Stephen King - Zmajeve oči

201 - zvuk koji kao da su proizvodili miševi načinjeni od kamena. Malo kasnije Dennis shvati da taj zvuk proizvode njegovi zubi koji su cvokotali. Oh, tata, tako sam uplašen, požalio se... a onda pošao u tamu za kraljem Thomasom. 79. Osamdeset kilometara dalje, zamotan u pet deka ne bi li se obranio od gorke hladnoće i hučećeg vjetra, Flagg zajauče u snu u trenutku kad je Dennis krenuo za kraljem u tajni prolaz. Na jednoj uzvisini nedaleko odatle vukovi počnu zavijati usporedno s tim jaukom. Vojnik koji je spavao najbliže Flaggu s lijeve strane istog je trena umro od srčanog udara, sanjajući da ga je golemi lav došao pojesti. Vojnik koji je spavao s Flaggove desne strane probudio se ujutro i otkrio da je slijep. Svjetovi katkad zadrhte i okrenu se unutar svoje osi, a ovo je bio upravo takav čas. Flagg je to osjetio, ali nije razumio. Spasenje svega dobrog je upravo to - u dobima od velike važnosti, zla bića katkad postanu čudesno slijepa. Kad se kraljev čarobnjak ujutro probudio, znao je da je ružno sanjao, vjerojatno iz njegove davno zaboravljene prošlosti, ali se nije mogao sjetiti što je to bilo. 80. Tama u tajnom prolazu bijaše savršeno sveobuhvatna, a zrak nepomičan i suh. U njemu je negdje sprijeda Dennis začuo strašan, ucviljen zvuk. Kralj je plakao. Začuvši taj zvuk, Dennisaje napustio dio straha. Osjetio je golemo čuđenje, i veliku samilost za Thomasa koji se uvijek činio tako nesretan i koji je kao kralj postao debeo i prištav - često je bio blijed i ruke su mu se tresle od previše popijenog vina večer ranije, a dah mu je često bio smrdljiv. Thomasove noge već su se počele

202 kriviti i ako Flagg nije bio s njim imao je sklonost da hoda pognute glave dok mu je kosa visjela preko lica. Dennis je pipajući išao naprijed, držeći ruke ispred sebe. Zvuk plača postajao je u mraku sve bliži... a onda, odjednom, tama više nije bila posvemašnja. Začuo je tihi zvuk klizanja, a tada je nejasno ugledao Thomasa. Stajao je na kraju hodnika, blaga žućkasta svjetlost prodirala je iz dvije male rupice u tami. Dennisu su se te dvije rupe činile neobičnima poput lebdećih očiju. Upravo kad je Dennis počeo vjerovati kako će sve biti u redu, da će vjerojatno preživjeti ovu neobičnu noćnu šetnju, Thomas je kriknuo. Tako je glasno kriknuo da se činilo kako će mu puknuti glasnice. Dennisa je napustila snaga u nogama i on padne na koljena, rukama prekrije usta kako bi zaustavio vlastiti vrisak i sada mu se činilo da je ovaj tajni prolaz pun duhova, duhova nalik neobičnim šišmišima koji bi se svaki tren mogli uplesti u njegovu kosu; o da, ovo mjesto se Dennisu činilo kao da je ispunjeno nemirnim dušama mrtvih, a možda je tako i bilo; možda i jest. Gotovo se onesvijestio... gotovo... ali ne sasvim. Negdje ispod njega, začuo je lavež pasa pa je shvatio da se nalaze negdje iznad štenara staroga kralja. Nekolicina Rolandovih pasa je još bila živa i nikad ih više nisu pustili van. Oni su bili jedina živa bića - osim samog Dennisa - koja su čula te neobuzdane krike. Međutim, psi su bili stvarni, ne duhovi, i Dennis se uhvatio za tu misao kao utopljenik za plutajući jarbol. Trenutak ili dva kasnije, shvatio je da Thomas ne vrišti bez veze - kričao je riječi. Isprva je Dennis mogao razaznati samo jednu frazu koju je zavijao iznova i iznova: “Nemoj piti vino! Nemoj piti vino! Nemoj piti vino!" 81. Tri noći kasnije začulo se lagano kucanje o zatvorena vrata dnevne sobe na jednoj farmi u Središnjoj baruniji, farmi smještenoj prilično blizu mjestu gdje je Staadova obitelj donedavno živjela.

203 “Naprijed!" zarežao je Anders Peyna. “I, Arlene, nadam se da je nešto važno!” Arlen je ostario u godinama otkako se Beson bio pojavio na Peyninim vratima s Peterovim pismom. Međutim, promjene na njemu bijahu neznatne u usporedbi s Peyninim. Kosa bivšeg vrhovnog suca gotovo je sasvim nestala. Njegov mršavi lik postao je gotovo ispijen. Gubitak kose i težine bili su, pak, sasvim neusporedivi s promjenama koje su mu se dogodile na licu. Nekada je bilo strogo. Sada bijaše namrgođen. Tamnosmeđe vrećice visjele su mu ispod očiju. Pečat očaja bijaše mu očit na licu, a za to je postojao i dobar razlog. Vidio je kako stvari, za koje se borio čitav svoj život, odlaze u propast... i to je propadanje bilo provedeno s takvom lakoćom i u šokantno kratkom vremenskom razdoblju. Oh, pretpostavljam da svi inteligentni ljudi znaju koliko su zapravo krhke stvari poput Zakona i Pravde te Civilizacije, ali o tome nerado razmišljaju jer to uznemiruje san i upropaštava apetit. Bilo je dovoljno loše to što je gledao kako se njegov životni rad ruši nemamo poput dječje kule od kocaka, ali bilo je još nešto što je Peynu proganjalo zadnje četiri godine, nešto još mnogo gore. Bijaše to spoznaja da Flagg nije sam postigao ove mračne promjene u Delainu. Peyna mu je pomogao. Jer tko je Petera doveo na suđenje možda i odveć brzo? Tko je bio toliko uvjeren u Peterovu krivnju... i ne toliko zbog jasnih dokaza već zbog suza šokiranog mladog momka? Otkako je Peter bio odveden u vrh Igle, krvnikov panj na trgu Igle bijaše neprestano obojen ružnom hrđavom bojom. Čak je ni najjača kiša nije mogla isprati. A Peyni se činilo kako se ta ružna boja širi sve dalje - da prekriva trg, ulice oko tržnice i male uske uličice. U svojim nemirnim snovima Peyna je gledao potoke jasne svježe krvi kako optužujući vijugaju među kamenjem i kao bujica otječu u u odvode. Vidio je kako se jarci oko dvorca Delain na suncu krvavo sjaje. Vidio je šarane okrenute na trbuh, otrovane krvlju koja je u rijekama istjecala iz kanalizacije i izvirala iz same

204 zemlje. Vidio je krv kako izvire odasvud, kako prekriva polja i šume. U tim nesretnim snovima čak je i sunce počelo izgledati kao krvavo, umiruće oko. Flagg ga je ostavio na životu. U krčmama su ljudi šaputali, rukama skrivajući usta, da se dogovorio s čarobnjakom - da je možda otkrio Flaggu imena nekih izdajnika ili da je Peyna možda imao “nešto" o Flaggu, neku tajnu koja bi se pročula kad bi Peyna iznenada umro. Što je, jasno, bilo smiješno. Flagg nije bio osoba koju se može ucjenjivati - niti Peyna, ni itko drugi. Nije bilo tajni. Nije bilo dogovora ili pogodbi. Flagg ga je jednostavno ostavio na životu... a Peyna je znao zašto. Mrtav bi možda imao mira. Ovako se živ mučio vlastitom mžnom savješću. Ostavio ga je da gleda užasne promjene koje je Flagg nanio Delainu. “Onda?“ upitao je razdražljivo. “Što je, Arlene?” “Došao je dječak, gospodaru. Kaže da vas mora vidjeti.” “Otpravi ga”, reče Peyna loše volje. Razmišljao je o tome da bi godinu dana ranije čuo kucanje na ulaznim vratima, ali činilo se da svakoga dana sve slabije čuje. “Ne primam nikoga iza devet, i ti to znaš. Mnogo toga se promijenilo, ali to ne.” Arlen pročisti grlo. “Poznajem dječaka. To je Dennis, Brandonov sin. Došao vam je kraljev sobar.” Peyna je zurio u Arlena, jedva vjerujući u to što čuje. Možda je glušio i brže nego što je mislio. Zatražio je od Arlena da ponovi, i čuo je opet isto. “Primit ću ga. Reci mu da uđe.” “Vrlo dobro, moj gospodaru.” Arlen se okrene kako bi krenuo. Sličnost s noći u kojoj je Beson donio Peterovo pismo - čak do hladnog vjetra koji je vani urlikao - sada je snažno potresla Peynu. “Arlene”, zazvao je. Arlen se okrene: “Moj gospodaru?” Desni ugao Peyninih usana se malko nakrivi. “Jesi li siguran da nije dječak-patuljak?”

205 “Sasvim siguran, moj gospodaru”, odvratio je Arlen pa se njegov lijevi ugao usana malko nakrivi. “Nema patuljaka u nama znanom svijetu. Barem mi je tako majka rekla.” “Očigledno to bijaše mudra žena s jasnim rasuđivanjem, predana podizanju sina kako treba i ne treba je držati odgovornom za bilo kakve urođene mane s kojima se morala boriti. Dovedi dječaka odmah ovamo.” “Da, moj gospodaru.” Vrata su se zatvorila. Peyna se opet zagleda u vatru i protrlja svoje stare, artritisom obogaljene ruke kretnjom koja je odavala uzbuđenje. Thomasov sobar. Ovdje. Sada. Zašto? Ali nije imalo smisla nagađati; vrata će se za tren otvoriti i odgovor će ući kroz njih u obliku muškarca-dječaka koji će se tresti od hladnoće, a možda i zbog ozeblina. Dennisu bi bilo mnogo lakše doći do Peyne da je ovaj još uvijek stanovao u svojoj finoj kući unutar gradskih zidina, ali njegovu su kuću prodali zbog “neplaćenih poreza“ nakon što je dao ostavku. Samo su mu četiri stotine zlatnika koje je uštedio tijekom četrdeset godina omogućili da kupi ovu malu farmu punu propuha i nastavi plaćati Besonu. Tehnički gledano nalazio se u Središnjoj baruniji, ali je ipak živio mnogo kilometara zapadnije od dvorca... a vrijeme bijaše veoma hladno. U hodniku iza vrata čuo je žamor glasova koju su se primicali. Sada. Odgovor će sada ući kroz vrata. Odjednom mu se taj suludi osjećaj - osjećaj nade, nalik snažnoj zraci sunca koja prodire u mračnu spilju - vratio. Sada će odgovor ući kroz vrata, pomislio je i na trenutak sije dopustio povjerovati kako je to istina. Dok je uzimao svoju omiljenu lulu sa stalka do njega, Anders Peyna zamijeti kako mu drhte ruke.

206 82. Taj je dječak doista bio muškarac, ali je Arlenov opis uistinu bio opravdan - barem ove noći. Bilo mu je hladno, uvidio je Peyna, ali je isto tako znao da sama hladnoća ne može nikoga natjerati da drhti onako kako je to drhtao Dennis. “Dennise!“ kazao je Peyna, naglo sjedajući uspravnije (zanemarujući bol koju je osjetio u leđima zbog tog naglog pokreta). “Zar se nešto dogodilo kralju?” Užasne slike, grozne mogućnosti odjednom su ispunile Peyninu staru glavu - kralj koji je mrtav, ili od previše vina ili možda od vlastite ruke. Svi su u Delainu znali da je mladi kralj veoma ćudljive naravi. “Ne... to je... da... ali ne... ne onako kako mislite... kao što mislim da mislite... “ “Priđi bliže vatri”, nestrpljivo će Peyna. “Arlen, nemoj samo stajati i blejati! Daj deku! Dvije donesi! Umotaj ovog dječaka prije nego umre od tresavice kao kakva budalasta buba!” “Da, moj gospodaru”, reče Arlen. Nikad u svojem životu nije blejao - i on je to znao, a znao je i Peyna. No, prepoznao je ozbiljnost situacije pa je brzo otišao. Skinuo je dvije deke sa svojeg kreveta - jedine druge dvije, u ovoj bajnoj seljačkoj kolibi, bijahu one na Peyninom krevetu - te ih donese. Dao ih je Dennisu koji je sjedio onoliko blizu vatre koliko je mogao a da se ne zapali. Debeli sloj mraza koji mu je prekrivao kosu počeo se topiti i curiti mu niz obraze kao suze. Dennis se umota u deke. “A sada čaj. Jaki čaj. Šalicu za mene, čajnik za dječaka.” “Gospodaru, ostala nam je samo mala kutija - “ “Baš me briga koliko nam je ostalo! Šalica za mene, čajnik za dječaka.” Zamislio se. “Napravi šalicu i za sebe, Arlen, pa se vrati ovamo i slušaj.” “Gospodaru?” Čak ni sam dobar odgoj nije mogao spriječiti Arlena da zbog ovog ne ostane iskreno iznenađen.

207 “Dovraga!“ zagrmio je Peyna. “Zar hoćeš da pomislim kako si postao gluh koliko i ja? Požuri!” “Da, moj gospodaru”, reče Arlen i pođe skuhati posljednje listiće čaja u kući. 83. Peyna nije zaboravio sve ono što je znao o profinjenom umijeću ispitivanja; u stvari, zaboravio nije gotovo ništa, ako uopće išta. Proveo je duge nesane noći tijekom kojih je želio da neke stvari može zaboraviti. Dok je Arlen kuhao čaj, Peyna se latio zadatka da ovog prestrašenog - ne, ovog prestravljenog - mladog čovjeka umiri. Pitao ga je za njegovu majku. Pitao ga je jesu li se problemi s odvodom oko dvorca u zadnje vrijeme popravili. Zatražio je Dennisovo mišljenje u vezi proljetne sjetve. Zaobilazio je u širokom luku sve opasne teme... i malo pomalo, dok se zagrijavao, Dennis se umirio... Kad je Arlen poslužio čaj koji se pušio, vruć i jak, Dennis posrče pola šalice u jednom gutljaju, napravi grimasu, a onda posrče ostatak. Smiren kao i uvijek, Arlen mu natoči još. “Polako, momče”, reče Peyna pripalivši konačno lulu. “Polako je prava riječ za vrući čaj i prestrašene konje.” “Hladnoća. Mislio sam da ću se smrznuti dolazeći ovamo.” “Išao si pješice?“ Peyna nije mogao suspregnuti iznenađenje. “Da. Rekao sam majci da kaže pomoćnim slugama kako sam ostao kod kuće s gripom. To će mi dati nekoliko dana, s obzirom da vlada u ovo doba godine... barem bi trebalo. Hodao sam. Čitavim putem. Nisam se usudio pitati za prijevoz. Nisam htio da me zapamte. Nisam znao da je tako daleko. Da sam znao, možda bih ipak tražio prijevoz. Otišao sam u tri sata.” Naprezao se, grlo mu se zgrčilo, a onda je provalio: “I više se nikada neću vratiti! Vidio sam kako me gleda otkako se vratio! Stisnutih očiju, iskosa, onim mračnim očima! Nikad me nije tako gledao - prije me nije uopće gledao! Zna

208 da sam nešto vidio! Zna sa sam nešto čuo! Ne zna što, ali zna da tu nečeg ima! Čuje unutar moje glave, kao što ja čujem zvona na Crkvi Velikih Bogova! Ako ostanem, izvući će to iz mene! Znam da hoće!” Peyna je zurio u dječaka ispod čupavih obrva pokušavajući razvrstati tu bujicu nevjerojatnih izjava. Dennisu su suze stajale u očima. “Mislim da F… “ “Tiho, Dennise”, reče Peyna. Glas mu bijaše blag, ali oči ne. “Znam na koga misliš. Najbolje da ne izgovaraš glasno njegovo ime.” Dennis se zagleda u njega s priglupom, jednostavnom zahvalnošću. “Najbolje da mi kažeš to što si mi došao reći”, kazao mu je Peyna. “Da, Da, dobro.” Dennis je na trenutak oklijevao, pokušavajući se sabrati i urediti misli. Peyna je strpljivo čekao, trudeći se svladati svoje sve veće uzbuđenje. “Vidite”, započne na kraju Dennis, “prije tri noći me Thomas pozvao da ostanem s njim, kao što to katkad čini. A u ponoć, ili tu negdje - “ 84. Dennis je ispričao ono što ste vi već čuli i može mu poslužiti na čast što nije pokušao lagati o svojem strahu, ili ga umanjiti. Dok je pričao, vani je vjetar zavijao i kako se vatra na ognjištu smanjivala, ona u Peyninim očima se pojačavala. Ovo je, pomislio je, još gore nego što je uopće mogao zamisliti. Ne samo da je Peter otrovao kralja nego ga je Thomas vidio kako to čini. Nije čudo stoje kralj dječak tako često bio zle volje i depresivan. Možda glasine koje su se širile krčmama, glasine da je Thomas već napola lud, i nisu bile tako nevjerojatne kao što je Peyna mislio. Ali kad je Dennis zastao da popije još čaja (Arlen mu je napunio čašu gorkim ostatkom čaja s dna čajnika), Peyna odustane od te misli. Da je Thomas svjedočio tome da je Peter otrovao Rolanda,

209 zašto bi Dennis sada bio ovdje... u takvom smrtnom strahu od Flaggal “Čuo si i više od toga”, kazao je Peyna. “Da, moj gospodaru vrhovni suče”, reče Dennis. “Thomas... vikao je prilično dugo. Dugo smo zajedno proboravili u tami.” Dennis se mučio da objasni, ali nije mogao naći riječi kojima bi opisao užas tog uskog prolaza, s Thomasom koji je kričao u tami ispred njega i s lavežom nekolicine preživjelih pasa pokojnog kralja ispod njih. Nije bilo riječi kojima bi opisao miris tog mjesta - miris tajni koje su se ukiselile poput mlijeka razlivenog u mraku. Nije bilo riječi kojima bi opisao svoj strah da je Thomas poludio u zagrljaju svojeg sna. Vrištao je ime kraljevog čarobnjaka iznova i iznova; preklinjao je kralja da se zagleda duboko u pehar i vidi miša koji je istodobno gorio i davio se u vinu. Zašto tako zuriš u mene? Kričao je. A onda: I ja sam vam donio čašu vina, moj kralju, da vam pokažem kako vas i ja volim. Na kraju je zavrištao riječi koje bi i sam Peter prepoznao, riječi starije od četiri stotine godina: Bijaše to Flagg! Flagg! Bijaše to Flagg! Dennis posegne za svojom šalicom, dignuo ju je skoro do usta, a onda je ispustio. Šalica se razbila o kameno ognjište. Sva trojica zagledaše se u krhotine. “A onda?“ upita Peyna, varljivo blagim glasom. “Ništa, jedno dugo, dugo vrijeme”, reče Dennis isprekidanim glasom. “Moje oči su se... privikle na tamu pa sam ga mogao malo vidjeti. Spavao je... spavao je na tim dvjema rupama, s bradom naslonjenom na prsa i zatvorenim očima.” “Koliko dugo je tako ostao?” “Ne znam, moj gospodaru. Psi su se opet umirili. I možda sam ja... ja ... “ “I sam zadrijemao? Vjerojatno, Dennise.” “Činilo se, kasnije, kao da se probudio. Oči su mu se otvorile, u svakom slučaju. Zatvorio je male pregrade i opet je sve bilo u mraku. Čuo sam ga kako se kreće pa sam privukao noge k sebi kao

210 se ne popiknuo preko njih... njegova noćna halja... dodimula mi je lice... “ Dennis načini grimasu sjetivši se osjećaja kao da mu tanku paučinu prevlače preko lijevog obraza. “Slijedio sam ga. Izašao je... i dalje sam ga slijedio. Zatvorio je vrata tako da je opet izgledalo kao da je tamo običan kameni zid. Vratio se natrag u svoje odaje i ja sam išao za njim.” “Jeste li susreli nekoga?" izusti Peyna tako oštro da je Dennis poskočio. “Bilo koga?” “Ne. Ne, moj gospodaru vrhovni suče. Baš nikoga.” “Ah.” Opusti se Peyna. “To je dobro. Je li se još štogod dogodilo te noći?” “Ne, moj gospodaru. On je otišao u krevet i zaspao kao mrtav.” Dennis je oklijevao, a onda dodao: “Ja nisam sklopio ni oka, i otad općenito slabo spavam.” “A ujutro je on -?” “Nije se ničega sjećao.” Peyna nešto progunđa. Spojio je prste u šator pa se zagledao u umiruću vatru kroz malu građevinu koju je složio od svojih prstiju. “Jesi li se vratio u taj prolaz?” Znatiželjno, Dennis upita: “Biste li se vi vratili, moj gospodaru?” “Bih”, suho odvrati Peyna. “Pitanje je, jesi li se ti?” “Jesam.” “Dakako da jesi. Je li te tko vidio?” “Ne. Mimoišao sam se sa sobaricom u hodniku. Mislim da je u tom smjeru praonica. Namirisao sam sapun od luga, kakav koristi moja majka. Kad je otišla, izbrojao sam četvrti kamen od otkrhnutog i ušao.” “Da vidiš što je to Thomas gledao.” “Da, moj gospodaru.” “I, jesi li?” “Jesam, moj gospodaru.” “I što je to bilo?“ upitao je Peyna znajući unaprijed. “Kad si odmaknuo u stranu one dvije pregrade, što si vidio?”

211 “Moj gospodaru, ugledao sam dnevnu sobu kralja Rolanda”, reče Dennis. “Sa svim onim glavama na zidu. I... moj gospodaru... “ Unatoč toplini umiruće vatre, Dennis zadrhti. “Sve te glave... kao da su gledale u mene.” “Ali jednu glavu nisi vidio”, reče Peyna. “Ne, moj gospodaru, vidio sam ih s… “, Dennis stane razrogačenih očiju. “Devetogodišnjak!” Ostao je bez daha. “Špijunke- “ Stao je, oči mu sada bijahu velike poput tanjurića. Nastala je tišina. Vani je zimski vjetar zavijao i hučao. A kilometrima daleko, Peter, zakoniti kralj Delaina, je zgrbljen nad svojim sićušnim tkalačkim stanom visoko gore, pleo uže gotovo pretanko da bi se vidjelo. Na kraju Peyna duboko uzdahne. Dennis ga je sa svojeg mjesta uz ognjište promatrao molećivo... s nadom... ustrašeno. Peyna se polako nagne naprijed i dotakne mu rame. “Dobro si učinio došavši ovamo, Dennise, sine Brandonov. Dobro si se sjetio isprike za svoj izostanak - sasvim dobre isprike, mislim. Noćas ćeš spavati ovdje s nama, na tavanu, ispod strehe. Bit će hladno, ali mislim da ćeš spavati bolje nego u posljednje vrijeme. Jesam li u krivu?” Dennis sporo odmahne glavom, a iz desnog oka mu se izlije suza i polako krene niz njegov obraz. “Tvoja majka ne zna razlog zbog kojeg si morao otići?” “Ne zna.” “Tada su šanse vrlo dobre da nju neće dirati. Arlen će te odvesti gore. Mislim da su ovo njegove deke, pa ćeš ih morati vratiti. No, gore je slama i to čista.” “Spavat ću sasvim dobro samo s jednom dekom, moj gospodaru”, kazao je Arlen. “Tiho! Mlada krv teče vruća dok spava, Arlene. Tvoja se već ohladila. I trebat će ti tvoje deke... za slučaj da ti snove posjete patuljci i trolovi.” Arlen se tanašno nasmiješi.

212 “Ujutro ćemo još razgovarati, Dennise - ali možda neko vrijeme nećeš vidjeti svoju majku; moram ti reći, iako prema tvojem pogledu pretpostavljam da to već znaš, da za tebe neće biti zdravo da se vraćaš u Delain.” Dennis se pokuša osmjehnuti, ali su mu oči sjajile od straha. “Razmišljao sam samo o gripi kad sam dolazio ovamo, i to je poštena istina. Ali sada sam ugrozio i vaše zdravlje, zar ne?” Peyna se suho osmjehne. “Ja sam star, kao i Arlen. Zdravlje staraca nikad nije previše dobro. Katkad ih to čini opreznijima nego što bi trebali biti... no, katkad ih natjera da se usude mnogo toga.” Naročito, pomislio je, kad se moraju iskupiti za mnogo toga. “Više ćemo razgovarati ujutro. U međuvremenu, zaslužuješ svoj odmor. Hoćeš li mu osvijetliti put gore, Arlene?” “Da, moj gospodaru.” “A onda mi se vrati.” “Da, moj gospodaru.” Arlen povede iscrpljenog Dennisa iz sobe, ostavljajući Andersa Peynu da mozga ispred svoje umiruće vatre. 85. Kad se Arlen vratio, Peyna će tiho: “Moramo skovati planove, Arlene, ali možda bi nam mogao natočiti kapljicu vina. Bilo bi dobro da pričekamo dok momak zaspi.” “Gospodaru, zaspao je prije nego što mu je glava dotakla slamu koju sije skupio umjesto jastuka.” “Vrlo dobro. Ali ipak nam natoči kapljicu vina.” “I ostala nam je samo kapljica”, reče Arlen. “Dobro. Onda sutra nećemo krenuti s mamurlukom u glavama, zar ne?” “Gospodaru?” “Arlene, sutra nas trojica odlazimo, na sjever. I ja to znam i ti to znaš. Dennis kaže da u Delainu sve hvata gripa - i to je istina; barem ona koja bi nas uhvatila. Idemo zbog svojeg zdravlja.”

213 Arlen polako kimne. “Bio bi zločin ostaviti ovo dobro vino porezniku. Pa ćemo ga popiti. .. i onda otići u krevet.” “Kako vi kažete, moj gospodaru.” Peynine oči zasvjetlucaše. “Ali prije nego ti odeš u krevet, popet ćeš se na tavan i uzeti deku koju si ostavio momku usprkos mojim strogim i točnim uputama.” Arlen se zablenuo u Peynu. Peyna ga je žustrom spremnošću oponašao. I po prvi i zadnji put se u svojoj službi kao Peynin sobar, Arlen glasno nasmijao. 86. Peyna je otišao u krevet, ali nije mogao zaspati. Nije ga držao budnim zvuk vjetra, već zvuk ledenog smijeha koji je dopirao iz njegove vlastite glave. Kad više nije mogao trpjeti taj smijeh, ustao je, vratio se u dnevnu sobu i sjeo ispred pepela u ognjištu koje se hladilo, a bijela kosa iznad lubanje lebdjela mu je kao mali oblak. Nesvjestan svojeg smiješnog izgleda (i da je bio svjestan, bilo bi mu svejedno), sjedio je umotan u svoje deke kao najstariji Indijanac na svijetu i zurio u umiruću vatru. Ponos utire put propasti, govorila mu je majka dok je bio dijete i Peyna je to razumio. Ponos je šala koja će natjerati stranca u tebi da se prije ili kasnije nasmije, također mu je znala govoriti, ali to nije razumio... sada jest. Noćas se stranac u njemu uistinu grohotom smijao. Toliko snažno da nije mogao spavati, premda će idući dan biti dug i naporan. Peyna je u potpunosti znao cijeniti ironiju svojeg položaja. Cijelog svog života služio je ideji zakona. Ideje poput „bijega iz zatvora i „oružanog ustanka" su ga užasavale. Tako je bilo i dalje, ali morao se suočiti s određenim istinama. Na primjer, da je u Delainu počeo postojati pokret otpora. Peyna je znao da su se plemići koji su pobjegli na sjever nazivali „izgnanicima", ali isto

214 tako je znao da su bliže tome da se zovu „pobunjenici". I ako želi spriječiti ustanak morat će iskoristiti pokret otpora kako bi mu pomogli u bijegu iz zatvora u Igli. Toj se šali stranac u njemu smijao, toliko glasno da san nije dolazio u obzir. Potezi o kojima je sada razmišljao kosili su se s biti čitavog njegova života, ali ipak će ustrajati u tome, makar ga to ubilo (što je vrlo vjerojatno). Peter je bio nepravično utamničen. Pravi kralj Delaina nije bio na prijestolju, nego zatočen u hladnoj ćeliji od dvije sobe na vrhu Igle. I ako su mu trebale nezakonite snage da ispravi tu krivdu, onda tako mora biti. Ali... “Ubrusi”, promrmlja Peyna. Misli su mu se vraćale na njih opet i opet. “Prije nego pribjegnemo oružju da oslobodimo zakonitog kralja i vratimo ga na prijestolje, treba istražiti tu stvar u vezi ubrusa. Morat će pitati Dennisa... i možda onog malog Staada... da... “ “Moj gospodaru?" upita ga Arlen s leđa. “Jeste li dobro?” Arlen je čuo da gospodar ustaje, kao što je to obično kod sobara. “Nisam dobro”, rekao je natmureno Peyna. “Ali ništa što bi moj liječnik mogao srediti, Arlene.” “Zao mi je, moj gospodaru.” Peyna se okrenuo Arlenu i svoje jasne, upale oči upiljio u sobara. “Prije nego postanemo odmetnici, želim znati zašto je tražio lutkinu kuću svoje majke... i ubruse uz svoje objede.” 87. “Da se vratim u dvorac?“ upitao je Dennis sljedećeg jutra, promuklim glasom koji je bio gotovo šapat. “Da se vratim tamo gdje je oni” “Ako misliš da ne možeš, neću te siliti”, kazao je Peyna. ”Ali mislim da ti dovoljno dobro poznaješ dvorac da mu se možeš skloniti s puta. I ako je tako, onda znaš i kako ući neopažen. Bilo bi loše da te opaze. Izgledaš previše živahno za momka koji navodno bolestan leži kod kuće.”

215 Dan bijaše hladan i vedar. Snijeg je na dugim brežuljcima Središnje barunije blistao, te ubrzo tjerao suze na oči. Do podneva ću vjerojatno dobiti snježno sljepilo, i pravo mi budi, pomisli Peyna razdražljivo. Strancu u njegovoj glavi ta se mogućnost činila uistinu vesela. U daljini se mogao vidjeti dvorac Delain, plav i sanjiv na horizontu, njegove zidine i tornjevi izgledali su kao ilustracija neke knjige s bajkama. Dennis, međutim, nije izgledao kao mladi junak u potrazi za pustolovinama. Oči mu bijahu pune straha, a na licu mu bijaše izraz čovjeka koji je pobjegao iz lavljeg brloga... i kojem je upravo bilo rečeno da je u njemu zaboravio svoj objed, i sad se mora vratiti i uzeti ga, iako je izgubio apetit. “Mora postojati način da uđem”, rekao je. “No, ako me on nanjuši, kako sam ušao ili gdje sam se sakrio neće imati veze. Ako me nanjuši, naći će me.” Peyna kimne. Nije htio potpirivati dječakov strah, ali u ovoj situaciji, ništa nije bilo primjerenije od istine. “To što zboriš je istinito.” “Ali ipak od mene tražite da idem?” “Ako možeš, i dalje te molim.” Nakon mršavog doručka, Peyna reče Dennisu što želi doznati, pa mu natukne nekoliko načina pomoću kojih bi Dennis mogao dobiti te informacije. Sada je Dennis odmahivao glavom, ne zato jer je odbio, nego u nevjerici. “Ubrusi”, rekao je. Peyna kimne glavom. “Ubrusi.” Dennisove uplašene oči vrate se bajkovitom dvorcu daleko na horizontu. “Kad je bio na umoru, moj mi je tata rekao da ako ikad ugledam priliku da učinim uslugu svojem prvom gospodaru, to moram učiniti. Mislio sam da sam to napravio došavši ovamo. Ali ako se trebam vratiti natrag... “ Arlen, koji je bio zaposlen zatvaranjem kuće, sada im se pridružio. “Tvoj ključ od kuće, molim, Arlene”, reče Peyna.

216 Arlen mu ga pruži, A Peyna ga da Dennisu. “Arlen i ja idemo na sjever pridružiti se” - Peyna zastane i pročisti grlo - “izgnanicima”, završio je. “Dajem ti Arlenov ključ ove kuće. Kad stignemo u njihov logor, svoj ću dati jednom momku kojeg poznajem, ako bude ondje. A mislim da će biti.” “Tko je to?“ upita Dennis. “Ben Staad.” Dennisovo obješeno lice odjednom se razvedri. “Ben? Ben je s njima?” “Mislim da bi mogao biti”, reče Peyna. Istini za volju, savršeno je dobro znao da je čitava obitelj Staad bila s izgnanicima. Držao je svoje uši blizu zemlje, a još uvijek nisu postale tako gluhe da ne bi mogao čuti što se događa u kraljevstvu. “Poslati ćete ga ovamo?” “Ako bude htio doći, da, to mi je namjera”, odvratio je Peyna. “A s kojom to namjerom? Moj gospodaru, to mi još nije sasvim jasno.” “Nije ni meni”, reče Peyna djelujući zlovoljno. Osjećao se i gore od toga; bio je izbezumljen. “Čitav svoj život proveo sam čineći stvari jer su bile logične, a druge nisam radio jer nisu bile. Vidio sam što se događa kad se ljudi povode za intuicijom ili nelogičnim razlozima. Katkad su rezultati smiješni i zbunjujući; još češće su strašni. Ali, ipak, evo me kako se ponašam kao nekakav sumanuti vidjelac u kristalnu kuglu.” “Ne razumijem vas, moj gospodaru.” “Niti ja, Dennise. Niti ja. Znaš li koji je danas dan?” Dennis trepne zbog ove iznenadne promjene teme, ali svejedno je spremno odgovorio. “Da - utorak.” “Utorak. Dobro. A sada ću ti postaviti pitanje za koje mi moja prokleta intuicija govori da je veoma važno. Ako ne znaš odgovor - čak i ako nisi siguran - tako mi boga, to mi i reci! Jesi li spreman?” “Da, moj gospodaru”, reče Dennis, ali baš nije bio posve siguran. Peynine prodorne oči ispod gustih bijelih obrva činile su ga veoma

217 nervoznim. Pitanje će zacijelo biti veoma teško. “Da, mislim da jesam.” Peyna je postavio svoje pitanje i Dennis se opusti. Nije mu imalo mnogo smisla - još besmislica u vezi ubrusa, koliko je on shvaćao - ali znao je odgovor, pa ga je i dao. “Jesi li siguran? ustrajao je Peyna. “Da, moj gospodaru.” “Dobro. Onda želim da učiniš sljedeće.” Peyna je neko vrijeme razgovarao s Dennisom dok su njih trojica stajala pod hladnim sunčevim zrakama ispred „umirovljeničke ladanjske kuće“ gdje se stari sudac više nikada neće vratiti. Dennis je pažljivo slušao i kad je Peyna tražio da mu ponovi upute, Dennis ih je sasvim dobro upamtio. “Dobro”, reče Peyna. “Vrlo, vrlo dobro.” “Drago mi je da ste zadovoljni, gospodine.” “Ništa u vezi svega ovog me ne čini zadovoljnim, Dennise. Baš ništa. Ako je Ben Staad s onim nesretnim izopćenicima u Dubokim šumama, namjeravam ga odaslati iz relativne sigurnosti u opasnost jer bi mogao biti od pomoći kralju Peteru. Tebe šaljem natrag u dvorac jer mi srce govori da ima nešto u vezi tih ubrusa koje je tražio... i lutkine kuće... nešto. Katkad mi se čini da gotovo razumijem, a onda mi opet plešući izmakne. Nije te stvari tražio zabadava, Dennise. Kladio bih se u svoj život. Ali ne znam što je to.” Peyna iznenada frustrirano udari šakom o svoje bedro. “Stavljam dvojicu krasnih mladih ljudi u strašnu opasnost i srce mi govori da radim pravu stvar, ali ja... ne ... znam... ZAŠTO!” A u čovjeku koji je jednom u svojem srcu osudio dječaka zbog njegovih suza, stranac se sada smijao, smijao i smijao. 88. Dvojica staraca oprostila su se od Dennisa. Stisnuli su si ruke; Dennis tada poljubi sučev prsten koji je nosio, “uzvišeni pečat Delaina“. Peyna je napustio svoje mjesto vrhovnog suca, ali nije se mogao odvojiti od prstena koji je njemu predstavljao sve ono dobro

218 u zakonu. Znao je da je s vremena na vrijeme činio pogreške, ali nije dopustio da mu slome srce. Pa čak ni zbog ove, posljednje i najveće greške, srce mu se nije slomilo. Dobro je znao kako je put do pakla, kao i u našem svijetu, popločen dobrim namjerama – no, isto tako je znao da su za ljudska bića dobre namjere, samo to i ništa drugo. Anđeli su možda sigurni od prokletstva, ali ljudi su manje sretna bića i za njih je pakao uvijek blizu. Prosvjedovao je zbog toga što je Dennis poljubio njegov prsten, ali Dennis je bio ustrajan. Zatim je Arlen stisnuo Dennisu ruku i poželio mu svu sreću bogova. Nasmiješen (iako je Peyna još uvijek mogao vidjeti strah kako viri iz njegovih očiju), Dennis im poželi isto. Tada se mladi sobar okrene na istok, prema dvorcu, a dvojica staraca krenu na zapad prema farmi Charlesa Reechula. Reechul, koji je za život zarađivao uzgajanjem anduanskih haskija, plaćao je bez pogovora ugnjetavajuće poreze koje je nametnuo kralj pa su ga stoga smatrali odanim… ali Peyna je znao da Reechul simpatizira prognanike koji su se utaborili u Dubokim šumama, te je pomagao drugima da dođu do njih. Peyna nikad nije očekivao da će njemu samom ikada biti potrebna Reechulova usluga, ali to je vrijeme stiglo. Farmerova najstarija kći, Naomi, odvezla je Peynu i Arlena na sjever sanjkama koje je vuklo dvanaest najjačih uzgajivačevih haskija. U srijedu navečer stigli su do ruba Dubokih šuma. “Koliko ima do izbjegličkog logora?” upita Peyna te noći Naomi. Naomi baci u vatru tanku i strašno smrdljivu cigaru koju je dotada pušila. “Još dva dana, ako nas vrijeme posluži. Četiri, ako bude sniježilo. Možda nikada, ako nas uhvati snježna mećava.” Peyna im zaželi laku noć. Gotovo je odmah utonuo u san. Logično ili bez logike, spavao je bolje nego godinama prije toga. Sljedećeg je dana vrijeme ostalo dobro, kao i u petak. U sumrak tog dana – četvrtog otkad su se Peyna i Arlen rastali od Dennisa – stigli su do male skupine šatora i sklepanih, drvenih koliba koje je Flagg uzalud tražio.

219 “Stoj! Tko ide, i da čujem lozinku?” začuo se glas. Bijaše snažan, jedar, veseo i neustrašen. Peyna ga je prepoznao. “To sam ja, Naomi Reechul”, odazvala se djevojka, “a lozinka je prije dva tjedna glasila ‘tronožac’. Ako sada više nije, Bene Staadu, onda me probodi strijelom, a ja ću se vratiti kao duh i progoniti te!” Ben se, smijući, pojavio iza jedne stijene. “Ne bih se usudio susresti te kao duha, Naomi – već si i živa dovoljno zastrašujuća!” Zanemarivši to, ona se okrene Peyni. “Stigli smo”, kazala je. “Da”, reče Peyna. “Čujem.” I vjerujem da je dobro što jesmo… jer mi nešto govori da imamo još samo malo vremena… uistinu malo vremena. 89. Peter je imao isti taj osjećaj. Do nedjelje, dva dana nakon što su Peyna i Arlen stigli u izbjeglički logor, njegovom će konopu, prema njegovim proračunima, nedostajati još devet metara do tla. To je značilo da će s kraja konopa, s ispruženim rukama visjeti barem šest i pol metara. Znao je da bi mu bilo pametnije svoj konop nastaviti izrađivati još četiri mjeseca - pa čak još dva više. Ako nezgodno padne s užeta i slomi obje noge pa ga stražari na Trgu čuju kako jauče na podu kad krenu u svoj obilazak, protratiti će četiri godine samo zato jer nije imao strpljenja nastaviti svoj rad još četiri mjeseca. Takvu bi logiku Peyna znao cijeniti, ali Peterov osjećaj da se sad mora požuriti bijaše mnogo snažniji. Jednoć bi Peyna samo posprdno otpuhnuo na to da osjećaji mogu biti pouzdaniji od logike... ali sada je već bio mnogo manje siguran. Peter je sanjao jedan san - ponavljao se već tjedan dana i postajao sve jasniji. U njemu je vidio Flagga, nagnutog iznad nekog sjajnog i blistavog predmeta - koji je čarobnjakovo lice obasjao bolesnom zelenkasto-žutom bojom. U tom snu uvijek bi se u jednom trenutku

220 Flaggove oči najprije raširile, kao da je iznenađen, a onda suzile u okrutne tanke proreze. Obrve bi mu se spustile; čelo smračilo; gorka grimasa iskrivila bi mu usne u oblik polumjeseca. U tom je izrazu Peter u snu mogao razaznati samo jedno: smrt. Flagg je izustio samo jednu riječ dok se naginjao naprijed i puhnuo u sjajni predmet koji se ugasio poput svijeće kad ga je dotaknuo čarobnjakov dah. Samo jedna riječ, ali i to je bilo dovoljno. Riječ koja je izašla iz Flaggovih usta bijaše Peterovo vlastito ime, izgovoreno tonom ljutitog otkrića. Noć ranije, u subotu navečer, oko mjeseca je bilo vilinsko kolo. Pomoćni stražari mislili su da će uskoro početi sniježiti. Proučavajući nebo tog poslijepodneva, Peter je shvatio da su u pravu. Njegov ga je otac naučio prognozirati vrijeme, i stojeći kraj prozora, Peter osjeti žalac tuge... i obnovljenu iskru hladnog, tihog gnjeva... potrebu da sve ispravi. Pokušat ću pod okriljem tame i oluje, pomislio je. Bit će čak i nešto snijega da ublaži moj pad. Morao se nasmijati svojoj misli - sedam centimetara mekog, pahuljastog snijega između njega i kamena neće mu baš puno pomoći. Ili će njegov opasno tanki konop izdržati... ili neće. Pod pretpostavkom da izdrži, odvažiti će se na skok. A njegove noge će ili izdržati pad... ili neće. Ako izdrže, kuda ćeš na njima poći? šapnuo je tanašni glasić. Bilo kome tko će te skloniti ili ti pomoći... Benu Staadu, na primjer-odavno je istjeran iz gradskih zidina... koliko znamo, možda i iz samog kraljevstva. Znači, pouzdati će se u sreću. Kraljevsku sreću. Bijaše to nešto o čemu je njegov otac često govorio. Postoje sretni kraljevi i nesretni. Ali budi svoj kralj pa ćeš imati i svoju sreću. Ja mislim da ćeš biti veoma sretan. Bio je kralj Delaina - barem u svom srcu - već pet godina, i pomisli kako je njegova sreća slična onoj Staadove obitelji koji su poznati po svojoj lošoj sreći, te kako bi ga oni razumjeli. No, možda će se noćas sve promijeniti.

221 Njegovo uže, njegove noge, njegova sreća. Ili će sve izdržati ili će se sve raspasti, vrlo vjerojatno i sve istodobno. Nije važno. Ma koliko jadna bila, mora se pouzdati u svoju sreću. “Noćas”, promrmljao je, okrenuvši se od prozora... ali nešto se dogodilo tijekom večere što mu je promijenilo mišljenje. 90. Peyni i Arlenu je trebao čitav utorak da prevale šesnaest kilometara do Reechulove farme, a kad su stigli sasvim su malaksali. Dvorac Delain je bio dvaput dalje, ali Dennis je vjerojatno već kucao na Zapadna vrata - ako je dovoljno lud da učini takvo što - do dva sata tog poslije-podneva, unatoč dugoj šetnji od dana ranije. Takva je razlika, dakako, između mladih i starih. Ali ono što bi mogao učiniti zapravo nije bilo važno, jer mu je Peyna dao jasne upute (naročito čovjeku koji je tvrdio da nema blagog pojma što radi) i Dennis ih je namjeravao slijediti do zadnjeg slova. Kao rezultat, proći će još neko vrijeme prije nego uđe u dvorac. Nakon što je prevalio polovicu udaljenosti, krenuo je tražiti mjesto na kojem bi se sklonio nekoliko dana. Do sada na cesti nije susreo nikoga, ali minulo je podne i uskoro će se ljudi početi vraćati s gradske tržnice. Dennis nije želio da ga itko vidi i zapamti. Na koncu, on je trebao ležati bolestan kod kuće u krevetu. Nije trebao dugo tražiti prije nego što je našao mjesto koje mu je sasvim odgovaralo. Bijaše to napuštena farma, nekoć lijepo održavana, koja je sada počela propadati. Zahvaljujući Thomasu Donositelju Poreza takvih je mjesta, uz cestu koja je vodila iz dvorca, bilo mnogo. Dennis je ondje ostao do kasnog subotnjeg poslijepodneva - sveukupno četiri dana. Ben Staad i Naomi već su bili na putu iz Dubokih šuma prema Peyninoj farmi, Naomi je svoju zapregu haskija tjerala koliko je najbrže mogla. Da je to znao, Dennisu bi malo laknulo - ali nije, pa se osjećao usamljeno. Na katu uopće nije

222 bilo hrane, ali u podrumu je našao nekoliko krumpira i šaku repa. Pojeo je krumpire (Dennis je mrzio repu, uvijek ju je mrzio i uvijek će je mrziti), upotrijebivši svoj nož da izreže trule dijelove - što znači da je odrezao tri četvrtine svakog krumpira. Ostala mu je šaka bijelih kuglica veličine golubljih jaja. Pojeo ih je nekoliko, pogledavajući u repu koja se nalazila u košari za povrće i uzdahnuo. Volio je (a nije) ili mrzio (a je), pretpostavio je da će ih do petka biti primoran pojesti. Ako budem dovoljno gladan, pomisli Dennis pun nade, možda će mi biti dobra okusa. Možda ću smazati tu staru repu i moliti još! Naposljetku ih je dobar dio morao pojesti, iako je izdržao sve do subote popodne. A tada su, doista, počele izgledati primamljivo, ali koliko god bio gladan i dalje su mu bile užasnog okusa. Dennis, koji je sumnjao da će dani pred njim biti veoma teški, svejedno ih je pojeo. 91. Dennis je također u podrumu našao stari par krplji za snijeg. Remenje bijaše preveliko, ali je imao vremena na pretek da ga smanji. Konopi su počeli trunuti i tu Dennis nije mogao ništa učiniti, ali je mislio da će poslužiti svrsi. Neće mu dugo trebati. Spavao je u podrumu, bojeći se iznenađenja, ali tijekom dana, ta četiri duga dana, Dennis je veći dio vremena proveo u salonu napuštene farme, promatrajući putnike koji su išli amo-tamo, promet bi počinjao u tri i stao bi do pet sati kad bi se rane zimske sjene počele spuštati na zemlju. Salon bijaše otužno, prazno mjesto. Nekoć je to bilo veselo mjesto gdje se okupljala obitelj ne bi li razgovarala o danu koji je upravo prošao. Sada je pripadao samo miševima... i, dakako, Dennisu. Peyna mu je, nakon što je čuo kako je Dennis izjavio da zna čitati i pisati „sasvim dobro za momka u službi“ i nakon što je vidio kako crta svoja Velika slova (bijaše to tijekom doručka u utorak - zadnjeg pravog obroka koji je Dennis imao od svojeg ručka u

223 ponedjeljak, obroka kojeg se prisjećao s razumljivom sjetom), ostavio nekoliko listova papira i olovku. Većinu sati, u napuštenoj kući, Dennis je proveo mučeći se iskreno oko jednog pisma. Pisao je, križao, ponovno pisao, grozno se mrštio dok je čitao, češao je glavu, oštrio olovku nožem, pa pisao iznova. Sramio se svojeg pravopisa i užasavao se toga da zaboravi nešto važno što mu je Peyna rekao da napiše. U nekoliko navrata njegov jadni, iscrpljeni mozak više nije mogao naprijed, kad je želio da je Peyna ostao budan jedan sat duže, one noći kad je došao Dennis, i sam si napisao tu prokletu poruku ili je glasno izdiktirao Arlenu. Većinom je, međutim, bio zadovoljan obavljenim poslom. Čitavog života je naporno radio pa ga je besposlenost činila živčanim i nemirnim. Radije bi upregnuo svoje čvrsto mlado tijelo, nego ne baš tako čvrsti mozak, ali posao je posao pa mu je bilo drago da ga ima. Do subote poslijepodne imao je pismo s kojim je bio prilično zadovoljan (što je bilo dobro jer je pisao na zadnja dva lista papira). Gledao ga je s dosta divljenja. Prekrivalo je obje strane papira i bilo je to nešto najduže što je ikada napisao. Savinuo ga je na veličinu liječničke pločice, a onda provirio kroz prozor dnevne sobe čekajući nestrpljivo da se dovoljno smrači kako bi mogao krenuti. Peter je ugledao kako se skupljaju oblaci iz svoje vlastite dnevne sobe u Igli, a Dennis u napuštenoj kući; ali obojicu su ih podučili njihovi očevi - jedan kralj, a drugi kraljev sobar - kako da očitaju nebo pa je i Dennis pomislio kako će sutradan sniježiti. U četiri sata su se duge, plavičaste sjene počele izvlačiti iz temelja kuće, a Dennis odjednom više nije jedva čekao da krene. Čekala ga je opasnost... smrtna opasnost. Trebao je ići tamo gdje Flagg možda i sada dugo mozga nad svojim paklenskim čarolijama, i možda upravo provjerava što je s određenim bolesnim sobarom. Ali kako se on osjećao zapravo nije bilo važno, i on je to znao - došlo je vrijeme da obavi svoju dužnost i kao što je to činio svaki sobar u njegovoj obiteljskoj lozi stoljeće za stoljećem, i Dennis će dati sve od sebe.

224 Napustio je kuću kad je sunčeva svjetlost izblijedjela, stavio krplje i udario preko polja ravno prema gradskim zidinama. Misao o vukovima javila mu se u njegovom bojažljivom umu, i mogao se nadati da ih neće biti, a ako ih i bude da će ga ostaviti na miru. Nije imao blagog pojma da se Peter odlučio na pokušaj svojeg opasnog bijega sutra navečer, ali kao i Peyna - i sam Peter - osjećao je nagon da požuri; činilo mu se kao da prugasti mali oblaci nisu zakrili samo nebo već i njegovo srce. Dok se probijao snijegom pokrivenim poljima, Dennisove misli okrenu se tome kako bi mogao neopažen i nezaustavljen ući u dvorac. Mislio je da zna kako bi to mogao učiniti... ako ga, naime, Flagg ne nanjuši. Samo što je pomislio na čarobnjakovo ime kad je negdje u bijeloj pustopoljini vuk počeo zavijati. U mračnoj sobi ispod dvorca, u Flaggovoj vlastitoj dnevnoj sobi, čarobnjak odjednom uspravno sjedne u svojem naslonjaču gdje je zaspao s knjigom o tajnim učenjima, otvorenom na njegovom trbuhu. “Tko je izgovorio Flaggovo ime?“ šapne čarobnjak i dvoglava papiga zakriješti. Stojeći usred dugog i usamljenog zabijeljenog polja, Dennis začuje u glavi taj glas, suh i hrapav kao paukova rupa. Zastao, uvukavši i zadržavši dah. Kad ga je konačno ispustio, izašao je iz njegovih usta kao ledeni oblačić. Posvuda mu je bilo hladno, no vruće kapljice znoja izbile su mu na čelu. S nogu je začuo suh zvuk pucanja - Puk! Puk! Puk! - kad je nekoliko konopa na krpljama popustilo. Vuk je zaurlao u tišini. Bijaše to gladan, bezdušni zvuk. “Nitko”, promrmlja Flagg u dnevnoj sobi svojih mračnih odaja. Rijetko kad je bio bolestan - mogao se sjetiti samo tri ili četiri puta kad se bio razbolio tijekom svojeg dugog života - ali na sjeveru se jako prehladio, spavajući na smrznutom tlu, i mada mu je bilo bolje, još uvijek nije bio zdrav. “Nitko. San, i ništa više.”

225 Uzeo je knjigu iz svojeg krila, zatvorio je i metnuo na stol - čija je površina bila lijepo obučena u ljudsku kožu - i vratio se natrag u naslonjač. Uskoro je opet zaspao. Na snježnim poljima zapadno od dvorca, Dennis se polako opustio. Jedna kap znoja, koja ga je zapekla, upala mu je u oko i on je rastreseno otre. Pomislio je na Flagga... i ovaj ga je nekako čuo. Ali sada ga je tamna sjena čarobnjakovih misli zaobišla, kao što sjena sokola prijeđe preko sklupčanog zeca. Dennis ispusti dugi, drhtavi uzdah. Noge su mu bile slabe. Pokušat će - oh, svim srcem će pokušati - da više ne razmišlja o čarobnjaku. Ali kad se spustila noć i na nebu se pojavio sablastan mjesec s vilinskom krunom, bijaše to lakše odlučiti nego učiniti. 92. U osam sati je Dennis napustio polja i ušao u Kraljev rezervat. Dobro ga je poznavao. Bio je Brandonov paž kad je njegov tata u lovu služio starog kralja, a Roland je ovamo često dolazio, čak i pod stare dane. Thomas je dolazio rjeđe, ali u tim rijetkim prilikama kad bi došao kralj dječak, Dennis bi jasno morao poći s njim. Uskoro je stigao na stazu koju je poznavao i nešto prije ponoći došao do ruba ove šume igraonice. Stajao je iza stabla, promatrajući zidine dvorca. Nalazile su se na udaljenosti od pola kilometra preko snijegom prekrivene čistine. Mjesec je i dalje sjao i Dennis bijaše više nego svjestan stražara koji su šetali zidinama utvrde. Morat će pričekati da princ Ailon odvede svoju srebrnu kočiju preko ruba svijeta prije nego prijeđe taj brisani prostor. Čak i tada će biti užasno izložen. Otpočetka je znao da će ovo biti najriskantniji dio cijele pustolovine. Kad se opraštao od Peyne i Arlena, dok je sjalo sunce, rizik mu se činio prihvatljivim. Sada mu se činio posve suludim. Vrati se, preklinjao je kukavički glas u njemu, ali Dennis je znao da ne može popustiti. Otac mu je dao zadatak i ako su mu bogovi namijenili smrt dok ga izvršava, onda neka tako bude.

226 Tih, ali ipak jasan glas izvikivača, kao iz sna, doplovio je do njega sa središnjeg tornja dvorca: "Dvanaest je sati i sve je u redu... “ Ništa nije u redu, pomisli Dennis utučeno. Niti jedna jedina stvar. Stisnuo je još čvršće svoj tanki kaput oko sebe i započeo dugo čekanje da mjesec zađe. Kad je napokon zašao, Dennis je znao da mora krenuti. Vremena je bilo sve manje. Ustao je, kratko se pomolio svojim bogovima i počeo hodati najbrže što je mogao preko brisanog prostora, očekujući svakog trena uzvike Tko ide? s gradskih zidina. Povika nije bilo. Oblaci su se zgusnuli na noćnom nebu. Podnožje dvorca bijaše jedna velika tamna sjena. U manje od deset minuta, Dennis je stigao do ruba jarka. Sjeo je na njegovu nisku obalu, snijeg je hrskao pod njegovom stražnjicom, i skinuo krplje. Spustio se u jarak koji je bio zamrznut i prekriven snijegom. Dennisovo srce koje je tutnjalo sada uspori. Nalazio se u sjeni masivnog dvorca i neće biti zamijećen osim ako se stražari ne zagledaju ravno dolje, a vjerojatno čak ni onda. Dennis je bio pažljiv da ne prijeđe skroz preko jarka - ne još - jer je led bliže dvorcu krhak i tanak. Znao je zašto je tome tako; razlog tankome ledu te neprijatnom mirisu i vlažnoj mahovini na golemom kamenju uz vanjski zid bijaše njegova nada da potajice uđe u dvorac. Krenuo je oprezno ulijevo, naćulivši uši kako bi čuo vodu koja teče. Konačno ju je čuo i pogledao prema gore. Ondje se, u visini očiju, nalazila mračna rupa u neprobojnom zidu dvorca. Tekućina je tekla iz nje u tromim potočićima. Bijaše to odvodna cijev kanalizacije. “A sada, naprijed”, promrmljao je Dennis. Povukao se pet koraka unatrag, zatrčao se i skočio. Kad je to učinio, osjetio je kako led, krhak zbog neprestanog izlijevanja toplih otpadnih voda iz odvoda, popušta ispod njegovih nogu. Potom se uhvatio za rub cijevi prekriven mahovinom. Bio je sklizak pa se morao čvrsto držati da

227 ne padne. Dignuo se, tražeći oslonac nogama, i konačno se naglo povukao unutra. Zastao je na tren, pokušavajući doći do daha, a onda je krenuo puzati kroz cijev koja je bila ponešto iskrivljena prema gore. On i nekolicina njegovih drugova u igri pronašli su ove cijevi još dok su bili djeca, ali su ih roditelji brzo upozorili da se u njima može nestati, pogotovo zbog štakora. Ipak, Dennis je mislio kako zna gdje će izaći. Sat vremena kasnije, u osamljenom hodniku istočnog krila dvorca, pomaknuo se poklopac iznad kanalizacije - pa se zaustavio - i opet pokrenuo. Maknuo se u stranu i nekoliko trenutaka kasnije iz rupe u podu se izvukao veoma prljav (i veoma smrdljiv) sobar po imenu Dennis, te ostao ležati dašćući na hladnom kamenom podu. Dobro bi mu došao i nešto duži odmor, ali netko bi mogao naići, čak i u ovo gluho doba. Stoga je vratio poklopac i osvrnuo se. Nije odmah prepoznao u kojem je hodniku, ali to ga nije uznemirilo. Krenuo je niz njega prema raskrižju u obliku slova T na samome kraju. Ako ništa drugo, pomislio je, u labirintu kanalizacijskih cijevi ispod dvorca barem nije bilo štakora. Bijaše mu to veliko olakšanje. Bio je spreman na njih, ne samo zahvaljujući gadnim pričama svojeg oca, nego zato što je ondje bilo štakora u onih nekoliko prilika kad je tamo lutao sa svojim pajdašima, smijući se i vrišteći dok su se kao djeca spuštali u cijevi - štakori su bili dio strašnih pustolovina u kojima je bilo važno tko se boji, a tko ne. Vjerojatno je bilo samo nekoliko miševa, a tvoje ih je uveličano sjećanje pretvorilo u štakore, mislio je sada Dennis. To nije bila istina, ali Dennis to nikada neće znati. Njegovo sjećanje na štakore u kanalizaciji bijaše dobro. Cijevi su od pamtivijeka bile pune velikih glodavaca koji su prenosili bolesti. Samo su zadnjih pet godina prestali nastanjivati kanalizaciju. Istrijebio ih je Flagg. Čarobnjak se riješio komada kamena i bodeža bacivši ih u kanalizacijski otvor sličan ovome iz kojeg je izašao Dennis tog ranog nedjeljnog jutra. Uspio ih se riješiti jer je i na kamenu i na

228 bodežu ostalo nekoliko zrnaca smrtonosnog zelenog zmajevog pijeska. Isparavanja s tih nekoliko zrnaca ubila su štakore, spalivši mnoge od njih žive dok su još plivali kroz prljavu vodu cijevi, ugušivši sve ostale prije nego su uspjeli pobjeći. Pet godina kasnije štakori se još uvijek nisu vratili, premda se većina otrovnih para razišla. Većina, ali ne i sva. Da je Dennis ušao u neku kanalizacijsku cijev bližu Flaggovim odajama, možda bi i sam nastradao. Moguće da ga je spasila sreća, ili sudbina ili oni bogovi kojima se molio; ne bih se znao odlučiti. Ja pričam priče, a ne čitam iz listića čaja pa ću i razlog Dennisovog preživljavanja prepustiti vama na odluku. 93. Stigao je do raskrižja, vimuo iza ugla i ugledao umornog mladog stražara kako prolazi niže dolje. Dennis uzmakne. Srce mu je opet lupalo, ali je bio zadovoljan - znao je gdje je. Kad je opet pogledao, stražara više nije bilo. Dennis brzo krene hodnikom, niz stube i prijeko do druge galerije. Kretao se sigurnim i brzim korakom jer je čitav svoj život proveo u dvorcu. Jasno, dovoljno dobro ga je poznavao da može doći od istočnog krila, gdje je izašao iz kanalizacije, do nižeg zapadnog krila, gdje su bili pohranjeni ubrusi. Ali zato što se bojao da ga ne vide - bilo tko - Dennis je išao najneuglednijim hodnicima za koje je znao, i na svaki zvuk koraka (pravih ili umišljenih, a mislim da ih je poprilično bilo umišljenih), povlačio bi se u najbližu ostavu ili nišu. Na kraju mu je trebalo više od sat vremena. Pomislio je kako nikad u životu nije bio tako gladan. Zaboravi sada na svoj želudac koji krulji, Dennise - najprije se pobrini za svojeg gospodara, a tek onda za svoj želudac. Stajao je duboko u sjenovitoj veži. Slabašno je začuo izvikivača kako uzvikuje četiri sata. Upravo je nakanio krenuti naprijed kad

229 je začuo spore korake kako odjekuju dolje niz hodnik... klepet čelika o korice mača - škripu kožnih gamaša. Dennis se zavuče dublje u sjenu, znojeći se. Stražar se zaustavio točno ispred slabo sjenovite veže u koju se Dennis sakrio. Momak je neko vrijeme ondje stajao kopajući nos malim prstom, a onda se nagnuo naprijed i ispuhao šmrklje stisnuvši nos člancima prsta. Dennis je mogao ispružiti ruku i dotaknuti ga, bio je siguran da će se stražar svakog trena okrenuti... raširiti će oči... izvući kratki mač... i to će biti kraj Dennisa, sina Brandonovog. Molim te, šaptao je Dennisov ustrašeni um. Molim te, o, molim te... Mogao je namirisati stražara, smrad ustajalog vina i zagorjelog mesa u njegovom dahu, kao i kiseli znoj na njegovoj koži. Stražar krene dalje... Dennis se stao opuštati... tada stražar stane i opet počne kopati nos. Dennis je htio zavrištati. “Imam curu po imenu Marchy-Marchy-Melda”, počeo je pjevati stražar dubokim, jednoličnim glasom i dalje kopajući po nosu. Izvukao je nešto veliko i zeleno, zamišljeno ga proučio pa ga zalijepio na zid. Pljas. “Ima ona sestru po imenu Es-a-merelda... Preplovit ću sedam mora... Samo da poljubim koljena tvoja! Tutila-tina, la-tina i dodaj mi bokal vina.” Nešto se strašno počelo događati Dennisu. Nos ga je stao svrbjeti i škakljati na način koji bijaše neupitan. Uskoro će kihnuti. Odlazi! vrisnuo je u sebi. Oh, zašto ne odeš budalo jedna? No, činilo se da stražar nema nikakvih namjera otići. Očigledno je bio našao zlato u lijevoj nosnici pa ga je želio iskopati. “Imam curu po imenu Darchy-Darchy-Darla... Ima ona sestru po imenu Crvenokosa Carla... Popit ću tisuću gutljaja... Iz njenog mekog zagrljaja... Tuti-la-tina, la-tina i dodaj mi bokal vina.” Opalit ću te ja bokalom vina, budaletino jedna! Pomisli Dennis. MAKNI se! Svrbež u njegovom nosu postajao je sve gori, ali nije ga

230 se usuđivao ni taknuti zbog straha da bi krajičkom oka stražar mogao vidjeti taj pokret. Stražar se namršti, nagne i opet ispuše nos kroz prste pa konačno krene dalje, pjevajući još uvijek onu svoju dosadnu pjesmu. Jedva se maknuo iz vidokruga kad je Dennis stavio ruku na nos i usta, te kihnuo u udubinu vlastitog lakta. Čekao je da čuje zveket metala kad stražar izvuče svoj mač i okrene se, ali momak je napola spavao i još je bio mamuran od pijanke na kojoj je bio prije svog obilaska. Nekoć bi, znao je Dennis, takvo lijeno stvorenje bilo brzo poslano u najudaljeniji kraj kraljevstva, ali vremena su se promijenila. Čuo se zvuk brave, škripa šarki dok su se vrata otvarala, a onda s treskom zatvorila prekidajući stražarevu pjesmu kad je opet stigao do refrena. Dennis na tren klone zatvorenih očiju, kipućih obraza i čela u svojoj niši, a noge su mu postale dva komada leda. Nekoliko minuta nisam uopće razmišljao o svojem želucu! Pomislio je, a onda je morao objema rukama prekriti usta kako bi prigušio hihot. Provirio je iz svojeg skrovišta, nije nikog ugledao pa krene prema vratima dolje niz hodnik na desnoj strani. Taj je hodnik dobro poznavao, mada su mu prazna stolica za ljuljanje i košara s priborom za šivanje bili novost. Vrata su vodila do prostorije gdje su svi oni ubrusi bili spremljeni još od doba Kyle Dobre. Nikada nisu bila zaključana, kao ni sada. Očigledno nitko nije mislio da je stare ubruse potrebno zaključavati. Zavirio je unutra, nadajući se da će otkriti odgovor na Peynino ključno pitanje. Stojeći onog vedrog jutra na cesti prije pet dana, Peyna ga je upitao sljedeće: Znaš li kad odnose svježe zalihe ubrusa a Iglu, Dennise? Dennisu se to činilo kao jednostavno pitanje, ali možete primijetiti da se sva pitanja čine jednostavnima ako znate odgovor, a užasno teškima ako ga ne znate. To što je Dennis znao odgovor bijaše dokaz njegovog poštenja i časti, premda su te osobine bile toliko

231 duboko usađene u njegov karakter da bi bio iznenađen kad bi mu netko to rekao. Uzeo je novac - Andersa Peyne, zapravo - od Bena Staada kako bi se uvjerio da su ubrusi dostavljeni. Istina, dobio je samo jedan zlatnik, ali novac je novac, a plaća je plaća. Osjećao se obavezan čašću da s vremena na vrijeme provjeri da se ta usluga nastavlja. Rekao je Peyni za veliko spremište (Peyna bijaše zgranut kad je to čuo) i to kako svake subote navečer oko sedam sati, služavka uzme dvadeset i jedan ubrus, protrese ih, izglača, složi i metne ih na hrpu na mala kolica. Kolica su stajala točno ispred vrata. Nedjeljom rano ujutro - u šest ujutro, kao što će to biti za manje od dva sata od sada - sluga bi odvukao kolica na trg Igle. Pokucao bi na zakračunata vrata u podnožju ružne, kamene kule ijedan od pomoćnih stražara bi uvukao kolica unutra i stavio ubruse na stol gdje bi bili razdijeljeni, po obrocima, kroz tjedan. Peyna bijaše zadovoljan. Dennis sada požuri opipavši ispod svoje košulje poruku koju je napisao na farmi. Trenutak ili dva se znojio dok je nije našao, ali kad su je njegovi prsti napipali odahnuo je s olakšanjem. Samo je malko kliznula u jednu stranu. Dignuo je ubrus za nedjeljni doručak. Nedjeljni ručak. Na trenje gotovo preskočio nedjeljnu večeru, i da je tako učinio moja bi priča imala mnogo drugačiji kraj - ne mogu reći bolji ili lošiji, ali zacijelo drugačiji. Na kraju se, ipak, Dennis odlučio da su tri ubrusa dovoljno duboko. Između dvije daske na podu farme našao je pribadaču i zataknuo je u naramenicu svoje potkošulje (da je razmišljao malo bolje, prikvačio bi njome pismo za potkošulju i poštedio samoga sebe onog groznog trenutka, ali kao što sam vam možda već spomenuo, Dennisov mozak je katkad bio malko spor). Sada je izvadio pribadaču i oprezno njome zakvačio pismo za unutarnju stranu ubrusa.

232 “Samo je nađi, Peteru”, promrmljao je u avetinjskoj tišini spremišta, natrpanog ubrusima iz jednog drugog vremena. “Samo je nađi, moj kralju.” Dennis je znao da se sada mora pritajiti. Dvorac će se uskoro početi buditi; konjušari će krenuti prema stajama, pralje k praonicama, a kuharovi pomoćnici će otečenih i snenih očiju krenuti do vatri (razmišljanje o kuhinjama natjeralo je Dennisov želudac da nanovo počne kruliti - sada bi čak i omražena repa imala sasvim dobar okus - ali hrana će, mislio je, morati pričekati). Zašao je dublje u veliko skladište. Hrpe bijahu tako visoke, putovi među njima krivudavi i nepravilni, kao da se probija kroz labirint. Ubrusi su imali neki slatkasti, suhi i pamučni miris. Konačno je stigao do jednog udaljenog kuta gdje je pomislio da će biti na sigurnom. Srušio je jednu hrpu, rasprostro ih pa uzeo još jednu hrpicu za jastuk. Bijaše to najraskošniji krevet na kojem je ikad ležao pa iako je bio gladan san mu je trebao više od hrane nakon dugog pješačenja i noćašnjih strahota. Ubrzo je zaspao i nisu ga mučili nikakvi snovi. Sada ćemo ga ostaviti, pošto je dobro i hrabro obavio prvi dio svojeg posla. Ostavit ćemo ga okrenutog na bok i s desnom rukom ispod obraza kako spava na krevetu od kraljevskih ubrusa. A ja bih zaželio tebi, Čitatelju - da tvoj san ove noći bude isto tako sladak i nedužan kao što je, tog čitavog dana, bio njegov. 94. U subotu navečer, dok je Dennis stajao užasnut vučjim zavijanjem i osjećajem da sjena Flaggovih misli prolazi nad njim, Ben Staad i Naomi Reechul bijahu se ulogorili u snježnom zaklonu četrdeset i osam kilometara sjeverno od Peynine farme... ili onoga što je Peynina farma bila prije nego što se pojavio Dennis sa svojom pričom o kralju koji hoda i priča u svom snu. Načinili su grubi logor kakav ljudi podižu kad misle ostati samo nekoliko sati, a onda produžiti dalje. Naomi se pobrinula oko svojih

233 obožavanih haskija dok je Ben dignuo mali šator i naložio sjajnu vatru. Uskoro mu se uz vatru pridružila Naomi i ispekla jelenje meso. Jeli su u tišini, a onda je Naomi opet otišla provjeriti pse. Svi su spavali osim Frisky, njezine miljenice. Gledala ju je gotovo ljudskim očima i liznulajoj ruku. “Dobro ste vukli danas, mila moja”, reče Naomi. “Spavaj sada. Uhvati mjesečevog zečića.” Frisky poslušno spusti glavu na šape. Naomi se nasmiješi pa se vrati vatri. Ben je također sjedio pred vatrom, koljena je povukao na prsa i obgrlio se rukama. Lice mu bijaše ozbiljno i zamišljeno. “Sprema se snijeg.” “Znam čitati oblake isto kao i ti, Bene Staade. I vile su načinile krug oko glave princa Ailona.” Ben pogleda u mjesec i kimne glavom. Zatim se opet zagleda u vatru. “Zabrinut sam. Imao sam snove o... pa, snove o onome kojeg je bolje ne imenovati.” Pripalila je cigaru. Ponudila je Benu mali paketić koji bijaše umotan u muslin kako bi se spriječilo isušivanje, no on odmahne glavom. “Mislim da sam imala iste snove”, kazala je. Pokušala je zadržati glas nehajnim, ali ju je izdao blagi drhtaj. Zurio je u nju raširenih očiju. “Da”, rekla je, kao da ju je nešto pitao. “U njima on gleda u neku sjajnu stvar i izgovara Peterovo ime. Nikad nisam bila kao one tvoje strašljive male curice koje vrište pri samom pogledu na miša ili pauka u mreži, ali od ovog se sna budim sa željom da glasno vrištim.” Izgledala je istovremeno posramljena i prkosna. “Koliko noći si ga sanjala?” “Dvije.” “Ja sam ga imao četiri za redom. Moj sanje isti kao i tvoj. I ne moraš me gledati kao da ću ti se nasmijati ili te nazvati cmizdravicom. I ja se isto budim sa željom da vrištim.”

234 “Ta sjajna stvar... na kraju mojih snova, kao da je ugasi puhnuvši u nju. Je li to svijeća, što misliš?” “Nije. Znaš i sama da nije.” Kimnula je. Ben se zamisli. “Mislim da je to nešto mnogo opasnije od svijeće... Uzeo bih jednu tvoju cigaru, ako smijem.” Dala mu je jednu. Pripalio ju je na vatri. Neko su vrijeme sjedili u tišini promatrajući iskrice kako se uzdižu prema mračnom vjetru koji je povlačio mreže snijega pršića s polja prema nebu. Poput svjetla u snu kojeg su sanjali, iskre nestadoše. Noć se činila veoma crnom. Ben je u tom vjetru njušio snijeg. Mnogo snijega, pomislio je. Naomi kao da mu je pročitala misli. “Mislim da je na putu oluja o kakvoj su pričali naši stari. Što ti misliš?” “Isto.” Oklijevajući, nimalo nalik njezinom uobičajeno izravnom ponašanju, Naomi upita: “Što taj san znači, Bene?” Odmahnuo je glavom. “Ne bih znao. Opasnost za Petera, to je jasno. Ako znači i nešto drugo, nešto što ja mogu shvatiti - jest to da moramo požuriti.” Pogledao ju je sa žudnom izravnošću koja joj je srce natjeralo da počne ubrzano kucati. “Možemo li sutra stići do Peynine farme, što misliš?” “Trebali bismo moći. Nitko osim bogova ne može reći hoće li pas slomiti nogu ili da medvjed ubojica koji ne može usnuti svoj zimski san neće izaći iz šume i sve nas pobiti, ali da... trebali bismo moći. Promijenila sam sve pse koje sam koristila u psećoj utrci, sve osim Frisky, a ona je gotovo neumorna. Ako snijeg rano padne, to će nas usporiti, ali mislim da još neće... još neće... a sa svakim satom koji prođe to će biti gore kad napokon padne. Ili barem ja tako mislim. Ali ako ne počne padati, a mi se izmjenjujemo na sanjkama i s trčanjem kraj njih, mislim da bismo mogli uspjeti. No, ako se tvoj prijatelj sobar nije vratio, što možemo učiniti osim sjediti ondje?

235 “Ne znam.” Ben uzdahne i protrlja rukom liče. Uistinu, što mogu? Što god to san proricao, dogoditi će se u dvorcu, a ne na farmi. Peyna je poslao Dennisa u dvorac, ali kako će Dennis ući unutra? Ben nije znao jer Dennis to nije rekao Peyni. Ako Dennis i uđe unutra neopažen, gdje će se sakriti? Ima tisuću mogućih mjesta. Osim... “Bene!” “Što?” Istrgnut iz svojih misli, okrenuo se prema njoj. “Na što si upravo mislio?” “Ni o čemu.” “O nečemu jesi. Oči su ti blistale.” “Zaista? Zacijelo sam razmišljao o pitama. Vrijeme je da ti i ja pođemo na spavanje. Zeljet ćemo krenuti s prvim svjetlom.” Ali u šatoru je Ben Staad još dugo ležao budan nakon što je Naomi zaspala. Da, u dvorcu je bilo tisuću skrovitih mjesta. Ali na pamet su mu padala samo dva veoma posebna. Mislio je kako biujednom... ili drugom mogao naći Dennisa. Naposljetku je zaspao... i sanjao Flagga. 95. Peter je nedjelju započeo kao i uvijek, sa svojim vježbanjem i molitvom. Probudio se osjećajući se svjež i spreman. Bacivši brz pogled prema nebu kako bi procijenio napredak nadolazeće oluje, krene na doručak. I, jasno, upotrijebio je ubrus. 96. Do nedjelje u podne svi u Delainu izašli su barem jednom iz kuće kako bi zabrinuto pogledali prema sjeveru. Svi su se složili da će oluja, kad stigne, biti takva da će se o njoj pričati još godinama. Oblaci koji su se valjali bijahu tmurno sivi, boje vučjeg krzna. Temperatura se podigla tako da je sa siga, koje su nad uličicama visjele sa streha, počelo kapati prvi put nakon mnogo tjedana, ali

236 starci su govorili jedni drugima (i svakome tko je želio slušati) da ih to ne zavarava. Temperatura će naglo pasti i onda će satima kasnije - za dva ili možda četiri -početi padati snijeg. I govorili su da bi mogao padati danima. Do tri sata tog poslijepodneva, oni farmeri u Središnjoj baruniji koji su bili dovoljno sretni da još imaju stoku, uveli su je u staje. Krave su nezadovoljno mukale; snijeg se dovoljno otopio da bi mogle po prvi put nakon više mjeseci pasti preostalu jesenju suhu travu. Yosef, stariji, s više sjedina, ali još uvijek živahan u sedamdeset i drugoj, pobrinuo se da svi kraljevi konji budu sklonjeni u staji. Pretpostavljao je da će se netko drugi pobrinuti za kraljeve ljude. Žene su iskoristile blagu temperaturu da pokušaju osušiti plahte koje bi se inače jednostavno smrznule na konopima, a onda ih skinule kad se dan pretvorio u ranu, olujom obojenu tamu. Bile su razočarane; njihovo rublje se nije osušilo. U zraku bijaše previše vlage. Životinje su bile uznemirene. Ljudi nervozni. Mudri gostioničari nisu željeli otvoriti svoja vrata. Gledali su živu kako pada u njihovim barometrima, a dugo iskustvo naučilo ih je da su zbog niskog pritiska ljudi skloniji tučnjavi. Delain se pripremao za nadolazeću oluju i svi su iščekivali. 97. Ben i Naomi naizmjence su trčali uz sanjke. Stigli su na Peyninu farmu te nedjelje poslijepodne u dva sata - u otprilike isto vrijeme kad se Dennis počeo meškoljiti na svojem madracu od kraljevskih ubrusa, a Peter započeo svoj mršavi ručak. Naomi je zaista izgledala prelijepo - zajapurena od trčanja što je obojilo njezine potamnjele obraze privlačnom tamno crvenom bojom jesenjih ruža. Kad su se sanjke zaustavile u Peyninom dvorištu i psi počeli divlje lajati, ona se nasmijana okrene Benu. “Rekordna trka, tako mi bogova!“ povikala je. “Stigli smo tri - ne, četiri! - sata ranije nego što sam vjerovala da budemo kad smo

237 kretali! I niti jednom psu nije otkazalo srce! Aj, Frisky! Aj! Dobar pas!” Frisky, golema crno-bijela kuja, anduanski haški sa sivo-zelenim očima, nalazila se na čelu zaprege. Skakala je u zrak napinjući se o remenje. Naomi je otkvači i zapleše s njom u snijegu. Bijaše to čudesan valcer, istovremeno graciozan i barbarski. Pas i gazdarica kao da su se osmjehivali jedno drugome dijeleći snažne uzajamne osjećaje. Neki drugi psi ležali su sada na boku, jako dašćući, očigledno iscrpljeni, ali i Frisky i Naomi se nisu činile nimalo zadihane. “Aj, Frisky! Aj, draga moja! Dobar pas! Potegnula si čudesnu trku!” “Ali zašto?“ namrgođeno će Ben. Ona pusti Friskyne šape i ljutito se okrene prema njemu... ali snuždenost na njegovom licu l išilo ju je gnjeva. Gledao je prema kući. Slijedila je njegov pogled i shvatila. Stigli su ovdje, da, ali gdje je to ovdje? Napuštena farma i to je sve. Za ime svijeta, zbog čega su došli tako daleko i tako brzo? Kuća će biti prazna i za sat vremena... dva sata... četiri. Peyna i Arlen su na sjeveru, Dennis negdje u dubinama dvorca. Ili u zatvoreničkoj ćeliji ili lijesu u kojem čeka pogreb, ako su ga uhvatili. Prišla je Benu i položila nesigurnu ruku na njegovo rame. “Ne osjećaj se loše”, kazala je. “Učinili smo sve što smo mogli.” “Jesmo li?“ kazao je. “Pitam se.” Zastao je i duboko uzdahnuo. Skinuo je pletenu kapu i njegova zlaćana kosa nježno zasja na slabom popodnevnom suncu. “Žao mije, Naomi. Nisam se mislio otresti na tebe. Ti i tvoji psi ste učinili čudo. Samo što se osjećam kao da smo veoma daleko od mjesta gdje bismo mogli pružiti istinsku pomoć. Osjećam se bespomoćno.” Pogledala gaje, uzdahnula i kimnula. “Pa”, rekao je, “pođimo unutra. Možda nađemo kakav znak što nam je sljedeće činiti. Barem ćemo biti na suhom kad krene oluja.” Unutra nije bilo nikakvih znakova. Bijaše to samo velika, prazna farma puna propuha, koja je bila napuštena u brzini. Ben je

238 uznemireno pretražio sobu po sobu, ali nije ništa našao. Sat vremena kasnije, sav se nesretan svalio kraj Naomi u dnevnoj sobi... u istu fotelju gdje je sjedio Peyna dok je slušao Dennisovu nevjerojatnu priču. “Kad bi barem bilo načina da ga pratimo”, reče Ben. Dignuo je pogled i vidio kako ona zuri u njega, sjajnim i raširenim očima punim uzbuđenja. “Možda i ima!“ reče ona. “Ako su u snijegu tragovi “ “O čemu govoriš?” “Frisky!“ povikala je. “Zar ne razumiješ? Frisky ga može pratiti! Ima najosjetljiviji nos, kao nijedan pas kojeg znam!” “Miris će biti star danima”, rekao je odmahujući glavom. “Čak i najbolji psi tragači koji su ikada postojali... “ “Frisky možda i jest najbolji pas tragač koji je ikada živio”, odvratila je Naomi smijući se. “A praćenje zimi nije isto kao i ljeti, Bene Staade. U ljetu trag brzo zamire... istrune, kako bi moj tata rekao i stotine drugih prijeđu preko onog koji pas traži. Ne samo od drugih ljudi i životinja, već od trave i toplih vjetrova, čak i od mirisa koji donosi voda tekućica. Ali zimi trag opstaje. Da imamo nešto što pripada Dennisu... nešto s njegovim mirisom... “ “A što je s ostatkom tvoje zaprege?" upita Ben. “Otvoriti ću onu tamo šupu”, pokazala mu je, “ostaviti u njoj svoju vreću za spavanje. Ako im pokažem gdje je i onda ih oslobodim moći će se sami pobrinuti za hranu - zečeve i slično - a i znat će gdje mogu potražiti zaklon.” “Neće nas slijediti?” “Ne, ako im bude rečeno da ne smiju.” “Ti to možeš?“ pogledao ju je s dozom strahopoštovanja. “Ne”, rekla je činjenično. “Ne govorim psećim jezikom. Niti Frisky govori ljudskim, ali ga razumije. Ako kažem Frisky, ona će prenijeti ostalima. Uloviti će što im treba, ali neće ići toliko daleko da izgube miris mojeg ležaja, ne s obzirom na dolazeću oluju. A kad

239 počne, ući će u sklonište. Neće biti važno jesu li im želuci puni ili nisu.” “I ako imamo nešto što pripada tom dječaku Dennisu, ti doista misliš da bi ga Frisky mogla naći?” “Mislim.” Ben ju je dugo i zamišljeno promatrao. Dennis je farmu napustio u utorak; sada je bila nedjelja. Nije vjerovao da miris može trajati tako dugo. No, u kući jest bilo nešto stoje nosilo Dennisov miris i možda će i uzaludni poduhvat biti bolji nego da samo sjede ovdje. To besciljno sjedenje bilo je ono što mu je najviše paralo živce, sati pred njima kad su se stvari od velike važnosti događale drugdje, dok oni sjede i vrte ovdje palčeve. Pod drugim okolnostima bi ga prilika da ostane zameten u snijegu s djevojkom lijepom kao Naomi oduševila, ali ne i dok je kraljevstvo moglo biti izgubljeno ili dobiveno trideset i dva kilometra dalje na istoku... a njegov najbolji prijatelj bi mogao preživjeti ili umrijeti, a pomoć bi mu bio samo onaj smotani sobar. “Onda?“ upitala je željno. “Što misliš?” “Mislim da je to ludo”, rekao je, “ali vrijedi pokušati.” Nacerila se. “Imamo li nešto s njegovim snažnim mirisom?” “Imamo”, rekao je ustajući. “Uvedi svojeg psa, Naomi i odvedi je gore. Na tavan.” 98. I premda to većina ljudi ne zna, psima su mirisi kao boje. Slabi mirisi imaju slabu boju, kao pastele izblijedjele od vremena. Jasni mirisi imaju jasnu boju. Neki psi imaju slabe nosove i čitaju mirise kao što slabovidni ljudi vide boje, vjerujući da ova profinjena plava boja može biti zapravo siva, ili ona tamnosmeđa da je u biti crna. Friskyn nos je, s druge strane, bio kao čovjek s očima sokola, a miris na tavanu gdje je Dennis spavao bijaše veoma jak i veoma jasan (možda je pomoglo i to što se Dennis nekoliko dana nije oprao). Frisky onjuši sijeno, onda deku koju joj je pružila njezina

240 DJEVOJKA. Namirisala je Arlena na njoj, ali je zanemarila taj miris; bio je slabiji, a i nije bio onaj koji je njušila na sijenu. Arlenov miris bijaše nekako limunast i umoran pa je Frisky odmah znala da pripada starom čovjeku. Dennisov bijaše uzbudljiviji i vitalniji. Za Friskyn nos bijaše to živahna plava boja ljetne munje. Zalajala je kako bi pokazala da je upoznala taj miris i spremila ga na sigurno u svoju arhivu mirisa. “U redu, dobra cura”, reče VISOKI DJEČAK. “Možeš Ii ga slijediti?” “Slijedit će ga”, uvjereno reče DJEVOJKA. “Idemo.” “Za sat vremena bit će mrak.” “Tako je”, reče DJEVOJKA pa se naceri. Kad bi se DJEVOJKA tako nasmijala, Frisky je uvijek mislila da će joj srce prepući od ljubavi koju je prema njoj osjećala. “Ali ne trebamo njezine oči, zar ne?” VISOKI DJEČAK se nasmiješio. “Pretpostavljam da ne”, kazao je. “Znaš, zacijelo sam lud, ali mislim da ćemo uzeti ove karte i zaigrati njima.” “Naravno da hoćemo”, kazala je. “Hajdemo, Bene. Iskoristimo ovo malo danjeg svjetla što ga je ostalo - uskoro će biti i više nego mračno.” Frisky, nosa punog onog jasno-plavog mirisa, nestrpljivo zalaje. 99. Peterova večera stigla je te nedjeljne večeri točno u šest sati. Olujni oblaci visjeli su nisko nad Delainom, a temperatura se počela spuštati, ali vjetar još nije krenuo puhati niti je pala ijedna snježna pahulja. Na udaljenoj strani trga, drhtureći u ukradenom bijelom odijelu kuharskog pomoćnika, stajao je zabrinuti Dennis, zavučen u najdublju sjenu koju je mogao pronaći i zurio u jedini kvadrat blijedo žutog svijetla na vrhu Igle - onaj od Peterove svijeće.

241 Peter, jasno, nije znao ništa o Dennisovu bdijenju - bio je ispunjen čuđenjem nad idejom kako će ovo biti, poginuo ili preživio, njegov zadnji obrok koji će ikada pojesti u ovoj prokletoj zatvorskoj ćeliji. Još žilavog, preslanog mesa, napola truli krumpir i razvodnjeno pivo, ali sve će pojesti. Zadnja tri tjedna jeo je jako malo i svaki budni trenutak, kad nije radio u malenom tkalačkom stanu, vježbao je i pripremao svoje tijelo. Danas je, međutim, pojeo sve što su mu donijeli. Noćas će mu trebati sva njegova snaga. Što će biti sa mnom? opet se zapitao, sjedeći za malim stolom primivši se za ubrus koji je bio prebačen preko njegovog jela. Kuda ću zapravo otići? Tko će me primiti? Itko? Svaki čovjek, kaže se, mora se pouzdati u bogove... ali Petere, onoliko koliko se ti pouzdaješ je smiješno. Stani. Što će biti, bit će. Sada jedi i više ne razmišljaj o - Ali tu su njegove nemirne misli stale, jer kad je stresao ubrus, osjetio je mali ubod, kao peckanje koprive. Namrštivši se pogleda dolje i ugleda malenu kapljicu krvi koja je iscurila na jagodici njegovog desnog kažiprsta. Peterova prva misao bijaše Flagg. U bajkama je uvijek igla bila ta koja je bila otrovana. Možda ga je sada otrovao Flagg. To bijaše njegova prva misao, i ne baš tako budalasta. Na kraju krajeva, Flagg se i prije poslužio otrovom. Peter podigne ubrus i ugleda nešto maleno, presavijeno, s crnim zamrljanim mrljama na sebi... i opet okrene ubrus prema dolje. Lice mu je ostalo smireno i neuznemireno, ne odajući divlje uzbuđenje pri pogledu na prikačenu poruku koju je vidio unutar ubrusa. Ležerno pogleda prema vratima, odjednom prestrašen da će ugledati nekog od pomoćnih stražara - ili samog Besona - kako sumnjičavo zuri u njega. Ali nije bilo nikoga. Kraljević je bio veliki predmet znatiželje kad je tek stigao u Iglu, zurili su neprestano u njega kao u rijetku ribu u sakupljačevom akvariju - neki od njih su čak prokrijumčarili svoje dragane da vide ubojito čudovište (da su

242 ih uhvatili i sami bi bili utamničeni). Ali Peter je bio uzoran zatvorenik, pa im je ubrzo dojadio. Više ga nitko nije gledao. Peter se natjerao da pojede cijeli obrok, iako mu više nije bilo do toga. Nije želio nimalo riskirati da izazove sumnju - sada više nego ikada. Nije imao pojma od koga je bila poruka, ili što je u njoj stajalo, ili zašto je izazvala takvu buru u njemu. Ali to što je poruka došla baš sada, samo nekoliko sati prije njegovog planiranog pokušaja bijega, činilo mu se kao neko znamenje. Ali čega? Kad je konačno pojeo večeru, opet je pogledao prema vratima, uvjerio se da je špijunka zatvorena, a onda pošao u svoju spavaću sobu noseći ubrus nehajno u ruci, gotovo kao da je zaboravio da ga uopće ima. U spavaonici je otkačio pismo (ruke su mu toliko drhtale da se opet uboo) i rastvorio ga. Bilo je gusto ispisano s obje strane slovima grubim, skoro dječjim, ali dovoljno čitkima. Pogled mu se najprije spustio do potpisa... i oči mu se raširiše. Pismo bijaše potpisano s Dennis - tvoj prijatelj i vječni sluga. “Dennis?“ promrlja Peter toliko zapanjen da nije bio svjestan da je to izrekao naglas. “Dennis?” Vratio se čitanju, i sam uvod bio je dovoljan da natjera njegovo srce da iznenađeno stane brzo tući. Obratio mu se sa Moj kralju. 100. Moj kralju, Kao što možda znajte, zadnjih 5 godna sam sluga u Službi vašeg brata, Thomasa. Tek sam ovaj zadnji tjedan otkrio da niste Vi Ubili svojeg oca Rolanda Dobrog. Ja znajem tko je, i Thomas znaje tko je.

243 I Vi ćete znajti ime tog Crnog Ubojica kad bi ga se usuđivo napisat, a ne usudim se. Otišo sam Peyni. Peyna je otišo kod Izgnanika sa svojim sobarom, Orlonom. Meni je naredijo da odem u dvorac i napišem Vam ovo pismo. Peyna kaže da bi Izgnanici skoro mogli postat Pobunjenici, a to tako ne može. On misli da možda Vi imate kakav plan, ali kakav on ne znaje. Zapovjedio mi je da Vam budem od pomoći i moj tata mi je to naredijo prije nego je umro i moje srce mi to zapovjeda jer je naša familija uvijek služila Kralja, a Vi ste zakoniti Kralj. Ako imate plan, ja ću vam pomoć kako god mogu, čak ako to znači i moju smrt. Dok ovo čitate ja sam s druge strane trga u sjeni i gledam u Iglu gdje ste vi zatvoreni. Ako imate na čemu pisat, onda bacite poruku kroz prozor, i ja ću je probat skupit kasnije navečer. Mahnite dvaput ako hoćete probat. Vaš prijatelj Ben je sa Izgnanicima. Peyna kaže da će ga poslat. Ja znajem gdje će On (Ben) bit. Ako Vi kažete da ga dovedem(Bena,) ja to mogu za jedan dan. Ili dva ako bude snjega. Znajem da bi bacanje poruke moglo bit riskirantno, ali mislim da je vremena malo. I Peyna tako misli. Ja ću gledat i molit se. Dennis Vaš prijatelj i sluga zauvijek 101. Prošlo je dosta vremena prije nego je Peter uspio skupiti svoje raštrkane misli. Njegov se um vraćao jednom pitanju: što je to Dennis vidio da je tako radikalno i potpuno promijenio mišljenje? Što je to, tako mi imena svih bogova, moglo biti? Malo, pomalo je zaključio da nije ni važno - Dennis je vidio nešto i to je bilo dovoljno. Peyna. Dennis je otišao Peyni i Peyna je osjetio... pa, stari lisac je osjetio nešto. On misli da možda Vi imate kakav plan, ali kakav

244 on ne znaje. Zbilja je stari lisac. Nije zaboravio Peterov zahtjev da mu se donese lutkina kuća i ubrusi. Nije točno znao što to znači, ali je nešto nanjušio u vjetru. Da, i to dobro i točno. Onda, što je Peteru činiti? Dio njega - veliki dio - želio je nastaviti s planom kako je i namjerio. Spremao je hrabrost za ovu očajničku pustolovinu; sada mu je bilo teško odustati zbog ničeg osim čekanja. A tu su bili i snovi koji su ga, također, požurivali. Vi ćete znajti ime tog Crnog Ubojica kad bi ga se usuđivo napisat, a ne usudim se. Peter je, jasno, znao, i to ga je više od svega uvjerilo da je Dennis stvarno nabasao na nešto. Peter je osjećao kako bi Flagg ubrzo mogao postati svjestan tih novih razvoja događaja - želio je nestati prije nego se to dogodi. Je li jedan dan previše čekanja? Možda. Možda i nije. Peter bijaše rastrgam agonijom neodlučnosti. Ben... Thomas... Flagg... Peyna... Dennis... vrtjeli su se u njegovoj glavi kao likovi viđeni u snu. Što da radi? Na kraju je sama pojava pisma - a ne onog stoje u njemu pisalo - prevagnula. To što je stiglo na ovaj način, pribodeno na ubrus baš one noći kad je namjeravao iskušati svoj konop načinjen od ubrusa... to je značilo da treba čekati. Ali samo jednu noć. Ben mu neće moći pomoći. Bi li mu Dermis mogao? Što bi mogao učiniti? Odjednom, uz bljesak, javila mu se zamisao. Peter je sjedio na krevetu, zgrbljen nad pismom, skupljenih obrva. Sada se uspravio blistavih očiju. Opet je spustio pogled na pismo. Ako imate na čemu pisat, onda bacite poruku kroz prozor, i ja ću je probat skupit kasnije navečer. Pa jasno, imao je na čemu pisati. Ne na samom ubrusu jer bi netko mogao zamijetiti da nedostaje. Ne, niti na Dennisovoj poruci

245 jer je bila ispisana na obje strane papira, od ruba do ruba i od vrha do dna. Ali Valerin pergament nije bio. Peter se vrati u svoju dnevnu sobu. Osvrnuo se prema vratima i vidio da je špijunka zatvorena. Mogao je ispod čuti prigušene zvukove kartanja stražara. Otišao je do prozora i dvaput mahnuo, nadajući se da je Dennis doista tamo negdje i da ga može vidjeti. Mogao se samo nadati. Vratio se u spavaonicu, odmaknuo klimavi kamen i nakon ponešto pipanja i kopanja izvadio je medaljon i pergament. Okrenuo je pergament na praznu stranu... ali što da upotrijebi umjesto tinte? Tren kasnije odgovor mu se sam nametnuo. Isto ono što je upotrijebio i Valera. Peter ode do svojeg tankog madraca od slame i nakon malo potezanja raspara jedan šav. Punjenje je bilo od sijena i nije prošlo dugo kad je našao nekoliko dobrih, dugih stapki koje mogu poslužiti kao pero. Onda je otvorio medaljon. Bio je u obliku srca i njegov donji šiljasti kraj bijaše oštar. Peter na čas sklopi oči i izgovori kratku molitvu. Potom ih otvori i povuče vrh medaljona preko zapešća. Krv je odmah navrla - mnogo više nego maločas iz rupice od uboda igle. Umočio je prvu slamku u svoju krv i počeo pisati. 102. Stojeći u hladnoj tami na drugoj strani trga, Dennis ugleda Peterov lik kako prilazi malenom prozoru na samom vrhu Igle. Vidio je kako diže ruke iznad glave i dvaput ih prekriži. Znači bit će poruke. To je udvostručavalo - ne, utrostručavalo - njegov rizik, ali bijaše mu drago. Smjestio se kako bi čekao, osjećajući kako mu obamrlost polako zahvaća noge i u njima zatire osjet. Čekanje se činilo veoma dugo. Izvikivač je objavio deset... onda jedanaest... i napokon dvanaest

246 sati. Oblaci su sakrili mjesec, ali se zrak činio neobično rijedak - još jedan znak nadolazeće oluje. Počeo je misliti da ga je Peter zacijelo zaboravio ili promijenio mišljenje, kad se lik opet ukazao na prozoru. Dennis se ispravi, trgnuvši se zbog boli u vratu koji je bio izvinut prema gore zadnja četiri sata. Učinilo mu se da je vidio kako nešto u luku pada... i onda je Peterov lik nestao s prozora. Trenutak kasnije, svjetlo se ondje utrnulo. Dennis pogleda lijevo i desno, nije vidio nikoga, skupio je svu svoju hrabrost i potrčao na trg. Savršeno dobro je znao da bi ondje nekoga moglo biti - oprezniji stražar nego onaj loši pjevač od sinoć, na primjer - kojeg nije vidio, ali sada ništa u vezi toga nije mogao učiniti. Također se s jezom sjetio svih muškaraca i žena koji su nedaleko odavde bili pogubljeni. Što ako su njihovi duhovi još uvijek u blizini, vrebaju...? Ali razmišljanje o takvim stvarima nije donosilo ništa dobrog pa ih je pokušao smetnuti s uma. Trenutačno ga je više brinulo kako da pronađe ono što je Peter bacio. Područje u podnožju Igle ispod Peterovog prozora bijaše bezlična snježna bjelina. Osjećajući se strašno izloženim, Dennis se stao muvati kao nesposobni lovački pas. Nije bio siguran što je to vidio kad se zabjelasalo u zraku - nalazilo se ondje samo sekundu - no izgledalo je čvrsto. Imalo je smisla; Peter ne bi bacio komad papira koji je mogao odlepršati bilo kuda. Ali što i gdje je to bilo? Dok su sekunde otkucavale, pretvarajući se u minute, Dennis se sve više i više počeo osjećati izluđeno. Spustio se na ruke i koljena i počeo puzati uokolo, zavirujući u otiske koji su se ranije tog dana otopili na veličinu zmajevih otisaka i koji su se sada nanovo smrzavali, tvrdi, plavičasti i sjajni. Znoj mu je zurio niz lice. Stala ga je neprestano mučiti jedna pomisao - da će mu se ruka spustiti na rame i kad se okrene ugledati će nacereno lice kraljevog čarobnjaka skriveno u svojoj kukuljici.

247 Malo je kasno za igranje skrivača, je li, Dennise? Rekao bi Flagg i premda bi mu se osmjeh rastegnuo oči bi mu gorjele zlokobnom, paklenskom crvenom bojom. Što si izgubio? Mogu li tipomoći u traženju? Ne razmišljaj o njegovom imenu! Za boga miloga, ne razmišljaj o njegovom imenu! No, bijaše teško zaustaviti se. Gdje je? Oh, ma gdje je? Naprijed i natrag je Dennis puzao, ruke mu sada bijahu utrnule poput nogu. Naprijed-natrag, naprijed-natrag. Gdje je? Dovoljno je loše što on to ne može naći. I još gore ako se snijeg zadrži do jutra i onda to netko otkrije. Samo bogovi znaju što piše. Nejasno je začuo izvikivača kako oglašava jedan sat. Sada je češljao mjesto koje je već pregledao, postajući sve više i više uspaničen. Stani, Dennise. Stani, momče. Očev glas bijaše tako jasan u njegovoj glavi da ga nije mogao zamijeniti s nečijim tuđim. Dennis je bio na rukama i koljenima, a nos je gotovo priljubio uz zemlju. Sada se malo uspravio. Više ništa ne VIDIŠ, momče. Stani i na trenutak zatvori oči. A kad ih otvoriš, promotri oko sebe. Doista promotri. Dennis čvrsto zatvori oči i onda ih širom otvori. Ovaj put je pogledao gotovo ovlaš, prelazeći čitavim snijegom prekrivenim područjem, s mnoštvom tragova, u podnožju Igle. Ništa. Baš niš… - Čekaj! Ondje! Baš tamo! Nešto je svjetlucalo. Dennis ugleda zakrivljenost metala koji je jedva centimetar i pol virio iz snijega. Kraj toga je mogao vidjeti obli trag koji je ostavilo jedno njegovo koljeno - skoro je otpuzao preko te stvari dok je mahnito tražio. Pokušao ga je iščupati iz snijega, ali u prvom ga je pokušaju samo uspio još dublje u njega ugurati. Ruka mu bijaše gotovo odveć utrnula da uhvati stvarčicu. Kopajući za komadićem metala, Dennis shvati da mu se koljeno spustilo na to, a ne pokraj, zagurao

248 bi ga još dublje u snijeg ni ne osjetivši ga - koljena mu bijahu obamrla kao i ostatak njega. I tada ga nikada ne bi ni vidio. Ostao bi zakopan sve do topljenja u proljeće. Dotaknuo gaje, natjeravši prste da se zatvore, te ga izvukao. Začuđeno ga je promatrao. Bijaše to medaljon - medaljon koji bi mogao biti od zlata, u obliku srca. Bio je prikačen na fini lančić. Medaljon je bio zatvoren - no između dva dijela kao u čeljusti bijaše presavijeni komad papira. Veoma starog papira. Dennis oslobodi poruku, stisne rukom nježno stari papir i objesi lančić oko vrata. Škripavo se osovi na noge i potrči natrag u sjenu. To trčanje bijaše za njega, na neki način, najgori dio čitavog posla. Nikad se u životu nije osjećao tako izloženo. Sa svakim pretrčanim korakom, utješne sjene zgrada na udaljenijem dijelu trga kao da su se za taj korak odmicale. Konačno se dokopao nekakve sigurnosti pa je na kratko stajao u sjeni, dahtajući i dršćući. Kad je došao do daha, vratio se u dvorac šuljajući se potajice u sjenama niz Četvrtu ulicu pa ušao na Kuharska vrata. Na vratima koja su vodila u dvorac nalazio se stražar, ali bio je nemaran u obavljanju svoje dužnosti kao i njegov drug od sinoć. Dennis je čekao, i stražar se konačno udaljio. Dennis uleti unutra. Dvadeset minuta kasnije, nalazio se opet na sigurnom u spremištu ubrusa. Ondje je rastvorio poruku i pogledao je. Jedna strana bijaše ispisana arhaičnim rukopisom. Pisac se služio neobičnom tintom boje hrđe i Dennis ništa nije uspio pročitati. Okrenuo je papir i njegove se oči raširiše. Sasvim lako je prepoznao ,,tintu“ koja bijaše korištena za pisanje kratke poruke na ovoj strani. “Oh, kralju Peteru”, zajaukao je. Poruka bijaše zamrljana i zaprljana - ,,tinta“ nije bila osušena - ali je uspio pročitati. Mislio sam noćas pobjeći. Čekat ću i noć. Ne usudim se duže. Ne idi po Bena. Nema vremena. Previše opasno. Imam uže. Tanko.

249 Možda pukne. Prekratko. Morat ću skočit. 20 metara. Sutra u ponoć. Pomogni mi ako možeš. Skrovište. Možda budem ozlijeđen. Sve je u rukama bogova. Volim te dobri moj Dennise. Kralj Peter. Dennis je poruku pročitao tri puta, i onda briznuo u plač - od veselja. Svjetlost koju je Peyna osjetio sada je jasno sjala u Dennisovom srcu. To je bilo dobro, a uskoro će sve biti dobro. Oči su mu se iznova i iznova vraćale retku Volim te dobri moj Dennise, ispisano samom kraljevom krvlju. Nije to morao dodati u poruku da bi bila razumljiva... pa ipak, jest. Peteru, za tebe bih umro tisuću puta, pomisli Dennis. Stavio je pismo u svoj kaput i legao s medaljonom oko vrata. Ovoga puta dugo nije mogao zaspati. I nije dugo spavao kad mu se oči naglo otvoriše. Vrata spremišta su se otvorila - potmula škripa šarki učinila se Dennisu kao neljudski krik. I prije nego što je njegov snom zamućen um imao vremena shvatiti kako je razotkriven, mračna sjena s užagrenim očima nadvila se nad njega. 103. Snijeg je tog ponedjeljka ujutro počeo padati oko tri sata- Ben Staad je zamijetio prve pahulje kako mu klize pred očima kad su on i Naomi stali na rubu Kraljevskog rezervata i promatrali dvorac. Frisky je sjedila, dašćući. Ljudi bijahu umorni, kao i Frisky, ali ona je bila nestrpljiva da krene dalje - miris je postajao sve svježiji. S lakoćom ih je dovela od Peynine farme do napuštene kuće gdje je Dennis proveo neka četiri dana, jedući sirove krumpire i pokislo razmišljajući o repi koja se pokazala isto toliko kisela koliko i njegove misli. Na toj napuštenoj farmi u Središnjoj baruniji, žarko plavi miris koji je pratila tako dugo sada bijaše posvuda - uzbuđeno je lajala, trčala je od sobe do sobe, veselo mašući repom. “Gledaj”, reče Naomi. “Naš Dennis je nešto ovdje palio.” Pokazala je na ognjište.

250 Ben priđe i pogleda, ali nije mogao ništa razaznati - ondje bijahu sam hrpice pepela koje su se rasule kad ih je dotaknuo. Jasno, bijahu to Dennisovi raniji pokušaji da napiše poruku. “Što sada?“ upita Naomi. “Odavde je otišao u dvorac, to je jasno. Pitanje je, hoćemo li za njim ili ćemo noć provesti ovdje?” Bilo je šest sati. Vani je već bio mrak. “Mislim da je bolje da nastavimo”, polako će Ben. “Na koncu, ti si rekla da ćemo slijediti Friskyn nos, a ne oči... a ja ću, prvi, posvjedočiti pred bilo kojim kraljevskim prijestoljem, da ona ima plemeniti nos.” Frisky, koja je sjedila na vratima, zalaje kao da govori da je to i znala. “U redu”, reče Naomi. Dobro ju je pogledao. Od tabora izgnanika bio je dug put, s malo odmora za njih oboje. Znao je da bi trebali stati... ali bio je gotovo mahnit od želje za žurbom. “Možeš li nastaviti?" upitao je. “Ako ne možeš, nemoj reći da možeš, Naomi Reechul.” Stavila je ruke na bokove i bahato ga pogledala. “Mogla bih još sto konera od mjesta na kojem bi se ti srušio mrtav, Bene Staadu.” Ben se naceri. “Možda još dobiješ svoju priliku da to dokažeš”, kazao je. “Ali najprije ćemo nešto jesti.” Brzo pojedoše. Kad su bili gotovo s jelom, Naomi klekne kraj Frisky i tiho joj reče kako opet mora naći trag. Frisky nije trebalo dvaput moliti. Njih troje je napustilo fannu, Ben s velikim rancem na leđima, Naomi sa sličnim, ali manjim. Za Frisky je Dennisov miris bio nalik modrim oznakama u noći, sjajnim kao užarena žica s električnim nabojem. Odmah ga je stala pratiti pa je ostala zbunjena kad ju je DJEVOJKA zazvala natrag. A onda se sjetila; da je Frisky bila čovjek, opalila bi se po čelu i zastenjala. Zbog svojeg nestrpljenja, počela je njušiti Dennisov trag unatrag. Do ponoći bi se vratila na Peyninu farmu. “Tako je, Frisky”, reče Naomi. “Ne žuri.”