Stephen King - Zmajeve oči

101 “Nitko ne zna.” “Kako je djelovao?” “Pokaži mi što je u kanti, dečko. Odmah.” Brandon stisne veliku, snažnu šaku. Nije njome zamahnuo, samo ju je podigao. To je bilo dovoljno. “Odmah mi pokaži ili ću te odalamiti.” Brandon je, ne govoreći ništa, dugo promatrao uginulog miša. Dennis je prestrašeno promatrao kako lice njegovog oca postaje sve bljeđe, sivo, pepeljasto. Mišje oči su toliko izgorjele da od njih nije ostalo ništa više osim dva mala ugljena. Njegovo smeđe krzno postalo je crno. Dim mu se i dalje dizao iz sićušnih ušiju, a zubi vidljivi zbog posmrtnog grča bijahu čađavo crni, kao zupci na rešetki kamina. Brandon je načinio pokret kao da će ga dotaknuti, a onda povuče ruku. Digao je lice prema sinu i hrapavim ga glasom upitao: “Gdje si to našao?” Dennis je počeo mucati hrpu nerazumljivih rečenica koje nisu imale značenja. Brandon je neko vrijeme slušao, a onda stisnuo sina za rame. “Duboko udahni i saberi misli, Danny”, kazao je. “Znaš, uz tebe sam u ovome, kao i u svemu drugome. Dobro si učinio što nisi ovog jadnička pokazao svojoj majci. A sada mi reci, kako i gdje si ga našao.” Umiren i uz podršku, Dennis je uspio ocu ispričati svoju priču. Njegovo pripovijedanje bijaše nešto kraće od mojeg, ali ipak mu je trebalo nekoliko minuta. Njegov je otac sjeo na stolicu, članak jednog prsta utisnuo je u čelo zaklanjajući si oči. Nije postavljao pitanja, nije čak ni gunđao. Kad je Dennis završio, njegov otac promrmljao je četiri riječi sebi u bradu. Samo četiri riječi - no one su pretvorile dječakovo srce u ledenu kocku - ili mu se tako barem tada učinilo. “Baš kao i kralj.” Brandonove su usne drhtale od straha, iako se činilo da se pokušava osmjehnuti. “Misliš li da je ovo bio kralj miševa, Danny?” “Tata... tata, ja... ja.”

102 “Ondje je bila kutija, rekao si.” “Da.” “I smotuljak.” “Da.” “A smotuljak je bio nagoren, ali nije izgorio.” “Da.” “I štipaljke.” “Da, kakve mama koristi kad čupa dlačice iz svojeg nosa - “ “Šššš”, reče Brandon i nabije ponovno članke prstiju u čelo. “Daj da razmislim.” Prošlo je pet minuta. Brandon je nepomično sjedio, gotovo kao da je zaspao, ali Dennis je znao da nije tako. Brandon nije znao da je Peteru majka darovala ugraviranu kutiju, niti da ju je Peter izgubio dok je još bio mali; i jedna i druga stvar dogodile su se davno prije nego što je Peter postao polumuškarac i Brandon došao u njegovu službu. Znao je za tajnu pregradu; naišao je na nju još tijekom prve godine svoje službe kod Petera (ta godina nije bila ni poodmakla). Kao što rekoh, to baš i nije bila jako tajna pregrada - ali dovoljna da zadovolji pristupačnog dječaka kao što je bio Peter. Brandon je za nju znao, ali nakon tog prvog puta nikada više nije iza nje pogledao jer ondje nije bilo ništa osim gluposti koje dječaci veličaju kao blago - tarot špil u kojem je nedostajalo nekoliko karata, vrećica sa špekulama, sretni novčić i mala pletenica iz Peonyne grive. Ako dobar sluga išta razumije, onda je to odlika koju nazivamo diskrecija, što znači poštovanje granica u tuđim životima. Više nikada nije pogledao iza pregrade. To bi bilo nalik krađi. Naposljetku Dennis upita: “Idemo li onamo, oče, kako bi mogao pogledati u kutiju?” “Ne. Moramo poći do vrhovnog suca s ovim mišem, a ti mu moraš ispričati svoju priču baš kao što sije ispričao meni.”

103 Dennis s mukom sjedne na krevet. Osjećao se kao da ga je netko upravo udario u želudac. Peyna, čovjek koji je određivao zatvorske kazne i pogubljenja! Peyna, sa svojim blijedim, odbojnim licem i visokim čelom boje voska! Peyna, koji je iza samog kralja bio najmoćniji čovjek u kraljevstvu! “Ne”, prošaptao je na kraju. “Tata, ne mogu... ja... ja... “ “Moraš”, rekao je otac strogo. “Ovo je grozna stvar - najgroznija za koju sam ikada čuo, ali mora je se uzeti u obzir i riješiti je. Moraš mu reći isto ono što si rekao i meni, a tada će sve biti u njegovim rukama.” Dennis se zagleda u oči svojeg oca i shvati da Brandon upravo tako misli. Ako odbije, njegov će ga otac uhvatiti za ovratnik i odvući ga k Peyni kao mačića, imao on dvadeset godina ili ne. “Da, tata”, rekao je sav jadan, razmišljajući o tome kako će jednostavno umrijeti od srčanog udara kad se na njemu zaustave Peynine hladne, proračunate oči. Tada se (uz sve veću paniku) sjetio da je kantu za pepeo ukrao iz prinčevih odaja. Ako ne umre od straha onog trenutka kad mu Peyna naredi da govori, vjerojatno će zbog krađe ostatak života provesti u najdubljoj tamnici ispod zamka. “Smiri se, Denny - barem koliko uspiješ. Jer Peyna je krut, ali pravedan čovjek. Nisi učinio ništa zbog čega bi se trebao stidjeti. Ispričaj mu kao što si i meni.” “U redu”, prošaptao je Dennis. “Idemo odmah?” Brandon ustane iz stolice pa klekne. “Najprije ćemo se pomoliti. Spusti se kraj mene, sine.” Dennis tako i učini. 37. Peteru su sudili, okrivili ga za ubojstvo kralja i osudili ga na doživotni zatvor u dvije hladne sobe na vrhu Igle. Sve je to učinjeno u samo tri dana. Neće mi trebati mnogo da vam ispričam kako su se Flaggove čeljusti čvrsto stisnule oko dječaka poput okrutne klopke.

104 Peyna nije odmah naredio prekid priprema za krunidbu - u stvari, mislio je da se Dennis zacijelo zabunio, i da za sve ovo mora postojati razumno objašnjenje. Pa ipak, stanje u kojem se nalazio miš bilo je toliko nalik kraljevom da se to nije moglo samo tako zanemariti, a i Brandonova obitelj je u kraljevstvu već dugo cijenjena zbog svojeg poštenja i pravičnosti. To je važno, ali postojalo je nešto od još veće važnosti: kad Peter bude okrunjen, njegova čast ne smije imati ni mrljice. Peyna je saslušao Dennisa, a onda je pozvao Petera. Dennis bi uistinu umro od straha pri pogledu na svojeg gospodara, ali su mu milostivo dopustili da ode u drugu sobu zajedno sa svojim ocem. Peyna je ozbiljno objasnio Peteru da je protiv njega iznesena optužba... optužba da je sam Peter sudjelovao u Rolandovom ubojstvu. Anders Peyna nije bio čovjek koji ublažava svoje riječi, ma koliko god one mogle boljeti. Peter je bio zapanjen... zabezeknut. Morate se prisjetiti da se još uvijek pokušavao pomiriti s činjenicom da je njegov voljeni otac mrtav, ubijen uz pomoć okrutnog otrova koji ga je iznutra živog spalio. Ne smijete zaboraviti da je cijele noći vodio potragu, da nije uopće spavao i da je fizički bio iscrpljen. Ponajviše, morate se sjetiti da je imao samo šesnaest godina iako je imao široka ramena i visinu odraslog muškarca. Ove zapanjujuće vijesti su ga, povrh svega, natjerale da učini veoma prirodnu stvar, ali to je bilo upravo ono što je svakako trebao izbjeći pod Peyninim hladnim i procjenjivačkim pogledom: briznuo je u plač. Daje Peter srčano zanijekao optužbu, ili da je zbog takve sulude ideje svoj šok, umor i tugu izrazio smijehom, sve bi se možda tada i ondje završilo. Siguran sam da takva mogućnost nikada Flaggu nije pala na pamet, ali jedna od njegovih nekoliko slabosti bijaše sklonost prosudbe drugih prema onom što je ležalo u njegovom vlastitom crnom i mračnom srcu. Flagg je svakoga gledao sa sumnjom, te je vjerovao da svi imaju skrivene razloge za sve što čine.

105 Njegov je um bio veoma složen, poput sobe s ogledalima u kojima su se odražavale dvostruko veće slike. Tijek Peyninih misli nije bio vitičast već veoma izravan. Bilo muje jako teško - gotovo nemoguće - povjerovati da je Peter mogao otrovati svojeg oca. Da je pobjesnio ili se glasno nasmijao, stvari bi vjerojatno završile i bez istrage kutije na kojoj je navodno bilo ugravirano njegovo ime, ili smotuljka i štipaljki koje su navodno bile unutra. Suze su, međutim, izgledale jako loše. Suze su djelovale kao izraz krivnje koju je nosio dječak dovoljno odrastao da počini ubojstvo, ali nedovoljno odrastao da sakrije stoje učinio. Peyna je odlučio da mora istraživati dalje. Nije mu se to sviđalo, jer je to značilo da mora povesti stražu, a to je pak značilo da će neka riječ, neki šapat ovih trenutnih sumnji procuriti i okaljati prve tjedne Peterove vladavine. Tada je pomislio da bi i to mogao izbjeći. Uzet će polovicu garde, i ništa više. Četvoricu može ostaviti da čuvaju vrata. Kad ova ludost prođe, sve će ih premjestiti u najudaljeniji kraj kraljevstva. Brandona i njegovog sina će također morati nekamo odaslati, pomisli Peyna, što će biti šteta ali jezici imaju sklonost širenju glasina, naročito kad ih razveže piće, a starčeva sklonost džinu bijaše dobro poznata. Stoga je Peyna naredio da se radovi na podiju za krunidbu privremeno obustave. Bio je uvjeren da će se ti radovi moći nastaviti za manje od pola sata, iako će se radnici znojiti i kleti što se moraju žuriti zbog izgubljenog vremena. 38. Kao što znate, kutija, smotuljak i štipaljke bijahu ondje. Peter se zakleo majčinim imenom da ne posjeduje takvu graviranu kutiju; njegovo žestoko poricanje sada je djelovalo veoma budalasto. Peyna je oprezno digao spaljeni smotuljak pomoću štipaljki, zavirio unutra i ugledao tri zrnca zelenog pijeska. Bili su toliko maleni da ih se jedva moglo vidjeti, ali je Peyna bio svjestan onoga što se

106 dogodilo moćnom kralju i sirotom mišu pa je vratio paketić u kutiju i zatvorio poklopac. Naredio je da dvojica od četvorice stražara uđu iz hodnika, shvaćajući nevoljko da situacija polako postaje sve ozbiljnija. Kutija je pažljivo stavljena na Peterov stol, a iz nje su se podizali tanki pramičci dima. Jednog stražara su poslali po čovjeka koji je u kraljevstvu znao najviše o otrovima. Taj je čovjek, jasno, bio Flagg. 39. “Nemam ništa s time, Anderse”, kazao je Peter. Malo se pribrao, iako mu je lice i dalje bilo blijedo i napeto, oči tako tamno plave kakve stari vrhovni sudac nikada nije vidio. “Kutija, znači, jest tvoja?” “Da.” “Zašto si porekao da imaš takvu kutiju?” “Zaboravio sam na nju. Nisam tu kutiju vidio vjerojatno jedanaest godina ili više. Darovala mi ju je moja majka.” “Što se s njom dogodilo?” Više me ne oslovljava s ‘moj gospodaru ’ ili s ‘vaše visočanstvo pomisli Peter uz drhtaj. Ne obraća mi se s poštovanjem. Može li se uistinu ovo događati, pitam se? Otac da je otrovan? Thomas da je jako bolestan? Peyna stoji ovdje i čini sve kako bi me optužio za ubojstvo? A moja kutija - otkud se ona stvorila, i tko ju je stavio u tajni pretinac iza knjiga? “Izgubio sam je”, polako je odgovorio Peter. “Anderse, ne vjeruješ valjda da sam uistinu ubio svojeg oca?” Nisam... ali sada se pitam, pomisli Anders Peyna. “Silno sam ga volio”, kazao je Peter.

107 40. Uvijek sam to mislio... ali sad se pitam i u vezi toga, pomisli Anders Peyna. Flagg je uletio unutra i, ni ne pogledavši u Peyninom smjeru, započne odmah salijetati omamljenog, ustrašenog i izbezumljenog kraljevića pitanjima u vezi istrage. Jesu li otkriveni bilo kakvi tragovi otrova ili trovača? Je li razotkrivena kakva naznaka urote? Njegovo je mišljenje da se možda radi o pojedincu, gotovo sigurno poremećena uma. Čitavo je jutro proveo pred svojim kristalom, reče Flagg, međutim ovaj je tvrdoglavo ostajao zamračen. No, nije ga briga, može on više od pukog bacanja kostiju i virenja u kristal. Žudio je za akcijom, a ne čarima. Štogod kraljević želi da učini za njega, koji god mračan kut hoće da za njega istraži... “Nismo te pozvali da slušamo blebetanje poput onoga od tvog papagaja čije obje glave govore istovremeno”, reče hladno Peyna. Nije volio Flagga. Što se njega ticalo, u trenutku Rolandove smrti čarobnjak je bio degradiran na mjesto dvorske ništarije. Možda će im znati reći što su one mrvice opako zelene boje u smotuljku, ali tu je svršavala njegova korisnost. Kad bude okrunjen, Peter neće imati posla sovom lasicom, pomisli Peyna. Tada se zaustavio i misli mu iskoče iz kolosijeka jer su šanse da Peter bude okrunjen postajale sve manje i manje. “Ne”, reče Flagg. “I pretpostavio sam da niste.” Pogledao je u Petera i kazao: “Zašto sam pozvan, moj kralju?” “Ne zovi ga tako! “ eksplodirao je Peyna, duboko uznemiren protiv svoje volje. Flagg uoči taj šok na Peyninom licu, pa odglumi zbunjenost iako je savršeno razumio što to znači i bijaše zadovoljan. Crv sumnje je utirao svoj put prema središtu ledenog srca vrhovnog suca. Dobro. Peter okrene svoje blijedo lice od njih obojice i pogleda prema gradu, još jednom pokušavajući ovladati svojim osjećajima. Prsti su

108 mu bilo čvrsto isprepleteni. Članci mu bijahu bijeli. Trenutno je djelovao starije od svojih šesnaest godina. “Vidiš li kutiju na stolu?" upita Peyna. “Da, vrhovni suče”, odvrati Flagg svojim najukočenijim i najsvečanijim glasom. “Unutra je smotuljak koji kao da polako sagorijeva. U smotuljku je nešto što izgleda kao zrnca pijeska. Htio bih da ih proučiš i vidiš možeš li nam reći što je to. Veoma snažno ti savjetujem da ih ne dodiruješ. Vjerujem da je tvar u tom smotuljku izazvala smrt kralja Rolanda.” Flagg si dopusti da djeluje zabrinuto. A istini za volju, osjećao se veoma dobro. Kad god bi glumio neku ulogu, tako se osjećao. Volio je glumiti. Podigao je smotuljak koristeći se štipaljkama. Pozorno ga je osmotrio. Pogled mu se smrkne. “Želim komad opsidijana”, kazao je. “Želim ga istog trena.” “Imam jedan u svojem stolu”, rekao je tupo Peter pa ga izvadi. Nije bio onako velik kao onaj kojim se bio poslužio Flagg, a onda ga se riješio, ali bio je debeo. Pružio ga je jednom od stražara, a ovaj ga je dao Flaggu. Čarobnjak ga podigne prema svjetlu, malko se mršteći... ali u njegovom srcu maleni je čovječuljak uzbuđeno skakao gore-dolje, vrtio se ukrug i prekobacivao se. Opsidijan je bio veoma sličan njegovom, ali jedna stranica bijaše'odlomljena i skrhana. Ah, bogovi se mu se smiješili! Doista, doista su mu se smiješili! “Ispao mi je prije godinu ili dvije”, reče Peter, uočivši Flaggovu znatiželju. Nije bio svjestan - kao što je to bio Peyna, bar na trenutak - kako je dodao još jedan red opeka na zid koji je gradio oko sebe. “Polovica koju držiš pala je na sag koji je ublažio pad. Druga je polovica pala na kamen i rasprsnula se u komadiće. Opsidijan je veoma tvrd, ali veoma krhak.”

109 “Uistinu, moj gospodaru?" ozbiljno će Flagg. “Nikad nisam vidio ovakav kamen, iako sam, dakako, čuo za njega.” Položio je opsidijan na Peterov stol, namjestio smotuljak iznad njega i isuo na njega tri zrnca pijeska. Za tren su se iz kamena počeli uzdizati pramičci dima. Svi prisutni su mogli vidjeti kako svako zrnce polako tone u rupicu koju je činilo u najtvrđem kamenu na svijetu. Stražari su na taj prizor s nelagodom počeli mrmljali. “Tišina! “ zagrmio je Peyna okrenuvši se prema njima. Stražari su ustuknuli obješenih lica i blijedi od straha. Ovo im je sve više i više djelovalo kao neka vradžbina. “Vjerujem da znam kakva su ovo zrnca, i kako da potvrdim svoju zamisao”, reče Flagg kratko. “No, ako sam u pravu, pokus se mora obaviti što je prije moguće.” “Zašto?“ htio je znati Peyna. “Vjerujem da su ova zrnca zmajev pijesak”, odvrati Flagg. “Nekoć sam imao malu količinu, ali je nažalost nestala prije no što sam je uspio pobliže proučiti. Možda je bila i ukradena.” Flaggu nije promaklo kako je na to Peynin pogled okrznuo Petera. “Odonda sam se svako toliko znao zabrinuti u vezi toga”, nastavio je, “jer ta tvar slovi kao jedna od najsmrtonosnijih na svijetu. Nisam imao priliku testirati njezina svojstva te sam sumnjao, ali već sada vidim da se većina njih ovdje već pokazala.” Flagg pokaže na opsidijan. Rupice u kojima su ležala tri zrnca sada bijahu duboka već gotovo dva i pol centimetra - iz svake se uzdizao dim kao iz male logorske vatre. Flagg je pretpostavljao da je svako zrnce nagrizlo polovicu debljine kamena. “Ova tri zrnca pijeska brzo rade put kroz najtvrđi kamen koji poznajemo”, kazao je. “Zmajev pijesak je na glasu da može prodrijeti kroz bilo što kruto - bilo što. Usto proizvodi zastrašujuću toplinu. Ti! Stražaru!” On pokaže na jednog od stražara. Ovaj zakorači naprijed, nimalo sretan što su njega izabrali.

110 “Dotakni površinu kamena”, reče Flagg, a kad je ovaj ispružio pokusnu ruku prema kamenu, dodao je oštro: “Samo sa strane! Ni blizu s rukom kraj tih rupica!” Stražar dotakne kamen pa je uz siktaj brzo povuče. Stavio je prste u usta, ali ne prije nego je Peyna na njima ugledao mjehuriće. “Čuo sam da opsidijan veoma sporo provodi toplinu”, reče Flagg, “ali ovaj je vruć kao ploča na štednjaku... sve od tri zrnca pijeska koji bi stali na vrh vašeg malog prsta, i još bi ostalo slobodnog prostora! Dotaknite kralj evićev stol, gospodine vrhovni suče!” Peyna to i učini. Ostao je uznemiren i začuđen vrelinom pod svojom rukom. Uskoro će se tvrdo drvo početi paliti i ugljeniti. “Stoga moramo hitro djelovati”, reče Flagg. “Uskoro će se sam stol zapaliti. Ako udahnemo dim - pretpostavljajući da su priče koje sam čuo istinite - svi ćemo umrijeti unutar nekoliko dana. Ali, da bismo bili sigurni, još jedan pokus Čuvši ovo, stražari su postali uznemireniji no ikada. “U redu”, reče Peyna. “Kakav je to pokus? Budi brz, čovječe!” Sada je prezirao Flagga više no ikada, iako je nekada osjećao kako ga ne treba podcjenjivati, sada je to osjećao dvostruko. Prije pet minuta je bio spreman otpustiti čovjeka kao dvorsku ništariju. A sad se činilo kao da njihovi životi - i Peynini dokazi protiv Petera - ovise o njemu. “Predlažem da se napuni kanta s vodom”, reče Flagg, govoreći brže no ikad. Tamne oči su mu sjale. Stražari i Peyna zurili su u one male crne rupe u opsidijanu, u tanašne trake pare mračnom opčinjenošću ptičica koje je hipnotiziralo čitavo leglo pitona. Koliko su duboko u kamenu? Koliko blizu drva? Nije bilo moguće reći. Čak je i Peter promatrao, iako umorna mješavina tuge i zbunjenosti nije napuštala njegovo lice. “Voda iz kraljevićeve pumpe!“ poviče Flagg jednom od stražara. “Želimo je u kanti, ili u dubokom loncu ili tavi. Odmah! Odmah!”

111 Stražar pogleda prema Peyni. “Učini tako”, reče Peyna, trudeći se da ne djeluje prestrašeno - ali bio je prestrašen, i Flagg je to znao. Stražar pođe. Za nekoliko trenutaka začuli su vodu koja se pumpa u kantu koju je našao u sobarevom ormaru. Flagg je opet govorio. “Predlažem da zamočim prste u kantu i kapnem kap vode u jednu od ovih rupica”, reče on. “Pažljivo ćemo gledati, gospodine vrhovni suče. Moramo vidjeti hoće li voda koja uđe u rupicu poprimiti zelenu boju. To je siguran znak.” “A onda?“ napeto će Peyna. Stražar se vratio. Flagg uzme kantu i stavi je na stol. “Zatim ću pažljivo kapnuti vodu u druge dvije rupice”, reče Flagg. Govorio je smireno, ali njegovi obično blijedi obrazi bijahu oplahnuti rumenilom. “Voda neće zaustaviti zmajev pijesak, priča se, ali će ga usporiti.” Ovo je zvučalo mnogo gore nego što je bilo, no Flagg ih je želio ustrašiti. “Zašto ga jednostavno ne polijemo vodom?“ izlanuo se jedan stražar. Peyna mu podari zastrašujući pogled, no Flagg smireno odgovori na pitanje dok je zamakao mali prst u kantu. “Zar bi htio da isperem ta tri zrna pijeska iz rupica, koje su načinili u kamenu, na momčev stol?“ upitao je gotovo veselo. “Mogli bismo tebe, gospodine, ostaviti ovdje da ugasiš vatru kad voda usahne!” Stražar je ušutio. Flagg iz kante izvuče prst s kojeg je kapala voda. “Voda je već topla”, kazao je Peyni, “samo od toga što se nalazi na stolu.” Pažljivo primakne svoj prst s kojeg je visjela jedna jedina kap vode i stavi ga iznad jedne rupice. “Gledajte pozomo!“ oštro će Flagg, a Peteru u tom trenutku zazvuči poput jeftinog pokućara koji se sprema izvesti neki

112 čudovišno varljivi trik. Međutim, Peyna se nagne bliže. Stražari su ispružili vratove. Ta jedna jedina kap vode koja je visjela s Flaggova prsta na trenutak je uhvatila savršeni minijaturni odraz Peterove sobe. Visjela je... izdužena... i upala u rupicu. Začuo se uzavreli kssss, nalik zvuku kad se mast baci na vruću tavu. Sićušni gejzir pare uzdigao se iz rupe... ali prije toga, Peyna jasno uoči zelenu boju poput mačjih očiju. U tom je času Peterova sudbina bila zapečaćena. “Tako mi bogova, zmajev pijesak!" promuklo šapne Flagg. “Za boga miloga, nikako nemojte udahnuti tu paru!” Hrabrost Andersa Peyne bijaše nepokolebiva kao i njegov ugled, ali sada se bojao. Njemu se taj osamljeni pramičak zelenog dima učinio nezamislivo zlim. “Ugasite ostala dva”, kazao je promuklo. “Odmah!” “Kazao sam vam”, reče Flagg, smireno opet zamačući mali prst i zureći u opsidijan. “Ne može ih se ugasiti - no, postoji jedan način, kazuju priče, ali samo jedan. Neće vam se svidjeti. Pa ipak, tako ih možemo zadržati, a onda ih se riješiti. Barem tako mislim.” Oprezno ubaci po jednu kap u svaku od preostale dvije rupice. Svaki put se pojavio tamno zeleni bljesak i oblačić pare. “Mislim da smo neko vrijeme sigurni”, reče Flagg. Jedan je stražar glasno odahnuo. “Donesite mi rukavice... ili presavijenu tkaninu... bilo što čime bih mogao dići ovaj kamen. Vruć je kao sam vrag, a ove kapi vode isparit će za čas.” Dvije podstavljene rukavice brzo su donesene iz sobarevog ormara. Flagg ih upotrijebi kako bi primio opsidijan. Podigao gaje, oprezno kako bi ga zadržao u vodoravnom položaju, a onda ga ubacio u kantu. Kad je opsidijan potonuo na dno, svi su jasno mogli vidjeti da je voda odmah poprimila svijetlozelenu boju. “Sada”, reče Flagg razgovorljivo, “je sve u redu. Jedan od ovih stražara mora odnijeti kantu izvan dvorca, sve do velike pumpe kraj velikog drevnog stabla u sredini zidina. Moraju izvući veliku količinu vode u korito, te staviti kantu u to korito. Zatim ga moraju

113 odnijeti nasred jezera Johanna i potopiti ga na njezinoj sredini. Zmajev pijesak će zagrijavati jezero možda još tisuću godina, ali ja kažem neka oni koji će živjeti u to doba brinu o tome - ako itko bude živio.” Peyna na tren zastane, grizući se za usnicu u nedoumici, a onda reče: “Ti, ti i ti. Učinite kako je rekao.” Kanta bijaše odnesena. Stražari su je nosili kao da nose bombu. Flaggu je to bilo smiješno jer je, većim dijelom, sve ovo bila čarobnjačka izmišljotina, baš kao što je to Peter u jednom času bio posumnjao. Pojedinačne kapljice vode koje je ispustio u rupe nisu bile dovoljne da zaustave nagrizajuće svojstvo pijeska - barem ne zadugo - ali je znao da će ih voda u kanti dobrano namočiti. Čak bi i manje tekućine poslužilo i za više pijeska... recimo, u peharu za vino. Ali neka vjeruju u što žele; s vremenom će se s još većom žestinom okrenuti protiv Petera. Kad su stražari otišli, Peyna se okrene k Flaggu. “Kazao si kako postoji samo jedan način da se neutralizira zmajev pijesak.” “Da - priče govore ako se unese u živo biće, ono će goijeti u agoniji sve dok ne umre... a kad sve završi - umiranje - umrijet će i moć zmajevog pijeska. Namjeravao sam to iskušati, ali prije no što sam uspio, moj je uzorak nestao.” Peynaje zurio u njega, blijed oko usana. “Ana kakvom si to živom biću imao namjeru isprobati tu prokletu tvar, čarobnjače?” Flagg pogleda Peynu s umiljatom nevinošću. “Pa na mišu, naravno, moj gospodaru vrhovni suče.” 41. U tri sata tog popodneva, na Kraljevskom sudu Delaina, u podnožju Igle, zbio se neobičan susret - u golemoj sobi koja je tijekom godina postala znana samo kao “Peynina sudnica”. Susret - ne sviđa mi se ta riječ. Previše je blaga i beznačajna da bi opisala značajnu odluku koja je donesena tog poslijepodneva. Ne mogu to nazvati saslušanje ili suđenje, jer okupljanje nije imalo

114 nikakvo zakonodavno značenje, ali bijaše veoma važno, i mislim da ćete se s time složiti. Dvorana bijaše dovoljno velika da prihvati pet stotina ljudi, no tog popodneva ih bijaše samo sedam. Šest ih se skutrilo zajedno, kao da ih je prostor predviđen za toliko mnoštvo činio nervoznima. Simboli kraljevstva - jednorog koji rogom nabada zmaja - visjeli su najednom kružnom, kamenom zidu, pa se Peter u nekoliko navrata uhvati kako mu tome bježi pogled. Osim njega ondje bijaše Peyna, Flagg (jasno, Flagg je bio taj koji je sjedio odmaknut od ostalih) i četiri kraljevska odvjetnika. Sveukupno ih je bilo deset, ali ostala šestorica nalazila su se na raznim saslušanjima diljem Delaina. Peyna je odlučio da ih ne može čekati. Znao je da mora djelovati brzo i odlučno, ili će kraljevstvo prokrvariti. Znao je to, pa ga je ispunjavalo gorčinom što će mu biti potrebna pomoć ovog hladnokrvnog, mladog ubojice kako bi spriječio veliko krvoproliće. Daje Peter ubojica bijaše nešto što je Anders Peyna upravo odlučio u svojem srcu. Presudna nije bila ni kutija, ni zeleni pijesak, pa čak ni spaljeni miš koji ga je ponukao na takvu odluku. Bile su to Peterove suze. Peter sada, za svaku pohvalu, nije djelovao niti kriv niti slab. Bio je blijed, ali smiren, sasvim je vladao sobom. Peyna pročisti grlo. Zvuk se sumorno odbio od zastrašujućih kamenih zidova sudnice. Stavio je ruku na čelo i nije bio baš iznenađen kad je na njemu otkrio sloj hladnog znoja. Saslušao je svjedočenja na stotinama velikih i važnih slučajeva; odaslao je više ljudi pod krvnikovu sjekiru nego što se želio prisjetiti. Međutim, nikada nije mislio da će morati prisustvovati „susretu” kao što je ovaj, ili suđenju kraljeviću za ubojstvo svog kraljevskog oca... a takvo suđenje će zacijelo uslijediti ako danas popodne sve pođe onako kako se nadao. Pravično je, pomisli on, da se znojim i pravično je da taj znoj bude hladan. Samo sastanak. Ništa zakonodavno; ništa službeno; ništa vezano uz kraljevstvo. Ali nitko od njih - niti Peyna, ni Flagg ni kraljevski

115 odvjetnici ni sam Peter nisu se zavaravali u vezi ovog sastanka. Moć je bila ovdje. Onaj spaljeni miš pokrenuo je lavinu događaja. A njezina putanja će ovdje ili skrenuti s puta, kao što se veliku rijeku može preusmjeriti blizu izvora dok je još potočić ili joj se može dopustiti da juri naprijed, skupljajući snagu sve do trenutka kad na zemlji više ne postoji dovoljno snage koja bi je skrenula ili stala pred nju. Samo sastanak, pomisli Anders Peyna i obriše još znoja s čela. 42. Flagg je pratio razvoj događaja živahna pogleda. Kao i Peyna, znao je da će ovdje biti sve odlučeno i osjećao se punim samopouzdanja. Peterova glava bijaše uzdignuta, pogled čvrst. Susreo se naizmjence s očima svih članova ove neslužbene porote. Kameni zidovi mrštili su se na svu sedmoricu. Klupe u gledalištu bijahu prazne, no Peyni se činilo kao da osjeća težinu fantomskih pogleda, pogleda koji su tražili da pravda bude istjerana u ovom užasnom slučaju. “Moj gospodaru”, reče na posljetku Peyna, “sunce vas je učinilo kraljem prije tri sata.” Peter pogleda Peynu, iznenađeno, ali šutke. “Da”, reče Peyna, kao da Peter jest progovorio. Kraljevski odvjetnici su kimali glavama djelujući strašno ozbiljno. “Nije bilo krunidbe, ali to je samo javno događanje. I koliko god bilo svečano, to je ipak spektakl bez važnosti. Bog, zakon i sunce čine kralja, a ne krunidba. U ovom trenu vi ste kralj, zakonski sposoban naređivati meni, svima nama, čitavom kraljevstvu. Što nas stavlja u golemu nedoumicu. Razumijete li to?” “Da”, ozbiljno će Peter. “Mislite da je vaš kralj ubojica.” Peyna je ostao malo iznenađen ovakvom otvorenošću, ali nije zbog toga bio jako nesretan. Peter je oduvijek bio otvoren dječak; šteta što je njegova površinska otvorenost skrivala takvu duboku

116 proračunatost, ali važno je bilo to što će takva otvorenost koja je vjerojatno bila rezultat dječakove glupave hrabrosti, samo ubrzati stvari. “Ono u što mi vjerujemo, moj gospodaru, nije važno. Krivnja ili nevinost je nešto što će utvrditi sud - oduvijek su me tako učili, a tako i od srca iskreno vjerujem. Međutim, postoji jedna iznimka. Kraljevi su iznad zakona. Razumijete li to?” “Da.” “Ali-”, Peyna digne svoj prst. “Ali ovaj zločin bijaše počinjen prije nego ste postali kraljem. Koliko ja znam, ovakva strašna situacija nikada nije bila postavljena pred sud zemlje Delain. Mogućnosti su užasne. Bezvlađe, kaos, građanski rat. Kako bismo izbjegli sve te stvari, moj gospodaru, morate nam pomoći.” Peter ga ozbiljno pogleda. “Pomoći ću vam ako mogu”, kazao je. I ja mislim - molim se za to - da pristaneš na ono što ću predložiti, pomisli Peyna. Bio je svjestan svježeg znoja koji mu je izbio na čelo, no ovog ga puta nije obrisao. Peter bijaše samo dječak, ali bistar dječak - mogao bi to shvatiti kao znak slabosti. Reći ćeš da pristaješ za dobrobit kraljevstva, no dječak koji je imao takvu čudovišnu, izopačenu hrabrost da ubije vlastitog oca je, također, nadam se i dječak koji si ne može pomoći vjerovanju kako će se iz svega izvući. Vjeruješ kako ćemo ti mi pomoći da se ovo zataška, ali, moj Bože, kako se varaš. Flagg, koji je gotovo mogao pročitati te misli, digne ruku do usta kako bi prikrio osmjeh. Peyna ga je mrzio, ali mu je ni ne znajući postao pomagač broj jedan. “Želim da se odreknete krune”, kazao je Peyna. Peter se zagleda u njega ozbiljno iznenađen. “Da se odreknem prijestolja?" upitao je. “Ne .. ne znam, moj gospodine vrhovni suče. Trebao bih razmisliti prije nego li vam odgovorim s da ili ne. S pokušajem da mu se pomogne to bi moglo naštetiti kraljevstvu - kao što liječnik može ubiti bolesnika ako mu da preveliku dozu lijeka.” Momak je pametan, Flagg i Peyna pomisle istovremeno.

117 “Krivo ste me razumjeli. Ne tražim da se odreknete prijestolja. Samo da ne stavljate krunu dok se ovo ne riješi. Ako se uspostavi da ste nevini za očevo ubojstvo - “ “Kao što ću i biti”, rekao je Peter. “Daje moj otac vladao sve dok nisam postao star i bez zuba, bio bih savršeno sretan. Jedino što sam htio bilo je služiti mu, podržavati ga i voljeti ga, baš kao što sam i činio.” “Pa ipak, vaš otac jest mrtav, a vi ste optuženi s obzirom na okolnosti.” Peter potvrdno kimne. “Ako se pokaže da ste nevini, preuzeti ćete krunu. Ako se ispostavi da ste krivi - “ Na to su kraljevski odvjetnici postali uznemireni, ali Peyna nije ustuknuo. “Ako se ustvrdi vaša krivnja, bit ćete odvedeni u vrh Igle gdje ćete provesti ostatak života. Nitko od kraljevske krvi ne može biti smaknut; taj zakon je star tisuće godina.” “A Thomas bi postao kralj?" zamišljeno upita Peter. Flagg se lagano ukoči. “Da.” Peter se namršti, duboko zamišljen. Izgledao je strašno umorno, ali ne i zbunjeno ili prestrašeno, i Flagg osjeti blago naviranje straha. “A što ako odbijem?” “Ako odbijete, postat ćete kralj usprkos strašnim optužbama na koje ne biste odgovorili. Mnogi vaši podanici - većina njih, s obzirom na dokaze - će vjerovati kako njima vlada mladić koji je ubio vlastitog oca ne bi li se domogao krune. Mislim da bi tada došlo do pobune i građanskog rata, te da bi se to desilo veoma brzo. Što se mene tiče, ja bih dao ostavku i povukao se na zapad. Prestar sam da počinjem ispočetka, ali ipak bih pokušao. Moj život je zakon, i ne bih mogao služiti kralju koji kod ovakve stvari nije kleknuo pred zakonom.”

118 U prostoriji je nastala tišina, tišina koja se činila veoma dugom. Peter je sjedio pognute glave poduprijevši se dlanovima ispod očiju. Svi su gledali i čekali. Sad je čak i Flagg osjetio tanak sloj znoja na svom čelu. Naposljetku Peter digne glavu i makne ruke s očiju. “U redu”, kazao je. “Evo moje kraljevske odluke. Neću staviti krunu dok ne budem odriješen krivnje za očevu smrt. Ti ćeš, Peyna, služiti kao kancelar za vrijeme dok Delain nema okrunjenu glavu. Želim da suđenje bude što prije - ako je moguće, već sutra. Ja ću se povinovati odluci suda. Ali nećete mi suditi vi.” Svi su zbunjeno trepnuli i sjeli uspravnije začuvši suhi prizvuk autoriteta u njegovom glasu, ali Yosef ne bi bio iznenađen; on je taj ton čuo u dječakovom glasu već i ranije, kad je Peter bio samo dječarac. “Netko od ove četvorice će to učiniti”, nastavio je Peter. “Neću da mi sudi čovjek koji će vladati umjesto mene... čovjek koji, sudeći prema njegovom izgledu i ponašanju, u svojem srcu već osjeća da sam počinio taj strašan zločin.” Peyna osjeti kako se zarumenio. “Jedan od ove četvorice”, ponovio se Peter, okrenuvši se kraljevskim odvjetnicima. “Neka se u pehar stave tri crna ijedan bijeli kamen. Onaj koji izvuče bijeli kamen, predsjedat će mojem suđenju. Slažete li se?” “Da, moj gospodaru”, sporo se složio Peyna, mrzeći rumenilo koji mu ni sada nije htjelo napustiti obraze. Iznova je Flagg morao dignuti ruku do usta kako bi sakrio osmjeh. I to je, mali moj na propast osuđeni gospodaru, jedina zapovijed koju ćeš ikada izdati kao kralj Delaina, pomislio je. 43. Sastanak koji je počeo u tri sata završio je za petnaest minuta. Senati i parlamenti mogu razglabati danima i mjesecima prije

119 nego odluče o jednoj jedinoj stvari - često ništa ne bude ni odlučeno unatoč tolikoj priči - ali kad se događaju krupne stvari, one se obično dogode brzo. A tri sata kasnije, dok se spuštao mrak, nešto se dogodilo što je natjeralo Petera da shvati kako će, koliko god se to činilo suludim, biti osuđen za ovaj užasni zločin. Tihi stražari bez smješka odveli su ga natrag do njegovih odaja. Peyna reče da će mu donositi jelo. Večeru mu je poslužio krupni kraljevski stražar s neobrijanim licem. Držao je poslužavnik. Na njemu je bila čaša mlijeka i velika zdjela guste juhe koja se pušila. Peter ustane kad je stražar ušao. Posegnuo je za poslužavnikom. “Ne još, moj gospodaru”, reče stražar, poruga u njegovom glasu bijaše očigledna. “Mislim da vam je potrebno malo začina.” Na to pljune u zdjelu. A onda mu cereći se, pokazavši pritom rijetke zube više nalik loše održavanoj ogradi, pruži pladanj. “Evo.” Peter se ni ne pomakne kako bi ga uzeo. Bio je sasvim zaprepašten. “Zašto si to učinio? Zašto si pljunuo u moju juhu?” “Zavređuje li dijete koje ubije svojeg oca išta bolje, moj gospodaru?” “Ne. Ali ono kojem još nije ni bilo suđeno, da”, reče Peter. “Odnesi ovo i donesi mi novo jelo. Vrati se za petnaest minuta jer ćeš u suprotnom spavati u tamnici ispod Flaggovih odaja.” Stražarev ružno prezimi cerek nakratko nestane da bi se opet vratio. “Mislim da neću”, reče. Nagnuo je pladanj, najprije samo malo pa više i još više. Čaša i zdjela razbiše se o kameni pod. Gusta juha pljusnula je u krugovima. “Poliži je”, reče stražar. “Poliži je kao pas, što i jesi.” Okrene se kako bi otišao. Peter odjednom bijesno skoči naprijed i pljusne čovjeka. Zvuk udarca odjeknuo je sobom kao pucanj iz pištolja. Uz urlik krupni stražar izvuče svoj kratki mač. Smiješeći se neveselo Peter digne bradu i ponudi mu svoj vrat. “Hajde”, reče. “Čovjek koji može drugome pljunuti u juhu je

120 vjerojatno od vrste koja bi možda presjekla vrat nekog nenaoružanog. Hajde. Svinje, vjerujem, također provode božju volju, a moja sramota i moja tuga su golemi. Ako Bog želi da poživim, tada i budem, a ako želi da umrem pa je poslao ovakvu svinju kao što si ti da me ubije onda tako mora biti.” Ljutnja stražara istopi se u zbunjenost. Trenutak kasnije spremio je mač. “Neću uprljati svoj mač”, reče, no riječi mu bijahu samo mumljanje, a nije mogao susresti Peterov pogled. “Donesi mi svježu hranu i piće”, tiho će Peter. “Ne znam s kime si razgovarao, stražaru, i nije me briga. Ne znam zašto si tako željan osuditi me za ubojstvo mojeg oca kad još nije saslušano niti jedno svjedočenje, ali ni za to me nije briga. No, donijet ćeš mi svježe meso i piće s ubrusom uz to, i to ćeš napraviti prije nego što sat otkuca pola sedam ili ću pozvati Peynu, a ti ćeš noćas spavati ispod Flaggovih odaja. Moja krivnja nije dokazana, još uvijek zapovijedam Peyni pa ti se kunem da je istina sve što sam ti kazao.” Tijekom govora stražar je postajao sve bljeđi i bljeđi jer je uvidio da Peter govori istinu. Međutim, nije to bio jedini razlog njegovom bljedilu. Kad su mu drugovi rekli da je kraljević uhvaćen u zločinu on im je povjerovao - htio im je vjerovati - ali sada se zamislio. Peter nije izgledao, niti je govorio kao čovjek koji je kriv. “Da, moj gospodaru”, kazao je. Vojnik izađe. Nekoliko trenutaka kasnije vrata je otvorio kapetan stražara i pogledao unutra. “Učinilo mi se da čujem nekakvu graju”, rekao je. Pogled mu se spustio na razbijeno staklo i keramiku. “Je li ovdje bilo kakvih nevolja?” “Nikakvih”, mimo će Peter. “Ispao mi je pladanj. Stražar mi je otišao po drugi obrok.” Kapetan kimne i izađe. Peter je sljedećih deset minuta sjedio duboko zamišljen na svojem krevetu.

121 Začulo se kratko kucanje na vratima. “Uđi”, reče Peter. Bradati, bezubi stražar uđe s novim pladnjem. “Gospodaru, htio bih se ispričati”, rekao je nelagodno ukočen. “U čitavom svojem životu se nisam tako ponio i ne znam što me obuzelo. Tako mi života, ne znam. Ja -” Peter odmahne rukom. Osjećao se veoma umornim. “Misle li i drugi kao ti? Ostali stražari?” “Moj gospodaru”, reče stražar oprezno spuštajući pladanj na Peterov stol, “nisam siguran osjećam li ja isto što i ranije.” “No, misle li ostali da sam kriv?” Nastala je duga stanka, a onda vojnik kimne. “Postoji li neki razlog koji najviše spominju protiv mene?” “Govore o mišu koji je izgorio... kažu da ste plakali kad vas je Peyna suočio... “ Peter ozbiljno kimne. Da. Plač je bio ozbiljna pogreška, ali nije si mogao pomoći... sad je kako je. “Ali ponajviše svi spominju to da ste uhvaćeni, da ste htjeli postati kralj i da je sigurno tako.” “Da sam želio postati kralj i da je sigurno tako”, kao jeka će Peter. “Da, moj gospodaru”, stražar je stajao gledajući snuždeno u Petera. “Hvala ti. Molim te, sada idi.” “Moj gospodaru, ispričavam se - “ “Tvoja isprika je prihvaćena. Molim te idi. Moram razmisliti.” Izgledajući kao da želi da se nikada nije ni rodio, stražar zakorači kroz vrata pa ih za sobom i zatvori. Peter raširi ubrus preko koljena, ali nije jeo. Glad koju je prije možda i osjećao sada je nestala. Cupkao je ubrus razmišljajući o svojoj majci. Bilo mu je drago - veoma drago - što više nije živa da vidi ovo, ovo što ga je snašlo. Čitav svoj život bio je sretan dječak, blagoslovljen dječak, dječak kojem se kao što se katkad činilo nije moglo ništa loše desiti. Sada se pak činilo kao da je sva nesreća koja je trebala biti raspoređena tijekom godina njegova života došla na naplatu odjednom, i to s nadodanih šesnaest godina kamata.

122 Ali ponajviše svi spominju to da ste uhvaćeni, da ste htjeli postati kralj i da je sigurno tako. Na jedan određeni načinje razumio. Željeli su dobrog kralja kojeg bi mogli voljeti. Ali isto tako su željeli znati da su za dlaku bili spašeni od toga da imaju lošeg kralja. Htjeli su tamu i tajne; željeli su svoju strašnu priču o iskvarenoj kraljevskoj obitelji. Sam Bog zna zašto. Da ste htjeli postati kralj i da je sigurno tako. Peyna u to vjeruje, pomisli Peter, i taj je stražar vjerovao; svi će vjerovati. Ovo nije noćna mora. Optužen sam za ubojstvo vlastitog oca, pa ni sve moje dobro ponašanje i moja više nego očita Ijubav prema njemu neće me riješiti optužbe. A dio njih hoće vjerovati da sam to učinio. Peter pažljivo složi ubrus i stavi ga preko nove zdjele s juhom. Nije mogao jesti. 44. Bilo je suđenje koje je bilo pravo čudo, postoje i zapisi ako ih želite pročitati. Ali evo biti cijele stvari: Peter, Rolandov sin, bio je doveden pred vrhovnog suca Delaina zbog spaljenog miša; sudilo mu se na sastanku sedmorice koji ne čine sud; osudio ga je stražar koji je donio presudu pljunuvši mu u zdjelu s juhom. To je priča, a katkad priče govore više od zapisa, kao i mnogo brže. 45. Kad je Ulrich Wicks, koji je izvukao bijeli kamen i zauzeo Peynino mjesto na klupi, pročitao osudu suda, gledatelji - od kojih su se mnogi godinama zaklinjali kako će u dugoj povijesti Delaina Peter biti jedan od najboljih kraljeva - su divljački pljeskali. Stali su na noge i nasrnuli naprijed i da ih nije zadržao red stražara s isukanim mačevima, možda bi izmijenili presudu doživotne tamnice i izgona u vrh Igle te umjesto toga linčovali mladog kraljevića. Dok su ga odvodili, pljuvačka je padala kao kiša i Peter

123 je njome bio dobrano prekriven. Usprkos tome, koračao je uzdignute glave. Od velike sudske dvorane vodila su vrata nalijevo prema uskom hodniku. Taj se hodnik protezao možda četrdeset koraka, a onda su započinjale stube. Zavijale su prema gore i gore, okolo naokolo, sve do vrha Igle gdje su čekale dvije sobe u kojima će odsada pa nadalje živjeti Peter sve do svoje smrti. Doći ćemo do Petera na vrhu u njegovim sobama kad dođe vrijeme; njegova priča, kao što ćete vidjeti, još nije gotova. Ali mi se nećemo uspinjati s njim jer je taj uspon bio prožet sramom, ostavljao je svoju krunu koja mu po pravu pripada na dnu i stupao, uspravnih ramena i dignute glave prema svojem mjestu zatočenika kraljevstva na vrhu - ne bi bilo lijepo slijediti ga, kao ni nikog drugog, na takvom putu. Usredotočimo se umjesto toga neko vrijeme na Thomasa i pogledajmo što se dogodilo kad je došao k sebi i shvatio da je kralj Delaina. 46. “Ne”, šapne Thomas glasom koji je bio pun užasa. Oči su mu postale ogromne na njegovom blijedom licu. Usne su mu drhtale. Flagg mu je upravo kazao kako je kralj Delaina, ali Thomas nije izgledao kao dječak kojem ste obznanili da je kralj; izgledao je kao dječak kojem ste rekli da će ga ujutro streljati. “Ne”, rekao je opet. “Ne želim biti kralj.” I to je bila istina. Čitav svoj život bio je gorko ljubomoran na Petera, ali nikada nije bio ljubomoran na to što će Peter naslijediti prijestolje. To je bila odgovornost kakvu Thomas nije priželjkivao ni u najluđim snovima. A sada su se noćne more ostvarivale jedna za drugom. Činilo se da nije dovoljno to što se probudio i saznao da mu je brat zatočen u Igli zbog umorstva njihovog oca, kralja. Sada je ovdje bio Flagg sa zastrašujućim novostima da je umjesto Petera on kralj.

124 “Ne, ne želim biti kralj, neću biti kralj. Ja... odbijam! POSVE ODBIJAM!” “Ne možeš odbiti, Thomase”, žustro će Flagg. Odlučio je da će to biti najbolji način s Thomasom: prijateljski, ali žustro. Thomasu je sada Flagg bio potrebniji nego ikada itko u cijelom životu. Flagg je to znao, ali isto tako je znao da je Thomasu u potpunosti izložen na milost i nemilost. Neko vrijeme će biti divlji i prestrašen, sposoban učiniti bilo što, pa se morao pobrinuti da čvrsto ovlada dječakom još sada na početku. Trebaš me, Tommy, ali veoma bih pogriješio kad bih ti to rekao. Ne, ti to moraš reći meni. Ne smije biti sumnje tko je glavni. Ni sada, ni nikada. “Ne mogu odbiti?“ prošaptao je Thomas. Na Flaggove grozne riječi bio se podbočio laktovima. Sada je slabašno opet klonuo u krevet. “Ne mogu? Opet se osjećam slabo. Mislim da mi se vraća vrućica. Zovi liječnika. Možda mi treba ispustiti krv. Ja - “ “Dobro ti je”, reče Flagg ustajući. “Dao sam ti dobre lijekove, tvoja vrućica je nestala i sve što ti treba da bi do kraja ozdravio je malo svježeg zraka. Ali ako ti je potreban liječnik da ti kaže to isto, Tommy (Flagg dopusti da mu se u glas uvuče blaga nota prijekora), onda samo moraš zazvoniti.” Flagg pokaže na zvono i malko se nasmiješi. Nije to bio baš blag osmjeh. “Razumijem tvoju potrebu da se sakriješ u krevetu, ali ne bih ti bio prijatelj kad ti ne bih rekao da je svaki bijeg u krevet ili pokušaj da ostaneš bolestan, lažni bijeg.” “Lažni?” “Savjetujem ti da ustaneš i počneš raditi na tome da vratiš svoju snagu. Za tri ćeš dana biti okrunjen uz kraljevsku svečanost i ceremoniju. To što će te do podija, gdje će stajati Peyna s krunom i žezlom, odnijeti u krevetu biti će ponižavajući način da započneš kraljevsku vladavinu, ali ako dođe do toga, uvjeravam te da će oni

125 to sprovesti. Kraljevstva bez krune su nestabilna. Peyna te ima namjeru okruniti što je brže moguće.” Thomas je ležao na svojim jastucima pokušavajući sažvakati te informacije. Bio je prestrašen kao zečić. Flagg s kreveta zgrabi svoj ogrtač obrubljen crvenim ovratnikom, prebaci ga preko ramena i zakvači zlatni lanac oko vrata. Zatim iz kuta uzme štap sa srebrnim vrhom. Mahne njim, stavi ga ispred struka pa se nakloni u Thomasovom smjeru. Ogrtač... šešir... štap... te su stvari prestrašile Thomasa. Dolazilo je grozno doba kad će mu Flagg biti potrebniji no ikada prije, a Flagg je izgledao odjeven za... za... Izgleda odjeven za putovanje. Njegova panika od maločas bijaše samo blijeda usporedba s hladnim rukama straha koje su sada stisnule Thomasovo srce. “A sada, dragi Tommy, želim ti mnogo zdravlja u tvojem životu, veselja koliko ti u srce stane, dugu, uspješnu vladavinu... i zbogom!” Krenuo je prema vratima s mišlju da se dječak uistinu sasvim ukočio od panike, te da će on, Flagg, morati smisliti neku drugu strategiju kojom će se vratiti do uzglavlja male budale kad je Thomas uspio protisnuti jednu jedinu riječ: “Čekaj!” Flagg se okrene, s izrazom blage zabrinutosti na licu. “Moj gospodaru kralju?” “Kamo... kamo ideš?” “Ama... “ Flagg je djelovao iznenađeno, kao da mu uopće nije palo na pamet do sada da bi Thomas uopće za to mario. “Za početak u Anduu. Znate, oni su sjajni moreplovci, a iza Mora sutrašnjice su mnoge zemlje koje još nisam vidio. Katkad kapetani uzmu sa sobom čarobnjaka da im nosi sreću, da stvori vjetar ako brod stane ili da predviđa vrijeme. Ako nitko neće čarobnjaka - e pa, nisam više mlad kao što sam bio kad sam ovamo stigao, ali još uvijek znam potezati konop i razapeti jedra.” Smiješeći se Flagg pokaže kako se to radi ne ispuštajući štap. Thomas je opet bio na laktovima. “Ne!“ gotovo je kriknuo. “Ne!” “Moj gospodaru kralju-”

126 “Ne zovi me tako!” Flagg mu priđe, dopustivši da mu lice ispuni izraz dublje zabrinutosti. “Onda, Tommy. Dobri, stari Tommy. Što nije u redu?” “Što nije u redu? Što nije u redu? Kako možeš biti tako glupi Moj otac je otrovan, Peter je zbog tog zločina u Igli, ja moram biti kralj, ti me namjeravaš ostaviti i želiš znati što nije u reduT Thomas istisne divlji, kreštavi smijeh. “Ali sve tako mora biti, Tommy”, reče blago Flagg. “Ne mogu biti kralj”, reče Thomas. Zgrabio je Flaggovu ruku i njegovi nokti utonu duboko u neobičnu čarobnjakovu kožu. “Peter je trebao biti kralj, Peter je oduvijek bio onaj pametniji, a ja gluplji, ja jesam glup, ja ne mogu biti kralj!” “Bog stvara kraljeve”, reče Flagg. Bog... i katkad čarobnjaci, pomislio je nasmijavši se u sebi. “Tebe je učinio kraljem, i pazi što ti kažem, Tommy, bit ćeš kralj. Ili ćeš biti kralj ili ćeš završiti pod zemljom.” “Onda neka bude zemlja! Sam ću se ubiti.” “Ništa slično nećeš učiniti.” “Bolje da se ubijem nego da se još tisuću godina svi smiju kraljeviću koji je umro od straha.” “Bit ćeš ti kralj, Tommy. Ne boj se. No, ja moram poći. Dani su hladni, a noći još hladnije. Želim se odmaknuti od grada prije nego se spusti mrak.” “Ne, ostani!" Thomas se divlje uhvati Flaggu za ogrtač. “Ako već moram biti kralj, tad ostani i savjetuj me, kao što si savjetovao mojeg oca! Nemoj ići! Ionako ne znam zašto bi želio otići! Ovdje si oduvijek!” Ah, konačno, pomisli Flagg. Ovako je dobro- ustvari PREDOBRO. “Teško mi je otići”, ozbiljno će Flagg. “Veoma teško. Volim Delain. A volim i tebe, Tommy.” “Onda ostani!” “Ne razumiješ moju situaciju. Anders Peyna je veoma moćan čovjek - iznimno moćan čovjek. A on me ne voli. Vjerojatno bi bilo fer reći da me najvjerojatnije mrzi.”

127 “Zašto?” Djelomično jer zna koliko dugo - koliko jako dugo sam ovdje. Još više, jer mislim da osjeća što namjeravam s Delainom. “Teško je reći, Tommy. Pretpostavljam da to ime veze s time što je on veoma moćan čovjek, a takvi ljudi obično preziru one koji su moćni koliko i oni sami. Ljude koji su kraljevi najbliži savjetnici, na primjer.” “Kao što si ti bio najbliži savjetnik mojeg oca?” “Da.” Uzeo je Thomasovu ruku i na trenutak je stisnuo. Potom ju je ispustio i sa žaljenjem uzdahnuo. “Kraljevi savjetnici su veoma nalik jelenima u kraljevom osobnom parku. Ti jeleni su maženi, paženi i hranjeni rukom. I savjetnici i jeleni žive ugodnim životima, ali sam odveć često vidio kako pitomi jelen iz parka završi na kraljevskom stolu kad u kraljevskoj smočnici ponestane mesa za jelenji odrezak ili gulaš od divljači. Kad umre kralj koji je do tada vladao, stari savjetnici obično nestaju.” Thomas je izgledao istovremeno ljutito i uznemireno. “Zar ti je Peyna prijetio?” “Ne... bio je jako dobar”, reče Flagg. “Veoma strpljiv. Međutim, pročitao sam mu u očima pa znam da njegovo strpljenje neće vječno trajati. Njegove mi oči govore da bi klima u Anduu bila pogodnija za moje zdravlje.” Ustao je uz još jedan zamah ogrtačem. “Stoga... iako mi je mrsko otići... “ “Čekaj!“ zavapi opet Thomas i na njegovom zgrčenom, blijedom licu Flagg otkrije da će sve njegove ambicije biti ostvarene. “Ako si bio zaštićen dok je moj otac bio kralj, jer si bio njegov savjetnik, ne bi li kao moj savjetnik bio zaštićen i sada kad sam ja kralj?” Činilo se kao da je Flagg ozbiljno i duboko zamišljen. “Da... valjda. .. ako veoma jasno... zaista veoma jasno daš Peyni do znanja da bi svaki potez učinjen protiv mene bio protiv kraljevske volje. Veoma protiv kraljevske volje.” “Oh, budem!“ reče gorljivo Thomas. “Budem! Onda, hoćeš li ostati? Molim te? Ako odeš, zbilja ću se ubiti! Ne znam ništa o tome kako biti kralj, i zaista ću to učiniti!”

128 Flagg je i dalje stajao spuštene glave, njegovo lice skriveno u dubokoj sjeni, naizgled ozbiljno zamišljeno. U stvari se smiješio. No, kad je dignuo glavu lice mu bijaše svečano. “Gotovo čitav svoj život služio sam kraljevstvu Delain”, reče, “pa pretpostavljam ako mi zapovjediš da ostanem... ostanem i služim ti kako najbolje umijem... “ “Zapovijedam ti!“ uzvikne Thomas drhtavim, grozničavim glasom. Flagg se spusti na jedno koljeno. “Moj gospodaru!" reče on. Jecajući od olakšanja Thomas se baci Flaggu u zagrljaj. Flagg ga uhvati i stisne. “Ne plači, mali moj gospodaru kralju”, šapnuo je. “Sve će biti dobro. Da, sve će biti dobro za tebe, mene i kraljevstvo.” Osmjeh mu se rastegne otkrivajući veoma bijele i veoma snažne zube. 47. Thomas nije mogao sklopiti ni oka noć prije nego što će biti okrunjen na trgu Igle, a u ranojutamjim satima tog zastrašujućeg dana uhvatio ga je užasni napadaj povraćanja i proljeva uzrokovan živcima - imao je tremu. To je ujedno zvučalo blesavo i komično, ali u tome nije bilo ničeg ni blesavog ni komičnog. Thomas je još uvijek bio samo mali dječak, a ono što je osjećao u noći, kad smo svi najusamljeniji, bijaše tako iznimno snažan napadaj straha da bi ga se lako mogao opisati kao smrtni strah. Pozvonio je slugi i naredio mu da dovede Flagga. Sluga, uzbunjen Thomasovim bljedilom i miris'om bljuvotine u sobi, trčao je cijelim putem i jedva je dočekao da ga puste unutra prije nego je uletio kod Flagga rekavši mu kako je mladi kraljević uistinu teško bolestan, da možda čak i umire. Flagg, koji je znao u čemu je nevolja, kazao je slugi da se vrati i kaže svojem gospodaru da će uskoro doći, te da se ničega ne boji. Stigao je za dvadeset minuta. “Ne mogu ja to”, jaukao je Thomas. Povraćao je u svojem krevetu i sve su plahte smrdjele. “Ne mogu biti kralj, ne mogu, molim te,

129 moraš to zaustaviti, kako ću ja to kad bih se mogao ispovraćati pred Peynom i svima njima, ispovraćati ili... ili... “ “Bit ćeš dobro”, reče Flagg smireno. Smiješao je napitak koji će smiriti Thomasov želudac i privremeno zacementirati njegova crijeva. “Popij ovo.” Thomas popije. “Umrijet ću”, reče, spuštajući čašu sa strane. “Neću se ni morati ubiti. Moje srce će ionako puknuti od straha. Moj otac je kazao da zečevi u zamkama katkad od toga umiru, čak i kad nisu jako ozlijeđeni. A ja sam upravo to. Zec u zamci koji umire od straha.” Djelomično si u pravu, dragi Tommy, pomisli Flagg. Ne umireš od straha kao što misliš, ali si uistinu zec u zamci. “Mislim da ćeš promijeniti mišljenje”, reče Flagg. Miješao je drugi napitak. Bio je mutno ružičaste boje - umirujuće boje. “Što je to?” “Nešto što će ti smiriti živce i od čega ćeš moći spavati.” Thomas popije. Flagg je sjedio uz njegovo uzglavlje. Thomas je uskoro čvrsto spavao - tako čvrsto da bi sluga, kad bi ga vidio u ovom trenutku, povjerovao da su se njegove bojazni obistinile i da je Thomas mrtav. Flagg uzme ruku uspavanog dječaka u svoju i potapša je s osjećajem sličnim ljubavi. Na svoj način i jest volio Thomasa, ali Sasha bi prepoznala kakva je Flaggova ljubav: ljubav gospodara prema svojem psu ljubimcu. Toliko je nalik svojem ocu, pomisli Flagg, a starac to nije znao. Oh, Tommy, krasno ćemo se zabavljati ti i ja, i prije nego završim ovim će kraljevstvom teći kraljevska krv. Otići ću, ali ne daleko, barem ne u početku. Vratit ću se prerušen na dovoljno dugo da vidim tvoju napuhanu glavu nabijenu na kolac... i da svojim bodežom rasporim grudi tvojeg brata i iščupam mu srce iz prsa, pojedem ga sirovog baš kao što je njegov otac pojeo srce svojeg ljubljenog zmaja. Smiješeći se, Flagg napusti prostoriju.

130 48. Krunidba je prošla bez ikakvih nevolja ili komplikacija. Thomasove sluge (on nije imao sobara jer je bio previše mlad, ali uskoro će i to biti ispravljeno) su ga odjenule za tu priliku u finu opravu od crnog baršuna izvezenu draguljima (sve je to moje, začuđeno je mislio Thomas - s pohlepom koja se u njemu rađala - sada je sve to moje) i visoke crne čizme od najfinije jareće kože. Kad se Flagg pojavio točno u jedanaest i trideset i rekao: “Vrijeme je, moj gospodaru kralju.” Thomas je bio mnogo manje živčan nego što je očekivao. Umirujuće sredstvo koje mu je čarobnjak dao večer ranije još je uvijek djelovalo. “Onda uzmi moju ruku.“ U godinama koje su slijedile, dvorjani su se veoma navikli na tu pozu - Flagg je izgledao kao da podupire dječaka kralja kao da je on starac, a ne zdravi dječarac. Izašli su zajedno na jasnu zimsku sunčevu svjetlost. Klicanje tako glasno da je zvučalo kao val koji se razbija o dugu, nenastanjenu pješčanu obalu Istočne barunije pozdravio je njihov dolazak. Thomas se osvrnuo, iznenađen tim zvukom i njegova prva misao bijaše: Gdje je Peter? Ovo je zasigurno radi Petera! Onda se sjetio da je Peter u Igli, te shvatio da je klicanje upućeno njemu. Osjetio je kako se u njemu rađa zadovoljstvo... i moranfvam reći da zadovoljstvo nije osjetio samo zato jer je znao da je klicanje upućeno njemu. Znao je da Peter, zaključan u sobama svoje usamljene kule, također mora čuti klicanje. I što sad ima veze da si uvijek bio bolji u učenju? pomisli Thomas osjetivši zlobnu sreću koja ga je štrecnula isto koliko i ugrijala. Kakve sada ima veze? Ti si zaključan u Igli, a ja... ja ću biti kralj! I kakve sada veze ima što si mu svake večeri donosio vino i - Međutim, ta zadnja misao uzrokovala je pojavu neobičnog, masnog znoja na njegovom čelu, pa je on zanemari.

131 Klicanje se nastavljalo opet i opet, dok su on i Flagg koračali najprije prema trgu Igle, a onda ispod luka načinjenog od podignutih ceremonijalnih mačeva Kraljevske straže još jednom odjevene u svoje krasne crvene, svečane odore i visoke vojničke kape. Thomas je počeo istinski uživati. Dignuo je ruku za pozdrav, a klicanje njegovih podanika postade gromoglasno. Muškarci su bacali šešire u zrak. Žene su plakale od radosti. Povici: Kralj! Kralj! Gledajte kralja! Thomas Donositelj Svjetla! Živio kralj!, začuli su se glasno. Thomas, koji bijaše samo dječak, pomislio je da su upućeni njemu. Flagg koji vjerojatno nikada nije ni bio dječak, znao je bolje. Povici su se čuli jer je doba nesigurnosti ostalo u prošlosti. Pozdravljali su činjenicu da će se sve nastaviti kao i ranije, da se trgovine mogu otvoriti, da stražari mrkih pogleda i uskih kožnih šešira neće više morati noću čuvati stražu oko dvorca, da se svi mogu napiti nakon svečane ceremonije i da neće morati brinuti o buđenju uz zvuke ponoćne pobune. Ništa više od toga i ništa manje. Thomas je mogao biti bilo tko, baš bilo tko. On bijaše samo figura. Ali Flagg je shvatio da Thomas to nije shvaćao. Ako ništa drugo, dok ne bude prekasno. Sama ceremonija bijaše kratka. Predvodio ju je Anders Peyna koji je izgledao dvadeset godina starije nego li tjedan dana ranije. Thomas je odgovarao sa: Hoću, budem i zaklinjem se na svim točnim mjestima, baš kako ga je Flagg podučio. Na kraju svečanosti, koja se odvijala u takvoj dostojanstvenoj tišini da su čak i oni na udaljenim krajevima gomile mogli jasno čuti, kruna bijaše postavljena na Thomasovu glavu. Opet se začulo klicanje, glasnije nego ikada, a Thomas digne glavu - gore, gore, uz glatku zaobljenu stijenu Igle, do samoga vrha gdje se nalazio jedan jedini prozor. Nije mogao vidjeti gleda li Peter prema dolje, ali se tome nadao. Nadao se da gleda dolje i grize usnice od frustracije sve dok mu krv ne poteče niz bradu, kao što je to često Thomas bio činio sa

132 svojim usnicama - grizao ih je sve dok na njima nije ostala mreža tankih bijelih ožiljaka. Čuješ li ovo, Petere? kriknuo je u sebi. Kliču MENI! Kliču MENI! Konačno kliču MENI! 49. Prve noći nakon što je okrunjen za kralja, Thomas Donositelj Svjetla naglo se probudio zureći u krevetu, lica ukočenog i užasnutog, rukama sakrivši usta kao da će prigušiti vrisak. Upravo je imao strašnu noćnu moru, goru čak i od one koju je proživio onog strašnog poslijepodneva u Istočnoj kuli. Ovaj san bijaše i neka vrsta proživljavanja stvarnosti. Iznova se nalazio u tajnom prolazu, špijunirajući svojeg oca. One noći kad je njegov otac bio onako pijan i ljutit, koračajući amo-tamo po sobi i urlikao izazove glavama na zidovima. Zašto buljiš u mene? Kričao je njegov otac u tom snu. Ubio me i pretpostavljam da to nisi mogao spriječiti, ali kako možeš dopustiti da zbog toga utamniče tvojeg brata? Odgovori mi, proklet bio! Učinio sam najbolje što sam mogao, a pogledaj me! Pogledaj me! Njegov je otac počeo gorjeti. Lice mu postane tamno crveno kao dobro održavana vatra. Dim mu izbije na oči, nos i usta. Presavio se u agoniji i Thomas spazi da kosa njegovog'oca gori. Tada se probudio. Vino! Pomislio je sad s užasom. Flagg mu je te večeri donio čašu vina! Svi su znali da mu Peter donosi vino svake večeri, i zbog toga svi misle da je Peter otrovao vino! Ali i Flagg mu je te večeri donio vino, što nikada ranije nije činio! I otrov je došao od Flagga! Kazao je da mu je bio ukraden već prije nekoliko godina, ali... Nije si smio dopustiti da razmišlja o takvim stvarima. Nije mogao. Jer ako bude o njima razmišljao - “On bi me ubio”, užasnuto šapne Thomas. Mogao bih otići Peyni. Peyna ga ne voli.

133 Da, to bi mogao učiniti. Međutim, u tom trenutku vratiše se svi osjećaji nesklonosti i ljubomore koje je gajio prema Peteru. Ako progovori, Petera će pustiti iz Igle i on će zauzeti njegovo mjesto na prijestolju. Thomas bi opet postao nitko i ništa, samo glupavi kraljević koji je jedan dan bio kralj. Bio mu je potreban samo jedan dan da otkrije kako mu se sviđa biti kralj - moglo bi mu se veoma sviđati, pogotovo ako će mu Flagg pomagati. Uostalom, ništa nije znao, zar ne? Imao je jedino zamisli. A njegove su zamisli uvijek bile pogrešne. Ubio me i pretpostavljam da to nisi mogao spriječiti, ali kako možeš dopustiti da zbog toga utamniče tvojeg brata? Nije važno, pomisli Thomas, sigurno nije tako, mora da nije tako, ali čak i da jest, neka mu je. Okrenuo se na bok, odlučan da nastavi spavati. I nakon dugo vremena san mu se spustio na oči. U godinama koje su uslijedile, ta mu se noćna mora javljala s vremena na vrijeme - njegov otac optuživao je svojeg skrivenog sina koji je špijunirao, a onda bi se zadimljen presavio zapaljene kose. Tijekom tih godina, Thomas je otkrio dvije stvari: grižnju savjesti i to da tajne poput ubojstva nikad ne miruju; ali spoznaja toga bila je nešto s čime se dalo živjeti. 50. Da ste njega pitali, Flagg bi uz posprdan smiješak kazao da Thomas ne bi mogao sačuvati tajnu ni pred mentalno zaostalom osobom, a možda čak ni pred takvom. Rekao bi da nikako ne zna skrivati tajnu pred čovjekom koji ga je stavio na prijestolje. No, ljudi poput Flagga puni su ponosa i samopouzdanja pa iako mnogo vide katkad su neobično slijepi. Flagg nikad nije ni pretpostavio da je Thomas te noći bio iza Devetogodišnjaka i da ga je vidio kako Rolandu da je čašu otrovanog vina. Bijaše to tajna koju je Thomas čuvao.

134 51. Iznad svečane proslave krunidbe, u vrhu Igle, stajao je Peter uz maleni prozor i gledao dolje. Kao što se Thomas bio nadao, sve je čuo i vidio, od prvih klicanja kad se Thomas pojavio obješen o Flaggovu ruku, pa do samoga kraja kad je nestao u palaču, također na Flaggovoj ruci. Stajao je uz prozor gotovo tri sata nakon što je svečanost završila, promatrajući gomilu. Nevoljko se razilazila i kretala kućama. Mnogo toga je valjalo raspraviti i toliko toga se prisjetiti. Ovaj prvi je morao reći Onome drugome gdje se točno nalazio kad je čuo da je stari kralj mrtav, a onda su obojica to morali ispričati Onom trećem. Žene su se zadnji put dobrano isplakale zbog Rolanda i glasno komentirale kako je lijepo izgledao Thomas i kako je djelovao smireno. Djeca su se naganjala praveći se da su oni kraljevi, kotrljali su obruče, padali guleći koljena, vrištali i smijali se te iznova jurili jedni druge. Muškarci su pljeskali jedni druge po leđima i govorili kako pretpostavljaju da će odsada sve biti dobro - ovo je bio strašan tjedan, ali sada će sve biti dobro. Pa ipak, sve je prožimala neka tamna nit nesigurnosti, kao da su shvaćali da nije baš sve u redu, kako stvari koje su pošle po zlu kad je stari kralj umro još uvijek nisu ispravljene. Peter to, jasno, nije mogao vidjeti sa svojeg visokog i usamljenog mjesta u Igli, ali nešto je osjećao. Da, nešto. U tri sata, tri sata ranije, otvorile su se krčme navodno u čast krunidbe novoga kralja, ali većinom ipak radi toga što je valjalo nastaviti s poslom. Ljudi su željeli piti i slaviti. Do sedam navečer većina gradske populacije teturala je ulicama, pijući u zdravlje Thomasa Donositelja Svjetla (ili su se međusobno svađali). Bijaše gotovo mrak kad su se sudionici slavlja konačno počeli razilaziti. Peter se makne od prozora, ode do stolca u svojoj „sjedećoj sobi“ (to je ime bilo okrutna šala) i naprosto sjedne s rukama sklopljenima u krilu. Sjedio je i promatrao kako se soba mrači.

135 Pristigla mu je večera, masno meso, razvodnjeno pivo i suhi kruh tako slan da bi mu nagrizao usta kad bi ga pokušao jesti. No, Peter nije jeo ni meso ni kruh, niti je popio pivo. Oko devet sati, kad je na ulicama opet nastala graja (ovaj puta je gomila bila mnogo bučnije raspoložena ... gotovo buntovnički), Peter ode u svoju drugu zatočeničku sobu, skine se do potkošulje, opere se vodom iz lavora, klekne uz krevet i stane moliti. Potom se zavukao u krevet. Imao je samo jednu deku iako je u malenoj spavaonici bilo veoma hladno. Peter je navuče do prsa, stavi ruke ispod glave i zagleda se u tamu. Izvana i odozdo dopirala je vriska, poklici i smijeh. Tu i tamo mogli su se čuti zvuci praskalica, a jednom je, negdje blizu ponoći, odjeknula eksplozija baruta kad je jedan pijani vojnik opalio u prazno (sljedećeg dana nesretnog su vojnika poslali u najudaljeniji dio istočnog kraljevstva Delaina zbog njegovog pijanog pozdrava novome kralju - barut bijaše veoma rijedak u Delainu, te su ga ljubomorno čuvali). Negdje iza jedan ujutro, Peter je konačno sklopio oči i usnuo. Sljedećeg je jutra ustao u sedam sati. Kleknuo je, drhteći od zime dok mu se dah iz usta dizao u bijelim oblačićima, naježenih ruku i nogu, i pomolio se. Kad je završio, odjenuo se. Pošao je u „sjedeću sobu“ i u tišini stajao uz prozor gotovo dva sata promatrajući kako se grad ispod njega budi. To buđenje bijaše ponešto sporije i zlovoljnije nego inače; većina odraslih stanovnika Delaina probudila se s glavoboljom uzrokovanom pićem. Polako su kretali svojim poslovima, ali zlovoljno. Mnogi su se muževi latili svojih zadaća otjerani od ljutitih supruga koje nisu imale smisla za njihove bolne glave (i Thomas je imao glavobolju - prošle noći popio je previše vina - ali ako ništa drugo bio je pošteđen ženskih prodika). Stigao je Peterov doručak, Beson, njegov glavni tamničar (koji je također bio mamuran), donio mu je obične zobene mekinje bez šećera, vodenasto mlijeko koje se već počelo kiseliti, te još stariji i

136 slaniji kruh. Bijaše to gorka suprotnost finom doručku kakvog je dobivao u svojim odajama, pa nije ništa pojeo. U jedanaest sati ga je tiho odnio pomoćni tamničar. “Mislim da mladi kraljević namjerava umrijet’ od gladi”, kazao je Besonu. “Dobro”, ravnodušno odvrati Beson. “Poštedjet će nas muke oko svojeg utamničenja.” “Možda se boji otrova”, nastavio je pomoćni tamničar, a Beson se nasmije unatoč glavobolji. Bijaše to dobra šala. Peter je veći dio dana proveo u stolici „sjedeće sobe“. Kasnije tog popodneva stao je opet kraj prozora. Na njemu nije bilo rešetaka. Ako nisi ptica, nije bilo drugog puta osim ravno prema dolje. Nitko, ni Peyna, ni Flagg, niti Aron Beson nisu brinuli da bi se zatvorenik nekako mogao spustiti. Zaobljeni zid Igle bijaše posve gladak. Muhi bi to uspjelo, ali ne i čovjeku. A postane li dovoljno utučen da skoči, bi li ikoga bilo briga? Baš i ne. Državi bi uštedio trošak stana i hrane za jednog ubojicu plave krvi. Dok se sunce micalo po podu i zidu, Peter je samo sjedio i promatrao. Stigla je večera - opet masno meso, razvodnjeno pivo i slani kruh. Peter je nije ni taknuo. Kad je sunce nestalo, sjedio je u mraku do devet sati, a potom otišao u spavaću sobu. Svukao se do potkošulje, kleknuo i molio dok su mu maleni bijeli oblačići izlazili na usta. Uvukao se u krevet, metnuo ruke pod glavu ležeći na leđima i zurio gore u mrak. Ležao je razmišljajući što mu se dogodilo. Oko jedan ujutro je zaspao. Tako je bilo i drugog dana. I trećeg. I četvrtog. Čitav tjedan Peter nije ništa jeo, govorio i činio osim što je stajao kraj prozora u sjedećoj sobi ili sjedio na stolcu promatrajući sunce kako puzi preko poda, a onda po zidu sve do stropa. Beson bijaše

137 uvjeren da se dječak nalazio u posvemašnjoj tami krivnje i očaja - viđao je takve stvari i prije, naročito u kraljevskoj obitelji. Dječak će umrijeti, pomislio je, kao divlja ptica koja nikad nije bila zatvorena u kavezu. Dječak će umrijeti, a tako mu i treba. Međutim, osmog dana Peter pošalje po Arona Besona i izda mu određene upute... i nije mu ih izdao kao zatvorenik. Izdao ih je kao kralj. 52. Peter je bio očajan... ali ne onoliko duboko kao što je to Beson mislio. Prvi tjedan u Igli proveo je pomno razmišljajući o svojem položaju i trudio se odlučiti što treba učiniti. Postio je kako bi očistio um. Naposljetku ga i jest očistio, ali se neko vrijeme osjećao užasno izgubljeno I težina njegove situacije tiskala mu je glavu poput kovačevog nakovnja. Onda se sjetio jedne jednostavne istine: on je znao da nije ubio svojeg oca, bez obzira što su tako mislili svi ostali u kraljevstvu. Tijekom prvih dan ili dva hvatao se za beskorisne osjećaje. Njegov djetinjasti dio nastavljao je cviliti, Nije fer! Ovo nije fer! Pa jasno da nije bilo, ali takav način razmišljanja nije ga nikud vodio. Dok je postio počeo je vraćati kontrolu nad samim sobom. Njegov prazni želudac odagnao je njegovu dječju stranu. Počeo se osjećati čišćim, oljuštenim, praznim... kao čaša koja čeka da bude napunjena. Nakon dva ili tri dana ne jedenja prestalo mu je kruliti u želucu, a on je mnogo jasnije začuo svoje istinske misli. Molio se, mada je dio njega znao da je to što čini više od obične molitve; razgovarao je sam sa sobom, slušao samoga sebe pitajući se ima li načina da ode iz ovog zatvora na nebu gdje su ga tako uredno pospremili. Nije ubio svojeg oca. To je bila prva stvar. Netko mu je to prišio. To je bila druga stvar. Tko? Postojala je, dakako, samo jedna osoba koja je to mogla; samo je jedna osoba u čitavom Delainu mogla imati tako grozan otrov kao što je to bio zmajev pijesak.

138 Flagg. I imalo je savršenog smisla. Flagg je znao da u kraljevstvu kojim vlada Peter za njega neće biti mjesta. Flagg se potrudio da bude prijatelj s Thomasom ... i natjerao ga da ga se boji. Flagg je nekako ubio Rolanda i namjestio dokaze koji su Petera poslali ovdje gdje jest. Toliko daleko je dotjerao treće noći Thomasove vladavine. Pa što da učini? Jednostavno to prihvati? Ne, to neće učiniti. Pobjegne? To nije mogao učiniti. Nitko nikada nije pobjegao iz Igle. Osim... Osjetio je tračak nade. Bijaše to treće noći dok je gledao u svoju večeru na pladnju. Masno meso, razvodnjeno pivo, slani kruh. Obični bijeli tanjur. Bez ubrusa. Osim... Tračak nade postane jasniji. Možda postoji način da pobjegne. Možda ga ima. Bit će užasno opasno i dugotrajno. Nakon i unatoč mnogo truda mogao bi svejedno poginuti. Ali... možda postoji način. A ako i utekne, što nakon toga? Ima li načina da dokaže kako je čarobnjak ubojica? Peter nije znao. Flagg bijaše lukava, stara zmija - nije ostavio nikakve dokaze koji bi ga kasnije mogli teretiti. Hoće li Peter uspjeti iscijediti priznanje iz čarobnjaka? Možda bi i mogao, pod pretpostavkom da ga se Peter uopće domogne - vjerovao je da bi Flagg nestao u obliku dima kad bi čuo da je Peter utekao iz Igle. Bi li itko vjerovao Flaggovom priznanju, čak i kad bi ga Peter od njega dobio? Oh da, priznao je Rolandovo ubojstvo, govorili bi ljudi. Peter, odbjegli ocoubojica stavio mu je mač pod grlo. U takvim uvjetima i ja bih priznao bilo što, čak i ubojstvo Boga! Možda biste došli u napast smijati se Peteru što razmišlja o takvim stvarima dok je još uvijek zatvoren devedeset metara iznad zemlje. Mogli biste reći da trči pred rudo. Ali Peter je uvidio način na koji bi mogao pobjeći. Mogao je to, jasno, biti i način da umre

139 mlad, no on je smatrao kako ima šansi da uspije. Ipak... ima li razloga da prolazi kroz svu tu muku ni za što? Ili, još gore, ako nanese kraljevstvu još goru štetu koju sada nije uviđao? Razmišljao je o tim stvarima i molio se. Minula je četvrta noć... peta... šesta. Sedme noći Peter je došao do sljedećeg zaključka: da je bolje pokušati, nego ne; bolje da pokuša ispraviti zlo pa čak i ako pritom strada. Nepravda je počinjena. Otkrio je neobičnu stvarčinjenica da je nepravda učinjena njemu nije mu se činila ni upola toliko važna koliko to da je uopće učinjena. Valjalo je to ispraviti. Osmog dana Thomasove vladavine, on pošalje po Besona. 53. Beson je saslušao govor utamničenog kraljevića s nevjericom i sve većim gnjevom. Peter je završio i Aron Beson ga zasipa bujicom psovki koje bi i kočijaša natjerale da se zarumeni. Peter je mimo stajao. “Ti balavi psu ubojico!" završio je Beson tonom koji je bio blizu čuđenja. “Pretpostavljam da ti misliš kak’još uvijek živiš u prokletoj raskoši, sa slugama koji skoče čim ti digneš jedan od svojih namirisanih prstića. E pa ovdje ti to nije tak’, mladi moj kraljeviću. Ne, gospodine.’’ Beson se iz struka nagne naprijed, izbacivši neobrijanu bradu, i mada je smrad čovjeka - znoj i jako jeftino vino, te debele naslage prljavštine - bio gotovo nepodnošljiv, Peter nije uzmaknuo. Među njima nije bilo rešetaka; Beson se još nije bojao niti jednog svog zatvorenika pa se svakako nije bojao ni ovog mladog derišta. Glavni stražar imao je pedeset godina i široka ramena, bio je nizak i kratkih nogu. Masna kosa visjela mu je u pramenovima uz obraze i straga niz vrat. Kad je ušao u Peterovu sobu jedan od pomoćnih stražara zaključao je za njim vrata. Beson stisne lijevu ruku u šaku i zatrese njome Peteru ispred nosa. Desna ruka skliznula mu je u vrećasti džep njegove košulje i

140 primila se za glatki metalni valjak. Jedan snažni udarac s tim u šaci slomio bi čovjeku čeljust. Beson je to već učinio. “Uzmi si svoje zahtjeve i nabij si ih u nos skupa sa šmrkljima, dragi moj kraljeviću. A drugi put kad me pozoveš ovamo radi ovakvih kraljevskih sranja kao što je ovo, krvarit ćeš.” Beson krene prema vratima, nizak i pogrbljen gotovo kao kakav trol. Hodao je u svom gustom, malom oblaku smrada. “U opasnosti ste da učinite iznimno veliku pogrešku”, kazao je Peter. Njegov glas bijaše blag, no ozbiljan i nosio je težinu. Beson se s licem punim nevjerice okrene prema njemu. “Što si rekao?” “Čuli ste me”, rekao je Peter. “A kad mi se sljedeći puta obratite, vi smrdljivi patuljče, bolje vam je da se prisjetite kako se obraćate članu kraljevske obitelj i, hm? Moje porijeklo se nije izmijenilo otkad sam se uspeo ovim stubama.” Jedan tren Beson nije mogao odgovoriti. Usta su mu se otvorila i zatvorila kao u kakve ribe koju su izvukli iz oceana - iako bi svaki ribar koji bi uhvatio nešto ružno kao što je bio Beson, to bacio natrag u more. Peterovi hladnokrvni zahtjevi - isporučeni tonom koji je davao do znanja da su to zapravo prohtjevi koje ne bi trebao odbiti - učinili su da u Besonovoj glavi počne zujati od bijesa. Jedan od zahtjeva bijaše ili od posvemašnje kukavice ili luđaka. Taj je Beson odmah odbacio kao glupost i budalaštinu. Drugi se, naime, radio o njegovoj hrani. To je, udruženo s nepokolebljivom odlučnošću u Peterovim očima dalo naslutiti da je mladi kraljević izbacio iz sebe očaj i odlučio živjeti. Izgledi za besposlene dane i pijane noći u budućnosti činili su se sjajnima. Sad su nekako opet izblijedjeli. Ovaj mladi dječak izgledao je veoma zdravo, veoma snažno. Mogao bi živjeti dugo vremena. Beson će lice mladog ubojice vrlo vjerojatno morati gledati ostatak svojeg života - to je bila misao koja može ozlovoljiti čovjeka! I - Smrdljivi patuljče? Zar me uistinu nazvao smrdljivim patuljkom?

141 “Ah, dragi moj kraljeviću”, reče Beson, “Mislim da si ti taj koji je pogriješio... ali ja ti mogu obećati da to nikad više nećeš ponoviti.” Usta mu se rastegnuše u osmjeh, otkrivajući nekoliko pocrnjelih škrba umjesto zuba. Sada se, krenuvši u napad, kretao s iznenađujućom elegancijom. Desna ruka pojavila mu se iz vrećastog džepa, stisnuta oko metalne poluge. Peter ustukne korak natrag, premještajući pogled od Besonovih stisnutih šaka do njegova lica i natrag. Iza Besona se nasred Peterovih vrata nalazio mali otvoreni prozor s rešetkama. Dva pomoćna stražara nagurala su ondje obraz do neobrijanog obraza, cereći se i čekajući da zabava otpočne. “Znate da kraljevskim zatvorenicima treba udovoljiti u sitnim stvarima”, kazao je Peter i dalje uzmičući unatrag i kružeći. “To je tradicija. I nisam tražio ništa nerazumnog.” Besonov se osmjeh još razvuče. Učinilo mu se da u Peterovom glasu nazire strah. Pogriješio je. Ta će mu se pogreška uskoro obiti o glavu na način na koji nije bio naviknut. “Takva tradicija se plaća, čak i u kraljevskoj obitelj i, moj mali kraljeviću.” Beson protrlja lijevi palac o kažiprst. Desna mu je ruka ostala stisnuta oko komada metala. “Ako hoćete reći da s vremena na vrijeme želite određenu količinu novca, to bi se moglo urediti”, reče Peter nastavljajući kružiti. “Ali samo ako odmah prestanete sa svojim budalastim ponašanjem.” “Bojiš se, zar ne?” “Ako bi se ovdje itko trebao bojati, to ste onda vi”, reče Peter. “Očigledno je da namjeravate napasti brata kralja Delaina.” Ovaj je udarac očigledno našao metu jer je na trenutak Beson ustuknuo. U oči mu se uvukla nesigurnost. Zatim se osvrne prema otvorenom prozorčiću na vratima i ugleda lica svojih pomoćnih stražara, pa mu se lice opet smrkne. Ako sad ustukne, imat će s njima nevolja - ništa s čime ne bi mogao izaći na kraj, jasno, ali imat će više problema nego što vrijedi ovaj mali smrdljivac.

142 Žustro je krenuo naprijed i zamahnuo šakom s utegom. Cerio se. Kraljevićevi krici, dok pada na pod s razbijenim i krvavim nosom za koji će se držati rukama, pomisli Beson, biti će prodorni i dječji. Peter s lakoćom ode unatrag, pomičući noge s elegancijom plesača. Zgrabio je Besonovu šaku nimalo iznenađen njezinom težinom - vidio je odbljesak metala između Besonovih mesnatih prsta. Peter ga povuče sa žilavom snagom za koju Beson prije pet minuta nije vjerovao da posjeduje. Zavrtio se zrakom i udario o zavinuti unutarnji zid Peterove „sjedeće sobe“ snagom koja mu je uzdrmala onih preostalih nekoliko zuba u čeljusti. Zvijezde su mu eksplodirale u glavi. Metalni valjak izletio mu je iz šake i otkotrljao se po podu. I prije nego što je Beson počeo dolaziti k sebi, Peter skoči za njim i zgrabi ga. Kretao se jednostavnom i čistom lakoćom poput mačke. Ovo se ne događa, pomisli Beson dok se u njemu rađao strah i glupa iznenađenost. Ovo se nikako ne može događati. Nikad ga nije bilo strah ući u dvosobni zatvor na vrhu Igle jer ovdje nikada nije obitavao zatvorenik, plemenite ili kraljevske krvi, koji bi ga mogao savladati. Ah, bilo je tu nekih čuvenih tučnjava, ali ih je sve naučio tko je gazda. Možda su dolje bili glavni pijevci u kokošinjcu, ali ovdje gore je on bio glavni, pa su svi naučili poštovati njegovu prljavu, nabijenu snagu. Ali ovaj zeleni dječarac... Urlajući od bijesa, Beson se odgurne od zida tresući glavom ne bi lije razbistrio, nasrne na Petera koji je stisnuo metalni valjak u svojoj desnoj ruci. Pomoćni stražari stajali su buljeći s glupom nevjericom u ovaj neočekivani razvoj događaja. Nijedan se nije kanio miješati; nisu vjerovali u to što se dešava ništa više od samog Besona. Beson s raširenim rukama pojuri na Petera. Sad, kad se kraljević domogao njegovog utega, Besona više nije zanimalo da udari kao u boksu. Namjeravao je zgrabiti Petera, pohrvati se s

143 njim, baciti ga na pod, leći na njega i potom ga daviti sve dok se ne onesvijesti. Međutim, mjesto gdje je Peter stajao čarobno se i trenutačno ispraznilo kad je dječak zakoračio u stranu i spustio se u čučanj. Dok je zdepasti, trolu nalik glavni stražar prolazio mimo njega, pokušavajući se okrenuti, Peter ga tri puta udari desnom šakom koja je bila stisnuta oko metalnog valjka. Nije baš fer, pomisli Peter, ali nisam ja taj koji je ovaj komad metala unio u igru, zar ne? Udarci nisu djelovali uopće snažno. Da je Beson promatrao borbu sa strane i ugledao ta tri kratka, lepršava udarca, nasmijao bi se i nazvao ih „udarcima k’o u curice“. Besonov pojam pravog muškog udarca bijaše onaj iz voleja koji bi zafijukao zrakom. No, to uopće nisu bili udarci k’o u curice, štogod tipovi poput Besona mislili. Svaki bijaše zadan iz ramena, upravo kako ga je učitelj boksanja podučio na njihovim satovima dva puta tjedno u zadnjih šest godina. Udarci bijahu ekonomični, nisu fijukali zrakom, ali se Beson osjećao kao da ga je tri puta udario maleni poni s veoma velikim kopitima. Bol mu se proširila desnom stranom lica kad mu je pukla jagodična kost. Besonu je to zvučalo kao da mu je u glavi pukla grančica. Opet je odletio u zid. Udario je u njega poput krpene lutke i odbivši se završio na koljenima. Zurio je u kraljevića očigledno obeshrabren. Pomoćni stražari koji su virili kroz rupu na vratima ostali su nestrpljivo iznenađeni. Besona je istukao dječak'? Bijaše to nevjerojatno kao da kiša padne iz vedrog neba. Jedan od njih pogleda u ključ u svojoj ruci, nakratko mu padne napamet da uđe unutra, ali se brzo predomisli. Mogao bi završiti ozlijeđen. Gurnuo je ključ u džep kako bi kasnije mogao tvrditi kako je bio zaboravio da je ondje. “Jeste li sada spremni razumno razgovarati?" Peter se nije ni zadihao. “Ovo je smiješno. Tražim od vas samo dvije sitne usluge, usluge za koje ćete biti i više nego bogato nagrađeni. Vi - “

144 Uz urlik, Beson se opet baci na Petera. Ovoga puta Peter nije očekivao napad, ali je ipak uspio uzmaknuti kao što matador izbjegava bika koji neočekivano nasrće - matador možda i biva iznenađen, možda čak i ozlijeđen, ali rijetko kada gubi sklad pokreta. Peter svoj nije izgubio, ali jest bio povrijeđen. Besonovi nokti bili su dugi, neravni i prljavi - više su nalikovali životinjskim kandžama nego ljudskim noktima - volio je pričati svojim pomoćnicima (za dugih zimskih večeri kad se činilo da im treba kakva strašna priča) o tome kako je jednom prerezao jednom zatvoreniku vrat, od uha do uha, noktom svojeg palca. Sada je jedan takav nokat načinio krvavu liniju na Peterovom lijevom obrazu kad je Beson jurnuo kraj njega. Trag se protezao od obrve do čeljusti, promašivši za manje od centimetra Peterovo lijevo oko. Peterov se obraz rasjekao poput jedra i čitav svoj život nosit će ožiljak iz ovdašnjeg okršaja s Besonom. Peter je postao ljut. Sve stvari koje su mu se dogodile u zadnjih deset dana kao da mu se posložiše u glavi i na trenje postao gotovo - ne sasvim, ali gotovo - dovoljno ljut da ubije okrutnog glavnog stražara umjesto da ga nauči lekciju koju nikada, nikada neće zaboraviti. Kad se Beson okrenuo, zasipao ga je val lijevih aperkata i desnih direkata. Oni bi inače učinili minimalnu štetu, ali kila i pol metala u Peterovoj šaci učinila ih je nalik torpedima. Članci su mu udarali o Besonovu čeljust. Ovaj je zaurlao od bola i opet se pokušao približiti Peteru. To je bila pogreška. Začulo se krckanje kad mu je puknuo nos i krv navrla na usta i razlila se po bradi. Kapala je na njegov prljavi kožni kaput. A onda jasan osjećaj bola kad se ta teška desnica spustila na njegove usnice. Beson ispljune na pod zub i pokuša se odmaknuti ukrug. Zaboravio je da njegovi pomoćnici gledaju, bojeći se umiješati. Zaboravio je i svoj bijes zbog stava mladog kraljevića i izgubio je nekadašnju želju da ga nauči lekciju.

145 Prvi puta otkad je na mjestu glavnog stražara, zaboravio je na sve osim slijepe želje da preživi. Po prvi put se Beson, na svojem radnom mjestu glavnog stražara, bojao. Nije ga čak toliko zastrašivala činjenica da ga je Peter sada slobodno udarao. I prije je znao dobiti dobre batine, iako nikada od ruke zatvorenika. Ne, strašio ga je pogled Peterovih očiju. Bijaše to pogled kralja. Bože zaštiti me, ovo je lice kralja - njegov bijes žari gotovo istom žestinom kao i sunce. Peter je satjerao Besona uza zid, odmjerio udaljenost do njegove brade, a onda zamahnuo svojom otežanom desnom šakom. “Treba li vas još uvjeravati, patuljče?“ upita ozbiljno Peter. “Ne više”, odvrati Beson ošamućeno kroz svoje usne koje su naočigled oticale. “Ne više, moj kralju, molim vas za milost, molim vas za vašu milost.” “Što?“ upita Peter zgranuto. “Kako ste me nazvali?” Međutim, Beson je polako klizio niz zaobljeni zid. Kad je Petera nazvao svojim kraljem, učinio je to u trenutku kad ga je obuzimala nesvjestica. Kasnije se neće toga sjećati, ali Peter nikad nije zaboravio. 54. Beson bijaše bez svijesti preko dva sata. Da nije bilo njegovih dubokih udisaja prilikom kojih je hrkao, Peter bi se uplašio da je možda uistinu ubio nepristojnu svinju... ali usprkos svemu, Peter ga nije imao želje ubiti. Pomoćni stražari naizmjence su zurili kroz mali prozor na hrastovim vratima, očima razrogačenim i okruglim - kao u malih dječaka koji promatraju anduanskog tigra ljudoždera u Kraljevskom zoološkom vrtu. Niti jedan od njih nije se potrudio spasiti svojeg nadređenog, a njihova lica kazivala su Peteru kako od njega samo što ne očekuju da skoči na onesviještenog Besona i rastrga mu grlo. Možda zubima.

146 Epa, zašlo si i ne bi to mislili? Zapita se Peter s gorčinom. Misle i da sam ubio vlastitog oca, a takav čovjek mogao bi učiniti bilo koju nisku stvar pa čak i ubiti besvjesnog protivnika. Konačno Beson počne stenjati i micati se. Desna vjeđa mu zatreperi i otvori se - lijeva se nije mogla otvoriti i tako će biti još nekoliko dana. Desno oko promatralo je Petera bez mržnje, ali s jasnim osjećajem uznemirenosti. “Jeste li sada spremni suvislo razgovarati? upita Peter. Beson reče nešto što Peter nije uspio razumjeti. Zvučalo je kao mumljanje. “Ne razumijem vas.” Beson pokuša iznova. “Mogli ste me ubiti.” “Nikada nisam nikoga ubio”, reče Peter. “Možda dođe vrijeme kad ću morati, ali ako ikada stigne, nadam se da neću trebati započeti s besvjesnim stražarima.” Beson sjedne naslonjen na zid, promatrajući Petera jednim otvorenim okom. Izraz duboke zamišljenosti, što je djelovalo apsurdno i pomalo zastrašujuće na njegovoj podbuhloj i natučenoj glavi, zavladao mu je licem. Konačno je uspio protisnuti još jednu gotovo nerazumljivu rečenicu. Peter je mislio da ga je razumio, ali htio je biti sasvim siguran. “Molim vas ponovite, gospodine glavni stražaru Besone.” Beson je ostao iznenađen. Kao što prije Petera nitko nije Yosefa nazvao gospodinom glavnim konjušarom, tako ni Besona nitko prije nije nazvao gospodinom glavnim stražarom. “Razgovarat ćemo o poslu”, kazao je. “To je jako dobro.” Beson se s mukom polako osovi na noge. Nije htio imati ništa s Peterom, barem ne danas. Imao je drugih problema. Njegovi pomoćnici gledali su kako ga je gadno izmlatio dječak koji tjedan dana nije ništa jeo. Gledali - i ništa više, gadovi kukavički. Glava

147 ga je boljela, a najvjerojatnije će morat izribati te jadne budale i dovesti ih u red prije nego može leći u krevet. Već je bio krenuo kad ga Peter pozove. Beson se okrene. Taj okret je govorio više od svega. Obojica su znali tko je sada glavni. Beson je bio pobijeđen. Kad mu je njegov zatvorenik rekao da čeka, on je čekao. “Ima nešto što bih vam volio reći. Za dobrobit obojice.” Beson ne reče ništa. Samo je stajao i oprezno promatrao Petera. “Reci njima” - Peter glavom pokaže prema vratima - “da zatvore špijunku.” Jedan je trenutak zurio u Petera, a onda se okrenuo stražarima koji su promatrali i izdao zapovijed. Pomoćni stražari koji su u tom trenu bili stisnuti licem o lice uz otvor, ostali su stajati ne razumjevši Besonove profufljane riječi... ili su se samo pravili. Beson prijeđe jezikom po okrvavljenim zubima i progovori razumljivije, uz očiglednu bol. Ovoga puta se špijunka zatvorila i zakračunala izvana... no ne prije nego je Beson začuo prezimi smijeh svojih podređenih. Umorno je uzdahnuo - da, morat će im održati nekoliko oštrih lekcija prije nego ode kući. Mada, kukavice brzo uče. Kraljević, štogod drugo možda bio, zasigurno nije bio kukavica. Pitao se želi li doista imati ikakvog posla s Peterom. “Želim vam dati poruku koju ćete odnijeti Andersu Peyni”, reče Peter. “Nadam se da ćete večeras doći po nju.” Beson ništa ne odgovori, ali se veoma trudio razmišljati. Ovo je dosada bio preokret koji ga je najviše uznemirio. Peyni! Poruku Peyni! Sledio se kad ga je Peter bio podsjetio kako je on brat kralja, ali to je bilo ništa u usporedbi s ovim. Peyna, tako mi bogova! Što je više razmišljao, to mu se to manje sviđalo. Kralju Thomasu se možda neće sviđati ako se s njegovim starijim bratom grubo postupa u Igli. Stariji brat je ubio njihovog oca, kao prvo, pa Thomas u ovom času vjerojatno nije osjećao mnogo bratske ljubavi. A što je još važnije, Beson je osjećao tek

148 malo ili nimalo straha pri spomenu kralja Thomasa Donositelja Svjetla. Kao i većina drugih u Delainu, Beson je već počeo promatrati Thomasa s određenom dozom prezira. Ali Peyna, e sada... s Peynom je stvar bila drugačija. Ljudima poput Besona, Anders Peyna bio je ionako strašniji nego čitava regimenta kraljeva. Kralj je daleko biće, blještavo i tajnovito, kao sunce. Nije bilo važno hoće li se to sunce sakriti iza oblaka i zamrznuti te, ili svanuti vruće i usijano pa te živog skuhati - kako god bilo čovjek to prihvaća jer je sunce nešto što obični smrtnici ne mogu razumjeti, ni promijeniti. Peyna bijaše mnogo zemaljskije biće. Onakve vrste kakvu je Beson mogao razumjeti... i bojati ga se. Peyna sa svojim uskim licem i ledeno plavim očima, Peyna u svojoj sudačkoj odjeći s visokim oko vratnikom, Peyna koji je odlučivao tko će živjeti, atko će završiti pod krvnikovom sjekirom. Može li ovaj dječak uistinu zapovijedati Peyni iz svoje ćelije ovdje na vrhu Igle? Ilije to samo blefiranje očajnika? Kako može biti blef ako mu namjerava napisati poruku koju ću mu ja odnijeti? “Da sam ja kralj, Peyna bi mi služio'ma što god mu zapovjedio”, reče Peter. “Sada nisam kralj, samo zatvorenik. Ipak, ne tako davno, učinio sam mu uslugu radi koje mislim da mi je veoma zahvalan.” “Razumijem”, odvrati Beson, neobavezno koliko god je mogao. Peter uzdahne. Odjednom se osjeti strašno umornim pa se zapita kakav je to budalasti sad usnuo. Zar je uistinu mislio da je načinio prve korake na putu prema slobodi jer je istukao jednog glupog stražara i podredio ga svojoj volji? Zar je imao ikakve garancije da će Peyna za njega dignuti i mali prst? Možda je koncept dugovanja nakon učinjene usluge samo u Peterovoj glavi. Međutim, morao je pokušati. Nije li zaključio, za svojih dugih, usamljenih noći dok je meditirao i tugovao zbog svojeg oca i samoga sebe, da bi jedini pravi grijeh bio ako ništa ne pokuša?

149 “Peyna nije moj prijatelj”, nastavi Peter. “Neću ni pokušati reći vam da jest. Osuđen sam za ubojstvo svojeg oca, kralja, i ne usuđujem se misliti kako imam ijednog prijatelja u čitavom Delainu, od njegova sjevera pa do juga. Slažete li se, gospodine glavni stražaru Besone?” “Da”, ukočeno će Beson. “Složio bih se.” “Bez obzira na to, vjerujem da će Peyna pristati isplaćivati vam nešto novaca koji ste inače dobivali od svojih zatočenika.” Beson kimne glavom. Kad bi u Igli na duže vrijeme bio zatvoren netko plemenita roda, Beson bi se obično potrudio da zatočenik dobiva bolju hranu od masnog mesa i razvodnjenog piva, čistu posteljinu jednom tjedno i povremeni posjet žene ili ljubavnice. Jasno, to nije radio besplatno. Utamničeni plemenitaši su gotovo uvijek dolazili iz bogatih porodica i uvijek je postojao netko u toj obitelji voljan platiti Besonu za te usluge, bez obzira na to kakav je zločin bio počinjen. Ovaj je zločin bio izuzetno grozne naravi, ali ovaj dječak je tvrdio da bi mu, ni manje ni više, Anders Peyna možda bio voljan plaćati mito. “Još jedna stvar”, reče Peter tiho. “Vjerujem da će Peyna to napraviti jer je častan čovjek. I kad bi mi se nešto dogodilo - kad biste, na primjer, vi i vaši pomoćnici noćas uletjeli ovamo i pretukli me - iz osvete nakon batina koje ste od mene dobili - vjerujem da bi se Peyna osobno za to zanimao.” Peter zastane. “Osobno bi se za to zainteresirao.” Pobliže se zagledao u Besona. “Razumijete li me?” “Da”, reče Beson i potom doda, “moj gospodaru.” “Hoćete li mi donijeti pero, mastilo, bugačicu i papir?” “Hoću.” “Dođite ovamo.” Ponešto uznemiren, Beson se primakne.

150 Smrad glavnog stražara bijaše jeziv, ali Peter nije ustuknuo - otkrio je da ga je miris zločina za koji je bio optužen gotovo otvrdnuo na miris znoja i prljavštine. Zagledao se u Besona s naznakom smješka. “Šapnite mi na uho”, reče Peter. Beson zbunjeno trepne. “Što da šapnem, moj gospodaru?” “Brojku”, reče Peter. Nakon kraćeg vremena, Beson to i učini. 55. Jedan od pomoćnih stražara donio je Peteru pribor za pisanje koji je tražio. Uputio je Peteru bojažljiv pogled ulične mačke koju često šutaju nogom, i zbrisao prije nego dobije porciju bijesa koji se skupio u Besonovoj glavi. Peter sjedne za trošan stol kraj prozora, dah mu je na jakoj hladnoći izlazio u obliku oblačića. Slušao je neprestani fijuk vjetra oko vrha Igle i zagledao se dolje u svjetla grada. Dragi vrhovni suče Peyna, napisao je, a onda stao. Hoćete li vidjeti od koga je ovo pismo, zgužvati ga u ruci i baciti nepročitano u vatru? Hoćete Ii ga pročitati, a onda se prezrivo nasmijati budali koja je umorila svojeg oca i onda se usuđuje očekivati pomoć od vrhovnog suca? Hoćete li, možda, čak prozreti moj naum i shvatiti što spremam? Te je večeri Peter bio dobra raspoloženja, pa pomisli kako će odgovor na sva tri pitanja vrlo vjerojatno biti ne. Njegov plan će propasti, ali teško da bi ga mogao prozreti čovjek tako sklon redu i poretku kao što je bio Peyna. Vrhovni sudac bi prije mogao zamisliti sebe kako odijeva haljinu i na trgu Igle pleše na glazbu gajdi pod svjetlošću punog mjeseca, nego pretpostaviti što je Peter naumio. A ono što tražim je tako malo, pomisli Peter. Natruha smješka opet mu se vratila na usne. Barem se nadam i vjerujem da će se tako činiti... i njemu. Nagnuvši se naprijed umočio je pero u tintu i stao pisati.