavajući odgurnuti tog stvora. Sape su mu se spustile na oba ramena i Dennis padne natrag na svoj madrac od ubrusa kao oboreni hrvač. Dah-dah, liz-liz. “Uff!“ reče opet Dennis i tamni čupavi obris prozbori jedan duboki, prijateljski vuf, kao da kaže Znala sam, i meni je drago što te vidim. “Frisky!“ tihi glas zazove negdje iz tame. “Siđi, Frisky! Tiho!” Tamni stvor nije uopće bio Flagg; bijaše to iznimno veliki pas - pas koji je previše sličio vuku da bi se čovjek ugodno osjećao, pomisli Dennis. Kad je djevojka progovorila, maknuo se i sjeo. Veselo je promatrao Dennisa; tiho je mahao repom po Dennisovom krevetu od ubrusa. Bijahu ondje još dva lika u tami, jedan viši i jedan niži. Bilo je jasno da to nije Flagg. Onda stražari. Dennis zgrabi svoj bodež. Ako mu bogovi budu skloni, možda se uspije riješiti obojice. Ako ne, onda će umrijeti u službi svojega kralja. Dva su se lika zaustavila tik do njega. “Hajde”, reče Dennis i digne svoje bodež (koji nije bio ništa više od džepnog nožića, i bio je dosta hrđav i prilično tup) u hrabroj gesti. “Prvo vas dvojica, a onda vaš đavolski pas!” “Dennis?“ glas je bio jezivo poznat. “Dennise, jesmo li te zbilja našli?”

259 Dennis krene spuštati bodež, no onda ga opet digne. Mora da je trik. Morao je biti. Ali glas je zvučao toliko kao - “Bene?“ šapnuo je. “Je li to Ben Staad?” “Ben je”, potvrdi viši lik i radost ispuni Dennisovo srce. Lik je dolazio bliže. Uznemireno, Dennis opet digne bodež. “Čekaj! Imate svjetla?” “Kresivo i čelik, da.” “Kresni.” “Dobro.” Trenutak kasnije, velika žuta iskra, svakako opasna u ovoj sobi prepunoj suhih, pamučnih ubrusa, digne se u tamu. “Priđi, Bene”, reče Dennis, vraćajući svoju jadnu ispriku od bodeža natrag u korice. Uspravio se na noge, drhteći od veselja i olakšanja. Ben bijaše tu. Uz pomoć koje čarolije Dennis nije znao - osim da se nekako obistinilo. Noge su mu zapele o ubruse i on posrne naprijed, ali nije bilo opasnosti da padne jer su ga Benove ruke uhvatile u snažan zagrljaj. Ben bijaše ovdje i sve će biti u redu, pomisli Dennis dajući sve od sebe da ne brižne u nimalo muški plač. 107. Zatim je uslijedila velika razmjena priča - mislim da ste ih sve čuli, a dijelove koje niste, ne mogu se dovoljno brzo prepričati. Friskyn skok bio je pun pogodak. Uskočila je ravno u cijev i onda se okrenula kako bi se uvjerila da će je Naomi i Ben slijediti. Da nisu, Frisky bi na kraju skočila natrag na led - bila bi veoma razočarana kad bi to morala napraviti, ali ne bi ostavila svoju gazdaricu ni zbog najuzbudljivijeg mirisa na svijetu. Frisky je znala; Naomi je bila manje uvjerena. Nije se usuđivala ni pozvati Frisky zbog straha da je stražar ne čuje. Zato je namjeravala krenuti za psom. Ne bi ostavila Frisky, a ako bi je Ben pokušao zaustaviti, opalila bi ga desnicom.

260 Nije morala brinuti. U trenutku kad je Ben spazio cijev, shvatio je kuda je Dennis otišao. “Plemeniti nos, Frisky”, rekao je opet. Okrenuo se Naomi. “Možeš li?” “Ako se vratim unatrag i zatrčim se, moći ću.” “Nemoj krivo procijeniti gdje je led slab jer ćeš se okupati. Tvoja će te teška odjeća veoma brzo povući na dno.” “Neću krivo procijeniti.” “Pusti me prvog”, reče Ben. “Ako bude potrebno, možda te mogu uhvatiti.” Vratio se nekoliko koraka i skočio tako snažno da se glavom skoro udario u gornju krivinu cijevi. Frisky jednom uzbuđeno zalaje. “Ušuti, psu!“ reče Ben. Naomi ode do ruba jarka, stane ondje na trenutak (snijeg je tada već tako snažno padao da je Ben nije mogao vidjeti), a onda se zatrči. Ben zadrži dah, nadajući se da neće krivo ocijeniti rub leda. Ako otrči predaleko prije nego skoči, ni najdulje ruke na svijetu ne bije uhvatile. No, njezina je procjena bila savršena. Ben je nije morao hvatati; jedino se trebao izmaknuti kad je uletjela u cijev. Čak nije ni udarila glavom kao Ben. “Najgori dio svega bio je smrad”, rekla je Naomi dok su kazivali svoju priču začuđenom Dennisu. “Kako si ga ti podnosio?” “Pa, neprestano sam se podsjećao što će mi se desiti ako me uhvate”, reče Dennis. “Svaki put bi mi se učinilo kao da zrak manje smrdi.” Ben se na to nasmijao i kimnuo glavom, a Dennis ga nakratko pogleda blistavih očiju. Onda se opet zagleda u Naomi. “Alije doista grozno smrdio”, složio se. “Sjećam se da je užasno smrdio i dok sam bio dijete, ali ne tako strašno. Možda dijete ne zna što je zbilja smrad. Ili tako nešto.” “Možda je to”, reče Naomi. Frisky je ležala na hrpi kraljevskih ubrusa s njuškom položenom na šape, oči su joj se selile sjedne osobe na drugu kako je tko

261 govorio. Nije ništa razumjela što su pričali, ali da je mogla, objasnila bi Dennisu da se njegovo poimanje što je loš miris nije izmijenio od vremena kad je bio dijete. Radilo se o zadnjim ostacima zmajevog pijeska, jasno, koji je tako smrdio. Taj je miris za Frisky bio mnogo jači nego DJEVOJCI i VISOKOM DJEČAKU. Dennisov miris je još uvijek bio ondje, sada uglavnom na mjestima i točkama na zaobljenim zidovima (bijahu to mjesta koja je Dennis dotaknuo svojim rukama; dno cijevi bijaše prekriveno smrdljivom toplom vodom koja je isprala sve mirise). Ali tu je i dalje bio električno plav. Onaj drugi miris bijaše nekako mutno kožnato zelen - Frisky ga se bojala. Znala je da neki mirisi mogu ubiti, isto tako je znala da je ne tako davno ovo bio upravo takav miris. Ali sada je gubio svoju snagu, i u svakom slučaju, Dennisov je miris išao u suprotnu stranu od velike koncentracije ovog drugog. Nedugo prije nego su došli do mjesta gdje je Dennis izašao iz kanalizacijskog sustava, taj joj se zeleni miris počeo gubiti - i Frisky nikad u cijelom svojem životu nije bila tako sretna što je izgubila neki miris. “Nikoga niste sreli? Baš nikoga?" uznemireno je pitao Dennis. “Nikoga”, reče Ben. “Pronjuškao sam malo naprijed da vidim što se događa. U nekoliko sam navrata vidio stražare, ali smo uvijek imali na pretek vremena da nađemo zaklon prije nego bi nas vidjeli. Istini za volju, mislim da smo mogli doći ravno ovamo, mimoišli bismo se s dvadesetak stražara i zaustavili bi nas možda jednom ili dvaput. Većina ih je bila pijana.” Naomi potvrdno kimne. “Kraljevska garda”, reče ona. “Pijani. I to ne čuvajući neku drvenu ogradu duž sjeverne granice neke nevažne male barunije za koju nitko nije čuo; pijani su u dvorcu. U samom dvorcu!” Dennis se prisjetio pjevača bez sluha koji je puhao nos pa smrknuto kimne. “Valjda bi nam trebalo biti drago zbog toga. Da je Garda sada onakva kakva bijaše u vrijeme Rolanda, već bi bili u Igli zajedno s Peterom. Ali nekako mi nije drago.”

262 “Reći ću ti ovo”, reče Ben tihim glasom, “da sam ja Thomas, zadrhtale bi mi čizme svaki put kad bih pogledao na sjever ako je okružen samo ovakvima kakve smo susreli noćas.” Naomi je izgledala veoma zabrinuto. “Moli se bogovima da do toga nikada ne dođe”, kazala je. Ben kimne. Dennis ispruži ruku i pomiluje Frisky po glavi. “Slijedila si me skroz od Peyne, je li? Kakav si ti pametan pas, je li?” Frisky sretno lupne repom. Naomi će: “Poslušala bih opet priču o kralju koji mjesečari, ako bije htio ispričati, Dennise.” I tako je Dennis ispričao priču, baš kao što ju je rekao Peyni, a ja vama, i oni su ga slušali očarano kao djeca koja slušaju bajku o vuku odjevenom u bakinu noćnu kapu koji govori. 108. Kad je završio, bilo je sedam sati. Vani se mutno sivilo spustilo na Delain - prigušena olujna svjetlost bijaše ista u sedam kao i u podne jer je najgora oluja te zime - a možda i u povijesti - stigla u zemlju. Vjetar je hučao među strehama dvorca kao čopor aveti. Čak su i ovdje dolje bjegunci to mogli čuti. Frisky digne glavu i nemirno zacvili. “Što ćemo sada?" upita Dennis. Ben, koji je iznova i iznova čitao Peterovu poruku, reče: “Do večeras, ništa. Zamak je do sada već ustao i nema načina da izađemo odavde, a da pritom ne budemo viđeni. Spavat ćemo. Povratiti snagu. A večeras, prije ponoći - “ Ben je kratko govorio. Naomi se naceri; Dennisove oči zaiskre od uzbuđenja. “Da!“ reče Dennis. “Tako mi bogova! Bene, ti si genije!” “Molim te, ja ne bih išla tako daleko”, reče Naomi, ali je njezin osmjeh bio tako širok da je postojala opasnost da joj se glava rascijepi na dva dijela. Nagnula se, obujmila rukama Bena i zvučno ga poljubila.

263 Ben je poprimio sasvim alarmantnu nijansu crvene boje (izgledao je kao da će „ispaliti na mozak“, kako bi tih davnih dana rekli u Delainu) - ali vam moram reći da je istovremeno izgledao i oduševljeno. “Hoće li nam Frisky pomoći?” upita Ben kad je opet došao do daha. Na zvuk svojeg imena, Frisky nanovo digne glavu “Jasno da hoće. Ali moramo... “ Još su neko vrijeme raspravljali o tom novom planu, a onda je donji dio Benovog lica gotovo nestao zbog strašnog zijevanja. I Naomi je djelovala umorno. Sada su bili budni već dvadeset i četiri sata, ako se sjećate, i prevalili su golemu udaljenost. “Dosta”, reče Ben. “Vrijeme je za spavanje.” “Hura!“ reče Naomi i krene slagati još ubrusa u madrac kraj Frisky. “Moje noge su kao - “ Dennis pristojno pročisti grlo. “Što je?“ upita Ben. Dennis je gledao u njihove rance - Benov veliki i Naomin neznatno manji. “Je l’ imate možda... ovaj, unutra nešto za jelo?” Nestrpljivo, Naomi reče: “Naravno da imamo! A što ti misliš- “ Onda se sjetila da je Dennis otišao s Peynine farme prije šest dana i da se od tada sobar samo šuljao i skrivao. Imao je blijedi, pothranjeni izgled, i lice mu bijaše previše usko i koščato. “Oh, Dennise, žao mi je, mi smo idioti! Kad si zadnji puta jeo?” Dennis se zamisli. “Ne sjećam se točno”, reče on. “Ali zadnji obrok koji sam pojeo za stolom bijaše ručak prije tjedan dana.” “Zašto nisi odmah rekao, budalice?” uzvikne Ben. “Valjda sam bio toliko uzbuđen što vas vidim”, reče Dennis pa se naceri. Dok ih je gledao kako kopaju po rancima tražeći ostatke svojih zaliha, želudac mu glasno zakrulji. Slina mu je krenula na usta. Tada mu je nešto palo na pamet. “Niste ponijeli repu, zar ne?” Naomi se zbunjeno okrene prema njemu. “Repu? Ja nemam repe. Imaš li ti, Bene?” “Ne.”

264 Blag i nadnaravno sretan osmjeh razlije se Dennisovim licem. “Dobro”, reče on. 109. Oluja je uistinu bila žestoka, i u Delainu se još dan-danas govori o njoj. Do vremena kad se na zamak spustio rani mrak uz zaglušujući vjetar, palo je metar i pol snijega. Toliko svježeg snijega bilo je zaista mnogo, no vjetar je pravio zapuhe koji su bili još znatno, znatno viši. Kad je pao mrak, vjetar nije više samo jako puhao, sada je imao orkansku snagu. Na mjestima oko zidina, snijeg je bio dubok desetak metara, te je prekrivao prozore ne samo na prvom i drugom katu, već i na trećem. Mogli biste pomisliti kako je to dobro za Peterov plan bijega, i možda bi i bio kad Igla ne bi stajala usamljena nasred trga. Ali jest, i ovdje je vjetar najjače puhao. Snažan čovjek ne bi se mogao othrvati vjetru; kotrljao bi ga, glavu preko nogu, sve dok ne bi udario o prvi kameni zid na drugoj strani trga. Vjetar je imao još jednu posljedicu - bio je nalik golemoj metli. Koliko god snijeg jako padao, vjetar ga je otpuhivao s trga. Do mraka ondje bijahu veliki nanosi snijega nagurani uz dvorac koji su zakrčivali većinu uličica sa zapadne strane zidina, no sam trg bijaše čist kao suza. Samo zaleđeno kamenje na podu koje je čekalo da Peteru polomi kosti ako mu uže slučajno pukne. I sada vam moram reći da Peterovo uže mora puknuti. Kad ga je iskušavao ono je nosilo njegovu težinu... ali ima nešto u onoj mističnoj činjenici po imenu „točka pucanja” koju Peter nije znao. Nije ju znao ni Yosef. Goniči volova su znali, i da ih je Peter upitao, rekli bi mu za drevni aksiom koji je poznati i mornarima, drvosječama, šveljama i svakome tko je radio s nitima ili konopcima: sto je konop duži, to lakše puca. Peterov kratki konop ga je izdržao. Međutim, uže kojem je mislio povjeriti svoj život - ono veoma tanko uže - bijaše oko osamdeset metara dugo.

265 I kažem vam, moralo je puknuti, i kamen na tlu ga je čekao kako bi mu polomio kosti i na kojem bi iskrvario na smrt. 110. Tog dugog, olujnog dana dogodile su se mnoge nesreće i gotovo nesreće, mnoga herojska djela, neka bijahu uspješna, a neka osuđena na propast. Neke farme u Središnjoj baruniji bijahu otpuhane, kao kuća lijene svinje koju je otpuhnuo vukov gladni dah u jednoj staroj priči. Neki od tih koji ostadoše bez doma, uspjeli su se zavezani zajedno užetom probiti kroz snježnu pustoš do gradskih zidina; neki su odlutali s Glavne ceste Delaina u bjelinu gdje se izgubiše - njihova zaleđena, od vukova napola pojedena tijela, neće biti pronađena sve do proljeća. Do sedam sati te večeri, snijeg je napokon malo oslabio i vjetar se stišao. Uzbuđenje je završilo i zamak pođe rano na spavanje. Nije se moglo mnogo toga učiniti. Vatre bijahu raspirene, djeca ušuškana, ispijene su zadnje šalice čaja, bijahu izrečene molitve. Jedno po jedno svjetlo se ugasilo. Izvikivač je uzviknuo najjače što je mogao, no vjetar mu je ipak u osam sati oduzeo glas, baš kao i u devet; tek u deset ga se opet moglo čuti, a tada je većina ljudi već spavala. I Thomas je spavao - ali njegov san nije bio miran. Ove noći nije bilo Dennisa da ostane s njim i utješi ga; Dennis je još uvijek ležao kod kuće bolestan. Thomas je nekoliko puta mislio poslati paža da provjeri kako mu je (čak je mislio i sam otići; Dennis mu je bio veoma drag), ali nešto kao da je uvijek iskrsnulo - dokumenti koje je valjalo potpisati... saslušati peticije... i jasno, boce vina koje je trebalo popiti. Thomas se nadao da će doći Flagg i dati mu prašak za spavanje... ali od Flaggova beskorisna putovanja na sjever, čarobnjak bijaše nekako čudan i povučen. Kao da je znao da nešto nije kako treba, ali nije znao što. Thomas se nadao da će čarobnjak doći, ali ga se nije usuđivao pozvati.

266 Kao i uvijek, hučeći vjetar podsjećao je Thomasa na noć kad je njegov otac umro pa se bojao da će teško zaspati... i da će, kad konačno zaspe, imati užasne noćne more, snove u kojima će njegov otac kričati i vikati, te se na kraju zapaliti. Stoga je Thomas učinio ono što se navikao činiti; proveo je dan s čašom u ruci, i kad bih vam rekao koliko boca vina je taj dječak ispio prije odlaska u krevet u deset sati, vjerojatno mi ne biste vjerovali - pa vam neću ni reći. Ali bilo ih je mnogo. Ležeći jadan na sofi priželjkivao je da je Dennis na svojem uobičajenom mjestu kraj ognjišta, pa Thomas pomisli: Boli me glava i slabo mi je u želucu... Zar je biti kralj vrijedno svega ovoga? Pitam se. I vi biste se mogli pitati... no, prije nego se i Thomas još štogod stigao zapitati, pao je u san. Spavao je gotovo sat vremena... onda je ustao i hodao. Kroz vrata i kroz dvorane, poput duha u svojoj bijeloj noćnoj košulji. Te ga je noći vidjela služavka, koja bijaše budna do kasno, ruku punih plahti, i toliko je sličio starom kralju Rolandu da je služavka ispustila plahte i vrišteći pobjegla. Thomasov um duboko je u mračnim snovima začuo njezin vrisak i pomislio kako je očev. Nastavio je hodati, skrenuvši u slabo korišten hodnik. Zastao je na polovici i gurnuo tajni kamen. Ušao je u prolaz zatvorio vrata za sobom i otišao do kraja. Odgurnuo je u stranu pregrade koje su se nalazile iza staklenih očiju Devetogodišnjaka i mada je i dalje spavao, prislonio je lice na rupe kao da gleda u dnevnu sobu svojeg pokojnog oca. I tu ćemo na kratko ostaviti nesretnog dječaka obujmljenog mirisom vina i suzama žaljenja koje su curila iz njegovih usnulih očiju pa niz obraze. Katkad je bio okrutan dječak, često tužan dječak, ovaj lažni kralj, ali gotovo je uvijek bio slab dječak... ali čak i sada vam moram reći kako ne vjerujem da je ikada uistinu bio zao dječak. Ako ga mrzite zbog stvari koje je učinio - i stvari koje je dopustio

267 da budu učinjene - razumjet ću; ali ako ga nimalo ne žalite, bit ću iznenađen. 111. U jedanaest i petnaest te važne noći, oluja je ispustila svoj posljednji dah. Strahovito hladan nalet vjetra puhnuo je u zamak. Sunuo je sa stotinu i šezdeset kilometara na sat. Rastjerivao je sve tanje oblake kao zamahom goleme ruke. Pomaljala se hladna, vodnjikava mjesečina. U Trećoj istočnoj uličici nalazio se zdepasti kameni toranj po imenu Crkva Velikih Bogova; stajala je ondje od početka vremena. Mnogi su se ondje klanjali, no sada je bila prazna. Što je bilo dobro. Toranj nije bio veoma visok - ni blizu kao Igla - no ipak je uzvisivao sve susjedne zgrade u Trećoj istočnoj uličici i čitav je dan bio kažnjavan nesmiljenom snagom olujnog vjetra. Ovaj zadnji nalet vjetra bio je previše. Najgomjih devet metara - od kamena - jednostavno bijaše otpuhano, poput šešira koji bi za snažnog vjetra odletio sa strašila. Dio je završio u uličici; dio je udario o susjedne zgrade. Nastala je zaglušna buka. Većina žitelja zamka, umorna od uzbuđenja zahvaljujući oluji već je spavala dubokim snom, ne mareći za pad Crkve Velikih Bogova (iako će se ujutro silno čuditi gomili snijegom prekrivenog kamenja). Većina je samo nešto promrmljala, okrenula se na drugu stranu i nastavila spavati. Neki stražari - oni koji nisu bili odveć pijani - čuli su, dakako, i potrčali da vide što se dogodilo. Osim te nekolicine, pad tornja prošao je gotovo nezapaženo kad se dogodio... ali bilo je njih nekoliko koji su također čuli, i sada ih već sve poznajete. Ben, Dennis i Naomi koji su se spremali za svoj pokušaj spašavanja zakonskog kralja, čuli su u skladištu ubrusa te se međusobno pogledaše raširenih očiju. “Nema veze”, reče Ben trenutak kasnije. “Ne znam što je to bilo, i nema veze. Nastavimo.”

268 Beson i pomoćni stražari, svi bijahu pijani, nisu čuli pad Crkve Velikih Bogova, ali Peter jest. Sjedio je na podu svoje spavaonice, oprezno provlačeći ispleteno uže kroz prste, tražeći sa strahom slaba mjesta. Digao je glavu prema snijegom prigušenoj tutnjavi kamenja koje je padalo i brzo priđe oknu. Ništa nije mogao vidjeti; što god da je palo bilo je daleko od Igle. Nakon nekoliko minuta razmišljanja, vratio se svojem užetu. Ponoć je već bila blizu, i on je došao do sličnog zaključka kao i njegov prijatelj Ben. Nije bilo važno. Kocke su bačene. Sada mora poći. Duboko u tami tajnog prolaza, Thomas začuje prigušenu grmljavinu tornja koji je pao pa se probudi. Čuo je stišano lajanje pasa ispod sebe i on s užasom shvati gdje je. Još netko tko je imao lagan san i sanjao je nemirne snove probudio se radi pada tornja. Probudio se iako je bio duboko u unutrašnjosti dvorca. “Katastrofa! “ zakriješti jedna papigina glava. “Vatra, poplava i bijeg!" zakriči druga. Flagg se probudio. Kazao sam vam kako je zlo ponekad neobično slijepo, a tako i jest. Katkad je zlo uljuljkano bez nekog razloga pa spava. Ali sada se Flagg probudio. 112. Sa svojeg putovanja na sjever Flagg se vratio s groznicom, teškom prehladom i uzburkana uma. Nešto ne štima, nešto ne štima. Kao da mu je šaputalo samo kamenje zamka... ali neka je proklet Flagg ako zna što. Sve što je znao zasigurno bilo je to da to “nešto ne štima“ ima oštre zube. Kao da mu je tvor trčao po mozgu, grickajući ovdje pa ondje. Znao je točno kad je ta životinja počela trčati i gristi: dok se vraćao sa besplodne ekspedicije u potrazi za pobunjenicima. Jer... jer... Jer su pobunjenici trebali biti ondje!

269 Ali nisu, i Flagg je mrzio kad ga se vuče za nos. Još gore, mrzio je osjećaj da je možda načinio grešku. Ako je napravio pogrešku u vezi toga gdje će naći pobunjenike, onda je možda pogriješio i oko drugih stvari. No, kojih stvari? Nije znao. No, njegovi snovi bijahu loši. Ta mala životinja teške naravi trčala je njegovim umom, zabrinjavala ga, tjerala ga da zaboravlja i da se nešto događa iza njegovih leđa. Jurila je, proždirala, uništavala njegov san. Flagg je imao lijek koji bi ga riješio prehlade, ali nijedan koji bi ga riješio tog tvora u njegovom mozgu. Što je moglo krenuti po zlu? Postavljao si je to pitanje, iznova i iznova, te se istini za volju, činilo kao da nije ništa ni - barem na površini - moglo biti. Mnoga stoljeća je drevni mračni kaos u njemu mrzio ljubav i svjetlost i poredak u Delainu, i on je naporno radio da sve to uništi - da sve sruši kao taj zadnji ledeni nalet vjetra koji je srušio Crkvu Velikih Bogova. Uvijek se nešto uplitalo u njegove planove - Kyla Dobra, Sasha, netko, nešto. Ali sada nije vidio nikakvo moguće uplitanje, ma gdje provjerio. Thomas je u potpunosti bio njegova kreatura; da mu Flagg kaže da zakorači s najvišeg bedema zamka, budala bi samo pitala u koliko sati treba to napraviti. Farmeri su izdisali pod ubijajućim porezima koje je nametnuo Thomas pod Flaggovim nagovorom. Yosef je kazao Peteru kako točka pucanja postoji i kod ljudi kao i kod konopa i lanaca, a tako je i bilo - farmeri i trgovci Delaina gotovo da su dosegli svoju. Uže kojim su vezani blokovi golemih poreza uz svakog građanina jest samo odanost - odanost kralju, zemlji, vladi. Flagg je znao da će, učini li te porezne blokove dovoljno velikima, sva užad popucati, a glupo volovi - jer tako je on zapravo gledao na ljude Delaina - krenut će u stampedo, rušeći sve što im se nađe na putu. Prvi volovi su se već oslobodili i okupili se na sjeveru. Sada su se zvali prognanici, ali Flagg je znao da će se sasvim skoro nazivati pobunjenicima. Peyna bijaše otjeran, a Peter zatvoren u Igli.

270 Što bi onda moglo poći naopako? Ništa! Prokletstvo, ništal Ali tvor je trčao i migoljio se, grizao i uvijao se. Mnogo se puta u zadnja tri ili četiri tjedna probudio u hladnom znoju, ne zbog opetovane groznice već zato što je grozno sanjao. Što je sačinjavalo njegov san? Nikad se nije mogao sjetiti. Samo je znao da se budio s lijevom rukom pritisnutom na lijevo oko, kao da je ondje bio ranjen - i to ga je oko peklo iako u njemu nije bilo ničega. 113. Ove se noći Flagg probudio iz svog sna koji mu je ostao svjež u pameti jer se probudio prije nego je završio. Bijaše to, dakako, zbog pada Crkve Velikih Bogova. “Fiju!“ zaječao je Flagg, uspravivši se u svojoj fotelji. Oči mu bijahu širom otvorene i izbuljene, a blijedi obrazi vlažni i sjajni od znoja. “Katastrofa” zakriještala je jedna papigina glava. “Vatra, poplava i bijeg!” zakričala je druga. Bijeg, pomisli Flagg. Da - to mi je bilo na pameti sve ovo vrijeme, to me izjedalo. Spustio je pogled na svoje ruke i zapazio da drhte. To ga je razljutilo i on skoči iz fotelje. “Namjerava pobjeći”, promrmljao je prolazeći rukama kroz kosu. “Namjerava pokušati, bolje rečeno. Ali kako? Kako? Kakav je njegov plan? Tko mu je pomogao? Platit će vlastitim glavama, obećavam to... i neće im ih odrezati jednim udarcem, ne! Centimetar po centimetar... pola centimetra po pola, četvrt po četvrt... Poludjet će od agonije daleko prije nego umru...” “Ludilo!" zakriještala je jedna papigina glava. “Agonija!" zakričala je druga. “Hoćete li začepiti i pustiti me da razmišljam!” Flagg zatuli. Zgrabio je s obližnjeg stola staklenku punu mutne smeđe tekućine i bacio je prema papiginom kavezu. Razbila se i rasula; nastao je

271 bljesak sjajne, hladne svjetlosti. Papiga s dvije glave zakriješti od užasa; pala je s grane i ostala sve do jutra ležati na dnu kaveza. Flagg počne brzo koračati naprijed-natrag. Zubi mu bijahu iskeženi. Ruke mu bijahu nemirne, prsti se ispreplitali s onima na drugoj ruci. Njegove su čizme stvarale zelene iskre na podu od nitrirana čelika njegovog laboratorija; ove su iskre smrdjele kao ljetna munja. Kako? Kada? Tko će mu pomoći? Nije se mogao sjetiti. Sanje već blijedio. Ali... “Moram znati!“ šapnuo je. “Moram znati!” Zato što će se sve odviti veoma brzo, toliko je predosjećao. Bit će to vrlo, vrlo brzo. Našao je svoj kolut s ključevima i otvorio donju ladicu stola. Izvadio je kutiju načinjenu od fino izrezbarenog tvrdog drveta, otvorio je i izvadio kožnatu vrećicu. Razvezao je uzicu na vrhu vrećice i oprezno izvadio kamen koji kao da je svijetlio vlastitom unutarnjom svjetlošću. Ovaj je kamen bio mliječno bijeli kao oslijepljeno oko starca. Izgledao je kao komad sapuna, no u stvari je bio kristal - Flaggov čarobni kristal. Obilazio je sobu i gasio svjetiljke i tmuo svijeće. Ubrzo su njegove odaje bile u posvemašnjem mraku. Tama ili ne, Flagg se okrene svojem stolu sa živahnom samouvjerenošću, zaobilazeći s lakoćom predmete u koje bismo ti ili ja udarili ili preko njih pali. Mrak nije bio ništa za kraljevog čarobnjaka; on je volio mrak, i mogao je u njemu vidjeti kao mačka. Sjeo je i dodirnuo kamen. Kliznuo je dlanovima po njegovim stranama, pipajući neravne rubove i plohe. “Pokaži mi”, mrmljao je. “To je moja zapovijed.” Isprva ništa. Onda, malo po malo, kristal je počeo svijetliti iznutra. Najprije samo slabo svjetlo, raspršeno i blijedo. Flagg opet dotakne kristal, ovaj put vršcima prsta. Postao je topliji. “Pokaži mi Petera. To je moja zapovijed. Pokaži mi štene koje se meni usuđuje stati na put i pokaži mi što namjerava učiniti.”

272 Svjetlo je postajalo sjajnije... sjajnije... sjajnije. Svjetlucajućih očiju i okrutnih tankih usana koje su se razdvojile otkrivajući zube, Flagg se nagne nad kristal. Sada bi Peter, Ben, Dennis i Naomi prepoznali svoj san - i sjaj koji je obasjao čarobnjakovo lice, sjaj koji nije bio od svijeće. Mliječna svjetlost kristala odjednom nestane, pretvarajući se u jasni sjaj. Sada je Flagg mogao vidjeti u njegovo srce. Oči mu se raširiše... a onda suziše od iznenađenja. Bijaše to Sasha, veoma tmdna, kako sjedi uz krevet malenog dječaka. Dječak je držao pločicu. Na njoj su bile ispisane dvije riječi: BOG i PAS. Nestrpljivo, Flagg prijeđe rukom preko kristala koji je odašiljao valove topline. “Pokaži mi što trebam znati! To je moja zapovijed!” Kristal se opet raščisti. Bijaše to Peter koji se igrao lutkinom kućom svoje mrtve majke, praveći se kako su kuću i obitelj u njoj napali Indijanci... ili zmajevi... ili neka druga budalaština. Stari kralj stajao je u kutu, promatrajući sina, želeći mu se pridružiti... “Bah!“ poviče Flagg prevukavši ruke opet iznad kristala. “Zašto mi pokazuješ te stare, besmislene priče? Trebam znati kako namjerava pobjeći... i kada! A sada mi pokaži! To je moja zapovijed!” Kristal je postajao sve topliji i topliji. Ako mu uskoro ne dopusti da potamni, raspast će se zauvijek, znao je Flagg, a do čarobnih kristala nije bilo lako doći - trebalo mu je trideset godina traženja da nađe ovaj. Ali radije će pustiti da se raspe u milijun komadića nego da odustane. “To je moja zapovijed!“ opet je ponovio i po treći put mliječna boja kristala povuče se unutra. Flagg se nadvije nad njim sve dok mu vrućina nije natjerala vodu na oči koje prosuziše. Zaškiljio je... a onda se, usprkos vrućini, naglo širom otvore od šoka i bijesa.

273 Bijaše to Peter. Polako se spuštao niz Iglu. Ovo je zacijelo neka varljiva magija, jer, iako je stavljao ruku ispod ruke, ondje nije bilo nikakvog užeta - Ili... ga je bilo! Flagg mahne rukom ispred lica, rastjeravši na tren vrućinu. Uže? Ne baš. Ali ondje bijaše nečega... nečeg tanašnog poput paukovog vlakna... pa ipak je držalo njegovu težinu. “Peter”, dahne Flagg i na zvuk svojeg imena, majušni se lik osvrne. Flagg puhne u kristal i njegovog jasnog, titravog svjetla nestane. Vidio je rumenilo koje mu je zaostalo pred očima dok je sjedio u mraku. Peter. Bježi? Kada? U kristalu bijaše noć i Flagg je vidio tu i tamo koju zalutalu pahulju snijega koja je lebdjela kraj sićušnog lika koji se spuštao niz zaobljeni zid. Hoće li to biti noćas, malo kasnije? Sutra navečer? U neko doba sljedeći tjedan? Ili -? Flagg se odgurne od stola i naglo ustane. Oči mu se ispuniše vatrom dok se osvrtao po mraku u svojim mračnim i smrdljivim podrumskim odajama. Ili se već dogodilo? “Dosta”, dahnuo je. “Tako mi svih bogova koji bijahu i koji će ikada biti, dosta je.” Uputio se kroz zamračenu sobu i zgrabio golemo oružje koje je visjelo na zidu. Bilo je nezgrapno, no on ga je držao s lakoćom i poznavanjem. Poznavanjem? Da, pa jasno! Mnogo puta je njime zamahnuo kad je živio ovdje i radio kao Bili Hinch, najstrašniji krvnik kojeg je Delain ikada imao. Ova jeziva oštrica prošla je kroz stotine vratova. Iznad sječiva, koje je bilo od dvaput kovanog anduanskog čelika, nalazila se Flaggova osobna prilagodba - željezna kugla sa šiljcima. Svaki šiljak bijaše umočen u otrov. “DOSTA!“ Flagg opet krikne u naletu gnjeva, nemoći i straha. Dvoglava papiga je čak i u najdubljoj nesvjestici zaječala na taj zvuk.

274 Flagg strgne svoj ogrtač s kuke kraj vrata, ogrne ga preko ramena i pričvrsti ga kopčom - skarabeja od kucanog srebra - oko svojeg vrata. Bijaše dosta. Ovoga puta njegovi se planovi neće izjaloviti, pogotovo ne zbog onog omraženog dječaka. Roland je bio mrtav, Peyna otjeran s klupe, plemići u progonstvo. Nema nikoga tko bi digao glas zbog jednog mrtvog kraljevića... pogotovo ne onoga koji je ubio vlastitog oca. Ako već nisi pobjegao, moj fini kraljeviću, niti nećeš - a nešto mi govori da si još uvijek u krletci. No, dio tebe BUDE te noćas napustio, obećavam ti to - i taj dio namjeravam iznijeti noseći za kosu. Dok je hodao niz hodnik prema Tamničarskim vratima, Flagg se počne smijati... zvuk koji bi i kamenom kipu podario ružne snove. 114. Flaggova intuicija bijaše ispravna. Peter je završio pregledavanje užeta od satkanih pamučnih niti, ali je još uvijek bio u svojoj sobi na vrhu kule, iščekujući Izvikivačev povik da je ponoć kad je Flagg izletio kroz Tamničarska vrata i krenuo preko trga Igle. Crkva Velikih Bogova pala je u jedanaest i petnaest; kad je kristal pokazao Flaggu što je želio znati (možda ćete se složiti s mojom tvrdnjom da mu je najprije pokušao pokazati istinu s druga dva mjesta) bijaše petnaest do dvanaest, i kada je Flagg krenuo preko trga još je uvijek nedostajalo deset minuta do ponoći. Tamničarska vrata nalazila su se na sjeveroistočnoj strani Igle. S jugozapadne strane nalazio se utvrđeni ulaz znan po imenu Pokućarska vrata. Ravna dijagonala mogla bi se povući između Tamničarskih i Pokućarskih vrata. Dakako, točno na pola puta nalazila se sama Igla. Gotovo u istom trenutku kad je Flagg izašao kroz Tamničarska vrata, Ben, Naomi, Dennis i Frisky izašli su na Pokućarska. Približavali su se jedni drugima i ne znajući. Igla bijaše između

275 njih, ali je vjetar minuo i Benova družina je trebala čuti klopot peta Flaggovih čizama po kamenom trgu; Flagg je trebao čuti tihu škripu nepodmazanih kotača. Ali su svi, uključujući i Frisky (koja se vratila svojem starom poslu vuče), bili izgubljeni u vlastitim mislima. Ben i njegova družina prvi su stigli do Igle. “A sada-”, započeo je Ben, i u tom trenutku je s druge strane, udaljen manje od četrdeset koraka od mjesta gdje su oni stajali, Flagg stao udarati po Stražarskim vratima s tri zasuna. “Otvarajte“ vikao je Flagg. “Otvarajte u ime kralja!” “Što-”, počne Dennis, a onda mu Naomi stisne kao čelik snažnu ruku na usta i ustrašenim očima potraži Bena. 115. Glas je kružeći stigao do Petera na hladnom vjetru nakon oluje. Jedva čujni glas, ali savršeno jasan. “Otvarajte u ime kralja” Otvarajte u ime pakla, hoćeš reći, pomisli Peter. Dobar, hrabar dječak postao je dobar, hrabar muškarac, ali kad je začuo taj hrapavi glas i sjetio se uskog, blijedog lica i onih crvenkastih očiju, uvijek zasjenjenih kukuljicom njegovog ogrtača, Peterove se kosti pretvoriše u led, a želudac ispuni vatrom. Usta mu se osušiše kao drvena trijeska. Jezik mu se zalijepi za nepce. Kosa mu se digla u zrak. Ako vam je itko ikada rekao da to što je netko dobar i hrabar znači da se nikada ne boji, to što vam je taj netko rekao nije točno. U tom trenu Peter se bojao kao nikada u svojem životu. To je Flagg, i došao je po mene. Peter ustane i jedan trenutak pomisli kako će jednostavno pasti kad mu noge popuste. Zla kob bijaše ondje dolje, udarajući po stražarskim vratima i tražeći da je puste unutra. “Otvaraj! Na noge, vi ušljivepijane ništarije! Beson, tipijandurin sine! ”

276 Ne žuri, reče Peter sam sebi. Ako žuriš, načinit ćeš pogrešku i samo ćeš obaviti posao umjesto njega. Nitko ga još nije pustio unutra. Beson je pijan - već je u vrijeme večere bio pripit i vjerojatno paraliziran kad je legao u krevet. Flagg nema ključ jer ne bi gubio vrijeme kucajući. Stoga... korak po korak. Baš kao što si planirao. Najprije mora uči, onda se mora uspeti tim stepenicama - svih tri stotine. Još ga možeš preteći. Otišao je do svoje spavaonice i izvukao neravne željezne klinove koji su držali zajedno grubi okvir kreveta. Krevet se raspao. Peter zgrabi jednu željeznu šipku i odnese je u dnevnu sobu. Pažljivo je izmjerio tu šipku i znao je da je šira od prozora i mada je izvana bila hrđava, mislio je kako je dovoljno čvrsta u sredini. I bolje joj je da bude, pomisli on. Bila bi to gorka šala kad bi moje uže izdržalo, a šipka pukla. Na brzinu pogleda van. Sada nije mogao vidjeti nikoga, ali je, nešto prije nego je započela Flaggova divlja lupa, zapazio tri lika kako prelaze trg prema Igli. Znači, Dennis je regrutirao prijatelje. Je li jedan od njih Ben? Peter se tome nadao, ali se nije usuđivao vjerovati. Tko je bio treći? I čemu kolica? Bijahu to pitanja za koja sada nije imao vremena. “Ah, vi psi! Otvarajte vrata! Otvarajte u kraljevo ime! Otvarajte u ime FLAGGA! Otvarajte vrata! Otvarajte U tišini blizu ponoći, Peter odozdo začuje klepet kao da se otvaraju poput zapešća debeli zasuni. Pretpostavio je da su se vrata otvorila, ali to nije čuo. Tišina... ... i onda krkljajući, zaglušujući vrisak. 116. Nesretni pomoćni stražar, koji je konačno odgovorio na Flaggov poziv, živio je manje od četiri sekunde nakon što je otvorio i treći zasun stražarskih vrata. Spazio je krajičkom oka blijedo lice kao iz noćne more, užagrene crvene oči i crni ogrtač koji je slabim vjetrom bio zabačen unatrag, poput gavranovih krila. Zavrištao je. Zatim se

277 zrak ispunio suhim, šištavim zvukom. Pomoćni stražar koji je još uvijek bio napola pijan, dignuo je pogled točno onda kad je Flaggova ratna sjekira na dva dijela rascijepila njegovu glavu. “Sljedeći put kad netko kuca u ime kralja, pokrenite se i nećete ujutro morati čistiti nered!“ zaurlao je Flagg. Potom je, divlje se smijući, udarajući nogom odgurnuo tijelo i uputio se hodnikom prema stubama. Sve je još uvijek bilo dobro. Na vrijeme je postao svjestan opasnosti. Znao je. Osjećao ju je. Otvorio je vrata s desna i zakoračio u glavni hodnik koji je vodio od sudnice gdje je nekoć Peyna dijelio pravdu. Na kraju tog hodnika započinjale su stube. Dignuo je pogled, nacerivši se strašno poput morskog psa. “Stižem, Peteru! “ sretno je povikao, glas mu je odzvanjao stvarajući jeku, penjući se gore, gore i gore do mjesta gdje se Peter spremao zavezati svoje tanko uže za šipku koju je izvadio iz svojeg kreveta. “Stižem, dragi Peteru, da učinim ono što sam već davno trebao učiniti” Flaggov se osmjeh razvukao i sada je uistinu izgledao jezivo - kao demon koji se nedavno uspeo iz neke smrdljive rupe u zemlji. Podigao je krvničku sjekiru; kapljice krvi ubijenog stražara padale su mu na lice i klizile mu niz obraze kao suze. “Evo me stižem, dragi Peteru, da ti odsiječem glavu!” kriknuo je Flagg i počeo trčati uza stube. Jedna. Tri. Šest. Deset. 117. Peterove drhtave ruke negdje su pogriješile. Uzao koji je s lakoćom svezao već tisuću puta, sada se raspao i morao je početi iznova. Ne dopusti mu da te uplaši. Idiotski. Bio je uplašen, i te kako; uplašen kao zec. Thomas bi bio začuđen kad bi znao da se Peter oduvijek bojao Flagga; Peter je to samo bolje skrivao.

278 A ko te već mora ubiti, NA TJERAJ ga da se pomuči! Nemoj to učiniti umjesto njega! Misao mu je pala na pamet... ali zvučala je kao glas njegove majke. Peterove ruke malko su se umirile, i on opet stane za šipku vezati kraj svojeg užeta. 118. “Nosit ću tvoju glavu navrh sedla još tisuću godina!“ vrištao je Flagg. Gore, gore i okolo, okolo. “Oh, kakav ćeš krasan trofej hiti!” Dvadeset. Trideset. Četrdeset. Pete čizama bacale su zelene iskre udarajući o kamene stube. Oči su mu sjale. Cerek mu bijaše otrovan. “STIŽEM, PETERU” Sedamdeset - još dvije stotine i trideset stuba. 119. Ako ste se ikada probudili usred noći na neobičnom mjestu, onda znate da je samo to što ste sami u mraku već dovoljno zastrašujuće; a sada pokušajte zamisliti da ste se probudili u tajnom prolazu, kako gledate kroz skrivene rupe u sobu gdje ste vidjeli kako vam ubijaju oca! Thomas krikne. Nitko ga nije čuo (osim možda pasa ispod njega, ali sumnjam i u to - bili su stari, gluhi i pravili su sami dovoljno buke). E sada, u Delainu se znalo za hodanje u snu - kao što je to dobro poznato u našem svijetu. Mislilo se da će mjesečar, ako se ne vrati u svoj krevet prije nego se probudi, poludjeti. Thomas je možda čuo takve priče. Ako jest, mogao je posvjedočiti da to nije istina. Jako se preplašio, i zavrištao, ali nije bio ni blizu ludilu. U stvari, njegov prvobitni strah prilično je brzo nestao - mnogo brže nego što bi mnogi od vas i mislili - pa opet pogleda kroz rupice.

279 Ovo će vam se vjerojatno činiti neobičnim, ali morate se prisjetiti da je, prije one stravične noći kad je Flagg došao s vlastitim peharom vina nakon što je Peter otišao, Thomas znao provoditi ugodno vrijeme u ovom mračnom prolazu. Ugođaje poprimila kiseli prizvuk krivnje, ali se isto tako osjećao bliži ocu. Sada je, vrativši se ovamo, imao čudan osjećaj nostalgije. Vidio je da se soba skoro uopće nije promijenila. Preparirane glave su i dalje bile ondje - sob Koščati, ris Krčko, Gricko, veliki bijeli medvjed sa sjevera. I, dakako, zmaj Devetogodišnjak, kroz čije je oči sada gledao, iznad čije glave su bili Rolandov luk i strijela Dušmanski čekić. Koščati... Krčko... Gricko... Devetogodišnjak. Sjećam se svih njihovih imena, pomisli Thomas s čuđenjem. A sjećam se i tebe, tata. Želio bih da si ovdje i da je Peter slobodan, čak i kad bi to značilo da nitko ne zna da postojim. Barem bih noću mogao spavati. Jedan dio namještaja bijaše prekriven bijelim plahtama, ali većina nije bila. Ognjište je bilo hladno i mračno, ali vatra je bila paljena. Thomas je s čuđenjem opazio da je očev ogrtač još uvijek ondje, obješen na uobičajeno mjesto pokraj vrata kupaonice. Ognjište bijaše hladno, ali bila je potrebna samo upaljena šibica koja bi se prinijela složenim drvima da oživi, rasplamsana i topla; soba je trebala samo njegovog oca koji bi to učinio. Odjednom Thomas postane svjestan neobične, gotovo jezive želje u sebi; htio je otići u tu sobu. Htio je zapaliti vatru. Htio je obući očev ogrtač. Htio je popiti čašu očeve medovine. Popio bi je mada se pokvarila i postala gorka. Pomislio je... pomislio je kako bi ondje mogao zaspati. Blijedi, umorni smiješak svanuo je na dječakovom licu i on odluči da će tako i učiniti. Nije se čak bojao niti očevog duha. Skoro da se nadao kako će ga posjetiti. Ako dođe, mogao bi nešto reći svojem ocu. Mogao bi mu reći kako mu je žao.

280 120. “DOLAZIM PETERU” kričao je Flagg, cereći se. Smrdio je na krv i usud; oči mu bijahu smrtonosna vatra. Krvnička sjekira fijukala je i bjesnjela, paje i zadnjih nekoliko kapi krvi odletjelo s oštrice i zalijepilo se za zidove. “SADA DOLAZIM! DOLAZIM PO TVOJU GLAVU!” Gore i okolo, gore i okolo, više i više. Bijaše on demon s ubojstvom na pameti. Stotina. Stotina i dvadeset i pet. 121. “Brže”, zastenje Ben Staad Dennisu i Naomi. Temperatura je opet počela padati, ali njih se sve troje znojilo. Dio znoja mogli su zahvaliti naporu - radili su veoma marljivo. Međutim, većinu znoja su ipak mogli zahvaliti strahu. Mogli u čuti Flagga kako urla. Čak se i Frisky, hrabra srca, bojala. Malo se povukla i sjela, cvileći. 122. “DOLAZIM, TI MALO ŠTENE” Sada je bio sve bliže-glas jasniji, s manje jeke. “DOLAZIM UČINITI ONO ŠTO SAM TREBAO ODAVNO” Dvostruka oštrica je šištala i zviždukala. 123. Ovog puta je čvor držao. Bogovi, pomognite mi, pomisli Peter i osvrne se prema zvuku Flaggova sve glasnijeg, kreštavog glasa. Bogovi, sada mi pomognite. Peter izbaci jednu nogu kroz prozor. Sada je sjedio postrance na prozorskoj dasci kao da je Peonyno sedlo, jedna noga mu bijaše na kamenom podu dnevne sobe dok mu je druga visjela u zraku. Držao je na svojem krilu smotani konop i metalnu šipku iz kreveta. Bacio je konop kroz prozor i gledao ga kako pada. Na pola puta se

281 zapetljao odskakujući prema gore i morao je potrošiti još vremena tresući uže kao udicu prije nego se opet slobodno spustilo. Zatim je, mrmljajući još jednu posljednju molitvu, zgrabio željeznu polugu i zaglavio je na prozor. S njezine sredine visjelo je uže. Peter prebaci nogu koja je bila s unutarnje strane prozorske daske, okrene se u struku držeći se za polugu koliko mu je život bio mio. Sada mu je jedino stražnjica bila na dasci. Napola se okrenuo tako da mu je hladan izvanjski rub daske bio pritisnut uz trbuh umjesto uz stražnjicu. Noge su mu visjele dolje. Željezna poluga bijaše čvrsto uglavljena preko prozora. Peter pusti lijevu ruku i uhvati se za svoj tanki konop od ubrusa. Na trenutak je stao boreći se sa svojim strahom. Onda je zatvorio oči i pustio desnom rukom šipku. Sada mu je čitava masa bila obješena na uže. To je to. Bilo kako bilo, njegov je život sada zavisio od ubrusa. Peter se krene spuštati. m 124. “DOLAZIM” Dvije stotine. “PO TVOJU GLAVU” Dvije stotine i pedeset. “MOJ DRAGI KRAUEVIĆU! ” Dvije stotine i sedamdeset i pet. 125. Ben, Dennis i Naomi mogli su vidjeti Petera, tamni obris muškarca na zakrivljenom zidu Igle, visoko iznad njihovih glava - više nego što bi se i jedan akrobat usudio biti. “Brže”, stenjao je Ben - gotovo jaukao. “Tako vam vaših života... njegovog života!” Još brže su ispraznili kolica... ali istini za volju, što se moglo učiniti, bilo je učinjeno.

282 126. Flagg je trčao uz stube, kukuljica mu je spala, slaba tamna kosa letjela je iza njegovih voštanih obraza. Gotovo je bio ondje - gotovo. 127. Vjetar je sada bio blag, ali veoma hladan. Pirkao je uz Peterove gole obraze i ruke, umrtvljujući ih. Polako, polako se spuštao, krećući se s opreznom smotrenošću. Znao je ako mu se spuštanje otme kontroli da će pasti. Pred njim, golemo ožbukano kamenje uporno se pomicalo prema gore - uskoro je imao osjećaj kao da on stoji na mjestu, a sama Igla se pokreće. Dah mu je izlazio u kratkim izdisajima. Hladni, suhi snijeg šuškao mu je uz lice. Uže bijaše tanko - ako mu ruke još više utmu neće ga uopće moći osjetiti. Koliko se spustio? Nije se usuđivao pogledati prema dolje. Iznad njega, pojedinačne niti, tako vješto satkane kao što bi žena istkala sag, počele su se razdvajati. Peter to nije znao, što je vjerojatno bilo i dobro. Gotovo je dosegao točku pucanja. 128. “Brže, kralju Peteru!” šapnuo je Dennis. Njih troje je završilo pražnjenje kolica; sada su jedino mogli promatrati. Peter se spustio možda polovicu udaljenosti. “Tako je visoko”, zaječala je Naomi. “Ako padne - “ “Ako padne, ubit će se”, reče Ben s bezizražajnom i bezbojnom konačnošću koja ih je sve ušutkala.

283 129. Flagg je dospio na vrh stuba i sada je trčao niz hodnik, grudi su mu se nadimale dok je hvatao zrak. Znoj mu je oblio cijelo lice. Cerek mu bijaše golem i strašan. Spustio je veliku sjekiru i povukao prvi od tri zasuna na vratima Peterovih odaja. Povukao je drugi... i zastao. Ne bi bilo pametno naprosto uletjeti unutra, o ne, uopće ne bi bilo pametno. Zarobljena ptičica možda baš u ovom trenu pokušava pobjeći, ali isto tako možda stoji s druge strane vrata spremna udariti Flagga u glavu čim uleti unutra. Kad je otvorio špijunku na sredini vrata i ugledao šipku iz Petrovog kreveta namještenu preko prozora, sve je razumio pa bijesno zaurlao. “Neće ići tako lako, moja mlada ptičice” zatulio je Flagg. “Da vidimo kako letiš s prerezanim konopom, hoćemo li?" Flagg povuče i treći zasun i uleti u Peterovu sobu s visoko dignutom sjekirom iznad glave. Nakon jednog brzog pogleda kroz prozor, cerek mu se opet javio. Na kraju je odlučio da ipak neće prerezati uže. 130. Sve niže i niže spuštao se Peter. Mišići na rukama drhtali su mu od iscrpljenosti. Usta mu bijahu suha; nije se mogao sjetiti kad je toliko silno želio piće. Činilo mu se kao da je na tom užetu već jako, jako dugo vremena i neobično uvjerenje uvuklo mu se u srce - nikada neće popiti vodu koju je želio. Na kraju će umrijeti, ali ni to nije bilo najgore. Umrijet će žedan. Sada mu se to činilo gore od ičega. Još uvijek se nije usuđivao pogledati prema dolje, no osjetio je neobičan poriv - onoliko snažan koliko i želja njegovog brata da pođe u dnevnu sobu njihova oca - da pogleda gore. Povinovao mu se

284 - a nekih šezdeset metara iznad sebe ugledao je kako mu se ceri Flaggovo blijedo lice s ubilačkim izrazom. “Zdravo, mala moja ptičice”, veselo mu je doviknuo Flagg. “Imam sjekiru, ali mislim da je na kraju neću trebati upotrijebiti. Vidiš, stavio sam je sa strane?” I čarobnjak pokaže prazne ruke. Sva je snaga pokušavala pobjeći iz Peterovih ruku i dlanovasam pogled na Flaggovo omraženo lice bilo je dovoljno. Koncentrirao se na držanje. Više uopće nije mogao osjetiti tanko uže - znao je da ga još drži jer ga je vidio kako mu izmiče kroz šake, ali to je bilo sve. Dah mu je škripajući ulazio i izlazio iz grla u vrućim dahtajima. Sada je pogledao dolje... i spazio bijele, krugove lica okrenutih prema gore. Ti su krugovi bili veoma, veoma sićušni - nije bio šest metara iznad zaleđenog kamenog tla, čak niti dvanaest metara; još je uvijek bio udaljen trideset metara, u visini četvrtog kata naših zgrada. Pokušao se pomaknuti i shvatio da ne može - ako se pomakne, pasti će. I tako je visio uz rub tornja. Hladan, zrnati snijeg puhao mu je u lice, a gore iz zatvorske ćelije, Flagg mu se stane smijati. 131. “Zašto se ne miče‘ povikala je Naomi zabivši jednu ruku u rukavici u Benovo rame. Njezine oči bijahu usredotočene na Peterov uvijeni lik. Način na koji je visio, sporo se okrećući, učinilo ga je zastrašujuće nalik tijelu čovjeka koji se objesio. “Što nije u redu s njim?” “Ne zna-” Iznad njih, Flaggov ledeni smijeh naglo prestane. “Tko je to?“ zazvao je. Njegov glas bijaše kao grmljavina, kao usud. “Odgovorite mi ako želite zadržati glave na ramenima! Tko je dolje?” Frisky zacvili i stisne se uz Naomi.

285 “Oh, bogovi, sad smo gotovi”, reče Dennis. “Što ćemo sada, Bene?” “Čekati”, Ben će kruto. “A ako čarobnjak siđe dolje, borit ćemo se. Čekati ćemo da vidimo što će se dogoditi. Mi - “ Ali to je bilo sve od čekanja za njih jer se u idućih nekoliko sekundi mnogo toga - ne sve, ali većina - razriješilo. 132. Flagg je uočio koliko je tanak Peterov konop, njegovu bjelinu - i u treptaju oka razumio sve, od početka do kraja - ubruse i lutkinu kuću. Peterovo sredstvo bijega čitavo mu je vrijeme bilo pred nosom i skoro mu je promaklo. Ali... opazio je još nešto. Malene izvučene niti na mjestima gdje je tkanje popuštalo, nekih četiri i pol metra niz čvrsto nategnuto uže. Flagg je mogao okrenuti željeznu šipku na kojoj mu je počivala ruka i na taj način baciti Petera, zajedno sa sidrištem koje bi mu možda razbilo glavu kad bi stigli do dna. Mogao je zamahnuti ratnom sjekirom i prerezati uže. No, više je volio prepustiti da stvari idu svojim tijekom i tren kasnije, nakon što je izazvao glasove koji su se dolje nalazili, stvari jesu pošle svojim tokom. Uže je doseglo točku pucanja. Razdvojilo se uz brujanje poput prenategnute žice na lutnji. “Zbogom, ptičice”, poviče sretno Flagg nagnuvši se dobrano kako bi gledao Peterov pad. Smijao se. “Zbog - “ Glas mu se prekinuo i njegove se oči razrogačiše kao i onda dok je virio u kristal i ugledao sićušnu figuru koja se spuštala niz Iglu. Otvorio je usta i gnjevno kriknuo. Taj jezoviti krik probudio je više ljudi od pada Tornja.

286 133. Peter je čuo zvuk pucanja, osjetio je kako se uže razdvojilo. Hladan vjetar jurio mu je mimo lica. Pokušao se spremiti za udar, znajući da će se dogoditi na manje od sekunde. Najgora će biti bol ako ne umre na mjestu. I tada je Peter tresnuo u debeli, duboki sloj kraljevskih ubrusa koje je Frisky dovukla iz dvorca i preko trga na ukradenim kolicima - na kraljevske ubruse koje su Ben, Dennis i Naomi onako grozničavo trpali. Veličina te gomile - izgledala je kao bijeli stog sijena - nikad se nije saznala jer su Ben, Dennis i Naomi imali različitu procjenu iste stvari. Možda je Peterova pretpostavka bila najbolja s obzirom da je on bio taj koji je pao točno usred nje - vjerovao je da je ta neuredna, slatka, spasonosna hrpa ubrusa morala biti visoka barem šest metara, i koliko ja znam, mogao je biti u pravu. 134. Pao je točno u sredinu, kao što rekoh, i načinio krater. Zatim se prevrnuo na leđa i ostao mimo ležati. Visoko iznad njih, Ben začuje kako Flagg zavija od bijesa i on pomisli: Nema potrebe za time, za tebe će sve biti dobro, čarobnjače. Ionako je poginuo, usprkos svemu što smo učinili, A onda je Peter sjeo. Izgledao je ošamućeno, ali veoma živo. Unatoč Flaggu, unatoč činjenici da bi već u tom trenu prema njima mogli trčati stražari, Ben Staad usklikne od veselja. Bijaše to zvuk čistog trijumfa. Zgrabio je Naomi i poljubio je. “Hura! “ uskliknuo je Dennis, cerekajući se omamljeno. “Hura, za kralja!” Nad njima Flagg opet zakriči - zvuk kakav bi ispustila ptica grabežljivica kojoj je utekao plijen. U tom je trenutku klicanje, ljubljenje i bodrenje stalo.

287 “Platiti ćete svojim glavama!” kriknuo je Flagg. Poludio je od gnjeva. “Platiti ćete svojim glavama, svi vi! Stražari, k Igli! K Igli! Kraljoubojica je pobjegao! K Igli! Ubijte kraljevića ubojicu! Ubijte njegovu družinu! Ubijete ih sve!” A u dvorcu koji je okruživao trg Igle sa sve četiri strane, prozori su se stali osvjetljavati... i s obje strane začuo se topot nogu i zveket metala kad su mačevi bili izvučeni iz korica. “Ubijte kraljevića! “ đavolski je kričao Flagg s vrha Igle. “Ubijte njegovu bandu! UBIJTE IH SVE!” Peter je pokušao ustati, koprcajući se, i opet pao. Dio njegovog uma vapio je užurbano da se mora osoviti na noge, i da moraju pobjeći ili će biti ubijeni... no, drugi dio je bio ustrajan u tome da je već mrtav, ili teško ozlijeđen i da je sve ovo samo san njegovog uma na samrti. Činilo se kao da je pao na one iste ubruse koji su mu ispunjavali misli zadnjih pet godina... i kako bi to moglo biti išta drugo osim sna? Benova snažna ruka zgrabila ga je za nadlakticu i on shvati kako je sve stvarnost, kako se sve to događa. “Peteru, jesi li dobro? Jesi li zbilja dobro?” “Uopće nisam ozlijeđen”, reče Peter. “Moramo uteći odavde.” “Moj kralju! “ usklikne Dennis i padne na koljena ispred ošamućenog Petera i nasmije se istim takvih ošamućenim, budalastim osmjehom. “Moja zakletva na vječnu odanost! Kunem se svojim - “ “Zakuni se kasnije!“ poviče Peter nasmijavši se usprkos svemu. Kako je Ben njega povukao na noge, tako je sad on povukao Dennisa na njegove. “Bježimo odavde!” “Na koja vrata?“ upita Ben. Znao je - baš kao i Peter- da je Flagg već na putu dolje. “Stižu sa svih strana sudeći po zvuku.” Istini za volju, Ben je smatrao da bi bilo koji smjer poslužio za borbu koja će zasigurno uslijediti i završiti njihovom smrću. Ali, ošamućen ili ne, Peter je točno znao kuda želi ići. “Trčite!” Njih četvero je potrčalo s Frisky za petama.

288 135. Još uvijek pedesetak metara daleko do Zapadnih vrata, Peterova družina naletjela je na skupinu od sedam pospanih, zbunjenih stražara. Većina ih se bila sklonila od oluje u tople kuhinje na nižim razinama dvorca, ispijajući medovinu i razgovarajući o tome kako će imati što prepričavati svojim unucima. Nisu znali ni polovicu onoga što će im doista moći prepričavati. Njihov ,,vođa“ bijaše čovjek-dječak od dvadeset godina i tek gušter... kako bismo, pretpostavljam, mi nazvali tog desetnika. Pa ipak, on nije ništa pio i bio je donekle pripravan. I odlučan da izvrši svoju dužnost. “Stojte u ime kralja!“ povikao je kad se sa svojom nešto većom približio Peterovoj skupini. Pokušao je zagrmiti svoju zapovijed, no pripovjedač bi trebao govoriti istinu koliko je to moguće, i ja vam moram reći da je glas tog guštera bio više kriještanje nego grmljavina. Peter je, jasno, bio nenaoružan, međutim i Ben i Naomi su imali kratke mačeve, a Dennis svoj hrđavi bodež. Sve troje se odmah postavilo ispred Petera. Benova i Naomina ruka poletjela je k balčaku. Dennis je već bio izvukao svoj bodež. “Stanite! “ uskliknuo je Peter; njegov glas bijaše poput grmljavine. “Ne smijete potegnuti!” Iznenađen - štoviše, šokiran - Ben se osvrne prema Peteru. Peter zakorači naprijed. Oči mu bijahu blistave, a bradu mu je mrsio blagi, prohladni vjetar. Bio je odjeven u grubu zatvoreničku odjeću, no lice mu bijaše zapovjedničko i kraljevsko. “Da stanemo u ime kralja, kažeš”, reče Peter. Mimo je koračao prema užasnutom gušteru sve dok se nisu gotovo našli prsa o prsa - dijelilo ih je manje od petnaest centimetara. Stražar je ustuknuo za korak usprkos isukanom maču i činjenici da su Peterove ruke bile prazne. “A ja ti kažem, gušteru: Ja jesam kralj.''' Stražar oblizne usne. Okrenuo se svojim ljudima. “Ali...”, započeo je. “Vi...”

289 “Kako ti je ime?“ upita tiho Peter. Gušter je ostao zijevati. Mogao je Petera probosti mačem u trenu, ali ipak je samo bespomoćno zijevao, kao riba na suhom. “Tvoje ime, gušteru?” “Moj gospodaru... hoću reći... zatvoreniče... vi... ja...”Mladi vojnik je još jednom zbunjeno pokušao, a onda bespomoćno reče: “Ime mi je Galen.” “I znaš li ti tko sam ja?” “Da”, reče jedan od ostalih. “Znamo tko si, ubojico.” “Nisam ubio svojeg oca”, reče tiho Peter. “Učinio je to kraljev čarobnjak. Za petama nam je i ja vam savjetujem - veoma snažno vam savjetujem - da ga se čuvate. Uskoro više neće uznemiravati Delain; kunem vam se očevim imenom. Ali sada me morate propustiti.” Nastao je dugi trenutak tišine. Galen je digao mač kao da će probosti Petera. Ovaj nije ni trepnuo. Bogovima je već dugovao jednu smrt; bijaše to dug još od vremena kad je kao uplakano, nago djetešce izašao iz majčina trbuha. Bijaše to dug koji je imao svaki muškarac i žena od samog rođenja. Ako taj dug mora sada platiti, neka tako bude... ali on je zakoniti kralj, ne pobunjenik, ne uzurpator i neće bježati ili stati u stranu ili dopustiti prijateljima da ozlijede ovog momka. Mačevi se pokrenu. Tada Galen spusti svoj i on vrhom sječiva dotakne zaleđeni kamen na tlu. “Propustite ih”, promrmljao je. “Možda je ubio, možda nije - samo znam da je to kraljevska zbrka i ja se neću u nju petljati jer će me živi pijesak kraljeva i kraljevića progutati.” “Imao si mudru majku”, reče ozbiljno Ben Staad. “Da, propusti ga”, reče neočekivano drugi glas. “Tako mi bogova, neću udariti svojim mačem u takvog - prema njegovom pogledu, spržio bi mi ruku kad bi ga probo.”

290 “Bit ćeš zapamćen”, reče Peter. Pogledao je svoje prijatelje. “A sada, za mnom”, reče, “brzo. Znam što mi treba, i znam gdje ću to naći.” U tom je trenutku Flagg izletio iz podnožja Igle uz takav urlik gnjeva i bijesa koji se prolomio u noći da su se mladi stražari ustrašili. Ustuknuli su, okrenuli se i pobjegli raštrkavši se na sve četiri strane svijeta. “Hajdemo”, reče Peter. “Za mnom. Kroz Zapadna vrata!” 136. Flagg je trčao kao nikad prije. Sada je predosjećao nadolazeću propast svih svojih planova, i to gotovo u zadnji čas. Ne može se tako dogoditi! I on je, baš kao i Peter, znao gdje sve to mora završiti. Mimoišao se sa stražarima šćućurenima od straha ni ne osvrnuvši se. Oni odahnuše s olakšanjem, misleći kako ih nije ni vidio... ali Flagg ih jest vidio. Sve ih je vidio i upamtio; nakon što Peter umre, razmišljao je kako će njihove glave krasiti zidine kule godinu ijedan dan. A što se tiče kop i leta koje im je zapovijedalo - on će najprije umrijeti tisuću puta u tamnici. Protrčao je ispod luka Zapadnih vrata, pa niz glavnu Zapadnu kolonadu i onda u zamak. Sneni žitelji koji su izašli u svojim noćnim košuljama da vide čemu takva strka, ustrašeno su uzmicali pred njegovim zastrašujuće blijedim licem, križajući prste kako bi odagnali zlo... jer je Flagg sada izgledao kao ono što je zapravo bio: demon. Skočio je preko rukohvata prvog stubišta na koje je naišao, dočekao se na noge (metal na njegovim petama zabljesnulo je zelenim iskrama kao oči risa), i nastavio trčati. K Rolandovim odajama.

291 137. “Medaljon”, zadihano reče Peter Dennisu dok su trčali. “Imaš li još uvijek medaljon koji sam bacio dolje?” Dennis se uhvati za vrat i nađe zlatno srce - s Peterovom krvlju osušenom na šiljku - i potvrdno kimne. “Daj mi ga.” Dennis mu ga pruži u trku. Peter ga nije stavio oko vrata, već smotao oko šake tako da je srce skakutalo i vrtjelo se, odbijajući crveno-zlatnu svjetlost baklji sa zidova. “Uskoro, prijatelji”, puhao je Peter. Skrenuli su za ugao. Peter ugleda naprijed vrata prema odajama svojeg oca. Ovdje je posljednji put vidio Rolanda. On bijaše kralj, odgovoran za živote i dobrobit tisuća; također je bio starac zahvalan na čaši vina koje bi ga ugrijalo i nekoliko minuta razgovora sa svojim sinom. Ovdje će sve završiti. Nekoć davno njegov je otac umorio zmaja strijelom po imenu Dušmanski čekić. A sada, pomisli Peter dok mu je krv udarala u sljepoočnicama i srce hitro udaralo u grudima, moram pokušati umoriti jedno drugo čudovište - mnogo veće - s tom istom strijelom. 138. Thomas upali vatru, zaogme ogrtač svojeg mrtvog oca i primakne Rolandov naslonjač bliže ognjištu. Osjećao je da će uskoro čvrsto zaspati i to bijaše jako dobro. No, dok je tako sjedio kunjajući i promatrajući trofeje na zidovima s njihovim staklenim očima koje su jezivo svjetlucale pri svjetlosti vatre, shvatio je da želi još dvije stvari - stvari koje su bile gotovo svete, stvari koje se sigurno ne bi usudio dirati dok je njegov otac bio živ. Ali Roland bijaše mrtav pa je Thomas dovukao još jedan naslonjač na koji se popeo i sa zida skinuo očev luk i očevu golemu strijelu, Dušmanski čekić, koji su imali svoje mjesto na zidu iznad glave

292 Devetogodišnjaka. Jedan se trenutak izravno zagledao u jedno zmajevo zeleno-žuto oko. Mnogo je toga vidio kroz te oči, ali sada, gledajući ravno u njih, nije vidio ništa doli svojeg vlastitog blijedog lica, poput lica zatočenika koji zuri iz svoje ćelije. Mada je sve u prostoriji bilo vrlo hladno (vatra će sve zagrijati, ali trebat će joj neko vrijeme), pomislio je kako je strijela neobično topla. Nejasno se prisjećao stare priče koju je čuo kao mali dječak - prema toj priči, oružje kojim je ubijen zmaj nikada ne gubi zmajevsku toplinu. Činilo se da je ta priča istinita, pomisli Thomas sneno. No, u toplini strijele nije bilo ničeg zastrašujućeg; zapravo, bila je skoro umirujuća. Thomas sjedne dolje s lukom, nježno ga držeći u jednoj ruci i neobično topao Dušmanski čekić u drugoj, ne znajući da njegov brat baš stiže u potrazi za tim oružjem, i da mu je Flagg - inicijator njegova rođenja i njegov glavni zaštitnik - za petama. 139. Thomas nije stao i razmislio što bi učinio da su vrata sobe njegova oca bila zaključana, isto kao ni Peter - nikada prije nisu bila, a kako su stvari stajale, nisu bila ni sada. Sve što je Peter trebao učiniti bilo je da pritisne kvaku. Uletio je unutra, a ostali za njim. Frisky je žestoko lajala i sva joj se dlaka nakostriješila. Ona je, jamčim vam, najbolje razumjela istinsku prirodu stvari. Nešto je dolazilo, nekakav mračni miris poput otrovnih isparavanja koja su katkad ubijala rudare u Istočnoj baruniji kad bi njihovi tuneli krenuli preduboko. Frisky će se boriti protiv vlasnika tog mirisa ako će morati; boriti se pa čak i umrijeti. No, da je mogla govoriti rekla bi im da mračni miris koji dolazi za njima ne pripada čovjeku; progonilo ih je čudovište, neki strašni Stvor. “Peteru, što počeo je Ben, ali ga Peter nije slušao. Znao je što mora učiniti. Jurnuo je kroz sobu na iscrpljenim, drhtavim

293 nogama, dignuo pogled prema glavi Devetogodišnjaka i posegnuo za lukom i strijelom koji su uvijek visjeli iznad te glave. Ruka mu zastane. Nije bilo nijednog ni drugog. Dennis, koji je zadnji ušao, zatvori vrata i spusti zasun. Jedan jedini snažan udarac spustio se na vrata. Čvrsta hrastova vrata, ojačana metalnim okovima, zadrhte. Peter pogleda preko ramena, raširenih očiju. Dennis i Naomi preplašeno ustuknuše. Frisky je stajala uz svoju gospodaricu i režala. Njezine sivo-zelene oči otkrivale su bjeloočnice. “Puštaj me unutra” grmio je Flagg. “Puštaj me kroz vrata!” “Peteru!“ vikne Ben i izvuče mač. '‘‘'Odmaknite se! “ vikne natrag Peter. “Ako vam je život mio odmaknite se! Svi se odmaknite!” Svi su se razbježali unatrag upravo u trenutku kad se Flaggova šaka, sada plamteći plavom vatrom, spustila opet na vrata. Sarke, zasun i željezni okovi eksplodirali su u isto vrijeme kao top. Plavičasta vatra probila se kroz pukotine između daski u uskim zrakama. Potom su se raspale i masivne daske. Rasprsnuti komadi drva razletjeli su se u luku. Uništeni ostaci vrata stajali su još tren, a onda su pali naprijed popraćeni zvukom nalik udarcu dlana o dlan. U hodniku je stajao Flagg, kukuljica mu je pala unazad. Lice mu bijaše blijedo poput voska. Usne - uske trake podignute tako da su mu se vidjeli zubi. Oči su mu gorjele kao visoke peći. U ruci je čvrsto držao svoju tešku krvničku sjekiru. Stajao je ondje još tren i onda zakoračio unutra. Pogledao je ulijevo i spazio Dennisa. Zatim desno i ugleda Bena i Naomi kraj koje je zgrbljena režala Frisky. Njegove oči ih obilježiše, spremiše u katalog za daljnju obradu... i zanemariše ih. Prošao je kroz ostatke vrata i usmjerio pogled na Petera. “Pao si, ali nisi umro”, reče. “Možda misliš da ti je tvoj bog bio sklon. Alija ti kažem da su te moji bogovi sačuvali za mene. A sada

294 se pomoli svojem bogu da ti srce stane u grudima. Spusti se na koljena i pomoli se za to jer, kažem ti, smrt koju ću ti ja priskrbiti biti će gora nego što si možeš i zamisliti.” Peter je ostao stajati na mjestu, između Flagga i očeva naslonjača u kojem je sjedio Thomas, dosad još neopaženo. Peter se neustrašivo susretne s Flaggovim đavolskim pogledom. Nakratko se učinilo kao da je Flagg uzmaknuo pred tim čvrstim pogledom, a onda se njegov neljudski osmjeh rastegne. “Ti i tvoji prijatelji ste mi zadali mnogo nevolja, moj kraljeviću”, šapnuo je Flagg. “Mnogo nevolja. Trebao sam već davno okončati tvoj bijedni život. Ali sada će sve nevolje prestati.” “Znam tko si”, odvratio je Peter. Iako nenaoružan, njegov je glas bio nepokolebljiv i neprestrašen. “Mislim da je i moj otac znao tko si, mada je on bio slab. A sada ja preuzimam kraljevanje, i ja zapovijedam tebi, demone!” Peter se uspravi do svoje pune visine. Plamenovi iz ognjišta odražavali su mu se u očima, kao da gore. U tom trenutku, Peter je svakim svojim djelićem bio kralj Delaina. “Nestani odavde. Ostavi Delain na miru, sada i zauvijek. Prognan si. ODLAZI!” Peter je ovo posljednje zagrmio glasom koji kao da nije bio njegov; zagrmio je glasom koji je predstavljao mnoge glasove - svih kraljeva i kraljica koji su ikada vladali Delainom, još do vremena kada je zamak bio samo skupina kućica od blata, a ljudi su se u strahu okupljali oko svojih vatri tijekom mračnih zima kad su vukovi zavijali, a trolovi se hranili i kričali u Velikim šumama Davnine. Činilo se kao da je Flagg još jednom ustuknuo... gotovo se stisnuo. A onda je krenuo naprijed - polako, veoma polako. Golema sjekira zibala mu se u lijevoj ruci. “Možeš zapovijedati na onome svijetu”, šapnuo je. “Pobjegavši, bacio si se u moje ruke. Da sam se toga sjetio - s vremenom se i bih - trebao sam osobno urediti da pobjegneš! Oh, Peteru, tvoja će se

295 glava otkotrljati u vatru i moći ćeš omirisati svoju spaljenu kosu prije nego što će tvoj mozak postati svjestan toga da si mrtav... a oni će mi na trgu zbog toga uručiti medaljul Jer, nisi li ti ubio svojeg oca radi krune?” “Ti si ga ubio”, reče Peter. Flagg se nasmije. “Ja? Ja? Moj dječače pa ti si u Igli poludio.” Flagg se otrijezni. Oči mu zasjaše. “Ali pretpostavimo - samo na tren - da jesam? Tko bi u to vjerovao?” Peter je još uvijek držao lančić medaljona smotan oko svoje desne ruke. Sada je otvorio dlan i medaljon se objesi, ljuljajući se hipnotički, bacajući zrake rumenog svjetla po zidovima. Pri pogledu na njega, Flaggove se oči raširiše i Peter pomisli: Prepoznao ga je! Tako mi svih bogova, prepoznao ga je! “Ubio si mojeg oca, a to nije bilo prvi put da si tako uredio stvari. Zaboravio si, zar ne? Vidim to u tvojim očima. Kad ti je Leven Valera stao na put tijekom onog mračnog doba Alana II., njegovu su ženu našli otrovanu. Okolnosti su Valerinu krivnju učinile neupitnom... kao što su i moju krivnju učinile takvom.” “Gdje si to našao, ti malo kopile!“ Flagg šapne i Naomi uvuče zrak. “Da, zaboravio si”, ponovio je Peter. “Ja mislim da se prije ili kasnije, stvorenja poput tebe uvijek počnu ponavljati, jer stvorovi kao ti znaju samo nekoliko jednostavnih trikova. Nakon nekog vremena netko ih uvijek prozre. Mislim da je to jedino što nas uvijek spasi.” Medaljon je visio i zibao se pod svjetlošću vatre. “Koga će biti briga?“ zapita Flagg. “Tko će vjerovati?” “Mnogi. Ako ništa drugo, vjerovat će da si star koliko im i njihova srca govore da jesi, ti čudovište.” “Daj mi to!” “Ubio si Eleanoru Valeru i ubio si mojeg oca.” “Da, donio sam mu vino”, reče Flagg, buktećih očiju, “i smijao sam se kad mu je utroba goijela, a još sam se jače smijao kad su tebe odvodili po stubama Igle. Ali svi u ovoj sobi koji su me čuli da to priznajem uskoro će biti mrtvi, a nitko me nije vidio da ovdje nosim vino! Vidjeli su samo tebe!”

296 No, tada se iza Petera javio jedan novi glas. Ne bijaše to snažan glas; bio je toliko slab da ga se jedva čulo, k tome je i drhtao. Međutim sve ih je ostavio - uključujući i Flagga - bez riječi. “Još te netko vidio”, reče Peterov brat Thomas iz sjenovitog skrovišta naslonjača svojeg oca. “Ja sam te vidio, čarobnjače.” 140. Peter stane u stranu i napola se okrene s medaljonom koji se njihao u njegovoj još uvijek ispruženoj ruci. Thomas! probao je reći, ali nije mogao prozboriti jer su ga toliko osupnule i užasnute promjene na njegovom bratu. Udebljao se i nekako postarao. Oduvijek je više od Petera sličio Rolandu i sada je sličnost bila tolika da bijaše jeziva. Thomas! Još jednom je pokušao reći, shvativši tada zašto luk i strijela nisu više bili na svojem mjestu iznad Devetogodišnjakove glave. Luk je bio na Thomasovom krilu, a strijela zataknuta o strunu. Upravo je tada Flagg kriknuo i bacio se naprijed, podigavši golemu krvničku sjekiru iznad glave. 141. Ne bijaše to gnjevni krik već užasnuti. Flaggovo bijelo lice bilo je napeto; kosa mu se digla na glavi. Usta su mu olabavjelo drhtala. Peter je bio iznenađen sličnošću, ali je prepoznao vlastitog brata; Flagga je posve zavarala titrava svjetlost vatre i tamne sjene naslona fotelje u kojoj je Thomas sjedio. Zaboravio je na Petera. Sjekirom je nasrnuo na osobu u naslonjaču. Već je jednom starca ubio otrovom, ali evo ga opet, sjedi u smrdljivom medovinom natopljenom ogrtaču sa svojim lukom i strijelom u rukama, te promatra Flagga zbunjenim, optužujućim očima. “Avet! “ kriknuo je Flagg. “Avet ili demon iz pakla, svejedno! Ubio sam te jednom! Mogu te ubiti opet! Ajjjjjjjiiiiiiiiiiii -

297 Thomas je uvijek briljirao u streličarstvu. Iako je rijetko išao u lov, često je odlazio na streljačko vježbalište tijekom godina Peterovog zatočeništva, pa je, pijan ili trijezan, imao očevo precizno oko. Imao je fini luk od tisovine, ali iz ovakvog još nije nikada potegnuo. Bijaše lak i gibak, pa ipak je osjećao iznimnu snagu u njegovom egzotičnom drvetu. Bijaše to golemo, no gracilno oružje dugo gotovo dva i pol metra, mjereno od jednog do drugog kraja, pa nije imao mjesta sasvim ga napeti ovako sjedeći; ipak gaje, bez imalo napora, napeo snagom od stotinu i trideset kilograma. Dušmanski čekić je vjerojatno bila najveća strijela ikad načinjena, drveni dio bijaše od sandalovine, a tri pera izrađena od krila anduanskog sokola, vrh od uglačanog čelika. Postao je vruć kad je napeo strijelu; osjećao je kako mu ta vrućina prži lice kao da ga je naslonio uz peć. “Govorio si mi samo laži, čarobnjače”, reče tiho Thomas. Otpustio je strijelu. Izletjela je iz luka. Prelazeći sobom, zabila se točno u sredinu medaljona Levena Valere koji je još uvijek visio iz ispružene ruke zapanjenog Petera. Zlatni lančić puknuo je uz jedva čujni zvuk: čink!. Kao što sam vam već rekao, još od one noći kad je s trupama logorovao u šumama na sjeveru, bezuspješno tragajući za izgnanicima, Flagga je mučio san kojeg se nije mogao sjetiti. Uvijek bi se probudio s rukom prislonjenom na lijevo oko, kao da je ondje bio ranjen. Oko bi ga peklo još nekoliko minuta nakon što bi se probudio, iako nije mogao otkriti zašto. Sada je Rolandova strijela, noseći na svojem vrhu Valerin medaljon u obliku srca, preletjela Rolandovom dnevnom sobom i zabila se u to oko. Flagg zakriči. Iz ruku mu je ispala sjekira s dvostrukim sječivom i kad je drška krvlju natopljenog oružja udarila o pod zauvijek se raspalo. Zateturao je unatrag, a jedno oko je s mržnjom zurilo u Thomasa. Drugo je zamijenilo zlatno srce s osušenom Peterovom

298 krvlju na vrhu. Oko rubova srca curila je neka smrdljiva crna tekućina - to sasvim sigurno nije bila krv. Flagg opet krikne, padne na koljena - i odjednom nestane. Peterove se oči razrogačiše. Ben Staad poviče. Jedno vrijeme je Flaggova odjeća zadržala njegov oblik, jedan je trenutak strijela stajala u zraku zajedno sa srcem koje je probila. Onda se odjeća skvrčila i Dušmanski čekić tresne o kameni pod. Čelični vrh se dimio. Kao što se dimio, jednom davno, kad ga je Roland izvukao iz zmajevog grla. Srce je nakratko sjajilo tamnocrveno i njegov se oblik zauvijek otisne u kamen na mjestu gdje je palo kad je čarobnjak nestao. Peter se okrene svojem bratu. Thomasov nezemaljski mir se raspao. Više nije sličio Rolandu; izgledao je kao uplašeni i strašno umoran mali dječak. “Petere, žao mije”, kazao je i počeo plakati. “Žao mi je više nego što si možeš zamisliti. Pretpostavljam da ćeš me sada ubiti, i zaslužujem da budem ubijen - da, znam da zaslužujem - ali prije nego to učiniš, nešto ću ti reći: platio sam. Jesam. Platio, platio, platio. A sada me ubij ako je to tvoja volja.” Thomas podigne grlo i zatvori oči. Peter mu priđe. Ostali su zadržali dah, okruglih očiju širom otvorenih. Tada je Peter nježno izvukao svojeg brata iz očevog naslonjača i zagrlio ga. Držao ga je sve dok olujni plač nije minuo i onda mu je kazao da ga voli i da će ga uvijek voljeti; onda su obojica plakali, ondje ispod zmajeve glave s očevim lukom pod nogama; u tom su se trenutku ostali iskrali iz sobe i ostavili dvojicu braće nasamo.

299 142. I jesu li nakon toga svi zauvijek živjeli sretno? Nisu. Nitko i nikad nije uvijek sretan, bez obzira na to što priče kazuju. Imali su svoje dobre dane, kao i vi, i imali su loše dane, baš kao i vi. Izvojevali su neke pobjede, kao i vi, i doživjeli poraze, također kao i vi. Došlo je vrijeme kad su se sramili samih sebe znajući da nisu dali sve od sebe, no bilo je i trenutaka kad su znali da stoje točno ondje gdje je njihov bog želio da stoje. Sve što pokušavam reći jest to da su živjeli najbolje što su mogli, svaki od njih; neki su živjeli duže od drugih, ali svi su živjeli dobro, hrabro i sve ih volim te se ne sramim svoje ljubavi. Thomas i Peter su zajedno otišli k novom vrhovnom sucu Delaina, i Petera su vratili u pritvor. No njegovo drugo zatočeništvo trajalo je mnogo kraće od prvog - samo dva sata. Thomasu je trebalo petnaest minuta da ispriča svoju priču i vrhovni sudac, koji je bio imenovan uz Flaggov blagoslov i bio je strašljivi mali stvor, uzeo sije sat vremena i četrdeset i pet minuta kako bi se uvjerio da je užasni čarobnjak uistinu nestao. Tada su sve optužbe bile odbačene. Te večeri su se svi - Peter, Thomas, Ben, Naomi, Dennis pa čak i Frisky - sastali u Peterovim starim odajama. Peter je svima natočio vino, čak je i Frisky dobila u maloj zdjelici. Jedino je Thomas odbio piće. Peter je želio da Thomas ostane s njim, ali je Thomas ustrajao na tome - mislim i s pravom - da će ga, ako ostane, građani razapeti zbog svega stoje dopustio da se dogodi. “Bio si samo dijete”, rekao je Peter, “kojim je upravljalo snažno stvorenje koje te je plašilo.” Uz tužan osmjeh, Thomas odvrati: “To je djelomice istina, ali ljudi se neće toga sjećati, Pete. Sjećat će se Tommyja Donositelja Poreza i doći po mene. Mislim da bi okrenuli svaki kamen da me pronađu.

300 Flagg je otišao, ali ja sam ovdje. Moja je glava budalasta, ali sam odlučio da bih je ipak volio zadržati na ramenima još neko vrijeme.” Zastao je, kao da razmišlja, pa nastavio: “Najbolje je da odem. Moja mržnja i ljubomora bijahu kao groznica. Sada je prošla, ali za koju godinu dok budem u tvojoj vladajućoj sjeni, možda se vrati. Vidiš, malo sam upoznao samoga sebe. Da - malo. Ne; moram otići, Peteru i to večeras. Što prije to bolje.” “Ali... kuda ćeš otići?” “U potragu”, reče Thomas jednostavno. “Na jug, mislim. Možda ćeš me opet vidjeti, ali možda i nećeš. Poći ću na jug u potragu... imam mnogo stvari na savjesti i za mnogo toga se trebam iskupiti.” “U kakvu potragu?" upita Ben. “Naći Flagga”, odvrati Thomas. “On je negdje tamo. U ovom svijetu ili nekom drugom, ali je tamo. Znam to; osjećam njegov otrov u vjetru. Utekao nam je u zadnjem trenu. Vi to znate, a znam i ja. Naći ću ga i ubiti. Osvetiti ću našeg oca i iskupiti se i za vlastiti golemi grijeh. Najprije ću krenuti na jug, jer ga ondje osjećam.” Peter reče: “Ali tko će poći s tobom? Ja ne mogu - toliko toga valja ovdje učiniti. No, ne mogu dopustiti da ideš sam!” Izgledao je veoma zabrinuto, i da ste vidjeli kartu iz tog doba razumjeli biste njegov izraz lica, jer je na kartama jug bio samo velika praznina. Sve ih iznenadivši, Dennis reče: “Ja ću poći, moj kralju.” Oba brata ga iznenađeno pogledaše. I Ben i Naomi su se okrenuli, a Frisky digne glavu od svojeg vina koje je lizala s velikim oduševljenjem (sviđao joj se miris koji je bio hladan i baršunasto ljubičast; ne onako dobar kao okus, ali skoro). Dennis se silno zarumeni, ali ne sjedne. “Oduvijek ste mi bili dobar gospodar, Thomase, i - da mi oprostite, kralju Peteru - nešto u meni mi govori da ste vi još uvijek moj gospodar. A s obzirom da sam ja bio taj koji je pronašao miša i poslao vas u Iglu, moj kralju - “ “Glupost!" reče Peter. “To je sve zaboravljeno.”